1

APOKALIPSA OBJAŠNJENA

TOM VI

U SKLADU S UNUTRAŠNJIM SMISLOM

GDE SU IZLOŽENE TAJNE, U NJOJ PREDSKAZANE,

A KOJE SU BILE SKRIVENE

DELO NAPISAO

EMANUEL SVEDENBORG

TAKOĐE SADRŽI I MALA DELA:

O BOŽANSKOJ LJUBAVI I MUDROSTI

ATANASIJSKA VERA

O GOSPODU I SVETOM DUHU

PREVEO SA ENGLESKOG JEZIKA

MIŠA VASIĆ

Izdavač: The Lord’s New Church which is Nova Hierosolyma

1725 Huntingdon Road

Huntingdon Valley, PA 19006

USA

Email: Info@TheLordsNewChurch.org

www.TheLordsNewChurch.org

Srpsko izdanje objavljeno 2020

mailto:Info@TheLordsNewChurch.orghttp://www.thelordsnewchurch.org/

2

APOKALIPSA. POGLAVLJE 17.

1. I dođe jedan od sedam anđela koji imahu sedam čaša, i govori sa mnom govoreći

mi: hodi da ti pokažem sud kurve velike, koja sjedi na vodama mnogima; 2. S kojom

se kurvaše carevi zemaljski, i koji žive na zemlji opiše se vinom kurvarstva njezina.

3. I uvede me duh u pusto mjesto; i vidjeh ženu gdje sjedi na zvijeri crvenoj koja bješe

puna imena hulnijeh i imaše sedam glava i deset rogova. 4. I žena bješe obučena u

porfiru i skerlet i nakićena zlatom i kamenjem dragijem i biserom, i imaše čašu u

ruci svojoj punu mrzosti i poganštine kurvarstva svojega; 5. I na čelu njezinu

napisano ime: tajna, Vavilon veliki, mati kurvama i mrzostima zemaljskima. 6. I

vidjeh ženu pijanu od krvi svetijeh i od krvi svjedoka Isusovijeh; i začudih se čudom

velikijem kad je vidjeh. 7. I reče mi anđeo: što se čudiš? Ja ću ti kazati tajnu ove

žene, i zvijeri što je nosi i ima sedam glava i deset rogova. 8. Zvijer koju si vidio bješe

i nije, i izići će iz bezdana i otići će u propast; i udiviće se koji žive na zemlji, kojima

imena napisana nijesu u knjigu života od postanja svijeta, kad vidi zvijer koja bješe,

i nije, i doći će opet. 9. Ovdje je um, koji ima mudrost. Sedam glava, to su sedam

gora na kojima žena sjedi. 10. I jesu sedam careva. Pet je njih palo, i jedan jest, a

drugi još nije došao; a kad dođe za malo će ostati. 11. I zvijer koja bješe i nije, i ona

je osmi, i jest od sedmorice i u propast ide. 12. I deset rogova, koje si vidio, to su

deset careva, koji carstva još ne primiše, nego će oblast kao carevi na jedno vrijeme

primiti sa zvijeri. 13. Ovi jednu volju imaju, i silu i oblast svoju daće zvijeri. 14. Ovi

će se pobiti s jagnjetom i jagnje će ih pobijediti, jer je gospodar nad gospodarima i

car nad carevima; i koji su s njim, jesu pozvani i izbrani i vjerni. 15. I reče mi: vode,

što si vidio, gdje sjedi kurva, ono su ljudi i narodi, i plemena i jezici. 16. I deset

rogova, što si vidio na zvijeri, oni će omrznuti na kurvu, i opustošiće je i ogoluzniti,

i meso njezino poješće i sažeći će je ognjem. 17. Jer je Bog dao u srca njihova da

učine volju njegovu, i da učine volju jednu, i da dadu carstvo svoje zvijeri, dok se

svrše riječi Božije. 18. I žena, koju si vidio, jest grad veliki, koji ima carstvo nad

carstvima zemaljskima.

3

1029. OBJAŠNJENJE.

Kako ovo poglavlje, baš kao i sledeće, trtetira pojam Vavilona, mora se razjasniti, i

to pre nego što ova poglavlja bivaju u potpunosti objašnjena, šta se uopšteno, a šta,

pak, pojedinačno označava pomoću pojma “Vavilon”; takođe će se pripovedati i šta

ovaj izraz označava u početku, a kakvo, opet, postepeno, korak po korak, postaje

njegovo značenje u docnijem tekstu. Izraz "Vavilon" (ili Vavel) označava takvu

crkvu, koja se sastoji od onih, koji, putem zloupotrebe svetih stvari crkve, nastoje da

steknu vlast nad čitavim svetom, i to dominacijom nad dušama ljudi, pri čemu tvrde

da imaju autoritet da spasavaju koga god im biva volja da spasu; a oni, konačno, teže

dominaciji nad nebom i paklom, i čine ih svojim sopstvenim vlasništvom. U tu svrhu

oni crpu i prenose na sebe svu Gospodnju vlast, kao da im ih je dao Bog lično. Crkva,

koja se sastoji od takvih, vremenom se pretvara u nešto, što jeste veoma različito od

toga, kakva je ona bivala na samom svom početku. U početku oni, što čine crkvu,

opisanu “Vavilonom”, kao da bivaju u revnosti za Gospoda, za Reč, ljubav i veru, a

naročito za spasenje ljudi. Međutim, u toj revnosti se krije žar dominiranja; i

vremenom, kako dominacija raste, zanos prema Gospodu se raspada; a, kada vladanje

stupi na scenu, svete stvari crkve postaju sredstvo, a a cilj biva ništa drugo

do - vladanje samo; a kada dominacija postane cilj, svete stvari crkve počinju da se

koriste zarad tog cilja, a samim tim i zarad samih onih, koji teže dominaciji; i tada

takvi ne pripisuju vlastitom autoritetu samo spasenje duša, već, takođe, oni sebi

dodeljuju i svu Gospodnju Božansku moć. A kada to učine, oni izopačavaju svako

dobro i svaku istinu crkve i tako oskrnavljuju svete stvari crkve. Te stvari su

predstavljene putem pojma "Vavilon".

[2] Da je to sve baš tako, pokazalo mi se u životu. U duhovnom svetu bilo je onih,

koji su se trudili da steknu takvu vlast; a, kako su znali da jedini Gospod ima svu

moć, predstavljali su se kao da poseduju prividnu revnost za Njega i za nebo i za

crkvu, i trudili su se svom snagom da obožavaju samog Boga i da na sveti način

posmatraju sve stvari Reči; dakle, oni su prikazivali da svetost i integritet preovlađuju

u svemu. Ali odobreno je da se stekne spoznaja da u takvoj revnosti leži skrivena

4

žarka želja za dominacijom nad svima drugima, u uverenju da će stvari, koje su

uspostavili, biti prihvatljive za Gospoda. Budući da bi se, čim bi počeli da preuzimaju

vlast, njihov cilj postepeno razotkrivao, što je značilo da oni, a ne Gospod, treba da

vladaju, i na taj način se ispostavilo, da, bi, kako su oni želeli, Gospod trebalo da

služi njima, a ne oni da služe Gospodu; i bili bi ogorčeni ako im ne bi bilo dopušteno,

poput bogova, da raspolažu svim stvarima isključivo po svojoj volji; i moglo se

opaziti, takođe, da su oni uobičavali da olako shvataju Gospoda, pa bi ga čak Ga i

odbacili ako im ne bi odobrio ovlašćenja da rade sve što im je drago, i ako ne bi, pak,

pristajao na svaku njihovu odluku. Takođe se moglo uočiti da bi mogli, ako bi se

samo usudili, pod nekim izgovorom, preneti Njegovu Božansku vlast na same sebe;

ali su se bojali da bi ih zbog toga On bacio u pakao. Ovim je pokazano kako počinje

Vavilon i kako se završava. Iz ovoga bi se mogao izvući zaključak da, kada

dominaciji dođe kraj, a svete stvari crkve postanu ništa drugo do - sredstvo,

obožavanje Boga se, pod različitim izgovorima, pretvara u obožavanje ljudi; kao da

su oni sami bogovi, a Gospod u stvari nije Bog, već Ga tako nazivaju samo forme

radi.

[3] Sad, pošto je dominacija nad ljudskim dušama, a takođe i nad nebom i nad samim

Gospodom, koja se sprovodi putem svetih stvari crkve (što se koriste kao puka

sredstva) iznutra neiskrena, to sledi da je ona - paklena; jer đavoli, koji su u paklu,

nemaju veću želju od one za posedovanjem dominacije nad nebom i nad samim

Gospodom; i to pokušavaju da urade pod različitim izgovorima, ali, čim to pokušaju,

proguta ih pakao. A pošto oni, koji na svetu svrgavaju Gospoda iz sedišta Njegovog

carstva, i na to sedište, potom, postavljaju same sebe, bivaju, u svom srcu, poput

đavola, očigledno je da crkva, sastavljena od takvih, mora vremenom biti

devastirana, kao i sve njeno dobro i sva njena istina; a ovo je njen kraj. Da su takvi

ništa drugo do - sami đavoli, vidi se u duhovnom svetu. Oni, koji su koristili

Gospodnji Božanski autoritet u svetu, govore (nakon smrti) o Gospodu na najsvetiji

način i obožavaju ga sa svom spoljašnom predanošću. Međutim, kada se baci pogled

u njihove unutrašnjosti (jer se, u duhovnom svetu, unutarnje može razotkriti i

sagledavati) oni se mogu videti kao neiskreni, jer su bezbožni i puni đavolskih

5

veština; i iz ovoga postaje jasno da im je, svakom ponaosob, sveti spoljašnji čovek

služio kao puko sredstvo radi postizanja cilja, a to je bila dominacija. U jednom

trenutku se među duhovima postavilo pitanje da li bi bilo koji đavo u paklu mogao

učiniti slično; jedan od najgorih je zbog toga bio pozvan i rečeno mu je da bi mogao

zadobiti vlast nad mnogima, ako bi svetošću obožavao Gospoda i priznao da je

Njegovo Božansko jednako Božanskom Ocu, i istovremeno bi se pridržavao svih

stvari što se odnose na bogopoštovanje. Od časa kada je čuo da bi mogao zadobiti

vlast nad mnogima, odmah je, u svom unutarnjem, aktivirao svoje zanatske veštine,

dok je, u svom spoljašnjem, počeo da stremi ka svetosti, i klanjao se Gospodu na

svetiji način od mnogih anđela, bukteći od gneva protiv svih koji Ga ne obožavaju.

Međutim, čim je primetio da mu se ne daje obećana vlast, počeo je da gori od gneva

protiv samog Gospoda i da negira i Njegovo Božansko i Božansko Oca, i čak je

prekorevao Oca i Sina; jer je bio ateista.

[4] Današnjih dana se jasno može videti da je Vavilon upravo takav, i to na osnovu

činjenice da su, pod izgovorom ključeva koji behu dati Petru, [Vavilonci] preneli na

sebe sav Božansku autoritet Gospoda, te su zatvorili Božansku istinu od ljudi, tako

što su im oduzeli pravo da čitaju Reč, i da su, takođe, papinskim uredbama pripisali

svetost jednaku, pa čak i superiornu svetosti Reči; pored toga je očigledno da veoma

malo podučavaju, ako uopšte i podučavaju, o strahu Božijem i bogopoštovanju Boga,

već podučavaju samo o tome, da treba obožavati predstavnike crkve na Zemlji, to

jest, njih same. I još, dakako, podučavaju ljude da moraju posedovati

strahopoštovanje prema tim istim predstavnicima crkve, a, tako isto, uče ljude i da

treba da obožavaju svece, ali ne radi Boga, već, opet, radi - predstavnika crkve. Sve

ovo jasno govori da Vavilon, na svom kraju, reprezentuje crkvu koja je pusta i

ispražnjena od sveg dobra ljubavi prema Bogu, kao i od sveg dobra ljubavi prema

bližnjem, a samim tim, jeste ispražnjena i od svake istine. Stoga ta crkva više i nije

crkva, već ona predstavlja idolopoklonstvo, i kao takvo, ono se razlikuje, ali u sasvim

maloj meri, od neznaboštva drevnih, koji su obožavali idole poput Vaala, Aštarota,

Velzevuva i drugih, a pored toga su imali i hramove, a za rituale koristili gozbe,

žrtvenike, žrtve, tamjan, libacije [libacija (lat.), u Antičkom Rimu, žrtva koja se izliva

6

u čast bogovima, česta žrtva kod svih starih naroda. Žrtvuju se vino, voda, med,

mleko, ulje, tako da se izliva na posvećeno mesto. Običaj da se i pre gozbe izlije malo

vina božanstvu ili mrtvima očuvao se do u moderno doba – prim. M. V.] i druge

stvari, poput onih iz Jevrejske crkve. Ove stvari su rečene o Vavilonu (o njegovom

početku i o njegovom kraju) kako bi se objasnilo zašto se u Reči Vavilon ponekad

izlaže veličanju, sve i do neba, a ponekad se baca sve do pakla.

[5] Da je Vavilon takav, u potpunosti se vidi iz njegovih opisa i prikaza u Prorocima,

a posebno u Danilu. Prvo od statue kralja Navuhodonosora, u Danilu: Ti, care, vidje

a to lik velik; velik bijaše lik i svjetlost mu silna, i stajaše prema tebi, i strašan bijaše

na očima. Glava tome liku bijaše od čistoga zlata, prsi i mišice od srebra, trbuh i

bedra od mjedi, Golijeni mu od gvožđa, a stopala koje od gvožđa koje od zemlje. Ti

gledaše dokle se odvali kamen bez ruku, i udari lik u stopala mjedena i zemljana, i

satr ih. Tada se satr i gvožđe i zemlja i mjed i srebro i zlato, i posta kao pljeva na

gumnu u ljeto, te odnese vjetar, i ne nađe mu se mjesto; a kamen, koji udari lik, posta

gora velika i ispuni svu zemlju. (Dan. 2:31-35). Iz Danilove interpretacije ovog sna

jasno je da san opisuje stanje crkve (od njenog početka do kraja) koja postaje

Vavilon. Vavilon je taj, koji je opisan, jer su pomenute stvari u snu viđene od strane

vavilonskog kralja, koji je video statuu što stajaše nasuprot njemu; takođe je Danilo

otvoreno rekao kralju: I gdje god žive sinovi ljudski, zvjeri poljske i ptice nebeske,

dao ti je u ruke, i postavio te gospodarem nad svijem tijem. Ti si ona glava zlatna.

(Dan. 2:38). Sukcesivna stanja ove crkve, čak i sve do poslednjeg, prikazana su

glavom, grudima, rukama, trbuhom, bedrima, nogama i stopalima te statue; isto tako

i putem zlata, srebra, mesinga, gvožđa i gline, od kojih se statua sastojala od vrha do

dna. Sve ovo jasno govori da je ova crkva, na svom početku, bila puna mudrosti iz

dobra ljubavi prema Gospodu. Jer njena "glava", koja je najviši deo, označava

mudrost, dok izraz "zlato" znači dobro ljubavi prema Gospodu. To što su nožni prsti

bili „koje od gvožđa koje od zemlje“ znači da bi poslednje stanje te crkve bilo bez

ikakve ljubavi i bez ikakve mudrosti; jer ovo tako tumači Danilo: A što si vidio gvožđe

pomiješano sa kalom lončarskim, to će se oni pomiješati sjemenom čovječijim, ali

neće prionuti jedan za drugoga kao što se gvožđe ne može smiješati s kalom. (Dan.

7

2:43). Izraz "sjemenom čovječijim" označava Božansku istinu, dakle istinu Reči; ali

time se ne postiže koherencija, jer se istina Reči na kraju crkve krivotvori stoga što

se primenjuje za obožavanje ljudi. Razaranje ove crkve opisuje se putem izraza "Ti

gledaše dokle se odvali kamen bez ruku, i udari lik u stopala mjedena i zemljana, i

satr ih. (…) Tada se satr i gvožđe i zemlja i mjed i srebro i zlato. kamen, koji udari

lik, posta gora velika i ispuni svu zemlju." Pojam "kamen" Označava Božansku istinu;

dok izraz "kamen", u koji statua udara, označava Gospoda kao Božansku istinu.

Njeno uništenje predstavlja Poslednji sud. Nova crkva, koja će tada biti uspostavljena

od strane Gospoda, opisuje se sledećim rečima: A u vrijeme tijeh careva Bog će

nebeski podignuti carstvo koje se dovijeka neće rasuti, i to se carstvo neće ostaviti

drugom narodu; ono će satrti i ukinuti sva ta carstva, a samo će stajati dovijeka,

(Dan. 2:44). Ovde, kao i i na drugim mestima u Reči, pojam "carstvo" označava

crkvu; a, tako isto, takođe je označava i izraz "čovjek", u čijoj formi je bila isklesana

prethodno pomenuta statua.

[6] Crkva, koja je nakon toga postala Vavilon, opisana je i putem izraza "drvo", koje

je kralj Navukodonosor video u snu, opisanom u Danilu: A utvara glave moje na

postelji mojoj bješe: vidjeh, gle, drvo usred zemlje, i visina mu velika. Drvo bješe

veliko i jako, i visina mu dosezaše do neba, i viđaše se do kraja sve zemlje. Lišće mu

bješe lijepo i rod obilat, i na njemu bješe hrane svemu; zvijerje poljsko odmaraše se

u hladu njegovu, i na granama njegovijem stanovahu ptice nebeske, i od njega se

hranjaše svako tijelo. Vidjeh u utvarama glave svoje na postelji svojoj, i gle, stražar

i svetac siđe s neba. Povika jako i reče ovako: posijecite drvo, i okrešite mu grane,

pokidajte mu lišće i razmetnite mu rod; neka pobjegnu zvijeri ispod njega i ptice s

grana njegovijeh. Ali panj sa žilama ostavite mu u zemlji, u okovima gvozdenijem i

mjedenijem u travi poljskoj, neka ga kvasi rosa nebeska i dio da mu je sa zvijerjem

od trave zemaljske. Srce čovječje neka mu se promijeni, i srce životinjsko neka mu se

da, i sedam vremena neka prođe preko njega. To su odredili stražari i izrekli sveti da

bi poznali živi da višnji vlada carstvom ljudskim, i daje ga kome hoće, i postavlja nad

njim najnižega između ljudi. (Dan. 4:10-17). Da je kralj Navukodonosor, kao i

posledično i sam Vavilon, reprezentovan tim drvetom i svim stvarima iz njega, jasno

8

je rečeno u stihovima 20-22; a da se to, što se čulo, dogodilo s kraljem, naime, da je

bio “prognan između ljudi”, te da je, potom, “stanovao s poljskom zvjeri”, takođe,

da je jeo biljke poput goveda, sve dok sedam vremena nije prošlo preko njega,

vidljivo je iz stihova 32- 34, istog poglavlja. Da su te stvari na njega naletele zbog

ljubavi prema sebi i ponosa zbog vlastite dominacije, vidljivo je iz ovih njegovih

reči: A meni se ova tajna nije objavila mudrošću koja bi u mene bila mimo sve žive,

nego zato da se javi caru što san znači i da doznaš misli srca svojega. (Dan. 2:30.)

A docnije, kada se povratio i ponovo uspostavio: Sada ja Navuhodonosor hvalim,

uzvišujem i slavim cara nebeskoga, čija su sva djela istina i čiji su putovi pravedni i

koji može oboriti one koji hode ponosito. (Dan. 4:37). Ovo stanje Navukodonosora

prikazuje onakvo stanje posle smrti, kakvo se uspostavlja kod onih, koji se uzvisuju

kao bogovi nad svim stvarima crkve, naime, opisuju se pomoću izraza „bi prognan

između ljudi“, što znači da po, pitanju razumevanja, oni više nisu poput ljudi; tako,

oni "postaju zvjeri i jedu travu poput goveda", a za njih važi i izraz "rosa nebeska

kvasi mu tijelo da mu narastoše dlake kao pera u orla i nokti kao u ptica" što znači

da su potpuno čulni, te da umesto inteligencije imaju glupost, a na mestu mudrosti -

ludilo; izraz "da mu narastoše dlake kao pera u orla i nokti kao u ptica" reprezentuje

nečije postajanje čulnim.

[7] Opisana su i sukcesivna stanja crkve koja su, posle nekog vremena, prikazala

crkvu koja je postala Vavilon: "I četiri velike zvijeri izidoše iz mora," U Danilu: I

četiri velike zvijeri izidoše iz mora, svaka drugačija. Prva bijaše kao lav, i imaše krila

orlova; gledah dokle joj se krila poskuboše i podiže se sa zemlje i stade na noge kao

čovjek, i srce ljudsko dade joj se. Potom, gle, druga zvijer bijaše kao medvjed, i stade

s jedne strane, i imaše tri rebra u ustima među zubima svojim, i govoraše joj se:

ustani, jedi mnogo mesa. Potom vidjeh, i gle, druga, kao ris, imaše na leđima četiri

krila kao ptica, i četiri glave imaše zvijer, i dade joj se vlast. Potom vidjeh u utvarama

noćnijem, i gle, četvrta zvijer, koje se trebaše bojati, strašna i vrlo jaka, i imaše velike

zube gvozdene, jeđaše i satiraše, i gažaše nogama ostatak, i razlikovaše se od svijeh

zvijeri pređašnjih, i imaše deset rogova. (Dan. 7:3-7). Da su i pomoću ovih zveri

opisana sukcesivna stanja crkve, i to: od njenog prvog stanja, pa sve do do

9

poslednjeg, može se videti u prethodnom tekstu (br. 316, 556, 650, 780, 781). Da su

u prvom stanju oni bili u istinama, a time i u inteligenciji, označava se putem izraza

"Prva bijaše kao lav, i imaše krila orlova," a potom se stanje crkve opisuje izrazom:

"stade na noge kao čovjek, i srce ljudsko dade joj se." Da su u poslednjem stanju oni

u obmanama od zla svake vrste, označava se pomoću izraza "četvrta zvijer, koje se

trebaše bojati, strašna i vrlo jaka, i imaše velike zube gvozdene, jeđaše i satiraše, i

gažaše nogama ostatak." O ovoj zveri dodatno su druge stvari opisane u stihovima

23-25.

[8] Da će crkva, koja je postala Vavilon, tada biti uništena, te da će, potom, biti

uspostavljena Nova crkva, koja će se klanjati Gospodu, reprezentuju ove reči: Vidjeh

u utvarama noćnijem, i gle, kao sin čovječji iđaše sa oblacima nebeskim, i dođe do

starca i stade pred njim. I dade mu se vlast i slava i carstvo da mu služe svi narodi i

plemena i jezici; vlast je njegova vlast vječna, koja neće proći, i carstvo se njegovo

neće rasuti. A carstvo i vlast i veličanstvo carsko pod svijem nebom daće se narodu

svetaca Višnjega; njegovo će carstvo biti vječno carstvo, i sve će vlasti njemu služiti

i slušati ga. (Dan. 7:13-14, 27). Izraz "sin čovječji" označava Gospoda kao Božansko

Ljudsko i kao Reč. Da će crkva biti uspostavljena od strane Njega, i da će u toj crkvi

biti oni, koji će Ga obožavati, predstavljeno je rečima "I dade mu se vlast i slava i

carstvo da mu služe svi narodi i plemena i jezici; vlast je njegova vlast vječna, koja

neće proći, i carstvo se njegovo neće rasuti”; a crkva, koju će On uspostaviti,

reprezentuje se pomoću izraza "A carstvo i vlast i veličanstvo carsko pod svijem

nebom daće se narodu svetaca Višnjega." To se dogodilo kada je crkva postala

Vavilon, tj. kad je postala toliko razorena da više uopšte nije preostalo nikakvo dobro

niti istina u njoj, jer tada je njen kraj, odnosno, crkve više nije ni bilo. Taj kraj znači

kraj Vavilona. Ovo ne znači da će idolatrijska bogopoštovanja takvih u svetu biti

uništena, kao i oni sami s njima, jer ovo će sve i dalje da postoji, ali ne kao

bogopoštovanje ikakve crkve, već kao bogoštovanje paganstva; posledično, takvi će

nakon smrti doći među pagane i više neće biti među hršićanima. A od onih koji su

obožavali Gospoda, a ne Papu ili svece ili grobne slike, Gospod će uspostaviti Novu

crkvu.

10

[9] Idolatriju vavilonskog tipa opisuju sledeći stihovi u Danilu: Car Navuhodonosor

načini zlatan lik, kojemu visina bješe šezdeset lakata, a širina šest lakata; i namjesti

ga u polju Duri u zemlji Vavilonskoj. I posla car Navuhodonosor da saberu knezove,

upravitelje i vojvode, starješine, rizničare, sudije, nastojnike i sve vlastelje zemaljske,

da dođu da se osveti lik što ga postavi car Navuhodonosor. Tada se skupiše knezovi,

upravitelji i vojvode, starješine, rizničari, sudije, nastojnici, i svi vlastelji zemaljski,

da se osveti lik što ga postavi car Navuhodonosor; i stadoše pred likom što ga postavi

Navuhodonosor. A glasnik povika iza glasa: narodi, plemena i jezici, vama se govori.

Kad čujete rog, svirale, kitare, gusle, psaltire, pjevanje i svakojake svirke, popadajte

i poklonite se zlatnomu liku, koji postavi car Navuhodonosor. A ko ne bi pao i

poklonio se, onaj čas biće bačen u peć ognjenu užarenu. Zato svi narodi kako čuše

rog, svirale, kitare, gusle, psaltire i svakojake svirke, popadaše svi narodi, plemena

i jezici, i pokloniše se zlatnome liku koji postavi car Navuhodonosor. (Dan. 3:1-7).

Ova idolatirija je takođe opisana na istom mestu: Sve starješine u carstvu, poglavari

i upravitelji, vijećnici i vojvode dogovoriše se da se postavi carska naredba i oštra

zabrana da ko bi se god zamolio za što kome god bogu ili čovjeku za trideset dana

osim tebi, care, da se baci u jamu lavovsku. Zato, care, postavi tu zabranu i napiši

da se ne može promijeniti, po zakonu Midskom i Persijskom, koji je nepromjenit. I

car Darije napisa knjigu i zabranu. (Dan. 6:7-9). Ovim je prikazan "Vavel” ili

"Vavilon" kao dominacija pomoću zloupotrebe svetih stvari, i preuzimanje Božanske

vlasti; a uništenje takvih je opisano onima, koji su ubedili Darija da načini tu statuu,

te su bačeni u lavlju jamu i proždrani.

[10] Vavilon je takođe opisan u Danilu: Kralj Valtasar, njegovi plemići, njegove žene

i njegove konkubine pili su vino iz posuda od zlata i srebra koje je njegov otac

Navukodonosor doneo iz Jerusalimskog hrama, a, istovremeno, slavili su bogove od

zlata i srebra , od mjedi (mesinga), gvožđa, drveta i kamena, a onda mu se pojavilo

natpis na zidu; nakon čega je kralj iste noći ubijen (Dan. 5:1 sve do kraja). Ovo je

predstavljalo i, na taj način, označavalo oskvrnuće svetih stvari crkve od strane onih

koji su od Vavilona, i koji proširuju svoju dominaciju čak i sve do neba; zato što se

kaže: Nego si se podigao na Gospoda nebeskoga, i sudove doma njegova donesoše

11

preda te, i piste iz njih vino ti i knezovi tvoji, žene tvoje i inoče tvoje, i ti hvali bogove

srebrne i zlatne, mjedene, gvozdene, drvene i kamene, koji ne vide niti čuju niti

razumiju, a ne slavi Boga, u čijoj je ruci duša tvoja i svi putovi tvoji. (Dan. 5:23). Iz

ovih odlomaka iz Danila se vidi da izraz "Vavilon" ili "Vavel" u Reči reprezentuje

ljubav prema dominaciji nad celokupnom zemaljskom kuglom, a isto tako i nad

nebom, pa čak i nad samim Gospodom, i da Gospodnja crkva postepeno postaje

vavilonska, i da, kako postaje Vavlilon, tako biva uništena za svako dobro ljubavi i

za svaku istinu vere; i da ovo biva kraj, odnosno, da to više nije crkva; a kada to više

nije crkva, ona počinje da se ubraja u idolopokloničke narode, iz čega su isključeni

samo oni unutar nje, koji obožavaju Gospoda, smatraju Reč svetom i priznaju pouku

iz nje.

[11] Izrazi „Vavel“ i „Vavilon“ opisani su, takođe u Knjizi proroka Isaije: Jer će se

smilovati Gospod na Jakova, i opet će izabrati Izrailja, i namjestiće ih u zemlji

njihovoj, i prilijepiće se k njima došljaci i pridružiće se domu Jakovljevu. Jer će ih

uzeti narodi i odvesti na mjesto njihovo, i naslijediće ih Izrailjci u zemlji Gospodnjoj

da im budu sluge i sluškinje, i zarobiće one koji ih bjehu zarobili, i biće gospodari

svojim nasilnicima. I kad te smiri Gospod od truda tvojega i muke i od ljutoga ropstva

u kom si robovao, Tada ćeš izvoditi ovu priču o caru Vavilonskom i reći ćeš: kako

nesta nastojnika, nesta danka? Slomi Gospod štap bezbožnicima, palicu vladaocima,

Koja je ljuto bila narode bez prestanka, i gnjevno vladala nad narodima, i gonila

nemilice. Sva zemlja počiva i mirna je; pjevaju iza glasa. Vesele se s tebe i jele i kedri

Livanski govoreći: otkako si pao, ne dolazi niko da nas siječe. Pakao dolje uskoleba

se tebe radi da te srete kad dođeš, probudi ti mrtvace i sve knezove zemaljske, diže s

prijestola njihovijeh sve careve narodne. Svi će progovoriti i reći tebi: i ti li si

iznemogao kao mi? izjednačio se s nama? Spusti se u pakao ponos tvoj, zveka psaltira

tvojih; prostrti su poda te moljci, a crvi su ti pokrivač. Kako pade s neba, zvijezdo

danice, kćeri zorina? kako se obori na zemlju koji si gazio narode? A govorio si u

srcu svom: izaći ću na nebo, više zvijezda Božijih podignuću prijesto svoj, i sješću

na gori zbornoj na strani sjevernoj; Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s

višnjim. A ti se u pakao svrže, u dubinu grobnu. Koji te vide pogledaće na te, i gledaće

12

te govoreći: to li je onaj koji je tresao zemlju, koji je drmao carstva, Koji je vasiljenu

obraćao u pustinju, i gradove njezine raskopavao? roblje svoje nije otpuštao kući?

Svi carevi narodni, svikoliki, leže slavno, svaki u svojoj kući. A ti se izbaci iz groba

svojega, kao gadna grana, kao haljina pobijenijeh, mačem probodenijeh, koji slaze

u jamu kamenu, kao pogažen strv. Nećeš se združiti s njima pogrebom, jer si zemlju

svoju zatro, narod si svoj ubio; neće se pominjati sjeme zlikovačko dok je vijeka.

Pripravite pokolj sinovima njegovijem za bezakonje otaca njihovijeh da se ne

podignu i ne naslijede zemlje i ne napune vasiljene gradovima. Jer ću ustati na njih,

govori Gospod nad vojskama, i zatrću ime Vavilonu i ostatak, i sina i unuka, govori

Gospod. I načiniću od njega* stan ćukovima i jezera vodena, i omešću ga metlom

pogibli, govori Gospod nad vojskama. Zakle se Gospod nad vojskama govoreći:

doista, biće kako sam smislio, i kako sam naumio izvršiće se. Potrću Asirca u zemlji

svojoj, na gorama svojim izgaziću ga; tada će se skinuti s njih jaram njegov, i breme

njegovo s pleća njihovijeh skinuće se. (Isa. 14:1-25). Sve se to kaže isključivo o

Vavilonu, (i ne važi ni za jednog drugog đavola) koji je bio stvoren kao anđeo

svetlosti, pa je postao buntovnik i posledično bačen u pakao, a od svog primarnog

stanja bio poznat pod imenom opisanom u izrazu "zvijezdo danice, kćeri zorina"

[Izraz “Lucifer“ je u Daničić-Karadžićevoj Bibliji preveden kao “Zvijezda danica”

– prim. M. V.] Da je ovde opisan upravo Vavilon vidljivo je iz četvrtog i dvadeset i

drugog stiha ovog poglavlja, u kojima se pominju Vavilonski kralj i Vavilon, jer je

rečeno, "Tada ćeš izvoditi ovu priču o caru Vavilonskom," i docnije, "i zatrću ime

Vavilonu i ostatak." Treba znati da pojam "kralj" ("car") ima slično značenje u Reči

kao pojam“njegovo kraljevstvo” (“carstvo”). Vavilon se imenuje izrazom "zvijezdo

danice, kćeri zorina", jer, kao što je u prethodnom tekstu rečeno, Vavilon je, u

početku, bio crkva koja je bila revnosno posvećena Gospodu, dobru ljubavi i istinama

vere, iako unutar pomenute revnosti njenih pastira leži skrivena žarka želja za

dominacijom (pomoću upotrebe svetih stvari crkve) nad svima koji im se mogu

pokoriti. Zbog toga se Vavilon naziva "zvijezdo danice, kćeri zorina." Iz istog

razloga, naziva se izrazom: car nad carevima, jer ti Bog nebeski dade carstvo, silu i

13

krjepost i slavu (Dan. 2:37); i kakođe: Ti si ona glava zlatna. (Dan. 2:38); slično:

drvo usred zemlje, i visina mu velika. (Dan. 4:10, 22).

[12] Opet, Vavilon, na njegovim počecima, beše označen kao: Prva bijaše kao lav, i

imaše krila orlova; gledah dokle joj se krila poskuboše i podiže se sa zemlje i stade

na noge kao čovjek, i srce ljudsko dade joj se. (Dan. 7:4); a takođe se naziva i: I

Vavilon, ures carstvima i dika slavi Haldejskoj (Isa. 13:19); a pominje se i među

onima: Među one, koji me [Jehovu – prim. M. V.] znaju, brojiću Misir i Vavilon. (Ps.

87:4). Sada, kako Vavilon, u svom početku, označava takvu crkvu, o kojoj smo pisali

u prethodnom tekstu, ovde se vavilonski kralj imenuje pomoću izraza "zvijezdo

danice [“Lucifer” – prim. M. V.], kćeri zorina." Izraz "Lucifer" se koristi zbog

svetlosti istine u to vreme, a izraz ”kćeri zorina“ je u upotrebi zbog početka svetlosti

ili dana, jer pojam „zora“ označava crkvu u njenom početku. A ovo poglavlje opisuje

dotičnu crkvu kao njeno stanje, koje traje sve i do samog njenog kraja, kada crkva

postaje "Vavilon veliki, mati kurvama", što je, zapravo, njeno stanje od časa kada u

njoj više nema dobra ljubavi niti istine vere. To stanje se podrazumeva pod opisom

njenog uništenja i osude na pakao. Njeno uništenje u svetu ne znači ništa drugo negoli

da je, posle smrti, predviđen pakao za one, koji su sebi prisvojili Božansku vlast i

ostvarivali je, i radi tog cilja, držali narode na zemlji u neprozirnom gustom mraku

ili slepilu i idolopokloništvu; pakao je naročito predviđen za one, koji su ljude

odvratili od bogoštovanja Gospoda.

[13] Kako su to stvari koje su u ovom poglavlju opisane, ukratko ću objasniti

odlomke citirane iz njega. Izraz "Jer će se smilovati Gospod na Jakova, i opet će

izabrati Izrailja, i namjestiće ih u zemlji njihovoj" označava Novu crkvu, koju će

Gospod uspostaviti nakon završetka Vavilona. Izraz "Tada ćeš izvoditi ovu priču o

caru Vavilonskom i reći ćeš: kako nesta nastojnika, nesta danka?," označava

izbavljenje iz duhovnog zarobljeništva i služenja u kojima su bili oni, koji su bili pod

njegovom vlašću. Izraz "Slomi Gospod štap bezbožnicima, palicu vladaocima,"

reprezentuje da više nemaju nikakvu moć pomoću zloupotreba istina dobra, jer

bivaju u pukim krivotvorinama zla; takva je njihova nemoć u duhovnom svetu. "Sva

14

zemlja počiva i mirna je; pjevaju iza glasa. Vesele se s tebe i jele i kedri Livanski

govoreći: otkako si pao, ne dolazi niko da nas siječe," označava da oni, koji su u

znanju dobra i istine, više neće biti u napasti od takvih, a izraz "zemlja" znači Novu

crkvu u kojoj će se oni, koji su u dobru i istinama, odmarati od onih, koji su

reprezentovani Vavilonom, dok pojmovi "jele" i "kedri Livanski" reprezentuju znanje

dobra i istine u spoljnom i unutrašnjem smislu, i, konačno, izraz "ne dolazi niko da

nas siječe" označava da više nema nasrtaja. Izraz "Pakao dolje uskoleba se tebe radi

da te srete kad dođeš, probudi ti mrtvace i sve knezove zemaljske, diže s prijestola

njihovijeh sve careve narodne," označava radost osvete onih koji su u paklu. Izraz

"Svi će progovoriti i reći tebi: i ti li si iznemogao kao mi? izjednačio se s nama?

Spusti se u pakao ponos tvoj, zveka psaltira tvojih; prostrti su poda te moljci, a crvi

su ti pokrivač," označava takvo oduševljenje zbog toga što je crkva postala poput njih

i takođe je, slično njima, u obmanama od zla. Izraz "Kako pade s neba, zvijezdo

danice, kćeri zorina? kako se obori na zemlju koji si gazio narode?," označava

izrugivanje Vavilonu, zbog toga što je postao takav, iako je, u početku, bio na nebu,

stoga što je bio u dobrima ljubavi i istinama vere. To su rekli oni koji su u paklu,

stoga, što paklenim duhovima ništa nije lepše nego kad nekoga sruše s neba i unište

ga krivotvorinama zla. Izraz "A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvijezda

Božijih podignuću prijesto svoj, i sješću na gori zbornoj na strani sjevernoj; Izaći ću

u visine nad oblake, izjednačiću se s višnjim," takođe predstavlja reči izrugivanja,

koje se odnose na njihov ponos usled dominacije, kao i na to, su se raširili čak sve i

do neba, i prisvojili sebi Božansku vlast, te tako podredili sve stvari neba i sve crkve

svojoj volji, sa ciljem da bi mogli biti bogopoštovani i obožavani kao da su bogovi,

gde izraz "na gori zbornoj na strani sjevernoj" znači: biti na onom mestu gde se može

uspeti na nebesa, a izraz "više zvijezda (…) Izaći ću u visine nad oblake" znači: biti

iznad Božanske istine, dok pojam "zvijezde" predstavlja znanje dobra i istine, i,

nadalje, izraz "u visine nad oblake" znači unutarnje istine Reči. Izraz "A ti se u pakao

svrže, u dubinu grobnu. Koji te vide pogledaće na te, i gledaće te govoreći: to li je

onaj koji je tresao zemlju, koji je drmao carstva, Koji je vasiljenu obraćao u pustinju,

i gradove njezine raskopavao?" označava nastavak izrugivanja od strane onih, koji

15

su u paklu, a isto tako i njihovog slavlja zbog toga što je crkva srušena s neba, gde

izraz "dubinu grobnu" predstavlja mesta u paklu gde postoje puke obmane i zla, dok

izraz "zemlju (…), carstva (…) i gradove" označava crkvu, a, konkretno, pojam

"gradove" označava doktrine. Izraz “A ti se izbaci iz groba svojega, kao gadna grana,

kao haljina pobijenijeh, mačem probodenijeh, koji slaze u jamu kamenu, kao pogažen

strv," označava njihovo stanje prokletstva, gde izraz "kao haljina pobijenijeh, mačem

probodenijeh, koji slaze u jamu kamenu, kao pogažen strv," označava osudu zbog

skrnavljenja istine. Izraz "Nećeš se združiti s njima pogrebom, jer si zemlju svoju

zatro, narod si svoj ubio; neće se pominjati sjeme zlikovačko dok je vijeka” označava

osudu goru nego što su osude nad drugima, jer su sve stvari crkve uništene. Izraz

"Pripravite pokolj sinovima njegovijem za bezakonje otaca njihovijeh da se ne

podignu i ne naslijede zemlje i ne napune vasiljene gradovima," označava njihovo

večno uništenje. Izraz "Jer ću ustati na njih, govori Gospod nad vojskama, i zatrću

ime Vavilonu i ostatak, i sina i unuka, govori Gospod," znači potpuno uništenje, jer

oni više nemaju ničeg dobrog ili istinitog. Izraz "I načiniću od njega stan ćukovima

i jezera vodena, i omešću ga metlom pogibli, govori Gospod nad vojskama."

označava paklenu obmanu kroz uništenje istine. Izraz "Potrću Asirca u zemlji svojoj,

na gorama svojim izgaziću ga," označava da u Novoj crkvi ne smeju nastati

razmišljanja koja bi proistekla iz obmana protiv istina i dobara. Nadalje, stvari iz

ovog poglavlja mogu se videti jasnije u ostalim poglavljima ovog dela (kao br. 208,

223, 304, 331, 386, 405, 539, 589, 594, 608, 659, 687, 697, 724 , 727, 730, 741, 768,

811).

[14] U istom: I Vavilon, ures carstvima i dika slavi Haldejskoj, biće kao Sodom i

Gomor kad ih Bog zatr. Neće se u njemu živjeti niti će se ko naseliti od koljena do

koljena, niti će Arapin razapeti u njemu šatora, niti će pastiri počivati onuda. Nego

će počivati ondje divlje zvijeri, i kuće će njihove biti pune velikih zmija, i ondje će

nastavati sove, i aveti će skakati onuda. I dovikivaće se buljine u pustijem kućama i

zmajevi u dvorovima veselijem. A doći će njegovo vrijeme, i blizu je, i dani njegovi

njegovi neće se protegnuti. (Isa. 13:19-22). Čitavo ovo poglavlje tretira totalnu

devastaciju svih stvari dobra i svih istina crkve, što se odnosi na one, koji su iz

16

Vavilona. Izraz "I Vavilon, (…) biće" znači (u bukvalnom smislu) veliki grad nazvan

Vavilonom; ali, u duhovnom smislu, to reprezentuje crkvu koja je postala Vavilon.

Vavilon se opisuje pomoću izraza "ures carstvima i dika slavi Haldejskoj," zbog

mudrosti te crkve u njenom početku, kao što je već rečeno; ali, uopšteno, pojmovi

"Vavel" ili "Vavilon" označavaju crkvu u kojoj su sva dobra ljubavi uništena i

konačno oskrnavljena, dok izraz "Haldeja" reprezentuje crkvu u kojoj su uništene i

konačno oskrnavljene sve istine vere; i zato se kaže "biće kao Sodom i Gomor kad ih

Bog zatr", gde pojam "Sodoma" takođe označava uništenje celokupnog dobra putem

ljubavi prema sebi, a izraz "Gomora" reprezentuje uništavanje istine otuda. Izraz

"Neće se u njemu živjeti niti će se ko naseliti od koljena do koljena," označava njenu

destrukciju do večnosti, gde se izraz "Neće se u njemu živjeti" odnosi na uništenje

dobra, dok se izraz "niti će se ko naseliti od koljena do koljena," odnosi na uništenje

istine; jer oni, koji uništavaju dobro i istinu, a nakon toga prigrle zla i lažnosti umesto

njih, ne mogu se reformisati. Posve drugačije važi za one, koji su u zlu i grehu, ali

još uvek nisu uništili dobro i istinu, kao što su neznabošci, koji nemaju nikakvog

znanja o dobru i istini. Izraz "niti će Arapin razapeti u njemu šatora, niti će pastiri

počivati onuda," znači da će crkva postati pustinja, dok pojam "Arapin" reprezentuje

onoga, koji živi u pustinji, ali u njoj ne boravi, jer tamo nema žitarica ni voća; a

identična stvar se odigrava i sa stadom pastira, kada nema paše. Izraz "Nego će

počivati ondje divlje zvijeri**, i kuće će njihove biti pune velikih zmija," označava

paklene obmane zla koja se odnose na njih, gde izraz "divlje zvjeri" znači infernalne

obmane, a pojam "velike zmije" reprezentuje paklena zla, dok, opet, pojam "kuća"

predstavlja um onih, koji su takvi. Izraz "i ondje će nastavati sove, i aveti će skakati

onuda," znači da će krivotvorene istine i izopačena dobra biti tamo, pri čemu pojam

"sove" znači krivotvorene istine, dok izraz "aveti" predstavlja izopačeno dobro, a,

opet, pojam "skakati" ("plesati") reprezentuje radost od prljave ljubavi koja je

oskrnavila istinsko dobro ljubavi. Izraz "I dovikivaće se buljine u pustijem kućama i

zmajevi u dvorovima veselijem" označava ove izopačene i krivotvorene stvari u

njihovim doktrinama.

17

[15] Vavilon je slično opisan i u drugim odlomcima kod proroka. Kao u Jeremiji:

Mač na Haldejce, govori Gospod, i na stanovnike Vavilonske i na knezove njegove i

na mudrace njegove. Mač na konje njegove, i na kola njegova i na svu mješavinu što

je usred njega, i postaće kao žene; mač na blago njegovo, i razgrabiće se. Suša na

vode njegove, i usahnuće, jer je zemlja idolska, i oko lažnijeh bogova luduju. Zato će

se ondje nastaniti divlje zvijeri i buljine, i sove će ondje stanovati; i neće se naseliti

dovijeka i neće se u njoj živjeti nigda. Kao kad Gospod zatr Sodom i Gomor i

susjedstvo njihovo, govori Gospod, neće se niko ondje naseliti, niti će se baviti u njoj

sin čovječji. (Jer. 50:35, 37-40). U istom: Bježite iz Vavilona i izbavite svaki dušu

svoju da se ne istrijebite u bezakonju njegovu, jer je vrijeme osvete Gospodnje, plaća

mu što je zaslužio. Vavilon bijaše zlatna čaša u ruci Gospodnjoj, kojom opoji svu

zemlju; vina njegova piše narodi, zato poludješe narodi. Ujedanput pade Vavilon i

razbi se; ridajte za njim; donesite balsama za rane njegove, ne bi li se iscijelio. Evo

mene na tebe, goro, koja satireš, govori Gospod, koja zatireš svu zemlju, i zamahnuću

rukom svojom na te i svaliću te sa stijena, i načiniću od tebe goru izgorjelu. I neće

uzeti od tebe kamena za ugao ni kamena za temelj, jer ćeš biti pustoš vječna, govori

Gospod. I Vavilon će postati gomila, stan zmajevski, čudo i potsmijeh, da niko neće

živjeti u njemu. (Jer. 51:6-8, 25, 26, 37). U Isaiji: Sada dakle čuj ovo, koja živiš u

slastima i bez brige sjediš i govoriš u srcu svom: ja sam, i nema druge osim mene,

neću biti udovica niti ću osirotjeti. To će ti oboje doći ujedanput, u isti dan, da

osirotiš i obudoviš, doći će ti potpuno, radi mnoštva čini tvojih i radi velike sile

čaranja tvoga. Jer si se pouzdala u zloću svoju govoreći: niko me ne vidi. Mudrost

tvoja i znanje tvoje prevariše te, te si govorila u srcu svom: ja sam, i osim mene nema

druge. Zato će doći na te zlo, a nećeš znati odakle izlazi, i popašće te nevolja, da je

nećeš moći odbiti, i doći će na te ujedanput pogibao, za koju nećeš znati. (Isa. 47:8-

11). Tako je uništenje Vavilona opisano ne samo ovde, već i u celokupnom Isaijinom

47. poglavlju; takođe, u celom Poglavlju 50 i 51 Jeremije; takođe u Isaiji 21: 8, 9; i

u Davidu (Ps. 137: 1, 8, 9). Opet, oskvrnuće dobra i krivotvorenje istine od strane

Jevreja su reprezentovani stihovima u kojima se pripovedaju njihove bludnosti u

Egiptu, a posle i bludničenje sa kćerima Asirije, te, konačno, i sa kćerima Vavilona i

18

Haldejkama (Jezezek. 16: 1 do kraja; 23: 1 do kraja). Izraz "One se kurvahu u Misiru"

reprezentuje krivotvorenje istine od prirodnog čoveka, koje nastaje pomoću grešaka,

pojavnog izgleda stvari, kao i znanja. Njihova bludnost sa Asirijskim kćerima opisuje

krivotvorenje istine od strane racionalnog čoveka, što se postiže razmišljanima i

sofizmima proisteklim iz zabluda, pojavnog izgleda stvari i lažnih znanja. Njihova

bludnost s vavilonskim kćerima i Haldejkama predstavlja izopačavanje dobra i

oskvrnuće istine.

[16] Kad su se, dakle, sinovi Izraelovi u potpunosti udaljili od uredbi koje su

predstavljale duhovne stvari crkve, i preko kojih su posedovali komunikaciju s

nebom, svi su bili predati u ruke asirskog kralja; to stoga, što u njima više nije bilo

reprezentativne crkve, te, prema tome, nije bilo ni komunikacije s nebom. U skladu

sa njihovim prestupima, sledila je posledica, koja se sastojala u tome, da ih je kralj

Asirije odveo u svoje gradove, a takođe i u Vavilon, videti 2. knjigu carevima, 17: 1

do kraja. Ista stvar dogodila se Jevrejima. Kad su zaprljali i oskrnavili sve uredbe,

presude i zakone, koji su predstavljali dobro i istinu vere, i to do te mere, da više nije

preostalo ništa od dobara i istina, i kad je njihova crkva, na taj način, postala Vavilon,

tada su ne samo njihovi kraljevi i knezovi i čitav narod, već i sve dragocenosti

Jehovinog doma, a, nakon toga, i sve zlatne posude otuda, predati u ruke

Navukodonosora, kralja vavilonskog; a, štaviše, i sam hram je bio spaljen (u vezi

ovoga videti u 2. carevima 24: 1-20; 25: 1-26; takođe i u Isa. 20:17, 18; 39: 6, 7; Jer.

20: 4, 5; 21: 4-10; 25: 1-12; 27: 6-22; 28: 1-16; 29: 1-21; 32: 1-5; 34: 1-7, 18-22;

35:11; 38: 17-23; 39: 2-18; 41: 1-12; 52: 1 do kraja). Njihovi su pristupi bili: da su

ispunili Jerusalim nevinom krvlju (2. carevima 24: 4); da su Vaalu prinosili tamjan,

izlivali pića za prinose drugim bogovima, postavili gadosti u kući Jehovinoj, sagradili

visoka mesta posvećena Vaalu u dolini Hinom, predali svoje sinove i kćeri Molohu

(Jer. 32, 29-35). Sve to predstavlja skrnavljenje svetih stvari crkve. Takvu

profanaciju označava i izraz "Vavilon". Da zemlja, dakle, koja je označavala crkvu,

više ne bi mogla biti skrnavljena s njihove strane, kao i da bi Vavilon, na taj način,

mogao u potpunosti ispuniti svoju reprezentativnu ulogu [u Reči - prim. M. V.],

Jeremija im je rekao da se moraju dobrovoljno predati u ruke Vavilonskog kralja, a

19

za one, koji se nisu predali, nego su ostali u zemlji, predviđeno je da umru od mača,

gladi i kuge (Jer. 25,1-11).

[17] Ali budući da je Gospod imao da se rodi u tom narodu i da se manifestuje tamo,

gde je tada bila crkva, i gde je bila Njegova Reč, taj je narod, nakon zarobljeništva

od sedamdeset godina, vraćen iz Vavilona, a hram je obnovljen. Uprkos tome, u

njima, ipak, nije preostala nijedna druga crkva, osim takve crkve kao što je ona,

koja se zove Vavilon, što se može videti iz mnogih stvari koje je Sam Gospod rekao

o tom narodu, kao i iz načina na koji su ga primili; i zbog toga je Jerusalim opet

uništen, a hram izgoreo u požaru.

[18] Uopšteno, treba znati da svaka crkva u svom početku biva poput device, ali,

tokom vremena, ona postaje bludnica. To stoga, što crkva postepeno ulazi u život zla,

i tako prihvata nauk o lažnosti, kao što, takođe, postepeno počinje da voli samu sebe,

kao i svet; i onda ona, od prvobitne crkve, postaje ili Vavilon ili Filisteja, i to: Vavilon

u onima koji više vole sebe, a Filisteja u onima koji vole svet iznad svega. Jer, kako

se ove dve ljubavi povećavaju, tako ljudi u crkvi skrnave i krivotvore dobra i istine

Reči, što, zapravo, znači: pretvaranje device u bludnicu.

[19] Prva crkva, koja je ustanovljena nakon potopa, postala bi Vavilon, da Gospod

raspršivanjem njihove religije nije sprečio taj pokušaj, predstavljen i označen kulom,

koja je trebalo da dosegne čak do neba, a koju je Nojevo potomstvo počelo da gradi

(videti, vezano za, to u Knjizi postanja 11: 1-9, kao i objašnjenje pojedinosti o tome,

u knjizi "Nebeske tajne", br. 1283-1328). Na taj način je u Reči prikazano ono, što

izraz "Vavilon" označava uopšteno, a takođe, i u pojedinostima. Sada smo, pak,

spremni da pređemo na objašnjenje onih stvari, koje su predviđene u ovom i

sledećem poglavlju o Vavilonu i njegovom uništavanju. *Fotolitografski tekst sadrži

pojam „njega“, a u br. 724 stoji izraz "nju", što se slaže s hebrejskim tekstom.

**Izraz "Ijim" [koji Svedenborg upotrebljava u ovoj knjizi, a znači: “mesto u pustinji,

na moavdkoj granici”] u tekstu glasi “Ziim”[čemu odgovara izraz "divlje zvjeri" u

Daničić-Karadžić prevodu Biblije - prim. M. V.], što se slaže s hebrejskim tekstom.

20

1030. Stihovi 1-2. I dođe jedan od sedam anđela koji imahu sedam čaša, i govori sa

mnom govoreći mi: hodi da ti pokažem sud kurve velike, koja sjedi na vodama

mnogima; S kojom se kurvaše carevi zemaljski, i koji žive na zemlji opiše se vinom

kurvarstva njezina.1. Izraz "I dođe jedan od sedam anđela koji imahu sedam čaša, i

govori sa mnom" označava manifestaciju stanja crkve među papistima (br. 1031);

izraz "govoreći mi: hodi da ti pokažem sud kurve velike," označava religiozno

ubeđenje onih, u kojima su sva dobra i sve istine crkve onečišćeni i oskvrnuti. (br.

1032); izraz "koja sjedi na vodama mnogima," označava da vlada nad svim stvarima

Reči, a time i nad svetim stvarima crkve (br. 1033). 2. Izraz "S kojom se kurvaše

carevi zemaljski," znači da je krivotvorila sve istine crkve (br. 1034); izraz "i koji

žive na zemlji opiše se vinom kurvarstva njezina," znači da su, usled krivotvorenja,

oni, koji su iz crkve, postali nenormalni (br. 1035).

1031. Stih 1. I dođe jedan od sedam anđela koji imahu sedam čaša, i govori sa mnom,

označava manifestaciju stanja crkve mešu papistima. To je vidljivo iz značenja izraza

"anđela koji imahu (...) čaša", kao manifestacije stanja crkve, koju je dao Gospod

(kao u prethodnom tekstu, br. 869, 878, 883). To znači manifestovanje stanja crkve

među papistima, jer ovo poglavlje, upravo kao i sedeće, tretira izraz „Vavilon“, koji

reprezentuje religiozno ubeđenje papista. Došao je jedan od sedam anđela, stoga što

izraz "sedam anđela koji imahu sedam čaša" označava, u prethodnom poglavlju,

manifestovanje stanja crkve među pobornicima Reformacije, a sada, ovde, među

papistima; pa, kad je sedmi anđeo izlio svoju čašu, kaže se: i Vavilon veliki spomenu

se pred Bogom da mu da čašu vina ljutoga gnjeva svojega. (Otkr. 16:19).

1032. Govoreći mi: hodi da ti pokažem sud kurve velike, označava religiozno

ubeđenje onih, u kojima su onečišćeni i oskrnavljeni sva dobra, baš kao i sve istine

crkve. To je vidljivo iz značenja izraza "sud", kao sveukupnosti svega što se tiče

njihovog verskog ubeđenja, i, konačno, njihove osude. Takođe, iz značenja izraza

"kurve velike", kao onečišćenja i oskrnavljenja dobra i istine crkve (vidi u

prethodnom tekstu, br. 141, 161, 717, 881). Prethodno rečeno predstavlja značenje

izraza "kurve velike" stoga što se pod njom, zapravo, podrazumeva sam Vavilon, kao

21

što je vidljivo iz petog stiha ovog poglavlja, gde je rečeno: "I na čelu njezinu

napisano ime: tajna, Vavilon veliki, mati kurvama i mrzostima zemaljskima."; a

pojam "Vavilon" označava onečišćenje i skrnavljenje dobra i istine (kao što je u

potpunosti prikazano u prethodnom tekstu, u poglavlju 1029).

[2] Vavilon se predstavlja pomoću izraza "kurve velike", kao i "mati kurvama i

mrzostima zemaljskima," jer ljubav prema dominaciji nad svim stvarima sveta, pa

čak i više, nad svim stvarima neba i crkve, i, konačno, i nad samim Gospodom, ne

može činiti drugačije, negoli u potpunosti pretvoriti Božanske istine u laž, i,

istovremeno transformisati Božanska dobra u zla , tako da crkva tada biva u

religioznom ubeđenju takve vrste, gde su sva njena dobra i sve njene istine -

onečišćeni i oskrnavljeni. To se dešava zbog toga što se, ovakvom ljubavlju, čovek

potpuno odvraća od Gospoda, i okreće se isključivo prema sebi samom, i usled toga

ga Gospod više ne može voditi, već on počinje da biva vođen onim, što je njegovo

vlastito [proprium]; a bivati vođen onim što je njegovo vlastito znači: biti vođen

paklom. Čovek biva vođen ili sa neba ili je, pak, vođen iz pakla, i ne može biti vođen

i od strane jednog i od strane drugog u isto vreme; a on biva voden od strane neba

onda, kada ga vodi Gospod, dok, nasuprot, biva vođen od strane pakla, u slučaju kada

vodi samog sebe. Jer je čovek bio stvoren na taj način, da poseduje moć da se uzdigne

iznad onoga što je njegovo vlastito [proprium], i da, istovremeno, ima moć

razmišljanja dok biva u tom uzvišenom stanju. Uznesen je iznad onoga što je njegovo

vlastito [proprium], i razmišlja u tom uzvišenom stanju onda, kada ga Sam Gospod

uzvisi; a to se postiže kada on prizna Gospoda i njegovu Božansku moć nad nebom

i zemljom; a tim priznanjem, kao i verom od srca, on biva u vezi sa Gospodom; a

kada se uspostavi takva spona, pred Gospodnjim očima bivaju njegovi unutarnji

prostori, koji pripadaju njegovom umu, to jest njegovom razumevanju i volji. To se

postiže uzvišenjem iznad onoga što je njegovo vlastito [proprium]; a, kada čovek

razmišlja u tom uzdignutom stanju, on misli istinu od Gospoda i čini dobro od Njega.

[3] Suprotno se dešava u slučaju kada čovek teži da zavlada nad svetom, nad nebom,

i nad Gospodom; jer se tada on potapa u unutrašnjost svog ličnog uma, koji pripada

22

njegovoj misli i volji, u onome što je njegovo vlastito [proprium]; a, kad čovek biva

uronjen u ono, što je lično njegovo, on misli i hoće iz pakla; prema tome, on misli i

želi obmane i zla; a, sve se to zbiva iz razloga što ono, što je čovekovo vlastito

[proprium] nije ništa drugo nego zlo, jer je to, zapravo, njegovo nasleđeno zlo.

Upravo ovakvi bivaju Vavilonci; i zato su onečistili i oskrnavili svu sva dobra i sve

istine crkve; i zato se Vavilon naziva izrazima "kurva," i "mati kurvama i mrzostima

zemaljskima."

1033. Koja sjedi na vodama mnogima, označava da vlada nad svim stvarima Reči, a

samim tim, i nad svim svetim stvarima u Crkvi. To je vidljivo iz značenja pojma

"sjedeti", kao biti podložan njenoj presudi i stavljanju pod njenu nadležnost, a samim

tim i biti u stanju prizavanja njene nadmoći nad sobom. Zbog toga se koriste izrazi

"sjedeti na sudu" i "sjeđahu (…) na prijestolima svojima" (vidi gore, br. 687).

Takođe iz značenja pojma "voda", kao istine (vidi br. 71, 483, 518, 854), ali ovde su,

konkretno, u pitanju sve postojeće reči iz Reči, jer je rečeno "na vodama mnogima",

a odnosi se na "kurvu," što je Vavilon, pod čime se se podrazumeva da je Reč, iz koje

proizlazi svako dobro i svaka istina crkve, onečišćena i skrnavljenja. Izraz "na

vodama mnogima" označava, takođe, i svete stvari crkve, budući da se sve svete

stvari crkve odnose na dobra i istine, što su iz Reči.

[2] Izraz "što stanuješ kraj vode velike" ima slično značenje i u Jeremiji: Na zidovima

Vavilonskim podignite zastavu, utvrdite stražu, postavite stražare, namjestite

zasjede; jer je Gospod namislio, i učiniće što je rekao za stanovnike Vavilonske. O

ti, što stanuješ kraj vode velike i imaš mnogo blaga! dođe kraj tvoj i svršetak

lakomstvu tvojemu. (Jer. 51:12-13). S obzirom na to da izraz "vode velike" označava

istine Reči, a time i svete stvari crkve, ovde se dodaje: "imaš mnogo blaga"; to stoga,

što se pomoću pojma "blaga" označavaju Božanske istine, koje su u Reči. Izraz "vode

velike" ovde označava i svete stvari crkve, kao što će biti vidljivo iz objašnjenja

petnaestog stiha, gde je rečeno: "I reče mi: vode, što si vidio, gdje sjedi kurva, ono

su ljudi i narodi, i plemena i jezici," gde izraz "ljudi i narodi, i plemena i jezici "

reprezentuje sve stvari crkve; jer pojam "zemlja" u Reči označava crkvu, te, prema

23

tome, oni, koji su na Zemlji, označavaju sve stvari crkve. Ali, o tome će više biti

rečeno u obrazloženju tog stiha. Da su Vavilonci podvrgli istine Reči, kao i svete

stvari crkve, svom sudu, nadležnosti i vlasti, vidi se, takođe, i na osnovu toga što oni

uveravaju druge ljude da Reč razumeju samo oni, i da je ne može razumeti niko drugi,

osim ako ne bi bio inaugurisan u njihovu svešteničku službu; i na taj način oni

podređuju sve stvari Reči, a time i sve stvari crkve, svojoj vlasti.

[3] Štaviše, kada Reč biva shvaćena u bukvalnom smislu, ona postaje takva, da se

njen sadržaj lako može privući na nečiju stranu, u cilju potvrđivanja svakovrsnih

krivoverja; to stoga, jer se bukvalni smisao Reči sastoji od prividnih (pojavnih) istina,

a u njima se, pak, sadrže istinske nebeske istine, koje se nazivaju duhovnim istinama;

međutim, ukoliko se te istine ne otkriju i ne razotkriju, to jest, ukoliko nisu poučene

crkvenim doktrinama, tada se prividi, koje one pojavno predstavljaju, mogu privući

k sebi, i izopačiti u korist bilo koje laži, pa čak i u korist naklonosti zlu. Jer prave

istine Reči su poput čoveka, a pojavne istine, od kojih se sastoji bukvalni smisao

Reči, jesu poput njegove odeće, dakle, nisu dovoljne da bi se, samo na osnovu njih,

mogao formirati sud u odnosu na pitanje o tome ko je taj čovek, ili, pak - šta je on.

Ako bi čovek bio prosuđivan samo po svojoj odeći, kralj bi se mogao nazvati

slugom, a sluga - kraljem, takođe, dobar čovek mogao bi se zvati zlim čovekom, a

zao čovek - dobrim čovekom; i tako dalje. Tako oni, koji sebi prisvajaju upravljanje

nad svim stvarima crkve i neba, mogu primeniti bukvalni smisao Reči na hiljade

načina, da bi ostvarili svoju dominaciju. A to predstavlja lak zadatak, jer se sve stvari

crkve, koje se nazivaju svetim, postavljaju iznad ljudskog razumevanja, i, kada se

pristane na ovako nešto, a ako se, uz to, ne nauči istinska istina, paklene obmane

mogu se proglasiti istinama, a đavolja zla mogu se nazivati - dobrima; potom, vrlo je

jednostavno ubediti druge u to da su Papini edikti jednako sveti kao što su to

zapovesti Reči, pa čak i još više od njih; pa ipak, zapovesti potiču sa neba, dok su

Papini edikti uglavnom iz pakla. To stoga, što svaki edikt, (koji se odnosi na vlast,

veru i bogosluženje u crkvi, a ima za stvarni cilj prevlast u svetu, pri čemu se može

pojaviti u spoljnom obliku na takav način, da može zvučati kao da je iz Reči) potiče

iz pakla; dok, nasuprot, svaka zapovest Reči (jer ima za svoj cilj - Gospodnje spasenje

24

duša) potiče sa neba. Iz svega ovoga se vidi da izraz "sjedi na vodama mnogima",

budući da se zasniva na Vavilonu koji biva bludnicom, reprezentuje dominaciju nad

svim stvarima Reči, a time i nad svim svetim stvarima crkve.

1034. Stih 2. S kojom se kurvaše carevi zemaljski, znači da su krivotvorili sve istine

crkve. To je vidljivo iz značenja izraza "se kurvaše", kao krivotvorenja (vidi br. 141,

161, 817, 881); takođe iz značenja izraza "carevi zemaljski", kao reprezentacije istina

crkve, gde pojam "carevi" označava istine, a izraz "zemaljski" - crkve. Na mnogim

mestima unutar Reči se pominje pojam „carevi“, a moglo bi se pretpostaviti se da se

pod njim podrazumevaju kraljevi ili njihova kraljevstva; međutim, u Reči, izraz

"carevi" istinski znači - svi, koji su u istinama iz dobra od Gospoda, a, u apstraktnom

smislu, u kome je duhovni smisao, pomenuti izraz označava istine iz dobra. Da baš

ovo predstavlja značenje pojma "carevi", može se videti u prethodnom tekstu (br. 29,

31, 553, 624, 625). To se dalje može videti iz sledećeg stiha iz Otkrovenja: I od Isusa

Hrista, koji je svjedok vjerni, i prvenac iz mrtvijeh, i knez nad carevima zemaljskima,

koji nas ljubi, i umi nas od grijeha našijeh krvlju svojom; I učini nas careve i

sveštenike Bogu i ocu svojemu; tome slava i država va vijek vijeka. Amin. (Otkr. 1:5-

6). Opet: I učinio si nas Bogu našemu careve i sveštenike, i carovaćemo na zemlji.

(Otkr. 5:10; slično tome videti u Otkr. 16:12, 14.)

[2] Budući da izraz "carevi" označava istine od dobra, on, takođe, u suprotnom

smislu, predstavlja i obmane od zla. To stoga, što većina izraza u Reči ima i suprotan

smisao. Takvo je značenje izrada "carevi" u narednim odlomcima ovog poglavlja:

Ovdje je um, koji ima mudrost. Sedam glava, to su sedam gora na kojima žena sjedi.I

jesu sedam careva. Pet je njih palo, i jedan jest, a drugi još nije došao; a kad dođe

za malo će ostati. (Otkr. 17: 9,10). Takođe: I deset rogova, koje si vidio, to su deset

careva, (Otkr. 17:12). Opet: I žena, koju si vidio, jest grad veliki, koji ima carstvo

nad carstvima zemaljskima. (Otkr. 17:18). Tako, takođe, i u docnijem poglavlju, gde

je rečeno: I vidjeh zvijer i careve zemaljske i vojnike njihove skupljene da se pobiju

s onijem što sjedi na konju i s vojskama njegovijem. (Otkr. 19:19). Sve ovo čini

jasnim značenje sledećih reči: "sud kurve velike, koja sjedi na vodama mnogima; S

25

kojom se kurvaše carevi zemaljski," a to je,naime, da su istine crkve krivotvorene od

strane onih, koji su iz Vavilona. Značenje biva isto, opet, u sledećem odlomku, gde

je rečeno: I carevi zemaljski s njom se kurvaše, i trgovci zemaljski obogatiše se od

bogatstva slasti njezine. I zaplakaće i zajaukati za njom carevi zemaljski koji se s

njom kurvaše i bjesniše, kad vide dim gorenja njezina, I trgovci zemaljski zaplakaće

i zajaukati za njom, što njihovijeh tovara niko više ne kupuje; (Otkr. 18:3, 9, 11).

Izraz "Carevi" ima slično značenje u Danilu: I deset rogova jesu deset careva, koji

će nastati iz toga carstva, a poslije njih nastaće drugi, i on će se razlikovati od

pređašnjih, i pokoriće tri cara. (Dan. 7:24).

[3] Izraz "carevi" označava one, koji su u istini od dobra, a u apstraktnom smislu,

same istine od dobra, jer se Gospod imenuje kao "car" iz Božanske istine, a imenuje,

se, pak, "sveštenikom" iz Božanskog dobra; i zbog toga se nebo, na kome vlada

Božanska istina naziva "njegovim prijestolom". Iz istog razloga, anđeli na nebesima,

kao i ljudi na zemlji, koji su u istinama od dobra od Gospoda, nazivaju se "sinovima

cara", takođe i "sinovima carstva" i "nasljednicima". Posledično, takvi se

podrazumevaju pod izrazom "carevi" gde se Gospod naziva: "car nad carevima"

(kao u četrnaestom stihu ovog poglavlja, u poglavlju 19:16; i drugde).

1035. I koji žive na zemlji opiše se vinom kurvarstva njezina, znači da su, usled

krivotvorenja, oni, koji su iz te crkve, postali ludi. To je vidljivo iz izraza "opiše se",

koji označava ludost u duhovnim stvarima (vidi br. 376); takođe, iz značenja izraza

"vino", kao duhovne istine (vidi takođe br. 376); tako isto, iz značenja pojma

"kurvarstvo", kao krivotvorenja istine (vidi neposredno u prethodnom tekstu);

takođe, iz značenja izraza "I koji žive na zemlji", kao onih koji su od crkve. (Da pojam

"zemlja" u Reči označava crkvu, na mnogo mesta je objašnjavano u prethodnom

tekstu.) Iz svega ovoga je jasno da izraz "koji žive na zemlji opiše se vinom

kurvarstva njezina" znači da su, usled krivotvorenja, oni, koji su iz te crkve, postali

ludi.

26

[2] Što se tiče ludila, koje se u Reči reprezentuje pomoću izraza "otrovaše se" i

"opiše se",ono ne potiče od laži, nego od krivotvorenih istina, usled stoga što istina

s neba deluje na razumevanje, dok, istovremeno, na razumevanje utiče i laž iz pakla;

ovo, pak, rađa razdor u umu, odnosno ludilo, koje je slično ludilu koje postoji kod

alkoholičara u svetu. Međutim, ovom ludilu su podložni samo oni, koji su u zlu, i

koji su potvrdili obmane zla, pomoću zloupotrebe Reči; jer su sve reči iz Reči – istine,

i komuniciraju s nebom, dok su obmane zla, nasuprot, iz pakla. Međutim, od

obmana, koje ne potiču od zla, nema duhovne zatrovanosti, jer takve laži ne

iskrivljuju i ne uništavaju duhovne istine (koje stoje skrivene u istinama bukvalnog

smisla Reči), budući da iz obmana, koje ne potiču od zla, nije moguće proizvesti zlo,

na način, na koji je to moguće učiniti pomoću obmana od zla.

[3] Obmane, koji ne potiču od zla, mogu se uporediti s nečistim vodama, koje ne

mogu izazvati pijanstvo kod onih, koji ih piju; nasuprot, obmane od zla mogu se

uporediti s vinom ili jakim pićima, koji izazivaju pijanstvo. Za ovakav tip ludosti se

u Reči kaže da je izazvana od vina, koje se u Jeremiji naziva pomoću izraza "vinom

kurvarstva" i "vino Vavilona". U Jeremiji: Vavilon bijaše zlatna čaša u ruci

Gospodnjoj, kojom opoji svu zemlju; vina njegova piše narodi, zato poludješe narodi.

(Jer. 51:7).

1036. Stihovi 3-5. I uvede me duh u pusto mjesto; i vidjeh ženu gdje sjedi na zvijeri

crvenoj koja bješe puna imena hulnijeh i imaše sedam glava i deset rogova. I žena

bješe obučena u porfiru i skerlet i nakićena zlatom i kamenjem dragijem i biserom, i

imaše čašu u ruci svojoj punu mrzosti i poganštine kurvarstva svojega; I na čelu

njezinu napisano ime: tajna, Vavilon veliki, mati kurvama i mrzostima zemaljskima.

3. "I uvede me duh u pusto mjesto," označava mesto koje se pojavljuje u viziji koje

je odgovaralo stanju u tog religijskog ubeđenja (br. 1037); izraz "i vidjeh ženu gdje

sjedi na zvijeri," značava dominaciju tog verskog ubeđenja nad svetim stvarima Reči

(br. 1038); izraz "puna imena hulnijeh," označava da su svete stvari Reči izopačene

i krivotvorene (br. 1039); izraz "imaše sedam glava," označava i da su one

oskrnavljene (br. 1040); izraz "i deset rogova" označava snagu Reči od istina (br.

27

1041). 4. "I žena bješe obučena u porfiru i skerlet," označava spoljašnji izgled tih

verskih ubeđenja, kao da ona potiču iz nebeskog dobra i istine, a ipak, u unutrašnjosti,

ova ubeđenja jesu od đavolskog zla i lažnosti (br. 1042); izraz "i nakićena zlatom i

kamenjem dragijem i biserom," označava pojavu (u prethodnom tekstu pomenute)

religije u spoljašnjosti, kao da ona proishodi iz duhovnog dobra i istine, dok,

međutim, u unutrašnjosti ona proizilazi iz infernalnog zla i lažnosti (br. 1043); izraz

"i biserom," označava njeno pojavljivanje u spoljašnjosti kao da poseduje znanje

dobra i istine (br. 1044); izraz “i imaše čašu u ruci svojoj punu mrzosti i poganštine

kurvarstva svojega," označava da pomenuta religija poseduje doktrinu koja se

zasniva na oskrnavljenim dobrima i istinama (br. 1045). 5. "I na čelu njezinu

napisano ime: tajna, Vavilon veliki," označava posedovanje (u svom sopstvenom

srcu) ljubavi prema vladavini nad svetom i nebom. Svete reči iz Reči, iz crkve, kao

iz bogosluženja, treba da služe pomenutoj ljubavi prema vladavini, kao puka

sredstva. (br. 1046); izraz "veliki, mati kurvama i mrzostima zemaljskima" označava

religiozno ubeđenje koje predstavlja izvor onečišćenja dobra i istine, kao i

oskrnavljenja svetih stvari crkve (br. 1047).

1037. Stih 3. I uvede me duh u pusto mjesto, označava mesto koje se pojavljuje u

viziji, a odgovara postojećem stanju u okviru izvesnog religijskog ubeđenja. To je

vidljivo iz značenja izraza "pusto mjesto", kao stanja crkve u kojoj više nema ni dobra

ni istine (vidi br. 730). Ali, kako crkva, u kojoj više nema dobra ni istina, više i nije

crkva, ona se, stoga, naziva religioznim ubeđenjem. Takođe iz značenja izraza

"uvede me duh", kao bivanja u viziji, jer ono, što je Jovan video u duhu, on je,

zapravo, video u viziji. Videti u viziji znači: videti takve stvari, koje postoje među

anđelima na nebu, koje su reprezentativne i predstavljaju duhovne stvari. Kad se

čoveku projave ovakve stvari, one se nikada ne ne pojavljuju pred njegovim telesnim

očima, već pred očima njegovog duha. Jer čovekov duh ima oči, kao što ih ima i

njegovo telo; međutim, oči njegovog duha vide onakve vrste sadržaja, koje obitavaju

u duhovnom svetu, jer sve stvari, koje se tamo pojavljuju, bivaju duhovnog porekla,

i duhovni čovek vidi duhovne stvari s razumevanjem, dok on očima vidi iste oblike,

kakvi se mogu videti i u prirodi. Međutim, telesne oči vide stvari koje su u

28

materijalnom svetu, jer sve što se tamo pojavljuje jeste prirodnog porekla; materijalni

čovek svojim razumevanjem vidi prirodne stvari, a svojim očima vidi iste te stvari u

materijalnom obliku. Tako, kad su se otvorile duhovne oči kod proroka, oni su videli

one stvari koje su reprezentovale, i tako označavale - nebeske Božanske i duhovne

Božanske stvari crkve, a ponekad i takve stvari, koje su reprezentovale, i tako

označavale stvari, koje su tek imale da se odigraju u crkvama u budućnosti; a upravo

takve su, dakako, bile stvari koje je video Jovan. Sada je ugledao divljinu, stoga što

izraz "pusto mjesto" označava stanje crkve, koja je opustošena, i lišena svakog dobra

i svake istine; a to stanje odgovara crkvi koja je postala Vavilon. Zbog toga je Vavilon

u mnogim odlomcima Reči opisan kao divljina (pustoš), kao, na primer, u sledećem

odlomku: Koji je vasiljenu obraćao u pustinju, i gradove njezine raskopavao? roblje

svoje nije otpuštao kući? (Isa. 14:17). I Vavilon, ures carstvima i dika slavi

Haldejskoj, biće kao Sodom i Gomor kad ih Bog zatr. Neće se u njemu živjeti niti će

se ko naseliti od koljena do koljena, niti će Arapin razapeti u njemu šatora, niti će

pastiri počivati onuda. Nego će počivati ondje divlje zvijeri, i kuće će njihove biti

pune velikih zmija, i ondje će nastavati sove, i aveti će skakati onuda. I dovikivaće se

buljine u pustijem kućama i zmajevi u dvorovima veselijem. A doći će njegovo

vrijeme, i blizu je, i dani njegovi njegovi neće se protegnuti. (Isa. 13:19-22; also Jer.

50:37-40; 51:2, 25-26, 37, 41-43; i drugde).

1038. I vidjeh ženu gdje sjedi na zvijeri crvenoj, označava dominaciju tog verskog

ubeđenja nad svetim stvarima Reči. To je vidljivo iz značenja pojma "žene", kao

crkve (vidi br. 555, 707, 721, 730), a ovde, je, konkretno, u pitanju - Vavilon, koji i

nije prava crkva, već jeste religiozno uverenje, opustošeno i lišeno svih istina i dobara

crkve. Da se pod ovom "ženom" misli upravo na Vavilon, jasno je vidljivo iz petog

stiha ovog poglavlja. Takođe i iz značenja izraza "sjedi", kao posedovanja

dominacije (vidi u upravo prethodnom tekstu, br. 1033); takođe iz značenja

izraza"zvijeri crvenoj", kao Reči, odnosno, kao svetih stvari u njoj, koje je žena (koja

biva Vavilon) oskrnavila uspostavivši vlast nad njima. Da izraz "zvijeri crvenoj"

označava Reč, odnosno, Njene svete stvari koje je Vavilon oskrnavio, može se videti

iz onoga što sledi u ovom poglavlju, gde je rečeno da "bješe i nije, i izići će iz bezdana

29

i otići će u propast;" (stihovi 8-11); i, docnije, da "deset rogova, koje si vidio, to su

deset careva, koji carstva još ne primiše, nego će oblast kao carevi na jedno vrijeme

primiti sa zvijeri. I deset rogova, što si vidio na zvijeri, oni će omrznuti na kurvu, i

opustošiće je i ogoluzniti, i meso njezino poješće i sažeći će je ognjem. Jer je Bog

dao u srca njihova da učine volju njegovu, i da učine volju jednu, i da dadu carstvo

svoje zvijeri, dok se svrše riječi Božije." (stihovi 12, 16, 17). Iz ovih reči, posmatranih

u duhovnom smislu, jasno je da izraz "zvijeri crvenoj" označava Reč, odnosno,

označava svete stvari u njoj.

[2] Božansku Reč je moguće označiti putem pojma "zvijer", jer se mnoge svete stvari

crkve u Reči označavaju pomoću iraza "zvijeri", kao: heruvim koji se pojavljivao kao

četiri zvijeri (Jezek. 1 and 10). I četiri zveri ili četiri životinje, koje su takođe bili

heruvimi, Jovan je video kako sedi i stoji ispred prestola (Otkr. 4:6-10; 5:6-12; 7:11;

14:3). A zveri, kao heruvimi, označavaju proviđenje i zaštitu, koja čoveku oduzima

mogućnost približavanja Gospodu, osim iz dobra ljubavi, a, na taj način, one, takođe,

označavaju Reč u bukvalnom smislu, jer ona tako štiti (videti u prethodnom tekstu,

br. 277, 278, 717). Štaviše, sve životinje ("zvjeri") koje su žrtvovane, poput: volova,

bikova, koza, koza, mladunaca, ovnova, ovaca i jagnjadi, označavale su svete stvari

u crkvi (kao što se može videti iz onoga što je prikazano u prethodnom tekstu, br.

279 , 283, 362, 552, 650, 781, 817). A, zbog toga se ljudi zbog dobročinstva

(milosrđa) nazivaju izrazom "ovce", a čak se i sam Gospod, zbog božanske nevinosti,

predstavlja pojmom "jagnje", a zbog Božanske moći naziva se izrazom "lav". To je

rečeno da ne bi delovalo neobično da, ovde, izraz "zvijer" može da označava Reč, i

to – precizinije - Reč u bukvalnom smislu, koji je prirodni smisao. Takođe, u opštem

smislu, izraz "zvijer" u Reči označava prirodnost kao ljubav. Zver je bila crvene

["skerletne" u King James prevodu Biblije - prim. M. V.] boje, jer pojam "skerlet"

označava istinu nebeskog porekla, kakva je istina Reči u bukvalnom smislu,

(odnosno, u njenom prirodnom smislu) što predstavlja ono, što se podrazumeva pod

njenom svetošću. Gotovo identična stvar je označena pomoću izraza "na vodama

mnogima" (u prvom stihu ovog poglavlja), takođe, izraz "imaš mnogo blaga" (u Jer.

51,13). Jer izrazi "na vodama mnogima" i "mnogo blaga" označavaju istine Reči, a

30

time i svete stvari u crkvi, koje bivaju onečišćene (videti u prethodnom tekstu, br.

1033). Značenje pojma "skerlet" videćemo u objašnjenju sledećeg stiha.

1039. Puna imena hulnijeh, znači da je [Reč - prim. M. V.] onečišćena i krivotvorena.

To je vidljivo iz značenja pojma "imena", kao bivanja nečim ili opisivanja u kakvom

stanju nešto biva (videti br. 102, 148, 676, 695, 841); prema tome, izraz „Puna

imena“ označava svete reči iz Reči koje su tamo [u Vavilonu – prim. M. V.] sadržane;

takođe iz značenja izraza "hulnijeh", što se odnosi na Reč, kao njeno onečišćenje i

krivotvorenje (videti br. 778).

1040. I imaše sedam glava, označava i skrnavljenje. To je vidljivo iz značenja pojma

"glava" kao inteligencije i mudrosti; a, u suprotnom smislu, ludosti i gluposti, a

takođe i lukavosti (videti br. 553, 715). A, kako su ove glave bile - glave skerletne

(crvene) zveri, koja označava Reč kao njene svete stvari (videti u prethodnom tekstu,

br. 1038), i beše ih viđeno sedam, sledi da sedam glava označava svete reči Reči,

koje bivaju oskrnavljene, jer broj "sedam" označava ono što je sveto, a u suprotnom

smislu, ono što je profano. U značenju, koje je najbliže bukvalnom smislu, izraz

"glava" (ove zveri) označava Reč kao razumevanje iste, a time i inteligenciju i

mudrost koja biva u njoj i proizilazi iz nje. Ali, kad njene istine i dobra, iz kojih

dolaze inteligencija i mudrost, bivaju krivotvorene i onečišćene, tada njene "glave",

kada biva viđeno sedam od njih, označavaju svete reči Reči što bivaju oskrnavljene.

Da je ovo značenje izraza "sedam glava," vidljivo je i iz devetog i desetog stiha ovog

poglavlja, gde je rečeno: "Sedam glava, to su sedam gora na kojima žena sjedi. I jesu

sedam careva,", što označava oskrnavljenje dobra ljubavi i istine vere.

1041. I deset rogova, označava snagu Reči od istina. To je vidljivo iz značenja pojma

"rogovi," kao snage istine protiv lažnosti; a, u suprotnom smislu, kao snage laži

protiv istine (videti br. 316, 567, 776); ovde je reprezentovana snaga istine iz Reči

protiv lažnosti, stoga što je, u onome što sledi, rečeno I deset rogova, koje si vidio, to

su deset careva, koji carstva još ne primiše, nego će oblast kao carevi na jedno

vrijeme primiti sa zvijeri. I deset rogova, što si vidio na zvijeri, oni će omrznuti na

31

kurvu, i opustošiće je i ogoluzniti, i meso njezino poješće i sažeći će je ognjem. Jer

je Bog dao u srca njihova da učine volju njegovu, i da učine volju jednu, i da dadu

carstvo svoje zvijeri, dok se svrše riječi Božije. (Otkr. 17:12, 16-17). Ovo jasno

pokazuje da izraz "deset rogova" što ih je imala skerletna (crvena) zver označava

snagu istine, dakle Reči, protiv lažljivosti; jer se kaže da "oni će omrznuti na kurvu,

i (...) sažeći će je ognjem", gde pojam "kurva" označava krivotvorenu istinu Reči,

koja je, sama po sebi, laž, a takva laž se može mrzeti i sagoreti samo istinom Reči u

njenoj moći, dakle, to mogu načiniti samo oni, koji su od Reči istine, i koji samo Reč

promišljaju kao svetu, i priznaju da je ona - Božanska istina, bez obzira na papinske

dekrete. Međutim, o ovome će se više govoriti u tekstu koji sledi. Viđeno je deset

rogova, jer broj "deset" znači “mnogo”, te, prema tome, sledi da izraz "deset rogova"

znači: mnogo snage.

1042. Stih 4. I žena bješe obučena u porfiru i skerlet, označava pojavu tog verskog

uverenja, koje, u spoljašnjosti, izgleda kao da potiče iz nebeskog dobra i istine, pa

ipak, nasuprot tome, ono, u unutrašnjosti, proizlazi iz đavolskog zla i lažnosti. To je

vidljivo iz značenja "žene", kao religioznog uverenja Papista; takođe, iz značenja

izraza "obučena", kao nečega što biva u spoljašnjim stvarima, jer su pojmom

"haljine" označene spoljašnje stvari koje služe za odevanje; stoga izraz „bješe

obučena“ znači: pojavni izgled u spoljašnjosti. Takođe, iz značenja izraza "skerlet"

kao dobra nebeskog porekla, a isto tako, u suprotnom smislu, i zla opozitnog njemu,

koje se naziva đavolsko zlo (o čemu uskoro). Takođe iz značenja pojma "skerlet",

kao istine nebeskog porekla, a takođe, u suprotnom smislu, laži, koja stoji opozitno

njoj, i koja se naziva: đavolska laž. Da se ta dobra i istine razlikuju od dobara i istina

koje su duhovnog porekla, i da su takve istine satkane od zala i neistina, koje se

nazivaju paklenim zlima i lažima (i da su posve opozitne istinama duhovnog porekla)

pokazaće se u sledećem poglavlju.

[2] Ovakva žena, koja je bludnica, i koja je, ustvari - Vavilon, jeste na takav način

opisana, jer su oni, koji su u zlu i obmanama otuda, u Reči opisani na osnovu svog

spoljašnjeg izgleda, tako da su oni slični bludnicama u očima muškaraca koji im se

32

klanjaju. Tako su opisani, jer se bukvalni smisao Reči sastoji od pojavnog izgleda;

dok duhovni smisao kao da svlači takav prividni spoljni izgled, i predstavlja

unutrašnje stvari kao gole, bez odeće, a kada se one projave, tada bivaju viđene u

potpuno različitom obliku od prvobitnog, pojavnog; kao što je ovde žena, koja je u

spoljnom izgledu viđena kao da je "obučena u porfiru i skerlet", opisana, prema

njenom unutrašnjem obliku, putem izraza: "mati kurvama i mrzostima zemaljskima;"

a slično se kaže: Čovjek neki pak bješe bogat, koji se oblačaše u skerlet i (…) umrije

i bogati, i zakopaše ga. i u paklu (…) bješe u mukama (Luka 16:18-19); takođe i

Asirci, sa kojima su Ola i Oliva, odnosno, Samarija i Jerusalim, što su počinili blud,

i koji se opisuju slično: Koji nošahu porfiru, i bijahu knezovi i vlastelji, sve lijepi

mladići, vitezovi, koji jahahu na konjma. Upaljivaše se za Asircima, knezovima i

vlasteljima, susjedima, krasno odjevenijem, vitezima koji jahahu na konjma i svi

bijahu lijepi mladići. (Jezek. 23:6, 12). Slično tome važi i za druge odlomke. Vavilon

je ovde opisan kao bludnica koja se pojavljuje u svetu, sjajno odevena i, istovremeno,

gnusna, budući da je puna nečistoća.

[3] Pre nego što iz Reči dokažemo da izraz "u porfiru i skerlet" reprezentuje dobra i

istine nebeskog porekla, sada će se na ovom mestu govoriti o takvim dobrima i

istinama. Božansko dobro, koje potiče od Gospoda, jeste ujedinjeno sa Njegovom

Božanskom istinom, baš kao što, u prolećno doba, toplota Sunca biva sjedinjena sa

sunčevom svetlošću. Međutim, anđeli, koji su primaoci Božanskog dobra i Božanske

istine koja potiče od Gospoda, razlikuju se međusobno, i dele se na nebeske i

duhovne. Oni, koji primaju više Gospodnjeg Božanskog dobra nego što primaju

Njegove božanske istine, nazivaju se nebeskim anđelima; jer oni tvore kraljevstvo

Gospodnje koje se naziva nebesko kraljevstvo. S druge strane, anđeli, koji primaju

Gospodnju Božansku istinu u većoj meri od one u kojoj, pak, primaju Njegovo

Božansko dobro, nazivaju se duhovnim anđelima, jer se od njih sastoji Gospodnje

duhovno kraljevstvo. To jasno pokazuje da dobra i istine imaju dvostruko poreklo,

naime, nebesko i duhovno poreklo. Ona dobra i istine, koja su nebeskog porekla, jesu

dobra i istine ljubavi prema Gospodu; dok ona, pak, dobra i istine, koja su duhovnog

porekla, predstavljaju dobra i istine ljubavi prema bližnjemu. Razlika je slična onoj,

33

kakva postoji između višeg i nižeg, ili, pak, između unutrašnjosti i spoljašnjosti; ili,

takođe, između stvari koje su na višem, odnosno, unutrašnjem stupnju, i onih koje su

na nižem, odnosno, spoljašnjem stupnju; a šta ta razlika jeste, vidi se iz onoga što je

u delu "Nebo i Pakao" rečeno o tri nebeska stupnja, a time i o anđelima, i o njihovoj

mudrosti i inteligenciji (br. 33, 34, 38-39). 208-209, 211, 435).

[4] Da pojam "purpurno"(“portfir”) označava u Reči ovakvo dobro, dok pojam

"skerlet" označava - ovakvu istinu, može se videti iz odlomaka Reči, gde su ovi

pojmovi bili pomenuti. Kao u Jezekilju: Tanko platno Misirsko izmetano razapinjao

si da su ti jedra; porfirom i skerletom s ostrva Eliskih pokrivao si se. (Jezek. 27:7).

Ovo je rečeno o Tiru, koji crkvu označava kao spoznaju istine i dobra, gde izraz

"porfirom i skerletom" stoji za takva znanja nebeskog porekla, dok izraz "razapinjao

si i pokrivao si se" označava spoljašnje od te crkve. U Luki: Čovjek neki pak bješe

bogat, koji se oblačaše u skerlet i u svilu, i življaše svaki dan gospodski i veseljaše

se. (Luka 16:19). Izraz "bogat čovjek" reprezentuje jevrejski narod i crkvu u njemu,

koja je nazvana "bogata" jer je bivala bogata znanjem dobra i istine iz Reči koje su

pripadnici pomenute crkve imali, dok izraz "u skerlet" znači znanje dobra, a izraz "u

svilu" označava, pak, znanje istine, i to, i jedno i drugo - nebeskog porekla. U Plaču

Jeremijinom: Koji jeđahu poslastice, ginu na ulicama; koji odrastoše u skerletu,

valjaju se po bunjištu. (Pl. Jer. 4:5). Izraz "koji odrastoše u skerletu" znači biti

podučavan od detinjstva istinama iz nebeskog dobra.

[5] Kako je šator od sastanka predstavljao nebo, a haljine Aronove behu predstavljale

nebeske svete stvari, a, kako, još, purpurna i skerletna boja označavahu dobra i istine

neba, tako su zavese i velovi šatora, kao i haljine Aronove, bile optočene plavim,

purpurnim, skerletnim dvoslojno obojenim i finim isprepletenim platnom; kao: A

šator ćeš načiniti od deset zavjesa od tankoga platna uzvedenoga i od porfire i od

skerleta i od crvca (2. Moj. 26:1); I načini zavjes od porfire i od skerleta i od crvca i

od tankoga platna uzvedenoga, (2. Moj. 26:31); I na vrata naslonu načinićeš zavjes

od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga, vezen; (2. Moj.

26:36) A nad vratima od trijema zavjes od dvadeset lakata od porfire i od skerleta i

34

od crvca i od tankoga platna uzvedenoga, vezen, i četiri stupa za nj, i pod njih četiri

stopice. (2. Moj. 27:16); I neka načine oplećak od zlata i od porfire i od skerleta i

od crvca i od tankoga platna uzvedenoga, vezen. (2. Moj. 28:6); A pojas na njemu

neka bude naprave iste kao i on, od zlata, od porfire, od skerleta, od crvca i od

tankoga platna uzvedenoga. (2. Moj. 28:8); I naprsnik sudski načini naprave vezene

onake kao oplećak, od zlata, od porfire, od skerleta, od crvca i od tankoga platna

uzvedenoga načini ga. (2. Moj. 28:15); A po skutu mu načini šipke od porfire i od

skerleta i od crvca svuda unaokolo, i među njima zlatna zvonca svuda unaokolo: (2.

Moj. 28:33). Zbog toga, što izraz "od crvca" označava istinu nebeskog dobra, sledi:

Pa vrh toga neka prostru prostirač od crvca, i neka pokriju pokrivačem od koža

jazavčjih, i neka mu provuku poluge. (4. Moj. 4:8). To stoga, što su najdublje

unutarnje (najviše) stvari nebeskog kraljevstva bile označavane pomoću stvari koje

bi bivale na stolu, a to su bili hlebovi; a spoljašnje stvari su, pak, označavane

pokrivačima, koji se odnose na istine dobra.

[6] Kako je istina koja potiče iz nebeskog dobra, što je istina bukvalnog smisla Reči,

označena pomoću pojma "skerlet", ovaj pojam se odnosio na podsećanja, poput: Reci

sinovima Izrailjevijem i kaži im, neka udaraju rese po skutovima od haljina svojih od

koljena do koljena, i nad rese neka meću vrvcu plavu. I imaćete rese zato da se

gledajući ih opominjete svijeh zapovijesti Gospodnjih i tvorite ih, i da se ne zanosite

za srcem svojim i za očima svojima, za kojima činite preljubu; (4. Moj. 15:38-39). I

iz istog je razloga, u drevnim vremenima, kada su se koristili označitelji

(reprezentacije), bio običaj da se veže skerletna vrpca, koja je služila kao podsetnik

ili sećanje na neku stvar, kao što se kaže za Faresa, sina Tamarinog, da: I kad se

porađaše, jedno dijete pomoli ruku, a babica uze i veza mu crven konac oko ruke

govoreći: ovaj je prvi. A poslije izađe brat mu, kojemu oko ruke bijaše crveni konac,

i nadješe mu ime Zara. (1. Moj. 38:28, 30); a kurvi, kojoj ime beše Rava, da: A ljudi

joj rekoše: bićemo prosti od ove tvoje zakletve kojom si nas zaklela; A ona odgovori:

kako rekoste tako neka bude. Tada ih pusti, i otidoše; i ona veza vrvcu od skerleta na

prozor. (Is. Nav 2:17, 21).

35

[7] Budući da su sva pročišćenja od zala izvršena istinama iz Reči, sledi da: Onda će

zapovjediti sveštenik onome koji s