Liturgija – slavlje Božje poniznosti

od 14. srpnja do 14. kolovoza 2019.

živo vreloHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji  •  GOD. XXXVI  •  CIJENA: 13 KN2019

7 živoliturgijsko-pastoralni list

ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXVI. (2019.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,mons. Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1

Ponizno

naša tema: Liturgija – slavlje Božje poniznosti 2

Ponizi sam sebe, I. Šaško

Slaviti u poniznosti, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 16

Biblijsko-teološka razmišljanja:D. Runje, I. Šaško, I. Raguž, A. Vučković, D. Tepert, I. Raguž

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

Preobraženje Gospodinovo

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

trenutak 40

Svećenici koncelebranti i pridruženje misi

7 • 2019

Slika na naslovnici:Križ: otajstvo ponizne Božje proslave.

13. postaja Križnoga puta; Katedrala sv. Križa, Sisak:

(Foto: Z. Atletić)

1živovrelo 7 - 20197 - 20197

Urednikova riječ

Ponizno

Po tajni grijeha između Božjega stvorenja i Stvoritelja nastao je ne-premostiv ponor koji čovjek sam nije bio kadar premostiti. Ostao je odijeljen od Boga, od zajedništva s njime. Mogao mu se tek

moliti, nadati mu se, iščekivati ga – u strahu. U otajstvu Isusa Krista Bog je utjelovljenjem sišao k čovjeku, a Kristovom smrću i uskrsnućem čovjeka uzdigao u božanski život, čime je dokinuo snagu njegova grije-ha i uspostavio trajan most koji povezuje ljudsko i božansko. Strah je ustupio mjesto poniznoj zahvalnosti. Bog je svoje božanstvo očitovao u ljudskosti, u onome što nas je dijelilo od njega. Po Božjemu milosno-me daru već sada smo dionici božanskoga života, preobraženi vječno-šću. Ta čudesna Božja poniznost, po kojoj čovjek biva uveden u zagrljaj Očeve vječnosti, trajno se i uvijek iznova daruje po liturgiji Crkve koja je spomenčin Kristova otkupiteljskoga djela. Vjernik je pred liturgijom i u liturgiji ponizan kao što je ponizan pred Kristom, pred otajstvom utjelovljenja, pred otajstvom njegove muke i otajstvom uskrsnuća. Po-niznost je čin vjere, čin izručenja Bogu, način slavljenja Boga.

Pred kime smo danas ponizni? Prema drugima smo u iskušenju biti oholi, prema sebi neiskreni, a pred Bogom prijetvorni. Kada izostane poniznost, sve se pretvara u laž i neiskrenost. Samo nas poniznost čuva u istinitosti života i životnih odnosa. U poniznosti se uči i otkriva novo. U poniznosti se prihvaća drugoga. U poniznosti se priznaje grijeh i moli oproštenje. U poniznosti se zahvaljuje. U poniznosti se služi drugima. Bez poniznosti čovjek ostaje sam, osuđen na samoga sebe. Tako je oho-lost tek umišljaj da smo nad drugima, da smo veći ili vrjedniji od drugih.

Liturgija, uzbiljujući otajstvo Božje posvemašnje poniznosti, od nas traži poniznost kako bismo mogli stupiti pred Poniznoga. On se pred nama ponizio, sišao je k nama u našu ranjenost grijehom, u našu smrt-nost, da bi nas uzdignuo u svoju slavu. Dostojno slavljenje Boga uvijek je zaodjeveno u poniznost, jer samo je poniznost dostojna Uzvišenoga koji se ponizio. Oholost ne slavi nikoga i ne zahvaljuje nikomu. Samo u poniznosti možemo slaviti. Zato u liturgiji ponizno stupamo u Božju prisutnost, ponizno se izručujemo njemu, ponizno se kajemo za grije-he, ponizno slušamo njegovu riječ, ponizno prihvaćamo dar njegove žrtve, ponizno prihvaćamo poslanje koje nam povjerava, ponizno moli-mo, ponizno iskazujemo hvalu. U liturgiji smo ponizni i kada vapimo i kada zahvaljujemo, i kada šutimo i kada pjevamo, i kada klečimo i kada stojimo. Poniznost je jedini liturgijski stav.

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

»Ponizi sam sebe«Slavlje otajstva Božje poniznosti

Ivan Šaško

Povijest spasenja povijest je Božje poniznosti, koja nije antro-pomorfni izražaj neke vrline, nego izražaj Božje biti – ljubavi. Gledajući Stari zavjet susrećemo jasan, pretežit govor o Božje-

mu veličanstvu, uzvišenosti, koja je postala blizinom svomu narodu, otkrivajući čudesna djela stvaranja, izabranja, oslobođenja i Saveza. Dakle, za razliku od religija koje očituju poimanje Boga u smislu stva-rateljske sile, Bog se u Bibliji priopćuje, komunicira, postaje blizim. To se vidi, na primjer, u riječima Ponovljenoga zakona: »Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?« (Pnz 4, 7).

Puno je pokazatelja te blizine koja se vidi u raznim oblicima pra-ćenja: od izabranih i darovanih ljudi, preko nauka i uredaba (Tora), mnogih veledjela, do odnosa koji su opisani riječima privrženosti, susreta, vjernosti, opraštanja. U svemu tome prisutna je poniznost, osobito u proročkim navještajima, kakvi su Izaijini spjevovi o Sluzi Gospodnjem.

Ipak, niti u jednoj religiji, osim u kršćanstvu ne postoji poniznost, kakvu objavljuje utjelovljenje Sina Božjega, muka i smrt Isusa Kri-sta. Sva kršćanska liturgijska slavlja u središtu imaju poniznost do poniženja, nemoć do bespomoćnosti, u kojoj se ostvaruje uzvišenje i svemoć. Cijeli Novi zavjet odiše tim sadržajem, a jedan od najiz-ravnijih tekstova svakako je: »On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.« (Fil 2, 6-8).

Tipski euhološki primjeriPremda se teološki sadržaj istine o Božjoj poniznosti nalazi u svim liturgijskim molitvama i slavljima, on nije često izravno spomenut u liturgijskim tekstovima. Ovdje navodim: jedan primjer iz vremena došašća, jedan iz tekstova korizmenoga vremena i jedan iz vremena kroz godinu. Tamo pak gdje ga nalazimo, nerijetko je sam izrijek o poniznosti oslabljen u prijevodima.

a) U Prvome predslovlju došašća, koje je prvo predslovlje u litur-gijskoj godini i stanovita teološka nit vodilja cijeloga djela spasenja, molimo: »On (Krist) je već došao, uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum, i otvorio nam put vječnoga spasenja.«(»Qui

3živovrelo 7 - 20197 - 20197

(Christus), primo adventu in humilitate carnis assumptae, dispositionis antiquae munus imple-vit…«). Ovdje se u prijevodu izgubila važna nijansa, jer na latinskome se doslovno kaže: »On je prvim do-laskom u poniznosti usvojenoga tijela…«.

b) U Zbornoj molitvi Nedjelje muke Gospod-nje, nakon ophoda ili svečanoga ulaska, Crkva moli: »Svemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo (carnem sumere), ponizio sama sebe i podnio sramotu križa (crucem subire fecisti). Daj da slijedimo uzor njegova poniženja (ad imitan-dum humilitatis exemplum), s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća.« Hrvatski je prijevod dijelom tumačenje sažetoga latinskog izrijeka, ali se vidi odstupanje od izražene poniznosti, a ne poniže-nja. U izvorniku je, premda su bliske, riječ ‘poniznost’ (humilitas), a ne ‘poniženje’ (humiliatio). Poniznost se odnosi na izražaj subjekta, dok poniženje to ne mora nužno biti.

c) U Zbornoj molitvi Četrnaeste nedjelje kroz go-dinu molimo: »Bože, ti si poniženjem (zapravo: po-niznošću!) svoga Sina podigao pali svijet (humilitate iacentem mundum erexisti). Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnoga veselja.«

Ovdje je također nedovoljno istaknuta poniznost kao nutarnja vrijednost Božje ljubavi; kao prihvaćanje malenosti; kao oplijenjenje, obespravljenje, ‘ponište-nje’ (u Novome zavjetu na kajkavskome Ivana Ruperta Gusiča kao prijevod Fil 2, 7, piše: »samoga sebe izniščetil je«). To je prostor kenoze koja je prisutna u baš svakoj liturgijskoj molitvi, jer ona preriče uvijek isto temeljno otajstvo Boga, svemogućega Stvoritelja, koji se objavio svijetu kao i milosrdni Otac u utjelovljenju Isusa Krista po Duhu Svetome od Marije Djevice, Otkupitelja i Pomiritelja, snagom Duha kojom je pobijedio grijeh i smrt, čime je ljude i cijeli svijet obnovio za vječno zajedništvo s Ocem.

Namjerno su istaknuti tekstovi iz ciklusa Utjelovljenja (Božićnoga) i Vazma te iz vremena kroz godinu, da bi se prepoznala njihova tipska vrijednost koja se nalazi i u drugim slavljima euharistije, ali jednako tako i u molitvama u slav-ljima svih sakramenata i blagoslovina, kao i časoslova. Teološki se taj suodnos Božje poniznosti, koja dovodi i do ‘poniženja’, kao Božjega djela spasenja (uzvi-šenja), povezuje s dinamikom silaženja, katabaze, i uzlaženja, anabaze.

Rabini su govorili da se Bog, budući da je savršen i da ispunja svo biv-stvovanje, da bi stvorio svijet, morao ‘povući’, ‘uzmaknuti’, dati prostora onomu što zove u postojanje. Taj su oblik uzmicanja zvali ‘cim-cum’, nekom vrstom stezanja, sažimanja u prilog stvorenoga, pozvanoga ‘ex nihilo’ da za-uzme ‘mjesto’. To je zapravo slika ljubavi koja daje prostor drugomu, za što je potrebna poniznost koja ne zauzima, nego dijeli.

Božja se slava očitovala na križu, u poniženju.Odilon Redon: Kalvarija.

4

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Privlačnost i odbojnost Božje poniznostiZa tematiku Božje poniznosti nedvojbeno se pred nama pojavljuju evanđeo-ska izvješća o Kristovoj muci i o njegovu dolasku na svijet. Međutim, uputno se osvrnuti na Isusov početak javnoga djelovanja, na početak njegova posla-nja, to jest na njegove nastupe u sinagogi, pri čemu su oni koji su ga slušali bili pogođeni, zadivljeni, privučeni njegovim naukom. Pritom se ponekad i ne kaže što je govorio i naučavao, nego se to odnosi na način, kako je nastu-pao, govorio i naučavao. Njegov je pristup dirnuo srca ljudi, jer je poučavao »kao onaj koji ima (božansku) vlast«.

Općenito govoreći, Isus se ravnao načelom skrivenosti božanske moći i pojavkom u obličju običnosti. Ako gledamo istinu o čovjeku, tada je poni-znost podudarna s našom ljudskošću, jer je svaka umišljenost neprimjere-na. Mi jesmo neznatni i ne trebamo se pretvarati da to jesmo. Kod Isusa je istina da je on posvemašnji Gospodar kojemu je sve podloženo. To može izazvati pitanje je li njegova poniznost tek pridodana, ‘prikrpana’. Moglo bi se odgovoriti s da i ne.

Isusova objava kreće iz običnosti, nenametljivosti, radi toga da ljudi ne-maju nikakvih zaprjeka, osjećaja udaljenosti, ili straha približiti mu se. U tome stavu ujedno objavljuje ono radi čega je došao: očitovati Božje lice, njegovu ljubav, poštujući ljudsku slobodu, u kojoj čovjek odlučuje hoće li ga prihvatiti i moliti milosrđe i oproštenje grijeha, u vjeri ga nasljedovati na putu spasenja. Razvidno je da Isus ne želi nastupiti iz nedvojbene uvjerljivo-sti i moći koja bi pokazala i dokazala njegov božanski identitet. Cijeli je Novi zavjet put prepoznavanja i nošenja s činjenicom Božje poniznosti u Isusu.

Trag toga prepoznavanja Božje poniznosti vidljiv je i na ključnim mjesti-ma u Starome zavjetu. Na primjer, u kralju Davidu, Božjemu miljeniku, na-

kon dugoga življenja u Božjoj blizini, pojavljuje se osjećaj neprimjerenosti da on boravi u palači, a Gospodinova slava u šatoru. I kada Natanu objašnjava svoju nakanu da izgradi za Gospodi-na sjajan hram, prorok se slaže, ali Bog daje do znanja da David ne će sagraditi Hram. Gledamo li susret s Bogom proroka Ilije, kojemu se Gospodin objavljuje u prirodnoj pojavi, vidimo neočekivanost, nesrazmjer ljudskih očekivanja (objava Boga u snazi vjetra, potresa i ognja) i Božjega odgovora (objava u blagosti lahora).

Pred takvim očitovanjima moguće se pitati postupa li Bog tako da bi ljudi naučili da i sami trebaju biti ponizni. Iz svega izgleda da ti po-stupci nisu samo odgojno sredstvo i upozorenje kako se čovjek treba ophoditi prema Bogu i lju-dima. Budući da je Isus objava Boga, u njemu vidimo objavu Boga kakav jest i kako postupa te je lako zaključiti da su očitovanja moći iznim-ka s određenom svrhom, redovito povezanom s pouzdanjem i s vjerom, kao prethodnicom. Oni-

Kristova poniznost pred čovjekom da bi čovjek iz

tame grijeha bio uveden u Božje svjetlo.

Vladimir Blažanović: Krist pred otajstvom Muke,

1996.

5živovrelo 7 - 20197 - 20197

ma koji u vjeri Isusa prihvaćaju kao Spasitelja samo očitovanje moći postaje drugotnim, ali ostaje izazov onima koji ne vjeruju.

Poniznost pripada Božjoj biti, što se naročito vidi u Isusovu pozivu da ga slijedimo uzimajući križ. Svaki susret s Kristom susret je s Božjom poniznošću, pa i sama činjenica da je Isus Bogočovjek izražava poniznost. Ta spoznaja je uistinu imala snagu obrata, jer kao istinske sastavnice ljud-skosti ne vidi u moći, bogatstvu i utjecaju. U liturgijskome je smislu, uz slav-lja unutar vremena kroz godinu, to vidljivo i u Gospodnjim svetkovinama i blagdanima, pa i u tzv. ‘blagdanima ideja’: Presveto Trojstvo, Kristovo Tijelo i Krv, Srce Isusovo. Poniznost u snazi ljubavi središnji je sadržaj u blagdanu Prikazanja Gospodinova, gdje se povezuje skromnost, neupadljivost ulaska u Hram i psalamski naglasci: »Podignite vrata nadvratnike svoje; dižite se dveri vječne, da uniđe kralj slave.« (Ps 24, 7). To je otajstvo osobito zanimlji-vo zbog navještaja o ‘osporavanome znaku’.

Poniznost jest osporavana, jer se izražava služenjem. Nerijetko se po-niznost označuje kao ‘hrabrost služenja’. U tome se kao glavni uzori, osim Isusa, ističu Mojsije i Pavao. Mojsije služi svojemu narodu, zastupa ga i bori se pred neprijateljima i pred Bogom za njega. Pavao služi ljudima naviješta-njem evanđelja, molitvom i organiziranjem konkretne pomoći, kao što je prikupljanje sredstava za jeruzalemsku zajednicu. Isus služi svojim učenici-ma, čega je najgovorljivija slika pranje nogu, ali je najveće služenje u ljubavi ostvario svojom smrću na križu, zbog naših grijeha i radi našega spasenja. Služenje u zajednici i bližnjima uvijek je na tragu darovanosti.

U tome svjetlu treba promatrati i marijanske svetkovine i blagdane, koji su – uvijek s kristološkim sadržajem – s jedne strane ucijepljeni u Božju poniznost i u Marijinu neznatnost: Bezgrješno začeće, Bogorodica, Navije-štenje, Uznesenje…

Biti na Božju sliku – u poniznostiBiblijska objava o čovjeku stvorenu na Božju sliku nosi sa sobom kako an-tropološke tako i etičke posljedice glede činjenice da se Bog objavio u po-niznosti. I ponovno je vidljivo da u Starome zavjetu poniznost ima veliku vrijednost. Tako prorok Sefanija poziva: »Tražite pravdu, tražite poniznost« (Sef 2, 3), a Mihej piše: »Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe/poniznost ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.« (Mih 6, 8).

Slične je riječi lako moguće naći u Novome zavjetu. Apostol Petar u svojoj Prvoj poslanici (5, 5) piše da se Bog protivi umišljenima i oholima, a poni-znima daje milost (usp. Kol 3, 12).

U svjetovnome rječniku grčka riječ tapeinos (ponizan) znači: nizak i po-nižen, zasužnjen (i psihički: obeshrabren, slab), podložan do puzanja. Tomu gotovo isključivo negativnomu poimanju nasuprot, u Bibliji se taj pojam skoro isključivo rabi s pozitivnim obilježjem.

Vidljiv je, dakle, obrat, jer se u proizvođačko-potrošačkome društvu kao ni u svijetu poželjnih iskustava, današnjih izabranih doživljajnosti, poniznost ne stavlja među vrjednote za kojima treba težiti, što je sukladno onomu odmaku u kojemu Bog preobražava zbilju. Bog koji je objavio sebe kao ljubav traži po-

6

NAŠA TEMANAŠA TEMA

nizne ljude i upućuje na nasljedovanje svoga poniznoga Sina: »Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca.« (Mt 11, 29).

Otajstvo poniznosti Božjega srca ne vodi u stav da je čovjek bezvrijedan. Tako je Mojsije, koji je bio ponizan čovjek, dobro znao tko je i preuzeo je od-govornost vodstva svoga naroda. Sveti Pavao se ne hvali svojom velikom uče-nošću, ali ju ne niječe. I Isus, govoreći o ljubavi prema bližnjemu kao o ljubavi prema sebi, polazi od temeljnoga samopoštovanja (usp. također Sir 10, 28). Velika je razlika u odricanju od sebe i u nepoštivanju sebe. Božji izabranici pokazuju da je bezvrijedno bilo što, ako nema Božje prisutnosti i blagoslova. Ne poštivati sebe značilo bi ne poštivati Boga i stvorenost na Božju sliku.

Jednako tako, slaviti otajstvo Božje poniznosti ne dopušta stav u koje-mu se sve, bez ikakva razlikovanja i propitivanja, uzima duhom pomirenosti koji vodi u ravnodušnost, kao da je jednostavno tako i da ništa nije moguće. Ponizan čovjek nije umrtvljen čovjek kojemu nije stalo. Ponizan čovjek, na tragu Božje ljubavi, vidi nepravdu i zalaže se svojom uključenošću, poput Mojsija koji se bori, ulazi u sukob, otklanja nevjeru.

Kada su Pavlu Korinćani predbacivali da je hrabar kada je daleko, ali je u Korintu podložan, Pavao ne dopušta takovo predbacivanje (usp. 2Kor 10, 1-2). On se pozvao na cara kada ga je Fest htio predati židovskim vlastima u Jeruzalemu (usp. Dj 25, 9-11). Sām Isus svom odvažnošću nastupa pred trgovcima u Hramu. Važno je to da se poniznost ne bi poistovjetila s mi-šljenjem da ponizan čovjek sve šuteći dopušta. Poniznost nije činiti ono što drugi kažu, u pasivnosti ne imati svoga stava ni žara.

Poniznost je ovisnost o Bogu, a ne o ljudima. Time se otvara područje djelovanja Duha. Tko je ispunjen Du-hom Svetim podvrgnut je Božjoj volji i planovima i ima žar provesti ih darovima koji su mu povjereni. Mojsije, odlazeći k faraonu, vidi svoju nesavršenost. Zna da mu je potrebna Božja pomoć. Nakon što je izabrani narod prošao kroz Crveno more zapjevao je Gospodinu »koji se slavom proslavio«: »Moja je snaga, moja pjesma – Gospodin, jer je mojim postao izbaviteljem.« (Izl 15, 1-2). Sveti Pavao vidi svoju ovisnost o Gospodinu, što

sažima u rečenicu: »Milošću Božjom jesam što jesam.« (1Kor 15, 10), a poni-znost dodatno svjedoči drugim izjavama, kao što je: „Lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nije-dan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.« (1Kor 1, 27-29).

Poniznost znači podvrgnuti se planu Boga koji djeluje snagom poniznosti. Mojsije prihvaća Božji plan po kojemu ne će ući u zemlju obećanja. Pavao je želio poći u Bitiniju, ali je upućen u Europu; nosio je u sebi tjelesno trpljenje i višekratno molio za izlječenje, ali je Božji plan bio drukčiji, zbog čega mu je rekao da mu je dosta njegova milost. Često su ljudi pozvani nekim pozivom da preuzmu određeno služenje, pri čemu se nužno odlučuju odreći drugoga: materijalnoga bogatstva, priznanja, sigurnosti, uspješnosti, obitelji… I baš tamo, gdje ljudi svjesno prihvaćaju Božje naputke, ostvaruje se poniznost. Slaviti otajstvo Božje poniznosti, znači slaviti Božji plan spasenja.

Velika je razlika u odricanju od sebe i u nepoštivanju sebe. Božji izabranici

pokazuju da je bezvrijedno bilo što, ako nema Božje prisutnosti i blagoslova.

Ne poštivati sebe značilo bi ne poštivati Boga i stvorenost na Božju sliku.

7živovrelo 7 - 20197 - 20197

Najblaženije je prihvatiti…Kaže se da je blaženije davati negoli primati. Ta nam se izreka čini vrlo isti-nitom. Ona se tiče obilježja darežljivoga i velikodušnoga čovjeka koji misli ponajprije na druge, ne ističući sebe. No, da bi ta izreka bila istinita, potreb-no ju je držati u ravnovjesju snagom poniznosti. Naime, i davanje može biti izraz osjećaja veličine i oholosti. Znamo da je potrebna poniznost da bi se od nekoga nešto primilo.

Pred otajstvom Isusa Krista potrebna je poniznost vjernika. Namjerno ne kažem tek ‘čovjeka’, nego vjernika, jer je u vjeri moguće spoznati veličinu dolaska Boga koji postaje tako blizim. U otajstvu Utjelovljenja i Otkuplje-nja nismo u prvome redu kao ljudi koji daju i daruju, već kao primatelji i obdarenici. Obdareni smo najvećim čudom da Bog postaje čovjekom i sebe žrtvuje za nas, daruje nam se.

Nije samo po sebi razumljivo da čovjek prihvati Božju ljubav, da prihva-ti svoju stvorenost na Božju sliku, što izrasta iz poniznosti. F. Nietzsche je zapisao da »ljudska suverenost traži da je bolje ostati dužan, nego računati na jednu kovanicu«, što upućuje da Bog ne želi prekoračiti ljudsku slobodu i stoji ‘bespomoćan’ pred neprihvaćanjem njegova milosrđa. U svome utje-lovljenju Bog se u poniznosti snizuje, prigiba do mjere da bude na istoj ravni s nama; da bude blizak zemlji. Riječ homo nastala je iz istoga korijena riječi humus, odnosno humilis. Neki će taj korijen (blizak staroslavenskomu – ze-mlja) prepoznati u značenju niskosti, nizine, a drugi povezivati sa zemljom, s onim što je na zemlji.

Božja poniznost pretpostavlja da čovjek u slavljenju te poniznosti posta-ne dionikom, to jest primateljem Dara, a to znači ipak ispraviti izreku u: Blaženije je primati, negoli dava-ti, ali u odjeku Isusove riječi koja je imala marijanski povod: »Još blaženiji koji riječ Božju slušaju i čuvaju je.« Ona proizlazi iz otaj-stva utjelovljenja Božje Riječi, istinskoga Svjetla, koje »k svoji-ma dođe, a njegovi ga ne primi-še« (Iv 1, 11). Otajstvo poniznosti preslikat će se u ikoničke prika-ze koji povezuju jaslice i Kristov križ, odnosno oltar. Jaslice pri-kazane kao oltar sažetak su otaj-stva Božje poniznosti; ‘oltarne jaslice’ u sebi nose i otajstvo no-voga života po poniznosti, kakva traži odgovor u našoj poniznosti. Tada je ona najveća radost, u vje-ri da će Božji Sin svima koji vje-ruju u Krista i koji su rođeni od Boga, dati moć postati Božjom djecom (usp. Iv 1, 12-13).

I bi položen u grob, ne opirući se poniženju u smrti.Đuro Seder: Isusa polažu u grob, 14. postaja križnoga puta, crkva Bezgrješnoga začeća Bl. Dj. Marije, Vidoši (Livno).

8

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Slaviti u poniznostiO dostojnome slavljenju Onoga koga nismo dostojni

Ante Crnčević

Poniznost je danas zaboravljena ‘vrlina’. Štoviše, postala je os-poravana, ne samo zbog novih shvaćanja puta prema izgradnji vlastitoga identiteta i samoostvarenja, nego je osporavana i u

nekim pravcima suvremene duhovnosti. Pokušava se graditi duhov-nost na temeljima otkrića i vrjednovanja sebe, kao put samopouzda-nja i samoostvarenja. Radije se promiče ono što je vlastito oholosti, nego ono što nas uvodi u svijet poniznosti. Neke vlastitosti oholosti bit će predstavljene kao smjelost, sigurnost, samopouzdanost, ili pak kao poželjan oblik borbe za životno samoostvarenje. Pritom, među-tim, kao da se gubi iz vida što je zapravo poniznost. Na prvi mah se čini da se poniznost može značenjski izjednačiti s nijekanjem samoga sebe, umanjivanjem vlastite vrijednosti u odnosu na druge, ustupa-njem mjesta drugima. Takva pojednostavljena poimanja poniznosti zacijelo ne vode putem blaženstva na koje poziva Isus: »Uzmite ja-ram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.« (Mt 11, 29).

U pokušajima ponovnoga otkrivanja poniznosti kao istinske vr-line, lako je zalutati na put vlastitoga nastojanja da se bude ‘uvijek manji’ spram drugih. No, kršćanska je poniznost put uzdizanja k Bogu, u božanski život. Poniznost je suživljenje s Poniznim, s onim koji se učinio »nama u svemu jednak osim u grijehu«, kako bismo po njegovu silasku u poniznost bili uzdignuti u slavu. Ta igra silaženja i uzlaženja, poniznosti i proslave, proslave u poniznosti, milosno se ostvarila u otajstvu Krista, a u svakome liturgijskome slavlju na otaj-stven se način aktualizira zahvaćajući milošću poniznosti i ljepotom proslave sve dionike slavlja. Onomu što se u liturgiji naziva slavlje ili proslava, uvijek prethodi poniznost, kao nezaobilazan put. Poni-znost je stav iskrenoga vjernika koji dolazi pred Boga. ’Onaj carinik’ iz evanđelja, koji ulazeći u hram, sa strahom, »stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grješniku!’« (Lk 18, 13), zapravo ne usuđuje se drugo doli biti ponizan. Zbog toga »siđe opravdan kući svojoj«. »Tko se ponizuje bit će uzvišen« (Mt 23, 12; usp. Lk 14, 11; 18, 14), misao je koja ravna svom otajstvenom dinamikom liturgijskoga slav-lja. Liturgijsko je slavlje jedinstvena škola poniznosti, škola u kojoj učimo otkrivati sebe u Božjemu svjetlu, u svjetlu Istine, i gdje bivamo opravdani, ‘uzdignuti’ u ljepotu božanskoga života.

9živovrelo 7 - 20197 - 20197

Vjera traži hrabrost prihvaćanja Božje poniznosti.

Poniznost je život u istiniDuhovnost će reći da je poniznost vrlina. No, možemo li se posvema za-dovoljiti tom tvrdnjom? Prije nego što bismo ju nazvali nekom zasebnom vrlinom, radije bi ju trebalo razumjeti kao temelj svakoj drugoj vrlini. Ona omogućuje rast svakoj drugoj vrlini ili krjeposti. Zar je moguće zamisliti, primjerice, poučljivost, mudrost, strpljivost ili strah Božji bez istinske po-niznosti, kao preduvjeta tim krjepostima? Zato sv. Ivan Zlatousti poučava da je »poniznost majka, korijen, hraniteljica, temelj, poveznica svih drugih vrlina«, a sv. Augusti će reći da je u poniznosti sažeta sva kršćanska mudrost (Govori 351, 3.4).

Poniznost se, naime, ne ostvaruje tek u odnosu prema drugima. Istinski je ponizan onaj tko je u sebi ponizan, po-nizan u svijesti o samome sebi. Poniznomu odnosu s drugi-ma prethodi poniznost koja je plod spoznaje istine o samo-me sebi. Pustinjaci, ljudi koji su nastojali radikalno živjeti evanđelje u odvojenosti od svijeta, od ljudi, među najvećim su učiteljima poniznosti. Poniznost u kojoj čovjek ne bi polazio od istine o samome sebi, bila bi razarajuća snaga u osobi, a odnosi bi postali prijetvorni i neiskreni. Poni-znost polazi od istine o sebi. Ponizan, humilis, onaj je koji je svjestan svoje naravi, svoje stvorenosti, svoje čovječnosti (humanitas). U latinskome jeziku imenice čovjek (homo) i poniznost (humilitas) dolaze od istoga korijena, iz istoga značenjskoga okvira – humus, zemlja, iz koje je čovjek stvo-ren. Čovjek je ‘ponizan’ prije svega jer je čovjek, stvorenje. Zato sv. Augustin poziva: »Čovječe, spoznaj da si čovjek. Sva poniznost stoji u tome da spoznaš samoga sebe.«

No, čovjek je ‘zaboravio’ biti ponizan. Zaboravio je da je čovjek, stvorenje. Prvi grijeh plod je nijekanja i zaborava stvorenosti, čovječnosti, poniznosti. Čovjek poželje »biti kao Bog«. Zar to nije praizvor svakoga zla, nepravde, grije-ha? Oholost je nijekanje istine o sebi, pretvaranje, želja de se bude većim nego što jest.

Grijeh oholosti, grijeh zaborava poniznosti, toliko je ovladao čovjekom da sam nije uspijevao vratiti se istini o sebi. I tu opet nastupa Bog, Stvoritelj, onaj koji je sve saz-dao i svemu dao život. Sam Stvoritelj silazi među stvorenja, u čovještvo, postaje čovjekom (homo) da bi čovjeka oslo-bodio njegove oholosti i tako ga doveo k sebi, k spasenju. Rado ćemo reći da je Bog postao čovjekom kako bi čovjek mogao biti obožanstvenjen, dionik božanskoga života, kako bi mogao živjeti ‘u Bogu’. No, pritom se ne smije zaboraviti da Bog vodi čovjeka do spasenja putem na kojemu čovjek ponovno pronalazi istinu o sebi, o svojoj stvorenosti. Čo-vjek se mora vratiti svomu čovještvu, poniznosti, milosnoj ovisnosti, kako bi u istini o vlastitoj stvorenosti prepoznao Stvoritelja i u zajedništvu s njime pronašao spasenje.

10

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Krist je uzeo formu križa, kao put čovjekova spasenja.

U gnostičkoj – antičkoj ili modernoj – slici svijeta istina o stvorenosti ra-zumijeva se kao ovisnost od koje se treba osloboditi, pa je sva misao usmje-rena na svijet koji čovjek sam, misli se, može i treba stvarati, u svojoj ‘slobo-di’ i moći. Kršćanska je slika svijeta sasvim oprečna takvomu poimanju. U biblijskoj, naime, slici stvaranja, čovjek se pojavljuje kao ovisno biće, ali ovi-sno o Ljubavi koja ne zarobljava, nego daje život i obogaćuje ga. »Ovisnost više nema u sebi ništa ponižavajuće kada ima formu ljubavi jer tada ona više nije ovisnost, nije više umanjivanje vlastitoga u suparništvu s drugim, nego ona tada upravo konstituira vlastito kao vlastito i oslobađa ga, jer ljubav ima bitno formu ‘hoću da Ti jesi’, ona je Creativum, jedina stvarateljska moć koja može drugoga proizvesti kao drugoga, bez zavisti i bojazni da će izgubiti vlastito.« (J. Ratzinger, U početku stvori Bog, 108.).

U spoznaji vlastite stvorenosti, u kojoj otkriva bogatstvo Ljubavi koja se daruje, čovjek prepoznaje poniznost kao jedini prikladan put izručenja ži-votvornoj i neiscrpnoj Ljubavi. To je poniznost koja se otvara Životu. Riječ je dakle o bivstvenoj, ontološkoj, a ne tek o moralnoj poniznosti. Zato poni-znost nije tek krjepost, ona je život u istini o sebi, u istini o svome bivstvenom odnosu s Bogom, Stvoriteljem (usp. J. Ratzinger, U početku stvori Bog, 109.)

Takva poniznost oplemenjuje čovjeka. Ona se ne iscrpljuje odricanjem, nijekanjem sebe, prijezirom prema sebi, nego

se ostvaruje u čežnji za Bogom, gdje čovjek otkriva i prona-lazi sebe. Poniznost je otvaranje u svome srcu prostora za Boga. Poniznost kao put spasenja najjasnije je objavljena u

otajstvu Krista. On, premda Bog, sišao je s nebesa i postao čovjekom, »ponizio sama sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 8). Nema veće poniznost od one u kojoj Bog silazi u čovještvo. Krist je stoga

učitelj poniznosti, učitelj prave čovječnosti, magister humilitatis, kaže sv. Augustin. Svoje učenike poziva: »učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca« (Mt 11, 29).

Vjeran tomu Kristovu nauku, apostol Pavao zajednicu kr-šćana u Rimu poziva na poniznu ljubav koja rađa istinskom spoznajom sebe i preobražava odnose: »Ne precjenjujte se više no što se treba cijeniti, nego cijenite se razumno (eis to sofronein; Vulgata: ad sobrietatem), kako je već komu Bog odmjerio mjeru vjere. […] Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri!« (Rim 12, 3.16). Apostol po-niznost veže uz mudrost i istinu: steći pravu istinu o sebi, znači postati ponizan; čovjek je mudar kada je ponizan.

Oholost je sestra laži, jer u njoj čovjek precjenjuje sebe, hva-sta se, živi u zabludi o svojoj veličini zaboravljajući svoju ma-

lenost, koja je mjesto prave istine. Poniznost je ljubav prema istini. Istina nas čini poniznima. Čovjek uistinu vrijeni onoliko koliko vrijedi pred Bogom – i ništa više (sv. Franjo Asiški, Ne-potvrđeno pravilo, XIX).

11živovrelo 7 - 20197 - 20197

Razumijevajući poniznost kao život u istini, sv. Terezija Avilska poučava da »nikad ne uspijevamo upoznati same sebe, ako ne nastojimo upoznati Boga« te svoje sestre poziva: »Gledajući Njegovu veličinu, osvrnimo se na svoju niskost, a gledajući njegovu Čistoću, uvidjet ćemo svoju prljavštinu; razmišljajući o njegovoj poniznosti, uvidjet ćemo kako smo daleko od toga da budemo ponizne.« (Zamak duše, I, 2, 9). Time naučiteljica Terezija do-lazi do spoznaje da je poniznost ravna istini. Biti ponizan znači spoznati i prihvatiti istinu o sebi i o svome životu pred Bogom: »Jedanput sam raz-mišljala iz kojeg je razloga naš Gospodin bio toliki prijatelj krjeposti poni-znosti i sinulo mi je – po mojem mišljenju, ne razmišljajući o tome, nego odjednom – ovo: da je to stoga što je Bog najveća Istina, a poniznost je život u istini, i vrlo je velika u tome da po sebi nemamo ničega dobrog, već bijedu i da smo ništa; a tko to ne razumije, živi u laži. Onaj pak tko to shvati, više ugađa vrhovnoj Istini jer živi u njoj. Udostojao se Bog, sestre, udijeliti nam milost da nikad ne napustimo samospoznaju, amen.« (Zamak duše, VI, 10, 8). I sv. Bernard iz Clairvauxa razumijevat će poniznost kao istinitoljubivost i najistinitiju samospoznaju.

Traženje Boga vodi putem poniznosti, gdje se otkriva istina o njemu i gdje se spoznaje sebe u ogledalu istine o Bogu. Ako je poniznost hod u istini, oholost je život u laži. Štoviše, oholost je nasilje nad istinom, oskvrnjenje istine, pokušaj stvaranja novoga, lažnoga identiteta. Grčka riječ hybris, koju prevodimo kao oholost, znači ujedno i nasilje, oskvrnjenje, zlostavljanje, pa se oholost razumijeva kao oskvrnjenje i izopačenje bića, iskrivljenost istine o njemu samome. Kao što je hibridno biće ono koje je nastalo križanjem jedinki različitih vrsta, tako je ohol čovjek onaj koji se udaljuje od svoje biti, od istine o sebi, tražeći se u nečemu što on zapravo nije. Poniznost nas vraća nama samima da bismo u iskrenosti i istinitosti mogli susresti Boga.

Liturgija – ponizno slavljenje Božje poniznosti Bog se ponizio, postao je čovjekom, da bi nas susreo baš u našoj maleno-sti, u nedostatnosti i nedostojnosti. Liturgija je slavlje Božje poniznosti. U liturgijskome slavlju Bog uvijek silazi (katabasis) k čovjeku, kako bi čovjek mogao biti uzdignut (anabasis) u božanski život. Spoznaja i prihvaćanje te dvosmjernosti liturgijskoga čina od presudne je važnosti za svekoliko razu-mijevanje kršćanske liturgije, kao i za istinitost i nutarnju ljepotu slavljenja. Upravo božanski silazak k čovjeku – što tvori katabatski ili soteriološki, ot-kupiteljski vidik slavlja – omogućuje čovjekovo uzdignuće u hvali, molitve-noj prošnji i slavljenju, a to je tek anabatski ili lautreutski, hvalbeni vidik slavlja. To Kristovo otajstvo ostvaruje se u svakome liturgijskome slavlju. Doista, u svakome liturgijskome slavlju mogli bismo spasenjski događaj koji nam se milosno daruje izreći Apostolovim riječima: »On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.« (Fil 2, 6-8). On koji je jednoć sišao (descensus) s nebesa, silazi ponovno k nama da bi nas uzdigao k sebi. Litur-gijskim slavljem čovjek ne čini Boga slavnim, jer Bog se već proslavio svojim očitovanjem u čovještvu i u omogućavanju čovjekova udioništva u božanskoj

12

NAŠA TEMANAŠA TEMA

slavi, koja je sam Božji život (usp. M. Kunzler, Liturgia della Chiesa, 19). To divno izriče Četvrto opće predslovlje u kojemu Crkva pred Bogom ponizno moli: »Tebi naša hvala nije potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja.«

Tako se u liturgiji čudesno ostvaruje milosna igra božanskoga i ljudsko-ga: Bog u spasenjskoj ljubavi silazi k čovjeku (katabasis), susreće ga u nje-govu čovještvu, u njegovoj zbiljnosti, u njegovoj malenosti i ranjenosti, kako bi upravo tu, u zbilji čovještva i života, osjetio snagu uzdignuća (anabasis) u Božju slavu, te bio dionik Božje slave, ‘proslavljen’ u Bogu. Sve se događa snagom Božje ljubavi, koja se ostvaruje u Božjemu poniženju, u njegovoj poniznosti pred čovjekom kojega želi spasiti i uvesti u zajedništvo božan-skoga života. Slavlje euharistije uzbiljuje otajstvo Božje poniznosti. Pred tim otajstvom sv. Franjo Asiški kliče: »O divne li uzvišenosti i čudesna dostojan-stva! O uzvišene poniznosti! O ponizna veličanstva, da se Gospodin svemira, Bog i Sin Božji, tako ponizuje te se radi našega spasenja skriva pod prilikom malo kruha. Gledajte, braćo, poniznost Božju i pred njim srca svoja izlije-vajte (Ps 61, 9); i vi se ponizite da vas on uzvisi (usp. 1Pt 5, 6; Jak 4, 10). Ništa dakle svoga ne zadržite za se, da vas cijele primi onaj koji se vama sav predaje.« (Franjo Asiški, Pismo cijelomu Redu, 27-29).

Pristupanje otajstvu Božje poniznosti iziskuje poniznost. Crkva otajstvo spasenja slavi u poniznosti. Liturgija se sva zbiva u čudesnoj igri poniznosti i slave. Ono što je na prvi mah proturječno i suprotstavljeno, združuje se u otajstvenoj razmjeni: Onaj koji je proslavljen ponizuje se, silazi, da bi poniže-ni bio uzdignut u slavu. Ljepota i iskrenost slavlja jest baš u snazi poniznosti, u odricanju od sebe, u darovnom izručenju drugomu. Drugoga se ne može iskreno slaviti sve dok se sami ne odrečemo svoje slave, sve dok u potpunosti ne prihvatimo da slava pripada drugomu. Tek u tome odricanju postajemo dionici slavlja. Pokušamo li slavu zadržati za sebe, ne zahvaćamo ju i ostaje-mo izvan nje, jer slavu se ne stječe, nego ju se daruje i prima u zajedništvu. Zato liturgija ispovijeda da je Bog »život vjernih, slava poniznih, blaženstvo pravednih (vita fidelium, gloria humilium, beatitudo iustorum; zborna mo-litva srijede IV. vazmenoga tjedna). Drugdje će se reći da je Bog humilium celsitudo, uzvišena slava (ili, kako je u hrvatskome Misalu prevedeno, ‘dika’) poniznih (zborna molitva spomendana sv. Franje Paolskoga, 2. travnja).

Ulazeći u sveti prostor vjernik vrši geste posvemašnje poniznosti i izruče-nja Bogu: na sebi čini znak križa, čime stupa u zajedništvo ljubavi božanskih osoba, te se prigiba pred oltarom i svetohraništem, očitujući stav poklon-stva pred Onim koji je jedini dostojan hvale i slave. Poklonstvo je čin po-niznosti, koja je jedina dostojna Boga i njegova spasenjskoga dara. Nemoć poklonstva jest čin nevjere, odbijanje Boga. Mudrost pustinjskih otaca čuva predaju kako je sam Bog prisilio đavla da se ukaže nekom ocu Apolonu koji potom svjedoči da se Zli očitovao »crn, odvratan za vidjeti, sa zastrašujuće mršavim udovima, ali – što je bilo najružnije – đavao nije imao koljena. Nesposobnost klečanja očituje se gotovo kao bit đavolskoga.« (J. Ratzinger, Duh liturgije, 189).

Poklonstvo pred Bogom rađa poniznost koja preobražava sve odnose u zajednici slavitelja. U liturgijskome slavlju prestaju, naime, vrijediti sveze

13živovrelo 7 - 20197 - 20197

koje pojedince povezuju u životu: tu se više »ne raspoznaju« roditelji i djeca, muškarci i žene, mladi i stariji, oni koji su na prvim i oni koji su na zadnjim mjestima – svi zajedno i isto mole, svi se priznaju grješnicima i ištu opro-štenje, svi jedni drugima pružaju ruku i svi se nazivaju »braćom i sestrama u Kristu«. Nazivaju se svetima, iako duboko svjesni svoje grješnosti. I nit-ko se ne boji reći pred cijelom zajednicom da je grješan, da je nevrijedan. To što takve odnose povjerenja nije moguće prenijeti na život u svijetu, ne znači da su molitvene geste neiskrene, da je liturgijska poniznost lažna ili da je sudjelovanje u liturgiji prijetvorno, nego se pokazuje da se u liturgiji ostvaruje upravo ono što čovjeku nije moguće postići njegovim htijenjem i nastojanjem. U liturgiji se ostvaruje ono što je samo Bogu moguće. To nas čini poniznima. A u poniznosti nema nadmetanja, prijezira, osude. Kada se nađemo u zajednici onih u kojoj su svi uvjereni da su manji od drugih, tada se rađa zajedništvo, istinska ‘jednakost’. Poniznost dokida sve razlike.

Brojne su liturgijske napomene koje posvješćuju poniznost kao put do slave. Svećenika se podsjeća da u slavlju euharistije »mora Bogu i narodu služiti dostojanstveno i ponizno (cum dignitate et humilitate servire) te se tako vladati i izgovarati božanske riječi da se u vjernike ucijepi svijest u živoj Kristovoj prisutnosti« (Opća uredba Rimskoga misala, 93).

U obredu pričesti, nakon svećenikove riječi »Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu«, sva zajednica pričesnika izriče čin poniznosti (actum humilitatis): »Gospodine nisam dostojan (non sum dignus) da uniđeš pod krov moj…«. Pričesnik se prikazuje prosjakom Božjega dara. Premda je na slavlje došao pun povjerenja u Bož-ju dobrotu i darežljivost, sada svoju molitvu sažimlje u riječ »Nisam do-stojan, ali…«. Priznavanjem nedo-stojnosti vjernik ne ostaje u strahu pred Bogom, nego se izručuje nje-govoj dobroti i ljubavi. To je poni-znost unatoč poniženosti, poniznost u kojoj se ne boji stanja poniznosti i ne teži da se bude oslobođen toga stanja malenosti. Premda svjestan svoje nedostojnosti, vjernik žudi za Kristom: »Nisam dostojan, ali…«. Sva je milost u tome »ali« Božje lju-bavi. Da bi bio zahvaćen tim Božjim »ali«, vjernik ostaje ponizan, skru-šen, ushićen u poniznosti, sretan što ga Bog susreće upravo u njego-voj poniznosti. Bog ne čeka da ga dosegnemo u njegovoj uzvišenosti, u njegovoj slavi. On se lišava, odriče svoje uzvišenosti da bi nas susreo u našoj poniznosti. Poniznost tako postaje put uzdignuća.

Poniznost je ruho liturgijske molitve i slavlja.Hans Schilter: Silazak Duha Svetoga, detalj; crkva Bl. Dj. Marije, Seewen (Švicarska), 1961.

14

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Na početku slavlja, u pokajničkome činu svećenik nas poziva na čin ka-janja za grijehe kako bismo mogli »dostojno slaviti sveta otajstva«. U latin-skome izvorniku kaže poziva se »ut apti simus ad sacra mysteria celebran-da«: da budemo prikladni (prilagođeni, ‘adaptirani’) za sveta otajstva koja slavimo. Udioništvo u slavlju iziskuje da se izložimo i podložimo otajstveno-mu događaju. Ne prilagođavamo slavlje, obred, nego se prilagođavamo (ut apti simus) onomu što se milosno događa u svetome činu. Najizvrsniji ures (decor) liturgiji jest ono što pristaje, što priliči (decet) svetomu događaju. Prvo što treba pristajati i biti dostojno, jesu sami slavitelji, dionici slavlja. Zato liturgija započinje činom poniznosti i sva se događa u poniznosti.

Liturgija nas uči poniznosti. U zbornoj molitvi na 20. prosinca molimo da, po uzoru na Presvetu Djevicu, i mi uzmognemo »ponizno pristajati uz tvoju volju« (voluntati tua humiliter adharere). Ponizno pristajanje uz Bož-ju volju više je od »poslušnoga prihvaćanja« (kako je prevedeno u našemu Misalu). Još je snažnija zborna molitva spomendana svetih Bazilija Veliko-ga i Grgura Nazijanskoga (2. siječnja) gdje molimo: »daj nam u poniznosti učiti tvoju istinu i vjerno ju u ljubavi ostvarivati« (tuam discamus in humi-litate veritatem et eam in caritate fideliter operemur).

Premda liturgijske obredne upute naznačuju da svećenik u određenim obrednim trenutcima nakloni glavu (primjerice, kod izgovaranja Kristova imena) ili da se »malo sagne« (kod izgovaranja riječi sakramentalne epi-kleze), vrijedno je uočiti da poniznost, kada je srasla s osobom, preobražava svekoliko držanje tijela, osobu u njezinoj cijelosti. Poniznost nije tek stav srca, nutarnje raspoloženje, nego način slavljenja koji oblikuje obredne ge-ste, stavove tijela, obrednu riječ, molitvenu i hvalbenu, pjesmu i glazbu… Sv. Benedikt, govoreći o stupnjevima poniznosti u slici ljestava s dvanaest stuba, pojašnjava da monah najviši stupanj poniznosti postiže kada je »po-nizan ne samo u srcu, nego i kad je to očito po držanju njegova tijela« (Pra-vilo VII, 62) te dodaje: »Popevši se na sve te stupnjeve poniznosti, monah će odmah dospjeti do one Božje ljubavi koja, kad je savršena, izgoni strah; po toj ljubavi sve ono što prije nije činio bez straha, sada će činiti bez ikakva napora, kao iz naravne navike; ne više od straha pred paklom, već iz lju-bavi prema Kristu, iz same navike činiti dobro te iz užitka u krepostima.« (VII, 67-69). Na sličan način poniznost prodahnjuje svekoliku liturgiju. Nije samo molitva ponizna; ponizan je i način molitve, način slavljenja, način odnosa s Bogom. Sva se liturgija događa u poklonstvu. I zahvalnost je čin poniznosti. Samo ponizan zahvaljuje. Oholost ne osjeća zahvalnosti, nego pomišlja kako je sve stekla i zavrijedila. Zahvalnost se rađa iz poniznosti. Euharistija, koja je žrtva hvale i zahvaljivanja, stoga je slavlje poniznosti. Katkada se oholost ne očituje u isticanju sebe, nego u traženju za sebe. Tako i molitva može prerasti u oholost. U liturgiji Boga slavimo, zahvaljujemo mu, prije nego što ga molimo za sebe. Zato je ljepota liturgije zaodjevena u poniznost, u zahvalnost. Boga slavimo i zahvaljujemo mu i onda kada osta-jemo neuslišani u svojim molitvenim vapajima.

Liturgijska euhologija predstavlja zajednicu molitelja kao one koji po-nizno zazivaju: humilter deprecantes, humilter deprecamur, humilter im-ploramus… Osjećaji poniznosti razlijevaju se na način vršenja liturgijske

15živovrelo 7 - 20197 - 20197

SRPANJ 14 N PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 15 P Sv. Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj, spomendan:

od dana: Izl 1,8-14.22; Ps 124,1-8; Mt 10,34 – 11,1 16 U Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija od brda Karmela

Izl 2,1-15a; Ps 69,3.14.30-31.33-34; Mt 11,20-24 17 S Svagdan: Izl 3,1-6.9-12; Ps 103,1-4.6-7; Mt 11,25-27 18 Č Svagdan: Izl 3,13-20; Ps 105,1.5.8-9.24-27; Mt 11,28-30 19 P Svagdan: Izl 11,10 – 12,14; Ps 116,12-13.15.16b-18;

Mt 12,1-8 20 S Svagdan; ili: Sv. Apolinar, biskup i mučenik; Sv. Ilija Prorok:

Izl 12,37-42; Ps 136,1.23-24.10-12.13-15; Mt 12,14-21 21 N ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 22 P SV. MARIJA MAGDALENA, blagdan: vl.: Pj 3,1-4a

(ili: 2Kor 5,14-17); Ps 63,2-6.8-9; Iv 20,1-2.11-18 23 U SV. BRIGITA, redovnica, zaštitnica Europe, blagdan:

vl.: Gal 2,19-20; Ps 34,2-11; Iv 15,1-8 24 S Svagdan; ili: Sv. Sarbelije Makhlūf, prezbiter

Izl 16,1-5.9-15; Ps 78,18-19.23-28; Mt 13,1-9 25 Č SV. JAKOV APOSTOL, blagdan: vl.: 2Kor 4,7-15;

Ps 126,1-6; Mt 20,20-28 26 P Sv. Joakim i Ana, roditelji Bl. Dj. Marije, spomendan:

Izl 20, 1-17; Ps 19,8-11; Mt 13,18-23 27 S Svagdan: Izl 24,3-8; Ps 50,1-2.5-6.14-15; Mt 13,24-30 28 N SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 29 P Sv. Marta, spomendan: vl: 1Iv 4,7-16; Ps 34,2-11;

Iv 11,19-27 (ili: Lk 10,38-42) 30 U Svagdan; ili: Sv. Petar Krizolog, biskup i crkveni naučitelj

Izl 33,7-11; 34,5b-9.28; Ps 103,6-13; Mt 13,36-43 31 S Sv. Ignacije Lojolski, spomendan: Izl 34,29-35;

Ps 99,5-7.9; Mt 13,44-46

KOLOVOZ 1 Č Sv. Alfonz Marija de’Liguori, biskup i crk. nauč.,

spomendan od dana: Izl 40,16-21.34-38; Ps 84,3-6.8a.11; Mt 13,47-53

2 P Svagdan; ili: Sv. Euzebije Verčelski; Bl. Dj. Marija od Anđela:Lev 23, 1.4-11.15-16.27.34b-37; Ps 81,3-6ab.10-11ab; Mt 13,54-58

3 S Svagdan; ili: Bl. Augustin Kažotić, biskupLev 25,1.8-17; Ps 67,2-3.5.7-8; Mt 14,1-12

4 N OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 5 P Svagdan; ili: Posvećenje bazilike svete Marije Velike

Br 11,4b-15; Ps 81,12-17; Mt 14,13-21 6 U PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO 7 S Svagdan; ili: Sv. Siksto II., papa, i drugovi, mučenici;

Sv. Kajetan, prezbiter: Br 13,1-2a.25 – 14,1.26-30.34-35; Ps 106,6-7b.13-14.21-23; Mt 15,21-28

8 Č Sv. Dominik, spomendan:od dana: Br 20,1-13; Ps 95,1-2.6-9; Mt 16,13-23

9 P SV. TEREZIJA BENEDIKTA OD KRIŽA, dj. i muč., blagdanvl. (iz Zajedn. slavlja sv. djevica): Hoš 2,16b.17b.21-22; Ps 45,11-12.14-17; Mt 25,1-13

10 S SV. LOVRO, đakon i mučenik, blagdan: vl.: 2Kor 9,6-10; Ps 112,1-2.5-9; Iv 12,24-26

11 N DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 12 P Svagdan; ili: Sv. Ivana Franciska de Chantal, redovnica

Pnz 10,12-22; Ps 147,12-15.19-20; Mt 17,22-27 13 U Svagdan; ili: sv. Poncijan, papa, i Hipolit, prezbiter, mučenici

Pnz 31,1-8; Otpj. Pj.: Pnz 32,3-4a.7-9.12; Mt 18,1-5.12-14 14 S Sv. Maksimilijan Marija Kolbe, prezb. i muč., spomendan

od dana: Pnz 34,1-12; Ps 66,1-3a.5.8.16-17; Mt 18,15-18

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

službe, na riječi, poklike, geste, na homiletski nagovor, na liturgijsku glazbu, pjevanje… Dobro je da svećenik u neposrednoj pripravi za slavlje euharistije moli za milost poniznosti, kako se u vršenju svoje službe ne bi uzoholio te kako mu sveti čin ne bio bio »na sud i osudu«. U pripravnoj molitvi, koju predaja pripisuje sv. Ambroziju, svećenik moli: »ja grješnik, sa stidom i strahom pristupam stolu tvoje preslatke gozbe; ne pouzdajem se nimalo u svoje zasluge, nego samo u tvoje milosrđe i u tvoju dobrotu«. Pripravna mo-litva sv. Tome Akvinskoga izriče jednake osjećaje: »Svemogući vječni Bože evo pristupam otajstvu tvoga jedinorođenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista: kao bolesnik liječniku, grješnik vrelu milosrđa, slijepac sjaju vječno-ga svjetla, siromah i ubog Gospodaru neba i zemlje…«. Bog koji se proslavio u poniženju svojim nas spasenjem susreće u našoj poniznosti.

16

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 220 Gdje god su dvojicaili: 219 Gospode, BožeOtpj. ps.: Tražite, ubogi, Gospodina (ŽV 7-2007) Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo Ili: 242 O sveta gozboZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

14. srpnja 2019.

Petnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa ću se u pravednosti pojaviti pred tobom,nasitit ću se kad se očituje slava tvoja.

Ps 17, 15

Zborna molitvaBože, ti zalutalima pokazuješ svjetlo istine da se na pravi put vrate. Daj svim kršćanima da odbace što je kršćanstva nedostojno, a traže što mu priliči. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Pnz 30, 10-14Blizu ti je riječ da je vršiš.Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37

Pripjev: Tražite, ubogi, Gospodinai oživjet će vam srce.

Tebi se molim, Gospodine,u vrijeme milosti, Bože;po velikoj dobroti svojoj ti me usliši,po svojoj vjernoj pomoći!Usliši me, Gospodine,jer je dobrostiva milost tvoja,po velikom milosrđu obazri se na me!

A ja sam jadnik i bolnik –nek me štiti tvoja pomoć, o Bože!Božje ću ime hvaliti popijevkom,hvalit ću ga zahvalnicom.

Gledajte, ubogi, i radujte se,nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.Jer siromahe Gospodin čuje,on ne prezire sužanja svojih.

Jer Bog će spasiti Sion– on će sagradit gradove Judine.Baštinit će ga potomci slugu njegovih;prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

Drugo čitanje Kol 1,15-20Sve je po njemu i za njega stvoreno.Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaKrist Isus slika je Boga nevidljivoga, prvorođe-nac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvo-reno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevi-dljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude pr-vak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj darove Crkve moliteljiceda po pričesti napredujemo u svetosti života. Po Kristu.

živovrelo 7 - 20197 - 20197 17

Braćo i sestre, Bog nas je pozvao da budemo bližnji ljudima koje susrećemo i svima kojima je potrebna pomoć drugih. Molitvom se utecimo nebeskome Ocu da nas ispuni duhom svoje ljubavi.1. Za tvoju Crkvu, sazdanu na Kristovoj ljubavi:

da bude mjesto istinskoga zajedništva tvojih vjernika te svim ljudima očituje ljepotu tvoje ljubavi, molimo te.

2. Za pastire Crkve: čuvaj u njima mudrost vodstva; ispuni ih radosnim služenjem tvojemu narodu i nesebičnom brigom za najpotrebitije, molimo te.

3. Za braću i sestre koji nose teret bolesti i osamljenosti: daj im spoznati spasonosnu snagu trpljenja, a kršćane nadahni da u njima prepoznaju svoje bližnje, molimo te.

4. Za našu Domovinu: probudi u svim njezinim stanovnicima snagu zajedništva, a sve nositelje odgovornosti i vlasti ispuni nesebičnošću služenja i brigom za opće dobro, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: rasvijetli nam pogled vjere da sve ljude možemo gledati tvojim pogledom i ljubiti tvojom ljubavlju, molimo te.

Svemogući Bože, u svome Sinu Isusu Kristu objavio si nam čudesnu ljepotu svoga milosrđa. Prodahni nas svojim Duhom da u svim potrebi-tima umijemo prepoznati svoje bližnje te im djelatnom ljubavlju očitovati tvoju blizinu. Po Kristu Gospodinu našemu.

Što mi je činiti da baštinim život vječni?Jozo Kljaković: Milosrdni Samarijanac.

Pjesma prije evanđelja usp. Iv 6, 63c.68c

Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život;ti imaš riječi života vječnoga!

Evanđelje Lk 10, 25-37Tko je moj bližnji?Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao me-đu razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posa di na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva dena-ra, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao me-đu razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu,govori Gospodin.

Iv 6, 57

Popričesna molitva Gospodine, primili smo tvoje darove. Daj da svakim slavljenjem ovog otajstva napredujemo u svetosti života. Po Kristu.

18

OTAJSTVO I ZBILJA

N ije rijetkost da Isus na postavljeno pitanje odgovara protupitanjem ili prispodobom. Nekada kratka pitanja

jednostavno zahtijevaju duži odgovor. To vrije-di i za središnje pitanje iz odlomka današnjega evanđelja. Pitanje »Tko je moj bližnji?« postavio je Isusu jedan zakonoznanac. Kontekst toga pi-tanja veoma je važan za njegovo razumijevanje.

Kako čitati Božju riječ?Sve je počelo kad je spomenuti neimenova-ni zakonoznanac upitao Isusa što mu je čini-ti da bi baštinio život vječni. Evanđelist Luka komentira da je zakonoznanac tim pitanjem htio Isusa iskušati. Ali uloge su se promijenile čim je Isus preuzeo riječ. Sada Isus kuša zako-noznanca postavljajući mu dva protupitanja: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?«. Čini se na prvi pogled da su oba pitanja ista, kao da se radi o stilskome ponavljanju. Međutim, razli-ka između onoga ‘što piše’ i onoga ‘kako se to čita’ itekako postoji. Jedna te ista zapisana re-čenica može se pročitati – to jest razumjeti, a onda i primijeniti – na više načina. To će se i pokazati u nastavku dijaloga između Isusa i do-tičnoga zakonoznanca. On spremno odgovora Isusu navodeći dvije poznate biblijske zapovi-jedi ljubavi: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Isus mu to potvrđuje kao točan od-govor i potiče ga da tako i živi. Ali time njihov razgovor nije dovršen.

U Isusovu poticaju da živi prema riječima Zakona koje je sam naveo, zakonoznanac osjeća i stanoviti prijekor, jer je očigledno imao poteš-koća u vršenju zapovijedi ljubavi prema bližnje-mu. I sada dolazi ono njegovo pitanje: »Tko je moj bližnji?«. S definiranjem Boga zakonozna-nac nema poteškoća. Njegov Bog je onaj koji je objavio svoj Zakon, a u njemu se nalaze i obje zapovijedi ljubavi. Prisjetimo se da citirana za-povijed ljubavi prema Bogu dolazi iz Knjige Po-novljenoga zakona (6, 4-5), i da njezina uvodna rečenica glasi: »Čuj, Izraele! Gospodin (Jahve) je Bog naš, Gospodin je jedan. Zato ljubi Gospo-

dina, Boga svoga…«. Bog je, dakle, Jahve koji se pod tim imenom objavio Mojsiju na brdu Sina-ju i kojim će ga zvati od koljena do koljena (Izl 3, 15). On ima ime, jedan je i njega jedinoga treba slušati. Ali kako definirati bližnjega?

Zapovijed ljubavi prema bližnjemu nalazi se u Knjizi Levitskoga zakonika (19, 18) i to u surječju koje rasvjetljuje određeno čitanje tj. ra-zumijevanje pojma bližnji: »Ne mrzi svoga bra-ta u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga suna-rodnjaka. Tako ne ćeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao sa-moga sebe. Ja sam Jahve!« (Lev 19, 17-18).

Navedeni redci, u kojima se nalazi rečeni-ca »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«, očigledno potiču shvaćanje pojma bližnji u smislu sunarodnjaka, to jest osobe s kojom smo povezani istom nacionalnom, a u ovom slučaju i vjerskom pripadnošću. Tako to pi-še, ali kako ćemo to ‘pročitati’? Zakonozna-nac osjeća da se pojam bližnji može shvatiti i u nekome drugom smislu, i da sva stvarnost nije zapisana u jednome biblijskom odlomku. Naime, on mora znati da u istoj Knjizi Levit-

XV. nedjelja kroz godinu

Komu smo bližnji?

Vlad

imir

Blaž

anov

ić: M

ilosrd

ni Sa

mar

ijana

c, 20

09.

živovrelo 7 - 20197 - 20197 19

skoga zakonika – čak i u istome poglavlju – stoje i ove riječi: »Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarod-njak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš!« (Lev 19, 33-34). Dakle, i za stranca rečeno je u istome Zakonu Ljubi ga kao samoga sebe.

Biti bližnji ili ‘pripadati’?Sve to naš zakonoznanac zna, a zna to, narav-no, i Isus. Prema tome, nema nikakve dvojbe da je moj bližnji svaki čovjek kojega susretnem na svome putu i da je svaki čovjek – bio on su-narodnjak ili stranac – pretpostavljeni objekt moje ljubavi prema bližnjemu. Pa budući da je to već po sebi jasno, Isus u odgovoru na za-konoznančevo pitanje »Tko je moj bližnji?« ne stavlja naglasak na objekt, nego na subjekt ljubavi. Stoga glavni lik u prispodobi koju će Isus ispripovjediti kao odgovor na postavlje-no pitanje nije onaj komu je pomoć potrebna, nego onaj tko je potrebnomu pomogao. Time, uostalom, odgovara i na početno zakonoznan-čevo pitanje: »Učitelju, što mi je činiti da vječ-ni život baštinim?«.

U prispodobi o anonimnome čovjeku ko-jega su pretukli razbojnici i polumrtva ostavili pokraj puta, Isus navodi tri lika koja su se mo-gla pokazati bližnjima tom čovjeku, a učinio je to samo jedan od njih, i to onaj od koga bi to Isusovo slušateljstvo najmanje očekivalo. Sve-ćenik i levit, koji su jedan za drugim prolazili tim putem, vidjeli su i zaobišli onoga nesret-nika. A obojica su morala poznavati zakon lju-bavi prema bližnjemu koja se jednako odnosi i na sunarodnjaka i na stranca. Za razliku od njih, treći lik, Samarijanac, pripadnik naroda s kojima se Židovi Isusova vremena inače nisu družili (usp. Iv 4, 9), pomogao je čovjeku u po-trebi koliko god je to mogao.

Isus jasno naglašava to da je upravo jedan Samarijanac, tj. stranac-susjed, pokazao zauze-tost da pomogne nekom nepoznatu čovjeku. To ne može biti slučajno. Isusov je sugovornik oči-gledno patio od mentaliteta isključivosti i tre-balo mu je proširiti obzore. Trebalo ga je pod-

sjetiti da su svi narodi i ljudi djeca istoga Oca te ga potaknuti na pozitivan stav prema stran-cima, a osobito prema onima u susjedstvu. Ali to, naravno, ne znači da je neki stranac bolji od sunarodnjaka samo zato što je stranac, kao što ni sunarodnjak samim time nije bolji od stran-ca. Zakonoznanac je to shvatio. Nakon što mu je Isus ispripovjedio prispodobu o milosrdno-me Samarijancu i upitao ga tko je bio bližnji onomu pretučenom čovjeku, zakonoznanac je kao i na početku spremno i točno odgovorio. A taj odgovor nije smjerao ni na svećenika, ni na levita, pa niti na Samarijanca nego jednostavno na onoga koji je očitovao ljubav potrebitomu: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.«

Tako se Isusova prispodoba i zakonoznan-čev odgovor slijevaju u isti zaključak: bližnji kao objekt ne definira se ni nacionalnom ni vjerskom ni socijalnom niti bilo kojom pripad-nošću, nego je to svaki čovjek. A bližnji kao su-bjekt uopće se ne definira, nego se to postaje vršenjem Božje zapovijedi ljubavi prema sva-kom čovjeku kojeg susrećemo na svom život-nom putu. Isus je, naime, na kraju rekao zako-noznancu: »Idi pa i ti čini tako!«

Domagoj Runje

U milosrdnome Samarijancu Crkva prepo znaje Krista, onoga koji povija naše rane, a u izranje-nome čovjeku sav ljudski rod. Čovjek, ogoljen i nasmrt ranjen, ne može sam sebe ozdraviti i spasiti. Bio je potreban ’stranac’, Krist, koji nije od ovoga svijeta i koji je postao čovjeku bližnji, kako bi ga izbavio iz smrti. Ta ljubav ’Stranca’ uči nas da se ljubav razdaje, bez mjere, bez ograda koje dijele ljude. U prispodobi se nudi novo ‘mjerilo’ ljubavi: ljubiti bližnjega ma tko god on bio, pa našao se on i ‘slučajno’ na našemu putu. Ako živimo ispunjeni ljubavlju, srcem otvorenim za nevolje drugoga, tada ne trebamo ‘tražiti’ potrebite kako bismo im pomogli: oni lako pronalaze nas jer u nama prepo-znaju ljubav. Kristov se učenik stoga pita: »Prepo-znaju li drugi u meni Kristov govor ljubavi?«.«

ZRNJE

20

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 80 Evo, Bog mi pomažeOtpj. ps.: Gospodine, tko smije prebivati

(ŽV 9-2006)Prinosna: 232 Gospode, primi Pričesna: 188 Na Isusov se spomen sam ili: 247 Uzmite, jediteZavršna: 224.4 Oče naš dobri

21. srpnja 2019.

Šesnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaEvo, Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj. Od srca rado ću ti žrtvovati, slavit ću ime tvoje, Gospodine, jer je dobrostivo.

Ps 54, 6.8

Zborna molitvaMolimo te, Gospodine, budi nam milostiv i darežljiv. Produbi nam nadu, vjeru i ljubav, da ustrajemo u budnosti i vršenju tvoga zakona. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 18,1-10aGospodine, nemoj mimoići svoga sluge!Čitanje Knjige PostankaU one dane: Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta u Mamri dok je on sjedio na ula-zu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spa-zi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ni-čice na zemlju pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mi-moići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. Doni-jet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!«Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča go-vedima, uhvati junca, mlada i ugojena, i da-de ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima pod sta-blom dok su blagovali.

Zapitaju ga: »Gdje ti je žena Sara?« On odgovori: »Eno je pod šatorom.« Nato će mu: »Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 15,2-4ab.5ab

Pripjev: Gospodine, tko smije prebivatiu šatoru tvome?

Onaj samo tko živi čestito,koji čini pravicu,i istinu iz srca zbori,i ne kleveće jezikom.

Koji bližnjem zla ne nanosii ne sramoti susjeda svoga;koji zlikovca prezire,a poštuje one što se Gospodina boje.

Koji se zaklinje prijatelju,a ne krši prisege,i ne daje novca na lihvu,i ne prima mita protiv nedužna.

Drugo čitanje Kol 1,24-28Otajstvo pred vjekovima skriveno,a sada očitovano svetima njegovim.Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred

Darovna molitvaBože, ti si u jedinoj žrtvi svoga Sina ispunio razne žrtve starog Saveza. Primi ovaj naš dar, blagoslovi ga kao i prinos Abelov: što svaki od nas prikazuje tebi na čast nek bude na spasenje svima. Po Kristu.

živovrelo 7 - 20197 - 20197 21

Okupljeni za stolom Kristove riječi i Kristova tijela, molitvom zazovimo Oca nebeskoga da nas obdari duhom poučljivosti i iskrenoga služenja.

1. Rasvijetli mudrošću Duha Svetoga svoju Crkvu da uvijek s vjerom osluškuje tvoj glas te u svemu svome poslanju svjedoči tvoju ljubav svakomu čovjeku, molimo te.

2. Čuvaj u svetosti života papu našega Franju, (nad)biskupa I. i sve pastire Crkve da, poslušni tvojoj riječi, budu hrabri učitelji i predvodnici tvoga naroda na putu kroz svijet, molimo te.

3. Obdari radosnim predanjem i nesebičnošću ljubavi sve koji se stavljaju u službu bolesnih, nemoćnih i svih potrebitih, molimo te.

4. Nas koji se utječemo tvojoj dobroti oslobodi od svake navezanosti na zemaljska dobra; pomozi nam da na početak svojih briga umijemo staviti ono što je potrebno za život vječni, molimo te.

5. Primi u svoj očinski zagrljaj naše pokojne i daruj im mjesto za nebeskim stolom, molimo te.

Svemogući Bože, po primjeru tvojih službenica Marte i Marije otkrivaš nam put evanđeoskoga služenja. Molimo te, čuvaj u nama duh prave molitve i nadahni nas za radosno služenje bližnjima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Marija je izabrala bolji dio.Marko Rupnik: Susret u Betaniji, Centro Aletti, Rim.

naraštajima skriveno, a sada očitovano sveti-ma njegovim. Njima Bog htjede obznaniti ka-ko li je slavom bogato to otajstvo među poga-nima: to jest Krist u vama, nada slave! Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovje-ka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mu-drosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja usp. Lk 8,15

Blago onima koji riječ Božju zadrže u dobrui plemenitu srcu i donose rod u ustrajnosti!

Evanđelje Lk 10,38-42Marta ga primi u kuću. Marija je izabrala bolji dio.Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluži vati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uzne-miruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo, na vratima stojim i kucam, govori Gospodin: posluša li tko glas moji otvori mi vrata, unići ćuk njemu i večerati s njim,i on sa mnom.

Otk 3, 20

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima:daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život. Po Kristu.

22

OTAJSTVO I ZBILJA

Biblijski uzori gostoljubivosti izabranoga naroda svakako su Abraham i Job. Ka-že se da je Abraham na svojoj kući dao

napraviti vrata na sve četiri strane svijeta kako stranci i oni koji su u stvarnoj potrebi ne bi tre-bali tražiti ulaz. Današnje prvo čitanje pokazu-je njegovu revnost u brizi za neobične posje-titelje. Bio je to dan ispunjen žegom; vrućina na kojoj je najpoželjnije mirovati u hladovini. No, kad je ugledao strance, Abraham je sav u pokretu. U njima je prepoznao Božji dolazak. Iznoseći jelo, ne poštuje uvriježene odredbe da se istodobno ne poslužuje meso i mliječne pre-rađevine. Zanemaruje uobičajene propise ka-ko bi očitovao zahvalu za neobičnu prisutnost.

Gostoljubivost – navještaj Božje prisutnostiHebrejski jezik ne voli apstraktne pojmove. Zbog toga i nema riječ gostoljubivost. Ona se živi i pokazuje u poštovanju i u pomaganju bli-žnjima. Gostoljubivost je uzvišena odlika nese-bičnosti, raspoloživosti, dobrohotnosti, osjetlji-vosti za druge. Ona postaje pozornost, slušanje drugoga, izlaženje ususret tuđoj slabosti.

U obličju ljudi koji traže zaštitu i našu blizi-nu, što mi kršćani dobro znamo, nalazi se sam Bog: Tko prima jednoga od najmanjih, mene prima. Abraham je bio radostan što je mogao očitovati dobrotu prema svojim gostima, znaju-ći da je to najveći dar. Kao znak toga dara, dobio je ono što se nije usudio moliti – sina. Krug se zatvorio: prepoznavanje i slušanje Božje prisut-nosti u potrebnima, zauzetost i služenje za do-bro drugoga, radost koja je primljena kao dar.

To je služenje o kojemu govori i sveti Pa-vao: Radujem se sada dok trpim za vas… Cr-kvi postadoh poslužiteljem. To je poslanje koje navješćuje radost za ljude. Biti gostoljubiv ne znači samo otvoriti vrata, nego navijestiti Bož-ju prisutnost, iznijeti pred druge bogatstvo za kojim gladuje svaki čovjek, bogatstvo Božjega dolaska po riječi i spremnosti da se za istinu te riječi podnesu protivštine i muke.

Žena koja »sjedi do nogu« UčiteljaNa istome se tragu nalazi današnje evanđelje. Nakon pročitanoga opisa Isusova dolaska k Marti i Mariji, uvijek ostane osjećaj da je po-malo čudno to što je Isus rekao Marti. Kako je moguće da Isus gotovo prekorava Martu koja radi, a hvali Mariju koja ne radi? Neki se čak usuđuju koristiti ovo evanđelje, da bi naznačili veću vrijednost kontemplacije nad djelatnom zauzetošću.

Ako bi bilo tako, Evanđelje bi bilo u suprot-nosti s prošlonedjeljnim, kada smo čuli pohvale na račun milosrdnoga Samarijanca koji je uči-nio nešto što su drugi zanemarili. Kako to da Isus hvali Mariju koja se ne želi pomaknuti da bi pomogla svojoj sestri? Možda je razlog pomalo i u prijevodima na suvremene jezike. Isus zapra-vo ne kaže da je Marija izabrala bolji dio, nego da je izabrala dio koji je dobar. Dok je Marta sva uznemirena, ustreptala, Marija izabire isprav-no, ponaša se kao mudra osoba. Pogledajmo za-što. Možda nas dodirne i aktualnost Evanđelja.

Evanđelist Luka često predstavlja Isusa kao gosta za stolom s raznim ljudima: i s do-brima i lošima, s pravednima i grješnicima, s učenicima, s farizejima i carinicima… Ovdje je za stolom s dvije sestre. Starija, Marta, pred-

XVI. nedjelja kroz godinu

Kakav je to dio izabrala Marija?

Služiti Isusu ili ga posluživati. (Vladimir Blažanović, 2009.)

živovrelo 7 - 20197 - 20197 23

stavlja žensku osjetljivost koja zna da pružena okrjepa s ljubavlju govori više od bilo kakvih slatkih riječi. Marija svoju pozornost i naklo-nost očituje slušanjem. To je raskrižje na koje-mu dolazi do napetosti u koju je uvučen i gost.

Najprije treba vidjeti da Marija sjedi »do nogu Gospodinovih«. To nije puka informacija, nego tehnički izraz koji govori o tome da je Ma-rija u stavu učenika prema učitelju; to je služ-beni izraz za »biti nečijim učenikom«. Sveti Pa-vao govori da je sjedio do nogu Gamaliela (usp. Dj 22, 3), tj. da je učenik najpoznatijega učitelja svoga doba. U ono vrijeme da žena bude u sta-tusu učenice bilo je nezamislivo. Osim toga, u Isusovo vrijeme bilo je neprimjereno, gotovo provokacija, da žena ugosti muškarca, kao što je to učinila Marta. Nije slučajno da evanđelist Luka ne spominje njihova brata Lazara.

Prigovor zbog uznemirenostiIsus ne hvali lijenost i bezbrižnost. Jer, Isus ne prigovara Marti zbog toga što radi, nego što se uznemiruje, što se brine do mjere neke tjeskobnosti. Evanđelje nas poučava da prije svakoga rada čujemo što nam Bog govori; da čujemo njegovu Riječ. Isus ne kaže Marti da izbjegava rad, nego upozorava da se ne izostavi potrebno. Poteškoća koju imamo mi danas jest uznemirenost, ubrzanost koja misli da će slu-šajući sebe pronaći mir. Čovjek koji sluša samo čovjeka, zanemarujući da Bog ima nosivu i ko-načnu riječ, ne pronalazi mir i zadovoljstvo.

Luka ovom evanđeoskom stranicom po-učava kršćansku zajednicu Isusovim stavom, nekada i danas. Zna da ima puno ljudi dobre volje; korisnih poticaja i nastojanja; zna da po-stoje ljudi koji ne štede svoje snage i vremena. No, i u tome postoji opasnost: da rad s dobrom nakanom nije vođen slušanjem Boga. Takav rad postaje zabrinutost, ispunjen nervozom, zbrkom i negodovanjima.

Evanđelje završava Isusovim obraćanjem Marti, ali kao da Evanđelje nije zaključeno. Vjerojatno se razgovor nastavio. Sjetimo se da je nešto slično Luka učinio i s prispodobom o milosrdnome ocu i rasipnome sinu, pri čemu odnos sa starijim sinom ostaje otvoren. Luka

kao da je htio ostaviti očuvanu Marijinu šutnju. Marija u Evanđelju ne govori; čak niti da bi se obranila, objasnila svoj izbor. Evanđelje očito želi reći da Marta treba sjesti i slušati Isusovu riječ, da bi vratila smirenost, nutarnju vedrinu. Dopuštam si nastaviti zamišljati Mariju, koja – zahvaćena mislima onoga što je čula od Isu-sa – odlazi pomoći, odnosno zamijeniti Martu u radu, ali bez uznemirenosti. Marta je veliko-dušna, dinamična, ali je prionula poslu prije negoli se suočila s Božjim govorom.

A Marija pokazuje da slušanje Božje riječi nije krađa vremena i izbjegavanje posla, život na tuđemu radu. Tko sluša Krista ne zaborav-lja zauzetost za čovjeka: uči raditi na ispravan način, bez uznemirenosti i tjeskobe. U sadaš-njim nastojanjima u Hrvatskoj to smo zabora-vili. Ili, rečeno jezikom naših starih: bez Boga nema blagoslova.

Ovdje vrijedi zastati i razmisliti kakav je naš pristup: očekujemo li blagoslov i mir, a da ne sjednemo do Isusovih nogu? Budimo nje-govi gosti, dostojni dara koji nam danas pruža i pokušajmo svoju zauzetost mjeriti snagom govora vječnosti, govora u kojemu smo odgo-vorni za radost braće i sestara.

Ivan Šaško

Premda se Isusu ne obraća njegovim ime-nom nego naslovom ‘Gospodin’, kojim će prvi učenici ispovijedati vjeru u Uskrsloga, Marta još nije kadra prihvatiti njegovu riječ. Predana je služenju koje previđa važnost trenutka, dragocje-nost slušanja njegove riječi. Brine se za mnogo, kaže joj Isus. U sebi je razdijeljena, zabrinuta oko onoga što je manje važno, kada se ima Isusa u blizini. Zato je Marija izabrala »bolji dio«. Time Isus ne osuđuje Martu, niti suprotstavlja služenje i slušanje, nego suprotstavlja neposluh i slušanje Gospodina. Kada se zaboravi Gospodin, služenje postaje samo ljudska sućutnost. Slušanje Gospo-dina daje služenju ljepotu ljubavi.

ZRNJE

24

OTAJSTVO I ZBILJA 28. srpnja 2019.

Sedamnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Bog je u svom svetom prebivalištu, Bog što u svom domu ujedinjuje svoj narod: on daje moć i silu narodu svome.

Ps 68, 6-7.36

Zborna molitvaBože, zaštito i uzdanje naše, bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 18, 20-32

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Reče Gospodin: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov prete-žak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam.« Oni ljudi krenu odanle prema Sodomi. Abra-ham je još stajao pred Gospodinom pa se pri-mače bliže i reče: »Hoćeš li iskorijeniti i nevi-na s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu on-dje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?« Nato reče Gospodin: »Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću oprostiti cijelo-mu mjestu.« Abraham će opet: »Ja se evo usu đujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pe-peo! Da slučajno bude pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog te petorice?« On odgovori: »Neću ga uništiti ako ih ondje na-đem četrdeset i pet.« I dometnu Abraham: »Ako ih se možda nađe četrdeset?« Odgovo ri: »Neću to učiniti zbog četrdesetorice.« Abra-ham će opet: »Neka se Gospodin ne ljuti ako

nastavim. Ako ih se ondje nađe možda tride-set?« Odgovori: »Neću to učiniti ako ih ondje nađem trideset.« I opet će Abraham: »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe dvadeset?« Odgovori: »Neću uništi-ti grada zbog te dvadesetorice.« Nato će Abra-ham: »Neka se Gospodin ne ljuti ako progovo-rim još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te desetorice.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 138, 1-3.6-8Pripjev: Kad sam te zazvao,

uslišio si me, Gospodine.Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srcajer si čuo riječi mojih usta.Pred licem anđelâ pjevam tebi,bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

Zahvaljujem imenu tvojemza tvoju dobrotu i vjernost.Kad sam te zazvao, uslišio si me,dušu si moju pokrijepio.

Drugo čitanje Kol 2, 12-14

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: S Kristom suukopani u krštenju, u nje-mu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. On i vas, koji bijaste mr-tvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga ti-jela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zaduž-nicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti da rove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas u vječnu radost. Po Kristu.

Ulazna: 81 Bog je u svom svetom hramuOtpj. ps.: Kad sam te zazvao (ŽV 07-2007)Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 241 Oče naš dobri, slavimo ti ImeZavršna: 610 O Marijo mila

živovrelo 7 - 20197 - 20197 25

Braćo i sestre, snagom Kristova predanja za spasenje svijeta svi smo postali djecom nebeskoga Oca. S pouzdanjem u njegovu očinsku dobrotu uputimo mu svoje molitve:1. Za Crkvu u svijetu: da, pouzdana u tvoju

milost i okrijepljena tvojim Duhom, svim narodima pruža svjedočanstvo tvoga milosnog očinstva, molimo te.

2. Za papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: čuvaj ih u svojoj istini i obdari ih svojom mudrošću da budu hrabri predvodnici tvoga naroda na putu k tebi, molimo te.

3. Za sve koji su pritisnuti životnim kušnjama i za one koji nemaju nade: probudi u njima duh iskrene molitve kako bi u tebi mogli prepoznati dobroga Oca, molimo te.

4. Za nas i naše obitelji: obnovi u nama dostojanstvo tvojih sinova i kćeri i daj da po ljubavi koja radosno služi sve više prihvaćamo jedni druge, molimo te.

5. Za pokojnu našu braću i sestre: po svojoj dobroti primi ih u svoje vječno kraljevstvo, molimo te.

Svemogući vječni Bože, u svome Sinu Isusu Kristu dao si nam primjer novoga života i poučio nas duhu molitve i radosnoga predanja tvojoj volji. Nadahnjuj nas i krijepi da nam život bude trajna hvala tvojemu imenu. Po Kristu Gospodinu našemu.

Oče! Sveti se ime tvoje! Ernst Oldenburg: Isusova molitva u Getsemanskome vrtu, 1962.

Pjesma prije evanđelja Rim 8, 15bc

Primiste Duha posinstva: u njemu kličemo: »Abba! Oče!«

Evanđelje Lk 11, 1-13Ištite i dat će vam se!Čitanje svetog Evanđelja po LukiJednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Go spo di-ne, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, go-vorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljev-stvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpu-štamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!« I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijate-lja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prija-telju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u poste-lji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti. I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obda-riti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBlagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Ps 103, 2

Popričesna molitva Gospodine, primili smo pričest, spomendar muke tvoga Sina. Molimo te da nam bude na spasenje što nam je u svojoj neiskazanoj ljubavi on darovao. Koji živi.

26

OTAJSTVO I ZBILJA

Od vremena do vremena znam otići na tržnicu u svojem gradu, a i u ostalim gradovima tržnica je mjesto gdje se

rado zaustavljam. Nekako su ljudi na tržnica-ma normalniji jer se susreću tijelom o tijelo, razgovaraju, gledaju se, smiju se, prepiru se. Na tržnici se uglavnom radi o tijelu, o tjele-snim potrebama, o hrani, pa su ljudi više ljudi, svjesniji svoje ovisnosti, potrebitosti, krhkosti. Miris hrane, voća, povrća, ribe, mesa kao da izriče miris same ljudskosti.

Ljudskost cjenkanjaOno što me osobito oduševljava na tržnici jest cjenkanje. Posve je drukčije kupovati hranu i stvari u trgovinama. Cijena je već određena na proizvodu. Postoje samo proizvod i ja. Nema nikoga između nas. U trgovini je tako puno lju-di, a svi su osamljeni, svatko se bavi sobom i samotno zuri u proizvode i u cijene na proizvo-dima, i tu nema milosti. A kako je samo divno kupovati na tržnici. Proizvod se uvijek kupuje s licem konkretne osobe, prima ga se od dru-goga u razgovoru, s dosjetkom, komentirajući. I onda dolazi nezaobilazno cjenkanje. Čak i kad se i ne želim cjenkati, prodavač sam poči-nje spuštati cijenu. Ili se pak ja počinjem cjen-kati te tako ispitujem koliko se može ili smije spustiti cijena. Kad bolje razmislim, u cjenka-nju se zapravo uopće ne radi prvenstveno o uštedi novca. Cjenkanje kao da želi utisnuti u kupljenu robu nešto ljudsko, kao da u nju uti-skuje razgovor između dviju osoba, rekao bih još više, ljudsku potrebu za milošću, da mi je ta kupljena stvar ipak nekako i poklonjena mi-lošću! Zato kupljena stvar na tržnici ima neku posebnu draž, kakvu nema stvar kupljena u trgovini. Cjenkanje je na taj način divan izričaj ljudskosti kao razgovora, kao milosti.

Abrahamovo cjenkanje s BogomUpravo nas ta misao cjenkanja dovodi do prvo-ga čitanja, do Abrahamova cjenkanja s Bogom. Čudesno je i zapravo nevjerojatno da se Abra-

ham usuđuje cjenkati s Bogom, odnosno još je čudesnije i nevjerojatnije da Bog dopušta cjen-kanje s Abrahamom. Abraham stalno spušta ‘cijenu’ Bogu, ide gotovo do krajnje bezvrijed-nosti, do deset nevinih zbog kojih Bog onda ne će uništiti Sodomu. Abraham nas svojim cjen-kanjem podučava da odnos s Bogom treba biti odnos ‘cjenkanja’. Cjenkanjem razgovaramo s Bogom, ulazimo u neposredan odnos s njim. Ključna je ovdje riječ neposredan: neposredno, tj. stvarno, osobno, oči u oči stupamo pred Bo-ga. Posebice bih upravo to istaknuo, jer danas kao da smo izgubili taj neposredni, osobni, topli i predani odnos, ali i odnos vapaja, borbe, pre-pirke s Bogom. Abraham nam također doziva u svijest da takvo cjenkanje s Bogom treba biti usmjereno za druge, cjenkanjem trebamo «ku-povati» od Boga milost za nevine i grješne. Kao što se možda na tržnici cjenkamo da bismo pre-hranili svoju obitelj, tako se i s Bogom trebamo cjenkati da druge ‘nahranimo’ Božjom milošću. U svojim gradovima, mjestima, obiteljima i za-jednicama, makar oni bili i Sodome, a vrlo čestu jesu, trebamo biti Abrahami koji će se gorljivo cjenkati, moliti, vapiti za svoje bližnje.

Naposljetku, cjenkanje pokazuje i ozbil-jnost odnosa s Bogom. Postoje donje granice cjenkanja općenito, pa tako i s Bogom, ispod kojih cjenkanje gubi smisao, jer je tada ono iz-raz nepoštovanja i bezobraznosti. I Abraham se zato zaustavlja na deset nevinih. Postoji opas-nost da u nama više nema nikakve »kupovne moći«, da u nama nema ni deset »nevinih st-vari«, da smo se potpuno iskvarili, da ćemo možda završiti kao Sodoma i Gomora. Zato je molitveno cjenkanje s Bogom jako ozbiljno, ono je velik poziv na obraćenje, da budemo dostojni milosti.

XVII. nedjelja kroz godinu

O cjenkanju

Robe

rt De

launa

y

živovrelo 7 - 20197 - 20197 27

Naše i Kristovo cjenkanje s Bogom OcemTako nas prvo čitanje uvodi u ulomak iz evan-đelja o Gospodnjoj molitvi. Ne bih se zadržavao na tumačenju pojedinačnih zaziva molitve, ne-go bih progovorio o duhu kojim bismo treba-li moliti Kristovu molitvu. Na temelju prvoga čitanja već možemo reći da je Kristova molitva zapravo neka vrsta cjenkanja: neposrednoga, osobnoga, snažnoga, vapijućega odnosa oči u oči s Bogom Ocem. Isus želi da se svaki dan cjenkamo s Bogom u molitvi, da nikad, ama baš nikad ne odustanemo od cjenkanja s Bogom. To potvrđuju i dvije prispodobe koja se odmah nadovezuju na molitvu Očenaša i kojima Isus želi pojasniti u kakvom se duhu treba moliti.

Prva nas prispodoba podučava da budemo bezočni, u izvorniku, bestidni: »Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.« Bestidnost ovdje označa-va da se svim silama trebamo cjenkati s Bogom, svom žestinom trebamo se boriti za Božju mi-lost. Zar ne činimo to spram ljudi? Kako li se samo znamo umiliti pred ljudima kad nešto želimo dobiti za sebe ili za svoje (posao, uslu-gu, pomoć). Kako li samo znamo biti uporni i dosadni u moljakanju nečega za sebe ili za svo-je. Nema granica našoj bestidnosti! Ah, kako li se samo znamo često očajnički poniziti pred drugim samo da bismo dobili nešto od njega. A s Bogom? E, tu nismo bestidni. Kad treba moliti da »dođe Božje kraljevstvo«, da bude njegova volja, kad treba moliti za euharistijski kruh, kad treba moliti oprost za svoje i tuđe grijehe, tada ne samo da ne znamo više bezočno, bestidno moliti, nego uopće ne molimo, tada nema cjen-kanja s Bogom. Tada smo puni sebe, samodo-statni, spram Boga se ne želimo nipošto poniziti i moliti ga očajnički. Zato je dosta toga. Počn-imo već jednom biti bestidni i cjenkajmo se s Bogom uporno, ponizimo se pred njim, moleći ga za njegovo kraljevstvo, njegovu volju, njegov kruh, njegovo praštanje u nama i u drugima.

Druga, pak, prispodoba još više pojačava poziv da budemo bestidno uporni u molitvi za Božju milost. Krist spominje vrata: »Kucajte i

otvorit će vam se.« Bog Otac ponekad namjer-no zatvara vrata svojih uslišanja, namjerno se ne želi odmah odazvati na naše vapaje. Time bocka naš ‘ego’ koji odmah sve želi imati ka-ko on hoće. Bog nas izaziva kako bismo ga još upornije molili, kako bismo ga još snažnije tražili. Želi da se probudimo iza sna svoje se-bičnosti, samodostatnosti i duhovne lijenos-ti. I obećava nam nešto najvažnije što nam je mogao obećati: ako tražimo, primit ćemo; ako kucamo, otvorit će nam. Tko stalno traga, ku-ca za Božjim kraljevstvom, njegovom voljom, njegovim kruhom, za njegovim praštanjem, može biti siguran da će sve to primiti.

I ne može biti drukčije, o čemu nam govori i treća prispodoba. Mi, iako smo zli, opet zna-mo darivati dobrima svoju djecu; iako smo zli, ipak se slomimo pred licem svoje djece i naših milih, pred njihovim cjenkanjem, moljakanjem i vapajem. Kako li će nas tek onda savršeno do-bri Bog darivati dobrima, kako li će se tek dobri Bog slamati pred našim molitvama, budemo li molili za njegovo kraljevstvo, za njegovu volju, za njegov kruh, za njegovo praštanje, kako li će nas tek on obdariti Duhom Svetim, ako ga tako zaištemo. Da, posljednje su riječi ključne, one sažimaju sve dosad rečeno. Ali one su i najteže, jer nam je najteže bestidno, uporno cjenkati se, vapiti, moliti za Duha Svetoga. Zamislite, mo-liti za dar Duha Svetoga! Budimo iskreni, pa tko još od nas kršćana traži od Boga Oca Duha Svetoga? Nažalost, rijetko, jako rijetko molimo Boga za dar Duha Svetoga, jer smo premalo duhovni, premalo mislimo na Boga, previše na sebe. Rijetko tražimo Duha Svetoga, njega koji nas posvećuje, donosi Boga u naše života i donosi nas Bogu. S Duhom Svetim sve se mi-jenja u našemu životu. Tako nam je to teško, a zapravo je tako lako. Dovoljno je samo zaiskati ga i primit ćemo ga…

Ne zaboravimo, ovo je Gospodnja molitva, molitva koja izriče Kristov duh, njegov divan duh cjenkanja s Bogom Ocem, njegov duh ne-posrednoga, ‘bestidnoga’, upornoga kucanja, traganja, zauzimanja za spasenje naše duše pred Bogom Ocem.

Ivica Raguž

28

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 78.3 O Bože, spasi meOtpj. ps.: Gospodine, ti nam bijaše okrilje

(ŽV 9-2007)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 242 O sveta gozboili: 199-200 O Kruše živi, milosniili: Kruše životaZavršna: 762 Zdravo Djevo

4. kolovoza 2019.

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

Ulazna pjesmaO Bože, spasi me, Gospodine, u pomoć mi pohitaj! Ti si pomoć moja i spasitelj: Gospodine, ne kasni!

Ps 70, 2.6

Zborna molitvaGospodine, vođo i stvoritelju naš, mi se tobom ponosimo. Nek nad nama bude tvoja dobrota. Obnovi u nama što je tebi drago i sačuvaj što si obnovio. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Prop 1,2;2,21-23Što ima čovjek od sve brige srca svoga?Čitanje Knjige PropovjednikoveIspraznost nad ispraznošću, veli Propo-vjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješ-no, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugo-mu koji se oko toga uopće nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista muko-trpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 90, 3-6.12-14.17

Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okriljeod koljena do koljena.

Smrtnike u prah vraćaši veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«Jer je tisuću godina u očima tvojimko jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,kao trava su što se zeleni:jutrom cvate i sva se zeleni,a uvečer već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojitida steknemo mudro srce.Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojimda kličemo i da se veselimo u sve dane!Dobrota Gospodina, Boga našega,nek bude nad nama!Daj da nam uspije djelo naših ruku,djelo ruku naših nek uspije!

Drugo čitanje Kol 3, 1-5.9-11Tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit,rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPosveti, molimo, Gospodine, ovaj prinos i primi našu unutarnju žrtvu: učini da ti postanemo vječnim darom.Po Kristu.

živovrelo 7 - 20197 - 20197 29

Svemogućemu Bogu, u kojemu je pohranjeno sve naše blago, povjerimo svoj život i njemu se pouzdanom molitvom utecimo:1. Crkvu svoju, Gospodine, poslao si da u svijetu

bude znak neba. Okrijepi ju svojom mudrošću da ne teži za bogatstvom svijeta, nego da se u radosnom služenju zauzima za vječna dobra, molimo te.

2. Za pastire Crkve: okrijepi ih svetošću života u služenju tvojemu narodu i obdari ih proročkom hrabrošću u naviještanju radosti evanđelja, molimo te.

3. Za ljude koje si obdario obiljem zemaljskih dobara: daj im spoznati da vrijednost života ne počiva u blagu koje posjeduju, nego u vjernome življenju tvoje riječi, molimo te.

4. Za našu Domovinu: probudi u svim njezinim stanovnicima snagu zajedništva, a sve nositelje odgovornosti i vlasti ispuni nesebičnošću služenja i brigom za opće dobro, molimo te.

5. Za ovu župnu zajednicu: probudi u nama ljubav koja umije prepoznati sve ojađene, siromašne i sve potrebite te im svojom nesebičnošću posvjedočimo tvoju ljubav, molimo te.

6. Za pokojnu braću i sestre, osobito za one koji su svoje živote darovali za slobodu Domovine: nagradi ih blagom vječnoga života, molimo te.

Bože, izvore svakoga dobra, prodahni nas mudrošću evanđelja da se zemaljskim dobrima znademo pravo služiti, a za nebeskima istinski težiti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Klonite se i čuvajte svake pohlepe.Vasilij Mjazin: Govor na gori.

Pjesma prije evanđelja Mt 5, 3

Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Evanđelje Lk 12, 13-21Što si pripravio, čije će biti?Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovje-če, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čo-vjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmiš-ljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Sru-šit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću on-dje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću re-ći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već no-ćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam kruh života, go -vori Gospodin: Tko do -lazi k meni, neće oglad-njeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Iv 6, 35

Popričesna molitvaGospodine,ti nas oži -vlju ješ nebeskim darom: prati nas stalnom ljubav- lju i učini dostojnima vječnog otkupljenja. Po Kristu.

30

OTAJSTVO I ZBILJA

Paraboli o bogatom čovjeku prethodi ne-uslišana molba nekoga nepoznatog čo-vjeka iz mnoštva koje se skupljalo oko

Isusa. Molba je neobična. Čovjek moli Isusa da kaže njegovu bratu da s njim podijeli baštinu. Ne znamo u čemu je bio problem ovoga čovje-ka. Svakako, on je bio uvjeren da bi Isusova ri-ječ mogla pokrenuti njegova brata. Bez obzira što ne znamo razlog molbi i što ne znamo kako bi brat reagirao na Isusovu riječ, Isusu je, čini se, sasvim jasno da prijepor između braće skri-va krivo usmjeren život i da bi uslišanje molbe to samo pogoršalo.

Molba je došla iz mnoštva, a Isus će ju, umjesto da ju usliša, uzeti kao dobru prigodu da pouči mnoštvo. Očito da se molba ne tiče samo onoga tko ju je izrekao. Svi u mnoštvu pogođeni su istim zlom i Isus će ih poučavati kako da ga izbjegnu.

U središtu između dvojice braće stoji bašti-na. Ono što ih povezuje sada ih razdvaja. Očev dar, umjesto da ih približi, razdvaja ih. Prije-por oko stvari baca u zaborav oca i brata. To je situacija ljudi koji su zaboravili na nebeskoga Oca. Svađaju se oko stvari i imanja. Pohlepa za stvarima skriva strah od smrti, potiče zavist i nadmetanje, hrani suparništvo i mržnju i ta-ko potpuno zamračuje dar i onoga koji daje. U pitanju ovoga čovjeka iz mnoštva već je nestao otac i brat, a isplivali su suparništvo i pohlepa za baštinom.

Tko me postavio sucem i djeliocem nad vama? (Lk 12, 14), odgovara Isus. On nije do-šao dijeliti imanje među ljudima i tako ih raz-dvajati. On je došao povezati ljude s nebeskim Ocem i međusobno jedne s drugima. Molba podmeće Isusu sasvim suprotnu ulogu od one zbog koje je on došao na svijet.

Klonite se i čuvajte svake pohlepe! (Lk 12, 15). Iza pravednosti podjele stoji pohlepa. Pri-mjećujemo, međutim, kako Isus mijenja način govora. Sada više ne govori samo onomu tko je uputio molbu. Govori svima. Tako je zaštitio čovjeka od osude, a uključio sve ostale pokazu-

jući im da su svi zahvaćeni istim zlom podjelā. Pohlepa je kao zaraza. Valja je se čuvati. Ona neprimjetno zahvati ljudsko srce. Skrije se iza pravednosti. Pravednost je pokrov pohlepi.

Koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje. (Lk 12, 15). Tko svoj život učini ovisnim o onome što posjeduje, uništa-va ono što jest. Posjed ne može dati životnu sigurnost. Život je u Ocu i stoga je važniji od-nos prema Ocu i bratu od onoga što zajedno ili odvojeno posjeduju. Braća koja su povezana s Ocem i međusobno, mogu zajedno steći veliku baštinu. Obratno nije moguće. Nema ni jedne baštine koja može nadomjestiti ljudske odno-se. Štoviše, tamo gdje su odnosi narušeni, ba-ština se rastače i dijeli. Ljudi se od straha pred smrću štite gomilanjem posjeda. To je temelj-no krivo usmjerenje. Od smrti može zaštiti sa-mo Otac života. Ljubav prema Ocu zamijenje-na je ljubavlju prema posjedu. Tako se bijeg od smrti pretvara u jurnjavu u smrt.

Isus mnoštvo poučava prispodobom. Uzi-ma za primjer bogatog čovjeka. Ne počinje sa siromašnim i njegovim trudom da se obogati. Počinje s bogatim i pričom pokazuje kako bo-gataš razmišlja. Najprije mu je zemlja obilno urodila. Tu već počinje iskrivljeni pogled. Plo-dovi zemlje su Očev dar, a ne naš posjed. Plo-dovi zemlje su blagoslov Očev. Tko plodove promatra kao svoj posjed, već ih je odvojio od izvora. Prvi znak da se bogataš odvojio od izvo-ra jest u tome što razmišlja u sebi. Više nije biće dijaloga, koje sluša Oca i ulazi u razgovor s nji-me. Sam je sa sobom. Sam je sa svojim blagom.

Što da učinim? (Lk 12, 17). Ovo je sržno ljudsko pitanje. Za razliku od životinja, čovjek može odlučivati. Slobodan je. Isti Otac koji daje da zemlja obilno urodi, daje i da čovjek odluči što će učiniti s plodovima i sa sobom. Čovjek svojim odlukama prema stvorenjima ujedno odlučuje i o sebi samome. Odlučuje tko će i kakav će biti. Tko stvorenje uzme kao posjed, zaboravlja na Boga. Tko stvari uzima kao sredstva preko kojih može pokazati ljubav

XVIII. nedjelja kroz godinu

Zgrtanje blaga i bogatstvo u Bogu

živovrelo 7 - 20197 - 20197 31

prema ocu i braći, to čini zahvaljivanjem i dije-ljenjem. Kod bogataša u prispodobi nema za-hvaljivanja i ne pada mu na pamet da bi dobra koja je dobio dijelio s drugima. Naprotiv, on će srušiti svoje žitnice koje su sada premale i sa-graditi veće. Sreća koja mu se nasmiješila obi-latim urodom postaje zaštita od straha pred smrću i izvor užitka. Bogataš odjednom ima više dobara nego potreba. Bogatstvom odjed-nom guši čežnju da bude što više težnjom da ima što više. Imanje je pobijedilo bitak. U svo-joj mašti već vidi bezbrižno vrijeme u kojemu će samomu sebi moći reći: »Dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Poči-vaj, jedi, pij, uživaj!«. Čovjek nije stvoren da počiva, jede, pije i uživa. Tko tako sebi organi-zira život, vrlo brzo izgubi život sami. Čovjek je stvoren da bi radio, dijelio i uživao u porastu bitka. Nije stvoren da jede i pije sām, nego da plodove zemlje dijeli za istim stolom s ocem i braćom. Obmana bogataša je u tome što misli da posjedom može sačuvati svoj život. Nitko, pa ni bogataš, nema svoj život u svojoj ruci. Ži-vot je svatko dobio od Oca.

Bezumniče! (Lk 12, 20). Bezumnik je onaj tko se ne koristi svojim umom. Um nam je dan da njime otkrijemo svrhu svoga života. Čovjek to može ukoliko se izbori da mu posjed ne za-magli odnos s Ocem i braćom. Bezumnik nije izgubio sposobnost mišljenja i računanja. No, on je život pretvorio u račun, a odnose potisnuo u korist užitka. Bezumnik računa. Njegov račun je dobar u odnosu na posjed, stvari i materiju. No, on je bezumnik u odnosu na život, na od-nose i na vlastitu dušu. Tu račun više ne vrijedi.

A što si pripravio, čije će biti? (Lk 12, 20). Na koncu se i sam račun oko posjeda pokazu-je iluzornim. Sve što je spremio za svoju dušu, odjednom, kroz noć, pripada drugomu.

Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu. (Lk 12, 21). Ovim završa-va prispodoba. Zemaljska dobra koja nebeski Otac daje obilno, čovjek svojim stavom može pretvoriti u svoje prokletstvo ili u svoj blago-slov. Ukoliko ih prima kao dar i dijeli ih s bra-ćom, pretvara svoj život u povezanost s Ocem i braćom, zahvaljuje i raduje se daru života. Ukoliko ih pretvori u posjed, odvaja se od Oca i braće, upada u samoobmanu i, na koncu, iz-gubi i dobra i život.

Kada se vjernici okupe oko stola Gospod-njega, neposredno nakon susreta s Uskrslim u njegovoj riječi na stol prinose darove zemlje. Od obilja zemaljskih darova donose kruh i vino na blagoslov kako bi nakon toga svi mogli pri-miti te jesti i piti. U srcu euharistijskoga slavlja stoji zahvalnost i dijeljenje. Nitko ne kaže sa-mome sebi: počivaj, jedi, pij, uživaj! Svi zahva-ljuju Ocu za darove zemlje. Nitko ne traži kako dijeliti baštinu sa svojim bratom. Svi donose od svoga i stavljaju na isti oltar. Slušajući ovaj odlomak iz Lukina evanđelja vjernici puštaju da ih osvijetli svjetlo Isusove riječi. Tako imaju prigodu opaziti nije li se i u njihova srca uvukla pohlepa i volja da odnos s Kristom iskoriste za podjele. Kad god to opaze, bljesne im sudbina bogataša iz prispodobe kao upozorenje i znak da je potrebno, zahvaljujući za darove zemlje, vratiti se Ocu i braći.

Ante Vučković

Jean

-Mar

ie Pir

ot (A

rcab

as).

32

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 75.4 U sjajnom se oblakuOtpj. ps.: Gospodin kraljuje (ŽV 7-2009)Prinosna: 211 Isus Krist je slika Božja Pričesna: 201 O svjetlo duša, Isuseili: 136.1 Gospodine, ja vjerujemZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnikili: I Svi kliknimo Kristu

6. kolovoza 2019.

Preobraženje GospodinovoUlazna pjesmaU sjajnom se oblakuukaza Duh Sveti, i začu se Očev glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

Usp. Mt 17, 5

Zborna molitvaBože, ti si u Kristovu preobraženju potvrdio otajstva naše vjere svjedočanstvom Zakona i proroka i unaprijed pokazao naše božansko posinjenje. Daj da slušamo glas tvoga ljubljenoga Sina te zavrijedimo biti njegovi subaštinici. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPosveti, Gospodine, molimo, ove darove Preobraženjem svoga Sina. Obasjaj nas njegovim svjetlom, i očisti od grijeha. Po Kristu.

Prvo čitanje Dn 7, 9-10.13-14Odijelo mu bijelo poput snijega.Čitanje Knjige proroka DanielaGledao sam:Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše. Gledah u noćnim viđenjima i gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće. Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 97, 1-2.5-6.9

Pripjev: Gospodin kraljuje, Svevišnji – nad svom zemljom!Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja, nek se vesele otoci mnogi!Oblak i tama ovijaju njega,pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.

Brda se tope pred Gospodinom ko vosak,pred vladarom sve zemlje.Nebesa navješćuju pravednost njegovu,svi narodi gledaju mu slavu.

Ti si, Gospodine, Svevišnji – nad svom zemljom,visoko, visoko nad bozima svima.

Drugo čitanje 2Pt 1, 16-19Taj Glas s neba čusmo.Čitanje Druge poslanice svetoga Petra apostolaPredragi! Nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!« Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori. Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim.Riječ Gospodnja.

živovrelo 7 - 20197 - 20197 33

Braćo i sestre, Krist Gospodin okupio nas je danas oko svoga stola da bismo iskusili zbilju novoga – preobraženoga života. Zajedničkom molitvom utecimo se Ocu nebeskomu:

Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom!1. Za Crkvu Božju: da, živeći i svjedočeći

evanđelje, bude svim narodima svjetlo na putu spasenja, molimo te.

2. Za predvodnike i učitelje tvoga naroda: nadahni ih da uvijek traže svjetlo tvoga lica te tako budu svjedoci tvoje riječi i jasan primjer božanskoga života, molimo te.

3. Za braću i sestre koje je zasjenila tama grijeha: daj im iskusiti radost tvoje milosti i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: obnovi nas svjetlom svoga lica da i naš život zasja novim svjetlom, molimo te.

5. Za našu preminulu braću i sestre: pozovi ih, Gospodine, k sebi kako bi mogli živjeti u svjetlosti vječnoj, molimo te.

Svemogući vječni Bože, ti nam u ovome svetom susretu daješ iskusiti radost vječnoga života. Pomozi nam da, živeći dar vjere, preobražavamo lice ov oga svijeta i tako gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Probudiše se i ugledaše njegovu slavu.Preobraženje; oslikana Biblija iz opatije Saint-Bertin, Saint-Omer, Francuska.

Pričesna pjesmaKad se Krist očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

1Iv 3, 2

Popričesna molitvaGospodine, daj da nasova pričest promijeni na sliku Isusa Krista, čiju si slavu očitovao čudesnim preobraženjem.Koji živi.

Pjesma prije evanđelja Mt 37, 5c

Ovo je Sin moj, Ljubljeni!U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

Evanđelje Lk 9, 28-36Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomo-li. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o nje-govu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bija-še svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Na-činimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori. Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasje-ni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Iza-branik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.Riječ Gospodnja.

34

OTAJSTVO I ZBILJA

Odlomak koji govori o Isusovu preobra-ženju na gori u Lukinu se evanđelju nalazi između dva navještaja Isusove

muke i uskrsnuća, a nakon što je Isus svojim učenicima rekao: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzi-ma križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće ži-vot svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.« Bez ovoga govora o trpljenju, o gubljenju i spašavanju života, ne može se razumjeti ni preobraženje.

Na goriIsus se povlači na goru. Kršćanska tradicija prepoznaje brdo Tabor kao mjesto Isusova pre-obraženja. Zapravo, čini se da evanđeoski tek-stovi namjerno ostavljaju ovu goru neimenova-nom. Na taj se način želi podsjetiti na velike i važne gore Božje objave kroz povijest spasenja. Tu je, naravno, najprije gora Sinaj na kojoj su boravili i Mojsije i Ilija. Neimenovana gora pre-obraženja možda želi podsjetiti i na goru Sion. To je ona gora koju je Bog izabrao kao mjesto svoga prebivališta u Jeruzalemu. Možda go-ra preobraženja želi podsjetiti i na Maslinsku goru na kojoj prorok Ezekiel promatra Božju slavu. Moglo bi se ovdje još spomenuti i goru Karmel i goru Hermon. I one su u različitim biblijskim tekstovima označavale mjesto Božje prisutnosti ili Božjeg prebivališta.

Ima li se na umu sve ove starozavjetne go-re, postaje jasno da se preobraženje događa kao ispunjenje i dovršenje svega onoga što se događalo ili je bilo povezano s tim gorama. I ovdje progovara Božji glas kao iz gorućega gr-ma ili kao kad daje Zakon Izraelcima. I ovdje je vidljiva Božja slava kako je bila vidljiva na Ma-slinskoj gori, ili slava koja je prebivala na gori Sion, u jeruzalemskome Hramu. Ovdje je puni-na Staroga zavjeta i punina Božje prisutnosti.

U prizoru preobraženja pred nama su Moj-sije i Ilija koji se pojavljuju uz Isusa i s njime razgovaraju. Mojsije i Ilija nisu ovdje samo starozavjetni likovi, nego predstavljaju cijeli

Stari zavjet. Židovi su većinu Staroga zavjeta dijelili na dvije zbirke knjiga: Zakon i Proroke. Ovdje Mojsije predstavlja Zakon, a Ilija proro-ke, pa cijeli Stari zavjet svjedoči za Isusa. Stari i Novi zavjet nisu suprotstavljeni, nego su u međusobnom dijalogu: Mojsije i Ilija razgova-raju s Isusom. Novozavjetna poruka nije nešto što bi došlo kao potpuna novost: ona je pripre-mana kroz cijelu povijest spasenja.

Preobraženje i svakodnevicaVeć je ranije Petar htio načiniti tri sjenice jer im je bilo dobro ondje biti. Ovo iskustvo Isuso-vih učenika progovara nam nešto i o duhov-nom životu. Kad čovjek nadvlada onaj prvotni strah u susretu s božanskim, postane svjestan ljepote prebivanja s Bogom. U šutnji i tišini otkriva se milina Božje prisutnosti, njegova nježnost. Čovjek bi tada doista, poput Petra, volio dovijeka ostati u takvu raspoloženju i uvijek bi volio uživati tu milost. No, to nije

Preobraženje Gospodinovo

Sjaj i svakodnevica

Clau

dio

Pastr

o

živovrelo 7 - 20197 - 20197 35

moguće. Zato evanđelist i kaže kako na kraju više nije bilo onoga čudesnog prizora; ostao je Isus sām. U duhovnom bi životu valjalo razviti i takvu disciplinu koja će omogućiti da zna-mo izići iz stanja miline i mira koji nam Bog nudi i vratiti se svojoj svakodnevici. Bog nas ne želi odstraniti iz svijeta i ne želi da bježimo od teškoća i svojih nevolja, nego da se s njima suočimo. Evanđelist gotovo s razočaranjem kaže da je ostao Isus sām, onaj običan Isus s kojim su i do tada hodali ovom zemljom, ko-jega su gledali kako hoda, kako sjedi, kako spava, kojega su slušali kako naučava. Onaj ‘obični’ i ‘svakodnevni’ Isus. Preobraženje je trebalo učvrstiti učenike u vjeri. Bio je to tre-nutak u kojem su postali svjesni tko je Isus; postali su svjesni Božje veličine, sjaja i moći.

U duhovnom životu valja prepoznati tre-nutke milosti, trenutke u kojima nam Bog pruža osjećaj svoje blizine, uvid u svoju slavu i moć. Ti trenutci, međutim, nisu svrha sebi samima. Oni trebaju poslužiti da izdržimo svo-je nevolje i teškoće, da nosimo svoje križeve, da podnesemo muku i da ustrajemo u vjeri u uskrsnuće. Ti trenutci služe nam da čvrs-to živimo u ovome svijetu dok nam je pogled usmjeren naprijed, prema životu vječnomu.

Osobno preobraženjeJoš je jedan vidik potrebno p osvijestiti u slav-ljenju Gospodinova preobraženja. Gospodin Isus, koji je došao da bude s nama Bog, ovdje se pokazao u svojoj božanskoj slavi. Njegovo preobraženje otkriva tko je on doista. U su-sretu s njime, prošavši kroz iskustvo miline Božje prisutnosti, ali i kroz iskustvo onoga ‘svakodnevnoga’ Isusa čije nasljedovanje uk-ljučuje i trpljenje i žrtvu, i mi imamo priliku proći kroz svojevrsno preobraženje. U susre-tu s Gospodinom otkriva nam se tko smo mi doista, tko sam ja doista. U susretu s njime, susrećem sebe. Ispod svih onih slika, pone-kad lažnih slika o sebi, otkrivam sebe ona-kvog kakvoga me vidi Bog, a u toj mojoj slici uvijek je prisutna i slika Božja. Na njegovu sam sliku stvoren. Zato mogu i u sebi zami-sliti onaj sjaj i slavu za koju me Bog stvorio.

Ako sam kršćanin, ako sam Kristov, onda ži-vim za konačno ostvarenje te slave. Baš zbog toga mogu izdržati svaku nevolju jer znam da to nije sva istina o meni. Istina o meni mnogo je veća, veličanstvenija, predivna.

Zato i mogu prihvatiti onu Isusovu ponu-du: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne sa-moga sebe, neka danomice uzima križa svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi me-ne, spasit će ga.« Mogu doista reći: Da, Gospo-dine, želim naći život i naći ga u punini. Zato hoću ići za tobom, odreći se samoga sebe, uzeti svoj križ i ići za tobom.

Na tome putu mogu se osjećati osamlje-nim, kao što je osamljeno brdo Tabor. No, u isto vrijeme, taj je put uzvišen, kao što se uzvi-suje brdo Tabor nad cijelom dolinom. Kao vjernik pozvan sam izdići se iz onoga svakod-nevnog i običnog, iz onoga osrednjeg, kako bih počeo živjeti uzvišenost, proslavu i milost baš u toj svakodnevici i običnosti svakoga dana.

Darko Tepert

U tvome pogleduRukama zaklanjam, Gospodine, lice pred licem tvojimjer dostojan nisam upraviti pogled i biti u tvome pogledu.Radije bih te gledao iz prikrajka,ostajući skriven, u sjeni, jer u meni se bore htijenje da ti se posvema predami moć koja me čini nemoćnimda ostavim sve i nađem tebe.I sad, predan tišini,osjećam korak tvoj, tih i nečujan,tu nadomak, uz mene,i u srcu ćutim da htijenje za tobom,premda krhko i nesigurno,izvire iz tvoje žudnje za mnom.Otkrit ću lice, ispružiti ruke i otvoriti srce,al’ oči nek ostanu sklopljenejer ljude i svijet želim gledati tvojim pogledom.Pomozi mi čuvati tvoj pogled. Amen.

Moliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s Crkvom

36

OTAJSTVO I ZBILJA 11. kolovoza 2019.

Devetnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, Gospodine, na Savez svoj, i život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek. Ustani, Bože, zauzmi se za svoju parnicu, ne zaboravi vike onih koji te zazivaju.

Ps 74, 20.19.22-23

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, smijemo te zvati svojim Ocem. Daj da nam u srcu poraste duh sinovstvate uđemo u obećanu baštinu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mudr 18, 6-9Čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas pozvavši nas k sebi.Čitanje Knjige MudrostiNoć oslobođenja bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja. Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi. Tada su pobožna djeca praved-nikâ žrtve tajno prinijela i slo žno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33, 1.12.18-20.22

Pripjev: Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!

Pravednici, Gospodinu kličite!Hvaliti ga pristoji se čestitima.Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,narodu koji on odabra sebi za baštinu!

Evo, oko je Gospodnjenad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdajuu milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine,bude nad namakao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanje Heb 11, 1-2.8-19Iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vi-dimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebiva-jući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subašti-nicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj ute-meljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i po-zdravili priznavši da su stranci i prido šlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti darove koje si nam ti udijelio. Molimo te, primi ih iz ruku svoje Crkve i snagom Duha pretvori u otajstvo spasenja. Po Kristu.

Ulazna: 226 Od sva se četiri vjetraOtpj. ps.: Blago narodu (ŽV 8-2007)Prinosna: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetraPričesna: 247 Uzmite, jediteili: 100-101 Kušajte i viditeZavršna: 768 O divna Djevice

živovrelo 7 - 20197 - 20197 37

Dakako, da su mislili na onu iz koje su iziš-li, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obeća-nje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazi-vati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponov-no zadobi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 24, 42a.44

Bdijte i budite pripravni jer u časkad i ne mislite Sin Čovječji dolazi!

Evanđelje Lk 12, 35-40 (kraća verzija)I vi budite pripravni!Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gos-podara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slu-gama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće.I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Kruh koji ću ja dati tijelo je moje,za život svijeta, govori Gospodin.

Iv 6, 52

Popričesna molitvaGospodine, pričestilismo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Ta pričest neka nas spasi i utvrdi u svjetlu tvoje istine. Po Kristu.

Braćo i sestre, ispunjeni nadom u Kristov ponovni dolazak, zajedničkom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu da nam bude svjetlo u svim tamama života:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da budnošću

života i poslušnošću evanđelju bude živa riječ o tvojoj prisutnosti u svijetu, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: čuvaj ih u svetosti života i ispuni ih očinskom brigom za tvoj narod i za sve potrebite, molimo te.

3. Za sve koji ravnaju našim društvom i kojima je povjerena odgovornost za pravedne zakone: pomozi im spoznati i promicati vrjednote koje ne prolaze, kako bi svi mogli iskusiti radost življenja, molimo te.

4. Za nas, sabrane na gozbi tvoje ljubavi: rasvijetli nas svjetlom svoje milosti da uzmognemo uvijek živjeti pripravni za susret s Kristom koji dolazi, molimo te.

5. Za braću i sestre koji po smrti napustiše ovaj svijet: po svome milosrđu podari im radost vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, u svome velikom milosrđu oslobodio si nas od grijeha i u nas pohranio zalog vječnoga života. Prodahni nas svojim Duhom da naša djela, riječi i misli budu uvijek rasvijetljeni vječnošću u koju nas vodiš. Po Kristu Gospodinu našemu.

Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene.Kristovo uzašašće, freska u crkvi u Bjäresjö,

Ystad, Švedska, 13. st.

38

OTAJSTVO I ZBILJA

Š to ih više čitam i o njima razmatram, Isusove su mi riječi sve čudesnije. I ovaj evanđeoski ulomak iz Lukina evanđelja

također je čudesan jer susrećemo nježna, mila, a opet tako zahtjevna i ozbiljna Isusa. Božansko je čudo taj splet nježnosti i ozbiljnosti, koji je za nas grješne ljude, koji smo samo odveć nježni ili samo odveć ozbiljni u Božjim i ljudskim stvari-ma, nedokučiv. Nitko nas ne umije tako nježno tješiti kao Isus i nitko ne zna biti tako ozbiljno zahtijevan prema nama kao Isus. Čudo spleta nježnosti i ozbiljnosti! Pogledajmo ga.

Stado poraženih i nemogućih »Ne boj se, stado malo.« Ah, sve je ovdje reče-no onima koji žele ozbiljno, odlučno i predano nasljedovati Isusa Krista. Isus Krist raspeti je, poraženi Bog i oni koji ga slijede moraju raču-nati na to da će i sami biti raspeti, poraženi, da će biti »malo stado« u ovome svijetu. Ma ne samo u ovome svijetu, nego svugdje, pa i u Crkvi, u župi, u zajednici, u obitelji. Kristova učenika svugdje čeka križ-poraz, odbačenost, progonstvo, nerazumijevanje, mržnja, jednom riječju: on će biti ‘malo stado’. Ne možeš biti Kristov, ne možeš htjeti biti mistik, ne možeš htjeti biti sveti svećenik, vjernik laik, ako isto-dobno nastavljaš ili želiš biti uspješan, moćan, bogat, hvaljen i slavljen od ovoga svijeta. »Sta-do malo«, Kristovo malo stado, »sveti ostatak« unutar svijeta, Crkve i društva, formira se od onih koji su zbog Krista razapeti i poraženi. Kr-šćani, u čiju duhovnost, svjedočenje, teologiju, mišljenje i djelovanje, nije utisnut Kristov križ, sramota, raspeće, progonstvo i poraz, nisu Kri-stovi, nisu njegovo »malo stado«.

Kako nas divno tješi Isus: »Ne boj se!«. Zna on dobro – jer je sam to sve proživio – kako nije lako biti njegov učenik, kako je bolno biti proganjan u ovom svijetu, kako je nepodnošlji-vo biti poražen i bezuspješan, kolika je velika osamljenost, i u svijetu i u Crkvi, onih koji su krenuli za osamljenim Isusom. Isus nam daje golemu utjehu. A ta golema utjeha sastoji se u

istom onom zbog čega smo se zapravo odlučili na to da budemo »malo stado«, raspeti, progo-njeni i poraženi, a to je sam Isus Krist, njegovo Kraljevstvo: »Svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.« Isus, njegovo Kraljevstvo, naša je utjeha i naša hrabrost u strahovima koji nam se događaju ili će nam se dogoditi, spram ovo-ga svijeta, spram ljudi, u konačnici, spram nas samih. No, Isus je naša hrabrost; »ne boj se, stado malo«.

Čudesno je nježan Isus u svojoj utjesi, ali onda neprimjetno – brz i površan čitatelj vje-rojatno će proći pokraj tih riječi – i sasvim nenametljivo donosi nevjerojatan, nemoguć zahtjev tomu istomu malom stadu: »Prodajte što god imate i dajte za milostinju.« Ne čini to Isus samo u ovim riječima, nego sve njegove ri-ječi odišu velikom ozbiljnošću i zahtjevnošću: »prodajte što god imate« (siromaštvo), »ones-posobite se poradi Božjega kraljevstva« (djevi-čanstvo), »mrzite oca i majku, braću i sestre«, »teško će bogataš u Božje kraljevstvo« itd. Isus je i dalje nježan, on nas prihvaća takve kakvi jesmo, zna da smo ograničeni i slabi; on će nas voljeti ako ga i ne možemo nasljedovati onako kako on to od nas očekuje. Ali, on uvijek pred nas stavlja ozbiljan zahtjev, sasvim neprimjet-no i nenametljivo, ali ipak i dalje je to ozbiljan zahtjev: prodaj sve što imaš i daj za milosti-nju. Isus ovdje misli doslovno, kao što misli i doslovno na druge spomenute zahtjeve. Narav-no, zbog toga smo zahtjeva šokirani, to nam se čini nemogućim. No, Krist je sav nemoguć, čudesan i zato je njegova poruka nemoguća, zahtjevna. On nam želi reći da je on, kao Bog i čovjek, vrijedan da zbog njega sve prodamo, da zbog njega činimo ono što je nama, što je ovomu svijetu nemoguće. Kao da nam poruču-je da se malo stado okuplja s onima koji čine ono što je nemoguće, ono što je za njih i za ovaj svijet zahtjevno i preozbiljno. Kršćanska vjera u Isusa Krista stoji ili pada s tim Kristovim ne-mogućnostima, s njegovim nemogućim zapovi-jedima i zahtjevima.

XIX. nedjelja kroz godinu

O malome stadu

živovrelo 7 - 20197 - 20197 39

Stado Kristova utega i opasanih bokovaAli, velika djela za Isusa ništa ne znače ako na-še srce nije na onome mjestu gdje treba biti: »Gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.« Svako srce sebi izabire blago ili, kako veli sv. Augustin, svako srce ima neku ljubav kojom izabire blago koje ga nosi. Ta je ljubav poput nekog utega, nastavlja Augustin, ona je »moj uteg koji me nosi kamogod sam nošen«. E sad, dobro se trebamo preispitati kakva ljubav preteže u našemu životu, koji je to ‘uteg’ koji nas nosi, neovisno o tome kakvi smo na izva-na! Možemo biti vrlo dobri izvana, krjeposni, uspješni, ali naše blago, naš uteg može biti sa-svim negdje drugdje. I kako li se samo često to događa: nekomu je to novac, nekomu čast, ne-komu opet medijska slava, nekomu bludnost. Strašan je taj misterij čovjekova srca. Izvana možemo izgledati kao najbolji, a iznutra naše blago, naš uteg može biti sasvim nešto drugo. A opet se može dogoditi da su mnogi ljudi izva-na grješni, neuspješni, bijedni, ali iznutra im je blago, uteg njihova srca zaista je Krist, njegovo Kraljevstvo. Da, oni su grješni, ne pomiruju se s tim, bore se sa sobom, jer je njihova istinska ljubav jedino i samo Isus Krist. Eto, Kristovo stado, neovisno o tome kako je sačinjeno, bilo od svetih ili od grješnih, odnosno od svetih i grješnih, njegovo blago, uteg njihova srca što ga nosi, uvijek treba biti samo Isus Krist.

Osim blaga, utega, malo stado treba bi-ti »opasanih bokova« (značenje »upaljenih svjetiljki« ostavit ćemo ovdje za neko drugo razmatranje). Muškarci opasuju bokove kad postoji opasnost (rat), kad žele služiti i kad se spremaju za neki važan susret. Žene se također opasuju, tj. utežu u pregače, korzete, haljine, suknje i hlače kako bi bile dostojanstvenije, ljepše za neki važan događaj te kako bi što bo-lje služile drugima. Dakle, čovjek se opasuje, ‘uteže’ u izvanrednim situacijama, u opasno-sti, u služenju i proslavi. Rabeći sliku opasanih bokova, koju susrećemo i u Starome zavjetu (Izl 12, 11), Isus nam posvješćuje da kao vjer-nici živimo u izvanrednoj situaciji. Kao prvo, stalno smo izloženi opasnostima koje vrebaju

izvana, od đavla i od svijeta, i iznutra, od nas samih, od naših požuda. Zato je potrebno opa-sati bokove, stegnuti, utegnuti svoje bokove, svoje požude koje nas žele raspojasati, učiniti nas slabima i potpuno izloženima utjecaju zla. Zato su svećenici, nekoć (a i danas bi to trebali činiti!), prije mise, kod stezanja pasa oko bo-kova, s pravom molili ono što bi trebao moliti i svaki vjernik: »Opaši me, Gospodine, pojasom čistoće i ugasi bujicu požude u mojim bokovi-ma kako bi u meni ostala krjepost uzdržljivo-sti i čistoće.« No, puno je važnije da živimo u izvanrednoj situaciji, a to je da živimo u me-sijanskome vremenu, u vremenu Isusa Krista. Trebamo se opasivati, utezati zbog Isusa Kri-sta, zbog njega koji je već prisutan u našemu životu, u ovome svijetu. Želimo se opasivati, utezati služenjem dobrim djelima, jer prispo-doba nam kazuje da smo sluge: služimo Kri-stovu kraljevstvu u ovome svijetu dobrotom i pravednošću. Opasivani, utegnuti dobrim dje-lima, bit ćemo njegove istinske sluge, dostojni njegova dolaska u naš život, odnosno, još vi-še, učinit ćemo ovaj svijet dostojnijim njegova drugog dolaska na koncu povijesti.

I, za kraj, Krist još zaoštrava svoju ozbiljnu zahtjevnost, osobito spram nas, kršćana, a oso-bito spram biskupa i svećenika. Postoji opa-snost da se upravo zbog svoje važnosti (djeca Božja, crkveni ‘dostojanstvenici’) uzoholimo, opustimo, ‘raspojasamo’ te potpuno promaši-mo svoje poslanje. »Komu je mnogo dano, više će se od njega iskati.« Kako su samo utješne te riječi, jer nama je mnogo dano, nama kršćani-ma, osobito »upraviteljima«, biskupima i sve-ćenicima. Ah, a kako je samo istodobno zastra-šujuće da će se više od nas iskati, jer ne samo da ćemo možda dobiti udarce, nego ćemo biti rasječeni, bačeni među nevjernike. Da se to ne dogodi, opašimo bokove, jer je sam Krist opa-sao svoje bokove i došao nam služiti te nam i dalje služi: »Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih.» I tako, evo nam opet čuda: Kristova velika ozbiljnost završava njegovom velikom nježno-šću i utjehom, njegovim služenjem…

Ivica Raguž

Pisma čitatelja

40 živovrelo 7 - 20197 - 20197

Trenutak

40

Nekoliko sam puta zamijetio da se netko od svećenika, zakasnivši na misu, pri-

druži slavlju mise kao koncelebrant nakon što je ona već započela. Je li svećeniku dopu-šteno uključiti se na taj način u slavlje mise?

Vjekoslav M.

Odredba ne polazi od promatranja mise u nje-zina dva središnja dijela, nego od njegove cje-lovitosti, pridružujući toj cjelovitosti i uvodne obrede. U pozadini se čita dublje teološko ra-zumijevanje euharistije i njezine povezanosti s otajstvom Crkve. Euharistija je povjerena Cr-kvi, pa nije dostatno reći da se zajednica vjer-nika u slavlju ‘pridružuje’ svećeniku ‘vršitelju’ svetoga čina, kao ni da se koncelebranti ’pri-družuju’ svećeniku predslavitelju. Svećenik eu-haristiju slavi u Crkvi, s odgovornošću za Crkvu i za otajstvo koje joj je povjereno. Jednako, sve-ćenik koncelebrant ne slavi ‘svoju misu’, nego se uključuje u jedno i jedinstveno euharistijsko slavlje Crkve. Čuvajući nedjeljivost liturgijsko-ga slavlja i organičko jedinstvo Crkve i različi-tost službi i zadaća u njoj, kao i stojeći ponizno pred otajstvom koje je ‘sažetak’ spasenjskoga susreta Crkve s Kristom, potrebno je slavlje euharistije promatrati u njegovoj cjelovitosti. Kasnija pridruženja liturgijskome činu Crkve doimaju se ‘krađom’ i povredom eklezijalnoga zajedništva s Kristom, a u sebi nose i zaborav istinitosti i ljepote slavlja, svodeći ga na pitanja ’valjanosti’ mise.

U slučajevima kada svećenik koji bi htio koncelebrirati zakasni na misu, nije li priklad-nije da se odreče koncelebracije i pridruži se misi ne vršeći svećeničku službu. Tim ‘odrica-njem’ svećenik pokazuje osjetljivost za ekle-zijalno lice liturgije i očituje poniznost pred otajstvom, kojega nismo gospodari nego po-nizni služitelji i primatelji. To što se određuje za svećenike koncelebrante, može biti jednako nadahnjujuće i vjernicima laicima, koji se po-zivaju na jednak način poštivati cjelovitost i je-dinstvenost slavlja, čuvajući se lošega običaja kašnjenja na misu ili odlaska s mise prije nje-zinoga završetka. Na misi smo svi uvijek pri-matelji, ali i darivatelji, izručujući sebe Bogu i zajednici slavitelja, odgovorni za zajedništvo koje je pretpostavka istinitosti slavlja.

Svećenici koncelebranti i pridruženje misi

Slavlje euharistije ustrojeno je u svojoj obrednoj dinamici kao jedinstveno slav-lje, oblikovano kod »dva stola«, stola Bo-

že riječi i stola Euharistije, te ga se valja i razu-mijevati u njegovoj cjelovitosti i neodvojivosti. Pojedine dijelove slavlja nije moguće izdvojiti u zaseban i samostalan obred. Tako, primjerice, euharistijsku službu nije dopušteno izdvojiti i smatrati ju samostojnim liturgijskim slavljem. Nedjeljivost slavlja nalaže da i sudjelovanje na misi pretpostavlja njegovu cjelovitost. U tome svjetlu Kongregacija za sakramente i božan-ski kult odredila je da se u slavlju mise »stolu Gospodnjega kruha ne može pridružiti onaj tko prethodno nije sudjelovao na stolu Riječi« (Inaestimabile donum, 1). Pokušaji opravdava-nja zakašnjeloga pridruženja koncelebranata misi proizlaze iz pojednostavljenoga shvaćanja da se misu može svesti samo na njezin ‘bitni’ dio, na euharistijsku službu, pa pojedinci iz to-ga pogrješnoga razumijevanja izvode zaključak da je moguće pridružiti se misi sve do počet-ka euharistijske službe. No, misa je već u sebi ‘sažetak’ Kristova spasenjskoga djela i ‘središte’ života vjere te ju valja promatrati kao nedjeljiv ‘trenutak’ u kojem se dar spasenja uzbiljuje u svojoj raznolikosti okupljanja, zajedništva, slu-šanja, prinosa, molitve, zahvaljivanja, blagova-nja, prihvaćanja vlastitoga poslanja… Misa je ‘sveti sažetak’ koji se na da sažeti.

Stoga je Opća uredba Rimskoga misala još jasnija i određenija: »Nitko ne smije ni u ko-jem slučaju pristupiti niti biti pripušten kon-celebraciji nakon što misa već započne.« (206).

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na narudzbe@hilp.hr ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.

*Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Nico

las d

e St

ael, B

ijelo

i žu

to c

vije

će, 1

953.