Embed Size (px)
Citation preview
ZVRNDALICA
LEPTIR ZVRNDIBUM: Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr
LEPTIR OLIBUM: Zvrndibume, daj se malo smiri.
LEPTIR ZVRNDIBUM: Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr
LEPTIR OLIBUM: Što će o tebi misliti leptiri?
LEPTIR ZVRNDIBUM: Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr
LEPTIR OLIBUM: Nemoj se toliko pretvarati.
LEPTIR ZVRNDIBUM: Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr
LEPTIR OLIBUM: Pa s tobom se više ne može razgovarati.
LEPTIR ZVRNDIBUM: Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr
LEPTIR OLIBUM: Zvrndibume, prestani zvrndekati!
LEPTIR ZVRNDIBUM: Ali Olibume, ja ne zvrndečem, samo razgovaram s cvijećem. Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrr
PROLJETNI PLES
LEPTIR OLIBUM: Požuri, požuri. Proljetni ples je na kraju šume.
LEPTIR ZVRNDIBUM: Olibume, ne viči. Već mi reci tko će na ples ići.
LEPTIR OLIBUM: Pčelice zujalice, razne ptice brujalice, pužići i bubamare pa stonoge sve. Hoćeš li ići ili ne?
LEPTIR ZVRNDIBUM: Što ja znam, gužva me smeta, volim biti sam.
LEPTIR OLIBUM: Još ću ti reći samo leptirica Zvrndalica već je dugo tamo.
LEPTIR ZVRNDIBUM: Što onda čekamo? Moramo brzo ići. Požuri, požuri! Ne želim zadnji na ples stići.
PRVI LET
LJUBIČICA: Zašto si se, leptiriću, zaletio u mene?! Što ako mi koja latica uvene?
LEPTIRIĆ: Oprosti, ljubičice. Nije propao svijet. Malo sam još nespretan – danas mi je prvi let.
LJUBIČICA: Svu si me raščupao, gori si od bure. Tako sam nesretna sada zbog frizure.
LEPTIRIĆ: Nemoj zbog toga tugovati više. Počešljat će te povjetarac i proljetne kiše.
KRTICA I PROLJEĆE
PČELA: Krtice, krtice! Iz krtičnjaka proviri.
KRTICA: Što je pčelice? Daj se malo smiri.
PČELA: Glem trava se njiše, cvijeće miriše, sunce se smije dok livadu grije.
KRTICA: Nešto ću ti reći, čuj, smeta me tvoj zuj.
PČELA: Ali sve se budi. Kolo plešu mravi. Proljeće je stiglo, svatko danas slavi.
KRTICA: Neka slavi! Danas imam druge ja brige u glavi.
PČELA: Koje su to brige druge?
KRTICA: Kako iskopati hodnike duge. (nestane)
SUSJEDA RODA
ŽABA: Ajme meni! Kakva je to sjena? Gle, pa to je roda i velika krila njena.
RODA: Susjede smo sada hej, žabice mila, baš na onom stupu ja sam gnijezdo svila.
ŽABA: Kakve vijesti! Od muke si moram sjesti.
RODA: Mogla bi me pozvati na piće, pričat ću ti o Africi priće. Što je tamo divna klima! Uvijek toplo, nikad zima.
ŽABA: To me ne zanima, slušati ne želim. Idem se pakirati, iz bare se selim. (ode)
RODA: Iz bare se seli?! Kakve su to trice?! Pa otkad su žabe postale selice?
KRIVA ADRESA
ZEC: Ti si, medo, strašan i straga i sprijeda; hoćeš li prestrašiti nekog tko mi mira ne da?
MEDO: A što ćeš mi za to dati?
ZEC: Punu zdjelu meda.
MEDO: Poklon ti je super, nemam prigovora. Brzo mi pokaži tog dosadnog stvora.
ZEC: Pođi tada sa mnom do kućice moje.
MEDO: Idem zeko, idem. Gle, svi me se boje.
ZEC: Vidiš onu pčelu, upravo nas gleda. Ona mene gnjavi i mira mi ne da.
MEDO: Ali pčela bode! Noge mi se tresu, ipak si se obratio na krivu adresu. (odjuri)
SKAKUTAVI SKAKAVAC
SKAKAVAC: Ne spavaj, mrave! Otvori oči, i poput mene poskoči, poskoči.
MRAV: Produži dalje, nije mi do šale. Moje su nožice kratke i male.
SKAKAVAC: Probudi se, pužiću! Otvori oči, i poput mene poskoči, poskoči.
PUŽ: Vrlo rado, ali ne mogu – vidiš da sam ja bez nogu.
SKAKAVAC: Hej, leptiru! Otvori ti oči, i poput mene poskoči, poskoči.
LEPTIR: Što si smiješan! – Ha, ha, ha. Prije toga ti poleti baš ovako kao ja. (odleti)
HVALISAVE PISANICE
PRVA PISANICA: Pisanica ja sam lijepa. Šarenim se poput paunova repa.
DRUGA PISANICA: Pisanica ja sam sretna. Šarenim se k'o livada cvjetna.
TREĆA PISANICA: Pogledajte mene, i jedna i druga. Šarenim se kao poslije kiše duga.
USKRSNI ZEC: Dosta priče, put pod noge, razveselit moramo danas ljude mnoge. I neka vam jasna bude jedna stvar. Vi ste ipak najljepše k'o uskrsni dar.
KIŠNI RAZGOVOR
PČELA: Pužiću, pužiću, moraš brže ići ako želiš mravu, na rođendan stići.
PUŽIĆ: Žurim, žurim pčelice mila. Eh, da su mi tvoja laka krila.
PČELA: Gle! Kiša je počela liti.
PUŽIĆ: Ja ću se u svoju kućicu skriti.
PČELA: A ja sam već mokra jer stvarno pada. Eh da mi je tvoja kućica sada.
ZALJUBLJIV LEPTIRIĆ
LEPTIRIĆ: Jutros dok sam letio visoko, jedna mi je ljubičica zapela za oko.
LEPTIR: Te male damemirisom svojim svakoga mame.
LEPTIRIĆ: A zatim sam vidio tratinčicu u travi. Toliko sam se zaljubio da mi se jiš vrti u glavi.
LEPTIR: Nije ni čudo. Tako su neprimjetne, privlačne i sjetne.
LEPTIRIĆ: A onda mi se svidjela potočnica plava, sve me to zbunjuje i zabrinjava.
LEPTIR: E, moj leptiriću, ponekad, dug je let, da bi se među tolikim cvijećem našao pravi cvijet.
SLON I BUBAMARA
BUBAMARA: Oprostite, tako sam sama, mogu li se malo družiti s vama?
SLON: Što se toga tiče, možete produžiti, jer ja se ne želim ni sa kime družiti.
BUBAMARA: Vi odmah pravite ljutito lice, a mogli smo se divno igrati lovice.
SLON: Pustite me na trenutak bar, pa vidite valjda da vam nisam par.
BUBAMARA: Zbilja šteta, zbilja šteta, letjeli bismo zajedno od cvijeta do cvijeta.
SLON: Čega se još nećete sjetiti! Pa ja sam slon, a slonovi ne mogu letjeti.
BUBAMARA: Zašto ste odmah povisili ton, otkud sam znala da ste slon?
SLON: Mislio sam da se vidi to, imam surlu, imam kila sto.
SAN
PRVI PUŽ: Što si sanjao noćas pužiću druže?
DRUGI PUŽ: Dvije ruže.
PRVI PUŽ: I ništa više?
DRUGI PUŽ: I kapi kiše na latici crvenog maka.
PRVI PUŽ: A zatim?
DRUGI PUŽ: Probudila me sunčeva zraka.
PROLJETNO KREKETANJE
LEPTIR: Gledaj žabo, gle! Proljeće je stiglo, zeleni se sve.
ŽABA: Kre, kre, kre, kre. Proljeće me ne zanima, draža mi je zima.
LEPTIR: To me zbilja čudi. Zar te ne veseli cvijeće što se budi?
ŽABA: Veseli me, ako hoćeš baš, bijeli lopoč i zeleni šaš. Al me ipak obuzima tuga kad se sjetim da se rode vraćaju sa juga.
TIŠE, TIŠE BIT ĆE KIŠE
PRVA ŽABA: Rega, rega kakva žega i vrućina i sparina!
DRUGA ŽABA: Tiše, tiše, bit će kiše.
PRVA ŽABA: Kakve kiše? Rega, rega, sunce žari sve se pali.
DRUGA ŽABA: Kad ti kažem, bit će kiše. Baci pogled malo više.
PRVA ŽABA: Vidi, vidi! Rega, rega, oblak viri iza brijega.
DRUGA ŽABA: Tiše, tiše, bit će kiše.
PRVA ŽABA: Tiše, tiše, bit će kiše.
VELIKE OČI
PRVA ŽABA: Ajme, žabo!
DRUGA ŽABA: Što je, što je?
PRVA ŽABA: Tamo dvije rode stoje.
DRUGA ŽABA: Dvije baš, kako znaš?
PRVA ŽABA: Vidim iza onog žbuna četri noge i dva kljuna.
DRUGA ŽABA: Pokaži mo točno gdje.
PRVA ŽABA: Tamo niže!
DRUGA ŽABA: Idem bliže. Hajde žabo, možeš doći, nema ničeg osim noći.
PRVA ŽABA: Nema ničeg osim noći?
DRUGA ŽABA: Nema, nema, samo skoči. U strahu su, znaš, malo veće oči.
ZALJUBLJENI ŽABAC
ŽABAC: Rega, rega, rega, srce mi lupa, a ne znam zbog čega. Gle! Pa to se neka patka gega. Hej patko! Jedno pitanje kratko: zbog čega mi srce lupa tako jako?
PATKA: He, he, he, zbog mene sigurno ne.
ŽABAC: Ti se šališ sada, a ja sam usred takvog jada.
PATKA: (priđe bliže) Srce ti stvarno strašno bije. Tko zna u čemu se razlog krije. A da upitaš susjeda miša? Nema stvari koje ne bi znao, kao da je iz knjige ispao.
ŽABAC: Hvala ti na svemu, idem brzo k njemu. Mišu, mišiću!
MIŠ: Što vičeš tako, znaš da sam osjetljiv jako.
ŽABAC: I ja sam osjetljiv, tako mi svega, srce mi lupa, a ne znam zbog čega.
MIŠ: To je kod tebe takozvana proljetna srčana mana. Oprosti što ću reći pred svima, to ti se srce od zaljubljenosti klima.
ŽABAC: Kre, kre, kre, pa to moje srce lupa zbog nje!
POTOČNICE
PRVA POTOČNICA: Gledam naš potok svaki dan i mislim: ribama on je divan stan.
DRUGA POTOČNICA: I ogledalo je, najljepše na svijetu u koje se ogledaju ptice u letu.
PRVA POTOČNICA: On je i krevet koji mirno teče. U njemu mjesec spava svako veče.
DRUGA POTOČNICA: I zdenac je iz kojeg piti mogu putnici mali umornih nogu.
PRVA POTOČNICA: U njemu vjeverica, srna i ptice, ujutro umivaju pospano lice.
DRUGA POTOČNICA: A kada sunce do njega svrati, naš potok počne poput zlata sjati.
NAIVNA PATKICA
ŽABA: Kre, kre, kre, kre, kre, kre, kre, kre.
PATKICA: Slušaj žabo, ne krekeći više, il' krekeći barem malo tiše.
ŽABA: Zašto ne bih kreketala? Kre, kre, kre, kre. Kreketati u toj bari moraju i patke sve.
PATKICA: To je neka šala!
ŽABA: Nije šala, već pravilo. Zar to nisi znala?
PATKICA: A otkud sam mogla znati? No, ako je tome tako i ja ću zakreketati. Kre, kre, kre, kre. (ode krekečući)
ŽABA: Gle, naivna patkica oko bare krekeće i hoda. Idem brzo za njom dok ju nije srela roda.
LAV I ŽIRAFA
LAV: Hej vi gore, stali ste mi na rep, ako ga nastavite stiskati počet ću vriskati.
ŽIRAFA: Da mi je znati tko to viče? Uostalom, što se to mene tiče.
LAV: Kao da ste s kokosa pali, pa vidite da ste mi na rep stali.
ŽIRAFA: Čudno, nekog čujem, a nikoga ne vidim.
LAV: A da spustite vrat niže za koji kat?
ŽIRAFA: (spušta vrat) Zar ste to vi, lavlji stvore? A kakve vas brige more?
LAV: Još me pitate to! Stisnuli ste mi rep da mi je sve zlo.
ŽIRAFA: Oprostite, jako me je stid, ali nisam vidjela. Kao da mi je oslabio vid.
LAV: Drugi put pazite i po tuđim repovima ne gazite.
ŽIRAFA: Što sad tu mogu? Evo, vi meni stanite na nogu.
LAV: A ne, već me je prošao bijes. Mogu vas jedino zamoliti za ples. (plešu)
ROĐENDANSKA JURNJAVA
MIŠ: Hej pužiću, dobar dan. Pomozi mi prijatelju, ne mogu iz rupe van.
PUŽ: Dobro, dobro, ne cijući. Primi se za mene ja ću te izvući.
MIŠ: Daj povuci malo jače! Na rođendan mravu kasnim, već mi se i plače.
PUŽ: Kad je tako, povući ću stvarno jako. (izvuče ga)
MIŠ: Baš ti hvala! Idem sada.
PUŽ: Čekaj malo, nešto mi na pamet pada. I ja kasnim na rođendan mravu. Hoćeš li me gurati kroz visoku travu?
MIŠ: Hoću, hoću pužiću, znaš da si mi kao brat. Jurit ćemo kroz travu točno sto na sat.
JOOJ, ŠALA
GLJIVA: Joooooooooooj!
MIŠ: Draga gljivo, ne jauči već mi reci što te muči.
GLJIVA: Jedan mi je žir pao na šešir. Pa jaučem joooj, jer me boli šešir moj.
MIŠ: Ma kako je mogao baš na tebe pasti. E, stvarno je nezgodno ispod hrasta rasti.
GLJIVA: Evo vidiš! Mogla sam iz čista mira ostat bez šešira.
MIŠ: Ja ti velim, odseli se smjesta. Ispod one divlje kruške ima praznog mjesta.
GLJIVA: Imaš pravo, znaš. Ovdje mi je nesigurno baš. (krene pa stane)
MIŠ: Hajde idi! Što si stala?
GLJIVA: Nikud ne idem, baš ti hvala. Tamo bi mi mjesto žira kruška pala sred šešira.
UČENA SOVA
VJEVERICA: Draga sovo, što radiš tu?
SOVA: Sjedim i mislim, hu, hu.
VJEVERICA: Tebi na grani prolaze dani a tko misliti voli mjesto mu je u školi.
SOVA: Pusti me vjeverice baš si mi dosadila, a što bih ja u školi radila?
VJEVERICA: Učila brojke, učila slova i tako postala učena sova.
SOVA: Sada ne znam ni sama što ću. Ide li se u školu noću?
VJEVERICA: Hajde sovo, šalu na stranu. U školu se ide samo po danu.
SOVA: E kad je tako, ništa od toga. Po danu ja ne vidim ni gdje mi je noga.
PUŽ NA RASKRIŽJU
PUŽICA: Gdje si bio? Mrak već pada.
PUŽ: Na raskrižju usred grada.
PUŽICA: Na raskrižju tako spor?! Baš si neki čudan stvor.
PUŽ: Prešao sam preko njega za jednu minutu svega.
PUŽICA: Reci kako? Al' polako.
PUŽ: Dok sam ga prelazio, dječak me je spazio i na svome malom dlanu prenio na drugu stranu.
CJELODNEVNO PUTOVANJE
MIŠ: Tko mi to još prije dan hoda preko stana?
PUŽ: Ja sam, mišiću, nemoj biti ljut. Krenuo sam u cik zore na daleki put.
MIŠ: A kamo si krenuo? Možda na kraj svijeta?
PUŽ: Skakavca ću posjetiti tamo iza cvijeta. Idem sada, važna mi je baš svaka minuta. Oko podne bit ću tek na pola puta.
MIŠ: Oko podne! Zbilja?
PUŽ: Da, da, zbilja. A tek kasno poslije podne stići ću do cilja.
MIŠ: Idi onda, vrijeme leti, iako bi bilo bolje da skakavac tebe posjeti.
DOBAR DAN
MAČKA: Dragi mišu, dobar dan.
MIŠ: Dobro veče, dobro veče.
MAČKA: Što to pričaš?! Kakvo veče? Dan je bijeli, sunce peče.
MIŠ: Kad te vidim, ajme jada, meni mrak na oči pada. A sad, mačko, moram poć', pa ti želim laku noć.
STRAŠAN TIP
ZEC HRABRIĆ: Što je, Plaško?! Kamo ti se žuri?
ZEC PLAŠKO: Ne pitaj me ništa. Jedan tip me juri, čak s tri oka žiga, zuri. Čas je zelen, crven, žut. Prekrio je cijeli put.
ZEC HRABRIĆ: Zbilja grozno i stravično ili tomu slično.
ZEC PLAŠKO: Još i sad se bojim, od straha se znojim. Mislio sam da je kraj.
ZEC HRABRIĆ: Pogledajmo ipak tko bi bio taj. (pojavi se semafor)
ZEC HRABRIĆ: Ha, ha, ha, ha, ha. Plašljiv stvarno biti mora tko se boji semafora.
TORBA KRAJ PUTA
PTIČICA: Koga čekaš, torbo žuta, u travi kraj puta?
TORBA: Čekam svoga đaka, nestašnog prvaka.
PTIČICA: Gdje je sada on?
TORBA: Eno leti po livadi kao avion.
PTIČICA: Pozovi ga torbo mala, zakasnit će u školu. Nije škola šala.
TORBA: Pustit ću ga još deset minuta.
PTIČICA: Učiteljica će biti ljuta.
TORBA: Reći ću joj – nije dječak loš, samo malo zaigran je još.
UZBUNA NA RADNOM STOLU
OLOVKA: Kakva gužva, radni stol je pun. Od ovoga nereda puk'o mi je kljun.
BILJEŽNICA: A meni je onaj kist zaprljao cijeli list.
KNJIGA: Na meni je još i sada rastopljena čokolada.
OLOVKA: Život nam baš nije lak, neuredan naš je đak.
BILJEŽNICA: Šuti, miruj, pazi! U sobu ulazi.
ĐAK: Došao je sad trenutak da uredim sobu, pa i radni kutak. Sve se redom mora sjati kad Ana sutra svrati.
MORSKI PLES
MORSKI JEŽ: Ribice zlatnih peraja, zapleši sa mnom, usred morskog raja.
RIBICA: Ježiću, ježiću šaljivi stvore, idi od mene, široko ti more.
MORSKI JEŽ: Zašto me tjeraš nije mi jasno, pa svi kažu da plešem krasno.
RIBICA: Za mene ćeš biti plesač pravi tek kad ošišaš bodlje na glavi.
ZUBARICA HOBOTNICA
MORSKI PAS: Ajoooooooooj!
HOBOTNICA: Tko to kuka i jauče?
MORSKI PAS: Ja sam , morski pas. Svi me zbi muče.
HOBOTNICA: Malo se smirite i usta proširite. (gleda)
MORSKI PAS: A da malo dublje provirite?
HOBOTNICA: Neka, neka. Vidim ja dobro i izdaleka. Vas ne muče zubi nego strašna glad. Zato brzo odoh, doviđenja sad.
MORSKI SUDAR
MORSKA ZVIJEZDA: Pazite kuda gazite, gospodine rak. Skoro ste mi stali na krak.
MORSKI RAK: Jako mi je žao i ja sam skoro pao.
MORSKA ZVIJEZDA: Vi se u svakoga zaletavate kao da pri hodu spavate.
MORSKI RAK: Ne, ne spavam, ja vas uvjeravam. Još ću samo dodati i vi biste se zaletavali da morate natraške hodati.
NEOBIČNO LJETOVANJE
GLJIVA: Hej, lisice skitnice! Gdje si bila ovog ljeta?
LISICA: Bila sam na ljetovanju. Prošla sam sva mora svijeta.
GLJIVA: Sigurno si se vratila odmorna i svježa. Ali što ti je s nogom?
LISICA: Stala sam na morskog ježa.
GLJIVA: A kakav ti je to na repu znak?
LISICA: Štipnuo me morski rak.
GLJIVA: A što ti je to na licu?
LISICA: Dobila sam sunčanicu.
GLJIVA: Sad kad vidim u kakvom si stanju, mislim da ću ipak ljetovat' na panju.
MORSKA SVADBA
PRVA RIBA: Kakva je to vreva? Kakve je to gužva?
DRUGA RIBA: Udaje se morska spužva.
PRVA RIBA: Nisam znala, ovo mi je prvi glas.
DRUGA RIBA: Hajde, ribo, požuri se na svadbu je pozvala i nas.
PRVA RIBA: Evo idem, samo čas. A tko će joj biti muž?
DRUGA RIBA: Čini mi se, morski pas.
PRVA RIBA: Morski pas?! Bojim mu se čak i sjene. Mislim da će ova svadba proći i bez mene. (pobjegne)
STONOGA
MRAV: Što radite, susjedo stonogo?
STONOGA: Što radim? Što radim? Ljetne su vrućine, pa se listom hladim.
MRAV: Ako vam vrućina smeta, sklonite se ispod cvijeta.
STONOGA: Maknuti se ne mogu, jer ozlijedila sam nogu.
MRAV: Baš su vas snašli jadi. A o kojoj se nozi radi?
STONOGA: Tko će to znati?
MRAV: Sve ću ih redom pregledati. Ova nije, ova nije…. Već mi se u glavi mota, ova nije, ova nije…. U pitanju je čak noga stota. Oblog ću vam staviti i malo je zaviti. (umoran sjedne)
STONOGA: Toliko sam sretna da vam reći ne mogu.
MRAV: A ja bih bio još sretniji da imate manje nogu.
IJU JU! DANAS MAČKE NEMA TU!
MIŠEVI: Iju ju, iju ju, danas mačke nema tu.
MIŠ: Ako dođe, ako priđe, bolje da nas mimoiđe.
MIŠEVI: Iju ju, iju ju, danas mačke nema tu.
MIŠ: Loše joj se s nama piše, ona jedna a nas više.
MIŠEVI: Iju ju, iju ju, danas mačke nema tu.
MIŠ: Hej! Miševi! Svi u trk! Vidim tamo mačkin brk!
MIŠEVI: Svi u trk, svi u trk…
MAČKA: Kakva je to frka, trka. Ej, miševi, miševi, bojte se moga brka, bojte se moje sjene. Ugledajte se u mene: ja sam hrabra, slavna, ja sam strašna, glavna…
(čuje se lavež)
MAČKA: Ajme meni, netko laje, žurim sada, tko je da je.
PAS: Nema više one mačke, pobjegla je ko iz praćke. Hej, miševi! Iju ju, opet mačke nema tu.
MIŠEVI: Iju ju, iju ju, opet mačke nema tu…
JADNI MAČOR
MAČOR: Kada miša vide moje oči od veselja srce mi poskoči, od veselja brk mi poigrava kada vidim da se približava, al' se pravimkao da ga nema, neka misli, vidi mačak drijema. Neka misli, vidi mačak čori, samo nek' se pokraj mene stvori. (pojavi se miš)
MIŠ: Hej, mačore!
MAČOR: Što je, što je?
MIŠ: Zašto te se, mačore, svi miševi boje?
MAČOR: Pojma nemam, tko će znati, miševi su čudni svati.
MIŠ: Ja se tebe nimalo ne bojim.
MAČOR: Ti se mene ne bojiš?
MIŠ: ne, ne bojim jer kraj rupe stojim. (pobjegne u rupu)
MAČOR: Baš sam jadan, nemam sreće svaki miš mi na kraju uteče.
MAČJA LJUBAV
MAČAK: Kakva mačka! Ah! Divota, stoji tamo nasred plota.
MAČKA: Kakva mačka! Boje riđe, da mi barem bliže priđe.
MAČAK: Prići ću joj jer me nešto tjera, samo ne znam, ne znam, s kojeg smjera.
MAČKA: Što taj mačak sad oklijeva? Već mi se i zijeva.
MAČAK: Idem sada il nikada. (projuri miš) Gle, pa tamo mišić juri! Moram za njim, jako mi se žuri.
MAČKA: Sad se vidi, sad se zna. Važniji mu miš nego što sam ja.
MAČJI JELOVNIK
MAČKA: Hej, kozice bijela, pozivam te na večeru ako nisi jela.
KOZA: A što imaš na jelovniku?
MAČKA: Imam hranu raznoliku. Mesa, kosti, kruha, pa još k tome juha. Kolačići k'o iz priče i mlijeko za piće.
KOZA: Večera ti nema mane. Ali ja ću ipak radije obrstiti lišće s grane.
VAŽNO ZRNO
KOKA: Baš imam sreće! Jedno je zrno ispalo iz vreće.
ZRNO: Molim te, koko, u vreću me vrati.
KOKA: Ali zašto? Željela bih znati.
ZRNO: Ja sam zrno malo, sitno, al' za cijeli svijet sam bitno.
KOKA: Ah, što misliš, zbilja strašno.
ZRNO: Od mene će mlinar napraviti brašno. A od brašna kruh se peče, a kruh jedu svi po redu od Engleza do Kineza.
KOKA: Ipak ću te vratiti u vreću. Tako važno zrno ja pojesti neću.
MUDRI MIŠ
MAČKA: (leži pokraj sira) Eno miša! Zatvorit ću oči. Kada vidi ovaj sir sam će k meni doći.
MIŠ: Kakav divan sir! Dohvatit ga treba, izgleda da mačka spava, il me možda vreba? Ne smijem u klopku ući. Uzet ću ovaj štap pa si sir privući. (privuče sir i pojede ga) Ha, ha, ha, ha……… Najeo se dobro ja ali mačka jadna ostala je gladna.
MAČKA: Vidi, vidi mudrog miša u brk mi se smije. Ni miševi nisu više kao prije.
JUTARNJI MIŠJI RAZGOVOR
PRVI MIŠ: Susjede, baš mislim na te. Što radiš u ove jutarnje sate?
DRUGI MIŠ: Što radim? Uživam! Cijelo se jutro u rosi umivam.
PRVI MIŠ: Čudnog li miša, misli da se umiva u rosi, a ne zna da je jutros padala kiša. Ciju, ciju, ciju. (ode)
DRUGI MIŠ: Što sam prevario onog miša! Misli da sam se umivao u rosi a to je , zapravo, bila kiša. Ciju, ciju, ciju. (ode)
LIJENI PUJCEK
GUJCEK: Pujcek, idemo malo do onog plota.
PUJCEK: Do kojeg plota?
GUJCEK: Do onog preko.
PUJCEK: Ne idem, Gujcek, to je daleko.
GUJCEK: Idemo ondado ovog plota.
PUJCEK: Do kojeg sad opet?
GUJCEK: Do ovog ovdje.
PUJCEK: Do ovog plota, do onog plota, od tih mi se plotova u glavi mota.
GUJCEK: Hajdemo onda u naše blato!
PUJCEK: Hajdemo, Gujcek, i ja sam za to.
RADOZNALI GUJCEK
GUJCEK: Pujcek, voliš li kad kiša pada?
PUJCEK: Volim kišu samo zato što je poslije kiše blato.
GUJCEK: Voliš li kad sunce sija?
PUJCEK: Volim kada sunce sija jer kukuruz tada klija.
GUJCEK: A kad vjetar puše?
PUJCEK: Volim kada vjetar puše, žirevi se tada ruše.
GUJCEK: Pujcek, zna se, postao si pravo prase.
UREDNO PRASE
PRASE: Hej, mačko! Ne bih ti želio smetati ali mogli bismo prošetati.
MAČKA: Šetnja s tobom u obzir ne dolazi i molim te ne prilazi.
PRASE: Ali zašto? – zanima me baš. Gle kako sam zgodan, pravi stokilaš.
MAČKA: Neuredan si, da znaš. Samo oko vrata imaš kilogram blata.
PRASE: Valjam se u blatu, u tome uživam, rijetko kad se kupam, još rijeđe umivam.
MAČKA: Pogledaj mene! Uredna sam, čista dlaka mi se blista.
PRASE: Baš zbog tebe navike ću promijeniti istog trena. Od sada mi je najvažnije kupanje i higijena.
ROCK KONCERT
PUJCEK: Gujcek, gdje si bio ustvari?
GUJCEK: Na rock koncertu, u obližnjoj bari.
PUJCEK: Baš mi je milo, a kako je bilo?
GUJCEK: Zbog koncerta toga sad me boli noga.
PUJCEK: Zašto baš noga?
GUJCEK: Moje je roktanje smetalo jednoj kozi, pa me je stalno lupala po nozi.
PUJCEK: Nisu ti , Gujcek, koncerti za nas. Idemo zato u naš svinjac, tamo ćemo roktati na sav glas.
PIJETAO I PAUN
PIJETAO: Zašto si, paune, stao kraj mene? Svojim repom stvaraš mi sjene.
PAUN: Oprostite, pijetle, nisam ja kriv, sijene ti stvara oblak siv.
PIJETAO: Svejedno, tvoj rep mi smeta, njime si prekrio pola svijeta.
PAUN: Nisam, pijetle, nemoj mi reći, od moga repa svijet je puno veći.
PIJETAO: Ipak bi mogao drugamo poći. Od tvog šarenila bole me oči.
PAUN: Koje te najviše smetaju boje? Ja mogu i baciti to perje svoje.
PIJETAO: nemoj ga baciti, bila bi šteta. Pokloni ga radije meni da se kitim ovog ljeta.
VOL I VOLIĆ
VOLIĆ: Tata, tata!
VOL: Što je opet sada?
VOLIĆ: Upravo mi nešto na pamet pada. Nose li volovi hlače?
VOL: Kakvo je to pitanje moja mudra glavice, pa gdje si vidio hlače s četiri nogavice!
VOLIĆ: A idu li volovi u školu?
VOL: Nije, sine, škola za vola. Kada bi volovi išli u školu, tko bi vukao kola?
VOLIĆ: Znači, volovi ne znaju čitati?
VOL: Što li me još nećeš pitati! Pa naravno da volovi ne znaju čitati.
VOLIĆ: A ima li na Marsu volova?
VOL: Otkud bih ja to, sine, znao, nisam valjda sa Marsa pao.
OVAN I JARAC
(Prilaze jedan drugome glasajući se)
JARAC: Dajem ti samo pet minuta da mi se malo pomakneš s puta.
OVAN: Okani se posla toga, ljuti jarče sa dva roga. Neće biti po tvojoj volji. Neka prođe jači, bolji.
JARAC: Hajde šuti, ovne jedan, ni mog roga nisi vrijedan.
OVAN: Kako molim, što mi reče? Pojest ću ti ono cvijeće.
JARAC: Nemoj, ovne, ja te molim, ono cvijeće jako volim.
OVAN: Zgazit ću ti onda travu.
JARAC: Nemoj travu niti malo, do nje mi je jako stalo.
OVAN: Ako ćeš se maknuti, neću je ni taknuti.
JARAC: Idi onda, al' da znaš, ponio se nisi baš.
OVAN: E sad neću tuda ići. Baš si mislim, drugim putem još ću prije stići.
KOZA I VOL
KOZA: Što si jadan, mili vole, da te mpžda rogovi ne bole?
VOL: Kako ne bih bio jadan. Našao sam divno sijeno. Došla krava, kaže da je njeno.
KOZA: Zar je zbilja to moguće? Baš ta krava svašta muče.
VOL: A zatim sam našo polje puno trave sočne, divio se, od miline sklapao sam kapke očne. Dok se divih, dođe prase pa mi travu svu popase.
KOZA: To je neko čudno prase koje misli samo na se.
VOL: A onda sam našo vreću punu zlatnog žita, dođe kokoš, uze vreću, nit me ne pita.
KOZA: Ta je kokoš ko i prase ista. Hej, voliću donijet ću ti dva – tri lista. (donese listove)
VOL: tako sam ti zahvalan ne mogu ti reći. Samo da su listovi barem malo veći.
MAGAREĆI RAZGOVOR
PRVI MAGARAC: Ja sam magarac zvani Mago.
DRUGI MAGARAC: Baš mi je milo i drago. I ja sam magarac zvani Mago.
PRVI MAGARAC: Čudna li čuda! Kud god krenem, magarci svuda. Još bi mi samo mogli reći koji je od nas magarac veći.
DRUGI MAGARAC: Pa to se širom svijeta zna, najveći magarac to sam ja. La! La! La!
PRVI MAGARAC: Posrijedi je neka zabuna, jer najveći magarac to sam ja. La! La! La!
DRUGI MAGARAC: A da upitamo nekog trećeg?
PRVI MAGARAC: Od mene magarca nema većeg baš da i pitaš nekog trećeg.
DRUGI MAGARAC: Neka, neka, baš mi je drago. Odoh sada, doviđenja Mago.
JARAC I KOMARAC
JARAC: Ja sam jarac kakvih nema mnogo. Reci mi komarče, dal' izgledam strogo?
KOMARAC: Ako gledam izdaleka, mislim strašna zvjerka neka, al' kad priđem, mislim pritom, ovaj ovdje baš je pitom.
JARAC: Daj pogledaj malo bolje, danas nisam dobre volje.
KOMARAC: No, moje se oko prevariti ne da, ti izgledaš sasvim strogo kad se malo bolje gleda. Al' na kraju, prije nego odem makni mi se s tom puta da te ne ubodem.
JARAC: Evo idi, evo idi! Uh što mi se trese rog! Tko bi reko za komarca da je tako strog.
STRAŠAN PAS
PAS: Ja sam jako strašan pas. Kad zalajem, kad zarežim, čak i sam od sebe bježim.
LOVAC: Kad si tako strašan ulovi mi onda vuka.
PAS: Zar baš vuka? Od vuka me hvata muka.
LOVAC: Ulovi mi onda zeca!
PAS: Zar baš zeca? Od zeca mi noga kleca.
LOVAC: Uhvati mi barem ježa!
PAS: Kud baš ježa? Još da se ubodem. Najbolje bi bilo da odavde odem.
MAČKA I MIŠ
MIŠ: Ti si mačka?
MAČKA: Jasna stvar.
MIŠ: Ih, da nisi mačka bar!
MAČKA: A da nisam, što bi bilo?
MIŠ: Što bi bilo? Što bi bilo? Sjeo bih ti baš u krilo. Ovako me hvata strava.
MAČKA: Ne treba te hvatat strava jer ja nisam mačka prava.
MIŠ: Nisi prava?
MAČKA: Nisam prava, od tikve mi tijelo, glava.
MIŠ: Ni ja nisam pravi miš.
MAČKA: Nisi pravi?
MIŠ: Nisam pravi, nit ću biti, od tikve sam kao i ti.
TIKVA I STRAŠILO
TIKVA: Bum!
STRAŠILO: Tko me to tako plaši?
TIKVA: Kakvo si ti to strašilo, tikve si se prestrašio, umjesto da se ja tikva prestrašim tebe strašila.
STRAŠILO: Nemoj mi se rugati, bit će ti bolje. Da nema mene, tko bi čuvao naše polje? Ti za to ne pitaš, stalno negdje skitaš.
TIKVA: A ti stalno stojiš na jednom mjestu. Pođi danas sa mnom na onu cestu.
STRAŠILO: Ne hvala, samo ti idi, ali se brzo vrati, ja ću te čekati.
TIKVA: U redu, strašilo. (ode)
STRAŠILO: (pjeva) Zašto da lutam i da se selim, kad ovdje imam sve što želim, sunce i kiše, vjetar što me njiše i malo polje. Što će mi više.
TIKVA I MIŠ
MIŠ: Hej, maknite se! Samo sam malo izašao van, a vi ste mi već legli na stan.
TIKVA: Nemojte me uznemiravati, ja još rastem, pa moram puno spavati.
MIŠ: Idite u drugi dio polja, pa tamo spavajte koliko vas volja.
TIKVA: Ne smijem se ni pokrenuti jer bih mogla uvenuti.
MIŠ: Pokušajte shvatiti: kako ću se u svoju kućicu vratiti?
TIKVA: Maknite se od mene, pravite mi sjene.
MIŠ: Nemojte se sada izmotavati, pustite me da uđem, i meni se već počelo spavati.
TIKVA: Morate se nekako drukčije snaći, jer ja se ne smijem niti pomaći.
MIŠ: (odlazi do karaja paravana) Tikvo! Mogli biste na trenutak doći, ovo ovdje samo je za vaše oči.
TIKVA: Baš me zanima, ako ne odem neću imati mira. (tikva se makne, a miš skoči u rupu)
Ovaj miš je pravi mudrijan, uspio me maknuti i ući u stan.
TIKVOMIR I TIKVOLINKO
TIKVOMIR: Što je tebi, sinko Tikvolinko?
TIKVOLINKO: Ne pitaj me, djede, pun sam ti problema: komarica jedna plače, komarca joj s puta nema. Već tri noći puž ne spava, kućica mu prokišnjava. Cvjetovi mi tamo venu, suncokret mu stvara sjenu. Mrava jednog boli noga, tužan sam zbog svega toga.
TIKVOMIR: Ne brini se, sine Tikvolinko, ti znaš da ja svašta mogu, pronaći ću tog komarca, popraviti pužu kuću, izliječiti mravu nogu.
TIKVOLINKO: Hvala, djede Tikvomire, čarobnjak si pravi, idem odmah javiti mravima u travi.
TIKVOMODA
TIKVOTONĆICA: Tikvetušu, izgledaš kao manekenka, što se toga tiče, nisam ti ni sjenka.
TIKVETUŠA: Hvala, hvala……….. Baš sam se malo izgužvala.
TIKVOTONĆICA: Divan ti je šal. Kakav materijal!
TIKVETUŠA: Čista svila! Kupila sam ga kod gljivice, tamo iza živice.
TIKVOTONĆICA: Zaista mi je san biti tako moderna barem jedan dan.
LEPTIRIĆ: Hej, tikvice! Na koju od vas mogu malo sjesti. Umorna su mi krila. Čak sam u šumi bila.
TIKVETUŠA: Ja se žurim, baj, baj…. Pozvana sam na čaj.
TIKVOTONĆICA: Sjedni meni na glvau, neće mi smetati. Malo ćemo i vrtom prošetati.
MIŠIĆ: Vidi, vidi………. Idem brzo javiti svima kako Tikvotonćica moderan šešir ima.
OBITELJ TIKVIĆ
TIKVANTICA: Mamice, mamice!
TIKVAN: Tikvušo, zašto to dijete tako viče, a zora tek sviće?
TIKVANTICA: Ali tatice, tamo se nešto miče.
TIKVAN: Ako se miče, neka se miče, to nije razlog da se viče.
TIKVUŠA: Zašto si takav, idi pa vidi.
TIKVAN: Baš mi ne date mira, no već vidim, iz zemlje izlaze tri krumpira.
TIKVANTICA: Tatice, pa to je krasno.
TIKVAN: Jasno da je krasno.
TIKVUŠA: Tikvantice, odnesimo u ime svih jedan pozdrav za njih.
TIKVANTICA: Hajdemo!
TIKVAN: A ja? Kud god se krene zaborave na mene.
TIKVAN LUTALICA
TIKVUŠA: Već su prošla i dva dana, a još nema mog tikvana.
TIKVANTICA: Mamice, a gdje je tatica?
TIKVUŠA: Otišo je prebrojati koliko ivančece imaju latica.
TIKVANTICA: On uvijek tako nekud krene, a ne povede ni tebe ni mene.
TIKVUŠA: Tikvantice, mi ne možemo s tatom poći! Jer tko bi mravima poželio laku noć i tko bi svaku večer uspavljivao cvijeće?
TIKVANTICA: Mama, sasvim si u pravu, i tko bi zaljevao našu travu!
TIKVUŠA: Tikvantice, pogledaj! Tata ide kući pjevajući.
TIKVANTICA: Tatice, jesi li prebrojao sve latice?
TIKVAN: nisam, Tikvantice moja, toliko ih ima da im nema broja.
VAŽNA GLJIVA
VISOKA GLJIVA: Šteta što nisi kao ja visoka. Sve bi ti bilo na dohvat oka.
NISKA GLJIVA: Svjesna sam toga, ali što mogu, kad mi je kratka noga.
VISOKA GLJIVA: Ovdje gore vjetrić piri, a društvo mi prave šareni leptiri.
NISKA GLJIVA: To je život pravi. Oko mene samo puze mravi.
VISOKA GLJIVA: Tko zna. Kada padne prva kiša možda postanem još i viša.
NISKA GLJIVA: Sagni se brzo! Ako želiš ostati živa jer dolazi berač gljiva.
VISOKA GLJIVA: Od straha sam izvan sebe. Mogu li čučnuti tu kraj tebe?
NISKA GLJIVA: Možeš, možeš.
VISOKA GLJIVA: (čučne) Hvala ti puno, i da znaš, ovdje dolje sviđa mi se baš.
OBLAČNI RAZGOVOR
OBLAČIĆ: Kad razmislim malo bolje, ti si uvijek mrk i loše si volje.
CRNI OBLAK: Tako mrk ja moram biti, ako želim kišu liti.
OBLAČIĆ: Nemoj više kišiti, daj se na tren smiri. Pusti sunce da malo proviri.
CRNI OBLAK: Neka sunce ljeti viri na sve strane, meni nek' prepusti jesenske dane.
JESENSKA GARDERODA
JEŽ: Krojačice vjeverice, treba mi garderoba za jesensko doba.
VJEVERICA: Nema toga što sašiti ne bih znala. A što vas zanima i od kojeg materijala?
JEŽ: Zanima me kaputić od suhe trave, košulja od lišća, neka ima duge rukave, i kabanica za jesenske kiše.
VJEVERICA: I ništa više?
JEŽ: Od mahovine hlače, cipele i natikače.
VJEVERICA: Cipele i natikače, jasna stvar, napravit će vam postolar. A sada se okrenite u oneme smjeru. Moram vam uzeti mjeru. (jež se okrene) Ajoj! Prijatelju ježu, prije nego vam uzmem mjeru – obratite se frizeru.
ČUVAR VINOGRADA
PRVI ČVORAK: Probudi se, čvorče! Stalno mljackaš glasno.
DRUGI ČVORAK: Oprosti, oprosti. Sanjao sam grožđe slasno.
PRVI ČVORAK: Nešto mi na pamet pada, odletimo do vinograda.
DRUGI ČVORAK: Dobro, samo šuti, jer nas ne smije nitko vidjeti ni čuti. (dođu do vinove loze)
PRVI ČVORAK: Kakvo grođže! Pogledaj ti njega!
DRUGI ČVORAK: Bjež'mo brzo! Ide čuvar s brijega. (pobjegnu)
PRVI ČVORAK: Sav se tresem od muke i jada.
DRUGI ČVORAK: Gle, i ja se tresem sada, možda ću i sanjati to g čuvara vinograda.
TRAVKO I MRAVKO
PATULJAK TRAVKO: Danas sam ručao jabuku zrelu. Tebi sam donio čak krišku cijelu.
PATULJAK MRAVKO: Što to čujem? Zahvaljujem.
PATULJAK TRAVKO: Dva velika grozda pojeo sam maloprije, tebi sam donio čak bobice dvije.
PATULJAK MRAVKO: Što to čujem? Zahvaljujem.
PATULJAK TRAVKO: I još sam pojeo tri šljive veće. Tebi sam dinio košticu od treće.
PATULJAK MRAVKO: Nisi trebao, svejedno ti hvala.
PATULJAK TRAVKO: Nisam trebao ali sam htio, pa znaš da škrtac nikad nisam bio.
OBITELJ JEŽIČKO
JEŽIĆ: Hej, mamice! Što to lupka?
JEŽICA: Mišić po puteljku cupka.
JEŽIĆ: Hej, tatice! Što to kucka?
JEŽ: Jedna žuna kljunom kljucka.
JEŽIĆ: Hej, mamice! Što to šuška?
JEŽICA: Sigurno je pala kruška.
JEŽ: Neka šuška, neka pada. Haj'mo mi u šetnju sada. Samo hrabro stazom gazi, tata tebe čuva, pazi.
RADOZNALA TIKVANTICA
TIKVAN: Tikvušo dušo, dođi brzo!
TIKVUŠA: Što je opet, već me zoveš po treći puta, zar ne možeš biti bez mene ni pet minuta?
TIKVAN: Ali, Tikvušo, stavi svoju glavu ovamo na travu i slušaj zrikavca kako zriče. Sigurno svoje zrikavčiću priča priče.
TIKVUŠA: Opet sanjariš i misli ti tko zna kamo lete, a ne pitaš gdje je naše dijete. Tikvantice!
TIKVANTICA: Mama, bila sam kod prijateljice Keljice. Našle smo jednu rupu usred vrta.
TIKVUŠA: (gleda) To ti je kućica krta.
TIKVANTICA: Tatice, jel' tako?
TIKVAN: Svakako, svakako.
TIKVANTICA: Mamice, a što se ono blista iznad lista?
TIKVUŠA: (gleda) To listovi na leđima nose kapljice rose.
TIKVANTICA: Tatice, jel' tako?
TIKVAN: Svakako, svakako.
TIKVANTICA: Idem odmah reći svojoj prijateljici Keljici.
TIKVUŠA: Tikvane i ja krećem. Moram ukloniti sve sjene da nam koji svjetić ne uvene.
TIKVAN: Bilo bi dobro da i ja idem nešto raditi, inače ću sam sebi dosaditi.
PISMO JESENI
PRVA GLJIVA: Tako sam usamljena, samo poneki žir poremeti mir ili koji listić svrati, pa mi priča kako druga na zemlju prati.
DRUGA GLJIVA: Oprostite, mogu li ovdje stati?
PRVA GLJIVA: Kako da ne, izvolite samo, stanite ovdje ili možda tamo.
MIŠIĆ: (izlazi iz rupe) Ciju, ciju, ciju, bolje da stanete tamo, jer ovdje je moj stan. Ako ga začepite, kako ću van?
DRUGA GLJIVA: Nemojte se uznemiravati, ionako se neću dugo zadržavati. Da vas pitam samo: jeste li vidjeli list na kojem nam jesen piše kako da je dočekamo?
PRVA GLJIVA: Listova sam vidjela više, ali na njima ništa ne piše.
MIŠIĆ: A da pričekamo vjetra listonošu? On je ovdje posjetilac česti, možda nam donese kakve vijesti. (čuje se puhanje vjetra)
PRVA GLJIVA: Evo ga, stiže!
MIŠIĆ: Pogledajte, jedan list je pao!
DRUGA GLJIVA: Mišiću, malo tiše, da čujemo što na njemu piše.
PRVA GLJIVA: Slušajte: „Obavještavam šumu i šumske stanovnike da sam još uvijek žuta i zdrava i da me dočekuju u miru bez vike, jer me galama uznemirava.“
SVI ZAJEDNO: Sad znamo kako da je dočekamo: pssssssssssssssssssssst.
VRTNA DAMA
KRUMPIR: Susjedice bundevice, što te k meni nosi tako rano, još po rosi?
BUNDEVA: Niti mi se sniva, niti mi se spava. Stalno mislim kako mi je prevelika glava.
KRUMPIR: Glava ti je lijepa, kao neka slika. Da je barem moja tako povelika.
BUNDEVA: Što to pričaš, krumpiriću? Takve glave kao moja bolje da ne niču.
KRUMPIR: Nešto ću ti reći, priđi bliže k meni. Velike su glave sad jako na cijeni.
BUNDEVA: Nisam znala, baš ti hvala. Idem sada, hoću biti sama. Tko bi reko da ću postat' još cijenjena vrtna dama.
ZALUTALO POVRĆE
KRUMPIR: Sve bih dao kad bih znao odakle sam baš tu pao. Sigurno sam zalutao.
LUK: Dobar dan. Ja sam luk, takozvani Kuk. Recite mi gdje sam sada, vi ste još jedina nada.
KRUMPIR: Puno me pitate. Zašto bez kompasa skitate?
LUK: Da će mi trebati, nisao znao, pa sam ga jednoj lubenici dao.
KRUMPIR: Krasno, sada smo obojica zalutali! To je očito i jasno.
LUK: Šuti, slušaj, pazi! Netko dolazi po onoj stazi.
PAPRIKA: Ja sam paprika, inače slatka, al' danas ljuta jer sam zalutala skrenuvši s puta.
KRUMPIR: Kakva sreća! Još nam je samo trebala lutalica treća.
LUK: Pogledajte! Dolazi neka vreća.
VREĆA: Gle, gle, baš vas tražim već punih pet dana, a šalje me plodna jesen iz svog žutog stana. Osim vas, svi su joj na broju zato šalje visost moju.
LUK: Ne mogu vjerovati da jedan luk mali nekome poput jeseni fali.
PAPRIKA: Pa to je divno! Sad konačno znamo kamo i kome pripadamo.
VREĆA: Uskačite! Put je dug, oko svijeta moramo poći još jedan krug.
JESENKO
DJEVOJČICA: Hej, Jesenko! Baš si šik. Od čega je taj tvoj lik?
JESENKO: Moja glava, tikva prava. Kukuruzna mi kosa, a krumpirić mjesto nosa.
DJEVOJČICA: Od čega je kaput tvoj? Zgodan mu je kroj.
JESENKO: Satkala mi jesen žuta baš od lišća tri kaputa.
DJEVOJČICA: Sad mi reci još za kraj, od čega ti šešir taj?
JESENKO: Šešir mi je od kukuruzovine. A sad odoh, čekaju me jesenske pustolovine.
BOŽIĆNA ŽELJA
DJEČAK: Snježuljkice, vilo snježna, kako li si krhka, nježna.
VILA: Krhka, nježna moram biti jer sam sva od snježnih niti.
DJEČAK: Vilo, vilo lakokrila, zašto si me posjetila?
VILA: Jer su dani darivanja. Dani želja, lijepih sanja. Sad zaželi i ti nešto. Želju ću ti ispuniti vješto.
DJEČAK: Želja mi je, želja mi je, da se svako dijete smije. Da blistaju svima oči u božićnoj ovoj noći.
BOŽIĆNA JELKA
DJEČAK: Jelko mala, gledam te sve dane. Tko li ti je tako lijepo okitio grane?
JELKA: Malo studen, malo zima sa ledenim ukrasima. A od mraza ruže, gle! Prekrile mi grane sve.
DJEČAK: Uređena tako, kamo misliš poći?
JELKA: U svom vrtu dočekat ću Božić ove noći.
ZVJEZDANI RAZGOVORI
PRVA ZVIJEZDA: Stani zvijezdo bar na čas. Kako li si sjajna! Sjajnija od sviju nas.
DRUGA ZVIJEZDA: Takvim sjajem moram sjati. Sjaj moj noćas netko prati.
PRVA ZVIJEZDA: Tko je taj? Tko to prati taj tvoj sjaj?
DRUGA ZVIJEZDA: Tri mudraca slijede put od svijetlosti moje žut. U Betlehem taj put vodi gdje se mali Isus rodi. Mudraci će prvi doći, poklonit će njemu sve svete noći.
TRI MUDRACA
PRVI MUDRAC: Zvjezdo sjajna pokaži nam put kojim ćemo ići do Isusa stići.
DRUGI MUDRAC: Jer rodio se on zbog nas, mi slavimo taj tren, taj čas.
TREĆI MUDRAC: Zvjezdo sjajna, usred tamnog neba, odvedi nas k njemu poklonit mu se treba.
SVI ZAJEDNO: Jer rodio se on zbog nas, mi slavimo taj tren, taj čas.
RAZGOVOR S PASTIRIMA
ANĐEO: Probudite se, pastiri, dobri ljudi.
PASTIRI: Kakva nas to svjetlost budi?
ANĐEO: Anđeo sam, nose me krila laka satkana od mjesečevih zraka.
PRVI PASTIR: Strah me hvata!
DRUGI PASTIR: I mene!
TREĆI PASTIR: I mene!
PRVI PASTIR: Sakrijmo se iza one stijene.
ANĐEO: Ne bojte se. Nosim vam Božji glas. Nebeski kralj se rodio i pastir sviju vas.
PASTIRI: Požurimo k njemu tada. U kojem je dvorcu sada?
ANĐEO: U štalici koju zvijezda obasjava, tiho, tiho, u jaslicama spava!
PAHULJICE
PRVA PAHULJICA: Pahuljice, kamo žuriš?
DRUGA PAHULJICA: Kamo žurim, kamo žurim? Ja na zemlju hitam, jurim.
PRVA PAHULJICA: Što ćeš tamo? Baš mi nije jasno. Zar ti ovdje na oblaku, nije divno, krasno?
DRUGA PAHULJICA: Javiti moram tamo svima. Igrajte se, radujte se. Sa mnom vam je stigla zima. A sa zimom Božić bijeli kojemu se svak veseli!
PRVA PAHULJICA: Da li mogu s tobom poći?
DRUGA PAHULJICA: Možeš, možeš! Al požuri da stignemo prije noći.
NIKOLINJE
SVETI NIKOLA: Zahladilo, pada inje. Stiglo, djeco, Nikolinje. Staze i puteljke mnoge već su prošle moje noge. Neka svako dijete zna da mu poklon nosim ja.
KRAMPUS: Kakav poklon, ja za to ne hajem, umjesto slatkiša djeci šibe dajem. Do prozora svakog svratim dok Nikolu Svetog pratim, da mu svašta podvaljujem.
SVETI NIKOLA: Hej, krampusu, sve te čujem.
KRAMPUS: Nisam ja baš tako loš, daj da ti ponesem koš. Umoran si, vidim, jako, bez koša ćeš hodat lako.
SVETI NIKOLA: Kad te ne bih dobro znao možda bih koš ti svoj dao. Poznajem te u detalje bježi zato od mene što dalje.
KRAMPUS: No već idem, što si ljut. Tebi želim sretan put. (odlazi)
SVETI NIKOLA: Uh! Što sam se umorio noseći slatkiše. Moram malo sjesti jer ne mogu hodat više. Malo mi se čak i spava, nešto me i boli glava. (zaspe, dođe krampus)
KRAMPUS: Ha, ha, ha. Čekao sam zgodu ja. Probušit ću sve pakete nek slatkiši cestom lete. A šibe ću podvaliti, dobit će ih svako dijete. (u koš stavlja šibe i odlazi)
SVETI NIKOLA: Baš sam se naspavao, ali neka, dugi put još moje noge čeka. Koš na leđa, put pod noge, pod prozore moram stići mnoge. (prilikom hodanja ispadaju mu slatkiši)
Što to tupka? Što to lupka? (gleda) Krampus mi probušio koš! Hej, krampuse, krampuse baš si zloćko, baš si loš. Stavit moram sad nove pakete, a minute lete, lete. (stavlja nove pakete i žuri dalje)
KRAMPUS: Kamo žuriš, čekaj mene. Sve je bila šala.
SVETI NIKOLA: Odlazi od mene, zloćestoćo mala. Predobro te znam. Od sada pakete djeci nosim sam. (odu svaki na svoju stranu)
ZEKO I SNJEGOVIĆ
ZEKO: Snjegoviću dugog nosa, od čega je tvoja kosa?
SNJEGOVIĆ: Moja kosa je od slame.
ZEKO: Zar od slame?
SNJEGOVIĆ: Da, od slame. To je divna kosa za me.
ZEKO: A što ti je to na glavi?
SNJEGOVIĆ: Na glavi mi lonac plavi.
ZEKO: A što će ti metla ova?
SNJEGOVIĆ: Da pometem snijeg sa krova.
ZEKO: Ti si snješko čudan tip, od slame ti kosa, stojiš kao kip usred snijega bos. Još mi samo reci od čega ti je nos?
SNJEGOVIĆ: Moj nos je od mrkve, eto ti od čega, a ti zeko idi što dalje od njega.
SNJEŽNE GRUDE
PRVA GRUDA: Ja sam jedna gruda snježna, vrlo krhka, vrlo nježna.
DRUGA GRUDA: I ja sam gruda snježna, bijela al' na žalost predebela.
PRVA GRUDA: Što to pričaš? Baš si prava. Napravimo snjegovića. Ti ćeš biti tijelo, ja ću biti glava.
SNJEGOVIĆ: Stvorile su mene sada dvije grude složne, bijele, na ulici, usred grada da se djeca razvesele.
ZIMSKI SAN
ZEC: Dragi medo, dobar dan. Zar ne spavaš zimski san?
MEDVJED: Spavao bih, već mi oči škilje, al' ne mogu naći put do medvjeđe špilje.
ZEC: Idi samo iza mene.
MEDVJED: Idem, idem poput tvoje sjene.
ZEC: Eno špilje na vidiku!
MEDVJED: Još nisam vidio ljepšu sliku. Sada bi bio red da te pozovem na med.
ZEC: Hvala ti, medo, al' vremena nemam, na šumski ples se spremam.
MEDVJED: Šumski ples?! Povedi i mene, ja te molim, pa znaš da plesati volim.
ZEC: Dobro, dobro, znam, ali nakon plesa kući se vraćaj sam.
BIJELO ODIJELO
DJEČAK: Snjegoviću, dobro veče. Zašto stojiš bez odjeće?
SNJEGOVIĆ: Odjeven sam, dijete, od glave do pete. Imam, evo, košulju, kaput i odijelo. Možda nisi primijetio pošto sve je bijelo.
DJEČAK: Stvarno si u pravu! A zašto nemaš odjeću crvenu il' plavu?
SNJEGOVIĆ: Zašto? Zašto? To je jasno svima, odjeću mi šiva snježna, bijela zima.
BOŽIĆNI UKRAS
OKIĆENI BOR: Pogledaj, boriću, ukrase moje. Zar nisu krasni? Zar lijepo mi ne stoje?
NEOKIĆENI BOR: Krasni su, krasni. Ja sve bih dao kad bih poput tebe sjao.
OKIĆENI BOR: Budeš li imao bar malo sreće, možda i tebe okite jedno Badnje veče.
PTICA: (dolazi do okićenog bora) Tako sam umorna, daleko sam bila. Mogu li na tebi odmoriti krila?
OKIĆENI BOR: Jako sam osjetljiv i ukrasa pun, potraži radije neki žbun.
PTICA: (dolazi do neokićenog bora) Mogu li sjesti na jednu od tvojih grana?
NEOKIĆENI BOR: Možeš, zašto ne? Bit ćeš mi jedini ukras ovih božićnih dana.
PTICA: Varaš se, boriću, varaš se u svemu. Tvoj ukras je veliko srce i dobrota u njemu.
