Akteri u suvremenoj kritici ideologije

139

* Josip Pandi ([email protected]) magistar je sociologije iz Splita. Rad je proizaao iz diplomskog rada (obranjen 20. lipnja 2013.) pod naslovom Akteri u suvremenoj kritici ideologije koji je Josip Pandi izradio pod mentorstvom dr.sc. Davorke Mati, red. prof., na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Ovaj je rad dopunjena i doraena verzija.

AKTERI U SUVREMENOJ KRITICI IDEOLOGIJE: PRILOG LIBERALISTIKOJ KRITICI MARKSIZMA

Josip Pandi *

UDK: 141.82

316.26

316.75

329.12

Primljeno: 19.VIII.2013.

Prihvaeno: 5.IX.2013.

Saetak

Kritika ideologije u suvremenom shvaanju crpi inspiraciju prvenstveno iz prosvjetiteljskog impulsa marksistike tradicije, jer se u toj verziji tie aktivnosti znanstvenog prokazivanja ugnjetavakih i lanih poimanja drutva koja naposljetku slue kao legitimacijski principi za upranjavanje politike moi odreenih drutvenih skupina. Ovaj rad prua pokuaj uvoda u kritike ideologije i analizu razliitog privilegiranja moguih kandidata za tu aktivnost, od strane autora koji pripadaju: (a) marksistikom teorijskom kanonu i socijalistikom politiko-drutvenom angamanu (Marx, Engels, Lenjin i drugi) akteri (radnika klasa, komunistika partija, intelektualci) usmjereni su prema drutvenoj emancipaciji kroz raskrinkavanje lane svijesti tj. ideologije; (b) raznorodnim teorijskim orijentacijama vezanim uz liberalizam kao politiki i teorijski projekt (Mannheim, Rorty, Fukuyama) osim u sluaju Mannheimove sociologije znanja koju, barem isprva, odlikuje direktna vizija aktera u kritici ideologije (slobodnolebdea inteligencija), za ostale aktere (ironist, posljednji ovjek) vrijedi potkrijepiti tvrdnju da su mnogo vie od recepata za idealtipsku izgradnju modela aktera jer predstavljaju moralni, spoznajni i politiki stav prema ubrza-nim promjenama u drutveno-povijesnoj epohi kasnog moderniteta. Posebni fokus je na ispitivanju konzistentnosti teorijskog i praktikog (politikog) angamana marksistikih autora to u konanici rezultira kritikom marksizma i politikog socijalizma u korist do-prinosa razliitih varijanti liberalizma.

Kljune rijei: kritika, ideologija, marksizam, liberalizam, sociologija znanja, akteri, politika mo

33-Pandzic.indd 139 14.11.2013 13:33:18

140

Polemos 16 (2013.) 1: 139-157, ISSN 1331-5595

UVOD

Podrijetlo pojma ideologije nalazi se u raspravama voenim gotovo pola stoljea prije Marxove i Engelsove popularizacije istoimenog pojma kroz njihove mladenake, ali i zrelije radove/kritike, poput Kapitala. Osim u sluaju Baconove kritike idola, za to je prvenstveno zasluan doprinos Antoinea Destutta de Tracyja koji je u vrijeme terora jakobinske diktature (1792.-1794.) i sam bio zatvoren te je iz elije skicirao tzv. znanost o idejama. Izostanak ire digresije o nainima upotrebe pojma ideologije kroz povijest potrebno je nadopuniti nekim formalnim metodolokim razlikovanjima. Prema Heywoodu (2003.: 5) prouavanje ideologije bitno se razlikuje od proua-vanja ideologija. Prvi tip prouavanja odnosi se na partikularni oblik politike misli tj. narav i ulogu ideologije te podrazumijeva niz epistemolokih i moralnih pitanja koja se uglavnom tiu razlikovanja istinitih od neistinitih (lanih) politikih ideja s obzirom na standarde teorijske konzistentnosti i korespondencije sa stvarnou te njihove vrijednosne poeljnosti ili nepoeljnosti/odbojnosti u odnosu na neki etiki sustav ili skup moralnih maksima. Fokus drugog tipa prouavanja je na sadraju politikih ideologija jer se, za razliku od filozofijske prirode prvog tipa, na znanstveni nain pokuavaju razjasniti: (1) razliita shvaanja pojedinih politikih ideja (sloboda, jednakost, ljudska prava i sl.) s obzirom na neki obuhvatniji sustav ideja (liberalizam, socijalizam, konzervativizam, faizam itd.); (2) uloge aktera koji ih proklamiraju te (3) drutveno-povijesni kontekst njihovog nastanka. Razlikovanje koje, poput ovoga, ima za posljedicu opredjeljivanje na liniji znanstveno/neznanstveno objanjenje, nije dostatno iz razloga to su, naoko objektivna/vrijednosno neutralna, znanstvena prouavanja kontaminirana politikim idejama i orijentacijama njihovih autora dok se neznanstvena esto oslanjaju na empirijsku (pozitivnu) podrku istraivanja iz drutvenih ali i prirodnih znanosti. Stoga je potrebno objediniti prouavanje naravi i sadraja politikih ideologija u obliku kritike ideologije. Kritika ideologije u suvremenom shvaanju crpi inspiraciju prvenstveno iz prosvjetiteljskog impulsa marksistike tradicije, jer se u toj verziji tie aktivnosti znanstvenog prokazivanja ugnjetavakih i lanih poimanja drutva koja naposljetku slue kao legitimacijski principi za upranjavanje politike moi odreenih drutvenih skupina/aktera. Analiza ideologije pomou njene kritike u ovom radu uzet e u obzir izvorne formulacije njene naravi od strane nekih od najpoznatijih autora iz podruja tog istraivakog interesa, ali e im istodobno biti pridruena sadrajna dimenzija u obliku definiranja privilegiranih aktera (stvarnih ili nestvarnih) kritike njima suprostavljene politike misli/ideologije, svrstavanja odabranih autora na jednu od dviju strana klasinog ideolokog sukoba marksizma i liberalizma te vrednovanja rezultata aplikacije kritike ideologije u kontekstu uspjenosti odstranjivanja egzistencijalnih nedaa iz ivota svakog pojedinca zalaganjem za odreeni tip politikog poretka. Na prvi pogled, moe se initi kontradiktornim pokuaj kritiziranja jedne ideologije sa stajalita druge, no optubu za relativizam uklanja test povijesne empirije koji ide u prilog idejama liberalnih teoretiara zastupljenih u ovom radu. Naum liberalistike kritike marksizma i svojstvenih mu metoda prouavanja drutvene stvarnosti nosi biljeg prokazivanja politike autoritarnosti i netolerancije aktera marksisticke kritike ideo-

33-Pandzic.indd 140 14.11.2013 13:33:18

141

Josip Pandi: Akteri u suvremenoj kritici ideologije: prilog liberalistikoj kritici marksizma

logije koji ujedno postaju i arhitekti socijalistikog drutvenog poretka baratajui beskompromisnom vizijom jedinog pravilnog poretka zasnovanog na diskutabilnoj (pseudo)znanstvenoj1 doktrini izvornog marksistikog kanona. Potvrda i daljnja elaboracija prethodno navedenih stavki ovaj rad svrstava u tradiciju liberalistike kritike marksizma.

MARX I MARKSISTIKE KRITIKE IDEOLOGIJE

Marxove dvije kritike ideologije i komunistiki pokret

Marxove teorije svoje su uporite imale u kritikom dijalogu s njemakim filozofijskim idealizmom, francuskim socijalizmom i engleskom klasinom politikom ekonomi-jom, a u poetku poglavito s Hegelovom filozofijom (Heywood, 2003.: 126). Hege-love formulacije o samostvaranju ovjeka u obliku duhovnog rada kroz spekulativne aktivnosti uma, za Marxa su promaene jer polazi od uma kao osnovice postojanja, a ne materije to se jasno vidi u sljedeim pasusima iz Njemake ideologije (1845.) koja je nastala kao plod suradnje s Engelsom: Proizvodnja ideja, predodbi, svijesti prije svega se neposredno preplie s materijalnom djelatnou i materijalnim odnosom ljudi jezikom stvarnog ivota. (...) Sasvim suprotno njemakoj filozofiji, koja silazi s neba na zemlju, mi se ovdje penjemo sa zemlje na nebo. (...) I maglovite slike u mozgu ljudi nuni su sublimati materijalnog procesa njihova ivota, vezanog za materijalne pretpostavke, koji se dade ustanoviti pomou iskustva. Moral, religija, metafizika i ostala ideologija i njima odgovarajui oblici svijesti ne mogu dalje zadrati privid svoje samostalnosti. Oni nemaju historije, nemaju razvitka, nego ljudi koji razvijaju svoju materijalnu proizvodnju i svoj materijalni odnos mijenjaju zajedno s ovom svojom stvarnou i svoje miljenje i proizvode svoga miljenja. Ne odreuje svijest ivot, nego ivot odreuje svijest (Marx i Engels, 1979.: 307). Rani (humanistiki) radovi Marxa i Engelsa socijalnofilozofijskim i antropolokim argumentima ele skrenuti panju na procese koji su uvjetovali razvoj ljudskog drutva te stvaranje modernog kapitalistikog sustava u kojem su materijalni (proizvodni) odnosi zapravo temelj svijesti, a ne obratno. Marx i Engels tvrde da se ljudi poinju razlikovati od ivotinja onda kad ponu proizvoditi sredstva za ivot (1979.: 303). Iskazima o samostvaranju roda proizvodnim radom Marx je u Ekonomsko-filozofskim rukopisima (1844.) izjed-naio ovjeka s radnikom, u ijem radnom procesu dolazi do otuenja (alijenacije) to predstavlja negativne drutvene i psiholoke posljedice eksploatacije radnika od strane kapitalista u smislu odvajanja radnika od proizvoda njegovog rada u svrhu prodaje istog proizvoda odreenog vlasnikim odnosima na tritu. Privatno vlasnitvo Marx smatra rezultatom otuenog rada te se ljudska emancipacija kao cilj radnika odvija po sljedeem principu: emancipacija od privatnog vlasnitva emancipacija od otuenog rada emancipacija ovjeka (1979.: 219/220). Politiki motiv Marxove i Engelsove (1979.: 367-377) socijalne ontologije klasnog je tipa, te

1 Za jednu destruktivnu liberalistiku kritiku znanstvene utemeljenosti marksistike misli vidi: Sesardi, 1991.

33-Pandzic.indd 141 14.11.2013 13:33:18

142

Polemos 16 (2013.) 1: 139-157, ISSN 1331-5595

komparativnom analizom antikog (robovlasnikog), srednjovjekovnog (feudalnog) i modernog (kapitalistikog) drutva, osnovica materijalistikog shvaanja povijesti (tzv. historijski materijalizam) podrazumijeva bipolarni klasni model kao polaznu toku, a ine ga suprostavljene klase, jednostavno izraeno u dihotomiziranom obliku svojstvenom prethodno spomenutim epohama: (1) gospodar/rob; (2) feu-dalac/kmet i (3) kapitalist/radnik. U kapitalistikom sustavu kapitalist predstavlja neproizvodnu snagu drutva koja eksploatira rad proletera zbog trenutnog stupnja podjele rada i udjela u privatnom vlasnitvu, a radnik predstavlja proizvodnu snagu drutva koja prodaje svoj rad jer jedino to i posjeduje, te se konflikt odvija u obliku klasne borbe.

Humanistika kritika ideologije pojavljuje se u obliku kritike svih skupova ideja koji imaju tendenciju skrivati kontradikcije na kojima se baziraju sva klasna dru-tva (Heywood, 1999.: 146). Pratei Marxove (ne)slavne izvode (1979.: 700-702) iz Predgovora za prilog kritici politike ekonomije (1859.) kojima je najbolje izrazio materijalistiko shvaanje povijesti podjelivi drutvenu stvarnost na ekonomsku bazu i ideoloku nadgradnju u kojoj baza determinira nadgradnju (xy), znanstvena spoznaja nalae da nekompatibilnost rasta proizvodnih snaga (tehnologije) i njima svojstvenih proizvodnih odnosa uzrokuje zastarijevanje posljednjih te dolazi do drutvene reorganizacije, nakon koje proces ponovno poinje u svojem dijalektikom napretku. Nadgradnja je samo nematerijalna preslika proizvodnih odnosa, te se mijenja sukladno promjenama u ekonomskoj bazi, a pojedincu se javlja u izvrnutom obliku (motiv camere obscure). Sve ideje koje tvore sr te nadgradnje produktom su konkretne socio-ekonomske formacije te slue legitimaciji trenutno postojee.2 Marxov zadatak je raskrinkavanje idelogije vladajue klase jer su za njega misli vladajue klase u svakoj epohi vladajue misli, tj. klasa koja je vladajua materijalna sila drutva, istovremeno je njegova vladajua duhovna sila. Klasa, kojoj stoje na raspolaganju sredstva za materijalnu proizvodnju, raspolae samim tim i sredstvima za duhovnu proizvodnju tako da su joj zbog toga, (...) podreene misli onih koji su lieni sredstava za duhovnu proizvodnju. Vladajue misli nisu nita drugo do idealni izraz vladajuih materijalnih odnosa, tj. u obliku misli izraeni vladajui materijalni odnosi; dakle, idealni izraz odnosa koji ba jednu klasu ine vladajuom, dakle misli njene vladavine (Marx i Engels, 1979.: 321).

Strukturalna kritika ideologije kod Marxa odnosi se na produenu teoriju alije-nacije; dok je alijenacija znaila openito otuenje radnika u procesu proizvodnje, a eksploatacija3 nejednaki oblik distribucije vrijednosti u drutvu, glavni mehanizam

2 Nadgradnja obuhvaa podjednako podruje prava koje formaliziranim zakonima legitimira postojanje ekonomske eksploatacije, religioznu misao koja teolokim objanjenjima takoer stvara iluziju nepobitnosti postojee svjetovne vlasti, kulturne norme koje predstavljaju tradicijsku legitimaciju autoriteta pozivanjem na prirodnu nejednakost pojedinaca i sl.

3 Apstraktno shvaanje rada kao prakse iz ranijih radova dobiva precizniji, empirijski oblik u Kapitalu (1867.) proizvod industrijskog rada posjeduje vrijednost ekvivalentnu pro-sjenom, drutveno potrebnom radnom vremenu utroenom u procesu proizvodnje dok kategoriju rada zamjenjuje konceptom radne snage koji izjednaava s vrijednosti ivotnih namirnica. Kompenzacija radnikovog rada iznosi vrijednost izraenu u novanim nadnica-

33-Pandzic.indd 142 14.11.2013 13:33:18

143


teorije ideologije iz prvog toma Kapitala nazvan je fetiizmom robe.4 Rije je o prida-vanju vrijednosti odreenom proizvodu bez afirmacije rada uloenog u proizvodnju tog proizvoda koji je dobio svoj drutveni, robni oblik na tritu definiranjem njegove prometne vrijednosti. Proireni oblik alijenacije je koncept reifikacije koji oznaava postvarenje drutvenih odnosa zbog fetikog karaktera robne privrede, te odnosi izmeu pojedinaca postaju ekvivalentom odnosa meu stvarima: Time to u procesu razmjene izjednaavaju svoje raznovrsne proizvode jedan s drugim kao vrijednosti, izjednauju oni i svoje razline radove jedne s drugima kao ljudski rad. Oni to ne znaju, ali ine tako. (...) Gotovi oblik robnog svijeta novani oblik (...) umjesto da otkriva, zastire materijalnim velom drutveni karakter privatnih radova, a time i drutvene odnose privatnih radnika (Marx, 1979.: 887-888). Fetiizacija obrazaca ponaanja ini strukturalni efekt ideologije u suvremenom drutvu. Nasuprot ranom odreenju ideologije kao ideja vladajue klase i kao iluzija koje mogu biti raskrin-kane ako proletarijat ostvari svijest za sebe (svijest o izrabljivanosti te mogunosti osloboenja pobjedom u klasnoj borbi) umjesto da ostane na pasivnoj razini svijesti po sebi, strukturalno odreenje ideologije podrazumijeva lanost same stvarnosti ija se esencija moe spoznati i mijenjati pomou znanstvene kritike politike eko-nomije (Eagleton, 2007.: 90-91). Najbitnija lekcija Marxove (1979.: 938-939) kritike politike ekonomije, a time i ideologije, sadri snanu proroansku notu. Zakonom o tendencijskom padu profitne stope Marx smatra da uz akumulaciju kapitala nastaje akumulacija bijede zbog poveavanja financijskog ulaganja u tehnologiju (konstantni kapital) mrtvog rada strojeva koji stalno tee revolucioniranju a sve manje u ivi rad radnika (varijabilni kapital). Takav razvoj dogaaja naposljetku generira nezaposlenost, proletarizaciju i bijedu. Poveanjem bijede koja generira revolucionarni revolt radnike klase i gonjen unutarnjim kontradicijama, kapitalizam se uruava. Negacijom negacije nestaje privatno vlasnitvo i dolazi do uspostave drutvenog vlasnitva veine nasuprot manjine: Eksproprijatori bivaju ekspropri-rani (Marx, 1979.: 945). Nakon robovlasnikog, feudalistikog i kapitalistikog drutva slijedi prijelazni period diktature proletarijata (socijalizam) te naposljetku besklasno komunistiko drutvo.5 Spoj osnovice (1) teorije (kritika ideologije) i (2)

ma vrijednosnim ekvivalentom ivotnim namirnicama potrebnima radniku za jedan dan rada. Ugovornom prodajom svoje radne snage on proizvodi i nakon to stvori vrijednost dovoljnu za isplatu nadnica i popratnih trokova proizvodnje (prirodnih materijala i alata za obradu istih). Viak vrijednosti koji kapitalist akumulira za daljnje ulaganje u proizvodni proces postaje kapital.

4 Marx (1979.: 856-857) radi distinkciju izmeu (1) upotrebne i (2) prometne vrijednosti koncepta robe. Roba je proizvod koji posjeduje vrijednost nakon uloenog ivog rada u proizvodnom procesu. Upotrebna vrijednost robe odnosi se na zadovoljavanje ovjekovih potreba njezinim svojstvima, dok u trinom procesu roba zadobiva prometnu vrijednost. Na taj nain ovjekova radna snaga takoer postaje roba, jer je dostupna na prodaju.

5 Engelsov spis O autoritetu (1873.) sadri makijavelistiko opravdanje slobodne upotrebe sile za osvajanje politike vlasti: Revolucija je, nesumnjivo, najautoritarnija stvar to moe biti. Revolucija je akt u kome jedan dio stanovnitva namee svoju volju drugom dijelu pomou puaka, bajoneta i topova, to jest sredstava izvanredno autoritarnih; i ako partija koja je pobijedila ne eli izgubiti plodove svojih napora, ona mora odravati svoje gospodstvo pomou straha koji njeno oruje ulijeva reakcionarima (Engels, 1979.: 1077).

33-Pandzic.indd 143 14.11.2013 13:33:19

144

Polemos 16 (2013.) 1: 139-157, ISSN 1331-5595

prakse (revolucionarna praksa, klasna borba, osvajanje vlasti) ini djelovanje Marxo-vog aktera u kritici ideologije komunista. Navijeteno je doba praktine filozofije u 11. tezi o Feuerbachu koja glasi da su filozofi svijet samo razliito interpretirali, radi se o tome da se on izmijeni (Marx, 1979: 276). To se dogaa s kvalitativnom promjenom politikog reima u kojoj aktivno sudjeluju, a nazivamo je revolucija. Po historijskomaterijalistikom zakljuku, ekonomska revolucija prethodi socijalnoj, iji su nositelji proletarijat organiziran u partiju: Komunisti su, dakle, u praksi onaj dio radnikih partija svih zemalja koji je najodluniji, koji stalno gura dalje, oni teoretski prednjae ostaloj masi proletarijata razumijevanjem uvjeta, toka i opih rezultata proleterskog pokreta (Marx i Engels, 1979.: 378). Marxova profesionalna aktivnost tie se dugogodinje agitacije i kritike svega postojeeg6 no propast revolucionarnih dogaaja 1848. godine, uspostava diktature Napoleona III. Bonapartea u Francuskoj 1851. godine te mnogi drugi dogaaji, poljuljali su Marxovu vjeru u mogunost spontane revolucije nalik velikim graanskim revolucijama iz 18. stoljea (amerika 1776. godine i francuska 1789. godine). Posljedino, svoju je panju usmjerio pre-ma detaljnom prouavanju utemeljenja politike ekonomije kapitalizma i kretanja kapitalistikog drutva po historijskomaterijalistikoj shemi iako je uloga komunista ostala neupitna. Nakon Marxove smrti (1883.) i raspada Prve internacionale (1876.), osnovana je Druga internacionala (1889.), na elu s Engelsom i intelektualcima njemake socijaldemokracije (SPD).7

Marksistiki kanon izmeu avangarde i inteligencije

Figura V.I. Lenjina, voe ruskog revolucionarnog pokreta, dodatno komplicira stvari. Izvan poznatog, zapadnoeuropskog konteksta, drutvena situacija u Rusiji poetkom 20. stoljea predstavljala je drugaiji kontekst za odvijanje mogue socijalistike revolucije. Politika (apsolutizam), ekonomska (nerazvijenost proizvodnih snaga i odnosa) i drutvena (feudalni drutveni odnosi, veliki postotak seljatva nasuprot minornoj radnikoj klasi u drutvenoj strukturi) nazadnost Rusije, Lenjina je usmjerila protiv klasinih marksistikih teza o evolucionistikom sazrijevanju uvjeta za mogu-nost proleterske revolucije. U slavnim polemikama protiv suvremenika (Bernstein, Kautsky...) on tvrdi: Dajte nam organizaciju revolucionara i mi emo prevrnuti Rusiju (Lenjin, 1970.: 326). Ono to su za Marxa komunisti, za Lenjina su profesio-nalni revolucionari avangarda radnike klase. U svojem kljunom spisu to da se radi? (1902.) za Lenjina oligarhijski princip vodstva postaje najbitniji i to u obliku konspirativne (ilegalne) organizacije avangardne partije (1970.: 327). Partija bi

6 Ovaj izraz pojavljuje se u jednom Marxovom pismu Rugeu iz 1843. godine, a predstavlja intelektualni credo revolucionarne (praktine) kritike. Marx je objavljivanjem kritikih no-vinarskih priloga i ureivanjem ljeviarskih asopisa poput Njemako-francuskih ljetopisa, Naprijed! i Novih rajnskih novina te sudjelovanjem u radu radikalnih politikih organizacija poput Komunistike lige (1847.1852.) i Meunarodnog radnikog udruenja (tzv. Prve internacionale u periodu od 1864. do 1876. godine) zastupao takav oblik kritike.

7 Potrebno je naglasiti da doprinosi Frankfurtske kole i socijaldemokrata nee biti razmo-treni u ovom radu zbog nemogunosti vezivanja istih uz doktrinu marksizma-lenjinizma te izostanka konstrukcije aktera kritike ideologije.

33-Pandzic.indd 144 14.11.2013 13:33:19

145


predstavljala prethodnicu revolucije, aktera u kritici neprijateljske ideologije, onu koja donosi svijest proletarijatu i ugnjetavanim masama (neprosvijeenim) izvana jer ne treba mijeati partiju kao avangardu radnike klase s itavom klasom (Lenjin, 1970.: 332). Intervencija u povijesni tok, najbitnija je stavka Lenjinovog prvenstva politikog, kojoj nisu strane politike spletke, nasilje i suradnja s progresivnim drutvenim snagama sve dok su prethodno navedene stavke u funkciji revolu-cionarnog osvajanja vlasti. Odluivanje je centralizirano, a disciplina presudna za uspjeh u obliku ostvarivanja diktature proletarijata tj. nasilnog ukidanja klasne drave vladavinom radnike veine nad buroaskom manjinom (Lenjin, 1979.: 113-117). Socijaldemokratska Druga internacionala zavrava s djelovanjem 1916. godine, te Lenjin proglaava Treu internacionalu (Kominterna 1919. godine) pod patrona-tom sovjetske revolucionarne vlasti u Rusiji, ime se udaraju temelji novog pravca u marksistikoj teoriji i politici marksizma-lenjinizma. Socijalizam, onaj sovjetskog tipa, u Lenjinovom shvaanju postaje ideologija u obliku politikog programa, koju treba suprostaviti onoj liberalno-demokratskoj, tovie, kapitalistiko-imperijalisti-koj. Rezultati Oktobarske revolucije 1917. godine osigurali su prevlast lenjinizma, te odredili putanju marksistike teorije s poetnom tokom u Moskvi.

Lenjinistika teorija dobiva svoj konani filozofijski izriaj u Gyorgy Lukacsevom djelu Povijest i klasna svijest (1923.). Prvi predstavnik tzv. hegelijanskog marksizma upravo je Lukacs. Za razliku od Lenjinovog odvajanja materije i ideje u teoriji odraza, Lukacs ih integrira: Misao i egzistencija nisu identine u smislu da korespondiraju jedna drugoj, da odraavaju jedna drugu, da idu paralelno ili koincidiraju meu-sobno (...). Njihov identitet jest taj da su aspekti istog realnog historijskog i dija-lektikog procesa (Lukacs, prema Eagleton, 2007.: 94). Misao je kognitivne naravi koliko i kreativne (praktine) jer se spoznajom drutvenih uvjeta takoer i oblikuje svijest promjene istih. Posljedica ovakvog promiljanja stvarnosti vodi jedinstvenoj kritici ideologije koja se temelji na sljedeim stavkama: (1) epistemoloka Lukacs smatra da je svijest relativna jer je determinirana klasnim poloajem te da se pro-blem nalazi u nadilaenju partikularnosti spoznaje odreene klase. Zbog reifikacije buruji (graani) su individualisti i ne mogu pojmiti drutvo kao totalitet dolazi do premetanja iskustva vienjem drutva kao skupa izoliranih objekata i insti-tucija. Proleterska svijest je za Lukacsa manje partikularna tj. manje ideoloka od buroaske jer je, zbog svoje kljune uloge u proizvodnom procesu, sposobna totalizirati spoznaju dijalektikim umom; (2) politika epistemoloki definiranim pozicijama u drutvenim odnosima, te meusobnom uvjetovanou spoznaje i prakse, za Lukacsa je proletarijat identini subjekt-objekt povijesti, a marksizam ideoloki izriaj proletarijata (Lukacs, 1970.: 232-307). Iz prethodno navedenih stavki, slijedi formulacija sinteze komunistike teorije i prakse: (3) stvaralaka kri-tika ideologije stanje reifikacije, kao specifinog oblika otuenja u modernom drutvu, odgovara pasivnoj ulozi proletarijata u odreenom povijesnom trenutku. Sustavnom analizom procesa u kapitalistikoj drutvenoj formaciji proletarijat uz pomo partije ostvaruje politiku svijest za njeno mijenjanje. U revolucionarnom stanju, proletarijat zamjenjuje ideologiju kao pogled na svijet buroazije, vlasti-tom, proleterskom. Lukacs je imao funkciju u maarskoj sovjetskoj vladi Bele Kuna

33-Pandzic.indd 145 14.11.2013 13:33:19

146

Polemos 16 (2013.) 1: 139-157, ISSN 1331-5595

(1919. godine), a maarska revolucija vodila se principima one boljevike. Nakon dva velika razoaranja, Lukacs svejedno ostaje vjeran komunistikoj ortodoksiji. To su: (1) brza propast maarske sovjetske republike 1919. godine8 i (2) Lenjinova smrt 1924. Godine.9 Za Lukacsa, partija kao glavni organizacijski princip proleterske borbe i uspjene diktature proletarijata kljuna je: Veliko je djelo ruskog boljevizma u tome da se u njemu prvi put nakon Parike komune ponovno utjelovila ta svijest proletarijata i njegova svjetskopovijesna samosvijest. (...) Jedino se komunistika partija moe djelotvorno boriti protiv kapitalistike drave, jer samo partija moe dravu uoiti, spoznati i raskrinkati kao zbiljskog protivnika proletarijata (Lukacs, 1972.: 57/107). Lukacs spada meu najvee marksistike filozofe 20. stoljea te je jedan od mnogih intelektualaca koji su politikom i agitacijskom aktivnou ostvarili kolaboraciju sa slubenom ideolokom linijom KP Sovjetskog Saveza. Intelektualac postaje kritiar ideologije ali, paradoksalno, obranom odreene ideologije kojoj daje filozofijsku legitimaciju.

Provevi niz godina po zatvorima faistike Italije, Antonio Gramsci je svoju slavu stekao naknadno i to u obliku muenika genijalca, iako je ve 1920-ih bio voa Komunistike partije Italije (PCI). Umjesto pojma ideologije on koristi izraz hege-monija.10 Hegemonija je princip koji vladajua klasa mora ostvariti kako bi uspjeno vladala, a to se odnosi na naine osiguravanja pristanka podreenih na svoj status kroz kulturnu dimenziju. Direktna primjena sile sekundarna je za obuzdavanje moguih prijetnji vladajuoj klasi, a primat ima ostvarivanje hegemonije u sektoru civilnog drutva. Zaotrene drutvene prilike predrevolucionarne Rusije posjedovale su vidljiv obrazac nejednakosti i ugnjetavanja pa putanja revolucionarnog prevrata nije podrazumijevala ambivalentnost, no pristanak radnike klase zapadnoeuropskih zemalja na uvjete vlastitog ugnjetavanja dovodio je u pitanje itav emancipacijski projekt komunistikog pokreta. Laclau i Mouffe ispravno utvruju da je za Gramscija ideologija bitno materijalne prirode, jer nije poistovjeena sa sustavom ideja ili s lanom svijesti drutvenih aktera; ona je organska i relacijska cjelina, utjelovljena u institucijama i aparatima, koja povezuje zajedno povijesni blok oko odreenog broja osnovnih artikulacijskih principa (2001.: 67). Takoer lenjinist, Gramsci kao partijski voa vidi dovoenje proletarijata iz pasivnog stanja svijesti (po sebi) u revo-lucionarno (za sebe) stanje kao proces ostvarivanja protukapitalistike, proleterske hegemonije.11 Odbacujui Lenjinov poznati prijezir prema intelektualcima, Grams-

8 Lukacs se prisjea vlastitih revolucionarnih funkcija u komunistikom pokretu i odabira politike kao zanimanja te ih spominje kao plod okolnosti, takoer smatrajui vlastito preuzimanje ministarske funkcije u postrevolucionarnoj Maarskoj 1956. godine nepro-turjenim. Vidi: Lukacs, 1970. Str. 33.

9 Knjiica Lenjin: studija o povezanosti njegovih misli (1924.) posluila je kao svojevrstan hommage najveem misliocu to ga je radniki pokret stvorio nakon Marxa (Lukacs, 1972.: 142).

10 Izvorni pojmovi koji se tiu teorijskog utemeljenja koncepta hegemonije su iz: Gramsci, 2000. Str. 189-222.

11 Jayevim rijeima, socijalistika hegemonija je shvaena kao implikacija sporog, progre-sivnog obrazovanja populacije socijalizmom kroz esencijalno demokratski proces prosvjet-ljenja (1984.: 150).

33-Pandzic.indd 146 14.11.2013 13:33:19

147


ciju je bitna uloga novog, organskog intelektualca (2000.: 321). Svi lanovi partije moraju djelovati kao most izmeu drutva i drutvene misli: Tvrdnja da svi lanovi politike partije trebaju biti smatrani intelektualcima sklona je vicevima i karikatu-rama; ali refleksijom, nita nije tonije od toga. (...) Ono bitno je njihova funkcija, upravljati i organizirati tj. ona je edukacijska, to znai intelektualna (Gramsci, prema Althusser, 2005: 105-106). Samo ostvarivanjem hegemonije, radnika klasa uz pomo organskih (partijskih) intelektualaca12 moe izvesti revoluciju i ustanoviti socijalistiku demokraciju radnikim vijeima po uzoru na revolucionarne Sovjete (Gramsci, 2000.: 76-110).

Prema Louisu Althusseru, ideologija je bitno materijalna te slui za reprodukciju uvjeta proizvodnje u drutvu. Oituje se u materijalnim institucijama kojima pripada-mo, te praksama koje se odvijaju unutar tih institucija. Althusser (2008.: 19) tvrdi da postoje dvije vrste aparata drave: (1) represivni bazirani iskljuivo na sili (vojska, policija); (2) ideoloki odlikuje ih ideoloka indoktrinacija (kola, crkva, obitelj itd.). Proces tzv. ideoloke interpelacije ima zadatak ukomponirati pojedinca u drutvenu strukturu, procesom krivog prepoznavanja kojim se eli interese dominantne klase ili ideolokog entiteta (nacije i sl.) njemu prikazati kao njegove vlastite. Ponavljanjem rituala unutar pojedine institucije pojedinac biva nesvjesno ideologiziran pa stoga Althusser tvrdi da su ideje same po sebi njegova materijalna djelovanja regulirana materijalnim ritualima koji su i sami definirani materijalnim ideolokim aparatom iz kojeg proizlaze ideje tog subjekta (2008.: 43). Proirenjem Marxove strukturalne kritike ideologije, ona se oituje kao imaginarni odnos pojedinaca prema njihovim stvarnim uvjetima postojanja (Althusser, 2008.: 36). Althusser, aktivni pripadnik i cijenjeni lan Komunistike partije Francuske (PCF) vidi komunistiku partiju kao kljunog aktera u spoznajnom procesu (kritika ideologije) pobjede politikog i znanstvenog socijalizma uz svemoguu pomo radnike klase (klasna borba). Inte-lektualci su, prema Althusseru (2005.) stvorili historijski i dijalektiki materijalizam (Marx i Engels) dok su za kasniji razvoj takoer bili zasluni intelektualci (Kautsky, Plehanov, Lenjin, Gramsci i dr.). Tvrdi da drugaije ne moe biti ni danas jer politika (praktina) i intelektualna (teorijska) djelatnost definira intelektualca kao militantnog naoruanog najautentinijom znanstvenom i teorijskom kulturom, upozorenog na poraavajuu stvarnost i raznovrsne mehanizme svih oblika vladajue ideologije imajui ih konstantno na oku, te sposobnog za referiranje (...) na plodne puteve otvorene od strane Marxa no zatvorene i sputane svim vladajuim predrasudama (Althusser, 2005.: 24).

12 Gramscijevo propagandno djelovanje u obliku aktivistikog novinarstva kroz asopise Il Grido del Popolo, Avanti! i LOrdine Nuovo, sluilo je kao odlian primjer irenja komuni-stike hegemonije.

33-Pandzic.indd 147 14.11.2013 13:33:19

148

Polemos 16 (2013.) 1: 139-157, ISSN 1331-5595

TRI VARIJANTE LIBERALISTIKOG POIMANJA I KRITIKE IDEOLOGIJE

Mannheim i drutvena uvjetovanost spoznaje

Karl Mannheim smatra se, uz Maxa Schelera, osnivaem sociologije znanja inova-tivne liberalistike alternative marksizma/kritike ideologije. Njegovo djelo Ideologija i utopija (1929.) udarilo je temelje disciplini koja se bavi konkretnom analizom drutvene uvjetovanosti znanja. Mannheim predlae dvije temeljne toke metode sociologije znanja (1978.: 5): (1) miljenje pojedinca je miljenje grupe fokus je na odnosu pojedinca i kolektiva u kojem pojedinac kao drutveno bie a priori postaje nositeljem znanja odreene drutvene skupine; (2) neodvojivost miljenja i kolektivnog djelovanja znanje se formira na osnovi praktinih drutvenih odnosa, a ponajprije onih suradnje ili sukoba. Podruje politikog sukoba i diferencijacije, za Mannheima predstavlja manifestaciju razliitih oblika drutveno uvjetovanog znanja. Na temelju politikog sukoba, mogu se izdvojiti dva pojma koja definiraju utjecaj drutvenog kolektivnog nesvjesnog13 na znanje, te najzad na drutvenu praksu ideologija i utopija.14 Mannheim pretpostavlja ideologinost svakog mi-ljenja, jer je proizvodnja ideja determinirana drutvenim faktorom. Za poetak, on razlikuje totalni od partikularnog pojma ideologije jer partikularni pojam znai samo da odreenim idejama i predstavama protivnika ne elimo vjerovati. Jer mi smatramo za vie ili manje svjesno prikrivanje nekog injeninog stanja, ija prava spoznaja nije u interesu protivnika. (...) Njegova partikularnost odmah pada u oi kad mu se suprotstavi radikalni, totalni pojam ideologije. O ideologiji neke epohe ili neke historijski-drutveno konkretno odreene grupe recimo neke klase moe se govoriti onda kad pritom mislimo na osobitost i kvalitetu totalne struk-ture svijesti ove epohe odnosno ovih grupa (Mannheim, 1978.: 58-59). Totalnim pojmom ideologije zauzima se neutralna pozicija u prouavanju razlika izmeu miljenja uvjetovanih drutvenim okvirima. Sociologija znanja tei pretpostavci da poveanjem transparentnosti i razvojem demokracije zapadnih drutava dolazi do shvaanja svih ideologija tj. sustava ideja, ivotnih svjetonazora i akcijskih smjerni-ca, kao okrnjenih. Mannheimova metodologija podrazumijeva historicizam, kojim je raspolagala misao njemakih filozofa i znanstvenika, od Hegela do Webera,15 te Mannheim idealno-tipski konstruira pet povijesno-politikih strujanja 19. i 20. stolje-a totalnih ideologija (1978.: 115-143): (1) Birokratski konzervativizam politiki sukobi i devijacije problemi su upravljanja te se drutvena promjena (revolucionarna

13 Izvorna Jungova formulacija kojom definira mono spremite iskustava predaka sakuplje-no milijunima godina, to je eho prethistorijskih zbivanja, kojemu je svako stoljee neto dodalo (Jung, prema Kulenovi, 1988.: 274).

14 Ogranienost rasprave na ideologiju ne doputa preciziranje znaenja utopije. Vidi: Mannheim, 1978. Str. 195.

15 Historicizam je voen milju da se kulturne tvorbe mogu potpuno objasniti i razumijeti ako ih procjenjujemo mjerilima, idealima i vrijednostima epohe u kojoj su nastale, i (...) polazi od teze da je ovjek odreen vremenom u kojem ivi, iz ega proizlazi da on nuno doivljava svijet i procjenjuje prole epohe kao i njihove kulturne tvorbe u kontekstu vla-stitog ivota, tj. vlastitim mjerilima, idealima i vrijednostima (Marui, 1977.: 101-102).

33-Pandzic.indd 148 14.11.2013 13:33:19

149


kao krajnost) shvaa nelegitimnim odstupanjem od jasno definiranih zakonskih normi i pravila (Bismarck); (2) Konzervativni historizam iracionalnost ove doktrine predstavlja protuteu birokratskom konzervativizmu kroz isticanje tradicionalnog16 karaktera politike moi aristokracije. Tradicionalizam historicistikog konzervati-vizma temelji se na principima asti, izgradnji drave s vrsto odreenim stalekim pravima i privilegijama te politikom vodstvu koje obiljeava instinkt za najboljim oblikom vladanja (Burke); (3) Liberalno-demokratsko graansko miljenje intele-ktualizam graanstva uzima na sebe zadau neutraliziranja iracionalnosti politikog i drutvenog, to ga ini protivnikom apsolutistikog miljenja ancien regimea. Prouavanje politike znanstvenog je karaktera, jer je politiki poredak racionalno utemeljen u parlamentarnoj diskusiji, slobodnom tritu kao medijatoru drutvenih odnosa i institucijama pravne drave. Ciljevi politikog djelovanja odreeni su po-etnom prosvjetiteljskom, normativnom slikom drutva (Tocqueville i J. S. Mill); (4) Socijalistiko-komunistiku koncepciju antagonizam prema graanskom miljenju ove doktrine definira se kroz neodvojivost teorije i prakse, miljenog i politikog. Ideologija je iskrivljena svijest neprijatelja, dok je dijalektiki prevrat kapitalistikog graanskog drutva neminovan rezultat djelovanja komunistikog pokreta (Marx i Lenjin); (5) Faizam aktivizam i iracionalizam sutinske su znaajke faistike politike doktrine. Drutvo je podijeljeno na masu i elitu koju predvodi jedan voa karizmatskog tipa. Aktivizam prednjai u odnosu na povijesno utemeljenje politike i znanja (Mussolini).

Mannheimov doprinos moe se nazvati teorijom krize suvremenog graanskog drutva, jer se stvarnost Weimarske republike toga vremena odlikovala estokim konfliktima izmeu suprotnih grupa, to se odraavalo i na politiku misao i idejno stvaranje uope (Marui, 1977.: 93-94). Kao liberal, prieljkivao je smirivanje stanja u Njemakoj, te uspostavu ravnotee u poratnom drutvu iscrpljenom financijskim, ljudskim i idejnim rtvama/porazima, to bi bilo mogue samo uz pomirivanje per-spektiva prisutnih u konfliktima.17 Takoer, smatrao je da se trebaju pronai isto-vjetni momenti u razliitim miljenjima, te iz toga proizlazi tvrdnja da je istina ono o emu se svi slau stvar konsenzusa. Time se javlja problem nosioca sinteze. Za razliku od marksistikih rjeenja u vidu simbioze partije i proletarijata kao aktivnih nosilaca pravog znanja i povijesnog praxisa, Mannheim pribjegava rjeenju u obliku obrazovane slobodno lebdee inteligencije koja je za njega jedan relativno besklasni sloj, koji nije odve vrsto ukorijenjen u drutvenom prostoru (1978.: 152). Iako se sukladno osobnim ivotnim prilikama i posljedicama svjetskih ratova u 20. stoljeu razoarao u ulogu inteligencije, stajalite otpisivanja svemogue uloge slobodno lebdee inteligencije tek kasnije formulira u Esejima o sociologiji kulture (1952.); novi akteri ne tvore svojevrsnu kastu neutralnih kritiara ideologije, ve

16 Za podjelu tipova autoriteta (tradicionalnog, karizmatskog i racionalno-legitimnog), koje Mannheim koristi u simplificiranoj (opreznoj) analizi politikih ideologija svojega vremena, vidi: Weber, 1964. Str. 320-333.

17 Uvid o Mannheimu kao liberalu, preuzet je iz Maruieve (1977.: 95/106) analize Mann-heimove teorije kao one za koju je postizanje zajednike perspektive direktno povezano s afirmacijom drutvene ravnotee.

33-Pandzic.indd 149 14.11.2013 13:33:20

150

Polemos 16 (2013.) 1: 139-157, ISSN 1331-5595

otvoreni drutveni sloj kojem mogu pristupiti svi pojedinci bez straha od podvrga-vanja skolastikom sustavu ideja koji biva zamijenjen slobodnim, tzv. intelektualnim procesom. Mannheimovog intelektualca krasi empatija u analizi svakodnevice, podrana proirenom svijeu o vlastitim ogranienjima i potencijalima koji mu nalau da razumijeva raznolikost svjetonazora bez pretenzija na njihovu asimilaciju (Mannheim, 1992.: 118/170).

Rortyev postmoderni liberalizam

Utjecaj Richarda Rortya proirio se knjigom Filozofija i ogledalo prirode (1979.), kojom vri pragmatistiko-historicistiku dekonstrukciju analitike filozofije i itavog filozofskog naslijea, od Platona do danas jer se, po njemu, koncept uma jo od antike shvaao kao ogledalo prirode epistemologija ima ulogu orua za proua-vanje tonosti refleksije konstrukcijom teorija na odreenim temeljima (aksiomatici), a filozofija postaje odgovorna za strategijsku organizaciju istraivanja (Rorty, 1979.: 7). Zadau suvremene filozofije vidi kroz praktino rjeavanje problema doktrinom pragmatizma koji opisuje prvenstveno kao antiesencijalizam, uperen protiv ko-nanog utemeljenja kategorija morala, istine, znanja i uma, pa prema tome smatra da je radije vokabular prakse nego teorije, djelovanja prije nego kontemplacije, u kojem pojedinac moe rei neto korisno o istini (Rorty, 1994.: 162). Rortyu intelektualna suradnja predstavlja najbitniji zadatak jer redukcionistiko nastojanje ukidanja metodolokog pluralizma diskursa (znanstvenih, umjetnikih, filozofijskih i dr.) i preferiranje sumjerljivosti18 nasuprot kontinuiranom razgovoru nosi sa sobom posljedice u obliku svojevrsne egzistencijalistike apokalipse bijega od ovjenosti (Rorty, 1979.: 377).

Nepovjerenje u apsolutnost jedinstvene istine, jezika, identiteta, subjekta i morala, te naglaavanje svjetonazorske partikularnosti nasuprot neke sveobuhvatne (ideo-loke) perspektive, formira Rortyjevo promiljanje dosadanje teorije ali i drutvenog poretka. Njegova knjiga Kontingencija, ironija, solidarnost (1989.) predstavlja defi-nitivni politiki izraz inspiriran pluralistikom (postmodernistikom) vizijom istrai-vanja kao antidogmatske suradnje stvaralakih anrova. Pitanje liberalne kulture, za Rortya crpi legitimaciju iz privilegiranja najboljeg od moguih politikih projekata po jedinom pravom mjerilu; prihvaanju ili odbacivanju parametra ukidanja boli i okrutnosti iz ivota svakog pojedinca u drutvu bez obzira na njegovu vjersku, etniku, politiku, klasnu ili neku drugu pripadnost. Prednost ovakvog shvaanja liberalnog drutva nije utemeljena na esencijalistikim kategorijama odreenog dis-kursa ve na povijesno razvijenim institucijama liberalnog drutva koje tite i pomau razvitku osobnosti, tolerancije i projekta samoostvarenja svakog pojedinca (1995.: 101). Rortyjeve teme su: (1) Kontingencija naglaavanje egzistencijalne sluajno-sti u pripadnosti odreenoj zajednici, koritenju pojedinog jezika za izraavanje i interakciju te naposljetku i sluajnosti percipiranja sebstva. (2) Ironizam obiljeje

18 Pod sumjerljivou podrazumijevam sposobnost svoenja pod skup pravila koja nam govore kako se racionalna suglasnost moe postii oko onoga to bi rijeilo probleme u svakoj toki gdje se ini da su iskazi u konfliktu (Rorty, 1979.: 316).

33-Pandzic.indd 150 14.11.2013 13:33:20

151


suvremenog subjekta, kojeg obiljeava rascjep izmeu privatne i javne uloge. U privatnoj sferi je ironist to znai da odbacuje konani vokabular (univerzalna isti-na, prirodno pravo ovjeka, racionalnost, dobar ivot i sl.) za artikulaciju odnosa prema stvarnosti, te svoj drutveni poloaj i egzistenciju vidi kao rezultat radikalne povijesne kontigencije. (3) Solidarnost obiljeje ironista s obzirom na javnu sferu. Privatna/partikularna pozicija ne smije se uzimati u obzir pri zahtjevu javnog, to ini razliitost poeljnom, a time i omoguuje uspostavu liberalnog politikog poretka. Mikrokozmos unutarnjih uvjerenja i preispitivanja kontigencije sebstva ne kosi se s javnim karakterom solidarnog odstranjivanja okrutnosti iz drutvenog procesa koji je liberalan zbog mogunosti slobodne rasprave koja se vodi kad su tampa, sudstvo, izbori i sveuilita slobodni, kad je drutvena mobilnost esta i brza, pi-smenost sveopa, visoko obrazovanje uobiajeno a mir i bogatstvo omoguavaju dokolicu potrebnu za sluanje mnotva razliitih ljudi i razmiljanja o tome to oni kau (Rorty, 1995.: 100). Liberalni ironist postmoderni akter kritike ideologije za Rortya je osoba koja se suprostavlja teorijskom redukcionizmu i esencijalizmu jer smatra da vode praktinom ukidanju svjetonazorskih alternativa, politikog plura-lizma i drutvene tolerancije svojstvene liberalnom drutvu. Epistemoloko-politiki protivnici otvorenog pristupa znanju, znanosti i liberalnom pluralizmu politike domene metafiziari (platonistiki esencijalisti), religiozni entuzijasti (kategorija boanstva i/ili Boga), znanstvenici (scijentizam, racionalistiki fetiizam) i politike elite (tzv. filozofi-kraljevi) pokazuju se kao ideolozi tj. kao pojedinci koji svjesno zagovaraju odreeni tip znanja i formiraju jednodimenzionalnu sliku svijeta na osnovi velikih rijei konanog vokabulara.

Fukuyama i eshatologija post-ideolokog doba

Filozofijskim argumentom u knjizi Kraj povijesti i posljednji ovjek (1992.) Francis Fukuyama je legitimirao poeljnost liberalne demokracije nad konkurentnim oblici-ma politikih poredaka kroz povijest monarhijom, faistikim etatizmom i realso-cijalistikim reimima. Teza o kraju povijesti izvedena je iz interpretacije Hegelove politike filozofije u fenomenolokom kljuu rusko-francuskog filozofa Alexandera Kojevea. Hegelijansko shvaanje povijesti19 odnosi se na linearno, dijalektiko, svr-hovito kretanje Duha (civilizacije) prema slobodi kroz razliite (nesavrene) politike poretke svojstvene odreenim povijesnim epohama. Povijest ima presudno znaenje za Fukuyamu jer tei vlastitom svretku u obliku drutveno-politikog poretka koji omoguuje najvie ostvarenje blagostanja za svako ljudsko bie.

Iako je Hegel kraj povijesti proglasio jo 1806. godine pobjedom Napoleonovih

19 Kretanje povijesti je racionalno jer se manifestira stremljenjem prema slobodi kao vrhuncu misaonog ivota ovjeka: Dakako, to postepeno razvijanje slobode jest napredovanje svijesti: istonjaci su bili svjesni da je samo jedan slobodan, i to se pretvaralo u prihvaa-nje despotizma; Grci i Rimljani su znali da je nekolicina slobodna, odakle distinkcija Grka i barbara, Rimljana i Nerimljana i ak opravdavanje ropstva; s kranstvom, osobito s protestantskim kranstvom, nastaje svijest da je ovjek, kao takav, slobodan (Valentini, 1982.: 51).

33-Pandzic.indd 151 14.11.2013 13:33:20

152

Polemos 16 (2013.) 1: 139-157, ISSN 1331-5595

snaga nad pruskima u bitki kod Jene to je rezultiralo vienjem poeljnosti univer-zalne, homogene drave (monarhija), a Marx u realizaciji komunistikog utopijskog drutva, Fukuyama ih sintetizira u obliku novog kraja povijesti realiziranog u kapita-listikim liberalnim demokracijama obrazlaganjem dvaju pokretaa povijesti (2006.: xiv-xvi): (1) Ekonomski razvoj kapitalizma uvjetovan kumulativnim napretkom pri-rodnih znanosti otkriem znanstvene metode (Bacon, Newton) u 16. i 17. stoljeu poinje period kumulativnog napretka znanosti, a time i tehnologijskih inovacija koje slue drutvenoj sposobnosti nadvladavanja prirode. Nadvladavanjem prirodnih sila, tehnoloki razvijeno drutvo postaje gospodar svoje sudbine. Razvoj znanosti i tehnologije omoguuje neogranien rast proizvodnosti i akumulaciju bogatstva, to rezultira homogenizacijom drutava bez obzira na kulturne, povijesne i druge razliitosti. Ujedinjenost na razini drave-nacije, urbanizacija, odstranjivanje tradici-onalnih oblika drutvene organizacije (pleme, sekta i sl.), drutvena meuovisnost i razvoj kroz formaciju trine ekonomije procesi su koji obiljeavaju modernu epohu te stanice na putu afirmacije globalnog trita i univerzalne konzumeristike kulture. Postindustrijsko informatiko doba, kao najsuvremenija faza u razvoju kapitalistike ekonomije, potvrdilo je nekonkurentnost posljednje u nizu protivnica centralizirane planske ekonomije socijalistikih zemalja; (2) politiki razvoj liberalne demokracije uzdravan borbom za priznavanjem spoj ideologije liberalizma i demokratskog politikog poretka odnosi se prvenstveno na vladavinu zakona koja prepoznaje odreena individualna prava ili slobode u odnosu na kontrolu vlade (Fukuyama, 2006.: 42). Citirajui Lorda Brycea, Fukuyama navodi civilna, religijska i politika prava te pravo slobode tiska. Zatim, konkretno je rije o demokraciji kao poretku koji tei ostvarivanju prava da svi graani imaju udjela u politikoj moi svi imaju pravo glasovati i sudjelovati u politici (Fukuyama, 2006.: 43). Tim pravom, libera-lizam je usko vezan uz demokraciju. Formalna demokracija postaje mjerilo drave demokratskog tipa jer graani ostvaruju svoja politika prava preferencijalnim izborom vlasti kroz izbore koji su periodini, tajni, viestranaki, a temelje se na bazi univerzalnog i jednakog prava glasa odraslih osoba (Fukuyama, 2006.: 43). Fukuyama smatra da je par liberalne demokracije i ekonomskog liberalizma najbitniji makropolitiki fenomen u posljednjih 400 godina (2006.: 48). Liberalno-demo-kratski kapitalizam kulminacija je dijalektikog napretka reima koji su naglaavali razliite principe dobrog ivota, vladanja i drutvenih odnosa, ali su nadmaeni zbog nemogunosti razrjeavanja fundamentalnih kontradikcija upisanih u njihovo postojanje prvenstveno balansa zahtjeva slobode i jednakosti. Fukuyama ne porie da liberalne demokracije mue problemi (kriminal, siromatvo, terorizam i sl.) na kraju povijesti, no smatra da ne predstavljaju fatalnu ugrozu nerjeivu implementa-cijom kvalitetnih javnih politika (policy). Politiko upravljanje i drutveni inenjering zauzimaju ulogu politikih ideologija.20 Konano, kraj povijesti ne podrazumijeva

20 Glavni argumenti ne tiu se principa liberalnog drutva, ve odreene toke u kojoj se odgovarajui trade-off izmeu slobode i jednakosti treba pojaviti. Svako drutvo balansirat e slobodu i jednakost na razliit nain, od individualizma Reaganove Amerike ili Thatch-erine Britanije, do kranske demokracije europskog kontintenta i socijalne demokracije Skandinavije (Fukuyama, 2006.: 293).

33-Pandzic.indd 152 14.11.2013 13:33:20

153


zaustavljanje povijesnog vremena ve kraj napretka u razvoju temeljnih principa i institucija, jer su sva velika pitanja odgovorena (2006.: xii). Imajui u vidu prethodno teoretiziranje kraja povijesti Fukuyama (2006.: 287-341) postavlja pitanje o dolasku ere posljednjeg ovjeka. Ovaj pojedinac produkt je otrijenjenog pogleda na ivot u liberalnim demokracijama Zapada; nunost borbe za priznavanjem i afirmacijom thymosa,21 nestali su posredstvom univerzalnog priznavanja slobode, a materijalno blagostanje liilo je ovjeka potrebe za mukotrpnim radom. Posljednji ovjek ovdje se predstavlja kao model kritiara ideologije; on je pojedinac ija se vjerovanja tiu interesa i afirmacije timotine energije u ekonomiji, znanostima te meunarodnim odnosima podrujima djelovanja onkraj velikih ideologija to ini trenutno doba post-ideolokim. Preferencije neliberalnih reima i ideja su ideologije jer zanema-ruju dio ili cijelu osnovicu jednakosti i slobode svih, koju prihvaa, odobrava i titi posljednji ovjek.

UMJESTO ZAKLJUKA: EVALUACIJA LIBERALISTIKE KRITIKE MARKSIZMA

Prethodnim zakljucima potrebno je pridodati posljednju mjeru u analizi kritika ideo-logije kritikom marksizma. Liberali uglavnom imaju negativno i/ili neutralno vienje ideologije, ovisno radi li se o epistemolokim ili moralnim komponentama iste: (1) Mannheim ideologija je politiko strujanje i izraz drutvene uvjetovanosti znanja. Mannheim kritizira marksizam zbog ideologinosti i beskrupulozne bahatosti pri oznaavanju svih drugih orijentacija kao ideologinih te opovrgava: (a) ispravnost ekonomsko-deterministikog shvaanja povijesti; (b) paradoksalne ahistorijske ten-dencije prikazivanja revolucionarnog nadvladavanja graanskog drutva komunisti-kim kao nunog za ostvarivanje slobode pojedinca i drutvene jednakosti, te konano, (c) partijski marksistiko-lenjinistiki autoritet kao izvor ispravnog znanja; (2) Rorty ideologija je jedan od moguih svjetonazorskih vokabulara. Rorty naglaava vanost pragmatistikog utemeljenja liberalnog poretka koji u toj verziji sadri viziju drutvene nade u svrhu odstranjivanja boli i okrutnosti, te se zalae za liberalnu demokraciju kritikom marksizma-lenjinizma ije maksime opisuje padom u predprosvjetiteljsko barbarastvo i to u korist drave blagostanja, veliajui pragmatiki reformizam ostvarivanja ljudskih prava unutar postojeih liberalno-demokratskih kapitalistikih drava (Rorty, 1999.: 17/206-207); (3) Fukuyama ideologija je iskuana te odbaena kriva spoznaja koja rezultira aplikacijom u politikoj tiraniji. Konkurentne ideologije liberalizma, ponajvie marksizam-lenjinizam, za Fukuyamu, slue tlaenju, poniava-

21 Fukuyamina filozofijska antropologija vue inspiraciju iz itave tradicije zapadne filozofije, od Platona do Nietzschea. Platon, u svojem najpoznatijem sokratovskom dijalogu Drava, dijeli duu ovjeka na tri dijela: (1) udei (2) razumski i (3) timotini. udei se tie traenja stvari izvanjskih ovjeku i orijentiran je na potrebe, mislei se tie pronalaenja najboljeg naina za zadovoljavanje potreba dok je timotini dio vezan uz samopotovanje, dokazi-vanje, sranost, emocije te hegelijansku elju za priznavanjem. Vidi: Fukuyama, 2006. Str. 181-192.

33-Pandzic.indd 153 14.11.2013 13:33:20

154

Polemos 16 (2013.) 1: 139-157, ISSN 1331-5595

nju i dehumaniziranju pojedinaca/drutvenih skupina. Problem kulta linosti, izmeu ostalih, uvijek se pokazao kao paradoks presudan za diskreditaciju prvotnih nauma izgradnje komunistikog drutva upravo zbog timotinih persona koje pokuavaju postii jednakost sviju nautrb pojedinane slobode.22

U ovom radu liberalistika doktrina prikazala se u nekonvencionalnim oblicima koji razliitim poimanjem ideologije uspjeno i jednakom snagom vre kritiku teo-rijskog marksizma i politikog socijalizma s obzirom na vrednovanje: (1) teorijske odrivosti - kritika ideologije, kao temeljno polemiko oruje marksistike doktrine, ograniene je epistemoloke moi dok joj opovrgnue znanstvenosti, tonije, radne teorije vrijednosti i predvianja marksistike ekonomske misli uklanja legitimaciju neogranienosti tumaenja drutvenog svijeta. Uvai li se pretpostavka da je zna-nje determinirano drutvom (Mannheim) kao istinita, njegova spoznaja takoer je ideoloka (partikularna) te moe imati teinu iskljuivo u odreenom vremenskom periodu i geografskom prostoru (Europa 19. stoljea). Projekcijska vizija Marxovog Kapitala odradila je legitimaciju revolucionarnog neuspjeha radnikog pokreta te najavila neminovnu promjenu zbog nestabilnog karaktera drutvene stvarnosti. Otkrivanjem zakona povijesti ne navodi se toan trenutak kulminacije samode-struktivnog potencijala kapitalistikog sustava ve se naglaava nunost takvog razvoja dogaaja. Kasnije, u 20. stoljeu, izostanak revolucije na Zapadu i netonost ekonomskih predvianja obrnuli su situaciju, te su mjerodavni akteri reaktualizirali filozofijsku stranu marksizma odstranjivanjem spornih djelova doktrine u svrhu plauzibilnije legitimacije socijalistikih diktatura.23 Primjerice, Lukacs je bio na ne-koliko politikih funkcija, obuzet entuzijazmom boljevike revolucije, partijom/avangardom i Lenjinom te je kasnije, paradoksalno, pokuavao maskirati podrku staljinizma vlastitom ulogom u borbi protiv faizma 1930-ih godina. Gramsci je na vlastitom primjeru gradio model partijskog intelektualca kao onog najprimjereni-jeg za provoenje komunistike revolucije. Ususret revolucionarnom svibnju 1968. godine Althusserova teorija ostaje neizmijenjena rezultirajui odbacivanjem retorike komunistike partije i Althusserove teorije od strane njegovih uenika i aktera novih drutvenih pokreta van marksistiko-lenjinistikog mainstreama (ekoloki, studentski, feministiki, antiratni i sl.); (2) politike i moralne poeljnosti - politika diktatura, ukidanje trita i civilnog drutva, utopizam i upotreba nasilja24 samo su neke od smjernica Marxa i Engelsa te njihovih nastavljaa pri konstrukciji politikog poretka. Liberalistika kritika marksizma treba se protumaiti kao dokazivanje teze da poli-

22 Pratei psihopolitike rezultate analize thymosa, Fukuyama zakljuuje: Ljudi poput Lenji-na, Trockoga i Staljina nisu bili pojedinci koji su teili biti tek jednaki u odnosu na druge ljude: da je bilo tako, Lenjin nikada ne bi napustio Samaru i Staljin bi mogao jednako ostati sjemenitarac u Tbilisiju. Proizvesti revoluciju i uspostaviti potpuno novo drutvo zahtijeva izvanredne pojedince neuobiajene vrstoe, vizije, nemilosrdnosti i inteligencije, karak-teristika koje su ovi rani boljevici posjedovali u obilju. No svejedno, tip drutva kojeg su pokuavali izgraditi smjerao je ukidanju ambicija i karakteristika koje su i sami posjedovali (2006.: 304-305).

23 Vidi detaljnije u: Sesardi, 1991. 24 Vidi: Popper, 1990.

33-Pandzic.indd 154 14.11.2013 13:33:20

155


tika dimenzija izvornog marksizma jest marksizam-lenjinizam; esto spominjane teze o namjernom izopaenju Marxovih principa od strane autoritarnih politiara poput Lenjina, Buharina, Trockog i Staljina u svrhu ostvarivanja politikog interesa tj. preuzimanja vlasti nisu valjane iz razloga to Marxovi i Engelsovi spisi sadre re-volucionarni recept koji se samo direktnom primjenom u realpolitici realizira kao dio historijskog progresa. Cijena odranja jedne istine nije diskutabilna pa test povijesti prua nepodnoljivu empiriju; od neizravnog guenja politike opozicije do sibirskih arhipelaga; (3) povijesne aplikativnosti spoznaje - unato Marxovim (i Lenjinovim!) konstantnim naglaavanjem glavne uloge proletarijata u afirmaciji novog drutva, komunisti, novovjekovni filozofi-kraljevi, vode glavnu rije u diktatu politike vlasti te slue kao drutveni odgajatelji okupljeni u jednu partiju. Time postaju prvi meu jednakima elita moi novog drutva u kojemu je proletarijat tek instrument, a ne subjekt ostvarivanja komunistike utopije. Marx se nadaje kao nit vodilja pravog znanja i primarni arhitekt besklasnog drutva za budue generacije revolucionara. Nasuprot propasti socijalistikog eksperimenta pod vodstvom partijskih nomenklatu-ra u 20. stoljeu, Mannheimovo zastupanje parlamentarizma i afirmacija ideolokog pluralizma, Rortyevo isticanje primata demokratinosti kroz intelektualni i politiki dijalog te Fukuyamino filozofijsko utemeljenje poeljnosti liberalnih demokracija aktualizacijom univerzalnog priznavanja slobode i jednakosti u suvremenom dru-tvu, samo su neki od principa na kojima poiva objektivna komparativna prednost liberalne nasuprot socijalistike (komunistike) vizije izgradnje drutveno-politikih poredaka kroz povijest.

LITERATURA

Althusser, Louis (2005.) For Marx. London i New York: Verso.Althusser, Louis (2008.) On Ideology. London i New York: Verso.Eagleton, Terry (2007.) Ideology: An Introduction. London i New York: Verso.Fukuyama, Francis (2006.) The End of History and the Last Man. Detroit: Free

Press. Gramsci, Antonio (2000.) Writings. U: Forgacs, D. The Gramsci Reader: Selected

Writings 1916-1935. New York: New York University Press.Heywood, Andrew (1999.) Political Theory: An Introduction. London: Macmillan.Heywood, Andrew (2003.) Political Ideologies: An Introduction. London:

Macmillan.Jay, Martin (1984.) Marxism and Totality. Berkley i Los Angeles: University of

California Press.Kalanj, Rade (2005.) Suvremenost klasine sociologije. Zagreb: Politika kultura.

33-Pandzic.indd 155 14.11.2013 13:33:21

156

Polemos 16 (2013.) 1: 139-157, ISSN 1331-5595

Kulenovi, Muradif (1988.) Otkrivanje nesvjesnog. Zagreb: kolska knjiga. Laclau, Ernesto, Mouffe, Chantal (2001.) Hegemony and Socialist Strategy:

Towards a Radical Democratic Politics. London i New York: Verso. Lenjin, Vladimir Ilji (1970.) Izabrani tekstovi. U: Smailagi, Nerkez (ur.): Historija

politikih doktrina II. Zagreb: Naprijed. Lenjin, Vladimir Ilji (1979.) Drava i revolucija. Zadaci proletarijata. Beograd:

BIGZ.Lukacs, Georg (1970.) Povijest i klasna svijest. Zagreb: Naprijed.Lukacs, Georg (1972.) Etika i politika. Zagreb: Liber.Mannheim, Karl (1978.) Ideologija i utopija. Beograd: Nolit.Mannheim, Karl (1992.) Essays on the Sociology of Culture. London: Routledge.Marui, Ante (1977.) Sociologija znanja i marksizam. Zagreb: kolska knjiga.Marx, Karl, Engels, Friedrich (1979.) Glavni radovi Marxa i Engelsa. Zagreb:

Stvarnost.Popper, Karl R. (1990.) Utopija i nasilje Trei program Hrvatskog radija, br. 30:

17-22. Rorty, Richard (1979.) Philosophy and the Mirror of Nature. New Jersey: Princeton

University Press.Rorty, Richard (1994.) Consequences of Pragmatism (Essays: 1972-1980).

Minneapolis: University of Minnesota Press.Rorty, Richard (1995.) Kontingencija, ironija i solidarnost. Zagreb: Naprijed. Rorty, Richard (1999.) Philosophy and Social Hope. London: Penguin Books. Sesardi, Neven (1991.) Iz analitike perspektive: ogledi o filozofiji, znanosti i

politici. Zagreb: Socioloko drutvo Hrvatske. Valentini, Francesco (1982.) Moderna politika misao, Zagreb: kolska knjiga.Weber, Max (1964.) Prevodi iz Veberovog dela. U: uri, Mihailo (ur.): Sociologija

Maxa Webera. Zagreb: Matica Hrvatska.

33-Pandzic.indd 156 14.11.2013 13:33:21

157


AGENTS IN THE CONTEMPORARY CRITIQUE OF IDEOLOGY: A CONTRIBUTION TO THE LIBERAL CRITIQUE OF MARXISM

Josip Pandi

Summary

The critique of ideology in contemporary understandings draws inspiration in the first place from the Marxist traditions enlightenment impulse, because in that version it concerns itself with exposing scientifically the oppresive and false visions of society which in the last instance serve as legitimation principles for the practice of political power by particular social groups. This paper provides an attempt of introducing critiques of ideology and an analysis of various privilegings of possible candidates for that activity, from authors that belong to: (a) Marxist theoretical canon and socialist political-social undertaking (Marx, Engels, Lenin etc.) agents (working class, Communist party, intelectuals) are directed towards social emancipation by exposing false conciousness, in other words, ideol-ogy; (b) heterogeneous theoretical orientations linked with liberalism as a political and theoretical project (Mannheim, Rorty, Fukuyama) except for the case of Mannheims sociology of knowledge which is, at least in the beginning, characterised by a vision of an agent for critique of ideology (free-floating intelligence), for the rest of agents (ironist, last man) it is necessary to corroborate a statement that they are much more than recipes for an ideal-type construction of agent models because they represent a moral, cognitive and a political attitude regarding the accelerated changes in the social-historical epoch of late modernity. Special focus belongs to an investigation of a theoretical and practical (political) engagement of Marxist authors resulting in a critique of Marxism and political socialism on behalf of different variants of liberalism.

Key words: critique, ideology, Marxism, Liberalism, sociology of knowledge, agents, political power.

33-Pandzic.indd 157 14.11.2013 13:33:21

Documents

Akteri u suvremenoj kritici ideologije