“Zašto baš ja?!”, potuži se toaletni papir dok su velika crvena slova popraćena neugodnom sirenom ukazivala na pogrešku. “Zašto

baš ja?!”, u nevjerici ponovi žuti toaletni papir na listiće, “Od svih toaletnih papira na ovom svijetu, zašto baš ja imam

grešku?”

U tvornici toaletnog papira bučni stroj upravo je završio novu proizvodnu paletu. Na pokretnoj traci nalazilo se preko tisuću proizvoda. Toaletni papiri bili su različitih mirisa, boja i oblika.

Jedan među mnogima, običan žuti toaletni papir na listiće bio je manji od propisane veličine. Također je imao i neravne rubove. Prilikom kontrole proizvoda strojevi su zamijetili odstupanje od norme.

“IMA GREŠKU”, pisalo je velikim crvenim slovima na kontrolnom ekranu, “IZDVOJITE OD OSTALIH”.

“Oh, ne! Ostvarili su se moji strahovi. Imam grešku!”, zaplakao je Žuti na listiće kad ga je mehanička ruka uzdignula s pokretne trake i bacila u zatamnjeni dio prostorije gdje su se nalazili proizvodi s greškom.

“Zašto ja? Zašto baš ja? Od svih papira, zašto baš ja?!”, plakao je Žuti na listiće dok nije čuo umirujući glas iznad sebe: “Hej mali, pogledaj oko sebe.”

Žuti na listiće podignuo je pogled i ugledao Zelenu rolu papira. Glas i izgled Zelene role smirili su ga. “Pogledaj oko sebe”, nježno je ponovila Zelena rola.

Žuti na listiće okrenuo se oko sebe i iznenadio jer je po prvi puta čuo jadikovke drugih. Dok je bio uronjen u svoju nevolju nije primijetio nikoga osim sebe.

“Ja sam dobar papir! Dobar! Pogriješili ste!”, vikao je bijeli toaletni papir na vrhu hrpe.

“Ovo je noćna mora, ovo je noćna mora!”, ponavljao je plavi toaletni papir s uzorkom lišća.

“Ne, ne, to nije pogreška”, vikao je netko koga nije mogao vidjeti, “to nije pogreška, to tako treba i biti. Molim vas, ne želim imati grešku!”

Žutom na listiće nije bilo ugodno čuti jauke ostalih. Ipak, bilo mu je lakše kada se našao među sebi sličnima. Nije bio jedini. Više nije bio sam.

Vjerovanja toaletnih papira diljem svijeta uglavnom su jednaka. Najsvetija stvar je održavati higijenu ljudske stražnjice. Jednostavno rečeno, to je njihova svrha. Obrisati i očistiti ljudsku stražnjicu. Biti tako upotrijebljen znači uspješno provesti život. Ispuniti svrhu svog postojanja. Ako bi netko iskoristio toaletni papir radi drugih aktivnosti, kao što su brisanje nosa, čišćenje prašine ili fleka, to bi donijelo malo manje životne radosti i značilo manji životni uspjeh. S druge strane, najgore što se može dogoditi toaletnom papiru je da ne bude iskorišten, jer time ne ispunjava svoju svrhu.

Ja neću ispuniti svoju svrhu, tužno pomisli Žuti, tko zna gdje ću biti odložen dok se potpuno ne raspadnem?

“Hej, mladiću, pogled gore”, ponovo začuje umirujući glas Zelene role, “kada je pogled usmjeren prema gore lakše je.”

Žuti podigne pogled, i zaista, kao da mu oko srca posta toplije, a na licu se pojavi naznaka smješka.

Žuti ovog puta malo bolje pogleda Zelenu rolu. Bila je oslikana bijelim veselim medvjedićima raznih boja.

Malo je poderana na rubovima, pomisli, sigurno je zbog toga odbačena. Šteta. Ovako lijepo oslikana usrećila bi ljude, pogotovo djecu. Pogled mu se ponovo spustio na pod, a srce uronilo u tugu.

“Hej, Žutanjak, nema predaje”, oglasi se Zelena žešćim tonom, “diži pogled, nije kraj svijeta.”

Nije imao izbora, Žuti podigne pogled i odluči ga više ne spuštati. Više se nije toliko loše osjećao. Kako se može biti sretan u ovakvoj situaciji, pitao se u sebi. Vidjevši zadovoljnu Zelenu rolu nije mogao zadržati pitanje:

“Zar ti nemaš neku grešku?”

“Ovisi.”

“O čemu ovisi?”, iznenađeno će Žuti.

“Ovisi o tome kako gledaš na stvari. Stroj kaže kako ja imam grešku, a ja kažem da sam samo drugačija od onoga na što je stroj naučio. Možda za stroj imam grešku, ali za nekog drugog mogu biti savršena. Greška ne govori ništa o meni, već o stroju”, odgovori Zelena.

“Greška, drugačija, stroj…”, zbunjen je bio Žuti. “Ne razumijem. Ali kako možeš biti sretna kad nećeš ispuniti svoju svrhu??”

“Veselim se pustolovni!”, uzvrati veselo Zelena rola.

“Oprosti, ovo nije pustolovina, ovo je propast! Mi smo roba s greškom”, prestrašeno će Žuti.

Na Zelenu rolu te riječi nisu ostavile dojam. Veselim tonom nastavi: “Nije prošlo puno vremena otkad sam napravljena. Stalno upijam sve što vidim oko sebe. Svaku sitnicu. Jesi li primijetio kako su stropovi visoki?”

Žuti nije odgovorio. Zaista, stropovi su bili jako visoki. Nije mu bilo jasno o čemu govori Zelena, ali je njezin glas unosio mir i sigurnost u njegove listiće. Zainteresirano pričeka sljedeće riječi.

Zelena ushićeno nastavi: “Svjetlost i toplina koju odašilje zlaćana kugla na nebu oduševljava me. Jesi li uspio čuti cvrkut ptica kada se igraju u krošnjama drveća? Jesi vidio bijele oblake koji poput ovaca trče plavim nebeskim livadama?”

Zelena je željela još nešto reći, ali se u taj čas pojavi momak tmurna izraza lica i kape nabijene visoko na čelo.

Počne trpati toaletne papire s greškom u plastičnu crnu vreću. Iznese vreću ispred tvornice i baci je na prljavo zemljano tlo, pored prepune kante za smeće.

Onaj tko se vozio u kamionu za odvoz smeća zna kako to nije najugodnija vožnja. Unutar kamiona, osim što nepodnošljivo smrdi, postoji uređaj koji cijelo vrijeme okreće i zgrče smeće, kako bi smeće zauzelo što manju površinu. Toaletni papiri su se unutar crne vreće izvrtjeli više puta, ali vreća nije pukla. Bila je napravljena od čvrstog materijala.

Kamion je istovario smeće na smetlište i otišao dalje svojim poslom.

Toaletni papiri bili su jako nesretni. Nemogućnost sudjelovanja u održavanju ljudske higijene za njih je bila prava propast.

Jedino je Zelena rola zadržala vedar duh i u raznim stvarima nalazila priliku za radost i smijeh. Žuti je uživao slušati priče nove prijateljice.

Zelena je govorila o ljubavi, zahvalnosti, sreći i izboru. “Uvijek imamo izbor kako ćemo se osjećati i prolaziti kroz situaciju”, rekla je.

“Ma nemoj, pametnjakoviću”, prekine je grubi ogorčeni glas zgužvane role, “Kako si se osjećala zarobljena u kamionu punom smeća, ha?”

“Bilo mi je super. Kao na ludoj vožnji u najboljem lunaparku u gradu”, odgovori Zelena.

“A onaj nepodnošljivi smrad?”, očajno se javila druga rola, “Skoro smo se ugušili.”

“Smrad sam ostavila izvan sebe, nisam ga pustila unutra. Kad je bilo najnepodnošljivije zaigrala sam igru: Sjeti se i zamisli najljepši miris na svijetu.”

Vesela narav Zelene role primirila je nezadovoljne papire. “Nije važno što nam se događa”, rekla je Zelena rola Žutome na listiće, “važno je kako mi to doživljavamo.”

Žuti je s vremenom promijenio mišljenje. Više nije žalio što je bio roba s greškom. Nije radio dramu od toga što

je zatvoren u crnu vreću. Prihvatio je to i bio zahvalan na iskustvu. Tugu i strah zamijenio je srećom i veseljem.

Uskoro ih se našlo više od nekoliko koji su odlučili tešku životnu situaciju pretvoriti u najljepšu avanturu. Crna vreća u koju su bili zatvoreni nije se više doimala toliko crna.

Dječak se šetao po smetlištu u potrazi za korisnim stvarima. Crne ravne kose, preplanula tena, bosonog, spretno je koračao između hrpe smeća. Smeđim očima boje kestena promatrao je smeće pred sobom i razmišljao što se može iskoristiti. Pogledom zastane na bijelim vratima, nekoć pripasanim na frižider.

Otiđe do vrata, kucne kažiprstom napukli lim, promotri vrata sa obje strane. Odluči ih uzeti i stavi ih u stranu. Primijeti potrgani kišobran i dvije plastične boce. Uzme boce i zapazi veliku crnu vreću. Džepnim nožićem nježno je otvori pri vrhu. Bio je oprezan, jednom je istu takvu vreću neoprezno otvorio cijelom širinom i nije je više mogao koristiti.

“Opa, pun pogodak!”, uzvikne na glas, sretan kada je ugledao toaletne papire.

Ne samo što ih može iskoristiti, nego ih je imao u čemu nositi. Stavio je crnu vreću pored vrata od frižidera i nastavio potragu.

Nakon sat vremena traženja dječak je natovario sakupljene predmete na tačke i krenuo kući.

“To je ono što mi treba!”, uzviknuo je tata kada je ugledao vrata od frižidera, “Vrata ću postaviti na krov od štale. Krov više neće prokišnjavati. Bravo sine!”

Dječaku je godila pohvala.

“Što se nalazi u crnoj vreći?”, upita mama.

“Majko, crna vreća je puna toaletnog papira”, spremno odvrati dječak.

“E baš nam treba novi papir!”, veselo će djed. Otvori vreću, uzme bijeli na listiće koji se nalazio na vrhu i krene prema toaletu. “Ja više volim rolu”, kaže majka. Dječak se nasmije: “Majko, ne brini. Ima ih svih vrsta. Čak i boju možeš birati.” Roditelji se veselo pogledaju. Dječak je bio zdrav i vesele naravi. Usprkos neimaštini, zračio je radošću.

Žuti na listiće živio je punim plućima. Ljudi su ga koristili ne samo za higijenu stražnjice, nego i za brisanje nosa i spremanje guma za žvakanje. Jednom su njime čak potpalili vatru, a dječak je obrisao dasku koju je zapiškio. Za što god bio upotrijebljen, njemu je bilo dobro. Uživao je u iskustvu nevezano čemu je služio. Život je prava pustolovina, razmišljao je Žuti. Sva sreća što sam upoznao Zelenu rolu. Ona mi je pomogla gledati na vedriju stranu života.

Sjetio se njezinih riječi: “Sve je naš odabir, govorila je, ako se osjećamo sretno ili tužno,

to je naš izbor. I onda odabiremo kako ćemo se ponašati u svakoj situaciji. Ja pokušavam u svemu gledati vedru stranu i iz svega učiti. Odlučila sam biti sretna”, govorila je Zelena, “i zato sam sretna.”

I ja sam sretan, zaključio je Žuti.

Kada je preostalo samo sedam listića Žutog, u njegovo veselje ušuljala se tuga. Listići postanu svjesni svoga kraja. Žuti poželi ostati među ljudima. Nije htio završiti avanturu koju je živio. Bilo me strah da sam roba sa greškom, bojažljivo je razmišljao Žuti, i to se obistinilo. Sada me strah da me uskoro više neće biti. Moji strahovi su opravdani i neizbježni. Ah, jadan ja. Žuti se prisjeti prošlosti. Sjetio se hladne tvornice gdje je stvoren. Sjetio se straha kada je odvojen zbog greške. Zagušljivog zraka u crnoj vreći. Smrada u kamionu za odvoz smeća. Sjećanja ga povuku u gomilu straha iz kojeg se nije mogao izvući.

Ali u teška sjećanja ušetao se i radostan lik Zelene role koji je šapnuo: “Promjeni način razmišljanja i zaustavit ćeš crne misli.” I dalje mu nije bilo lako, ali se više nije osjećao bespomoćno. “Žutanjak”, kaže sam sebi na glas, “podigni pogled prema gore i gledaj stvari na drugačiji način. Misli o nečem ljepšem.” U misli prizove ugodne razgovore sa Zelenom. Sjetio se radosnih trenutaka koje je proživio. Odluke da živi avanturu i preuzme odgovornost za svoj život. U želji da prizove još jedno lijepo sjećanje, prisjeti se dječaka koji ih je oslobodio. To je bio najljepši dječak na svijetu, barem su tako mislili svi odbačeni toaletni papiri. Postane mu lakše.

Ako je ovo moj kraj, razmišljao je Žuti, onda mogu patiti zbog toga i biti nesretan. Time dobivam tugu koja me ne veseli. S druge strane mogu u tome gledati novu pustolovinu. Preobrazbu u potpuno novi oblik. Sve je moj odabir, veselo pomisli. Preuzimam odgovornost za svoj život. Ja sam sretan! Ja sam pustolov! Radujem se životu svim svojim vlaknima!

Žuti nije više razmišljao o prošlosti. Nije razbijao glavu o budućnosti. Postao je svjestan sebe, trenutka, i zajaše val sreće kojeg nije ispuštao.

Tog jutra djed pozove unuka.

“Ovo mi je dao jedan prijatelj. Rekao je kako kćeri mora kupiti nove”, reče i pokaže dječaku drvene bojice raznih boja.

Neke od njih su bile potrgane, na pola iskorištene, ali dječaku se učini da vidi najljepše bojice na svijetu. Nije mu bilo jasno kako bi netko poželio nove bojice kada ima ove. Od raznih boja, na tren mu se učini kao da vidi dugu.

“Idemo ih naoštriti”, ushićeno će dječak.

Uskoro se pred njima nalazila šarena vojska različitih bojica. Dječakove oči sjale su od radosti i zadovoljstva.

“Treba nam još samo papir”, reče djed.

Ne znajući zašto, dječak odjuri u kupaonicu. Uzme posljednje listiće Žutog toaletnog papira i odnese ih djedu.

Djed se nasmije vidjevši toaletni papir pred sobom. Zašto ne, pomisli, i po njemu se može crtati.

Dječak uzbuđeno uzme prvu bojicu i ruka sama krene crtati sunce, ptice koje pjevaju i bijele oblake koji poput ovaca trče plavim nebeskim livadama.

Tog trena nije se znalo je li veće veselje bilo u srcu dječaka s kestenjastim očima, njegova djeda ili Žutog toaletnog papira na listiće.