ANAAvantura svjetionika s Juricom Gašparom

rujan 2014.

JGURICA

AŠPAR

PLOVPUT

VAŽNOST HRVATSKIH SVJETIONIKA

U EUROPSKOJ GRADITELJSKO-KULTURNOJ BAŠTINI

Promatrajući ove početke gradnje hrvatskih svjeti-onika, vrlo je jasno kako se ništa nije prepuštalo slučaju i da je tadašnja Austro-ugarska imala du-

goročne planove s izgradnjom mreže čuvanih svjetlosnih objekata na istočnoj obali Jadrana. Osim sigurnosti plo-vidbe, od početka svjetionici su imali geostratešku ulogu. Zato su masivna zdanja morala zadovoljavati uvjete si-gurnosti od prirodnih utjecaja vjetra, kiše, valova i utje-caja zuba vremena, kao i mogućnosti da se u nesigurna

vremena u kuće gdje žive svjetioničari mogu smjestiti manje vojne jedinice. Iz početka planovi su nalagali da se izgradi oko sto objekata, no propašću Austro-ugarske države izgrađeno ih je bitno manje i do danas ih je očuva-no 50-ak. Tehnološkim napretkom u budućim razdoblji-ma gradila su se jeftinija pomorska svjetla pored kojih nije bilo potrebno graditi kuće svjetioničara, te je time u stoljeću poslije mreža pomorske signalizacije upotpunje-na. Iste su kontrolirali obližnji svjetioničari i/ili službe

Tajerske sestrice u arhipelagu nacionalnog parka Kornati. Svjetionik se odlikuje i znakovitom crveno-bijelom linijom na željeznoj svjetioničarskoj kuli. Iako bi mnogi pomislili da označava austrijsku zastavu, arhitekti su zapravo imali nešto drugo na umu. U potpuno bijelom, od kamena i manjka šumovite vegetacije krškom otočju, svjetionik se morao razaznati i danju, kao i noću. Upravo tako je pomorcima puno prije izuma modernih navigacijskih uređaja, olakšana oznaka ulaska u prolaz Proversu i dalje prema obali i (najčešće) zadarskoj luci...

nadležne za određeno područje Jadrana.

Treba napomenuti kako su jadranski svjetionici ne-pravdom prošlih vremena ostali po strani u stručnom istraživanju njihove povijesne uloge, kao i ljudi čijom su brigom opstali do današnjih dana. Razlog leži u voj-no-strateškom značenju tih objekata, gdje više od sto-ljeća civili (izuzev svjetioničarevih obitelji) nisu imali pristupa, a arhivska građa o njihovoj gradnji leži u Beču i Trstu. Nezainteresiranost za istraživanje ove teme naj-većim dijelom vjerojatno je plod inata, zbog preuzimanja hrvatske zemlje od stranih sila kao okupatora, jednako kao i zatvorenosti bivših jugoslavenskih država prema susjedima. Upravo otvaranjem Hrvatske prema ujedinje-nju moderne Europe ovakvoj dogmi više nema mjesta te se nikad ispričana priča o hrvatskim svjetionicima i pot-puno nepravedno anonimnim ljudima koji svojim poslom

spašavaju živote drugih, jednostavno mora ispričati.

Napretkom modernih tehnologija svjetionici nisu iz-gubili na svojoj geostrateškoj ili funkcionalnoj važnosti, a graditeljski pothvati na surovim i nedostupnim hridi-ma vrijedni su divljenja i današnjim generacijama. Sve te zgrade spomenici su ne samo hrvatske nego i europ-ske kulturne baštine, jer ih dijeli zajednička prošlost i interes u očuvanju najsigurnijeg plovnog puta iz Južne Europe prema Srednjoeuropskom kopnu. No nažalost zanimanje svjetioničara izumire, a time i svjesnost o plemenitosti svjetla i sigurnosti što pomorcima i danas pogotovo u olujnim noćima ulijevaju nadu!

Ovaj naš projekt nazvan “Avantura svjetionika” želi upaliti svjetlo savjesnosti o ovome problemu i očuvati “Legende svjetla” od zaborava.

Kao i sve vojno-strateške točke usred ratova (jedna vojska je zauzima, druga nastoji uništiti), tako je bilo i s Palagružom. 1915. godine usred granatiranja, od zgrade su ostali samo poprečni zidovi središnji dio nosive konstrukcije za kulu svjetionika. S desne strane se vidi pomoćni objekt za signalizaciju. Od izgrađenih 65, tako je do danas zbog bombardiranja i utjecaja vremena, ostalo sačuvano 48 zgrada svjetionika na hrvatskoj obali Jadrana.

Ratna zbivanja 1915. godine u sukobu talijanske i austrijske mornarice. Talijani su početkom kolovoza zauzeli Palagružu, koristeći u operaciji i podmornice. Austrougarski je odgovor bio slanje svoje podmornice, koja je potopila talijansku naziva “Nereide”.

Nakon samo 38 dana okupacije Talijani su Palagružu napustili kao nesigurnu bazu. Na slici je talijanski brod i podmornica (fotografi je svjedoka vremena, nepoznatih autora)

Prije XIX. stoljeća moguće je pronaći tek povreme-ne izvještaje o postojanju nekih lučkih svjetala. U “Političkom ediktu za pomorstvo” iz 1774. god.

stoji da je, između ostalog, dužnost lučkog kapetana nad-ziranje i održavanje svjetionika, ali se oni sami u “Ediktu” izričito ne spominju. Tek početkom XIX. stoljeća, zbog većeg tehničkog napretka, intenzivnije industrijalizacije, samim tim i plovidbe – povećan i ubrzan teretni promet, pojavljuju se i prva organizirana putovanja za putnike – javlja se pojačana potreba za bržom, a samim time i si-gurnijom plovidbom. Tada se bilježe i prva nastojanja za sustavnim postavljanjem objekata za sigurnost plovidbe na istočnoj obali Jadrana.

Većinu još i danas funkcionalnih svjetionika, izgradi-li su Austrija, odnosno Austro-Ugarska, čija je vladavina obilježila ove prostore od 1805. do 1918. godine, te je već na samom početku zaprimljen zahtjev za postavljanjem prvog takvog objekta. Naime, nakon pripajanja Trsta

i Istre Austriji, tzv. Deputacija (izaslanstvo) Tršćanske burze, 1805. godine izražava želju nadležnima o potrebi izgradnje svjetionika na rtu Savudrija. Kako se on nalazi na ulazu u Tršćanski zaljev, svjetionik na tome mjestu bi usmjeravao brodove prema tršćanskoj luci. Prioritet za izgradnju prvog svjetionika upravo na tom mjestu treba sagledati iz činjenice da je Trst kao luka bio izlaz na more za Srednju Europu i podunavske zemlje.

No, trebalo je proći još neko vrijeme da se odluka za to i donese, jer je tek 1816. izdan carski dekret za gradnju i postavljanje svjetionika. Razloge zašto to nije učinjeno odmah, treba vidjeti u tome što je u paketu s dekretom o prontnoj gradnji svjetionika na Savudriji, donesena odlu-ka i o fi nanciranju izgradnje ostalih svjetionika.

Nakon svega su vođeni pregovori između predstavni-ka Burze i austrijske vlade, rezultat čega je bilo osnivanje komisije za određivanje lokacija za postavljanje pomor-skih svjetala duž istarske obale. Pregovori završavaju

AUSTRO-UGARSKA ULOGA U GRADNJI MREŽE

SVJETIONIKA NA HRVATSKOJ OBALI JADRANA

1817., nakon čega se postavljanje i održavanje pomor-skih svjetala stavlja u nadležnost Deputaciji tršćanske burze. Za takvo što su bila potrebna i sredstva, zbog čega je Burza izdala dionice, koje će se amortizirati naplatom taksa za korištenje svjetionika od strane brodova.

Tako je 1818. godine dovršen svjetionik na rtu Sa-vudriji, kao prvi takve vrste na sjevernoj obali Jadrana, koji započinje s radom 17. travnja. Ispočetka je trebalo neko vrijeme da se nastavi s izgradnjom ostalih svjeti-onika, tako da je prošlo punih 14 godina, dok se 1832. godine nije izgradio i postavio slijedeći objekt, no ovaj put je bila riječ o lučkom svjetlu, na gatu St. Teresa u Tr-stu. Ono je od tada služilo kao tršćanski svjetionik, jer se kroz čitavo XVIII. stoljeće na istom mjestu nalazilo samo malo lučko svjetlo.

U srpnju 1832. godine, guverner Trsta upućuje notu Riječkoj guberniji, u kojoj spominje različita stajališta i mišljenja lučkih vlasti, zapovjednika trgovačkih, te voj-nih brodova i samog zapovjedništva ratne mornarice za postavljanje trećeg svjetla na ovom području. U spome-nutoj noti se navodi sugestija i samog cara Franje I., koji je osobno bio na rtu Kamenjak s kojeg je, promatrajući okolicu, razmotrio mogućnost postavljanja svjetionika na najbolje uočljivom mjestu. Tada je odlučio da se posta-

ve isprva tri pokusna obalna svjetla na tri najistaknutije točke; na hridi Porer ono je gorjelo od 5. kolovoza do 4. rujna, na otoku Fenoliga od 5. rujna do 4. listopada i na rtu Kamenjak od 5. listopada do 4. studenog 1832. godi-ne. Zatim je zatraženo od pomorskih nadzornika i lučkih ureda da o postavljanju ovih provizornih svjetala oba-vijeste zapovjednike brodova, što se kreću navedenim područjem da su obvezni lučkoj kapetaniji, u luci dop-lovljavanja, podnijeti izvješće o svojim zapažanjima, te dati sugestije u svrhu nalaženja najprikladnije pozicije za gradnju obalnog svjetla. Nakon dostavljenih brojnih iz-vješća lučkim uredima u Trstu, Veneciji, Senju, Kraljevici, Selcima i Bakru, sve je govorilo u prilog tome da slijedeće svjetlo treba postaviti na hridi Porer. Zato je Riječka gu-bernija sva izvješća i stručna mišljenja dostavila tršćan-skom guverneru 23. studenog 1830. godine.

Svjetionici su se nastavili graditi čitavo 19. i početak 20. stoljeća, sve do propasti države, koja je zamislila taj i za današnje uvjete monumentalan graditeljski pothvat. Do prvog svjetskog rata stavljeno je u funkciju 65 čuva-nih svjetionika, 140 obalnih te 250 lučkih svjetala. Do da-nas je opstalo 48 svjetionika i njima posvećujemo svoja istraživanja.

Svjetionik Grebeni ispred Dubrovnika, jedan je od primjera koliko je teško i graditeljski komplicirano graditi zgrade u kojima bi trebali sigurno obitavati ljudi, a pritom se minimalno izlagati pogibelji, usred nevremena

1. Rt Savudrija 1818.

2. Hrid Porer 1833.

3. Rt Struga 1839.

4. Veli Rat 1849.

5. Hrid Sv. Ivan na pučini 1853.

6. Rt Stončica 1865.

7. Oštri rat 1869.

8. Rt Jadrija 1871.

9. Korčulanske Sestrice 1871.

10. Rt Zub 1872.

11. Rt Prestenice 1872.

12. Oštro, Kraljevica 1872.

13. Otočić Grujica 1872.

14. Hrid Blitvenica 1872.

15. Otočić Pokonji Dol 1872.

16. Otočić Olipa 1872.

17. Hridi Grebeni 1872.

18. Otočić Daksa 1872.

19. Rt Crna Punta 1873.

20. Rt Vnetak 1873.

21. Otočić Trstenik 1873.

22. Hrid Mulo 1873.

23. Otočić Host 1873.

24. Otočić Sv. Andrija 1873.

25. Negrit 1874.

26. Otočić Babac 1874.

27. Rt Sućuraj 1874.

28. Rt Lovišće 1874.

29. Otok Prvić, rt Stražica 1875.

30. Rt Vošćica 1875.

31. Otok Brač, Rt Ražanj 1875.

32. Otočić Palagruža 1875.

33. Slano, Donji rt 1875.

34. Hrid Zaglav 1876.

35. Tajerske Sestrice 1876.

36. Rt Pinida 1877.

37. Rt Verudica 1877.

38. Otok Sušac 1878.

39. Otok Susak, brdo Garba 1881.

40. Otok Vir 1881.

41. Split, Lukobran 1881.

42. Rt Marlera 1882.

43. Pučišća, rt Sv. Nikola 1882.

44. Makarska, poluotok Sv. Petar 1884.

45. Otočić Glavat 1884.

46. Otočić Prišnjak 1886.

47. Otočić Sv. Katarina 1886.

48. Otočić Pločica 1887.

49. Otočić Murvica 1896.

50. Otočić Tri Sestrice (Rivanjske) 1899.

Čuvani svjetionici po kronološkom redu postavljeni u XIX. stoljeću

Prisutnost ANA-ine zastave kontinuirana je već 25 godina na Jadranu. Iz tjedna u tjedan, gotovo tije-kom cijele godine, bez obzira na vremenske uvjete

podižu se jedra ispred matične baze u Jezerima i ANA-ini brodovi uzimaju kurs za provedbu programa školovanja za jedriličarska znanja i vještine. Početni tečajevi zadrža-vaju se u akvatoriju otoka Murtera, dok tečajevima usa-vršavanja i dodatnih programa područje plovidbe je cijeli Jadran, od Brijuna do Dubrovnika i pučinskih otoka Jabu-ke, Palagruže i Sveca. Prepoznaju nas i u talijanskim gra-dovima na zapadnoj obali Jadrana tijekom Transadriatic tečaja kao i u La Vallatte gdje pristajemo u zimskim dani-ma, na tečaju Malta.

Uz školovanje, sve ove godine gajimo standarde

koji podupiru očuvanje mora te prirodnog i povijesnog nasljeđa. Naši polaznici i prijatelji potvrdit će – ANA je škola življenja s morem. Zato sam i potražio prof. Juricu Gašpara.

Razlog za poznanstvo i kasnije druženje s prof. Juri-com Gašparom je njegova fascinacija svjetionicima Ja-dranskog mora. Ta strast je snažna, slojevita i sveobu-hvatna. Od one nasljeđem predodređene obzirom da je Jurca sin svjetioničara, nadalje umjetnička - putem knji-ževnih eseja i fotografi jama sa motivima svjetionika. Ne zaboravimo socijalni aspekt, sačuvati od zaborava uspo-mene i životne priče svjetioničara i njihovih obitelji, te znanstveni - jer teško je ne diviti se i proučiti i saznati o organizacijskom, inženjerskom i graditeljskom projektu

Austro-Ugarske izgradnje infrastrukture svjetionika duž cijele istočne obale Jadrana. U tom životnom ne-miru potrage prof. Jurica pronašao je u ANA-i nadah-nutog partnera. Tako je nastao projekt ‘ANA Avantura svjetionika s Juricom Gašparom’. Cilj nam je oploviti, zabilježiti i opisati pisanom riječju, foto i video ma-terijalima veličanstven svijet naših svjetionika. ANA čije je nautičko poznavanje Jadrana neupitno u ovom projektu pronašla je oživotvorenje svoje misije - us-postave kulture koja se temelji na vrijednostima ljudi i njihovog povijesnog nasljeđa te vrijednosti i bogat-stvu prirodnih elemenata vjetra i mora.

Gordan Smadilo

Entuzijazam i nova ideja, bila je prva pomisao. Ne-što drukčije i optimizam, zapravo ona druga. Kad smo spojili to dvoje, a uz to još i uklopili znalce na

polju jedrenja, znanja o svjetionicima, fotografi je i kame-re; dobili smo idealnu kombinaciju za nešto novo, do sad neisprobano na ovaj način. Svjetionici, mjesta iznimne ljepote, za mnoge romantična mjesta, arhitektonske su-periornosti u odnosu na sve druge građevine duž jadran-ske obale, idealne su destinacije, koje treba obići kreću-ći se jadranskom pučinom. Ne treba zanemariti njihovu

enigmu, mnogobrojne priče i legende, koje možete čuti putem, ali i svakako nevjerojatnu različitost krajobra-za, različitosti boja, a naravno i iskustva, koje će čovjek iskusiti, ako samo odluči tjedan dana obilaziti svjetionike na hrvatskom Jadranu.

Mi smo se ovaj put odlučili za jednu iznimno zani-mljivu, ali i nadasve zahtjevnu rutu. Kako je pri jedrenju ispred svega, pa i planova, najvažnija sigurnost posade, ekspedicija je uvjetovana vremenskim prilikama i svim

ostalim nepredvidivim situacijama na moru. Izuzetno bi-smo bili zadovoljni da smo u našoj “Avanturi svjetionika” za početak odradili većinu unaprijed isplaniranih posjeta, no Posejdon je htio ne samo da obavimo zadaću, nego da zadatak ispunimo sa 120 posto učinkovitosti. Zamislili smo snimati dokumentarac o jadranskim svjetionicima. Dok smo jedrili, polaznici ANA-e, škole jedrenja, u vrlo različitim i nepredvidljivim uvjetima od iskusnog skipera Vlatka Ignatoski, učili su u stvarnim uvjetima kako je-driti i snalaziti se u tim nepredvidivim okolnostima. Tre-

ba napomenuti da iako iznimno lijep i zanimljiv, put nije bio nimalo lagan i trebalo je ponešto vojničke discipline i ljudskog kompromisa da put ispuni očekivanja. Ipak, isplatilo se i nagrade su stigle u obliku jedinstvenog i drugima neponovljenog iskustva.

A evo što smo doživjeli... Blitvenica; svjetionik u ši-benskom akvatoriju, južno od Žirja, stjenovit, na fi lmu i fotografi ji idealan za prikazati ga pri jakom jugu, koje ga zimi često tuče. Mi smo doživjeli mora 4 do 5 i valove koji zapljuskuju hridi otoka do visina od nekoliko metara.

Također jedna druga hrid, Mulo kod Rogoznice, bila je nevjerojatna s kišom u pravom trenutku i pijavicom u da-ljini. Prizor, kao i mnogi poslije - neponovljivi... Prvi svje-tioničar s kojim smo razgovarali; Vladimir Čapalija s Mur-vice, kod Vinišća s jedne i otoka Drvenika s druge strane, pričao nam je o svom gotovo 30-godišnjem iskustvu na lanterni i ratnim vremenima kad ga je nenaoružanog JNA gađala dalekometnim topništvom, gladi na svjetioniku i brojnim životnim pričama. Pokonji Dol kod Hvara doče-kali smo u zoru s nevjerojatnim i najvjerojatnije rijetko ponovljivim izmjenama boja, zbog čega je rano ustajanje bilo doista bogato nagrađeno. Posjetili smo još i mož-da najsimpatičniji otočić u ovoj turi, Pločicu kod Korču-le, gdje smo se uspjeli okupati, te Korčulanske Sestrice ispred Lumbarde. Nakon toga krenuli smo na otvoreno more. Glavat, u Lastovskom arhipelagu, napušten je od svjetioničarske posade i nedugo potom devastiran, ruž-nim činom vremena i ljudi. Srećom, razum je prevladao, pa se svjetionik obnavlja i ljudi će ponovno doći na tu hrid popločenu prirodnim pločastim stepenicama, na koje kao da su se uspinjali divovi. Struga na udaljenom La-stovu dočekala nas je prepuna boja pri zalasku sunca, a noćno nebo i 30-ak milja udaljena Palagruža, čije se svjetlo na horizontu vidi svakih 17.5 sekundi, naprosto fasciniraju. Naposljetku, posjetili smo i Stončicu na Visu, čiji nas je svjetioničar Ivan Ićo Bulić fascinirao pričama i dojmovima običnih svjetioničara, koji su doživljavali nevjerojatne stvari na tim pučinskim hridima diljem Ja-drana. Moram priznati, tek kad sam pomislio da je isku-

Ivan Bulić Ićo najvjerojatnije je najpoznatiji hrvatski svjetioničar. Postao je postao poznat po

ribama koje izrađuje od suhih palminih grana. Osim skulptura riba, Ićo izrađuje i male ribice

za oko vrata (Đuđe) koje su postale svojevrsni znak raspoznavanja za Višane i one koji vole taj

otok. Za profesiju svjetioničara ovaj 41-godišnjak odlučio se još kao mladić, prije 20-ak godina.

Nakon ratnog iskustva Ićo je novi život odlučio potražiti na svjetioniku i prva mu je postaja bila, kao 24-godišnjem lanternistu, Palagruža. Nakon svjetionika na Jadriji i Blitvenici Ićo 1998. dolazi

na Stončicu. Danas mu je čak i adresa na osobnoj iskaznici Stončica B.B.

U prilog slikama sa Stončice i jedna pričica; mor-skim prostranstvima ispod Stončice kosti su ostavili mnogi mornari u bitci Talijanske i Austro-ugarske mor-narice 1866. godine, tek koju godinu nakon izgradnje svjetionika, koji s razlogom podsjeća na vojarnu... Inače je to bila prva pomorska bitka u povijesti gdje su se sukobili oklopni brodovu. “Naši” su dobili Talijane, a svjetionici koje je izgradila Austro-Ugarska ostali su kao spomen tog vremena i dan danas na istom mistu...

Noćno nebo prema Palagruži.

Malo je mjesta u Dalmaciji, gdje se može vidjeti Mliječni put, jer je svjetlosno zagađenje gradova ipak prilično jako. Ipak s južne strane Lastova to je donekle moguće, pa se okomito po sredini slike jasno ocrtava naša Galaksija. Svejedno, ovo crvenkasto svjetlo u dnu je svjetlosno zagađenje talijanskih gradova... A a najsvjetlija točka dolje od sredine pa malo u desno je Palagruža, koja svjetlost baca gotovo 50 km u dalj i svijetli svakih 17 sekundi. Ovo je jedan od tih trenutaka kad je morski orjentir Palagruža...

stvo presudnije od sreće, sve nas je iznenadio trenutak u kojem nas je nekoliko minuta pri jedrenju pratio i jedan Dobri dupin, kojeg smo uspjeli snimiti dok se igra i skače ispred jedrilice. Zaključak posade je da ovakvo iskustvo doista treba obnoviti...

Dokumentarac i knjigu o jadranskim svjetionicima snimamo i pišemo i dalje, te sakupljamo iskustva, a Vi, dragi naši prijatelji, možete sudjelovati u ovome i osob-no. Jedriti do nekih od tih 48 nevjerojatnih građevina iskustvo je, koje je samo za sebe jedinstveno i drugi se sigurno time neće moći pohvaliti. ANA je prepoznala iza-zov, vjerujem da ćete ga prepoznati i Vi!

Osim iskustva, ponesite nešto hrabrosti i strpljenja. Nagrada je, vjerujte, nemjerljiva!

Jurica Gašpar

Jurica Kvinta - svjetioničar na Strugi, Lastovo. Treći u nizu obitelji svjetioničara. Isti posao radili su mu djed i otac.

Panorama s ferala - Struga.

Pogled s vrha tornja ferala Struga na Lastovu sa 104 metra oštre visine nad morem. Tek minute dijele od zalaska sunca i automatskog paljenja svjetla u feralu. Iza obzora je Italija, a nešto malo u lijevo od trenutnog položaja sunca je Palagruža, čije svjetlo baca 26 nautičkih milja ili preciznije nešto više od 48 km, pa se noću svakih 17,5 sekundi jasno vidi njena pozicija..

Svjetionik je nastao u samo nekoliko godina, ali je litica na koj je izgrađen ipak nešto duže.

Ako parafraziramo onu latinsku Navigare neces-se est, vivere non est necesse, od koje se obično koristi prvi dio, a zanemaruje drugi, onaj važniji,

onda u smislu rekreativnog jedrenja valja uskliknuti „Je-driti se mora!“ Svjetionici su mi osobno dragi i godinama ih obilazim iz znatiželje, a posljednjih godina kao dio te-čaja u školi jedrenja ANA.

Jedriti do svjetionika ima draž u vremenu koje mu posvećujemo u dolasku. Kad se tek na obzoru pojavi poznata silueta, koja nerijetko podsjeća na kakav brod. Jedriti pod sjenom svjetionika kada se suočavamo sa svojom malenkošću naspram njegove postojanosti i značenja u nautičkom smislu. Jedriti sa sjetom kada se udaljavamo nakon još jednog iskustva. Zbog napora, vremena i iskustva koje ulažemo pri obilasku svakog o d svjetionika, sve pomalo podsjeća na bitku koju svaki puta dobiva On, svjetionik koji ostaje, a mi se povlačimo u sigurnu luku i ostavljamo ga valovima i munjama da na njegovom kamenu pišu priče.

A svaki puta je drugačije. Ovom prili-kom smo od zacrtane rute odstupili zbog vremenskih prilika, ali smo zato vidje-li Blitvenicu kako odolijeva snažnom jugu. Jurica i Igor su napravili fanta-stične snimke sraza mora i kamena. Mirna i Vedrana su imale vatreno (valovito) krštenje već samim isplovljavanjem iz marine Hrami-na u Murteru. Po snažnom jugu i pre-ko 25 čvora smo dojedrili do Blitvenice, napravili nekoliko krugova oko nje i dojedrili u mirnu uvalu Dune na otoku Žirje.

Sutradan smo uz laganu buru obišli Mulo i dojedrili do Murvice gdje su snimatelji napravili intervju sa svje-

tioničarom Čapalijom da bi nakon toga oplovili Maltu i produžili do Hvara. Nekima je ovo bio prvi korak u životu po hvarskim kalama. Doba je godine kada nema ljetne vreve ispred grada i bilo je ugodno noćiti na bovi ispred uvale Banj - najskupljeg kupališta u Hrvatskoj.

Slijedeći dan je započeo tijekom noći jer je trebalo biti na Pokonjem Dolu prije svitanja. Iskoristili smo prili-ku dojedriti do uvale Dubovica, snimiti tumule razbacane po obližnjem brdu te zajedriti prema svjetioniku Ploči-ce. S visova Hvara se obrušila bura u svoj svojoj raskoši pa su cure ponovo trenirale kraćenje i rad na glavnom jedru zbog udara bure. I dok smo se napinjali u vjetar, mimoilazila nas je fl otila jedrilica koja je samo sa geno-vom i vjetrom u po krme pila čaj i lagano mahala u znak pozdrava. Ipak smo se iskrcali na Pločicama. Neki se i okupali u najbistrijem moru na svijetu toga dana, dok je

Igor napravio prve snimke iz zraka pomoću malog he-likoptera na kojeg je prikačio GoPro HRO2 kame-

ru. Snimka profesionalna, ali veselje dječaka neće nestati iz njegovog pogleda. Možda

je baš zato i uspješna snimka kule svjetionika iz orlove perspekti-

ve. Kroz Korčulanski kanal smo se dovukli pred

smiraj dana do svjetionika na korčulanskim

S e s t r i c a m a . Koliko ima Se-

strica u Jadranu? Dodir sa civiliza-

cijom, jer je to bio jedini put da smo se

prikopčali na struju i dopunili vodu u marini u

Lumbardi. Baterije fotoa-

parata, video kamera, helikoptera i mobitela su se punile cijelu noć.

Zorom smo krenuli prema Glavatu. Nedavno obnov-ljen svjetionik za iznajmljivanje koji naredne sezone očekuje svoje prve goste i ponovo svjetioničara jer je tu služba ukinuta prije desetak godina. U međuvremenu je vjetar i kiša učinila svoje da je ovog ljeta slijedila zamje-na krova i stolarije te temeljito bojanje unutrašnjosti. Plovput je državna kompanija koja brine o svjetionicima

u hrvatskom dijelu Jadrana i to radi zaista dobro. Pristan na ovaj otok ne postoji pa su dečki opremu preveli gu-menjakom. Dva sata smo se divili usidreni na zavjetrin-skoj strani otoka, a onda smo odjedrili prema svjetioniku Struga na Lastovu. Tu su nas dočekali dragi Nada i Jura Kvinta koji je treća generacija svjetioničara u obitelji. On je imao mnogo toga za prenijeti o životu na svjetioniku polaznicima tečaja koji su ovom prilikom posjetili kulu sa svjetlom i upoznali se sa mehanizmom koji (p)okreće

Vlado Čapalija - gotovo 30 godina svjetioničarskog staža. Kaže, najteže mu je bilo za vrijeme rata, kad su ga nemilosrdno

nenaoružanog u čamcu gađali topovi JNA. Srećom, uspio je to preživjeti i nastaviti

raditi posao kojeg voli.

Fresnelova leća. Upravo u vrijeme gradnje prvih svjetionika na Jadranu, dakle, početkom 19. stoljeća, francuski fi zičar Augustin Jean Fresnel usavršava složeni optički sustav, u kojem se jedva vidljiva svjetlost svjetiljke sakuplja u staklene stijenke, gdje se preko središnje leće manifestira kao snažan optički snop. Ovisno o potrebi (poziciji) svjetionika, kristalne leće su bile veće ili manje, za dalji ili kraći domet dometa svjetla... Ovaj na Struzi montiran je 1839. godine, kao treći izgrađen svjetionik na Jadranu i radi do danas, samo se umjesto pretroleja i mehaničkog okretanja mehanizmna, danas koristi električna energija, ali princip je isti i neće se mijenjati...

svijetlo što daje smjer i nadu pomorcima u noći. Mirna noć pod Strugom je dobro došla svim članovima posade.

Već ujutro je Igor imao avanturu kada je izronio iz Medvidove pećina na Lastovu, a kasnije je cijela posada obišla vojne prokope iz doba JNA u Jurjevoj uvali. Kratak obilazak otoka Mrčara kao primjer usamljenog otoka u usamljenom arhipelagu. Nakon toga smo zajedrili prama Visu, točnije Stončici gdje nas je dočekao legendarni Ićo, najviše medijski eksponiran živući svjetioničar. Njega su snimale domaće i strane TV ekipe, a nerijetko su objav-ljivane reportaže u nautičkim i inim magazinima. Ipak je njegova preokupacija izrada fi gurica riba od naplavnog drva koje pronalazi na obali oko Stončice. Njegovih se ribica može naći svuda po svijetu, a nerijetko oko vra-ta ljepotica koje su bile dostojne njegove pažnje da im pokloni ovu originalnu ogrlicu. Njegova priča o životu i radu na svjetionicima, ostala je zabilježena i ovaj puta u dokumentarnom fi lmu kojeg rade Igor i Jurica.

Sutradan je slijedilo dugo putovanje do Murtera. Eon

nam nije bio naklonjen pa smo većinu vremena plovili na vjetar od Arabije.

U početnom planu su bili još neki svjetionici koje ovaj puta nismo zabilježili iz objektivnih razloga, a Blitvenicu smo obišli prvi dan umjesto posljednji. To je samo po-kazatelj da smo ipak mali pred snagom mora i vjetra te uvijek moramo slušati njihov glas. Njihova je konačna. Na nama je da im vjerujemo. Jedino tako možemo dobiti iskrenu priču života. Naučiti jedriti nije teško i uz malo volje i strpljenja, lako se savladaju principi kako ukrotiti prirodne sile. Kada usvojimo ta znanja i kada nam jedre-nje postane sredstvo otvara se novi svijet gdje važi samo jedno pravilo: Jedriti se mora!

Ovaj puta smo jedrili do svjetionika. Nekom drugom prilikom ćemo obilaziti hridi, tirkizne uvale, priobalne vi-nograde, borove šumarke… Uvijek sa smislom i ljubavlju prema moru, obali i vjetru.

Navigare necesse est, vivere non est necesse.

Vlatko Ignatoski

Zima je prošla a time i svaka bojazan za ne-sigurno jedrenje. Iako, prema iskustvu skipera Vlatka Ignatoskog, ni to ne bi bio problem, pa napokon - svjetionike i život na njima, željeli smo doživjeti upravo u onim surovim uvjetima; oluja, kiša, grmljavina, vjetar, noć.... svejed-no, da bi jedrenje bilo sav taj doživljaj, no ne i hladnoća, odabrali smo i ovaj put tjedan kad je najavljeno vrijeme, koje je obećalo svakako do-bru i zanimljivu priču. Prema svakom svjetioniku onakvu, kakva bi odgovarala toj lokaciji, uz malo mistike, životne crtice sadašnjih ili prepričava-nje legendi nekadašnjih svjetioničara. Naravno, uz ANA-u tako polagano i strpljivo, ali opet pe-dantno, spajamo i jedan mozaik, koji će tu le-gendu ispreplesti u jednu knjigu, ali i dokumen-tarac o Legendama svjetla... Krenimo zajedno u naše drugo putovanje...

Arhipelag Kornati... taj biser Jadranskog mora, neo-bičnost u svakom pogledu, nije uzalud proglašen Nacio-nalnim parkom. I tamo negdje, na samom sjeverozapad-nom rubu, stoji neobičan otočić. Jedini pošumljen u nizu golih kornatskih otoka. Uz izuzetno prometni prolaz Mala Proversa potrebno je bilo izgraditi svjetionik. Promet ovim koridorom toliko je intenzivan, da se iako kariki-rano, može mjeriti čak i s gustoćom gradskog automo-bilskog prometa. Tako će ljeti tuda stalno tutnjati brojni

znatiželjni nautičari, koji (požalit će nam se svjetioničar Joso Frančeskini), tad ni njemu često ne daju mira. Svra-te, popnu se na otok, čak ga ometaju i u dijelu dana kad se odmara. Zimu tako, dodaje, često poželi radi mira. Tad se nerijetko podruži s nekim od ribara, koji sa svojim bro-dovima gotovo svaku noć jure ka svojim poštama, negdje tamo na rubu nacionalnog parka, pa sve do Dugog otoka.

Joso nam je ispričao i priču od prvog svjetioničara na Tajeru. Bio je, kaže, iz Sali kao i ja. “Taj čovjek, kad se

izgradila lanterna, morao je svaku večer dva puta hodati između kuće i željezne kule svjetionika da bi navio uteg, koji je omogućavao svjetlećoj leći da se vrti. Nadležna in-spekcija iz Beča odlučila ga je posjetiti i vidjeti kako li mu je na novoj lanterni. On se požalio eto, da po vjetru i kiši, noću ima taj doista otežavajući zadatak. I kako je bio od-likovani vojnik austrougarske mornarice u bitci kod Visa, inspektori su odlučili sagraditi tunel između kuće i kule.”

Veli nam Joso; vidite, nekad su veterani bili poštova-

niji nego danas. Saznali smo još o Tajeru u međuvre-menu, no ne bi sve sad stalo u ovih par crtica naše Avanture. Možemo tek još dodati da se Joso odlučio na ovaj posao tek s 44 godine, i radi tamo već 10 godina. Nedavno mu se pridružio i brat. Zamišljenog Josu s dvije mačke i ovcama, koje mu na otočiću pra-ve društvo napustili smo uz zahvalu što je podijelio s nama neke svoje priče i doživljaje.

Joso Frančeskini iz Sali s Dugog Otoka je s 44 godine odlučio biti svjetioničar i taj

posao radi 10 godina. Istu sudbinu prihvatio je njegov

brat nekoliko godina poslije, pa od tad jedan s drugime

zmjenjuju smjene na Tajeru. Kaže kako bi najradije ovaj

posao radio do mirovine.

Napuštamo u zoru, dok čekamo spektakl izlaska Sunca Tajer i krećemo dalje, a put nas vodi uz

prekrasne strme stijene Dugog otoka i Telaščice. Idemo se otisnuti do Velog Rata...

druželjubiv, Zvone nam je ispričao kako je taj svjetionik doživio i jedan požar, srećom bez posljedica za posadu i obitelj. A razgovarajući, pokazao nam je jednu od najsta-rijih fotografi ja svjetioničara i njegove obitelji. Bi je to, kaže, svjetioničar Mirković, iz Velog rata, dok se druga slična slika nalazi u Božavi. Zvone je kazao kako su mu najteži trenuci bili na Blitvenici u vrijeme kad je doživio nezgodu na radu, pa je pao sa skala. Kaže: “nisam bio

Dva potopljena broda svjedoče o prostranim pličina-ma ispred Velog Rata i ne stvaraju zapravo nimalo sum-nje o razlogu zašto je baš tu izgrađena tako velika i moć-na lanterna. Mora biti vidljiva i za dana i noći, jer nemali broj puta brodovi su se ovdje nasukavali. Svjedoči tome i Zvonimir Škorčević, naš slijedeći domaćin. Slavonac koji se prije 25 godina odlučio živjeti na lanterni. Od toga je posljednjih 13 tu, gdje živi sa svojom obitelji. Ljubazan i

siguran jesam li ozlijedio kralježnicu i nisam se mogao micati neko vrijeme. Obaveza je bila dva puta dnevno ra-dio fonijom centrali davati radio izvješće, no kako me nije bilo u to vrijeme uz radio stanicu, nakon sat vremena ne-javljanja pravilo je bilo poslati brod da provjere što nije u redu. Čuo sam ih kako zovu, jer sam radio stanicu po-jačao do kraja, no nisam odmah mogao do nje. Srećom, ozljeda nije bila kobna, ali dovoljna da upozori koliko je

teško biti tamo sam...

Tu večer prenoćili smo u Panteri, mirnioj uvalama bli-zu Velog rata, a prekrasna lanterna priča još puno toga, poput toga da je za žbuku na kuli koju zorom napuštamo, utrošeno oko sto tisuća jaja i ona do današnjeg dana stoji jednako kao tad. Bez potrebe za obnovom.

Zvone nam je na zidu u svojoj lanterni skrenuo pozornost na jednu od najstarijih fotografi ja svjetioničara i njegove obitelji. Bi je to, kaže, svjetioničar Mirković (u sredini s brkovima) s obitelji, iz

Velog rata, dok se druga slična slika nalazi u Božavi. Fotografi ja je snimljena početkom 20. stoljeća.

Zvonimir Škorčević, svjetioničar je na Velom Ratu 13 godina. 11 ipol godina proveo je na Tajerskim

setsricama, a povremeno je na zamjenu išao na Porer, Grujicu, Blitvenicu. Njemu nimalo, no

nama ipak pomalo neobično što je jedan Slavonac došao iz Davora u Slavoniji 1990. godine živjeti i

raditi na lanterni. Srećom, nije sam, poput mnogih današnjih morskih vukova na škoju. Svjetioničarski

život s njime dijele supruga Daniela i djeca.

Vrijeme je za Grujicu. Svjetionik točno na sred plov-nog puta između Sjevernog i Srednjeg Jadrana i između talijanske i hrvatske obale. Opasna hrid, koja se gotovo niti ne vidi, jer iako je površinom ravna i veličine 300x400 metara, za vrijeme većih valova, samo zgrada svjetioni-ka je i dalje vidljiva. Mnogo brodova se ovdje nasuka-lo, a svjetioničar je konstantno potreban. Tako će nam ispričati tamošnji čuvar svjetla Robert Fatović, da mu je kolega prije nekoliko godina spasio jedriličare, koji su se nasukali na stijene. Ipak, možda najvažnija priča s Gruji-ce je austrougarski brod Szent István (Sveti Ištvan), koji je teško oštećen u bitci s talijanskim brodovima upravo u

blizini ovog svjetionika 10. lipnja 1918., upravo pred sam kraj monarhije, koja je i izgradila lanterne. Brod, izgra-đen u Rijeci i Puli, bio je prvi kojeg su potopila torpeda. Preminuli mornari pokopani su na Mornaričkom groblju u Puli, a mađarska Vlada im je prije nekoliko godina po-stavila spomen križ upravo na Grujici. Još o Grujici treba reći da je otočić divljih kunića, koji noću jedu divlju ve-getaciju, gdje i nemaju previše izbora, a danju spavaju u rupama. Neobična lanterna na otočiću koji onako iz zraka podsjeća možda najviše na golf teren. Napuštamo gospo-dina Fatovića i prepuštamo ga i dalje njegovoj samoći i aktivnostima, kojima precizno dijeli samačke dane.

Robert Fatović sa Sestrunja svjetioničarske dane doživljava

kao dio svojeg novoga života. Tek je godinu dana svjetioničar, no

disciplina kojom si nameće dnevne obveze i podjela posla s kolegom

koji ga mijenja, Grujicu čini urednim otočićem, a stres je zamijenio

neopisivim mirom, na kojeg kaže, se također čovjek treba naviknuti.

Slijedeća naša lokacija je Susak. Neobičan otok u sje-vernojadranskom arhipelagu, prvenstveno jer mu je tlo pješčano i sve što vidite tamo jest pijesak. Ovaj put ćemo preskočiti jedino naselje istoga imena, specifi čan život, narječje, iseljenike koji su ga izgradili i vino... Idemo do svjetionika, koji se nalazi na 100 metara nadmorske visi-ne i strmim pješčanim rovovima treba se popeti do zgra-de i hodati tako dobrim hodom nekih 20-ak minuta. Na putu do gore naići ćete na bezopasne zmije ili kukce, u sezoni čak brati i divlje grožđe i kupine, ali ipak, u nepre-glednim poljima divlje trske niče svjetioničarska zgrada, čije svjetlo daje signal za ovaj otok svih 360 stupnjeva u krug. Tamo nas je lijepo dočekao svjetioničar Ante Budi-

ja, koji cijeli svoj radni vijek radi ovaj posao. Kaže kako je započeo na Svetom Andriji kod Dubrovnika i nakon dvije godine došao je tu, na Susak. Ovdje je odgojio djecu, tu je proživio svoje najbolje godine... Kaže, nije za svakoga ovaj posao. Puno ih je otpalo; puno! I to najčešće jer nisu znali podnijeti samoću, pa su emocije ubijali u alkoholu, pa su ih naslijedili novi. Oni najizdržljiviji su ostali, a pre-ma njegovim riječima na svjetioniku su najveće proble-me stvarale žene. Kaže, djeca bi se posvađala i pomirila, žene bi se posvađale radi djece, a kad bi se muževi sva-dili radi žena, često su lanternisti dobivali premještaje na druge lokacije...

Ante Budija 35 godina radi ovaj posao i spada u onu staru svjetioničarsku gardu. Nakon 2 godine rada na

Sv. Andriji kod Dubrovnika, seli s na Susak i od tada do danas živi i radi tu gdje je sa suprugom odgojio i dvoje

djece. Priča nam simpatičnu anegdotu kako su žene bile nekad blagoslov a ponekad najveći problem. “Djeca se

posvađaju, pa se pomire. Žene se posvađaju radi djece, pa natjeraju muževe da ih brane. Tada su se često događali

premještaji....”, smije se Budija. Svoju kondiciju i sportski duh zahvaljuje putu do mjesta Susak gdje kroz pješčane

rovove treba strmom stazom u jednom smjeru propješačiti 20-ak minuta dobroga hoda.

Nakon Suska najava prognoze za slijedeća dva dana nije bila povoljna. Orkansko jugo koje se sprema, znači povratak među zaštitu otoka s naše desne strane, jer si-gurnost posade i broda ipak mora biti na prvome mjestu. Unije ovaj put nismo posjetili, ali idemo prema našoj sli-jedećoj lokaciji. Rivanjske sestrice, koje je posada za sad napustila, no u skoroj budućnosti očekuje turiste.

Babac, maleni svjetionik u Pašmanskom kanalu ima svog svjetioničara. Mladi Ivica Prskalo koji živi sa supru-gom, sinom od 3 godine i kćerkicom od tek dva mjeseca na Babcu, rijedak je primjer starih dana kad su svjetioni-čari s obitelji dolazili živjeti tu. I sam dijete svjetioničara, pričao nam je vlastita iskustva, a s ocem, koji radi na svjetioniku Ražanj na otoku Braču, danas se čuje jedno-stavno i svakodnevno, no nekad je, dodaje, komunikaci-ja bila daleko teža. Nasukavanje pomoraca, spašavanje ljudi, vođenje računa o tome da uvijek imate dovoljno

hrane za slučaj da zapuše jako jugo upravo kao danas, ono je što smo čuli od Ivice.

I svi preostali svjetioničari, koje pohodimo u Avantu-ri svjetionika, slažu nam priču Legendi svjetla. Legendi, koje ćemo na ovaj način spasiti od zaborava. Za ovaj put orkansko jugo od 53 čvora i valovi od 4-5 metara prisi-lili su nas da za početak počinemo i pronađemo sigur-nu luku. Nastavljamo slijedeći put, jer neke druge priče ostale su još neispričane.

Ivica Prskalo i sam je dijete svjetioničara. Otac mu radi na svjetioniku Ražanj na Braču, a Ivica

sa suprugom i dvoje malene djece skrasio se na Babcu. U PLOVPUT-u radi 11 godina, a godinu dana je svjetioničar. Kaže, cijeli život jedem kruh iz iste fi rme. Kao dijete odrastao

sam na Stončici na Visu, a tamo pamtim i dobre i loše dane. Ono što me najviše ojačalo duhom je činjenica da sam tad svakodnevno

pješačio 15 kilometara do škole u Visu, a tako i natrag. Danas su ipak, kaže Ivica, neka druga

vremena...

Hell’s rock iliPaklene stijene Palagruže

Upravo ova riječ prošla mi je glavom u to oblačno po-slijepodne, kad sam prvi puta brodom pristupio Palagru-ži. Bilo je to 2005. godine, jednako kao i sad s ANA-om i Živkom Matutinovićem, čovjekom s kojem bi odmah pot-pisao ploviti bilo kad, bilo gdje i bilo s kojim plovilom.

Ovaj strmi i surovi arhipelag sam po sebi naizgled doi-sta izgleda kao Paklena Stijena. No ipak ljudi su tu od kad je plovidbe Jadranom. Shvatili su to i Grci prije 27 stolje-ća, koji su na Velikoj Palagruži navodno sagradili hram sinu palog ratnika u Troji, Diomedu. Stare grčke legende govore kako je Diomed, gonjen osvetom Afrodite, božice ljubavi koju je slučajno ranio pod Trojom, otplovio u Ja-dran i tamo proživio svoje preostale godine preostala te

bio i pokopan na jednom od otoka, a ulomak zdjele iz 5. st. pr.Kr. daje naslutiti da je upravo Palagruža Diomedov otok. Od tada postoje zapisi o boravku vojnih postrojbi na ovom komadiću kopna na sred Jadrana. Iako Talijani vole kazati kako je posljednje počivalište tog grčkog ju-naka nešto južnije na otočju Tremiti, gdje su mu sagradili i lažni grob, arheologija govori drugačije. Čak 40 tisuća ulomaka grčke keramike s mnogim zapisima od kojih ve-lik dio svjedoči o zavjetnim predmetima grčkih pomora-ca velikom Diomedu daje zaključiti kako je vrlo moguće da je njegovo posljednje počivalište upravo na Palagru-ži. Strma Palagruža možda nikad neće dokazati ostatke hrama pošto se otok pod surovim uvjetima vjetra, kiše i valova malo po malo jednostavno urušava u more. No i prije Grka ulomci zavjetne keramike govore kako je Pa-lagruža iz nekog razloga bila središte proizvodnje kvali-tetnog alata, koji se dalje distribuirao istočnojadranskom obalom. Razlog leži i u najkvalitetnijem kremenu na ovim

prostorima od kojeg su se proizvodili noževi i vrhovi stre-lica.

Ime Palagruža dolazi od grčke riječi “pelagos”, što bi značilo otvoreno more, pučina. Prilikom gradnje svjetio-nika, arheolog Carlo de Marchesetti bilježi prve zapise o arheološkom nalazištu na Palagruži. Njegovi nalazi svje-doče o prisutnosti ljudi na ovoj lokaciji, još od neolita. Ti-jekom iskapanja pronađen je i ljudski kostur u koji je bila zabodena strijela, što svjedoči o bojnom polju i groblju na ovom mjestu, u kameno doba. Pronađeni su i dokazi o postojanju hrama na otoku, u vrijeme Rimskog Carstva, no o lokaciji se samo može nagađati, jer se najvjerojatni-je urušio u more. Noviji arheološki nalazi govore u prilog činjenici da je Palagruža nakon ranog neolita bez posjeti-telja slijedećih 2500 godina.

Rimljani nakon Grka ovdje su uvijek držali određen broj vojnika, koji su čuvali otočje. Na Palagruži su imali

svetište, a sagradili su i dvije cisterne, kupatilo i zgrade s podovima od mozaika. Crkveni izvori bilježe kako je na Čistu srijedu 9. ožujka 1177. godine na Palagruži boravio papa Aleksandar III. Putujući sa svojom pomorskom fl o-tom od deset galija, bio je zadivljen ljepotom arhipelaga i poželio se zaustaviti. Papi je poslužena večera na maloj visoravni Palagruže Male, koja se od tada naziva Papina njiva. Nakon boravka na Palagruži fl ota je odjedrila pre-ma Visu, te u smjeru Zadra i Venecije.

Jedan natpis, pronađen u Saloni govori u prilog činje-nici da je na Palagruži možda bila uspostavljena i svje-tioničarska služba u to vrijeme, zbog čega je tamo kon-stantno boravila vojna posada. Zbog intenziteta prometa između dvije obale Jadrana, taj podatak ne bi trebao ni-koga iznenaditi.

Prevlast nad ovim otočjem je oduvijek bila stvar gos-podarskog ili strateškog prestiža. Naime, ovaj akvatorij je vrlo bogat ribom, pa su se za njega sporili talijanski ribari

Mala Palagruža dio je ovog pučinskog arhipelaga od 10-ak otočića i hridi, tek nekoliko stotina metara udaljena od otoka Palagruža. Iako ima malenu plažu, zbog okolnih plićina, nesigurna je za iskrcavanje, ali i duže zadržavanje. Povijesni izvori bilježe kako je na Čistu srijedu 9. ožujka 1177. godine na Palagruži boravio papa Aleksandar III. Putujući sa svojom pomorskom fl otom od deset galija, bio je zadivljen ljepotom arhipelaga i poželio se zaustaviti. Papi je poslužena večera na maloj visoravni Male Palagruže, koja se od tada naziva Papina njiva.

s poluotoka Gargano (čije smo ribare ovaj put i “uhvatili” u krivolovu u sred hrvatskog teritorijalnog mora), otočja Tremita, te naših otoka Lastova, Visa, te Hvara. Također, u blizini otočja su se odigrale i mnoge pomorske bitke, vođene za prevlast nad Jadranom. O tome, pak, svjedo-če i brojna podvodna nalazišta, od kojih je većina kod Galijule, gdje su pličine najveće. Galijula je pak najjužni-ja točka Hrvatske i nalazi se 3 milje južno od Palagruže. Tamo su registrirani i najviši izmjereni valovi u Jadranu od 9 metara.

Nakon pada Venecije 1797., vlast nad Jadranskim morem i hrvatskom obalom preuzima Austro-Ugarska monarhija. Nova Vlada odlučuje se na gradnju mreže svjetionika, većinom monumentalnih, čvrstih i do danas postojanih građevina bez obzira na negostoljubive loka-cije opasnih hridi, poput ove na Palagruži.

1875. na ovom mjestu zasvijetlio je jedan od najvaž-nijih svjetionika uopće na Jadranu. S obzirom na svoju geografsku poziciju, Palagruža je važna za sve one bro-dove, koji plove vanjskom rutom Jadrana. Izgradnja svjetionika, od pripreme do dovršenja trajala je nepune dvije godine. Projekt je izradio austrijski inženjer i dr-

žavni projektant Richard Hänisch, iz Tehničke sekcije po-morske vlade u Trstu. On je na Palagružu došao, osim s izvođačima radova, i sa timom prirodoslovaca, te arheo-loga. Koncesiju za radove, koji su stajali čak 85 000 fo-rinti, dobio je Ante Topić iz Visa, a na terenu ih je izvodio Vicko Marinković Meštražana iz Komiže. U cijenu radova nije uračunat sofi sticiran optički uređaj, kojeg je 1873 posebno za ovu lokaciju izradio parižanin Henry Epoulte. Od naručitelja je dobio striktno uputstvo da izradi krista-le koji će besprijekorno raditi dugi niz desetljeća no isti uređaj u kuli Palagruže vrti se i svijetli i do dana današ-njeg dana! Težak pristup mjestu, na kojem je svjetionik podignut, stvarao je dosta problema graditeljima. Tada je prokrčen i pristupni put od Velikog Žala i Stare Vlake (ili Malog žala) sa sjeverne strane otoka. Na radovima je bilo uposleno preko sto ljudi. Dodatne poteškoće je stva-rao i tvrd kamen na samoj lokaciji, kojeg je bilo teško obrađivati, zbog čega se dosta oruđa uništavalo, pa se kamen morao brodicama dovoziti s Brača. Materijal se iskrcavao na jugoistočnoj strani otoka, gdje se nalazi je-dina plaža. Odatle su građu radnici na leđima i uz pomoć jedne mazge nosili na vrh.

Stanovnici otoka Visa zapamtili su do danas priču o završetku gradnje ovog svjetionika. Naime, građevinski inspektori došli su iz Trsta pregledati zgradu i uređaje svjetionika. Baš kad su bili na ručku, dogodio se iznimno jak potres, te su čaše i tanjuri počeli plesati na stolu. Kad je sve bilo gotovo, isprva uplašen, a kasnije sabran glav-ni inspektor je rekao: “Možemo ići sada, Svemogući je o učinio naša daljnja ispitivanja nepotrebnima. Gospodin je provjerio svjetionik, stoga je naš posao gotov!” Čim je svetionik ubrzo profunkcionirao, prvi svjetioničar na Pa-lagruži bio je Komižanin Andrija Dubra Marinković.

Voda se na Palagružu oduvijek dovozila s kopna, zbog toga što su ovdje padaline iznimno rijetke. Bilo je po-kušaja da se na Palagruži izgradi i pristanište, no zbog udarne snage valova, koje stvaraju olujni vjetrovi, takvo

što do danas nije bilo moguće ostvariti. O tome svjedo-če i ostaci sličnih nastojanja, od kojih je prvo iz 1905. u uvali Stara Vlaka, na sjevernoj strani otoka. Nerijetko se događa da valovi s dna mora visoko na obalu izbace teška sidra i lance, koji pridržavaju ribarske bove. Pogledate li sa staze prema lanterni Velo Žalo, nabrojat ćete desetak, po nekoliko tona teških kameno-betonskih blokova, koji su u nizu pokušaja da se brodovi sigurno za njih vežu, jugom jednostavno bačeni prema plaži. Tako ćete i da-nas oko Palagruže samo kružiti, a želite li pristati, morate imati maleni pomoćni brod, lijepo vrijeme, plivati ili se nasukati...

Palagružu jednostavno treba posjetiti opet... slijedeći put i s dojmljivim pričama ljudi čija je Palagruža dom - svjetioničara...

Igor Goić

Rođen u Zadru na proljeće 1985 godine. Već od malih nogu pokazuje interes za umjetnost kroz glazbu i crtanje a prvi kontakt s kamerom ostvaruje sa svojih 12 godina, kad s prijateljima iz ulice snima svoj prvi dječiji fi lm. S 19 godina se ozbiljnije hvata kamere i literature o snima-nju. Do svoje 21 godine odrađuje par amaterskih kratkih fi lmova i poćinje se baviti CGI-em (computer generated imagery) koji mu dobro služi uz snimanje i editing. Sa 21 godinu poćinje raditi u Produkcijskoj kući „Digital Film“ kao snimatelj, montažer i steadicam operater. U ovoj kuću stiće 6-godišnje iskustvo rada na Nacionalnoj tele-viziji, raznim dokumentarnim, igrano-dokumentarnim te promotivnim fi lmovima, te se u isto vrijeme privatno bavi snimanjem Muzičkih video spotova. 2012 Godine otvara vlastiti studio –KREATHIA studio u kojem odarđuje svoj režiserski IGRANI privjenac „MALI DIV“ koji je isto tako prvi fi lm ikad snimljen u Zadarskoj produkciji. Ovaj igrani fi lm svoju premijeru doživljava na domaćem terenu na Zadarskom „Forum Film Festivalu“ na kojem se vrti dva puta zbog velikog interesa publike. Oba dva puta su ra-sprodana. Nakon uspješnog prvijenca daje otkaz u Digi-tal Filmu i započinje niz radova unutar svog KREATHIA studia.

Jurica Gašpar,

Rođen 1979. u Makarskoj. Sin svjetioničara, cijeli svoj život seli, putuje i djetinjstvo provodi na svjetionicima. Najviše se zadržao na Sv. An-driji kod Dubrovnika, a kad je otac dobio premještaj na ko-pno u Šibenik, pomalo sa su-zom u oku, ali opet sretni jer je često razdvajana obitelj napokon zajedno, privikava se na život u gradu. Uskoro odlazi u Zadar, gdje studira i napokon 2004. diplomira na Sveučilištu u Zadru, odjelu povijesti i geografi je, odabravši upravo temu: “Pomorski svjetionici na Istočnoj obali Jadrana od 19. stoljeća do danas”. Istraživajući svjetionike, odlučio je straživati i svjetioničare i život na lanterni. Zaljubljenik u fotografi ju, otkriva i kroz taj spektar svu čar svjetioničarskog života, pa ga na taj način želi predočiti drugima. Projekt “Avantura svjetionika”, iz kojeg će se izroditi dokumentarac i monografi ja “Legende svjetla”, na neki način posvećuje svom ocu, koji je prerano preminuo 2009. godine u 56.-oj godini života, svojoj obitelji, kao i svima, koji su dijelili sličnu svjetioničarsku sudbinu.

www.facebook.com/juricagasparphotography

Voditelj ovog tečaja je Vlatko Ignatoski, pomoćni instruktor škole ANA i vrhunski poznavatelj obale Jadrana na što ukazuje njegov projekt Obala naših unuka

www.obala.hr

Sve fotografi je u ovom prikazu su nastale za vrijeme redovitih tečaja škole ANA, a autor je Jurica Gašpar, osim onih na kojima se nalazi. Grafi čki je uradio Vlatko Ignatoski. Statirali su polanice tečaja i svjetioničari.

Gordan Smadilo, direktor Academia Navalis Adriatica, inicijator projekta ANA Avantura svjetionika s Juricom Gašparom

www.anasail.com