Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao to jeopravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji.

DANIEL DEFOE

PRVI DIO

Neobini dogaaji koji tvore predmet ove kronike dogodie se 194... u Oranu. Prema opemusudu bijahu pomalo neumjesni, izlazei iz okvira obinog ivota. Na prvi pogled Oran jedoista sasvim obian grad, obina francuska prefektura na alirskoj obali.

Grad je, valja priznati, sam po sebi ruan. Nije nametljiv pa treba neko vrijeme da bismouoili ime se razlikuje od drugih trgovakih gradova u drugim zemljopisnim irinama. Kakoda, na primjer, zamislimo grad bez golubova, bez drvea i bez vrtova, gdje ne ujemo lepetkrila ni utanje lia, grad bezbojan, ime je sve reeno? Promjena godinjih doba odraavase jedino na nebu. Proljee se najavljuje samo drukijom atmosferom i koaricama cvijeakoje mali prodavai dopremaju iz gradske okolice. To je proljee koje se prodaje na trgu. Ljetisunce pali i ari isuene kue i pokriva zidove sivkastim pepelom; ivjeti se moe tada samo usjeni zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv bujice blata. Lijepi dani dolaze tekzimi.

Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici rade, kakovode ljubav i kako umiru. To je zgodan nain. U naem gradiu (je li to uinak podneblja?)sve se to radi zajedno, jednako pomamno i rastreseno. To e rei da se ljudi dosauju i danastoje stei navike. Nai sugraani mnogo rade, ali samo zato da bi se obogatili. Najvie sezanimaju za trgovinu, a glavni im je posao initi poslove, da se posluim njihovim izrazom.Imaju naravno smisao i za sitne radosti, vole ene, kino i morske kupelji. Ali veoma pametno,oni te radosti uvaju za subotu naveer i nedjelju, nastojei drugih dana u sedmici zaraditimnogo novaca. Podvee, kad naputaju svoje urede, sastaju se u odreeni sat u kavani, euistim bulevarom, ili se smjeste na svom balkonu. udnje mlaega svijeta estoke su i kratke,dok poroci starijih ne premauju kuglaka drutva, drugarske veere i klubove, gdje se igra zavelike pare, te ovjek gubi ili dobiva kako hoe karta.

Kazat e netko da to nije odlika naega grada i da su, openito uzevi, svi nai suvremenicitakva soja. Nema sumnje da u nae dane nita nije prirodnije no vidjeti ljude gdje rade odjutra do mraka, da bi zatim potratili na karte, na kavanu i na brbljarije vrijeme koje impreostaje za ivot. No ima gradova i zemalja gdje ljudi od vremena do vremena posumnjajunema li to drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov nain ivota. No oni su posumnjali, a to jeuvijek dobitak. Oran je naprotiv grad gdje nitko ne sumnja, to jest grad potpuno moderan.Prema tome nije potrebno razglabati kako se kod nas vodi ljubav. Ili se mukarci i eneprodiru naglo u takozvanom ljubavnom aktu, ili se predaju dugakoj navici udvoje. Izmeutih krajnosti esto nema sredine. A ni to nije originalno. U Oranu, kao i drugdje, svijet,nemajui vremena da razmisli i prosudi, mora ljubiti a da i ne zna da ljubi.

Svakako je originalnije da u naem gradu umiranje moe ovjeku zadati tekoa. Tekoanije, uostalom, prava rije; bilo bi opravdanije kazati neudobnost. Nikada nije ugodno bitibolestan, no ima gradova i krajeva koji bolesnika tako rei podupiru, podravaju, gdje ovjekmoe u neku ruku pustiti maha svojoj slabosti. Bolesniku treba njenosti i blagosti, drago muje kad se moe o neto osloniti, a to je sasvim prirodno. Ali u Oranu krajnosti podneblja,vanost poslova koji se tu sklapaju, beznaajnost okoline, naglost sumraka i kvaliteta uitaka -sve to pretpostavlja dobro zdravlje. Bolesnik je u tom gradu veoma osamljen. A pomislimo naovjeka koji je na samrti! Uhvaen je u klopku, opkoljen zidovima koji pucketaju od vruine,a istoga trenutka itavo puanstvo, na telefonu ili u kavani, govori o ratama, tovarnimlistovima i odbicima. Svatko e razumjeti da smrt, pa bila to i moderna smrt, moe biti jakoneudobna kad nadoe na takovu suhoparnu mjestu.

Tih e nekoliko uputa moda dostajati da netko uzmogne zamisliti kakav je na grad.Uostalom ne valja nita preuveliavati. Trebalo je istaknuti kako je lice toga mjesta banalno ikako je banalan ivot koji se tu provodi. No im smo stekli neke navike, provodit emo danebez tekoa. A kako na grad pogoduje navikama, moe se rei da je sve kako treba. Gledan stoga vidnog kuta ivot zacijelo nije uzbudljiv. Ali u nas nema nereda i smutnje. A naeiskreno, simpatino i radino puanstvo oduvijek pobuuje u putnika primjerno potovanje.Taj grad bez slikovitosti, bez raslinstva i bez due moe nam se uiniti kao neko odmaralitekoje ovjeka pomalo smiruje i na koncu uspava. No budimo pravedni i dodajmo da jenakalemljen na pejza kojemu nema premca, usred gole visoravni, okruene blistavimbreuljcima, ispred zaljeva savrenih obrisa. Moglo bi se tek poaliti to je izgraen tako daokree lea tome zaljevu, pa ovjek ne vidi more koje uvijek mora traiti ne bi li ga negdjespazio.

Nakon svega toga priznat emo lako da nita nije moglo potai nae sugraane da nasluteiznenadne dogaaje koji se dogodie u proljee te godine i koji bijahu - kako smo poslijeshvatili - predznaci niza tekih nezgoda koje sam ovdje nakanio opisati. Nekima e se faktikoje iznosim uiniti sasvim prirodnim; drugima, naprotiv, nevjerojatnim. No piem kroniku, akroniar ne moe na kraju krajeva voditi rauna o tim proturjejima. Jedina je njegova zadaada kae: To se dogodilo, ako zna da li se ovo ili ono zaista dogodilo, da je zahvatilo u ivotitavog puanstva, pa ima na tisue svjedoka koji e u svom srcu prosuditi govori li istinu.

Uostalom, pripovjeda (koga emo na vrijeme upoznati) ne bi imao nekih posebnih prava dase dade na taj pothvat, da mu sluaj nije omoguio da prikupi odreeni broj iskaza i da silomprilika nije bio upleten u sve o emu hoe izvijestiti. To ga ovlauje da postupa kaopovjesniar. Razumije se, da povjesniar, iako nije strunjak, raspolae uvijek dokumentima.I pripovjeda ove pripovijesti ima, dakle, svoje. To je najprije njegovo vlastito svjedoanstvo,to su zatim svjedoanstva drugih, jer je bio pozvan da primi povjerljive iskaze svih osoba kojese javljaju u ovoj kronici, to su konano tekstovi koji su mu na koncu dopali u ruke. Nakanioje da crpi iz njih kad to bude smatrao shodnim i da ih upotrijebi kako mu se bude svidjelo.Nakanio je jo... No moda je vrijeme da pusti komentare, da prestane govoriti uvijeno, da bipreao na samu stvar. Izvjetaj o prvim danima mora biti neto podrobniji.

* * *

Ujutro, 16. travnja dr. Bernard Rieux izae iz svoga kabineta i spotae se o crknutog takorakoji je leao usred stubita. Toga asa ne pomisli nita, nego odgurne ivotinju i poe nizastube. No stigavi na ulicu, sjeti se da taj takor nije bio na svome mjestu i on se vrati otkuda

je doao, da bi upozorio pa-zikuu. Vidjevi kako stari Michel reagira, osjeti jo jae da jenjegovo otkrie zaista neobino. Njemu se prisutnost toga takora bila inila samo bizarnom,dok je pazikua bio naprosto sablanjen. Njegov je stav bio, uostalom, kategorian: u kuinema takora. Doktor je dodue tvrdio da ima jedan na hodniku prvoga kata i da je tajvjerojatno crkao, uzalud! Uvjerenje gospodina Michela ostade neokrnjeno. U kui nematakora, pa mora da je toga donio netko izvana. Ukratko, netko se htio naaliti.

Iste je veeri Bernard Rieux, uavi u kuu, traio prije nego to e se popeti, svoje kljueve,kadli spazi u dnu mranoga hodnika krupnog takora, kako se nesigurno kree, a dlaka mu jenekako vlana. Sada je stao kao da trai ravnoteu, ponovno kree prema doktoru, staje,okree se oko svoje osi; sad je cijuknuo i pao, a iz rastvorene gubice iknulo je neto krvi.Doktor ga malko ogleda, a zatim se pope u svoj stan.

Nije mislio na takora. Ta izbaena krv podsjetila ga je na njegovu glavnu brigu. Njegovaena koja boluje ve godinu dana ima da otputuje sutra u jedno gorsko ljeilite. Nae je gdjelei u spavaonici, kako je bio naredio. Sprema se tako na tegobe putovanja. Sad senasmijeila:

- Vrlo se dobro osjeam - ree.

Doktor je gledao lice koje mu je bilo okrenuto, a na nj je padalo svjetlo lampe koja je stajalana nonom ormariu. Njemu je to lice, usprkos bolesti koja je na njemu ostavila svojetragove, bilo mlado kao neko, mada je navrila trideset godina. Moda je to bilo zbogosmijeha koji je bio jai od svega ostalog.

- Spavaj ako moe - ree on. - Sestra e doi u jedanaest sati, a ja u vas odvesti na podnevnivlak.

Poljubi elo koje se bilo malko ovlailo. Smijeak ga otprati do vrata.

Sutradan, 17. travnja, u 8 sati, pazikua zaustavi doktora na prolazu i optui derane koji seglupo naalie stavivi nasred hodnika tri crknuta takora. Mora da su ih uhvatili velikimmiolovkama, jer su bili raskrvavljeni. Pazikua je stajao neko vrijeme na ulazu, dreitakore za ape; mislio je da e se krivci odati kakvom podrugljivom primjedbom. Ali nita!

- Neka, neka - govorio je gospodin Michel - uhvatit u ja njih!

Mozgajui o tom sluaju, Rieux odlui da pone svoje lijenike posjete vanjskim etvrtimagdje su stanovali njegovi najsiromaniji pacijenti. Sabiranje otpadaka obavljalo se u timdijelovima grada mnogo kasnije, a doktorov je auto dodirivao, prolazei ravnim i pranimulicama, kante za smee to stajahu na rubu plonika. U jednoj ulici kojom je tako proaoRieux nabroji dvanaestak takora baenih na otpatke povra i na neke prljave krpe.

Prvoga svoga bolesnika nae u postelji; leao je u sobi to je gledala na ulicu, a sluila je kaospavaonica i kao blagovaonica. Bijae to stari panjolac kotunjava lica, izrovana borama.Pred sobom je na pokrivau imao dva lonca, a u njima graak. U trenutku kad je doktorulazio, bolesnik je, napola sjedei, zabacio glavu, nastojei da uhvati dah. Disao je kao da sumu plua puna ljunka, poput svih starih astmatiara.

- Dakle, gospodine doktore - ree za vrijeme injekcije - jeste li vidjeli? Izlaze...

- Da - ree ena - susjed je pokupio tri.

Stari je trljao ruke.

- Izlaze, ima ih u svim kantama, tjera ih glad.

Rieux je zatim morao konstatirati da cijela etvrt govori o takorima. Zavrivi posjete, vratise kui.

- Gore vas eka telegram - ree gospodin Michel.

Doktor ga upita je li vidio novih takora.

- O, ne - ree pazikua - sada ja vrebam, razumijete, pa se one svinje ne usuuju.

Telegram je Rieuxa izvijestio da e sutradan stii njegova majka. Dolazi da se brine za kuudok bolesnica bude odsutna. Uavi u svoj stan, doktor nae njegovateljicu i vidje enu nanogama: obukla je putni kostim i naminkala obraze. Rieux joj se nasmijei.

- Dobro je - ree - vrlo dobro.

Malo zatim, na stanici, on je smjesti u spavaa kola. Ona je gledala kupe.

- To je za nas preskupo, je li?

- Mora biti - ree Rieux.

- to je to s tim takorima?

- Ne znam. udna stvar. No svakog asa...

Onda joj ree veoma brzo da je moli za oprotenje; da je morao na nju vie paziti i da ju jemnogo zanemarivao. Ona strese glavom kao da hoe kazati neka uti. No Rieux nato doda:

- Sve e biti bolje kad se vrati. Poet emo iznova.

- Da - ree ona blistavih oiju - poet emo iznova.

Trenutak zatim ona mu okrenu lea i stade gledati kroz prozor. Na peronu se svijet urio igurao. Huktanje lokomotive dopiralo je do njih. On zovnu enu po imenu, a kad se okrenula,vidje da je njezino lice vlano od suza.

- Ne - ree blago.

Posmijeh se vrati ispod suza, malko nategnut, grevit. Ona duboko uzdahnu.

- Sad idi, sve e biti dobro.

On je privinu na grudi, a zatim napolju, s druge strane stakla, ne vidje vie njezin smijeak.

- Molim te - ree - pazi na svoje zdravlje.

Ali ga ona nije mogla uti.

Kraj izlaza na kolodvorskom peronu Rieux naie na gospodina Othona, suca istraitelja, kojije drao svoga djeaia za ruku. Doktor ga upita da li putuje. Gospodin Othon, dug i crn,podsjeao je svojom vanjtinom na finoga gospodina (kako se to nekada zvalo), ali i naslubenika pogrebnog drutva. Odvratio je ljubazno, ali odmjereno:

- ekam gospou Othon koja je pola da izrazi svoje potovanje mojoj rodbini.

Lokomotiva se oglasi zvidukom.

- takori... - ree sudac.

Rieux se tre kao da e poi prema vlaku, ali se okrenu prema izlazu.

- Da - ree - nije to nita.

Uto proe nosa koji je drao ispod ruke sanduk pun takora. To je bilo sve to je doktoruostalo u pameti kad se sjeao toga trenutka.

Istoga dana poslije podne, tek to je poeo ordinirati, Rieux primi nekog mladog ovjeka zakoga mu rekoe da je novinar i da ga je ve ujutro traio. Zvao se Raymond Rambert. Niskarasta, pleat, energina lica i bistra pogleda, Rambert je bio odjeven sportski; rekao bi ovjekda se u ivotu dobro snalazi. Nije okoliao. Vodi anketu za velike novine to izlaze u Parizu:zanima ga kako ive Arapi, pa eli obavijesti o njihovu zdravstvenom stanju. Rieux mu reeda to stanje nije povoljno. No prije nego e zai u stvar, htjede saznati da li novinar smijekazati istinu.

- Jasno - odvrati mladi doktoru.

- Hou rei, smijete li osuditi to stanje u cijelosti?

- U cijelosti, ne; to moram priznati. No ja pretpostavljam da bi takva osuda bila neosnovana.

Rieux odvrati blago da bi takva osuda bila zaista neosnovana, no da je, stavljajui to pitanje,htio saznati da li Rambertovo svjedoanstvo moe biti izneseno bez ikakve ograde.

- Priznajem samo takva svjedoanstva i stoga neu poduprijeti vae informacije svojima.

- Tako bi govorio Sain-Just - ree novinar smijeei se.

Rieux ree, ne podiui glas, da ne zna o tome nita, no da tako govori ovjek kojem jedodijao svijet u kom ivi, ali mu ipak nisu omrznuli blinji u tolikoj mjeri da bi popustionepravdi. Rambert je, uvukavi vrat meu ramena, gledao doktora.

- Drim da vas razumijem - ree napokon ustajui.

Doktor ga isprati do vrata.

- Zahvaljujem vam to stvar tako primate.

Rambert je odjednom postao nestrpljiv:

- Da - ree - razumijem i molim da mi oprostite to sam smetao.

Doktor mu stisne ruku i ree da bi se mogla napisati zanimljiva reportaa o mnotvu crknutihtakora koji se sada nalaze po gradu.

- Ah - oivi Rambert - to me zanima.

U pet sati poslije podne, kad je izaao da ponovno obie svoje bolesnike, doktor srete nastubitu ovjeka koga je nekoliko puta sreo kod panjolskih plesaa koji stanovahu u najviemkatu njegove kue. Bio je jo mlad, krupan i teak, lice masivno, iarano borama i precrtanogustim obrvama. Jean Tarrou pomno je puio cigaretu, promatrajui posljednje trzaje takorakoji je skapavao na stubi, njemu do nogu. Sada podie prema doktoru svoje sivkaste oi,pogleda ga mirno, ali znaajno, zaeli dobar dan i doda da je pojava tih takora zaista udna.

- Da - ree Rieux - no postaje pomalo nesnosna.

- U neku ruku, doktore, samo u neku ruku. Nikada nismo vidjeli neto slino pa seuzbuujemo. No menije to zanimljivo, bez sumnje vrlo zanimljivo.

Tarrou proe rukom preko kose da bi je zabacio, ponovno pogleda takora koji je sada bionepomian, a onda se nasmijei Riexu:

- Uglavnom je to stvar pazikue, zar ne, doktore?

Pazikuu nae doktor upravo pred kunim vratima: naslonio se na zid kraj ulaza, a na licukoje bi obino bilo tamnorumeno odraavao se umor.

- Da, znam - ree stari Michel doktoru koji ga je izvijestio o svom novom otkriu. - Sada ihnalazim po dva ili tri. Ali u drugim kuama je isto.

inilo se da je satrven i zabrinut. Mehanikom kretnjom trljao se po vratu. Rieux ga upitakako se osjea. Nije, dabome, htio rei da se ne osjea dobro. Ali, eto, nije kao prije. On drida je to stvar raspoloenja. Ti su ga takori razljutili i jo ga uvijek ljute; sve e biti bolje kadbudu opet nestali.

No sutradan ujutro, 18. travnja, doktor, koji je doveo s kolodvora majku, nae gospodinaMichela upalih obraza, tako da je izgledao jo gore. Od podruma do tavana, desetak je takoralealo po stubitu. Kante za smee susjednih kua bile su pune. Doktorova mati nije se udilaprimivi tu vijest.

- To se dogaa - ree.

Bijae to mala starica, srebrnaste kose, crnih i blagih oiju.

- Sretna sam to te opet vidim, Bernard - govorila je ona -to tu mogu takori?

On je odobravao; da, kad je ovjek s njom, sve mu se ini lako i tako je uvijek bilo.

Ipak je telefonirao opinskom zavodu za deratizaciju; poznavao je direktora. Je li on uo zatakore koji u velikom broju izlaze iz svojih rupa da skapaju napolju? Mercier, tako se zvaodirektor, uo je o tom priati; ak je u njegovu uredu koji se nalazi nedaleko od lukepronaeno pedesetak takora. Ipak se pita je li to ozbiljno? Rieux to nije mogao prosuditi, alije drao da bi zavod za deratizaciju morao uredovati.

- Da - ree Mercier - ako dobijem nalog. Ako misli da nije teta truda, mogu pokuati dadobijem nalog za uredovanje.

- Daj - ree Rieux - koditi nikako nee.

Dvorkinja, koja je vodila kuanstvo, upravo mu je bila priopila da je u velikoj tvornici ukojoj radi njezin mu skupljeno nekoliko stotina takora.

Bilo kako mu drago, ali nekako u isto vrijeme nai su se sugraani poeli uznemirivati. Jer odosamnaestog nadalje, tvornice, javna skladita izbacivahu na stotine uginulih takora. Unekim sluajevima trebalo je ivotinje dotui, jer se njihova agonija odvie otegla. Ali odgradske periferije, pa do centra, svagdje kuda je dr. Rieux prolazio, svagdje gdje se naisugraani skupljaju - takori su ih ekali u hrpama, naslagani na kantama od smea ili udugim redovima uzdu kanala. Veernja tampa prihvati se tog predmeta istoga dana, pitajuiopinsku upravu da li togod namjerava, da ili ne, i kakve hitne mjere kani poduzeti da svojeopinare zatiti od te odvratne najezde. Opinska uprava nije nita nakanila, niti je itanamjeravala, ali je - za poetak - sazvala opinsko vijee, da bi se stvar razmotrila. Zavod zaderatizaciju dobi nalog da skuplja uginule takore svakoga dana u zoru. Poto skupljanje budedovreno, dvoja e kola toga zavoda prevesti crkotine u krematorij za spaljivanje otpadaka,gdje e biti unitene.

No iduih dana stanje se pogoralo. Broj glodavaca koje bi pokupili sve je vie rastao, aberba je svakoga jutra bila obilatija. etvrtog dana takori poee izlaziti u grupama dauginu skupno. Iz raznih skrovita, podzemlja, podruma, oni bi se uspinjali u dugim teturavimredovima, na svjetlu bi stali jo jae posrtati, okretati se oko svoje osi i skapavati blizuljudskih bia. Nou bi se po tijesnim hodnicima i uliicama jasno ulo kako pocikuju usmrtnoj borbi. Ujutro bi ih naao gdje su se pruili u kanalu uz cestu: iz iljaste im njuke virikrvavi cvijet; jedni naduti i truli, drugi ukoeni i tvrdi, a brci im jo stre. I u samome gradunalazile bi se manje hrpe po stubitima ili dvoritima. Dolazili bi takoer u neke uredskeprostorije da uginu pojedinano; dolazili bi na kolska igralita, a katkada i na kavansketerase. Nai sugraani nailazili su na takore na najprometnijim mjestima grada. Stari trg usreditu grada, bulevari, obalna promenada - bijahu mjestimice oneieni. Oien u zoru oduginulih ivotinja, grad bi se njima kroz dan ponovo napunio. Deavalo se da po koji nonieta osjeti pod svojom nogom gibljivu masu svjee crkotine. Rekao bi ovjek da se zemlja ukoju su bile usaene nae kue oslobaa svojih otrovnih sokova te puta da se na njenojpovrini pojave gnojni irovi koji su se dotad razvijali u njenoj nutrini. Zamislite samo kakoje na pitomi gradi bio osupnut i zaprepaten, nalik na zdrava ovjeka ija je gusta krv poelanajednom stvarati uda.

Stvari su dole tako daleko da je agencija Infordok (Informacije, dokumentacija, obavijestio bilo kojem predmetu) objavila u svojoj besplatnoj emisiji preko radija da je samo dvadesetpetoga toga mjeseca pokupljen i spaljen est tisua dvjesta trideset i jedan takor. Ta brojka,potkrepljujui svakodnevne prizore koje je svatko u gradu poznavao, znatno je povealazabunu. Dotada su to ljudi smatrali nezgodom koja je, istina, neprilina, pa i odvratna, alinita vie. Sada su pak primijetili da se u toj pojavi kojoj se jo ne moe ocijeniti doseg, niodrediti uzrok, krije neka prijetnja. Samo je stari astmatini panjolac dalje trljao ruke iponavljao sa senilnim zadovoljstvom: Izlaze, izlaze!

Dana 28. travnja Infordok objavi oko osam tisua takora, a tjeskoba u gradu dosegnuvrhunac. Ljudi su poeli zahtijevati radikalne mjere i optuivati vlasti, a neki koji su imalikue uz more, stadoe govoriti da e se onamo povui. No sutradan je agencija objavila da jefenomen naglo prestao i da je deratizacijska sluba skupila tek neznatnu koliinu uginulihtakora. Grad je odahnuo.

Ipak je istoga tog dana u podne dr. Rieux, zaustavivi auto pred kuom, spazio na kraju ulicepazikuu koji je muno hodao: glavu je opustio, ruke i noge rairio, pa je bio nalik na pajacakoji smijeno pokree nogama i mae rukama kad se potegne za konac. Starac je uhvatioispod ruke sveenika koga doktor prepozna. Bijae to otac Paneloux, ueni i borbeni jezuitkoga bi koji put sretao, a bio je veoma cijenjen u naem gradu pa su ga tovali i oni koji nemare za religiju.

Priekao ih je. Starome su Michelu oi blistale, a plua su mu radila poput mijeha. Nije sedobro osjeao pa se htio proetati. Ali osjetivi estoke boli na vratu, ispod pazuha i upreponama, morade se okrenuti kui i zamoliti oca Panelouxa da mu pomogne.

- Nadolo mi je kao neki otok - ree on. - Mora da sam se pretegnuo.

Pruivi ruku kroz okno automobila, doktor proe prstom oko vrata koji mu je pruao Michel.Na bazi se stvorio neki vor, tvrd kao drvo.

- Lezite u postelju, izmjerite temperaturu, posjetit u vas poslije podne.

Poto je pazikua otiao, Rieux upita Oca Panelouxa to misli o toj takorskoj aferi.

- Oh - ree pater - to mora da je neka epidemija - a njegove se oi nasmijeie iza okruglihnaoala.

Nakon objeda Rieux ponovno proita telegram ljeilita, koje mu je javljalo dolazak njegoveene. Uto zazvri telefon. To ga je zvao jedan od njegovih bivih pacijenata, opinski

inovnik. Dugo je patio od suenja aorte, a kako je bio siromaan, Rieux ga je lijeiobesplatno.

- Da - ree - znam da me se sjeate. No radi se o nekom drugom. Doite brzo; kod mogasusjeda neto se dogodilo.

Zadihao se govorei. Rieux pomisli na pazikuu i odlui da ga posjeti kasnije. Nekolikominuta nakon naziva ue u nisku kuu Faidherbove ulice, na gradskoj periferiji. Na stubitukoje bijae hladovito i smrdljivo srete Josepha Granda, opinskog inovnika, koji mu jesilazio u susret. Bijae to ovjek pedesetih godina, dugaak, pognut, uskih ramena i mravihudova; imao je ute brkove.

- Bolje je - ree stigavi do Rieuxa - no mislio sam da e preminuti.

Useknuo se. Na drugom i posljednjem katu, na lijevim vratima, Rieux proita napisanocrvenom kredom: Uite, ja sam objeen!

Uoe. Nad prevaljenim je stolcem visilo ue, poto je stol gurnut u kut. No ue je visiloprazno.

- Skinuo sam ga na vrijeme - govorio je Grand, koji kanda uvijek bijae u potrazi za rijeima,premda se izraavao nadasve jednostavno. - Upravo sam izlazio kad zauh tropot. Kad samvidio natpis, kako da vam kaem, mislio sam da je to neka ala. No on je zajauknuo takoudno, a moglo bi se rei i strano.

Poeao se po glavi.

- Drim da to mora biti bolno... Onda sam uao, naravno!

Zatvorili su vrata i zastali na pragu svijetle i zrane sobe, koja je bila siromano namjetena.Omalen ovjek okrugla lica leao je na mesingastu krevetu. Snano je disao i gledao ihzakrvavljenim oima. Doktor se ne mae. Izmeu udisaja i izdisaja kao da slua smrtnu cikutakora. No nigdje se nita nije micalo. Rieux poe prema postelji. ovjek nije pao svisoka, niodvie naglo: kraljeci su izdrali. No malo asfiksije, dabome. Trebat e rendgenski snimak.Dade mu injekciju kamforova ulja i ree da e za nekoliko dana sve biti u redu.

- Hvala, gospodine doktore - ree pacijent priguenim glasom.

Rieux upita Granda je li obavijestio policiju, a inovnik se smete, kao da je kriv:

- Ne - ree - ne! Mislio sam da je najpree...

- Jasno! - prekinu ga Rieux. - Ja u se pobrinuti.

No u taj as bolesnik se tre i sjede u postelji, uvjeravajui doktora da to nije potrebno.

- Umirite se - ree Rieux. - Nije to nita, vjerujte, ali ja moram podnijeti prijavu.

- Oh! - odvrati bolesnik.

I spusti se natrag u postelju, zabaci glavu i stade grevito plakati. Grand, koji je za to vrijemenatezao svoj brk, sada mu se prikui.

- Hajde, gospodine Cottard - ree on - morate shvatiti.

Doktor je tako rei odgovoran. Kad bi vam dunulo u glavu da pokuate iznova...

No Cottard ree, obliven suzama, da nee vie nikada, da ga je bila uhvatila panika i da sadaeli samo da ga puste na miru. Rieux je pisao recept.

- Dobro - ree. - Pustimo sada te stvari. Doi u opet za dva-tri dana. Ali nemojte pravitigluposti.

Napolju ree Grandu da mora izvijestiti policiju, no da e rei komesaru da ne poduzmeistragu prije dva dana.

- Ove noi treba na nj pripaziti. Ima li rodbine?

- Ne znam da li je ima. No mogu ja.

Stresao je glavom.

- A vidite, mogu rei da ga i ne poznam. No moramo pomagati jedni drugima.

Prolazei hodnikom, Rieux je mehaniki pogledao kutove i zapitao Granda jesu li takoripotpuno nestali iz njegove etvrti. inovnik nije znao o tome nita. Priali su mu dodue o tojstvari, ali on ne pridaje mnogo vanosti takvim glasinama.

- Imam druge brige - ree.

Rieux mu je ve stiskao desnicu. urilo mu se k pazikui pa da onda napie eni pismo.

Kolporteri veernjih novina izvikivahu da je najezda takora zaustavljena. No Rieux naesvog bolesnika gdje se nagnuo iz kreveta, samo to nije ispao, i silno se napinje, bacajuiruiastu u u limenu posudu za smee. Nakon dugotrajnih napora, pazikua je, sav usopljen,ponovo legao. Temperatura je dosegla 39,5, a limfne lijezde na vratu veoma su mu natekle,natekli su i udovi a dvije tamne mrlje irile su se po slabinama. Tuio se da ga sada boliiznutrica.

- Pali - govorio je - taj me gad pali!

Jezik mu je bio aast i odebljao pa je vakao pojedine rijei, a izbuljene, okrugle oi, to ihje podigao prema doktoru, caklile su se od suza to ih je izazvala glavobolja.

Njegova je ena tjeskobno pogledala Rieuxa koji je uporno utio.

- Doktore - ree ona - to mu je?

- Moglo bi biti svata. Zasada nije sigurno. Do naveer dijetna hrana i neto za ienje. Nekamnogo pije.

Pazikuu je upravo morila e.

Vrativi se kui, Rieux telefonira kolegi Richardu; to je bio jedan od najvienijih lijenika ugradu.

- Ne - ree Richard - nisam primijetio nita izvanredno.

- Groznica s lokalnom upalom?

- E jesam, jesam, dva sluaja s jako upaljenim limfnim lijezdama.

- Abnormalno jako?

- Hm - odvrati Richard - normalno i abnormalno, to su, znate i sami...

No bilo ovako ili onako, pazikua je naveer bulaznio i grdio takore. Temperatura se popelana 40 stupnjeva. Rieux pokua fiksacijski apsces. Kad ga je zapekao terpentin, pazikua jezaurlao: Svinje!

lijezde su se jo poveale, a bile su na opip tvrde kao drvo. ena se bolesnikova silnoprepala.

- Ostanite budni - ree joj doktor - i zovnite me ako ustreba.

Sutradan, 30 travnja, mlaki je vjetri puhao s modro-vlanog neba. Donosio je miris cvijeakoji je dopirao s najudaljenije periferije. Jutarnji se amor po ulicama inio ivlji i veseliji noobino. itav je na gradi, osloboen mukle zebnje koja ga je muila prole sedmice, osjeaotaj dan kao dan obnove. I Rieux, koga je umirilo pismo to ga je primio od ene, sie laka srcak pazikui. I doista, temperatura je izjutra spala na 38 stupnjeva. Delirantno je stanje prestalo.Bolesnik se, oslabljen, smjekao u svom krevetu.

- Bolje je, zar ne, gospodine doktore? - ree ena.

- Poekajmo.

No u podne se groznica ponovo javi, a temperatura se u jednom mahu pope na 40. Bolesnikaje ponovo zahvatio delirij, a vratilo se i bacanje. Vratne lijezde bijahu veoma osjetljive naopip, a bolesnik kao da se trudi da dri glavu to dalje od tijela. Njegova je ena sjedila napodnoju kreveta, ruke je poloila na pokriva i drala njeno bolesnikove noge. Gledala jeRieuxa.

- ujte - ree ovaj - moramo ga izolirati i pokuati posebno lijeenje. Telefonirat u u bolnicu;otpremit emo ga bolnikim kolima.

Dva sata kasnije, u kolima, doktor i ena naginjahu se nad bolesnika. Iz njegovih usta, koja subila obloena fungoznim izraslinama, izlazile su nepotpune rijei i reenice: takori, ree,takori... Zelenkast, usne kao od voska, vjee kao od olova, dah isprekidan i kratak, razapetoteklim lijezdama, uronjen u svoj leaj, kao da ga hoe za sobom zatvoriti i kao da ga neto,

doavi iz dubine zemlje zove i doziva bez prestanka - pazikua se guio pod nevidljivommorom. ena je plakala.

- Zar vie nema nade, gospodine doktore?

- On je mrtav - odvrati Rieux.

Moe se rei da je smrt pazikue obiljeila konac perioda koji bijae ispunjen nejasnim iudnim znakovima te poetak jednog drugog, razmjerno teeg, kad se zbunjenost prvog dobapretvarala pomalo u paniku. Nai graani nisu nikada pomislili - sada im je to bilo potpunujasno - da bi njihov gradi mogao biti naroito podesno mjesto gdje e takori ugibati nasuncu i pazikue umirati od udnih bolesti. S toga gledita oni su bili u zabludi, a njihove jenazore trebalo podvri reviziji. Da je sve stalo pri tome, navike bi zacijelo prevladale i nikomenita. No drugi meu naim sugraanima koji nisu uvijek bili ni pazikue, ni siromasi, moralisu poi putem kojim je prvi poao gospodin Michel. Toga asa poee se ljudi plaiti, a potomi razmiljati.

Ipak prije nego to ue u potankosti, razmatrajui ove dogaaje, pripovjeda smatra korisnimda o periodu koji je netom opisan dade svjedoanstvo drugoga jednog svjedoka. Jean Tarrou,koga smo sreli ve na poetku pripovijesti, nastanio se u Oranu nekoliko sedmica prije,boravei u velikom jednom hotelu u gradskom centru. Bio je oito dosta imuan da ivi odsvojih prihoda. No premda se grad priuio na nj, nitko nije znao otkuda dolazi, ni zato jeovdje. ovjek bi ga sretao na svim javnim mjestima. Otkako je poelo proljee, viali su gamnogo na plai: esto je plivao i vidjelo se jasno kako u tom uiva. Dobriina, uvijeknasmijeen, on je, rekao bih, volio sve prirodne uitke, ali im nije robovao. Doista, ljudi suprimijetili samo to: da se mnogo drui sa panjolskim plesaima i sviraima koji su dostabrojni u naem gradu. To mu je bila jedina navika.

Svakako i njegove biljeke tvore neku vrstu kronike o tome tekom razdoblju. No ta jekronika neto posebno jer kao da najradije biljei stvari beznaajne i sitne. U prvi mah, ovjekbi mogao pomisliti da se Tarrou dovijao, gledajui stvari i bia kroz debeli kraj dalekozora. Uopoj pometnji on se, openito uzevi trudio da bude povjesniar onoga to nema povijesti.Tu bismo mogli poaliti, zakljuujui odatle da taj ovjek nema moda dovoljno srca. Ipak jesigurno da te biljeke pruaju kronici toga razdoblja mnotvo sporednih pojedinosti koje sutakoer vane; a njihova e bizarnost sprijeiti da tu zanimljivu osobu olako osudimo.

Prve biljeke to ih je Jean Tarrou unio u svoje papire, datiraju od njegova dolaska u Oran.One pokazuju, odmah s poetka, udno neko zadovoljstvo to se, eto, naao u gradu koji jesam po sebi tako ruan. Potanko opisuje oba bronana lava koji rese gradsku vijenicu, azatim se daje na dobrohotna razmatranja o pomanjkanju drvea, o nezgrapnim kuama iapsurdnome planu grada. Tarrou umee i dijaloge to ih je uo u tramvaju ili na ulici, nedodajui nikakav komentar, osim za jedan razgovor, koji se odnosio na nekoga Campsa.Tarrou je prisustvovao razgovoru dvojice tramvajskih konduktera:

- Ti si poznavao Campsa? - rekao je prvi.

- Campsa? Onoga dugonju s crnim brkovima?

- Jest. Bio je skretniar.

- Tako je.

- I, eto, umro.

- Ah, a kada?

- Nakon one zgode sa takorima.

- Vidi vraga! A to mu je bilo?

- Ne znam, groznica. I onda, zna, nije bio snaan. Imao je pod pazuhom irove. Nije biodosta otporan, eto.

- A ipak mi se inilo da je kao svi drugi.

- Ne, ne; bio je slab na pluima, a svirao je u limenoj glazbi. A puhati uvijek u trubu troiplua.

- Ah - odvrati drugi - kad je ovjek bolestan, neka ne pue u trubu.

Nakon tih primjedbi Tarrou se zapitao zato je Camps pristupio glazbenom drutvu kad su setome protivili njegovi najoitiji interesi. Pitao se koji su ga duboki razlozi potakli, da staviivot na kocku samo da u nedjelju moe obilaziti gradom kao lan limene glazbe?

Tarroua se zatim dojmio, rekao bih povoljno, prizor koji se esto odigravao na balkonu,suelice njegovu prozoru. Njegova je soba gledala, naime, na malu poprenu ulicu, gdje suspavale make u sjeni zidova. Svakoga dana, nakon objeda, u doba kad cijeli grad drijema,jedan bi se stari pojavio na suprotnom balkonu. Njegova je kosa bila bijela i pomnozaeljana, a drao se uspravno i strogo u svom odijelu vojnikoga kroja. Takav bi stao nabalkon i poeo dozivati make, govorei: Mic! mic! Srdano i rezervirano u isti mah.Make bi dizale glavu i onako sanene, blijedo pogledavale, ali se ne bi odmah makle. Starije, meutim, razdirao komadie papira i sputao ih na ulicu, a ivotinje, privuene ovomkiom bijelih leptira, uzee se primicati, pruajui kolebljivo apu prema posljednjemkomadiu papira. Tada bi stari pljunuo snano i precizno na maku, a kad bi jedan odnjegovih ispljuvaka pogodio cilj, on bi se nasmijao.

Tarroua je definitivno predobio trgovaki karakter grada, jer vanjtina, ivost, pa i sameradosti i zabave - sve je to rekao bih, diktirano potrebama trgovine. Ta osebujnost, to je izrazkojim se slui u svojim biljekama, njemu se veoma svidjela, a jedna od njegovih pohvalnihnapomena zavrava ak uzvikom: Napokon! To je jedino mjesto gdje putnikove biljekepoprimaju neko osobno obiljeje. No teko je presuditi to to znai i je li to ozbiljno. Tako, naprimjer, iznijevi da je otkrie jednoga crknutog takora potaklo hotelskog blagajnika dapogrijei u raunu, Tarrou dodaje nesigurnijom rukom, tako da je rukopis -inae veoma itljiv- na tome mjestu manje jasan: Pitanje: kako da ovjek postigne da ne gubi vrijeme? Odgovor:osjetiti ga u svoj njegovoj duljini. Sredstva: provoditi dan u ekaonici zubara, na neudobnojstolici; ivjeti na svom balkonu nedjeljom poslije podne; sluati predavanja na jeziku koji nerazumijemo; odabirati eljeznike veze koje su to dulje i to nezgodnije i putovati, naravno,stojei; stajati u repu pred kazalinim alterima, a ne uzeti karte itd. itd. No odmah nakon tihzastranjivanja, biljeke donose toan opis naih tramvajskih kola koja imaju oblik amca, koja

su neodreene boje i obino prljava. A ta razmatranja zavrava primjedbom: To je vano ispomena vrijedno, to ne objanjava nita.

No evo za svaki sluaj Tarrouove obavijesti o takorima:

Danas je stari od preko puta zbunjen i razoaran. Nema vie maaka. One su zaista nestale:uzbuuju ih crknuti takori koji se nalaze u velikom broju po ulicama. Drim da makenikako ne jedu crknute takore. Sjeam se da to moje nisu mogle ni smisliti. Ipak se morajuvrsti po podrumima, a stari se zbunio. Nije tako pomno oeljan i nije tako krepak. Osjease da je nemiran. Nakon nekoliko trenutaka vratio se u kuu. No jednom je pljunuo, uprazno.

U gradu je danas zaustavljen tramvaj, jer je u kolima naen uginuli takor koji je onamostigao bog bi znao kako. Dvije ili tri ene izaoe. takor je izbaen. Tramvaj je krenuo dalje.

U hotelu mi je noni uvar, ovjek dostojan povjerenja, rekao da ti takori slute na zlo i daoekuje neku nesreu. Kad takori naputaju brod... Rekao sam da je to istina za brodove,no da nije provjereno to se tie gradova. Ipak je njegovo uvjerenje nepokolebljivo. Zapitaosam ga kakva se nesrea - po njegovu miljenju - sprema. Nije znao odgovoriti, jer da senesrea ne moe nikad predvidjeti. Ali ne bi se udio kad bi kakav potres ispunio njegovapredvianja. Priznao sam da je to mogue, a on me upitao da li me to uznemiruje. Jedinastvar, koja me zanima, rekoh mu ja, jest kako u nai nutarnji mir. On me potpunoshvatio.

U hotelskom restoranu ima itava jedna obitelj koja je vrlo zanimljiva. Otac je visok i mrav,odjeven u crno s tvrdim ovratnikom. Sredina mu je lubanje elava, a s obje strane ima uperkeprosijede kose, zdesna i slijeva. Male, okrugle oi koje imaju tvrd izraz, sitan nos, vodoravnausta - sve mu to daje vanjtinu sove kukuvije koja je dobro odgojena. Dolazi uvijek prvi doulaza, onda se ugiba, izmie i puta pred sobom sitnu enicu, koja je nalik na crnoga mia, aonda tek ulazi on, vodei za sobom djeaia i djevojicu koji su odjeveni kao cirkuski psii.Stigavi do stola, eka da se najprije smjesti supruga, onda sjeda on, a konano se mogupopeti na stolicu i oba pudlia. Svojoj eni i djeci kae vi; njoj kazuje uglaene zlobnosti, asvojim batinicima priopuje konane sudove protiv kojih nema priziva: Nicole, vi sevladate savreno antipatino! A djevojica je spremna da zaplae. To i treba.

Jutros je djeai, uzbuen takorskim zgodama, htio za vrijeme objeda kazati koju:

Kod stola se ne govori o takorima, Philippe. Zabranjujem vam da ubudue izgovorite turije ree on.

Va otac ima pravo - ree crni mi.

Pudlii su zaboli nos u kaicu, a sova je zahvalila jedva primjetljivim kimanjem glave.

Usprkos tome lijepom primjeru, u gradu se mnogo govori o tim takorima. Umijeale se inovine. Mjesna kronika, koja je inae raznolika, ispunjena je sada kampanjom protiv gradskeuprave: Jesu li nai gradski oci uoili opasnost koja prijeti od crkotina glodavaca kad oneponu trunuti? Direktor hotela ne moe govoriti ni o emu drugom. Nai takore u liftupristojnog hotela, tu ovjeku staje pamet. Da bih ga utjeio, rekoh mu:

Ma svi drugi istu muku mue!

Tono odvratio je on mi smo sada kao svi drugi.

On mi je prvi govorio o prvim sluajevima te udne groznice koja poinje ljude zabrinjavati.Jedna je od njegovih sobarica oboljela od te bolesti.

No sigurno nije priljepivo istakao je urno.

Rekao sam mu da mi je to svejedno.

Ah, vidim da je gospodin kao i ja; gospodin je fatalist.

Nisam rekao nita takvo, a osim toga nisam fatalist. To sam mu i priopio...

Od tog vremena Tarrouove biljeke otkrivaju potanje to je i kako je s tom groznicom koja jepoela uznemirivati javnost. Zabiljeivi da je onaj stari pronaao opet make, potonestade takora, pa sada strpljivo niani i otro puca, Tarrou je dodao da se pojavilo desetaksluajeva spomenute groznice i da je veina tih oboljenja zavrila smru.

Kao neku vrstu dokumenta moemo na koncu prenijeti ovdje portret Rieuxa, kako ga jenacrtao Tarrou. Koliko pripovjeda moe prosuditi, taj je portret vjeran:

ini se, da mu je trideset i pet godina. Srednjeg stasa. Pleat. Lice gotovo etverouglasto. Oitamne i ravne, ali eljusti izboene. Nos velik, ali skladan. Crna kosa, kratko iana. Ustazavinuta, usne pune i uvijek stisnute. Neto je nalik na sicilijanskog seljaka: na nj podsjeasvojom tamnom puti, crnom kosom i tamnim odijelima, koja mu svojim tonom dobro pristaju.

Hoda brzo. Silazi s plonika ne mijenjajui brzinu, no dva puta od tri uspet e se na susjedniplonik, poskoivi malko. Rastresen je za volanom automobila i esto strelicu, koja oznaujesmjer, ostavlja dignutu, premda je zaokret izvren. Uvijek gologlav. Izraz lica pametan iobavijeten.

Tarrouove su brojke bile tone. Dr. Rieux dobro je to znao. Poto je tijelo pazikue izolirano,on je telefonirao Richardu da se raspita o tim ingvinalnim upalama (*).

* Ingvinalna upala - oticanje lijezda u preponama.

- Ja to naprosto ne razumijem - odgovorio je Richard. - Dva mrtva; jedan za etrdeset i osamsati, drugi za tri dana. Drugoga sam ostavio ujutro kao rekonvalescenta.

- Javite mi ako budete imali jo takvih sluaja - ree Rieux.

Nazvao je jo nekoliko lijenika. Anketa koju je tako proveo iznijela je najavu dvadesetakslinih sluajeva u nekoliko dana. Gotovo svi su bili smrtni. Onda zatrai od Richarda, koji jebio tajnik lijenike komore u Oranu, neka poradi oko toga da novi sluajevi budu izolirani.

- Ne mogu ja tu nita - ree Richard. - To moe odrediti samo via upravna vlast. Uostalom,tko vam kae da postoji opasnost zaraze?

- Nitko mi to ne kae, no simptomi su alarmantni.

Richard je ipak drao da nije kompetentan. Jedino to moe jest da govori s prefektom.

No dok su tamo voeni razgovori, vrijeme se pokvarilo. Sutradan nakon smrti pazikue, gustaje magla zastrla nebo. Diluvijalni pljuskovi survali su se na grad; olujna zapara zavlada nakontih proloma oblaka. I smo je more izgubilo svoju tamnu modrinu i, pod tmurnim nebom,poprimalo srebrne i eljezne odraze od kojih bi ovjeka zaboljele oi. Vlana vruina togaproljea poticala je elju za ljetnom egom. Grad koji se dizao u spirali, a prema moru je biogotovo zatvoren, kao da je obamro. Vladalo je sumorno mrtvilo. Usred obukana zida, meuulicama s pranim izlozima, na prljavoutim tramvajima, ovjek se svuda osjeao kao suanjatmosfere. Samo se stari Rieuxov bolesnik radovao tom vremenu, jer ga je morila astma.

- Pee, pee - govorio je on - to je dobro za bronhije.

Peklo je doista, ali ni vie ni manje nego to pee groznica. itav je grad bio grozniav,tako se bar inilo dr. Rieuxu onoga jutra kad se uputio u Faidherbovu ulicu da prisustvujeistrazi o Cottardovu pokuaju samoubojstva. Ipak mu se taj dojam inio nerazuman.Objanjavao ga je time, to je on -Rieux - iznerviran, to je zaokupljen brigama i poslom pa jezakljuio da je krajnje vrijeme da se malko sredi i prikupi svoje misli.

Kad je stigao, komesara jo nije bilo na licu mjesta. Grand je ekao na hodniku; odluie danajprije uu k njemu, ostavivi vrata otvorena. Opinski je inovnik stanovao u dvjemasobama koje su bile oskudno namjetene. Isticala se samo polica od sirova drva, a na njoj dvaili tri rjenika te jedna crna ploa na kojoj su se jo mogle itati napola izbrisane rijeicvjetne aleje. Po Grandu, Cottard je dobro proveo no. No ujutro se probudio sglavoboljom, nesposoban da bilo kako reagira. Grand bijae vidljivo umoran i nervozan;hodao je gore-dolje, otvarajui i zatvarajui debeli fascikl koji se nalazio na stolu, a bio je punispisanih listova.

Ipak je priopio doktoru da Cottarda jedva poznaje no dri da isti ima neto imetka. Cottard jeudan svat. Dugo su se njihovi odnosi ograniavali na uzajamno pozdravljanje, kad bi se srelina stubama.

- Samo sam dva puta s njime razgovarao. Ima nekoliko dana to mi je na hodniku ispala kutijasa arenim kredama, koju sam nosio kui. Bilo je tu crvenih i modrih kreda. Uto je Cottardizaao na hodnik i pomogao mi skupljati krede. Pitao me emu slue te raznobojne krede.

Grand mu je tada rastumaio da kua osvjeiti svoje znanje latinskog jezika. Otkako je izaaoiz srednje kole, njegovo je znanje izblijedjelo.

- Da - ree doktoru - uvjeravaju me da je to korisno, ako hoemo dobro poznavati smisaofrancuskih rijei.

Stoga ispisuje na ploi latinske rijei. Modrom kredom biljei onaj dio rijei koji se mijenjaprema deklinaciji i konjugaciji, a crvenom onaj koji se nikad ne mijenja.

- Ne znam je li me Cottard dobro shvatio, ali mi se uinilo da ga zanima. Onda je zatraiojednu crvenu kredu. Ja sam se malko iznenadio, ali napokon... Nisam dabome mogaopredvidjeti da e to posluiti njegovu... naumu.

Rieux upita o emu su drugi put razgovarali. No praen svojim tajnikom, doao je utokomesar i zaelio da najprije saslua Grandovu izjavu. Doktor primijeti da Grand, govorei oCottardu, zove svoga susjeda oajnikom. Jednom je, tovie, upotrijebio izraz kobnaodluka. Raspravie motive samoubojstva, a Grand se pokaza sitniav cjepidlaka u biranjuizraza. Konano se sloie, kazujui intimne brige i tegobe. Komesar upita je li to uCottardovu dranju dalo naslutiti da je - kako ree -stvorio odluku.

- Juer je pokucao na moja vrata - ree Grand - traio je ibice. Dadoh mu svoju kutiju.Ispriao se, rekavi, da meu susjedima... Onda me stao uvjeravati da e mi kutijicu vratiti.Rekoh mu neka je zadri.

Komesar zapita svjedoka je li mu se Cottard uinio neobian.

- Neobino mi se uinilo to to je, rekao bih, htio zapodjeti razgovor. No ja sam bio ba uposlu.

Obrati se Rieuxu i doda kao da se stidi:

- Privatan posao!

Komesar htjede meutim vidjeti bolesnika. No Rieux bijae miljenja da Cottarda valjanajprije pripraviti. Uavi u sobu, nae ga u krevetu: bio je odjeven u sivkasti flanel, trup jedrao uspravno, a tjeskobno je pogledavao prema vratima.

- Policija, je li?

- Da - ree Rieux - nemojte se uzrujavati. Dvije-tri formalnosti i imat ete mira.

No Cottard odvrati da to nema smisla i da ne voli policiju. Rieux postade nestrpljiv.

- Ni ja je ne oboavam. Radi se o tom da brzo i tono odgovorite na njihova pitanja, i bog!

Cottard zauti, a doktor se okrene da e izai. No mali ga je ovjek stao dozivati, a kad sepribliio postelji, uzeo ga je za ruke:

- Ne smiju dirati bolesnika, ovjeka koji se objesio, zar ne, gospodine doktore?

Rieux ga askom promotri, a onda mu ree da o tome nije bilo nikada govora i da je, osimtoga, ovdje i on da titi svoga pacijenta. Njemu kao da je odlanulo, a Rieux uvede komesara.

Cottardu bude proitan Grandov iskaz, a onda ga komesar upita moe li potanje odrediti toga je nagnalo na taj in. Cottard odvrati, ne gledajui komesara, da su to bile intimne brige itegobe, da, upravo tako. Komesar je stao navaljivati, ne bi li se izjasnio hoe li jo jednompokuati. Cottard, koji se uzbudio, ree da nee i da hoe samo da ga puste na miru.

- Moram vas upozoriti - ree komesar gotovo ljutito da ste zasad vi onaj koji drugima ne damira.

Ali na Rieuxov znak ostadoe pritom.

- Shvatit ete - ree komesar izlazei - takve su nam stvari deveta briga otkako se pojavila tagroznica...

Upita doktora je li stvar ozbiljna, a Rieux odgovori da ne zna.

- To je samo vrijeme - zakljui komesar.

Da, bijae to zacijelo vrijeme. Tokom dana sve se ovjeku ljepilo u rukama, a Rieux je prisvakome lijenikom posjetu osjeao kako njegove bojazni rastu. Naveer istoga dana, naperiferiji, jedan se susjed staroga astmatiara hvatao za prepone i povraao u deliriju. Limfnesu lijezde bile mnogo krupnije nego u pazikue. Jedna se zagnojila i doskora se otvorila kaognjili plod. Vrativi se kui, Rieux telefonira oblasnom skladitu lijekova. Njegoveprofesionalne biljeke toga dana spominju samo: Negativan odgovor. I ve su ga svi zvalidrugamo poradi slinih sluajeva. Apscese je trebalo otvoriti, to je bilo oigledno. Dva zarezakirurkim noiem, na kri, i lijezde izbacie gnojnu materiju sa sukrvicom. Bolesnici sukrvarili, u tekim bolovima. No zatim bi se na trbuhu i na nogama pojavile mrlje, jedna bi selijezda prestala gnojiti, da bi zatim ponovo otekla. U veini sluajeva bolesnik bi umro, ireiuasan vonj.

tampa, koja je u pitanju takora bila tako glagoljiva, sada je utjela sasvim. takori, naime,ugibaju na ulici, a ljudi umirahu u svojim kuama. A novine se brinu samo za ulicu. Noprefektura i opinska uprava stadoe se pitati to je? Dok je svaki lijenik znao za dva ili trisluaja, nikome nije palo na pamet da togod poduzme. No bilo je samo dovoljno da se netkosjeti i zbroji sve sluajeve. Zbroj bijae porazan. Za samih nekoliko dana smrtni se sluajeviumnoie, a oni koji su se bavili tom udnom boleu moradoe priznati da je rije o pravojpravcatoj epidemiji. To je vrijeme odabrao Castel, Rieuxov kolega, ali mnogo stariji od njega,da bi ga posjetio.

- Vi, naravno, znate to je? - ree.

- ekam rezultat analiza.

- Ja znam i bez analiza. Jedan dio svoje karijere proveo sam u Kini, a prije dvadesetak godinavidio sam nekoliko sluajeva u Parizu. Samo to se tada nisu usudili nazvati ih pravimimenom. Javno je miljenje nepovredivo. Samo da ne bude panike! I onda, kako ree jedankolega: To nije mogue, svatko zna da je sa Zapada nestala. Da, svi su to znali osim onihkoji su umrli. Hajde, Rieux, vi znate, kao to znam i ja.

Rieux je razmiljao. Kroz prozor svoje radne sobe gledao je kamenito rame morske hridi kojaje u daljini zatvarala zaljev. Nebo je, iako plavo, zrailo tupim sjajem koji je sve vie blijedioto je popodne odmicalo.

- Da, Castel - ree napokon - gotovo je to nevjerojatno. No ini se zaista kao da je kuga.

Castel ustade i poe prema vratima.

- Znate to e vam odgovoriti: Iz umjerenog podneblja nestala je prije mnogo godina.

- ta znai nestala? - odvrati Rieux slijeui ramenima.

- Da! I ne zaboravite: u Parizu prije dvadeset godina.

- Dobro. Nadajmo se da sada nee biti gore nego je bilo onda. No ipak je to nevjerojatno.

* * *

Prvi put je pala rije kuga. Na tome mjestu nae pripovijesti gdje smo Bernarda Rieuxaostavili kako gleda kroz prozor, neka pripovjedau bude doputeno da opravda neizvjesnost izbunjenost doktora, to vie to je lijenik reagirao veoma slino kao veina naih sugraana.Elementarne su nepogode doista obina pojava, no ljudi u njih teko vjeruju kad ih snau.Svijet je doivio toliko kug koliko ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijeknepripravne. Dr. Rieux bijae zateen, kao i nai sugraani, pa tako valja shvatiti njegovokolebanje. Tako valja shvatiti i injenicu da je bio podijeljen izmeu tjeskobe i pouzdanja.Kad bukne rat, ljudi kau: To nee trajati, to je preglupo! Rat je zacijelo preglup, ali tone smeta da ne bi trajao. Glupost je uvijek uporna, svijet bi to primijetio kad ne bi uvijekmislio samo na sebe. Nai su sugraani bili u tome kao ostali svijet: miljahu na sebe, bijahu -drugim rijeima - humanisti. Nisu vjerovali u spomenute nepogode. Elementarno zlo nije poljudskoj mjeri, pa ovjek dri da je to neto irealno, ruan san koji e proi. Ali uvijek neprolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti, jer nisu poduzeli mjereopreza. Nai sugraani ne bijahu vie krivi nego ostali svijet: zaboravili su biti skromni!Mislili su da je njima jo uvijek sve mogue, to bi pretpostavljalo da su katastrofe o kojimaje rije nemogue. Bavili su se dalje svojim poslovima, spremali se na put i stvarali zakljuke,imajui svoj sud o ovome ili onome. Kako da misle na kugu, koja ukida budunost,mijenjanje mjesta i diskusije? Vjerovali su da su slobodni, a nitko nee biti slobodan dok budeelementarnih zala.

Pa i poto je dr. Rieux priznao pred svojim kolegom da je aica bolesnika, rasijanihkojekuda, umrla od kuge bez ikakve predobjave, opasnost mu se jo uvijek inila irealnom.Samo kad je netko lijenik zna to je bol, jer ima veu mogunost predoivanja. Dok je Rieuxgledao kroz prozor na svoj grad koji se nije promijenio, jedva da mu se pri pomisli nabudunost malko stuilo, to bi znailo da je nemiran i tjeskoban. Pokuao je skupiti u pametiono to je znao o toj bolesti. U pamenju uskrsnue brojke, i on pomisli da je tridesetakvelikih epidemija kuge to ih biljei povijest pokosilo blizu sto milijuna ljudskih ivota. Noto je sto milijuna mrtvih? U ratu ovjek vie ne zna to je mrtvac. A kako mrtav ovjek nemakonzistencije, nije konkretan ako ga nismo vidjeli, pa sto milijuna mrtvaca, rasijanih diljempovijesti, nije nita. Magla koju ne moemo oblikovati. Doktor se sjea da je za kuge uCarigradu umiralo - kako biljei Prokopije - deset tisua dnevno. Deset tisua mrtvih, to jeopinstvo velikoga kinematografa pomnoeno pet puta. Evo, to bi trebalo uiniti: skupitisvijet, kad izlazi iz kina, odvesti ljude na gradski trg da ondje umru na kupu. Pet puta... . Ondabi stvar postala malo jasnija. Onda bi se bar mogla staviti poznata lica na te anonimne hrpe.No to se, naravno, ne da izvesti, a zatim, tko pozna deset tisua lica? Uostalom, ljudi kao toje Prokopije, nisu znali brojiti, to je poznata stvar. U Kantonu je prije sedamdeset godinauginulo od kuge etrdeset tisua takora prije nego to se kuga zainteresirala za stanovnike.No 1871. nije bilo mogunosti da se prebroje takori. Raunalo se priblino, naveliko, pa se

pogreke nisu mogle izbjei. Ipak, ako je takor dugaak trideset centimetara, etrdeset hiljadatakora koje smo poredali jednoga do drugog, bilo bi...

No doktor je postao nestrpljiv. Gotovo se naljutio. Prepustio se mislima, a to ne valja!Nekoliko sluajeva ne ini epidemiju, dovoljno je poduzeti mjere opreza. I drati se onoga toje uglavljeno: stupor i opa malaksalost, krvave oi, prljava usta, glavobolje, buboni*,strahovita e, delirij, pjege na tijelu, nutarnje boli kao da e se raskinuti, i na kraju svegatoga... na kraju svega toga Rieux se sjeti jedne reenice kojom se u njegovu udbenikuzavravalo nabrajanje simptoma: Blo postaje veoma sitno (pulsus filiformis), a smrt nastupau povodu neznatne kakve kretnje. Da, na kraju svega toga puls je sitan i tanak poput konca, aljudski ivot visi o koncu. Dvije treine bolesnika - to je toan postotak - dovoljno je nemirnoda uini tu neznatnu kretnju koja e ih survati u propast.

* Bubon (med.) - poveani limfni vor, karakteristini simptom tzv. bubonske kuge.

Doktor je jo uvijek gledao kroz prozor. S jedne strane stakla svjee proljetno nebo, s drugerije koja jo odjekuje odajom: KUGA. Ta rije ne sadri samo ono to hoe u nju stavitiznanost nego i dugaak niz izvanrednih slika koje nikako nisu u skladu s tim utim i sivimgradom koji u to vrijeme nije odvie ivahan, koji sada ne bui nego tiho bruji, koji je,ukratko reeno, sretan, ako je mogue biti sretan i turoban u isti mah. Ta mirnoa, nehajna taspokojnost nijekala je gotovo glasno stare slike o kugi: kuna Atena koju napustie ptice,kineski gradovi, puni utljivih ljudi koji su na samrti; robijai u Marseilleu koji slau u jamuiznakaene mrtvace s kojih se cijedi gnoj i sukrvica; gradnja velikog zida u Provansi koji jeimao zaustaviti kuni vihor kuge; Jaffa i tamonji odvratni prosjaci; vlani i truli leajevi nazemljanom podu carigradske bolnice; bolesnici hvatani kukama; maskirani lijenici zavrijeme crne smrti, bludnienje ivih na milanskim grobljima; mrtvaka kolica uprestravljenom Londonu, pa noi i dani, ispunjeni uvijek i svagdje beskrajnim krikovimaljudskim. Ne, sve to nije dosta snano da ubije mir toga dana. S druge strane stakla odjeknuloje najednom zvonce nevidljiva tramvaja i zaas opovrgnulo okrutnost i bol. Jedino je more,tamo iza posljednjih kua koje su odavle nalik na ahovsku dasku, podsjealo da na svijetuima stvari koje uvijek prijete jer nikad ne miruju. Dr. Rieux koji je gledao zaljev, sjeti selomaa o kojima govori Lukrecije; loma to su ih Atenjani, pogoeni epidemijom, dizali naobali mora. Nou bi tamo donosili mrtve, no kako nije bilo dosta mjesta, ivi se borahuzubljama da bi smjestili svoje mile i drage, lijui radije krv nego da napuste svoje mrtvace.ovjek bi mogao zamisliti crveni odraz lomaa u mranim i mirnim vodama, none borbezubljama koje prte iskrama, a gusti se otrovni dimovi diu prema nebu koje ih paljivo primai doekuje. Mogao bi se i pobojati...

Ali to asovito ludilo nije odolijevalo razumu. Samo trenutak... Da, izgovorena je rijekuga; istina je da toga asa trese i obara jednu ili dvije rtve. No zar se to ne moezaustaviti? Treba priznati jasno i glasno ono to se priznati mora; otjerati ve jednombeskorisne sjene i poduzeti mjere koje su u takvoj situaciji potrebne. Onda e kuga stati, jer sekuga ne da zamisliti ili je zamiljena krivo. Ako se zaustavi (a to je najvjerojatnije) sve e bitidobro. U protivnom sluaju, znat e se to je, i nema li naina da se ovjek s njome nekakopogodi, da joj se najprije prilagodi, e da bi je poslije svladao.

Doktor otvori prozor, a gradski amor odjednom se nadme. Iz radionice u susjedstvu dopiraoje kratak i ritmiki zviduk mehanike pile. Rieux se strese. Tu je sigurnost, tu je istina: usvakidanjem poslu. Ostalo visi na nitima, ovisi o neznatnim pokretima; na to se ovjek nemoe osvrtati. Glavno je da dobro obavljamo svoj posao.

* * *

Dr. Rieux bijae dopro dotle u svom razmiljanju, kad mu najave Josepha Granda. Mada jebio opinski inovnik i mada su njegovi poslovi bili veoma razliiti, uposlili bi ga od vremenado vremena i u statistikom uredu za osobne podatke. Tako je sada dobio u zadatak da zbrajasmrtne sluajeve. A kako je bio od prirode usluan, pristao je da donese doktoru jednu kopijusvojih podataka.

Doktor ga vidje gdje ulazi sa svojim susjedom Cottardom. inovnik je mahao listom papira.

- Brojke rastu, gospodine doktore - ree on - jedanaest mrtvih u etrdeset i osam sati.

Rieux pozdravi Cottarda i zapita ga kako se osjea.

Grand uze objanjavati kako je Cottard elio da zahvali doktoru i da se ispria to mu je zadaoposla. No Rieux je gledao statistiki popis:

- Bilo bi moda vrijeme - ree Rieux - da tu bolest nazovemo pravim imenom. Do sada smotapkali ne miui se s mjesta. No doite sa mnom, moram u laboratorij.

- Da, da - odgovorio je Grand dok su silazili stubama - stvari treba nazvati njihovim imenom.No koje je to ime?

- Ja vam to ne mogu rei, a ne biste imali nikakve koristi da vam i kaem.

- Vidite - nasmijei se inovnik - nije to tako lako.

Krenue prema Starome trgu. Cottard je cijelim putem utio.

Ulice su se poele puniti svijetom. Kratkotrajan sumrak, kakav je u naim stranama, ve jeuzmicao pred nonim mrakom, a prve se zvijezde stadoe javljati na obzorju koji je jo biojasan. Za nekoliko trenutaka planule su uline svjetiljke i potamnjele nebo, a agor glasovakao da se podigao za jedan ton.

- Oprostite - ree Grand na uglu Staroga trga - moram sjesti u tramvaj. Naveer sam uvijekzauzet. A kako se kae u mome kraju: Ne odgaaj za sutra...

Rieux je ve primijetio kako Grand, roen u Montlimaru, rado citira rijei i uzreice svogazaviaja, dodajui banalne izraze koji nisu niotkuda, kao bajno vrijeme ili arobnarasvjeta.

- Ah - klikne Cottard - iva je istina. Poslije veere ne moe ga izvui iz kue.

Rieux upita Granda radi li za opinu. Grand odvrati ne; radi za sebe.

- Ah - ree Rieux da bi neto rekao - a stvar napreduje?

- Na toj stvari radim godine i godine, pa mora da napreduje, premda u drugu ruku napredaknije velik.

- O emu se zapravo radi? - upita doktor, zaustavivi se.

Grand progovori brzo i nejasno, namjetajui svoj okrugli eir nad svojim velikim uima.Rieux shvati vrlo mutno da se radi o razmahu neke linosti, to li? No inovnik se veopratao i, krenuvi sjenovitim bulevarom Marne, vrsto zagrabio sitnim korakom. Na pragulaboratorija Cottard ree doktoru kako bi ga elio posjetiti da ga upita za savjet. Rieux, koji jeguvao u depu statistiki izvjetaj, ree mu neka doe u ordinaciju, ali se onda predomisli;sutra e ionako u njegovu etvrt pa e ga sam posjetiti i to potkraj popodneva.

Ostavivi Cottarda, doktor primijeti da misli na Granda. Zamisli ga usred kuge, ne ove ovdjekoja zacijelo nee biti ozbiljna, nego jedne od velikih kuga o kojima pria povijest. To jevrsta ljudi koji u takvim sluajevima bivaju poteeni. Sjetio se da je itao kako kuga tediljude slabe konstitucije i razara najradije snano ustrojstvo. I dok je ovako mislio, njemu seuini da je inovnik pomalo tajnovit.

Na prvi pogled Joseph Grand bijae mali opinski inovnik, kakvim se priinjao. Visok imrav, on je plutao unutar odijela, koje bi uvijek bilo preveliko, obmanjujui se da e mu takokorisnije posluiti. Sauvao je, dodue, veinu zubi na donjim desnima, ali je zauzvrat, gornjaeljust bila potpuno prazna. Njegov podsmijeh koji je najee podizao gornju usnu inio jenjegova usta sjenovitima. Dodamo li tome portretu hod i dranje sjemenitarca, umijee dahoda uza zid, kao da e ga ostrugnuti, i da klizne neujno u veu, pa vonj podruma i dima, sveznakovi kojima se oituje neznatnost i neznaajnost - priznat emo da tog ovjeka nijemogue zamisliti drugdje nego pred pisaim stolom, gdje pomno ispituje opinsku tarifu zagradska kupalita ili prikuplja (za nekog mladog referenta) podatke o novoj taksi za odvozkunog smea. I ovjek nepristran morao bi pomisliti da je Joseph Grand roen zato da vriskromne i nevidljive, ali neophodne funkcije niega opinskog inovnika koji radi privremenoza ezdeset dva franka i trideset santima dnevno.

To je prema njegovim izjavama - pisalo na njegovu slubenikom listu nakon rijei:kvalifikacije. Poto se prije dvadeset i dvije godine, postigavi diplomu koju zbog siromatvanije mogao nadopuniti viim sveuilinim astima, prihvatio slube, njemu su obeali da ebiti u najkrae vrijeme sistematiziran. Trebalo je samo da se neko vrijeme iskae u poslu,bavei se osjetljivim pitanjima koja bi se nametala opinskoj upravi. Onda e bezuvjetno bitiimenovan referentom, to e mu omoguiti da ivi kao imuan ovjek. Tako su ga uvjeravali.Joseph

Grand nije bio karijerist, o tome je svjedoio i turoban osmijeh kojim bi potkrepljivao tuizjavu. No perspektiva da e na poten nain osigurati svoju egzistenciju i da e se, prematome, moi posvetiti svojim privatnim poslovima, a da ga pritom ne treba pei savjest ta muse perspektiva inila veoma zavodljiva. Spomenutu je ponudu bio primio zbog asnih razloga,a moe se rei da ga je na to nagnala i vjernost prema njegovu idealu.

No taj provizorij traje, evo, godine i godine, ivot je nerazmjerno poskupio, a plaa jeGrandova usprkos nekim opim poviicama, smijeno malena. Bio se potuio Rieuxu, no kaoda nikoga za to ne boli glava. Tu se oitovala Grandova originalnost ili bar jedan od njenihsimptoma. Mogao se on pozvati, ako ne ba na pravo (u koje se nije mogao pouzdati), a ono

na usmena jamstva i obeanja to ih je primio kad je stupio u slubu. No prvo i prvo, efureda, koji ga je bio namjestio, odavno je umro, a inovnik se, uostalom nije tono sjeao, tomu je neko obeano i u kojoj formi. A napokon (i to je bilo glavno) Joseph Grand nijenalazio potrebne rijei.

Ta je osobina naega sugraanina najbolje oznaavala, to je Rieux mogao zapaziti u vienavrata. Ona ga je sveudiljno spreavala da napie albu o kojoj je snovao ili da poduzmekorake koje su okolnosti zahtijevale. Ako mu smijemo vjerovati, njemu je bilo osobito munoupotrijebiti rije pravo, jer bi se odatle moglo zakljuiti da trai to mu pripada ime bistvar dobila neki smioni karakter koji ne bi nikako bio u skladu sa skromnim funkcijama toih je obavljao. U drugu ruku nije se htio posluiti izrazima: dobrohotnost, umoljavati,harnost, jer je drao da nisu u skladu s njegovim linim dostojanstvom. I tako, ne mogavinai pravi izraz, na je sugraanim obavljao dalje neugledne funkcije i doao tako u godine.Pritom je - sudei uvijek po onome to je govorio dr. Rieuxu - primijetio u svakodnevnojpraksi da je njegov materijalni ivot osiguran, jer je - na kraju krajeva - dovoljno da uskladisvoje potrebe sa svojim sredstvima. Morao je stoga priznati da je istinita ona omiljela frazanaelnika, velikog industrijalca, u naem gradu, koji bi energino znao ustvrditi, da napokon(a na toj rijei bijae teite umovanja), da napokon nitko jo nije umro od gladi. Bilo kakomu drago, asketski ivot to ga je provodio Joseph Grand liio ga je svake brige te vrste.Nastavljao je traiti rijei kojima e se izraziti.

U nekom je smislu njegov ivotopis bio doista egzemplaran. Pripadao je meu one ljude kojisu rijetki u naem gradu, kao to su rijetki i drugdje, meu ljude koji se ne stide svojih dobrihsvojstava. Ono malo to je iznosio o sebi, svjedoilo je o dobroti i odanosti koju dan-danasnitko nee priznati. Nije se rumenio priznavajui da voli svoje neake i svoju sestru, jedinuroakinju koja mu je preostala, i kojoj bi svake druge godine iao u pohode u Francusku.Priznavao je da nije prealio roditelje koji su umrli dok je jo bio mlad, pa mu sjeanje nanjihovu smrt zadaje bol. Nije poricao da voli vie od svega neko zvono u svojoj gradskojetvrti koje bi se blago oglasilo svakoga dana u pet sati poslije podneva. No da bi ocrtao teemocije koje su u biti tako jednostavne najmanja ga je rije stajala tisuu muka. Ah,gospodine doktore, govorio bi on, kako bih elio da se nauim izraavati. O tom jegovorio Rieuxu svaki put kad bi se s njime sastao. Doktor je te veeri, gledajui inovnikagdje odlazi, shvatio odjednom to je Grand htio kazati: pisao je zacijelo knjigu ili neto slino.Ta ga je misao pratila sve do laboratorija kamo se najzad uputio; hrabrila ga je i inilamirnijim. Znao je da je to glupo, no ipak se nije mogao oteti pomisli da se kuga ne moeugnijezditi u gradu, gdje se mogu nai takvi skromni inovnici koji gaje tako asne manije.Tonije reeno, Rieux ih nije mogao zamisliti usred kuge, pa je zakljuio da meu naimgraanima kuga nema, tono rije, nikakve budunosti.

* * *

Sutradan je svojom upornou koja je smatrana neumjesnom, Rieux postigao da je uprefekturi sazvana zdravstvena konferencija.

- Istina je da se puanstvo uznemiruje - bijae priznao Richard. - A mnogo se brblja ipretjeruje. Prefekt mi je rekao:

Hajde brzo, ako hoete, ali u diskreciji. Uvjerenje, uostalom, da se radi o lanoj uzbuni.

Bernard Rieux uze Castela u svoja kola da bi ga odvezao u prefekturu.

- Znate li - ree Castel - da zdravstveni odsjek nema seruma?

- Znam. Telefonirao sam u spremite lijekova. Gradski fizik kao da je pao s oblaka. Morajunaruiti iz Pariza.

- Nadajmo se da e uskoro stii.

- Ve sam telegrafirao - odvrati Rieux.

Prefekt je bio ljubazan i nervozan.

- Ponimo, gospodo - ree. - Treba li da rezimiram?

Richard je drao da je to suvino. Lijenicima je stanje poznato. Pitanje je samo kakve mjeretreba poduzeti.

- Pitanje je - ree grubo stari Castel - je li to kuga ili nije?

Dva-tri lijenika stadoe glasno prosvjedovati. Ostali kao da krzmaju. A prefekt se stresao inehotice pogledao prema vratima, kao da se hoe uvjeriti da ta monstruozna primjedba nijeprodrla u predsoblje i proirila se po kuloarima. Richard je izjavio da - po njegovu miljenju -ne valja popustiti panici: radi se o groznici s komplikacijama u preponskoj regiji; to je sve tose moe ustvrditi; ostalo su hipoteze, a budui da su hipoteze uvijek opasne, kako u znanostitako i u ivotu... Stari Castel, koji je mirno griskao svoj poutjeli brk, podie glavu i pogledaRieuxa svojim bistrim oima. Onda se dobrohotnim pogledom obrati ostalima i ree kako onvrlo dobro zna da se radi o kugi, ali da uvia da bi - priznaju li to slubeno - morali poduzetidrakonske mjere. Zna i to da u biti samo to potie kolege da budu rezervirani, pa e stoga zanjihovo umirenje rado priznati da to nije kuga. Prefekt se nato uzvrpolji i ree da bilo ovakoili onako, nain kako dr. Castel gleda na stvar, nije najbolji.

- Nije vano kakav je to nain gledanja - odvrati stari lijenik - nego je vano da nas potakneda se zamislimo.

Kako je Rieux utio, upitae ga to on misli.

- Radi se o tifoznoj groznici koja je popraena bubonima i povraanjem. Incidirao sambubone i zatraio laboratorijski pregled. Analizom poslanog materijala ustanovljen jeYersinov bacil koji uzrokuje kugu. Oni u laboratoriju dre da su ga prepoznali. Ipak moramdodati da se neke osobine toga mikroba ne poklapaju s klasinim opisom uzronika kuge.

Richard nadoveza da to opravdava injenicu to se gospoda kolege nee da odlue napreac;valja priekati dok budu zavrene serijske analize koje su poete prije nekoliko dana. Tekonda, na temelju statistikih rezultata...

- Kad se radi o mikrobu - ree Rieux nakon kratke utnje - koji ima sposobnost da u tri danapoetvorostrui volumen slezene, da limfnim lijezdama dade obujam narane i kaastukonzistenciju, onda treba neto poduzeti, makar to bilo napreac. arita infekcije bivaju svebrojnija, a njihova povrina sve vea. S obzirom na tempo kojim se bolest iri prijeti opasnost

da e za nepuna dva mjeseca umrijeti pola grada, ako epidemiju ne zaustavimo. Prema tomeprilino je svejedno da li bolest zovete kugom ili groznicom. Glavno je da sprijeite da nepomori polovicu grada.

Richard primijeti kako ne valja gledati odvie crno i da zaraznost jo nije dokazana budui dasu roaci bolesnika ostali dosad poteeni.

- No drugi su oboljeli i umrli - nato e Rieux - a znamo da priljepivost nije nikada apsolutna,inae bismo imali matematiki porast u beskonanost i veoma naglo opadanje puanstva. Negledam crno, nego zahtijevam mjere opreza.

Richard je pak drao da moe obiljeiti situaciju ovim rijeima: da bi se zaustavilo irenjebolesti, ako se bolest ne zaustavi sama, potrebne su ozbiljne profilaktine mjere, kojepredvia zakon; da bi se te mjere mogle primijeniti trebalo bi konstatirati slubeno da se radio kugi, a kako se to zasad ne moe ustvrditi s apsolutnom sigurnou, treba o stvari temeljitorazmisliti.

- Nije pitanje u tome - uporno e Rieux - jesu li mjere koje predvia zakon ozbiljne i teke,nego jesu li nune da bi se sprijeio pomor puanstva. Pitanje jest: hoe li polovica gradaizginuti? Ostalo je stvar dravne uprave, a nai zakoni predviaju zato prefekta koji imapotrebne ovlasti.

- Dakako - ree prefekt - no vi morate najprije ustanoviti da se radi o epidemiji kuge.

- Ona bi mogla zatrti polovicu grada, ako mi to i ne priznamo slubeno - ree Rieux.

Richard upade poneto nervozno:

- Radi se o tome da na kolega vjeruje da je kuga. Njegov opis sindroma jasno to pokazuje.

Rieux odvrati da nije opisao sindrom, nego je iznio to je vidio. A vidio je bubone, pjege,groznice s delirijem koje svravaju za etrdeset i osam sati eksitusom (*). Moe li gospodinRichard preuzeti odgovornost i rei da e se epidemija zaustaviti bez najstroih mjeraprofilakse?

Richard je oito kolebao.

- Budimo sasvim iskreni - ree gledajui Rieuxa - jeste li zaista uvjereni da se radi o kugi?

- Problem nije dobro postavljen. Nije to pitanje terminologije, nego pitanje vremena.

- Vaa je misao - ree prefekt - da valja primijeniti profilaktine mjere koje su predviene zavrijeme kuge, ako to, u naem sluaju, moda i nije kuga.

- Ako moram po svaku cijenu imati neku misao, onda je doista tako kako ste rekli.

Lijenici uzee vijeati, a Richard na koncu ree:

- Moramo, dakle, preuzeti odgovornost da se vladamo kao da je ova bolest neka vrsta kuge.

Formula bude srdano pozdravljena.

- I vi se s time slaete, dragi kolega? - upita Richard.

- Meni je svejedno kako emo kazati - odvrati Rieux.

- Kaimo samo da se ne smijemo vladati kao da polovici grada ne prijeti opasnost da izgine,jer bi onda doista izginula.

Rieux ode usred sveopeg negodovanja. Za nekoliko trenutaka naao se na periferiji koja jezaudarala na prenu ribu i mokrau; naao se do uzglavlja ene koja je urlala kao da je kolju,pokazujui mu krvave prepone.

* Exitus (lat.) - izlaz, u lijenikom govoru: smrt, tj. exitus latalis.

Sutradan nakon konferencije groznica je opet poskoila. Doprla je ak i u novine, ali ublagom obliku, jer se tampa zadovoljila kratkom napomenom. No prekosutra mogao je Rieuxitati male bijele plakate to ih je prefektura dala nalijepiti po najdiskretnijim uglovima,nastojei da ne budu odvie upadljivi. Na temelju tih plakata nije bilo lako zakljuiti da suvlasti uoile situaciju. Mjere nisu bile drakonske, a mnogo se - rekao bih - pazilo na to da sejavno mnijenje ne uznemiri. I doista. Najprije je u naredbi konstatirano da je u oranskoj opinizabiljeeno nekoliko sluajeva perniciozne groznice za koju jo nije ustanovljeno je lizarazna. Spomenuti sluajevi nisu dovoljno karakteristini da bi opravdali istinsku bojazan, anema sumnje da e puanstvo znati sauvati hladnokrvnost. Ipak je sigurnosti radi, to esvatko razumjeti, prefekt poduzeo neke preventivne mjere. Ispravno shvaene i primijenjenekako valja, te su mjere u stanju da sprijee opasnost bilo kakve epidemije. Prema tome prefektne sumnja ni zaas da e puanstvo njegovu linu inicijativu svesrdno potpomoi.

Plakat je zatim objavljivao ope mjere, meu njima znanstvenu deratizaciju utrcavanjemotrovnih plinova u kanale i pomni nadzor nad opskrbom grada pitkom vodom. Stanovnicimase preporuuje krajnja istoa, a imaoci buh pozivaju se da dou u opinske dispanzere. Udrugu ruku, obitelj mora pod prijetnjom zakonskih posljedica prijaviti svaki po lijenikuustanovljeni sluaj i pristati na izolaciju i smjetaj bolesnika u posebne bolnike odaje. Te suodaje proviene, uostalom, svim potrebnim pomagalima da bi bolesnik za kratko vrijeme tosigurnije ozdravio. Nekoliko dopunskih paragrafa podvrgavalo je obvezatnom raskuivanjubolesnikovu sobu i prijevozno sredstvo. Inae su se vlasti zadovoljile time da preporueukuanima da se podvrgnu zdravstvenom nadzoru.

Dr. Rieux naglo se okrene od plakata i poe kui, kamo se bio uputio. Joseph Grand, koji gaje ekao u ordinaciji, podie ruku im ga je ugledao.

- Da - ree Rieux - znam. Brojke rastu.

Prolog je dana umrlo u gradu desetak bolesnika. Doktor ree Grandu da e ga moda naveerpohoditi, jer ide - ionako Cottardu.

- Imate pravo - ree Grand. - Ugodit ete mu. Sve mi se ini da se promijenio.

- Kako to?

- Postao je uljudan.

- Zar prije nije bio?

Grand je krzmao. Nije mogao rei da je Cottard bio neuljudan: izraz ne bi bio toan. Cottardje zatvoren i utljiv, a svojim dranjem podsjea malko na vepra. Njegova soba, skromnagostionica i etnje koje su dosta tajnovite, to je, eto, itav ivot toga ovjeka. Slubeno jezastupnik vin i liker. U veim razmacima prima posjete dvojice-trojice ljudi koji su valjdanjegove muterije. Naveer ide katkad u kino koje se nalazi preko puta; Grandu se ini da jeprimijetio kako najvie voli gangsterske filmove. Inae je u svakoj prilici osamljen inepovjerljiv.

Sve je to prema Grandovim opaanjima postalo sada drukije.

- Ne znam kako da kaem, no imam dojam da bi se htio pomiriti s ljudima, da bi svakoga htiopredobiti. esto sa mnom progovara, zove me da s njim izaem, a ja ne umijem uvijek odbiti.Najzad, taj me ovjek zanima, a mogu rei da sam mu spasio ivot.

Nakon pokuaja da se skona, Cottard nije primio nikakav posjet. Na ulici, u duanu - svudaje traio simpatije. Tko je ikada razgovarao tako milo s trgovcem peceraja, tko je takopaljivo sluao trafikanticu?

- Ta je trafikantica - priao je Grand - prava zmija. Rekoh to Cottardu, a on mi odvrati da sevaram, da ona ima dobrih strana i da ih treba znati pronai.

Konano je dva ili tri puta odveo Granda u luksuzne restorane i kavane. Poeo je, naime,polaziti te javne lokale.

- Tu je udobno i fino - govorio je on - a ovjek je osim toga u dobrome drutvu.

Grand je opazio da osoblje susree Cottarda veoma paljivo, a shvatio je zato vidjevi kakvenapojnice dijeli. inilo se da je nadasve osjetljiv na ljubazan postupak kojim bi mu uzvraali.Jednoga dana, kad ga je ef sale ispratio i pomogao mu da obue ogrta, trgovac vinom reeGrandu:

- To je valjan momak. Mogao bi svjedoiti.

- Svjedoiti, a to?

Cottard je bio neodluan.

- E pa to da nisam zao ovjek.

Bijae, uostalom, muiav. Jednoga dana, kad je trgovac mjeovitom robom bio manjeljubazan, vratio se kui upravo bijesan.

- Preao je na njihovu stranu, gad prokleti - ponavljao je Cottard.

- Na iju stranu?

- Onu gdje su svi drugi.

Grand je ak prisustvovao udnom prizoru kod trafikantice. Usred ivahnog razgovora ona jespomenula neko nedavno hapenje koje da je u Aliru uzvitlalo dosta praine. Radilo se omladome trgovakom inovniku koji je na plai ubio nekog Arapina.

- Kad bi sav taj olo strpali u zatvor - rekla je trafikantica - poteni bi ljudi mogli odahnuti.

Nije mogla nastaviti jer se Cottard odjednom silno uzrujao i jurnuo iz trafike bez ijedne rijeiisprike. Grad i trafikantica ostadoe zapanjeni.

Tokom vremena Grand se naao ponukan da izvijesti Rieuxa o drugim promjenama uCottardovu znaaju. Potonji je, naime, uvijek bio liberalnih nazora. To je dovoljno otkrivalanjegova omiljela fraza: Veliki uvijek guraju male. Ali od nekog vremena kupovao je samoklerikalno glasilo Orana, a ovjek se ne bi mogao oteti dojmu da on to istie, itajui list najavnim mjestima. A nekoliko dana poto je bio ustao, zamolio je Granda, koji je iao na potu,da bude ljubazan i da preda sto franaka to ih je svakoga mjeseca slao sestri koja je boravilanegdje daleko. U trenutku kada je Grand krenuo on ga zaustavi i ree:

- Poaljite joj dvjesta franaka, ugodno e se iznenaditi. Ona dri da ja nikada na nju nemislim. No ja je ipak volim.

Konano je imao s Grandom udan razgovor. Grand je, naime, morao utaiti radoznalostCottarda, kome nije dalo mira to to on - Grand - radi svake veeri.

- Dobro - rekao je Cottard sasluavi Granda - vi piete knjigu.

- Ako ba hoete, no stvar nije tako jednostavna.

- Ah - povie nato Cottard - i ja bih volio da mogu kao vi.

Grand se iznenadio, a Cottard je promucao da biti umjetnik nije mala stvar i da to moe totaporavnati.

- Zato? - upitao je Grand.

- Zato to umjetnik ima uvijek vie prava nego drugi, to je opepoznato. Njemu gledaju viekroz prste.

- Hajde - ree Rieux, a bilo je to onoga jutra kad se pojavie plakati - zgoda sa takorimazavrtjela mu je mozgom. A moda se boji i groznice.

Grand odvrati:

- Ne vjerujem, gospodine doktore, i ako elite uti moje miljenje...

Kola zavoda za deratizaciju prooe ispod prozora uz estoki prasak motora. Rieux zauti,ekajui dok buka ne utihne, a onda upita rastreseno kakvo je to miljenje. inovnik odgovorisveano:

- To je ovjek koji ima neto na dui.

Doktor slegnu ramenima. Kako ree komesar: to mu je deveta briga.

Poslije podneva Rieux se porazgovorio s Castelom. Serumi nikako da stignu.

- Uostalom - upita Rieux hoe li biti djelotvorni? Taj je bacil tako udan.

- Oh - ree Castel - tu se ja s vama ne slaem. Naoko su te ivotinje uvijek originalne, no usutini je to jedno te isto.

- Vi to pretpostavljete, je li? Zapravo ne znamo nita.

- Jasno da pretpostavljam. No svi tako postupaju, svi.

Tokom dana doktor je osjeao da ona mala vrtoglavica, koja ga je hvatala svaki put kad bipomislio na kugu biva sve to jaa. Napokon morade priznati da se boji. Dvaput je uao ukavane koje su bile dupkom pune. I on je, kao i Cottard, htio osjetiti ljudsku toplinu. Njemuse to uinilo glupim, ali ga podsjeti da je agentu obeao da e ga posjetiti.

Naveer ga nae u blagovaonici gdje stoji pokraj stola. Kad je doktor uao, spazi na stolurasklopijen kriminalistiki roman. No veer je ve bila odmakla, pa je zacijelo bilo tekoitati. Minutu prije Cottard je zacijelo sjedio u mraku i neto razmiljao. Rieux ga upita kakomu je. Cottard, sjedajui, promrmlja da mu je dobro i da bi se osjeao jo bolje kad bi bioosiguran da nitko o njemu ne vodi rauna. Rieux primijeti da ovjek ne moe biti uvijek sm.

- Oh, ne mislim na to. Ja mislim na ljude koji vode o nekome rauna da bi ovjeku zadalineprilika.

Rieux je utio.

- Moram vas upozoriti da se ne radi o meni. No itao sam taj roman. Evo nesretnika kogaiznenada jednoga jutra uhapsie. Vodili su o njemu rauna, a on to nije znao. Govorilo se onjemu po raznim uredima, njegovo su ime biljeili u kartoteke. Zar vam se ne ini da to nijepravo? Mislite da se to smije initi?

- Kako kada - ree doktor. - U jednu ruku nema nitko pravo da se mijea u tui ivot, dabome!No to je sve sporedno. Ne valja ostajati predugo u sobi. Morate izai.

Cottard se oito nervirao. Ree da stalno izlazi; drugo tako rei i ne radi, a itav gradskipredjel u kom stanuje mogao bi, ako ustreba, za nj svjedoiti. Pa i drugdje, izvan ove gradskeetvrti, ima on znanaca.

- Poznate li gospodina Rigauda, arhitekta? To je jedan od mojih prijatelja.

Mrak je u sobi postajao gui. Ulica je oivjela, a mukli uzvik, kao da je ljudima odlanulo,pozdravi trenutak kad su planule uline svjetiljke. Rieux ode na balkon, a Cottard poe zanjim. Iz svih okolnih etvrti, lagani je vjetri, kao svake veeri u naemu gradu, donosiomrmor glasova, vonj peena mesa, radosno i mirisavo brujanje slobode koje pomalo nadimaulice kamo se natisla buna mlade. No, glasni krikovi nevidljivih brodova, agor koji dopires mora ili iz gomile to se razlijeva - o, kako je Rieux poznavao taj as i kako ga je nekovolio! No danas je s obzirom na sve to je saznao, djelovalo na nj depresivno.

- Moemo li upaliti? - upita Cottarda.

Kada se vratilo svjetlo, ovjeuljak pogleda Rieuxa mirkavim oima.

- Recite, doktore - ako obolim, biste li me primili na svoj odjel?

- Zato ne?

Onda Cottard upita je li se dogodilo da bi nekoga koji lei u klinici ili u bolnici uhapsili.Rieux odgovori da se to zna dogoditi no da sve ovisi o stanju bolesnikovu.

- Ja se, eto - ree Cottard - pouzdajem u vas.

Onda jo zamoli doktora da bude tako dobar da ga svojim autom odveze u grad.

U gradskom centru ulice su bile manje napuene, a svjetla rjea. Djeca su se jo igrala predkunim vratima. Na elju Cottardovu doktor zaustavi kola pred skupinom djece. Igrahu sekole i glasno vikahu. No jedan meu njima (crna kosa glatko zaeljana, besprijekornastazica i prljavi obraz) fiksirao je Rieuxa svojim bistrim i drskim oima. Doktor odvratipogled. Cottard, stojei na ploniku, stiskao mu je ruku. Govorio je hrapavim i tegobnimglasom. Dva-tri puta pogleda iza sebe.

- Ljudi govore o epidimiji. Je li to istina, gospodine doktore?

- Ljudi uvijek govore, to je prirodno - ree Rieux.

- Imate pravo. Kad budemo imali desetak mrtvih, to e biti konac svijeta. A nama bi trebalo...

Motor je ve radio. Doktor je dohvatio mjenja brzine. No ponovo se zagledao u dijete kojega je jo uvijek mjerkalo, ozbiljno i mirno. I najednom, bez ikakva prijelaza, dijete mu senasmijei svim zubima.

- to bi nam to trebalo? - upita doktor smijeei se djetetu.

Cottard se uhvati grevito za vrata automobila i, prije nego

to e odmagliti, povie glasom koji bijae pun suza i bijesa:

- Trebao bi nam potres. Pravi pravcati potres!

Potresa nije bilo, a doktor je sutranji dan proveo obilazei gradom na sve etiri strane,pregovarajui s obiteljima i nateui se s pacijentima. Nikada se Rieuxu njegovo zvanje nijeuinilo tako tegobnim. Dosad su mu bolesnici olakavali zadau, jer su mu se predavali; sadih je doktor prvi put viao rezervirane i nepovjerljive. Oni su mu izmicali uranjajui, osupnutii nepovjerljivi, u svoju bolest. Bila je to borba, na koju jo ne bijae navikao. I stigavi okodeset sati pred kuu starog astmatiara koga je pohaao posljednjeg, Rieux se tekom mukomotkinuo od sjedala. Zadrao se gledajui mranu ulicu i zvijezde to se javljahu i nestajahu nacrnome nebu. Stari je astmatiar sjedio u postelji. inilo se da bolje die; bodro je brojiograkova zrna koja bi premetao iz jednoga lonca u drugi. Doeka doktora veoma raspoloen:

- Dakle, moj doktore, je li kolera?

- Gdje ste to pokupili?

- U novinama; radio javlja takoer.

- Ne, nije kolera.

- Bilo ovo ili ono - ree stari ugodno uzbuen - ljudi su pomahnitali; kao da je vrag u njihuao...

- Nemojte nita vjerovati - ree doktor.

Pregledao je staroga, a sada je sjedio usred bijedne blagovaonice. Da, bojao se. Znao je da ega samo u tom dijelu grada sutradan ekati desetak bolesnika, ogledavajui prignute glavesvoje bubone. Samo u dva-tri sluaja incizija je kako-tako pomogla. Veina e morati ubolnicu, a on zna to znai bolnica za siromahe. Neu da im slui za njihove eksperimente,rekla mu je ena jednog bolesnika. Nee posluiti ni za kakve pokuse, nego e naprostoumrijeti. Propisane mjere nisu dovoljne, to je jasno kao sunce. to se tie bolnikih odaja saspecijalnim ureajima, doktor je znao to je i kako: dva bolnika paviljona iz kojih sudotadanji bolesnici hitno iseljeni, otvori zaepljeni kuinom, a naokolo zdravstveni kordon.Ako epidemija ne prestane sama, mjere to ih je zamislila uprava nee je nipoto svladati.

Ipak je slubeni komunike koji je naveer objavljen, zvuao optimistiki, kao i svi dosadanji.Sutradan je agencija Infordok javila da su prefektove odredbe primljene sa zadovoljstvom,te da se ve trideset bolesnika prijavilo vlastima. Castel je bio telefonirao Rieuxu:

- Koliko kreveta imaju paviljoni?

- Osamdeset.

- U gradu ima zacijelo preko trideset bolesnika?

- Jedni se boje prijaviti, a drugi - brojniji - nisu jo stigli da se prijave.

- Pogrebe nitko ne nadzire?

- Nitko. Telefonirao sam Richardu da su potrebne ozbiljne mjere, a ne fraze i da protivepidemije treba podii istinsku barijeru ili nita.

- A on?

- Odgovorio mi je da nije vlastan. Ja oekujem da e dalje rasti.

I doista za tri dana oba paviljona bijahu puna bolesnika. Richard je predviao da e vlastiisprazniti jednu kolu i urediti pomonu bolnicu. Rieux je ekao cjepivo i otvarao bubone.Castel se vratio svojim starim knjigama i esto zalazio u biblioteku.

- takori su uginuli od kuge ili od neega to je na kugu veoma nalik - zakljuivao je on. -Pustili su u promet desetke tisua buha koje e zarazu prenositi u geometrijskoj progresiji,ako je na vrijeme ne zaustavimo.

Rieux je utio.

U to se doba vrijeme ini se ustalilo. Sunce je ispilo mlake koje ostadoe od posljednjihpljuskova. Lijepo plavo nebo, prepuno ive svjetlosti, um avionskih motora u rano ljeto, sveje u to godinje doba poticalo ljude da budu vedri i zadovoljni. Ipak je za etiri dana groznicaetiri puta poskoila, tako da su ti skokovi svakoga zapanjili: esnaest mrtvih, dvadeset ietiri, dvadeset i osam i trideset i dva. etvrtoga dana javljeno je otvaranje pomone bolnice ujednom djejem obdanitu. Nai sugraani koji su dosad sakrivali svoj nemir dosjetkama ialama hodali su sada ulicama utljivi i pokunjeni.

Rieux odlui da telefonira prefektu.

- Mjere su nedovoljne.

- Raspolaem podacima - ree prefekt - moram priznati da zabrinjuju.

- Nisu zabrinjavajui nego jasni.

- Zatrait e naloge od sredinje vlade.

Rieux objesi slualicu i obrati se Castelu.

- Naloge! Bogzna to bi trebalo naloiti.

- A serumi?

- Stii e ove nedjelje.

Posredstvom Richardovim prefektura zatrai od Rieuxa izvjetaj koji e biti poslan u glavnigrad kolonije da bi se izdali shodni nalozi. Rieux stavi u svoj izvjetaj kliniki opis i brojke.Istoga dana nabrojeno je oko etrdeset umrlih. Prefekt uze na sebe da e - kako ree - pootritipropisane mjere. Bude potvreno da je prijava svakog oboljenja obvezatna i da bolesnikatreba izolirati. Kue bolesnika bit e zatvorene i raskuene, ukuani podvrgnuti sigurnosnojkaranteni, pogrebe e organizirati opina, a potankosti e se utvrditi naknadno. Dan kasnijestigoe avionom serumi. Dostajali su samo za bolesnike koji su tada bili na lijeenju. Ako seepidemja proiri nee nikako dostajati. Na Rieuxov telegram stie odgovor da je sigurnosnarezerva iscrpljena i da je nova proizvodnja upravo zapoela.

Za to vrijeme proljee je iz itave okolice stizalo na gradska trita. Na tisue rua venulo je ukoarama prodava uzdu plonika, a njihov slaani miris lebdio je nad itavim gradom.Naoko se nita nije promijenilo. Tramvaji su uvijek bili puni u doba kad svijet ide na posao ilise vraa kui, a prazni i prljavi danju. Tarrou je promatrao maloga staria, a mali je staripljuvao na make. Grand je svake veeri odlazio kui da bi nastavio svoj tajanstveni posao.Cottard se vratio i vrzao bez cilja i svrhe, a gospodin Othon, sudac istraitelj, vodao jesveudilj svoju menaeriju. Stari je astmatiar premjetao graak iz jedne posude u drugu, a naulici ovjek bi sretao novinara Ramberta koji je uvijek bio budan i sabran. Veerom bi istagomila ispunila ulice, a pred kinematografima izduljili bi se repovi. Epidemija je, uostalom,poela opadati, pa je nekoliko dana nabrojeno samo desetak umrlih. Onda je najednom nagloposkoila. Onoga dana kad je broj mrtvih dostigao opet tridesetak, Bernard Rieux ogledavaoje telegram koji mu je prefekt bio pruio rekavi: Prepali su se. Telegram je glasio:Proglasite izvanredno stanje. Zatvorite grad.

DRUGI DIO

Moe se rei da je od toga asa kuga bila stvar svih nas. Dosad je, usprkos uenju i nemiruto su ga izazvali neobini ovi dogaaji, svaki od naih sugraana iao za svojim poslom,kako je znao i mogao. A tako e naravno biti i ubudue. No im su vrata od grada bilazatvorena, ljudi primijetie da su svi odreda, pa i sam pripovjeda, baeni u isti ko i da sevalja snai. Tako je, na primjer, posve osoban osjeaj kao to je rastanak od ljubljenog bia,postao odjednom, prvih sedmica, neto openito, jer je zahvatio cjelokupno stanovnitvo. Toje - osim straha - bila i najtea muka toga dugog progonstva.

Jedna od najznaajnijih posljedica zatvaranja grada bijae u stvari nagla rastava bia koja nato nisu bila spremna. Majke i djeca, brani drugovi i ljubavni parovi koji su se prije nekolikodana bili rastali na krae vrijeme; koji su se na kolodvorskom peronu bili poljubili, poprativitaj cjelov s nekoliko povrnih uputa i preporuka, uvjereni da e se za nekoliko dana ili tjedanaopet vidjeti.

Ogrezli u glupom ljudskom povjerenju, tako da ih je taj odlazak jedva odvratio od njhovihobinih poslova, ti su se ljudi nali sada najednom odvojeni, a da toj odvojenosti nije bilolijeka, jer nisu mogli jedan do drugoga, a prekinut je gotovo i svaki drugi dodir. Zatvaranje je,naime, izvreno nekoliko sati prije nego to je objavljena prefektova naredba, a pojedinanisluajevi nisu se, dakako, mogli uzimati u obzir.

Moe se rei da je ta brutalna najezda bolesti prisilila nae sugraane da se vladaju kao danemaju osobnih osjeaja. To je bila prva posljedica invazije. Prvih sati onoga dana kad jenaredba stupila na snagu, u prefekturu je nagrnulo silno mnotvo: svi su uvjeravali inovnike,telefonom ili osobno, da je njihov sluaj neto posebno, a svi su ti sluajevi bili podjednakovani i zanimljivi, jer nisu mogli biti ni razmotreni. Stvarno je trebalo nekoliko dana da bismopostali svjesni toga da se nalazimo u poloaju gdje nema kompromisa i da su rijei:nagodba, povlastica, iznimka izgubile dotadanji smisao.

I neznatno zadovoljstvo pisanja nama je uskraeno. Grad vie nije bio povezan s ostalimdijelom zemlje redovnim prometnim sredstvima, a u drugu ruku novom je naredbomzabranjeno svako dopisivanje, kako se tim putem ne bi irila zaraza. U poetku je nekolicinisretnika uspjelo uhvatiti vezu sa straama koje su bile postavljene na ulazima, a neki sustraari pristali da dostave poruku vanjskome svijetu. Pa i to je bilo prvih dana epidemije, kadsu straari smatrali prirodnim da popuste svome dobrom srcu. Ali nakon nekog vremena, kadsu i oni shvatili kako je poloaj ozbiljan, ne htjedoe preuzeti odgovornost kojoj se nije mogloodrediti domaaj. Meugradski telefonski razgovori koji su isprva doputeni potakoe takvunavalu na javne govornice i