BESKRILCI U

OBLACIMA

AUTORICA I

KOREOGRAFKINJA

Andrea Gotovina

1

BESKRILCI U OBLACIMA

Autorski tim: Autorica i koreografkinja: ANDREA GOTOVINA

Izvođači i suradnici za pokret: ALJA ERJAVEC / LUCIJA BLAGONIĆ

KARLA MEDAKOV / NOA PAVLINOVIĆ LANA CRNOGORČIĆ / PETRA MOHOROVIĆ

MARK MARIĆ MIRJANA ANDRIĆ / ZORA CVIJANOVIĆ

NINA PERUŠKO / MICHELLE SALOME KURSAR / SAŠA MARKOVIĆ  

Autor glazbe i zvuka: CARLOS ANDRES FAGIN Kostimografkinja: DESANKA JANKOVIĆ

Oblikovatelj svjetla: DARIO DRUŽETA

2

NEKOLIKO RIJEČI O NASTANKU PREDSTAVE Andrea Gotovina

U redu. Jesen je, navečer. Sjedim na kauču u svojoj dnevnoj sobi, na televizijskom programu prikazuju neki film. Opuštena obiteljska atmosfera. Odjednom helikopterski zvuk ispunjava prostoriju. Traje i traje. Vrti se u krug. Najednom TUP i tišina. Moj sin i ja krenuli smo u potragu vidjeti gdje li je ovaj put. Već dobro znamo da s prvim hladnim danima kukci smrdljivi Martin i smrdljiva Greta ulaze u tople i suhe prostore skrivajući se od hladnoće, a naša se kuća pokraj borove šume već godinama nalazi na vrhu ljestvice njihovog izbora. Pronašli smo našeg smrdljivca kako izbezumljeno leži na leđima i mrda svojim nožicama. Malo se trudi promijeniti svoju situaciju, a na trenutak, čini se, izgleda mrtav. Nježno smo mu ponudili olovku za koju se može uhvatiti i smireno smo ga izbacili vani, na slobodu. Nakon 10 minuta hrabri helikopterski zvuk ponovno ispunjava prostoriju i traje sve do sljedećeg TUP, kada je cijeli proces ponovno krenuo ispočetka. Situacija se ponavljala, a svakim ponavljanjem postajala je sve zanimljivija. Promatrali smo ga, imitirali i s vremenom prestali izbacivati, već samo vraćati na njegove nožice i gledati kako se zanimljivo kreće. Pitali smo se što je u njegovoj glavi, o čemu jedna bubica razmišlja i što sve čini njezin život. To me potaknulo da istražim i saznam nešto više o našem malom srmdljivom prijatelju, a zatim se on stopio s ostalim člankonošcima koji su me uveli u svijet kukaca. Otvorila se mašta, rodila ideja i želja da svoj interes uobličim u predstavu i podijelim je s publikom. Naravno, tu nije kraj procesu, već samo početak.

DRUGA FAZA: U plesnoj dvorani! Što dalje s idejom? Istraživanje uvijek vodi u neki nepoznati smjer. Prije samog početka, ja predstavu osjetim. Osjetim njezinu energiju, pojave mi se slike i vizije, emocije. Pojavi se uzbuđenje,

iako nemam jasnu strukturu spremna sam za ulazak u dvoranu i početak eksperimentiranja. Okupim željene izvođače i oformim autorski tim. Vrlo je važan odabir suradnika s kojima ću raditi, jer bez njih predstava ne bi bila moguća i ostvariva verzija mojih zamisli. Tako je bilo i s „Beskrilcima u oblacima“. Odabrala sam šest izvođača koji su odmah pristali biti dio ove avanture. Razgovarala sam s oblikovateljem svjetla koji će biti jako važan u onoj posljednjoj fazi postavljanja predstave na pozornicu. Također sam s kostimografkinjom podijelila ideje i saznala njezinu viziju kako će kostimi izgledati i ono što je meni uvijek važno u plesnim predstavama - glazba. S autorom glazbe proces je cijelo vrijeme aktivan. Nadopunjuje se i nadograđuje. Kroz različite improvizacijske zadatke tražili smo plesne materijale koji opravdavaju temu. Istraživali smo kretanje kukaca, tražili sve ono prekrasno u njima. Gledali dokumentarce i pokušavali isto prenijeti u naše tijelo, u međusobne odnose i radnje a da pritom ne zapadnemo u igru pantomime. Tražili smo simboliku, karakteristike, navike različitih kukaca. Odabrali smo, nama, najzanimljivije detalje i razvijali ih. Jako je zanimljivo kako mravi poput vrijedne vojske uredno i marljivo žive svoj život. Zanimljivo je i kako su ženke vrlo često veće od mužjaka i kako znaju biti okrutne prema njima. Zanimljivo je i kako pojedine vrste kukaca ponekad ne mogu sami sebe vratiti na noge ukoliko se okrenu na leđa… Sve te zanimljivosti i još mnoge druge pronašle su mjesto u našoj predstavi. Ponajviše inspirirana dokumentarcima o tom prekrasnom mikro svijetu polako sam stvarala priču i povezivala slike i scene. Svaka je plesna cjelina dobila svoju glazbu, a glazba svoju priču. Tu priču smo željeli osim tijelom ispričati i izmišljenim jezikom naših buba. Kada je tijelo znalo što radi, smjestili smo ga u prostor i vrijeme, obukli u kostim, osvijetlili svjetlom i sve to zajedno daje potpuni dojam. Jedno bez drugoga izgleda prazno, a zajedno je ostvarenje mog osjećaja s kojim sam krenula dok još nisam bila sigurna kako će sve na kraju izgledati.

3

NEKOLIKO RIJEČI O SUVREMENOM PLESU

Suvremeni ples žanr je plesne umjetnosti koji se razvio sredinom dvadesetog stoljeća i od tada je postao jedan od dominantnih plesnih struja širom svijeta. Do tada, u plesnoj umjetnosti vladao je balet. Baletna tehnika ima stroge forme tijela, svi pokreti moraju biti graciozni, ali strogo kontrolirani i ne smiju se izvoditi sa zgrčenim mišićima. Balet uvijek kao svoju temu ima neku bajku, mit ili priču te jasno prikazanu razliku između dobra i zla. Pokreti su uvijek izvedeni s lakoćom prikazujući ono lijepo, bajkovito, sve je otvoreno prema publici (otvoreni položaji stopala i kukova), nose se prekrasni kostimi, plesačice na nogama nose poznate baletne papuče zvane špice na kojima mogu stajati i plesati na vrhovima prstiju a plesači baletne papuče. Krajem 19. stoljeća pojavili su se pojedinci koji su vjerovali kako plesači trebaju imati slobodu kretanja,   izražavati svoje vlastite, najdublje osjećaje. Nisu se više željeli bazirati na strogim pravilima i formama, već su željeli pokretom prikazati ono nešto svoje i osobno. Ti pojedinci počeli su razbijati kruti oblik baleta i pravila, odbacili su baletne papuče i zaplesali u čarapama ili bosi, skinuli su i velike blještave kostime i pojavljivali se pred publikom u jednostavnim i minimalnijim kostimima a također niti priče i teme o kojima su plesali nisu više bile svima poznate bajke. Emocija, osjećaj, unutarnja snaga pokreta, prirodnost, SLOBODA bili su motivacija za razvoj novog plesnog oblika zvanog „moderni ples“. Majka tog modernog odnosno suvremenog plesa bila je Isadora Duncan, velika i poznata američka plesačica koja je zauvijek promijenila odnos publike prema baletu. Njene riječi „Ples je izraz subjektivnog osjećaja i stanja duha“ znaju svi plesači i danas.

4

Uz nju tu su još i Rudolf von Laban, Marta Graham, Merce Cunningham i mnogi drugi koji su na svoje individualne načine   odbacili baletnu formu i plesne papučice, zaobišli pravila, te improvizacijom pristupili plesu. Baveći se tijelom i pokretom razvili su svoje suvremene plesne tehnike koje su i danas poznate i učene diljem svijeta. Rudolf von Laban studirao je arhitekturu i time inspiriran pokazivao je interes za ljudsko tijelo u pokretu i prostoru koji ih okružuje. Bavio se sistematizacijom i analizom pokreta na moderan način. Martha Graham svoj pristup modernom/suvremenom plesu temelji na disanju, kontrakciji i oslobađanju mišića te različitim padovima. Merce Cunningham bio je učenik Marthe Graham. Uvjeren kako je glavna tema plesa sam pokret u potpunosti mijenja pristup koreografskom procesu i uvodi strategiju slučaja u kojima se redoslijed pokreta ili pokretnih fraza bira bacanjem kockice, matematičkim igrama ili različitim zadatcima. Uveo je ples okrenut leđima publici, izvan centra scene ili ples u mraku. Sa svojim dugogodišnjim partnerom, skladateljem Johnom Cageom razvio je apstraktni oblik plesa. Današnji suvremeni ples zanimljiva je kombinacija stilova, a koreografi crpe ideje i tehnike iz raznih formi plesa; od uličnih formi pa do baleta, jazza i tradicijskih plesova.   Dok neki suvremeni plesači stvaraju likove, kazališne događaje ili priče, drugi izvode potpuno nove kreacije dok improviziraju u svom jedinstvenom stilu.

5

JESTE LI ZNALI?

Od 2001, balet je zabranjen u Turkmenistanu (država u središnjoj Aziji) jer je smatrano da „takve stvari nikome ne trebaju“

Isadora Duncan voljela je šalove i često ih je koristila kao dodatak kostimima u svojim koreografijama. U jednoj svojoj izvedbi mahala je crvenim šalom kako bi javno izrazila svoju političku pripadnost komunizmu. Svileni šal ju je i usmrtio, jer se zapleo o kotače automobila u kojemu se vozila i tako joj slomio vrat.

Merce Cunningham doživio je 90 godina, a umro je samo tri mjeseca nakon svoje posljednje premijere.

Zdravstvene prednosti plesa: poboljšanje stanja srca i pluća, povećanje mišićne snage, izdržljivosti i motoričke kondicije, aerobne kondicije, poboljšanje tonusa mišića i snage, reguliranje tjelesne težine, jačanje kostiju i smanjenje rizika od osteoporoze, bolja koordinacija, agilnost i fleksibilnost, poboljšanje ravnoteže i prostorne svijesti, povećanje fizičke aktivnosti, poboljšanje mentalnih funkcija, općeg i psihološkog stanja, samopouzdanja i samopoštovanja i društvenih vještina.

6

Izvođači ove predstave su polaznici Dramskog i plesnog studija Istarskog narodnog kazališta, različitog uzrasta ali sa vrlo sličnim interesima.

ALJA ERJAVEC Buba Lora Bok, Zovem se Lora I mogu vam reći da je biti buba, jako fora. Vidjet ćete tu zabava je luda: S prijateljima kotrljam se po travi Dok nam se ne zavrti u glavi. Igre mi razne igramo po šumi se skrivamo, u blatu se kupamo i mrvice skupljamo.

KARLA MEDAKOV Buba Buga Buba Buga Buba je s juga Ponekad vijuga Preko raznih pruga Ne dotiču je granice Ni rastanci Jer su joj u mislima Samo oblaci Buba Buga Sluga je juga U oblacima sniva Radoznala i živa

NOA PAVLINOVIĆ Buba Vanda Ja sam buba Vanda poznajete me iz raznih banda Ponekad strano izgledam ali samo kada letača ugledam Volim se sunčati na travi gdje ponekad prolaze moji prijatelji mravi A kada padne noć ja s bubama na proslavu moram poć Tamo publika nas čeka te samo što nije počela dreka.

7

LANA CRNOGORČIĆ Buba Biba Kad vidiš da na travi Nešto malo juri, šiba Nemoj me zgnječiti To sam ja, buba Biba! Volim svoje prijatelje bube Nekad drage, a nekad grube Volim i sunce na ticalima svojim I ničeg se ne bojim Kad u karate pozi stojim!

MARK MARIĆ Buba Zvone Volim žvakati crvolike bombone I mljackati glasno, Ja sam buba Zvone. Krila nemam, Al' kao zec skačem, Oštre mi pipare, Sasiječem te kao s mačem. Jači smo od psa, i od babine mace, Mi bube iz kvarta, Prave smo face.

MIRJANA ANDRIĆ Buba Fanika Fanika je moje ime Volim vruće i sušne klime Češkanje u suhoj travi Za mene je užitak pravi Ličinke su za mene delicija prava A može i na ražnjić dva-tri mrava Družba s ekipom vrhunac mi je dana Jer su mi oni najslasnija hrana Ah volim jesti, što se tu može Kad mi se pljenovi pokorno poslože.

8

NINA PERUŠKO Buba Lada Buba Lada me zovu Uvijek kopkam u svom rovu O proljeću snivam I u rosi se umivam A kad proljeće dođe I hladno vrijeme prođe Nestane dilema I veselju kraja nema! Tad prijatelji i ja (Kao što vidjet ćete za tren-dva) Miomirise upijamo I u Suncu uživamo.

MICHELLE SALOME KURSAR Buba Miša Buba Miša Kao da je od pliša Veličanstvena, vesela i mila Kao neka vila. A vidjeti je možeš, milo moje dijete Samo ako si dobar i ne radiš štete. Ako slušaš roditelje i dobar si u školi. Takvu djecu Miša Najviše voli.

9

10

RAZGOVOR S AUTORICOM

Predstavite nam se. Bok! Ja sam Andrea. Većinu svoga života živim u Puli. Tu sam odrasla, pohađala vrtić, osnovnu i srednju školu, a zatim sam dugo vremena živjela u Amsterdamu, gdje sam studirala na Plesnoj akademiji. Taj period mog života bio je izuzetno važan i poseban. Nakon sedam godina izbivanja iz Hrvatske (studij, profesionalno bavljenje plesom, rad, putovanja u različite dijelove svijeta) vratila sam se kući. Radim u Istarskom narodnom kazalištu kao koreograf i plesni pedagog, vodim razne radionice i tečajeve suvremenog plesa i improvizacije. Uz divan posao imam i divnu obitelj. Igram se i družim sa svojim sinom Rubenom i mužem Carlosom. Zajedno rastemo i odrastamo, otkrivamo, istražujemo i volimo život.   Što za Vas znači ples? U različitim fazama odrastanja i života ples je imao različita značenja. Smatram to prirodnim. Rasla sam i razvijala se, kako tjelesno tako i mentalno. U nekim počecima ples je bio hobi, bio je kvalitetno ispunjenje vremena, sreća, navika, druženje s prijateljima. Onda je polako prerastao u potrebu i bilo je sve jasnije da ne postoji ništa drugo čime bih se željela baviti tako jako kao plesom. U onom ključnom trenutku ples je bio odluka. Odluka da napuštam Pulu i Hrvatsku i krećem nekim nepoznatim putem u dalekom Amsterdamu. Tamo i tada ples je bio SVE. Cjelodnevni rad na Akademiji bio je pravo bogatstvo. Sati, jedan za drugim, različite plesne tehnike, probe, predstave, teorije, povijest plesa, anatomija tijela, audicije, koreografi, predavači… Dan je započinjao u 9 ujutro i trajao do 21 sati uvečer. Često sam bila umorna (i kao slomljena), ali presretna, jer o svom tijelu i kroz pokret učim o sebi. Danas za mene ples znači mir i ljubav i vidim ga u svemu što me okružuje. Veselo je u mojoj glavi. Zamislim se i nestanem promatrajući sasvim „obične“ stvari koje se nekom čudnovatom formulom krenu slagati u pokretne cjeline, slike koje žive i koje se kreću, dobivaju smisao. Zatim uđem u plesnu dvoranu i prazninu prostora (ponekad sama, ponekad sa svojim učenicima ili plesačima) krenem bojati i ispunjavati kretanjem tijela. Pustim glazbu i te iste slike i cjeline oblikujem u pokret, dajem im život izvan konteksta u kojem su nastale, smještam u neku formu. Za mene je ples zaustavljeni trenutak, pokretna slika izvedena u određenom vremenu, prostoru i kvaliteti te vječna inspiracija.   Našoj ste publici poznati i kao uspješna redateljica dječjih predstava poput “Petra Pana”, “Robina Hooda”, “Eni”. Koja je razlika, prema Vašem iskustvu, između rada na plesnoj predstavi i rada na dramskoj predstavi? Rad na predstavama općenito ima strukturu, ima neki red i pravila i smatram da svaki autor stvara na sebi jedinstven način. Vjerujem kako je moj način rada na plesnoj predstavi vrlo sličan radu na dramskoj predstavi. Sličan je način na kojoj pristupam temi, kako je analiziram, kako samu sebe pripremam. Ja ne mogu pobjeći od svoje snažne potrebe za organizacijom, tako da se ja uvijek dobro pripremim i osmislim strukturu za pojedini projekt.

11

Glavna razlika bila bi naravno polazišna točka. U dramskim predstavama, u mom dosadašnjem iskustvu, kretala sam od tekstualnog predloška. Tu je naslov i tekst u ruci (uvijek isprintan, nikad na računalu), glumci prvo rade za stolom na čitaćim probama, a zatim na sceni. Tekst je potrebno dobro razumjeti, dobro usvojiti i jednako dobro postaviti na sceni kako bi publici prenijeli svoju ideju i viziju. Postoji redateljska sloboda, ali uvijek treba ispoštovati napisane retke dijaloga, monologa, didaskalija… U radu na plesnoj predstavi osjećam veću slobodu. Postoji ideja, tema, postoji ono nešto iz čega krećem, ali i nepoznanica kuda će me sve to odnijeti. Vrlo često nemam niti točan redosljed scena, kao što to bude najčešće u dramskim predstavama, već se igram materijalima poput slagalice. Volim stvarati zajedno sa svojim izvođačima, promatrati njihova tijela kako se kreću u odnosu na zadani zadatak, što „nude“, što ih inspirira i tada započinje kreacija pokreta. Definiramo pokretna „stanja“ i kvalitetu izvedbe, oblikujemo sekvence (nešto nalik plesnim rečenicama), povezujemo ih i smještamo u dramaturški ispravan slijed. Ne bi bilo pošteno reći kako u dramskim predstavama ne koristimo tijelo i pokret (posebno u mojim prošlim naslovima), ali u plesnoj predstavi je sve na pokretu. Sve što želimo prenijeti publici, reći i pokazati koristimo tijelo, pokret i neverbalnu komunikaciju i mislim da je jako važno za svaki pojedini naslov ili ideju pronaći onaj točan kôd kretanja kako bi u tome uspjeli.   Plesne predstave za djecu kod nas nisu uobičajene. Kako je to vani? Postoji li scena dječjih plesnih predstava? Kako su prihvaćene takve predstave? Na žalost, nekako ispada tako. Ne bi bilo u redu reći da dječja plesna scena ne postoji jer zaista postoje ljudi, koreografi i plesači u Hrvatskoj koji istinski vjeruju, njeguju i rade na integraciji plesa, posebice suvremenog, za djecu i mlade. Sretna sam da sam među njima. Nisam uvijek aktivno razmišljala o tome, ali sjećam se osjećaja kada sam u Amsterdamu za vrijeme studija po prvi put zajedno s djecom u publici gledala plesnu predstavu namijenjenu najmanjima. Bila sam oduševljena i predstavom, koja nimalo nije podilazila djeci već je vrlo ozbiljno pristupila temi i koristila isključivo pokret kao oblik komunikacije, te djecom koja su otvorenog srca i uma zrelo pratila i razumjela svaki detalj. Nisu uvijek potrebne riječi, ples i pokret je definitivno jezik razumljiv svima, a posebno privlačan i uvijek zanimljiv djeci. Postoje organizacije i platforme koje se vrlo aktivno bave i promoviraju plesnu scenu. Neke od njih, sve uspješnije, djeluju i u Hrvatskoj. Vjerujem kako plesne predstave za djecu i mlade mogu naići na predrasude i neko početno odbacivanje, ali smatram kako je jedno iskustvo dovoljno da se to mišljenje i stav promijeni. Stoga je važna edukacija publike od malih nogu i medijacije nas odraslih koji ih uvodimo u kazalište i širok spektar izvedbenih umjetnosti koje kazalište nudi. 

Koji su Vam bili najveći izazovi u radu na ovoj predstavi? „Beskrilci u oblacima“ bili su velika zabava, jako puno odgledanih dokumentaraca i tijela u neljudskim i neudobnim položajima. Bio je izazov pronaći kukca u sebi, kretanje i preobrazbu. Ljudsko tijelo toliko je drugačije od tijela kukaca i ponekad bi preslikavanje, odnosno prijenos kretnje ili poze u vlastito tijelo trajalo vječno. Toliko nogu i ruku. Očiju. Detalja. Izdvojiti ono nešto specifično, zanimljivo i jedinstveno, zatim prevesti  tu spoznaju i informaciju u vlastito tijelo i tijelo izvođača, kreirati pokret istog i dodati „plesnu notu“ za kraj nije bilo lako. Također nisu ni svi dokumentarci bili ugodni oku. Međutim, ne treba bježati od onih „okrutnijih“ činjenica koje nas vežu za svijet prirode oko nas. Treba i njih postaviti na scenu, dozirati i stilizirati.

12

Što biste poručili djeci koja dolaze gledati ovu predstavu? Na što da obrate pozornost? Djeci (manjoj, većoj i vječnoj) bih poručila da pripreme sva svoja čula. Ovu predstavu ne treba gledati samo očima. Trebaju otvoriti i uši i sjećanja i slike i maštu… Trebaju se samo prepustiti da ih pokret, glazba, kostimi, svjetla odvedu u novi svijet. Iako ne govore jezikom naših neobičnih buba, sigurna sam da će razumjeti predstavu. Voljela bih da nakon odgledane predstave, kada sljedeći put ugledaju nekog pauka, bogomoljku, hrušta ili smrdljivog Martina (od kojeg je cijela ova priča započela) OBRATE POZORNOST na ta sitna bića. Neka odvoje minutu svoga vremena i samo promatraju. Ostave strah iza sebe i zagledaju se u njihovu ljepotu, preciznost, smirenost i pokrete. Možda ih podsjete na nas i našu predstavu „Beskrilci u oblacima“ .

13

JESTE LI ZNALI?

Ne zna se točno koliko vrsta kukaca postoji na svijetu. Do sada ih je opisano oko jedan milijun, ali se pretpostavlja da ih ima i do trideset milijuna.

Beskrilci (lat. Apterygota) naziv je za sve kukce koji tijekom

svog života nikada ne razviju krila.

Kukci imaju dvije antene koje zovemo ticala i koriste ih za

osjetilo njuha.

Kukci imaju tri para nogu.

Kukci ne dišu na usta već na stigme koje se nalaze na

njihovim bokovima.

Najveći kukac (10 cm dug bez nogu i ticala) živi na Novom

Zelandu i zove se Wetapunga ( lat. Deinacrida

heteracantha) i izgleda poput križanca skakavca i žohara.

Na Antarktici živi samo jedna vrsta kukaca, a to je Belgica

antarctica.

Vinska mušica (lat. Drosophila melanogaster) bila je prva

životinja koju je čovjek poslao u svemir.

Komarce privlače smrdljive noge.

Skakavci imaju posebne “organe” u svojim stražnjim

nogama u kojima prikupljaju energiju za skokove.

14

Otkada se bavite glazbom? Koja su Vaša najranija sjećanja na glazbu? Kao i svako drugo ljudsko biće, vezu s glazbom započeo sam u majčinom trbuhu. Vjerujem u vrlo široku definiciju glazbe: svaki zvuk i vibracije mogu se slušati kao glazba. Sve ovisi kako se na to gleda. U svakom slučaju, moja prva iskustva sa sviranjem instrumenta bila su na starom klaviru mojih djeda i bake. Moja rođakinja María znala me učiti jednostavnim melodijama koje je naučila na satovima klavira. Vjerojatno sam uskoro počeo samostalno pronalaziti nove melodije. Također sam u osnovnoj školi morao svirati blok flautu na satu glazbenog. Gotovo svako dijete u školi sviralo je u velikom orkestru blok flauti. Zaista bih volio ponovno čuti tu oluju zvuka, izvan kontrole. Tamo sam morao svirati zajedno s drugim ljudima i slušati ostale i sebe. Sjećam se i svog malog brata i sebe kako žlicama i svim vrstama kuhinjskog posuđa sviramo po loncima, tavama i kantama. Moja je majka snimala te sesije starim kazetofonom. Još uvijek imam neke od tih snimki. I naravno, sva glazba koja me okružila u djetinjstvu zauvijek me obilježila: kazete, vinilne ploče koje su moji roditelji slušali kod kuće (dječje pjesme, The Beatles, klasična glazba ...) i svu glazbu s TV emisija i filmova.   Što Vas je privuklo glazbi?  Teško je reći što me to u glazbi privlači. Sjećam se da sam imao vrlo snažne emocionalne reakcije prilikom slušanja glazbe. Glazba me tjerala da osjećam stvari. I dalje se to događa, na moju sreću. Želja za sviranjem i stvaranjem glazbe vrlo je povezana s radošću slušanja, ali tu radost može podići na višu razinu. Sjećam se da sam već kao tinejdžer imao nadahnute duboke trenutke užitka dok sam svirao klasični komad ili improvizirao za klavirom. Ti se trenuci ne događaju svaki put kad sviram. No, oni se pojavljuju i vraćaju kad odsviram neke koncerte ili kada samo sviram za sebe u svom studiju, ili usred probe. Ako ste ikada doživjeli ovo iskustvo dubokog užitka želite ga ponovno osjetiti. Mislim da su to pravi jednostavni, ali duboki razlozi zašto još uvijek radim glazbu.   Vi ste pijanist. Zašto ste odabrali baš taj instrument?   Klavir mi je, kao dječaku, jednostavno bio dostupan instrument u kući mojih djeda i bake. Kad je majka primijetila da smo brat i ja zainteresirani, kupila nam je vrlo loš stari klavir. Mislim da sam imao deset godina. Otada sam pokušavao svirati i na drugim instrumentima poput gitare, trube, saksofona, bubnjeva. I volio bih bolje pjevati, ali pretpostavljam da sam s klavirom već razvio odnos i emotivnu priču. Ali da su mi umjesto toga prvo dali gitaru, možda bih danas bio gitarist. 

RAZGOVOR S AUTOROM GLAZBE

 CARLOS ANDRES FAGIN

15

Kako je raditi na glazbi za kazalište? Koja je razlika između rada za kazalište i drugog autorskog komponiranja?  U mojem slučaju morao sam i još uvijek moram naučiti prilagoditi se onome što predstava ili plesni komad traže. Uloga glazbe je vrlo važna u plesnim predstavama i kazališnim predstavama, ali to je samo dio slagalice. Uglavnom, određeno glazbeno djelo namijenjeno plesnom djelu ili kazališnoj predstavi, meni zvuči nedovršeno ili nerazvijeno. Barem kad to slušam kod kuće. Ali konačno ima smisla kad se stavi u kontekst kojem je namjenjeno. To je tako jer kada je glazba namjenjena samo slušanju, sva vaša pažnja usmjerena je u „priču“ koju vam sama glazba govori. Dakle, razvoj se odvija samo na glazbenoj razini. Kad su prisutni tekstovi, kao u pjesmi, postoji priča koju govori tekst. U ovom slučaju glazba dijeli odgovornost s tekstom i ponekad ga samo podupire. Ista se stvar događa u plesnoj predstavi. Postoji ravnoteža koju moramo pronaći između glazbe (ili zvuka općenito), koreografije i svega ostalog što se događa na sceni. Zato je kreativni proces stalni dijalog koreografa, plesača i mene kao skladatelja.

Koja je bila specifičnost rada na ovoj predstavi? Što Vas je inspiriralo?   Moj proces započinje kada mi predstave buduće djelo. Koreografkinja Andrea Gotovina dolazi mi s konceptom i općenitim estetskim idejama koje se namjeravaju isprobati i razvijati. Za “Beskrilce u oblacima” glavna tema i izvor nadahnuća su bili insekti i njihov svijet. U svakom slučaju, Andrea uvijek dolazi vrlo pripremljena, a to mi puno olakšava posao. Uvijek donosi mnogo glazbenog materijala i zvukova koji su je nadahnuli i uvijek ih koristim kao inspiraciju. U ovom je slučaju htjela upotrijebiti stvarne zvukove insekata; dokumentarni filmovi o insektima (glazba i način razgovora); orijentalna glazba vezana uz Kung-fu; korejska pop glazba koja nas je dovela do pronalaska Pansorija, korejske tradicionalne glazbe i pripovjedanja priča; također je spominjala izmišljeni jezik kukaca koji bi razvili plesači. Time akcija započinje. Radimo scenu po scenu. Rečeno mi je da radim skice glazbe koja će se isprobavati u studiju s plesačima. Kad su neke strukture postavljene, vraćamo se natrag kako bismo prilagodili zvukove i glazbu. Na taj se način koreografija i glazba istovremeno razvijaju u stalnom dijalogu.

16

ZANIMLJIVE POVEZNICE

https://www.youtube.com/watch?v=EdHiFMYUzkw

https://www.youtube.com/watch?v=xJeum_kxSV8

https://www.youtube.com/watch?v=SPlN_gO5TOM

https://www.youtube.com/watch?v=dYYs5P-ccS4&t=5s

https://www.youtube.com/watch?v=FSShj74qcwo

https://www.youtube.com/watch?v=4aeBhLakp3c&t=5s

https://en.wikipedia.org/wiki/Contemporary_dance

https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=23137&

https://www.ziher.hr/kratka-povijest-suvremenog-plesa-i-njegovog-nastanka/

https://www.youtube.com/watch?v=4aeBhLakp3c

http://www.thedancemovement.co.uk/blog/what-is-contemporary-dance

OSVRTI I KRITIKE

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2533

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2529

https://www.glasistre.hr/kazaliste/beskrilci-u-oblacima-pogled-u-nevidljivi-prirodni-svijet-708553

https://www.glasistre.hr/kultura/andrea-gotovina-autorica-i-koreografkinja-predstave-beskrilci-u-

oblacima-cija-je-premijera-odrzana-u-puli-ljubav-prema-plesu-i-pokretu-prosirila-se-poput-

virusa-708232

17

Idi u prirodu i pronađi kukca. Promatraj ga. Kako izgleda? Koliko ima nogu? Kakve je boje? Što radi? Nosi li neki teret? Bori li se s nekim drugim kukcem?

Primijetio/la si da kukci imaju više nogu za razliku od ljudi. Pokušaj, zajedno sa svojim prijateljima, svojim tijelima stvoriti jednog velikog kukca s više nogu. Kako biste nazvali takvog kukca? Čime bi se takav kukac hranio? Kako bi provodio dane? Nacrtajte svog kukca.

Kada bi ti bio/la kukac, kako bi se kretao/la? Pokušaj oponašati k r e t n j e k u k c a k o j e g s i promatrao/la u prirodi. Pokušaj raditi neke svakodnevne radnje, ali zamisli da si kukac. Kako bi izgledali tvoji pokreti? Bi li ti bilo lakše ili teže obaviti te radnje?

Kada ste smislili kukčev jezik, probajte smisliti susret dvaju kukaca i njihov razgovor. O čemu bi razgovarali? Bi li to bio ugodan razgovor ili svađa?

Kukci, poput ljudi, imaju svoj način komuniciranja. Ljudi imaju jezik. Kukci to čine na r a z n e n a č i n e : z u j a n j e m , kretnjama, ticalima... Nakon što ste nacrtali svog kukca, zamislite na koji se način on sporazumijeva s ostalim sličnim kukcima. Smislite njegov jezik.

Kada odradiš sve te zadatke, neka svatko od vas predstavi svoga kukca svojim prijateljima, tetama, roditeljima... i odigrajte razgovor između dva kukca. K a o d a r a d i t e k a z a l i šn u predstavu, samo su vaši likovi kukci.

Kada ste smislili razgovor između dvaju kukaca, odigrajte ga pred prijateljima.

1

2

Kreativne vježbe

3

4

5

6

7

18

Laginjina 5, 52100 Pula

T (052) 222 380 F (052) 214 303 E ink@ink.hr

OIB 84820955901

www.ink.hr

Nakladnik ISTARSKO NARODNO KAZALIŠTE - Gradsko kazalište Pula

Za nakladnika Gordana JEROMELA KAIĆ

Urednik Aleksandar BANČIĆ

Autori tekstova Andrea GOTOVINA, Aleksandar BANČIĆ

Lektor Marijana PERŠIĆ

Autor fotografija iz predstave Dario DRUŽETA

PULA, ožujak 2021.g.