Univerzitet u TuzliEkonomski fakultet u Tuzli

Seminarski rad iz predmeta RAZVOJ EKONOMSKE MISLI

Anne Robert Jaques Turgot : Razmišljanja o formiranju i raspodjeli bogatstva

Mentor: Studenti:Dr. sc. Zijad Džafić, vanredni profesor Jarčević Selma I-2835/11

Klapić Elma I-2946/11

Tuzla, decembar, 2012.

SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................1

1. POJAM I IDEJE FIZIOKRATSKE ŠKOLE.................................................................2

1.1. Prirodni poredak i laisses faire.....................................................................................3

1.2. Čisti prinos – produit net..............................................................................................3

2. ANNE ROBERT JACQUES TURGOT..........................................................................4

2.1. Turgotov zakon opadajućih prinosa.............................................................................6

3. RAZMIŠLJANJA O FORMIRANJU I RASPODJELI BOGATSTVA......................7

3.1. Teorija proizvodnje i distribucije...............................................................................10

ZAKLJUČAK.........................................................................................................................16

LITERATURA.........................................................................................................................17

UVOD

Fiziokratizam je škola ekonomske misli koja je, sredinom osamnaestog stoljeća nastala i razvijala se u Francuskoj. Fiziokratizam je nastao kao intelektualna reakcija na merkantilističku teoriju i politiku u Francuskoj, posebno zbog zapostavljanja i lošeg stanja francuske poljoprivrede, siromaštva i eksploatacije seljaka. Fiziokrati su djelovali kao prosvjetitelji seljačke klase i literarni branitelji njihovih ekonomskih interesa.Učenje o prirodnom poretku čini središnji dio fiziokratizma. Utemeljitelj fiziokratizma je Anne Jacques Robert Turgot, koji predstavlja osnovnu tematiku ovog rada.

Turgot i ostali fiziokrati odbacuju merkantilističko učenje o materijalnom bogatstvu. Prema fiziokratima bogatstvo ne nastaje u razmjeni dobara, već se povećava proizvodnjom i to poljoprivredom. Fiziokrati su bili ekonomski pisci koji su prvi pokušali objasniti pojavu ekonomskog viška i kružni tok ekonomskih procesa. Smatrali su da se ekonomski višak pojavljuje isključivo u poljoprivredi koju su tretirali kao jedinu granu proizvodnje. Taj višak nazivali su ˝produit net˝ jer su ga tumačili kao dar prirode koja se izražava kroz poljoprivredu. Promatrali su ga u naturalnom obliku kao razliku između količine uloženih sredstava (inputa) i rezultata proizvodnje (outputa).

Turgot je bio francuski političar i ekonomist (Pariz, 10. V. 1727 – Pariz, 18. III. 1781). Završio je studij prava. Obrazovan i svestran, napisao niz članaka za Diderotovu Enciklopediju. Godine 1761. napisao je Pismo o toleranciji u kojem se zalaže za vjersku snošljivost, a 1766. dovršio svoje slavno djelo Razmišljanja o stvaranju i raspodjeli bogatstva.

Kao ministar financija djelovao na mnogim poljoprivrednim i finansijskim reformama (ukinuo carinske prepreke za trgovinu žitom, smanjio pristojbe na uvoz hrane u gradove, ukinuo brojne plemićke povlastice i težio osloboditi trgovačko-obrtničku djelatnost od bilo kakvih ograničenja). Predlagao je i proširenje izbornoga prava, reformu školstva i državnu potporu socijalno najugroženijim slojevima.

Rad se sastoji od 3 tematski povezane cjeline u kojima se razrađuje opširnije djelo i život Anne toberta Turgota. Naime u prvom dijelu je uopšteno obrađen fiziokratizam kao pravac unutar kojeg se i javlja ovaj veliki mislilac. Obradili smo pojmovno određenje fiziokratske škole kao i teorije koje se vežu za ovaj period i ovo učenje, u cilju boljeg shvatanja rada i stavova ekonomiste kojeg ćemo kasnije spomenuti, a čija biografija predstavljaja suštinu ovog pisanog djela.

Drugi dio rada obuhvata biografiju Turgota i njegov zakon opadajućih prinosa koji je jako poznat i primjenjivan u ekonomiji. Posljednji dio rada se odnosi na razmatranje njegovog posebnog djela Razmišljanje o stvaranju i raspodjeli bogatstva.

1

1. POJAM I IDEJE FIZIOKRATSKE ŠKOLE

Fiziokratizam je veoma zaslužan što je odbačeno merkantilističko shvatanje da je promet izvor bogatstva. Po njemu je izvor vrijednosti i bogatstva u proizvodnji. ˝Fiziokratski sistem prvo je sistematsko shvatanje kapitalističke proizvodnje.˝(Marks).

Obilježja fiziokratske škole:

zastupaju tezu organizacije društva na temelju prirodnog poretka – život društva treba se odvijati prema zakonitostima prirode

državnu regulativu u gospodarstvu smatraju štetnom i nepotrebnom osim kada se javljaju poremećaji u gospodarstvu

zbog promicanja liberalnih načela možemo ih smatrati pretečom liberalne škole

temeljna pogreška njihove teorije je proglašavanje poljoprivrede jedinom produktivnom aktivnošću ljudi

fiziokrati su smatrali da se nova vrijednost stvara jedino u poljoprivredi dok ostale grane samo prerađuju rezultate poljoprivrede, a preradom se ne stvara nova vrijednost već se samo mijenja oblik.1

Dva su polazišta dominirala fiziokratskim shvatanjima:

priroda, tj. Zemlja, kao jedini izvor bogatstva,

rad; dijeli se na proizvodni i neproizvodni.

Fiziokrati su naglasili važnost proizvodnje u stvaranju nove vrijednosti, a ne samo trgovine kao kod merkantilista. Za njih je tržišna vrijednost bila u drugom planu, a potpuno su se usredočili na upotrebnu vrijednost proizvoda. Fiziokrati su vjerovali da sve bogatstvo izvire iz poljoprivrede. Samo u poljoprivredi, i to zahvaljujući darežljivosti prirode, proizvodni napor (tj. rad) stvara višak proizvoda, ono što premašuje troškove proizvodnje. (Trgovina i manufaktura ne stvaraju višak; one su doduše nužne, ali su sterilne). Višak stvara poljoprivreda i izdržava sve druge proizvodače.

Za razliku od merkantilista, koji su smatrali da je izvor svih bogatstava u novcu i plemenitim metalima i stoga su izučavali većinom oblast prometa, fiziokrati se bave proizvodnjom i to poljoprivrednom proizvodnjom jer „zemlja je izvor svih bogatstava“. Industrija samo preobražava već postojeće vrijednosti. Zbog toga ona ne utiče na promjenu materijalnog bogatstva zajednice i nju treba osloboditi svakog miješanja države jer bi se ono negativno odrazilo na poslovanje industrije. Država treba da interveniše samo u oblasti oporezivanja zemlje.

Najznačajniji fiziokratski doprinosi bazirali su se oko ideje prirodnog poretka:

1 E. Roll, Povijest ekonomske misli, „Kultura“, Zagreb, 1956. str. 45.

2

Ideja o poljoprivredoj proizvodnji kao izvoru bogatstva

Ideja o neto produktu

Ideja o ekvivalentnosti razmjene

Podjela društva na klase

Neophodnost uspostavljanja i održavanja ravnoteže

Zakon o opadajućim prinosima

1.1. Prirodni poredak i laisses faire

Osnovna koncepcija ovog shvatanja bila je da sistem treba da bude u vidu prirodnog poretka, i to shvaćen kao prirodno stanje koje ne treba mijenjati i prilagođavati civilizaciji, jer su smatrali da je ono vještačko. Fiziokrati su tvrdili da ljudima vladaju prirodni zakoni koji se ne mogu izmjeniti nikakvim državnim zakonima. Prirodni zakoni su vječni i nepromjenjivi. Prirodni poredak je isti za sve ljude i sva vremena . On je jedinstveno, vječno, nepromjenljivo i univerzalno zakonodavstvo, ono je očevidno božansko savršenstvo.

Prava ljudi prema Tirgou nisu zasnovana na njihovoj historiji, već na njihovoj prirodi. Suština prirodnog poretka ogleda se u tome što se interes pojedinca podudara za zajedničkim interesom svih. Pojedinac će sam, na prirodan način, da nađe najkorisniji put, a želja za uživanjem pokreće društvo ka najboljem mogućem stanju.2

Ekonomski život treba da se zasniva na principu laisser-faire koje zahtjeva ukidanje svih oblika državne intervencije. To je bio izraz shvatanja i težnji već ojačane trgovačke i industrijske buržoazije. U tom smislu E. Rol (Eric Roll) zapaža da upravo zato, što se zemlja smatrala kao jedini izvor bogatstva, praktični zaključak bio je protiv posjedničkih interesa - jedinstven porez. Taj je zaključak, zajedno s neintervencionističkom politikom, postao snažna pomoć razvitku industrije, premda u shvatanjima fiziokrata nije nikad imao tu namjenu.

1.2. Čisti prinos – produit net

Centralnu tačku njihove analize predstavljalo je traganje za čistim prinosom u poljoprivredi. Fiziokrati su smatrali da čist prinos postoji samo u poljoprivredi, jer samo u njoj proizvedeno bogatsvo premašuje utrošeno bogatstvo. Ni u jednoj drugoj privrednoj djelatnosti ljudski rad ne stvara ništa novo. U manufakturnoj industriji radom se mijenja samo oblik ili dodaje nešto prvobitnoj materiji.

Zato fiziokrati dijele rad na dvije vrste: proizvodni i sterilni. Prvi predstavlja rad koji može proizvesti višak, odnosno nešto iznad bogatstva koje se troši da bi se proizvodilo. Sterilan rad je svaki drugi rad, tj.sve nepoljoprivredne djelatnosti, jer one ne stvaraju novo bogatstvo. Pošto su poljoprivredni višak izražavali u naturalnim pokazateljima, fiziokratima nije bila potrebna teorija vrijednosti, posebno teorija radne vrijednosti.2 Dž. Hatibović, ''Ekonomski razvoj'', Bihać, 2003, str. 112.

3

2. ANNE ROBERT JACQUES TURGOT

Francuski političar i ekonomist (Pariz, 10. V. 1727 – Pariz, 18. III. 1781). Završio studij prava. Obrazovan i svestran, napisao niz članaka za Diderotovu Enciklopediju. Godine 1761. napisao je Pismo o toleranciji u kojem se zalaže za vjersku snošljivost, a 1766. dovršio svoje slavno djelo Razmišljanja o stvaranju i razdiobi bogatstva – jednu od prvih rasprava na načelima moderne polit. ekonomije.

Slika br. 6: Žak Tirgo3

Izvor: http://www.jatsbulgaria.org/upload/images/article_5-TURGOT%281%29.jpeg

Kao ministar financija djelovao na mnogim poljoprivrednim i finansijskim reformama (ukinuo carinske prepreke za trgovinu žitom, smanjio pristojbe na uvoz hrane u gradove, ukinuo brojne plemićke povlastice i težio osloboditi trgovačko-obrtničku djelatnost od bilo kakvih ograničenja). Predlagao je i proširenje izbornoga prava, reformu školstva i državnu potporu socijalno najugroženijim slojevima. Zbog velikog otpora povlaštenih aristokratskih krugova otpušten je 1776, a sve njegove reforme su ukinute.

3 http://www.jatsbulgaria.org/upload/images/article_5-TURGOT%281%29.jpeg (09.12.2012.)

4

Bio je sin imućnog trgovca. Piše rasprave filozofskog i ekonomskog značaja. U području Limogesa pokreće više reformi usmjerenih na poticanje podjele poljoprivrede i infrastrukture (trgovina, ceste). Ministar finansija kralja Luja XVI, ali vrlo kratko vrijeme (1774-1776) sprovodio je u život fiziokratske ekonomske koncepcije (uvoz žita iz inozemstva, slobodan promet agrarnih proizvoda), porezne reforme, smanjenje javnih troškova itd.4

Glavno djelo mu je “Razmatranja o postanku i raspodjeli bogatstva” i “Pisma o slobodi trgovine žitom”. Poznata je njegova teorija nadnice - ograničava se na veličinu sredstava koja je nužna za izdržavanje radnika. Za rentu kaže da je posljedica privatnog vlasništva nad zemljištem. Kapitalizirana renta čini cijenu zemlje. Teorija vrijednosti je prethodnica kasnijih škola.

Turgot je bio teorijski, ali i praktični reformator, a njegove progresivne i reformatorske ideje na planu ekonomske teorije i filozofsko-povijesnog mišljenja u ono vrijeme naišle su na znatan odjek i dobivale uglavnom aklamacije. Kao što se i očekuje od političara i mislioca 18. stoljeća, Turgot je bio filozofski blizak enciklopedistima, a ekonomski engleskoj tradiciji. Zainteresiran za prosvjetiteljsku reorganizaciju društva, najveći je prinos dao kada je riječ o ideji napretka, slijedeći na tragu Voltairea i Montesquieua ideju o teleološkom pristupu povijesti. Iz Turgotova djela progovara duh progresističkog optimizma toliko karakterističan za njegovo stoljeće. U vrlo ambicioznom, ali nikad dovršenu djelu Plan dviju rasprava o sveopćoj povijesti opću povijest shvaća kao napredak ljudskog roda koji se kreće prema sve većem savršenstvu, odnosno smislu povijesti kao kulturne antropodiceje. Monumentalni i enciklopedijski pothvat ispisivanja ljudske povijesti stilski je neobično nalik Montesquieuovom Duhu zakona, a apoteoza ljudskog duha njegov je filozofski lajtmotiv.

Drugi tekst koji se nalazi u ovoj knjizi nosi simbolično (i simpatično) pozitivistički naslov Filozofska tablica uzastopnoga napretka ljudskoga duha.5 Dakako, za Turgota pripovijest o ljudskom napretku filozofijska je samo utoliko što želi promisliti čovjekov odnos spram povijesti, te je to ujedno jedina njezina dodirna točka s filozofijom. Turgotu udobna pozicija prosvijećenog sveznajućeg pripovjedača omogućava da kronološki ispisuje povijest svijeta, da faktografski i kulturno-civilizacijski opisuje njegov samorazvoj, uz čestu uporabu metonimija i parabola. Teze poput one da je »stvarni napredak ljudskog roda vidljiv čak i u njegovim stranputicama« ili da je neprestana mijena dobra i zla uvjet kretanja ljudske povijesti prema savršenstvu, funkcioniraju kao deklarativno prosvjetiteljska nadopuna hegelijanskom shvaćanju filozofije povijesti. Zanimljive su utoliko što je pitanje povijesnoga svijeta i filozofije povijesti i danas jedno od ključnih pitanja u suvremenoj raspravi, a dosadne utoliko što je riječ o diskursu koji se konstruira isključivo kao ekonomsko-socijalna kategorija europske aristokracije s kraja 18. stoljeća, uvjerene u snagu napretka i moć ljudskoga razuma.

Dakle, ovi tekstovi stoje pred nama s vremenskom distancom od dvjestotinjak godina i stoga je opravdano pitanje u kojoj mjeri pogađaju i probleme naše suvremenosti. Jednostavnije iskazano, Turgotove su rasprave odveć apstraktne i teorijski slabooperabilne i u minimalnoj mjeri komuniciraju s filozofijom povijesti kakva je danas predmet analize, poglavito u

4 http://en.wikipedia.org/wiki/Anne-Robert-Jacques_Turgot,_Baron_de_Laune (10.12.2012.)5 http://proleksis.lzmk.hr/49436/ (10.12. 2012.)

5

liberalnoj teoriji. Iz istih razloga danas više ne čitamo Voltairea ili Condorceta, iako bismo možda mogli i trebali (potonji je nedavno preveden na hrvatski). Turgotove su rasprave zapravo mnogo više pripovijesti o moći pripovijedanja (i pripovjedača), a manje pripovijesti o ljudskom napretku.6 One otkrivaju historijski optimizam koji nam je iz pozicije 21. stoljeća neshvatljiv i stran, poput neke antičke arkadije za koju smo uvjereni da je postojala samo zato da nam olakša patnje u sveprisutnoj tehno-znanstvenoj apokalipsi u kojoj živimo.

2.1. Turgotov zakon opadajućih prinosa

Zakon opadajućih prinosa formuliran po francuskom fiziokratu Jacques Turgotu kao “zakon neproporcionalnih prinosa” temelji se na spoznaji da se, prilikom sve većeg ulaganja rada na istoj poljoprivrednoj površini, ukupan prinos neko vrijeme povećava, ali se prosječan prinos po jedinici rada stalno smanjuje. Turgot uzima za primjer plodno zemljište na koje bi bilo samo bačeno sjeme pa bi prinos bio zanemariv. Uz jedno oranje, međutim, prinos se vidno povećava, uz dva ili tri oranja porast prinosa je manji, uz četiri oranja još manji, a uz više oranja porast je zanemariv ili sasvim izostaje. Djelovanje zakona opadajućih prinosa može se prikazati kao u tablici.

Tabela br. 1: Kretanje prinosa po hektarima

Prinos u kvintalima

Uloženi rad Ukupni prinos Granični prinosProsječni prinos po

oranjuZa 1 oranjeZa 2 oranjaZa 3 oranjaZa 4 oranja

20303640

-1064

20151210

Do degresivnog porasta ukupnog i do postupnog smanjivanja graničnog prosječnog prinosa došlo bi također kada bi se uz jednak ulog rada i zemljišta otpočelo ulaganje i povećavanje ulaganja umjetnog gnojiva.

Na pitanje može li zakon opadajućeg prinosa djelovati i u drugim proizvodnim i uopće gospodarskim granama u biti se može potvrdno odgovoriti. Veći broj djelatnika u istom pogonu, veći broj vozača na isti broj vozila, više prodavača u postojećim prodavaonicama, nešto će povećati cjelokupnu proizvodnju, broj prevezenih putnika i promet robe, ali će se smanjiti u odnosu na jednog djelatnika, odnosno prosječno po djelatniku.

3. RAZMIŠLJANJA O FORMIRANJU I RASPODJELI BOGATSTVA

Anne Robert Jacques Turgot bio je francuski mislilac i filozof povijesti, pisac i ministar u vladi Louisa XVI. Autor velika ugleda i jedno od važnijih imena 18. stoljeća, danas je u potpunosti pao u zaborav. U svojoj knjizi Stvaranje i raspodjela bogatstva iznosi njegove dvije povijesno-ekonomske i filozofske studije.6 http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac261.nsf/AllWebDocs/frfilz (10.12.2012.)

6

Anne Robert Jacques Turgotova karijera u ekonomiji je bila kratka, ali sjajna, i na svaki način izvanredna. On je umro mlad, i vrijeme i energiju koje je posvetio ekonomiji je relativno malo, ali korisno. Turgotov otac, Michael-Etienne, bio je vijećnik Parlamenta u Parizu, a majka je bila intelektualna i aristokratska Dama Magdelaine-Francoise Martineau.

Turgot je imao blistavu karijeru kao student, zarađuje počasti na fakultetu Saint-Sulpice, a zatim na velikom teološkog fakulteta Sveučilištu u Parizu, Sorbonne. Kao mlađi sin u ne tako imućnoj obitelji, Turgot očekuje se da će ući u Crkvu, preferirani put napretka za nekoga tko je u tom položaju u XVIII stoljeću u Francuskoj. No, iako je postao opat, Turgot je odlučio umjesto da postane sudac, bude majstor zahtjeva, Intendant, i, konačno, kratkotrajan i kontroverzni ministar financija (ili "kontroler-općenito").

Ne samo da je Turgot bio zauzet administracijom, i njegove intelektualne zanimacije i interesi su široki, a većinu svog slobodnog vremena je proveo u čitanju i pisanju, a ne u ekonomiji, ali u povijesti, književnosti, filologije, i prirodne znanosti. Njegovi doprinosi ekonomiji su kratki, raspršeni, i brzopleti. Njegovo najpoznatije djelo je "Razmišljanja o formiranju i raspodjeli bogatstva" (1766), koje se sastoji od samo pedeset tri stranice. Ova sažetost samo ističe veliki doprinos ekonomiji od strane ovog izvanrednog čovjeka.

Turgotov mentor u ekonomiji i upravi bio je njegov veliki prijatelj Jacques Claude Marie Vincent, Markiz de Gournay (1712-1759). Turgot razvija svoje laissez-faire poglede najpotpunije u jednoj od ovih ranih radova, "Elegija za Gournay" (1759). Turgot jasno smatra da je mreža detaljne merkantilističke regulacije industrije nije bila samo intelektualna pogreška.7 Za Turgota, sloboda domaće i strane trgovine je od ogromne uzajamne koristi od za razmjenu.

Fiziokrati smatraju da moć stvaranja bogatstva i viška se nalazi u proizvodnji, što znači da metod ekonomske analize ovog ekonomskog mislioca polazi od toga bogatstvo ne nastaje u razmjeni dobara, već se povećava proizvodnjom i to poljoprivredom. Turgot i ostali fiziokrati su bili ekonomski pisci koji su prvi pokušali objasniti pojavu ekonomskog viška i kružni tok ekonomskih procesa. Smatrali su da se ekonomski višak pojavljuje isključivo u poljoprivredi koju su tretirali kao jedinu granu proizvodnje. Taj višak nazivali su ˝produit net˝ jer su ga tumačili kao dar prirode koja se izražava kroz poljoprivredu. Promatrali su ga u naturalnom obliku kao razliku između količine uloženih sredstava (inputa) i rezultata proizvodnje (outputa).

Kao ministar financija djelovao je na mnogim gosodarskim i finansijskim reformama (ukinuo carinske prepreke za trgovinu žitom, smanjio pristojbe na uvoz hrane u gradove, ukinuo brojne plemićke povlastice i težio osloboditi trg.-obrtničku djelatnost od bilo kakvih ograničenja). Predlagao je i proširenje izbornoga prava, reformu školstva i državnu potporu socijalno najugroženijim slojevima. Zbog velikog otpora povlaštenih aristokratskih krugova otpušten 1776, a sve njegove reforme su ukinute.8

7 Brasales-Garcia. B., Economics as a Progressive Paradigm, Routledge, New York, 2002., str.105.8 Fersen, S., Filozofija istorije, Runes, New York, 1942., str.87.

7

Turgot je prvi razvio austrijski tip teorije od Crusoe ekonomije, a zatim tip izolirane razmjene dvije osobe, koja je kasnije proširena na četiri osobe, a potom do potpunog tržištu. Koncentrira se prvi put na ekonomiji izoliranom Crusoe liku, tada je Turgot bio u mogućnosti da piše ekonomske zakone koji prelaze razmjenu i primjenjuju se na sve pojedinačne akcije.

Prvo, Turgot ispituje izoliranog čovjeka, a pravi se sofisticirana analizu njegove vrijednosti ili komunalnih razmjera. Do vrednovanje i oblikovanje povlaštene skale različitih objekata, turizam daje vrijednost na raznim ekonomskim dobarima, te na temelju njihove relativne vrijednosti uspoređuje i odabire između njih samo različite sadašnje namjena dobara, ali i konzumiranje sada, te ih gomilaju za "buduće potrebe."9 Preko francuskih prekursora, Turgot vidi da subjektivna korisnost dobra opada kad osoba povećava opskrbu, a poput njih, on nema koncept granične jedinice za dovršetak teorije. No, on je otišao daleko izvan svojih prethodnika u preciznosti i jasnoće u svojoj analizi. On smatra da će se subjektivna vrijednost robe brzo promijeniti na tržištu, a postoji nagovještaj u njegovoj raspravi da je shvatio da je subjektivna vrijednost strogo radni i ne podliježe mjerama.

Turgot je vidio da "ova procjena različitih objekata, neprekidno mijenja s potrebom za tom osobom." Turgot ne smanjuje prihod korisnosti, ali se u jakim očekivanju smanjuje granična korisnost, jer je on koncentrira na jedinici određenih roba: "Kada je divljak gladan, on cijeni komad divljači više od najbolje medvjeđe kože, ali kada je njegov apetit nije zadovoljen i kad bude hladno, medvjeđa koža će biti vrijedna za njega. "

Nakon dovođenja predviđanja budućih potreba u svojoj raspravi, Turgot se bavi smanjenjem korisnosti kao funkcije izobilja. Oružan s ovim alatom za analizu, on pomaže u rješavanju vrijednosti paradoksa:

Voda, unatoč nužnosti i mnoštvo užitaka koje pruža za čovjeka, se ne smatra kao dragocjena stvar, u dobro zali zemlji; čovjek ne traži da dobije svoj posjed bez ovog elementa, već mu je omogućeno to imati, jer se nalzi sve to oko njega.

Turgot zatim nastavlja uistinu pažnju na rasprave, predviđajući modernu koncentraciju na ekonomiji kao raspodjelu oskudnih resursa uveliko i daleko manje ograničeni broj alternativniam, te završava:

Da biste dobili zadovoljstvo od tih želi, čovjek ima samo još više ograničenu količinu snage i resursa. Čak i posebice objekt uživanja nudi mu nevolje, muke, rada, i, na samom kraju, troši vrijeme. To je korištenje svojih resursa primijenjenih u potrazi za svaki objekt koji osigurava pomak na njegov užitak, i oblika kao što su troškovi.

Iako Turgot zove trošak proizvoda kao "temeljna vrijednost", on uglavnom svodi na rudimentaranu verziju austrijskog stajališta da svi troškovi su stvarno "oportunitetni troškovi," žrtvuje se gore pomenuta određena količina sredstava koja bi bila proizvedena na drugom mjestu. Dakle, Turgot je glumac (u ovom slučaju jedan izolirani) koji ocjenjuje i vrednuje predmete na temelju njihove važnosti za sebe. Prvo, Turgot kaže da to znači ili uslužna je

9 Turgot, A.R.J., Reflections on the Formation and Distribution of Riches. New York, 1921., str. 110.

8

važnost njegovog "vremena i trudu" koji se potroše, ali onda on tretira ovaj koncept jednako kao produktivnu neminovnu priliku: kao "dio svojih resursa koje on može koristiti, ocjenjuje objekt bez žrtvovanja čime je potraga za drugim predmetima jednake ili veće važnosti. "

Nakon što je analizirao akcije izoliranom Crusoea, Turgot donosi u petak, da on sada preuzima dvojicu i vidi kako će razmjena da se razvije. Ovdje, u perceptivnoj analizi, on radi po austrijskoj teoriji izolirane dvije osobe , gotovo kao da bi se stiglo na Carl Menger stoljeća kasnije. Prvo, on ima dva divljaka na pustom otoku, svaki s vrijednom robom u svom posjedu, ali roba se može prilagoditi različitim željama. Jedan čovjek ima višak ribe, drugi kože, a rezultat će biti da će svaki razmjenjivati dio svog viška za druge, tako da obje strane u zamjenu će imati koristi. Commerce, odnosno razmjenase razvila

Turgot tada mijenja uvjete njegovog primjera, te pretpostavlja da su ponuđene dvije robe i to kukuruz i drva, svaka roba dakle može biti pohranjena za buduće potrebe, tako da svaki ne bi automatski željeo raspolagati svojim viškom. Svaki čovjek tada će težiti relativnom "poštovanju" prema sebi da odabere od dva proizvoda, i potrošnog materijala i zahtjevima dok se dvije strane dogovore o cijeni po kojoj će svaki čovjek dobiti zamjenu za vrijednost onogo za čim on odustaje. Obje strane će imati koristi od razmjene.

Turgot onda subjektivnu vrijednost zapisa odlaže dodavanjem, i to nepotrebno, da se uvjeti razmjene postignu kroz ovaj proces pregovaranja, te će imati "jednaku vrijednost razmjene", jer inače osoba-hladnjak na razmjenu "će prisiliti druge da se približi njegovoj cijena prema boljoj ponudi."10 Nejasno je ovdje ono što Turgot smatra, rekavši da "svaka daje jednaku vrijednost za primanje jednake vrijednosti", tu je možda začet pojam da cijena stigla kroz pregovore će biti na pola puta između vrijednosti svake ljestvice. On je, međutim, savršeno u pravu, kada je istakao da razmjena povećava bogatstvo obje strane. On tada govori o konkurenciji dva prodavača za svaki od proizvoda i pokazuje kako konkurencija utječe na vrijednost ljestvice sudionika.

Prije nekoliko godina u svom najvažnijem djelu "Razmišljanja o formaciji i raspodjeli bogatstva," Turgot je ukazao na pregovarački proces, u kojem svaka stranka želi dobiti onoliko koliko može i odustati što je manje moguće u razmjeni. Cijena će se dobro razlikovat u skladu s hitnosti potrebe među sudionicima, tako da ne postoji "prava cijena" prema kojoj tržište teži.

Konačno, u svojoj ponovnoj analizi ljudskog djelovanja nije rezultat očekivanja, nego je u ravnoteži ili posjedovanju savršenog znanje, Turgot predviđa austrijski naglasak na očekivanja kao ključ djelovanja na tržištu. Turgot je usmjerio na očekivanja, naravno, to podrazumijeva da oni mogu se pojaviti, a često su razočarani na tržištu.

3.1. Teorija proizvodnje i distribucije

U prvom primjeru, Turgot teoriju proizvodnje su slijedili fiziokrati – odnosno samo poljoprivreda je produktivna, tako da bi trebao biti jedan porez na zemlju. No, glavni potisak

10 Medema, S., Samuels, W., The History of Economic Thought: A Reader, Routledge, New York, 2004., str. 105.

9

od njegove teorije proizvodnje bio je sasvim drugačiji od onog physiocracy. Iako je samo zemljište trebalo biti produktivno, Turgot je spremno priznao da prirodni resursi moraju biti transformirani od strane ljudskog rada, te da rad mora ući u svaku fazu proizvodnog procesa. Here Turgo razradio osnove ključne austrijske teorije tako da proizvodnja treba više vremena i da prolazi kroz razne faze, od kojih svaka zahtjeva vrijeme, stoga osnovna klasa faktora proizvodnje su zemljište, rad i vrijeme.

Jedan od Turgotovih najznačajnijih doprinosa ekonomiji, je značaj koji je izgubio sve do dvadesetog stoljeća, to je bio njegov sjajan i gotovo isključena-ruka razvoja zakona padajućih prinosa. Ovaj dragulj nastao iz natječaja koji je nadahnuo ekonomiju, koji je održan od strane Royal Society of Limoges, za eseja o neizravnom oporezivanju. Nezadovoljstvo je pobjednički physiocratic eseju Guerineau de Saint-Peravy, razvijao je svoje stavove u "primjedbama na papir za Saint-Peravy" (1767). Turgot je otišao u srcu physiocratic pogreške uz pretpostavku fiksnog udjela različitih rashoda različite klase ljudi. No, Turgot je istaknuo, ne samo da su proporcije faktora na proizvod varijable, nego i nakon točke ", svi daljnji troškovi će biti beskorisni, i da takva povećavanja čak mogao postati štetna. U ovom slučaju, napredak će biti povećan bez povećanja proizvoda. Tu je, dakle maksimalna točka proizvodnje koju je nemoguće proći. "11 Nadalje, to je "više nego vjerojatno da će se i napredak postupno povećava prošlosti u ovom trenutku do točke gdje su se vratili, svaki porast će biti sve manje i manje produktivni." S druge strane, ako poljoprivrednik smanjuje faktore iz točke maksimalne proizvodnje, iste promjene u omjeru bi se trebale naći.

Ukratko, Turgot je razradio u potpunosti razvijen oblik analize zakona opadajućih prinosa koji se ne bi mogao nadmašiti, ili eventualno iznosio, sve do dvadesetog. Povećanje količine faktora podiže graničnu produktivnost (količina proizvoda, svako povećanje faktora) do najviše točke je postignut, nakon čega marginalna produktivnost pada na kraju na nulu, a zatim postaje negativna.

U spisak Turgot dospjele doprinose ekonomskoj teoriji, najupečatljivija je bila njegova teorija kapitala i kamata, koja je na područjima kao što su uslužni, izniknu gotovo putpuno-puhano nevezano za prethodne doprinose. Ne samo to, nego Turgot razrađuje gotovo potpuno austrijsku teoriju kapitala i kamata stoljeća prije nego što je navedeno u definitivnom obliku Eugena von Böhm-Bawerk.

Turgot teorija grada, užem je odjek u britanskim klasičnih ekonomista, kao i Austrijanci. U svojim sjajnim "Razmišljanjima", Turgot je istaknuo da je bogatstvo akumulirano kroz konzumiranje i spasio godišnje proizvode. Štednja se akumulira u obliku novca, a potom se uloži u razne vrste kapitalnih dobara. 12Nadalje, kako je Turgot istaknuo, "kapitalistički poduzetnik" prvo mora akumulirati spremljeni kapital kako bi "unaprijedio" njihovu isplatu radnika, dok je proizvod koji se radi. U poljoprivredi, kapitalist-poduzetnik mora spasiti sredstava da plati radnike, kupiti stoku, platiti za zgrade i opremu, itd., dok se žetva je

11 http://mises.org/page/1464/Biography-of-ARJ-Turgot-17271781 (10.12.2012.)

12 Turgot, A.R.J., Reflections on the Formation and Distribution of Riches. New York, 1921., str.93.

10

požnjevena i prodao, a on se može nadoknaditi njegov napredak. I tako da je u svakom području proizvodnje.

Neki od tih je pokupila teoriju Adama Smitha i kasnije britanski klasičari, ali nisu uspjeli apsorbirati dvije vitalne točke. Jedan je da je Turgot kapitalistički poduzetnik. On nije samo napravio uštede do radnika i drugih čimbenika proizvodnje, on je također, kao Cantillon prvi ukazao na rizik nesigurnosti na tržištu. Cantillon teorija poduzetnika koja prožima rizika nositelja suočava sa neizvjesnost, a time ravnoteža tržišni uvjeti, nije nedostajao ni jedan ključni element: analiza kapitala i spoznaja da je glavni pokretač tržišne ekonomije nesamo bilo koji poduzetnik, već kapitalistički poduzetnik, čovjek koji kombinira obje funkcije. Ipak Turgot je nezaboravan uspjeh u razvoju teorije kapitalističkog-poduzetnika, dao i kao profesor Hoselitz istaknuo, "potpuno je ignorirana" do dvadesetog stoljeća.

Ako britanski klasičari potpuno zanemaruju poduzetnika, oni također ne apsorbiraju proto-austrijski naglasak na ključnoj ulozi vremena u proizvodnji, kao i činjenica da industrija može zahtijevati mnoge faze proizvodnje i prodaje. Turgot predviđa austrijski koncept oportunitetnog troška, te je istaknuo da kapitalistička ima tendenciju da će zaraditi svoju plaću imputiranu i priliku da kapitalistički žrtvovane strane ne ulaže svoj novac negdje drugdje.13

Ukratko, kapitalistički je dobit računovodstva imao tendenciju da će na dugoročne ravnoteže plus imputirane plaći vlastitog rada i sposobnosti. U poljoprivredi, proizvodnji, ili bilo kojem drugom području proizvodnje, postoje dvije osnovne klase proizvođača u društvu: (a) poduzetnici / vlasnici kapitala, i (b) su radnici.

U ovom trenutku, Turgot ugrađuje klicu vrijedan uvid iz fiziokratizma - uloženi kapital mora dalje da se vrati u stalan profit kroz kontinuirani promet od rashoda, odnosno pomjeranja u proizvodnji i u plaćanju će se dogoditi. Integriranje njegove analize novca i kapitala, Turgot je istaknuo da je prije razvoja zlata ili srebra kao novca, prostor za poduzetništvo je bio vrlo ograničen. Jer, da se razvije podjelu rada i fazama proizvodnje, potrebno je da se akumuliraju velike količine kapitala, te da poduzmu opsežne razmjene, od kojih nijedna nije moguće bez novca.

Vidjevši da je ključ za ulaganja za napredak štednje do faktora proizvodnje, te da je taj proces samo je razvijen u novčanom gospodarstvu, Turgot onda nastavlja na ključnom austrijskom mjestu: budući da su novac i kapital napredak neophodni za sva poduzeća, radnici su, dakle, spremni platiti kapitalisti popust od proizvodnje za uslugu ima novca da ih plaća unaprijed budućih prihoda. Ukratko, da je interes povrat na investiciju je plaćanje radnika na kapitalista za funkciju unapređenja prezentirati ih novac, tako da oni ne moraju čekati godinama za svoj dom.

Sljedeće godine, u svojim komentarima na papiru od Saint-Peravy, Turgot je proširio svoju analizu štednje i kapitala na određeno odličnu anticipaciju zakona. Turgot opovrgava pre-kejnzijanske strahove fiziokrata da novac ne troši na potrošnju "curenja" iz kružnog toka, a time i uništi gospodarstvo. Kao rezultat toga, fiziokrati skloni su da se suprotstave uštedi po sebi. Turgot, međutim, naglasio je da napredak kapitala je od vitalnog značaja u svim

13

11

poduzećima, a kojima bi se napredak dolaze iz, ako ne i od štednje? On je također istaknuo da nije to napravilo nikakvu razliku ako takve uštede su dobili od vlasnika ili poduzetnika. Za poduzetničke štednje koje će biti dovoljno velike da akumuliraju kapital i proširiti proizvodnju, dobit će biti veća od iznosa potrebnog za samo održavanje tekuće kapitala.

Turgot ide na istaknuto da fiziokrati pretpostavljaju bez dokaza da je štednja jednostavno curi iz opticaja. Umjesto toga, kaže on, novac će se vratiti u opticaj odmah, uštede će se koristiti (a) za kupnju zemljišta, (b) biće uloženo kao napredak prema radnicima i drugim faktorima, ili (c) da se na posudbi u interesu. Sve ove koristi od štednje vraćaju novac kružnog toka. Napredak kapitala, na primjer, povratak u optjecaju plaća za opremu, zgrade, sirovina, ili nadnicu. Kupnja zemljišta prijevoza novca da prodavatelj zemljišta, koji je pak bilo da ćete kupiti nešto s novcem, platiti svoje dugove, ili ponovno posuditi iznos. U svakom slučaju, novac se vraća odmah u promet.

Turgot tada sudjeluje u sličnoj analizi potrošnje tokova, ako su uštede na posudbi u interesu. Ako potrošaču posuditi novac, posuditi kako provesti, pa novac potrošnje vraća na cirkulaciju. Ako oni posuđuju i platiti dugove ili kupiti zemljište, ista stvar se događa. A ako poduzetnici posudimo novac, to će biti pretočen u napretkom i ulaganjima, a novac će ponovno vratiti u opticaj.14 Novac spremljen, dakle, nije izgubio, ona se vraća u opticaj. Nadalje, vrijednost štednje uloženih u glavnom gradu je daleko veći od onoga nagomilanim u ostavama, tako da će novac imaju tendenciju da se vrate u opticaj brzo. Nadalje, Turgot istaknuo, čak i ako je povećana štednja je zapravo povukao malu količinu novca iz optjecaja za dosta vremena, niža cijena proizvoda će biti više nego kompenziran za poduzetnika od strane povećane napredak i posljedičnog veće izlaz i spuštanje trošak proizvodnje. Evo, Turgot imao klicu u mnogo kasnijem Mises-Hayek analize kako štednja sužava, ali produljuje strukturu proizvodnje.

Vrhunac Turgot doprinos ekonomskoj teoriji bila je njegova sofisticirana analiza interesa. Već smo vidjeli Turgot je izvanredan uvid dao u viđenju kamatnu povrat na investiciju kao cijenu koju plaća radnika na kapitalističko-poduzetnika za napredak štednje u obliku sadašnjeg novca. Turgot također pokazuje - daleko ispred svog vremena - odnos između ove prirodne stope kamate i kamate na pozajmice novca. On je pokazao, na primjer, da je dva mora imaju tendenciju da se jednako na tržištu, jer su vlasnici kapitala kontinuirano će uravnotežiti svoje očekivane povrate u različitim kanalima korištenja, hoće li oni biti novac krediti ili izravna ulaganja u proizvodnju.15 Vjerovniku prodaje na korištenje svoj novac sada, a dužnik kupuje korištenje, a "cijena" od tih kredita, odnosno kredita kamatna stopa, odredit će se, kao u slučaju bilo kakve robe, kao ponude i potražnje na tržištu. Povećana potražnja za kreditima će podići kamatne stope, povećana ponuda kredita će ih smanjiti. Ljudi posuditi više razloga pokušati napraviti poduzetničku dobit, za kupnju zemljišta, platiti dugove, ili konzumirati- dok su kreditori zabrinuti sa samo dva pitanja - interes povratka i sigurnost njihovog kapitala.

Dok se na tržištu tendencija izjednačava sa zajmom stope kamata i povrata na investicije, krediti imaju tendenciju da se manje rizično oblik kanaliziranje štednje. Tako da je ulaganje u

14 http://mises.org/page/1464/Biography-of-ARJ-Turgot-17271781 (10.12.2012.)

15 Turgot, A.R.J., Reflections on the Formation and Distribution of Riches. New York, 1921., str.127.

12

riskantne poduzeća će se izvršiti samo ako poduzetnici očekuju da će dobit biti veća od kredita kamatna stopa. On je također naglasio da državne obveznice imaju tendenciju da će biti najmanje rizično ulaganje, tako da će zaraditi najnižu kamatnu povratak. Turgot otišao na izjavljujem da je "pravi zlo" od državnog duga je da ona predstavlja prednosti za javnost vjerovnicima, ali kanale njihova štednja u "sterilnim" i neproduktivne namjene, i održava visoku kamatnu stopu u konkurenciji s proizvodne namjene.

Pritiskom na analizu prirode i korištenje kredita na kamate, Turgot angažiranog u oštro i hard-udaranje kritike zelenaštvo zakona, koji fiziokrati su još uvijek pokušavaju obraniti. Kredit, Turgot istaknuo, "je uzajamni ugovor, besplatno između dviju stranaka, što oni čine samo zato što je korisno za njih." Turgot preselio u za konačan dokaz: "Sada se na ono princip može biti zločin otkriven u ugovoru najpovoljnije na dvije stranke, s kojima su obje stranke su zadovoljni, a što svakako ne čini štetu nikome drugome?" Nema eksploatacija u puni interes baš kao što je nema u prodaji bilo kojeg proizvoda. Za napad vjerovniku za "iskorištavanjem" od borrowers potrebno za novac zahtijevajući interes "je kao apsurdno kao argument kao reći da pekar koji zahtijeva novac za kruh on prodaje, ima prednost od kupaca potrebno za kruhom."

To je istina, Turgot kaže da anti-lihvarenja krila od skolasticari, taj novac zaposlen uspješno u poduzećima donosi profit, ili uložio u zemljišne prinosa prihoda. Vjerovnik odustane, tijekom trajanja kredita, a ne samo u posjed metala, ali i profit mogao dobivene ulaganja. "Dobit ili prihodi bi bili u mogućnosti nabaviti po njega, a interes koji mu odštetu za taj gubitak ne može se promatrati na što nepravedno."16 Dakle, Turgot integrira svoju analizu i opravdanje za kamate s generaliziranim pogledom na oportunitetni trošak, odnosno dohotka neminovan od pozajmljivanje novca. A onda, prije svega, Turgot izjavljuje, tu je vlasničko pravo vjerovniku, ključna točka koja se ne smije zanemariti.

Turgot, u vrlo utjecajnom knjigom "posuđivanje u interesu" (1770), usmjerena na ključni problem interesa: zašto su zajmoprimci spremni platiti kamatnu premiju za korištenje novca? Protivnici lihvarenja, istaknuo je, drže da je vjerovnik, u zahtijevaju više od glavnice se vratio, prima vrijednost veću od vrijednosti kredita, kao i da taj višak je nekako duboko nemoralno. Ali onda Turgot došao do kritične točke: "Istina je da je u otplaćivanje načelo, dužnik vraća točno istu težinu metala koji vjerovnik ga je dao." Ali zašto, dodaje on, trebao težina novca metala biti presudno razmatranje, a ne "vrijednost i korisnost ima za vjerovnik i dužnik?" Naime, dolazak na vitalne Böhm-Bawerkian - austrijskog koncepta vremena preferencija, Turgot nas potiče da usporediti "razliku u korisnosti koji postoji na dan posuđivanja između zbroja trenutno u vlasništvu i neravnopravan sume koja će biti primljen u daleki datum." Ključ je vrijeme prednost - diskontiranje od budućnosti i popratno raspoređivanje premije po prisutni. Turgot ukazuje na dobro poznatom pod motom, "ptica u ruci je bolje nego dvije u grmu." Od suma novca zapravo u vlasništvu sada "je poželjno za osiguranje prima sličan iznos u jednom ili nekoliko godina vremena", ista suma novca platio i vratio je jedva protuvrijednost, za vjerovnik "daje novac i prima samo osiguranje. " Ali ne mogu to gubitak vrijednosti "nadoknaditi osiguranje povećanja iznosa proporcija na 16 Medema, S., Samuels, W., The History of Economic Thought: A Reader, Routledge, New York, 2004., str. 112.

13

kašnjenje?" Turgot zaključio da je "ova naknada je upravo kamatna stopa." On je dodao da ono mora biti u odnosu na kredit transakcije nije vrijednost novca loaned s iznosom novca vraćen, ali "vrijednost obećanje sumu novca u odnosu na vrijednost novca na raspolaganju sada." Za kredit je upravo prijenos novčanog iznosa u budućnosti. Dakle, maksimalna kamatna stopa nametnuta zakonom bi oduzela gotovo sve riskantnije poduzeća u kredit.

Osim razvoja austrijske teorije vremena preferencija, Turgot je bio prva osoba, u svojim "Razmišljanjima", koji je ukaza na zaključak koncepta kapitalizacije, koja se, sadašnja vrijednost kapitala zemljišta ili drugog kapitala dobrom na tržištu sklon jednak zbroju svojih budućih očekivanih godišnjih renti, ili se vraća, diskontiranih po tržišnoj cijeni od vremena preferencija, ili kamatna stopa.

Kao da to nije bilo dovoljno da doprinese ekonomije, Turgot također je razvio sofisticiranu analizu odnosa između kamatne stope i količina novca. Tu je malo veza, istaknuo je, između vrijednosti valute u odnosu na cijene i kamatne stope. Ponuda novca može biti izdašna, a time i vrijednost novca niske u odnosu na robu, ali interes može u isto vrijeme biti vrlo visoka. Možda David Hume je sličan model, Turgot pita što će se dogoditi ako količina srebra novca u zemlji naglo udvostručio, a to povećanje magično su podijeljeni u jednakim omjerima za svaku osobu.17 Turgot zatim ističe da će cijene rasti, možda udvostručenje, te da je stoga vrijednost srebra u smislu roba će pasti. No, dodaje, to nipošto ne slijedi da je kamatna stopa će pasti ako ljudi rashoda proporcije ostaju isti.

Doista, Turgot ističe da, ovisno o tome koliko su izdaci za uštedu proporcije su pogođeni, porast u količini novca mogla bi podići kamatne stope. Pretpostavimo, kaže on, da su svi bogati ljudi odlučili provesti svoje prihode i godišnji profit na potrošnju i provesti svoj kapital na rashoda. Povećana potrošnja će povećati cijene robe široke potrošnje, a tu se daleko manje novca za kreditiranje ili potrošiti na investicije, kamatne stope će rasti zajedno s cijenama. Ukratko, potrošnja će se ubrzati i cijene rastu, dok, u isto vrijeme, vrijeme povlaštene stope rastu, ljudi troše više i spremiti manje, a kamatne stope će se povećavati. Dakle, Turgot je više od jednog stoljeća ispred svog vremena u razradi sofisticirani austrijske odnos između onoga što Mises nazvao "novac-odnos" - odnos između ponude i potražnje za novcem, što određuje cijene ili razina cijena - i stope vrijeme preferencija, koji određuju potrošnju štedi udio i kamatna stopa.18 Ovdje je, također, bio početak osnove austrijske teorije poslovnog ciklusa, odnosa između širenje ponude novca i kamatna stopa.

Što se tiče kretanja po stopi od vremena preferencija ili kamate, povećanje u štedljivost će sniziti kamatne stope i povećati količinu štednje i akumulacije kapitala, porast u duhu luksuz će učiniti suprotno. Duh štedljivost, po Turgotovim bilješkama, stalno je u porastu u Europi tijekom nekoliko stoljeća, a time i kamatne stope imaju tendenciju da padaju. Razne kamatne stope i stope povrata na kredite, investicija, i zemljišta imaju tendenciju da će uravnotežiti tijekom tržištu i imaju tendenciju prema jedinstvenoj stopi povrata. Kapital, po Turgotovim

17 Turgot, A.R.J., Reflections on the Formation and Distribution of Riches. New York, 1921., str.131.

18 Turgot, A.R.J., Reflections on the Formation and Distribution of Riches. New York, 1921., str.137.

14

bilješkama, kretat će se od niže neprofitnih industrijama i regijama i na više profitne industrije i regije

ZAKLJUČAK

Predmet ekonomske analize u ovom seminarskom radu je Anne Jacques Robert Turgot i njegovo razmišljanje o formiranju i raspodjeli bogatstva. Anne Robert Jacques Turgot bio je francuski mislilac i filozof povijesti, pisac i ministar u vladi Louisa XVI. Autor velika ugleda i jedno od važnijih imena 18. stoljeća, danas je u potpunosti pao u zaborav. 

Period djelovanja ovog ekonomskog pravca, odnosno fiziokratizma, unutar kojeg se pominje ovaj veliki mislilac Turgot je 18. Stoljeće, tačnije Turgot je bio aktivan u ekonomiji od 1761. do 1776. godine.

Obzirom da je u seminarskom radu riječ o dijelu koji se odnosi na fiziokratizam, možemo reci i to da među najznačajnijeg predstavnika ovog pravca spada Anne Robert Turgot. Završio je studij prava. Obrazovan i svestran, napisao niz članaka za Diderotovu Enciklopediju. Godine 1761. Napisao je Pismo o toleranciji u kojem se zalaže za vjersku snošljivost, a 1766. dovršio svoje slavno djelo Razmišljanja o stvaranju i raspodjeli bogatstva.

15

Metod ekonomske analize ovog ekonomskog mislioca polazi od toga bogatstvo ne nastaje u razmjeni dobara, već se povećava proizvodnjom i to poljoprivredom. Turgot i ostali fiziokrati su bili ekonomski pisci koji su prvi pokušali objasniti pojavu ekonomskog viška i kružni tok ekonomskih procesa.

Teorija vrijednosti koju zastupa Turgot se ogleda kroz bogatsvo koje se ne stiče razmjenom, već proizvodnjom i poljoprivredom kao osnovnom granom privređivanja, te raspodjela bogatstva treba da se obezbidjeti na način da svi budu zadovoljni i da se velika potpora pruži socijalno najugroženijim staležima.

Principi ekonomske politike u ovoj ekonomskoj doktrini se sastoje u tome da se ekonomski višak pojavljuje isključivo u poljoprivredi koju su tretirali kao jedinu granu proizvodnje. Taj višak nazivali su ˝produit net˝ jer su ga tumačili kao dar prirode koja se izražava kroz poljoprivredu. Promatrali su ga u naturalnom obliku kao razliku između količine uloženih sredstava (inputa) i rezultata proizvodnje (outputa). Kao ministar financija djelovao na mnogim gosodarskim. i finansijskim reformama (ukinuo carinske prepreke za trgovinu žitom, smanjio pristojbe na uvoz hrane u gradove, ukinuo brojne plemićke povlastice i težio osloboditi trgovačko-obrtničku djelatnost od bilo kakvih ograničenja). Predlagao je i proširenje izbornoga prava, reformu školstva i državnu potporu socijalno najugroženijim slojevima.

Međusobne povezanosti možemo istaći kroz povezanost Turgota i ostalih predstavnika fiziokratizma koji su također zastupali činjenice da se bogatstvo stiče poljoprivrednim radom, da je potrebno obezbijediti slobondu trgovinu, odnosno da bude zastupljen princip lasses faire. Turgot se drži toga da nije potrebna državna regulativa u raspodjeli bogatstva, već da će u tome moći donositi odluke smai poljoprivrednici, odnsno stanovništvoje koje to bogatsvo i stiče, te da će se slobodnim djelovanjem prirode ostvariti ekonomsko blagostanje i jednakost u društvu.

LITERATURA

Knjige:

1. Brasales-Garcia. B., Economics as a Progressive Paradigm, Routledge, New York, 2002.

2. Dž. Hatibović, ''Ekonomski razvoj'', Bihać, 2003.

3. E. Roll, Povijest ekonomske misli, „Kultura“, Zagreb, 1956.

4. Fersen, S., Filozofija istorije, Runes, New York, 1942.

5. Medema, S., Samuels, W., The History of Economic Thought: A Reader, Routledge, New York, 2004.

6. Turgot, A.R.J., Reflections on the Formation and Distribution of Riches. New York, 1921.

16

Izvori sa interneta:

1. http://en.wikipedia.org/wiki/Anne-Robert-Jacques_Turgot,_Baron_de_Laune (10.12.2012.)

2. http://mises.org/page/1464/Biography-of-ARJ-Turgot-17271781 (10.12.2012.)

3. http://proleksis.lzmk.hr/49436/ (10.12. 2012.)

4. http://www.jatsbulgaria.org/upload/images/article_5-TURGOT%281%29.jpeg (09.12.2012.)

5. http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac261.nsf/AllWebDocs/frfilz (10.12.2012.)

17