- 1792-1813 Borba protiv Revolucionarne Francuske

Revolucija u Francuskoj uzburkala je duhove u drugim Europskim zemljama, jer se strahovalo da će se revolucija proširiti izvan Francuske. Francuska navješta rat Austriji te tako počinje nekoliko ciklusa ratova sa raznim konzervativnim savezima (alijansama) koje predvode Austrija, Rusija, Engleska, Pruska, Španjolska itd. koji će trajati sve do poraza Napoleona 1815. Godine. Postojalo je nekoliko koalicija:1)1792.-1797. Austrija sudjeluje u „Ratu Prve koalicije“ protiv Francuske (Austrija, Rusija, Pruska,Venecija, Nizozemska, Pijemont, kasnijim koalicijama pristupa Engleska, Španjolska, Turska,Portugal, itd).2) 1799.-1801. Rat Druge koalicije protiv Napoleona3) 1805. Rat Treće koalicije4) 1813.-1814. Četvrta pobjednička antifrancuska koalicija

Između 1793. I 1795. Ideje revolucije se šire po Europi, u Austriji i drugdje ugušeni ustanci radikala. Godine 1799. Napoleon došao na vlast državnim udarom. Godine 1805. Odvijaju se dvije velike bitke između Francuske i njezinih neprijatelja. Pomorska bitka kod Trafalgara u kojoj je Engleska flota pobijedila Francusku i njihove saveznike španjolce, i kopnena bitka kod Austerlitza u kojoj je Napoleon trijumfirao. Godine 1807. Napoleon porazio Prusku i osnovao Veliko Varšavsko Vojvodstvo. Godine 1808. Okupira Španjolsku i Apeninski poluotok. Godine 1812. Kreće na Rusiju, poslije bitaka kod Smolenska i Borodina Francuzi ulaze u spaljenu Moskvu, počinju se povlačiti, poraženi su kod Krasnog i Berezine i vojno uništeni. Ruska vojska napreduje prema Zapadu.

1813. odvila se je odlučujuća „Bitka nacija“ kod Leipziga. Alijansa Pruske, Rusije, Austrije, Britanije i Švedske porazile su Napoleona, a njegov se imperij raspao. Godine 1814. Počinje Bečki kongres, tjekom čijeg je zasjedanja Napoleon pokušao vratiti svoje carstvo. 1815.- bitka kod Waterlooa u kojoj je Napoleon konačno poražen.

- 1815 Bečki kongres

1815. BEČKI KONGRES (18. IX. 1814 – 9.IV.1815) prva velika međunarodna mirovnakonferencija „na vrhu“. Na kongresu su se okupili svi važni europski vladari ili njihovi predstavnici. Održana je u Beču, što je bio pokazatelj važnosti grada, ali i sposobnosti austrijskom ministra Metternicha koji ga je organizirao. Europski konzervativni vladari žele restauraciju starog sustavai povratak na stanje prije 1789.godine. Djelomice uspješni, ali revolucionarne progresivne ideje nacionalizma, liberalizma i socijalizma se ne moguzaustaviti (kao što se vidjelo u kasnijim nemirima-„revolucionarna 1848“).Raspravljalo se je o pitanju poražene Francuske, ali ona nije tretirana kao gubitnica, i francuski ministar Talleyrand je imao važnu ulogu na kongresu. Umješna je Talleyrandova diplomacija iskoristila sve očitije suprotnosti među nekadašnjim saveznicima. Kada su se Austrija, Engleska i Francuska našle na jednoj strani, a Pruska i Rusija na drugoj, zamalo je izbio novi rat. Naposljetku je Metternichu pošlo za rukom da kompromisom ponovno uspostavi jedinstvo velesila. Druga pitanja o kojima je bilo riječ su bila taljansko, njemački i poljsko pitanje, ali ni jedan od tih velikih problema nije doista riješen. Vodeći se političari na

ovom kongresu nisu obazirali na želje naroda, jer su im njihove demokratske i nacionalne težnje bile strane, opasne i nesimpatične. Osim toga, sveopća je žudnja za mirom, objavila predah na neko vrijeme. Zasjedanje kongresa završeno je još za vrijeme Napoleonove vladavine od stotinu dana, 18. Lipnja 1815.

- Restauracija (Sveta alijansa, Metternichov sustav i egemonija u Italiji)

Na kongresu u Beču vladari velesila pokušali su restaurirati stari sustav koji je postojao prije revolucije, i potisnuti nove liberalne ideje. Taj pokušaj nije mogao, i nije u potpunosti uspio. Na Kongresu je prihvaćena inicijativa da se osnuje Četverostruki Savez (vojno-politički) i Sveta Alijansa (moralni savez). Nastaje „Evropski koncert“, suglasje konzervativnih snaga. Četverostruki savez je bio vojni savez za očuvanje sistema koji je dogovoren na kongresu.Sveta alijansa je osnovana je u rujnu 1815 na prijedlog ruskog cara Aleksandra I. za „obranukršćanstva“ i konzervativnih vrijednosti. U Četverostruku Alijansu ulaze:1) Velika Britanija2)Austrija,3)Rusija 4) Pruska Koncept Svete Alijanse Britanija je odbila a odbio je i Vatikan te naravno Otomansko carstvo. Kasnije se pridružuju Francuska, Nizozemska, Švedska. Cilj je prevencijasvake revolucije i smjene legitimnih vladara nasljednih monarha a također i ratova na tlu Evrope zbog čega se saveznici obvezuju sastajati periodično na međunarodnim kongresima radi procjene situacije ili odgovora na izazove i krize (takav je npr. bio kongres u Aix-la-Chapelle 1818., zatim Troppau 1820., Laibach 1821., Verona 1822. itd.). Liberali i socijalisti tog vremena nazivali su ovaj savez „žandarom Evrope“ i „kočnicom progresa“.Međutim važan je ovaj vojno-politički savez a ujedno savez država koje dijele slične ideologije ivrednote kao preteča alijansi iz doba Hladnog rata i današnjeg vremena (npr. NATO).Najveće dostignuće Bečkog kongresa: DUGOTRAJNI RELATIVNI MIR.Austrijska je vanjska politika nakon godine 1815., pod Metternichovim vodstvom, bilausmjerena na zajedničko djelovanje prijateljskih sila protiv revolucionarnih kretanja u svimdijelovima Europe. Nije samo taj državnik - Metternich - već je i većina narodnih slojeva urevoluciji vidjela začetnicu strahovitih ratova, koji su Austriji priskrbili toliko mnogo patnje,te su postojane povijesne danosti smatrali sigurnim vrijednostima. Očuvanje spomenutihvrijednosti postat će cilj austrijske politike, kao jamstvo za red i mir u vlastitoj državi. Tomeje trebalo služiti i sazivanje kongresa. Metternich, koji je od godine 1821. bio državni kancelar, u liberalnim idejama nije vidio konzervativizam i revoluciju, već samo veliku smetnju onog poretka, koji je smatrao neminovnim temeljom države u kojoj egzistira sloboda.Njegov se »sustav«, koji tek današnje vrijeme može pravilnije prosuditi, pribojavao da će prodorom nacionalnih i liberalnih ideja doći do raspada Monarhije, a kao daljnja posljedica i do raspada Europe.

- 1848-1849 Proljeće naroda, revolucija, Njemačko pitanje

Revolucija je poharala više od 50 zemalja, ali te revolucije nisu bile međusobno povezane. Glavni razlozi za revolucije su: nezadovoljstvo političkim vodstvom, zahtjevi za demokracijom, porast nacionalizma, nezadovoljstvo s aristokracijom...Nakon što je jesen godine 1847., zbog katastrofalno lošeg uroda usjeva, protekla u znakugladovanja i nemira, sljedeća je godina 1848., započela vrlo burno »Milanskim duhanskimnemirima«, štrajkom nacionalno svjesnih radnika u industriji duhana, koji je trebao pogoditiaustrijsku državnu blagajnu. I u Češkoj je vladalo krizno raspoloženje. Vijest o Pariškojveljačkoj revoluciji najprije je buknula u Ugarskoj, gdje je Lajos Kossuth odmah zahtijevaodemokratski ustav. I u Beču se sasvim otvoreno u javnim raspravama zahtijevala»konstitucija«, tj. ustav prema zapadnom modelu. Peticije koje su se odnosile na ovaj zahtjev,upućivane su Dvoru i njegovim službenim uredima. Nakon što su odbijene njihove molbe,studenti su se odlučili obratiti staležima koji su se trebali sastati 13. ožujka.Ispred ljetnikovca u Herrengasse (Gospodska ulica u Beču) skupila se dana 13. ožujka 1848.golema ljudska masa, prodirući u dvorište i hodnike te kuće. Liječnik dr. Adolf Fischof održao je govor, pri čemu je pročitana i Kossuthova proklamacija. Staleži, pritisnuti uzburkanimnarodnim masama, htjeli su svoju vlastitu peticiju uputiti Dvoru. Budući da se situacija činila sumnjivom, jedan je pionirski bataljun dobio naredbu da očisti Herrengasse. Jedna nepromišljena naredba za paljbu donijela je mnoge žrtve. Tada su počele nicati barikade u uskim ulicama Unutrašnjeg grada (I. bečki okrug), u predgrađima su neodgovorni građani palili tvornice, rušene su policijske postaje, a neki su službenici čak podvrgnuti linču.U Italiji vlada otvorena pobuna, u Češkoj je Češko- njemačka netrepeljivost najprije kočila revoluciju, koja kasnije poprima sve više Češki nacionalni karakter.Mađari se bune protiv Austrije, ali ih je Jelačič porazio. Uslijedila je hitra i nemilosrdna potjera za vodećimpripadnicima revolucije, no većina je već bila pobjegla. Smaknuti su Messenhauser i Blum, kao i stanovit broj novinara.

- 1850-1859 Bachov neo-abstolutizam

Zbog pobuna Austrija preventivno, iz straha od većih zbivanja na cijelom području monarhije (4.III.1849.g.) uvodi apsolutizam. Bečki dvor je nametnuo oktroirani ustav koji će se provoditi narednih deset godina i cijelo to razdoblje će se po ministru unutrašnjih poslova Alexanderu Bachu (1813.-1893.) nazivati Bachov apsolutizam. Apsolutizam se očituje po tome što je njime raspušten Hrvatski sabor i ukinuto Bansko vijeće, zabranjena upotreba hrvatske zastave, njemački jezik je uveden u državne urede kao službeni, u Dalmaciji i Istri Vlada i dalje podržava talijanski jezik, ukinute su čitaonice, pojačan je policijski nadzor i ponovno uvedena zabrana tiska - cenzura, a u sudskim procesima pri tiskarskim prijestupima ukinuta je porota. Pored svega toga car Franjo Josip I. (1848.-1916.) proglašava (31.XII.1851.) i tzv. Sivelstarski patent kojim ukida ustav i ustavno uređenje, uvedena je žandarmerija, centralizacija, germanizacija. Umjesto provođenja Zakona, ministarstvo izdaje "naredbe". Uvedene su zabrane na pjevanje i pucanje za Božić. Car Franjo je otpustio ministra Bacha 1859. godine i odrekao se apsolutizma.

- 1859-66 Ratovi i kriza

Austrija iznervirana ponašanjem sardinijskog ministra Cavura objavljuje rat Sardiniji 1859. godine. Napoleon III. Još se ranije obvezao na pomoć Cavouru, pa Francuska staje na stranu Sardinije. Iste godine došlo je do bitki kod Magente i Solferina. U obje bitke Austrija je pretrpjela teške gubitke. U tim je bitkama mnogo ljudi poginulo (među ostalim zbog nedovoljno razvijene lječničke njege) što je poticaj za osnivanje Crvenog križa. Primirje kod Villafrancea i mir u Zürichu. Lombardija je ustupljena Sardiniji. Poraz kod Solferina ima velike posljedice za unutarnju politiku Austrije. Unutar Austrije dolazi do zaoštravanja među različitim nacijama u državi. Dana 20. Listopada 1860. Obznanjena Listopadska diploma. Velike ovlasti dane zemaljskim saborima. Prema tom prijedlogu državno uređenje bi bilo federalističko, ali su Mađari i njemački liberali srušili taj ustav. Novi ustav iz 1861. Je bio više centralistički orijentiran, dolazi do izražaja dualizam između Austrije i Ugarske.1859. Rat Austrije protiv Pijemonta u savezništvu s Francuskom; početak kraja austrijske vlasti u sjevernoj Italiji ali i rast pruske opasnosti s druge strane; Ekspanzija Pijemonta vodi ka ujedinjenju Italije, Francuska dobiva Nicu i Savoy; Austrija je poražena na jugu ali prave nevolje dolaze sa sjevera od Pruske koje čeka pravi trenutak da oslabljenoj Austriji zada konačni udarac i ujedini Njemačku pod svojom dominacijom. 1863. Svenjemačka skupština u Frankfurtu; daljnje zaoštravanje odnosa Austrije i Pruske. Franz Jozef saziva skupštinu zbog manjih reformi u Konfederaciji njemačkih država i predsjedava ali pruski kajzer Wilhelm I odbija doći na nagovor kancelara Bismarcka koji uporno diplomatski provocira Austriju a pruski vojni zapovjednik von Moltke hoće rat s Austrijom. 1866/travanj – Prusko-Talijanski vojni savez1866: rat Austrije protiv Pruske i Italije; Austrija je uz posredništvo francuske pokusala izbjeći rat ali ga je Pruska nametnula a ubrzo joj se priključila Italija. Pruska je suprotno ustavu njemačke Konfederacije, izvršila invaziju nekoliko njemačkih državica i time prisilila Austriju na rat.

Austrija vodi rat na dvije bojišnice: 1)na sjeveru protiv Pruske (gubi bitku)2)na jugu protiv Italij (pobjeđuje-bitka kod Custozze i pomorska bitka kod Visa).

Ipak Austrija doživljava težak poraz protiv Pruske u krvavoj bitci kod Königgrätza na 4.VII 1866. Posljedice: Austrija priznaje raspuštanje Svenjemačke konfederacije i ekspanziju Pruske u Sjevernonjemačku Federaciju kojoj na putu za ujedinjenje cijele Njemačke sad samo stoji Francuska koja sad počinje podržavati AustrijuU Italiji, prepušta Veneciju Francuskoj, ova je predaje Italiji i indirektno priznaje neovisnost Italije.

1867. Ausgleich. Austro-ugarski sporazum.

Ideju cara Franz Jozefa proveo u djelo carski ministar grof Andrassy, Mađar na ministarskom položaju u Beču prije 1867. a kasnije austrougarski ministar vanjskih poslova. Ausgleich je pokušaj Beča da se osigura i protiv pruskog imperijalizma u njemačkim zemljama i protiv nacionalizma slavenskih naroda u monarhiji

Sporazum između Austrije i Ugarske kojim je nastala dvojna monarhija povezana samo osobom cara. Nagodba je predviđala podjelu Monarhije na dva dijela, tj. dvojnu monarhiju (dualizam).

Zapadni dio Carstva njemački element (»Zisleithanien«)Istočni dio Carstvamađarski element ("Transleithania") Austrija i Ugarska bile su ujedinjene ličnošću vladara. Vladar je bio austrijski car iapostolski kralj Ugarske. I vanjsku politiku i vojsku i ministarstvo rata, kao i zajedničkafinancijska pitanja vodila je jedna država - Austro-Ugarska Monarhija, preko triju zajedničkih carskih i kraljevskih (c. k.) ministarstava (»Carska ministarstva«), koja su bila odgovorna delegacijama, tj. odborima obaju sabora. Trgovačka, carinska i pitanja valute usklađena su u nagodbenim pregovorima koji su se održavali svakih deset godina.Inače su ta dva dijela Carstva bile konstitucionalne monarhije sa zasebnim saborima,predsjednicima vlade i vlastitim zakonima. Ime Austrije u službenoj se uporabi spominjalosamo kao dio potpunog naslova i titule monarha.Nagodba je trebala donijeti rješenje unutrašnjopolitičkih problema u Austriji, a došlo je do jošvećih nacionalnih napetosti. Osobito su Slaveni bili ogorčeni.

- 1860-61 Listopadska diploma i Veljački patent Početak Ustavnog perioda.

Stoga se tada odlučio prihvatiti konstitucionalni ustav, koji je odavno bio potreban i koji su željeli svi narodi unutar Monarhije. Dana 20. listopada 1860. vlada je obznanila Listopadsku diplomu. Ona je predviđala jedno Državno vijeće, koje je trebalo obuhvaćati i zemlje pod krunom Sv.Stjepana, i u koje je, za neka pitanja, trebalo biti uključeno zakonodavstvo. Za pitanja iz javnog života nadležni su bili zemaljski sabori, s nerazmjerno dalekosežnim ovlastima. U tom se pogledu ovdje radilo o pretežno federalističkome ustavnom nacrtu. Upravo tome su se opirali Mađari i njemački liberali, koji su srušili ovaj ustav. Time je bila zapečaćena i sudbina poljskog grofa Goluchowskog koji je vodio Austrijsku unutarnju politiku nakon poraza Austrije kod Solferina.

Novi ustav - Veljačkog patenta - godine 1861., bio je nešto više centralistički koncipiran.Austrijskim je zemaljskim saborima preostala tek nekolicina funkcija, te su čakpojednostavljeni i njihovi statuti. Iako se ugarsko predstavništvo predviđalo tek za »vanjsko«Državno vijeće, a dualizam između Austrije i Ugarske jasno dolazio do izražaja, ojačala jemađarska oporba pod vodstvom politiĉara Ferenza Deaka. Demokratski je karakter ustavnereforme bio ograničen: izabrani su članovi zemaljskih sabora birali i raspoređivali zastupnikeDržavnog vijeća. Česi i Poljaci Veljačkim patentom osjećali su se zakinuti u pogledu pravakoja su potvrđena Nijemcima i Mađarima. Posebno su se Mađari počeli udaljavati odDržavnoga vijeća. I car je u vezi s nasljednikom Goluchowskog, Schmerlingom, Mađarimamrskog kao njemačkog liberala, zastupao mišljenje da je samo on glavna prepreka zaizmirenje. Osim toga, njegova je stranka zastupala anticrkvenu politiku koja se posebnotrudila u borbi protiv konkordata, što je Franji Josipu bilo vrlo mrsko. Stoga je car godine1865. mjesto predsjednika vlade povjerio namjesniku u Češkoj grofu Richardu Belcrediju. Onviše nije sazivao Državno vijeće, kojim je tada većinskim dijelom vladala jedna manjina, većje državu vodio apsolutistički. Uvođenje »konstitucije« propalo je zbog nacionalnog pitanja.

- 1867-1914 Ausgleigh (Nagodba) i Austro-Ugarska (Cilseithania-Transleithania)

Ideju cara Franz Jozefa proveo u djelo carski ministar grof Andrassy, Mađar na ministarskom položaju u Beču prije 1867. a kasnije austrougarski ministar vanjskih poslova. Ausgleich je pokušaj Beča da se osigura i protiv pruskog imperijalizma u njemačkim zemljama i protiv nacionalizma slavenskih naroda u monarhiji

Sporazum između Austrije i Ugarske kojim je nastala dvojna monarhija povezana samo osobom cara. Nagodba je predviđala podjelu Monarhije na dva dijela, tj. dvojnu monarhiju (dualizam).

Zapadni dio Carstva njemački element (»Cilseithania «)Istočni dio Carstvamađarski element("Transleithania") Austrija i Ugarska bile su ujedinjene ličnošću vladara. Vladar je bio austrijski car iapostolski kralj Ugarske. I vanjsku politiku i vojsku i ministarstvo rata, kao i zajedničkafinancijska pitanja vodila je jedna država - Austro-Ugarska Monarhija, preko triju zajedničkih carskih i kraljevskih (c. k.) ministarstava (»Carska ministarstva«), koja su bila odgovorna delegacijama, tj. odborima obaju sabora. Trgovačka, carinska i pitanja valute usklađena su u nagodbenim pregovorima koji su se održavali svakih deset godina.Inače su ta dva dijela Carstva bile konstitucionalne monarhije sa zasebnim saborima,predsjednicima vlade i vlastitim zakonima. Ime Austrije u službenoj se uporabi spominjalosamo kao dio potpunog naslova i titule monarha.Nagodba je trebala donijeti rješenje unutrašnjopolitičkih problema u Austriji, a došlo je do jošvećih nacionalnih napetosti. Osobito su Slaveni bili ogorčeni.Stvorena je dualna država zvana Austro-Ugarska Monarhija koja je postojala do kraja 1. Svj. Rata, kada se raspala na Mađarsku, Ugarsku i slavenske zemlje (Češka, Država SHS...).

- Politička borba i život u Austiji i Mađarskoj i vanjska politika

Po meni se ovo odnosi na poglavlje Doba Franje Josipa I. do izbivanja Prvog svj.rata, 1848.-1914.g. godina 1848.g. donijela je potpunu pobjedu konzervativnih snaga u Austriji, ali u Mađarskoj je bilo suprotno. Revolucionarna je vojska svojim snagama omogućila Kossuthu da uspostavi republiku. Tek je uz rusku pomoć revolucionarna snaga zaustavljena i nanesen joj je poraz. Strogi je sud donio mnoge smrtne presude, dotadašnji je ustav ukinut, vojska i policija međusobno su podijelile upravo nad zemljom, koja je izgubila sva prava svoga nekadašnjeg posebnog položaja.

Tako je prebrođena još jedna državna kriza. Tada se pristupili hitnim zadaćama državnog uređenja. Uveden je neoapsolutizam koji se razlikovao od predrevolucionarnog režima. Uvedene su različite reforme u unutrašnjoj politici. Izvršena je podjela na političke i sudske okruge, reorganizirana je policija za poboljšanje sigurnosnih uvjeta u zemlji, uveden je stalni porez na zemlju i dohotke, uklonile su se carinske granice između Austrije i Mađarske. Važna reforma je reorganizacija obrazovanog sustava.

Vanjska politika ovog desetljeća baš i nije bila uspješna. Počele su se pojavljivati suprotnosti između Austrije i Rusije. Dotadašnja povezanost ove dvije zemlje počela je slabiti zbog

međusobnih interesa na Balkanu, što ih je učinilo konkurentima. Zapadne zemlje, Francuska i Engleska, podržale su tursku obranu protiv ruskog napada na Carigrad. Rusija se nadala austrijskoj pomoći, koja je izostala. Austrija je zauzela dunavske kneževine(Moldaviju i Vlašku) gdje je suzbijala ruske snage. Austrija je posredovala i u mirovnim pregovorima podržavajući zahtjeve zapadnih sila. Možda bi Austriji u tim pregovorima uspjelo dobiti dunavske kneževine da zapadne sile nisu od Austrije zahtijevale odricanja lombardijskog-venecijanskog kraljevstva, na što se Austrija nije mogla odlučiti. Austrija je imala gubitke i u Sardiniji, izgubila je u bitkama kod Magnete i Solferina. Austrija je imala probleme i u njemačkim državicama, izgubila je prevlast. 1866.godina značila je početak jednog novog političkog razvitka, bila je to pobjeda Italije i Njemačke zamisli o nacionalnim državama. Za Austiju je to značilo gubitak prestiža što je također nosilo unutrašnjopolitičke posljedice i razdiranja. Ugrožena je zamisao o multikulturnoj nacionalnoj državi čime je i opstanak Monarhije doveden u pitanje.

- 1896 i 1907 Opće pravo glasa

Opće pravo glasa uvedeno je 1896. Godine. Naime godine 1895. Na čelo vlade došao je namjesnik Galicije, grof Kasimir Badeni. Nova vlada, pod njegovim vodstvom, bila je čvrsta, upravo onakva kakvu je car želio. Godine 1896. Proveo je izbornu reformu: dosadašnje četiri biračke kurije su dopunjene petom, u kojoj su svi muški državljani (iznad 24. godine života) imali izborno pravo. Badeni je pokušao provesti dvojezičnu reformu, no to dovodi do velikih prosvjeda i njegovog otpuštanja. Mađarska Stranka nezavisnosti, izrazito radikalnoga profila, godine 1905. pobjeđuje na izborima i postavlja neumjerena zahtijevanja. Vojna je vlada vladajućim krugovima htjela oduzeti vlast, što je izazvalo izražavanje istih želja i u Austriji. Nakon što su, carevim držanjem, koji se od izdavanja općeg izbornog prava nadao jačanju konfesionalnih i socijalističkih masovnih stranaka, a time i slabljenju građansko nacionalističkih grupa i jenjavanju konflikta među nacionalnostima, svladani otpori različitih grupa, kraj godine 1906. donio je taj toliko priželjkivani izborni zakon, u eri baruna od Becka. U svibnju 1907. prvi je put prema općem, ravnopravnom, izravnom i tajnom izbornom pravu, izabran parlament.

- 1914 Prvi svjetski rat i kraj monarhije

RAT I RASPAD HABSBURŠKOG CARSTVA (1914-1918). 1914.VII – Austrijski ultimatum i objava rata Srbiji 1914/VIII. Početak Prvog svjetskog rata. 1915/V. Italija objavljuje rat Austriji 1915/IX. Liberalni luteranski pastor Friedrich Naumann objavljuje Mitteleuropaprogramm. Predlaže stalnu carinsku uniju i vojni savez Njemačke i Austrougarske kojom bi dominirala Njemačka a ova bi unija dominirala Evropom ekonomski, vojno i kulturno. Slavenski narodi unije bili bi de fakto germanizirani. Ovaj je program u to vrijeme relativno umjeren jer su dominirali različiti pangermanski i velikonjemački programi za preustroj Evropi poslije rata.

1916/XI. Umire Franz Jozef nakon 68 godina na vlasti. Naslijedio ga je nadvojvoda Karl koji odmah u

XII. pokreće napore za izlazak Austrije iz rata i mir sa silama Entente ali to blokira Njemačka. Već 12. XII. 1916. Centralne sile službeno obavještavaju Ententu o inicijativi za mir ali zbog nejasnih prijedloga (napose glede statusa Belgije, Srbije i pokrajina Alsace-Loraine), inicijativa propada. Samo nekoliko dana poslije, oko 15.XII. polu-službeno mirovnu inicijativu pokreće i predsjednik SAD Wilson ali njegove prijedloge odbacuju sile Entente. 1917/VII. Papa Benedikt XV. pokreće mirovnu inicijativu spram obaju blokova 1917/VIII. Austrija tajno pregovara sa silama Entente o mogućem miru ali inzistira na promjeni tajnog Londonskog ugovora koji daje znatne teritorije na istočnom Jadranu Italiji ali to Ententa odbacuje. U dijelu pregovora u kojima sudjeluju diplomati iz Austrije, Francuske i Južne Afrike, predlaže se, ako Austrija pređe na stranu Entente, „Srednjoeuropska (kon)federacija“ ustavna monarhija pod habsburškim carem Karlom. Od ožujka do svibnja 1917. tajno pregovaraju o austrijskom napuštanju Centralnih sila car Karlo i talijanski knez Sikstus od Parme, brat Karlove carice Zite ali se to otkriva, nastaje skandal i car Karl se kompromitira u javnosti a napose su bijesni na njega Nijemci i Madžari ali i Ententa ne želi više s njim imati posla. 1917/V. Zasjeda Parlament u Beču, debate o reformi carstva; delegati iz slavenskih zemalja prijete odcjepljenjem; nesloga između slavenskih i germanskih nacionalista ometa planove za preustroj po autonomnim jedinicama prema relativnoj etničkoj većini; 1918/X. Proglas o raskidu sporazuma iz 1867 tj. prestanak Austro-ugarske unije (de fakto kraj Realunion) iniciran iz Ugarske. 1918/XI. Kraj rata. Habsburško carstvo od 52 milijuna stanovnika imalo je u ratu 1,200,000 mrtvih, 3,500,000 ranjenih, 2,200,000 ratnih zarobljenika.

RAZNA PITANJA (P) I IDENTIFIKACIJA (ID)

Izvori: Knjige: Povijest Austrije (Zollner), Europe (Davies), Habsburška monarhija (AJP Taylor), Skript profesora Perice.

(prema izlaganja)

(P Popisi stanovništva, geografske i političke karte)

ID Czoernig

Czoernig von Czernhausen, Karl, statističar (Černousy, Češka, 5.V.1804 – Gorica, 5.X.1889).

Studirao je pravo u Pragu i Beču. God. 1841. imenovan je ravnateljem Statističkoga ureda u

Beču; 1846. proveo je prvu anketu o jezičnoj pripadnosti naroda u Monarhiji, koja mu je

poslužila u izradi etnogr. karte Carstva (Etnographische Karte der österreichischen

Monarchie, I–III, Beč 1855–57). Od 1850. radio je u Ministarstvu trgovine na preuređenju

austr. trgovačke mornarice.

P Austrijski Patriotizam

Inicijativom nadvojvode Johanna godine 1811., u Grazu je osnovan Joanneum, institucija za geografska i etnološka istraživanja. U to je vrijeme u Innsbruscku stvoren Museum Ferdinandeum. Patriotizam se počeo odražavati znanstveno i praktično. Bečanka Ida Pfeiffer čeznula je za daljinama pa je tako sredinom stoljeća poduzimala daleka putovanja koja su je vodila u sve krajeve svijeta. Od vodećih ljudi iz područja prirodoznanstvenih znanosti moraju se spomenuti Johann Josef Ritter od Prechtla, kao i Andreas Baumgarter, čije su se sposobnosti dokazale u vođenju manufakture porculana, tvornice duhana i u novom postavljanju telegrafskih mreža. Godine 1847. Napokon je, nakon što je to mnogo puta bilo planirano, osnovana Akademija znanosti.

ID Princ RudolfRudolf, princ prijestolonasljednik Austro-Ugarske (Dvorac Laxenburg kraj Beča, 21.8. 1858. - Dvorac Mayerling, 30.1. 1889.), nadvojvoda i sin austrijskog cara Franje Josipa I. i carice Elizabete

ID Kronprinzenwerk (1886-1902)Kronprinzenwerk ("Work of Crown Prince") is a short name for a 24-volume encyclopedic-style illustrated guidebook of Austro-Hungary. It was published as Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Austro-Hungarian monarchy in Words and Pictures) in 1886 - 1902. It contains many public-domain pictures of landscapes, landmarks and personalities.

ID MetternichPrinc Klemens Wenzel von Metternich bio je njemačko- rođen austrijski političar i državnik, a bio je jedan od najvažnijih diplomata svoga doba. He served as the Foreign Minister of the Holy Roman Empire and its successor state, the Austrian Empire , from 1809 until the liberal revolutions of 1848 forced his resignation. On je služio kao ministar vanjskih poslova Svetog Rimskog Carstva i države sljednice, Austrijskom carstvu , od 1809 do liberalne revolucije iz 1848 prisiljen njegovu ostavku.

Mađarski nacionalizam

ID Kossuth

Lajos "Louis" Kossuth was a Hungarian lawyer, politician and Regent-President of the Kingdom of Hungary in 1849. He was widely honoured during his lifetime, including in the United Kingdom and the United States, as a freedom fighter.

Lajos "Louis" Kossuth bio mađarski odvjetnik, političar i Regent predsjednika Kraljevine Mađarske u 1849.

(Ne: ID March laws)

P Mađarska revolucija

Mađarski Sabor nije se sastajao od 1811. Onda ga je car Franjo drugi sazvao 1825. Zbog rastućeg problema plemstva (koje je željelo zadržati pravo da ih se ne oporezuje i ekskluzivno biračko pravo.) i sve slabije ekonomije. U saboru se javila liberalna struja predvođena novinarom Lajosom Kossuthom. Želja je bila izgraditi modernu i liberalnu Mađarsku. Država se usprotivila takvim težnjama i mnogi su (uključujući Kossutha) završili u zatvoru.

Sama revolucija je počela 15. 3. 1848. demonstracijama u Pešti i Budimu, te pobunama diljem Mađarske. Proglašena je nova Ugarska vlada na čelu s Lajosom Batthyanyem. Nova vlada odobrila je skupinu zakona nazvanih Aprilski zakoni, koji su stvorili demokratski politički sustav u Mađarskoj. Mađarski ministri pokušali su steći potporu Habsburgovaca protiv konzervativnog bana Josipa Jelačića, no carska vlada u Beču je naredila Mađarskoj vladi da prekinu s planovima za Mađarsku vojsku. Godine 1849. Češko-Hrvatska vojska ulazi u Peštu i guše pobunu. U Beču je također izbila pobuna, pa je Austrija bila prisiljena prihvatiti Mađarsku vladu, no to se promijenilo nakon gušenja Austrijske pobune. Carski sud je naredio da se raspuste Mađarski parlament i vlada. Na Mađarsku je krenula Jelačićeva vojska.

P Ugarsko pitanje

Ugarsko pitanje je problem koji se javlja nakon 1526. kada Habsburgovci preuzimaju vlast nad Ugarskim zemljama. To je zapravo problem koji se sastoji od toga hoce li Habsburgovci moci sacuvati novodobiveno kraljevstvo kojem su ugarski staleži pružali otpor. Najvecu prjetnju ocuvanja Ugarske pod Habsburgovcima predstavljao je Francusko-Turski savez koji je poticao separatizam kod Ugarskog plemstva. Ferdinandovi su pokušaji da nakon svoje krunidbe pridobije Turke da priznaju njegova prava a Ugarsku propali pa se tako nastavljaju nizovi Tursko-Habsburskih ratova. Problem i pitanje Ugarske se nastavio sve do Austrijsko- Ugarske nagodbe, Austro-Ugarska je utemeljena 8. lipnja 1867. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana ravnopravnost Mađarske u državnopravnim odnosima s Austrijom.

Razvoj nacionalizma i socijalizacija (udruge, plesovi, kultura...Juričević)

(Problem postojanja "Drugoga" u HM)

Nacionalne kulture u HM

Nacionalistička retorika u 19. stoljeću u HM

Stajalište pojedinih grupa naroda nije bilo okarakterizirano samo stranaĉko-politiĉkim već iregionalnim razlikama. Nijemci iz sudetskih zemalja tražili su nacionalno jasno odijeljenimupravnim općinama. Štajerci, Korušĉani i Tirolci htjeli su zadržati jedinstvo svojih zemalja.Velški su pak Tirolci željeli svoju autonomiju unutar Tirola, isto kao i Talijani unutar Gorice-Gradiške, dok su se Trst i Istra htjeli držati svojih povijesno utemeljenih povlastica. Poljaci suzahtijevali prevlast u Galiciji, gdje su htjeli u pokornosti držati Rusine i stvarati svoja prava kao manjine u Šleskoj. Intenzitet ovih sukoba također je bio vrlo različit; u češkoj jači nego uMoravskoj i u Šleskoj, te razmjerno slab u višejeziĉnoj Bukovini.

Problem asimilacije u HM

Češki-Njemački odnosi

Pitanje židova u HM

Najčešće su nacionalističke skupine bile i antisemitski nastrojene, što nije ostalo bez učinka na držanje Židova. Bečki je pisac i urednik Theodor Herzl, oživio nacionalno-židovski, cionistički pokret, s kojim je pristaše našao tek kod manjine svojih istovjernika. Austrijski su se Židovi većinom drţali asimilacijske ideje.

Češki nacionalizam

Ausgleich

Ideju cara Franz Jozefa proveo u djelo carski ministar grof Andrassy, Mađar na ministarskom položaju u Beču prije 1867. a kasnije austrougarski ministar vanjskih poslova. Ausgleich je pokušaj Beča da se osigura i protiv pruskog imperijalizma u njemačkim zemljama i protiv nacionalizma slavenskih naroda u monarhiji

Sporazum između Austrije i Ugarske kojim je nastala dvojna monarhija povezana samo osobom cara. Nagodba je predviđala podjelu Monarhije na dva dijela, tj. dvojnu monarhiju (dualizam).

Zapadni dio Carstva njemački element (»Zisleithanien«)Istočni dio Carstvamađarski element Austrija i Ugarska bile su ujedinjene ličnošću vladara. Vladar je bio austrijski car iapostolski kralj Ugarske. I vanjsku politiku i vojsku i ministarstvo rata, kao i zajedničkafinancijska pitanja vodila je jedna država - Austro-Ugarska Monarhija, preko triju zajedničkih carskih i kraljevskih (c. k.) ministarstava (»Carska ministarstva«), koja su bila odgovorna delegacijama, tj. odborima obaju sabora. Trgovačka, carinska i pitanja valute usklađena su u nagodbenim pregovorima koji su se održavali svakih deset godina.Inače su ta dva dijela Carstva bile konstitucionalne monarhije sa zasebnim saborima,predsjednicima vlade i vlastitim zakonima. Ime Austrije u službenoj se uporabi spominjalosamo kao dio potpunog naslova i titule monarha.Nagodba je trebala donijeti rješenje unutrašnjopolitičkih problema u Austriji, a došlo je do jošvećih nacionalnih napetosti. Osobito su Slaveni bili ogorčeni jer su stvaranjem dualne monarhije dovedeni u neravnopravni položaj.

Proces demokratizacije i opće pravo glasa u Cisleithaniji

Socialdemokracija u Habsburškoj monarhiji

Prvi sastanak Socialdemokratske stranke održan je već 1874. godine . Ta je stranka imala veliki utjecaj kod radničke klase. No nakon 1874. došlo je do unutarnjih prepiranja i stvaranja frakcija (umjereni i radikali) što je oslabilo stranku. Tu podjelu na umjerene i radikale uspio je prevladati tek Victor Adler 1888. Godine. On je bio najznačajniji vođa socijaldemokrata . Njegova je stranka pokušala proširiti izborno pravo i na najsiromašnije slojeve stanovništva, kako bi i ovi svojim pristašama donjeli priznanje u Narodnoj skupštini. Socijaldemokratska stranka, koju je ujedinio Viktor Adler, sastojala se većinom od radnika iz donjoaustrijskih, štajerskih i češko-moravskih industrijskih okruga. U javnosti se izrazito počela isticati još u godišnjim svibanjskim svečanostima, koje se održavaju od godine 1890. S obzirom na poimanje svijeta, od teza Lassallea (njemačko židovskog socijalista i pravnika) prešli su na Marxove. Stranka je načelno imala međunarodno usmjerenje, iako je u sebi samoj

također osjetila borbe među nacionalnostima. No, i ovdje su se bavili mogućim rješenjima. Prestrukturiranje države prema federalističkim načelima i nacionalnim upravnim područjima, činilo se nužnim. Stranka je do 1911. Godine postala najjača u parlamentu. Nakon ubojstva Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije podržali su rat sa Srbijom, no uskoro su shvatili katastrofalne posljedice rata i počeli pozivati na mir. Do 1918. Godine počeli su štrajkovi i pozivi na završetak rata. Pod vodstvom Karla Rennera 1918. Godine proglašena je Austrijska republika, sa njima na čelu. Stranka postoji i djeluje danas.

ID Radetzky

Joseph Radetzky je bio češki plemić i austrijski general poznat po bitkama kod Custoze (1848) i Novare (1849) tijekom prvog talijanskog rata za nezavisnost. Bio je u vojsci 70 godina, do svoje smrti u dobi od 91. Godine. Njemu u čast skladan je Radetzky marš.

ID Winchingratz Slovenj Gradec (German: Windischgraz or, older, Windischgrätz) is a town and a municipality in northern Slovenia. It was traditionally part of the Styria region and is now included in the Carinthia statistical region. The town is located around 45 km west of Maribor and 65 km northeast of Ljubljana. ????? (ako je to to)

ID Jelačić

Grof Josip Jelačić od Bužima (16. listopada 1801, Peterwaradein - 20. svibnja 1859, Zagreb ), također se izgovara Jellachich, Jellačić ili Jellasics) bio je hrvatski ban između 23. ožujka 1848 i 19. svibnja 1859. Bio je član Doma Jelačića i istaknuti vojni general, zapamćen po vojnim pohodima tijekom Revolucije 1848 i ukidanju kmetstva u Hrvatskoj.

ID Solferino 1859

Bitka za Solferino, (navedeno u Italiji kao Bitka za Solferino i San Martino), vodila na 24 lipnja 1859 i rezultirala pobjedom savezničke francuske vojske pod Napoleonom III i sardinijske vojske pod Victorom Emmanuelom II (zajedno poznata kao francusko-sardinijski savez ) protiv austrijske vojske pod carem Franjom Josipom I. , to je bio posljednji veliki boj u svjetskoj povijesti gdje su sve vojske bile pod osobnim zapovjedništvom svojih vladara.

ID Franjo IIFranjo II ( njemački : Franz II, Erwählter Römischer Kaiser) (12. veljače 1768 - 2 March 1835) bio je posljednji car Svetog Rimskog Carstva , koji je vladao, od 1792 do 6. kolovoza 1806, kada je raspustio carstvo nakon katastrofalnog poraza Treće Koalicije od Napoleon u

bitci kod Austerlitza .

ID Franjo Josip IFranje Josipa I. ili Franjo Josip I. ( njemački : Franz Josef I., mađarski : I. Ferenc József, vidi ime u drugim jezicima , 18. kolovoz 1830 - 21. studenog 1916) je bio car Austrije , kralj Češke , kralj Hrvatska i Apostolski kralj Ugarske od 1848 do svoje smrti u 1916, [1] Kralj Galicije i Lodomeria , Grand Duke of Krakovu .

Faktori jedinstva HM (ali i problematični, (na prm: Kraljevska obitelj, Vojska, Crkva, Politički sistem...)

Nakon stvaranja Austro-Ugarske zemlja je imala dvije zasebne vlade: Austrijsku i Mađarsku vladu. Unutar dvojne monarhije postojala je zajednička financijska politika, vanjski poslovi, vojska i naravno osoba vladara, tj. cara Austro-Ugarske. Ipak neki od tih faktora jedinstva bili su problematični.

Iako je vojna politika bila pod zajedničkom upravom, te je vojna strategija vođena na razini monarhije, i Austrija i Mađarska su mogle donositi odluke o kvotama novačenja vojnika, transferu oružanih snaga... To je dovelo do neefikasnosti i sukoba, jer je svaka država pokušavala omesti zajedničke operacije u vlastitu korist. Ni u politici nije vladalo jedinstvo. Naime postojao je sukob između liberala (koji su bili poduprti novinskim mogulima, bankarima, industrijalcima...) i konzervativnih aristokrata.

Svi zakoni koji su doneseni u Monarhiji morali su prije biti odobreni od strane obiju država. Za finaliziranje teksta nekog zakona, parlamenti bi izabrali delegaciju od 120 ljudi (po 60 iz svake države) koja bi pokušavala postići kompromis.

Zajednička je bila i ekonomija koja je unaprijeđena novim tehnologijama. Na taj se način kapitalizam proširio kroz dvojnu monarhiju. U početku je zapad zemlje bio razvijeniji, ali se to izjednačilo do kraja 19.stoljeća.

Jedan od načina na koji je monarhija održavala svoju centralnu ulogu je bila politika dijeli pa vladaj, uz pomoć koje je A-U Monarhija držala na okupu suprotstavljene interesne grupe, u doba velikih promjena. Tako je u Češkoj, češki jezik proglašen službenim, što je razbilo monopol njemačkih govornika na uredske poslove.

Atentat Franju Ferdinand

Atentat na Franju Ferdinanda izvršen je 28. 6. 1914. Godine u Sarajevu. Politički cilj atentata bio je odcjepljenje južnoslavenskih zemalja od Austro-Ugarske i stvaranje Velike Srbije, ili Jugoslavije. Iza napada stajali su srpski vojni časnici, i grupa koja je kasnije postala poznata pod nazivom "Mlada Bosna" Prvi pokušaj atentata dogodio se je 28.6. 1914. dok je kolona od šest automobila prolazila kroz Sarajevo. Nedeljko Čabrinović, jedan od urotnika, bacio je bombu na prijestolonasljednikov automobil(treći po redu). Bomba se odbila od branika i uništila auto iza njega, ranivši pritom 20-ak ljudi. Povorka je nastavila prema Gradskoj vjećnici, gdje je Ferdinand održao govor. Tada je odlučeno da će prijestolonasljednik otići u

bolnicu, posjetiti ljude ozljeđene u napadu. Automobilska kolona je trebala zaobići gradski centar, no to greškom nije rečeno vozaču automobila. Automobil s Franjom Ferdinandom je na svom putu prošao pored još jednog urotnika- Gavrila Principa. Princip je iskoristio priliku i zapucao na vozilo, ranivši Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sophie. Ona je umrla do dolaska u bolnicu, a prijestolonasljednik 10 minuta nakon dolaska u bolnicu. Atentatori su brzo uhićeni. Sudilo se 17-aestorici urotnika. Dosuđeno je 11 zatvorskih i 5 smrtnih kazni(Nedjo Kerović ipak nije pogubljen, nego mu je kazna smanjena na 20 godina). I Čabrinović i Princip su osuđeni na maksimalnu kaznu koju su ljudi ispod 20 godina mogli dobiti- 20 godina zatvora. Obojca su umrla od tuberkuloze u zatvoru. Sam atentat bio je povod za izbijanje 1. Svijetskog rata iste godine.

Austroslavizam, Ne njemački narodi u HM

Austroslavizam je politička ideja po kojoj bi se Slaveni ujedinili unutar Monarhije

Nenjem. narodi u HM:

>Mađari: prije Austro-ugarske nagodbe 1867. godine bili najpovlašteniji ne-germanski narod u Habsburškoj Monarhiji, a nakon nje su vladali polovicom iste. Na papiru je vladalo plemstvo,vođeno magnatima, kao jedinstveno tijelo ravnopravnih članova što nije bio slučaj; Smatrali su da imaju pravo na osvajanje i zadržavanje osvojenih teritorija zbog Zlatne Bule Andrije II. iz 1222. godine koja je, između ostalog, osiguravala plemstvu pravo na pobunu u slučaju povrede bule od strane kralja (ograničena vlast kralja i samovolja velikaša). Godine 1850. oslobođeni su mađarski seljaci, ali bez zemlje što ih je još uvijek činilo ranjivima kod velikaša

>Slaveni: najbrojniji etnički element, Austriji je njihov postotak iznosio 60.9, a u Mađarskoj 26.5; Ako gledamo na sve zemlje u kojima su vladali Habsburgovci govorimo o (samo) 23.8 % Nijemaca (Germana, uključujući i one iz mađarske polovice) i 17.7 % Mađara što je ukupno činilo 43.5 %, dok su Slaveni sami činili 48.7 % populacije, a ipak su ovi prvi vladali; na ujedinjenju Slavena radili su Josip Dobrovsky, Francis Čelavovsky, Ljudevit Gaj, Vuk Karadžić, Bartolomej Kopitar i dr. dok su im se s druge strane suprotstavljali (Slovak) Ljudevit Štur, (Slovenac) Josip Bleiweis, a nešto kasnije i (Čeh) Karlo Havliček, biskup Strossmayer i dr. koji su se zalagali za posebnost i odvojeno razvijanje raznih grupa Slavena na temelju povijesnog, jezičnog, vjerskog ili drugog značaja. Neprijateljstvo među grupama Slavena nije bilo samo posljedica politike Beča divide et impera (podijeli/zavadi pa vladaj) nego i samih naroda: Slovaci i Česi, Srbi i Hrvati…

>Česi: politički napredni, najglasniji u Pragu i Kromerižu, kulturno osviješten srednji sloj ( a ne plemići ili svećenstvo), nisu ostvarili jedinstvo sve do Prvog svjetskog rata kada je Palacky

sa svojim pristašama zahtijevao jedinstvo triju zemalja kraljevske krune naseljene većinom Česima na temelju povijesnog prava Bohemije Staatsrecht

>Slovaci: . Mađarska je svjesno zaustavljala nastanak slovačkog obrazovanog sloja: 1913. je svega 2.1 % maturanata bilo Slovaka, a nijedan od njih nije izašao iz srednje škole u kojoj se poučavalo na slovačkom jeziku. Ako bi se uspjeli zaposliti bili bi mađarizirani. Do 19. stoljeća iz naroda su uspjeli pojedinci poput Antonija Bernoulaka, Ljudevita Štura, Jana Kollara, itd. Slovaci su bili politički najneaktivniji narod u Mađarskoj od 1849-49. g

>Poljaci su za sve praktične razloge imali svoju državu. Njihova pokrajina Galicija je bila među zadnjim dobivenim zemljama (1772.,1795.),a Poljaci su kao etnički element bili daleko najbrojniji i najjači. Njihovo snažno kulturno središte je bio Krakow, a sam je narod bio ujedinjen poviješću, intenzivnim nacionalizmom i religijom. Vanjska im je politika bila osmišljena i kalkulirana primjerice dogovor s Bečom. Galicijske Poljake nije privlačila Ruska ili Pruska Poljska te su oni samo čekali povoljan trenutak za povrat nezavisnosti. Poljska je podržavala Beč, a ovaj joj je zauzvrat jamčio praktički potpunu lokalnu autonomiju (jedinu takvu unutar Austrije). Galicija je bila ekonomski nazadnija od druga dva dijela, ali je svejedno postala intelektualna i politička osnovica buduće Poljske države.

>Ruthenijanci: Od 34 000 000 Ruthenijaca samo ih je 4 000 000 živjelo u Monarhiji (obje polovice); Razlikujemo one na jugu Karpata nad kojima su dugo vladali moćni zemljoposjednici, držeći ih financijski ovisne, nepismene, itd. od onih u Galiciji,a i od Bukovine nakon što se 1850. g. odvojila. Reforme Marije Terezije i Josipa II. su stvorile obrazovan sloj u Rutheniji: Markijan Šaškevič, Ivan Vahiljenič i Jakov Molovatzki su poveli kulturalni uzlet, dok je na političkom planu nadbiskup Grgur von Jakimovič (Yakhimovych) nastupio s skromnim zahtjevima poput ravnopravnosti jezika i obrazovne reforme(ni tome nije Poljska izašla u susret-sukobi; dio se opredijelio za Rusiju, dio za Ukrajinu).

>Slovenci: Hrvati i Srbi su živjeli u obje polovice Monarhije, nakon 1878. godine, gotovo ih je 2 milijuna živjelo u BiH koja nije pripadala nijednom dijelu. Jedino su Slovenci živjeli na području koje je u potpunosti bilo unutar Austrije. Njihova otvorenost Zapadu ih je činila podložnijima utjecajima prosvjetiteljstva i kasnije nacionalizma nego druge južne Slavene. Osim kulturnih doprinosa Kopitara i Vodnika, trebali bi napomenuti da je slovenski pjesnik Stanko Vraz prvi definirao ideju ujedinjenja južnih Slavena. Kaučič je u Kremžieru predložio federativni pristup po kojem bi Slovenija imala autonomiju. Slovenska narodna stranka je 1912. godine potpisala sporazum u Ljubljani sa Hrvatskom Čistom strankom prava

> Hrvati, većinom Katolici i isto tako zapadno orijentirani, su živjeli u Austriji (većinom Dalmaciji), Hrvatskoj- Slavoniji (2/3 stanovništva), Mađarskoj i BiH. Usprkos određenoj samostalnosti Hrvatske, mađarizacija je bila jaka (imena na mađ., …). Hrvati su ipak se trudili djelovati samostalno: 1527. su ponudili Zvonimirovu krunu Habsburgovcima, a Pragmatičku su sankciju prihvatili 1712 – čak 10 godina prije Mađara. Tu je bila i Vojna granica (1522. – 1881.), nakon njene reorganizacije 1747. godine pojavilo se malo srednje društvo. Politički osviješteni Hrvati su se sve većma bunili protiv naprasite mađarizacije i vidjeli spas u Beču. Međutim i nakon što su spasili krunu Franje Josipa zadesile su ih iste mjere kao i Mađare pa su mađarski plemići s pravom hrvatskima spoticali „što smo mi dobili kao kaznu, vi ste kao

nagradu.“ Mala skupina mađarski orijentiranih plemića su na čelu s Levinom Rauchom 1868. godine sklopili Hrvatsko – Ugarsku nagodbu (Stranka prava Ante Starčevića se borila za neovisnost države, kasnije i: 1895. Čista stranka prava, 1904. Hrvatska seljačka stranka..)

Srbi: većina je živjela u Mađarskoj (Vojvodina i Temišvarski Banat), Vojnoj granici, Hrvatskoj, Slavoniji te BiH od kojih su najvažnije Vojvodina i Hrvatska. Srbi u Vojvodini su bili zaštićeni patentom Leopolda I., centar kulture im je bio Novi Sad >politički osviješteni, ekonomski razvijeni i obrazovani, uspješno su se branili od mađarskih napada sve do 1867. kada su spojeni sa Mađarskom.

(Talijani: Talijani – i oni iz Lombardije i Venecije i oni koji su živjeli pod Habsburškom vlašću težili životu u nezavisnoj Italiji te se strašno opirali bilo kojoj drugoj opciji)

Rumunji: Od 3 250 000 Rumunja pod Habsburškom vlašću, 250 000 ih je živjelo u Austrijskoj Bukovini, ostatak u Mađarskoj (pretežno Transilvaniji). Rumunji pod austrijskom vlašću su imali 5 predstavnika u Beču – isto kao i 12 puta brojniji Transilvanijski Rumunji u Budimpešti (trebali imati 68) . Samo je 28 % mađarskih Rumunja bilo pismeno, ali su usprkos tome imali kulturnu i političku elitu (Oktavijan Goga, Aleksandar Vajda-Voevod, Aurel Popovici – politički teoretičar. Njihova ortodoksna vjera nije bila prihvaćena već tolerirana pa su od 1689. g. – nakon osnivanja Unijske crkve dobili svoje predstavnike u političkom krugu. Rumunji su ostvarili svoj napredak u periodu izravne vladavine Habsburgovaca od 1691. do 1848. (obrazovne reforme Marije Terezije, Josipa II.). Vjerojatno najgori period za Rumunje je bio onaj tijekom Ausgleicha kada je nemilosrdno bila nametana mađarizacija. Nakon osnivanja premijerske dinastije Tisza u Transilvaniji, obrazovani sloj je vidio izlaz u uniji sa Rumunjskom (što je bila ambicija rumunjskog redentizma).

Plemstvo i uloga u HM

Plemstvo je u Habsburškoj Monarhiji većinom imalo ulogu povezivanja, nadgledanja i upravljanja (nad stanovništvom). Primjerice: u bitci na Mohačkom polju 1526. godine je stradala većina ugarskih plemića, ali na tu bitku nisu na vrijeme stigli plemići iz Transilvanije; oni su kasnije onemogućavali stvarnu vlast Habsburgovaca u Mađarskoj; u bitci na Bijeloj Gori u Češkoj (1620.) je stradala velika većina plemstva, oni koji nisu stradali su bili lišeni svojih posjeda, prava i bogatstva, a Habsburgovci su zamijenili prijašnje 'narodne vođe' – plemiće koji su ih vodili onima koje su oni naselili (koji su njima odgovarali). Ipak, to nije bio svugdje slučaj: na sitnim dijelovima Hrvatske (koji nisu bili pod Otomanskom vlašću već pod vlašću Habsburgovaca) nisu dovodili nove već stvarali novi sloj koji je bio o njima ovisan po pitanju zemlje, prestiža, zaštite, itd. Bečka je buržoazija imala stvarnu financijsku moć, obrazovanje i veze.

1848 i proljeće naroda

U 19. stoljeću u cijeloj Europi se javljaju revolucije. Sveta alijansa ih je pokušavala spriječiti. Industrijska revolucija je utjecala na razvoj građanstva i pojavu nacionalne svijesti. Revolucije su rušile feudalni poredak koji je još uvijek vladao u većini europskih država. Revolucija 1848. je ujedinila borbe i ustanke zbog gospodarske krize, gladi i nezaposlenosti.Nakon Napoleonovog poraza nastao je Njemački savez koji se okupljao 38 njemačkih država koje su se nalazile na prostoru na kojem je prije Napoleona postojalo 380 državica. Austrijsko carstvo i Prusko kraljevstvo se bore za prevlast nad njemačkim državicama.

18. III 1848. godine započela je revolucija i u Pruskoj u Berlinu. Liberalnim snagama su se pridružili svi društveni slojevi osim feudalaca. Prisilili su vladara da sastavi liberalnu vladu, izda ustav i objavi parlamentarne izbore. Liberali su preuzeli vlast, ali nisu se zauzimale za siromašne pa su se javile pobune najsiromašnijih. Vladar je jedini kontrolirao vojsku i liberali su postali ovisni o njemu. Vladar je prvo priskočio u pomoć liberalima, a onda je iskoristio zapovjedništvo nad vojskom da se riješi liberala i da vrati sve na staro u Pruskoj.

U nekim njemačkim državicama koje je Napoleon prve osvojio više ne vlada feudalizam. To su većinom države na jugozapadu Njemačke. Njemačkim liberalima treba tržište i radna snaga. Nijemci su u svih 38 država izabrali zastupnike i u Frankfurtu na Majni  se sastao prvi njemački građanski parlament. Počeo je raspravljati o ujedinjenju.U parlamentu su se javile tri struje:

Velikonjemačka struja koja želi veliku Njemačku uključujući i Austrijsko carstvo i žele zadržati Habsburgovce na carskom prijestolju

Malonjemačka struja je za Njemačku u kojoj će biti samo Nijemci, bez Austrijskog carstva i oni žele vladara iz Njemačke

Demokratska struja želi da Njemačka bude republika

Jedino u čemu se parlament složio je da treba izdati ustav. Na kraju je pobijedila malonjemačka struja. Parlamentarci su ponudili pruskom kralju krunu ujedinjene Njemačke, međutim, kralj je to odbio. On je s vojskom krenuo na Frankfurt i rastjerao parlament.U Austrijskom carstvu postoji više nacija i svi ti narodi traže slobodne nacionalne države. Zato se ta revolucija počela nazivati i proljeće naroda. Meternichov apsolutizam je pokušao ugušiti svi revolucije unutar Austrijskog Carstva jer bi se u suprotnom Habsburška Monarhija raspala.

Austrijsko Carstvo je potpuno feudalno. Revolucija je najprije zahvatila Beč 15. ožujka 1848. godine. Građanske snage rastu, no nemaju pravo na sudjelovanje u vlasti. Meternichov režim je srušen i ponovno se javljaju parlamenti, a u Pragu su liberali čak došli na vlast. Vladar je u Beču morao izdati ustav. Revolucija se proširila po čitavom Austrijskom Carstvu. S jedne strane, ako liberali dođu na vlast, Habsburška Monarhija bi se mogla raspasti. S druge strane, liberali su mogli i zadržati apsolutizam i državu.

Jedino što je uspjelo tijekom revolucije 1848. je ukinuće feudalnog poretka. Kmetovi su postali slobodni ljudi i mogli su otkupiti zemlju na kojoj su živjeli od feudalaca. Za one

kmetove koji nisu imali novaca, predviđen je dugoročni otkup. Isto tako su ukinuti i feudalni posjedi.

Mađari su sazvali parlament i na čelo su postavili Lajoša Košuta. Mađari su tražili odcjepljenje od Austrije. Tražili su neovisnost od Beča, a Hrvati, Slovaci i Srbi u Vojvodini traže istu takvu neovisnost od Mađara.

Revolucija 1848. se brzo proširila i u Hrvatsku. Narodnjaci organiziraju veliki politički skup i na njemu formiraju svoje interese. Taj dokument je dobio ime Narodna zahtijevanja ili Zahtijevanja naroda. Bila je to građanska inicijativa. S druge strane, počinju oružani ustanci kmetova koji traže ukidanje feudalnog sustava.

Narodna zahtijevanja traže osnivanje države Hrvatske, zatim traži organe vlasti koje ima stoljećima. Narodna skupština je izabrala Josipa Jelačića za bana i tražila da se osnuje novi sabor - građanski parlament. Onda se tražilo i osnivanje vlade, ukidanje kmetstva…

Narodna zahtijevanja mogla su uspjeti jedino ako na njih pristane i Beč i Budimpešta. Mađari su odbili bilo kakvo priznanje hrvatske državnosti. U parlamentu su osnovali komisiju koja će promotriti hrvatske zahtjeve. Beč je u Hrvatskoj tražio saveznika i zato je odmah prihvatio Hrvatsku kao državu.

Ban Jelačić je 19. IV 1848. prekinuo je sve državne i pravne veze između Hrvatske i Mađarske. Ban Jelačić je, čim je postao ban, ukinuo plemićki sabor i raspisao u svibnju izbore za novi - građanski sabor. Novi sabor je sazvan početkom VI mjeseca. U tom razdoblju, od III do VI mjeseca Jelačić je bio vrhovni vladar.

Kako bi se odupro nastojanjima Mađarske da postane slobodna država, Beč želi ojačati Hrvatsku pa počinje popuštati Jelačiću da provodi reforme. Beč je prvo Jelačića proglasio zapovjednikom Vojne krajine, a onda mu je prepustio i upravu nad Rijekom i Dalmacijom. Ujesen je Hrvatskoj vraćeno i Međimurje.

Jelačić je nastojao nagovoriti Mađare da prihvate Narodna zahtijevanja i zato je krenuo u rat protiv Mađarske iz jednog jedinog razloga - da Mađari priznaju Hrvatskoj državnost. Kad je Jelačić prešao Međimurje dobio je obavijest iz Beča da je postao vođa austrijske vojske u Mađarskoj. Morao je ugušiti ustanak u Mađarskoj. Međutim, vojska nije uspjela ugušiti ustanak pa su Mađari proglasili neovisnost. No Austrija je pozvala u pomoć Ruse i tek je 1849. godine ustanak u Mađarskoj ugušen.

Jelačić je 25. IV 1948. Banskim pismom donio odluku o ukidanju feudalizma u Hrvatskoj, a početkom VI mjeseca Sabor je potvrdio tu odluku.

Austrijsko carstvo se održalo, no opet je uveden novi apsolutizam - Bachov apsolutizam. Vladar je svom ministru Alexandru Bachu prepustio gušenje ustanaka u cijelom Carstvu. Bach je sve špijunirao i ukinuo sve parlamente. Na taj način je ponovno centralizirana uprava. 

Princip manjine i većine u Habsburškoj monarhiji

ID Oslobođenje seljaka

Do sredine 19. stoljeća, Austro-ugarske vlasti bio je pod utjecajem revolucionarne situacija u Europi u 1848 i počela reforme usmjerene na poboljšanje agrarnih odnosa u zemlji. In particular, the juridical dependence of peasants on the landlords was abolished and the plots of lands were allotted to them. Konkretno, pravna ovisnost seljaka o landlords je ukinut, a parcele zemljišta su dodijelili im. This created conditions for the successive transformation of the peasantry in active political force. To je stvorilo uvjete za sukcesivne transformacije seljaštva u aktivnom političkom silom.

Slaveni u Habsburškoj Monarhiji

ID Slavenski kongres 1848 u Pragu

Pragu slavenski kongres 1848 (također poznat kao pan-slavenske kongres 1848) održan je u Pragu od 2. lipnja i 12. lipnja 1848.To je bio jedan od nekoliko puta da su se glasovi iz svih slavenskih populacija srednje Europe čuli na jednom mjestu. Sastanak je trebao biti pokazatelj otpora njemačkom nacionalizmu u gradu Pragu u pretežno slavenskom Kraljevstvu Češke , koja je usprkos tome mnogo stoljeća bila dio Svetog Rimskog Carstva .Nekoliko drugih slavenskih kongreai održani su u različitim gradovima istočne Europe u idućih 100 godina.

ID Podjeli pa vladaj

Strategija podjele i pravilo je pripisano suverenima u rasponu od Louisa XI do Habsburgovaca . * stvaranje ili poticanje podjele među subjektima u cilju sprečavanja saveza koji bi mogli dovesti u pitanje suverena * pomaganje i promicanje onih koji su spremni na suradnju sa suverenim * njegovanje nepovjerenja i neprijateljstva između lokalnih vladara * poticanje besmislene izdatke koji smanjuju sposobnost za političke i vojne potrošnje Povijesno ove strategije je korišten u mnogo različitih načina za carstva nastoji proširiti svoje teritorije.

ID Galicija

Galicija je povijesna regija u istočnoj Europi , trenutno podijeljena između Poljske i Ukrajine , nazvana po srednjovjekovnom gradu Halych.Godine 1772. najveći dio područja Galicije pripojen je Austriji, nakon prve podjele Poljske.

ID BukovinaPovijesna regija na sjevernim padinama sjevernoistočnih Karpata.Ime Bukovine počelo se je službeno koristiti 1775 nakon aneksije regije (koja je prije pripadala Kneževini Moldaviji) od strane Habsburške Monarhije , koji je postala Austrijsko Carstvao u 1804, a Austro-Ugarska u 1867.

Pitanje raspada, održavanje i slabosti Habsburške monarhije.

Austro ugarska monarhija bila je umjetno stvorena država koja je (unatoč nazivu i formi dualne monarhije) u sebi sadržavala mnoge države i državice. Čak i između dvije glavne nacije koje su sačinjavale državu postojale su nesuglasice i podmetanja, te pokušaji da se nešto postigne na uštrb one druge nacije. Jedna od slabosti države je bila upravo ta podjela, u upravi države, na Mađarsku i Austrijsku unutarnju upravu. Iako su vojni i vanjski poslovi bili zajednički i tu je bilo raznih neslaganja i podmetanja. Državi nije pomagalo ni Slavensko stanovništvo koje je uspostavom dualne monarhije bilo zakinuto. Oni traže svoj jezik i svoja prava, pa se čak javlja i ideja o otcjepljenju i stvaranju južnoslavenske države. Zanemarivanje npr. hrvatskih seljaka i područja na uštrb Austrijskih i Mađarskih, te konstantni Mađarski pokušaji da potčini Hrvatsku jezično i politički izazivali su golema nezadovoljstva. Prvi svijetski rat bila je točka na i, ali i prilika da se napaćeni narodi oslobode svog jarma. Trula Austro-Ugarska raspala se je iznutra.

Jezik i nacionalizam u Habsburškoj monarhiji

ID Istvan Tisza

Grof István Tisza de Borosjenő et Szeged (22. travnja 1861 u Pešti - 31. listopada 1918, Budimpešta ) je bio mađarski političar, predsjednik vlade, i član Mađarske akademije znanosti . Dva najvažnija događaja u njegovom životu bila su Austro-Ugarski ulazak u Prvi svjetski rat za vrijeme njegovog drugog mandata premijera po drugi put, i njegovo ubojstvo tijekom Revolucije krizantema 31. listopada 1918. On je bio snažan pristaša dualizma od Austro-Ugarske i predstavnik tada takozvane "liberalno-konzervativna pristanak ".

ID Cisleithanija Naziv za austrijski dio Austro-Ugarske , u doba dualizma kreirana u 1867, prestala postojati u 1918. Ime je korišteno od strane političara i birokrata, ali nije imao službeni status.. Zemlje Cisleithanija su i dalje činile Carstvo Austrije , ali se potonji pojam rijetko koristio nakon 1867, da bi se izbjegla zabuna s razdobljem prije 1867, kada je Mađarska bila dio tog carstva. Glavni grad Cisleithanije je bio Beč

ID Transleithanija

Je neslužbeni naziv mađarskog dijela Austro - Ugarske.Austro-Ugarska, također poznata kao Dualna monarhija (ili: kuk monarhije), bila je dualistička država ( 1867 - 1918 ) u kojoj je Kraljevina Mađarska uživala samoupravu, dok su u (uglavnom vanjski odnosi i obrana) vođeni zajedno sa zapadne i sjevernim zemljama Austrijskog Carstva koje su bile pod carevima (koji su također bili kraljevi Ugarske) habsburške dinastije. Puni naziv saveza je "kraljevina i zemljišta zastupljena u Carevinskom vijeću i Zemlje Krune svetoga Stjepana"

Problem stanja i pripadnost seljaka

Seljaci su, ukoliko su sudjelovali u revoluciji 1848., težili za socijalnim i ekonomskim, a veoma rijetko za političkim promjenama. Tako se, na žalost ljevice, pokazalo da seljak, čim bi uvidio da su ustupcima vlade ili plemstva njegovi zahtjevi zadovoljeni, prestajao zanimati za političku revoluciju. U različitoj je mjeri pobuna javnog mnijenja, izazvana pariškim događanjima u veljači, prisilila vladare da ubrzaju tempo liberalnih reformi, često ranije obećavanih ili pokrenutih. Između ostalih zemalja, i Habsburška Monarhija je iz revolucije izlazila s moderniziranim uređenjem, premalo u odnosu na nade u proljeće 1848., ali mnogo u odnosu na polaznu točku. Problematičnijom se čini bilanca revolucije kada se razmatra socijalna strana. Godina 1848. pokazuje dva lica, jedno okrenuto prošlosti, drugo budućnosti. Na prošlost se odnosi obračun s teškim teretima koji su opterećivali seljake na habsburškom i njemačkom teritoriju. Oslobađanje se ostvaruje zbog nužnosti izbjegavanja seljačkih pokreta u selima Njemačke i Habsburške Monarhije. O njemu su odlučili oni na vlasti, pogađalo je posjednike i ostalo je jedan od trajnih rezultata 1848. g. Djelovalo je kao stabilizator rada jer su mase seljaka, postigavši svrhu, izgubile interes za revoluciju koja ostaje ograničena na gradski sloj. Vladajući slojevi zazuzimaju različit stav prema radnicima u gradovima. Sredinom 19. st. austrijski je proletarijat na kontinentu još u fazi formiranja.Za budući karakter habsburških zemalja bit će još presudniji agrarni reformizam Josipa II: u njemu je bila klica iz koje se začelo sve što će zatim slijediti, pa i današnji izgled istočnog dijela Srednje Evrope. Ukidanje kmetstva bilo je opća tekovina prosvijećenog apsolutizma, ali je Josip II bio gotovo jedini koji oslobađanjem kmetova nije oslabio njihovu vezu sa zemljom. Kmetstvo u strogom smislu riječi (to jest, sustav u kojem su seljaci smatrani pokretnom imovinom vezanom za zemlju) postojalo je samo u Češkoj i Ugarskoj, dok su u njemačkim pokrajinama seljaci imali svoja selišta na feudalnom posjedu, ali su inače bili slobodni ljudi. Josip II je ukinuo pravo kmetstvo, kao što je to učinila i većina njemačkih vladara (osim Pruske gdje će do toga doći tek u Steinovo doba). u Njemačkoj, pa i sa Steinovom reformom, kad su seljaci oslobođeni kmetskih odnosa, i zemlja je oslobođena od seljaka. Seljacima nije zajamčena sigurnost posjeda pa su gamogli zadržati samo oni dok su osiromašeni »očišćeni« sa zemlje i postali težaci bezemljaši. Josip II je onemogućio to »čišćenje« seljaka(B a u er n l eg u ng ). Još je Marija Terezija bila provela popisivanje cijelog zemljišnog fonda sa strogom podjelom na plemićka i seljačka, odnosno, tadašnjim pravnim jezikom, na dominikalna i rustikalna zemljišta, a Josip II je trajno zabranio svako daljnje stjecanje »rustikalnih« zemljišta od strane plemstva i tako je masi »rustikalaca« zajamčio posjed. Glavni mu je motiv nedvojbeno bio da spriječi povećanje »dominikalne« zemlje koja je davala manje poreze, a u Ugarskoj nikakve, ali svejedno ostaje činjenica da se time očuvalo seljaštvo. Rustikalna je zemlja i dalje ostala opterećena tzv. tlakom, radnom rentom, koja se održala sve do 1848. godine. Seljak zakupnik »dominikalne«

zemlje morat će također dočekati 1848. da bi stekao sigurnost posjeda. Ali, odlučni je korak bio učinjen. Seljački je stalež stekao određenu sigurnost do koje će drugdje u Evropi doći tek francuskom revolucijom. Iako su siromašni seljaci i dalje prodavali svoje posjede i napuštali zemlju, osobito nakon 1848, oni su ih mogli prodati samo drugim, imućnijim seljacima, a ne vlasteli, bez obzira da li sitnoj ili krupnoj; tako se promjena vlasništva zbivala unutar staleža, a ne iz jednog u drugi stalež. Stoga, gdje god se habsburška vlast protezala, očuvale su se seoske zajednice1, a s njima i seljaci.Politički, Habsburška Monarhija nije promijenila svoj despotski karakter; ali je u socijalnom smislu bila bliža revolucionarnoj Francuskoj nego sto je to bila Pruska, pa i zapadne njemačke države. Štaviše, kad su se u devetnaestom stoljeću uzdrmali temelji tog despotizma, to su francuske političke ideje naišle na spremniji odaziv nego u Njemačkoj – jer su u Habsburškoj Monarhiji intelektualne vode, poput francuskih radikala, imale svoje korijene u slobodnom seljaštvu.

Problem židova (u ruralnim i urbanim sredinama)

Odnosi sa Svetom stolicom postali su napeti 1781.g. kada je u lipnju car Josip II.,prekidajući dugu tradiciju, djelomično emancipirao Židove. 13. listopada izdao je opći patent o toleranciji koji je luteranima, kalvinistima i pravoslavcima omogućivao punopravno uključivanje u život HM.Postupno poboljšanje životnih uvjeta za Židove na području Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva započelo je krajem 18. stoljeća. Tako, u doba vlasti Marije Terezije, prema popisu iz 1773. ima samo 25 židovskih obitelji, a neposredno nakon „Patenta o toleranciji“ (1781.) Josipa II. i dozvole boravka iz 1791. njihov se broj znatno povećava. Ostala je ipak obveza plaćanja „poreza za toleranciju“, za čije su se ukidanje hrvatski Židovi 1839. uzaludno zauzimali na Požunskom saboru. Nove povlastice Židovima su priznate odlukom Požunskog sabora iz 1840., ali porez je i dalje ostao na snazi. Od te godine bilo im je zajamčeno da će moći slobodno živjeti bilo gdje na području kraljevstva, biti vlasnici tvornica, baviti se poslovima i trgovinom, umjetnošću i znanošću, te stjecati nekretnine gdje su im prijašnji zakoni to zabranjivali. Rabin Rokonstein nastojao je postići da se u Zagrebu osnuje Veliki rabinat, čime bi židovska zajednica u cijelom kraljevstvu imala jedinstvenu upravu i postala snažnija, no državna je uprava to spriječila priznajući samo punu autonomiju svake pojedine zajednice. 1859. godine Židovima je priznato pravo da u službu uzimaju kršćanske sluge i sluškinje.Poljska je u Europi imala najveću koncentraciju Židova.Pojavom industrijalizacije europski Židovi postaju industrijalci, bankari, trgovci. Od mnogih poznatih židovskih obitelji u Poljskoj ističu se Kronenberg, Natanson, Wawelberg i druge. Obitelji Wawelberg and Rotwand utemeljile su prvi politehnički koledž na poljskom tlu.Zadnjih desetljeća 19. st.pripremao se teren za kršćansko - socijalni pokret.Godine 1892., nakon smrti kardinala Fürstenburga, od 1853. g. nadbiskupija se umalo raspala. Od 15 kandidata, 8 je pripadnika bilo elita, a 7 srednji sloj. Uskoro se izbor suzio na 3 kandidata, od čega sva trojica plemićkog podrijetla. Nakon drugog kruga glasanja, za nadbiskupa je izabran Kohn, na opće iznenađenje svih prisutnih, uključujući i samoga Kohna, budući da njegovo ime nije bilo spominjano kao ime potencijalna kandidata između trojice u uskom krugu. U liberalnim katoličkim krugovima, Kohnovo izabiranje se smatralo dokazom o izbacivanju antisemitizma sa strane katoličke crkve. Židovi su bili ponosni, smatrali su da će Kohn ostvariti njihove vlastite interese, budući da je i sam imao židovske korjene. Osobito su se nadali da će Kohn koristiti crkveni autoritet kako bi se borio protiv antisemitizma koji se javio u Habsburškim zemljama u posljednjim desetljećima 19. st. Međutim, nisu baš svi Židovi

smatrali da će izbor židovskog nadbiskupa koristiti njihovim interesima. Neki su autori izrazili brigu kako bi Kohnov uspon na visoki položaj mogao ugroziti određene segmente židovske populacije, dok su neki bili zabrinuti oko Kohnova učinka na antižidovske krugove. On je predstavljao provokatora istinskim Arijevcima, postojala je mogućnost da će ih njegovo podrijetlo izludjeti. Antisemitistički tisak ga je pak vidio kao dokaz židovstva u europi. Kada je val antinjemačkog i židovskog nasilja "pomeo" Češke i Moravijske zemlje u jesen 1899. g., Kohnov odgovor je bio podjednako razočaravajuć za mnoge Židove. Nasilje je dosegnulo vrhunac nakon ukidanja pravilnika o jeziku 1899. g., što je bio veliki korak unatrag za češke nacionaliste. Česi su napadali njemačke trgovine i institucije. Židovi su često viđeni kao Njemci, ili njihovi simpatizeri sa strane čeških nacionalista te su i oni trpjeli zbog tog nasilja, posebno židovske zajednice u Moravskoj. Zbog suđenja Židova Leopolda Hilsnera za ritualno ubojstvo 1899. g., optužbe su dale žig antisemitizmu u tim zemljama. Došlo je do širenja antisemitističkih pamfleta, karikatura, pjesama, a Hilsner je zbilja optužen za ubojstvo i osuđen na smrt. Protivnici su u valu nasilja od jeseni 1899. g. često viđani s portretom Hilsnera dok su uništavali židovske domove i trgovine. Kao odgovor nasilju, Kohn je napisao pismo u kojem moli da se svi suzdrže od nasilja i poštuju zakone zemlje, ali nije spomenuo uzroke nasilja ili osudu optužbi za ritualna ubojstva koja su tome potpomogla. Židovi su to smatrali izdajom u strašnom krvoproliću.

Južnoslavensko pitanje u Austro-Ugarskoj

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće ponovo se, unatoč ubrzanoj modernizaciji društva i postupnom usponu gospodarstva, zaoštrilo nacionalno pitanje u Habsburškoj Monarhiji. Kriza dualističkog ustrojstva države prouzročila je ubrzana gibanja među različitim nacijama Monarhije, koje su se osjećale zakinute u svojem nejednakom razvoju. Austrougarska uprava sve je teže podnosila zahtjeve za afirmacijom nacionalne ravnopravnosti i demokratizacijom. Njezina je paranoja ležala u činjenici da bi narušen ustavni odnos ugrozio položaj ravnoteže između austrijskih Nijemaca i Mađara, dvaju najvećih naroda Monarhije, a time bi, prema gledištima vladajuće elite, bila ugrožena kohezija cijelog imperija. Stoga nositelji moći nisu bili spremni na promjene koje bi više poštovale različitosti cijele zajednice, što je izazvalo trajnu političku nestabilnost, s vrhuncem uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata.

Jedno od najvećih žarišta sporova bilo je južnoslavensko pitanje. To je pitanje bilo geografski povezano s dva veća područja. Prvo se odnosilo na tzv. južne krajeve Austro-Ugarske, koji su se sastojali od Banske Hrvatske, Dalmacije, Istre, Gorice, Kranjske, većih dijelova Koruške i Štajerske te Bosne i Hercegovine, a iz etnografskih razloga u taj fluidni prostor možemo uvrstiti i južnu Ugarsku (Vojvodinu), a u promidžbenim materijalima vidljivo je i uključivanje Trsta kao južnoslavenskoga grada. U tim su krajevima pretežito živjeli narodi koji su prema već tada standardiziranim lingvističkim podjelama skupno nazivani južnim Slavenima. Riječ je o Hrvatima, Slovencima i Srbima. Uz njih je potrebno posebno navesti muslimansku skupinu u BiH, koja u to doba još nije konstruirala vlastitu modernu nacionalnu identifikaciju. Muslimani su se izdvajali po vjerskom obilježju, ali su smatrani dijelom skupine južnih Slavena u etnografskom smislu. Osim toga, južnih je Slavena bilo i izvan Austro-Ugarske, u susjednim državama, koje su na Berlinskom kongresu stekle državnu nezavisnost. Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora bitno su povećane nakon dvaju balkanskih ratova (1912-1913) osvojenim dijelovima Otomanskog Carstva na Kosovu i u Makedoniji na kojima je pak živio znatan broj neslavenske populacije. Neki su među južne Slavene svrstavali i Bugare. No,

upravo su surovi balkanski ratovi pokazali svu krhkost ideje o južnoslavenskom solidarizmu između Bugara i Srba. Tako je pojam južnih Slavena pokrivao više država, što se pokazalo vrlo osjetljivim problemom i izvorom različitih zahtjeva za revizijom državnopravnog poretka.

Kao glavna inicijativna poveznica južnih Slavena nametnula se konstrukcija o zajedničkom jeziku.

Južnoslavensko pitanje postalo je uoči Prvoga svjetskog rata jedno od glavnih prepreka za stabilnost jugoistočne, ali i srednje Europe. Unutar Austro-Ugarske narodi južnoslavenskog područja uporno su zahtijevali reformu unutarnjeg ustrojstva, odnosno ili reviziju postojeće Hrvatsko-ugarske nagodbe ili stvaranje nekog posve novog modela ustavnog uređenja. Međutim, nije bilo jedinstvenoga gledišta u potrazi za formulom koja bi ravnomjerno zadovoljila različite interese.

Hrvatsko pitanje/stanje u Austro-Ugarskoj

Hrvatsko-ugarska nagodba je sporazum izaslanstva Hrvatskog sabora i Ugarskog sabora, sklopljen 1868. godine, kojim je uređen položaj Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije i ustroj središnje vlasti u Hrvatskoj temeljem kojega su Ugarski i Hrvatski sabor donijeli odgovarajuće zakone.

Nakon što je 1867. sklopljena Austro-Ugarska nagodba dotadašnja je jedinstvena Habsburška Monarhija podijeljena na austrijski i ugarski dio. Prema novonastalom državnopravnom ustroju Dalmacija i hrvatski dio Istre, zajedno sa slovenskim zemljama, ušle su u austrijski dio Monarhije, a banska Hrvatska, zajedno s Vojvodinom u ugarski.

Po nagodbi Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen problem pripadnosti Rijeke što je riješeno "provizorijem", "privremenim" rješenjem koji je u praksi išao u korist Mađara.

Prema tekstu Nagodbe, Ugarska te Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine državnu zajednicu, njihov kralj se kruni jednom krunom, jednim krunidbenim aktom, o čemu se izdaje zajednička krunidbena povelja, i to u izvorniku na mađarskom i hrvatskom jeziku. Temeljem ovih odredaba Trojedna Kraljevina dobila pravni status kakav nije imala niti jedna zemlja unutar Monarhije, ali ona ipak nije bila država, jer se njezin subjektivitet manifestirao samo u odnosu prema Ugarskoj, dok je već u odnosu prema Austriji, a napose prema inozemstvu, Hrvatska bila sastavni dio Ugarske, odnosno Austro-Ugarske.Zajednički poslovi bili su utvrđivanje troškova održavanja dvora, novačenje, zakonodavstvo u vezi s obrambenim sustavom i vojnom obvezom, smještaj i prehrana vojske, nadalje, financije (utvrđivanje poreznog sustava, poreza, državnog proračuna, završnog računa, zaduživanje, raspolaganje s jura regalia majora itd.), zatim pitanje novčarskog sustava, pomorskog, trgovačkog, rudarskog prava, odnosno općenito poslovi u vezi s trgovinom, carina, pošte, željeznica, luka i pristaništa, brodopromet te problematika državnih puteva i rijeka, odnosno industrija, pitanje državljanstva, naturalizacije, putnih isprava i policijskog nadzora nad strancima.

Hrvatska se početkom 20. stoljeća nalazila u sastavu Austro-Ugarske. Hrvatski nacionalni prostor bio je administrativno rascjepkan: teritorij Trojedne Kraljevine bio je podijeljen na 

    * Hrvatsku i Slavoniju (tzv. Bansku Hrvatsku), koje su bile u ugarskom dijelu monarhije i unutar kojeg su imale autonomiju,

    * Dalmaciju koja je bila u austrijskom dijelu.

    * Istru, također u austrijskom dijelu.

    * Rijeku, izravno podređenu Budimpešti. 

Pitanje hrvatskog ujedinjena bilo je temeljni problem koji se u dvojnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji nije rješavao. 

U Hrvatskoj je sve više raslo nezadovoljstvo i zahtjevi za rješavanjem hrvatskog pitanja. Njegovo rješenje ovisilo je o tome hoće li Austro-Ugarska opstati kao država ili neće. Kad je izbio rat, bila su moguća tri rješenja hrvatskog pitanja: 

   1. ostanak Hrvatske u preuređenoj Austro-Ugarskoj,

   2. stvaranje samostalne hrvatske države,

   3. ulazak u zajedničku državu svih južnih Slavena (osim Bugara). 

Zadnja dva rješenja predviđala su raspad Austro-Ugarske.