20109497 Ljubav Prema Evlijama Dr Dilaver Selvi

- Sarajevo 1425./2004.

- Sarajevo 1425./2004.

Naziv originala:VELİLERİ SEVMEDE ÖLÇÜ

Prijevod: A. K.

Izdavač: UG ”SEMERKAND” Sarajevo

Za izdavača:prof. Seid Silajdžić

Recenzenti:dr. Irfan Ajanović mr. Nezir Krčalo

Lektor - Korektor:Ćamil Medar

Tehničko uređenje, DTP & design:DTPS

Design korice:Faruk Šabanović

Štampa:”Grafostar” Sarajevo

Za štampariju:Mahir Tucaković

Tiraž:1.000

Sarajevo, 1425./2004.

LJUBAV PREMA ALLAHOVIM EVLIJAMADr. Dilaver Selvi

Mišljenjem Federalnog Ministarstva kulture i sporta br. 03-15-1689/04 od 13.07.2004. godine, ovaj proizvod je, na osnovu člana 18. stav 2. tačka 10. Za-kona o porezu na promet proizvoda i usluga (Prečišćeni tekst - ”Službene no-vine Federacije BiH”, br 49/02. i 37/03.), oslobođen poreza na promet i usluge

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

28-4

SELVI, Dilaver Ljubav prema Allahovim evlijama / Dilaver Selvi; [prijevod A.K.]. - Sarajevo : Semerkand, 2004. -121 str. ; 21 cm

Prijevod djela: Velileri sevmede ölçü. -Bibliografske i druge bilješke uz tekst

ISBN 9958 - 9686 - 1 - 4

COBISS.BH-ID 13421062

Dr. Dilaver Selvi

LJUBAV PREMA

ALLAHOVIM EVLIJAMA

Ovo skromno djelo posvećujem prije svega Allahovom

Poslaniku, salallahu ’alejhi ve sellem, a zatim svim

Allahovim, džellešanuhu, prijateljima (evlijama), uz

nadu da će ono biti sredstvo postizanja njihove ljubavi i

šefaata. Vas, cjenjeni čitaoci molim, da njihovim mubarek

dušama proučite po jednu Fatihu.

�

Riječ murida - sufije

Ljubav je najpotpuniji čovjekov duhovni izraz. Ljubav je čovjekovo polazište za sve, potpuno za sve, i za

njegov unutarnji - duhovni, i za njegov vanjski - materijalni ovoživot. Ljubav je najveća ovoživotna blagodat. Ona je to isključivo i samo ukoliko znamo da se odmjerimo prema samima sebi, ukoliko u ljubavi nađemo mjeru, distancu, odstojanje sebe prema svemu drugome, kako materijalnom, tako i duhovnom ...

Ljubav čovjeka nadahnjuje, pokreće, uznosi ga i čovjek je čovjekom, istinskim vjernikom, racionalnim, odmjerenim duhovnim bićem samo ukoliko znade ljubiti, ali ljubavi i odoliti i ne dozvoliti ljubavi da ga opsjeni, zaslijepi, da zagospodari njime i vodi ga samo prizemnim, ovoživotnim porivima... Ako pred sebe, pred korak svoj i pred srce svoje postavimo cilj onda znamo mjeru, znamo dokle možemo, gdje je početak a gdje je kraj ...

Naša ovoživotna iskustva murida (učenika), sufija govore nam stalno da trebamo osjećati, voljeti, ljubiti, ali i biti gospodarem svojih osjećanja ...

I upravo to je ona najupečatljivija, najuzvišenija mudrost koju najprije zapažamo kod svoga muršida, svoga učitelja, vodiča... Zato je naš muršid ono što i jeste. I alimi, evlije i muršidi vole, ljube, ali su to što jesu jer dobro znaju pravu mjeru u ljubavi, pa tako im je i jasniji i kraći put ka Allahovoj blizini... Mi se od njih moramo učiti toj uravnoteženoj mjeri u ljubavi prema njima samima, pa će i nama biti kraći put ka Allahovoj blizini, nikako prema njima, nikako pridavajući im fetiška - božanska svojstva, jer tako činimo š i r k (mnogoboštvo - idolatriju), največi čovjekov grijeh ...

Imati mjeru u ljubavi prema alimima, evlijama, svome muršidu, znači imati, živjeti osjećaj odgovornosti, znači

� �

imati sebe pred sobom, vladati sobom, uspostaviti ravnotežu između sentimenta (srčanog poriva) i racija (razuma) .... Murid - sufija voli, murid ljubi, intenzivnije osjeća ljubav prema Allahu dž.š., prema Sveopćoj Istini i onima koji su mu putokaz, pružena ruka na putu ka Istini, ka Njenoj blizini, ali u isto vrijeme mora osjećati i racionalnu odgovornost, mora imati pravu mjeru u svojoj ljubavi .... Imati mjeru u ljubavi prema alimima, evlijama, muršidu, znači znati pobjeđivati i poznavati sebe, pa onda upravljati sobom na najracionalniji, odmjereni način ...

Mjeru u ljubavi najbolje, najbolje osjeća i iskazuje Allah dž.š. kao Prva i Svemoguća Isitina, pa onda za Njim Njegovi pejgamberi, Njegovi poslanici... Dokaz ovome je opća univerzalna mjera u svemu, opća ravnoteža u ovoživotnom svijetu, koji se rađa, preporađa, ruši pa obnavlja, upravo kao ishodiše Njegove Svevišnje ljubavi, naspram koje je uspostavljena i mržnja kao činjenica univerzalne ovoživotne, sveopće ravnoteže ...

... Pa, ako se postavimo, ako uspijemo da se nađemo u toj ravnoteži, tada smo iskazali i mjeru u ljubavi, njenu iskonsku univerzalnost ...

Ova knjiga još jedna je sufijska poruka razumijevanja, još jedno je svjedočenje, još jedna pružena ruka sufijske tolerancije nadtemeljene nad islamskom dubinom, kako bi se premostili jazovi koji podstiču neprijatelje Islama, ili pak džahile (neznalice) u Islamu s ciljem postizanja brojnih raskola i podjela, posebno među bosanskim muslimanima... ... Ova knjiga usmjerena je ka demistifikaciji, raskrinkavanju, ka razbijanju predrasuda prema s u f i z m u, t e s a v v u f u, prema dervišima - sufijama ...

Mjera u ljubavi prema učenjacima (alimima) i poznavateljima Uzvišenog Hakka (arifima), prema upućivačima - učiteljima (muršidi kamilima) znači i biti svoj - svoja, zaroniti u dubine tesavvufa, ali i izroniti, uhvatiti ruku muršidovu,

vodilju koja uznosi, pa poletjeti, pa letjeti, približiti se, ali i ostati na zemlji, pognuti ali i potom podići glavu do one prave mjere ... Jer, upravo sufije iz tesavvufa crpe snagu mjere stavljajuće se svakodnevno naspram svoga ohologa ega (nefsa), duhovno istrajavajući da ljubav prema Uzvišenoj Istini bude iznad svih drugih ljubavi, iznad k i b u r a (gordosti - samoljubivosti), a posebno iznad š i r k a (idolatrije -mnogoboštva) ...

Kako do kraja istrajati u odmjeravanju svog duhovnog odnosa prema evlijama, alimima, muršidu? Samo i samo dosljedno slijedeći slovo Objave, slovo šerijata, vjerozakona, kojima je jednom zauvijek uspostavljen veličanstveni duhovni hijerarhijski red, u okviru koga su alimi, evlije i muršidi, samo pružena, upućujuća ruka, svjetleći putokaz da se što bezgriješnije spozna ona Jedina, ona Prava, Prva i Svemoguća Isitina ...

I ova knjiga nam je uputa kako da u svojoj stalnoj svakodnevnoj borbi, prije svega sa samima sobom, budemo pobjednici nad d žahilijetom (neznanjem), nad gafletom (nemarom), nad kiburom (gordošću), nad širkom (idolatrijom - fetišizmom) ...

Sve što ljubimo, sve što volimo, sve što i mrziti trebamo, sve to činimo ponajprije radi Allahovog zadovoljstva, kon-stituirajući u sebi tako svoju unutrašnju, duševnu ravnotežu i zadovoljstvo, a time i onu onu pravu mjeru u ljubavi ...

Irfan Ajanović

11

Recenzija

Uvjerenje da je ratio ili intelekt vrhovni kriterij istinitosti nagnalo je nauku općenito na pomisao

da hodi bezbjednom stazom istine, pa ukoliko se ovaj kritetij pravilno primjeni u različitim naučnim disciplinama onda će se nesumnjivo doći do “cjelovite slike svijeta”. No, krhkost njihovih temelja već se ogleda u nemogućnosti definiranja jednog pojma koji se prvotno odnosio na čovjekovu bit i njegovu svjesnost. U pitanju je latinska riječ inttelektus.

Potonja tumačenja razuđuju ovaj pojam pripisujući mu mnoštvo značenja, kao što su - duh, um, duša, razum, srce i intelekt ..., što je istodobno put rastakanja ljudskosti (insanijjeta), na njoj zasnovane istinske svjesnosti te spoznaje Istine kao takve.

Prema ovoj ustaljenoj paradigmi gradi se “naučna slika svijeta” a njeni sljedbenici nisu ništa drugo do zatočenici i sluge svoje požudne naravi, uobrazilje i uma pomućujućeg.

Oni koji naginju iskrenosti slijede uputu Poslanika, s.a.v.s., koji je pokazujući tri puta rukom na svoja mubarek prsa ukazao na “središte” svjesnosti Allaha (takwa). Riječ je o «kalbskoj» dimenzijij ljudskog bića, čime se on razlikuje od svih stvorenja i kojom se doseže istinske spoznaja jer je ona u nepretrgnutom odnosu sa našim duševnim, duhovnim i razumnim životom. No, srce (kalb) oživljava samo onda kada prima sjeme Jedinstva (Tevhida) iz živog srca.

Bojazan obrazovanih je da će njihova znanja usahnuti ukoliko ovo bude njihov odabir. Ne, ovo je put Sunneta na kojem njihova znanja zaživljavaju jer za istinsku svjesnost – spoznaju Tevhida imamo jamstvo Poslanika s.a.v.s..

U ovoj knjizi dr. Dilaver Selvi, prefinjenom “mjerom”, u svjetlu Kurana i hadisa raskriva “lik” nasljednika (varisa)

12 13

Predgovor

Neka je beskrajna hvala (hamd) i pohvala (sena) našem Gospodaru, koji nas je stvorio u ljudskom

liku, darovao našim srcima vjerovanje (iman) a dušama našim blagodat ljubavi.

Neka su bezbrojni salavati i selami, Vjerovjesniku milosti i lijepog vladanja (Nebijjur - rahmeti vel-edebi), našem Prvaku, Resulullahu, salallahu alejhi ve sellem, koji je centralni izvor Božanskog aška i ljubavi. I neka je Allahova milost na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe, radiallahu ’anhum, kao i na sve mu’mine koji su se ukrasili Božanskim aškom (aškul-llahi) i Muhammedijjskim vladanjem (edebom).

Djelo koje je pred vama, obrađuje veoma važnu temu, a to je mjera u ljubavi prema učenjacima (alimima) i poznavaocima Uzvišenog Hakka (arifima), nasljednicima Pejgambera, ’alejhimus - selam; koji su kao potpuni upućivači (muršidi kamili) zaduženi sa odgajanjem ummeta. Ovo je tako osjetljiva tema, jer, oni koji ih nimalo ne vole, mogu zapasti u nevjerstvo (kufr), dok oni koji ih vole, ne znajući mjeru u svojoj ljubavi, mogu zapasti u mnogoboštvo i idolatriju (širk). Budući da je stanje ovakvo, moramo znati mjeru i granicu po pitanju ove stvari. Ova mjera nije ni po čijoj želji niti hiru, jer, ako bi je neko postavio na takav način, to nas ne obavezuje. Mi moramo tu mjeru naučiti i uzeti od Allaha Uzvišenog i Njegovog Poslanika, salallahu ’alejhi ve sellem, kako bi naše djelovanje i rad bili ibadet, naša očekivanja rahmet a ono čemu se nadamo, Džennet.

U današnje vrijeme, pojedinim muslimanima, izrazi, kao što su: velijj, arif, muršid, tarikat, terbije, tezkijje, kešf, keramet, jekin, mušaheda, džezba, Božanska ljubav (ilahi ašk) i drugi, izgledaju toliko strano, da ove, Islamom naređene i preporučene istine, bilo iz neznanja ili gafleta, uopće ne žele upoznati. Šta

Allahova Poslanika s.a.v.s.Biti dostojan vođstva ovakvih insana, znak je pojavljivanje

čežnje (ševk) u srcu.

mr. Nezir Krčalo

14

više, oni se usuđuju da ih s lahkoćom niječu i odbacuju. Postoje neki propisi za čije dugotrajno neznanje nema isprike, jer onaj ko ne zna, može pitati. Za jednog mu’mina je, između ostalog, stroga dužnost ( farzi ’ajn) da nauči kako će voljeti nekoga radi Allahovog Zadovoljstva, i koliko će mrziti nekoga radi Allaha.

Kod Allaha, dželle šanuhu, nemaju nikakve vrijednosti niti prijateljstva radi dunjaluka i želja duše (nefs), a niti neprijateljstva radi njih, međutim, biće veoma teško odgovoriti i položiti račun za takve, bezvrijedne stvari. U ovom našem skromnom radu nastojali smo odrediti i definisati granice u pogledu odnosa, vrednovanja, ljubavi i poštivanja Allahovih evlija - zastupnika Rabbanijskog ahlaka na Zemlji, a pogotovo muršidi kamila koji su nasljednici Allahovog Vjerovjesnika, salallahu ’alejhi ve sellem. Prilikom definisanja ovih granica, nastojali smo to uraditi u svjetlu Kur’ana i hadisa čije smo izvore naveli, dok smo teme obradili sa zanimljivim primjerima.

Trud je od nas, a uspjeh od Gospodara našeg Uzvišenog.

Dr. Dilaver Selvi

Mjera u ljubavi

prema evlijama

Ljubav prema Allahovim evlijama

1�

Cilj (hedef ) vjernika je zadovoljstvo (rida) Uzvišenog Allaha. Mjerilo Njegovog zadovoljstva je Istina

(hakk). Istina je stvar koju Uzvišeni Allah voli i s kojom je zadovoljan. Nju možemo saznati samo na jedan način, i to: iz Kur’ani Kerima i od Allahovog Vjerovijesnika, salallahu ’alejhi ve sellem. Najvrjednije djelo vjernika je da voli i mrzi isključivo radi Allaha, dželle šanuhu. Kako god nije istinito nastojati voljeti i poštovati neku osobu ili stvar više nego što je Allah Uzvišeni voli, isto tako je nepravda omalovažavati onoga kome je On Uzvišeni ukazao Svoju naklonost. Prvo je pretjerivanje (ifrat) a drugo omalovažavanje (tefrit). Obje ove stvari su pokuđene.

1. Što se tiče izraza ’ehlullah’, on označava Allahovog, dželle šanuhu, bliskog (ehl) roba i prijatelja. On Uzvišeni za Sebe odabire prijatelja. Ehlullahi su Allahovi, dželle šanuhu, svjedoci (šahidi), jer, čista srca koja ih vide, sjete se Allaha; a oni koji sjede na njihovim sjelima (medžlisima), osjećaju Božanski (ilahi) miris. Zaista su oni dostojni da budu upoznati i da se vole. Ako je Gospodar svjetova zavolio jednog roba, i rekao: ’Robovi takvih i takvih osobina su Moji prijatelji, volite ih!’ svakome ko ima zerru imana u svom srcu je dužnost voljeti onoga koga Allah Uzvišeni i Njegov Poslanik, salallahu alejhi ve seleme, vole, odnosno, koga je naređeno voljeti od tih dobrih robova. Dužnost je pridavati im vrijednost, družiti se s njima i posjećivati njihove kružoke (halke), te im ukazivati poštovanje (hurmet ) odnositi se prema njima sa lijepim edebom.

Vezano za ovu temu, odmah nailazimo na dva pitanja: prvo, ko su sve Allahovi prijatelji i kako se to određuje; i drugo, kako im ukazati poštovanje bez narušavanja lijepog vladanja (edeb), bez pretjerivanja i zapadanja u širk. Sada ćemo ukratko razmotriti ova dva pitanja.

I

Kako ćemo prepoznati

Allahovog velijju?


21

Prije svega, da razmotrimo kako ćemo utvrditi da li je neko Allahov Prijatelj (velijj)!? Ko su evlije i koliko ih

ima, zaista, samo Allah Uzvišeni zna, zato što On Uzvišeni i daje ovu čast (šeref ) lično. Uzvišeni Hakk, u Kur’ani Kerimu nam ne spominje imena Svojih prijatelja, nego nam spominje samo njihove osobine (sifate). Mi smo njihove osobine i znamenja (alamete) spomenute u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, naveli u našem djelu: ”Sposobnost za iršad i muršidi kamil” (Iršada ehliyet ve muršidi kamil). Navedeno u ovom djelu ukazuje na slijedeće: Uzvišeni Allah voli sve vjernike (mu’mine). Ajet, “A Allah je Zaštitnik vjernika”(“Vallahu Velijjul-mu’minin”).1 Budući da je stanje ovakvo, onda svaki mu’min koji kaže: ’Ja vjerujem u Allaha’, treba voljeti sve mu’mine. Ovo je naredba Uzvišenog (emr). Naš Uzvišeni Gospodar to od nas traži.2 Nakon toga, Uzvišeni Hakk uzima za Svoje prijatelje medu mu’minima one koji su postigli istinsku bogobojaznost (takvaluk). On Uzvišeni im daje odliku ’bliskih’ (mukarrebun).3 Resullullah, salallahu alejhi ve sellem, za njih kaže: ’moj nasljednik (varis)’, ’moj namjesnik (halifa)’ i ’moj bližnji (ehl)’. Uzvišeni Allah je naredio da posjećujemo njihove medžlise i da budemo s njima.4 Oni su te osobe koje su zadužene sa upućivanjem i odgajanjem (iršad), oni su odlikovani ovim osobinama i vrlinama, i kao prvaci takvaluka i upute (hidajet) su postavljeni na čelo ummeta.

U gore spomenutom djelu (“Sposobnost za iršad i muršidi kamil”), pored navedenih dokaza i obilježja evlija, od njihovih svojstava je na njima prisutni Božanski (Ilahi) edeb, Rabbanijski nur koji izbija iz njihovih očiju, iskrenost koja je očita na njihovim licima, ahlak sunneta Allahovog Vjerovjesnika, salallahu ’alejhi

1 Ali Imran, 68.2 Ali Imran, 28; En-nisa, 144; El-Maide, 55-6.3 El-Enfal, 34; El-Vaikia, 10-12.4 Et- Tevbe, 119.

Dr. Dilaver Selvi

22


23

ve sellem, koji je vidljiv u svim njihovim stanjima (halovima), milost (rahmet) i ljubav (muhabbet) koji prosipaju na svoju okolinu, iršad (upućivanje) i pozivanje u vjeru (da’vet) koji se ostvaruju preko njihovih ruku, iskrenost (ihlas) i ustrajnost (istikamet) tokom cijelog života, bogobojaznost (takva) i ibadeti koji su stvarnost njihovog života, kao i mnoga druga njihova svojstva koja jasno ukazuju na to da su oni potpune (kamil) evlije, dobri (salih) robovi Uzvišenog Hakka i vodiči (rehberi) upute (hidajet) za čiju se ruku treba uhvatiti. Sve ovo ne može vidjeti i shvatiti samo onaj čije je srce slijepo ili zapečaćeno.

Oni koji imaju (božanski-Ilahi) udio evlijaluka (velajet), koji su svojim duhom (ruh) vezani za Allahove prijatelje i koji su srčano vezani za put upute (hidajet), kad ih vide, sjete se Allaha Uzvišenog, njihove duše se raduju zbog toga što su našle prijatelja (velijja) na čijem se licu nalaze znakovi vječne (ebedi) ljubavi. Njihova srca se ispunjavaju ljubavlju, a u njihovim mislima je Ahiret. U dušama njihovim se pojavljuje Muhammedijjska ljubav, zavole pokornost (itat) i hrle pokajanju (tevba). Allhovih prijatelja (evlija), koje je Allah Uzvišeni učinio posrednicima (vesillom) preko kojih se postižu ove blagodati (nimeti), bilo je u ovome ummetu u svakom vaktu, a prema radosnoj vijesti od Allahovog Poslanika, salallahu ’alejhi ve sellem, biće ih do Kijametskog Dana, oni će demonstrirati i afirmirati Muhammedijjski način života, prilikom čega se neće bojati nikoga osim Allaha Uzvišenog.5

Budući da je činjenično stanje ovakvo, čovjeka ne spriječava ništa da se okoristi od njih osim njegove duše (nefs), oholosti (kibur) ili da ih ne smatra potpunim (kamil). Prema ajeti kerimu, oni koji su oholi, uskraćeni su da vide znakove

(ajete) i mudrosti (hikmete) Uzvišenog Allaha.6 Evidentno je da je uslov za spoznaju Allaha Uzvišenog

(ma’rifetullah) i ljubav prema onima koji su Ga spoznali (arifima), prijaznost i skromnost (tevadu) i lijepo ponašanje (edeb). Onome ko voli sebe, ma’rifetullah se ne otvara. Oni koji stalno govore: “Ja!Ja!”, neće stići do “Njega”.

Još jednom vam iskreno preporučujemo djelo “Sposobnost za iršad i muršidi kamil”, kako bi upoznali svojstva (sifate) i stanja (halove) evlija koje smo dužni voljeti i poštovati radi Allaha, i čiju poduku i odgajanje (terbijjet) trebamo prihvatiti. Kada se ovo djelo prostudira, budući da je sve u skladu sa Kur’anom i Sunnetom, onaj ko ima malo pronicljivosti ( feraset) u svom srcu i sa Allahovom dozvolom (bi iznillah) će moći razlikovati istinu od neistine, med od otrova, svjetlo (nur) od vatre (nar), ružu od trna, korist od štete, i neće se odvajati od pravednosti (adalet). Njegov aršin će biti istina koju će braniti, pa makar je njegova duša (nefs) i ne bude željela.

5 Vezano za ovu temu vidi: Buhari; I’tisam, 10; Muslim, Imare, 53; Ebu Davud, Melahim, 1; Tirmizi, Fiten, 27; Hakim, Mustedrek, 4. Tom /523. str; Ebu Nuajm, Hiljetul-Evlija, 1. tom / 7. str; Sujuti, El-Džami’us-Sagir, 2. tom /415. str; hadis No.7327 6 El- A’raf, 146.

II

Kojim mjerilima i kako

ćemo vrijednovati

Allahove prijatelje (evlije)?

Ono što želimo ovdje definisati, jeste naš pogled naspram evlija, a pogotovo kad su u pitanju oni koji

su zaduženi i zauzeti sa upučivanjem i odgajanjem (muršidi kamili), zatim, granice u njihovom vrednovanju, poštivanju i lijepom odnosu naspram njih. Ovu temu ćemo nastojati objasniti posebno sa stanovišta Islamskog vjerovanja (akaid), kako bismo vidjeli mjesto ovakvih ljudi u okvirima onoga što nam o njima govore Kur’an i Sunnet.

Po pitanju onih koji vole evlije, i onih koji ih zanemaruju i negiraju, želimo navesti dva bitna zaključka:

- Prvi je da oni koji ih vole ne pretjeruju i ne idu u krajnost u ljubavi prema njima (ifrat), jer sa pretjeranom ljubavlju ih mogu vidjeti ispred Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, te ih tako učiniti idolima; i

- Drugi, da oni koji, ne znajući njihovu vrijednost i ne ukazujući im poštovanje, ne omalovažavaju ih i ne negiraju, s čime bi bili lišeni njihovih svijetlih (nurani) halki i Rabbanijskog vladanja (edeba), a koji su uzrok (vesila) duhovnog (manevijatskog) života srca. Jer, čovjek je nemaran prema onome što ne zna, a ono prema čemu je nemaran, to i niječe. (“Čovjek je neprijatelj onome što ne zna”; o:pr.). Oni što niječu (munkiri), ako se ne pokaju ostaće lišeni Allahovog rahmeta.

Prilikom vrednovanja evlija, a pogotovo onih koji su zaduženi sa upućivanjem i odgajanjem (iršad), treba obratiti pažnju na slijedeće činjenice.


2�

Dr. Dilaver Selvi

2�


2�

1. Evlije su Božansko (Rabbanijsko) ogledalo, onaj ko ih ne posmatra pogledom ljubavi (muhabbet) i pouke (ibret), ne može se okoristiti od njih niti može postići mudrost (hikmet)

Rabbanijske alime, a pogotovo muršidi kamile, treba posmatrati okom pouke (ibret) i ljubavi (muhabbet), i

prema njima se odnositi krajnje ljubazno i s lijepim ponašanjem (edeb). Ne treba im se približavati radi neke dunjalučke koristi, očekujući nekakav svoj udio ili zbog nekog prohtjeva duše (nefs). Jer u tom slučaju, umjesto koristi dolazi šteta.

Najveća manifestacija (tedželli), znamenje (ajet) i milost (rahmet) Uzvišenog Allaha u cijelom svemiru (kainat) je naš Prvak (Sejjid), Muhammed, sallallahu ’alejhi ve sellem.

Vjerovanje (iman) vjernika (mu’mina) koji su ga posmatrali se povećavalo, srca su im se ispunjavala sa Božanskom ljubavi, a životi njihovi su se mjenjali u potpunosti. S druge, strane, licemjeri (munafici) i mnogobošci (mušrici), zbog tmine u svojim nutrinama, nisu uspjeli uzeti niti jednu zraku od sunca njegove upute. Vidjeli su ga očima u glavi, i nijednom nisu pogledali svojim zaslijepljenim očima srca njegovu stvarnost (hakikat). Uzvišeni Hakk njihovu lišenost ove sreće opisuje ovako: “A ako ih pozovete na put upute, oni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide” 7

Oni koji ne vide i ne razumiju realnost (hakikat) Allahovog, dželle šanuhu, najvećeg znamenja (ajeta), Muhammeda, sallallahu ’alejhi ve sellem, njegovu svjetlost (nur), značenje (ma’na), Ijubav (muhabbet), lijepo ponašanje (edeb) i spoznaju

(ma’rifet), neće moći vidjeti a niti primjetiti na hiljade Allahovih znakova sa kojima se licem u lice svakodnevno susreću. Također, oni neće moći doći do njihovih značenja i shvatiti njihove tajne i poruke. Takvi se usuđuju negirati Džebraila, ’alejhis-selam, koji im je od Hakka Uzvišenog, kao duhovni život (hajat), Kur’an donio. Oni poriču Muhammeda, salallahu ’alejhi ve sellem, koji je robovima dostavio tu vodu života. Šta hoće insan? Šta hoće onaj čije je srce negirajući sve ovo postalo mrtvo, čiji je razum pijan, shvatanje lišeno svjetlosti, vid (basiret) pronicjivosti ugašen! Šta on to čeka? Možda meleka smrti, Azraila, alejhis-selam? Onoga koji će okončati s njegovim životom i njegovim računima?!

Uzvišeni Hakk, ukazujujući na bolest duhovnog slijepila većine ljudi, kaže: “A koliko ima znamenja na nebesima i na zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću!”8

Liječenje nemara (gaflet) i duhovnog sljepila kod većine ljudi je ostavljeno za Ahiret. Oni koji Pejgambera, sallallahu ’alejhi ve sellem, drže za ljudsko biće (bešer) kao što su i oni sami, koji njegov razum i stanje porede sa svojim razumom i stanjem, i koji na njega gledaju kao na Abdul-Mutalibovo siroče, kako će shvatiti i pojmiti, zavoljeti i obojiti se stanjima (halovima) Allahovog, dželle šanuhu, Miljenika (Habibullah) zbog kojeg su svi Pejgamberi, ’alejhimus-selam, Allaha Uzvišenog molili da budu u njegovom vremenu, da vide njegovu ljepotu, da budu od njegovog ummeta, iza kojeg će se na Sudnjem Danu i u najstrašnijem času, skloniti i za šefaat moliti, radi kojeg su se meleki na nebesima, samo da bi ga vidjeli, veselili. Da bi ga mogao shvatiti, zavoljeti i njegovim se stanjima ukrasiti, čovjeku je prije svega potrebno čvrsto vjerovanje (jekin), lijepa pokornost (teslimijjet), iskrena ljubav (muhabbet) i poniznost (tevadu), te lijepo vladanje (edeb). Isto vrijedi kada su u pitanju muršidi kamili i druge evlije. Oni koji njih gledaju postaju

7 El-A’raf, 198. 8 Jusuf, 105.

Dr. Dilaver Selvi

30


31

drugačiji. Božanski (Ilahi) nur, Rabbanijski edeb i dostojanstvo (hejbet) koji dolaze iz njhovih srca, odslikavaju se na njihovim licima, pa neke oči, vidjevši sve to na njima, sa ljubavlju prema Allahu (muhabbet), liju suze i nestaju od sebe (džezba).

Neke oči, gledaju ih sa sumnjom, neke kao da ih ne primjećuju, a neke, idući u krajnost, govore isto što su mnogobošci i poricatelji vjerovjesnicima govorili:

“I on je čovjek kao i mi! Zar će nas on uputiti?”“On je luđak, ne zna šta govori!”“Što i nama ne bi bilo objavljeno ono što se njemu

objavljuje?”“Kakva je razlika medu nama?”“On na ovaj način želi vlast i upravu, želi da cijenjen

i poštovan bude! Ono što on želi je dunjaluk, zato ga se pričuvajte!”

“Mi ovakvo nešto do sada nismo vidjeli! Da promijenimo naš način života i njegov tok! E, neće moći!”

“On ni po čemu nije iznad nas! Šta više, mi imamo mnogo više imetka i djece od njega! U osnovi, mi trebamo biti poštovani i cijenjeni!”

“Naš razum i pamet su nama dovoljni, zar da imamo potrebe za nekim drugim ?!”

Na ovaj način, oni, po svome hiru (nefsani) i, poput šejtana, vrednuju evlije i odnose se prema njima, negiraju ih i omalovažavaju. Oni potpune (kamil) evlije porede sa sobom, i tako griješe. Svoja srca ne otvaraju, pa zato i ne razumiju. Ne približavaju im se, te od njih ne mogu uzeti ništa. Poistovjećujući ih sa sobom, za njihovu bogobojaznost (takva) kažu da je to puko oponašanje (taklid), za njihovu skromnost i poniznost kažu da je poniženje (zillet), za pomno razmišljanje (tefekkur) da je mašta (hajal), za njihov plač da je uzbuđenje, a za borbu (džihad) na Allahovom putu da je pustolovina. Oni ne znaju, i nisu ni svjesni da ne znaju. Posve je jasno da nisu čuli radosne vijesti i svjedodžbe od Allahovog

Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, po pitanju istinskih (Rabbani) alima, i Allahovih, dželle šanuhu, evlija; da se On Uzvišeni hvali pred Svojim melekima sa onima koji Ga vole i zikir čine9, da On, dželle šanuhu, prima dove Svojih prijatelja10, da su njihova srca izvor bogobojaznosti (takva),11 da su oni nasljednici (varisi) Vjerovjesnika, alejhimus-selam,12 i da su oni povjerenici (emini)13 i svjedoci (šahidi)14 Allaha Uzvišenog. Oni u čijim srcima sija svjetlo bogobojaznosti, kada vide Njegova znamenja (alamete) i znakove (ajete), prepoznaju evlije koji Njemu Uzvišenom pozivaju i podučavaju Njegovom zikru, priđu im i okoriste se od njih onoliko koliko im je odredeno a prema svojim mogućnostima (kabilijet). Jer, Allah Uzvišeni nas je obavijestio da će samo one čija su srca ispunjena nurom spoznaje (ma’rifet) i bogobojaznosti (takva), uzdignuti i ukazati im posebno poštovanje (hurmet).15

Sada ćemo vidjeti koje zaključke možemo izvesti po pitanju odnosa spram Vjerovjesnika, alejhimus-salatu ves-selam, i Allahovih, dželle šanuhu, evlija.

Mevlana Dželaluddin Er-Rumi, kuddise sirruhu, (preselio na Ahiret 672/1273.g.), u svojoj “Mesneviji”, na ovu temu postavlja općenito pravilo na slijedeći način: “Svako se ponaša prema položaju (mekamu) i stanju (halu) u kome se nalazi. Plavo staklo će prikazati sunce plavim, a crveno crvenim. Međutim, ako se ta stakla prečiste i postanu čisto (safi) bijela, pa, kristalno čisto staklo će najvjernije prikazati kakvo je sunce. Ono kao takvo će biti prvak među svim staklima.”

9 Muslim, Zikr, 11.10 Buhari, Rikak, 38; Ibnu Madže, Fiten, 16.11 Sujuti, El-Džami’us-Sagir, 1.tom /617 str. (No.3995.)12 Ebu Davud, lim, 1; Tirmizi, lim, 19; Ibn Madže, Mukaddime, 17. 13 Dejlemi, Musned, 3.tom /18 str.14 Ali Imran, 18.15 El-Hadždž, 32.

Dr. Dilaver Selvi

32


33

Hazreti Mevlana, kuddise sirruhu, vezano za ovu konstataciju je kao primjer naveo slijedeći događaj:

“Jednog dana dok je Allahov Poslanik, salallahu ’alejhi ve sellem, išao putem, dođe mu u susret Ebu Džehl. Kada ga je ugledao, reče mu: ’Kako je samo ružan ovaj čovjek od sinova Hašimovih’. Allahov Poslanik, salallahu ’alejhi ve sellem, čuvši ovo (sa osmijehom) mu odgovori: ’Prekoračio si granicu ali si rekao istinu! ’ Nakon toga dode Ebu Bekr, radiallahu anhu, pogleda Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, pa reče: ’Kako si samo lijep i kako je svijetlo tvoje lice!’, hvaleći ga. Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, i njemu (sa osmijehom) reče: ’O ti srčani, (i ti si) rekao istinu! ’

Prisutni upitaše: ’Ja Resulallah! Ti kažeš da je istinu rekao i onaj što ti kaže da si ružan kao i onaj što ti kaže da si lijep! Šta je mudrost toga?’

Resulullah, alejhis-salatu ves-selam, odgovori: ’Ja sam ogledalo uglačano nurom Allaha Uzvišenog, (gledajući u mene) svako vidi sebe.’ ”16

Prenosi se da je Sultan Mahmud Gaznevi došao u posjetu kod šejha Ebul-Hasana El- Harkanija, kuddise sirruhu. Nakon što je malo sjeo kod njega, upitao ga šta misli o Bajezidu Bestamiji, kuddise sirruhu. Ebul-Hasan, kuddise sirruhu, reče: “On je takav rob da onaj ko ga vidi, nađe uputu i postigne sreću.” Sultan Mahmud reče: “Kako može biti takvo nešto? Ebu Džehl je vidio Allahovog Poslanika, salallahu ’alejhi ve sellem, ali, ipak se nije spasio zablude (dalalet)?!” Ebul-Hasan El-Harkani, kuddise sirruhu, mu odgovori: “On njega, sallallahu ’alejhi ve sellem, nije vidio kao Poslanika, nego kao Muhammeda, kao Ebu Talibovo siroče. Da ga je vidio kao Allahovog Poslanika, spasio bi se nesreće i postigao sreću.”

Kao dokaz za ovo je proučio riječi Uzvišenog: “Vidiš ih

kao da te gledaju, ali oni te ne vide.”17 A zatim je rekao: “Vidjeti Resulullaha, sallallahu ’alejhi ve sellem, očima u glavi, ne donosi ovu sreću, medutim, posmatrajući ga očima srca (kalb) i tajne (sirr), ova sreća se postigne. Znači, ko vidi Ebu Jezida, kuddise sirruhu, na ovaj način, (i okoristi se od njegovog znanja spoznaje-ma’rifet) postigne ovu sreću.”18

Muhjuddin Ibni Arebi, kuddise sirruhu, definišući potpunog čovjeka (insani kamila), je rekao: “Čovjek kao Allahov namjesnik (halifa), je stvorenje na kome se u najpotpunijoj formi manifestuje Njegovo Biće (Zat), svojstva (sifati) i djelovanja (efali). Potpuni čovjek (insani kamil) je jedna pregrada (berzah) između Allaha, dželle šanuhu, i svijeta (alem); između vanjskog (zahir) i nutarnjeg (batin). On u sebi objedinjuje sva značenja Božanske savršenosti (Ilahi kemal). Svijet je poput ogledala a on je njegovo glačalo (džila).”19

Komentatori njegovog djela “Fususul-Hikem”, ove njegove riječi komentarišu na slijedeći način: “Potpuni insan (insani kamil) sa Božanskim sposobnostima i kabilijjetom, sa svojstvima Milostivog (Sifati Rahmani) i ovlaštenjima koje je Uzvišeni Allah pohranio u njemu, manifestuje Njegova lijepa imena (Esmaul-husna). Fejz i nur koji uzima od Uzvišenog sa svojstvima Milostivog (Sifati Rahmani), svojim ljudskim osobinama prenosi drugim ljudima.”20

“Da bi slabašni robovi postigli spoznaju Allaha, dželle šanuhu, (ma’rifetullah) i visoke tajne (esrar), On Uzvišeni im je s vremena na vrijeme slao Vjerovjesnike (Nebije) i Svoje

16 Abdulbaki Golpinani, Mesnevi šerhi, 1. tom /433-434. str.

17 El-A’raf, 198.18 Vidi: Feriduddin Attar, Tezkiretul - Evlija, (pripremio: S. Uludag)

678. str; Hani, El- Hqdaikul-Verdijje, (prevod Abdulkadira Akčičeka) 462. str; Ibrahim Hilmi, Medaridžul- Hakika, 36. str; Bursevi, Ruhul-Bejan, 3. tom /297. Str.

19 Vidi: Ibni Arebi, Fususul-Hikem, 49. str.20 Vidi: Džami, Nakdun-Nusus fi Šerhi Nakšil-Fusus, 104. str.

Dr. Dilaver Selvi

34


35

prijatelje (evlije). Insani kamil zauzima najviše mjesto Božijeg namjesništva.” 21

Ibni Arebi, kuddise sirruhu, je definisao potpunog insana kao ogledalo u svemu stvorenom (ma sivallah), u kome se očituju svojstva Uzvišenog Allaha.22

Mevlana Dželaluddin Er-Rumi, kuddise sirruhu, u svojoj “Mesneviji” kaže: “Allahova, dželle šanuhu, sjena (zill) je Njegov primljeni (makbul) rob koji je mrtav u odnosu na svijet, a živ u odnosu na Allaha Uzvišenog. Riječi Uzvišenog: ’Zar ne vidiš kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire?!’23 su asocijacija na evlije, jer su oni dokaz Božanske svjetlosti. Idi, pa posredstvom sjene nađi sunce!”24 Muhjuddin ibni Arebi, kuddise sirruhu, kaže: “Insani kamil je stvoren u liku (suretu) Milostivog (Rahman), a hadis: ’Allah je Adema stvorio u Svom suretu’25, ukazuje na to.”

Komentator “Fususa”, Ahmed Avni Konuk, vezano za komentar gore navedenog hadisa, kaže: “Uzvišeni Allah je suret spoljšnjosti (zahir) insani kamila sagradio od realiteta (hakikata) svijeta (alema) i sureta tih realiteta; dok je suret njegove nutrine (suretu batinihi) oblikovao prema Svom Liku (suretu).”26

Sadruddin Konevi, kuddise sirruhu, (preselio na Ahiret, 673.h /1273.m) je rekao: “Svaki dio svijeta (alem) ukazuje na

jedno od lijepih imena (Esmaul-husna) ili svojstava (sifat) Allaha Uzvišenog. On Uzvišeni je učinio insani kamila takvim, da on sa svojim ruhom, značenjem i stepenima (mertebama), predstavlja Njegov potpuni alamet. Kao takav, on je primjerak-egzemplar (nusha) svake stvari, te u njemu postoji snaga i mogućnost da ukazuje na svaku stvar.”27

Kutbur-Rabbani, Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, (preselio na Ahiret, 973.h/1565.m) kaže: “Moj Sejjid Ali b. Vefa, kuddise sirruhu, je govorio: ’Muride! U kojem liku (suretu) i na koji način (šekl) vidiš svog učitelja (muršida), znaj da si i ti u tom liku (suretu). Budući da je to tako, ti ga posmatraj kako hoćeš. Ako ga posmatraš kao da u njemu vidiš licemjerstvo, znaj da si ti licemjer (munafik). Ako ga vidiš kao iskrenog, znaj da si i ti iskren (muhlis). Kada gledaš u ogledalo, normalno je da ne vidiš materiju ogledala, nego samog sebe.”28

Ali b. Vefa, kuddise sirruhu, je također, rekao: “Kada posmatraš svog muršida, onakvog kakvim ga vidiš, i tvoja svojstva (sifati) su takva. Pravi lik (suret) muršida može vidjeti i prepoznati samo onaj ko se približio njegovom mekamu, ili onaj ko je iznad njega. Jednom prilikom je jedan od murida Bajezida Bistamije, kuddise sirruhu, rekao : ’Moj Sejjide, sinoć sam vas (u snu) vidio u suretu svinje!’ On mu je odgovorio: ’Sinko moj, vidio si istinu. Ja sam jedno ogledalo; gledao si u mene, međutim, sebe si vidio, od svog sureta si mislio da je moj suret. Čedo moje, očisti osobine svinje koje su u tebi, a zatim me pogledaj, pa ćeš vidjeti da nisam svinja!’ ”29

Velikani ovog puta su rekli: “Onaj ko se ne mogne okoristiti od gledanja svog muršida, neće se okoristiti ni od druženja s njim niti od njegovih riječi. Njegov nur slijeđenja muršida

21 Vidi: Džami, isto, 103-104; Ismail Ankarevi, Nakšul-Fusus Šerhi, 19-20.

22 Vidi: Muhjuddin Ibni Arebi, 3.tom I 312. str; Keklik, Muhjuddin b. Arebi, 438.str.

23 El- Furkan, 45.24 Vidi: Tahirul-Mevlevi, Mesnevi šerhi, 1. tom/ 276-278.str.25 Buhari, Isti’zan, 1; Muslim, Džennet, 28; Ahmed ibni Hanbel, Musned,

2.tom 1244, 251.str; Taberani, El-Mu’džemul-Vesit, 8.tom 1414.str. (hadis No. 7846).

26 Vidi: Ahmed Avni Konuk, Fususul - Hikem Terdžume ve Šerhi, 1.tom 1 169.str.

27 Vidi: Sulejman Ateš, lšari Tefsir Okulu, 264.str, (preneseno iz Konevijeg “I’džaza”, str. 66b)

28 Ša’rani, El-Envarul-Kudsijje, 1.tom / 190.str.29 Ša’rani, isto, 2. tom / 13-14.str.

Dr. Dilaver Selvi

36


3�

će izići iz njegovog srca. Onaj ko po pitanju iršada, ne vidi svog muršida kao nasljednika (varisa) Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, neće postići istinskog puta, jer, onaj ko ne čuva edeb naspram svog muršida, neće mu biti olakšano robovanje Hakku Uzvišenom u okvirima lijepog edeba prema Njemu Uzvišenom. Znajte da Allah Uzvišeni kada zaželi uzeti nekoga u Svoju blizinu, On zbog njegove iskrenosti (sidk) i vjernosti (sadakat), odredi arifa (muršida) kojeg će slijediti. Zbog svoje neiskrenosti na ovom putu, muridi izgube blagoslov i bereket svojih muršida.”30

Allame Alusi, rahimehullah, komentarišući riječi Uzvišenog: “Ali, oči (njihove) nisu slijepe, već srca u grudima”31, kaže: “U ovom ajetu se ukazuje na nevaljalost srca poricatelja (munkira), koja su zastrta nemarom. Zbog toga njihova srca ne mogu vidjeti svjetlost Allahovih bliskih robova (ehlullah). Svjetlost (nur) koja se manifestuje na njima, može se vidjeti samo srčanim očima. Takvim očima se opažaju hakikati pojavnog svijeta (alemi mulk) i tajne (esrari) nevidljivog svijeta (alemi melekut). Hadisi šerif: ‘Čuvajte se pronicljivosti (feraseta) mu’mina, jer on gleda sa Allahovim nurom! ’32, objašnjava kakve su te oči.”33

Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, kada spominje adabe koje je murid dužan izvršavati u odnosu na svog muršida, kaže: “Murid treba stalno činiti dovu Allahu Uzvišenom da ne zapadne u bolest istraživanja nedostataka i mahana svog muršida. Kada murid primjeti kakav nedostatak svog muršida, to može biti razlogom da ga zamrzi. To se događa kod onoga murida, kome Allah Uzvišeni nije dosudio postizanje

potpunosti (kemalat) i koga je prepustio rukama njegovog nefsa, koji se tako unesrećio. Vrlo je malo ljudi koji su nakon što su kod svog muršida primjetili ’nekakav’ nedostatak, bili ustrajni i nastavili posjećivati njihove sohbete.”34

Jedan od Šafijskih imama, šejh Muhjuddin En-Nevevi, rahimehullah, je rekao: “Kad god bih krenuo u posjetu (zijaret) nekog od mojih učitelja ili šejhova, uvijek bih na putu prvo udjelio sadaku a zatim učinio dovu: ’Allahu moj, sakrij od mene sramotu mog učitelja!’; jer, ko god posjećuje svog muršida na ovaj način, postići će njegov blagoslov! (bereket)”35

Imam Kušejri, kudise sirruhu, je rekao: “Na početku mog puta, kad god bih išao kod svog muršida Ebu Alija Ed-Dekkaka, rahimehullah, uvijek bih prije toga zapostio i uzeo gusul. U većini slučajeva, kad bih došao do kapije njegove medrese, vratio bih se zbog mog velikog poštovanja prema veličini njegove ličnosti. Govorio bih u sebi: ’Ne može kod njega ući neko poput mene.’ Kad bih smogao snage da uđem, i kad bih došao do sredine medrese, njegovo dostojanstvo (hejbet) bi me prekrilo od čega bih se ukočio. U većini slučajeva bih se sav sledio u toj mjeri da, kada bi me neko u tom času ubadao iglom ne bih osjetio. Do njegovog preseljenja na Ahiret, ne znam ni jedan slučaj da sam mu se suprostavio u nečemu.” 36

Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, kaže: “Neki muridi vide svog muršida toliko velikim da ne mogu (zbog poštovanja i iz edeba prema njemu) dugo gledati u njegovo lice.” 37

Ashabi, radiallahu anhum, su takođe bili takvi, nisu mogli stalno gledati sretno lice Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem. Iz edeba i poštovanja prema njemu, obarali bi oči, stišavali svoje glasove, ponizno stajali pred njim i u njegovom

30 Ša’rani, isto, 2 .tom 1 92, 93.str. 31 El-Hadždž, 46.32 Tirmizi, Tefsir, 16 (No.3127); Hejsemi, Medžme’uz-Zevaid, 10.tom 1

267.str; Albani, Ed- Daife, No. 1821. 33 Alusi, Tefsir, 16 (No. 3127); Hejsemi, ibid, 10.tom / 267.str.

34 Ša’rani, El-Envaru; Kudsijje, 2.tom I 80, 81.str. 35 Ša’rani, isto, 2/92:36 Ša’rani, isto, 2/92.37 Ša’rani, isto.

Dr. Dilaver Selvi

3�


3�

prisustvu mirno i lijepo sjedili.38 Oni, radiallahu anuhum, su tokom cijelog svog života čuvali i održavali ovakav edeb i ljubav prema njemu, sallallahu ’alejhi ve sellem. Posmatrali su ga kao Allahovog Miljenika (Habibullah), Sultana svih Poslanika (Sultanur-Rusul), Prvaka (Sejjida) svih ljudi, kao čistoću srca, lijek duša, srž (hulasa) cijelog svijeta, najjasnije i najveće ogledalo u kome se manifestuje i pojavljuje (tedželli čini) “Božija Ljepota”. Posmatrali su ga kao milost (rahmet) cijelom svijetu, i kao sreću za one koji ga vole. Znali su ga kao takvog i zbog toga su se odnosili prema njemu na poseban način. Oni su njega voljeli i Allahu se tako umilili. Sa imanom, iskrenošću, edebom i nadom, dali su svoje duše. Oni nisu samo riječima iskazivali svoje poštovanje i formalno mu bili pokorni, nego su to svojim životima potvrdili. Oni su i srcem i dušom prihvatili riječi Uzvišenog: “Reci (Muhammede): ’Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’”39

U svakoj stvari u kojoj bi ga slijedili, svaki put bi se po jednu stopu približili Allahu Uzvišenom. Tako su postigli stvarnost (hakikat) Jedinstva (tevhid) i od Gospodara svjetova dobili radosnu vijest i pohvalu: “Allah je s njima zadovoljan, a i oni su Njime zadovoljni.”40 Na taj način su postali primjerom i uzorom onima koji dolaze poslije njih.

Nur Pejgamber, sallallahu ’alejhi ve sellem, i njegovi odabrani ashabi, radiallahu anhum, su se odazvali Božanskom pozivu i počastili Ahiret (preselili). Sada smo mi na redu, šta ćemo uraditi na ovom mejdanu!? Namjesnici i nasljednici Vjerovjesnika, sallallahu ’alejhi ve sellem, su istinski učenjaci

(Ulemaur-Rabbanijun), a oni koji predstavljaju ashabe, radiallahu anhum, su vjernici (mu’mini). Dužni smo čuvati tu ljubav, edeb, pokornost, Kur’an, ahlak sunneta, vjersko bratstvo i radost, te na taj način pronaći istinski tevhid i čuvati ga. Ako mu’mini nakon Muhadžira i Ensarija preuzmu na sebe ovaj veliki emanet, slijedeći ih na najljepši način, te poput njih se budu držali sunneta i edeba, poštivajući svaki emanet, bio on veliki ili mali, ostvariće se u pogledu njih radosna vijest Allaha Uzvišenog: “Allah je s njima zadovoljan, a i oni su Njime zadovoljni.” On Uzvišeni je rekao: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, Muhadžirima i Ensarijama i svima onima koji ih budu slijedili u ’ihsanu’, a i oni su Njime zadovoljni; za njih je On pripremio Džennete kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.”41

Vjernici koji dođu poslije, pa za primjer uzmu Muhadžire i Ensarije, koji su prvi prihvatili Islam i okitili se Allahovim, dželle šanuhu, ahlakom; i budu ih slijedili u njihovom vjerovanju (iman), iskrenosti (ihlas), pokornosti (itat), lijepom ponašanju (edeb), borbi na Allahovom putu (džihad), odanosti (sadakat), zikru, razmišljanju (tefekkur), udjeljivanju (infak), praštanju (’afv) i drugim pohvalnim osobinama; ovo Allahovo, dželle šanuhu, obećanje će se obistiniti i u pogledu njih. Zbog toga ih ummet treba dobro upoznati i naučiti njihove životopise (sirete). Koliko je god moguće, njih treba nastojati shvatiti kao primjer ljudskom rodu, njih koji su uskladili svoj život prema Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, njih koji predstavljaju stoljeće sreće (asrus-se’adeti), a koji su to stoljeće i materijalno i duhovno ukrasili, sa svim svojim idealima i poduhvatima, sa ljubavlju (aškom) i sa suzama. Hazreti Pejgamber, sallallahu ’alejhi ve sellem, je bio najveći muršid, a njegovi plemeniti ashabi, radiallahu anhum, su bili najiskreniji tragaoci spoznaje Allaha Uzvišenog

38 U našem djelu “Muršidi kamil i nadležnost za iršad” su navedeni lijepi primjeri odnosa ashaba naspram Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem.

39 Ali Imran, 31, 32.40 El-Bejjine, 8. 41 Et - Tevbe, 100.

Dr. Dilaver Selvi

40


41

(ma’rifetullah). Poslije, muršidi kamili i istinski alimi koji su se pojavili u ummetu, postali su duhovni (ma’nevi) nasljednici Resulullaha, alejhis-salatu ves-selam, čuvari njegovog sunneta, dokazi (delili) i vođe (imami) ummeta. Ummetu ne preostaje ništa drugo, osim da, kao što su bili ashabi, iskreno slijedi imama takvaluka, da služi (hizmet) i da mu vjeran bude Allaha radi. Blago onima koji znaju vrijednost ove blagodati i koji čuvaju svoj edeb! Allaha Uzvišenog molimo za ovu sreću...

2. Voljeti evlije i ukazivati im poštovanje je nužan uslov bogobojaznosti (takva)

Ukazivanje poštovanja (hurmet) Allahovim pri-jateljima (evlijaullah), je ukazivanje poštovanja

Allahu Uzvišenom. Jer, onaj koji ih uzvisuje i naređuje da se poštivaju je On Uzvišeni. On će se osvetiti onome ko im je neprijatelj; u hadisi kudsijji se kaže: “Onome ko napada Moga prijatelja (veliju), objavio sam mu rat (kojim ću se osvetiti za Mog prijatelja).”42 U drugom rivajetu se kaže: “Ko bude potcjenjivao jednog od Mojih evlija, pred Mene će izići kao neprijatelj.”43

Smatrati i držati velikim onoga koga Allah Uzvišeni drži

velikim je posao samo onih koji posjeduju iman. Voljeti ono što mu pripada je znak od Boga date ljubavi. Uzvišeni Hakk kaže: “Pa ko poštiva Allahove ’še’aire’ (dokaze Njegovog postojanja i alamete Njegove vjere) znak je takvaluka srca.”44 “Še’air” označava znakove posredstvom kojih se nešto zna i spoznaje. Neki komentatori Kur’ana kažu da su to svi ibadeti (i alameti koji ukazuju na Allaha Uzvišenog).45

Nema sumnje da su naš Prvak, hazreti Muhammed, sallallahu ’alejhi ve sellem, a zatim svi Vjerovjesnici, ’alejhimus-selam, mjesto najveće manifestacije i pojavljivanja (tedžellijjata) Allaha Uzvišenog. Dženabu Hakk se na najotvoreniji način pojavljuje na njima, a zatim na evlijama i muršidi kamilima koji su učinjeni njihovim nasljednicima; na onima čija su srca mjesto u koje Uzvišeni gleda (nazargjah Ilahi), čija su lica Njegovo ogledalo (ajinei Rabbani), onima koji kada ih drugi vide, podstaknu ih na zikrulla. Allahovi prijatelji (evlijaullah) na sebi nose Božanske tedžellijjate, zatim, svjetlost Milostivog (nuri Rahmani), Njegov lijepi edeb (edebi Rabbani) i motive vječne ljubavi (nukušu aškil-ebedi). Uzvišeni Allah je istinske alime stavio kao svjedoke u istu ravan sa melekima.46

Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, nas obavještava da su meleki svjedoci (šahidi) na nebesima, a potpuni mu’mini su šahidi na zemlji.47 Onaj ko želi spoznati Uzvišenog Allaha, mora kod njih otići. Ko traži Ilahi ašk, za to njih mora pitati. Onaj ko želi vjerovati u svog Gospodara sa ubjeđenjem, treba prihvatiti njihovu svjedodžbu (šehadet). Njihova srca spominju Allaha, njihovi jezici govore o Njegovim blagodatima, njihova

42 Buhari, Rikak, 38; Ibnu Madže, Fiten, 16; Ibni Ebid-Dunya, Kitabul-Evlija, 26, 27 (No.1); Begavi, Šerhus-Sunne, 1/142; Bejheki, Kitabuz-Zuhd, hadis No. 696.

43 Taberani, El-Mu’džemul-Kebir, 8/222 (No. 7880).

44 El-Hadžž, 32.45 Fahruddln Er-Razl, Tefslrul-Keblr, 23.tom / 29. str; Kurtubi, El-

Dzaml’u li Ahkamul- li ahkamil Ku’ran, 12.tom / 56.str.46 Ali Imran, 18.47 Nesai, Dženaiz, 50;’Sujuti, El-Džami’us-Sagir, 1.tom / 416.str. (No.

2715); Taberani, El- Mu’džemul-Kebir, 7.tom /23.str. (No.6262).

Dr. Dilaver Selvi

42


43

stanja (halovi) odslikavaju Njegov edeb. Evlije su stubovi dina i nasljednici Muhammedijjskog edeba i emaneta. Autor tefsira “Džami’ul-bejan”, imam Et-Taberi, rahimehullah, (preselio na Ahiret 310.h / 923.m), kaže: “Veličati i poštovati sva znamenja (alamete) vjere je od takvaluka srca.”

Uzvišeni Allah kaže u ajetu: “Pa ko poštuje Allahove še’aire (dokaze Njegovog postojanja i alamete Njegovog dina), znak je takvaluka srca”48, kao da kaže: ’Poštovati Moje robove mu’mine i sve ono što Meni pripada je dug (hakk).’49

Džunejd El-Bagdadi, kuddise sirruhu, je rekao: “Oslanjanje na Allaha (tevekkul), prepuštanje (tefvid) i pokornost (teslim) Njemu Uzvišenom jeste poštivanje onoga što i Njemu pripada. Ove (tri) stvari su alameti Uzvišenog Hakka (Njegove Uzvišenosti i Moći) u tajnama (sirr) srca evlija. Zato, kada ih rob vidi velikim i kada uveća svoje poštovanje (u srcu) prema njima, Allah uljepša njegovu spoljašnost sa lijepim edebom.”50

Muhjuddin ibni Arebi, kuddise sirruhu, (preselio na Ahiret 638.h / 1240.m) je rekao: “U svemu stvorenom (kainat) postoje manifestacije (tedžellijati) Allaha Uzvišenog. Njih poštivati je ispred same spoznaje Allaha Uzvišenog, pa ko ih poštuje, svi njegovi poslovi će biti s bogobojaznošću (takvalukom). To nije da koju god stvar vidiš, da nju ’lično’ (bizatihi) poštivaš, nego da poštivaš (Onoga koji ju je stvorio), kako bi potvrdio Allahovu Uzvišenost. Na taj način će i ta stvar koju posmatraš biti velika (ti ćeš tako velik postati). To je edeb. Pred svakim ajetom (koji dokazuje Božije postojanje - Illahi delil, i koji ukazuje na Njega - alamet) koji pred tebe iziđe, stani i s poniznošću zamoli: ’Gospodaru moj, povećaj mi znanje!’ (Pokaži mi mudrost koja je u njemu, poduči me njegovom hakikatu!)51

Pokornost evlijama je pokornost Allahu Uzvišenom. U ajeti kerimu se kaže: “Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu; a onaj ko glavu okreće - pa, (znaj!) Mi te nismo poslali da im čuvar budeš.”52

Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, kaže: “Onaj ko se pokorava meni pokorava se i Allahu, a onaj ko se meni ne pokorava, ne pokorava se ni Allahu. Onaj ko se pokorava mome emiru (imamu koji vam je nadređen) pokorava se i meni, a onaj ko se njemu ne pokorava, ne pokorava se ni meni. Imam je štit (koji vas štiti od neprijatelja i ružnih stvari). Iza njega se ide u borbu i sa njim se uzima zaštita. Ako vam imam kome ste podređeni naređuje da se Allaha bojite, on će zato imati nagradu; a ako vam naređuje nešto što je izvan bogobojaznosti (takva), on je zato odgovoran.”53

Prenosi se od Abdullaha ibn Omera, radiallahu ’anhu, da je ispričao sljedeće: “Bio sam sa jednom grupom ashaba koji su bili pored Resulullaha, sallallahu ’alejhi ve sellem, pa ih je on, sallallahu ’alejhi ve sellem, upitao: ’O skupino! Zar ne znate da sam ja Poslanik, od Allaha vam poslan?! ’ Prisutni odgovoriše: ’Da, ti si Allahov Poslanik!’ Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, upita: ’Zar ne znate da je objavljen ajet u Allahovoj Knjizi koji obavještava; da onaj ko se bude meni pokoravao da se i Allahu pokorava?’ Prisutni rekoše: ’Da, o, Allahov Poslaniče! Svjedočimo da onaj ko se pokorava tebi pokorava se i Allahu! Zaista se pokornost (ita’at) tebi smatra pokornošću Allahu.’ Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, reče: ’Zaista je vaša pokornost meni pokornost Allahu. Vaša pokornost imamima (mojim zamjenicima - vekilima, i zapovjednicima - emirima) kojima ste podređeni je pokornost i meni.’ “54

48 El-Hadždž, 32. 49 Taberi, Džami’ul-Bejan, 10.tom / 157.str.50 Bursevi, Ruhul-Bejan, 6.tom /32.str.51 Mahmud El-Gurab, Rahmetun Miner-Rahman, 3.tom / 167.str.

52 En-Nisa, 80.53 Buhari, Džihad, 109; Nesai, Bej’at, 27, 30.54 Sujuti, Ed-Durrul-Mensur, 2. tom 1597. str.

Dr. Dilaver Selvi

44


45

Imam Kušejri, kuddise sirruhu, komentarišući gore navedeni ajet, kaže: “Uzvišeni Hakk u ovom ajetu kaže: ’Pokornost Pejgamberu je pokornost Meni učinjena. Onaj ko je njemu blizu i Meni je blizu. Koga on primi (makbul) i Ja Sam ga primio; koga on odbaci (merdud) i Ja Sam ga odbacio.”’55

Poštovanje i edeb koji se ukazuju prema muršidi kamilu su Allaha radi i radi Njegovog Poslanika. Jer, muršidi kamil predstavlja vjeru, širi Božiju misiju (Illahi da’vet) i čuva ono s čime su Allah i Njegov Poslanik zadovoljni, a ne ono što njegova duša želi. On ima posebno zaduženje. Uzvišeni Allah je insani kamile i istinske alime učinio Svojim svjedocima (šahidima) i namjesnicima (halifama). Svako ko njima ukazuje poštovanje i sam će biti poštovan. Poniznost i lijep odnos prema njima nije poniženje, nego čast. Oholost i zavist su šejtanova svojstva, a on je uskraćen od milosti. Treba biti oprezan i ne navlačiti na sebe prijetnju hadisi šerifa u kojima Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, kaže: “Ko ne poštuje naše starije, ko nije milostiv prema našim mladima i ko ne zna (vrijednost i edeb) naših učenih (alima), nije od nas.”56

“Trojicu samo munafik može potcjeniti; onoga ko je osjedio u Islamu, učenog alima i pravednog zapovjednika (emira).”57

U jednoj hadisi kudsijji se kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, prenosi od Uzvišenog da je rekao: ’Ko potcjenjuje (ponižava i omalovažava) jednog od Mojih evlija, doći će pred Mene kao Moj neprijatelj’.”58

Treba znati da edeb koji traže muršid od murida, učitelj od učenika i imam od džemata, ne traže radi sebe i svog ega. Potpuni muršidi i istinski alimi se trude da svoje učenike ukrase pohvalnim edebom i da ih dovedu u stanje prisutnosti (hudur) sa Uzvišenim Hakkom, tako da kod Njega budu primljeni (makbul) kao Njegovi časni robovi.

Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, (preselio na Ahiret; 973.h /1565.m) je rekao: “Murid ne treba pružati noge prema svome muršidu bilo da je u njegovom prisustvu ili ne, i treba paziti na to bilo da je dan ili noć, bio njegov muršid živ ili ne, on to nikako ne smije vidjeti malim i beznačajnim. Murid koji postigne ovaj edeb, (na kraju) će biti u stanju da čuva edeb naspram Allaha Uzvišenog, zato što muršid u odnosu na njega predstavlja duhovne (manevi) ljestve za uspinjanje (terakki), mekteb spoznaje (marifeta) i lijepog ponašanja (edeb).”59

“Murid nikako ne smije misliti da muršid, naređujući edeb muridima, želi postići neki položaj ili nekakvo značajno mjesto medu ljudima. Ovakve misli su ružne. Muršidi od murida zahtijevaju edeb kako bi postigli edeb prisutnosti (hudur) sa Uzvišenim Allahom.”60 “Ko ne vidi svog muršida u poslu upućivanja i usmjeravanja (iršad) kao nasljednika Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, neće stići do puta (i hudura) Uzvišenog Hakka, jer, onome ko ne vidi edeb u ruci svog muršida, neće biti olakšano postizanje lijepog edeba nasuprot Uzvišenog Hakka. Znajte, kada Uzvišeni Hakk učini dostojnim nekoga Svoje prisnosti (hudur) zbog njegove odanosti Njemu Uzvišenom, On mu omogući jednog arifa koga će slijediti. Muridi zbog nedostatka odanosti bivaju lišeni blagoslova i edeba svojih muršida.”61

Naš Prvak (Sejjid), Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem,

59 Ša’rani, El-Envaru!.KudsWe, 2.tom / 72, 73.str.60 Ša’rani, isto, 2.tom / 73.str.61 Ša’rani, isto, 2.tom / 93.str.

55 Kušejri, Letaiful-išarat, 1.tom / 348.str .56 Ahmed ibni Hanbel, Musned, 5.tom / 323.str; Hakim, Mustedrek,

1.tom / 132.str; na istu temu sa malo drugačijim rivajetom, Tirmizi, Birr, 15.

57 Taberani, El-Mu’džemul-Kebir, 8.tom / 202.str. (No.7819); Munziri, Et- Tergib, 1.tom / 115.str.

58 Taberani, u gore navedenom djelu, 8.tom / 222.str. (No.7880).

Dr. Dilaver Selvi

46


4�

je rekao: “Ukazujte poštovanje i počast učenima (istinskoj ulemi), jer su oni nasljednici Vjerovjesnika (enbija’a). Onaj ko njima poštovanje i počasti (ikram) ukazuje, ukazuje ih i Allahu i Njegovom Poslaniku.”62 “Bereket je sa velikanima među vama.”63

Kako god je pokornost roditeljima pokornost Allahu,64 neposlušnost njima je neposlušnost Allahu. Ista stvar je i sa muršidom, jer je on posrednik (vesila) duhovnog (manevijatskog) rađanja, šta više, on je vrjedniji i korisniji od fizičkog oca. Zbog toga je neposlušnost i nepoštivanje manevijatskog oca, također, zabranjeno65, jer, neposlušnost i nepoštivanje njega izaziva Allahovu srdžbu.66 Utječemo se Allahu od toga.

Uzvišeni Allah je za one koji čine dva grijeha rekao: “Oni koji ovo (dvoje) čine, ušli su u rat sa Mnom;” ta dva grijeha su: uzimati kamatu (smatrajući je dozvoljenom)67 i neprijateljski se odnositi prema nekom od Njegovih evlija68

Prema konstataciji imama Gazalije, rahimehullah, onaj ko iskreno voli nekoga i bude mu odan u ljubavi, njegova ljubav se prenosi na sve ono što pripada onome koga voli; na njegove lične stvari, mjesto boravka, njegove uspomene, pa čak i na njegove životinje. Ovo znaju samo pravi zaljubljenici. Onaj ko

kaže da voli Hakka Uzvišenog, a mrzi Njegove voljene robove koliko mrzi svoj pokvareni nefs (zalim nefs), neka šuti! Neka ne govori o ljubavi i neka sjedne i plače nad svojim srcem i stanjem u kom se nalazi! “Allahu moj, molimo te za Tvoju Ljubav, za ljubav Tvojih voljenih i za ljubav prema djelima koja će nas dovesti do Tvoje Ljubavi (Zadovoljstva - Rizaluka).”69 Amin!

3. Evlije su predstavnici Allahovog jedinstva (tevhid), izvlače robove iz mnogoboštva (širk) i podstiču ih na pravo vjerovanje (jekin)

Cilj slanja svih Pejgambera, alejhimus-selam, je Jedinstvo Uzvišenog Allaha (tevhid). Tevhid je

početak i kraj svakog posla. Ulaskom u pravu vjeru, kao i odlaskom sa ovog svijeta od roba se traži tevhid. Osnova evlijaluka (velajet) je postizanje istinskog tevhida, to jeste, postići tajnu kelime “La ilahe illallah”. U školi tesavvufa, osnovni predmeti kojim se poučava su Jedinstvo (tevhid) i spoznaja Allaha Uzvišenog (marifetullah). Sve druge akcije (amelijati) i zalaganja (mudžahede) su radi postizanja njihovog hakikata.

Nijedan Vjerovjesnik, niti velijj kojeme je dato znanje (’ilm), spoznaja (ma’rifet) i mudrost (hikmet) nije rekao Ijudima: ’Zaboravite Allaha i ostavite Ga, mene slijedite i budite mi robovi!’ Naprotiv, oni su prema Kur’anu Mudrom

69 Tirmizi, Da’vat, 73 (No.3490).

62 Hatib, Tarihu Bagdad, 4.tom / 438.str; Sujuti, El-Džami’us-Sagir, 1.tom / (No. 1428).

63 Hakim, Mustedrek, 1. tom / 62.str. (kaže da je sahih prema uvjetima Buharije, ali ga nije zabilježio); Bejheki, Šuabul-lman, 7.tom / 467.str. (No. 11005).

64 Tirmizi, Birr, 2; Hakim, Mustedrek, 4/152; Munziri, Et- Tergib, 3.tom I 322.str .

65 Ša’rani, u gore navedenom djelu, 1 tom / 189 -190.str.66 Buhari, Rikak, 38; Ibnu Madže, Fiten, 16; Ibn i Ebid-Dunya, Kitabul-

Evlija, 26-27; Begavi, Šerhus-Sunne, 1 1142; Bejheki, Kitabuz-Zuhd, hadis No. 696.

67 El-Bekare, 278-9.68 Buhari, Rikak, 38; Ibnu Madže, Fiten, 16.

Dr. Dilaver Selvi

4�


4�

govorili svojim sagovornicima: ’Vratite se svom Gospodaru Uzvišenom! Pravi Cilj (kasd), Vječni Dost je On! Njega volite i Njemu se umilite! Njegovom Zadovoljstvu se uputite!’

Uzvišeni Allah na slijedeći način svjedoči za ovaj njihov hal: “Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i Vjerovjesništvo (Nubuvvet) - poslije rekne ljudima: ’Klanjajte se meni (budite meni robovi)!’ - nego: ’Budite Božiji (Rabbani) jer vi Knjigu znate i nju proučavate!’

On vam neće narediti da meleke i Vjerovjesnike bogovima smatrate. Zar da vam naredi da budete nevjernici, nakon što ste muslimani postali?”70

Budući da je ovo istina, neki ljudi opet misle i govore da ljubav prema jednom ovakvom Rabbani alimu narušava ljubav prema Allahu. To ukazuje da oni ne znaju prave poznavaoce Uzvišenog Hakka (arife), koji su cijeli svoj život žrtvovali radi postizanja hakikata tevhida. Oni porede potpunu pokornost hazreti Pejgamberu, sallallahu ’alejhi ve sellem, njegovim halifama, emirima i nasljednicima, sa postupkom Izraelićana koji su uzeli za bogove svoje alime. Oni, također, poštovanje prema njima dovode u usporedbu i miješaju sa idolatrijom kršćana, koji su od Isa’a, ’alejhis-selam, načinili boga. Takvi su bez ikakve sumnje u jednom haosu i metežu. Oni iz straha da se ne bi naštetilo tevhidu, ne ukazuju poštovanje ili ne služe potpunim arifima koji su vođe ummeta, a i druge odvraćaju od dobrih Allahovih robova. Sa ovakvim rezonom i stavovima, oni su u velikoj zabuni i na velikom gubitku. Oni su poput onoga koji kaže: ’Idem ugladiti svoje obrve!’, a iskopa sebi oči, ili onaj koji hoće ugasiti vatru koja tinja, a načini od nje užareni oganj.

Kada je Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko voli mene voli i Allaha, onaj ko se pokorava meni pokorava se i Allahu”, munafici su rekli: “Ovaj čovjek nam zabranjuje da obožavamo ikoga sem Allaha, a približava se

širku i želi da ga učinimo bogom kao što su kršćani učinili Isa’a ! “ Nakon toga je Allah Uzvišeni objavio ajet71: “Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu; a onaj ko glavu okreće - pa, Mi te nismo poslali da im čuvar budeš.”72

Imam Taberi, rahimehullah, ovaj ajet komentariše na slijedeći način: “Allah Te’ala im kaže: ’O ljudi, onaj ko se pokorava Muhammedu, s pokornošću njemu i Meni se pokorio. Kada je tako, slušajte’ (i srcem i dušom) ono što vam govori i pokoravajte se njegovim naređenjima, jer, ono što vam on naredi, Moje je naređenje (emr), a ono što vam zabrani je Moja zabrana (nehj). Čuvajte se da ne kažete: ’Muhammed je čovjek kao i mi, on želi da bude iznad nas (pa zato naređuje i zabranjuje)!’

Poslije je Allah Uzvišeni objavio Svom Vjerovjesniku: “O Muhammede, onaj ko glavu okrene od pokornosti tebi, i ti okreni svoje lice od njega. Mi tebe nismo poslali da im čuvar budeš i da ih pratiš. Ti dostavi ono što ti objavljujemo, a Mi smo dovoljni da njihova djela ispitamo, da ih pratimo i svedemo njihove račune.”73

Nasljednici Vjerovjesnika - muršidi kamili, svojim muridima ne naređuju ništa po svome hiru ili želji, a niti radi neke ovosvjetske koristi. Oni od njih ne očekuju da im ukazuju poštovanje i edeb radi njih samih, nego ih vide kao emanet koji im je povjeren od Allaha. Odgajaju ih sukladno Allahovim, dželle šanuhu, naredbama i lijepom edebu Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, i na taj način ih dovode u stanje potpunog insana (insani kamil) kako bi bili primljeni u Božije prisustvo (Illahi hudur).74 Jer, edeb koji se treba ispunjavati prema Allahovom Poslaniku, sallallahu ’alejhi ve sellem, treba

71 En-Nisa, 80.72 Razi, Tefsirul-Kebir, 10 /155; Alusi, Ruhul-Me’ani, 3/9173 Taberi, Džami’ul-Bejan, 4/27774 Vidi: Suhraverdi, Avariful-Me’arif, 12. poglavlje.70 Ali Imran, 79-80.

Dr. Dilaver Selvi

50


51

se ispunjavati i prema njegovim nasljednicima poslije njega, istinskim alimima i muršidi kamilima.

Oni koji sa namjerom (nijjetom) očuvanja tevhida bježe od evlija, a pogotovo od muršidi kamila koji su poznati po svojoj bogobojaznosti i dobroti, i ne ukazuju im poštovanje i lijep edeb i od njih narod odvraćaju; hotimično ili iz neznanja ulaze u nešto gdje postoji Božija prijetnja i gdje je njihovo vjerovanje (iman) u opasnosti. Čemu sumnja i oklijevanje? Dobri robovi ovog ummeta i muršidi kamili koji su zauzeti sa iršadom, nisu nikada pogazili Allahove granice kao učenjaci kršćana i jevreja, pa da predstavljaju opasnost. Iskreni muridi koji AIIaha radi ukazuju poštovanje potpunim (kamil) evlijama, također, nisu ih izuzeli iz robovanja (ubudijjet) Allahu Uzvišenom i odgovornosti (mukellefijjet) prema Njemu Uzvišenom, kako bi zapali u mnogoboštvo (širk) i bili na gubitku. Nakon što se svaka stvar uskladi po Kur’anu i Sunnetu, ishod je rahmet i Džennet. Rob nikada, ’haša’ (neuzubillah; o.pr.), ne može imati moć i ovlaštenje koje posjeduje Gospodar (Rabb). U krajnjoj granici može biti odgojen od strane Rabba, te na taj način postati ’Rabbani’ (potpuni rob, koji je sasvim pokoran svom Rabbu). Allah ovakvog roba oboji Svojom bojom. On ga učini Svojim ogledalom i svjedokom (šahidom) Svoje moći (kudret) i Svoga postojanja (vudžud). On Uzvišeni ga spominje medu melekima kao Svoga prijatelja, tako da ga cijeli svijet (osim nemarnih gafila) voli i cijeni. Insani kamil je učinjen Allahovim halifom medu stvorenjima, a sva stvorenja ukazuju poštovanje onome ko je u pokornosti Allahu Uzvišenom. Potpuno je jasno da oni koji porede ovo poštivanje (hurmet) sa poštivanjem kipova, ili sa poginjanjem glave pred silnicima, ili pak sa dodvoravanjem posjednicima položaja; ne poznaju Ilahi edeb i poštovanje, mješaju istinu sa neistinom, nur sa vatrom, i zapadaju u grešku navodeći kao svoj dokaz ajet: “Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom

Bogu klanjaju, nema boga osim Njega. On je čist (Munezzeh- Subhanehu) od onih koje Njemu ravnim smatraju.”75

Položaj onih koji su spomenuti u ajetu, a koji su pored Allaha učinjeni bogovima, Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, je objasnio ovako: “Narod se nije njima klanjao, nego su oni, narodu (suprotno Allahovom emru) proglašavali dozvoljenim (halal) ono što su smatrali da je dozvoljeno, a zabranjenim proglašavali ono što su smatrali zabranjenim (haram), što je narod i prihvatao.”76

Rebi’, radiallahu anhu, kaže: “Pitao sam EbuI-Alije: ’Kako su Israilovi sinovi (pored AIIaha) jedni druge smatrali bogovima?’ Odgovorio mi je: ’Oni bi, kada nađu u Allahovoj Knjizi nešto suprotno riječima njihovih svećenika i monaha, prihvatali njihove riječi (suprotne Božijim propisima) a odbacivali propise Knjige Uzvišenog Allaha’.”77

Naravno, kako god je moguće da se pored Allaha neko smatra bogom, da se srce koje se Allahu treba predati, preda nekome drugom, i da se propisi (ahkam) koje Allah određuje traže od nekoga drugog, isto tako se granica može preći još više, tako da se pojedine osobe od strane svijeta smatraju dijelom Allaha, ili da su kao On Lično, ili da su Njegova djeca, ili Njegova desna ruka i slično, pa svijet pred takvima čini sedždu smatrajući ih bogom i onima koji su se sjedinili s Allahom. Sve ovo je praznovjerje, laž i haram!!!

Kod alima i evlija ovog ummeta koji idu putem Kur’ana i edeba Muhammeda, sallallahu ’alejhi ve sellem, ovako nešto ne postoji, oni su izvan i daleko od ovakvog stanja. Istinski (Rabbani) alimi i potpuni (kamil) muršidi, kojima je data Knjiga, mudrost (hikmet) i znanje spoznaje (ma’rifet), onima

75 Et- Tevbe, 31.76 Razi, Tefsirul-Kebir, 16/30; Sujuti, Ed-Durrul-Mensur, 4/174; Alusi,

Ruhul-Me’ani, 5/ 84.77 Razi, Tefsirul-Kebir, 16/31

Dr. Dilaver Selvi

52


53

koji im se obraćaju, ukazuju samo na edeb i cilj na slijedeći način:

“O ljudi! Budite Božiji (Rabbani), budite robovi Uzvišenog Rabba i Njegovi ljudi! Spasite se širka, Njemu se vratite! Ne mješajte i ne zamjenjujte mjesta i nadležnosti Stvoritelja (Halik) i stvorenja (halk)!”

Zbog ovakvog njihovog stanja, Uzvišeni Allah nam je izdao sljedeću naredbu: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima (zapovjednicima) vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Njegovom Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u dan Ahiretski; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.”78

U ovom ajetu se navodi i pokornost “ulul - emru” (predstavnicima kojima je povjerena uprava; zapovjednicima), međutim, pored pravednih zapovjednika, ova sintagma se odnosi i na učenjake (alime), Šerijatske pravnike ( fakihe) i dobre Allahove robove (salihe).

Abdullah ibni Abbas, radiallahu anhuma, je rekao: “Učenjaci (ulema) koji poučavaju narod vjeri i njenom značenju, koji im naređuju dobro a odvraćaju od lošeg, su pokorni (dobri) robovi.”79

Svi Allahu bliski robovi (ehlullah) su složni u tome da: “Kako god ne postoji nikakav put koji vodi Allahu osim puta Muhammeda, sallallahu ’alejhi ve sellem, također, ne postoji nikakva kapija svjetlosti (nur) osim njega, sallallahu ’alejhi ve sellem!”80

Svi Allahovi prijatelji (evlijaullah) su saglasni po pitanju Vjerovjesnikove, sallallahu ’alejhi ve sellem, zapovijedi: “Nema

pokornosti (ita’t) stvorenjima u onome što je grijeh prema Allahu (Stvoritelju).”81

Nakon što se prihvati mogućnost greške kod muršidi kamila, treba znati, također da je on sve svoje, pa čak i svoju volju (iradet) podredio Allahovom putu i onome što On želi, te na taj način postigao položaj (mekam) i upravu (tesarruf ) koju Uzvišeni Hakk opisuje ovako: “Ja postanem njegov vid kojim gleda, njegov sluh kojim sluša, njegov jezik kojim govori, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi...”82

Zbog ove činjenice, treba i srcem i dušom slušati njegove savjete i naređenja, i izvršavati ih na najbolji mogući način. Ovo nije ništa drugo do pokornost Allahu Uzvišenom i poslušnost nasljedniku Pejgambera, salallahu ’alejhi ve sellem.

Murid ne smije odbacivati i poricati raznolika stanja muršidi kamila, kao i njegove riječi čija se stvarnost ne može lahko razumjeti i naredbe koje teško padaju njegovom nefsu, naprotiv, on će smatrati da je nedostatak kod njega čekajući na kraju ishod i mudrost svega toga. Ukoliko bi sam po sebi i po svom viđenju ocjenjivao njegove postupke, kao i većina onih koji su vrednovali te postupke, prvo bi zapao u sumnju, a zatim bi mu oponirao, i na kraju bi ga negirao.

U ovakvim situacijama treba postupiti prema instrukciji hazreti Pejgambera, sallallahu ’alejhi ve sellem, koji je rekao: “Ko vidi nešto kod svog emira (imama ili muršida kome je podređen) što mu se ne bude sviđalo, neka se strpi (i neka se ne odvaja od džemata); jer, onaj ko se udalji od džemata koliko je jedan pedalj, umrijet će džahilijetskom smrću (kao neznalica)”83

Objašnjavajući ljubav i pokornost prema muršidi kamilu,

81 Taberi, Džami’ul-Bejan, 4/150; Hakim, Mustedrek, 3/123, 356.82 Buhari, Rikak, 38; Ibnu Madže, Fiten, 16.83 Muslim, Imare, 13; Ahmed ibni Hanbel, Musned, 1/275-297; Ubu

Ja’la, Musned, 4/235 (No. 2347).

78 En-Nisa, 59.79 Sujuti, Ed-Durrul-Mensur, 2 / 574; radi drugih mišljenja vidi: Taberi,

Džami’ul-bejan, 4 / 147-150.80 Seid Nursi, Mektubat, 1/423; pored toga vidi: Gazali, El-Munkiz, 22;

Imam Rabbani, Mektubat, 1 /251. pismo.

Dr. Dilaver Selvi

54


55

poznati mufessir Elmalili Hamdi Yazir, rahimehullah, kaže: “Voljeti i slijediti Allahove voljene robove nije ni grijeh niti širk, naprotiv, voljeti ih i slijediti je Božija naredba (Ilahi emr), te dokaz same ljubavi prema Allahu. Međutim, ta ljubav nikako ne smije biti kao što je ljubav prema Allahu, i nikako ne smije zadobiti formu ljubavi kršćana prema Isau, alejhis -selam, koji su ga uzdigli do stepena obožavanog (ma’buda). Najljepšu formu izražavanja te ljubavi nalazimo u samom kelimei šehadetu: kada jedan musliman kaže: ’Svjedočim da je Muhammed (s.a.v.s.) Njegov rob (abd) i Poslanik (Resul)’, on prvo negirajući odbacuje sve obožavane (ma’bude), a zatim sa čistim srcem svjedoči i potvrđuje robovanje (ubudijjet) Muhammeda, sallallahu ’alejhi ve sellem, Allahu Uzvišenom, te da je on Pejgamber koji od Njega dolazi. Nakon toga, voli ga radi Allaha, dželle dželaluhu, tako da njegovo vjerovanje (iman) postaje potpuno sa ljubavlju prema njemu. Ljubav prema evlijama, također, ulazi u ovu ljubav (i zahtijeva isti edeb).84

“Sigurno je da postoji velika razlika izmedu ljubavi onoga koji voli nekoga kao Allaha, i ljubavi onoga koji voli nekoga radi Allaha. Voljeti nekoga Allaha radi je zato što ga On, dželle dželaluhu, voli, i zato što je On Uzvišeni rekao da ga volimo radi Njegovog zadovoljstva: ‘Volite ovoga Moga roba, jer ga Ja volim!’ ”85

4. Uputa (hidajet) i upućivanje (iršad) se ostvaruju sa Allahovom dozvolom i pomoći, dok su muršidi posrednici (vesila)

Muršidi kamili mogu biti posrednici uzdizanja ruha (terakki), očišćenja srca (tezkijjetul - kalb) i

odgajanja duše (terbijjetun -nefs) samo sa dozvolom Uzvišenog Allaha.

Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i na odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikada od grijeha očistio; ali Allah čisti (od nevjerovanja i griješenja) onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna.”86

Ismail Hakki Bursevi, kuddise sirruhu, kaže: “Čišćenje (tezkijje srca i ruha) pripada Allahu Uzvišenom, zato što On Uzvišeni, Svojom dobrotom i milošću učvršćuje i uspješnim čini Svog roba u pokornosti i djelima koja su sebeb pokornosti (itat). Međutim, čovjeku je potreban učitelj koji će mu ukazati kako će se očistiti na način kako bi Allah Uzvišeni bio zadovoljan s njim. Na putu stizanja Allahu Uzvišenom (visal), najveći muršid i posrednik u tome poslu je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, a nakon njega su to arifi koji su zaduženi sa iršadom.”

Šejhul – Islam, Abdullah El - Ensari, rahimehullah, je rekao: “U znanostima hadisa i Šerijata imam puno šejhova, dok je u tarikatu moj muršid Ebul - Hasan El - Harkani. Da sam ga vidio, a da nisam prisustvovao njegovoj halki, ne bih nikada upoznao hakikat.” Znači, ehlullahi koji su zaduženi sa iršadom su vodiči (rehberi) na putu Islama i oni su ključevi

86 En-Nur, 21.84 Vidi: Hamdi Jazir, Hakk Dini Kur’an Dili, 1/574.85 Isto, 1076-1079.

Dr. Dilaver Selvi

56


5�

vrata čvrstog vjerovanja (jekin). Naći jednog insani kamila je najveće blago, a prisustvovati njegovom medžlisu je blagodat koja se rijetko nalazi.”87

U jednom drugom ajetu se kaže: “Ti (Muhammede), doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti (voliš i) želiš da uputiš, Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće. I On dobro zna one koji će pravim putem poći.”88

“U stvarnosti (hakikatu), uputa (hidajet) je usmjeravanje srca iz zablude ka istini (hakku). Stvaranje ovog usmjeravanja u srcu je djelo svojstveno moći Allaha Uzvišenog. Pored toga, ukazivanje na istinu i podsticanje na dobro se zove uputa (hidajet). Ovu vrstu upućivanja mogu činiti i Vjerovjesnici, što su i činili.”89

Nakon Vjerovjesnika, alejhimus -selam, istinski (Rabbani) alimi su dokaz (delil) puta upute (hidajet), i oni ukazuju na put ka Hakku Uzvišenom.

Imam Rabbani, (Mudžeddid li elfis-sani), kuddise sirruhu, je saopštio da muršid treba, kada mu dođe talib koji traži Hakka, da uputi dovu Allahu Uzvišenom, skrušeno i koreći sebe, te da klanja istiharu namaz, a zatim da ga uzme u svoju halku iršada. U ovom poslu on se mora utjecati Allahu od spletki šejtana, njegovih obmana (istidradža) i od zapadanja u neistinu (batil), jer, preuzimanje odgovornosti iršada na sebe će biti ispravno ukoliko je sa Allahovom dozvolom (izunom).90 Kao dokaz za to on je naveo slijedeći ajet: “Elif-lam-ra. (Poslaniče!) Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom (sa izunom) njihova Gospodara, izvedeš iz tmina (nevjerovanja i griješenja) na svjetlo (imana i ma’rifeta), na put Silnoga i Hvaljenoga.”91

Muršidi kamili svaki posao i iršad čine Allahovom voljom, sa Njegovom dozvolom i pomoći. Kao mudrost se kod njih pojavljuju otkrovenja (kešfovi), kerameti i duhovna stanja; nur koji sija iz njihovih srca i očiju, duhovna otkrovenja koja se preko njih ostvaruju u svijetu, sve je to sa Božijim izunom i Njegovom pomoći. Allah, dželle dželaluhu, koji ih je izabrao za ovaj časni posao, obasipa Svojim blagodatima i počastima njih i one koji ih slijede. A Allah Uzvišeni je najveći Dobročinitelj.

Ajet: “A da nije Allahove dobrote (fadl) prema vama i milosti (rahmet) Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio”92 obuhvata i Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, jer je on Vjerovjesnik milosti (rahmet), poslan kao milost svim svjetovima.93 Allah Uzvišeni ga je poslao zbog očišćenja srca. Njegovim posredstvom se srce čisti od prljavština nevjerstva, licemjerja, nemara i griješenja. Uzvišeni Hakk ovu blagodat napominje na slijedeći način: “Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog izmedu njih kao Poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti (od prljavština negiranja i griješenja) i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi”94

Ova odgovornost, koja je data Allahovom Poslaniku, sallallahu ’alejhi ve sellem, odgovornost odgoja (terbijjet) i čišćenja (tezkijje), je data i njegovim nasljednicima, muršidima koji su potpuni (kamil) i koji druge upotpunjavaju (mukemmil). Ovaj Božiji rahmet je dat svijetu preko njihovih ruku.

Imam Suhraverdi, kuddise sirruhu, u svom djelu : ”Avariful-me’arif” je saopštio da je stepen iršada (rutbetul-iršad), nakon Vjerovjesništva (Nubuvvet) najviši stepen, te da je u pozivanju (da’vet) Allahu Uzvišenom u poziciji predstavništva (vekalet) Nubuvveta.

92 En-Nur, 21.93 El-Enbija, 107.94 Ali Imran, 164.

87 Bursevi, Ruhul-Bejan, 6 /132 .88 El-Kasas, 56.89 Kušejri, Letaiful-lšarat, 3 /73.90 Imam Rabbani, Mektubat, 1/21 .pismo.91 Sura Ibrahim, 1.

Dr. Dilaver Selvi

5�


5�

Imam Suhraverdi, kuddise sirruhu, nakon izlaganja o muršidi kamilu koji robove upućuje Allahu da bi Ga zavoljeli, a i On njih, te nakon objašnjenja ko su potpuni (kamil) a ko upotpunjavajući (mukemmil) muršidi, kaže: “Onaj ko postigne ovaj stepen koji smo opisali, on je apsolutno potpuni muršid, istinski poznavalac Allaha (arif billah) i Njegov voljeni koji je postigao pravu slobodu (hurrijjetul-aslijju). Njegov pogled i govor su lijek. On govori sa posebnom podrškom Allaha Uzvišenog, a šuti Njegovom voljom. U hadisi kudsijji se kaže: ‘Kada Ja zavolim Svog roba, postanem njegov vid kojim gleda, njegov sluh kojim sluša, njegova ruka kojom uzima, njegova noga kojom hoda...’95 Znači, muršidi kamil daje sa Allahom Uzvišenim i uskraćuje. On nema svoje volje prilikom davanja ili uskraćivanja. On stalno čini ono što želi Uzvišeni Hakk, On Uzvišeni mu ukazuje šta želi. Na taj način, muršidi kamil u svim svojim nastojanjima se ne kreće sopstvenim htijenjem, nego u granicama onoga što Allah Uzvišeni želi.”96

Neka je beskrajna hvala (hamd) i zahvala (šukr) Allahu, koji je Svojim robovima dao na hiljade vrsta hrane i lijekova, kako bi njihova tijela uspravna bila i kako bi se liječili, koji je preko Vjerovjesnika, alejhimus -selam, a zatim preko njihovih nasljednika - muršidi kamila, darovao vjernicima iz Svoje dobrote svjetlo (nur), svijest (šu’ur) i milost (rahmet) koji su potrebni za očišćenje (tezkijje) i popravak (islah) srca, ljudskog najvrijednijeg centra i osnovnog značenja.

5. Ljubav prema evlijama se očituje kroz pokornost (itat) i lijepo vladanje (edeb)

Najljepši način da se veliča Uzvišeni Allah i da se iskazuje ljubav prema Allahovom Poslaniku,

sallallahu ’alejhi ve sellem, i Allahovim bliskim robovima (ehlullah) jeste lijepa pokornost (itat) i lijep odnos i ophođenje (edeb). Potvrda ljubavi nije sa riječima, nego sa okrenutošću srca i pokornošću tijela. Onima koji tvrde da vole radi Allaha, Uzvišeni Allah se ovako obraća: “Reci Poslaniče: ’Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ ” 97

Mufessir, Ibni Kesir, rahimehullah, kaže: “Ovaj ajet ukazuje da je lažov onaj ko tvrdi da voli Allaha Uzvišenog a nije na Muhammedijjskom putu, i neće biti iskren u svojoj tvrdnji sve dok ne bude slijedio Muhammeda, sallallahu ’alejhi ve sellem, u svim svojim djelima, govoru i stanjima. Zato što je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, rekao: ’Onaj ko radi neki posao koji nije naš (novotarija; o.pr.), taj posao (i osoba koja ga radi) su odbačeni.’98 Ovaj hadis odbacuje ono što nije u skladu sa edebom Resulullaha, sallallahu ’alejhi ve sellem, a i onoga koji to čini. Jedan od učenjaka, mudraca, je rekao: ’Pravi posao nije voljeti, nego umiliti se (da bi bio voljen; o. pr.).’99

Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, tumačeći gore navedeni ajet, objasnio je u kojim ga stvarima treba slijediti: “Slijedite me u dobru, bogobojaznosti, skromnosti i u

97 Ali Imran, 31.98 Buhari, I’tiam, 20; Muslim, Akdine, 17; Ebu Davud, Sunne, 5; Ibni

Madže, Mukaddime, 2.99 Ibni Kesir, Tefsir, 2/25; Razi, Tefsirul-Kebir, 8/16.

95 Buhari, Rikak, 38; Ibni Madže, Fiten, 16.96 Suhraverdi, Avariful-Me’arif, 10. poglavlje.

Dr. Dilaver Selvi

60


61

ponižavanju svog nefsa.”100 Na koji način treba ukazivati poštovanje prema Allahovom

Poslaniku, sallallahu ’alejhi ve sellem, i kako mu se treba umiliti, sa poukom pročitajmo slijedeći događaj:

Imam Zuhri, radiallahu anhu, kaže: “Ispričao mi je jedan Ensarija, koji je pouzdan, sljedeće: ’Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, uzeo abdest ili pljunuo, ashabi bi tu vodu, koju je koristio pri uzimanju abdesta i pljuvačku koju bi ispljunuo, potirali po svojim licima i tjelima (radi bereketa i iz poštovanja prema njemu). Jedne prilike dok su tako činili, Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, ih upita: ’Zašto to radite? ’ Oni odgovoriše: ’Radi bereketa i sevaba.’ Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, im reče: ’Ko hoće da ga vole Allah i Njegov Poslanik, kada govori neka govori samo istinu, neka ispunjava dato obećanje i neka ne uznemirava komšiju! ’ ”101

Kutbur-Rabbani, Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, vezano za odnos i ljubav murida prema muršidu napominje: “Od adaba murida u odnosu na svoga muršida je i to da murid ne bude lijen i ravnodušan naspram onoga što mu je naređeno ili zabranjeno, i da se ne oslanja na svoje lijepo mišljenje o muršidu (očekivajući njegovu pomoć-himmet) govoreći: ’Meni je dovoljan pogled (tevedždžuh) mog muršida!’ Bez sumnje je ovo neznanje i nepoznavanje puta. Kada je jedan od plemenitih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu.alejhi ve sellem, rekao mu: ’Želim biti s tobom u Džennetu!’, on, sallallahu ’alejhi ve sellem, mu je odgovorio: ’U tom slučaju, pomozi mi u ovom poslu sa mnogim činjenjem sedžde.(puno čini sedždu kako bi ti bila olakšana želja; o.pr.)’102 Na ovaj način mu je preporučio

da se prihvati dobrih djela koja će biti nada za njegov šefaat i Allahovu milost, te da ljubav ne bude samo na jeziku a nada u srcu. Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, je jednom prilikom i kćerki Fatimi, radiallahu anha, rekao: ’Fatima, prihvati se dobrih djela koja će te spasiti od vatre! Znaj da ne mogu otkloniti ono što ti od Allaha dođe! ’103 Iako je bila kćerka Pejgambera, on, sallallahu ’alejhi ve sellem, opet joj napominje da treba prigrliti dobra djela radi Allaha. Razlog tome je pravilo i princip koji je utemeljio Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, rekavši: ’Koga njegova djela unazade, srodstvo ga ne može unaprijediti.’104

Šejh Ebul-Abbas El-Mursi, rahimehullah, je rekao: ’Nije murid onaj ko se hvali svojim šejhom, nego je murid onaj s kime se njegov šejh hvali’.” 105

Jedan od velikana i imama Nakšibendijskog tarikata, Imam Rabbani, kuddise sirruhu, opominje one koji bez truda i dobrih djela nalaze utjehu u veličanju svog muršida i koji samo riječima zastupaju tesavvuf, i kaže: “Ne smije se ostaviti činjenje dobrih djela ili biti ravnodušan prema njima zavaravajući se ruhanijetom mešaiha (umišljati da su duhovne pomoći njhovih ruhanijjeta dovoljne). Potpunosti (kemalat) koje vidiš kod drugih, u osnovi su letaifi šejha koji se slijedi, na taj način se one pojavljuju. Srce treba usmjeriti (tevedždžuh) prema jednoj kibli (jednom šejhu). Rastrešenost tevedždžuha (kad je srce usmjereno na jednu; stranu, a murid na drugu) prouzrokuje izgubljenost (husran), da Allah sačuva...”106

Pored dobrih djela i hizmeta, način na koji se može okoristiti od muršidi kamila jesu skrušenost, poniznost i slomljenost srca. Imam Rabbani, kuddise sirruhu, to objašnjava ovako: “Uvjeti

103 Buhari, Vesaja, 11; Nesai, Vesaja, 6; Darimi, Rikak, 23. 104 Ebu Davud, Ilm, 1; Tirmizi, Kur’an, 10; Ibni Madže, Mukaddime, 17.105 Ša’rani,- El-Envarul-Kudsijje, 1/200.106 Imam Rabbani, Mektubat, 1/148. pismo.

100 Kurtubi, El-Džami’u, 4/61; Ševkani, Fethul-Kadir, 4/334.101 Ali El-Mutteki, Kenzul-Ummal, 8/228; Hejsemi, Medžme’uz-Zevaid,

8/271; Kurtubi, El-Džami’u, 4/61; vidi: Sejjid ibni Alevi, Mefahimu Jedžibu En Tusahhah; 100 -102.

102 Muslim, Salat, 225; Ebu Davud, Tetavvu’, 22; Nesai, Tatbik, 79.

Dr. Dilaver Selvi

62


63

(šarti) da bi se muršid okrenuo muridu (tevedždžuhom) jesu skrušenost (tedarru’) i poniznost prema Allahu, a skromnost i slomljenost (inkisar) srca naspram muršida. Sve drugo je uzrok nemogućnosti pribavljanja bilo kakve koristi (mahrumijet).”107 Imam Rabbani, kuddise sirruhu, ovaj edeb objašnjava na slijedeći način: “Sastajanje s nekim i oformljivanje sohbeta ima dva cilja:

1-okoristiti se i 2-biti od koristi. Ukoliko sohbet nema ovo dvoje, on nema nikakve koristi.

Pored jednog velikana (na sohbetu), (da bi se moglo okoristiti od njega), srce treba držati praznim, kako bi se napunilo (manevijatskim fejzom) koji dolazi od tog velikana. Pored toga, murid treba da sebe vidi nemoćnim i kao nekoga ko je duhovno (manen) bankrotirao. Na taj način će on postati mjesto njegove blagosti (šefkat) i steći će pravo prihvatanja fejza. Kako je ružno i žalosno kada neko dođe žedan (kod jednog arifa koji je okean duhovnosti i more milosti), pa se od njega vrati opet žedan. Smatrati se punim je jedna duhovna bolest, a smatrati se neovisnim o jednom muršidu je glupost i smetenost.

Hadže Behauddin Nakšibend, kuddise sirruhu, je rekao: ’Bolesnik, prije svega treba biti ponizan i slomljenog srca. Nakon toga mu se posvećuje pažnja i prema njemu se okreće (tevedždžuh).’ Znači, uvjet (šart) za tevedždžuh muršida je poniznost i slomljenost srca!”108

Ali ibni Veta, kuddise sirruhu, je rekao: “Kada je murid iskren, on je muršidu poput zjenice oka (vrijedan)”109

Adab na koji murid treba obratiti pažnju prilikom isticanja vrijednosti svog muršida i ljubavi prema njemu, jeste da hvaleći svog muršida ni na koji način ne ponižava druge muršide, te

da ne pronalazi njihove nedostatke i mahane, i ne prikazuje ih krnjavim i nepotpuni (nakis). Ovo je veoma opasan posao koji je zabranjen.

Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, je rekao: “Svaki murid treba da vjeruje da je njegov muršid potpun (kamil) i onaj koji upotpunjuje (mukemmil), te da je on jedini u čijim rukama je njegov manevi udio (nasib) i njegov iršad.” 110

Međutim, ovo njegovo vjerovanje (I’tikad) ne smije narušavati poštovanje (hurmet) i vrijednost drugih muršida. Svi ehlullahi su vojska Uzvišenog Allaha posredstvom kojih upućuje i odgaja Svoje robove. Svi oni su porodica (al) Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem; žive i šire njegov Sunnet. Oni su milost svim ljudima i nikada ne mogu biti sredstvo smutnje ( fitneluka) i razdora. Svaki mu’min ih voli i treba ih voljeti. Međutim, budući da je iršad svakog čovjeka u rukama jednog od njih, on svome muršidu treba posebno činiti hizmet i više blagodaran biti od ostalih. Govoriti: “Tvoj muršid je takav i takav, a moj ovakav...” je veoma ružno i pogrešno.

Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, je zabranio ovu vrstu razdora na slijedeći način: “Nemojte davati prednost (ovaj je vrijedniji od toga, i sl.) među Allahovim Vjerovjesnicima (alejhimus -selam)!”111

“Ne pravite razliku medu Vjerovjesnicima (a.s.)!”112 Prvak svih ljudi, sallallahu ’alejhi ve sellem, da bi nas

podučio edebu, iz svoje skromnosti je ovako naredio. Uzvišeni Allah nije prepustio muridima da oni određuju (tesbit), naimenuju (ta’jin) i podižu (terfi’) mekame muršida. On odabire i On daje. On uzdiže i unizuje. On daje i plač i smijeh. Moć je Njegova i Čast Njemu pripada. U Njegovoj ruci su riznice i nebesa i zemlje. On vidi sve Svoje robove i zna sva

110 Ša’rani, isto djelo, 2/95.111 Muslim, Fedail, Fedail, 159.str, 32. poglavlje 112 Isto 163 str, 32. poglavlje.

107 Isto, 157. pismo.108 Isto.109 Ša’rani, gore navedeno djelo, 1/190.

Dr. Dilaver Selvi

64


65

njihova stanja. On je Sudac (Hakim) Dana Sudnjega i Njemu pripadaju zauzimanje (šefaat), vaganje (mizan), ćuprija (sirat), vatra (nar), Džennet i Ljepota (Džemal). Treba vjerovati u sve ono što je objavio, pokoravati se onima koje je poslao i ukazivati poštovanje (hurmet) i edeb onima koje On voli. Prema onome o čemu su nas obavijestili naši velikani, sa stanovišta okorištenja od muršida, murid treba smatrati svog muršida najpotpunijim, a i sve ostale muršide treba smatrati potpunim.

Kako je to naglasio Bediuzzeman Seid Nursi, rahimehullah: “Moj mešreb i moj put su najljepši, ali su i drugi istinski mešrebi i putevi lijepi”,113 prema tome, treba se sa iskrenošću pokoravati muršidu i slijediti ga, a ishod pripada Allahu.

6. Evlije posjeduju različite stepene (deredže)

Kao što je naznačeno u ajetu: “A vojske Gospodara tvoga samo On zna”,114 samo Allah Uzvišeni zna Svoje

evlije koji su Njegova vojska, i jedino On zna njihov broj i njihove deredže. Ovo znanje nije nama dato, a nema ni potrebe za njim. Ono što je naša dužnost, jeste da ih volimo, da ih uzimamo za primjer i da se sa Allahovom pomoći trudimo da budemo jedni od njih. Blizina Allahu Uzvišenom i duhovno uzdizanje (terakki) su pretpostavljeni čvrstom vjerovanju (jekini iman), a ono što se traži na ovom putu su ispravno znanje (ilmi sahih),

potpuna bogobojaznost (takva) i iskrena borba (džihad). Ovaj put je otvoren svakome, svakom muškarcu i ženi.

Uzvišeni nas obavještava: “Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje, a Allah dobro zna ono što radite.”115

U drugom ajetu se kaže: “Gledaj kako jednim (ljudima) dajemo prednost nad drugima; a na Ahiretu razlika u stepenima (deredžama) i prednostima biće, doista, veća.”116

A u jednom drugom ajetu se kaže: “Za sve će biti posebni stepeni, prema tome kako su radili; da ih nagradi ili kazni za djela njihova, - nepravda im se neće učiniti.”117.

Kao što se vidi, ovo vrednovanje prema stepenima, biva sa Allahovom voljom i milošću, s tim što se od roba traži trud da bi postigao ovu blagodat.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo jedne Vjerovjesnike nad drugima odlikovali, a Davudu smo Zebur dali.”118

Uzvišeni Hakk u sljedećem ajetu dijeli Svoje robove na tri vrste, i kaže: “Vas će tri vrste biti:

1. Oni srećni - ko su srećni?! (’Ashabul-mejmene’; mu’mini kojima će knjiga djela biti data s njihove desne strane).

2. I oni nesrećeni - ko su nesrećni?! (’Ashabul-meš’eme’; munafici i kafiri kojima će knjiga djela biti data s njihove lijeve strane).

3. I oni prvi (sabikun) - uvijek prvi (u činjenju dobra i u nagradi)! Oni će Allahu bliski (mukarrebun) biti (u Njegov hudur primljeni), u Džennetskim baščama naslada.”119

115 115 El-Mudžadele, 11.116 El-lsra’, 21.117 El-Ahkaf, 19.118 El-lsra’, 55.119 El-Vakia’, 7-12.

113 Seid Nursi, Mektubat, 244, 22 .pismo. 114 El-Mudessir, 31.

Dr. Dilaver Selvi

66


6�

Evlije, kao vodiči (imami) naroda, Allahovi namjesnici (halife) i kao nasljednici (varisi) Pejgambera, sallallahu ’alejhi ve sellem, u ovom ajetu su u trećoj vrsti. Kao što je to ustanovio Imam Suhraverdi, kuddise sirruhu, istinski sufija je na mekamu bliskih (mukarrebun), kao nasljednik Pejgambera, sallallahu ’alejhi ve sellem. U Kur’anu Mudrom, umjesto imena “sufi” je korišten naziv “mukarrebun”.120

Da među muslimanima pojedinci zauzimaju posebno mjesto, deredžu i posebna ovlaštenja, Islamska ulema je saglasna u slijedećim tačkama:

1. Uzvišeni Allah je neke Svoje robove odabrao među ostalim robovima.121 Za to je temeljni dokaz ovaj ajet: “Allah za Sebe odabire onoga koga On hoće i upućuje onoga ko Mu se iskreno obrati.” 122 Imam Kurtubi, rahimehullah, (preselio na Ahiret; 671.h 1273.m), je za ove Allahove, dželle dželaluhu, riječi rekao, da On Uzvišeni odabire Svoje robove za znanje (’ilm), predvodništvo u vjeri (imamet), poimanje ( fehm) i vlast (mulk).123

2. Mjera u ocjenjivanju vrijednosti ( fadilet) je bogo-bojaznost (takva). Najvrijedniji čovjek je onaj koji je najviše bogobojazan (mutteki). Vrijednost nije vezana za porijeklo, rodbinu, imetak, vlast, domovinu i narod.124 Ovu univerzalnu paradigmu postavlja

Kur’anski ajet: “Najugledniji (najvrijedniji) od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.”125

3. Mumini međusobno zauzimaju različite deredže. One koji su na najvišoj deredži, Kur an naziva “bliski” (mukarrebun) 126 127

4. Oni kojima je dato znanje, ukoliko budu čuvali njegovo pravo, njihova deredža će biti daleko iznad deredža drugih mu’mina. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: ”Allah će na visoke deredže uzdignuti one medu vama koji vjeruju i kojima je dato znanje”128 kao i hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem: “Vrijednost i prednost (istinskog) alima u odnosu na pobožnjaka (abida koji je zauzet samo sa ibadetom), je kao primjer mene u odnosu na onoga koji je od vas na najnižem stepenu (deredži).”129 U drugom rivajetu se kaže: “Kao prednost punog mjeseca u odnosu na druge zvjezde.”130

5. Uzvišeni Allah je mu’mine koje voli u Kur’anu nazvao prema osobinama koje, posjeduju; neke je nazvao “bliskima” (mukarrebun)131, neke “iskrenima - pravednicima” (siddik)132, neke “dobročiniteljima”

125 El-Hudžurat, 13.126 Vidi: Ibni Džerir, ibid, 22/135; 27/171; Ibni Atilie, ibid, 5/230; Kurtubi,

ibid, 17/299- 300; Ibni Kesir, ibid, 7/491; Sujuti, ibid, 5/256-7; 7/ 126-27.

127 Vidi: Ibni Džerir, ibid, 28/16; Semerkandi, ibid, 3/337; Kurtubi, ibid, 17/299-300; Ibni Kesir, ibid, 6/536; Sujuti, ibid, 8/83; Ševkani, ibid, 4/399; Kasimi, ibid, 16/5722.

128 El-Mudžadele, 11.129 Vidi: Tirmizi, llm, 19 (No.2685).130 Ibid, hadis No. 2682 .131 Vidi tefsir ajeta: Ali Imran, 45; El-Vakia’, 11; El-Mutaffifin, 28.132 Vidi tefsir ajeta: En-Nisa, 69; El-Hadid, 19.

120 Vidi: Suhraverdi, Avarif, 18 (Prevod: Gerček Tesavvuf, 16.).121 Vidi: Ibni Džerir, Džami’ul-Bejan, 22 1137, 25/16; Semerkandi,

Bahrul-Ulum, 3/192; Ibn Atijje, El-Muharrerul-Vedžiz, 5/29; Kurtubi, El-Džami’u Li Ahkamil-Kur’an, 14/374, 16/12; Ibni Kesir, Tefsirul-Kur’anil-Azim, 6/532, 7/183; Kasimi, Mehasinut- Te’vil, 14/4985.

122 Eš-Šura, 13.123 Kurtubi, u gore navedenom djelu, 7/30.124 Vidi: Ibni Džerir, ibid, 26/140; Kurtubi, ibid, 16/345-347; Ibni Kesir,

ibid, 7/365-367; Sujuti, ibid, 7/579-582; Ševkani, ibid, 5/78; Kasimi, ibid, 25/5469.

Dr. Dilaver Selvi

6�


6�

(muhsinini)133, neke “dobrima” (ebrar)134, neke “prijateljima - štićenicima” (evlija)135 kao i drugim imenima.

Komentatori Kur’ana (mufessiri) su u komentaru gore navedenog ajeta (“Allah će na visoke deredže uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.” El - Mudžadele, 11.) dali različite definicije onih koji ulaze u ovu grupu, i spomenuli različite osobine evlija koji pripadaju ovoj skupini “bliskih” (mukarrebun), a koji su po sufijama elita medu evlijama i imami bogobojaznih (muttekija).

Čuveni mufessir, Ebul - Lejs Es - Semerkandi, rahimehullah, (preselio na Ahiret; 373.h /983.m), je prenio, oko 25 definicija; a mufessiri poslije njega, koji su definisali ove grupe, uglavnom su prenosili isti broj definicija. Mi ćemo navesti jedan njihov dio.

Prema našim mufessirima, vrste i stanja onih koji su sa Allahovim, dželle šanuhu, odabirom i dozvolom postigli svojstva (sifate) “prvih” (sabikun) i položaj (mekam) “bliskih” (mukarrebun), su sljedeća:

1. Pejgamberi, (alejhimus-selam) su na čelu ove vrste, a na njihovom čelu je naš Poslanik, Muhammed, sallallahu ’alejhi ve sellem.

2. Hazreti Ebu Bekr i hazreti Omer, radiallahu anhuma, su na čelu onih koji su postigli ovaj mekam ummeta Muhammeda, sallallahu ’alejhi ve sellem.136

3. Svi ostali ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi

ve sellem, ulaze u ovu vrstu, neka je Allah zadovoljan s njima.

4. Prvi koji su vjerovali (mu’mini) od prethodnih ummeta, također, ulaze u ovu vrstu.

5. Svi dobri (salih) robovi ummeta Muhammeda, sallallahu ’alejhi ve sellem, koji su postigli vjerovanje sa ubjeđenjem (jekini iman), istinsku bogobojaznost (takva) i mekam bliskosti (kurbijjet), ulaze u ovu vrstu.

Mufessiri su najprepoznatljivije osobine evlija koji ulaze u ovu vrstu pobrojali na slijedeći način:

1. Oni napuštaju dunjaluk radi Allaha Uzvišenog . 2. Posjeduju više lijepih osobina od nedostataka. 3. Oslanjaju se u potpunosti na Allaha, svu svoju snagu i

trud troše u pokornosti Njemu. 4. Sve njihove misli i zaokupljenost su Ahiret. 5. Kao što su se i sami spasili, učinjeni su posrednicima s

čijim šefaatom i drugi nalaze spas. 6. U svim poslovima se oslanjaju na svog Gospodara. 7. Stalno traže Allahovo zadovoljstvo (rizaluk) i ljubav

(muhabbet). 8. Čuvaju se i velikih i malih grijeha, 9. Požuruju sa namazom i džihadom ispred svih ostalih. 10. Zaokupljeni su sa svojim sramotama, ne ulaze u

nedostatke i mahane drugih i 11. Prema radosnim vijestima Kur’ana137 i Hadisa138 ući će

137 Vidi ajete : El-Fatir, 32, 33; El-Vakia’, 12, 88, 89; El-lnfitar, 13; El-Mutaffifin, 28.

138 Među tim hadisima je i hadis u kome je Resulullah, salallahu alejhi ve sellem, nakon što je proučio ajet: “ Mi ćemo učiniti da Knjigu (Kur’an) poslije nasljede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; biće onih koji će se prema sebi ogriješiti, biće onih čija će dobra djela podjednako teška biti, i biće onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti (sabikun), - za to će veliku blagodat dobiti. (Fatir, 32.);

133 Vidi tefsir ajeta: Ali Imran, 124; En-Nahl, 128; El-Ankebut, 69; El-Ahzab, 29; Es- - Saaffat, 113.

134 Vidi tefsir ajeta: Ali Imran, 193, 198; El-lnsan, 5; El-lnfitar, 13; El-Mutaffifin, 18, 22.

135 Vidi tefsir ajeta: El-Enfal, 24; Junus, 62.136 Ovo mišljenje prenosi Maverdi, vidi: Tefsirul-Maverdi (En-Nuketu

vel-Ujun), 5/448.

Dr. Dilaver Selvi

�0


�1

u Džennet bez obračuna. 12. Knjigu djela će uzeti sa svoje desne strane 139 13. Oni su istinski alimi 14. Njihove nutrine (batini) su bolji od njihovih spoljšnjosti

(zahir). 15. Jezikom potvrđuju Jedinstvo Uzvišenog Allaha, udovi

ma i organima Mu se pokoravaju, a srca su im potpuno iskrena.

16. Uče Kur’an i po njemu se vladaju.140 17. Bore se na Allahovom putu (ehli-džihad). 141 18. Uzdigli su se do mekama ’ilijjuna’-a.142 19. Allahovu volju su predpostavili svojoj volji !

20. Prvi ulaze u mesdžid, a posljednji iz njega izlaze.143 21. Kad im se da neko pravo prihvate ga, a kada se od

njih nešto zatraži, udjeljuju širokogrudno. Kada sude svijetu, kao da sami sebe osuđuju.144

22. Nikako ne zaboravljaju na Allaha i stalno Ga spominju (zikire).145

23. Posjeduju duhovna (manevi) stanja (halove). 24. Od iskušenja uzimaju slast. 25. Kada im ne bude dato ništa od dunjaluka, zahvaljuju; a

kada im dođe nešto u ruke, udjeljuju. 26. Neovisni su od svega, jer su sa svojim Gospodarom.146 Imam Kušejri, kuddise sirruhu, je nakon što je nabrojao

gotovo sve gore navedene osobine evlija ’mukarrebina’, koji zauzimaju prvi saf u robovanju Allahu Uzvišenom, dodao sljedeće: ”Oni su postojani (baki) sa Uzvišenim Allahom (na mekamu (beka billah), presjekli su veze sa svime (ma sivallah) osim Allaha, predali su svoj ruh Njemu, postigli su istinsko vjerovanje i ubjeđenje (hakkul-jekin), napustili su sve besposlice i ružne stvari, postigli su isar, uns, hejbet, kurbet, muhabbet, munadžat i tefviz, te mekam osvjedočenja (mušahede). Oni uopće nisu zastrti od Uzvišenog Hakka.”147

Imam Kušejri, kuddise sirruhu, kaže da su arifi koji su u

143 Sujuti, Ed-Durrul-Mensur, 8/6-7, ovo mišljenje potkrepljuje sa predajama od Ebu Nuajma i Bejhekije.

144 Kurtubi ovo mišljenje preuzima iz hadisa kojeg prenosi; vidi: El-Džami’u, 17.tom/199.str. ,

145 Kurtubi nakon što kaže: “O sabikunima su mnogo toga rekli posjednici srca (Erbabul- Kulub )”, prenosi mnoge predaje od sufija. Ovo mišljenje prenosi od Zunnuna El-Misrija, kuddise sirruhu.

146 Posljednje definicije prenosi Kurtubi. Vidi: Ibid, 14/348-349. Predaje Kurtubija Ilbni Atijje’a su paralelne. Predaje Ibni Atijje’a pogledaj u djelu: El- Muharrerul-Vedžiz, 5/230, 453.

147 Kušejri, Letaiful-lšarat, 3/204- 206 .(Sa tahkikom Ibrahima Besjunija, drugo izdanje, 1983.god.)

“ Oni koji u mome ummetu nadmaše druge u dobru (sabikun), ući će u Džennet bez obračuna. Oni čija djela budu podjednaka (muktesid) biće podvrgnuti lahkom obračunu (hesabu), a oni koji se budu ogriješili prema sebi (zalimi prema sebi) biće zadržani i kažnjeni onoliko koliko budu imali grijeha, a zatim će ući u Džennet.” Vidi: Ahmed ibni Hanbel, Musned, 5/194; 6/444; Taberi, Džami’ul-Bejan, 22/137; Begavi, Me’alimut-Tenzil, 6/421; Taberani, El- Mu’džemul-Kebir, 18/79-80; Hakim, Mustedrek, 2/426; Hejsemi, Medžme’uz-Zevaid, 7/95.

139 Vezano za definicije do ove, vidi: Samerkandi, Bahrul-Ulum, 3/86-87.

140 Ove četiri definicije prenosi Begavi, vidi: Begavi, Me’alimut- Tenzil, 6/423.

141 lbnul-Dževzi, Zadul-Mesir, 8/133; riječi pripadaju hz. Osmanu r.a .142 Ibni Kesir ovo mišljenje prenosi od Suddija. Ibni Kesir, rahimehullah,

nakon šireg osvrta na ovu temu, kao zaključak kaže sljedeće: “Sve ove riječi su pouzdane (sahih), jer oni koji su na mekamu ’mukarrebina’ i koji su odlikovani svojstvom ’sabikuna’, čine dobra djela u skladu ajeta : I nastojte (požurite!) da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja!’ (Ali Imran, 133.). Oni koji su na dunjaluku pretekli druge u pokornosti (itatu), preteći će ih i na Ahiretu. Nagrada je prema vrsti djela, ono šta radiš to ćeš naći.” Nakon ovog zaključka, Ibni Kesir prenosi predaju od Ibni Ebi Hatima u kojoj se kaže da su oni koji pripadaju ovoj skupini vrijedniji od meleka. (Vidi: Ibni Kesir, Tefsirul - Kur’anil-Azim, 7/490-491.; štampan u osam tomova).

Dr. Dilaver Selvi

�2


�3

skupini “mukarrebina” na mekamu “ajnul-džema”148 149, te da su počasti kojima je odlikovana ova posebna (havas) skupina različite.150

Hudžviri, kuddise sirruhu, (470.h / 1077.m) spominje skupinu evlija od 4000 osoba, koji su skriveni i koje ne poznaje ni svijet a ni oni sami. Pored njih postoji grupa evlija koji se nalaze u dergjahu Uzvišenog Allaha i koji se zovu “ehli-hall vel-akd”, od kojih je tri stotine “evtad”, trojica “nukeba” i jedan “kutb” (ili gavs). Svi oni se međusobno poznaju.

On, također, navodi da ima mnogo hadisa i izvješća (ahbar) koji govore o njima, te da postoji saglasnost (idžma’) ummeta po pitanju onoga o čemu obavještavaju ti hadisi i ahbari.151

Mi ovdje želimo da prenesemo nekoliko hadisi šerifa koji govore o osobinama evlija, njihovim vrstama i zaduženjima.

Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, je rekao: ”Ebdali se (uglavnom) nalaze u Šamu. Njih je četrdeset osoba. Ako umre jedan od njih, Allah na njegovo mjesto dovede

drugoga. Zbog njih (i njihovih dova) kiša pada i postiže se Božija pomoć u borbi protiv neprijatelja. Zbog njih (i njihovih dova) se podiže kazna sa stanovnika gradova.”152

Šejh Ešref Ali Tanevi, rahimehullah, ovako komentariše ovaj hadis: “Budući da u hadisu stoji dokaz postojanja jedne grupe evlija, ’ridžalul-gajb’, nije nelogično da postoje i druge grupe. Ako na jednu temu postoji jedan primjer postojanja, to potvrđuje činjenicu da na istu temu postoji još sličnih primjera, to je temeljno pravilo. U ovom hadisu se nalazi dokaz postojanja duhovnog blagoslova (manevi bereket), dok dokaz za uticaj (tesarruf ) ’ridžalul-gajba’ na prirodu nalazimo u Kur’anskom kazivanju153 o Hidru, alejhis-selam.”154

Drugi hadisi na ovu temu: “Ebdali mog ummeta neće ući u Džennet zbog mnogog

klanjanja namaza, mnogog posta i mnogog udjeljivanja sadake, nego će ući sa Allahovim rahmetom, a zbog svoje plemenitosti (sehavet) i čistoće svojih srca (selamet).”155

“U mom ummetu ima četrdeset osoba koje su na srcu Ibrahima, alejhis-selam (njegovog ahlaka i stanja). Zbog njihovih dova Allah otklanja belaje sa stanovnika Zemlje. Zovu se ’ebdali’. Oni nisu postigli ovaj stepen sa svojim namazima, postom i udjeljivanjem sadake.” Nakon što su ashabi upitali: ”S čime su postigli ovu deredžu?” Allahov

148 Termine “Džem’ “ i “ajnul-džem’ “ vidi: Kušejri, Risale, 222, 223. Suhraverdi ove termine ovako objašnjava: “Džem’ je stanje u kome rob vidi samo Hakka s Kojim je skupa, dok je tefrika posmatranje roba onoga što želi, odvojeno od Hakka. Na ovu temu postoje mnogi išareti sufija. Ono što se želi objasniti sa ovim terminima jeste tevhid onoga koji je u stanju džem’a u kojem je u potpunosti očišćen od stvorenja, dok se sa tefrikom želi ukazati na trud i nastojanje roba da sa dobrim djelima i ibadetima postigne džem’. Prema tome, džem’ je moguć samo sa tefrikom. Kada sufije kažu: ’Taj čovjek je u stanju džem’a’, to znači da je njegovu nutrinu (batin) u potpunosti zaposjela murakaba Uzvišenog Hakka. Ebul-Hasan Ali Muhammed Muzejjin, (k.s.) je rekao: ’Džem’ je lično nestati (fani) od sebe i biti sa Allahom, a tefrika je robovati Allahu sa stalnim činjenjem dobrih djela’.” (Vidi: Suhraverdi, Avariful-Me’arif, str.524-525.str, Bejrut, 1983; prevod na turski: Gerček Tesavvuf, 677 -678.str.

149 Kušejri, Letaif, 3/518.str .150 Kušejri, ibid, 704.151 Hudžviri, Kešful-Mahdžub, 258; (prevod na turski: Sulejman Uludag,

Istanbul, 1982; 330.str.

152 Ahmed ibni Hanbel, Musned, 1/112; Hejsemi, Medžme’uz-Zevaid, 10/62; Zebidi, Ithafus-Seade, 10/32; Sujuti, El-Haberud-Dall (u djelu El-Havi), 2/456-59; Sehavi, Mekasid, 9; Adžluni, ibid, 1/2; Ibni Manzur, Muhtesaru Tarihi Dimešk, 1/ 113.str.

153 Vidi u suri El-Kehf, 60-82. str.154 Ešref Ali, Hakikatut-Tarika (prevod na turski: Hadislerle tesavvuf),

281.155 Vidi: Ebul-Hasan El-Hallal, Kerametul-Evlija, 33; Bejheki, Šuabul-

lman, 7/439; Hakim Ebu Nuajm, Hilyetul-Evlija, 4/173; Taberani, Mu’džemul’:’Kebir, 10/181, No. 10390; Hejsemi, ibid, 10/63; Adžluni, Kešful-Hafa, 1/26

Dr. Dilaver Selvi

�4


�5

Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, je rekao: ”Sa svojom plemenitošću i udjeljivanjem savjeta muslimanima.”156

“Među Allahovim robovima ima tri stotine koji su na srcu Adema, alejhis-selam (njegovog ahlaka i stanja), četrdeset koji su na srcu Musa’a, alejhis-selam, sedam koji su na srcu Ibrahima, alejhis-selam, pet koji su na srcu Džebraila, alejhis-selam, tri koji su i na srcu Mikaila, alejhis-selam, i jedan koji je na srcu Israfila, alejhis-selam. Kada umre ovaj posljednji (kutb - koji je na srcu Israfila, a.s.), na njegovo mjesto dolazi jedan od trojice (učlera), kada umre jedan od njih, na njegovo mjesto dolazi jedan od petorice (bešlera), a kada umre jedan od njih, na njegovo mjesto dolazi jedan od sedmorice (jediler), a kada umre jedan od njih, na njegovo mjesto prelazi jedan od četrdesetorice (krklera), a kada umre jedan od njih, na njegovo mjesto dolazi jedan od tri stotine (uć juzlera), a kada umre jedan od njih, na njegovo mjesto prelazi jedan od običnog svijeta. Zbog njihovih dova, Uzvišeni Allah oživljava, usmrćuje, spušta kišu, čini da niče bilje i otklanja belaje koji mogu zadesiti Zemlju.” Kada je Abdullah ibni Mes’ud, radiallahu anhu, bio upitan: “Kako to da zbog njih usmrćuje i oživljava?” Odgovorio je: ”Oživljava tako što oni čine dovu za povećanje ummeta, pa se zbog njihovih dova ummet povećava. Usmrćuje tako što oni čine bed-dovu da Allah uništi nasilnike (zalime), pa ih On Uzvišeni ubija i njihove korjene čupa. Oni čine dovu za kišu, pa bude spuštena, čine dovu za bereket pa zbog njihovih dova na Zemlji niču plodovi. Oni čine dove zbog kojih se podižu mnogi belaji sa Zemlje.”157

“Na Zemlji će uvijek (do Sudnjeg Dana; op.prev.) biti četrdeset osoba koje su poput Ibrahima, ’alejhis-selam, (njegovog ahlaka i prirode)onima koji žive na Zemlji, kiša se spušta i Allahova pomoć im dolazi zbog njihovih dova. Kada jedan od njih umre, na njegovo mjesto Allah dovede nekog drugog”158

“Ebdali su četrdeset ljudi četrdeset žena. Kada umre jedan od ljudi, Allah na njegovo mjesto dovede drugog čovjeka, a kada umre jedna od žena, na njeno mjesto dovede drugu ženu.”159

“Nakon Nuha, alejhis-selam, Zemlja neće biti bez sedam osoba, Allah zbog njih podiže belaje sa Zemlje.”160

“Kod koga se nadu ove tri osobine: zadovoljstvo sa određenjem (kader), strpljivost naspram zabranjenih (haram) stvari ljutnja isključivo radi Allaha; biće jedan od ebdala s čijim bereketom opstaje Zemlja i stanovnici na njoj.”161

Hakim Et - Tirmizi, rahimehullah, ( 285.h / 898.m) je podijelio evlije u dvije vrste:

1. 0ne (evlije) koje štite Allahovo pravo; (evlijau hakkillah),

2. Allahovi štićenici (evlijaullah). Prva vrsta evlija izvršava strogo naredene dužnosti ( farz)

i izbjegava zabranjene (haram) stvari. Oni se ovoga dosljedno pridržavaju uz činjenje i ostalih djela pokornosti, a izbjegavaju ono što je pokuđeno

Druga vrsta su one evlije koje je Uzvišeni Allah uzeo u

158 Sulemi, Tabakat, 2; Taberani, El-Mu’džemul-Vesit, 5/65.str. No.4113; Hejsemi, ibid, 10/63.str.

159 Dejlemi, ibid, 1/154-155; Sujuti, El-Džami’us-Sagir, 1/ 471.str.hadis No.3036; Adžluni, ibid, 1/25.

160 Sujuti, El-Havi, 2/461 .161 Dejlemi, Firdevsul-Ahbar, 2/132; Adžluni, ibid, 1/28.

156 Et- Tirmizi, ibid, 1/166; Ibni Ebid-Dunya, Kitabul-Evlija, 66; Albani, Silsiletu Ehadisid-Daife, 3/668.

157 Ebu Nuajm, ibid, 1.tom 18-9; Ibni Manzur, ibid, 1.tom/116, 117; Zebidi, Ithafus-Seade, 10.tom/323; Ibni Arrak, Tenzihuš-Šeria, 2.tom/306. str; Hejsemi, ibid, 10/63.str.

Dr. Dilaver Selvi

�6


��

posebnu Svoju zaštitu, koje je spasio od robovanju svom nefsu i koje je obasuo milošću i nurom. On Uzvišeni ih je uzdigao na visoke deredže, darovao im duhovnu snagu, očistio ih, odgojio i ukrasio sa manevijatskim svjetlom (nurom), a potom ih vratio svijetu kao velike Svoje robove.162

Hakim Et - Tirmizi, kuddise sirruhu, odabrane među evlijama; imame, povjerenike, - murakibe i bajraktare ostalih evlija, opisuje na slijedeći način:

“Jedan dio ehlullaha posjeduju najviše deredže evlijaluka (velajet). Takav jedan velijj je rob Uzvišenog Allaha koga On odabire za velajet. Takav rob se kreće i djeluje u posebnoj zaštiti Allaha Uzvišenog, s Njim govori, vidi, uzima i razumijeva (poima). Allah, dželle dželaluhu, njegovu čast (i iršad) širi po Zemlji s tim što ga je učinio bajraktarom svih evlija.

On ga je učinio sigurnošću za stanovnike Zemlje, mjestom posmatranja stanovnika zemlje i Nebesa, mirisom (rejhanom) srca, Svojim posebnim prijateljom, mjestom Svog pogleda (nazar), riznicom Svojih tajni i bičom Svoje Pravednosti (adalet). Uzvišeni Allah posredsvom njega odgaja (terbijjeti) Svoje robove, sa njegovim pogledom oživljava mrtva srca, s njim upućuje stvorenja na Svoj put i održava Svoj Zakon (Hukukul-Ilahi). On je ključ upute, radost Zemlje, povjerenik (emin) i vođa (imam) ehlullaha. On je stalno zaokupljen sa pohvalom (sena) svoga Gospodara. Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, se ponosi sa njim u Božijem prisustvu (huduru Ilahi). Uzvišeni Allah na njegovom mekamu veliča i njegovo ime. Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, sa svjetlošću u očima se raduje zbog njega. Uzvišeni Allah čuva njegovo srce od derta i zauzetosti dunjalukom. Daruje ga sa visokim mudrostima. Privlači ga samo Svome tevhidu (Sebi) a Udaljava ga (i čisti) od sjene strasti njegove duše (nefs) i od toga da uopće vidi svoj nefs. Njega

postavlja za povjerljivog murakiba deftera drugih ehlullaha (u kojima se upisuju njihova imena i halovi). Obavještava ga o njihovim mekamima i deredžama.

Na ovaj način on postaje prvak ’nudžeba’-a, salih ’hukema’-a, lijek za bolesti i imam duhovnih doktora. Njegove riječi vezuju srca ljudi za Allaha, a kada ga vide, njihove duše nalaze lijek. Kada se usmjeri (tevedždžuh) prema njima, odstranjuje iz njihovih srca niske želje i strasti, njegova blizina njima, čisti ih od ružnih osobina. On je poput nura i topline proljeća, poput ljeta u kome se skupljaju plodovi. On je zaklon i štit iza kojeg se ljudi sklanjaju. On je izvor i riznica onima koji tragaju, On razlučuje istinu od laži. On je iskreni - pravednik (siddik), čovjek Uzvišenog Hakka, Njegov prijatelj. On je znalac (koji posjeduje spoznaju Allaha Uzvišenog - arif; o.pr.). On je mjesto nadahnuća (ilham), On je jedini za koga se može reći da je Allahov prijatelj.”163

Ove naznake su svjedodžbe arifa koji poznaje ova stanja i koji je prošao ovim putem. Onaj ko nije doživljavajući ova stanja stekao iskustvo i nije postigao spomenute mekame, treba vjerovati da Allah Uzvišeni čini ono što hoće, te gajiti povjerenje prema potpunim arifima, što će mu biti dovoljno.

Pored svega što smo spomenuli, ipak se ne smije pretjerivati u ljubavi i hvaljenju muršidi kamila. Poštujući njegovo pravo, treba se znati granica. Onaj koji najbolje poznaje stanje robova, koji daje kome hoće i šta hoće, i onaj koji unizuje i uzdiže je Allah Uzvišeni. Sultan svih Vjerovjesnika i evlija, Prvak svih ljudi, Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, je po pitanju ove teme, a i svoje ličnosti, postavio slijedeće mjerilo:

“Nemojte me veličati i uzdizati kao što kršćani veličaju Isa’a sina Merjemina (uzdižući ga do deredže boga). Ja sam

163 Vidi: Hakim Et-Tirmizi, Nevadirul-Usul, 1/339; vezano za slična svojstva vidi: Tirmizi, Kitabu Siretil-Evlija, 35-6.

162 Hakim Tirmizi, Hatmul-Evlija, 118, 138, 331; Kitabu Siretil-Evlija, (Bejrut, 1992.g.), 2, 33.str.

Dr. Dilaver Selvi

��


��

samo rob. Za mene recite: ’Allahov rob i Poslanik’.”164 “O ljudi! Pazite šta govorite. Čuvajte se da vas šejtan

ne navede na bezvrijedne stvari, Ja sam Muhammed sin Abdullahov i Allahov Poslanik. Tako mi Allaha, ne želim da me uzdižete više nego što me je Allah uzdigao.”165

Ono što raduje Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, jeste da se ukrasimo, njegovim edebom i da živimo i oživljavamo njegov sunnet. Na taj način ćemo pokazati da ga volimo i da pored svega njemu dajemo prednost. Evlije koje su zadužene sa iršadom, također ne traže od onih koji ih slijede da ih riječima veličaju i hvale, nego da u pravom smislu riječi robuju Uzvišenom Hakku. To je zbog toga što oni vole Uzvišenog Hakka (Njegovi su ašici) i što je njihova radost u robovanju Njemu. Koliko god se raduju povećanju svojih deredža sa pokornošću, toliko se raduju i žele da se deredže onih koji ih slijede povećavaju sa njihovom iskrenom pokornošću i ibadetima Allahu Uzvišenom.

7. Evlije su ljudska bića koja imaju ljudska stanja i iskušenja

Budući da su evlije ljudska bića, ljudi ih mogu nijekati i zlostavljati. Allahov adet je ovakav. Međutim, to

ne može poremetiti njihovu potpunost (kemalat) i ne može

spriječiti Allahov rahmet koji im je obećan. Uzvišeni Allah je Svoje Vjerovjesnike i evlije učinio

posrednicima upute (hidajet) i upućivanja na pravi put (iršad), Da bi to mogli činiti, Vjerovjesnici kojima je došla Objava (vahj) od Allaha, a koji su je dostavili i objasnili ljudima, trebali su i sami biti ljudska bića (bešer). Ista stvar je i sa evlijama i muršidi kamilima koji su taj posao nastavili kao njihovi nasljednici. Kako god postoji na hiljade razloga i koristi da posrednici (između Allaha dž.š. i ljudi; o.pr.) budu ljudska bića, njihova osobina ’ljudskosti’ je za mnoge bila razlog iskušenja i poricanja.

Zbog ’ljudskih’ osobina Vjerovjesnika i evlija, mnogi ljudi su ih poricali i zanemarivali. Razlog tome je što priroda čovjeka teško prihvata i nije sklona pokornosti nekome ko je iste vrste kao i on. Kur’ani Hakim ovu ljudsku slabost izražava ovako:

“A ljude je, kad im je dolazila Objava, odvraćalo od vjerovanja samo to što su govorili: ’Zar je Allah kao poslanika čovjeka poslao?’ “166(I što su ih poredili sa sobom i zavaravali se zbog njihovih ljudskih osobina).

Ista stvar je i sa evlijama. Šta više, prema objašnjenju autora djela “Ruhul-bejan”, Ismail Hakkija Bursevija, rahimehullah, upoznati potpunog velijja je teže nego upoznati Allaha Uzvišenog. RazIog tome je što se On Uzvišeni poznaje Svojom manifestacijom u svemu stvorenom (kainat), po Svom Savršenstvu (kemal), Uzvišenostl (dželal), Ljepoti (džemal) i po tome što sve savladava (kahr). S druge strane, velijj je u svojoj spoljašnosti, odlikovan mnogim ljudskim (bešerijetskim) slabostima. On, kao i ostali ljudi, jede, pije, obavlja nuždu i sl. Dok se ne obrati svome Gospodaru (dok to ne bude potrebno), kod njega se ne pojavljuje nikakav keramet. Kako će ga svijet prepoznati u ovakvom njegovom stanju? Postoje mnoge tajne i razlozi zbog kojih evlija prekriva svoj mekam i krije svoje stanje. Najjednostavniji od njih jeste da, kada ih svijet upozna

164 Buhari, Enbija, 48; Ahmed, Musned, 1/23; Darimi, Rikak, 68.165 Ahmed, Musned, 3.tom /241.str; Ibni Kesir, El-Bidaje, 6/47. 166 El-lsra’, 94.

Dr. Dilaver Selvi

�0


�1

kao Allahove evlije, i počne ih uznemiravati i zlostavljati, s čime ulazi u rat sa Allahom Uzvišenim. (A On Uzvišeni je rekao da će objaviti rat onome ko uznemirava Njegovog velijja i osvetiti se za to.)167

Znači, pokrivenost njihovih mekama i halova je za svijet (narod) milost, jer, ukoliko bi ih i uznemiravali ne poznajući ih, za njih je kapija isprike otvorena. Ne znajući njihove stepene, svijet ih je u svakom stoljeću uznemiravao i zlostavljao, a tako će biti i u budućnosti.’168

Prema onome o čemu nas obaviještava Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, najveća prepreka u prepoznavanju evlija Uzvišenog i Moćnog Allaha jeste posmatrati njihov vanjski izgled, lik. Ovo je veliki zastor sa kojim je Allah Uzvišeni prekrio i sakrio mnoge Svoje prethodne evlije a i one koji će doći kasnije.169

Poricatelji i nemarni koji su smatrali da Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, ne može dobijati Objavu zato što je čovjek, te da ne može saznati Božanske istine, vidjeti meleke i postići Rabbanijjske tedžellijjate, odmah su počeli sa prigovorima:

“On je čovjek kao i vi ; jede ono što vi jedete, pije ono što vi pijete (ovo ne može biti Pejgamber!)”170

“Zar da nas ljudi upućuju?”171Nasljednici Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem,

su u istom položaju i iskušenjima. U osnovi, Pejgamberi i evlije nisu nikada tvrdili da su daleko od ljudskih stanja i da su neovisni od njih. Onima koje su pozivali, uvijek su govorili: “Mi smo ljudi kao i vi, ali, Allah daje poslanstvo (risalet) i (velajet) onim robovima Svojim kojima On hoće.”172 Zbog riječi i gestova gafila i poricatelja, kojima vrijeđaju, ponižavaju, negiraju i zlostavljaju muršidi kamila, murid se ne smije uznemiravati, umanjivati ljubav prema njemu i sumnjati u njegovu potpunost (kemalat). Jer, iste stvari su se dešavale i Pejgamberima, alejhimus - selam, koji su imali mudžize od Uzvišenog Allaha, među kojima je i naš Prvak, i Prvak svih ljudi, Muhammed, sallallahu ’alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah, obraćajući mu se, kaže: “(Miljeniče!) Tebi se neće reći ništa što već nije rečeno Poslanicima prije tebe (zato ne tuguj i strpi se)!”173

“Kao što smo tebi (Muhammede) dali, isto tako smo dali da svakom Vjerovjesniku griješnici neprijatelji budu.”174

Nasljednici Vjerovjesnika (veresetul-enbija), također, imaju svoje neprijatelje i poricatelje. Oni to znaju. Šta više, oni čekaju one koji će im nanijeti kakav dušmanluk. Budući da su ovakve stvari pratile sve Pejgambere, oni znaju da je to običaj (sunnet) koji će i njih pratiti, zato pored strpljivosti sa takvim stvarima, oni čak i zahvaljuju. Oni, na izrugivanja i na napade, na pravdi Boga, uzvraćaju sa lijepom umjesnošću i strpljivošću. Oni ne bivaju zauzeti sa osvetom, nego sa dobročinstvom. U ovom poslu nastoje pronaći mudrost i iz toga steći duhovnu (manevi) dobit, a svoje neprijatelje prepuštaju Allahu.

Nije bio ni jedan velijj, a da nije imao nekoga ko mu se ruga i negira ga. Šta više, i Allah Uzvišeni ima Svoje poricatelje koji ga niječu. Allahov Poslanik, Muhammed, sallallahu ’alejhi ve sellem, koji je poslan kao milost svjetovima, imao je dušmane koji nisu

172 Ibrahim, 11. 173 El-fussilet, 43.174 El furkan, 31.

167 Ovo potkrepljuje hadisi kudsijja: “Onaj ko se suprostavlja i neprijateljski odnosi prema jednom od Mojih evlija, zaista ću mu objaviti rat (i osvetiti se za Svog prijatelja)”. Bilježe ga: Buhari, Rikak, 38; Ibni Madže, Fiten, 16; Taberani, El-Mu’džemul-Kebir, 8.tom /222.str.hadis No.7880; Ibni Ebid-Dunya, Kitabul-Evlija, 26-27, hadis No.1; Begavi, Šerhus-Sunne, 1/142; Bejheki, Kitabuz-Zuhd, hadis No. 696.

168 Bursevi, Ruhul-Bejan, 5/9.str169 Ša’rani, Tabekatul-Kubra, 1/18.170 El-Mu’minun, 33.171 Ettegabun, 6.

Dr. Dilaver Selvi

�2


�3

mogli shvatiti i pojmiti veličinu njegove ličnosti, i koji ga stoljećima omalovažavaju. Mnogi zaljubljenici su za njegov put dali svoje duše, a mnogi zabludjeli su pod svoje noge prostrli trnje.

I ashabima, radijallahu anhum, su njihovi neprijatelji činili isto. Isto je bilo i sa tabi’inima, alimima, salihima i plemenitim prvacima (sadati kiram), Allah sa svima njima bio zadovoljan.

Na pitanje: “Ako su tarikat i velajet istina (hakk), zašto imaju negatore i neprijatelje?”, Sejjid Muhammed Rašid, kuddise sirruhu, (preselio na Ahiret; 1993. godine) koji je bio vesila milionima ljudi da se pokaju i nađu uputu, i koji je bio kutb iršada u svom vremenu, odgovorio je: ”To što se govori protiv tarikata ne znači da tarikat nije istina. Pogledajte, po pitanju Pejgambera, sallallahu ’alejhi ve sellem, koji je sunce vjere, i po pitanju vjere koju je on donio, ima onih koji prednjače ispred ostalih i biće ih do Kijametskog Dana. Mnogi klevetnici i poricatelji ulažu napore kako bi ocrnili ovu vjeru, međutim, oni ne znaju da njihove laži i potvore o ovoj lijepoj vjeri bivaju uzrokom da se ona još ljepše i čvršće širi.

Sve što je u univerzumu se spoznaje i postoji sa svojom suprotnošću. Isto tako i potvore o tarikatu, bivaju uzrokom da on zadobije još čišće stanje i da se širi. Allahov nepromjenjivi zakon i običaj (sunnetullah) je ovakav. Tarikat je oživljavanje sunneta (Allahovog Poslanika, s.a.v.s.), Hazreti Resulullah, alejhis-selam je objasnio koja je vrijednost tog posla.”175

Evlije mogu biti bolesni i siromašni. Mogu biti u bijedi i neimaštini. Mogu biti savladani od vanjskog dušmana. U ratu mogu biti šehidi ili gazije. Medu ljudima mogu biti izrugivani, omalovažavani, ismijavani i uznemiravani. Neprilike im mogu činiti njihove žene, djeca i komšije. Sve to je prirodno da im

se dešava. Medutim, ništa od toga nemože poljuljati i narušiti njihov evlijaluk (velajet), šta više, to im može povećati njihov stepen (mekam). Kadi Ijad, rahimehullah, u svom djelu “Eš-Šifa” objašnjava na slijedeći način mudrost ovakvih sličnih stanja koja su zadesila Pejgambere alejhimus selam, i koja se dešavaju evlijama: “Prije svega, to što Allah Uzvišeni iskušava raznim iskušenjima i belajima Svoje Pejgambere i prijatelje je zbog povećanja njihovih deredža. To je uzrok upotpunjenja njihovih stanja sabura, zadovoljstva (rizaluk), zahvalnosti (šukr), pokornosti (teslim), oslanjanja na Allaha (tevekkul) i predanja Njemu (tefviz) , te njihove dove i skrušenosti (tedarru’). Nakon njihovog preživljavanja ovih stanja, biva ojačana njihova pronicljivost (basiret) po pitanju blagosti naspram onih koji su u iskušenju sa kakvim belajom ili rahmetom. Pored toga, ova stanja su opomena drugima i jedna vrsta savjeta. Tako ljudi koji su u teškoćama koje su ih zadesile, razmisle o ovim njihovim stanjima i nađu utjehu. Pored svega toga, tjeskoba i iskušenja koja zadese robove, čiste njihov nemar (gaflet) i druge greške, i na taj način obezbjeđuju da dođu u Allahovu blizinu potpuno čisti. Zahvaljujući tome, nagrade im se povećavaju, a deredže im bivaju još više.”176

Pažljivo pročitajmo ovaj hadisi šerif: “Mus’ab ibni Sa’d, radiallahu anhu, prenosi od svog oca da je rekao: Rekao sam: ’O, Allahov Poslaniče (Ja Resulallah)! Ko ima najveća iskušenja i nedaće od ljudi?’ Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, je odgovorio: ’Pejgamberi, zatim oni koji su im najbliži u činjenju dobra (ehli hajr), a zatim njima slični. Čovjek biva iskušavan belajom prema stepen u svoje vjere. Ukoliko je njegova vjera jaka i čvrsta, belaj i iskušenje koji ga zadese budu veliki; a ukoliko mu je vjera slaba, biva iskušan prema stepenu svoje vjere. Rob (mu’min) dok se ne očisti iskušenjima i belajima koji mu dolaze, i dok ne bude hodao po Zemlji bez

176 Kadi Ijad, Eš-Šifa, 2/454.

175 ’Pitanje i odgovor’, sa predavanja hz. Sejda’a kojeg je održao u banjama “Sandkli” u Afjonu 1980. godine. Sejjid Saki Erol je prenio ovo predavanje.

Dr. Dilaver Selvi

�4


�5

grijeha, belaji ga neće napustiti.’ ”177 Iako su evlije kao i svi drugi ljudi, u, ljudima svojstvenim

stanjima, ipak se od njih mnogo razlikuju i u mnogo višem halu; sa svojim stanjima srca (kalb) i duha (ruh), duhovnim stanjima i postojanošću (istikamet), zanosom, ljubavlju i suzama, zatim sa svojim takvalukom, edebom, razmišljanjem (tefekkur), spominjanjem (tezekkur) i ciljem (hedef ). Prema radosnoj vijesti od Pejgambera, sallallahu ’alejhi ve sellem; Uzvišeni Allah se pred melekima hvali sa Svojim dobrim (salih) robovima,178 meleki im izražavaju svoje poštovanje, a Pejgamberi ih sa zahvalnošću posmatraju.179

Imam Rabbani, kuddise sirruhu, je rekao: ”Ehlullahi trebaju smatrati velikom srećom to što ih svijet ogovara i uznemirava, jer su i Vjerovjesnici isto činili i krajnje strpljivi bili.”180

On, kuddise sirruhu, je takođe rekao: “Bez slijeđenja ovih velikana (uleme ehlu sunneta vel-džemaata; - ovako je u originalu - o.pr.), i bez slijeđenja njihovih mišljenja, nije se moguće spasiti. Ovo potvrđuju dokazi razuma (akl), predaje (nakl) i otkrovenja (kešf ). Nema nikakve mogućnosti izmjene ove činjenice: Treba vjerovati da je druženje i sohbet sa onim koji se je odvojio od ovog njihovog puta, koliko je jedno zrno gorušice, kao otrov koji ubija. Znaj da je sjediti s takvim isto što i sjediti sa zmijom!”181

Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, je rekao: “Čuo sam mog Sejjida, Alija El-Mersifija, rahimehullah, gdje govori: ’Murid ne smije ni u kom slučaju sjediti sa onim koji se suprostavlja (i huli) njegovog muršida. Zato što u većini slučajeva, murid, zbog

riječi uvrede i nepromišljenog prosuđivanja nekoga o njegovom muršidu, zapada u sumnje u pogledu svog muršida.”182

Kasnije ćemo se dotaći negativnih posljedica prosuđivanja zasnovanih isključivo na zapažanju spoljašnjeg.

Kada jednog roba koji je muršidi kamil uzmemo za vodića na putu upute i spoznaje, mi time, kao što neki misle, između nas i Allaha Uzvišenog ne stavljamo nikakve posrednike, ljubavi i voljene. Mi samo izvršavamo Allahovo, (dž.š.): ”Volite!”, i pokoravamo se Stvoritelju (Zati Bari). Mi se Allaha radi družimo sa onima za koje je rekao: ”Budite sa (iskrenima)!”, i od njih učimo edeb. Na taj način, mi prema Allahovoj naredbi i edebu koji od nas traži, na Njegovom putu i radi Njega to činimo. Mi znamo da su Rabbanijski alimi posrednici izmedu nas i našeg Rabba, jer je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, rekao: “Ukoliko želite da vaš namaz (i vaše robovanje) budu primljeni kod Allaha, neka vaši imami budu učeni (A u drugom rivajetu : ’Najbolji od vas’). Zaista su učeni (ulema) posrednici izmedu vas i vašeg Gospodara.”183

Ljubav Allaha radi i na Allahovom putu ne predstavlja uzrok širka, nego zahvalnosti (šukra). Posljedica i ishod ovakve ljubavi je milost i na dunjaluku i na Ahiretu. Naš Milostivi Gospodar, dželle dželaluhu, reći će na Kijametskom Danu: “Gdje su oni koji su se voljeli zbog Mene? Na ovom Danu, kada nema drugog hlada osim Moga, uzeću ih u Svoj hlad.”184

Neka je hvala Allahu koji čini da učimo dovu na svakom rekatu namaza u Fatihi: ”Uputi nas na put Tvojih (prijatelja) kojima Si darovao Svoje blagodati (i ukazao posebne počasti)!”185 Gospodaru, uslišaj našu dovu! Amin!

182 Ša’rani, El-Envarul-Kudsijje, 2/36.183 Hakim, Mustedrek, 3/222; Taberani, El-Mu’džemul-Kebir, 20.tom

/328.str; Hejsemi, Medžme’uz-Zevaid, 2/64.184 Muslim, Birr, 37.185 El-Fatiha, 6-7.

177 Tirmizi, Zuhd, 57; Ibni Madže, Fiten, 23; Darimi, Rikak, 67; Ahmed, Musned, 1/172- 174.

178 Muslim, Zikr, 11.poglavlje.179 Ebu Davud, Buju’, 76, No.3527; Sujuti, Ed-Durrul-Mensur, 4/372. 180 Imam Rabbani, Mektubat, 1/194.pismo.181 Ibid, 213.pismo.

Dr. Dilaver Selvi

�6


��

8. Insani kamil je blagoslovljen (mubarek) kao Kaba

Sva lijepa stanja (halovi), potpunosti (kemal) i vrijednosti, čovjeku su dati od Allaha Uzvišenog.

On Uzvišeni je dao da se Kaba sagradi za ljude, dok je rukom Svoje Moći stvorio čovjeka. Od njega je one koji su potpuni (kamil), učinio Svojim namjesnicima (halifama) koji će Njegov Zat predstavljati na Zemlji. Potpuni insan (insani kamil) je u nekim aspektima vrjedniji od Kabe. Kaba je “Allahova kuća” (Bejtullah) a insani kamil je “Allahov prijatelj” (Velijjullah).

Prenosi se od Abdullaha ibni Amra, radiallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, dok je obilazio oko Kabe, govorio: “Kako si samo lijepa i kako je prijatan miris tvoj. Kako si samo velika i poštovanja dostojna. Tako mi Onoga u čijoj ruci je Muhammedova duša mu’min je vrjedniji od tebe i više poštovanja dostojan. Allah je i imetak njegov i krv njegovu haramom učinio, i naredio da se o mu’minu samo dobro misli (i da se na pravdi Boga ne optužuje i ne ocrnjuje).”186

Od Ibni Abbasa se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, pogledao u Kabu i rekao: “Kako je velik hurmet tvoj (vrijednost i edeb koji se prema tebi treba ispunjavati)”187

U rivajetu od Ebu Pripremioima, radiallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, je rekao: “Kod Allaha je hurmet mu’mina (vrijednost i edeb koji se treba prema njemu ispunjavati) veći od tvog hurmeta. Kod tebe je Allah zabranio

(haramom učinio) jednu stvar, dok je kod vjernika (mu’mina) zabranio tri stvari: njegovu krv, njegov imetak i da se o njemu ne sumnjiči (ružno misli).”188

Kaba je učinjena zabranjenim mjestom (tj. Mesdžidul-Haram; o.pr.) zbog vjernika. Uzvišeni Allah kaže: “Prvi hram sagrađen za ljude jest onaj u Mekki, blagoslovljen (mubarek) je on i putokaz svjetovima.”189 On Uzvišeni ukazuje da je ovo blagoslovljeno mjesto dato ljudima. Iz ovoga možemo zaključiti da je insani kamil vrijedniji od mjesta koje je za njega pripremljeno.

Ešref Rumi, kuddise sirruhu, (preselio na Ahiret; 874.h / 1470.m) je u svom djelu ”Muzekkin-Nufus” dao veoma lijep komentar na ovu temu:

“Srca evlija Uzvišenog Hakka predstavljaju po jednu ’kabu’. Za Kabu koja se nalazi u Mekki-i Mukerremi kažu “Kabe-i Halili”, a za kabu srca “Kabe-i Dželili”. Naime, spoljašnju (zahiri) Kabu je sagradio Halil Ibrahim, alejhis-selam, od kamenja i zemlje; dok je kabu srca (kalbi selim) sagradio Moćni (Aziz) i Uzvišeni (Dželil) Allah (sa nurom moći i ukrasima edeba). Onaj ko posjeti Allaha radi “Spoljašnju (Zahir) Kabu” (u Mekki), spasiti će svoje tijelo od vatre, a oni koji Allaha radi posjećuju srca evlija, koji predstavljaju “Nutarnje (batin) kabe”, od vatre bivaju spašena i njihova tijela i duše. Na kraju, stizanje (visal) do Prijatelja se ostvaruje u ovoj ’Kabi’ ”

Mevlana Dželaluddin Rumi, kuddise sirruhu, (preselio na Ahiret; 672.h / 1240.m) je rekao:

“O, vi koji na Hadždž idete! Gdje ste vi, gdje ste? Dođite ovamo, ovdje je vaš Voljeni.”

Šejh Safi, kuddise sirruhu, je, komentarišući ove stihove rekao: “Dva su Bejtullaha (Kabe) na Zemlji. Jedan je u Mekki-i Mukerremi, koga narod posjećuje i tavaf čini zato što je farz, a

188 Bejheki, Šuabul-lman, 5/297 .189 Ali Imran, 96.

186 Ibni Madže, Fiten, 2; sličan hadis bilježi i Tirmizi, Birr, 85. 187 Bejheki, Šuabul-lman, 5/296-7, hadis No.6706; Adžluni, Kešful-Hafa,

2/292, No.2676

Dr. Dilaver Selvi

��


��

drugi je srce ehlullaha, na koga ukazuju gore navedeni stihovi. Ovi stihovi su upućeni posjetiocima tog ’bejtullaha’. Prema tome, ruknovi Islama se upotpunjuju sa Kabom u Mekki, dok se spoznaja Allaha (ma’rifetullah) postiže u kabi srca muršidi kamila.

Mevlana, kuddise sirruhu, kao da je htio reći: O narode, koji tražite ma’rifetullah, i koji Hakka želite! Dođite u ’Kabu’ srca, i tu ga tražite!”190

Imam Rabbani, kuddise sirruhu, je rekao: “ Kaba (manen) posjećuje evlije ovog ummeta. Od njihovih nureva traži blagoslov (bereket).”191

Međutim, kako je to istakao šejh Ešref Et - Tanevi; “Iako se ovdje asocira na veličinu i vrijednost srca insani kamila, jer je ono mjesto gdje se manifestuje i pojavljuje (tedželli) Uzvišeni Hakk, ipak, ta vrijednost je sa jednog aspekta, te se ne može zaključiti iz toga da je dozvoljeno čovjeku činiti sedždu”192 193, jer, takvo nešto je haram.

Muršidi kamil koji vrši dužnost namjesnika Allaha Uzvišenog (halifetullah) i nasljednika (varis) Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, je u Ime Allaha i Njegovog Poslanika dostojan da se poštuje i da se prema njemu odnosi sa edebom. Mu’minima je to dužnost. Meleki su učinili sedždu Ademu, alejhis - selam zbog Allahove naredbe (emr) i njegovog zadovoljstva (rizaluka), zato njihova sedžda nije širk, nego zahvala (šukr). Šejtan zbog oholosti i zavisti nije učinio sedždu, zato je i protjeran iz Božije blizine i udaljen od Njegovog

zadovoljstva. To što mu’mini okrenuti Allahu, pred Kabom čine sedždu, je zato što tako želi i naređuje Uzvišeni Allah. Oni Mu tako čine ibadet, a, pored toga i Kabi ukazuju poštovanje (hurmet). Isto tako je i sa kamil evlijama, voljeti ih, poštovati, i u njihovom prisustvu, zbog Božanskog hejbeta koji se na njima očituje, ponizno i sa edebom ponašati, je naređenje Allaha i Njegovog Poslanika. Ne smije se zaboraviti da ljubav, poštovanje i edeb koji ukazujemo potpunim evlijama, ne ukazujemo njima lično, nego Božanskom (Ilahi) značenju (ma’na), Rabbanijskim tedžellijjatima i Muhammedijjskom ahlaku koji se očituju na njima. Ukazivati poštovanje i čast vrijednostima koje pripadaju Allahu, proističe iz srčane bogobojaznosti (takva) i ukazuje na njenu deredžu.

9. Potpuni (kamil) mu’mini su vrijedni kao meleki, i od mnogih njih su čak i vrijedniji

Prema djelima akaida i onome što nam govore ehlullahi, potpuni insan je kod Allaha vrjedniji

od mnogih meleka. Meleki takve insane posjećuju, grle ih, prisustvuju njihovim medžlisima, za njih čine dovu i mole za oprost (istigfar).

Od Abdullaha ibni Amra, radiallahu se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, rekao: “Kod Allaha nema nijedno časnije stvorenje od (potpunog) insana.” Pa je upitan: ’I od meleka?’.

Odgovorio je, alejhis-selam: “I od meleka. Jer, meleki

190 Ešref Rumi, Muzekkin-Nufus, 524; vidi: Hz. Mevlana, Divani Kebir, (prevod: Abdulbaki Golpinarli), 7/608-9; Mustafa Usta, Divani Kebir’de Mevlana’nin Egitim Gorušu, 130; Vezano za komentar ovoga stiha, vidi: Ša’rani, El-Envarul-Kudsijje, 2/6.

191 Imam Rabbani, Mektubat, 1/209.pismo .192 Ešref Et-Tanevi, Hadislerle Tesavvuf, 144.193 El-Hadždž, 32.

Dr. Dilaver Selvi

�0


�1

su kao i sunce i mjesec dužni (izvršavati svoje dužnosti u granicama propisanim od Allaha.)”194

U drugom hadisu, Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, je rekao: “(Potpuni) mu’min je časniji kod Allaha od pojedinih meleka.”195

Imam Munavi, rahimehullah, (preselio na Ahiret; 1 031.h /1621.m) u komentaru ovog hadisa kaže: “Razlog ove prednosti je u tome što meleki nemaju strasti i želja koje navraćaju na zlo, i nefsa koji naređuje ono što je ružno. Dok mu’min vlada svojim strastima i šejtanom koji ga navode na propast, i upravlja svojim nefsom, svojim najvećim neprijateljom, koji stalno naređuje ono sto je ružno. Na taj način, on je u stalnoj borbi i teškoćama, a poznato je da su čast i keramet srazmjerni poteškoćama (mešakkatima).”196

Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, je rekao: “Kada je Uzvišeni Allah stvorio Adema i njegovo potomstvo, meleki su rekli: ’Gospodaru, Ti Si ih stvorio kao one koji jedu, piju, žene se i jašu (životinje i druga sredstva). Njima daj dunjaluk, a nama Ahiret!’

Uzvišeni Allah je rekao: ’Zar da one koje Sam Svojom rukom stvorio (Adema i njegovo potomstvo), kojima Sam od Svoga ruha udahnuo i koji su sa Mojim emrom “Budi!” stvoreni, kao vas učinim (njihova vrijednost je veća).” 197

Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, je izvjestio da će meleki posjećivati one koji stalno budu čuvali hal zikra, i da će ih grliti (musafaha činiti) na putevima i u njihovim posteljama.198

Pored toga, Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, je saopćio radosne vijesti; da svi meleki vole Allahove prijatelje199, da meleki i sva stvorenja na nebesima i na Zemlji, pa čak i ribe u vodi i mravi u svojim gnjezdima, čine dovu i mole oprost za one koji ljude poučavaju dobru200 i neprestano ih hvale.201

Sada dobro razmislimo, može li se poistovjetiti sa Islamom potjecenjivanje, uznemiravanje i mržnja potpunih prijatelja Uzvišenog Hakka koje On Uzvišeni voli i cijeni, i koje vole meleki, Vjerovjesnici i sva živa i neživa stvorenja koja trajno ispoljavaju ovu Božansku ljubav? Može li posljedica toga biti dobro? Kad je u pitanju ova tema, želimo ukazati na grešku pojedinih mu’mina. Jedan dio pobožnih mu’mina ne poriče potpune muršide, nego, ne idu kod tih riznica nura i takvaluka i ne okorištavaju se od njih. Oni to zapostavljaju trošeći vrijeme sa ljudima koji su na njihovom stepenu, i ova njihova greška ne proizilazi iz prkosa, nego od njihovog nemara. Za one čiji su put i cilj Ahiret, oni su na stepenu izvjesnog gubitka. Sa vrlo malo iskrene ljubavi i edeba prema Allahovim prijateljima, postigli bi velike koristi. Razlog tome je što su oni primljeni u Allahovu blizinu i prisutnost (hudur), i što s Njim prave medžlise i sohbete. Onaj ko sjedi s njima neće biti nesrećan (lišen bereketa i rahmeta).202

199 Muslim, Birr, 157.200 Ibid, 45.201 Ebu Davud, Ilm, 1; Tirmizi, Ilm, 19.202 Muslim, Zikr, 8.

194 Bejheki, Šuabul-lman, 1/174-5, No.153, 154; Ali El-Mutteki, Kenzul-Ummal, 12/192-3

195 Ibni Madže, Fiten, 6; Sujuti, Džami’us-Sagir, 2/No.9155.196 “Munavi, Fejzul-Kadir, 6/256 .197 Bejheki, Šuabul.lman, 1/172, No.149.198 Muslim, Tevbe, 12; Tirmizi, Kijame, 59, No.2514 .

Dr. Dilaver Selvi

�2


�3

10. Evlija nije bezgriješan (ma’sum) kao vjerovjesnik, ali je sačuvan Božanskom zaštitom (himaje) od ružnih svojstava

Božanska zaštita i sačuvanost Pejgambera od grijeha i od svega onoga što bi narušilo njihov mekam

vjerovjesništva (nubuvvet), zove se ma’sumijjet; dok se Božansko čuvanje i podrška evlija u okvirima Šerijata i u skladu edeba velajeta, naziva mahfuzinet.

Mi ćemo sada ukratko definisati šerijatski stav i granicu ovog Božanskog mahfuzijjeta, koji se postiže kao posljedica čvrstog vjerovanja (jekin) i potpune bogobojaznosti (takva). Naime, Uzvišeni Allah objašnjavajući u ajeti kerimu Svoje evlije, naglašava njihove dvije najbitnije osobine, a to su:

1. Čvrsto vjerovanje iz kojeg proističe ubjeđenje (jekin), i

2. Stanje bogobojaznosti u pravom smislu i strah od Allaha.203

Ovaj iman i takvaluk koji dovode do ovog velikog mekama se u hadisi kudsijji objašnjavaju ovako: “Ko zlostavlja i neprijateljski se odnosi prema jednom od Mojih evlija, objaviću mu rat (i osvetiti se za Svog prijatelja). Moj rob Mi se ne može približiti ničim dražim od onoga što Sam mu naredio od farzova. Moj rob Mi se neprestano približava sa dobrovoljnim (nafile) ibadetima, sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, (sa posebnim nurom koji mu darujem) postanem njegov sluh kojim sluša, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi. Ukoliko

od Mene nešto zatraži, Ja mu to i uslišam, a ako od Mene zatraži zaštitu, Ja ga zaštitim.” 204

Allame Taftazani, rahimehullah, (preselio na Ahiret; 793.h / 1390.m), u komentaru (šerhu) ove hadisi kudsijje kaže: “Riječi spomenute u hadisu: Ja postanem njegov sluh kojim sluša, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi, znače: Ja organe Mog roba čuvam od grijeha i neposlušnosti, tako da on napušta svoje strasti predajući se ibadetu i pokornosti, i samo ono što mu Šerijat naređuje vidi, čuje, uzima i čini”205

Hattabi, rahimehullah, (preselio na Ahiret 388.h / 998.m) kaže: “U hadisu se aludira na to da Uzvišeni Allah čini Svog roba sposobnim i uspješnim u dobrim djelima koje čini sa spomenutim organima; i daje mu muhabbet kako bi ga sačuvao u ustrajnosti u dobrim dielima i kako ne bi ta djela pomiješao sa stvarima kojima On Uzvišeni nije zadovoljan”206

Imam Rabbani, obnovitelj drugog milenijuma, kuddise sirruhu, objašnjavajući visoki hal i ahlak muršidi kamila kaže: “Muršidi kamili sve što rade, rade Allaha radi, a ne zbog svog nefsa. Zbog toga što su njihove duše (nefsovi) kurban učinjene Allahu Uzvišenom. Oni, nakon što postignu mekame ’fena fillah i beka billah’ njihovi nijeti bivaju isključivo Allaha radi.”207

“Suprostavljati se velijju koji je na mekamu ’radije, merdijje i mutmeinne’, prihvata se kao suprostavljanje Allahu. Zbog toga što je njegova želja (murad) i Allahova želja, i kod njega se ne može javiti nikakvo osjećanje ili djelovanje radi nefsa.”208

204 Vidi: Buhari, Rikak, 38; Ibn i Madže, Fiten, 16; Taberani, Mu’džemul-Kebir, 8/222, No.7880; Ibni Ebid-Dunya, Kitabul-Evlija, 26-7; Begavi, Šerhus-Sunne, 1/142; Bejheki, Kitabuz-Zuhd, No.696

205 Taftazani, Šerhul-Ehadisil-Erbein, 286.206 Ajni, Umdetul-Kari, 23.tom 190.str.207 Imam Rabbani, Mektubat, 1/59. pismo .208 Ibid, 101. pismo.203 Sura Junus, 62..

Dr. Dilaver Selvi

�4


�5

Imam onih koji su spoznali (imamul-arifin), Šihabuddin Suhraverdi, kuddise sirruhu, objašnjavajući duhovno odgajanje (terbijet) i potpunosti (kemalat) koje postiže nasljednik Vjerovjesnika (varisul-enbija), muršidi kamil koji je zadužen sa iršadom, kaže: “Prije svega, Uzvišeni Hakk Svome robu kojeg priprema za iršad daje manevijatska otkrovenja, nureve čvrstog vjerovanja (jekina) i podižući zastor sa njegovog srca pojavljuje se (tedželli se čini). On Uzvišeni sa nurevima mušahede osvjetljava svaki njegov dio. Otvara se i proširuje njegovo srce. Udaljava se od dunjaluka koji je mjesto obmane i prevare, a usmjerava se putu vječnosti (ebedijet). Zbog toga što je njegovo srce ispunjeno ljubavlju prema svom Gospodaru, ukrašava se Njegovim svojstvima (sifatima). Kako god je njegovo srce smekšalo, i njegov kalup smekša, topi se i pokorava. Znak toga su djela koja nakon što ih srce prihvati (kabul) i odazove im se (idžabet), njegov kalup i tijelo ih prihvate i izvršavaju. Ovakav rob postane od voljenih (i odabranih robova). On presijeca svaku vezu i veže se samo za Hakka. Od svega što nije Allah (ma sivallah) se udaljava i dovodi se u Božanski hudur (huduri Ilahi). Od njega se odstranjuje žestina i tvrdoća nefsa. Zagrijava se (nurani) toplinom ruha. Iz njegovog srca se presijeca i odstranjuje damar nefsa (i njegovih misli).”

“Srce voljenog (mahbuba) koji je učinjen sposobnim za iršad je spašeno od loših osobina, njegova prsa su otvorena a koža smekšana. Njegovo srce (kalb) je poprimilo prirodu duha (ruha) a njegova duša (nefs) prirodu srca. Nefs koji je trajno navodio i naređivao loše, sada je smekšao i pokorio se Hakku.”

“Ko bude postigao ovaj mekam koji smo opisali, on je apsolutno potpuni muršid, istinski poznavalac Allaha (arif billah) i Njegov voljeni koji je postigao temeljnu (ili praiskonsku, o.pr.) slobodu. Njegov pogled i govor su lijek. On govori sa posebnom podrškom i nurom Uzvišenog Allaha. On s Njim šuti, s Njim daje i s Njim zabranjuje. Sa svojom željom i ljubavlju ne čini ništa. Čini ono što Hakk želi, jer ga je On

Uzvišeni obavijestio o Svojoj nakani (murad). On na svaku stvar utiče (tesarruf ) sa htijenjem Uzvišenog Allaha, a ne sa svojim nefsom.”209

Terdžumanul-arifin, Imam Kušejri, kuddise sirruhu, (465.h / 1072.m) u svojoj “Risali” ovako definiše velijja: “Velijj je pod Božanskom zaštitom (himajetul-llahi). Zaštićen je od grijeha. Uzvišeni Allah ga ne ostavlja ni na jedan tren samog sa svojim nefsom. Sa ovom Božanskom podrškom on je u stalnoj pokornosti i ibadetu. Sve ovo je uvjet za evlijaluk (velajet).

Onaj ko se nalazi u stanju ili ko živi na način kojeg ne prihvata Šerijat, nije velijj, nego, jadnik koji je upao u zamku šejtana.”210

Hudžviri, kuddise sirruhu, (470.h / 1077.m) je na ovu temu dao slijedeći zaključak: “Velijj nije kao Pejgamber da nikada ne čini grijeh, budući da je on čovjek (bešer), može počiniti neku grešku, kao i da je počini radi neke mudrosti (hikmet). Međutim, ta greška ni u kom slučaju nije veliki grijeh koji će ga izvesti iz imana zbog kojeg bi postao nevejernik i bio odbačen. Potpuni velijj ne ustrajava u greškama i ne smatra ih lijepim, naprotiv, on se odmah vraća i kaje Hakku. Hakim Et- Tirmizi, Džunejd El-Bagdad, Haris Muhasibi i drugi velikan ehli hakikata. su ovog mišljenja.”211

U životopisima Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, (sirama), kao i u tabekatima (koji govore o životu ashaba ; o.pr.) se prenosi da su velikani medu ashabima s vremena na vrijeme činili greške koje odgovaraju njihovim deredžama, kao i greške koje su iz grupe ostavljanja najprečeg (terki evla). Međutim, oni nisu ustrajavali u greškama, nego su se istog časa vraćali i kajali Hakku Uzvišenom. Takvo nešto ih

209 Suhraverdi, Avariful-Me’arif, u skraćenoj verziji preuzeto iz 10. poglavlja.

210 Kušejri, Risale, 127.211 Vidi: Hudžviri, Kešful-Mahdžub, (prevod: S. Uludag), 242.str.

Dr. Dilaver Selvi

�6


��

nije lišilo njihovih visokih položaja i svojstava “ashaba”. Džunejd El-Bagdadi, kuddise sirruhu, je upitan: “Može Ii

velijj počiniti blud?” On je pogeo glavu naprijed i tako ostao neko vrijeme, a zatim proučio ajet: “A Allahova zapovijed (emr) kako bude određena (kaderen), tako će i biti (makduren).”212 Sa tim je ukazao da; ukoliko je to određeno, i velijj to može počiniti.213 Ovo stanje se nalazi u okvirima mogućeg i ono je veliki ispit i iskušenje Uzvišenog Allaha. Međutim, ono je toliko skriveno da se može reći da ga kod evlija i nema, jer, šejtan nemože ništa učiniti potpunim mu’minima. Kur’an Mudri nas obaviještava o njegovom, (l.a.) priznanju: “E tako mi dostojanstva (Izzeta) Tvoga, sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!”214

Uzvišeni Hakk kaže: “On (šejtan, l.a.) doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju (sa ubjeđenjem-jekin) i koji se oslanjaju (u potpunosti) na svoga Gospodara; njegova vlast je jedino nad onima (gafilima) koji njega za zaštitnika (i prijatelja) uzimaju i (kafirima) koji druge Allahu ravnim smatraju.”215

A radosna vijest Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, je ovo: “Onaj ko se (istinski) pokaje za svoje grijehe je kao onaj što nema grijeha. Kada Uzvišeni Allah zavoli jednog Svog roba, (i kad ta Njegova ljubav zaposjedne sva njegova osjetila, srce i čitavo tijelo) grijeh mu ne može naštetiti. (Zbog Božanske džezbe i aška, grijeh ne može naći puta do njegovog srca.)”216

Prema onome što objašnjava Imam Suhraverdi, kuddise

sirruhu, Allahov dobri (salih) rob sa trajnim pokajanjem (tevbom) i pokornošću čisti svoje grijehe i pogreške, tako da melek na lijevoj strani nema šta da zapiše. Na taj način, rob potpuno čist stiže svom Gospodaru.217 Uvjet (šart) za velajet nije biti bez grijeha i pogreški, nego ne ustrajavati u njima. Zbog jedne pogreške svog muršida ili zbog nečega što se ne sviđa njegovom nefsu kod njega, murid ga ne smije napuštati, osuđivati ili udaljavati od njegovog odgajanja (terbijjeta).

Kao zaključak i siže na ovu temu, možemo reći sljedeće: Istinski velijj je takav da za njega Uzvišeni Allah kaže: “Kad Ja zavolim Svog roba, postanem njegov vid kojim vidi, njegov sluh kojim sluša, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi. Tada on sa Mnom vidi, govori, sluša, uzima i hodi.”218 Šejtan (l.a.) kao predvodnik svakog zla govoreći: “E tako mi Izzeta Tvoga, sigurno ću ih sve na stranputicu navesti,. osim Tvojih među njima robova iskrenih (koji su posjednici ihlasa i jekina, jer za njih nemam snage, njima moja spletka ništa ne može.)”219, odustao je od njih i izgubio nadu da će ih odvojiti od istine. U tom slučaju, velijj je “arif billah”, “varisul-enbija”, on je potpuni insan koji je postigao svojstvo (sifat) Allahovog namjesnika (halifetullah) na mekamu posebnog velajeta (velajetul-hassa). Sa ovim svojstvom i stanjem on je pod manevijjatskom podrškom i kontrolom, iz kojih proističe da je zaštićen od loših osobina i djela.

Pored svega toga, muršidi kamil koji posjeduje ovaj visoki mekam, budući da je čovjek, smatramo da može počiniti grešku u okviru tih ljudskih (bešerijjetskih) svojstava i osobenosti. Mislimo da je Uzvišeni Hakk, i Svoje najodabranije robove prepustio nekim pokliznućima (zelie) i pogreškama (hata’)

217 Suhraverdi, Avarif, 484, (prevod: Gerček Tesavvuf, 624.str.). 218 Vidi: Buhari, Rikak, 38; Ibni Madže, Fiten, 16; Taberani, El-Mu’džemul-

Kebir, 8/222, No.7880; Ibn; Ebi Dunya, Kitabul-Evlija, 26-7.219 Sura Sad, 82-3.

212 El-Ahzab, 38.213 Kušejri, Risale, 175.214 Sura Sad, 82-3.215 En-Nahl, 99-100.216 Sujuti, El-Džami’us-Sagir, 1/No.3386; Ali El-Mutteki, Kenzul-Ummal,

4/208.

Dr. Dilaver Selvi

��


��

zbog toga što su ljudska bića (bešer), a prema njihovoj deredži; bilo da se radi o ostavljanju onoga što je preče (terki evla) ili onome što je spomenuto u izreci: “Dobra djela ebrara su grijesi mukarrebina.” To je radi potvrde Njegovih potpunih svojstava, da niko osim Njega nije potpuno čist (munezzeh) i daleko (muberra) od svakojakih nedostataka i mahana, i da niko nije odlikovan (muttasif ) sa svim potpunim svojstvima osim Njega, te da Mu u tome nema sličnog niti sudruga. Sve to je mudrost Onoga koji je čist (hikmeti Subhani) i manifestacija Njegovog Rububijjeta (džilvetu Rabbani). A Allah najbolje zna.220

11. Nekoliko važnih napomena

a) Prvo moramo pogledati sebe

Osnova tesavvufa je u tome da čovjek prije svega vidi svoje nedostatke i da ide putem njihovog liječenja. Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, je rekao: “Blago onome koga zauzetost svojom sramotom spriječi od istraživanja sramota drugih, koji većinu svoga imetka udjeljuje, koji čuva svoj jezik od bespotrebnih riječi i besmislica, i koji ostane u okvirima sunneta ne zaranjajući u novotarije.”221

Onaj ko razmisli o svojoj nepokornosti u djelima, gafletu u svom srcu, inertnosti svoje prirode, labilnosti i ravnodušnosti na putu Ahireta, te ništavnosti svojih ibadeta u odnosu na dobrotu svoga Gospodara; dok mu oči prate nekoga drugog istražujući njegove nedostatke, iako mu je njegov nefs najbliži, odmah treba okrenuti glavu prema svom nefsu i njegovim otvorenim nedostatcima, te plakati nad svojim halom.

Kutb iršada našega vremena i vrelo fejza, Sejjid Abdulbaki, Hazretleri, je na jednom sohbetu vezano za ovu temu naveo veoma prefinjen primjer: “Sufija koji traži Hakka treba biti kao paun, a ne kao vrana. Paun ne gleda mnoštvo ljepote svog tijela, nego crninu svojih nogu, i poginje glavu. I sufija treba biti takvog razmišljanja i stanja; treba gledati nedostatke svoga nefsa a ne lijepa stanja (hal) koja posjeduje. To je zbog toga što insan kada posmatra svoja lijepa stanja, ona bivaju uzrokom njegove oholosti i samoljublja. Paun pored tolike ljepote boja, stidi se svojih crnih nogu. Vrana, iako ima samo dvije boje, i pored toga što svoj kljun zabada u svakavu prljavštinu, gače na sav glas kao da je ona najljepša ptica i kao da osim nje nema nijedne ptice. Eto, to je razlika medu njima!

Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, je rekao: ’Mu’min je mu’minu ogledalo.’222 Prema ovom hadisu, čovjek dok god u sebi ne vidi grešku i nedostatak koji vidi kod svog brata mu’mina, nije moguće da postigne potpunost (kemalat). Gavs, kuddise sirruhu, je na jednom sohbetu rekao: ’Insan dok sebe ne vidi prostim i bezvrijednim kao što je sasušena balega, neće moći stajati na površini vode i neće moći krenuti putem manevijjata. Onaj ko sebi pripisuje neku vrijednost i težinu, tone u vodu poput kamena i nikome nije od koristi.’

Sva potpunost (kemalat) koja se manifestuje na stvorenjima je odraz (tezahur) potpunosti i savršenosti Allaha Uzvišenog.

222 Vidi: Buhari, Edebul-Mufred, No.238; Ebu Davud, Edeb, 49, No.4918; Sujuti, El- Džami’us-Sagir, No.9141

220 Opširnije o velijju, evlijaluku i sačuvanosti velijja, možete vidjeti u našem djelu: “Evlijaluk i keramet u Islamu”.

221 Dejlemi, Musned, 3/21, No.3742; Sujuti, El-Džami’us-Sagir, 2/No.5306; Hejsemi, Medžme’uz-Zevaid, 10/229.

Dr. Dilaver Selvi

100


101

Ukoliko čovjek smatra da je njegov kemalat od njega samoga, to je besmislena tvrdnja i veliki nedostatak.”223

b) Muhabbet je istina (hakk) a pristrasnost u ljubavi (te’assub) je zabranjena

Voljeti radi Allaha je istina, ali je zabranjena pristrasnost (te’assub) radi svog nefsa ili neke koristi. Rob nije stvoren da podržava svoj nefs i korist, nego je stvoren i zadužen (mukellef ) da brani istinu. Istina nije ono što svako po sebi smatra lijepim, istina (hakk) je ono što Uzvišeni Hakk smatra lijepim i o čijoj Ijepoti nas je obavijestio. Onaj ko želi da se spasi, treba se pokoriti svome Gospodaru. Primljena (makbul) ljubav je ona koja je u skladu sa Božijim zadovoljstvom i edebom. Osim onih koji su se voljeli Allaha radi, svi drugi prijatelji će biti neprijatelji jedni drugima na Ahiretu. O toj realnosti nam govori slijedeći ajet: “Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali, grijeha klonili (i voljeli se Allaha radi.)”224

Pejgamber rahmeta, sallallahu ’alejhi ve sellem, je rekao: “Čovjek je sa onim koga voli.”225

Uzvišeni Allah kaže: “Onima koji se vole radi Mene, koji radi Mene pitaju jedni za druge i traže jedan drugog, koji se posjećuju radi Mene, koji jedni drugima udjeljuju i počast ukazuju radi Mene, Moja ljubav (muhabbet) je dug (hakk).”226

“Na Kijametskom Danu Uzvišeni Allah će reći: Gdje su oni koji su se radi Mog Dželala (zadovoljstva) voljeli? Danas

kada nema nikakvog hlada, njih ću smjestiti u hlad Moje Milosti.”227

Svi ovi hadisi potvrđuju da će samo ljubav Allaha radi biti od koristi. Čovjek ne smije biti pristrasan u ljubavi (muhabbet) i putu koji je njemu prirođen (mešreb), pa da hvaleći svog učitelja (ustaz), hodžu ili muršida, druge dobre ljude i muršidi kamile ocrnjuje, vrijeđa i negira. Svi dobri mu’mini i muršidi kamili su braća i prijatelji. Zato što je Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, rekao: “Moj (pravi) ehli bejt su bogobojazni (muttekije), ma ko oni bili i ma gdje bili!”. 228 229Prema tome, muršidi kamili su ehli bejt Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem. Hadisi šerif: “Alimi su nasljednici Pejgambera”, ukazuje na to da su svi istinski (Rabbani) alimi nosioci duhovnog tereta Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, te da oni nastavljaju sa odgajanjem (terbijjet) i čišćenjem (tezkijje) ummeta. Budući da je tako, onda je svaki od njih dostojan da se radi Allahovog zadovoljstva i hatura Resulullaha, sallallahu ’alejhi ve sellem, voli, hvali, poštuje, da mu se služi, ide njegovim putem, i da se okoristi njihovim stanjima.

Naravno, čovjek može u čuvanju prava arifa na čije sohbete dolazi i koji ga odgaja, da nakon što ga zavoli požuri sa širenjem vijesti o njemu i njegovim lijepim stanjima (halovima). Međutim, to ne smije biti držanje svoje strane i pristrasnost, nego trud da svakome prenese njegovu ljepotu koju je kod njega vidio.

Kao što je rekao Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, i drugi arifi, murid ne smije porediti svog muršida sa njegovim

227 Muslim.Birr, 12,No.37,.228 Vidi: Ahmed, Musned, 5/235; Taberani, El-Mu’džemus-Sagir, No.318,

El-Mu’džemul-Evsat, 4/204, No.3356; Ali El-Mutteki, Kenzul-Ummal, 3/89, 94; Hejsemi, Medžm’euz-Zevald, 10.tom /269.str.

229 Ebu Davud, Ilm, 1; Tirmizi, Ilm, 19; Ibni Madže, Mukaddima, 17; Darimi, Mukaddima, 32.

223 Ovo predavanje (sohbet) je prenio Sejjid Saki Erol.224 Ez-Zuhruf, 67.225 Buhari, Edeb, 96; Muslim, Birr, 165; Tirmizi, Zuhd, 50; Hakim,

Mustedrek, 4/171 .226 Ahmed, Musned, 5/229; Hakim, Mustedrek, 4/169-70.

Dr. Dilaver Selvi

102


103

prijateljima ili sa drugim muršidima. Naime, on mora vjerovati da je njegov manevijatski udio (nasib) kod njegovog muršida i da je njemu predat u emanet od strane Allaha Uzvišenog; kada bi svijet bio pun muršida, on opet mora znati da će njegov nasib doći preko kapije njegovog muršida, da je lijek za njegovu bolest jedino njegov muršid, te sav svoj trud i pažnju treba usmjeriti prema njemu.230 Jer, ukoliko murid jednog muršidi kamila čvrsto ne vjeruje da je on potpun (kamil) i onaj koji upotpunjuje (mukemmil), u njegovim rukama se neće popraviti i postići ono što želi.

S druge strane, ukoliko čvrsto vjeruje u svog muršida, to ne smije preći u pristrasnost kojom će narušiti poštovanje i edeb prema drugim muršidi kamilima.

c) Pokornost bez pogovora muršidi kamilu i mukemmilu je dozvoljena

Pokornost (teslimijjet) i ljubav (muhabbet) koje smo gore naveli su potrebni prema muršidi kamilu, jer, onaj ko nije istinski nasljednik (Pejgambera, s.a.v.s; o.pr.) i istinski muršid ne može svojim muridima obezbjediti duhovnu uzdizanje (terakki). Jedan od Nakšibendijskih velikana, Mudžeddid drugog milenijuma, Imam Rabbani, kuddise sirruhu, po ovom pitanju napominje ovo: “Onaj ko nije upotpunio svoj sejri suluk i manevijjatsku džezbu, i koji zauzme mjesto iršada (dok mu ne dođe išaret, dozvola i ovlaštenje za to od Allaha i Njegovog Poslanika) kao nepotpun (nakis), je najveći uzrok zastoja na putu onih koji su se vezali (intisab) za njega. Sohbet takvoga je za murida otrov koji ubija, vezivanje za njega je bolest koja uništava .”231

Kutbur - Rabban, Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, kaže:

“Nakon što Allah Uzvišeni usmjeri srce murida prema jednom muršidi kamilu, on ne treba pokazivati svoju blagonaklonost i pažnju ničemu drugom. Jer, ono što mu je udio (nasib) i na dunjaluku i na Ahiretu je baš ispred njega, (pa neka nastoji postići taj svoj udio,). Moj Sejjid, Ali ibni Vefa, rahimehullah, je govorio: “Ukoliko nađeš istinskog muršida, naći ćeš i svoj hakikat. Kada nađeš svoj hakikat, naći ćeš Allaha Uzvišenog. Kada nađeš Allaha, sve si našao. Najvažnije je da nađeš ovakvog jednog muršida. Shvati ovo, i kada nađeš ovakvog nekoga smatraj ga blagom.”232

Jedan kamil-i-mukemmil muršid je uzrok sreće cijelog svijeta. On je počast i blagodat Uzvišenog Allaha ovome ummetu nad kojim je milost. Oni koji postignu ovu blagodat, ono što trebaju činiti jeste pokornost (itat) i ukazivati poštovanje (hurmet) Allaha radi imamu takvaluka koji je pred njima. Ishod i posljedica pokornosti u Ime Allaha je rahmet i Džennet. Evlije na ovome svijetu uživaju u džennetu spoznaje Allaha (ma’rifetullah) i Božanskog aška. Halke zikra koje prave, Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, je nazvao “Džennetskim baščama”.233 Iskreni talibi koji su s njima, ubiru plodove ma’rifetullaha iz ove bašče. Temelj svakog posla na ovom putu je iskrenost i vjernost. Oni koji su iskreni (sadik) u govoru, nijjetu, djelima, u svojoj srži i cilju, postići će Allahov rahmet i blagodati (nimete) koje je obećao.

d) Kritikovati arife bez provjere vijesti o njima je opasno

Negativne vijesti i glasine o dobrim ljudima i muršidi kamilima se moraju uzimati sa velikom pažnjom i oprezom. Nikako se ne smije odmah vjerovati i širiti ono što se čuje, nego,

232 Ša’rani, Ibid 1/190233 Vidi: Tirmizi, Da’vat, 82; Ahmed, Musned, 3/150.

230 Vidi: Ša’rani, El-Envarul-Kudsijje, 2/95.231 Imam Rabbani, Mektubat, 61. pismo.

Dr. Dilaver Selvi

104


105

to treba ispitati budući da postoji mogućnost da je dotična vijest pogrešno shvaćena ili nepouzdano prenesena. Prije nego što ta vijest ili događaj ne iziđu u javnost kao dan jasni, i dok se ne bude razumjelo šta je stvarni cilj i smisao riječi ili djela kojeg je dotični murid rekao ili uradio, ne smije se donositi sud na osnovu predpostavki.

Činiti neku grešku je grijeh, a, i širiti istu je grijeh. Posebno se treba truditi i prekrivati moguće greške alima i osoba koje su uzor ljudima, i ne širiti ih medu ummetom. Jer, mala greška koja se prenosi od usta do usta, na kraju se počinje predstavljati kao veliki haram. Na taj način se sjeme vesvese i fitneluka sije u srcima zbog kojih se mnogi ljudi ne mogu okoristiti od takvih osoba.

Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, je na ovu veoma osjetljivu temu upozorio na slijedeći način: “Čuvajte se širenja greške alima! Čekajte da se povrati!”234

e) Kada je nijjet dobar, i kraj (akibet) je dobar

Kada se ide u posjetu (zijaret) jednom muršidu, nekom dobrom čovjeku ili istinskom alimu, treba se krenuti sa lijepim nijjetom, otvarajući srce i sa željom da se zadobije njegov hal i bereket. Svoju pamet i nefs treba ostaviti po strani i radi Allahovog zadovoljstva, sa edebom, nadom i strahom zijaretiti ga i vezati se (intisab) za njega. Ne smiju se sa srcem miješati raznorazni komentari razuma i računi nefsa. Imam Ša’rani, kuddise sirruhu, kaže: “Čuo sam mog Sejjida Muhammeda Šinavija, kuddise sirruhu, gdje kaže: ’Jedna od blagodati koje mi je darovao Uzvišeni Allah jeste, kada god bih išao kod nekog muršida (ili saliha), vagu mog razuma bacio bih na jednu stranu, a svoj nefs bih stavio pod njegove noge. Na taj

način sam se svaki put vratio sa Božanskom pomoći (meded) i koristi ( faide).”235

Poslušajmo šta kaže Imam Rabbani, kuddise sirruhu, o ehlullahima: “Ljubav prama ehlullahima (a posebno prema muršidi kamilima) se treba smatrati jednim od najvećih nimeta. Ono što se traži od Uzvišenog Hakka jeste ostati dosljedan u toj ljubavi. Zbog vezanosti za ove velikane, ono što se postigne u maloj količini treba se prihvatati kao veliko. Jer ono nije malo.”236

f) Postojanost (istikamet) i bogobojaznost (takva) onoga koji se slijedi su dovoljni; ne treba se tražiti keramet.

Za slijeđenje i pokornost jednom muršidi kamilu, njegov istikamet, takvaluk i njegov život u skladu pohvalnog ahlaka (ahlaki hamide) kao nasljednika Pejgambera (a.s.), kao i širenje tog ahlaka se moraju smatrati dovoljnim. Od njega se ne smiju očekivati nadnaravne (harika) stvari, otkrovenja (kešfovi) i kerameti, i ne smije se iršad vezati za ovakve stvari. Pokazivanje mudžize od strane Pejgambera, sallallahu ’alejhi ve sellem, je bilo uvjet (šart) za dokazivanje njegovog Vjerovjesništva, dok za velijja nije šart pokazivanje kerameta kako bi dokazao da je on velijj. Velijj ne donosi nikakvu novu vjeru za koju bi postojala potreba za dokazivanjem njegovog ovlaštenja ili ispunjenjem njegove želje. Ono što čini potpuni nasljednik (varis) je ono s čim smo svi zaduženi; da živi po vjeri (Islamu; o.pr.) na način kako to Allah zahtijeva i u skladu ahlaka Njegovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, te da tu vjeru širi i oživljava. On govori u ime Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, i njima poziva. Kada su govor i stanje ovakvog jednog

235 Šaranl, El-Envar, 1/182.236 Imam Rabbani, Mektubat, 142.pismo.

234 Bejheki, Sunenu Kubra, 10.tom /211.str.; Sujuti, El-Džami’us-Sagir, 1/No.147.

Dr. Dilaver Selvi

106


10�

čovjeka na istikametu, sumnjati u njegovo stanje je poput sumnje u vjeri, i to je gore od srčane bolesti i tmine nefsa. Arifi su ovakvo nešto ocjenili kao veliku bolest.237

Treba dodati i to da je keramet evlija istina (hakk). Keramet je dar Uzvišenog Hakka Njegovim dobrim (salih) robovima. Zato zahtijeva zhvalnost (šukr) a ne ponos ( fahr). On se ne smije smatrati ciljem, nego sredstvom postizanja čvrstog vjerovanja i ubjeđenja (jekin). Ne može se postići traženjem, a ne daje se onome ko ga čeka. U osnovi, keramet se ne može tražiti ni od koga, jer je svakome naređen istikamet.

Nakon uputstva Pejgamberu, sallallahu ’alejhi ve sellem: “(Miljeniče!) Ti idi pravim putem postojano (sa istikametom), kao što ti je naređeno!”, slijedi i naredba: “I oni koji s tobom tevbu čine neka budu postojani (na istikametu).”238

Ajeti kerim: ”A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao prevovjerni, vjeru ispovjedaju”239 ukazuje na pravi cilj. Ishod i posljedica istikameta su (riječi Uzvišenog; o.pr.): ”A Allahovo zadovoljstvo je veće od svega!”240

Prema Sehl ibni Abdullahu Et-Tusteriju, kuddise sirruhu, (283.h 1896.m), najveći keramet je napustiti nešto od ružnog ahlaka i zamjeniti ga sa dobrim. 241

Kako su lijepe riječi Ahmeda Taberanija Serahsija, kuddise sirruhu, koji je rekao: ”Cilj kerameta je povećati ubjeđenje (jekin) u tevhidu. Onaj ko ne vidi da u Univerzumu jedino Allaha sve stvara i održava, za njega je isto bilo da vidi nešto nadnaravno ili obično.”242

Pir Šazilijskog tarikata, Ebul-Hasan Eš-Šazili, kuddise

sirruhu, (624.h. / 1256.m.) je rekao: “Onome ko trajno želi keramet i prisiljava sebe na dobra djela kako bi ga postigao, keramet se ne daje. On se daje onome ko ne vidi nikakve vrijednosti kod sebe i u svojim djelima, onome koji je stalno zaokupljen sa muhabbetom Allaha Uzvišenog i gleda Njegovu dobrotu, i onome koji je izgubio nadu u svoj nefs i svoja dobra djela. Nema većeg kerameta od imana i slijeđenja sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem. Onaj kome je to dato, a on i dalje žudi za još nečim pored toga, takav je, zaista, lažac u svom pozivu i u onome za šta se prikazuje, njegove riječi su izmišljotine, ili je grješnik koji nije stekao istinsko znanje. Njegov primjer je primjer onoga koji je postigao blagodat da boravi kod sultana, pa, ne zadovoljivši se time želi da služi životinjama u štali.” 243

Nema razloga da se keramet poriče, kao što nema ni potrebe niti mogućnosti da se uvijek dokazuje. Kazna za onoga koji poriče ono što je istina, jeste da bude od njega uskraćen. U svim djelima Islamskog vjerovanja (akaida) se nailazi na činjenicu: ”Keramet je istina (hakk),” koja važi za ’keramet’ do kojeg se dolazi u okvirima istine. One stvari što se mogu pojaviti kod grješnika ( fasika) i nevjernika(kafira) su od ’istidradža’, i moraju se držati van ovih okvira.

Kod Uzvišenog Hakka ne postoji ništa što bi bilo izvanredno (harikul-ade) ili nadnaravno; za Njega je isto jednu ćeliju podijeliti i mjesec na dva djela prepoloviti.

Što se nas tiče, ono što doživljavamo, vidimo, osjećamo i što smatramo da je normalno u našem tijelu, u osnovi je sa svim stanjima i pokretima, svaka stvar pojedinačno jedno čudo izvanrednosti (harika) i primjer kerameta. U svakoj stvari se dokazuje prelazak iz nepostojanja u postojanje, iz smrti u život, a ako se pogleda sa nurom imana, onda se u najmanjoj čestici i u svim nebeskim tijelima očituju (tedželli) imena (esma)

243 Ša’rani, Tabekatul-Kubra, 2/7.

237 Imam Ša’rani ibid 2/20.238 Hud, 112.239 El-Bejjine, 5.240 Et- Tevbe, 72.241 Kušejri, Risale, 2/679 .242 Kušejri, ibid, 2/675.

Dr. Dilaver Selvi

10�


10�

Uzvišenog Hakka. Drugim riječima, nijedno živo ili neživo stvorenje nije vlasnik svog postojanja, njihovo postojanje je od Allaha Uzvišenog. U osnovi, volja, stvaranje, život i sud su Njegovi. Nakon što ovo sazna sa jekinom, na robu nije da traži nova čuda, nego da otvori oči prema postojećim mudrostima i realnostima, i da robuje Stvoritelju sa ljubavlju i edebom. Onaj ko ne posjeduje edeb i ljubav prema Bogu, on još nije zakoračio u okvire Ijudskosti (da bude insan; o.pr.), i kada bi vidio sve mudžize, ništa ne bi shvatio, zato što je njegovo srce mrtvo a razum opijen.

Literatura:

1. Abdulbaki, Muhammed Fuad, “El-Mu’džemul-Mufehres Li Elfazil-Kur’an”, Istanbul, 1984”.

2. Abdulkadir Isa, “Hakaik ani’t - Tasavvuf”, Halep, 1993

3. Abdurrahman Tahi, “Išaretler”, Istanbul, 1994,

4. Abdurrezzak, Ebu Bekr b. Hemmam es Sanani, “el-Musannef’, (1-XI), el-Medžlisu’l Ilmi yayınları.

5. Adžluni, Ismail b. Muhammed, “Kešfu’l-Hafa”, (I-II), Bejrut,1985.

6. Ahmed, b. Hanbel, “Musned”, (I-X), Bejrut, 1991. “Kitabu’z-Zühd”, Bejrut, 1988.

7. Alijju’l-Kari, “Mirkatu’l-Mefatih”, (I-XI), Bejrut, 1994.

8. Ali el-Muttaki, “Kenzu’l-Ummal”, (I-XVIII), Bejrut, 1993.

9. Alusi, Šihabuddin Mahmud, “Ruhu’l-Meani”, (I-XV), Bejrut, 1987.

10. Ankaravi, Ismail, “Minhadžu’l-Fukara”, trs. “Nakšu’l-Fusus Šerhi” (Pripremio: Ilhan Kutluer), Istanbul, 1995.

11. Arvasi, Sejjid Sibgatullah, “Minah”, Istanbul, 1983.

12. Attar, Feriduddin, “Tezkiretu’l - Evlija”, (Pripremio: Sulejman Uluda), Istanbul, 1991.

13. Ateš, Sulejman, “Islam Tasavvufu”, Istanbul, 1992.“Išari Tefsir Okulu”, Ankara, 1994.

Dr. Dilaver Selvi

110


111

14. Ajni, Muhammed b. Ahmed, “Umdetu’l- Kari”’, (I-XX), Egipat, 1982.

15. Ajni, Mehmed Ali, “Tasavvuf Tarihi”, Istanbul, 1992.

16. Azimabadi, Muhammed Šemsu’l - Hakk, “Avnu’l - Mabud”, (I-XIV), Bejrut, trs.

17. Beaavi, Ebu Muhammed el-Husein b. Mesud,“Mealimu’t- Tenzil” (I-VIII), Rijad, 1993.“Šerhu’s - Sunne” (I-XVI), Bejrut, 1983.

18. Bejdavi, Abdullah b. Omer b. Muhammed, “Envaru’t - Tenzil ve Esraru’t - Te’vil” (I-II), Bejrut, 1988. I izdanje

19. Bejhaki, Ahmed b. Husein, “Kitabu’z-Zuhdu’l-Kebir”, Bejrut, 1987. “Šuabu’l-Iman”, (I-IX), Bejrut, 1990.

20. Buhari, Muhammed b. Ismail, “Sahihu’l- Buhari”, (I-VIII), Bejrut, 1991.

21. Bursevi, Ismail Hakki, “Ruhu’l-Bejan”, (I-X), Bejrut, 1995.

22. Džami, Abdurrahman, “Nefahatu’l-Uns” (Pripremio: Sulejman Uluda-Mustafa Kara), Istanbul, 1995.“Nakdun’n-Nusus fi Šerhi Nakši’l-Fusus”, Teheran, 1380 h.

23. Džili, Abdulkerim, “Insan-i Kamil”, (Prevod: Abdulkadir Akčiček), Istanbul, 1980.

24. Džurdžani, eš-Šerif Ali. b. Muhammed, “et- Ta’rıfat”

25. Darimi, Abdullah b. Abdurrahman, “Sunenu’d - Darimi”, (I-II), Bejrut, 1987.

26. Dejlemi, Šehredar b. Šurije, “Firdevsu’l-Ahbar”, (I-V), Bejrut, 1987.

27. Ebu Davud, Sulejman b. el-Eš’as es-Sidžistani, “Kitabu’z-Zuhd”, Kairo, 1992. “Sunenu Ebi Davud”, (I-II), Bejrut, 1988.

28. Ebu Nuajm, Ahmed b. Abdullah, “Delailu’n- Nubuvve”, (I-II), Bejrut, 1991.“Hiljetu’l-Evlija”, (I-X), Bejrut, 1987.

29. Ebu’s-Suud, Muhammed, “Iršadu Akli’s-Selim”, (I-IX), Bejrut

30. Ebu Ya’la, Ahmed b. Ali, “Musned”, (I-XVI), Bejrut, 1989.

31. Ebu Zehra, Muhammed, “Hatemun’n-Nebijjin”, (I-II), Bejrut, 1979.

32. Elbani, Muhammed Nasiruddin, “Silsiletu’l-Ehadisi’s-Sahiha”, Bejrut, 1985. IV izdanje“Silsiletu’l-Ehadisi’d-Daife”, Rijad, 1992.

33. Elmalili, M. Hamdi jazir, “Hak Dini Kur’an Dili”, (I-IX)- Istanbul, 1979. Sadeleštirme, Azim Dagitim, Istanbul, 1992.

34. Endelusi, Ebu Muhammed Abdullah, “Behčetu’n- Nufus” Muhtasar Buhari šerhi, (I-IV), Bejrut, trs.

35. Erajdin, Selčuk, “Tasavvuf ve Tarikatlar”, Istanbul, 1994.

36. Erbili, Muhamed Emin el-Kurdi, “Tenviru’l-Kulub”, Damask, 1991.

37. Ešref-i Rumi, “Muzekkin Nufus”, Istanbul, 1977.

38. Firuzabadi, Muhammed b. Jakub, “Kamusu’l-Muhit” (I-IV), Bejrut, 1991.

39. Gazzali, Muhammed b. Muhammed, “Ihjau Ulumi’d-Din”, (I-VI), Bejrut, 1992.“el-Munkizu mine’d-Dalal” Kahire, trs., Abdulhalim Mahmud akdim ve tahkikijle.

40. el-Gurab, Mahmud, “Rahmetun Mine’r-Rahman fi Tefsiri ve Išarati’l-Kur’an”, (I-IV), Damask, 1989.“Šerhu Fususi’l-Hikem”, Damask, 1985.

Dr. Dilaver Selvi

112


113

41. Hakim, Muhammed b. Abdullah,“el-Mustedrek”, (I-IV), Bejrut, 1992.

42. Hakim et-Tirmizi, Muhammed,“Kitabu Hatmi’l-Evlija”, Bejrut, 1965 (Osman Ismail Jahja’nin tahkikijle).“Kitabu Sireti’l-Evlija”, Bejrut, 1992.“Nevadiru’l Usul”, (I-II), Bejrut, 1992.

43. el-Hallal, el-Hasen,“Keramatu’l-Evlija”, Damask, 1992.

44. Hani, Muhammed Abdullah,“el-Behčetu’s-Senijje”, (Prevod: Adab), Istanbul. 1980.

45. Hatib, Ebu Bekir Ahmed b. Ali,“Tarihu Bagdad”, (I-XIX), Bejrut

46. Herevi, Abdullah b. Muhammed el-Ensari,“Menazilu’s-Sairin”, Kairo, 1966.

47. Herevi, Husein el-Vaiz,“Rašahatu Ajni’l-Hajat”, Daru Sadir,

48. Hejsemi, Nuriddin Ali b. Ebi Bekr,“Medžmau’z-Zevaid”, (I-X), Bejrut, 1982.

49. Hejtemi, Ahmed Šihabuddin b. Hadžer,“el-Fetava’l-Hadisijje”, Egipat, 1989.

50. Hudžviri, Ali b. Osman Džullabi,“Kešfu’l- Mahdžub”, Kairo, 1974.“Kešfu’l- Mahdžub terdžumesi”, (Pripremio: S. Uludag), Istanbul, 1992.

51. Humejdi, Abdullah b. Zubejr,“el-Musned”, (I-II), Bejrut, 1998.

52. Husejni, Abdulhakim,“Sohbetler”, Istanbul, 1987.

53. Ibnu Abdisselam, Izzuddin,“Kavaidu’l-Ahkam fi Mesalihi’l-Enam”, (I-II), Bejrut, 1990.

54. Ibnu Abdulberr, Ebu Omer Jusuf,“Džamiu Bejani’l-Ilm”, Bejrut

55. Ibnu Abidin, Muhammed Emin,“Medžmuatu Resailu Ibni Abidin”, (I-II), Alemu’l-Kutub.

56. Ibnu Adžibe, Ahmed b. Muhammed,“Ikazu’l-Himem fi Šerhi’l-Hikem”, Bejrut“Ikazu’l-Himem fi Šerhi’l-Hikem” Kairo, 1985.

57. Ibnu Arabi, Ebu Bekr Abdullah,”Ahkamu’l- Kur’an”, (I-IV) Bejrut, 1967.

58. Ibnu Arabi, Muhjiddin,“El-Futuhatu’l-Mekkijje” (I-IV), Bejrut“Fususu’l-Hikem” (Ebu’l-A’la Afifi’nin ta’lik ve tahkikijle), Bejrut, 1980.“Tefsiru’l-Kur’ani’l-Kerim”, (I-II), Bejrut, 1981. II izdanje

59. Ibnu Arrak, Ali b. Muhammed,“Tezihu’š-Šeriati’l-Merfua”, (I-II), Bejrut, 1981. II izdanje

60. Ibnu Atijje, Ebu Muhammed Abdulhakk,“el-Muharraru’l-Veciz fi Tefsiri’l-Kitabi’l- Aziz”, (I-V+Fihrist), Bejrut, 1993.

61. Ibnu Ebi’d-Dunja, Ebu Bekr Abdullah,“Kitabu’l-Evlija”, Kairo

62. Ibnu’l-Dževzi, Ebu’l- Feredž Abdurrahman,“Zadu’l-Mesir fi Ilmi’t- Tefsir”, (I-IX), Bejrut, 1987.

63. Ibnu Hadžer, Ahmed b. Ali el-Askalani,“Fethu’l-Bari” (I-XV), Bejrut, 1993. “el-Metalibu’l-Alijje”, (I-IV), Mekka-i-Mukerrema

64. Ibnu’l-Imad, Abdulhajj b. Ahmed,“Šezeratu’z-Zeheb fi Ahbari men Zeheb” (I-X), Bejrut, 1986. I izdanje

65. Ibnu Kajjim, Muhammed b. Ebu Bekr,“Medaridžu’s-Salikin”. (I-III), Bejrut, 1988.“Zadu’l- Mead”, (I-VI), Bejrut, 1994.

66. Ibnu Kesir, Ebu’l-Fida Ismail“el-Bidaje ve’n-Nihaje”, (I-XIV), Bejrut“Tefsiru Kur’ani’l-Azim”, (I-VIII), Kairo

67. Ibnu Madže, Muhammed b. Jezid,“Sunenu ibni Madže”, (I-II), Bejrut

68. Ibnu Mubarek, Abdullah,“Kitabu’z-Zuhd”, Bejrut

69. Ibnu Mulakkin, Omer b. Ali,“Tabakatu’l-Evlija”, Bejrut, 1986. II izdanje

Dr. Dilaver Selvi

114


115

70. Ibnu Redžeb, Abdurrahman b. Šihabuddin,“Džamiu’l-Ulum ve’l-Hikem”, (I-II), Bejrut, 1993. I izdanje

71. Ibnu Sa’d,“Tabakatu’l- Kubra”, (I-VIII), Bejrut

72. Imam Rabbani, Ahmed Serhendi,“Mektubat”, (I-II), Istanbul“Mektubat Terdžumesi” (Prevod: Abdulkadir Akčiček), Istanbul, 1977.

73. Islamska enciklopedija, Türkiye Diyanet Vakfı Yay.

74. Kad-i Ijaz, Ebu’l-Fadl,“eš-Šifa”, (I-II), Bejrut, 1988.

75. Kandehlevi, Muhammed Jusuf,“Hajatu’s-Sahabe”, (I-III), Bejrut

76. Kara, Mustafa,“Tasavuf ve Tarikatlar Tarihi”, Istanbul. 1990. Dergah yay.

77. Kasimi, Džemaluddin,“Mehasinu’t- Te’vil”, (I-XV), (Muhammed Fuad Abdulbaki’nin tashih, tahrić ve ta’likiyle)

78. Kastallani, Šihabuddin Ahmed b. Muhammed,“Iršadu’s-Sari”, (I-XV), Bejrut, 1996.

79. Kašani, Abdurrezzak,“Istılahatu’s-Sufiyye”, Kairo, 1992.“Šerhu Menazili’s-Sairin”, Kum, 1413. h.

80. el-Kediri, Dehlan,“Siradžu’t- Talibin Šerhu Ala Minhadži’l-Abidin”, (I-II), Daru’l-Fikr

81. Keklik, Nihat,“Muhjiddin b. Arabi”, Kültür Bakanlığı, Ankara, 1990.

82. Konuk, Ahmed Avni,“Fususu’l-Hikem Terdžume ve Šerhi”, (I-IV), Istanbul, 1987.

83. Kurtubi, Muhammed b. Ahmed,“el-Džami’ li Ahkami’l- Kuran”, (I-XX), Bejrut, 1985.

84. Kušejri, Abdulkerim,“er-Risale”, (I-II), Kairo“Letaifu’i-išarat”, (I-III), el-Hej’etu’l-Misrijje, 1981.

85. Mahmud el-Gurab,“Rahmetun Minerrahman”, (I-IV), Damask, 1989.

86. el-Makdisi, Ibnu’l-Kajsarani,“Safvetu’t - Tasavvuf”, Bejrut, 1995. I izdanje

87. Maverdi, Ali b. Muhamed,“en-Nuketu ve’l-Ujun”, (I-VI), Bejrut, 1992.

88. el-Mekki, Ebu Talib,“Ilmu’l-Kulub”, (Abdulkadir Ahmed Atatahkikiyle), Kairo“Kutu’l-Kulub”, (I-II), Daru Sadir

89. Mevlana, Dželaluddin,“Mesnevi ve šerhi”, (Pripremio: Abdülbaki Gölpinarli), Istanbul, 1985.“Šerh-i Mesnevi” (Şarih: Tahiru’l-Mevlevi), Istanbul, 1971.

90. Mevlana Halid,“Medžd-i Talid” (Pripremio: Yakub Čiček), Istanbul. 1987.

91. Mubarekpuri, Ebu’l-Ula Muhammed,“Tuhfetu’l-Ahvezi bi Šerhi Džamii’t-Tirmizi”, (I-X), Bejrut, 1990. I izdanje

92. Muhammed Alevi,“Mefahim Jedžibu en Tusahhah”, Mekka, 1987.

93. Muhasibi, el-Haris b. Esed,“er-Riaje li Hukukillah”, (Abdulkadir Ahmet Ata tahkikiyle), Bejrut

94. Munavi, Muhammed Abdurrauf,“Fejzu’l- Kadir”, (I-VI), Bejrut, 1972.“el-Kevakibu’d-Durrijje”, (I-IV), el-Mektebetu’l-Ezherijje

95. Munziri, Abdulazim,“et-Tergib ve’t- Terhib”, (I-IV), Bejrut, 1986.

96. Muslim, b. el Hadždžadž,“Sahihu Muslim”, (I-V), Bejrut, 1983.

97. Nedvi, Abdulbari,“et-Tasavvufu ve’l-Hajat”, Damask, 1963.“Tasavvuf ve Tarikatin Jenilenmesi”, (Prevod: Jusuf Erturul), Konja, 1992.

98. Nedvi, Ebu’l- Hasen Ali,“Gerček Tasavvuf”, (Prevod: Ismet Ersoz), Konja, 1992.“Islam Onderleri Tarihi”, (Prevod: Jusuf Karadža), Istanbul, 1992.

Dr. Dilaver Selvi

116


11�

99. Nehdživani, Nimetullah b. Mahmud,“el-Fevatihu’l-Ilahijje ve’l-Mefatihu’l-Gajbijje” (I-II), el-Matbaatu’l-Osmani, 1325. h.

100. Nesai, Ahmed b. Šuajb,“Sunenü’n-Nesai”, Bejrut, 1992.

101. Nesefi, Abdullah b. Ahmed,“Tefsiru’n-Nesefi”(I-III), Bejrut, 1989, I izdanje

102. Nevevi, Muhjiddin Ebu Zekerijja,“Sahih-i Muslim Šerhi”, (I-XVIII), Bejrut“Bustanu’l-Arifin”, Bejrut, 1994.

103. Nisaburi, Nizamuddin el-Hasen b. Muhammed,“Garaibu’l-Kuran ve Regaibu’l-Furkan” (I-XXX), Egipat, 1962.

104. Razi, Fahruddin,“Mefatihu’l-Gajb”, (1- XXXII), Bejrut,1990.

105. Said Havva,“Terbijjetune’r-Ruhijje”, Bejrut, 1979. (Ruh Terbijemiz. Prevod: Ibrahim Sarmiš-M Said Šimšek), Istanbul, 1986.

106. Said Nursi,“Mektubat”, Istanbul, 1979.

107. Sehavi,“el-Mekasidu’l-Hasene”, Bejrut, 1985.

108. Selvi, Dilaver,“Islamda Velajet ve Keramet”, Istanbul, 1990.“Kur’an ve Sunnet Išiginda Rabita ve Tevessul”, (Hejet), Istanbul, 1994.

109. Semarkandi, Ebu’l-lejs Nabr b. Muhammed,“Bahru’l-Ulum”, (I-III), Bejrut, 1993.

110. Sujuti, Abdurrahman Dželaluddin,“el-Džamiu’s-Sagir”, (I-II), Bejrut, 1981.“ed-Durru’l- Mensur”, (I-VIII), Bejrut, 1993.“el-Havi li’l-Fetava”, (I-II), Bejrut

111. Subki, Abdulvehhab b. Ali el-Kafi,“Tabakatu’š-Šafijje”, (I-X+Fihrist), 1992. II izdanje

112. Suhreverdi, Omer b. Muhammed,“Avarifu’l-Mearif”, Bejrut, 1983.

“Gerček Tasavvuf”, (Prevod: Dilaver Selvi), Istanbul, 1995. II izdanje113. Sulemi, Ebu Abdurrahman,

“Tabakatu’s-Sufijje”, Halep, 1986.114. Ša’rani, Abdulvehhab b. Ahmed,

“el-Envaru’l- Kudsijje”, Bejrut, 1988.“levakihu’l-Envari’l-Kudsijje”, Halep, 1993.“Tabakatu’l-Kubra”, (I-II), Bejrut

115. Šalibi, Ibrahim b. Musa,“el-I’tisam”, (I-II), Bejrut, 1986.

116. Tabarani, Sulejman b. Ahmed,“el-Mu’džemu’l- Kebir”, (I-XX), Bejrut“el-Mu’džemu’l-Vasit”, (I-XI), Rijad, 1995.“el-Mu’džemu’s-Sagir”, Bejrut

117. Taberi, Muhammed b. Džerir,“Džamiu’l-Bejan an Te’vili Aji’l-Kur’an”, (I-XV), Bejrut, 1988.

118. Tebrizi, Muhammed b. Abdullah,“Miškatu’l- Mesabih”, (I-III), Bejrut, 1991.

119. Tanevi, Ešref Ali,Hadislerle Tasavvuf, (Pripremio: H. Zaferullah Davudi-Ahmed Yildirim), Istanbul, 1995.

120. et- Tehanevi, Muhammed A’lab. Ali,“Keššafu Istllatl’l-Funun”, Bejrut, Daru Sadir.

121. Tirmizi, Ebu Isa Muhamed,“Sunen”, (I-V), Bejrut

122. Uludag, Sulejman,“Tasavvuf Terimleri Sozlugu”, Istanbul, 1991.

123. Vahidi, Ebu’l-Hasen Ali B. Ahmed,“el-Vasit fi Tefsiri’l-Kur’ani’l-Medžid”, (I-IV), Bejrut, 1994. I izdanje

124. Zebidi, Muhammed b. Muhammed.“Ithafu’s-Sadeti’l-Muttakin”, (I-XIV), Bejrut, 1989.

125. Zehebi, Muhammed b. Ahmed,“Tezkiratu’l-Huffaz”, (1-IV+Zejl), Bejrut.

126. Zemahšeri, Mahmud b. Omer,“Keššaf an-Hakaiki’t- Tenzil”, Bejrut


11�

Sadržaj

Riječ murida - sufije 7

Recenzija 11

Predgovor 13

MJERA U LJUBAVI PREMA EVLIJAMA 15

I KAKO ćEMO PREPOZNATI ALLAHOVOG VELIJJU? 19

II KOJIM MJERILIMA I KAKO ćEMO VRIJEDNOVATI ALLAHOVE PRIJATELJE (EVLIJE)? 25

1. Evlije su Božansko (Rabbanijsko) ogledalo, onaj ko ih ne posmatra pogledom ljubavi (muhabbet) i pouke (ibret), ne može se okoristiti od njih niti može postići mudrost (hikmet) 28

2. Voljeti evlije i ukazivati im poštovanje je nužan uslov bogobojaznosti (takva) 40

3. Evlije su predstavnici Allahovog jedinstva (tevhid), izvlače robove iz mnogoboštva (širk) i podstiču ih na pravo vjerovanje (jekin) 47

4. Uputa (hidajet) i upućivanje (iršad) se ostvaruju sa Allahovom dozvolom i pomoći, dok su muršidi posrednici (vesila) 55

Dr. Dilaver Selvi

120


121

5. Ljubav prema evlijama se očituje kroz pokornost (itat) i lijepo vladanje (edeb) 59

6. Evlije posjeduju različite stepene (deredže) 64

7. Evlije su ljudska bića koja imaju ljudska stanja i iskušenja 78

8. Insani kamil je blagoslovljen (mubarek) kao Kaba 86

9. Potpuni (kamil) mu’mini su vrijedni kao meleki, i od mnogih njih su čak i vrijedniji 89

10. Evlija nije bezgriješan (ma’sum) kao vjerovjesnik, ali je sačuvan Božanskom zaštitom (himaje) od ružnih svojstava 92

11. Nekoliko važnih napomena 98

a) Prvo moramo pogledati sebe 98

b) Muhabbet je istina (hakk) a pristrasnost u ljubavi (te’assub) je zabranjena 100

c) Pokornost bez pogovora muršidi kamilu i mukemmilu je dozvoljena 102

d) Kritikovati arife bez provjere vijesti o njima je opasno 103

e) Kada je nijjet dobar, i kraj (akibet) je dobar 104

f) Postojanost (istikamet) i bogobojaznost (takva) onoga koji se slijedi su dovoljni; ne treba se tražiti keramet. 105

Literatura 109

Sadržaj 119

Documents

20109497 Ljubav Prema Evlijama Dr Dilaver Selvi