amir pasic historija arhitekture

Amir Pašić

HISTORIJA ARHITEKTURE UVOD

Septembar 2010

Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

1

UVOD U HISTORIJA ARHITEKTURE Od mog provog susreta sa historijom i teorijom arhitekture prije četrdeset godina evidentne su enormne promjene od kojih je svakako najznačajnija svakodnevno ubrzano povečanje broja svima dostupnih informacija putem interneta. To je osnovni razlog što želim promijeniti pristup proučavanju arhitekture - naći kompromis izmedju klasičnog, akademskog pristupa - koji je jos snažno prisutan u školama, i savremenog „internetskog“ pristupa na koga su studenti već prije dolaska na fakultete naviknuti. U traženju tog kompromisa kao vodilja poslužili su radovi vodećih historičara arhitekture, koji su pomenuti u literaturi na kraju teksta. Želja mi je na jednostavan ali maksimalno kvalitetan način voditi studente kroz historiju arhitekture, zajednički vrijednovati pojave, ključne historijske trenutke, i ukazati na najznačajnija arhitektonska ostvarenja po pojedinim historijskih epohama. Pokušaj definicije arhitekture Arhitektura je dio objektivne stvarnosti, novi svijet stvarnosti izgrađen čovjekovom rukom. Kao proizvod čovjekove stvaralačke moći, novi svijet prostora i oblika, arhitektura posjeduje ljudsku dimenziju vrijednosti koja omogućava povezivanje svijeta nužnosti sa svijetom htijenja, i tako se materija transformiše u duhovno, a tehnika u umjetnost. Pri tome je izuzetna isprepletenost duhovnog i materijalnog, neophodnog i lijepog i opšteg i bitnog. Arhitektura je istovremeno i baza i nadgradnja, sredstvo i cilj, sadržaj i forma, tehnika i umjetnost... Arhitekutra je nastala na bazi potrebe organizacije konkretnog prostora kao preduslova egzistencije ljudske zajednice: dijalektičko jedinstvo tehnike i umjetnosti. Arhitektura, stoga, u svojoj definiciji, mora integrisati sva suštinska svojstva svog društvenog i historijskog bića, gdje su prostor i čovjek njeni osnovni moduli. Čovjek gradi od pamtivijeka - arhitektura je djelo njegovih ruku. Također, arhitektura je rezultat uslova vremena i prostora i društvenih pojava - stoljećima stvarana tradicija i formiran mentalitet ljudi, njegovi običaji i kulture. Svako društvo ima arhitekturu kakvu želi, može, i zaslužuje da ima. Kroz arhitekturu pojedninih epoha i društvenih formacija daju se naslutiti vrlo duboki i složeni procesi u okviru same strukture društva:

• Grandiozni spomenici Egipta, Mesopotamije, Centralne Amerike održavaju jedan poseban odnos prema shvatanju života i smrti.

• Djela stvorena u antičkoj Grčkoj, simbolizuje prije svega uzvišenost i dostojanstvo duha slobodnog građanina.

• Rim kroz objekte izražava bogatstvo i moć imperije. • Arhitektura srednjeg vijeka odiše zatvorenošću i misticizmom. • Drevne civilizacije Kine u grandioznom poduhvatu se ograđuju od prirode i drugih

civiliyacija. sa hiljadma kilometara i milionima tona kamene mase u odbrambenom zidovima -.

• Nove društvene snage, oslobođene predrasuda prošlosti, uvode barok kao simbol novog svijeta, reda i vitalnosti, dok duhovnu krizu te iste buržoazije najpotpunije održavaju klasicizam i eklektika.

• Razvoj industrije u drugoj polovini 19.stoljeća ubrzava razvoj novih arhitektonskih stilova od Art Novuao, internacionalnog stila, moderne, postmoderne, dekonstruktivizma.

• Ali uvijek ostaje želja za povratak izvorima - kuća kao historijski fenomen je vrlo čvrsto vezana za teren na kom je sagrađena i prirodne uslove na datom lokalitetu (mikroklima, izvori energije vegetacija, konfiguracija terena, materijal). Posljednjih decenija sve je prisutnija težnja za očuvanjem svih historijskih slojeva u razvoju arhitekture što se najbolje ogleda upovećanom interesu za upis na listu svjetske baštine UNESCO-a.


2

Ako prihvatimo da je prostorna (arhitektonska) vrijednost neka vrsta proširenog sinonima umjetničke i estetske vrijednosti, onda na toj osnovi možemo uspostaviti određenu sistematizaciju bitnih kriterija arhitekture, gdje je polazna tačka jedinstva čovjeka i arhitekture. Usprkos fantastičnom razvoju svijeta u zadnja dva milenijuma, u pogledu shvatanja arhitekture i umjetnosti razlike su znatno manje. Marcus Vitruvius Pollio (rimski arhitekt/inžinjer iz vremena Imperatora Augusta, čije djelo "De Arcitectura libri decem" predstavlja jedinstveni sačuvani prikaz o arhitekturi i praktičnoj tehnici iz doba antike) u svom djelu iznosi ove kriterijume: pogodnost namjene, izgled zgrade, ekonomska pogodnost, estetska svrha (euritmija), odnos dijelova prema cjelini, besprijekornost izvođenja. Od Vitruvijusa do danas, vrlo malo se promjenilo u definisanju kriterijuma, ovdje iznosim jednu mogućnost grupisanja istih:

- svrsishodnost, društvena opravdanost i utilitanost djela. - funkcionalnost, racionalnost, strutkturalna logika i upotrebna vrijednost objekta. - cjelovitost, integritet i jedinstvo koncepcije, - čovjekomjernost, humanitarna umjetnost i psihološka svojstva prostora. - neposrednost, originalnost i autentičnost izraza.

Grad je označio početak ljudske civilizacije; stolica je svakodnevna potreba i preokupacija čovjeka kao likotvorca i konstruktora; koliko samo ima skrivenih formula u jednoj četki za odjeću; stepenicama se savlađuje visina; prozor dijeli, a istovremeno povezuje, spoljni i unutrašnji prostor; vjetrenjača hvata snagu vjetra da bi je prenijela na žrvanj ili proizvela energiju; most povezuje obale i ljude, zaključak: besmislene stvari uopšte ne egzistiraju.

Projektovanje je oblikovanje prostora, uspostavljanje reda i određene zakonitosti u odnose elemenata kompozicije kao osnovnih faktora konstrukcije arhitektonskog prostora definisanog mjestom, putem i domenom - stvarnim strukturim komponentama čovjekova okoliša. “Elementi” kompozicije i "principi" kompozicije osnovni atributi konstitucije prostora. Elementi se ovdje javljaju kao sredstvo, a principi kao određeni postupak. Dva elementa su najmanje potrebna za građenje kompozicije, ili veći broj elemenata istog reda, sa intervalom kao neophodnim elementom. Više elemenata gradi složeniji kompozicioni odnos. Ovdje samo želim ukazati na osnovne pojmove i njihove međusobne odnose. UElementi kompozicije suU: linije, površina i volumen - koji konstituišu oblik, zatim veličina, intenzitet, boja i interval. U biti linija je rezultat odnosa drugih geometrijskih kategorija, njeno svojstvo je kontinuitet u kretanju, uniformnost u svim tačkama i nepromjenljivost u smjeru. Površina je rezultat kretanja, linija po određenim zakonitostima, a volumen je trodimenzionalna geometrijska kategorija. Veličina je kvantitativna vrijednost, a kvantitet je relativna vrijednost koja se utvrđuje pomoću druge relativne vrijednosti, kao jedinica mjere.

Traženje prirodnih formi: Morska školjka; Minaret džamije u Sammari, Irak (852.godine); Thanksgiving kapela, u Dallas-u (Philip Johnson(1977)


3

Upotreba dijagonale: Palazzo Farnese, Rome; Antonio da Sangallo, mlađi (c. 1515.) i Villa at Garches, Vaucresson, France, Le Corbusier (1926.)

Intenzitet je količina osvjetljenja površina oblika i daje neposredni utisak o stvarima. Bez dejstva svjetlosti prebogati svijet boje i oblika bio bi mrtav. Arhitektura je igra prostora pod sunčevim svodom, a intenzitet svjetlosti je primarni element diferencijacije prostornih oblika. Bojom je natopljeno sve što nas okružuje. Boja permanentno zrači i u čovjeku stvara vrlo složena osjećanja, pa otuda njena izuzetna važnost u arhitekturi, jer je najbliža čovjekovim emocijama. U takozvanom krugu boja najslikovitije je data shema osnovnih svojstava pojedinih boja i njihov uzajamni odnos, po grupama simbolički podijeljenim u kategorije, tamnih i svijetlih, aktivnih i pasivnih, toplih i hladnih, lakih i teških, itd, itd., a interesantna su i proučavanja tzv. "psihologije boje", gdje je npr, plava boja simbol nježnosti, crvena strasti, zelena umjerenosti, svijetla proširuje prostor a tamna sužava,... Prostor se upotrebom boje može oplemeniti i razoriti. Interval je prostorna ili vremenska praznina, a oba vida sadrži arhitektura. Interval je odstojanje, razmak distanca, među-prostor i međuvrijeme. Interval je primarni element otvorenog prostora.

Osjetimo ogromnu težinu piramide u odnosu na Aja Sofiju jer piramida je solidna i kompletno oslonjena na tlo dok kupola Aja Sofije lebdi iznad ostatka objekta. Le Courbisier kod crkve Notr Dame du Haut na potpuno novi način

balansira težinom. Jedinstvo i harmonija oblika zasnivaju se na usklađivanju vrijednosti posebnog u opštem, detalja u cjelini, objekta u ambijentu. Raskoš i ljepota oblika, kupola i minareta i površina obogaćenih rukom i maštom graditelja težnja su arhitekture Istoka ili Sjevera. Barok kasnije zameće novu igru oblika koju rokoko dovodi do ekstaze. Atraktivnost je manje ili više stalno prisutno svojstvo u arhitekturi. Igra oblika u prostoru stimuliše kreativnost svakog projektanta.


4

Oblik je sve što nas okružuje, sve se ispoljava kroz određene forme svoje egzistencije. Plastične forme su višestruko prisutne u arhitekturi. Krug je simbol savršenstva i cjelovitosti. Prva odmjeravanja stvari čovjek je vršio rukom, šakom, palcem, laktom ili stopalom. UPrincipe kompozicijeU moguće je i ovako sažeto svrstati u grupe: proporcija i odnos; simetrija-asimetrija; ravnoteža, jedinstvo, harmonija; kontrast, dominante, akcenat; red, ritam, gradacija. Pod proporcijom se podrazumijevaju odnosi koji postoje između dijelova i cjeline jednog objekta. Simetriju simbolišu stabilnost i formalno jedinstvo, dok asimetrija i spoljava više živosti pokreta i dinamike prostora. Harmonija arhitekture je u stvari harmonija između čovjeka i prostora koji ga okružuje tj. harmonija samog života. U umjetnosti, kao i životu, uostalom, jedinstvo i ravnoteža su primarni zakoni integriteta bez njih bi i arhitektonska kreacija bila mrtva. Danas je kretanje jedan od osnovnih zakona, ravnoteža nije više u mirovanju već u kretanju. Kontrast je ekvivalent jedinstva. Jedinstvo se omogućava preovladavanjem dominante, a ne mrtvom jednakošću. Dominanta daje osnovno obilježje karakteru kompozicije, ideja da dominira cijelom kompozicijom i koncepcijom djela. Komponovanje je težnja za uspostavljenjem reda između pojedinih komponenata djela kao cjeline. Poseban vid uspostavljanja reda, gdje se sukcesivno ponavljaju pojedini elementi, nazivamo ritmom. Ritam je poseban fenomen svuda prisutan. Gradacija je ritam u "perspektivi". Ravnoteža je najbitniji uslov integriteta - cjeline.

KONTINUITET: Horyu-ji Temple Compound, Nora, Japan (607) / SIMETRIJA: Tempietto S. Pietro, Rome; Donate Bramante, (1502) / DOMINACIJA: Taj Mahal, Agra, India (1654) / TRANSFORMACIJA: Transamerica Building, San

Francisco; William Pereira Associates, (1972) Sam čovjek, kao i većina struktura organskog svijeta je simetrično konstituisan, zbog čega pojam lijepog najčešće identificira sa svojom ličnošću. Tako su nastale simetrične šeme gradova, hramova, objekata do savremenih predmeta svakodnevne upotrebe. Asimetrija odražava složenost i raznovrsnost programa, unosi dinamiku i više bogatstva u odnosu između cjeline i dijelova.


5

Ravnoteža može biti dosegnuta prilagođavanjem težine i lokacije, fokusiranjem pažnje i kontrastom

Simetrija daje osjećaj stabilnosti dizajnu, pa kada je aranžman samo psihološki izgleda nam simetričan: Colosseum Amphiteater, Rome, Italy, Stepped Pyramid, Egypt ( c. 2750 g.p.n.e.); Qlan Mien, Peking, China; Zgrada

parlamenta, Chandlgarh, India; Le Corbusier (1964.) The Guggenheim Museum, New York, Frank Lloyd Wright (1959.); Kupola Buckmlnster Fuller-a-radijalno balasirana

Savremena arhitektonska misao formira novu teoriju višedimenzionalnih aspekata prostora.Moderna arhitektura odlučno raskida sa ovako shvaćenim bogatstvom izraza, vrsni arhitekti 20. stoljeća postižu stvarno bogatstvo arhitektonskih prostora autentičnim sredstvima i bogatstvom vlastitog kreativnog potencijala.

Le Corbusier: HVilla SavoyeH, HPoissy-sur-SeineH, France (1928); F. L. Wright: HSolomon R. Guggenheim MuseumH, H New YorkH, (1959); K. Tange:Yamanashi Broadcasting and Press Centre (1966) i Frank Gehry: Kuća koja pleše Prague (1996) Suština arhitektonskog stvaralaštva je sposobnost planiranja izgradnje zgrade prije početka gradnje. To također zahtijeva potpuno razumijevanje kako će dovršena zgrada funkcionisati na dobrobit njenih korisnika. Kako ovaj proces uključuje predvidjanje budućnosti, možda najvažnija vještina arhitekte/inženjera je generirati dovoljno povjerenja da se predloženi dizajn za izgradnju, doista izvode onako kako smo ga zamislili. To bi bilo vrlo jednostavno, ako su predložene zgrade identične onima koje su već izgrađene. Međutim, za razliku od automobila sa pokretne trake, većina zgrada, posebice one javnog karaktera, jedinstvene su u mnogim aspektima.

Danas, inženjeri obično generiraju povjerenje investitora korištenjem kompjutera za modeliranje ponašanja različitih aspekata izvedbe zgrade. U prošlosti, inženjeri su se morali osloniti na vlastito iskustvo, na inženjering i naučne spoznaje zapisane u knjigama, i na rezultate eksperimenata bilo u punoj veličini ili na makete. Arhitektonsko projektovanje se bavi problemom organizacije prostora i definisanjem svih elemenata njegovog oblikovanja i konstitucije. Projekat je grafička predstava objekata, sredstvo za metrijalizaciju ideje.

http://en.wikipedia.org/wiki/Villa_Savoye�

http://en.wikipedia.org/wiki/Poissy-sur-Seine�

http://en.wikipedia.org/wiki/Solomon_R._Guggenheim_Museum�

http://en.wikipedia.org/wiki/New_York,_New_York�

http://en.wikipedia.org/wiki/New_York,_New_York�


6

Jedna od mogućih shema procesa nastajanja arhitektonskog djela bila bi: prvo, definisanje zadataka i utvrđivanje projektnog programa; drugo rađanje osnovnog prostornog koncepta i treće grafičko određivanje elemenata i vrijednosti prostora. U daljem slijedu mogla bi se razlučiti tri osnovna principa uobličavanja: princip koncentracije, princip diferencijacije i princip prožimanja, sve ovo gledano sa gledišta kompozicije osnovnih masa. Arhitektura je umjetnost konstruisanja i uobličavanja materijala - neposrednih sredstava definisanja prostora. Građevinski materijali pored tehničkih osobina imaju i ekspresivna moć. U raznim istorijskim i geografskim širinama određeni materijali su u izvjesnom smislu određivali stil epohe, podnevlja, naroda i kulture... Danas na pozornicu građenja stupaju iz dana u dan novi materijali koji predstavljaju evoluciju u tehničkom i tehnološkom pogledu. Elementi konstrukcije moraju održavati svojstva materijala.Konstrukcija zahvata prostor, diferencira ga i definiše. Konstrukcija je u stvari poseban vid konstitucije materijala prema utvrđenim zakonima statike i otpornosti. Društveni položaj arhitekte je prolazio kroz različite faze tokom historije, od faze najvećeg ugleda do potpune anonimnosti. Iako postoji velik broj knjiga o historiji arhitekture, vrlo je malo stranica posvečeno samim stvarateljima. Njihova su imena ipak sačuvana u mnogim nalazima, napisima, usmenoj predaji i zapisima drevnih pisaca. Ostalo je sačuvano mnogo planova, slikovnih prikaza arhitektonskog djela u manjem mjerilu ili modela. Prikazuju davno nestale građevine, čak i iščezle cjelokupne arhitektonske izraze nekog područja.

Imhotep (bronzana figura u muzeju Louvre) je bio glavni arhitekta Egipatskog faraona Djoser-a (vladao c.2630 - c.2611 p.n.e.) i za njega je sagradio Stepenastu piramidu u Sakkari (slika desno), prvu monumentalni objekat od kamena. On je

bio prvi arhitekt koga u historiji poznajemo po imenu Često samo prema tim prikazima rekonstruiramo arhitektonsku fizionomiju stanovitoga kulturnog kruga i vremena. Iako je arhitektonski crtež star koliko i slikarstvo, on u biti ostaje nepromijenjen, dok su se pisma i izrazi ostalih likovnih umjetnosti razvijali i nestajali. Ne odražava se u arhitektonskom nacrtu samo upotrijebljeni građevinski materijal i stupanj tehničke vještine nego i obilježja pojedinih epoha, vrijeme u kojemu je nacrt nastao. Izraživan je u duhu ostalih likovnih težnji svog kruga i vremena – a kroz plan izbija i arhitektova ličnost. Uz brojna imena arhitekata – unutar društvene ljestvice njihova vremena – smatralo se zanimljivim prikazati i crteže s primarnom zadaćom prikaza neke građevine, čak i ako nije poznato jesu li ti crteži iz drevnog doba poslužili realizaciji. Nije obuhvačeno tzv. arhitektonsko slikarstvo, vrsta koja reproducira arhitektonska djela s ciljem prikazivanja pozadine ili kao sastavni dio krajolika. Takvo je slikarstvo poznato u antiknoj umjetnosti, a osobito su ga njegovali Rimljani. Arhitektonsko slikarstvo srednjeg vijeka prikazuje arhitekturu shematski. Ali renesansa donosi čiste arhitektonske slike, a kao samostalna grana slikarstva pojavljuje se potkraj 16.stoljeća.

http://go2.wordpress.com/?id=725X1342&site=probaway.wordpress.com&url=http://probaway.files.wordpress.com/2008/07/imhotep-louvre.jpg&sref=http://probaway.wordpress.com/2008/07/15/imhotep-was-the-first-master-of-doomsday/�


7

Izgled Idealnog grada, Piero della Francesca (oko 1470.godine) Vitruvius je prvi jasno ocrtao zvanje arhitekte i njegov društveni položaj. U ranije pomenutom djelu De architectura djelatnosti arhitekta pripisuje veče područje od današnjega. Sâm naziv arhitekt nastao je prema grčkom architecton (u kojemu je archi – glava, ili nad-, a tekton – obrtnik ili umjetnik drva; dakle, majstor graditelj, ravnatelj posla, suprotno od manualnog radnika). Zatim se naziv pojavljuje u latinskom obliku: architectus, i to ne samo u rimsko doba nego i prigodice u kasnijim latinskim dokumentima srednjeg vijeka, koji za takvog stručnjaka navode i druge nazive: cementarius, ingeniator i majstor. Naziv ponovno susrečemo u16.stoljeću, najprije u Italiji, kao tekovinu renesanse. Kako je već spomenuto, pojedina imena arhitekata drevnih naroda ostala su nam sačuvana u nalazima napisima ili zapisima starih pisaca. Romanika i gotika često ostavljaju napise graditelja i "investitora" u terminu magistera operum. U Italiji je u vrijeme renesanse ponovno oživljen pojam zvanja arhitekta. Od najranijih vremena, arhitektura je ovisila od političke i gospodarske klime - što je preovladavalo: rat li mir. Do 18.stoljeća, riječ "inženjer" značila je vojni inženjer čiji je rad uključivao ne samo izradu oružja, već i projektiranje i izvođenje zemljanih radova, utvrda i vojnim zgrada, kao i obezbjeđenje pitke vode, pa čak i mijenjanje kursa rijeke. Većinu svog vremena inženjeri su provodili u vojnim projektima, a u vrijeme mira, međutim, najčešće su svoje vještine okretali građanskim ili vjerskim projektima. Za mnoge građanske zgrade u starom Rimu trebali bismo biti zahvalni za Pax Romana -mir koji je trajao duže od dva stoljeća, tokom kojih Rimsko Carstvo bilo relativno stabilno. Govoreći o pristupu izgradnji objekta arhitekt treba da ima i sposobnost komuniciranja na predloženom projektu, ne samo osigurati sva važna odobrenja investitora ili klijenta, već i pružiti upute za više stotina ljudi koji su uključeni u izgradnji upravo onoga što je zamišljeno, kako bi sve to funkcioniralo. Iako korištenje crteža i makete za tu svrhu seže u doba starog Egipta, vjerovatno je tek u doba renesanse razvijena tehnika za predstavljanje složenih trodimenzionalnih oblika na papiru, a ortogonalne projekcije, koje danas koristimo, su vjerovatno osmišljene tek u kasnom osamnaestom stoljeću. Kroz historiju, projektanti su nadmašivali zahtjeve za funkcionalnost, dizajnirajući strukture koje treba da impresioniraju. Bez obzira da li klijent bio rimski car radeći u korist građana Rima, ili vjerske vođe koje žele impresionirati bogove, ili plemić ili poslovni čovjek koji traži da pokaže svoje ogromno bogatstvo, posljedica je ista – zgrada treba biti veća i bolja nego sve one prethodne. Arhiterkti/inženjeri su uvijek tražili inovacije. Međutim, inovacija je riskantan posao. Za prva osobu koja je izgradila zidanu kupolu raspona 20 metara to je bio put u nepoznato, za drugu osobu to već nije bio slučaj. Kada radiš nešto po prvi put neophodna je dodatna vještina - upravljanje rizikom koji je stalno prisutan. UTo je problem generiranja neohodnog povjerenja kod klijenta bez otkrivanja prirode inovacije.


8

Ovu dilemu je dobro razumiju talijanski renesansni arhitekt/inženjer Filippo Brunelleschi tokom natjecanja,1420.godine, za arhitektu koji će izgraditi kupolu na zidovima nedovršene katedrale u Firenci, kupolu koja treba biti veća od kupole Pantheon-a u Rimu, podignute u prvom stoljeću nove ere. Pomenuta katedrala u Firenci, je jedna od mnogih zgrada u renesansnoj Italiji čija je gradnja bila je prekinuta više godina, dok su zidine i utvrde stalno obnovljene za obranu grada od povećanja prijetnji iz susjednih država.

Katedrala u Firenci i Parthenon u Rimu

Renesansni historičar Vasari pripovijeda kako je Brunelleschi predložio metode za izgradnju kupole bez velike masivne skele unutar katedrale. Ova ideja bez presedana je bila primljena sa skepsom, nevjericom, pa čak i neprijateljski. Više nego jednom žiri je zahtijevao objašnjenje kako će Brunelleschi obaviti zadatak, ali on je odbio reći, tvrdeći da bi to omogućilo bilo ko drugi da koristi njegovu ideju. Konačno, da opravda svoju odluku, on je zatražio da mu donesu jaje u sobu. On je pozvao sve one koji su ušli u natjecanje: ko može postaviti jaje da stoji svojim vrhom na komadu mermera -taj treba graditi kupolu. Svi su pokušali ali niko nije uspio. Nakon njih Brunelleschi je lagano udario jaje o ploču - poravnao jedan vrh i ono je ostalo sa lakoćom stajati. Drugi su se žalili rekavši da oni mogli učiniti isto, ali nisu shvatili da im je to dopušteno. Brunelleschi je odgovorio da bi i oni jednostavno mogli graditi kupolu koristeći njegove metode, ako bi im on pokazao svoje planove. Tako je on je dobio posao. Korisno štivo koje govori o istom problemu ali sredinom dvadesetog stoljeća u New Yorku, koji bi mogao biti grad ekvivalentan Firenci renesanse, jeste roman Fountinhead (1943) autorice Ayd Rand. Glavni protagonist, Howard Roark je mladi arhitekt, individualista koji radije odabera borbu u nedogled od ugrožavanja svoje umjetničke i osobne vizije. Roman prati njegovu bitku da prakticira ono što javnost vidi kao modernu arhitekturu, za koju on smatra da je superiorna, usprkos tome da visoki društveni slojevi, investitori, obožavaju tradicionalne neo-klasične stilove. U odredjenju godina izgradnje pojedinog objekta često postoje dileme, tako da su u ovom radu datumi definisani na osnovu brojnih izvora - poznatih standardnih djela koja su u literaturi označeni ako osnovna literatura. Utvrđivanje autorstva za mnoga arhitektonska ostvarenja gotovo je nemoguće precizirati, čak i danas, pa smo se više fokusirali na postignuća, nego na one koji su ih postigli. Naš cilj je, dakle, slaviti dostignuća mnogih znatan stvaralaca i dijeliti čudo, čuđenje, i osječaj poštovanja tokom učenja o historiji arhitekture.


9

Historija arhitekture Historija arhitekture je veliko putovanje. Sada, vodeći se Historijom arhitekture Spriro Kostof-a (History of Architecture-Settings and Ritual -1995) pokušaću pratiti njegovo putovanje iz pozicije posmatrača na početku 21.stoljeća. Istina, ovo putovanje, nema neposrednost šetnje ulicama gradova u bilo kojem dijelu svijeta, ili koračanja u natkrivenim prostorima prenapućenih bazara ili savremenog shoping centara) do jedinstvene uzvišenosti Pantheon-a u Rimu.

Shoping Centar Cevahir, Istanbul (2005); interior Pantheon-a na slici HGiovanni Paolo PaniniH-ja iz 18.stoljeća Le Corbusier je jednom opisao doživljavanje arhitekture "noge koje hodaju, glava koja se okreće, oko koje vidi," što jedna knjiga historije arhitekture ne može omogučiti, ali ona ima svoje prednosti jer ona predstavlja jedan kompaktni svijet. Omogućuje nam, takoreći, jednim pokretom promjenu od Mezopotamije do Perua. Svakako da su nove kompjuterske tehnologije donjele silnu promjenu informatičkog svijeta i tako dale knjizi historije novu dimenziju i kvalitet. Čitajući knjigu možemo doživjeti panoramski prikaz. To osebujno prikazuje na svojoj slici “Snovi arhitekte“ slikar Thomas Cole što lijepo opisuje Kostof u svojoj Historiji arhitekture: Čitalac koji je lista knjigu nije različit od usamljenog lika koji se odmara u luksuznom okruženju na vrhu stuba klasičnog nadahnuća; prije njega, prije njega, zgrade prethodnih tradicija su su grandiozno složene, u jednu hibridnu cjelinu. Vrijeme je rijeka koja teče prema njemu, bezvodna na svojim obalama na kojima su familijarnim oblicima iz njegove profesionalne vizije: piramide, obrambeni zidovi, stupovi sa biljnim motivima iz Egipta, grčki hramovi i rimski akvedukti; najbliže još uvijek izraženom protivljenju protiv sjaja, vrhova i tornjeva u obliku koplja srednjovjekovnog hrišćanstva. On je arhitekta, i ono što želi je idealizovano naslijeđe njegovog zanata. Iz iz ovog ogromnog i raznolikog bogatstva, on može izvući - kao što su to činili gotovo svi arhitekti devetnaestog stoljeća - vlastiti oblik savremenoj zgradi.

http://en.wikipedia.org/wiki/Giovanni_Paolo_Panini�


10

Poput njega, čitatelj arhitektonske historije je sam između izgrađenih bogatstava iz prošlosti, stavljenih u red, ilustrovanih i organizovanih za tu namjenu. On ili ona mogu naučiti imena zgrada i njihovih stvaraoca, kako i kada su sagrađeni i ostale informacije koje nam nisu uvijek dostupne kada putujemo. Ova Cole-va slika budi asocijacije na imperatora Hadrian-a koji je se dva milenijuma unazad koristeći svoju moč svoje snove o arhitekturi pretočio u realnost u svojoj Vili u Tivoli-ju. Gradeći kompleks sa preko 30 objekata na posjedu od jednog kvadratnog kilometra: palače, nekoliko termi, hramovi, biblioteke i brojni prateći objektu u okruženju Alesandrijskih vrtova izgrađeni kao echo najznačajnijih spomenika iz cijele imperije, Grčke, Male Azije, Egipta, Afrike, Pirineja ili Apenina- iz krajeva koje je imperator obilazio, u različitim arhitektonskim stilovima, od male rimske kuće do reminiscencija Panteona.

Danas, u brojnim gradovima imamo sačuvane graditeljske slojeve brojnih historijskih epoha. Tako kada posjećujemo jedan historijski grada na primjer Rim ili Pariz ili Istanbul obavezno ostajemo zbunjeni. Ima toliko toga za vidjeti, i sve nam izgleda neorganizirano, ponekad i haotično. Studirajući ovakve slučajeve trebamo definisati vremenske periode, njihovo preplitanje; sve pažljivo aranžirati u logičan redosljed; usporediti date informacije sa već poznatim, kroz stajališta današnjice i kolektivnog znanje o disciplini. Prvo je neophodno zanovati istinu o fizičkoj realnosti sagrađenih objekata, bilo da su od tada izmijenjeni, oštećeni ili potpuno uništeni. Nakon toga idemo ka uspostavljenju stvarnosti od njenog nastanka do toga i zašto su takve kakve jesu. Osim studiranja fizičke strukture in situ, provjerom pisanih i vizualnih dokumenata saznajemo više o tome kako je arhitektura jednog objekta ili kompleksa u prošlosti zaista izgledala, obuhvatajući i pitanja koja se ne odnose samo na fizičke oblike. Grafički dokazi Zgrade su često rođene iz slika i žive u slikama. Prije nego što se započne kopanje temelja ili postavljanje kamena temeljca, zgrada mora biti koncipirana i njezin oblik mora biti sagledan na modelima i u crtežima. Arhitektonski crteži najčešće nose svu draž likovnog stvaranja specifičnoga umjetničkog izraza. Možemo ih pratiti od prapovijesnih crteža, slikovnog pisma (kulturnih i tzv. prirodnih naroda), preko urna i sarkofaga (prapovijesnih i povijesnih njihovih modela), slika crteža, reljefa, pečatnjaka i modela (egipatskih, mezopotamskih, egejskih, grčkih, helenističkih, etrurskih i rimskih) do srednjovjekovnih crteža, a od renesanse nadalje poznajemo autore arhitektonskih djela, a pristupačni su nam i njihovi planovi. U prvim razvojnim fazama arhitektonski prikazi prolaze sličnim putem i u izvaneuropskim kulturama. Nalazimo ih u prvim pokušajima pisma, u vjerskim prikazima, u slikovnom materijalu.


11

Urne i sakralni predmeti reproduciraju profanu i sakralnu arhitekturu, a u pojedinim se društvima arhitekt razvija i djeluje slično kao, na primjer, u europskom srednjovjekovnom društvu. Nasljednik je arhitektonske tradicije obitelji (Japan) ili ima iznimno povlašten položaj (Inke, Južna Amerika). Modeli zgrada u malim mjerilima, napravljeni od gline, drveta ili gipsa, daju potpuni utisak u tri dimenzije konačnog proizvoda koji se projicira. Slikoviti prikaz može predstaviti idealni budući izgled zgrade: na komemorativnim medaljama, npr. dodijeljenim na da postavljanja kamena temeljca ili na prezentacijskim crtežima savršeno izvedenim u perspektivi. Tu su i ostali, apstraktniji crteži. Planovi prikazuju u dvodimenzionalnom uzorku horizontalnu dispoziciju čvrstih elemenata, ako što su zidovi, stubovi i praznine neuokvirenog ili zatvorenog prostora. Presjeci prolaze kroz zgradu vertikalno duž neke zamišljene ravni da bi označili prostorije dužinom i preklapanje podova i krovova u visini; oni takođe pokazuju otvore, bilo da su fizički dostupni ili ne, i tako pomažu da se objasni struktura. Fasade, koristeći vertikalne ravnine, položene uz vanjska lica zgrade pokazuju shematski redoslijed njenih dijelova. Da bismo objasnili, tlocrt crkve Aja Sofija (podignuta 537.godine) u Istanbulu, na prvi pogled vidimo da se nizovi stupaca smjenjuju sa teškim stubovima, da bi opisali veliki kvadratni prostor (trg) i manje polukružne prostore izvan tog centralnog jezgra objekta. Izvana, odnos kupole i gornjih zidova glavnog prostora-koji je u obliku kocke, a zatim, u silaznom redoslijedu, do glavnih pola-kupola, pa do sve većeg umnožavanja elemenata - sve to može biti jednostavno abstrahovano u jednom crtežu zapadne fasade.

Osnov, presjek i fasada Aja Sofije


12

Ovi crteži su nanovo posebno urađeni, ali neka verzija od njih nedvojbeno je pripremljena u šestom stoljeću od arhitekata Aja Sofije, Isidoros-a i Anthemios-a, da se prezentiraju njihovom zaštitnika, caru Justinijanu, koji je crkvu naručio. Također postoje arhitektonski nacrti iz drevnog Egipta i Mezopotamije. Doista, teško je bilo zamisliti kako strukture, i one najjednostavnije i većina tradicionalnih mogu biti izgrađene ne koristeći takvu pripremu. Ispravnim slaganjem desetina skica, dijagrama, tekstova i modela koji su prethodili konačnom rješenju –možemo dokumentiti cjelokupan proces projektovanja. Danas, projektiranje uz pomoć kompjutera omogučava veći dijapazon tehnika predstavljanja arhitekotnskog djela i, isto tako, implementaciju brojnih novih arhitektonskih oblika posebno nakom 1990-te godine.

Department store Birmingham (Future systems, 2003) i Kunsthaus Graz (Peter Cook, 2003) Treba zapamtiti, dakle, da su grafičke i plastične slike neizostavne u izradi i u razumijevanju arhitekture. One su konvencionalni jezik kojim arhitekta komunicira sa svojim partnerima dok oblikuje naš svakodnevni okoliš. Treba pomenuti i klijenti koji zapošljavaju arhitekta da oblikuje njihove arhitektonske želje, i brojne druge učesnike u realiyaciji jednog arhitektonskog dijela. Taj isti jezik pomaže studentima arhitektonske historije, da upoznaju strukture koje do tada nikada nisu vidjeli ili su vidjeli ali nisu razumjeli u potpunosti i jedan od prvih zadataka za njih je naučiti sa lakoćom čitati arhitektonske crteže i modele. Nakon što je zgrada podignuta, njeno postojanje postaje živo, da se predstavlja na razlićite načine: slikama ili skulpturama u reljefu, grafikama, kartama, fotografijama, video zapisom,digitalnim zapisom. Za historiju arhitekture vrijedne informacije se nalaze u svakoj od tih reprodukcija. Ali moramo biti oprezni u tumačenju dokaza koje oni pružaju, jer konvencije različitih medija upotrijebljenih za to sami po sebi su svojstveni. Fotografija je vrijedan zapis koji registruje sve slučajnosti oblika, koliko god sitnih koji spadaju u paletu svojih fiksnih okvira. U rukama slikara ista zgrada može biti prikazana manje klinički, njena masa generalizovana i izvedena u oštrim, jednostavnim površinama sjena i svjetla. Ovo je drugačije svjedočanstvo, jedno od brojnih dimenzija arhitekture.

Stari most u Mostaru: ulje na platnuTadvari (1903) , Bojena fotografija (1895), Digitalna fotografija 2005.godine


13

Pisani dokazi Pisani dokazi, kao i slike, doprinose mnogo bitnih spoznaja za naš studij arhitekture. Rođenje mnogih struktura kao posljedicu podrazumijeva postojanje pisanih dokumenata, od kojih su neki sačuvani s projektom a neki slučajno. Ponekad, naručitelji mogu izraziti svoju želju arhitekti u pisanom obliku. Arhitekta može, pak, prenijeti naredbe svojim podređenim pisanim putem. Pravni ugovori precizno razgraničavaju odgovornosti stranaka. Podizanje javnih spomenika, iziskuje administrativne odbore, čije se smjernice mogu pratiti u zapisnicima sa rasprava, izvještaja i evidenciji plaćanja. Iza ovog neposrednog konteksta, arhitektonska proizvodnja bi bila pogođena, direktno ili indirektno, pravilima građenja u gradovima, uredbama građevinskih obrta i cehova, teorijskih rasprava i priručnika o izradi. Ponovimo, kao i sa vizualnim prikazima, zgrade mogu živjeti u pisanim izvorima prošlosti. Moramo biti vrlo pažljivi pri čitanju dokumenata jer mnoge činjenice mogu biti krivo interpretirane: zaštitnici često pjevaju hvalospjeve svojim kreacijama na posvećenim ili komemorativnim natpisima ili tablama. To je bila funkcija svite historičara da slave građevinske programe svojih poslodavaca. Takođe, trebamo obratiti pažnju na opise zgrada iz prošlosti u starim putopisima ili analima i lokalnim hronikama. U svemu ovome, historičari arhitekture trebaju posuditi filološku disciplinu. Ali jezik, sredstvo izraza, takođe je rasadnik dvosmislenosti. A prevod riječi u fizičku supstancu arhitekture je posebno otvoreno za raspravu. Kostof ilustrira ovu tvrdnju na jednom spomeniku antike, poznatom grobu kralja Mauzolosa od Caria na Halikarnassosu koji nam je dao riječ mauzolej. Smatra se jednim od sedam čuda klasičnog svijeta. Davno je nestao, bez ikakvih tragova osim dijelova skulpturnih ukrasa sada smještenih u Britanskom Muzeju u Londonu, i slučajnih djelića strukture koji su ugrađeni u dvorac Bodrum koji se nalazi na tom mjestu. Mauzolej na Halikarnassosu nastavio je živjeti u sjećanjima putem usmene predaje i kasnije preko tvoraca Latinske literature od kojih je najdetaljniji dio iz Prirodne historije Plinija Starijeg. Ovo je grob koji je sagradila Artemisia za svog muža Mauzolosa koji je umro 351. p.n.e. Na sjevernu i južnu stranu proteže se na 19. 20 m, mada je dužina fasade manja, ukupna dužina fasada i strana bila je 134.10 m. Zgrada se izdizala do visine od 20.21 m i bila okružena sa 36 stubova. Iznad kolonade je piramida visoka koliko najniža struktura i sužava se u 24 etape prema vrhu. Na vrhu je kočija sa četiri konja od mramora, koje je napravio Pythis. Dodatak kočije zaokružuje cijeli posao i dovodi do visine od 42.67 metara. Ponovno stvaranje fizičkog izgleda mauzoleja samo na temelju ovih riječi je veoma težak postupak. Najprije treba utvrditi tačnost riječi samih po sebi. Plinije je živio prije više od 2000 godina. Njegova knjiga je do nas došla u različitim tekstovima, na latinskom i grčkom, te sadrže razlike ili izmijenjena čitanja zbog različitih prepisivača- i tumačenja modernih naučnika. Ovo nije trivijalna stvar. Dimenizije, bilo da su napisane rimskim brojevima ili malim slovima i akcentima u grčkom stilu, lako se mogu pogrešno prepisati ili pročitati. A moraju biti temelj svake obnove. Zamijenimo li mjesta dva prva slova riječi altitudinem postaje latitudinem, mijenjajući značenje „piramide visoke kao donji dio strukture“ u „široke“, oba čitanja imaju svoje pristaše. Između Plinija i Mazolosa protekla su četiri stoljeća. Opis samim tim može biti netačan i Plinije je možda pogriješio u pisanju. Barem jedan naučnik smatra da kada je Plinije dao širine sjeverne i južne strane od 19, 20 m, on je u stvari želo reći kubit, jedinica mjere koja je pola stope duža: nema drugog načina na koji bi se dimenzije originalnih temelja izvučenih na licu mjesta uskladili sa tako malom figurom. Ne piše npr. koliko je bilo visoko postolje ili kako su bili uređeni stupci koji su okruživali zgradu. Historičari moraju žonglirati sa svim tim varijablama, te doći do objekta koji je dostojna interpretacija pisanih i arheoloških dokaza- i vjerodostojan arhitektonski oblik. Oni moraju donjeti zaključke iz jednog sačuvanog stuba ili vijenca kolonade oslanjajući se na dotadašnja saznanja o opštem razvoju grčke arhitekture. Tako nas ne trebaju iznenaditi druge verzije Mauzoleja Halikarnassos različite od onog koji su ovdje opisane, koje se mogu izroditi iz istih podataka.


14

Različite ideje za restituciju mauzoleja (prema Fletcher-u) Ukupni konteks arhitekture Nastojanja da se utvrdi, kroz provjeru pisanih i vizualnih dokumenata, kako je arhitektura u prošlosti zaista izgledala, obuhvatiće i pitanje koja se ne odnose samo na fizički oblik. Ovo može uključivati identitet zaštitnika, pojedinosti o motivaciji za zgradu koju je naručio, identitet i karijera arhitekata, prirodu građevinskih materijala i porijeklo sedimenata, finansijska pitanja i itd. Ali čak ni to nije krajnja granica legitimnih interesa arhitektonske historije. Moramo otići još dalje, do šireg okvira opšte historije, na one dijelove i obrasce koji osvjetljavaju ukupno postavljanje arhitektonske proizvodnje. Arhitektura, sa istaknemo očito, je društveni akt- društveni u oba smisla, metodama i svrhom. To je jedan gotovi proizvod timskog rada; i napravljen je da bi ga koristile grupe ljudi, grupe male kao porodica ili velike kao cijela nacija. Arhitektura je skupo djelo. Ona angažuje specijalizovani talent, odgovarajuću tehnologiju i velike fondove. Budući da je to tako, historija arhitekture učestvuje u proučavanju osnova društvenih, ekonomskih i tehnoloških sistema ljudske historije.


15

Za razumijevanje u potpunosti implementacije jednog projekta, ovdje uzimamo primjer, robne kuće Burnham & Root (Charles Atwood, designer), 1890-94, moramo biti upučeni u ekonomsku situaciju u SAD na kraju 19.stoljeća, filozofiji konzumerizma i poslovnoj etici: urbanoj historiji Chicaga poslije velikog požara 1871; korporativnog finansiranja i zemljišne vrijednosti, geneza robne kuće kao novog koncepta komercijalne arhitekture; pojavu liftova i ranu historiju čeličnih konstrukcija nebodera.

Obnova Chicaho-a nakon požara 1898.godine (Currier & Ives) i robne kuće Burnham & Root Charles Atwood, designer, 1890-94) tokom izgradnje i nakon otvorenja

Ovaj pristup bi trebao biti u prvom planu kao idealan način za za saznanja o našem izgrađenom okolišu. Ukoliko se želimo zadovoljiti manjim, što i moramo, to treba biti u uslovima kada se složimo šta ukupni kontekst arhitekture treba biti. Svaka zgrada predstavlja društveni artefakt specifičnih impulsa, energije i predanosti. To je njen smisao i ovaj smisao se nalazi u njenom fizičkom obliku. Ni sama materijalna realnost ni opšta pozadina kulture nisu dovoljni da se objasni osebujna priroda zgrade. I zadatak historičara arhitekture, na duže staze, ne može biti ništa manje nego potraga za osebujnom naravi tih artefakta s mjesta koje čini naše arhitektonsko naslijeđe. USada ćemo pomenuti četiri pretpostavke koji Spiro Kostof iznosi u svojoj knjizi Historija arhitekture na kojima je moguće temeljiti istraživanja individualnih objekata ili kompleksa koji svojom monumentalnošću zaslužuju da budu evidentirani u historiji arhitektureU.

1. Jedinstvo arhitekture, materijalni aspekt svake zgrade koja se treba posmatrati kao cjelina. 2. Arhitekotnsko okruženje, zgradu treba shvatiti u širem fizičkom okviru i ne samo kao zasebnu

cjelinu. 3. Arhitektonska zajednica sve zgrade iz prošlosti bez obzira na veličinu, status i okolnosti,

sasvim sigurno se trebaju smatrati dostojnim proučavanja. 4. Značenje arhitekture, dodatni materijalni elementi koji utiču na postojanje zgrade trebaju se

smatrati prijeko potrebnim za njihovo razumijevanje. Izuzetno je važno napomenuti da monumentalni objekti predstavljaju brojno izuzetno mali procenat izgrađenih struktura i ne pomenuti ih ostajemo uskraćeni za cjelovitu sliku arhitekture. Jedinstvo arhitekture Opipiljiva prisutnost objekta je nedjeljiva. Struktura koja je drži, estetki profinjen izgled, dekoracije i namještaj, sve je to jedna cjelina. Ne možemo zanemariti mozaik shema unutrašnjosti bizantske crkve, iz razloga što su nebitni za arhitektonski okvir kao takvi, najbolje da se njima nezavisno bave historičari umjetnosti. Nisu samo bizantski mozaici fizički neodvojivi od arhitektonskih okvira svojih zgrada, njihov položaj predstavlja prednost ovog okvira za uspostavljenje ceremonijalne hijerarhije dijelova prema crkvenoj liturgiji koje su smještene unutra i njihove teme su date sa preciznim teološkim značenjima.


16

Mozaik ic crkve Chora (Constantinopol, dans Istanbul 1303.godine)

UIz istih razloga ne možemo izdvojiti strukturu zgrade iz estetskih konvencija koje oblikuju njen izgled i to je ono što zovemo njenim stilom.U Zgrade nisu ni primarno strukturalni okviri niti omotač oblika; pisati historiju arhitekture iz perspektive jednog u korist drugog bilo bi upravo poricanje fizičkog integriteta zgrade – uvijek ostaje otvoreno pitanje neriješeni rat između strukturalnih i formalnih sistema. Može izgledati s vremena na vrijeme da je jedan ili drugi javno prevagne i okolnosti koje će zgrada imati na svoje korisnike. Eiffelov toranj (izgrađen 1889.godine visine 324 metra) izgleda kao struktura nad strukturama. Dvije zgrade mogu početi s različitim impulsima, ali doseći isti rezultat. Struktura i oblik su u stvari jedno te isto.

Eiffelov toranj: detalj konstrukcije za vrijeme izgradnje i opći izgled danas

U većini slučajeva međutim partnerstvo je vrlo zamršeno. Ako pogledajmo ponovo crkvu Aja Sofija, primjetićete da utisak koji se prenosi na unutrašnjost izazvan uz pomoć snažne strukture kostura, koju su arhitekti namjerno zaklonili.


17

Teški stubovi koje možemo uočiti na planu, da spomenemo samo jedno viđenje, sakriveni su u tri dimenzije, barem duž lađe, tako da je samo tanka projekcija dozvoljena izvan štita od stubova koji odvaja lađu od prolaza. Kao posljedica toga, izgleda da se velika kupola lagano naslanja na donje strukture zgrade bez truda, dok u stvarnosti ona punom težinom pritišće četiri golema zidana stuba. Ali ono što se čini čudnim kod detaljnije analize, strukturalne činjenice i estetske namjere, su u stvari jedan jedinstveni materijal o kojem se ne može raspravljati drugačije nego o cjelini. Arhitektonsko okruženje Ni jedna zgrada nije izolovani objekat, dovoljan sam sebi. Pripada većem okruženju, unutar prirode ili okružena drugim zgradama, ili oboje, i izvlači mnoge od svojih odlika iz ovog prirodnog ili stvorenog okruženja koje je obuhvata. Večina objekata, koje proučavamo u historiji arhitekture, su integrisana u tkivo naselja ili grada, grad je njihovo okruženje. Što je grad? Grad su amalgam objekata i ljudi, relativno veliko, gusto i stalno naselje socijalno heterogonih pojedinaca, i gdje je maksimalna koncentracija moći i kulture jedne zajednice. Gradovi su mjesta koja imaju određena fizičke ograničenja, bilo materijalnih ili simboličko, za razdvajanje onih koji pripadaju urbanom od onih koji to nisu. Čak i bez bilo kakvog fizičkog opasivanje, postoji pravni perimetar unutar kojih ograničenja i povlastice primjenjuju.

Kosmički grad: prostorni plan društvene hijerarhije; Praktični grad: funkcionalna konstrukcija međusobno ovisnih

dijelova; Organski grad: ne vidljivi, živeći organizam Gradovi su uvijek dio urbanog sistema, urbane hijerarhije, uvijek postoji kohabitacija sa ostalim gradovima. Čak i oni najmanji gradovi imaju ovisna sela - teritorij koji ih hrani, a za uzvrat im daju zaštitu i pružaju razne usluge. U njima rad je diferenciran a bogatstvo nije ravnomjerno raspodijeljeno među građanima. Ove razlike stvaraju društvene hijerarhije - socijalna heterogenost je aksiomatska, urbana populacija sadrži različite etničke skupine, rase, i religije.


18

Rekonstrukcija zidnog slikarstva sa grobnice u Catal Hiiyiik-u (Turska) vjerovatno najstarija grafička prezentacija plana grada. Blisko postavljeni nizovi kuća ispod oznake koja predstavlja

aktivni vulkan sugerira urbanu fabriku naselja iz Neolitskog doba oko 6500 g.p.n.e.. Gradovi počivaju na konstrukciji vlasništva - uspostavljenom pravu na imovinu oslonjeno na na pisanu evidenciju. Skup javnih zgrada daje gradu mjerilo i građanstvu znamenitosti od zajedničkog identiteta. Vlast u palači, religija u hramu, oko njih servisi, trgovci i zanatlije, i svi u okruženju instrumenata države vojske ili policije koja kontroliše gradsku infrastrukturu, gradske granice i pristupe. Kasnije, palaču lokalnog vladara zamjenjuje jedna ili više luksuznih vila kapitalista, a hram se "sekularizira"- zamjenjuje se gradskom vijećnicom. Najtrajnijih značajka grada je njegova fizičke građa koja čuva dokaze o prošlosti urbane kulture za sadašnje i buduće generacije, ali koja se održava uz znatnu upornost, pod pritiscima novih gospodara i pojačane potražnje. Gradovi su mjesta gdje se odvija određena prenapučenost ljudi, ali to nema vezu sa apsolutnom veličinom ili s apsolutnim brojevima: to ima veze s gustoćom naselja. Velika većina gradova u pred-industrijskom svijetu su bile mali: od 2.000 stanovnika ili manje nije bila rijetkost, a jedan od 10.000 bio bi vrijedan spomena. Od gotovo 3.000 gradova u Svetom Rimskom Carstvu oko 15 je imalo više od 10.000 stanovnika (Keln ili Libek na primjer). Tako je u doba Antike bilo samo nekoliko pravih metropolama, a među njima su najpoznatijji Rim u 2.stoljeću i Chang'an u 8.stoljeću.

Model Rima u drugom stoljeću nove rere

U srednjem vijeku, izvanrednu veličinu do 500.000 dosegli su Constantinopol (Istanbul), Cordoba i Palermo. Bagdad je mogao imati čak milion stanovnika, prije nego što je uništen od strane Mongola


19

1258.godine. Peking je bio najveći svjetski grad sve do 1800, s populacijom od 2,000,000-3,000,000, kada je tu ulogu preuzeo London. Njegovi bliski rivali u 17.stoljeću su bili samo Istanbul, i Delhi.

Istanbul (Konstantinopol) 1635.godine

Pre-industrijski grad, sa svojim simboličkim obrascima, koncipiran u uslovima mita i rituala, zajedničkim svim civilizacijama Starog svijeta tokom nekoliko milenujuma, još se uvijek drži tu i tamo. No, većina gradova je u stalnoj transformaciji, tokom posljednjih nekoliko stotina godina, ponekad i sa vrlo radikalnim kapitalistički orijentisanim zahvatima ka povećanju profita.

Firenca i Venecija Stotine novih gradova u svakom dobu historije su rođen ali mnogi su rano i umri. Zadnjih 50 godina, hiljade novih gradova je sagrađeno širom svijeta, ali samo je nekoliko njih doseglo značajnu važnost.

Pariz 1889.godine ; i Manhatten, New York danas Tokom cijelog zadnjeg milenijuma "genius loci", ili "duh mjesta"održava iste gradova kao glavne gradove država, odnosno svjetske centre različitih aktivnosti.


20

Le Corbusier: "Grad za tri milijona ljudi," projekat iz 1922.godine

I pored velikih napora na planiranju gradova logika maksimalnog profita i dalje drži ljude u nehumanim uslovima življenja

USada da se ponovo vratimo analizi pojedinačnih objekata monumentalne vrijednostiU. Promjene u urbanoj situaciji tokom vremena odmah će uticati na karakter objekta kojeg analiziramo. Onda moramo uzeti u obzir prošlost zgrada, ne kao trajnog tijela u vakuumu, već umjesto toga kao komponentu različitih aranžmana, predmet stalnih promjena. Iz ove perspektive, može se reći da je historija arhitekture proučavanje interakcije zgrada sa prirodom i jedne s drugom još jedna pobjeda. Nasuprot tome, jednostavna temeljna konstrukcija vertikala i horizontala pretvara grčki hram, barem površno u nešto približno čiste forme. Ali ako je za Ajfelov toranj izloženi splet metalnih potpora bolji dio forme, za Partenon na atinskom Akropolisu, vanjske kolonade sa sedlastim krajevima daju jasan iskaz oblika - takođe prikladan dijagram. Način na koji mi doživljavamo arhitekturu također se protivi pojmu zgrade kao fiksnog objekta. Alati za dizajn, kao što su modeli i crteži doprinose krutom osjećaju arhitekture, osjećaj koji je produbljen potrebom za stabilnošću zgrade. No, naš doživljaj arhitekture nije statična slika. Mi se pomičemo do zgrade i krećemo kroz nju i naše lutajuće oko registruje beskonačan broj slika. Mogli bismo posrnuti nenadano na zgradi ili prići joj s leđa ili sa strane. Historija arhitekture živi u ogradi arhitektonskih iskustava, tako da zgrade iz prošlosti nisu svedene na neutralne relikvije već uspijevaju zadržati nešto od svog nastanka i kasnije se koristiti. Kako su objekti prikazani tako se i percipiraju možemo slikovito prezentirati, vodeći se Kostof-om. na primjeru Akroplolisa u Atini. Za ozbiljne putnike 18.stoljeća, kao što su bili James Stuart i Nicholas Revett koji su preuzeli na sebe snimanje legendarnih grčkih ostataka prvi put nakon antike, postoje dva modela percepcije: aktualni (The Tower of the Winds, Athens, Greece,1751) i arheološki. Ili izgled "Parthenon-a od Propylea", HEdward-a DodwellH, (Views in Greece, London 1821).

http://en.wikipedia.org/wiki/Edward_Dodwell�


21

Ovako Partenon danas izgleda, govorili su autori; i taj prikaz odjednom nosi privlačnost egzotične zemlje i osjećaj samodopadnosti zgrada koje vidimo ispred sebe govore o propadanju velikana jednog vremena. Ali kada su se okrenuli od romantike prema arheologiji, zadatak prikaza Partenon-a ne kakav je u momentu njihove posjete bio već kakav je izvorno bio, Stuart i Revett se ograničavaju na crteže sa mjerama. Oni ga ponovo stvaraju, u čistim gravurama oštrih, jasnih linija, originalni dizajn hrama u prilagođenom smanjenom mjerilu i sa pažljivo zabilježenim dimenzijama. Opet smo suočeni sa tradicionalnom apstrakcijom arhitektonske struke. Doista, oni arhitekti koji su u kasnijim desetljećima željeli imitirati Partenon, kao časni oblik vrijednosti, to su lako mogli učiniti iz ovih preciznih slika arheologa a da nisu ni jednom sami vidjeli Atinu, kao na primjer, objekat Druge banke SAD u Filadelfiji, sagrađene 1824.godine. Nasuprot gravura istraživača 18. i 19.stoljeća možemo suprotstaviti dvije skice crtane olovkom Akroplisa koje je napravio Le Courbusier tokom njegovog putovanja u ranim godinama dvadesetog stoljeća.

Pobliži pogled nije niti slikarski niti arheološki. On ne prikazuje sveprisutne turiste koji se penju na ovo mjesto, niti bilo koje drugo lokalno obilježje koje je važno. Niti je skica kopirana paradigma glavnih obilježja Partenon-a.


22

Umjesto toga, vidimo hram na način na koji ga je doživio Le Courbusier, penjući se prema njemu strmom padinom zapadno od ove prirodne citadele i hvatajući pogled na nju i to u dinamičnom uglu kroz unutrašnje kolonade Propylaia, svečane kapije Akropolisa. Dugi prikaz pokazuje zgradu u odnosu na veće prirodne oblike koji nadopunjuju njegov oblik: postolje Akropolisa postavljeno je tako da se podiže kao komad skulpture i planinski vijenac Attica na horizontu koji naglašava njegovu masu. Ovaj okolišni pristup je nov u historiji arhitekture. Odgovara prvenstveno povećanoj brizi unutar arhitektonske profesije za saosjećajan život između nove strukture i starog susjedstva u kojem je napravljena. Sljedeći korak je poštovanje građevinskog tkiva zajednice takvo kakvo jest; izbjegavanje egocentričnih oblika i monumentalnih gesta koji bi omeli njegov ton i kvalitetu; težnja za poboljšanje fizičkog kvaliteta u našim gradovima i konačno koristiti prirodu kao partnera u izgradnje radije već suparnika. Takav koncept koji uključuje okoliš nosi dva obećanja: brigu za starije građevine iz bilo kojeg razdoblja i bilo kojeg stila; toleranciju na prisutnost proteže se i na skromnije napravljene građe. Oba održavaju važnu lekciju za historiju arhitekture. Na osnovu ove lekcije, arhitekt Bernard Tcshumi je projektirao Muzej (otvoren 2010.godine) u sklopu Akropolisa uspješto balansirajući savremeno u historijskom kontekstu što slika koja slijedi zorno prikazuje.

Zajednica arhitekture Ovo je to na čemu se temelji treća pretpostavka: sve građevine iz prošlosti, bez obzira na veličinu, status ili posljedice zaslužuju da ih proučavamo. To nije uvijek bilo tako. Historičari su odabrali da se najvećim dijelom koncentrišu na značajne građevine - definisane javne spomenike, vjersku arhitekturu i bogate, veličanstvene rezidencije. Sklonost nije teško razumjeti. U pitanju su tako važne i velike strukture da kultura širi njihovu najveću energiju. Građene od skupih, dugotrajnih materijala, traju duže od svog neposrednog okoliša jer su tako i zamišljeni. Povezani su sa značajnim gospodarima i uticajnim arhitektima. Subjekat su rasprave u svom vremenu i poslije, i tako pružaju historičarima dovoljno sirovine da bi bili slučaj za njih. Ali tu je više od toga. Historičar arhitekture silno se trudi i dolazi da se identifikuje sa arhitektom i baš kao on ili ona prihvata tradicionalnu razliku između izgradnje i arhitekture. Arhitektura u ovom polaritetu je visoka umjetnost svjesno stvaranje estetskih oblika koji nadilaze praktične zahtjeve funkcije i strukture. Ova dominirajuća kvaliteta je ono što je Vitrivus, rimski arhitekta zvao venustas (ljepota=zadovoljstvo); on ih razlikuje od ostale dvije komponente arhitekture utiltas (funkcija=udobnost) i firmitas (struktura=čvrstoća).


23

Sada zadovoljstvo, venustas, čini zgradu umjetninom - umjetničkim djelom arhitekture. Zadovoljstvo je osigurano kroz ured arhitekta, stručne osobe čija obuka i talent koji posjeduje omogućava poboljšanje estetskog izgleda onoga što će biti sagrađeno. Insitrirajući na ovom pravo, arhitekti su se u modernom dobu izdvojili od inžinjera, koji postavljaju ceste i premošćuju rijeke sa primarnim ciljem rješavanja tehničkih problema, kao i od graditelja, trgovaca novih građevina čiji je jedini motiv zarada. Obzirom da je UzadovoljstvoU, u ovoj šemi Uluksuz,U i obzirom da podrazumijeva profinjenost i osjeća potrebu za njom i bogatstvo da je priušti, arhitekti su tradicionalno služili najvišim slojevima društva- državi, vjerskim vladarima i visokoj klasi. Da bi prihvatili podjelu arhitekture i građenja, historičari su se povezivali sa aristokratskim pogledom na naš izgrađeni svijet. Arhitektura bez arhitekata. Iz više razloga, ovaj pogled se čini nepotrebno ograničavajući. Mnogo toga što smo izgradili ne kvalifikuje se kao „arhitektura“ u ovom strogom smislu; iako ove zgrade su često prožete kvalitetom. U proučavanju arhitekture mi se uglavnom bavimo nekolicinom odabranih, velikih kultura u periodu zadnjih 5000 godina, svjesno zanemarajući brojne značajne kulture ili pojave. Isto tako moramo imati u vidu da izvan ovoga, kroz cijelu historiju postoji "arhitektura bez arhitekata" koju još nazivamo anonimnom, narodnom, tradicionalnom, autohtonom, ruralnom, već prema slučaju i koja se zasniva na spontanoj i trajnoj aktivnosti čitavih naroda, koji ima zajedničko nasljeđe i gradi rukovođen zajedničkim iskustvom.

Umjesto nastojanja da zagospodare prirodom i da teren poravnaju buldožderom, narodni graditelji vole da se suočavaju sa ćudima prirode i izazovom topografije. Humanost ove arhitekture je prije svega ono sjeme za koje se uvijek trebamo nadati da će i dalje nalaziti plodna tla, kao primjer ovdje navodimo Selo Hahoe, Južna Koreja. Opšta svrha historije arhitekture je ispitati konstruktivne impulse dalekih i nedavnih kultura. Kao i kod svih istraživanja prošlosti, vjerovanje ostaje implicitno da kroz pravilno razumijevanje čina stvaranja mjesta, ove najvažnije vještine bez koje život doslovno ne bi postojao, dolazimo bliže u razumijevanju samih sebe. Kada potaknemo historičare da budu objektivni, ne mislimo da bi trebali biti bezosjećajni ili neposvećeni, već da u svojim procjenama trebaju biti potpuni i reprezentativni. Međutim, naš pristup je sveobuhvatnija definicija arhitekture i samim tim demokratičniji pogled na historiju arhitekture. Cilj je ostaviti po strani individualne razlike između arhitekture i građenja, arhitekture i građevine, arhitekture i spekulativnog razvoja; tretirati zgradu sa jednakim zanimanjem bila ona namijenjena za vjerske svrhe, spomenik, komunalna ili stambena; pažljivo razdvojiti stilove i konvencionalne oblike bez bilo kakve diskriminacije; i imati iskreno poštovanje za kulturna arhitektonska postignuća bez obzira na njihovo mjesto porijekla i njihov rasni i teološki identitet.


24

Historičari moraju pokušati govoriti o arhitekturi onako kakva ona jeste, a ne kakva bi trebala biti. Više nemamo kontrolu nad onim što se dogodilo. Naša je dužnost blagonaklono shvatiti kako je to bilo i zašto se dogodilo. Grditi 19.stoljeće, recimo, zbog onoga što je odnosno nije učinio, za historičara nema ništa drugo već ličnu zadovoljštinu. Insistirati na tome da se to ne treba ponoviti je korisna i pravilna funkcija kritike. Historija nema alternative već prihvatiti da pitanje kvalitete nije apsolutno, da su termini kvalitete postavljeni svakim razdobljem ako ne svakom zgradom. Ornamenti, na primjer, su bili više prihvaćeni u određenim historijskim razdobljima već u nekim drugim, ali nema jedinstvenog zakona kada je u pitanju ispravnost ukrašavanja u arhitekturi. Vitruvius posvećuje naučno poglavlje u svojoj knjizi „Red ukrasa“. Za Adolfa Loosa godine 1908 „Ornament je zločin“. Mi ne moramo odlučiti između klasične arhitekture i Loosovog rada, na temelju nekog pretpostavljenog nepromjenjivog principa „ispravnog“ dizajna. To ne znači da pišući o arhitekturi iz prošlosti trebamo odreći ostvarivanja kritičke prosudbe. Samo znači da trebamo utvrditi premise koje upravljaju stilom i oblikom posebno u izgradnji pa tek onda nastaviti suditi o stilu ili građevini u kontekstu tih pretpostavki. Ne smijemo doći u situaciju da upoređujemo objekte iz različitih historijskih epoha, jer to ne bi poslužile nikakvoj svrsi, ali je sasvim legitimno uporediti dvije crkve sagrađene u istom vremenskom periodu. Isto tako, teško je poredjivati ostvarenja nastala u isto vrijeme ali u različitim civilizacijskim krugovima. U večini europskim i američkih škola uči se historija arhitekture zapadnog civilizacijskog kruga što se pravda parolom da ako nešto nije dobro poznato, to je zato što i ne zaslužuje biti. To mnogi savremeni historičari imenuju kao "štetni zapadnjački šovinizam". Ako biste nazvali kombinovane napore Kine, Indije, Japana i ključne islamske zemlje oko Mediterana „nehistorijskim“, to bi se svelo na uklanjanje jedne polovine civilizovanih arhitektura iz domene ozbiljne studije i oslobodilo bi nas tereta razumijevanja.

. Trebamo biti svijesni da u isto vrijeme sa izgradnjom katedrale Chartres (1140), remek djela srednjovjekovnog hrišćanstva, u Indokini je izgrađen veliki grad-hram Angor Wat (prva polovina 12 stoljeća), da je u Marrakesh-u izgrađena Koube Almoravid (1117), a srednje-američka kultura Tolteca i Maya stvorila trajne spomenike od kamena zvjezdarnicu Chichen ltza i Hram ratnika. Značenje arhitekture U ukupnoj analizi arhitekture osim fizičkog postojanja objekata trebamo sagledati zašto su oni tamo i zašto su takvi kakvi jesu. Da bi mogli dati odgovor na ova pitanja trebamo koristiti na dva pomoćna materijalna konteksta: vrijeme i svrha. Vrijeme podrazumijeva niz. Svaka zgrada je uhvaćena u mrežu četvrte dimenzije. Kako se zgrada postepeno gradi ne može se ignorisati milenijski pejzaž oblika u kojem će se uskoro naći. Jednom podignuta, biće neopoziva, bez obzira na njen prirodni život, kao što je neopoziv zvuk jednom izgovoren. Zgrada nam se može sviđati ili ne, možemo je poštovati ili ismijavati je, šokirati se kada prođemo pored ili je zvati neprijatnim nadimkom. Ali, naviknućemo se na nju. Ona postaje poštovana tradicija, čvrstoća u kontinuumu oblika koju nove zgrade nadopunjuju.


25

Ovo ne podrazumijeva historijski determinizam oblika, pri čemu se svaka zgrada mora smatrati neizbježnim potomkom svojih prethodnika. Postoje mnogi faktori koji uslovljavaju slijed ne manjih od namjere zaštitnika ili arhitekte. Ali tradicija je tu: to je jezik, izvor, izazov. To je veliki spremnik arhitektonskog iskustva i ni jedna građevina ne može živjeti izvan toga. Iza onoga što mi zovemo Arhitektonska obnova leži želja za oponašanjem arhitektonskog načina drugog mjesta i vremena, a ne samo pokazivanje poštovanja prema starijim tradicijama, već i povezivanje sa duhom i vrijednostima koje smatramo da su prevladavale tamo i tada. Vladavina Karla Velikog vratila je arhitekturu starog Rima i Ravene kako bi potaknuo svoje uvjerenje da oživljava rimsku vladavinu; u doba renesanse nastojali su dizajnirati vlastite aspiracije po modelu klasične antike; i bliže našem vremenu, 19.stoljeće je prošlo kroz cijelu seriju oživljavanja: gotički, grčki, egipatski, romanički, egzotični – svaki sa svojim posjedom racionalnog oblika i udruženja. No, ipak postoji dodatni motiv za nastavak: čisto natjecateljski pogon koji su tražili zaštitnici arhitekture, uvijek iznova tokom godina, za stvaranjem spomenika koij će zasjeniti sjaj ili prevazići veličinu nekih legendarnih remek-djela prošlosti. Ovo možemo objasniti ponovo koristeći primjer u Carigradu. Biblijski sjaj je ono što je car Justinijan imao na umu kada je ušao u crkvu na dan njenog otvaranja 27. decembra 537.g.n.e. i uzviknuo Nenikika se Solomon -„Nadmašio sam te Solomone“. Ono što se željelo postići nije bio fizički oblik već prototip za slavu jer ne postoji očita sličnost između, kako ga možemo rekonstruisati iz natpisa iz Knjige o kraljevima i Aje Sofije u Carigradu. Opet, hiljadu godina kasnije, Mimar Sinan je vjerovatno želio da nadmaši Aja Sofiju.

Model Hrama kralja Solomona, Jerusalem; Aja Sofija,Istanbul; džamija Sultan Selima, Edirne „Sva arhitektura“ napisao je John Ruskin „proizvodi neki efekat na ljudski um, ne služi samo ljudskom okviru“. Može se reći da je ritual poezija funkcije: u mjeri u kojoj je zgrada oblikovana ritualom, ne donosi se na funkciju zgrade, već je objašnjava. Keopsova piramida osigurava i dugotrajnost faraonova tijela i čini opipljivim njegovom narodu nadu da počiva u vječnosti. Aja Sofija pjeva o neopisivoj hrišćanskoj tajni pružajući mjesto gdje je jedan korisnik čovjek a drugi korisnik je nevidljiv i nepredvidiv. U mjeri u kojoj je arhitektura umjetnost, koja čeka spremna na pozornici ljudskih aktivnosti, historija arhitekture je neizbježno povezana sa ljudskim naporima - vlade, vjere, trgovine, znanja i njegova očuvanja, pravde i njene administracije. Ako je istina da arhitektura izražava isto toliko koliko i sadrži razne funkcije u svakodnevnom životu, historija arhitekture bi trebala pokušati, prije nego što je bude učinjeno, osvrnuti se na zgrade kao opipljive slike vrijednosti i težnji društva koje ih stvara. Posljednji izazov je najbitniji, ali isto tako i najopasniji. Ulazi u zavodljiva dostignuća tumačenja gdje dokaz nikad nije pozitivan. Čitanje zgrada, kao utjelovljenja društvenog poretka koji ih stvara, nije laka stvar. Jer jedno je sigurno, zgrada pasivno ne oslikava uvijek društvo. Ponekad one traže da ukalupe društvene stavove ili da izvračaju kakvi bi oni trebali biti. Da li piramide Gize doista izražavaju apsolutnu moć faraona, ili su izgrađene da bi se postigao ovaj efekat među Egipćanima Starog kraljevstva?


26

Piramide u Gizi (cca 2570-2500.g. p.n.e.) i pogrebna prostorija u piramidi faraona Unas-a (2375-2345.g.p.n.e.) Lewis Mumford u knjizi Kultura gradova, je zabilježio „što je klimavija institucija, to je čvršći spomenik; uvijek iznova civilizacije dokažu izjavu Patricka Geddesa da savršenstvo arhitektonskog oblika ne dođe sve dok institucija o kojoj se radi nije na kraju svog vijeka “. Jedan od specifičnih elemenata arhitekture kao struke je oslanjanje na klijente za resurse potrebne za njeno ostvarenje. U kojoj mjeri se arhitekti oslanjanje na provizije od dominantne političke i ekonomske situacije. Pozicioniranje arhitektura unutar estetskih okvira vrlo često služi da odvrati pozornost simbioznog odnosa gospodarskih i političkih elitama i arhitektonskih ostvarenja. Većina arhitektonskih projekata u gradovima širom svijeta predstavljaju želju i zavjet rasprostranjenih društveno dominantnih pojedinaca i organizacija da materijaliziraju svoje snage u urbanom prostoru. Dok prava narav odnosa arhitekata sa političkim i ekonomskim moćnicima izrazito varira kroz vrijeme i prostor kao i stvarni oblici koje arhitektura uzima, trajna priroda ovih odnosa uokviruje znatno kritičkije upite o arhitekturi. Partnerstvo arhitekture sa dominantnim društvenim skupinama (bliski odnosi između arhitekata i zahtjeva političkih i ekonomskih moćnika) osporava iluziju o arhitekturi kao samostalnoj, umjetničkoj praksi. 18. i 19.stoljeće, razdoblje u kojem arhitekata i njihove arhitekture bili su uključeni u državne projekte, ilustrira nešto od načina na koji izgrađeni okoliš se nalazi u odnosu na politički diskurs. Arhitektura je jedan prostor u kojem nastaju nacionalne države, a od arhitekata se tražilo da njihovi projekti komuniciraju u širokom rasponu vrijednosti i načela za masu korisnika. Veći arhitektonski projekti često su poručeni izričito da odražavaju vrijednosti i dostignuća u nastajanju države, koja se koristi kulturnih artefaktima i prostorima da naglasi svoju razliku od drugih nacionalnih država i za razvoj kulturne udruge s nekim prethodnim nacionalnim režimima. Tom kontekstu vidio nastajanja nacionalnih stilova arhitekture kao važan dio šireg repertoara kulturnih oblika, uključujući zastave, valute, himne, umjetnost, i nacionalne haljina - a koji je razvijen i mobilizirao s eksplicitnim ciljem "izmišljanje" nacionalne kulturne tradicija.

Centralna pošta, Istanbul (Vedat Tek, 1909) Palača komunikacija, Madrid (Antonio Palacios,1917) i palača New York Budapest (Alajos Hauszmann, 1894)


27

U mnogim nacionalnim kontekstima postojala izričita arhitektonskih i političke rasprave o otkriću "poželjan" stil u značajan javnih objekata. Nacionalni arhitektonski stilovi često se povezuju putem prostornih oblika i dekorativnih elemenata s prethodnim stilovima koji simboliziraju pojedine političke ili više religijski obojene epohe da bi tim putem tvorci nacije potvrditili "višestoljetnu historiju". Suvremeni primjer koji odražava te strategije nastale prije 150-200 godina mogu se naći u u zemljama Europske Unije i to u dva smjera: nacionalnom (objekti ujedinjene Njemačke) ili višenacionalnom vezano za jedistvo unije gdje se nastoji konstruisati pripadnost europskom kulturnom identitetu, uglavnom oslanjajući se na arhitekturu i prostor, i pokušati dati obrazac za EU često nejasne post-nacionalne teme, kao što su "jedinstvo u raznolikosti."

Njemački parlament nakon obnove (originalni dizajn Paul Wallot-a, 1894, i novi dizajn Norman Foster-a, 1999)

European Parliament, Strasbourg / Architecture Studio Europe, 1999

Arhitektura je medij kulturnog izražavanja samo do te mjere do koje smo sposobni razumjeti njene poruke. A te poruke su proizašle iz pitanja koje nas danas preokupiraju. Način tumačenja kulture razdoblja ili naroda kroz njihovu arhitekturu mogu nam reći koliko o njima toliko i o nama. Ali možemo biti sigurni da nisu podanici faraona nisu bili ravnodušni na njihove kolosalne gradjevine isto kao i Rimljani na imperijalna zdanja kao na primjer, Trajanov stub, ništa više nego Amerikanci na Washington Monument ili Francuzi na Arc de Triomphe. Također je jasna želja močnika da njihovi objekti imaju što veću visinu, što je zorno prikazano na crtežu iz 1884.godine, koji hvali izuzetan položaj spomenika predsjedniku Washington-u u svjetskoj arhitekturi.


28

rttt

Trajanov stub, Rim (113.g.n.e. visina 35 metara), Washington-ov spomenik (Washington, 1888.god., visin169 metara, i Arc de Triomphe (Paris 1808, visine 50 metara)

Usporedba najviših objekata u svijetu izgradjenih do 1884. godine (U to doba navisi objekat je bio spomenik Washington-u sa svojih 169 metara, a nakon njega je slijedila katedrala u

Kelnu sa tornjevima visine 157 m, zatim slijedi Keopsova piramina sagradjena prije 2500.g.p.n.e. sa svojih 146 metara)


29

Toliko toga je ostalo konstanta u dugoj historiji našeg izgrađenog okoliša: povezanost koju osjećamo sa kućama u kojim živimo, svetištima u kojima se molimo i gdje su pokopani naši, četvrtima naših tlačitelja i dobročinitelja, mjestima našeg zatočeništva i našeg ozdravljenja. Iz ovog razloga, ako ni iz jednog drugog, moramo zaključiti dugi proces istraživanja historije o erama koje su prošle osnovnim i opasnim pitanjem: „Šta je sve značilo?“ U nemogućnosti odgovora možda leži čovječanstvo prošlih kultura i a naše kulture. Interpretacija arhitekture varira kroz vrijeme i prostor, i uvijek je podložno izazovima, pojedinaca i institucija u oblasti arhitekture, sto dovodi do formiranja procesa "kolektivnog plagijata" između arhitekata i kritičara na kojima se temelji nastanak ortodoksije estetske prosudbe o pojedinim stilovima u bilo kojem trenutku Ovo je posebno zanimljivo obzirom da su visoko-profilisani arhitekti vrlo aktivni u širenju tumačenja vlastitog rada u javnoj sferi. Takva arhitekata je stalna prijetnja koja djeluju na razini razrijeđene profesije. Natjecanje je od ključne važnosti u sprečavanju ovih pojava.

Antoni Gaudi: Casa Battlo, Barcelona (1907), i Looshaus (Goldman & Salatsch Store) Michaelerplatz, Vienna (1911)

Erich Mendelsohn: Einstein Tower, Potsdam (1924) i Mies van der Rohe: Seagram Building, New York City (1958)


30

Kao reakcija na internacionalni stil razvijan od 1930-tih, tokom 1980-ih i ranih 1990-ih godina razvio se pokret kritičkog regionalizma više u arhitektonskoj teoriji i, u manjoj mjeri, u praksi. Kritična regionalizam je reakcija protiv standardizacije, "placeless" arhitektura povezana s visokog modernizma i međunarodni stil, obilježen nebodere u velikim financijskim centrima. U potrazi za obranu prepoznatljivih elemenata mjesta protiv standardizacije elemenata kapitalističkog procesa, ova skupina teoretičara je ključna za pojavu kolokvijalna arhitekture koja traži obnavljanje odnosa između izgrađenog okruženja i mjesta kroz osjetljivost na društveni kontekst i okoliš, uključujući na primjer, korištenje lokalnih materijala i stilova, topografske integracija zgrade i povezane odbacivanje tehnokratski razvoja i dominacije instrumentalizirana, design i graditeljstva vođenim profitom. Preispitivanje arhitektura je društvenog značenja u odnosu na političko-ekonomske projekte je ključno u razumijevanju uloge izgrađenog okoliša u suvremenim strategijama regeneracije. Istovremeno sa regionalizmom u arhitekturi inkorporacija "landmark" arhitektonskih projekata u strategiju obnove historijskih gradova u cilju njihovog pomlađivanja postaje trend od 1996.godine otvorenjem Guggenheim muzeja u Bilbao-u (arhitekt Frank O'Gehry) od kada se ovaj projekat najčešće citira kao referentna točka u znanstvenoj literaturi o „re-brand-diranju” gradova.

Takozvana kultna ili "star-arhitektura", započeta 1988.godine sa izložbom dekonstruktivista u MOMA muzeju u New York-u, je forsirana od strane razvojnih agencija koje poručuju arhitektima ikoničan dizajn spektakularnih oblika-da zgrada služi odmah kao prepoznatljivi simbol koji će privući pozornost medija i javnosti dovoljna za poboljšanje slike urbanih centara. Iako možda ili možda ne fizički dominira okolnim krajolikom, objekti-ikone izričito su pozicionirani u odnosu na vizualnog potrošača, bilo da je on posjetitelj koji stoji ispred zgrade ili, vjerojatnije, gledatelj sliku arhitekture u različitim medijima. Također je primijetno da pojava različitih estetskih izražaja "ikona" otkriva rezonancije između arhitektonskih polje i globaliziranih kapitalističkih interesa i stvaranje na kraju dvadesetrog stoljeća transnacionalne elite visokog profila arhitekata ("starchitects") koji su globalno orijentirani na poslovne modele transnacionalnih prostora - kao što su zgrade parlamenta, zračne luke, galerije, velikih trgovačkih kretanja, ili a sportski stadioni. Kao i svaki trend koji nije duboko ukorjenjem u tradiciju "star-arhitektura" koja "poining pointless" (naglašava besmisao) polako, prirodno umire jer talas ekonomskog buma od 1990-te godine koji ju je nosio doživio je recesiju 2008.godine. Kao rezultat takmičarskog procesa u arhitekturi ostaće kao simbol ovog vremena, kao i svih prethodnih epoha da se dosegne maksimalna visina što je zorno prikazano na crtežu koji slijedi.


31

Usporedba najviših objekata u svijetu 2008.godine Kao tehnološki napredna ideja integracije objekata arhitekture sa prirodnim okolišom sve je prisutnija „zelena“ samoodrživa arhitektura koja je krenula od malih nisko-energetskih projekata oko 1970.godine, i postepeno se razvijala dosežući velike cijeline visoke tehnološke vrijednosti sa težnjom izgradnje kompletnih gradova usaglašenih sa okolinom sa niskom potrošnjom energije i humanijim uslovima življenja (na primjer, Mastdar City in Abu Dhabi). Također je prisutan trend tehnološke rekonstrukcije historijskih poznatih kompleksa u cilju njihovog ekonomski racionalnije i za korisnike humanije arhitekture (Empire State Building, New York).

Projekt Normana Fostera Masdar, 17 kilometara od Abu Dhabija, u njemu će živjeti 50 tisuća ljudi


32

Na kraju ovog uvoda u historiju arhitekture želimo pomenuti da arhitekture Bosnia i Hercegovine predstavlja dio europske historije i da prati sve historijske turbulencije na Balkanu. Poseban karakter ovoj arhitekturi daje stalno djeljenje i susretanje kultura. Najznačajnije je prisustvo islamske civilizacije već od sredine 15.stoljeća koja u prožimanju sa zatečenim strukturama i uticajima, a i u stalnom kontaktu sa hrišćanskom Europom, i katoličkom i pravoslavnom, proizvodi specifičnu Islamsku arhitekturu, koja opet od kraja 19.stoljeća utiće na novostvorene objekte nastale u duhu europskih kapitalističkih transformacija. Arhitektura u dvadesetom stoljeću prati europske trendove. Ono što Bosnu i Hercegovinu razlikuje od ostalih europskih zemalja jeste uništavanje njene arhitekture tokom rata 1992-95.god. i godina obnove koje slijede.

Aladža džamija u Foči (1550), Vijećnica u Sarajevu (1898), Parlament u Sarajevu (1975), Bijela džamija u Visokom (1980)

Stari most u Mostaru


33

Kratki pregled razvoja arhitekture Historija arhitekture je zapis kontinuiranog razvoja, počevši od masivnih i jednostavnih oblika Egipta i Mezopotamije, potom više razvijene izgradnje hramova Grčke; preko složenih tipova carskog Rima, sa njihovim mnogobrojnom javnom upotrebom i kroz stoljeća hrišćanstva kada su vjera i strah podizali katedrale i dvorce, sve dok se renesansni ljudi nisu vratili klasičnim tipovima različitih zgrada ovog velikog razdoblja u ljudskom razvoju. Arhitektura, napredovala je kroz godine, razvijala se, oblikovala se i prilagođavala potrebama naroda u njihovom političkom, vjerskom i domaćinskom razvoju. Kratak pogleda na perspektivu proteklih godina otkriva arhitekturu kao kritičku historiju društvenih stanja, napretka, vjere, i događaja koji su obilježili historiju čovječanstva; jer je arhitektura u svim razdobljima bila usko povezana sa životom nacije, genij jednog naroda je nedvojbeno otisnut na njihovim arhitektonskim spomenicima, bilo da su egipatski, grčki, rimski, srednjovjekovni, renesansni ili savremeni. Kroz historiju ljudskog roda, arhitektura, majka svih umjetnosti, pružila je svetišta za vjerovanje, i spomenike mrtvima, domove za stanovanje i objekte javnog života.

Arhitekturu Egipta karakterišu i čvrsti, malo razmaknuti stubovi koji nose kamene nadvoje koji sa strane podupiru ravne krovove. Piramide, koje su među najstarijim kamenim spomenicima, bile su rezultat upornog vjerovanja u sljedeći život koje su vođene egipatskom religijom, koja je takođe vjerovala da će očuvanje tijela nužno osigurati besmrtnost duše. Faraoni su s toga podizali, kao kraljevske utvrde za njihova mumificirana tijela, te ogromne zidane nasipe, koji čak i uz današnje građevinske vještine i dalje čudo u svijetu.

Piramide i mastabe otkrivaju egipatsko vjerovanje u buduće stanje; dok hramovi, sa svojim dvorištima koje su čuvali zatvoreni zidovi su materijalni izrazi nadmoći sveštenstva prema vanjskom svijetu, sa svojim tradicionalnim i mističnim obredima. Hramovi, do kojih se moglo doći duž avenije sfinga podjednako sa svojim tmurnim, jezivim interijerima i aspektom zabrana, govore o isključivosti egipatske vjere, jer oni nisu bili bogomolje za narod nego utočište za kraljeve i sveštenike. Ti kolosalni spomenici ne otkrivaju samo vjerovanje, nego i društvene i industrijske uslove u zemlji faraona tog davnog vremena; ovakve masivne zgrade bilo bi nemoguće napraviti bez despotske vladavine koja zapovijeda radom seljaka i zarobljenika.

Arhitektura Zapadne Azije podjednako odražava nacionalne karakteristike i pokazuje da su Babilonci bili marljivi i praznovjerni poljoprivrednici dok su Asirci i Perzijanci bili ratnici i lovci koji su se više bavili materijalnim već duhovnim pitanjima. Babilonci su radili u ropskom strahu od strašnih bogova, podižući goleme terasaste hramove i umjetne umanjene planine, gdje bi se s vrha astrolog-sveštenik konsultovao sa zvjezdama.

Piramide u Gizi, Egipat oko 2500-2465 p.n.e.

Veliki zigurat Ur, oko 1250 p.ne.e,Nasiriyah, Iran


34

Za svoje agresivne vođe Asirci i Perzijanci su gradili gospodske palače na platformama različitih veličina. Palače su bile ukrašene zidnim skulpturama sa motivima lova, borbe i državnim obredima, u želji da ogromni hramovi i grobnice čuvaju duhovne tajne. Razvoj gradnje od cigle u Babilonu, zbog nedostatka kamena dovelo je do razvoja luka, kupole i svoda, umjesto jednostavnih sistema sa gredama usvojenih u Egiptu i brdovitoj Perziji, gdje je kamen bio dostupan. Lako je ući u trag uticaju Egipta, Mezopotamije i Perzije na arhitekturu Grčke. Arhitektura Grčke odražava svaku fazu grčke historije sa znatnom tačnošću. Građevine egejskog razdoblja ukazuju na avanturistički i progresivan karakter ranih stanovnika Krete, susjednih ostrva i kopna; ali tek nakon Mračnog doba, nekih pet vjekova poslije, sa helenističkim razdobljem pokazana je najrafiniranija arhitektura i skulpture koje je svijet ikada vidio, a to je bilo istovremeno sa sličnim zbivanjima u arhitekturi i političkim institucijama. Grčka je, doista bila najveći izbor umjetničkog nadahnuća, i njezina arhitektura je uticala na gotovo sve stilove do današnjih dana. Religija Grka, naravno, izazvala želju za podizanjem impozantnih hramova i nacionalno likovanje nad konačnim porazom Perzijanaca kod Maratona i Salamine našlo je izraz u izgradnji mnogih finih hramova u pedeset godina nakon rušenja neprijatelja. Svjetski poznate građevine na Akropoli bile su završene u vrijeme vladavine Perikla, (444-429.g.p.n.e.) period koji označava vrhunac napretka atinske umjetnosti i kulture. Dok su egipatski hramovi bili kraljevski spomenici sa visokim zidovima koji su branili i sakrivali misteriozne dvorane od javnog pogleda, grčki hramovi, sa druge su strane, bili javni spomenici Bogu, okruženi sa otvorenim kolonadama postavljeni u svoj ljepoti stubova, greda, i isklesanim zabatom koji je mogao vidjeti cijeli narod. Egipatski hramovi su bili kraljevski prerogativ; grčki hramovi su bili narodna baština. Grčke narodne igre poticali su književnost, muziku, dramu, a one su bile odgovorne za podizanje pozornica, borilišta i pozorišta. Zapis u arhitekturi historijskih događaja može se pratiti izvan granica Grčke i njenih kolonija čak i u sjevernoj Indiji, gdje se uticaj grčke umjetnosti odražava u arhitekturi, koja je opet pod uticajem muslimanske umjetnosti. Grčki tip arhitekture je razvijen iz drvenih struktura uspravno postavljenih potpornih greda i nagetih stropnih konstrukcija. Ova jednostavna arhitektura ostvarena drvenom građom ponovo je rađena u kamenu, i ostavši jednostavna sve dok kvalitete kamena nisu dovele do daljnjeg razvoja. Suptilni umjetnički smisao Grka dovela ih je do potpunog iskorištavanja jasne, sjajne atmosfere i fino-zrnastog mramora svoje zemlje za proizvodnju tehničkih delicija a njihove tehničke vještine se vide u savršenim proporcijama i rafiniranoj izvedbi koji su odredili predivnu arhitekturu koja više nikad nije bila jednaka. Dvije vrste stubova i trabecija su razrađeni, dorski zapadnog i jonski istočnog grčkog teritorija, i kasnije je evoluirao treći korintski. Ova tri su poznata kao „Arhitektonski redovi“. U helenističkom razdoblju koje je slijedilo mnogi svježi tipovi gradnje su razvijeni, i građevinska procedura je pojednostavljena poboljšanjem dizanja kotača i i izuma krovišta kao da su građevinski napreci bili planirani. Rimljani su radije kopirali helenističku već helensku arhitekturu, pogotovo nakon 146 p.n.e. kada je Grčka postala rimska provincija.

Parthenon, Acropolis, Atina, Grčka.

447- 432.g. p.n.e.,


35

Arhitektura u Rimu bila je pod uticajem zidarskog zanata svojih prethodnika, Etruščana i kombinovane luka sa stubovima. Iako su Rimljani pokrenuli upotrebu stupaca i trabecija kao ukrasnih obloga stubova sa polukružnim lukovima, i dalje su koristili stubove konstruktivno, kao veličanstvene kolonade foruma, palače i hramova. Društveni i politički razvoj među Rimljanima prikazuje se u raznolikosti i monumentalnoj prirodi njihovih zgrada, pored impoznatnih hramova ukrašenih finim skulpturama, bilo je i javnih zgrada komplikovane konstrukcije dizajniranih za razne svrhe. Imperijalne palače u velikoj mjeri govore o raskoši i luksuzu rimskog dvora; dok su vrhunski uređene privatne kuće kao u Pompejima, ukazuju na važnost doma pod patria potestas (očinska vlast), što je bila osnova rimskog prava. Rimska ljubav za pravdu je očita u brojnim bazilikama i sudovima, dok pozorišta ukazuju na različite ideje drame od onih grčkih.

Amfiteatri su bili novoizgrađeni objekti za naticanje ljudi protiv divljih zvijeri, i oni svjedoče o grubosti više već snazi karaktera pomoću kojeg su Rimljani pokorili tadašnji svijet pod svoju dominaciju, dok su velike „terme“ dokazi luksuza koji je doprinio propadanji i padu Carstva. Velike rimske ceste i trijumfalne kapije u različitim dijelovima Evrope su trajni izraz rimske moći i dominacije. Nadalje, korištenjem novog izuma betona i i upotrebom luka, svoda i kupola, Rimljani su uglavnom bili nezavisni od lokalnih građevinskih metoda i time je arhitektura Rima bila kopirana u svim dijelovima carstva i postala temelj sve evropske arhitekture. Propast Rima, vjerno portretirana u njenoj kasnijoj arhitekturi, kulminisala je u njenom konačnom gubitku svjetske moći; to je bio kraj velikog poglavlja, kako civilizacije tako i arhitekture.

Hrišćanstvo nova snaga u svjetskoj historiji postepeno je uvodilo promjene. Hrišćanska vjera se prva proširila diljem Rimskog carstva pomoću vojnih autocesta, i hrišćanska propaganda se proširila iz mjesta svog rođenja u Judeji, prvo u Rim i onda iz ovog centra do kraja straog svijeta. Uspostava hrišćanstva kao državne religije rezultirala je izgradnjom više tridesetak crkava tipa bazilika u Rimu. Te crkve, uz zadržavanje poganskih arhitektonskih značajki, postepeno su se promijenile u skladu sa zahtjevima nove religije.

Arhitektura je dobila novi smjer prelaskom novog glavnog grada iz Rima u Bizant, gdje se i razvio stil poznat kao bizantinski, koji je dosegao svoj vrhunac sa Sv. Sofijom, u konstantinopolu (danas Istanbul) i postao službena arhitektura Istočne ili Grčke Crkve. Ovaj stil, kao i pravoslavna vjera kojoj je služio, ostao je začuđujuće nepromijenjen čak i u novije doba.

Pantheon, Rim, Italija, 126.g.n.e

Aja Sofija, , Istanbul, Turska, 537


36

Period od raspada Rimskog carstva pa do vladavine Karla Velikog predstavlja pauzu u razvoju arhitekture. U osmom stoljeću umjetnost je oživila, posebno između 10-tog i 12-tog stoljeća, novi narodi gradili su katedrale, crkve, samostane i dvorce u stilu koji je bio razvijen iz kasno rimske arhitekture, pa je zato i nazvan Romanika. Vjerski entuzijazam koji se manifestirao u Krstaškim ratovima, dao je pokretačku snagu za veliki razvoj arhitekure u Srednjem vijeku, koji je isključio loše iz Romanike i dato mu je ime Gotika. Popularni vjerski žar doprinjeo je naglom porastu gradnje crkava u 13.stoljeću, kada su razvijene i nova metoda građenja, gdje se sitno kamenje spajalo u ravnoteži, a šiljasti luk je postao odlika stila. Šiljasti „krstasti i pločasti“ svodovi, preko uzvišene crkvene lađe, sada su održavani okolnim upornjacima i lebdećim potporama, težinom oslonjenom na šiljcima; ti upornjaci su preuzimali potisak sa krova i zidova, koji više nisu bili potrebni za potporu i mogli su biti zamijenjeni sa velikim prozorima od obojenog stakla. Evropska arhitektura do ovog razdoblja može se podijeliti na tri glavna tipa, razlikujući se po bitnim građevinskim načelima:

(I) Grčki ili skeletni stil koji se sastoji od stubova o greda (II) Rimski ili kompozitni stil, kombinuje stubove i polukružne lukove (III) Gotički ili zakrivljeni stil u kojem preovladavaju prelomljeni lukovi

Renesansa - velikom oživljavanju stare rimske arhitekture, pojavila se nakon duže pauze u normalnom razvoju arhitektonski oblika. Novi pokret je rođen u uspješnom, trgovačkom gradu Firenci, gdje su ga poticali Medici i spisi Dantea, Francescoa Petrarce, Boccacia, a dok je dodatno ojačan novootkrivenim grčkim i latinskim autorima: među kojima su prije svega bili spisi Vitruvija. Mnogi važni faktori su doprinijeli slobodi mišljenja i djelovanja u dobu spremnom za promjene. Izum štampanja pomogao je u širenju znanja; korištenje baruta pomoglo je promijeniti metode ratovanja; pomorski kompas otvorio je Novi svijet i imigracija Grka u Evropu nakon pada Carigrada 1453.godine takođe nije bilo bez uticaja. Sva su ova mišljenja i djelovanja uticala na umjetnike kao što su Alberti, Donatello, Bramante, Raphael, Michelangelo, Palladio i mnogi drugi.

Firentinska katedrala, Firenca, Italija, 1436

Notre Dame Paris, Francuska, 1345


37

Barok je nastao u procesu razvoja Renesanse. Karakter arhitekture novih crkava i palača vjerno odražava ove promjene u korist Klasičarske tradicije upotrebom, modifikovanig oblika, rimskih pravila arhitekture poluloptastih kupola i ostalih klasičnih odlika, umjesto šiljastih lukova, svodova koji se sijeku i vertikalnih značajki Gotike. Renesansni pokret se proširio iz Italije preko francuske, Njemačke, Španije i Holandije i Engleske, iako u različito vrijeme zavisno od udaljenosti od zemlje postanka.

Elizabetinski period, kada je Engleska postala protestantska, obilježeno je sa priljevom ne samo hugenota, već i flamanskih i njemačkih zanatlija, protestanata. Kasniji Renesansi period bio je više pod uticajem klasičnog, zahvaljujući proučavanju italijanske umjetnosti Iniga Jonesa i radu Sir Christophera Wrena u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća, poslije Velikog požara u Londonu.

Industrijska revolucija počela je tokom devetnaestog stoljeća. Stanovništvo se enormno povećalo, koncentrisano u zonama industrijske proizvodnje, gdje su bile potrebne različite vrste zgrada potpuno novog tipa: društvene, civilne, komercijalne i industrijske. Jednostavnost prevoza materijala gotovo je potpuno uništila regionalni karakter u arhitekturi koji je prije koristio lokalni građevinski materijal i stvorili novu potražnju za besprimjernim tipovima struktura.

U kvalitetu i vrsti, toliki je bio program građenje, da je za neko vrijeme utilitarne ciljeve ojačao, a funkcija i vanjski izgled gotovo potpuno su se razdvojili.Stari arhitektonski stilovi su namjerno ponovo oživljeni, često bez većeg opravdanja od sklonosti pojedinih arhitekata. Prije 1914.godine svaki uobičajeni stil imao je svoje običaje. U međuvremenu, podstruje su bile na djelu. Inžinjeri-arhitekti, sa malo razmišljanja, riješili su velike strukturalne probleme sa spektakularnim uspjehom, u drvetu, cigli, čeliku i na kraju armiranom betonu; ovaj posljednji i ostali novi materijali, polako su nastavili da informišu uobičajene strukture i da proizvode njihov vlastiti pravi vanjski izgled prosvijetljenog dizajna, progresivno donoseći nove građevinske tipove u razmatranje i koristeći materijale modernog doba racionalno postiže harmonične cjeline. Od skromnih početaka pokreta Umjetnost i zanati u kasnom devetnaestom stoljeću, putem Art Noveau i bijesnog Funkcionalizma, arhitektura je postigla novi i čist izraz u ovom stoljeću. Čelik i armirani beton su njegove kosti, a beton, cigla, metal, staklo i drugi niz prirodnih i sintetičkih materijala njegovo tijelo. Još uvijek nije zreo, niti je dosegao prihvatanje; mnogi problemi čekaju rješenje. Ova arhitektura “mašinskog“ doba sve više nalazi svoj put diljem Evrope i Novog svijeta. Kolonizacija, je počela mnogo ranije. Sa industrijalizacijom evropski inženjering i arhitektura se izvoze u Novi svijet, bez velikog poštovanja prema lokalnim kulturama, posebno u Americi kada su u pitanju Maje i Inke.

Bazilika svetog Patra, 1506-1626, Rim, Italija

Kristalna palača, Hyde Park, London, 1851


38

Idući na istok od mediteranskog bazena, moderna arheologija je locirala dva čvora ili kolijevke civilizacije, jedno u koritu rijeke Ind u sjeverozapadu indijskog potkontinenta (današnji Pakistan) i drugo na sredini rijeke Hwang Ho (Žute rijeke) i Yangtze-Kiang, Kina, koje su se uporedo razvijale sa civilizacijama arhitektura Egipta i Mezopotamije. Obe su bile jako nezavisne od drugih glavnih središta, mada su putem Inda imali kontakte sa Sumeranima, koji su bili sličnog porijekla, koji su u vezi putem događaja na rubu Iranske visoravni koja se nalazi između. Regija Inda, regija uz rijeku naseljena je nakon 3000. godine p.n.e. i u jako dugom periodu od oko 2500-1500.godine p.n.e. prikazuje napredne civilizacije uporedive s onim iz savremene Mezopotamije. Propali su sa invazijom Arijaca oko 1500-1000 g.p.n.e. ali su ostavili bitan trag na Hindu civilizaciju koja je preživjela. Kako se razvijala arhitektura na Indijskom poluostrvu, na svom krajnjem području obuhvatalo je zemlju na istoku od Burme do Malajskog arhipelaga na istoku, i misionari i trgovci su prenijeli uticaj u Kinu pa čak i Japan. Temeljna kineska kultura doživjela je svoj vrhunac u razdoblju Shang (oko 1766-1122 g.p.n.e.). Civilizacija u Japanu je relativno zakasnila, i jedva da se može smjestiti prije sredine prvog milenija p.n.e. sadržajno, njihova arhitektura se može izvesti iz Kine, ali je ipak dosljedna i konzervativna. Također, u mogućnosti smo da pratimo, kroz uspone i padove uzastopnih stilova, njihov kontinuirani razvoj težeći prema zapadu, šireći se ka Mediteranu, a zatim sa kolonizacijama od 15.stoljeća Zapadni svijet postepeno zauzima Istok i vrši snažne transformacije tamošnje tradicije. Islamska arhitektura se u kontinuitetu razvija posljednjih 14 stoljeća, šireći djelomičnu ovisnost regionalnih uticaja na ogromno područje od Atlantika do Pacifika, danas obuhvatajući oko 60 zemalja. Mnogi regionalni stilovi su razvijeni tokom nekoliko vjekova (Umayyad, Abasid, Fatimid, Seljuks, Almoravid i Almohad, Ayyubid, Mamluk, Safavid, Mughal, i Osmanski) a poslije 1800. sa modernizacijom ili uticajem zapada na islamski svijet, Islamska arhitektura kreće u internacionalizaciju i globalizaciju.

Mohenjo Daro, Pakistan 2600 g.p.n.e., jedno od najstarih urbanih cijelina u svijetu

Taj Mahal, Agra, Indija, 1653.god.

Veliki Kineski zid, od 220 p.n.e do 17. stoljeća


39

Tokom dvadesetog stoljeća, nakon Prvog svjetskog rata, arhitektonska pozornica je postala sve više i više međunarodna, a nakon 1970. tendencije globalizacije su u porastu. Međunarodnom stilu je trebalo 40 godina da se razvije, (1925-1945) sa nekoliko podstilova (De Stijl, Bauhous, Konstruktivizam, Art Deco, ili Modernizam). Takođe, tokom istog perioda, fašizam i nacizam je gradio svoje „spomenike“ tame.

Razdoblje nakon 1970-tih godina karakteriše High-tech arhitektura i Postmodernizam, Dekonstruktivizam i na kraju tokom posljednje dekade pokretanje prema zelenoj i samo-održivoj arhitekturi. Mnogo je arhitekata doprinijelo razvoju arhitekture u dvadesetom stoljeću, ali ovdje treba spomenuti nekoliko njih: Otto Wagner, Frank Lloyd Wright, Le Courbisier, Mies van der Rohe, Walter Gropius, Philip Johnson, Kenzo Tange, Frank Gehry, Richard Rogers, Norman Foster. San svakog arhitekte da dizajnira nešto idealno i veliko, zato ovaj tekst završavamo sa crtežom utopijskog grada na Mediteranu - Umm el Madayan na početku 21.stoljeća, kao poruka da uvijek moramo maštati i čuvati entuziazam.

Muzej Solomon Guggenheim, New York, USA, 1959


40

Ilustracije uz uvodno poglavkje

o Ilustracije na stranicama 2, 3 (1 i 2), 4, 5 (1) i 20 su pripremljene na osnovu crteža iz knjige Nathan B.Winters-a Architecture is Elementary (1986).

o Ilustracije na stranicama 11, 14 i 17(1) su urađene na osnovu crteža iz knjige Bannister Fletcher-a: A History of Architecture on the Comparative Method (1996).

o Ilustracije na stranicama 12 (3, 4, 5) i 32 (2) su iz knjige Amir Pašić-a Celebbrating Mostar (2005)

o Ilustracije na stranicama 17(2) i 21(5) su iz knjige Spiro Kostof- a History of Architecture-Settings and Ritual (1995).

o Ilustracija na strani 39 je iz knjige Umm el Madayan - An Islamic City Through the Ages (autori:Ayoub, Binous, Gragueb, Mtimet, Slim i Corni) Boston 1994.

o Sve ostale illustracije su uzete sa interneta direktno - traženjem željenog subjekta. Literatura uz uvodno poglavlje

• USSSva poglavlja biće dostupna na web adresi autora, sa listom literature vezano za prezentiranu temu.

• UOsnovna literatura koja daje opći prikaz razvoja arhitekture: o Vitruvius, Marcus Pollio: Deset knjiga o arhitekturi-prevod ,Svjetlost Sarajevo (1990) o Fletcher, Bannister (1996): A History of Architecture on the Comparative Method o Kostof, Spiro (1995): History of Architecture-Settings and Ritual o Khan, Hasan-Uddin (2001): International Style-Modernist Architecture from 1925 to 1965 o Mumford, Lewis (1938): The Culture of Cities o Hillerbrand, Robert (1994): Islamic Architecture: Form, Function and Meaning o Jencks, Charles (1993): Modern Movement in Architecture • UInternet

Struktura poglavlja koja slijede U 60 poglavlja, koja slijede, biće dat simultani pregled značajnih arhitektonskih događaja u različitim civilizacijskim krugovima u različitim u historijskim slijedovima. Također ključni arhitekti i njihova ostvarenja biće posebno elaborirani. UCijela tematika je podjeljena u četiri knjige, svaka sa 15 poglavlja, prema vremenskim epohama:

1. Historija arhitektura do 330.godine 2. Historija arhitekture od 330.do 1450.godine 3. Historija arhitekture od 1450. do 1850.godine 4. Historija arhitekture poslije 1850.godine

o Islamska arhitektura, iako u kontinuitetu od 622.godine, biće predstavljena u drugom

trećem i četvrtom dijelu - prateći vremenski razvoj i simultanost sa ostalim arhitektonskim pravcima.

o Arhitektura Bosne i Hercegovine biće tumačena posebno sa više detalja, iz razloga prilagođavanja programima studija.

o Historija umjetnosti biće prezentirana u dva posebna kursa, prvi obuhvata razdoblje prije 1850.godine, a drugi poslije te godine do danas.

Documents

amir pasic historija arhitekture