BESKRAJNA SVIJETLOST

MUHAMMED, A.S.

1

M. Fethullah Gulen

SADRŽAJ

Beskrajna svijetlost – Muhammed, a.s. 15

Predgovor 19

Riječ 33

UVOD

VJEROVJESNIK KOJI JE POSLAN

ČOVJEČANSTVU KAO MILOST

OČEKIVANO SVITANJE 39

PERIOD TMINE 45

Idolopoklonstvo u periodu džahilijeta 45

Tragedija ženske djece 48

Vrijednosti koje se mijenjaju 52

I PRIJE POSLANSTVA ŽIVIO JE KAO VJEROVJESNIK 55

Čovjek od povjerenja 55

On je odrastao kao siroče 57

Poslanik uz Abdulmuttaliba 58

Prelazak kod Ebu Taliba 59

NJEGOVA PUTOVANJA 61

Put u Siriju i svećenik Bahira 61

„Ti ćeš mi se prva pridružiti!“ 169

Mir 170

Živjet će jedno stoljeće 171

U bliskoj budućnosti 172

Nagovještaji sa Hendeka 172

Radosna vijest o sigurnosti i imetku 174

Ammarova, r.a., pogibija 176

Nevjernički narod koji je nastupao u ime vjere 177

Prihodi brodovima i Ummu Haram 180

Benu Kantura 181

Osvajanje Istambula 182

U dalekoj budućnosti 184

Vehn (ljubav prema dunjaluku i strah od smrti) 184

Smutnja komunizma 187

Blago Eufrata 188

Pročišćivanje kršćanstva 189

Reforme upoljoprivredi 189

Neuravnoteženosti današnjice 190

Rasprostranjenost nauke 192

Bijeg od Kur'ana 193

Pojam vremena 194

Rasprostranjenost kamate 195

Vrijeme kada će se vjernik kriti 197

Petrol u Talekanu 198

Slijeđenje Ehl-i kitabija 199

Vijesti o različitim naučnim disciplinama 200

Lijek za svaku bolest 201

Gubavi i karantina 207

Kada pas poliže posudu 208

Prati ruke prije i poslije jela 211

Higijena usta i zubi (misvak) 213

Mjerilo za jelo i piće 214

Surma 215

Čeregotija 215

Muha 217

Krv menstruacije 218

U alkoholu nema lijeka 219

Obezivanje 220

POVJERLJIVOST (EMANET) 223

Povjerljivost kod našeg poslanika 226

Povjerljivost prema poslanstvu 226

Povjerljivost prema svemu postojećem 231

Pozvao je svoje sljedbenihe da budu povjerljivi 235

Njegova povjerljivost tokom Hidžre 242

Njegova povjerljivost na bojnom polju 243

Začuđujuća predanost

O, sjemena nade! 252

DOSTAVLJANJE OBJAVE (TEBLIG) 253

Tri osnovna načela u dostavnjanju Objave 255

Cjelovitost 256

Ne očekivati nikakav interes 258

Rezultat ostaviti Allahu 258

Metoda u dostavljanju objave (tebligu) 259

Dostavljanje Objave bilo je u njegovoj prirodi 266

Požuda za tebligom 268

Pozivanje Ebu Taliba 268

Pozivanje Vahšija 270

Pozivanje Ikrime u islam 275

Briga o tebligu nije im dala da spavaju 278

Ljubav prema tebligu kod ashaba 281

Pisma državnim poglavarima 283

Nedžaši 283

Heraklije 286

Ostali 288

Hudejbija s aspekta tebliga 290

Dostavljanje objave na individualnom planu 291

Biti počašćen božijim darovima 292

Neke važne karakteristike dostavljanja objave 296

Dobro upoznati pojedince 297

Najprije živjeti ono što se dostavlja 302

Ne očekivati nikakvu nadoknadu 307

OŠTROUMNOST VJEROVJESNIKA (FETANET) 313

Oštroumnost našeg poslanika 315

Neki primjeri 318

Popravka Ka'be 318

Poznavati dobro sagovornika 319

Govoriti prema nivou sagovornika 321

Poslanikov govor muhadžirima i ensarijama nakon Hunejna 324

Poslanik, s.a.v.s., i njegove riječi sa aspekta fetaneta 330

Analiza jednog buketa hadisa 339

Nekoliko riječi o vrhuncu monoteizma 340

Čovjek je putnik 341

Rezultati istine i laži 342

Čovjek je s onim koga voli 345

Takva (bogobojaznost) 346

Kakvi ste, tako će seupravljati vama 347

Djela se cijene prema namjeri 351

Nijjet (odluka ili namjera) 352

Hidžra 354

Hidžra od grijeha 356

Hidžra Allahovoj milosti 357

Iskušenje ruke i jezika 358

Idealan vjernik 359

Mir i musliman 360

Zašto ruka i jezik 361

Ostaviti ono što ga se ne tiče spada u lijep islam jednog čovjeka 363

Unutrašnja ozbiljnost vidi se i vani 364

Svijest o dobročinstvu i ozbiljnost 365

Savršenstvo u svakom poslu 366

Šta su to malaja'nijat (stvari koje se čovjek ne tiču)? 368

Strpljivost 369

Posjeta mezaru 369

Vrste strpljenja 370

Promjeniti stanje 371

Biti gornja ruka koja daje 373

Ponekad je korisniji onaj koji uzima 374

Prijedlozi 376

Mjerilo u međudržavnim odnosima 376

Tri vrste ljudi koje neće biti počašćene 377

Tri uskraćenosti 379

Uskraćenost govora 379

Uskraćenost Allahovog pogleda 380

Uskraćenost čišćenja od grijeha 381

Završetak: bolna patnja 381

Oholost 382

Hvalisati se 384

Kazna je recipročna djelu 385

Iskušenje jezika i čestitost 387

Govor je jedan nimet (blagodat) 388

Edeb u govoru 389

Između nogu 389

Vertikalna dimenzija dobročinstva (amudi velayet) 391

Djela koja brišu grijehe inpovećavaju stepene 394

Cilj: namaz 396

Priprema za namaz 398

Čišćenje grijeha 400

Bdijenje nad Allahovome Putu (ribat) 401

Iznenađenja za dobre robove 407

Džennet je okružen teškim djelima Džehennem strastima 411

Tri prava: prema Allahu, drzavi i vjeri 416

Dva puta biti ujeden iz iste rupe 418

Ljudi su poput ruda 419

Nasilje ne ostaje nekažnjeno 421

Sedmerica u hladu Arša 423

Ovaj svijet je samo jedan hlad 427

Pet stvari koje nisu date prijašnjim vjerovjesnicima 428

Vjernik je čovjek odgovornosti 432

Neki harami i mekruhi 435

Neposlušnost prema majci 435

Zakopavanje žive ženske djece 436

Pronevjera emaneta 436

Prenošenje rijeći 437

Mnogo pitanja 438

Razbacivanje imetka 440

Odlićnost 440

Dova našeg Poslanika sa aspekta metode i izražavanja 442

Neka ostala svojstva našeg Poslanika, s.a.v.s., sa aspekta fetaneta 451

Milost i milosrđe 451

Pretjerivanje i zaostajanje u milosti 453

Prijevara humanizma 454

On je u svemu bio na vrhuncu 455

Univerzalna milost 460

Djeca 466

Milost čak i prema životinjama 469

Njegovo strpljenje 472

Hilm-mehkoća našeg Vjerovjesnika prema drugima 472

Jedan primjer promjene 485

Plemenitost i skromnost 492

Jedan odlomak iz plemenitosti 493

I na kraju – njegova skromnost 504

Bio je među ljudima 507

I još jedno poređenje koje govori o njegovoj prirodnosti 509

Dimenzija skromnosti i pobožnosti 510

Sažetak 515

NEPOGRJEŠIVOST 517

Literatura 519

BESKRAJNA SVIJETLOST – MUHAMMED, A.S. Ovo djelo je plod nauke. Ono je na nivou spoznaje dragocjenosti dragulja. Ono je uspjeh tumačenja istine „kur'anskog morala“ (huluku'l-Kur'an) i provođenja tog morala u praksi. Ono je shvatanje svjetlosti koju je Allah stvorio u prvom ranom periodu, kada mu i nije bila „sezona“. Ono je miris kineskog porcelana i primicanje usana poljupcu milosti. Ono je slijeđenje puta Vlasnika Mi'radža. Ono je šetnja i putovanje sa Baščovanom Dženneta. Ono je uzimanje dozvole od Sultana Svjetlosti za prihvatanje službe. Ono jr uzdizanje u svjetlosne vidike dokaza koji govore. Ono je prenošenje slike Ponosnog Prizora čovječanstva Božijom bojom zvanom sibgatullah. Ono je prelazak okvira idealnog pojedinca i idealnog društva u riječi, gdje se procentualno izjednačava ravnoteža i odnosa na relaciji individue i zajednice. Ono je i umijeće i dokument, kretanje među bisernim zvijezdama na nebu odabranih... Ono je istraživanje i zadiranje genijskih umova u poslaničku oštroumnost (fetanet), čestitost i sačuvanost od grijeha, svjest o pozivanju dostavljanja islama i poziva u islam, neustrašivost i hrabrost, saosjećajnost, milost i blagost, ustrajnost, iskrenost i istinitost, u suštinu duše, odanost i vjernost datoj riječi i ljudskost... ono je posmatranje vidika poslanstva s perspektive firaseta, brzog i pravilnog shvatanja... Ono je ponovno oživljavanje, nakon određene vremenske praznine, pažljivosti, edeba, lijepog ponašanja, ravnoteže, ljubavi i shvatanja istine ashaba... Ono je na polju analogije i razumjevanja snažan, a isto toliko privlačan primjer davanja ploda vrednotama znanja koje su poput sjemenaideja bile skrivene u sposobnostima... Ono je rezultat berićeta truda objašnjavanja najkomplikovanijih događaja koji izazivaju čuđenje i oduševljenje putem tefekkura, dubokog razmišljanja, koje je najbistrije... Ono je prijatelju spokoj i smirenost, neodlučnom uvjerenje, neprijatelju i klevetniku poruka pobjede koja ga ušutkuje... Ono je pronalazak boravka ljubavi prema Allahu i Allahovom Poslaniku u srcu od zadivljujućeg kristala... Ono je moja ljubav prema Ehl-i bejtu (Poslanikovoj porodici) u dušama koje su od njih i koji to žele... Ono je ponavljanje činjenice da je neophodno slijediti Jednog Jedinog Vođu, Lidera i Vodiča i njegovu vjerodostojnu tradiciju (sunnet) i da je obaveza principe reforme učiniti prilagođenim okolnostima... Ono je redoslijed tajni mudrosti koje odgovaraju našem stoljeću i spisak metoda kojima se ulazi u trku ličenja na Čovjeka Vidika i Poslanika Vidika... Ono je ustrajno potvrđivanje mišljenja ehl-i sunneta, bez i jednog truna popuštanja... Ono je radosni Bajram činjenice da je razum zarobljenik Objave... Ono je ep o uzdignuću akide imanom... Ono je poplava aplauza radosne vijesti (muštuluka) da je svijetlost (nur) pobijedila tmine... Ono je uzbuđenje širokogrudnog prihvatanja svih pravaca, ideja i puteva koji se kreću linijom istine i oživljavaje razumijevanja tog uzbuđenja na planu realnosti i njegovog regulisanja... Ono je prizor kažnjavanja varljivih i prevrtljivih umova koji žele napraviti nered na polju termina između mogućeg i onoga što postoji, od strane zdravog razuma... Beskrajna svjetlost je analiza i sinteza najvjerodostojnijih predaja ispravnim shvatanjem i promatranjem... Beskrajna svjetlost je kompozicija izvedena davudskim glasom koja opisuje život Vođe svih stvorenja oba svijeta, poznatog kao Veličanstveni Slavuj, a koji je počeo i završio jednom scenskom zavjesom... Beskrajna svjetlost je atlas iskustva koji objašnjava kako se za kratko vrijeme, kao što su 23 godine, osnovala islamska država na nivou grada, kako se biralo vrijeme za podvige sa jednog na drugi stepen i načine kako se treba ophoditi u svakom periodu... Beskrajna svjetlost je podučavanje kako se okititi Božanskim moralom... Ovo je knjiga vodič za one koji pozivaju na Pravi Put i podučavaju druge tome... Ova (knjiga) je svojim sadržajem govor koji dostavlja Istinu i pokazuje put onima koji pozivaju... Ona je djelo koje je orginalno svojim komentarima i koje žele povezati nepogrješive i nezavodljive principe sa praksom stizanja do željenih vidika, ali daleko od svih vrsta natezanja i fantazija... Beskrajna svjetlost je slikovit prikaz ambijenta Vjerovjesnika u ljubavi, razumjevanju i toleranciji, ispisan naučno i vještom rukom... Beskrajna svjetlost na način kojim se obješnjava i po mjeri onog filozofskog „po mom mišljenju“, je jedna vrsta filozofije Poslanikovog životopisa...

Beskrajna svjetlost je, i plod svih vrsta političkih pritisaka i nepogodnih uvjeta, cvijet govora koji je procvjetao na džamijskom ćursu... Ova knjiga je sakupljena od usmenih predavanja i obraćanja o ovoj temi cijenjenog Fethullaha Gulena Hodža-efendije. Možda bi bila manjkavost što djelo nije proizišlo iz pera našeg uvaženog Hodže, ali mogućnost da prođe kroz njegovu recenziju nadoknadila je tu manjkavost.... U ruci vam je prvi tom ovog djela. Njega če slijediti i propratiti drugi tom... Uz dovu i želju da budemo od onih koji će steći čast da ih obuhvati šefa'at Beskrajene Svjetlosti, 'alejhi's-selam... Šemseddin Nuri

PREDGOVOR Govoriti o odabranoj i veličanstvenoj ličnosti hazreti Muhammeda Mustafe, sallallahu alejhi ve sellem, a prije toga predstaviti ga kao lijek za spas čovječanstva i kao eliksir za neprobrodive probleme čovječanstva i opisati njegov slavni život onao kako odgovara tome veličanstvenom velikanu, veoma je bitna tema koja se, kao kod mnogih drugih, preobratila u jednu nezaustavljivu želju i volju, sa svakog aspekta pod pritiskom moje ideje i osjećaja... On je slika ponosa čovječanstva. Već četrnaest vijekova največi genij na ovozemaljskoj kugli, mnogi filozofi i veliki broj mislilaca i učenjaka, čije misli su poput „zvijezda našeg neba“, stajali su skrušeno iza njega i obraćali mu se: „Ti si čovjek čijom se pripadnošću ponosimo“. Kao dokaz njegove veličine dovoljno je to što, pored tolikog rušenja i napada na islam, mi i dalje čujemo glas mujezina sa munare: Ešhedu enne Muhammeden resulullah, i primjećujemo da se na sve strane šire krila ruhanijjeta Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, i zajedno sa duhovnim stvorenjima pet puta dnevno se oduševimo. Pored toga, u ime njegove veličine, možemo kazati i to da, naspram tolikog broja unutarnjih i spoljnjih neprijatelja vjere, koji rade na uništavanju i zabludi novih generacija, danas i dalje ima mladića koji su u potpunosti shvatili istinu o Ahmedu, sallallahu 'alejhi ve sellem. Iako imaju poteškoća u shvatanju, ipak trče la Muhammedu, sallallahu 'alejhi ve sellem, poput noćnih leptira ka svijeći, čemu nema slična događaja u svijetu. Vrijeme nije učinilo prevaziđenom nijednu istinu o njemu, istinu koju nosimo u našim prsima. Da, on je i dalje svjež. Kao što sam mnogo puta pričao svojim prijateljima, kad god odem u Medinu Munevveru, njegov miris me toliko obuzme isto kao da ću u narednih nekoliko koraka da se sretnem sa njim i kao da ću čuti njegov glas kako izgovara Merhaben, ehlen ve selhen (Zdravo, dobro došao). Eto, on je toliko svjež u našim dušama, i svaki dan sve svježiji. Da, vrijeme prolazi i stari, neke ideje zastarijevaju i gube svoju vrijednost, ali Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, svakog dana u dušama vjernika biva mlađi poput jednog zrna sjemena koje svakog dana otvara nove pupoljke. Po mome mišljenju, da se govorilo o njemu koliko o nekom drugom, a mi nismo govorili dovoljno, da se dalo mogućnosti govoriti o njemu koliko se dalo mogućnosti drugima i da su društvene i kulturne institucije bile u potpunosti mobilizirane da govore o njemu u srcima današnjih generacija, samo bi on imao vlast i u prsima bi se samo on nalazio. I pored svega toga, od istoka do zapada, iz svih različitih rasa, naroda i plemena, ljudi trče sa testijama u ruci ka tom najčišćem izvoru i ka šatoru Sultana koji stavlja krunu suncu, koga ću predstaviti kao Menhelu'l-azbu'l-mevrud (Izvor slatke pitke vode). Da, danas se u cijelom Svijetu, od Amerike, Engleske, Francuske i Njemačke, primjećuje jedno buđenje u kome se traga za njim, i već na svakome mjestu muslimani bez prestanka čuncima tkaju njegove ideje i o islamu vezu tanke čipke; islam već doživljava jedno novo „doba sreće“. Situacija u islamskom svijetu nije nimalo drugačija. Umjesto ljudi koji su prostodušno, bez razmišljanja, imali veze sa islamom i muslimanima prije jednog vijeka ili dva, danas imamo ljude koji su učeni i koje slijede Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, u okrilju svijetlih zraka nauke i koji proučavaju islamske teme. Oni koji su dosad uvijek zloupotrebljavali učevne ljude, univerzitete, fakultete i ostale škole na račun nekakvih izuma i koji su radili za nevjerništvo koristeći narodne društvene insistucije, počeli su da se tope poput ledenih brda jedan po jedan i da brzo klize ka njemu.Oni koji su mijenjali po hiljadu puta svoja mjesta godinama tražeći neku granu spasa da se uhvate za nju, trčali su od jednog sistema ka drugom, od jedne ideje ka drugoj, i uvidjeli su da ta njihova kretanja završavaju fijaskom, i na kraju trče ka školi Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, koji se nijednom dosad nije susreo sa fijaskom. Eto vam primjer M. Bucaille, R. Garaudy i još mnogi za čija imena nismo čuli... Međutim, da li smo mi upoznali tog Sultana Duša, koji podučava sultanatom sultane, onoliko koliko je potrebno i koliko se traži od nas? Zašto da vas zapitkujem i miješam u to? Ja koji spuštam svoje čelo na sedždu od svoje pete godine i govorim da sam poput sluge sa ogrlicim na vratu i čelam Kitmir pred njegovim vratima – da li sam o njemu u potpunosti govorio koliko treba?

Ili da li sam vam dostavio u potpunosti ono što znam? Sve one koji govore pitam, a računajući i sebe među njima, kađem: Da li smo govorili ljudima dvadesetog vijeka o Prvaku svih prvaka, koji bi oduševio i pokrenuo duše, dovoljno i onako kako mu dolikuje? Ne! Da je čovječanstvo njega upoznalo, žudilo bi za njim i krenulo putevima koje vede njemu; kada bi se spomenuli lijepo sjećanje na njega, oči bi se suzama napunile tako da bi ih uhvatio treptaj da bi mogle ući u njegovu čistu okolinu, svijet poslanstva i prečistu klimu. Da bi dao život pepelu srca koja govore vatrom ljubavi prema njemu, bio bi stavljen ispred vjetra koji bi ga uvijek nosio ka njemu. Ono što voli, čovjek voli onoliko koliko ga poznaje, a uvijek biva neprijatelj onome što ne poznaje. Zbog toga je zajednička tačka naših neprijatelja, koji se cio vijek bore protiv nas: prekriti zaboravom njegovo uzvišeno ime i odgajati nove generacije kao neprijatelje Vodiča svih stvorenja na oba svijeta. Kako je od Allaha darovan fenomen da, i pored toga što naši neprijatelji žele izbrisati i izbaciti njegovo ime iz srca i duša drugih, danas su sve prepreke i zidovi prijeđeni, a naročito je omladina sebe bacila u njegovo krilo, i to sa radošću, isto kao kada se čovjek koji se suoči sa smrću, danima žedan i gladan u pustinjskoj vrućini, obraduje vodi koja se pojavi pored njega. Naravno da će on, čije je srce puno milosti, prihvatiti sve one koji trče njemu sa takvom željom i da ih on neće lišiti nagrade. Ne zna da li ste pažljivo pogledali ljude koji prepune džamije tokom džume-namaza. Ako ste to učinili, onda ste vidjeli da je to većina mladih ljudi. Šta je uzrok da ti mladići, usred zime, po snijegu, drhteći od hladnoće, uzimaju abdest i trče u džamiju, naspram zablude i stranputica, koje svojim sistematizovanim radom kao vakuum izazivaju i privlače mlade generacije? Ako želite, ja ću vam kazati uzrok : to je atraktivnost Muhammeda, 'alejhi's-selam. Odgovaralo to našoj logici i shvatanju ili ne, duše se okreću oko tog Sunca i tog svjetionika poput leptira... u veoma pliskoj budućnosti, oni koji dosad iz raznih razloga nisu trčali njemu i oni jadnici zapuštene pameti koji su se poput zimskih muha zakačili o nesto i ostali na putu, kajat će se što su stali na tome putu i, udarajući u koljena, izgovarat će: „Zašto se nismi i mi okrenuli i trčali njemu?“ Ali će mođda toga dana za veći dio njih sve biti završeno i kasno. Svijet će njemu trčati; naučni krugovi će ga istraživati; duše koje su otvorene prema klimi razmišljanja krenut će za njim; a mnogi neprijatelji postat će žestoki prijatelji i ući pod njegovu zaštitu, kao što to već čine. Danas već i u okviru samih mjerila neprijateljske strane utjecaj Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, prevagnuo je, i njegovu veličinu priznaje čak i taj neprijateljski svijet. Allahov Poslanik u jednom hadis-i šerifu kaže: „Izmjerio sam se sa deset osoba iz svoga ummeta i prevagnuo sam nad njima. Zatim sam se izmjerio sa sto, zatim sa hiljadu ljudi, i opet sam prevagnuo. Uto su mi došla dva združena meleka i rekla mi: Ostavi to, jer kada bi se izmjerio i sa cijelim ummetom, ti bi prevagnuo.“ Zapravo, ovo se obistinilo. Naš vjerovjesini, sallallahu 'alejhi ve sellem, kaže da je u snu vidio slijedeće: „Na jednom tasu vage stavljen sam ja, a na drugom cio moj ummet, i ja sam prevagnuo. “Naravno, na jednoj strani Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, a na drugoj strani svi ashabi, tabi'ini, tabe-i tabi'ini, zatim svi velikani koji su imali utjecaja na duše ljudi među sufijama, evlijama, čestitima, dobrima i Allahu bliskima koji su došli poslije njih i koji će doći do Sudnjeg dana –i opet će prevagnuti Sultan Duša i svjetlost naših očiju, Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem. Jer sve što postoji, stvoreno je iz poštovanja prema njemu. On je razlog stvaranja svemira. U jednoj poznatoj izreci, koji neki prihvataju kao hadis, za njega se kaže: „Da nije bilo Tebe, ne bih stvorio svemir.“ Svakako je besmisleno napisati knjigu čije se značenje ne razumije. Allah, dželle šanuhu, čist je i daleko od besmislenosti. Zapravo, vrijeme i mjesto želi telala jakoga glasa, poput Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, koji će ovjesniti značenje i svrhu svemira. Opet nam je potreban jedan komentator i dostavljač Istine poput njega, da bi objasnio i oglasio ljudima šta je nebo bez granica i čošaka, šta su Mjesec, Sunce i zvijezde u njemu, šta je čovjek kome je dato da upravlja stvorenjima na Zemlji, odakle dolazi taj čovjek, kuda ide, šta može u činiti i na taj način da duše obavjesti šta se krije iza zavjese postojanja.

Ako je tako, onda, da nije njega, i svemir i čovjek bi ostali neshvatljivi i besmisleni. Hazreti Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, čovjek je koji je dao značenje stvorenjima. On je nama draži od svih ostalih dragih bića na ovom svijetu. Ovdje ne mogu poći a da ne iskažem svoj osjećaj prema njemu, naravno, iako priznajem da sam najveći grešnik među vjernicima. Namjera mi je ovim primjerom da dokažem da, ako Allahova Poslanika ja toliko volim, koliko ga tek vole oni velikani čija srca gore ljubavlju prema njemu. Ono što ći navesti u vezi sa mojim duhovnim stanjem na osnovu toga treba uporediti sa tim velikanima. Inače, stidim se da ne što pričam o sebi čime bih se hvalio pred vama. Kada mi je Uzvišeni Allah dao mogućnosti da odem u sveta mjesta i obrišem svoje grješno lice o zemlju Medine, meni je taj grad Allahovog Poslanika toliko zablistao, ama toliko zablistao da me u tome trenutku obuzeo tako lijep duhovni osjećaj: da sam pozvan – iako je to nemoguće – u Džennet sa svih njegovih kapija, vjerujte da ne bih ušao ni na jedna već bih izabrao da ostanem u gradu Allahova Poslanika! Po pravilu, Džennet je želja svih nas, i ne može se zamisliti da ijedan ne želi u njega ući. Zar mi u našim jutarnjim i večernjim dovama ne tražimo od našega Gospodara da nas sačuva od Džehennema i da nas uvede u Džennet? Naspram svega toga što priznajem, ja opet kažem: ako bih ja bio te sreće da mi se dodjeli džennetska nagrada, moguće je da bih zatražio od svoga Gospodara da mi dozvoli da ostanem još nekoliko u Revda-i mutahheri. Nikako nemoj da mislite da ja omalovažavam i da zaslužujem te nagrade; samo želim naglasiti svoju ljubav prema Allahovom Poslaniku. Inače sam od onih koji se tokom cijelog života mole i dovu čine da postignu čast da bi bili sluge najmanjem između ashaba Allahovoga Poslanika. I moja dova koju često ponavljam je: „Gospodaru naš, ne odvoji nas ni jednog trenutka od razmišljanja da budemo od onih koji će svojim licima potrljati prašinu sa nogu ashaba, amin.“ Isto duhovno stanje osjetio sam i kod Bejtullaha. Ovi osjećaji su možda zajednički svima nama. Pored toga, ne živim samo ja i još poneko puni takvih osjećaja, već ima mnogo takvih vjernika. Ima takvih zaljubljenika u Allahovog Poslanika da su ovi moji duhovni osjećaji za njih grubi i sirovi! Kad već pričamo o tome, želim ispričati još jednu svoju uspomenu. Bili smo zajedno na hadždžu sa Arif Hikmetom, koji je tada bio narodni poslanik. On je prije toga dao sam sebi riječ da će, ako ode u Medinu, baciti sebe na tu mubarek zemlju i po njoj se okretati i ležati iz ljubavi prema njoj. Čim je zagazio na teritoriju Medine, taj velikan je održao dato obećanje: bacio se na zemlju i počep se prevrtati. Bilo kad se sjetim tog prizora, oči mi se napune suzama. Allahov Poslanik je vjerovjesnik. Međutim on je vjerovjesink čiji su dolazak najavili svi prijašnji vjerovjesnici sa munare poslanstva. Allah u Kur'an-i kerimu govori o tome kako je uzeo riječ od svih vjerovjesnika da će pomagati tom najavljenom vjerovjesniku, na slijedeći način: Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i mudrost dao - obavezu uzeo: Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na tu tešku obavezu Meni obavežete? – Oni su odgovorili: Pristajemo! – Budite, onda, svjedoci, i ja ću s vama svjedočiti! – rekao je On. Svi ovi vjerovjesnici su ostali vjerni datoj riječi Gospodaru svih svjetova, i tim principom su živjeli i radili sve svoje poduhvate u tom pravcu. Kada je naš Vodič Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, bio na Mi'radžu, svi su iza njega duhovno klanjali namaz. Prije svih, hazreti Ibrahim, alejhi's-selam, hazreti Nuh, alejhi's-selam, hazreti Musa, alehi's.selam, hazreti Isa, alejhi's-selam, i svi ostali vjerovjesnici na neki način su poželjeli da budu njegovi mujezini. Hazreti Isa, alejhi's-selam, izgovarajući riječi: „Ja odlazim da bih došao gospodin svih vremena“, privukao je poglede cijelog čovječanstva na Veličanstvenog Vjerovjesnika. Svakako, kada se on uzdigao u nebesa, haljine nebesa su se napunile draguljima, zvijezde su se poredale podno njihovih nogu poput kaldrmskih kamena, a Sunce, kada se Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, pojavio na vidiku, poželjelo je da bude čelenka na njegovoj kruni! Sve ovo je letjelo oko njegovog poslanstva poput noćnih leptira!

Zatim, iz toga proizilazi: Oko svijeće Ahmedova nura okreće se Džibril poput leptira! Oko ljepoe Muhammedova nura okreću se meleci poput leptira! On je imao ljudske osobine u kojima je postao vodič za nas i u njima bio predstavnik na samom vrhu. Naprimjer, on je bio izvanreda vođa porodice. U određenom periodu svoga života, u isto vrijeme imao je devet žena kojima je rukovodio ali među njima nije bilo nikakvih prepirki i rasprava. U kući u kojoj je kap po kap kapao eliksir poslanstva odgojio je djecu tako, da je svako od njih imao udjela u svome vijeku, sigurno bi postakol islamsiki učenjak ili reformator. Ne znam koliko je ljudi uspjelo u tome da ga upozna i sa ovog asekta! U isto vrijeme, on je slavni vojskovođa. Sa jednom grupom ljudi koja se okupila oko njega bio je spreman da se suprostavi svim svojim neprijateljima, i koliko je prijestolja velikih sultana sravnao sa zemljom i koliko je vladara doveo u stanje da budu sluge na vratima poput robova! I sve to je uspio i pored toga što na vidljivom planu nije niotkaoga učio taktiku i nauku o ratovanju! I pored toga on je ključna osoba do koje dopiru nauke i na koga se oslanjaju. On je kazao šta će se dogoditi do Sudnjeg dana ito kao da je ispred sebe imao ekran i čitao nama neoznate stvari sa levhe gajba. I pored toga što je prošlo toliko godina od njegova preseljenja u Kuću vječnosti, do kogo je stigla nauka itehnologija, kao rezultatizvanrednih mogućnosti i istraživanja, opet svi vidimo bajrak kojeg je pobo Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, prije ćetrnaest vijekova. A oni kojima je Allah, dželle šanuhu, dao uputu, izgovarajući svete čiste riječi (Šehadet) ulaze u nisku islama i sačinjavaju jedan svjetlosni krug. Evo samo jednog događaja od hiljadu njih. Na jednoj video kaseti koju sam gledao,prog.dr. Keith Moore, porijeklom Kanađanin, specijalist u oblasti pedijatrije i profesor Anatomije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Torontu, nakon što je saslušao ajete iz Kur'ana koji govore o etapama kroz koje prođe djete u stomaku majke, pokorio se njemu izgovarajući riječi: Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluh. Jedan učenjak fiziologije iz Japana, kada je čuo ajete iz Kur'ana koji govore o njegovoj oblasti, bez imalo sumnje prelazi u islam, i to, zbog nepoznavanja jezika, teško izgovarajući riječi: Ešhedu en la ilahe illallah. Baš tako, onamo gdje se nauka zaustavi, Kur'an-i kerim otvara nove vidike i svaka nauka se na svome vrhuncu susreće sa početnom tačkom Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Dobro, a ko je njega podučio svim tim znanjima? On je slušao predavanja od Allaha, dželle šanuhu, koji je Alim i Habir. Ispred njegove rahle učenja nalazio se Iskonski Učitelj, Allah, dželle šanuhu.Zbog toga svo njegovo znanje vremenom nije zastarijevalo; suprotno tome, svaki dan sve je svježije. I sve dok svijet bude postojao, ono će nastaviti da biva svježe. On je čovjek koga su voljeli drugovi toliko da je malo kojeme čovjeku na svijetu to pošlo za rukom. Naprimjer, kada su nevjernici, puni mržnje i osvete prema islamu, poslije bitke kod Ma'u Redži'a, izveli njegovog druga Hubejba ibn Adijja, radijallahu 'anh, pred vješala da ga pogube, upitali su ga: „Da li bi želio da se trenutno na tvom mjestu nalazi Muhammed?“ Njegov odgovor bio je siguran, jasan i neuplašljiv: „Ne, tako mi Allaha! Volio bih da poginem nego da jedan trn ubode njegovu nogu!“ Nakon ovog hrabrog prizora ispred vješala, koji je za primjer, Hubejb, radijallahu 'anh, podigao je ruke i zamolio Allaha, dželle šanuhu: „Ja Rabbi, kada sam dolazio ovamo nisam se poselamio sa Tvojim Miljenikom. Molim Te, pošalji mu selam od mene.“Tačno u tom trenutku Allahov Poslanik je sjedio i razgovarao sa ashabima i odjednom je ustao i rekao: „Selam i tebi, o Hubejbe!“ Kada su ga prisutni upitali o čemu se radi, on im je plačući odgovorio: „Mušrici su pogubili Hubejba, pao je kao šehid! U poslednjem trenutku poslao mi je selam, ja sam mu selam prihvatio.“ Iako su prošla stoljeća od tog perioda, ima još jedan prizor koji oduševljava svakog onoga koji vjeruje: Hazreti Sumejra, radijallahu 'anha, kada je čula da je Allahov Poslanik pao kao šehid na Uhudu, trčala je ka tome brdu i tamo uzela daha... Kada su joj rekli da su joj kao šehidi pali otac i muž, zatim djeca, iako su joj pokazali ostatke od njih, ona nije obraćala pažnju na to već je bez prestanka tražila Allahovog Poslanika i šaptala : „Šta je sa Resulullahom?“

U jednom trenutku, kada su joj rekli: „Evo ga, Resulullah je ovdje.“ , bacila se ispred njega i kazala: „Kada si ti živ, o, Allahov Poslaniče, svaki musibet je podnošljiv.“ Eto takvo mjesto je imao Allahov Poslanik u njihovim srcima! Jedan drugi primjer: Čovjek Vidika dobio je pozivnicu iz pozadine nebesa i trebao je da se odvoji od prijatelja s kojima je 23 godine djelio sudbinu. Zbog toga je u poslednjim danima svoga života kod ashaba bio pomalo žalostan i zabrinut. Njegovo ovako tužno stanje mnogo je utjecalo na ashabe, da, kada bi on ušao u svoju sretnu kuću, u svakoj duši čili bi se uzdisaji poput jesenjeg povjetarca. Allahov Poslanik je zadužio Mu'aza ibn Džebela, radijallahu 'anh, da ide u Jemen kao namjesnik. Išao je i dolazio. Kada bi otišao, nosio je poruke Allahovog Poslanika, a kada bi dolazio, donosio bi pitanja i probleme da ih on riješi. Kada je htio poslednji put otići u Jemen, došao je kod Allahovog Poslanika. Htio je od njega uzeti dovu i krenuti. Vođa dva svijeta mu je rekao:„Idi, Mu'aze, ali kada se budeš vratio, moguće da češ posjetiti samo moju džamiju i moj mezar.“ Mu'az, kao da je udaren u galvu, kao da su mu noge i ruke polomljene, počeo je plakati i ostao je na svome mjetu, kao okamenjen. Nije imao snage da se pomjeri s mjesta, a kamoli da ode u Jemen. Pored toga, on je čovjek koji je toliko lahko rješavao sve društvene probleme, isto kao kad se „iz masla vadi dlaka“. Trinaest stoljeća nakon njega Bernard Shaw, kao jedan od stotine oni koji se nalaze na suprotnoj strani prihvata tu istinu i kaže: „U vremenu u kojem živimo i u kome se nagomilalo toliko problema, koliko je čovječanstvu potreban Muhammed, koji rješava probleme tako lahko kao da pije kahvu.“ Nešto je vrijedno kada ga i neprijatelj priznaje. Svakako će čovjek, kada se bude okrenuo njemu, postići spokoj i mir, dospjet će do vidika svjetlosti, udaljit će se od skitanja, neće biti igračka vremena, spasit će se dunjalučkog i ahiretskog poniženja i uspijet će se na nebo čovječanstva. Zapravo, i pored tolikih prepreka svih neprijateljskih snaga, počeo je da se čuje miris ovog drugog preporoda. Kur'an kaže: Oni žele da ugase Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da se svjetlo Njegovo upotpuni, pa makar to nevjernicima ne bilo milo. On je Taj koji je poslao Svoga Poslanika sa uputom i istinitom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera, pa makar to mnogobošcima ne bilo milo. Naravno, Allah, dželle šanuhu, Svoju će vjeru uzdići, duše i srca onih koji su je željni trčat će njemu, naći će spokoj, mir i sigurnost kod njega i još dok su na ovom svijetu bit će kao da su ušli u Džennet. Jednog dana Sultan svih vjerovjesnika, Pečat Poslanstva, Sultan svih sultana čije ime spominjemo cijelom svijetu pet puta dnevno, jednog dana će sigurno ući u sva srca i postat će svima najdraži, najomiljeniji i najtreženiji, pa makar to ne željeli nevjernici i nasilnici Evrope, kolonizatori i munafici Azije i nemarnici koji se nalazi među nama! On je u isto vrijeme bio čovjek spokoja i mira. Mi sigurno znamo i vjerujemo da je poruka koju je on donio ujedno i izvor spokoja i mira, a povijest je najveći svjedok. I jedini način da čovječanstvo ponovo osjeti taj spokoj i mir jeste upoznati ljude sa njim i sa svjetlošću koju je on donio. Jer on će biti voljen onoliko koliko se upozna, a uz pomoć te ljubavi promjenit će se stanje društva.Oslanajući se na Allahovo, dželle šanuhu, dobročinstvo i Njegovu pomoć, radio sam na tome da ukratko kažem nešto sadržajno u Predgovoru ili kako su prijašnji učenjaci imali običaj kazati, Dibadži ili, pak, Mukaddimi, u vezi sa Ponosnim Prizorom svemira i Vodičem na oba svijeta, Muhammedom, sallallahu 'alejhi ve sellem, o kome planiram govoriti sa različitih aspekata. Zapravo, svaka riječ kazana o njemu lijepa je; ako ne izgleda lijepo, onda je krivica u izrazu i metodi a ako ima manjaka u izrazima i metodi, onda oni pripadaju meni. Vodiču stvorenja, Muhammedu, sallallahu 'alejhi ve sellem, pripada samo ljepota, i samo ljepota.

RIJEČ Prvo stvaranje počelo je „bacanjem“ riječi sastavljene od dva slova i jednog sloga, Kun, u središte „nepostojećeg“. Putevi od jednine ka množini, od jednoće ka beskrajnosti, počeli su riječju i osvijetljeni su riječima. Prije nego što se u dušama nije čula riječ, između čovjeka i životinje nije bilo razlike, niti između životinje i kamena i zemlje. Kada je najprije stvoren kalem (pero), on nije znao šta će da piše, i ostao je začuđen. Nakon što mu je na uho šapnuta tajna „riječi“, on je počeo sa vapajima, a mastilo je počelo plakati. I od toga dana do danas, sve danas-sutra, kada pero dođe do riječi, čuje se krik, a mastilo pusti svoje suze. Da nije riječi, mi ne bismo ništa čuli iz iskona i ne bismo mogli shvatiti tajne naših duša i očiju koje je Uzvišeni Stvoritelj tim tajnama napunio. Zahvaljujući riječi, vasiona je postala jedna izložba, a knjige koje dolaze od Allaha, dželle šanuhu, postale su dokazi. Kada je riječ, poput krune gravirane krizolitom, stavljena na glavu zemaljskog namjesnika, shvatilo se značenje postojanja, i mi smo došli u potpunosti od nje. Riječ je objedinila i povezala nebesa sa Zemljom i dunjaluk sa Ahiretom. Koliko god se njena ljepota i veličanstvenost ne vide u njoj samoj, ipak sve zavisi od nje i ona je izvor svake skrivene ljepote. Riječ je bajrak koji ruši kule i osvaja tvrđave, toliko važan bajrak da, ako junaci ne bi stali iza njega, ne bi mogli osvojiti čak ni jedno selo. Osvajači nisu mogli ući onamo gdje je riječ ušla, sultani nisu mogli postići slavu kakvu je riječ postigla, i ni jedan prlaznik na ovom dunjaluku nije mogao duže opstati od nje. Oni koji su došli – otišli su; oni koji su otišli – izbrisani su iz pamćenja i zaboravljeni su, ali riječ je i dalje ostala svježa kao što je uvijek bila. Oni koji posjeduju lijep govor – oni su nebeski slavuji. Njihovi jezici su radost i olakšanje dušama njhovih prijatelja, a stravični snovi njihovih neprijatelja. „Bajonete riječi“, koji silaze sa njihovih jezika, oštriji su od sablji ratnika i strašniji od koplja. Doktori su mogli izliječiti rane od mačeva i strijela, ali nikada se nije vidjelo da su mogli izliječiti rane nanjete riječima. Najutjecajnije i najiskrenije riječi izgovarali su vjerovjesnici, zatim, prema svojim deredžama, dobri vjernici sa čistim dušama koje su primale inspiraciju. Oni su kazali svoje riječi koje su, prema potrebi, bile srjelice bačene usred tmine i koje su isprobijale tminu, izazvale požar, i, po potrebi, kao kapi milosti koje su okvasile sve četiri strane i pretvoile okolinu u Džennet. Naročito kada bi uzletjeli golubovi inspiracije, da bi kupili bisere prosute iz njihovih usta, i meleci bi potrčali i padali ispred njihovih koljena. Dobri govornici su poput Sunca: oni, pored sebe, neprestano osvjetljavaju i svoju okolinu; poput okeana su: u sebi nose najimućnije riznice svijeta, i to ne osjećjući teškoću; i poput svijeća su: osvjetljavaju sve strane, ali uvijek žive spuštene glave i skromno. U narodu su najskomnjiji među skromnima, a kada su sa Svojim Gospodarem, izvanredno su budni. U svojoj okolini nepresano dijele gomile dijamanata, ali oni to čak ne osjećaju. I ne mogu osjećati to, jer u svome duševnom životu svakog trenutka tragaju za dragocjenijim brilijantima. Onamo gdje govore i objašnjavaju duhovite priče od krizolita, njihovi glasovi odjekuju poput kijametskog roga, njihove riječi su poput sihra koji opsihri i ljude i džine, a prema njihovim riječima isto kao prema dijamantima sa svih strana trče i oni iz kafana i oni iz mesdžida. Ne znam da li danas ima takvih mađioničara riječi, koji mogu pokvariti sihr Haruta i Maruta! Ono što znam je to da je riječ pala iz ruku na noge. Danas, oni koji se predstavljaju kao dobri govornici uglavnom su bez inspiracije, zatvorene duhovnosti, sa prekinutim odnosima sa Allahom, dželle šanuhu. Zbog toga se umjetnost riječi u velikoj mjeri nalazi u rukama lutalica. Krila vile zvane inspiracija polomljena su; oni osjećaju potrebu za inspiracijom, a vještice slijepog imitiranja su razapele svoje šatore u dušama. Zbog svega toga, ne možemo učiniti ništa drugo, već kazati ono što se kaže prosjacima: „Nek vam je Allah na pomoći“...

UVOD VJEROVJESNIK KOJI JE POSLAN ČOVJEČANSTVU KAO MILOSTOČEKIVANO SVITANJE Svijet je bio taman, u sebi je nosio svjetlost... I samo nešto malo vremena prije pojave Vjerovjesnika, na horizontu su se primjećivali odsjaji muštuluka i radosnih vijesti... u svijestima ljudi toliko su imale uticaja te vijesti da su mnoge Mekkelijegovorile o posljenjem vjerovjesniku koji će doći... Daju se prijedlozi i prijedlozi; čim se pojavi, odmah trčite njemu! I sjedinite se s njegovom dušom! Cijelom čovječanstvu duša je došla na usne, i svima je nada bio očekivani posljedni spasitelj. Mnogi roditelji su željeli da taj spasitelj bude neko od njihovih potomaka. I mnogi su novorođenoj djeci nadjevali ime Muhammed. Međutim, on će doći iz jedne zlatne loze koja dolazi od Ibrahima, 'alejhi's-selam, preko Isma'ila, alejhi's-selam, sve do Abdulmuttaliba, a preko njega na Abdullaha. A duše su očekivale svjetlost koja će doći tim putem! Događaji su govorili da će on doći, a gustina mraka najavljivala je blizinu svitanja. Tadašnje čovječanstvo bilo je lišeno cilja i ideala koji bi učinio život životom. Sva djela njihova bila su, kao što se kaže u Kur'an-i kerimu: A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kada do toga mjesta dođe, ništa ne nađe... Njihovi osjećaji i ponašanja nisu se razlikovali od toga. Il su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedne iznad drugih, prst se pred okom ne vidi, - a onaj kome Allah ne da svjetlost, neće svjetlo ni imati. Naziv ovog perioda je džahilijjet, neznanje. Ali nije to samo period neznanja koje se suprostavlja znanju, već i period nevjerovanja, koje je sinonim neznanja suprotan imanu i vjerovanju. Ne želim vam, pa makar to bilo prolazno, govoriti o ružnim djelima tog perioda predstavljajući ih u vidu jedne crne tabele, da vam ne bi zatezao zavjesu tmine u vašim dušama. Bilo kako opisivati ružna djela praznovjerja, zamutit će razume. I po mome mišeljenju, biti uzrok toga je jedan grijeh. Međutim, da bi smo objasnili taj period, mislim da će biti od koristi da se makar na trenutak nešto kaže o nekim običajima u vidu upozorenja –kako bismo bolje shvatili kako je Allahov Poslanik došao kao milost svjetovima i kako je slanje te milosti jedan Allahov, dželle šanuhu, dar. Njegov dolazak za sva bića je Allahov, dželle šanuhu, najveći dar i najobuhvatnije dobročinstvo. Da je to tako, obješnjava nam naš Gospodar: Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kada im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Negove kazuje, da ih očisti i da i Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi. Pogledajte Allahovog, dželle šanuhu, dara, davanja i dobročinstva kako ljudima daje vjerovjesnika i poslanika koji je od njih, njihovog porijekla, koji sa njima zajedno djeli i posjeduje iste ideje i osjećaje, koji je vodič na putu koji vodi ka Istini, koji, kad im zatreba, prelazi pred njima u mihrab kao imam, koji, kad im zatreba, kao hatib (govornik) izlazi na minber, koji, kada zatreba naređuje, izdaje ga opečajućujući ga, i koji, kada im treba vojskovođa, rukovodi njima bolje nego bilo koji najsavršeniji vojni stručnjak. Kod kršćana postoji jedno za muslimane neprihvatljivo vjerovanje. Oni vjeruju da je Gospodar svjetova žrtvovao hazreti Isaa, 'allejhi's-selam, da bi oprostio prvi grijeh čovječanstva. Znači, prema njihovome mišljenju, Gospodar je učinio dobro da bi oprostio ljudima, haša, tako što je žrtvovao Svoga sina Mesiha. Jednostavno, prema njihovom vjerovanju, Isa, 'alejhi's-selam, je razapet na krst i na taj način oprošten prvi grijeh, koji je počinio Adem, 'alejhi's-selam, i koji prati svakog čovjeka dolaskom na ovaj svijet. Islam pak nije saglasan sa tim, on jasno poriče ispravnost takvog uvjerenja. U tom pak shvatanju govori se o jednom tačnom nagovještaju, a to je činjenica da Allah, dželle šanuhu, šalje najomiljenijeg roba kao vjerovjesnika, iako zna kakve će mu se nesreće dogoditi, da bi oprostio ljudima grijehe, da ih ne bi ostavio u zabludi, smutnji, nasilju i lutanju; da ne bi zalutali i ostali po putevima i da se ne bi izgubili; da bi dospjeli do vrhunca ljudskosti i postali savršeni ljudi; da bi se udubili u svoju duhovnost i svakog trenutka u dušama osjećali Allaha, dželle šanuhu. i kao što je rekao Ibrahim Hakki: da bi znali Allaha, dželle šanuhu, tajno u njihovoj savjesti: Ja ne stadoh na nebesima i Zemlji, Gospodar reče! Spozna se On skriveno putem izvora koji dušom teče.

Duša je takav izvor riznica da Allah, dželle šanuhu, koji zbog Svoje veličine ne staje na nebesima i Zemlji, svakog tenutka može da njoj da osjećaj da Ga osjeti kao jedan najdragocjeniji dijamant. Knjige, razumi, misli, filozofije, govori, nebesa, Zemlja, i sva ostala stvorenja ne mogu ograničiti Allaha, dželle šanuhu. i ništa od ovoga nema snage da nađe potpui izraz u Njemu. Međutim, srce, makar i djelimično, može da prevede izraze o Njemu. Da, srce je takav jezik! Doista, uši nisu dotad čule jasniji govor od govora tog jezika! Ako je tako, onda čovjek treba da krene putem srca, da ono što traži – da i njemu traži, i da stigne do svoga Gospodara u njemu i osjeti svoju prolaznost. Zapravo, Allah, dželle šanuhu, je zbog toga i poslao Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem. Naravno, on je došao da podučava čovječanstvo Allahovim, dželle šanuhu, ajetima, da im povremeno pokazuje svoje mu'džize i da čovjeka poduči njegovoj suštini. Da, putem Njega čovječanstvo će se čistiti ovodunjalučkih prljavština i postat će čisto i spasit će se od niskih prohtjeva tjela tako što će se uzdići do stepena duhovnog života, kao što se i uzdiglo. Svakako, on će podučiti čovječanstvo Knjigom i mudrošću, a čovječanstvo će, pronalazeći sebe u svijetu svjetčpsti te Knjige i mudrosti, shvatiti drugi svijet i krenuti putem vječnosti, kao što je na kraju tako i bilo. Za nas postoje važni dani puni berićeta i izobilja. Njeki od njih smatraju se bajramima vjernika. Radost bajrama svake hefte doživljavamo petkom, a u većem obimu tokom Ramazanskog i Kurban-bajrama. Kurban-bajram je dan kada se Ibrahim, 'alejhi's-selam, na poseban način žrtvovao, kada muslimani, sa svojom iskrenošću, traže put ka oprostu, te tim povodom neki svojim licima dotiču Bejtullah, i dok stoje na Arefatu, mole Allaha za oprost u duhu prakse Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem. A Ramazanski bajram je dan pun berićeta i napreka, izraz zajedničke radosti onih koji su se, posteći jedan mjesec, približili Allahu, dželle šanuhu. Ali ima još jedan bajram koji se smatra bajramom cijelog čovječanstva, pa čak i svih svjetova, a to je dan kada je Allahovim Poslanikom počašćen ovaj svijet i kada je on došao među nas. To je rođenje Ahmedovo. Znači, dan kada je Allah, dželle šanuhu, tu svjetlost, koja je poput Sunca, okačio nebesima čovječanstva. Uz pomoć te svjetlosti, sve tmine džahilijeta su pocjepane i svijet je uplovio u svjetlost. Ovo je Allahovo, dželle šanuhu, najveće dobročinstvo i najveći dar džinima i ljudima.

B. PERIOD TMINE Mračan je svaki oni period u kome se uzdrma vjerovanje u jednoću Allaha, dželle šanuhu. jer ako vjerovanje u Allaha, dželle šanuhu, koje je svjetlost nebesa i Zemlje, ne vlada srcima, onda su duše i savjest ljudi potpuno mračne. Pogled jednog takvog srca i savjesti na događaje i stvari je kratkovid i mutan, a čovjek živi u jednom tamnom svijetu poput slijepog miša. U jednom periodu gdje su svi temelji vjere potpuno porušeni i kada su nebeske vjere iskvarene od stranje njihovih sljedbenika, možda se moglo naći samo nekoliko monoteista, koji su vjerovali u jednog Boga, dželle šanuhu, ali, zbog nepoznavanja propisa, nisu izvršavali ibadete. Međutim, njihov glas bio je toliko slab i tih da baš ničiju pažnju nisu privlačili. 1. IDOLOPOKLONSTVO U PERIODU DŽAHILIJETA Svi muškarci su se ponosili i tješili robovanjem kipovima kojima su napunili Ka'bu. Među njima je bilo malo onih koji su sa malo znanja govorili da su im kipovi samo sredstvo za približavanje Allahu, dželle šanuhu. Takvo njihovo stanje u jednom ajetu ovako je napisano: Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili. Na taj njačin je osjećaj robovanja Allahu, džele šanuhu, koji je dat kao bitan emanet čovjekovoj prirodi, po ko zna koji put zloupotrebljen i ponovo iznevjeren. Klanjali su se drveću, kamenju, Suncu, Zemlji, Mjesecu, zvijezdama, pa čak i stvarima koje su pravili za jelo kao što su slatkiši i sir, a poslije, kada bi ogladnjeli, pojeli bi ono što su obožavali. Ovo „pohabano“ razmišljanje i zastarjelo shvatanje Kur'an-i kerim spominje ovako: Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu ni nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: „Ovo su naši zagovornici ko Allaha.“ Reci: „Kako da Allahu kazujete da na nebesima i na Zemlji postoji nešto, a On zna da postoji!“ Nek je hvaljen On i vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim! Iskreno ispovijedanje vjere je dug Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnika (govoreći): „Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili“ – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće ukazati na Pravi Put onome ko je lažljivac i nevjernik. Pored toga, tražili su opravdanje za njihove zalutale ideje. A najveće opravdanje im je to što su tako postupali i njihovi preci: A kada im se rekne: „Slijedite Allahovu Objavu!“ – oni odgovaraju: „Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.“ – Zar i onda kad im preci nisu ništa shvatili i kada nisu na Pravome Putu bili?! 2. TRAGEDIJA ŽENSKE DJECE Još jednu ružnu karakteristiku džahilijetskog perioda Kur'an-i kerim opisuje ovako: I kada se nekom od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena: da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju! Da, svaki od njih, kad bi čuo predznak da će mu se roditi kćerka, od ljutnje ne bi mogao da se smiri. Zbog toga bi mu lice postalo crno i zbog te žalosne vijesti stidio bi se da iuađe u narod. On je jednu takvu vijest smatrao toliko ružnom da bi poželio da se izgubi, da se sakrije ili da uđe u neku jazbinu gdje ga niko ne bi vidio, i vjerovao bi da mora da izabere jednu od ove dvije alternative, i sve tako bi lutao u svojim sumnjama i ne bi mogao da donese konačnu odluku: ili će žensko dijete ostaviti da živi tako što će preuzeti na sebe teret da živi u društvu omalovažen, ili će uništiti tijelo djevojčice da bi „očistio svoju čast!“ eto tako je omalovažavana ženau periodu džahilijeta. Ali to omalovažavanje, podcjenjivanje i preziranje nije vezano samo za džajilijetske Arape. Isto stanje je bilo u Rimskoj i Sasadinskoj imperiji. Tim povodom može se reći da izvanredna procjena i revolucija islama na polju ženskog svijeta, vezana za džahilijske Arape, u isto vrijeme je operacija kojoj slične nema i za sve žene cijelog Svijeta u povjesti čovječanstva. Svakako, po prvi put Kur'an izlazi ispred te vrste ludila zabranjuje ubijanje djece iz bilo kojeg razloga i na bilo koji način: Reci: „Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštinje, ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo! Ne približujte se nevaljaštinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva, - eto, to vam On preporučuje da biste razmislili.“

Kao da im je Allah, dželle šanuhu, govorio: Zašto ubijate vašu djecu? I vama i njima opskrbu dajem Ja. Zar ne vidite kako se na Zemlji nalazi na hiljade pripremljenih sofri koje su vam date na uslugu. Nebo trči vama u pomoć. Ko je taj, osim Mene, koji vam može s jednog mjesta na drugo premjestiti oblake i iz njih spustiti kišu i snijeg, a nakon toga da se pojavi na milione biljaka? Iako sve to vidite, s kakvom savjesću, s kakvim osjećajem i s kakvom pameću strahujete od gladi i ubijate svoju djecu? Nikako ne zaboravite: Oni koji tako rade, nikada, baš nikada, Allah, dželle šanuhu, s njima neće govoriti, dok će sa tom bezgrješnom djecom govoriti i upitati ih zbog kakvog grijeha ubijena, a zulumćari koji su ubili svoju djecu apsolutno će biti kažnjeni za nasilje koje su činili! Ovaj ajet nam na veoma stravičan način govori o kakvom se periodu radilo: I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je usmrćena! Jednog dana Allahovom Poslaniku došao je jedan ashab i kazao mu o ovom džahilijetskom divljaštvu: „Allahov Posleniče, mi smo u vrijeme džahilijeta zakopavali živu žensku djecu! I ja sam imao jednu kćerku. Rekao sam njenoj majci: 'Obuci je da je odvedem kod dajdže.' Žena je znala šta sam htio sa njom da učiniti. Nakon nekoliko vremena njeno drago dijete bit će bačeno u jamu i ispustiti dušu uznemireno. Ali žena nije imala ni prava ni ovlaštenja da stane ispred tog divljaštva. Mogla je samo iz dubine duše prolijevati suze. Supruga je uradila ono što sam rekao. Djevojčica je mislila da zaista ide kod dajdže i pjevajući je trčala. Uzeo sam je za ruku i odveo do jame koju sam anije pripremio. Baš kada je pogledala u jamu, udario sam je nogom u leđa i ona je upala u nju! Međutim, nekako se dohvatila za ivicu jame. S jedne strane mučila se sa sobom, a s druge strane je radila na tome da mi očisti odjelo govoreći: „Oče, odijelo ti se uprašilo.“ I pored toga sam je još jednom udario i zakopao.“ Dok je ovo govorio, Allahov Poslanih i oni što su bili sa njim jecajući su plakali. Jedan od njih koji su tu bili reče mu: „O, čovječe, rastužio si Allahovog Poslanika!“ na šta naš Vjerovjesnik reče: „Ispričaj nam to još jednom!“ On ponovo ispriča taj događaj. Suze Vodiča stvorenja na oba svijeta tekle su niz njegovu blagoslovljenu bradu. Allahov Poslanik ponovnim objašnjenjem kao da je htio reći: „Eto, vi ste prije islama bili takvi! Tražio sam da ispriča događaj ponovo da bi ste se sjetili ljudskosti koju ste postigli primajući islam!“ Kao što se vidi iz ovoga gorkog primjera, tadašnje čovječanstvo je prolazilo kroz jednu opasnu krizu: svakog dana su iskopavane duboke jame u tminama pustinje i mnoga bezgrješna djeca su u njima ispuštala svoje duše. Čovjek je još odavno u divljaštvu ostavio hijene iza sebe. Onaj koji nije imao „svojih zuba“, nije imao pravo na život i bio je neminovno osuđen da se raskomada oštrim zubima onih koji su ih imali. Društvo se nalazilo u mukama. Nije se našao niko da zaustavi te muke. Tačno u tim danima on, koji je svrha postojanja, odvojio se od ljudi u pećini Hira na brdu koje će Njegov ummet kasnije nazvati Nur, i sa svojim očima uperenim u horizonte očekivao je svitanje spasa. Vjerovatno je u tim trenutcima spuštao glavu na sedždu, satima se molio i tražio od svoga Gospodara izbavitelja koji će spasiti čovječanstvo. Buhari i Muslim, govoreći o ovom događaju, koriste izraz fe-jetehannesu fihi. Ovaj izraz ima značenje: posvetiti se ibadetu (klanjanju) i povući se u samoću. Da, Allahov Poslanik ponekad se danima ne bi vraćao u Mekku; ostajao je sam u pećini. Samo kada bi mu ponestalo hrane došao bi i uzei onoliko koliko mu je neophodno, i ponovo bi se vraćao. On je svakako, s jedne strane, razmišljao o postojanju živih bića, o pozadini njihovog postojanja, stvaranju i svrsi stvaranja, dok je, s druge strane, razmišljao o čovječanstvu koje se deformisalo, o njihovom stravičnom stanju i njihovoj čami koja je boljela u duši. 3. VRIJEDNOSTI KOJE SE MIJENJAJU Da, čovječamstvo je upalo u takvu situaciju da su sve ljudske vrijednosti bile preokrenute tako, da se vrijednost počela smatrati sramotom, a sramota vrijednošću. Divljaštvu je aplaudirano, a vrlina je omalovažavana. Vukovi su postali čobani i pravili su se važnim, a ovce u rukama ovih nemilosrdnih čobana kukale su na sve strane. Nemoral, blud i bezobrazluk toliko su bili rasprostranjeni da mnoga djeca nisu poznavala svoga oca. Vrlina i porijeklo u potpunosti su bile izgubljene.

Prijevara je smatrana normalnim djelom, a sa različitim spekulacijama piti krv čovječanstvu ubrajano je u znanje i mudrost. Svim tim događajima bio je potreban jedan „rječiti eliksir“, koji bi tome rekao stop. Toliko je to bilo potrebno da se Milost pokrenula odjednom: približilo se vrijeme slanja Prvaka svih prvaka sa dužnošću poslanstva. Njegovim dolaskom sve se odjednom promijenilo. Da, bilo je kao što je kazao veliki pjesnik Ahmed Ševki: Uputa se rodi, cio svemir svjetlost postade! Sada na usnama vremena sladak osmijeh nastade!Mjesto i vrijeme koje je bilo tamno, sa svjetlošći koju je donio Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, postao je poput bukeeta ruža koji se smiješi, a nakon nekoliko godina, kada ga je dočekao, narod Medine je govorio: Puni mjesec nas obasja od Senijetu'l-veda“ Sve dok pozivaš Allahu, zahvala vadžib je nama! On će se susresti sa svim tim melodijam koje opisuju te osjećaje. Naravno, ti ljudi čistih čela čistim ustima komponovali su sve čiste melodije.

C. I PRIJE POSLANSTVA ŽIVIO JE KAO VJEROVJESNIK 1. ČOVJEK OD POVJERENJA Periodi njegovog djetinstva, mladalačkih i dana punoljetnosti – svi su bili poput uvoda u poslanstvo, poput koraka i stepenica, toliko da, kada je obznanio svoje poslanstvo, mnogi od onih koji su Ga poznavali odmah su Mu povjerovali i pokorili Mu se. Jer on u svom životu nijednom nije slagao. Taj isti čovjek sada počinje da govori o Allahu, dželle šanuhu, i da tvrdi da je vjerovjesnik. Čovjek koji ni o najmanjim stvarima nije govorio ono što je netačno, kako može da se dogodi da o ovako velikim i veličanstvenim stvarima (kao što je poslanstvo) može lagati? To je apsolutno nemoguće! Ljudi tog perioda su tako razmišljali, iako nisu svi, ali oni koji su se oslobodili zavidnosti i tvrdoglavosti odmah su mu povjerovali. Period koji je preživio taj narod, tačno je, bio je period neznanja (džahilijeta). Međutim, ovo je bilo ime za period koga su živjeli oni koji su bili izvan vremena specifična njemu, ianče, on nikada nije živio u džajilijetu. On je bio povjerljiv čovjek. Njega je svako tako prihvatao. Toliko je bio povjerljiv da biste, ako bi ste željeli da idete u boj i ako bi vam u tom slučaju trebalo da ostavite ženu kod nekoga, bez imalo sumnje mogli otići kod Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, i ostaviti je kod njega. Dok biste se vratili, ne biste imali nimalo sumnje da će on podići glavu i pogledati je. Ako ste naumili da treba nekome da predate svoj imetak, bez ijednog truna sumnje mogli biste otići kod Muhamedu'l-Emina i predati mu svoj imetak. Mogli biste mu predati svoj imetak vjerujući da mu neće načiniti ni trun štete. Željeli biste da o nekom problemu saznate najtačnije riječi? Odmah biste potrčali da slušate „Čestitog slavuja“, koji je simbol istine, a prema onome što ste čuli od njega donijeli biste konačnu odluku i u svakom poslu njegove riječi prihvatali biste to kao temelj. Jer, on nikada, nijednom nije izgovorio laž. Želite li za to dokaz? On je izašao na brdo Ebu Kubejs i upitao ljude koji su bili oko njega: „ako bih vam rekao da se iza ovog brda nalazi vojska spremna da vas napadne, da li biste mi povjerovali?“ Iz svih usta čulo se: „Da, povjerovali bismo, zato što nikada nismo čuli da si lagao.“ Među ovima koji su to izgovorili nalazili su se i neprijatelji vjere poput Ebu Leheba i Ebu Džehala. Međutim, svi su potvrdili njegovu iskrenost u govoru i svi su se predali Njegovoj povjerljivosti. Još dok je bio u utrobi majeke, izgubio je oca, a kada je napunio šest godina, izgubio je i majku. Nakon toga pod zaštitu ga je uzeo njegov djed Abdulmuttalib. Odmah nakon što je stupio u osmu godinu, i djed mu je umro. Kao da ga je sudbina odvajala od svega ostaloga, a u potpunosti ga pripremala za pokornost Allahu, dželle šanuhu! Svi ovi zaštinici koji su mu mogli pružiti ruku pomoći otišli su sa ovog svijeta jedan po jedan, a on je ostao u svjetlosti tevhida (monoteizma) i direktno osjetio tajnu Jednoće; na djelu mu je nagovještena zaštita Allaha, dželle šanuhu. On je riječi kelime-i tevhida i Hasbunallah osjećao još od početka u svojojsavjesti. Zbog toga su svi vidljivi uzroci trebali da se udalje od njega, i tako je bilo. Omena njegovih roditelja, koji su bili uzrok njegovog dolaska na ovaj svijet, bili su: Abdullah, što znači Allahov rob, i Amina, što znači povjerljiva i istinita. Da, on je došao na ovaj svijet od majke koja ađa povjerljivost i koja je nosilac emaneta povjerljivosti. Još prije poslanstva otac ovog časnog čovjeka, koji je bio okićen robovanjem Allahu, dželle šanuhu, nosio je ime koje je imalo značenje „Allahov rob“. Ovo nisu slučajnosti – zato što je sve ovo odredio allah, dželle šanuhu. 2. ON JE ODRASTAO KAO SIROČE On je odrastao kao siroče. U budućnosti ga je čekala jedna velika dužnost, koju je trebao podnijeti. I za nju je odsad trebao da se priprema. Trebao je da se odgaja tako da bi podnio sve teškoće koje će doć i da bude na vrhuncu tevekkula. Allah, dželle šanuhu, sačuvao ga je da ne bude čovjek koga je bogatstvo razmazilo ili čovjek koga je siromaštvom učinilo nespretnim. On je učinio da se odgoji kao čovjek koji će u svakom periodu života sačuvati umjerenost i ustrajnost, a daleko od pretjeranosti i zastranjivanja. Za jednog lidera bil je veoma važno da proživi tako teške dane. Trebalo je da zna šta znači biti siroče, da bi se prema svojim slijedbenicima odnosio milostivo kao jedan otac; okusio je siromaštvo da bi poznavao stanje onih kojima je upravljao i na osnovu toga se prema njima ophodio.

Ovo je u veličanstvenom moralu Allahovog Poslanika bila suština, koja je, poput životne vode, zemlje i zraka hranila Njegovo svojstvo da pruži ruku siročetu i siromahu i da se brine o njima. Kasnije, kada je izašao na sami vrh, nimalo nije odustao od tog prvog načina života; cio život je potpuno isto živio i time bio ličnost koja nema sebi ravnog. Tokom cijelog života nikada nije uzviknuo na siroče i nikada nije odbio prosjaka. Zapravo, to mu je Allah, dželle šanuhu, naredio riječima: Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi Put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? Zato, siroče ne ucvili, a na prosijaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj.“ Kada god pročitam ovu suru, iako mi je otac preselio na Ahiret davno, ja je poput šefadžije predajem Allahovom Poslaniku i molim da me ne odbija sa svojih vrata riječima: „Evo, na tvojim vratima stoji jedno siroče, aman, ne odbijaj ga!“ A. POSLANIK UZ ABDULMUTTALIBA Abdulmutallib je svjetlost poslanstva u njemu mnogo ranije osjetio. Dani koje je provodio sa njim bili su uvijek berićetli i sretni. Njega je vodio na skupove starijih ljudi, počašćavao ga i uvažavao. U njemu je vidio spas čovječanstva. U očima Allahovog Poslanika postojala je dubina pogleda, koja se nije mogla primjetiti ni kod koga drugog. Možda je jedan od njegovih predaka Luej, za koga se govorilo da je bio vjerovjesnik, nagovjestio da će iz njihovog poroda doći jedan takav vjerovjesnik, a na osnovu čega je Abdulmuttalib ili osjetio ili otkrio da će to biti njegov unuk. Čak se može reći da je zbog toga mnogo volio svog unuka, pa čak bio i ljubomoran na druge. On je veliki čovjek, kada je bio na smrtnom času, plakao je jecajući. Kada je kod njega ušao Ebu Talib i upitao ga zašto plače, on je odgovorio: „Plačem zato što neću moći više da milujem Muhammeda!“ Zamislite, on je veliki čovjek, koji se naspram Ebrehine vojske nimalo nije potresao i kome se tokom Fidžar ratova, koji su trajali godinama, sa bezbroj neprijateljskih plemena oko nimalo nije ovlažilo, kada je shvatio da će da se rastane sa svojim blagoslovljenim unukom, plakao je u jecajima poput malog djeteta. To je značilo da je došao kraj njegovom starateljstvu. Da, on je, ostavljajući svoj posljednji emanet, zatvorio oči životu. Odsad će starateljstvo o „Čistom Biseru“ preuzeti njegov amidža Ebu Talib. B. PRELAZAK KOD EBU TALIBA Ebu Talib je datu riječ održao. Blizu četrdeset godina štitio je Allahovog Poslanika i bio mu je zaštitnik i oslonac. Ovo njegovo dobročinstvo nije ostalo bez nagrade. Allah, dželle šanuhu, podario mu je dijete kao što je Alija, radijallahu 'anh. Potomstvo svakog vjerovjesnika nastavljeno je preko njega samog, dok je potomstvo Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, nastavljeno je preko Alije, radijallahu 'anh. Čak se spominje jedna predaja sa tim od našeg dragog Resulullaha. Hazreti Alija, radijallahu 'anh, predstavljao je Prvaka dva svijeta na polju velajeta. Tim povodom on se smatra krunom svih evlija. Do Sudnjeg dana on će biti sultan sultana, junak svih junaka, neumorni lav, zet Vjerovjesnika i odabrani alija za nesto poput poklona Ebu Talibu za njegovu plemenitost koju je pokazao prema Allahovom Poslaniku. I Ebu Talib je, kao i njegov otac Abdulmuttalib, bio samo jedan vidljivi uzrok. Njega je u pravom smislu štitio i odgajao Allah, dželle šanuhu. Dok ga je, kao izabranu ličnost, uzdizao na nivo vjerovjesnika, Allah, dželle šanuhu, je, s druge strane, pripremao pravi trenutak za društvo da bi ga ono prihvatilo. Svaki dan sve su bili jasniji znaci njegovog poslanstva i on je sačuvao svoje veličanstveno mjesto u aktuelnostima tako što je kao Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, postao čovjek o kome se priča i koji je svima dobro poznat.

B. NJEGOVA PUTOVANJA 1. PUT U SIRIJU I SVEĆENIK BAHIRA Knjige o njegovom životopisu navode podatke da je on prvi put krenuo na putovanje sa Ebu Talibom kada je imao tek dvanaest godina. To putovanje bilo je prema Šamu. Karavana je najednome mjestu stala radi konačišta, a Allahov Poslanik je ostavljen da je čuva. Ostali su se povukli u jednu kuću radi odmora. Bahira, kog neki pogrješno nazivaju Buhajrom, primjetio je nešto što mu je privuklo pažnju: iznad karavane je primjetio oblak koji se stalno retao za njom. Kada bi ona stala, stao bi i oblak, a kada bi krenula, krenuo bi i oblak. Zbog toga je Bahira pozvao sve iz karavane na jelo. Svakoga je iznenadio ovaj njegov poziv, jer njega ranije uopšte nisu zanimale karavane. Osim našeg Resulullaha, svi su se odazvali ovom pozivu. Međutim, svećenik nije mogao da pronađe ono što je tražio. Tim povodom upitao je da li neko iz karavane nedostaje. Kada su mu odgovorili potvrdno, pozvao je i njega. Samo što ga je vidio shvatio je o kome se radi. Upitao je Ebu Taliba ko je on. Kada mu je odgovorio da mu je sin, Bahira nije htio povjerovati, jer, prema njegovoj procjeni, on je taj a njegov otac trebalo bi da je ubro prije njegovog rođenja. Nakon što mu je Ebu Talib kazao da mu je amidža, Bahira ga je privukao u stranu i predložio mu da odustanu od putovanja – zato što bi mu jevreji mogli zavidjeti. Prema licu ovog djetata mogli bi zakljuciti da je on posljednji vjerovjesnik i mogli bi mu nanjeti zlo zato što nije od njih. Zbog toga je rekao Ebu Talibu: „Odustani od ovog putovanja!“ Ebu Talib ga je poslušao pa je ostalim putnicima iz karavane rekao neki drugi opravdani razlog i vratio se u Mekku. Bahira je govorio istinu. Međutim, bilo je nešto što on nije znao, a to da je on Resulullah, pod zaštitom Allaha, dželle šanuhu, i da će njega Allah, džele šanuhu, čuvati do kraja njegova života, a tu činjenicu potvrđuje ajet: A Allah će te od ljudi štititi! Da, njegov Gospodar mu je tako rekao, i ono što je rekao, obistinilo se. 2. DRUGO PUTOVANJE ZA SIRIJU Prvak oba svijeta, Resulullah, krenuo je na svoje drugo putovanje u svojoj dvadeste petoj godini. Ovog puta bio je na čelu karavane koju je poslala hazreti Hatidža, radijallahu 'anha, s kojom se bio uortačio. I tokom ovog putovanja susreo se sa svećenikom Bahirom. Svećenik je već jako ostario. Kada je vidio Resulullaha, mnogo se obradovao, zato što je on samo čekao jedan takav dan. Allahovom Poslaniku je rekao: „Ti ćeš biti vjerovjesnik! Ah, kamo sreće da mogu doživjeti dan kada ćeš ti objaviti svoje poslanstvo! Kamo sreće da mogu dočekati da ti nosim cipele i da ti budem na usluzi!“ On nije dočekao te dane, međutim, to njegovo priznavanje Resululaha, na Sudnjem danu će mu biti od velike koristi. 3. SVI SU NJEGA OČEKIVALI Njega nisu očekivali i radosne vijesti donosili samo dva-tri čovjeka, niti je taj broj bio ograničen na svije osobe. Njih je bilo mnogo, a jedan od njih je bio i Zejd ibn Amr, otac poznatog ashaba, jednog od 'Ašere-i mubeššera Sa'ida ibn Zejda, radijallahu 'anh, amidže hazreti Omera, ranijallahu 'anh, i jedan od hanifa. Ovaj čovjek je okrenuo leđa kipovima i hrabro govorio da oni niti mogu biti od koristi niti nanjeti nekome štetu. Bio je od onih koji su pet minuta prije izlaska svjetlosti zašli. I on je imao radosnih vijesti u vezi sa posljednjim vjerovjesnikom, a najvažnije su njegove riječi: „Ja znam jednu vjeru čija je pojava veoma blizu! Njena sjenka je iznad naših glava! Međutim, ne znam da li ću ja dočekati te dane!“ Na Zejda je utjecao jedan „povjetarac Istine“, njegova se svijest u potpunosti probudila nasparam Istine. Vjerovao je u jednog Boga, dželle šanuhu, i isticao pokornost Njemu. Međutim, nije znao govoriti „Moj Allahu“ za Allaha, dželle šanuhu, u Koga je vjerovao, a, također, ni kako će Mu ibadet činiti. Prenosi nam jedan od časnih ashaba, Amir ibn Rebi'a: „Čuo sam Zejda ibn Amra kako jednog dana govori: 'Ja očekujem jednog vjerovjesnika koji će doći iz poroda Isma'ila, 'alejhi's-selam, i Abdulmuttaliba. Ne mislim da ću živjeti do njegove pojave, ali ja u njega vjerujem, potvrđujem ono što on donosi i priznajem da je on istiniti vjerovjesnik. Ako doživiš da ga vidiš, prenesi mu od mene selam. A sada da ti kažem sve o njegovom izgledu, da ne bi pogrešio. 'Ja sam mu kazao: 'Izvoli, kaži mi!' Nastavio je: 'Srednjeg je rasta; niti je previsok, ni prenizak. Njegova kosa niti je ravna niti kovrdžava. Ime mu je Ahmed. Rođen će biti u Mekki. To je mjesto gdje će se on pojaviti kao vjerovjesnik.

Međutim, njega će njegov narod, zbog toga što im se neće sviđati njegova vjera, prognati iz Mekke. On će se izseliti u Jesrib i njegova vjera će se tamo proširiti. Nikako ne budi nemaran prema njemu! Ja sam prošao mnoga mjesta tražeći vjeru Ibrahima, alejhi's-selam. Svi jevreji i kršćani sa kojima sam razgovarao kazali su mi da će onaj koga ja tražim uskoro doći, i kazali su mi sve isto kao što sam ja tebi kazao.' Na karaju je rekao: 'On je posljednji vjerovjesnik i poslije njega neće više biti vjerovjesnika.“' Amir ibn Rebi'a dalje kaže: „Došlo je vrijeme, ja sam postao musliman. Do u detalje sam ispričao Allahovome Poslaniku ono što sam čuo od Zejda. Kada sam mu prenio selam, on je priznao Allahovu milost na njega, a zatim je rekao: „Ja vidim Zejda u Džennetu kako šeta, a haljine mu dodiruju tlo.“ Vereka ibn Nevfel je kršćanski učenjak i rođak hazreti Hatidže, radijallahu anha. Kada je Allahov Poslanik primio prvu objavu, Hatidža, radijallahu anha, da bi saznala o čemu se radi, otišla kod njega i dobila sledeći odgovor: „O, Hatidža! On je čovjek koji je govorio istinu. Ono što je vidio je ono što treba da vidi svaki vjerovjesnik na početku svog poslanstva! Namus-i ekber (Džibril). On je došao i Musau i Isau! Za kratko vrijeme on će biti vjerovjesnik. Ako budem dočekao te dane, i ja ću mu sigurno povjerovati i pomagat ću mu.“ Abdullah ibn Selam bio je jevrejski učenjak. Da čujemo od njega kako je primio islam: „Kada je Allahov Poslanik učinio hidžru u Medinu, kao i sovi ostali, i ja sam otišao da ga vidim. Oko njega je bilo mnogo ljudi. Kada sam ušao kod njega, iz njegovih mubarek usta izlazile su riječi: Efšu's-selame ve at'imu't-ta'ame –„Širite selam i nahranite druge!“ Pogodila me ljepota njegovih riječi i dubina njegova lica. Odmah sam izgovorio riječi Šehadeta i primio islam – jer lice koje sam vidio mogao je imati Hadžer, radijallahu 'anh, u svom djelu Isabe, on vodi porijeklo od Jusufa, 'alejhi's-selam. Njegovo svjedočanstvo Kur'an hvali i daje dokaz o ovoj temi: Reci: „Kažite vi meni šta će s vama biti ako je Kur'an od Allaha, a vi u njega nećete da vjerujete, iako je jedan od sinova Israilovih posvjedočio da je i on od Allaha, pa on povjerovao, a vi se uzoholili. „Allah, zaista, neće ukazati na Pravi Put narodu koji nasilje čini.“ Svjedok iz Benu Israila (Izraelićana) koji se spominje u ajetu je Abdullah ibn Selam. Iako su neki komentatori Kur'ana govorili da je ova sura objavljena u Mekki i da se zbog toga odnosi na Musaa, 'alejhi's-selam, ipak je jače mišljenje da je dotični ajet objavljen u Medini. Znači, pored toga što je sura el-Ahkaf objavljena u Mekki, samo je ovaj ajet objavljen u Medini, a govori o Abdullahu ibn Selamu, radijallahu 'anh. 4. ZBOG ČEGA NISU POVJEROVALI? Zapravo, svi jevreji i kršćani znali su i poznavali Allahovog Poslanika, ali njihova mržnja i zavidnost prema njemu bile su prepreka njihovom vjerovanju. To poznavanje bilo je toliko jasno i sigurno da im je bilo dovoljno samo jednom da pogledaju Allahovog Poslanika da bi povjerovali! Jer oni su Allahovog Poslanika poznavali po njegovim osobinama. Kur'an-i kerim o toj istinitoj činjenici govori na slijedeći način: Oni kojima smo dali Knjigu znaju njega (Poslanika) kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno Istinu prikrivaju. U ajetu se ne spominje ime Allahovog Poslanika, ali riječju „njega“ ukazuje se na to da pod ovom zamjenicom pripadnici ehl-i kitaba u potpunosti shvataju da se radi o osobi čije se ime spominje u Indžilu i Tevratu, a ta osoba je bez imalo sumnje Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem. Poznavali su ga bolje od rođene djece. Omer, raidjallahu 'anh, upitao je Abdullaha ibn Salema, radijallahu 'anh: „Jesi li poznavao Allahovog Poslanika bolje od svoje djece?“ Odgovorio mu je: 'Da, poznavao sam ga bolje od svoje djece!“ Omer, raidjallahu 'anh, drugi put ga upita: “Kako?“ On mu odgovori: „U uezi sa mojim dijetetom mogu i da poslumnjam da li je moje. Možda me žena prevarila? Međutim, da je Muhammed posljednji Allahov poslanik – u to nema ni trunke sumnje.“ Ovaj odgovor toliko se svidio Omeru, raidjallahu 'anh, da je ustao i poljubio Abdullaha ibn Selama, raidjallahu 'anh, u čelo. A. LJUBOMORA I ZAVIDNOST Da, oni su Allahovog Poslanika veoma dobro poznavali. Međutim, jedno je vjeerovanje, a drugo poznavanje. Poznavali su, ali nisu vjerovali. Prepreka im je bila njihova ljubomora i zavidnost.

A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinu Knjigu koju imaju oni (Tevrat) –a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili – i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!“ Ovim ajetom Allah, dželle šanuhu, objašnjava pravi uzrok njihovog nepriznavanja Allahovog Poslanika. Cio problem je u tome što posljednji vjerovjesnik nije porijeklom bio jevrej. Da se Allahov Poslanik pojavio iz jevrejskog naroda, bez imalo sumnje, njihovo ponašanje bi bilo drugačije. Zapravo, Abdullah ibn Selam, raidjallahu 'anh, došao je kod Allahovog Poslanika i predložio mu slijedeće: „Allahov Poslaniče, sakrij me na nekome mjestu i pozovi sve jevrejske učenjake, a zatim ih upitaj za mene i moga oca, kako nas znaju. Njihovi odgovori će sigurno biti pozitivni. Nakon toga ću ja izaći pred njih sa mjesta gdje ću se sakriti i oglasit ću da sam primio islam.“ Allahov Poslanik je prihvatio prijedlog. U međuvremenu se Abdullah ibn Selam sakrio u jednom dijelu kuće. Jevrejski učenjaci kao pozvani zauzeše svoja mjesta. Resulullah ih upita: „Kako znate Abdullaha ibn Selama i njegovog oca?“ Odgovorili su mu: „On i njegov otac su najučeniji i najčasniji među nama.“ Allahov Poslanik ih je ponovo upitao: „Ako bi on potvrdio ono sa čime dolazim, šta biste na to rekli?“ Oni rekoše: „To je nemoguće, takvo nešto se nikako ne može dogoditi!“ Tačno u tom trenutku Abdullah ibn Selam, raidjallahu 'anh, izađe pred njih. Donio je Šehadet i potvrdio da je njegovo poslanstvo istina. Zbunili su se i, povlačeći riječi koje su malo prije izgovorili, počeše vikati: „On je među nama najpokvareniji i sin je među nama najvećeg pokvarenjaka!“ Nakon toga Allahov Poslanik ne dozvoli da se zadržavaju kod njega ovi licemjeri. Ovo jasno dokazuje da su jevreji znali da je on Allahov poslanik, da im to nije bilo nepoznato, i da ih je samo njihova tvrdoglavost odvraćala da to i priznaju. Selman el-Farisi je sam po sebi dovoljan primjer za ovu temu. Najprije je bio medžusija (vatropoklonik), ali uvijek je u sebi tragao za istinitom vjerom. Zatim je upoznao kršćane i zatvorio se u jednu crkvu. Kada je svećenik koga je slijedio bio na samrti, zatražio je od njega da mu predloži budućeg svećenika koji je povjerljiv i koga će slijediti. Na taj način boravio je kod mnogih svećenika. Na kraju, kada je zatražio isti savjet od jednog dobrog svećenika koji je živio svoje posljednje minute života, taj kršćanski učenjak ga je posavjetovao: „Dijete moje, trenutno niko nije ostao koga bih ti mogao preporučiti! Međutim, vrijeme posljednjeg vjerovjesnika se približilo. On će doći u vjeri Ibrahimovoj i pojavit će se u mjestu gdje je Ibrahim učinio hidžru, ali će se odatle odseliti u drugo mjesto. On ima otvorene dokaze da je vjerovjesnik. Ako možes da odeš, otiđi tamo! On ne prima sadaku. Prima poklone, i između njegovih ramena na leđima mu se nalazi pečat poslanstva, koji mu je dokaz.“ Ostalo ćemo saslušati od samog Selmana el-Farisija: „Da bih otišao u mjesto koje mi je kazao svećenik, potražio sam neku karavanu. Na kraju sam pronašao karavanu i platio im da me odvedu do tog mjesta. Pristali su. Međutim, kada smo stigli do mjesta Vadi'l-kura, učinili su mi nasilje tako što su me prodali jednom jevreju kao slugu. Kada sam stigao do mjesta u kome je boravio taj jevrej, ugledao sam bašče hurmi i pomislio sam da je to mjesto o kome mi je govorio svećenik, i tu sam ostao. Uskoro je došao jedan jevrej iz plemena Benu Kurejza i kupio me od ovog čovjeka te me odveo sa sobom u Medinu. Tamo sam radio na baščama hurmi. Nisam čuo nikakvu vijest o Allahovom Poslaniku. Jednog dana dok sam bio na grani, sakupljajući hurme, moj vlasnik jevrej sjedio je ispod stabla. Malo zatim došao je jedan dječak koji je bio od njegovih amidžoća. Na jedan ljutit način mu je rekao: Allahovo prokletstvo, sav narod hrli ka Kubbau. Jedan čovjek iz Mekke tvrdi da je Allahov poslanik i oni misle za njega da je poslanik! – Od uzbuđenja sam počeo drhtati. Umalo nisam pao sa stabla na svog vlasnika. Brzo sam sišao sa stabla i upitao ga: - Šta kažeš? Šta kažeš? Kakva je ovo vijest? – Kada je vidio moje uzbuđenje, vlasnik mi je opalio jedan oštar šamar. Rekao mi je: - Šta tebe briga za ovo? Ti gledaj svoja posla! – Ja sam odgovorio: - Ništa, samo sam htio saznati o čemu se radi! – Ponovo sam se vrati na stablo. Navečer sam pokupio sve što imam i otišao u Kubba. Allahov Poslanik je sjedio zajedno saashabima.

Rekao sam ima da su siromašni ljudi i da ja tražim ljude kojima ću podjeliti sadaku. – Ovo sam donio vama kao sadaku, izvolite i jedite! – Allahov Poslanik je prisutnima rekao: „Vi jedite!“ Sam ništa nije uzeo. U sebi sam pomislio: Ovo je prvi znak koji mi je svećenik kazao. Slijedeći dan sam ponovo otišao i rekao im: - Izvolite jedite, ovo nije sadaka već poklon! –Allahov Poslanik je svojim drugovima rekao: „Izvolite jedite“, a i sam je jeo. Onda sam rekao: I drugi znak je na svome mjestu. Jedan od ashaba je preselio na Ahiret. Allahov Poslanik je prisustovao dženazi i došao na mezarje Bakiu'l-Gargad (u Medini). Prišao sam mu i nazvao selam. Zatim sam prešao iza njega i radio na tome da mu ugledam pečat poslanstva na leđima. Shvatio je moju namjeru. A ramena su mu bila otkrivena. I vidio sam mu pečat poslanstva (to je bio treći znak). Sve se dogodilo isto kao što je svećenik godinama prije rekao. Nisam se mogao suzdržati već sam se zaletio i počeo ljubiti pečat na leđima Allahovog Poslanika. Allahov Poslanik me je zaustavio. Ja sam se povukao. Sta sam ispred njega i sve mu sipričao do u detalje. Mnogo se obradovao. Ono što sam mu ispričao želio je da čuju i ashabi. Da, oni koji su ostavili inat i zavidnost i gledali u njega, pronašli su ga i oduševili se njime. Između jučer i danas nema ni trunke razlike sa strane okolnosti. I danas na hiljade i stotine hiljada ljudi primjećuje istinu o njemu, slijedi ga i cijelom svijetu uzvikuje da je on posljednji vjerovjesnik. Ali, ima nešto što se ne razlikuje između jučer i danas, a to je da oni koji ne ostavljaju inat i samovolju ne priznaju njegovo poslanstvo iako znaju istinu. B. OSJEĆAJ RIVALSTVA Mugire ibn Šu'be prenosi: „Sjedili smo zajedno sa Ebu Dželhom. Allahov Poslanik je došao i prenio nam neke riječi i pozvao nas u vjeru. Ebu Džehl je drsko kazao: 'O, Muhammede, ako tražiš da ti neko svjedoči na drugom svijetu da si dostavio ono sa čome si zadužen, nimalo se ne umaraj, ja ću ti biti svijedok, ali me sada ne uznemiravaj!' Allahov Poslanik se udaljio od nas. Ja sam upitao Ebu Džahla: 'Da li mu zaista vjeruješ?' 'Zaista, znam da je on vjerovjesnik! Međutim, od davnina između nas i sinova Hašimovih postoji rivalstvo. Oni se hvale da je rifade (briga o prehrani hadžija) i sikaje (briga o opskrbi hadžija pitkom vodom) u njihovim rukama, a sada kažu da je i pejgamber od njih, a ja to ne bogu podnijeti.“ Kurejšije su se okupile i donijele odluku da pošalju 'Utbea ibn Rebi'a Allahovome Poslaniku. 'Utbe je trebao otići do njega i ubijedi ti ga da odustane od svoje misije. Ova osoba je bila u svoje vrijeme intelektualac, dobar poznavalac arapske književnostii imućan čovjek. Stigao je kod Prvaka svih stvorenja na oba svijeta i počeo da se igra logičnim pitanjima, tako što ga upita: „O, Muhammede, jesi li bolji ti ili tvoj otad Abdullah?“ Resulullah nije odgovorio na ovo pitanje. Ne, jer možda najljepši odgovor na takvo pitanje je bila šutna. 'Utbe je nastavio: „Ako prihvatiš da je on bolji od tebe, svakako znaj da se on klanjao kipovima koje ti sada omalovažavaš, ali ako kažeš da si ti bolji od njega, onda pričaj, da čujem tvoje mišljenje.“ Allahov Poslanik ga upita: „Jesi li kazao što si htio?“ „Jesam“, reče 'Utbe i ušuti. Prvak svih stvorenja na oba svijeta čučnu na koljena i poče učiti suru Fussilet od samog početka. Kada je stigao do trineastog ajeta: A ako glave okrenu, ti reci: Opominjem vas munjom onakvog kakva je pogodila 'Ad i Semud! 'Utbe ne mogoše da izdrži. Drhtao je kao da je malaričan. Pružio je ruke ka blagoslovljenim usnama Allahovog Poslanika. Nije ima više snage i reče: „Šuti, Muhammede, tako ti Allaha u kojeg vjeruješ.“ Ustao je i otišao. Velikani Mekke očekivali su rezultat. Ebu Džehlu se nimalo nije svidio način 'Utbeovog dolaska. Prisutnima je rekao: „Ne vraća se kao što je otišao!“ 'Utbe je otišao pravo kući. Ajeti koje je slušao ošinili su ga poput munje. Nakon malo vremena na njegova vrata dođe Ebu Džehla, čovjek koji je podučio šejtana. Strahovao je da 'Utbe nije primio islam i vjerovao je da treba odmah utjecati na ovaj događaj, a veoma dobro je znao slabu tačku 'Utbea. Planirao je uzdrmati njegov ponos. Krenuo je u akciju i rekao mu: „'Utbe, čuo sam da te Muhammed lijepo dočekao! Pripremio ti doček, nahranio te i napojio, a ti nisi mogao da izdržiš pa si povjerovao u njega. U narodu se tako priča.“ 'Utbe se naljutio. Vene su mu nabreknule. „Vi znate da ja ne zavisim od njegove hrane! Među vama ja sam najimućniji. Ali me potreslo ono što sam čuo od Muhammeda! Jer ono što je učio nisu stihovi.

Riječi mu nimalo nisu ličile na riječi gatara. Ne znam šta da kažem. On je čovjek koji ne laže. Dok sam slušao ono što je učio, uplašio sam se da nam ne dođe kazna koja je došla narodima 'Adu i Semudu.“ C. OSTALU UZROCI Zapravo, ova priznavanja nisu ograničena na dvije-tri osobe. Mišljenje večine svjesnih ljudi je isto. Međutim, strah, pohlepa, požuda i tvrdoglavost bili su negativni faktori koji su sprječavali vjerovanje. Da, iako su znali, takvi nisu vjerovali! Kur'an-i kerim, govoreći o takvom njihovom stanju i da bi utješio Allahovog Poslanika, kaže: Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si lažov, nego nasilnici, znajući, poriču Allahove riječi! Oni tebi pripisuju različita svojstva. Ta njihova klevetanja tebe uznemiruju. Nikako nemoj da te zabrinjava ono što izgovaraju nesretnici koje je njihovo tijelo savladalo i slabići strasti koji ne mogu ostaviti svoje navike. I pored toga, oni te ne mogu čuti da lažeš – zato što i oni dobro znaju da si ti čist od laži. Ime el-Emin oni su ti dali. Pogledaj njihovu glupost: iako ne vjeruju u ono što ti pripisuju, i pored razuma i moći da razmišljaju, oni imaju snage da kažu takvo nešto! Ako je tako, kakve imaš potrebe da se sekiraš! Da, ako treba neko da se sikira, to su oni koji ne mogu da otvore svoje prozore dobrobiti i da se okoriste osobom koja u svojim rukama drži dizgine ovog i onoga svijeta, iako se nalaze u ozračju svjetlosti.

E. OČEKIVANI I KAO RADOST NAJAVLJENI VJEROVJESNIK 1. DOVA IBRAHIMA, 'ALEJHI'S-SELAM, I RADOSNA VIJEST ISAA, 'ALEJHI'S-SELAM Jednog dana jedan ashab upita Allahovog Poslanika: „Allahov Poslaniče, hočeš li nam reći nešto o sebi?“ U jednom dijelu odgovora Allahov Poslanik je rekao: „Ja sam dova Ibrahimova iradosna vijest Isaova.“ Kur'an-i kerim nam u dva ajeta govori o tome. 1) Ibrahim, 'alejhi's-selam, ovako je proučio dovu: Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi i i mudrosti učiti i očistiti ih, jer si Ti, usitinu, silan i mudar! 2) Radosna vijest Isaa, 'alejhi's-selam, je: A kada Isa, sin Mejremin, reče: „o, sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije ime je Ahmed, koji će poslije mene doći“, i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: Ovo je prava vradžbina! Da, Allahov Poslanik se nije odjednom pojavio kao iznenađenje! On je vjerovjesnik koji je stoljećima ranije najavljivan i koga sav ljudski rod očekivao. Najveći dokaz njegovog poslanstva je Kur'an-i kerim, koji je veječna mu'džiza. Da, Kur'an u svom nadnaravnom govoru donosi stotine ajeta koji ukazuju da je Prvak svih stvorenja na oba svijeta istiniti vjerovjesnik. Onaj koji ga nije mogao u potpunosti negirati, nije mogao negirati ni njegovo poslanstvo. Mi sada nećemo govoriti o ovoj temi, jer ona je ona sama po sebi zasebna. Svakako, kada dođe vrijeme, navest ćemo velik broj ajeta koji će to makar djelimično objasniti. 2. RADOSNE VIJESTI IZ TEVRATA Mi u ovom dijelu knjige želimo prenijeti neke odlomke iz Tevrata, Indžila i Zebura, koji ukazuju na Allahovog Poslanika iako su te Objave dosad na stotine puta iskrivljene. Ovdje ćemo navesti samo neke odlomke za koje mislimo da su važni. Onima koji žele detaljno proučiti ovaj problem preporučujemo da pročitaju djela napisana posebno o ovoj temi, a naročito djelo Husejna Džisirija Risale-i Hamidije. A. BRDA FARANA U Tevratu prevedenom na arapski jezik, koji je štampan 1944. godine u Londonu, jedna rečenica glasi ovako: „Bog je čovječanstvu došao na Sinaju, manifestovao se u Sa'iru, a u potpunosti će se pojaviti na brdima Farana.“ Znači, milost Allaha, dželle šanuhu, merhamet i dobročinstvo javljaju se na Sinaju kada je Musa, 'alejhi's-selam, razgovarao sa Gospodarom svih svijetova. Ta milost je poslanstvo dato Musau, 'alejhi's-selam, u tom periodu. Sa'ir je drugi naziv za Palestinu. Tamo je Allah, dželle šanuhu, Svoju milost poslao putem Objeve Isau, 'alejhi's-selam, koja je prekrila sve oko njega. U isto vrijeme hazreti Mesih je veliki pejgamber kome je Allah, dželle šanuhu, podario velike nadnaravnosti. Mnogi su pomiješali pojmove manifestacije i pojave i upali u greške. Da, u njemu se manifestovao Božanski miris vjetra! A na brdima Faran Allah, dželle šanuhu, pojavio se sa Svojom tajnom jednoće i zvanjem jedinstvenosti. Farran je drugi naziv za oblast Mekke, jer se na drugome mjestu u Tevratu spominje da je Ibrahim, 'alejhi's-selam, svoga sina Isma'ila, 'alejhi's-selam, ostavio u Faranu. Ako je tako, onda se pod izrazom Faran podrazumijeva Mekka. U ovoj rečenici redom se govori o trojici vjerovjesnika. Prvi među njima je Musa, 'alejhi's-selam, drugi je Isa, 'alejhi's-selam, a treći je posljednji pejgamber, Prvak svih stvorenja na oba svijeta, hazreti Muhammed Mustafa, sallallahu 'alejhi ve sellem. U nastavku ove rečenice u tevratu dalje se kaže: „Pored njega će biti na hiljade dragocjenih drugova, a u desnoj ruci će mu biti sjekira, sa čije će obje strane biti vatra.“ Iz ovog posljenjeg izraza shvata se da će on biti zadužen da vodi džihad (borbu protiv protivnika vjere). Poznato je da se Allahov Poslanik prije početka Objave povlačio u pećinu na brdu Hira i tamo činio tefekkur, tj. razmišljao o Stvoritelju i stvorenjima i činio ibadet. Prva objava je došla na tome brdu. Ako Faran nije Mekka, onda koje bi drugo mjesto moglo biti iz koga bi se pojavio islam i proširio na istok i zapad? Ako ne postoji takvo mjesto na ovozemaljskoj kugli, onda je Faran, koji se spominje u Tevratu, Mekka. Pored toga, kao što smo gore naveli, izraz koji se spominje u 21. rečenici u Knjzi postanka, za mjesto u kome se nastanio Isma'il, 'alejhi's-selam, najveći je i najjasniji dokaz ovoga što mi tvrdimo. Niko nema moći da dokaže suprotno. Primjedbe koje se navode u vezi sa ovim daleko su od nauke i samo su lična mišljenja koja ne obavezuju nikoga.

Naročito odlomci na kraju rečenice u kojima se govori o ashabima i džihadu otvoreno dokazuju da je ta osoba bez imalo sumnje, hazreti Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem. B. OD HAZRETI ISMA'ILOVA PORODA U jednoj drugoj rečenici u Tevratu se kaže: Allah, dželle šanuhu, se u ovoj rečenici obraća Mussau, 'alejhi's-selam, i kaže: „A zatim ću poslati vjerovjesnika poput tebe, koji će biti od njihove (izraelićanske) braće, zatim ću mu staviti Moje riječi u njegova usta i on će im govoriti sve što budem naredio.“ Slijedeća, 19. rečenica ovo upotpunjava: U prijevodu: „Onima koji neće biti pokorni riječima koje izgovara sa Mojim imenom, Ja ću se Sam osvetiti.“ U ovoj prvoj rečenici pod izrazom brat Izraelćana ukazuje na pejgambera kojiće doći iz Isma'ilova, 'alejhi's-selam, potomstva. A jedini nama poznati vjerovjesnik koji se pojavio među potomcima Isma'ila, 'alejhi's-selam, jeste hazreti Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem. Pored toga, i on će doći kao i Musa, 'alejhi's-selam, sa svojim šeriatom (zakonom). S druge strane, u ovoj rečenici se naglašava da je pejgamber koji će se pojaviti neće znati da piše i da čita. Osveta koja se izvršava nad onima koji su nepokorni zapravo su vjerske kazne i utjecajne presude, a one postoje samo u islamu. Ovaj pejgamber koji se spominje u Tevratu nikako ne može biti Isa, 'alejhi's-selam, niti Jusa, 'alejhi's-selam, zato što su ovi pejgamberi porijeklom iz plemena Benu Israila (Izraelićani). Pored toga, u mnogim pitanjima hazreti Isa, 'alejhi's-selam, nije donosio nove odluke, već je samo slijedio Musaa, 'alejhi's-selam. A kao dan je jasno da Jusa, 'alejhi's-selam, nije ličio na Mussaa, 'alejhi's-selam, on nije došao sa novim šeriatom. Međutim, ovaj ajet nam govori o sličnosti između Musaa, 'alejhi's-selam, i našeg Vjerovjesnika: Mi smo vam, zaista, poslali Poslanika da bi svjedočio protiv vas isto onako kao što smo i faraonu poslanika poslali.Zapravo, i nema potrebe za drugim dokazom. C. OSTALE OSOBINE Treća rečenica u Tevratu je: Abdullah ibn Amr ibn As, Abdullah ibn Selam i Ka'bu'l-Ahbar, radijallahu 'anhum, trojica su ljudi koji su bili poznati po tome što su najbolje poznavali prijašnje Objave. Oni prenose jednu rečenicu iz Tevrata, čiji se sadržaj nije bio toliko iskvario dotad, a ta je: „O, Vjerovjesniče! Mi smo te poslali kao svjedoka, donosioca radosne vijesti, upozoritelja i kao zaštitu onima koji ne znaju čitati i pisati! Ti si Moj rob i Moj poslanik! Tebi sam dao ime Mutevekkil (onaj na čiju se pomoć drugi oslanjaju). On nije grub i nepristojan. On ne uzvikuje i ne govori krupnim glasom po čaršiji! On na zlo ne odgovara zlim, ali oprašta i milostiv je. Allah neće uzeti njegovu dušu sve dok krivi narod ne krene Pravim Putem i kaže: La ilahe illallah.“ Sada razmislimo: na koga se odnosi ovo obraćanje u Tevratu? Bez potrebe da ulazimo u neko dublje analiziranje, spoljašnje značenje ove rečenice pokazuje nam da se ona odnosi na pejgambera koji će doći, a taj koji će doći je Muhammed, sallallahu 'alejhu ve sellem. On je vjerovjesnik poslan cijelom čovječanstvu. U vezi s tim, ova rečenica kao da njemu želi reći: Tebe sam poslao cijelom čovječanstvu da ih obraduješ ako budu slijedili Pravi Put i da ih opomeneš o ishodu njihovog slijeđenja stranputice. Ti ćeš se suprostavljati zlim djelima i zaustavit ćes padanje ljudi u dubine džehennemske. U isto vrijeme, ti češ biti svjetlost onima koji su zalutali po krivudavim putevima i dohvatit ćeš ih za ruke i uvest ćeš ih u Džennet tako što će stići do Allahove ljepote. Tebe sam poslao kao utočište skupini nepismenih ljudi koji su živjeli u neznanju (džahilijetu). Kada te budu slijedili, bit će zaštićeni i potpomagnuti. I sve dok se budu oslanjali na tvoju pomoć, nastavit će da žive. Ti si Moj rob i poslanik. (Da, mi, učeći et-Tehijjatu na svakom sjedenju spominjemo njegovo robovanje i poslanstvo). Ja sam ti dao ime Mutevekkil. Cio svijet da stane ispred tebe i da se počneš boriti sa njim, opet nećeš i koliko trun straha osjetiti. Da, svaki pejgamber je imao specifičan vidik tevekkula-oslanjanja na Allahovu, dželle šanuhu, pomoć, ali si ti u tome drugačiji od njih. Zato sam Tebe nazvao Mutevekkilom. Zatim se obraćanje okreće prema nevidljivom svijetu, a to je u ovom slučaju kompliment: „On nije srdit čovjek i nije taj koji napada one oko njega. Suprotno tome, on je čovjek lijepog morala, ponosa, ozbiljnosti i sigurnosti. On ne galami po ulici, jer takva vrsta truda za privlačenjem pažnje samo je znak slabosti i oholosti. A on je daleko od takvih negativnih osobina i od njih je čist.“

On nikako ne uzvraća zlim zlo. Jedan beudin došao je kod njega, dohvatio ga za džubbe i drsko mu rekao: „Daj mi moje pravo!“ Ovakvo ponašanje, je naljutilo ashabe, navelo je Allahovog Poslanika, koji je simbol milosti, sa se nasmješi i da kaže: „Dajte ovom čovjeku ono što traži!“ Da, on je opraštao krivice koje niko ne bi oprostio. Samo nemoj reći da je u pitanju suprotnost šeriatskim propisima! Samo zamislite šta je rekao Mekkelijama koji su mu počinili toliko zla, i to onoga dana kada je mogao da učini ono što poželi. Kazao im je: „Idite, svi ste slobodni!“ Allah, dželle šanuhu, Svoga Miljenika neće uzeti i nije ga uzeo k Sebi svek dok ljudi, koji su toliko živjeli u neznanju i ljijedili stranputicu, ne budu krenuli Pravim Putem slijedeći svijetlost koju je on donio. Njegovo uzdignuće ka Najvećem Prijatelju dogodit će se onda kada upotpuni vjeru i završi sa svojom dužnošću. Ljudi koje je on odgajao, kad su došli na nivo da Ga predstavljaju na pravi način, on se rastao sa njima i otišao istinskom prijatelju. Jer Njegova ovosvjetska obaveza tek tada se završavala. Da, Tevrat o njemu govori tako, a on je, kada je došlo vrijeme, svojim slavnim životom to predstavio. Začnije, ono što je u njemu opisano – to je način života Allahovog Poslanika. Ako je tako, ko bi drugi bio taj veličanstveni vjerovjesnik o kome govori Tevrat? Ima li slična čovjeka sa takvim životom u povijesti čovječanstva? Svakako da nema. Onda čovjek o kome govori Tevrat nije niko drugi do hazreti Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem. 3. RADOSNE NAJAVE IZ IZDŽILA (EVANĐELJA). A. FARAKLIT. U jednoj rečenici Ivanovog evanđelja kaže se: „Mesih reče: Ja dolazim mom i vašem Gospodaru. On će vam poslati Faraklita, koji će vam donijeti jasna tumačenja.“ Faraklit označava duh istine ili onoga koji je u potpunosti odvojio istinu od neistine. Naravno da je Allahov Poslanik duh Istine, zato što su mrtva srca ošivjela samo uz pomoć Istine koju je on odnio. On se borio toliko da ljudi krenu Pravim Putem da je samog sebe žrtvovao. Odvojiti Istinu od neistine moglo se dogoditi samo putem jedne takve borbe i truda. I evo, pojavio se Faraklit, koga je najavio hazreti Mesih. A on je Sunce oba svijeta, Allahov posljednji vjerovjesnik, hazreti Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem! U Ivanovom evanđelju, u 14. poglavlju, u 15. i 16. rečenici kaže se: „Ako mene volite, slijedite moja naređenja! Ja ću se moliti mome Gospodaru i On će vam poslati drugog utješitelja i duh istine (Faraklit) da bi bio sa vama zajedno.“ A sada da redom pogledamo i sljijedeče rečenice: „Faraklit je jedan takav Sveti duh koga će Gospodar poslati sa mojim imenom (kao vjerovjesnika). On će vas podučiti svemu i podsjetiti će vas na ono što sam vam ja kazao.“ „Kada dođe Faraklit, on će posvjedočiti za mene, a i vi mi posvjedočite.“ „Ja vam govorim istinu. Moj odlazak za vas će biti bolji. Jer ako ja ne odem vama, Faraklit neće doći. Ali ako ja odem, njega ću vam poslati.“ „Kada dođe Faraklit, on će prekoriti cio svijet zbog njihovih grijeha i poslije će ih odgojiti.“ Prvi Indžil bio je na hebrejskom jeziku. Kasnije je preveden na grčki jezik. Prijevodi na arapskome jeziku koje mi posjedujemo prevedeni su sa grčkoga jezika. Ime Faraklit prolazi u prvim prijevodima na grčkome jeziku; zbog toga ne znamo kako se izgovara ova riječ u orginalu na hebrejskom jeziku. U arapskome jeziku Faraklit je preveden u orginalu grčki, odnosno, ova riječ je ušla u arapski jezik tako što je arabizirana. Ali mi se nećemo zadržavati samo na ovoj riječi da bismo govorili o ovoj temi. Možda ćemo poraditi na tome da vidimo kako su se obistinila sa svojstva koja se spominju u Indžilu u vezi sa posljednjim vjerovjesnikom u životu našeg poslanika. Za početak da navedemo riječi jednog zaljubljenika u Pejgambera. Da, kako je lijepo rekao hazreti Mevlana: U Indžilu je data svaka Mustafina odlika; on je more radosti i tajna svih poslanika. Njegovo odijelo, izgled, bitke, post i jelo – sve se pojedinačno u Indžilu navelo. B. VOĐA SVIJETA. U Ivanovom evanđelju, u 14. poglavlju, 30. rečenici, kaže se: „Mesih je rekao: Ja više sa vama neću mnogo govoriti, jer dolazi vođa ovog svijeta. Kod mene se nikako ne mogu naći njegova svojstva.“ U 72. poglavlju Zebura, u 8. rečenici i dalje, kaže se: „On će vladati od mora do mora i od rijeke do kraja kopna. Stanovnici pustinje će pasti pred njim na koljena, a njihovi neprijatelji će lizati prašinu. Vladari Teršiša i Otoka donijet će im porez, a vladari Šabe prinijet će im poklone. Svi vladari će se pogeti pred njim i potčinit če mu se svi narodi.

Takošer će on spasiti onoga koji poziva u pomoć i koji je bez zaštite. Siromasnima i onima koji zavise od milostinje činit će dobročinstvo i spasit će duše sirotinje. Spasit će ljude od nasilja i tiranije, a njihova krv kod njega će biti dragocjena. Živjet će i bit će mu dato zlato Šabe. Za njega će svakog dana učiti dove i hvaliti ga. Njegovo ime je vječno i beskrajno sve dok Sunce postoji. Ljudi će njime biti blagoslovljeni. Svi narodi će govoriti za njega da je blagoslovljen.“ Kao što smo gore napomenuli, mi smo u ovu temu ušli samo sa namjerom da bismo dali jednu ideju. Više nećemo ulaziti u detalje ovog predmeta. Stav je islamskih učenjaka da su izvorni Tevrat i Indžil doživjeli preinake, pa ipak, unatoč tome, u današnjoj Tori I evanđelju moguće je naći mnoštvo istinitih mjesta, znakova i dokaza o poslanstvu Allahovog Poslanika. Ako bi ubuduće, inšallah, sretni i vrijedni historičari uz uloženi trud pronašli najmanje izmjenjene primjerke Tevrata, Zebura i Indžila, mislimo da onda ne bi bilo potrebe za bilo kakvim komentarima i objašnjenjima za dokaze o Allahovome Poslaniku i da bi ih čak i svaki obični čovjek razumio. Možda se u hadisima u kojima se govori da će kršćanstvo biti pročišćeno ukazuje upravo na to. S druge strane, Knjigom i sunnetom je potvrđeno da se Allahov Poslanik sa svojim ashabima spominje u Tevratu i Indžilu, što znači da je zabluda i nevjerništvo negirati tu činjenicu.

F. ON JE DRUGAČIJI ČOVJEK. Nesretni čovjek modernog doba, isto kao što je izgubio mnoga mjerila moralnih vrijednosti, također je u potpunosti pomješao svoj pogled, ponašanje i mišljenje prema vjerovjesnicima, a posebno prema sultanu svih pejgambera, Muhammedu, sallallahu 'alejhi ve sellem. Međutim, gledati na njega kriterijumima kao na običnog čovjeka nije ispravno, zato što je on čovjek koji je poslan sa posebnim sposobnostima i sa posebnom dušom da bi iznova dizajnirao ovozemaljsku kuglu i da bi otvorio nove vidike čovječanstvu. Procjeniti njega mimoilazi sve nase kriterijume! Tim povodom, ko god bude govorio o njemu, ne može ga u potpunosti opisati. Jedan od onih koji su ga na najbolji način shvatili jeste Hassan ibn Sabit, koji kaže: Ja nisam uljepšao Muhammeda svojim riječima, već sam Muhammedovim imenom uljepšao svoje riječi. Svim lijepim riječima ljepotu daje spominjanje njegovog lijepog imena. Inače, neše riječi njemu ne mogu donijeti ništa, je On ne zavisi od njih. I Ebu Tammam sa manjom štednjom riječi koristi iste izraze. Također, i mislilac dvadesetog stoljeća iste riječi koristi za Kur'an-i kerim: Va ma medahtu'l-Kur'ane bi kelimati, velakin medahtu kelimati bi'l-Kur'an. Sve što je ovdje navedeno rezultat je podjele zajedničkog osjećaja i istog razmišljanja. Svi su uzeli inspiraciju iz istog izvora i izgovorili su iste stvari različitim izrazima. Ono što je bilo nejasno neko od njih bi to razjasnio, dok bi drugi to isto još poetičnije izgovorili. Na kraju, svi su se okretali i stajali oko iste osovine. I mi na isti način spominjemo blagodati sa svih strana, a naročito uzvikujemo naše oduševljenje što smo njegov ummet, i osjećamo se posebno nagrađenim. Koliko god da zahvaljujemo našem Gospodaru – malo je što nam je podario najveći ni'met, a to je da smo priadnici ummeta Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem! To je jedan Allahov dar! On daje kome hoće Svoje darove, i koliko On hoće. Međutim, taj dar je toliko obiman da se ne može nijednim nama datim mjerilom izmjeriti. Da, naspram drugih, to je nama poklonjeno more dobročinstva koje nema obala... Međutim, ovdje postoji druga strana za koju ne mogu a da ne postavim pitanje: Da li imamo srce i dušu dostojne ovog sultana? Da li Sultan nalazi na tome prijestolju? Da li su naša srca svakog trenutka otvorena za njega? Da li našim srcima i razumima, dok sjedimo, ustajemo, jedemo, pijemo i u svim ostalim pokretima, vlada razmišljanje o hazreti Muhammedu, sallallahu 'alejhi ve sellem? I da li se u svom životu u potpunosti krećemo linijom njegova života? Ako na ova pitanja odgovaramo pozitivno, onda smo postigli pun pogodak. Prema tome, odsad nam, snove i maštanja uvijek ukrašava ljepota njegovog i lijepog lica i, jednostavno, to znači da smo postali prava skupina sljedbenika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem. Skupina koja svoj moral uskladi sa njegovim moralom i koja okiti svaki svoj korak u životu sa Muhammedovim, sallallahu 'alejhi ve sellem, lijepim ponašanjem, element je ravnoteže na ovozemaljskoj kugli. Po mome mišljenju, jedini razlog što nismo još pronašli tu ravnotežu leži u tome što još nismo stigli do željenog nivoa u duhovnosti prema Muhammedu, sallallahu 'alejhi ve sellem. On je čovjek koga je Allah, dželle šanuhu, odabrao i posebno stvorio. Njegov dolazak za nas je najveća sreća zato što su čak i Dženneti stekli ugled njegovim ulaskom u njih i ukazivanjem časti njima. Tim povodom naša je najveća obaveza da ljudima govorimo o njemu, i to prema njegovoj veličini. Jer kada čovječanstvo shvti ovo sultana i kada ga počene slijediti, uzdići će se do istinskog ljudskog nivoa. I ja sam za to donio odluku i zanijetio. Ali na samom početku priznajem da nisam ja junak tok mejdana i govornik toga govora. Ipak, jedina moja želja je da radim na tome da se on shvati. Moje jedino umijeće je moja iskrenost o ovoj temi. Dugo vremena sam sebe smatrao jednim Kitmirom koji stoji ispred njegovih vrata, i na taj način sam tješio samog sebe. Međutim, što je više vrijem prolazilo, počeo sam da djelimično gubim nadu. Zatim sam samom sebi rekao: Kamo sreće da sam umjesto čovjeka stvoren kao mubarek dlaka na njegovom mubarek tijelu! Da, samo da sam mogao biti blizu čovjeka koga je Allah, dželle šanuhu, obdario raznim darovima! Dugo sam tako razmišljao, ali što sam više stjecao znanja o njemu, vidio sam da meni ne pripada ta čast. Moja jedina trenutna želja i volja je da se nađem neđu pripadnicima njegvog ummeta.

Jer se nadam da Allah, dželle šanuhu, neće ostaviti one koji se nalaze u toj skupini bez njegovoga šefa'ata! Kazat će: „Oni su takva skupina da onaj koji je sa njima ne može biti nesretan“ i uvest će me u tu skupinu. Da, i pored toga, odlučio sam da govorim o toj veličanstvenoj ličnosti. Trudim se samo da u srca mladih generacija bacim jednu žeravicu koja će podložiti vatru ljubavi prema njemu. Šta da kažem? I ja ću kazati kao što je kazao mrav kada je odlučio otići na hadžadž! Zapravo, jedina moja želja je da umrem na tome putu. On je čovjek potpuno drugačijih dimenzija. Na nama je da se trudimo da slijedimo liniju njegova ponašanja i da sebe odlučno usmjerimo prema njegovim frekvencijama. Kada se to obistini, onda će među nama započeti otvoren i šifrovan govor. Lično će Allahov Poslnik time rukovoditi. Rukovodstvo će biti u njegovim rukama. Kvalitet skupine ljudi kojom će on rukovoditi bit će toliko veličanstven, dubok i pošteđen od svake vrste objašnjenja i opisa da će navesti čak i meleke da im pozavide! Možda nekome ovo što govorimo ne izgleda objektivno. Kakva žalost! I pored toga što vidimo kako svakoga dana po četiri-pet mladića svijetlih lica duhovno primi po nekoliko radosnih vijesti od Resullullaha, i što neki govore da imaju vezu sa njim u vidljivom svijetu, direktno, bez zavjesa i bez koprena!? On je svojom duhovnašću, a po nekima i sa sovjim prosvijetljenim tijelom, uvijek među nama. Imam Sujuti govori da se otvoreno više od sedamdeset puta lično susreo sa Allahovim Poslanikom. Da, on u onom značenju koje mi shvatamo nije umro, već samo promjenio životne dimenzije. Pogrešno je shvatiti njegovu smrt kao smrt bilo kojeg čovjeka. Jer, Kur'an čak i za šehide, koji su dva nivoa niže od vjerovjesnika, kaže da ne govorimo da su mrtvi. Ako je tako, onda, kako je moguće, u značenju koje mi shvatamo, za njega da kažemo da je mrtav? Svakako, možemo reći da je on prešao u druge dimenzije života. Zbog toga, ljudi čiji vidici dopiru do tih dimenzija, njega lično mogu tamo vidjeti! Oni koji su spašeni zatvora tijela i materije i koji su dospjeli do životnog nivoa srca i duše, mogu živjeti prošlost i budućnost u isto vrijeme. Eto, ti ljudi tih dimenzija u ovom trenutku sjede pored vas, a ujedno se nalaze koljeno uz koljeno sa Allahovim Poslanikom u sretnom periodu. Neki od evlija koje nazivaju ebdal u istom trenutku mogu se naći na nekoliko mjesta. A zašto oni koji je sultan svih poslanika ne bi mogao da se nađe i na Ahiretu i na ovom svijetu, i ispred nas, i ispred meleka, i ispred vjerovjesnika? Nalazi se i naći će se! Sve ovo što sam kazao namjeravam da stavim kao temelj onoga o čemu ću govoriti. Kada govorimo o vjerovjesnicima i o našem Vjerovjesniku, mnogo je bitan nijjet (namjera) i naš pogled na njih. Ako shvatanje nekih vjerovjesnika, evlija, dobrih ljudi i Allahu bliskih robova zahtijeva čistoću srca i bistrinu duše, kako onda shvatiti velike vjerovjesnike ako neko živi u maglovitij klimi materijalizma? Ako je tako, onda je neophodno da pažljivo svim svojim lijepim osjećajima radimo na tome da ih shvatimo. Naročito ako se želi govoriti o ličnosti hazreti Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, onda se pažljivost treba nekoliko puta povećati. Ono što je sivima poznato jeste da će svako nešto osjetiti i primjetiti prema moći srčanog pogleda. I njega u potpunosti u pravom značenju neće moći niko da shvati. Da, kao što je rekao Busiri: A kako mogu spoznati njegovu bit ljudi koji svoje živote provedu tražeći zaborav u snu?! Ne, kunem se da ništa ni trun ne uveličavam dok ovo govorim. Samo želim otvoreno iznijeti realnost pred naše oči. I molim svog Gospodara i prosim od Njega da me učini uspiješnim da o njemu govorim onako kako će On biti zadovoljan.

1. POGLAVLJE. OSOBINE VJEROVJESNIKA I NAŠEG VJEROVJESNIKA. A. SVRHA SLANJA VJEROVJESNIKA. Pored toga što među pejgamberima postoje razlike prema njihovim deredžama, svi su oni odabrane duše kojima je pripala čast da se u njima manifestuju svojstva Allaha, dželle šanuhu. njih je Allah, dželle šanuhu, prihvatio kao Sebi bliske, „uzgajao u staklenicima“ zatvorenim za druge, odgojio ih i nije dozvolio da se u njihovim milsima nađe išta drugo izvan Njega. Kao i svi vjerovjesnici, i naš Vjerovjesnik, ispred svih njih, nije razmišljao ni o čemu drugom osim o svome Gospodaru. Da, sve ostalo nije moglo da zamuti njegove vidike i da ga pokrene. Kada je otvorio oči, vidio je samo svoga Gospodara, a i kada je odlazio sa ovoga svijeta, opet je vidio Njega izgovarajući riječi: „Allahu moj, želim samo Tebe, Najvećeg Prijatelja.“ A sada čujemo od hazreti 'Aiše, radijallahu 'anha, šta se dogodilo: „Kada bi se razbolio, Allahov Poslanik bi dolazio kod mene i govorio mi: „Uči dovu.“ Onda bih ja uzela njegovu mubarek ruku u svoju i, nadajući se da će njenim berićetom doći ozdravljenje, stavila bih je na njegovu glavu i učila bih dovu. Posljednji put kada se razbolio na isti način sam pokušala da mu uzmem ruku, a on je jako povukao i sam proučio: „Allahumme'r-refiku'l-a'la.“ Bilo je jasno da Allahov Poslanik ne žudi za ovozemaljskim prijateljima već za Istinskim Prijateljem, odnosno za svojim Gospodarem, i želio je otići Njemu u jednoj posebnoj atmosferi. Zašto su vjerovjesnici, a naročito naš pejgamber, čiji je život bio sa takvim dolaskom i odlaskom, dolazili na ovaj svijet i s kojom svrhom su bili poslani? Analiza ove veoma bitne teme zahtjeva davanje važnosti naročito zbog dva glavna načela. Prvo, da bismo shvatili važno i veličanstveno mjesto institucije poslanstva u našem životu i da ne bismo pejgambere smatrali običnim ljudima te da bismo pripremili odgovarajuće znanje za one koji žele njih shvatiti kao takve. Drugo, da bismo ukazali kakav put i principe trebamo da slijede oni koji se danas nalaze u situaciji da obnašaju iste dužnosti, kao što su to radili vjerovjesnici. Obim važnosti ove teme neće se promjeniti s koje god strane da se gleda na nju. Zbog, toga, ne dajući prednost u redoslijedu, mi ćemo poraditi na tome da naša mišljenja o ovoj temi predočimo u nekoliko tačaka. 1. ROBOVANJE ALLAHU. Svrha slanja vjerovjesnika i stvaranja ljudi ujedinjuje se u istoj tački, a to je linija robovanja Allahu, dželle šanuhu. Allah, dželle šanuhu, u Kur'an-i kerimu ukazuje na ovu činjenicu i kaže: Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. Znači, da je osnovni cilj našeg stvaranja spoznaja Allaha, dželle šanuhu, i n pravi način robovanje Njemu, a nije to jelo i piće, niti stjecanje imetka, ili borba za podizanje kuća i zgrada na ovom svijetu. Tačno je da su nam to osnovne prirodne potrebe za ovaj život, ali one nisu svrha našeg stvaranja i postojanja. Zbog toga su nam vjerovjesnici poslani da bi nam ukazali na taj tajnoviti put. U jednom drugom ajetu se kaže: Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema drugog Boga osim Mene, zato se Meni klanjate!Kao i svim ostalim vjerovjesnicima, i našem Pejgamberu je objavljena ta činjenica i na taj način se privlači pažnja na važnost robovanja Allahu, dželle šanuhu. u drugom ajetu se kaže: Mi smo svakom narodu poslanika poslali: 'Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!' I bilo je među njima onih kojima je Allah na Pravi Put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali!“ ovdje se opet spominje svrha slanja vjerovjesnika, a ona je da odvraćaju ljude od obožavanja kipova, i veže se za mudrost njihovog vođstva ljudi na putu robovanja Allahu, dželle šanuhu. PREDNOST NAŠEG POSLANIKA. Stanje kod našeg Vjerovjesnika je drugačije. On, pored toga što je poslat kao milost svim narodima, zadužen je i da prenese poruku i ljudima i džinima da robuju samo Allahu, dželle šanuhu. Abdullah ibn Me'sud, radijallahu 'anh, ovako prenosi događaj koji je doživio: „Otišli smo zajedno sa Allahovim Poslanikom na jedno mjesto. Oko mene je linijom nacrtao jedan krug i rekao mi da se ne pomjeram izvan tog kruga, a zatim se udaljio. Onda sam čuo buku. Ozbiljno sam se uplašio da se nešto nije dogodilo Allahovome Poslaniku. Međutim, zato što mi je rekao da se ne pomjeram sa mjesta, ja nisam ništa poduzeo. Uskoro se Allahov Poslanik vratio.

Upitao sam ga z buku joju sam čuo: O, Allahov Poslaniče, šta bi ona užasna buka koja se čula? Odgovorio mi je: „Grupa džina mi je povjerovala i dala riječ da će me slijediti, zatim su počeli raspravljati međusobno. A onda su se zavadili vjernici i nevjernici. Ti si čuo tu galamu i buku. Pored toga, kazano mi je sve o mojoj smrti“ Allahov Poslanik je svojim posljednjim riječima dao do znanja radi čega je došao. Kao da je htio kazati: Svrha moga slanja je otvaranje puta koji vodi uputi svih ljudi i džina. Danas kada su mi i džini povjerovali i postali pokorni, znači, nema više potrebe da ostajem na ovom svijetu. Ako je tako, onda se sad mogu odvojiti i otići sa ovog svijeta... On je tako razmišljao i ujedno u svojim izrazima kazao tajnu svrhe i cilja svoga poslanstva. Zapravo, on nas je u vezi sa davanjem prednosti onom svijeti ili Ahiretu podučio slijedećom dovom: „Gospodaru moj, poživi me sve dok moj život bude od koristi na ovom svijetu, a kada mi smrt bude korisnija od života na ovom svijetu, uzmi mi dušu.“ 2. DOSTAVLJANJE OBJAVE (TEBLIG). Jedna od svrha slanja vjerovjesnika je dostavljanje vjerskih propisa. Da i oni nisu došli, mi ne bismo znali vjerske propise, zabrane i naređenja i ne bismo nikada znali naše odgovornosti. Ne bismo znali šta je namaz šta je zekat, a šta hadž? Kakvo je stanje sa zabranjenim djelima kao što su alkohol, kocka, blud, prijevara i kamata? Apsolutno, to ne bismo znali. Da, sve ovo i slična pitanja naučili smo putem vjerovjesnika. Ovo ukratko nazivamo dužnjošću poslanstva i svi su vjerovjesnici došli sa istom porukom i isto su govorili što se tiče temelja vjere, iako je u detaljima propisa bilorazličitosti. Ova univerzalna svrha i dužnost svih vjerovjesnika i Kur'anu je spomenuta na ovaj način: I za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali. – A dovoljno je to što će pred Allahom račun polagati!Naravno, svi su oni došli da bi obistinili svoj cilj i svrhu. Tim povodom ni jedna prepreka koja bi se pojavila pred njima nije nimalo utjecala na njih i oni ne znaju šta je strah. Zato što su se uvijek bojali samo Allaha, dželle šanuhu. Na tu temu našem Vjerovjesniku se Allah, dželle šanuhu, obraća slijedećim riječima: O, Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, - ako to ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi! Allah zaista neće ukazati na Pravi Put narodu koji neće da vjeruje! Znači, ako ne budeš u potpunosti obavio svoju dužnost onda se to računa kao da si učinio grešku u svojoj dužnosti poslanstva, a to se ne tiče samo tvog ličnog života, već je to stvar koja je vezana za sav ljudski društveni i individualni život. Jer tvoja je dužnost da osvijetliš cijelo čovječanstvo. Ako ti ne obaviš sovju dužnost, cijelo čovječanstvo će ostati u tmini. Zapravo, on je bio svijestan svoje dužnosti, jer da nije tako, on ne bi bio planiran i određen da se pošalje. Nakon što je uzeo na sebe ovu veličanstvenu dužnost, cio život Allahovog Poslanika prošao je u prenošenju vjerskih propisa i pozivanju u vjeru. On je išao od vrata do vrata i tražio lica i duše kojima bi prenio ono čime je bio zadužen. DOSTAVLJANJE OBJAVE KOD ALLAHOVOG POSLANIKA. Prva ljutnja suprotne strane bila je u obliku nezainteresovanosti i bojkota, a zatim su nastavili sa omalovažavanjem i ismijavanjem. Poslijenja faza bila je svaka vrsta zlostavljanja. Na puteve kojima je prolazio stavljali su trnje; dok je klanjao namaz na glavu su mu stavljali iznutricu od deva; upućivana mu je svaka vrsta psovki i kleveta. Međutim, Allahova Poslanika ništa ovo nije uplašilo i odvatilo od Pravoga Puta, jer to je njemu bila svrha dolaska na ovaj svijet. Čak i najžešće neprijatelje obišao je nekoliko puta. I njima je prenio Božiju poruku. Da, neprijateljima dina i imana kakvi su bili Ebu Džehl i Ebu Leheb ko zna koliko je puta otišao i objašnjavao im Istinu. Da bi makar jedna osoba primila islam, on je obilazio pijaca i išao od šatora do šatora. Gdje god je otišao, zatvarali su mu vrata, međutim, on bi se ponovo vratio na ista vrata i ponavljao iste stvari. Kada je nestalo nade u Mekki, otišao je u Taif. Taif je bio grad izletišta. Taiflije, koje je razmazio rahatluk i bezbrižje, ispali su grublji čak i od Mekkelija. Svi raskalašenici i najgori soj okupili su se i kamenovanjem istjerali iz Taifa Časnog Poslanika. Da, istjerali su njega, Sunce svjetlosti, koje čak ni meleci u lice ne mogu gledati zbog te svjetlosti. Pored Allahovog Poslanika se nalazio Zejd ibn Harise, koga je volio i smatrao kao sina.

Zejd je izložio svoje tijelo kao štit naspram kamenja da bi zaštitio Prvaka svih prvaka, ali kamenje koje je pogodilo njegovo mubarek tijelo ostavilo ga je cijeloga u krvi. Iz takvog netolerantnog ambijenta sklonili su se i zaštitili ispod jednog stabla, gdje se odjednom pojavio Džibril, melek puzdani, alejhi's-selam. Predložio je da, ako daje dozvoli, može sručiti okolna brda na glave ovih oholih ljudi. Čak i u ovim trenutcima, kada je bio tužan i napadnut, Allahov Poslanik to nije prihvatio, prem da je bio pod snažnim dojmom onoga što mu se dogodilo. Nadajući se da će neko od njih u budućnosti povjerovati, meleku je dao odričan odgovor. Zatim je podigao ruke i počeo da se moli svome Gospodaru: „Gospodaru moj! Žalim se Tebi na svoju nemoć, slabost i poniženost od ljudi. Ti među milostivim Najmilostiviji, Ti si Gospodar ugroženih i nemoćnih. Ti si i moj Gospodar. Kome me ostavljaš? Da li onima dalekim koji me gledaju mrko ili pak neprijatelju čijoj si me vlasti prepustio? Ako nisi srdit na mene, ne marim za ovim što podnosim, iako bi mi Tvoja pomoć bila draža. Gospodaru moj, tražim zaštitu u svjetlosti Tvoga lica, koja osvjetljava sve tmine i kojom se uređuju sva djela na ovom i budućem svijetu. Gospodaru moj, čekam Tvoj oprost sve dok ne budeš zadovoljan mnome. Nema snage niti moći da se išta dogodi bez Tvoje moći!“ Dok je On ovako učio dovu, nečujno im se približio jedan čovjek i pred Allahovim Poslanikom stavio posudu sa grožđem i rekao im: „Izvolite, jedite!“ Prvak svih stvorenja na oba svijeta, kada je pružio ruku ka posudi, izgovorio je: „Bismillah“, što znači: „S Allahovim imenom.“ Za slugu koji ih je ponudio grožđem i koji se zvao Addas, ovo je bilo neočekivan događaj. Sa čuđenjem ga je upitao: „Ko si ti?“ Allahov Poslanik je odgovorio: „Ja sam posljednji vjerovjesnik.“ Addas se zatim naklonio njemu i počeo mu ljubiti ruku. Ono što je tražio na nebesima sada je pronašao na Zemlji, i to u jednom neočekivanom trenutku, i na kraju je povjerovao u njega. Da nije bilo ovog posljednjeg događaja, on bi se vratio iz Taifa potpuno žalostan. Ta njegova žalost nije bila zbog njega samog, već zbog toga što nikome nije mogao da se obrati i da im govori o vjeri. Međutim, sada kao da je letio od radosti – jer je Addas njegovim sebebom krenuo Pravim Putom. Naravno, ako nije pogrešio da se kaže, on je „golub“ svih vjerovjesnika. Bez imalo prestanka, na svakom koraku je tražio čiste duše i lica koja će prihvatiti Istinu, a kada bi ih pronašao, ušao bi u njihova srca i davao inspiraciju njihovim dušama. Na taj način svakog dana se oko njega proširivao krug od svjetlosti, i što se on više širio, nevjerništvo je sve više zadalo u bijes. Isto kao što danas nevjerništvo puca od jeda naspram islamskih pokreta na Istok i Zapad, i u tom periodu nevjerništvo je na isti način hvatao bijes od proširenja kruga oko Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem. To ih toliko dovelo u stranputicu da su se jednog dana usaglasili da svi zajedno ugase tu Božiju baklju, isto kao d pušu da ugase Sunce na nebu. Aman, aman! Sunce je samo sredstvo upoređenja za nas. Jer svijetlost koju je on donio u stanju je da hrani Sunce sjajom. Slijedeći ajet ovako ilutrira njihovo smiješno stanje: Oni žele da ustima svojim ugase Allahovo svjetlo, a Allah želi da vidljivim učini svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima. On je i u dvadesetom stoljeću podložio još jednu baklju i kao da je rasijao njene žarnice u naše duše. Na hiljade i na stotine hiljada ljudi krenulo je njegovim putem i stavilo se u službu širenja njegove poruke. Znači, Allah, dželle šanuhu, odredio je da se ponovo pojavi jedna muhammedska atmosfera, jedan krug svjetlosti, i da se ponovo napravi jedan zlatni lanac kojeg neće moći da prekine ni srdžba, ni sila, a ni bijes nevjerništva; to je novi pokret kojeg ne mogu zaustaviti nikakvi šejtanovi napadi. Da, zrna sjemena koja su posijana sa iskrenošću, ako ne danas, sigurno će sutra procvjetati, i svijetlost koju je proširio Allahov Poslanik nikada neće biti ugašena! Kad ga više nije prihvatila Mekka, on je učinio hidžru u Medinu. Tamo je nastavio da širi svoju svjetlost. Tamo će se sukobiti sa munaficima i jevrejima, organizovat će bitke protiv nevjerništva i naći će se na čelu vojske; na bojnim poljima će mu polomiti zube, okrvaviti lice; ostat će gladan i žedan i mnogo puta će vezati kamen za stomak od gladi i tako hoditi, ali uvijek će slijediti Pravi Put. Slijedio ga je i slijedit će ga. Da, on nijednog trenutka nije ostavio svoju dužnost pozivanja u islam! I najmanji detalj vjere je saopćio, objasnio i prenio.

I dok je živio u Medini ili, čak, u periodima dok se borio protiv brojnih agresora, on nije zapostavio pozivanje pojedinaca u vjeru. Da je došao jedan beudin da ga pita nešto što je tog dana sto puta ponovio, on bi mu odmah sa istim zanosom i radošću odgovorio, bez imalo znakova neraspoloženja. Teblig znači upozoravati ljude na Siratu'l-Mustekim, tj. Pravi Put. Zapravo, to je svrha slanja svih vjerovjesnika, pa i njega, Sultana vjerovjesnika. Taj Pravi Put svaki vjernik dnevno najmanje četrdeset puta u svojim namazima molio našeg Gospodara da nas uputi na Pravi Put, odnosno tražimo od Njega da se krećemo putem koji su išli vjerovjesnici, iskreni vojnici i šehidi i da stignemo do cilja do kojeg su oni došli. To je širok put i svako može uzeti udjela u njemu. Jer, kao što je kazano u ajetu, poslejdnji poslanik je poslan svim narodima kao milost. Pored toga, on je svjedok, donosilac radosnih vijesti i opominjatelj, kao što se kaže u slijedećem ajetu: O, Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje. Naš Vjerovjesnik je dvadeset i tri godine na sebi nosio težak teret kakav je dužnost poslanstva, i on je poseban čovjek koji je odradio svoju dužnost kao što nijedan misijonar nije postigao. On se sa takvom dušom i sviješću svakog dana malo-pomalo približavao blagoslovljenom kraju. Bio je na Oproštajnom hadžu. Zapravo, on je u svom životu samo jednom obavio hadž i zato je spojio hadž i umru, mi ovaj hadž nazivamo Hadždžu'l-ekber (Najveći hadždž). I na tome, posljednjem hadžu Allahov Poslanik je uzjahao na kamilu i rekao sve što je trebalo da se obznani. Da, objasnio im je sve počevši od krvnih osveta do prava žena, zatim kamate i međuljudskih odnosa u njihovim plemenima. Zatim se obratio džematu i upitao ih: „Pazite, jesam li vam dostavio?“ I na svako pitanje kada bi džemat odgovorio: „Da, dostavio si nam,“ on bi pozvao Allaha, dželle šanuhu, za svjedoka riječima: „Gospodaru moj, budi mi svijedok!“ On je svoju dužnost obavio na istinski način. Zbog toga je bio slobodne svijesti i srce mu je plovilo u spokoju, te se korak po korak pripremao za odlazak svome Gospodaru. Zapravo, on je čovjek samokontrole; bio je najosjetljiviji među ljudima. Jednostavno, cio njegov život je prošao u takvim pripremama da je sam sebi govorio: „Da li sam proveo svoj život u skladu sa pravom svrhom s kojom me je moj Gospodar poslao?“ 3. LIJEP PRIMJER. Slijedeća stvar za koju možemo kazati da je svrha slanja vjerovjesnika jeste da oni budu lijep primjer svojim sljedbenicima. Allah, dželle šanuhu, u Kur'an-i kerimu kaže: Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi Put... Treba dobro razmisliti: ovdje se kaže da čak i naš vjerovjesnik treba da slijedi vjerovjesnike prije njega, čija imena su nabrojana prije toga. Zapravo, i nama se Kur'an-i kerim obraća ovako: Vi u Allahovome Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na ovome svijetu, i ko često Allaha spominje. Nama su pejgamberi vođe i lideri. Isto kao što u namazu klanjamo za imamom, isto tako u cijelom životu mi slijedimo poslanike, jer on i ostali vjerovjesnici nama su predstavljali način kako se živi istinski život. Oni koji su živjeli u prvim stoljećima slijedili su Allahovog Poslanika do u milimetar. Zbog toga su oni bili te sreće, kao i oni poslije njih, da ih je Prvak svih stvorenja na oba svijeta pohvalio u svojim riječima. Da, Allahov Poslanik je rekao: „Doći će vrijeme kada će jedna grupa ljudi ratovati, pa će biti upitani: 'Ima li među vama onih koji su vidjeli Resullullaha?' Oni će odgovoriti: 'Ima!' Nakon toga će ima Allah dati uspjeha i osvojit će mnoga mjesta. Zatim će još jedna skupina ratovati, pa će biti upitani: 'Ima li među vama koji su vidjeli drugove Resullulaha?' 'Ima!' kazat će oni. I oni će osvojiti mnoga mjesta. Nakon toga će još jedna skupina ratovati i bit će upitani: 'Ima li među vama onih koji su vidjeli one koji su vidjeli drugove Resullullaha?' 'Da, ima!' I oni će osvojiti tvrđave i mnoga druga mjesta.“ Na drugome mjestu Allahov Poslanik ukazuje na vrijednost perioda najbližem njemu pa kaže: „Najbolji među ljudima su oni koji žive u mom vremenu, zatim oni poslije njih, a kasnije oni koji dolaze poslije ovih.“ Jer, oni su se ponašali tako da su radili na tome da budu veoma pažljivi kako bi njihovi životi, osjećaji i misli bili slični životu, osjećajima i mislima Allahovog Poslanika. Zapravo, ličiti na ovog čovjeka, kojeg je Allah, dželle šanuhu, kao model i primjer izabrao, trebao je biti njihov cilj, kao što je bio.

Da, što se tiče ove teme, ljudi iz prve, druge i treće muslimanske generacije su bili pažljiviji od svih ostalih generacija. I oni su sa tog aspekta boli od svih ostalih ljudi iz drugih perioda. Hazreti Mesih Isa, 'alejhi's-selam. Je govorio: „Bajraci su u rukama svetih ljudi.“ Pod ovim pojmom, „sveti ljudi“, on je ciljao na ummet našeg Vjerovjesnika. I ovo je veliko uvažavanje. Allahov Poslanik u jedno hadisu – kojig stručnjaci za hadis, istina, ocjenjuju slabijim (daif) –kaže: „Učenjaci moga ummeta su kao vjerovjesnici Benu Israila.“ Da, oni su dostigli takav nivo u slijeđenju Allahovog Poslanika da je malo iza toga počinjala granica poslanstva. Najzanimljiviji primjer toga je Omer, radijallahu 'anh, koji je ulazeći na vrata robovanja Allahu, dželle šanuhu, skinuo i okvire samih vrata. On je Pejgambera u potpunosti prihvatio kao vodča i cio svoj život učinio sličnim njegovom životu. On je jedinstven čovjek koji je svoj život okitio načinom života Allahovog Poslanika. Kada su mu se otvorila vrata Bizantije i potčinili mu se mnogi narodi i vjerske sljedbe, njegov život se ni trun nije promijenio. Jerusalem, koji je danas žalostan, koji tuguje i koji je zarobljen kao crna mrlja na čelu islamskog svijeta, osvojen je za vrijeme njegove vladavine. Iako je ovaj grad islamska vojska zvanično osvojila, tamošnji svećenici su se jedno vrijeme ustručavali da daju klečeve grada. Kazali su im: „Među vama ne vidimo čovjeka sa takvim osobinama kome trebamo dati ključeve grada, i zato vam ih ne damo!“ Kada je obaviješten o ovoj situaciji, Veliki halifa kreće na put. Zato što nije imao svoju kamilu, posudio je jednu kamilu iz Bejtu'l-mala (Državna kasa) i zajedno sa slugom krenuo na put ka Jerusalemu tako što su naizmjenično jahali tokom putovanja. Sudbina je takva bila, kada su ulazili u grad, red je došao na slugu da uzjaše kamilu. Halifa je sišao sa kamile, i pored svih insistiranja sluge, on ga je natjerao da uzjaše kamilu i ušao je u grad vodeći kamilu za povodac. Oni koji su vidjeli ovaj prizor istopili su se poput svijeća i dali ključeve grada govoreći: „Ovo je čovjek čija se svojstva spominju u našim knjigama!“ Veliki Omer, radijallahu 'anh, bio je ranjen udarcem mača jednog Iranca vatropoklonika i nalazio se u komi. Nije se pomjerao i nije odgovarao ni na čije glasove. Kada bi mu došao sluga i upitao ga da li želji nešto od jela ili pića, on bi odgovorio mimikom da ne želi ili uopće ne bi odgovarao. Ali kada bi mu se kazalo: „Namaz, o, vođo vjernika“, on bih odma odgovorio: „Evo, ustajem! Onaj ko ostavi namaz prekinuo bi vezu sa islamom.“ Na taj način je klanjao namaz među njima a krv mu je tekla. Tako je radio, jer je sve to vidio od Allahovog Poslanika. On je njega slijedio i pokoran mu bio da bi bio primjer onima koji će doći poslije njega. Da, jedan od ciljeva slanja vjerovjesnika jeste da bude lijep primjer svojim sljedbenicima, kao što su i bili. 4. USPOSTAVLJANJE RAVNOTEŽE IZMEĐU OVOG I DRUGOG SVIJETA. Vjerovjesnici su došli da bi zasnovali ravnotežu između ovog i onog svijeta. Sa idejom ravnoteže čovjek je spašen od pretjerivanja i zastarivanja, i na taj način je krenuo Pravim Putem. Da, to nije stanje povlačenja u manastire i ostavljanje ovog svijeta u potpunosti, kao što rade popovi i svećenici, a ni potpuno predavanje dunjaluku i postajanje njegova slluga i roba, već je to stanje stalnog slijeđenja Pravoga Puta, a to je moguće samo uz pomoć svjetlosti Objave. Inače, razumom i savješću ovakva ravnoteža se ne bi mogla zasnovati, a naročito apstraktna nauka čovjeka nikada ne bi uzdigla na taj nivo. Kur'an-i kerim ovu ravnotežu ovako opisuje: I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine! S jedne strane ove ravnoteže, koju je Allah odredio, stoji vaga u kojoj se objašnjava da čovjek govori i pokazuje Allahove, dželle šanuhu, blagodati, kao što je kazano u ajetu: I o blagodati Gospodara svoga kazuj! , a s druge strane je vaga puna upozorenja, kao što je rečeno u slijedećem ajetu: Zatim ćete toga dana za sve blagodati biti pitani sigurno! Hazreti Ebu Bekr, radijallahu 'anh, sav imetak je potrošio na Allahovom, dželle šanuhu, Putu zato što je njegova istinoljubivost to zahtijevala. Za vrijeme njegove vladavine, kao halife, dali su mu da popije jednu čašu hladne vode. Popio je i nakon toga počeo da plače. Čak je rasplakao i one koji su bili oko njega. On je prestao da plače, ali oni oko njega su nastavili sa plačom.

Možda je on plakao još neko vrijeme zbog njihova plača. Zatim je obrisao lice i došao k sebi. Upitali su ga: „Šta te je ovoliko rasplakalo, Ebu Bekre?“ Odgovorio im je: „Jednog dana, dok smo bili zajedno sa Allahovim Poslanikom, on je kao da je nešto pogurao rukom, i kao da je govorio: „Dalje od mene, dalje od mene!“ Ja sam ga upitao: Allahov Poslaniče, nešto tjeraš od sebe, a ja ne vidim ništa. Rekao je: 'Dunjaluk mi se prikazao sa svim svojim ljepotama, i poželio je da me navede da ga prihvatim, a ja sam mu rekao: Idi dalje od mene. I dok se udaljavao od mene ustranu, dunjaluk mi reče: Tako mi Allaha, ako ćeš se ti i spasiti od mene, oni koji dođu poslije tebe neće se izvući iz mojih ruku.' Zaplakao sam strahujući da me dunjaluk nije naveo da ga prihvatim ovom čašom vode!“ Da, on i oni njemu slični, iako su imali mogućnosti da žive životom prepunim raskoši, ipak su uvijek živjeli u ravnoteži zato što je Najsavršeniji vodič i onaj koji zadužuje da se slijedi tako živio. 5. ZATVORITI VRATA OPRAVDANJIMA. Pejgamberi su poslani da ljudi na drugom svijetu ne bi imali nikakvog opravdanja kod Allaha, dželle šanuhu. Ova činjenica u jednom ajetu ovako je opisana: O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahovom imali. – A Allah je silan i mudar. Lideri, osim pejgambera, nisu mogli uvijek uvjeriti mase, pa ako su ih ponekad i uvjerili, ipak zbog toga što su im poruke i prijedlozi bili bez duhovne podrške, nisu mogli mimoići svojstva običnog čovjeka ni s jednom porukom, ni s ijednom riječju i ni s jednim pokretom i zato su se vremenom njihovi slijedbenici rasturali i nestajali kao kada vjetar raznese lišće. Liderstvo vjerovjesnika nije takvo. Kao što smo ranije kazali, oni su ljudi s nekom vrstom narudžbine. Oni su čak i u utrobama svojih majki vjerovjesnici. Njihov život je poput jedne duhovne muzike, a njihovi govori su poput stihova koji se rimuju. Kada oni pričaju, sve stvoreno u potpunosti se ostavi drugih poslova i sluša njih. Da, njihovim dolaskom mnogi događaji se promijene i mnoge duše počnu slijediti njih. Zakoni u prirodi ponekad se zbog njih ne odigraju, a ponekad njihovom željom promijene svoj pravac. Samo pogledajte Sultana svih vjerovjesnika! I kamen, i stablo, i zemlja, i razne životinje, sve sa njim na sebi svojstven način komuniciralo je i dalo do znanja da potvrđuje njegovo poslanstvo. Kao što je kazao Busiri: „Na njegov poziv i stabla su prilazila, čineći sedždu i jezikom svoga stanja govorila: Ti si Allahov poslanik!“ Jer stvari i stvorenja sa njegovim dolaskom dobivaju značenje i izbjegavaju potpuni haod. On je jezikom Kur'ana govorio: Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta. I na taj način kao da je udahnuo dušu i život svakom stvorenju. Sve što smo naučili, naučili smo njega i stvari su zauzele prijestolje mudrosti sa njim. Naravno, i čovjek je u međuvremenu shvatio da nije stvoren naprazno i besmisleno. Svaki vejrovjesnik je došao sa mu'džizama (nadnaravnim događajima) da bi uvjerio ljude u Istinu i da nevjernici ne bi imali izgovora kod Allaha, dželle šanuhu, na Sudnjem danu. Prvak svih prvaka, naš Vjerovjesnik, sa sobom je donio sve mu'džize svih prijašnjih vjerovjesnika i na taj način dokazao da je on onaj koga svi trebaju slušati. Da, svaki ummet je mu'džize svojih vjerovjesnika lično vidio ili čuo, a mi smo za hiljade mu'džiza našeg Vjerovjesnika čuli, i uvijek vidimo Kur'an-i kerim koji je vječna mu'džiza. Nakon toga, niko nema pravo na izgovor. Osnovne istine vjere koje trebamo vjerovati, Allah, dželle šanuhu, uvijek je putem vjerovjenika, koje je potpomagao, jasno i otvoreno predstavio ljudima. Zapravo, to i jeste jedna svrha njihovog slanja. Pored toga, ima još jedna važna činjenica spomenuta u Kur'an-i kerimu: ...A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! Znači, zato što su vjerovjesnici poslani, postavit će se vaga i terazija i svako će biti pitan ne uzimajući u obzir ničije opravdanje i izgovor, jer oni ne postoje. VJEROVJESNIK KOJI NE ZNA NI ČITATI NI PISATI. Naš voljeni prvak, Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, bio je osoba koja nije znala ni čitati ni pisati. Nije učio ni kod koga.

Kur'an-i kerim, objašnjavajući to, kaže: Na takav način mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi Put. Nijedan nauk koji je kazao poslije poslanstva on nije prije toga kazao i nije je ni od koga naučio. Njegov izravni učitelj je bio Allah, dželle šanuhu, i što god je naučio, naučio je od Njega: On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje. Ponekad su mu postavljali pitanja. Kugo vremena bi šutio, a zatim bi proučio objavu koja mu je došla. A ovo je najjasniji dokaz da ono što je on govorio nije rezultat razuma i pameti već rezultat Objave. Zapravo, on nije imao pravo i ovlašćenje da izmjeni Objavu. Njegova dužnost je bila da apsolutno isto prenese ono što mu dolazi od njegova Gospodara. Ovaj ajet na govori o tome: A kada im se kazuje ajeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: „Donesi ti kakav drugi Kur'an, ili ga izmijeni!“ – Reci: „Nezamislivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim – ako budem neposlušan svome Gospodaru – patnje na Velikom danu.“ Nakon što smo naveli ova svojstva Allahovog Poslanika, sada da poradimo na pregledu zajedničkih karakteristika svih vjerovjesnika, a u svemu tome posebno mjesto zauzima naš Vjerojesnik. Na taj način želimo još jednom podsjetiti nerazumne ljude koji napadaju vjerovjesnike ružnim riječima i koji smatraju vjerovjesnike običnim ljudima kao što su oni sami tako što ih kritikuju tvrdeći da se radi o „naučnoj neutralnosti“, da griješe. Da još jednom kažemo stop onima koji su zalutali. Time što ćemo bolje upoznati vjerovjesnike, je voljet ćemo ih više ukoliko ih budemo više poznavali, a onoliko koliko ih budemo veljeli, toliko ćemo težiti da ličimo na njih i osjetit ćemo ljepotu našeg prisustva u njihovoj pratnji na osnovu istine da će „svaka osoba biti sa onim koga voli“ i, s druge strane, da upoznamo svetu povorku dobrih vjernika, a naročito Prvaka te povorke. B. OSOBINE SVIH VJEROVJESNIKA. 1. POBOŽNOST. Njedan vjerovjesnik nije razmišlao kako da započne ovakav ilo onakav stil življenja, niti je tako započinjao. U vezi sa poslanstvom Allah, dželle šanuhu, direktno određuje Svojom voljom koga će među ljudima izabrati za vjerovjesnika. Kada dođe vrijeme. Allah, dželle šanuhu, tog izabranog čovjeka, u potpunosti stvorena i pripremljena za poslanstvo, obavjesti o dužnosti i odgovornosti poslanstva, te on obznani svoje poslanstvo. Svaki vjerovjesnik, prema svome stepenu, dolazi sa Objavom i živi sa Objavom, i kada Objava prestane, on odlazi. I kao što je za naš opstanak neophodan zrak, voda, hljeb i ostale osnovne namirnice, isto tako je za vjerovjesnika neophodna Objava. Oni se hrane inspiracijom koja dolazi od Allaha, dželle šanuhu, poput „prijateljstva“. Od Najsvetijeg izvora inspiracije i svjetlosti uvijek nešto dolazi poput jutarnjeg povjetarca, i oni uz pomoć tog nadahnuća žrtvuju sebe da bi ostali u svojim narodima. Kada se prekine to nadahnuće, oni svojim krilima žude da odlete svome Gospodaru i čekaju kada će poletjeti na drugu stranu. Oni su se svim svojim bićem predali svome Gospodaru. Ono što je On htio i želio da kažu, oni su govorili, i to onoliko koliko im je On dozvolio. I zato što je vjeru s kojom su došli uspostavio Allah, dželle šanuhu, oni su u sovjim obavezama u potpunosti Allahu odani (rabbani) i odgovorni su u obavljanju jedne takve dužnosti kojom ih je Allah, dželle šanuhu, zadužio. Dok obavljaju svoju dužnost, njih ne zanima i oni nisu odgovorni, da li će ih njihov sagovornih prihvatiti ili odbiti. Da, njihova obaveza je samo dostavljanje vjere i njeno objašnjenje. Ono što govore i rade njihovi protivnici, njih uopšete ne zanima. Da popuste u svojoj misiji – toj je nezamislivo! Njihovo generalno pravilo je: „Da mi u jednu ruku stave Mjesec, a u drugu Sunce, tako mi Allaha, ja ne bih odustao od ove misije.“ 2. POŽRTOVANOST. Vjerovjesnici naspram usluge koju obavljaju ljudima ne očekuju nikakvu materijalnu niti duhovnu naknadu. Kur'an-i kerim uz različite uzorke na različitim mjestima navodi ovu njihovu karakteristiku. Njihova zajednička tačka i fokus susreće se u činjenici: Moja nagrada i moja zasluga pripadaju Allahu. Mi, iako ne očekujemo neku materijalnu, ipak očekujemo duhovnu nadoknadu.

Međutim, vjerovjesnici čak ni to ne očekuju, već rade sve čime su zaduženi samo što je Allah, dželle šanuhu, tako naredio, i sva svoja djela procjenjuju sa tog aspekta. Iako je to nemoguće, čak i da znaju da će na kraju gorketi u plamenima Džehennema, ipak su čistoća njihovih ideja ne bi pomutila, i uvijek bi razmišljali samo o svojoj dužnosti, kako će je najbolje obaviti. Pejgamberi su ljudi koji se i materijalno i duhovno žrtvuju, i u tom pogledu nalaze se na vrhuncu među svim stvorenjima. Njih ne pokreće na ovaj trnovit put i tešku dužnost ni ljubav prema Džennetu niti strah od Džehennema, već oni ovu najtežu uslugu obavljaju samo i jedino da bi postigli zadovoljstvo svoga Gospodara. Svaki pejgamber žrtvuje se za druge. Međutim, i u požrtvovanju, na vrhuncu se nalazi Sultan svih vjerovjesnika. Kada se rodio, govorio je: „Moj ummet, moj ummet!“ A i na mahšeru, Sudnjem danu, kada će se ljudi sakupiti na jednome mjestu, govorit će: „Moj ummet, moj ummet!“ Kakvo je to požrtvovanje: kada su vrata Dženneta otvorena do kraja i kada se čeka Njegov počasni ulazak u Džennet, on ostaje da provede najteže trenutke Sudnjeg dana samo da bi sa sobom odveo svoj ummet. Kakvo veliko požrtvovanje: umjesto da sa sobom pozove samo sebi bliske, on sa sobom želi da odvede cio ummet, pa čak i najvećeg grješnika među njima. Da, njihovi duhovni prozori otvoreni su samo prema jednoj tački, a to je Allahovo, dželle šanuhu, zadovoljstvo. Izvan toga, oni su svemu drugom zatvorili vrata. Naročito treba veoma pažljivo da se ponašaju i da pripaze na ovo svojstvo oni koji su danas na svoja leđa preuzeli dužnost vjerovjesnika: da prenose principe vjere i pozivanje na Pravi Put. Jer utjecaj riječi ne potiče od retorike i stilistike, već je skriven u iskrenosti. A to, zapravo, čini neophodnim požrtvovanje. Da bi se ukazalo na to značenje, u Kur'an-i kerimu se kaže: Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravome su Putu! Da, dok oni „šire krila i lete“ po „nebesima Upute“, vi slijedite njih! Jer u ime dunjaluka ništa ne traže od vas. Dobro razmislite o ljudima koje želite slijediti i „izmjerite ih“, da bi vam i dani i noći bili puni ljubavi prema služenju vjeri. Onaj koga želite slijediti treba da izabere pripremu puteva kojima će proći vozila pobjede budućih generacija naspram dočeka veličanstvenih i slave punih dana pobjede. Na njegov svijet duhovnosti, koji je pomiješan sa požrtvovanjem, ne smije pasti ni sjenta tako proste želje. Eto, ovakve lidere i vođe izaberiti za sebe i idite za njima! Allahov Poslanik je žrtvovao samoga sebe. Tokom cijeloga života nije se ni jednom najeo kako treba ni ječmenog hljeba. Ponekad bi prošlo po nekoliko dana, nedelja, pa čak i mjeseci, a u njegovoj sretnoj kući ne bi gorio odžak za kuhanje bilo kakvog jela niti je skuhan ijedan tas čorbe. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu 'anh: „Jednog dana otišao sam kod Allahovog Poslanika. Klanjao je namaz sjedeći. Pošto je završio namaz, upitao sam ga: 'Allahov Poslaniče, jesi li bolestan? 'Ne! Glad, Ebu Hurejre!' – reče mi on. Počeo sam da plačem. Sva stvorenja radi njega su stvorena, a on, Allahu najdraži rob, zbog gladi nema snage da klanja namaz stojeći, već klanja sjedeći. Kada je vidio da plačem, utješi me riječima: 'Ne plači, Ebu Hurejre! Ko na ovom svijetu bude gladovao, na drugom svijetu će biti siguran od Allahove kazne.'“ Jedna žena Ensarijka donijela mu je nešto poput dušeka. Hazreti 'Aiša, radijallahu 'anha, prostrla ga je po hasuri na kojoj se Allahov Poslanik uvijek odmarao. Kada je došao i vidjeo taj prizor, Allahov Poslanik je upitao o čemu se radi. Nakon što su mu odgovorili, on je kazao: „'Aiša, odmah vrati ovo! Kunem se Allahom, da sam želio, Allah bi mi na mojoj desnoj i lijevoj strani stvorio brda od zlata i srebra, ali ja to ne želim.“ Svakako, da je želio, mogao je živjeti luksuznim životom, ali on to nije htio. Jednog dana došao mu je jedan melek, nazvao mu selam, a zatim ga upitao: „Allahov Poslaniče, Allah te selami i pita: Želiš li biti vjerovjesnik vladar ili vjerovjesnik rob? Džibril, 'alejhi's-selam, je pristigao upomoć i predložio mu: „Allahov Poslaniče, budi skroman prema svome Gospodaru!“ I Allahov Poslanik izabra: „Želim biti vjerovjesnik koji jednog dana gladuje, a drugog dana je sit i zahvalan.“ Sjedio bi sa slugama zajedno i jeo bi sa njima. Jednog dana, kada ga je jedna žena vidjela u takvom stanju, rekla je: „Sjedi i jede isto kao sluge!“ Allahov Poslanik odgovara: „Ima li ljepšeg sluge od mene? Ja sam Allahov rob.“ Cio život Allahovog Poslanika ispunjen je prizorima požrtvovanja.

Detaljne primjere o tome ostavljamo hiljadama knjiga koje su napisane o njegovom slavnom životu. Da, prije svega on, zatim i svi vjerovjesnici živjeli su požrtvovano, i naspram usluga koje su izvršavali nisu tražili nikakvu ovosviejtsku ili onosvijetsku nadoknadu. Zbog toga su njihove riječi bile utjecajne. Ako je tako, oni koji žele da im riječi budu utjecajne poput eliksira, prije svega treba da nauče, da naspram svoje usluge ne traže nikakvu nadoknadu. 3. ISKRENOST. Iskrenost je sve ono što se uradi radi Allaha, dželle šanuhu, a također i sve ono što se ne uradi samo radi Allaha, dželle šanuhu, pejgamberi su ličnosti koje su od samog početka djelovanja dostigle tu iskrenost. Zapravo, čovjek sa trudom i radom mođe da postigne jednu tačku iskrenosti, ali poslijednja tačka iskrenosti do koje obični ljudi mogu stići za vjerovjesnike je samo tačka početka. Oni su poput suštine iskrenosti i određeno im je da budu od muhlisina (iskrenih). Kur'an-i kerim ovu osobinu kod nekih vjerovjesnika konkretno spominje na slijedeći način: I spomeni u Knjizi Musaa! On je bio iskren i bio je poslanik, vjerovjesnik. A za hazreti Jusufa, 'alejhi's-sellam, kaže se: ..., jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. Obraćajući se Allahovom Poslaniku, Allah, dželle šanuhu, upozorava i cijeli njegov ummet: Mi ti, doista, objeavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu iskreno Mu se ispovjedajući vjeru! Uza sve to Allah, dželle šanuhu, Svoga Miljenika navodi da kaže: Reci: „Samo se Allahu klanjam, iskreno Mu ispovjedajući vjeru svoji.“ Uzor robovanja, Allahu, dželle šanuhu, jeste Njegovo naređenje, rezultat je Njegovo zadovoljstvo, a plod i voćke su ono čime će nas Gospodar na drugom svijetu nagraditi. Robovanje se proteže kroz cio život i osjeća se u svim pokretima jednog vjernika kao proizvod svijesti i shvatanja. Kada mislilac dvadesetog stoljeća kaže: „Radite radi Allaha, počinjite radi Allaha, činite radi Allaha, i krećite se u krugu Njegova zadovoljstva“, on time daje definiciju iskrenosti i ukazuje nam na njezinu važnost. Iskrenost je ime čovjekove preciznosti i ustrajnosti na Pravome Putu. U ljudskom životu iskrenost ne dopušta ševrdanje. Duhovno putovanje uvijek je usmjereno ka visinama i uspravno je. Zbog toga su oni (iskreni), svoje stanje s kojim bi započeli posao, znali da sačuvaju do kraja, i kada bi došli do najvećeg uspjeha. Ali, takvih je veoma malo! U povijesti čovječanstva, na vrhu ovog horizonta našao se samo jedan čovjek, a to je Allahov Poslanik. Kako da ne bude na vrhuncu kada između njegovog ponašanja od prvog dana kada je počeo da poziva u Mekki i onoga dana kada je osvojio Mekku ni koliko trun razlike nije pokazao u svojoj skromnosti. Mekka je na miran način osvojena. Iako je bilo nekoliko individualnih incidenada, oni se ne mogu generalizirati. Prvak svih stvorenja na oba svijeta, kada je ulazio u ovaj sveti grad iz kojeg je godinama ranije bio protjeran, nije ušao poput komadanta ili osvajača. Toga dana, dok je bio na jahalici, spustio se i posagnuo toliko da je njegova mubarek glava doticala samar. I sve vrijeme dok se nalazio u Medini on nije mjenjao svoje ponašanje. Kada bi ušao kod ashaba, oni bi ustajali na noge. I trebali su ustajati na noge. Čak i mejti (mrtvaci) trebali bi ustajati iz mezara iz poštovanja prema njemu; on je i više od toga zasluživao. Međutim, on je osjećao ozbiljnu neprijatnost kada bi ashabi ustali na noge zbog njega i svaki put bi kazao: „Ne ustajte na noge drugima kao što 'Adžemi' ustaju pred svojim velikanima!“ Da, onako kako je započeo ovu svetu dužnost, tako je i okončao. Njegov život je prošao poput jednog rimovanog muzičkog ritma. Posao koji je započeo završava zavjesom kojom je počeo, a to znači da je postigao izvanredni uspjeh. Čak se može reći da je započeo ovu duhovnu muziku tihim glasom, a na kraju se uzdigao do visoke note koja je probudila Zemlju i nebesa. On je tokom cijelog života u ime Allaha, dželle šanuhu, živio po vjeri, i samo je Njemu robovao. Njegovo srce bilo je puno znanja o Allahu, dželle šanuhu. njegovo oko na svakom koraku je tražilo Allaha, dželle šanuhu, djela. Njegovi svi osjećaji razdraživali su se i pokretali duhovnim ukusima koji su dolazili od Allaha, dželle šanuhu. on se probudio i shvatio Allaha, dželle šanuhu, zaplovio u Istinu i uvijek govorio „Allah“, sa željom koja nije imala kraja. Njegova svijest o dobročinstvu bila je posebnih dimenzija kod njega, jer, kao što je on rekao, dobročinstvo je robovanje Allahu kao da ga čovjek vidi. Ako bi smo željeli opisati ovo stanje, mogli bismo upotrijebiti jedno upoređenje:

dok je neko klanjao namaz okrenut prema ka'bi, on je klanjao u Ka'bi. 4. LIJEP SAVJET. Vjerovjesnici dok su širili islam, nikada nisu ulazili u rasprave. Oni se ljudima približavaju lijepim savjetom, govorom i mudrošću. Zapravo, Kur'an-i kerim se ovako obraća našem Vjerovjesniku: Na Putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!... Njima pričaj mehko i na uvjeravajući način o mudrosti stvari i o tajnama stvorenja, tj. bez povrjede njihovih osjećaja, radi na tome da im zadovoljiš srca i razume! Pejgamberi nimalo, ama baš nimalo nisu pribjegavali demagogiji, raspravi i filozofiranju. Jer, ni jučer ni danas nikome ništa nije moglo da se objasni putem demagogije, ukoliko uzmemo nekolicinu slaboumnih. Zapravo, Allah, dželle šanuhu, nije ih htio zavoditi takvom vrstom besmislice. Njihova dužnost je da principe vjere šire putem mudrosti i lijepog savjeta. Čovjek se ne sastoji samo od razuma i glave; on ima i srce, dušu, tajne i skrivene osjećaje, a sve to treba da se zadovolji i sve to očekuje zadovoljstvo. Vjerovjesnici uzimaju u obzir sve ove ljudske osjećaje i prenose svoje poruke da bi ih uvjerili i zadovoljili sva njihova čula. Rezultat ovakvog ponašanja i dostavljanja vjere, koji ne izostavlja nijednu osobinu čovjeka, biva uputom sagovornika da vjeruje u jednoću Stvoritelja tako što se uklone sve nedoumice, a to, je zapravo, svrha čovjekovog postojanja. Kod onih koji se ogledaju slušajući njihova predavanja u krugu zajedno s njima, javlja se posebno uvjerenje. U njihovom prisustvu, pored očiju kojima se gleda ovaj svijet, otvaraju se čak i poklopčići očiju od srca, pa stvari i problemi koji drugi ne razumiju njima se objelodane i prikažu. Cio svijet i svi ljudi, mada su prepuni nedoumica i sumnji, vjerovatno bi se oni, vjerovjesnici, naspram toga nasmijali ironičnim osmijehom i prošli bi pored njih – jer u „saće znanja“, koja se obrazuje u njihovoj svijesti, ne može upasti nijedna „mušica sumnje“. Allah, dželle šanuhu, ono malo što znaju uvećava ga i hiljadu puta i daje berićet u znanju, a podučava ih onome što ne znaju. Nadahnuća koja im dolaze sa nebesa, i oni, izvršavajuči u potpunosti sve što znaju, nađu jahalicu „čiste riječi“, koja se diže ka nebesima i sve više se uzdižu. Među njima se neki, kao što je bio hazreti Alija, radijallahu 'anh, toliko usavrše i prijeđu zavjese tajne da kažu poput njega: „Da se podigne zavjesa nevidljivog svijeta, moje uvjerenje se ne bi nimalo više povećalo.“ Znači: I da se makne zavjesa nevidljivog svijeta, i na kraju da vidim sve ono što bih vidio, ne vjerujem da bi mi se imalo povećalo znanje u ono što vjerujem jer je moje uvjerenje takvo da sam ja na vrhuncu vjerovanja u nevidljivi svijet. Ova riječ od čovjeka kao što je hazreti Alija, radijallahu 'anh, izrečena je samo u vidu spominjana Allahovih, dćelle šanuhu, blagodati. Allahov Poslanik njega je proglasio ocem svih evlija koji će doći do Sudnjeg dana i to Allahovom, dželle šanuhu, odredbom. Njega je Allahov Poslanik uzeo u kuću sreće i oženio ga sa cvijetom bašče poslanstva, našom majkom hazreti Fatimom, koja je bila najljepša, najfinija, najnježnija, najstasitija među ženama, toliko da je i hurije ostavila iza sebe. Iz ovog braka na ovaj svijet su se rodila dva prelijepa dječaka: hazreti Hasan, radijallahu 'anh, i hazreti Husejn, radijallahu 'anh. Pored toga, sve evlije, Allahovi dobri robovi, i među njima kutbovi uvijek su se javljali iz ovog izvora. Da, isto kao što je hazreti Alija, radijallahu 'anh, bio takav, i oni koji su došli poslije njega u tom zlatnom lancu, u obliku jednog kruga postali su junaci koji su predstavljali tu svijest. Da, ta svijest se razvija kao rezultat imana i islama kod onih koji su se uzdigli do tajne dobročinstva. I oni, još dok su na ovom svijetu, bivi počašćeni kao što je kazano u Kur'an-i kerimu: ...Pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid. To stanje, koga Zapadnjaci nazivaju entuzijazmom, kada čovjek počne da ga osjeća u duši, onda spoljni, vidljivi svijet, ušuti, a glasovi unutrašnjih osjećaja opsjednu ljudsko biće, duša zauzme jedno specifično stanje – jer Sultan znanja je sjeo na prijestolje srca. Nema potrebe da se traži vani! Vjerovjesnik koji je svoje učenike uzdigao na ovaj nivo, kao temelj je uvijek uzimao najopširniju metodu pozivanja, a to je lijep savjet, i zgradu svog poziva u vjeru zasnovao je na tome temelju. Ovo o čemu mi govorimo na najjasniji i najnadnaravniji način objašnjava ovaj ajet:

Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti poči i da vas onome što niste znali nauči. Zbog toga što smo više puta davali primjere na različitim mjestima o tome kako je Prvak svih stvorenja na oba svijeta davao važnost ovoj temi i kako je bio pažljiv, mislimo da nema potrebe više govoriti o tome, ali, ako čemo nešto kazati kao zaključak, onda je moguće ovako reći: On je uvijek mudro, bez manjaka i bez pretjeranosti, govorio sagovorniku prema nivou njegova razuma i srca da bi ga zadovoljio, zbog čega su mnogi, nakon što bi ga saslušali, primali isalm i odvojili se od njega sa imanom i duhovnim zadovoljstvom. Velid ibn Mugire i Utbe ibn Rebi'a, iako su prihvatili da hazreti Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, govori istinu, ostali su zarobljenici svoje oholosti i egoizma, a neki koji nisu povjerovali ostali su žrtve straha i nastavili svoje negiranje, što je, zapravo, u potpunosti njihova mahana. Ponekad neki nisu primili islam zato što nisu mogli da ostave stare navike, kao što je bio slučaj sa pjesnikom A'šom, i tražili su rok da bi sačekali, i ako su umrli prije nego su krenuli Pravim Putem, to se može objasniti samo time što im je sudbina takva bila. U svemu tome nema nikakve krivice i manjkavosti Allahovog Poslanika, i ne može ih biti! 5. POZIV U TEVHID (MONOTEIZAM). U Kur'an-i kerimu se spominje ova zajednička tačka svih vjerovjesnika, kako su se obraćali svojim narodima: „...O, narode moj“- govorio je on – „Allahu se klanjate, vi drugog Boga osim Njega nemate....!“ Misija svakog vjerovjesnika započinje i okončava se ovom veličanstvenom istinom. Ovakva zajednička tačka, oko koje se slažu sve ove izabrane ličnosti, iako su se pojavile na različitim mjestima i u različitim vremenskim periodima i njihovo izgovananje uvijek jedne te iste istine, bez imalo sumnje i ne ostavljajući nikakvih nedoumica, govori nam da to nisu njihove ideje i misli, već da su to poruke koje im dolaze od njihovoga Gospodara da bi ih oni dostavili ljudima. Jer iako se radi o istom pitanju, logično je da je nemoguće da se ljudi različitih sposobnosti i umjeća ujedine u tome, još ako se uzme u obzir to što su živjeli u različitim mjestima i u različitim vremenskom periodima. I vi ste svjedoci da se ljudi koji slijede iste filozofske grupe mimoilaze i imaju različita mišeljenja u veoma malim i prostim idejama, iako žive zajednički u istom vremenu. Mimoilaženje u idjama čiji su izvor ljudske misli i shvatanja i saglasnost u sistemima koje donose ličnosti potpomognute Objavom jasno nam govore da je izvor prvih strast i žudnja, a drugih – Uputa. Da, njihova jednoglasnost i zajednički nastup sa idejom monoteizma nešto je specifično za instituciju poslanstva. Zbog toga Allahov Poslanik kaže: „Najbolja riječ koju sam ja kazao i koju su kazali prijašnji vjerovjesnici jeste: La illahe illallahu vehdehu la šerike leh.“

2. POGLAVLJA. SVOJSTVA SVIH VJEROVJESNIKA. A. ISTINOLJUBIVOST I ISTINITOST (SIDK). Istinoljubivost je osa poslanstva. Poslanstvo se kreće putanjom istinoljubivosti. Svaka riječ koja izlazi iz usta potvrđuje istinu – jer oni nikada ne govore protivrječno. Kur'an-i kerim, opisujući veličinu nekih vjerovjesnika, govori o njihovim svojstvima: Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubljiv, vjeovjesnik. Odnosno, ti se sjeti i spomeni tog velikog pejgambera Ibrahima, 'alejhi's-sellam, u Levh-i mahfuzu ili Kur'an-i kerimu koji je nepromjenljiva istina i reprodukcija Lehv-i mahfuza! On je vjerovjesnik čija je riječ istinita, čija su djela iskrena i ideje ispravne. I spomeni u Knjizi Imsa'ila! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, verovjesnik. I spomeni u Knjizi Idrisa! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik, i Mi smo ga na visoko mjesto uzdigli. Kur'an i kerim, prenoseći obraćanje hazreti Jusufovih, 'alejhi's-sellam, drugova njemu, opet spominje istu karakteristiku: Jusufe, o, iskreni... Kako da oni nisu „opremljeni“ istinoljubljivošću kad Allah, dželle šanuhu, od običnih ljudi traži da budu istinoljubljivi i u Kur'anu hvali one koji su iskreni: O, vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni! Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovome Putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni! a. Oni koji su iskreni u govoru zaslužuju pohvalu. I junaci istinitog govora su pohvaljeni u Kur'an-i kerimu: Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmjenili. Želimo se na trenutak zadržati na nekim značenjima ovog ajeta! Enes ibn Malik je bio sluga Allahovoga Poslanika. Kada je Vjerovjesnik svojim dolaskom počastio Medinu, njegova majka ga je uzela za ruku i dovela kod Njega. Tada je imao samo deset godina. Ostavila mu je Enesa i rekla mu: „Allahov Poslaniče, neka ti je moj sin na usluzi cijelog života.“ On, Enes ibn Malik, radijallahu 'anh, kaže: „U ovom ajetu se misli na mog amidžu Enesa ibn Nadra i njemu slične.“ Enes ibn Nadr, radijallahu 'anh, kada je vidio Allahovog Poslanika na Akabi, neobično ga je zavolio i vezao se za njega kao da ga je opsihrio. Međutim, opravdano nije mogao da učestuje u Bici na Bedru, a Bedr je imao poseban značaj. Isto kao što su ashabi koji su učestovali na Bedru bili izabrani među ostalim ashabima, isto tako su meleci koji su učestovali na Bedru od strane stanovnika nebesa smatrani izabranim melecima. Ovo su riječi Džibrila, 'alejhi's-sellam, koji je lično učestovao u Bici na Bedru i bio komandant meleka. Ali Enes ibn Nadr, radijallahu 'anh, ovu je priliku propustio, zbog čega je bio žalostan toliko da nije mogao ni da spava. Došao je Allahovom Poslaniku i rekao: „Allahov Poslaniče, ako bude suđeno da se josš jednom sukobimo sa njima, tada će nevjernici od mene imati šta da vide!“ Ova Enesova iskrena dova bila je primljena i na Uhudu se pojavio naspram nevjernika. Uhud! Kada se Uhud spomene, čovjek se rastuži – jer je tu sedamdeset ashaba palo kao šehidi! Ko zna, možda, da ne bismo zbog ovog tužnog sjećanja nešto ružno pisali ovome mjestu, Allahov Poslanik, pored toga što je ukazao na jednu istinitu činjenicu, preuzeo je mjeru tako što je, prolazeći pored Uhuda, rekao: „Uhud je brdo koje voli nas, i koje mi volimo.“ Uhud je strmoviti brdo. Međutim, bitka na Uhudu bila je mnogo „strmovitija“. Kako je bilo – bilo je: ashabi nisu mogli sačuvati mjesto straže neko vrijeme, već su promjenili to mjesto i na taj način izašli iz okvira kojeg je Allahov Poslanik zacrtao. Da, to je bila samo potraga za strategijom i odbranom! Tim povodom nije ispravno kazati da se radi o rasulu i porazu; zbog poštovanja prema ashabima, neše shvatanje se kreće tom linijom. U ovom boju Allahov Poslanik je ranjen, mubarek zub mu je polomljen, zaštitna kaciga mu je zašla u lice i cijelo tijelo mu je bilo u krvi. A on, Poslanik milosti, otvorio je ruke i počeo da se moli: „Allahu moj, oprosti mome narodu, jer oni ne znaju.“ Enes ibn Nadr, radijallahu 'anh, trčao je po bojištu i radio na tome da izvrši obećanje koje je prije godinu dao Allahovom Poslaniku. Radio je na tome, ali se i on kao i mnogi drugi približavao posljednjim trenutcima. Da, tijelo mu je bilo isprobijano i živio je posljednje trenutke svoga života! Sa posljednjim osmijehom na licu, svom drugu Sa'd ibn Mu'azu kazao je slijedeće: „Poselami Allahovog Poslanika od mene! Tako mi Allaha, ovog časa osjećam miris Dženneta iza Uhuda.“

Tog da na mnogi šehidi se nisu mogli prepoznati. Nisu mogli prepoznati Hamzu, nisu prepoznali Mus'aba ibn Umejra, a za Abdullaha ibn Džahša su donjeli zaključak da je to on tek kada su mu sakupili dijelove tijela. I Enes ibn Nadr je bio u istom stanju. Došla mu je sestra, pogledala mu ruke, jer nije bio posječen po njima zato što je u njima držeo mač, prepoznala ga i, palčući, kazala: „Ovo je Enes ibn Nadr, Allahov Poslaniče!“ Ovaj ajet je opisivao ovog junaka. On je držao datu riječ. Rekao je: „Ratovat ću dok ne umrem“, i umro je. Ni smrt ga nije odvratila od Istine! Ajet govori o njemu da bi on bio primjer drugim vjernicima. Da, nakon što se izgovori La ilahe illallah, svaki pojedinac treba da ostane vjeran ovoj riječi, da vjera ne bi propala, da iman ne bi otišao u provaliju i da obilježja vjera ne bi bila pogažena... Enes ibn Nadr i nemu slični održali su datu riječ. Dokazali su da su junaci i rječju i da su na Pravome Putu – jer oni su predavanja slušali od Prvaka svih stvorenja u vasioni, od Povjerljivog Muhammeda, sallallahz 'aljehi ve sellem. Isto kao što je on istinoljubljiv i povjerljiv, i njegovi drugovi su bili istinoljubivi i povjerljivi... b. Njega je period neznanja upoznao kao povjerljiva čovjeka. Mekkelije ga nisu samo zvale po imenu, već su njegovom imenu dodavali i svojstva El-emin (Povjerljivi) i tako mu se obraćali. On je bio poznat po toj osobini. Blago li se nama što ga u jednom lijepom zirku spominjemo svakog jutra i akšama izgovarajući riječi: La ilahe illallahu'l.meliku'l-hakku'l-mubin, Muhammedun resullullahi sadiku'l-va'di'l-emin. („Nema drugog Boga osim Allaha, koji je Vladar, Istinit i koji orvoreno postoji. Muhammed je Allahov Poslanik, koji datu riječ i obećanje izvršava i koji je Povjerljiv.“) Ka'ba je bila popravljena i vraćanje Hadžeru'l-esveda (mi ga zovemo Hadžeru'l-es'ad, tj. najsretniji kamen) ponovo na svoje mjesto bilo je problematično.Pripadnici plemena su već izvadili mačeve i svi su tražili da ta čast njima pripadne. Na kraju su donjeli odluku: prihvatit će da presudi onaj koji prvi uđe u harem Ka'be. Svi su sa uzbuđenjem čekali. Naravno, Allahov Poslanik nije znao ništa o tome. Kada su ugledali njegovo ruzičasto lice sa osmijehom koji i prijatelju i neprijatelju govori o njegovoj povjerljivosti, počeli su od radosti da skaču i svi zajedno da uzvikuju: Emin. Kazali su da će svi, bez ikakvih uvjeta, biti zadovljni odlukom koju on donese, zato što su imali potpuno povjerenje u njega. Allahov Poslanik tih dana nije bio još zadužen poslanstvom, ali je bio čovjek u koga su svi imali povjerenja i nosio je sva svojstva koja treba imati jedan vjerovjesnik. Da, vrijednost je istinska kada je čak i neprijatelji priznaju. Kao primjer toga imamo ebu sufijana, koji je priznao njegovu istinoljubivost iako je bio jedan od najvećih neprijatelja našeg Vjerovjesnika. Allahov Poslanik je poslao pisma svim vladarima u okolnim zemljama. Jedno od tih pisama poslao je i Herakliju (Hirakl), vladaru Bizantije. Heraklije je pročitao pismo od početka do kraja. On pozva Ebu Sufijana, koji se tih dana nalazio u oblasti Šama, da ga upita za Allahovog Poslanika. Među njima se odvio slijedeći razgovor: - Ko ga više slijedi, siromašni ili imućni ljudi? – Heraklije upita Ebu Sufijana. On odgovori : -Siromasi. – Od onih koji su mu povjerovali, da li se neko vratio u staru vjeru? – Dosad, ne! –Povećava li se broj njegovih sljedbenika ili se on smanjuje? – Svakog dana pomalo raste. –Jeste li ga čuli da je ikada u svome životu slagao? – Ne, niko od nas nije čuo njega da laže. Nakon utjecaja samog pisma i odgovora koje je čuo od Ebu Sufijana, koji je bio jedan od najžešćih neprijatelja islama, dirnut u srce, Hiraklije nije mogao sebe zaustaviti a da ne kaže: „Ne može se zamisliti da čovjek koji toliko vremena nije slagao nijednom čovjeku, izgovori laži prema Bogu!“ U ovom događaju, koji smo obradili samo sa one strane koja je u vezi sa ovom temom, postoje dva dokaza o istinoljubivosti i istinskom govoru Allahovog Poslanika. Prvi dokaz su riječi bizantijskog vladara Heraklija, koje smo gore naveli, a drugi dokaz su odgovori Ebu Sufijana, koji do tad nije imao još čast da primi islam, kojima je prihvatio i potvrdio istinoljubivost Allahovog Poslanika. Međutim, Heraklije nije imao snage da ostavi ljubav prema vlasti i slavi, zbog čega nije mogao da stekne istinito i vječno blago koje mu je došlo do nogu i na taj način nije postao musliman niti je ušao u skupinu sretnih ljudi.

Pored toga, njegovo primanje pisma od Allahovog Poslanika na lijepo način s poštovanjem jeste njegov gest oštrounosti, a s naše strane, to je jedno priznavanje koje nas čini sretnim; to je priznavanje istinoljubivosti Allahovog Poslanika. Zapravo, Heraklijeve riječi su veoma snažne i mudre. Da, čovjek koji je došao do svojih četrdesetih godina i koji ni u šali nije lagao običnim ljudima, kako može biti da govori laži o Allahu i to kad je već ušao u hodnik koji vodi smrti? Jesit, radijallahu 'anh, još nije bio primio islam. Upitao je svoga sina Ammara, radijallahu 'anh, kuda i kod koga ide. Ammar, radijallahu 'anh, mu je odgovorio: - Kod Muhammeda, sallallahu 'alehi ve sellem. Ovaj odgovor bio je dovoljan Jasiru. – On je povjerljiv čovjek. Mekkelije su ga tako poznavale. Ako kaže da je pejgamber, to je, onda, tačno, zato što niko nije čuo da je on ikada slagao. Ove riječi, ova priznavanja istine nisu ograničena samo na nekoliko osoba, već ko god ga poznavao, u tom periodu svjetlosti i u budućim godinama, svi su saglasno priznavali njegovu istinoljubivost. c. Uvijek je preporučivao istinoljubivost. Isto kao što je uvijek živio tačno i istinoljubivo, također je preporučio svojim sljedbenicima istinoljubivost. Da bi naše riječi bile blagoslovljene, da navedemo ovdje nekoliko njegovih riječi o ovoj temi: „Ko mi bude garantovao šest stvari, ja mu garantujem Džennet: kada govorite, govorite istinu; kada nekome nešto obečate, izvršite dato obećanje; da budete povjerljivi; čuvajte vaša stidna mjesta od grijeha; zatvorite oči haramu; udaljite vaše ruke od harama. Da, on je uvijek živio ispravno, poput strjelice; preporučivao je samo istinu i u tome je na sebi specifičnom istinoljubivošću stigao gotovo do tačke koja je između mogućeg i obaveznog. To je takva tačka da iza nje nema druge istinoljubivosti izvan Allahove, dželle šanuhu, odnosno, Allahov Poslanik je i uistinoljubivosti bi na horizontu blizu kolikodva luka ili bliže. Da, on je, s jedne strane, bio u krugu mogućnosti, ali je, s druge strane, prešao granice svijeta mogućnosti. Isto kao što kaže Kadi I'jad za njega, povodom Mi'radža, da je došao do jednog mjesta u kome nije znao gdje će zagaziti. Rečeno mu je: „Stavi jednu nogu na drugu!“ Svakako je on u svim pogledima bio čovjek, ali ga je Njegova istinoljubivost dovela ovako visokog nivoa. On i nama preporučuje isto pa kaže: „Dajte mi riječ da ćete govoriti samo istinu i da nećete unositi laži u vaš život, ja ču vama garantovati Džennet.“ U jednom drugom hadisu kaže: „Ostavi ono što je sumnjivo i zadovolji se onim u čemu nema nikakve sumnje! Istina učini čovjeka spokojnim i smirenim, dok laž donosi uznemirenost.“ Opet kaže Allahov Poslanik: „Uvijek tragajte za istinom! I da u njoj vidite svoju propast, sigurno ćete u njoj naći spas!“ U drugom hadisu on naređuje vjernicima: „Slijedite istinoljubivost! Istinoljubivost će vas odvesti dobročinstvu, a ono će vas uvesti u Džennet. Ako čovjek bude govorio istinu i uvijek je slijedio, kod Allaha će biti upisan među istinoljubive robove! Čuvajte se laži! Laž vodi čovjeka grijesima, a oni ga odvode u Džehennem. Ako čovjek bude lagao i uvijek slijedio laži, kod Allaha će biti upisan među lažove!“ Spas i uspjeh je u istini. Čovjek, i da umre zbog istine, jednom umre, dok je svaka laž samo po sebi smrt. Ka'b ibn Malik, radijallahu 'anh, kaže: „Ja sam spašen istinom.“ Da, kada se spomene istinoljubivost, nemoguće je a da se ne sjetimo njega. Ka'b ibn Malik, radijallahu 'anh, bio je čovjek čija je riječ bila oštra kao mač, a čiji je mač bio oštar kao riječ. Bio je pjesnik. Svojim stihovima bio je u stanju da psihološki uništi nevjernike. Došao je na Akabu, i dao obećanje Allahovome Poslaniku da će biti uz njega, zapravo, zbog toga je on jedan od prvih muslimana iz Medine, ali nije učestovao u pohodu na Tebuk. Bio je to veoma težak pohod. U ovom boju jedna šaka ljudi trebala je ratovati protiv ogromne bizantijske vojske – i to u usijanoj pustinjskoj vrućini koja sve sagorjijeva. Kretalo se sa takvim razmišljanjima. Pokazane je velika hrabrost. Sevap su stekli oni koji su krenuli, ali ta strašna bitka ostala je samo u mislima, jer se nije odigrala. Allahov Poslanika sve dotadašnje vojene pohode je skrivao, ali ovoga puta je otvoreno kazao kuda se ide i javno sve vjernike pozvao. I pored tog javnog poziva, Ka'b, radijallahu 'anh, nije se priključio ovoj mobilizaciji. Sada da prenesemo tok događaja iz knjiga historije islam, i to iz njegovih usta: „Svi su bili pozvani u boj jer je očekivana teška borba.

Međutim, Allah je odredio tako te se bitka nije odigrala, i to je bio samo jedan pohod poput manevra. Da će biti ovako, ili se znalo ili se nije znalo, ali Allahov Poslanik je dao veliku važnost ovom pohodu. Kao i svi ostali, i ja sam se pripremio. Čak ni za jednu dotadašnju bitku nisam se toliko dobro pripremio. Prvak svih stvorenja na oba svijeta dao je naređenje da se krene, i vojska je krenula. Samom sebi sam rekao: Svakako ću ih sustići, te nisam zajedno sa njima krenuo. Nisam imao drugog posla. Ali me prevarilo moje samopouzdanje u samog sebe. Tako izgovarajući danas, sutra, drugi dan, dani su već prošli. Više nije bilo mogućnosti da stignem Allahovog Poslanika. Morao sam da ga sačekam. I sačekao sam ga. I prilikom tog čekanja, jedan sahat trajao je danima. Da, razmišljao sam šta ću mu kazati. Kako ću pogledati u oči Allahovom Poslaniku? Čekao sam ga razmišljajući samo o tome. Na karaju, sa svih strana pročulo se o povratku Allahovog Poslanika. Zapravo, uvijek je bilo tako. Medina bi ponovo oživila svakim njegovim dolaskom. I sada je na svim licima bilo radosnih osmijeha, jer se Allahov Poslanik vraćao. Na kraju je došao očekivani trenutak. Vojska se vratila u Medinu. Naš Vjerovjesnik, kao što mu je stalno bio običaj, prvo je svratio u džamiju, klanjao dva rekata namaza i počeo da razgovara sa ljudima. Svi su u grupama dolazili u mesdžid, posjetili ga, a oni koji nisu učestovali u pohodu izvinjavali su se navodeći opravdanja. Mnogi koji su bili u situaciji sličnoj mojoj naveli su opravdane razloge i Allahov Poslanik im ih je prihvatio. I ja sam mogao učiniti isto jer, među svima njima, ja sam imao najveću moć ubjeđivanja, posjedovao sam umijeće govora. Ali, kako da slažem Allahovom Poslaniku, kada nisam imao ni jedan opravdan razlog? Mogao sam to učiniti, ali nisam učinio. Kada smo se susreli, Prvak svih stvorenja na oba svijeta, sa tužnim osmijehom na licu, koji me udario u srce, rekao mi je: „Gdje si bio?“ Svoju situaciju sam mu ispričao baš kao što je bilo. Okrenuo je glavu i vrhom jezika rekao: „Ustani, idi!“ Izašao sam vani. Narod me okupio i govorili su mi: i ti kaži nekakav razlog i spasi se! – U jednom trenutku, ono što su mi predlagali kao da mi se svidjelo, ali sam došao k sebi i upitao ih: Ima li koga u stanju sličnom mome? Ima, odgovorili su mi. Kazali su mi dva imena. Obojica su bili poznati ashabi koji su učestovali u Bici na Bedru, bili su to: Murare ibn rebi i Halil ibn Umejje. Da, i oni su kazali istinu kao i ja i nisu naveli ni jedan opravdan razlog, zbog čega su upali u istu situaciju kao ja. Estagfirullah, tražim oprosta od Allaha, dželle šanuhu, oni su ušli u hodnik čekanja. Za mene su obojica bili ljudi koje sam trebao slijediti. I ja sam donio odluku da ih slijedim i da ne navodim nikakav razlog. Za nas trojicu objavljeno je naređenje. Tim je naređenjem obznanjeno da nijedan musliman ne smije sa nama da razgovara. Moja dva druga su se zatvorila u svoje kuće i dan-noć su plakali. Ja sam među njima bio najmlađi i najsnažniji. Izlazio sam na ulicu, išao u čaršiju i odlazio u džamiju na namaze. Međutim, sa mnom niko nije pričao. Većinom vremena sam provodio u džamiji. Dugo vremena sam čekao da se za mene pojavi osmijeh na licu Allahovog Poslanika. Ali, nažalost, svakog dana sam se vraćao kući sa tugom. Taj čovjek, s čijeg lica se nikada nije skidao osmijeh, nije me pogledao niti mi se nasmiješio. Nazivao sam mu selam gledajući mu pravo u usne, da li će se pomjeriti, ali nije bio čak ni najmanjeg njihovog micanja. Mnogo puta kada bih klanjao, vrhom očiju gledao bih u njega. Kada bi počinjao sa namazom, on bi me pogledao, ali kada bi namaz bio završen, izbjegavao me očima. Tačno pedeset dana tako je proteklo. Svi ljudi oko mene i sva mjesta toliko su mi postali strani da sam imao osjećaj da se nalazim u potpuno stranoj zemlji. Ebu Katade je sin moga amidže. Mnogo sam ga volio. I on je mene volio koliko i sebe. Jednog dana preskočio sam preko ograde u njegovu bašču. Nazvao sam mu selam. Nije mi odgovorio na selam. Upitao sam ga: Tako ti Allaha, reci mi, zar misliš da ja ne volim Allaha i Njegova Poslanika? – On uopšte nije odgovorio. Tri puta sam ponovio isto. Poslije trećeg obraćanja rekao mi je: Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju, a zatim je otišao. Kao da mi se cio svijet spustio na glavu. Oči su mi se napunile suzama i počeo sam da plačem. Jadnog dana, dok sam šetao sam po ulicama Medine, čuo sam da se neki čovjek raspituje za mene. Ljudi koje je pitao za mene rukom su pokazivali na mene. Taj čovjek mi je prišao i dao mi pismo.

Pismo je bilo meni namjenjeno. Došlo je od vođe plemena Gassan. Ovaj vladar me pozivao da odem kod njega. U pismu su bile napisane riječi: 'Čuo sam se da te tvoj vladar ostavio. Dođi kod nas! Takvi kao što si ti kod nas imaju visoko mjesto.' Rekao sam sebi: I ovo je jedno iskušenje. Zatim sam pocijepao pismo i bacio ga u vatru. Bio je četrdeseti dan. Allahov Poslanik je poslao jednog čovjeka. On nam je prenio naređenje da se udaljimo os svojih žena. Rekao sam mu: Da li da se razvedem sa njom, šta da radim? 'O, čovječe, junače vjernosti, samo se udalji od nje', reče i ode. Svojoj ženi sam rekao da ode kod svojih. U međuvremenu je supruga Hilalova tražila dozvolu od Allahovog Poslanika da ostane kod njega, jer je Hilal bio veoma star čovjek. Nije mogao da vodi sam brigu o sebi. Allahov Poslanih joj je dao dozvolu. Neki su u meni predložili da idem kod Allahovog Poslanika da i mojoj ženi da dozvolu da ostane kod mene, ali ja to nisam prihvatio, jer nisam znao kako će Allahov Poslanik reagovati na taj moj prijedlog. Tako je prošlo nekoliko vremena i napunilo se tačno pedeset dana. Više nisam mogao da podnesem ovakvo stanje. Život mi je postao crn i tjesan poput mezara. Od tuge, samo što nisam pukao. Kao i svakog jutra, klanjao sam sabah-namaz na ploči od kuće i sjedio. Čuo sam nekoga kako uzvikuje krupnim glasom moje ime. Čuo se glas: „Muštuluk, o, Ka'b.“ Shvatio sam o čemu se radi. Odmah sam pohrlio na sedždu. Tog jutra je, nakon sabah-namaza, Allahov Poslanik objavio oprost za nas. Otrčao sam do džamije, gdje su mi svi stali na noge i čestitali mi. Talha me zagrlio i poljubio me u oči i lice. Kao da sam ponovo doživljavao Akabu. Prišao sam Allahovome Poslaniku i uzeo ga za ruku. I on je mene uzeo za ruku. Mislim: da je u tom trenutku obradovan Džennetom, ne bi se više obradovao. Allahov Poslanik mu je rekao: 'Allah vam je oprostio!' Zatim je proučio ajet koji je objavljen u vezi sa njima trojicom: A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kada im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kada su uvidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega, On je poslije i njima oprostio da bi se ubuduće kajali, jer Allah, usitinu, prima pokajanje i milostiv je. Kada je On proučio ovaj ajet, Ka'b se obratio Allahovome Poslaniku riječima: „Allahov Poslaniče, ja sam spašen istinom! Nakon ovoga dajem riječ da tokom cijelog života neću govoriti ništa drugo osim istine.“ Da, istina poslanstva okreće se oko točka istinoljubivosti. Svaki pejgamber govori samo istinu. Njihov istiniti govor je neophodan. Jer, svaki od ovih ljudi, dok donosi naređenja iz nevidljivog svijeta i dostavlja ih ljudima, ako bi učinio sam jednu malu grešku ili nešto malo zaboravio, sve bi poremetio. Svaka osnovna istinita činjenica koju u ime čovječanstva trebamo znati dolazi na, putem vjerovjesnika. A to je veoma osjetljiva tema koja ne podnosi greške ni poput truna. Zbog toga Uzvišeni allah, o toj činjenici kaže: A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli, i niko između vas ne bi mogao od toga odbraniti. Oni su naspram Božijih naređenja i zabrana poput mejita (mrtvaca) u rukama gassala (gassal je osoba koja gasuli, odnosno čisti i pere, tijelo mrtvaca). Objava ih dovodi na koju hoće stranu i oni se kreću uvijek prema tome pravcu. I onoga trenutka kada se steknu bliskost i naklonost tako što stignu do posljednje tačke, oni ništa ne izgube od te preciznosti. Suprotno gubljenju, oni s jedne strane još dublje ojačaju svoje osjećaje, tako da su neuhvatljivi u tome. d. Bio je junak od riječi. Do njegove četrdesete godine niko nije ni vidio ni čuo da je rekao makar jednu neistinu i da nije izvršavao dato obećanje. Jedna osoba, koja je kasnije imala čast da postane ashab, kaže: „U vrijeme džahilijeta dogovorili smo se sa Allahovim Poslanikom da se nađemo na određenome mjestu.“ Gore sam govorio o džalilijetu. To je period prije dolaska islama. Inače, Allahov Poslanik, čije je srce presvijetlo, nikada nije živio u džahilijetu; on je uvijek slijedio specifičan put za vjerovjesnike. Dalje kaže ovaj ashab: „Ali ja sam zaboravio datu riječ. Tri dana nakon što smo se dogovorili otrčao sam na određeno mjesto. Vidio sam tamo Allahovog Poslanika kako me čeka. Niti mi je vihnuo niti se naljutio. Samo je rekao: 'O, mladiću, namučio si me! Evo tri dana kako te ovdje čekam.“

e. Njegove riječi su potvrdile njegovu istinolubivost. On je od rođenja bio hazreti Muhammed Mustafa, sallallahu 'alejhi ve sellem. Zbog toga, sve što je rekao nakon dolaska poslanstva, svako je povjerovao i potvrdio da je istina. Da, cijeli svijet je potrčao njemu i potvrdio ono što govori: „Istinu govoriš, Allahov Poslaniče!“ Ne samo ljudi, već svaka vrsta stvorenja poslala je njemu svoje predstavnike jezikom mu'džiza. Kao da su mu dali zakletvu. Ovdje želim otvoriti jednu zagradu i mislim da je korisno kazati slijedeće: Svjetlosni govori Kur'ana i hadisa o o svojstvima i lijepim imenima Allaha, dželle šanuhu, nalaze se na najvišem nivou međusobnog uvažavanja. Do takvog nivoa stići nije moguće bilo, niti će biti, putem razuma filozofa, niti srčanim nogama evlija, niti duhovnom dimenzijom dobrih ljudi. Međutim, uzdignuće ovih naprednih duša ka svijetu meleka uvijek pokazuje i pokazat će da će na kraju shvatiti istinost i ispravnost Allahovog, dželle šanuhu, govora i govora Allahovog Poslanika. Kušat će slast u otkrivanju i razmatranju riječi Allahovog Poslanika. Da, sve negove riječi koje je izgovorio o Bogu, tj. Allahu, dželle šanuhu, danas potvrđuju svi koji se bave tom temom i uzimaju ih kao temelj. Čak i govore o temama poput Božanstva, oživljenja poslije smrti i sudbini do u detalje, i to čuvajući ravnotežu između njih. Toliko je jasno objasnio da ni prijašnje ni buduće generacije o tome ne bi mogle nijednu riječ izgovoriti ako bismo zamislili da nema tih njegovih svijetlih objašnjenja. Hazreti Omer i Amr ibn Ahtb, radijallahu 'anhuma, kažu: „Jednog dana Allahov Poslanik je poslije sabah-namaza izašao na minber. Pričao je, pričao i pričao. Proučen je ezan za podne-namaz, on je sišao, predvodio nas u namazu, zatim ponovo izašao na minber i pričao do ikundije-namaza. Nakon što smo klanjali ikindiju-namaz, ponovo je nastavio da priča, i to je trajalo sve do akšam-namaza. Šta je sve ispričao? Teško je sve zapamtiti, ali može se reći da je dotakao svaku temu o kojoj dotad nije govorio. Da, govorio je o prvom stvaranju, o zasnivanju vasione i stvaranju čovjeka i poredao sve njegove faze. Nakon toga je pojedinačno nabrajao sve događaje koji će se dogoditi ljudima do Sudnjeg dana. Da, on se zadubio u prošlost i opisao izglede i osobine svih vjerovjesnika do Adema, 'alejhi's-selam, zatim se okrenuo budućnosti i predočio dan i mjesto sakupljanja na Sudnjem danu, Džennet, Džehennem i sve ostalo. Međutim, on nije pročitao nijednu knjigu i nije prisustovao nijednom predavanju. Ako je tako, onda – kako je mogao sve ovo znati? Da, ima Jedan koji ga je svemu tome podučio, a to je, bez imalo sumnje, Allah, dželle šanuhu, Koji sve zna. Njega je podučavao Onaj koji je iskonski i Koji zna svaki govor i Koji zna sve od Arša do Zemlje i odatle do njenih dubina. I današnji ljudi potvrđuju da ove stvari ne bi mogao ni na jedan drugi način bilo ko drugi da ga poduči, a to je poseban dokaz istinitosti govora Allahovog Poslanika. Da, on je govorio o vjerovjesnicima. Opisivao ih je i davao podatke o njihovim osobinama, i na taj način sljedbenici prijašnjih Objava, kršćani i jevreji, prihvatili su to i nisu se bunili protiv toga, već su govorili: „Da, i u našim Knjigama one se spominju kao što ti govoriš.“ Zar nije dokaz i svjedok misije i istinoljubivosti Allahovog Poslanika, to što on govori o svim prijašnjim vjerovjesnicima i to do u detalje, iako nije čitao Tevrat i Zebur u kojima se oni spominju ili ne spominju? Ovo što sam htio navesti u okviru zagrade iznad je mojih mogućnosti. Zapravo, i čitalac je u meni sličnom stanju i ne bi trebalo da se razlikuje. Da bi se ove stvari shvatile i objasnile, neophodno je da čovjek dosegne nivo da u njih vjeruje i da ih potvrđuje. Ali mi, oslanjajući se na one ličnosti koje su dostigle taj nivo, možemo kazati da na hiljade evlija i dobrih ljudi koji se uzdižu stepen po stepen, zatim filozofi i naučnici koje su svoje glave osvijetlili naukom, kada se susretnu sa riječima Allahovog Poslanika, priznaju da se uvijek na vrhuncu određene teme nalaze njegove izjave, što predstavlja posebnu dimenziju njegove istinoljubivosti i istinitosti. Da, i te potvrde najodabranijih ljudi dokazuju nam da on nikada nije govorio neistinu. Zapravo, ono što je on pričao nije proizilazio iz njega samob. On uvijek govori Božijim porukama i „prevodio“ je Objavu, zbog čega je postao sultan riječi svih vremena i svih mjesta. Mi ćemo ovdje više obratiti pažnju na to kako su dokazi Njegove istinoljubivosti i istinitosti neke Njegove riječi koje je kazao prije četrnaest vijekova, a koje su se vremenom u potpunosti obistinile.

PITANJE „GAJBA“ (NEVIDLJIVOG SVIJETA) SA ASPEKTA ISTINOLJUBIVOSTI. Riječ gajb u Kur'an-i kerimu se spominje u različitim ajetima na različite načine, kao npr: U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zan, On jedini zna šta je na kopunu i šta je u moru, i njiedan list ne otpadne a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi. U ovom ajetu se spominje da je gajb u potpunosti u Allahovoj, dželle šanuhu, moći i vlasti i da gajb ne zna niko drugi osim Allaha, dželle šanuhu, pa čak ni hazreti Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem. Zapravo, zar Allah, dželle šanuhu, ne traži od Allahovog Poslanika da kaže slijedeće: Reci: „Ja vam ne kažem: 'U mene su Allahove riznice', niti: 'Meni je poznat nevidljivi svijet', niti vam kažem: 'Ja sam melek' – ja slijedim samo ono što mi se objavljuje.'“ Reci: „Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?“ Reci: „Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnogo dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti onima koji vjeruju.“ Dok se u suri Džinn kaže ovako: on tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati da bi pokazao da su poslanice Gospodara svoga dostavili, On u tančine zna ono što je u njih, On zna broj svega što postoji. Sada u svjetlu ovog ajeta možemo sačiniti jednu ovakvu analizu: Govoriti „Allahov Poslanik je u potpunosti poznavao gajb“ je zastranjivanje u vjeri, a govoriti: „Nije poznavao gajb“ je pretjerivanje u vjeri. On sam nije znao gajb. Ali kada bi ga Allah, dželle šanuhu, obavijestio, toliko bi znao, i znao je, te se može reći da je stajao naspram ekrana i kazao sve događaje do Sudnjeg dana i predočio ih i objasnio ljudima u glavnim crtama i temeljnim pravilima. Zapravo, ovo je tema na kojoj se želimo zaustaviti. On nije govorio ništa po svom hiru; njegove riječi su bile sve ono što ga je Allah, dželle šanuhu, obavijestio. Kada je Allah, dželle šanuhu, Taj koji obavještava, onda gajb mogu poznavati u vidu kerameta ne samo naš Vjerovjesnik i ostali vjerovjesnici, već i jedan dio savršenih ljudi koji su pripadnici ummeta Muhammedova, sallallahi 'alejhi ve sellem. Zapravo, Allahov Poslanik je rekao: „U mome ummetu ima jedan dio sljedbenika koji su mulhemun.“ Mulhemun su ljudi kojima dolazi nadahnuće od Allaha, dželle šanuhu. Kao primjer za to može se navesti slijedeći događaj. Jednog dana, dok je držao hutbu, hazreti Omer, radijallahu 'anh, vidio je muslimansku vojsku kako su je neprijatelji opkolili, a koja je ratovala na daljini od nekoliko dana hoda, i tri puta je uzviknuo vojskovođi muslimana: „O, Sarija, ka planini!“ Kada je čuo ovaj glas, Sarija je probio obruč na tome mjestu. Zatim, osobe poput Muhjiddina el-Arabija, koje su u potpunosti nagovijestile događaje koji će se stoljećima kasnije obistiniti. Bilo je na stotine takvih koji su govorili o budućnosti kao što su bili Mevlana, Imam Rabbani i Muštak-efendija, ali njihovo priznanje da su time darovani samo zato što su iskreno sa srca vezani za Allahovog Poslanika, i da ta nadahnuća prolaze kroz „muhammedansko cjedilo“, pokazuje na da je on vjerovjesnik Allahovom, dželle šanuhu, dozvolom otvoren za znanja iz gajba. Da, ako su oni koje je on odgojio u tolikoj mjeri obdareni inspiracijama i Božanskim nadahnućem te im je pristupačan gajb, kako onda da je za Prvaka svih stvorenja na oba svijeta nemoguće da poznaje gajb u vidu mu'džize, kada se zna da, kada bi se on stavio na jednu stranu vage, a na drugu cio Ummet, opet bi on prevagnuo? U vjerodostojnim zbirkama hadisa spominje se blizu tri stotine mu'džiza Allahovog Poslanika ove vrste. Većina nagovještaja iz gajba obistinila se na isti način kao što je on kazao, dok ostali događaji čekaju svoje vrijeme. Mi u ovoj skromnoj knjizi ne možemo navesti sve te mu'džize. Samo mislimo da navedemo nekoliko primjera u vidu davanja ideje o tome, a time ćemo se zadovoljiti.. Ove primjere moguće je podijeliti u tri glavne grupe, i to: prva: nevidljive vijesti koje je kazao u vezi sa periodom svoga života; druga: ono što je kazao da će se dogoditi u bliskoj i dalekoj budućnosti; treća: riječi koje je kazao na lahak način, ali ih niko ne može imitirati, a koje će se moći shvatiti tek nakon naučnih otkrića.

NEVIDLJIVE VIJESTI. a. Nevidljive vijesti koje je kazao sa periodom svoga života. 1. Prije svega, Buhari, Muslim i sve ostale zbirke hadisa prenose slijedeće: Jednog dana Allahov Poslanik je izašao na minber. Pogled mu je bio na vidiku gajba i u napregnutom duhovnom stanju je prenosio svome džematu u buketia ono što će se dogoditi. U jednom trenutku je rekao: „Pitajte me danas šta god želite!“ Svi su pitali, a on je odgovarao. Baš u to vrijeme ustade jedan mladić i upita: Ko je moj otac, Allahov Poslaniče?“ Vjerovatno je, u najmanju ruku, čuo od nekoga da mu kleveće oca. Ovog mladića je uznemiravalo to što je kružila ružna priča da mu otac nije taj za koga on govori da jeste. Toga dana je naišao na priliku i upitao Allahovog Poslanika, čije su oči Allahovom, dželle šanuhu, dozvolom uvijek bile otvorene za gajb, ko mu je otac. Vjerovjesnik mu je odgovorio: „Tvoj otac je Huzafe.“ Mladiću je laknulo, jer je bio zadovoljan odgovorom. Poslije toga on će biti pripisivan svome pravom ocu kao sin i jasno će se zvati Abdullah ibn Huzafe es-Sehmi. Abdulah je bio poznat i ugledan ashab, ali, po mišljenju znamenitih ashaba, postavljanje ovih pitanja je uznemirivalo Allahovog Poslanika. U tom trenutku, kada su svi postavljali pitanja, ustao je jedan ashab koji je dobro shvatio duhovno stanje Allahovog Poslanika, a to je, naravno, bio veliki Omer, radijallahz 'anh, i kazao: „Zadovoljni smo da nam je Gospodar Allah, da nam je vjera islam i da nam je vjerovjesnih Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem.“ Ovaj njegov čin pun značenja odškrinuo je prozore kroz koje su se pojavili povjetarci povjerenja koji teku kroz dušu Allahovog Poslanika. Na taj način, izlazi napregnutosti prepustili su mjeto stanju običnosti.Ovaj događaj odigrao se u mesdžidu prepunim ashaba. Svi su potvrđivali ono što je Allahov Poslanik kazao i kao da su svojom šutnjom izgovarali: „Sadakte – Islam si rekao.“ 2. Hadis bilježi Muslim, a prenosilac hazreti Omer, radijallahu 'anh, kaže: „Nalazili smo se na Bedru. Allahov Poslanik je odredio strategiju ratovanja i obišao mjesta gdje će se odigrati bitka. Jedno vrijeme, dok su mu oči gledale u pozadinu zavjese od gajba, kada je gledao vidike budućnosti, rukom je pokazao na neka mjesta govoreći: 'Ovdje će poginiti Ebu Džehl, ovdje će poginiti Utbe, onamo će biti ubijen Šejbe, a tamo Velid.' Nabrojao je još nekoliko imena.“ Nakon bitke Omer, radijallahu 'anh, kune se i kaže: „Sve one koje je Allahov Poslanik spomenuo i pokazao njihovo mjesto pogibije – poslije bitke smo našli mrtve baš onamo gdje je on pokazao prije bitke.“ Da, ovi ljudi koji nisu povjerovali svojim jezicima za vrijeme života Allahovome Poslaniku, sada su svjedočili njegovu istinitost svojim nečistim tijelima –jer se svaka njegova vijest obistinila bez greške, do u tančine. 3. U Ahmed ibn Hanbelovoj zbirci hadisa, Musnedu, prenosi se slijedeći događaj: Allahov Poslanik je jednog dana sjedio sa svojim drugovima u džamiji. Odjednom je kazao: „Nakon kratkog vremena kroz ova vrata će ući čovjek čistog čela i lica. On je jedan od najboljih stanovnika Jemena. Na čelu mu se nalazi trag od ruke meleka koji ga je dotakao.“ Uskoro je došao jedan čovjek baš kao što je rekao Allahov Poslanik. Sjeo je na koljena kod njega i kazao mu da prima islam. Ovaj čisti, lijepi i strasiti čovjek nije bio niko drugi do simbol edeba (lijepog ponašanja) Džerir ibn Abdillah el-Bedželi, radijallahu 'anh. 4. Bejheki u svome djelu Delailu'n-nubuvve prenosi ovaj događaj: Ebu Sufijan je primio islam prilikom oslobođenja Mekke od mnogobožaca, ali mu iman nije još u potpunosti bio ušao u dušu. Dok je Allahov Poslanik tavafio Ka'bu, tuda se kretao i Ebu Sufijan. Jedno vrijeme prošlo mu je kroz glavu: „Kako bi bilo da ponovo sakupim vojsku i povedem protiv muslimana?“ U jedno vrijeme Allahov Poslanik se primakao Ebu Sufijanu i tiho mu kazao na uho: „Opet bismo te uništili!“ Ebu Sufijan je shvatio o čemu se radi. Iman koji mu se dotad kolebao u srcu odjednom se učvrstio. Na istome mjestu odjednom je skočio i uzviknuo: „Kajem se i tražim oprosta od Allaha!“ Ko je obavijestio Allahovog Poslanika o onome što je u jednom trenutku prošlo kroz glavu Ebu Sufijana? Na ovaj način Ebu Sufijan je uvidio da je on Allahov Poslanik i da govori samo istinu.

5. Također se prenosi u vjerodostojnim zbirkama hadisa slijedeći događaj: Umejr Ibn Vehb, radijallahu 'anh, među ashabima je bio poznat kao Ruhbanu'l-islam (kaluđer islama). Međutim, u periodu džehilijeta zvao se čovjek šejtan. Sjedio je sa Safvanom ibn Umejjom, i dogovorili su se da Umejr ibn Vehb otiđe u Medinu i kaže da je došao da otkupi svoga sina koji je bio među zarobljenicima Bedra, a zapravo ubit će Allahovog Poslanika mačem kojeg je namazao otrovom. Zauzvrat, Safvan je obećao da će uzeti na sebe njegove dugove i da će brinuti o njegovoj porodici ukoliko mu se nešto dogodi. Umejr je naoštrio sablju i krenuo na put. Kada je stigao u Medinu, kazao je da prima islam i da želi da da zakletvu Allahovom Poslaniku. Uzeli su ga i odveli u džamiju, ali ashabi nisu imali nimalo povjerenja u Umejra. Zbog toga niko nije pristajao na to da ga ostavi samog sa Allahovim Poslanikom. Svi su se poredali oko Allahovog Poslanika tako što su napravili tvrđavu od kostiju i mesa, te su posmatrali Umejra. Kada je ušao u džamiju, Allahov Poslanik ga je upitao zašto je došao. Umejr je naveo nekoliko lažnih razloga, ali Allahov Poslanik nije povjerovao ni u što od toga. Na kraju je Prvak svih stvorenja na oba svijeta kazao: „Kad nećeš ti da kažeš istinu, ja ću je kazati. Ti si razgovarao sa Safvanom na tom i tom mjestu i došao si da me ubiješ. Zauzvrat, safvan ti je obećao toliko i toliko kamila.“ Umejr se začudio, kao da ga nešto udarilo u glavu. Odmah je dohvatio ruke Allahovog Poslanika i primio islam. Nakon toga toliko je radio na širenju islama, da su se mnogi upoznali sa islamom njegovim posredstvom. Od koga je Allahov Poslanik čuo razgovor između Umejra i Safvana? Kada je među njima bila tolika razdaljina, ko je taj koji mu je dostavio ovu vijest? Onaj koji vjeruje i koji ne vjeruje neka čita ove događaje slog po slog, a mi prelazimo na drugo poglavlje. b. Ono što je kazao da će se dogoditi u budućnosti. – U bliskoj budućnosti. Buhari i Muslim prenose od hazreti Usamea, radijallahu 'anh, sina Zejda ibn Harisea. Allahov Poslanik je mnogo volio Usamea, radijallahu 'anh, i nije ga odvajao od sebe. Ako bi na jednom koljenu držao hazreti Hasana, radijallahu 'anh, i hazreti Husejna, radijallahu 'anh, više puta bi na drugom koljenu bio Usame, radijallahu 'anh. Jednom prilikom je, misleći na sve trojicu, proučio dovu: „Allahu moj, budi milostiv prema njima, jer ja sam prema njima saosjećajan.“ Pri kraju svog života postavio ga je za komadanta vojske koja je pripremljena da se bori protiv Bizantijaca. Dao mu je dužnost da obznani Allahovim neprijateljima njihovu granicu i da im dodjeli ono što im pripada baš onamo gdje mu je otac pao kao šehid nekoliko godina prije. Međutim, Usame, radijallahu 'anh, koji je primjetio da se zdravstveno stanje Allahovog Poslanika pogoršalo, zaustavio je vojsku i nije je pokrenuo sve dok Allahov Poslanik nije preselio na Ahiret. Taj Usame, radijallahu 'anh, koga smo ukratko opisali, kaže: „Jednog dana bio sam sa Allahovim Poslanikom. Toga dana je Prvak svih prvaka izašao na krov jedne visoke kuće u Medini i posmatrao sve oko sebe. Onda je kazao: Trenutno vidim kako se među vaše kuće spuštaju smutnje ovako kao što se sada kiša spušta na njih.“ Tako je rekao i otišao od nas. Poslije njega naši sokaci su se napunili mujicama smutnji. Da, hazreti Omer, radijallahu 'anh, hazreti Osman, radijallahu 'anh, i hazreti Alija, radijallahu 'anh, postali su šehidi, ali svi kao žrtve ovih smutnji. Kao da su i smutnje jezikom iskušenja i nesreća govorile Allahovom Poslaniku: „Sadakte“ tj. „Istinu si rekao.“ 1. Smutnje (fitne). Hazreti Omer, radijallahu 'anh, uvijek se bojao pojave ovih smutnji. Jednom prilikom, dok je sjedio u velikoj skupini ljudi u mesdžidu, upitao ih je: „Ima li nekoga ko će nas obavijestiti o smutnjama koje je nagovijestio Allahov Poslanik?“ Huzejfe, radijallahu 'anh, je dogovorio: „Imam ja.“ Hazreti Omer, radijallahu 'anh, rekao mu je: „Ti si hrabar čovjek, reci!“ Onda je Huzejfe, radijallahu 'anh, rekao slijedeće: „Iskušenje čovjeka je u njegovoj porodici, imetku, nemu samom, njegovoj djeci i komšijama. Zamjena za to je post, namaz, sadaka, naređivanje dobra i odvraćanje od zla.“ Omer, radijallahu 'anh, je rekao: „Ne, ja ne pitam za to! Pitam za smutnje koje će se talasati poput morskih talasa?“ Huzejfe, radijallahu 'anh, reče: „Omere, ti nemaš nikakve veze sa tim smutnjama! Između tebe i njih postoje zatvorena vrata.“ Hazreti Omer, radijallahu 'anh, ga upita: „Hoće li se ova vrata otvoriti ili polomiti'“

Huzejfe, radijallahu 'anh, odgovori: „Polomit će se!“ Hazreti Omer, radijallahu 'anh, potrese se i drhtavim glasom progovori: “Ako je tako, ta vrata se neće moći više zatvoriti.“ Kasnije su nehi ashavi pitali: „Da li je Omer znao da su ta vrata on sam?“ Huzejfe, radijallahu 'anh, odgovorio je: „Da, znao je to isto kao što je znao i jučerašnju noć.“ Da, znao je za sebe, kada otiđe, da će se otvoriti vrata nejedinstvu ummeta Muhammedova, sallallahu 'alejhi ve sellem, koja su bila zatvorena i da će se pokrenuti smutnje i neredi. U Ummetu će se pojaviti različita shvatanja, razni pravci i pokreti. Omer, radijallahu 'anh, ovo je znao jer ga je o tome obavjestio istinoljubivi, koji je govorio istinu i čija je istinitost dokazana, Prvak svih stvorenja na oba svijeta, Muhammed Mustafa, sallallahu 'alejhi ve sellem. Kada je došlo vrijeme, sve ono što je rekao obistinilo se. Omer, radijallahu 'anh, usmrćen je sabljom jednog Iranca, izdajice. Onog istog dana kada je sabljom ubijen Omer, radijallahu 'anh, i jedinstvo muslimana je zadobilo veliku ranu u svome srcu. Neprijateljski svijet je veoma dobro izabrao cilj i bacio strijelu grubog lovca tačno u metu. Da, njegovom smrću smutnje su se počele javljati i teći poput poplava i na taj način preplavile cio islamski svijet. Svakako, s jedne strane, sve je to bilo žalosno i mukotrpno, ali, s druge strane, to su dokazi i potvrde napisane događajima, na tolikom stepenu kada bi na nebesima zvijezdama bilo napisano: La ilaje illallah Muhammedun resulullah. 2. Pobjeda. U Buharijevoj zbirci hadisa i Ebu Davudovom Sunenu nalazimo slijedeći događaj koga prenosi Habbib ibn Erett, radijallahu 'anh. Da sada ukratko prenesemo ono što nam on prenosi: „U jednom veoma teškom periodu Allahov Poslanik je uzeo ogrtač, pokrio se njime po glavi i sjeo u hlad Ka'be. Ko zna kakvu je uvrjedu doživio? To je bio takav period da su se svi običaji džahilijeta upotrebljavali kao oružje protiv muslimana. Ja sam bio čovjek koji tih dana još nije bio oslobođen robovlasništva. Mučenja i zlostavljanja moga vlasnika i ostalih mekkanskih prvaka bila su došla do tog stepena da više nisam mogao da izdržim. Kada sam ugledao Allahovoga Poslanika usamljena, primakao sam mu se i kazao: 'Allahov Poslaniče, zašto ne zamoliš Allaha da nam pomogne?' Ovaj ashab je pomislio da će Allahov Poslanik odmah podići ruke i proučiti dovu, i da će, pored toga, proučiti bedovu Kurejšijama, tj. prokleti ih. Međutim, Allahov Poslanik mu je ovako rekao: „Kunem se Allahom, narodi koji su vjerovali prije vas su više mučeni nego vi danas! Neki od njih su stavljani u iskopane kanale, zatim su ih gvozdenim testerama na dva dijela posijecali, ali nijedan od njih ne bi odustao od svoje vjere! Meso im je odvajano od kostiju i opet nisu popuštali! Allah će ovu vjeru upotpuniti, ali vi žurite! Doći će dani kada će žena sama moći putovati od Hire do Hadramevta a da neće ni od koga strahovati osim od divljih životinja.“ I hazreti Hatim ibn Adijj, radijallahu 'anh, koji prenosi sličnu predaju kaže da je sve ono što je rekao Allahov Poslanik vidio svojim očima. 3. „Ti ćeš mi se prva pridružiti!“ Jednog dana, dok je bolovao od bolova koji su bili uzrok njegova preseljenja na Ahiret, pozvao je k sebi hazreti Fatimu, radijallahu 'anha, koja je sa svojim pokretima i pogledima ličila na svoga babu i koja je bila nježnija od svih stvorenja. Sagnula se i on joj je šapnuo nešto na uho. Hazreti Fatima, radijallahu 'anha, toliko je zaplakala i toliko se rastužila da su se svi oko nje okupili i zbunili. Nakon malo vremena Allahov Poslanik joj je šaptom kazao još nešto na uho. Ovog puta se toliko obradovala da su oni oko nje pomislili da su došli pozivi sa svih vrata Dženneta. Zapravo, za nju je to i bilo tako. Da, pokazala je takvu radost, i toliko se razveselila. Ovaj događaj je primijetila naša majka hazreti 'Aiša, radijallahu 'anha. Nakon malo vremena ona je upitala za uzrok svega toga, ali hazreti Fatima joj je rekla: „Ovo je tajna Allahovoga Poslanika“, i ni o čemu joj nije pričala. Nakon smrti našeg Vjerovjesnika, pošto je hazreti 'Aiša, radijallahu 'anha, ponovo upitala o tom događaju, hazreti Fatima, radijallahu 'anha, odgovorila joj je: „Prvi put mi je na uho šaptom kazao da će uskoro umrijeti, zbog čega sam plakala.“ Da, toliko je plakala i toliko je smrt Vjerovjesnika na nju utjecala da su se toga dana sa njenih usana prolili stihovi koji su u stanju izazvati suze cijelog svijeta:

Ko pomiriše jednom miris zemlje mezara Ahmeda, nema potrebe da traži nikakvog mirisa drugoga! Toliko se mnogo iskušenja na mene sručilo da, kada bi se na dane ona sručila, svi bi noć postali! „Drugi put mi je rekao da ću ja biti prva iz njegove porodice koja će se njemu pridružiti, i zbog toga sam se obradovala.“ Nakon šest mjeseci ona se pridružila svome ocu. I hazreti Fatima, radijallahu 'anha, svojom je smrću potvrdila riječi Allahovog Poslanika i kao da je njemu kazala: „Sadakte – Istinu si rekao.“ 4. Mir. U jednom hadisu, koga prenosi većina autora iz Kutub-i sitte, kaže se da je Allahov Poslanik jednog dana sa minbera, pokazavši na Hasana, radijallahu 'anh, rekao: „Ovaj moj sin je sejjid-prvak. Allah će njime pomiriti dvije velike skupine muslimana.“ Da, on je čestiti, sin čestitog. On je dijete Allahovoga Poslanika. On je prvak. Jednog, dana, kada će mu se povjeriti hilafet i satanat, on će pokazati kako je on čestiti sin čestitoga tako što će odustati od vlasti samo da ne bi bio uzrok razjedinjavanja i svađe Ummeta. Nije prošlo ni dvadeset pet-trideset godina, a ono što je Allahov Poslanik rekao pojavilo se i obistinilo se. Nakon hazreti Alije, radijallahu 'anh, Emevijje su naspram njih našle Hasana, radijallahu 'anh, ali ovaj čovjek mira i smirenosti, oglašivši da odustaje os svih svojih prava, povezao je dvije muslimanske vojske koje su bile na ivici sukoba i na taj način, makar nakratko, bio uzrok sprječavanja jedne strašne smutnje. Kako je lijepo rekao pjesnik: On (Hasan) je čestiti sin čestitoga! Kako i ne bi bio kad je unuk Stvorenja najboljega?! Kada je Vjerovjesnik govorio o ovom događaju, hazreti Hasan, radijallahu 'anh, bio je soš malo dijete. Možda toga dana nije ni shvatio zbog čega je Allahov Poslanik pokazivao na njega, odnoano, on ovo nije uradio zato što mu je to kazao Allahov Poslanik. Možda je Allahov Poslanik kazao te riječi zato što je znao da će on tako postupiti. Da, hazreti Hasan, radijallahu 'anh, potvrdio je istinitost riječi svoga djeda, i nakon nekoliko godina kazao „istinu si rekao“ u značenju riječi Sadakte. 5. Živjet će jedno stoljeće. Allahov Poslanik je svoju mubarek ruku stavio na glavu Abdullaha ibn Busra, radijallahu 'anh, i kazao: „Ovo dijete će živjeti tačno jedno stoljeće.“ Zatim dodao: „I nestat će mu sa lica ove ružne bradavice.“ Ashabi kažu: „Ovaj čovjek je živio tačno sto godina i nestale su mu bradavice sa lica.“ Isto kao sto je Allahov Poslanik svakog dana usavršavao i napredovao ka uspjehu na osnovu značenja ajeta: Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovog svijeta, kao što je smatrao prijašnje stanje manjkavim naspram onoga u kome se nalazio te je zbog toga sto puta tražio oprosta od Allaha, dželle šanuku, isto takav njegov ummet svakog dana po jedan korak više napreduje u shvatanju i razumijevanju vijesti koje je dao o budućnosti, a koje se obistinjuju i svakog dana im se povećavam malo – pomalo iman i, obraćajući se njemu, kažu: „Ti si Allahov poslanik.“ – U bliskoj budućnosti. Sa aspekta vremena slijedeći primjeri koje ćemo navesti dogodili su se u vremenu dalekom od perioda života Allahovog Poslanika, a blizu vremena u kome mi živimo, pa čak ima i primjera koji ukazuju na naš period i primjera čije se obistinjenje očekuje. Takvih primjera je mnogo, a mi ćemo navesti samo nekoliko njih. 1. Nagovještaji sa Hendeka. Već svaka knjiga životopisa Allahovog Poslanika i svaka hadiska zbirka prenose od ashaba slijedeći događaj: „Kopali smo hendek (kanal). Pojavila se velika stijena koju nikako nismo mogli da pomjerimo, iako smo dali sve od sebe. Vjerovjesnik je kopao zajedno sa nama. Čak je ponekad, da bi nam dao volje za rad, izgovarao: 'Allahu moj, nema drugog života izvan Ahireta! Ensarijama i muhadžerima ti podari oprost.' Podstaknuti ovim riječima ashabi su sa puno volje izgovarali: 'Allahu naš, da Tebe nije bilo, putem pravim ne bismo krenuli, sadaku ne bismo dijelili niti bismo namaz obavljali! Molimo Te, spusti na nas mir i učini nam noge čvrstim naspram neprijatelja.' Na taj način bi odgovorili na riječi Allahovog Poslanika. Oni bi Allahovom Poslaniku čak i najmanji svoj problem ispričali. Obavijestili su ga i o velikoj stijeni. On je došao sa polugom u rukama i počeo da udara kamen. Kad god bi udario polugom, pojavile bi se varnice od udarca – i kao da su u istom trenutku dolazile varnice Objave i nadahnuća Allahovome Poslaniku. Prilikom svakog udarca kazao bi: „Meni su sada dati ključevi Bizantije! Vidim kako su mi dati ključevi Irana... Dati su mi ključevi Jemena. Sada odavde vidim vrata Sane!“

Prolazi nekoliko godina od toga, i Allah, dželle šanuhu, daje uspjeh muslimanima tako što sabljama velikih vojskovođa poput S'ada ibn Ebi Vakkasa, radijallahu 'anh, i Halida ibn Velida, radijallahu 'anh, oni osvajaju sva ova mjesta i njihove ključeve duhovno predaju Allahovome Poslaniku. I ovo je posebna potvrda njegove istinitosti. Zapravo, i nisu mogli a da ne potvrde negove riječi, jer je on došao da predstavlja Istinu i istinoljubivost. Kada bi se dogodilo ono što je nezamislivo da se ne dogodi, ono za šta je on rekao: „Dogodit će se“, opet bi Allah, dželle šanuku, naredio da se to dogodi samo da ne bi Svoga Miljenika uveo u laž. Kako da to ne bude kad se, čak, i za poznatog ashaba Beraa, radijallahu 'anh, kaže: „Kad bi se zakleo Allahom na bilo šta, Allah ga ne bi uveo u laž.“ Odnosno, kada bi se Bera, radijallahu 'anh, za bilo šta zakleo da se dogodi, Allah, dželle šanuhu, bi dao da se to dogodi. Zaista su ga i ashabi u svakoj bici stavljali u prvi red i kao da su sa njim imali garanciju pobjede. Sada razmislite: Ako Allah, dželle šanuhu, daje jednom ashabu ovakvo svojsto, kako da ga ne da Svome Miljeniku? Ali, Allahov Poslanik bi vidio pa bi kazao – jer ga je Allah, dželle šanuhu, obavještavao, a onda bi i on znao. 2. Radosna vijest o sigurnosti i imetku. Pripovjeda Adijj ibn Hatem, radijallahu 'anh (sin poznatog Arapa, najgostoprimljivijeg čovjeka, Hatema et-Taija, ranije kršćanin; zatim je tražio i tražio Pravi Put i na kraju je našao Allahovog Poslanika, i spasio se). Ovaj slavni ashab kaže: „Jednog dana se u prisustvu Allahovog Poslanika govorilo o siromaštvu, neimaštini i razbojnicima. Tada Allahov Poslanik kazao: 'Doći će dana kada će žena sama moći da slobodno putuje od Hire do Hadramevta a da neće ni od čega drugoga strahovati osim od divljih životinja.'“ 'Adijj, radijallahu 'anh, kaže: „Dok sam ovo slušao, čudio sam se. Samom sebi sam govorio: Dok postoje razbojnici plemena taj, kako je to moguće? Nastavio je dalje: „Doći će dan kada ćete međusobno dijeliti plijen iz Kisrine blagajne.“ Upitao sam ga: 'Allahov Poslaniče, je li blagajne iranskog Kisre? Odgovorio je: „Da, blagajne iranskog Kisre!“ Moje čuđenje se još više povećalo – jer kada je on kazao ove riječi, Iran je živio svoje najraskošnije i najslavnije dane. Opet je nastavio: „Doći će takvi dani da će se čovjek kretati sa zekjatom u ruci, ali neće moći da nadje nikoga kome će ga dati.“ Kaže 'Adijj, radijallahu 'anh: „Ovo prvo dvoje sam doživio i vidio, a ovo treće ću vidjeti ako budem duže živio.“ 'Adijj, radijallahu 'anh, nije doživio ovaj treći period. Međutim, došao je dan kada su neki doživjeli taj period. U periodu vladavine Omera ibn Abdulaziza ova činjenica, na koju je ukazao Allahov Poslanik, u potpunosti se obistinila. U toj velikoj državi, koja je treitorijalno bila trideset puta veća od današnje Turske, raspodjela prihoda bila je na takvom nivou da nije ostao nijedan čovjek za koga se nije moglo kazati da je siromah. Mislim, kada bismo kazali slijedeće, ne bismo uvečali to stanje: Životni standard današnje Amerike i nekih zapadnih zemalja toliko je nizak naspram tadašnje islamske drđave da se ne može ni uporediti. Pored toga, raspodjela prihoda u današnjim imućnim državama toliko je neuravnotežena da, pored onih koji žive veoma luksuzno ima i onih koji žive po podrumima. Mežutim, u tom periodu jedna takva neuravnoteženost nije postojala, bila je dokinuta. 3. Ammarova, r.a., pogibija. Pravila se Poslanikova džamija i svako je radio bez predaha. Neko je pravio ćerpiče, neko ih nosio. Među onim koji su radili nalazio se i Allahov Poslanik. I on je na svojim leđima nosio ćerpoč. U jednom času Allahovome Poslaniku približio se 'Ammar, radijallahu 'anh. Vjerovatno u nekom sažaljivom tonu, kazao mu je: „Allahov Poslaniče, meni stavljaju na leđa po dva ćerpiča.“ Allahov Poslanik se nasmiješio i, brišući prašinu na njegovom licu mubarek rukama, obavjestio ga i upozorio na ono nemilo što će se dogoditi tačno trideset godina kasnije i kazao je da će pasti kao šehid, a ubit će ga jedna grupa nasilnika koja će se pobuniti protiv hazreti Alije, radijallahu 'anh. Da, 'Ammar, radijallahu 'anh, na Siffinu se nalazio na strani hazreti Alije, radijallahu 'anh, i u toj bici je taj veliki ashab pao kao šehid. Čak su pristalice hazreti Alije, radijallahu 'anh, ovo uzimali kao dokaz da suprotna strana nije upravu i govorili su im: „Vi ste nasilnici i grješnici!“

Da, zaista se na Siffinu prolila krv hazreti 'Ammara, radijallahu 'anh, ali svaka njegova kap krvi koja je pala kao da je govorila, obraćajući se Allahovom Poslaniku: „Sadakte – Istinu si rekao“. Cijenjeni čitaoci! Ako Allah, dželle šanuhu, nije obavijestio tog čovjeka o ovome, kako bi on znao sve ovo? Danas u nekim fantaziranim filmovima ima onih koji proriču budućnost. To nije toliko teško zato što imaju uvod i početak. Sa malo sposobnosti da prate aktuelne događaje u nekim slučajevima, mogu nešto i prognozirati, ali kod našeg Vjerovjesnika nije postojala nikakva tačka u ime uvoda i početka o vijestima iz gajba koje je kazao, u tom smislu, nemoguće je naći čovjeka koji bi u svojim riječima bio tako izvanredne oštroumnosti, na nivou jednog genija, čak ni koliko je jedna desetina njegovih riječi. Jer takva pitanja prelaze granice razuma i iznad nas su, odnosno, nemoguće je znati ovakve stvari bez podrške Objave i ako oči nisu otvorene prema gajbu. Ako je to tako, onda Allahov Poslanik nije sam znao, već je znao na osnovu onoga čime ga je Allah, dželle šanuhu, podučio i obavijestio, i zbog toga se sve što je kazao pojavilo tačno i istinito. 4. Nevjernički narod koji je nastupao u ime vjere. Jednog dana, nakon što je podjelio plijen, stajao je u blizini onih koji su ga dobili. Odjednom se pojavio jedan čovjek pljosnatog nosa, udubljenih očiju i izbočenih jagodičnih kostiju. Njegov izgled ličio je na jednog tipičnog Mongola. Možda je to bio čovjek koji je toga dana predstavljao skupinu ljudi koja će se u budućnosti pojaviti. Na bezobrazan način se obratio Allahvom Poslaniku slijedećim riječima: „Ova podjela nije bila pravedna! Budi pravedan!“ Možda je bio munafik. Naravno da je to bio čim se na ovakav način obratio Allahovome Poslaniku. Allahov Poslanik mu je odgovorio: „Ako ja nisam pravedan, ko je onda? Ako ne bih bio pravedan, ja bih bio na gubitku i propao bih.“ Ako bismo slova te u ovoj rečenici čitali u glagolskom obliku prema licima, onda bismo dobili drugo značenje: „Vi ste na gubitku i u propasti!“ Allahov Poslanik ovim želi objasniti slijedeće: Ako jedan vjerovjesnik nije pravedan, onda od koga će ostali ljudi naučiti pravdu? U onom mjestu gdje nema pravde ljudi su na gubitku i u propasti. Ako je tako, onda ćete i vi propasti i biti na gubitku. Pored toga, i ja, ako nisam pravedan, onda ću biti jedan od gubitnika. Međutim, mene je Allah, dželle šanuhu, poslao kao pejgambera. Znači, ja nisam na gubitku. U toj situaciji, ja sam pravedan. Hazreti Omer, radijallahu 'anh, zatraži dozvolu da pokaže ovom bezobrazniku kako se razgovara sa Allahovim Poslanikom i reče: „Dopusti mi da odsiječem glavu ovom munafiku!“ Ali Allahov Poslanik mu ne dozvoli da to učini, već iz njegovih mubarek usta progovoriše riječi iz gajba: „Pojavit će se jedan narod okruglih lica, pljosnatih noseve i udubljenih očiju! Kada budu učili Kur'an, vaše učenje će vam se učiniti neznatnim! Međutim, ono što čitaju neće prelaziti njihova grla. Izlazit će iz vjere kao što zapeta strijela izlazi iz luka, čak se na ruci jednog od njih nalazi poveliki ben.“ Godine su brzo prošle i došle. Kao da su se dani takmičili jedan sa drugim koji će prvi dokazati istinitost Allahovoga Poslanika! Na Nahrivanu hazreti Alija, radijallahu 'anh, pogubio je sve haridžije. Donijeli su pred njega tijelo jednog čovjeka koji je bio baš kao što je Allahov Poslanik kazao. Kbradovali su Aliju, radijallahu 'anh. Znači da su to bili ljudi koji će izaći iz vjere i koji će se boriti protiv islama. U jednom daif (slabo vjerodostojnom) hadisu Allahov Poslanik je rekao hazreti Aliji, radijallahu 'anh: „Ja sam ratovao radi objave Kur'ana, a ti ćeš ratovati radi pravilnog shvatanja Kur'ana.“ Odnosno, kada je počeo silazak Kur'ana, većina ljudi je stala na stranu protiv mene i ja sam se borio sa njima, a doći će jedan dan kada će neki početi da pogrešno tumače i shvataju Kur'an, i ti ćeš voditi borbu protiv njih. Kada je došlo vrijeme, i to se obistinilo. Hazreti Alija, radijallahu 'anh, borio se protiv haridžija. Borio se protiv ljudi koji su izlazili iz vjere kao što strijela izlazi iz luka. Da, ovi ljudi sa pljosnatim nosovima i izbočemim jagodičnim kostima – kao da su bili stvoreni da posvjedoče istinitost Allahovog Poslanika tako da je njihovo negativno stanje u pozitivnom smislu potvrđivalo istinitost Allahovog Poslanika. Naravno, kada šejtan napadne jednog vjernika, vjernik će za svoj trud u borbi protiv njega biti nagrađen, dok šejtan od toga neće imati nikakve koristi.

Isto tako, i ovaj čovjek koji je ubijen, pored toga što je sredstvo za potvrđivanje istinitosti Allahovoga Poslanika, on neće imati nikakve koristi od toga. Da, zaista mi u njegovoj knjizi ružnog opisa čitamo istinitost Allahovoga Poslanika, ali to njemu ne donosi nikakvu korist zato što je on u vezi sa ovom temom samo jedno nesretno sredstvo. 5. Pohodi brodovima i Ummu Haram. Ummu Haram ibn Milhan, radijallahu 'anha, po jednom rivajetu bila je tetka po mlijeku Allahovome Poslaniku, dok u drugoj predaji stoji da mu je bila nešto poput tetke, zbog toga što je bliska rodbina njegove majke. Allahov Poslanik je u njenu kuću ulazio i izlazio slobodno bez opterećenosti, i ponekada se tu, zaspavši, odmarao. Jednom prilikom je prilegao da bi se odmorio i odjednom je ustao sa osmijehom na veselom licu. Ummu Karam ibn Milhan, radijallahu 'anha, ga upita: „Allahov Poslaniče, zašto si se nasmiješio?“ On joj odgovori: „Vidio sam jednu skupinu ljudi iz mog ummeta kako kreće u džihad sa lađama poput vladara.“ Kada je ova žena kazala: „Hoćeš li zamoliti Allaha da ja budem jedna od njih?“ on kao da izda naređenje: „Ti si jedna od njih.“ Ponovo se vratio odmaranju. Nakon malo vremena opet se na isti način probudio sa osmijehom na licu i kazao iste riječi Ummu Haram, radijallahu 'anha. Ona je ponovo kazala: „Hoćeš li zamoliti Allaha da i ja budem jedna od njih?“ Vjerovjesnik joj reče: „Ti ćeš biti među onim prvim.“ Prošle su godine. Ummu Haram, radijallahu 'anha, krenula je u pohod na Kipar zajedno sa svojim mužem Ubadeom ibn Samitom, radijallahu 'anh. Međutim, tamo je pala sa svoje jahalice i preselila na Ahiret. Od tog dana pa do danas muslimani posjećuju njihove mezare i prolijevaju suze za njima. Naravno, svaka suza koja se prolije u isto vrijeme nosi značenje potvrđivanja istinitosti Allahovoga Poslanika jer je Allahov Poslanik kazao riječi iz nevidljivog svijeta i one su se u potpunosti obistinile. Ovu istinu potvrđuju Kipar, historija Kipra i mezari ashaba kao neoborivi svijedoci. Da, sve ono što je kazao Allahov Poslanik događalo se kada bi mu došlo vrijeme. I mi sve to vidimo i primjećujemo u ogledalu povijesti, na osnovu čega obnavljamo naše svijedočenje da je on Allahov Poslanik, i svaki put kada to primijetimo, onoliko puta koliko ima atoma u našem tijelu kažemo: „Istinu si rekao, Allahov Poslaniče.“ Tačno je da možda naši izrazi nisu dovoljni da to objasne, ali glas što ga svaki vjernik u svojij svijesti čuje toliko glasno huji da niko nema snage da to negira. 6. Benu Kantura. Allahov Poslanik, govoreći o narodu koji će napasti islamski svijet, kaže: „Prije Sudnjeg dana pojavit će se Benu Kantura (Sinovi Kanture), okruglih lica, sitnih očiju i pljosnatih noseva!“ Neke historijske knjige govore da su to Mongoli. Zapravo, u opisima Allahovoga Poslanika spominju se dva strašna velika napada na islamski svijet. Prvi napad dogodio se u Andaluziji (islamskojŠpaniji), a to je Ferdinandovo nasilje. Gledano sa svakog aspekta, to je u potpunosti zapadnjačko divljaštvo. Tada su poubijani mnogi ljudi, uništene biblioteke i popaljene knjige. Drugi napad je nesreća koja je zadesila muslimane od Mongola. Oni su sve kulturne centre u Egiptu, Siriji i Anadoljiji sravnili sa zemljom, opustošili sve strane i na kraju se povukli. Ovim vijestima koje se tiču sudbine ummeta Allahovog Poslanika on je privukao pažnju i kao da je htio kazati: Kada slijedbenici Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, zasluže da se kazne, Allah, dželle šanuhu, upotrijebi nasilnike i njima ih urazumi. Da, nasilnik je Allahov, dželle šanuhu, mač! Najprije se njime drugima osveti, a zatim se okrene i njemu se osveti, odnosno, ni nasilnik nema koristi od nasilja. Međutim, Allah, dželle šanuhu, nasilnike najprije pošalje na muslimane, zatim njih potrese i u zemlju utjera. Da bi se sačuvali od jednog tako lošeg kraja, Allahov Poslanik upozorava svoje sljedbenike i u vidu savjetovanja predlaže im da se čuvaju od djela koja privlače Allahovu, dželle šanuhu, srdžbu. Zbog toga ih obavještava o nesrećama i belajima koji će se dogoditi, i to opisujući ih. Da, ove riječi koje je on kazao obistinile su se šest-sedam stoljeća nakon njega i na taj način jasno dokazale da je on istiniti vjerovjesnik. 7. Osvajanje Istambula. Istambul će biti osvojen. Grad koji se tada zvao Konstantinija prijeći će u ruke muslimana. Ovu radosnu i nadnaravnu vijest od Allahova Poslanika Hakim u svom Mustedreku prenosi na slijedeći način: „Konstantinija će jednog dana sigurno biti osvojena!

Kako je divna vojska koja će je osvojiti i kako je divan vojskovođa koji će je osvojiti!“ Velike vojskovođe i svjetski vitezovi u svakom periodu, počevši od perioda ashaba, nekoliko puta su dolazili do Instambula i vraćali se samo da bi potvrdili ovu svetu riječ. Eto, jedan od njih je i Ebu Ejjub el-Ensari, koji se nije vratio već ostao da leži sred Istanbula. On je prava dragocijenost Istambula, njegov biser. Meni je doista teško da pričam i ponavljam što svako zna, i smatram da vam time trošim dragocijeno vrijeme, ali, stideći se, ne mogu da ne navedem neke stvari. Kada je osvojen Istambul, na tvrđavu se popeo Ulubatli Hasan i probo bajrak islama. On nije bio običan čovjek. On se odgojio i školovao u Enderunu (Škola za vrijeme Osmanlija u kojoj su se školovali najtalentiraniji učenici i djeca najuglednijih službenika. Nalazila se u prijestolnici.) i, u isto vrijeme, bio školski drug Fatihu. U tom periodu bilo ih je nekoliko koji su se isticali. Među njima najpoznatija trojica: prvi kadija (sudija) Istambula Hizir Čelebi, Ulubatli Hasan i svijetu poznati osvajač hazreti Muhammed-han. Zajedno su učili, zajedno se odgajali i zajedno sjedili u istom krugu ispred učitelja kao učenici. Onog dana kada su prijeđene zidine grada, Ulbutali se uspeo na vrh tvrđave iako ga je to koštalo toliko da mu se cijelo tijelo isprobada i da na njemu zadobije veliki broj rana, i uspio da pobode bajrak islama. Nakon nekoliko vremena kod ovog junaka u posjetu došao je Fatih. Ulubatli je živio posljednje trenutke svojega života. Fatih se začudio njegovom osmijehu na licu. Upitao ga je: „Zašto se smiješ?“ Odgovorio mu je: „Malo je prije Allahov Poslanik obilazio ovo mjesto! Vidio sam njegovo prelijepo lice i zbog toga sam radostan!“ Devet stoljeća ranije Vjerovjesnik je kazao ovu radosnu vijest! Nakon devet stoljeća našao se u vojsci koja je osvojila taj grad! I ja, oslanjajući se na ovaj događaj, kažem i uvijek ću to govoriti: Bilo da se radi o tri-četiri osobe, ako se sa iskrenom namjerom sastanu da rade za svoju vjeru, ruh Allahovoga Poslanika će biti pored njih i počastit će i njih i mjesto na kome se nalaze. Eto, i osvajanje Istambula je jedan dokaz koji ukazuje na istinitost Allahovog poslanika, poput ostalih svjedoka njegove istinoljubivosti. Ebu Ejjub el-Ensari je jedan od najubjedljivijih svjedoka svega toga. Jer on je jedan od prvih koji je čuo da će se Istambul osvojiti. Zbog toga je došao čak iz Medine i ostavio u emanet da mu se tijelo ukopa u Istambulu. – U dalekoj budućnosti. 1. Vehn (ljubav prema dunjaluku i strah od smrti). Naš Vjerovjesnik je kazao neke vijesti o događajima koji će se odigrati u nama veoma bliskom periodu. Jedna od tih vijesti je slijedeća: „Kao što gladni ljudi trče na sofru i navaljuju na nju, tako će i svi narodi napasti na vas!“ Jedan od prisutnih upita: „Da li zato što će nas biti malo?“ Allahov Poslanik reče: „Ne, već obratno: vas će biti tada mnogo. Međutim, Allah će iz njihovih srca odstraniti strah prema vama kao što bujica nosi sve što naiđe pred njom, a u vašim srcima stavit će vehn.“ Opet jedan od prisutnih upita: „Allahov Poslaniče, šta je to vehm?“ On odgovori: „Strah od smrti i ljubav prema dunjaluku.“ Iz ovih riječi na prvi pogled razumijemo slijedeća značenja: Jednog dana će na nas navaliti ostali narodi u velikim grupama. Isto kao na sofri kada neko dijeli jelo, oni će među sobom podijeliti naše resurse! Da, stavit će ruku na sva naša podzemna i nadzemna bogatstva i, gledajući nas pravo u oći, pljačkat će naše sofre. Znači, mi ćemo im pripremiti zalogaje i stavljati ih pred njih, a oni će gurati sve što se stavi pred njih sa apetitom koji ne zna da se zadovolji. Zbog čega će se sve ovo desiti? Zbog toga što mi nećemo biti jedno stablo sa jakim korijenima. Čak ćemo biti poput otpada koji nosi bujica. Da, naspram nas koji ćemo se odvojiti jedni od drugih po ćudima, ponašanju, grupama i različitimidejama i raditi na tome da jedni druge „pojedemo“, oni će se ujediniti oko ovosvijetskih dobara, postati jedna cjelina i na kraju nas „sažvakati“ Nekada ranije su se oni bojali nas jer smo mi trčali ka smrti isto kao što su oni bježali od nje, i mi smo ovaj svijet omalovažavali, a danas – mi se bojimo smrti i bježimo od nje, a volimo i dunjaluk više od njih. Oni, koristeći ovu našu slabost, udaraju u nas u najslabiju i po nas najosjetljiviju tačku. Na prvi pogled, ovaj hadis kao da nas podsjeća na križanske ratove, međutim, kada malo bolje razmislimo, jasno ćemo vidjeti da on ukazuje na događaje koji su se odigrali u nama veoma bliskoj prošlosti.

Raif Karadag je napisao knjigu Petrol firtinasi (Oluja petrola). Kasnije je ubijen od strane onih koji su započeli tu oluju jer se u toj knjizi spominje nesreća i žalost koja je zadesila turskog čovjeka u 19. i 20. stoljeću i buka i neprestani trud agresora. Za Veličanstvenu državu (Misli se na Osmansku drzavu) ja sam protiv da se kaže da je to imperija jer ona to nije bila. Nakon perioda ashaba i tabi'ina, to je bila najveličanstvenija država, pa ako se govori o njoj, treba kazati samo: Veličanstvena država. Na nju su se okomili kao na sofru! Njihova jedina težnja bila je kako zauzeti ovu prostranu i bakrom krcatu zemlju sa svim njenim bogatstvima. To je bio jedan takav napad „četrdeset razbojnika (haramija)“ da, pored njega, skrivene križarske agresije, otvoreni križarski ratovi, koji su se odigravali tokom historije, izgledaju mehki i lahki. Da, pozvali su jedni druge kao kada se poziva na zijafet (gozbu) i podijelili među sobom imetak jedne cijele države. Hazreti Osman, radijallahu 'anh, i hazreti Alija, radijallahu 'anh, udarili su s leđa oni koji su tada okretali točak izdaje i okrvarili taj sretni period. I Osmanlije su s leđa udarili unuci takvih obezglavivši islamski svijet. Nasrnuli su na nas kao što navale na jednu spremnu i ukrašenu sofru i, ujedinivši se, opustošili Veličanstvenu državu, kao što kaže pjesnik Akif Ersoy: „Neki su Hindi, neki divljaci, a neki ne znam kakav već belaj!“ Križari su jedno vrijeme naoali sa određenim shvatanjem, i ti tadašnji napadi bili su provale tadašnjih zaostalih Evropljana. Ove prevarene gomile ljudi dolazili su, po njihovome mišljenju, da spase grob hazreti Mejremin. Međutim, u našim očima, hazreti Mejrem je mnogo dragocjenija nego što oni misle i vjeruju jer mi gledamo nju kao majku vjernika. U isto vrijeme, da je hazreti Mejrem živa, mi bismo bili njeni pravi branitelji naspram svih onih ideja koje bi i nju uznemiravale. Želim kazati ovo: U hadisima Allahovoga Poslanika o kojima govorimo ne ukazuje se na križarske ratove, koji su rezultat tih zabludjelih umova, već srašno zapadnjačko ujedinjenje, koje smo iskusili sa svim njegovim strahotama i divljaštvom u bliskoj prošlosti i koje i dalje zapažamo. Islamski svijet još se nije spasio od toga da bude njihova sofra! Kao što se vidi, ono što je kazano prije četrnaest stoljeća, danas se obistinilo i ostvarilo u potpunosti. 2. Smutnja komunizma. Pripovjeda Ibn Omer, radijallahu 'anh: Jednog dana Allahov poslanik se okrenuo prema istoku i kazao: „Pazite se, smutnja će doći s ove strane (istok) i pojavit će se u periodu šejtana!“ Ubjedljivo je snažna procjena da ovim hadisima Allahov Poslanik ukazuje na smutnju koja će se pojaviti na istoku kao alternativa današnjih nevjernika i nasilnika Evrope! Riječ karn, koja se spominje u arapskom tekstu hadisa, kao da ima značenje roga, a prevodi se i kao period, stoljeće. Zbog toga je tačnije da se ovoj riječi u ovom slučaju da značenje perioda, nego roga. Period šejtana je suprotan sretnom periodu (Misli se na period prvih generacija muslimana u 7. i 8. stoljeću). To je period sistema zasnovanog na ateizmu koji negira Boga, na dozvoljavanju svega i provođenju svih zlih djela na koja navodi šejtan čovjeka od davnina putem duše koja navodi na zlo. Taj sistem je „vanbračno“ dijete kapitalizma, čije je porijeklo neprihvatljivo. I pored toga što danas doživljava svoje posljednje dane, i dalje na ovozemaljskoj kugli nastavlja borbu protiv vjere, vjerovanja, svetih obilježja i povijesti, pa čak i demokratije. I dalje je jedan strašni san! Zbog toga mislim da Allahov Poslanik govorio o ovom period u kome su većina ljudi u nevjerništvu i u kome vlada ovaj sistem koga je nazvao periodom šejtana. On time upozorava svoj ummet na univerzalne krize koje će doći sa tim periodom. 3. Blago Eufrata. Allahov Poslanik također kaže: „Primaklo se vrijeme kada će se voda Eufrata povući i pojaviti se brdo od zlata. Ko se bude tu našao, neka ništa od toga ne uzima!“ Do danas je u blizini Eufrata počinjen veliki broj pokolja. Ako bismo počeli od bliske prošlosti u Iraku i Iranu, koji su blizu Eufrata, počinjen je veliki pokolj. U blizini Eufrata godine 1958. izvršen je masakr nad potomcima Allahovoga Poslanika. Međutim, iz gore navedenog hadisa ne može se zaključiti da se misli na ova dva događaja. Možda je i bolje i prigodnije tražiti ovaj znak u nekim drugim događajima koji će se kasnije objasniti. Naprimjer, može se reći da se ovim hadisom metaforično ukazuje na to da će doći vrijeme kada će voda Eufrata biti dragocjena poput zlata.

Također se može kazati da se možda time ukazuje na dohodak od brana, koji je poput zlata.Pored toga, ovim je moguće da se ukazuje na to da će se voda Eufrata u potpunosti povući i da će se ispod nje pojaviti ogromne naslage zlata ili nafta. Ovdje se može navesti i to da se povlačenjem zemljišta mogu pojaviti slojevi neke dragocjene rude. Međutim, o čemu god da je riječ, bez imalo sumnje, želi se objasniti da će ta oblast u okviru islamske države biti poput dinamita-potencijalna opasnost. Ovi događaji dosad se možda nisu obistinili, ali će se kasnije obistiniti! Ljudi koji će doćekati te dane još jednom će iskreno iz srca kazati: Sadakte –„Istinu si rekao“, Allahov Poslaniče, i na taj način će ponovo osviježiti vjerovanje. 4. Pročišćivanje kršćanstva. Prvak svih stvorenja na oba svijeta, Allahov Poslanik kaže da će se kršćanstvo pročistiti i da će se preobratiti u islam. Da, toga dana će oni koji imaju božiju objavu, uz Allahovu, dželle šanuhu, pomoć, promijeniti još jednom nesretni tok muslimana, i to baš onda kada će predstavnici nevjerništva raditi protiv vjernika. Tada će se još jednom polomiti nos ateizmu! U ovoj univerzalnoj borbi, obje strane će imati gomile mrtvih, koji će pokriti ovozemaljsku kuglu, a orlovi će nositi mrtva tijela. Orlovi se ovdje upotrebljavaju metaforično i imaju specifičan smisao i sugestiju – njima se označava određena ustanova! 5. Reforme u poljoprivredi. Na polju poljoprivrede će se izvršiti reforme. Uz pomoć tih reformi, umjesto da se hrani od jednog nara jedan čovjek, hranit će se dvadeset ljudi, i to će teško pojesti. Ispod kore jednog nara čovjek će moći da se odmara u hladovini. Također će i zrna pšenice biti tako krupna. Ovo su stvari koje mi trenutno ne vidimo, ali će se sigurno dogoditi u budućnosti. Ovo će se sve vidjeti i reći će se: „Ti si Allahov poslanik“ i ponovo će se ojačati veza i dobiti dodatna snaga. Jer stoljeća potvrđuju njega, i sve što je kazao, jednog dana će se dogoditi. Mi se divimo sutrašnjici koja će se roditi! To je takva sutrašnjica da izvan nje druge svijetlosti na vidiku neće biti! Ako se ona ugasi, život će postati vječna duga crna noć! Akife, rahmet ti duši! 6. Neuravnoteženosti današnjice. Da se ponovo vratimo vijestima koje ukazuju na naše vrijeme. Allahov Poslanik kaže: „Prije Sudnjeg dana proširit će se selamljenje samo onik koji se poznaju i proširit će se trgovina toliko da će žena pomagati mužu da trguje! Prekinut će se rodbinske veze! Svjedoćit će se lažno, a skrivat će se istina! Pero će se pojaviti (dobit će svoju vrijednost)!“ Ovaj hadis danas se toliko obistinio da nema potrebe za tumačenjem i dodatnim obješnjenjima. Proširit će se trgovina – toliko da će se ulagati milijarde ili trilijoni bilo koje valute. Samo na reklamama se potroše milioni i milijarde novca. U većini slučajeva žena se koristi kao sredstvo za reklamu. Ponekad žena sama uđe u trgovinu i obilazi čaršije, trgove, sajmove i pijace i biva sama reklamator. Neka niko ne pomisli da ovim riječima govorim protiv trgovine. Ja samo želim ukazati na istinitost vijesti koje nam kazuje naš Vjerovjesnik. Rodbinske veze će se pokidati! Prava roditelja i bližnjih rođaka bacit će se pod noge i bit će ugrožena! Kada roditelji ostare i ne bude se imalo koristi od njih, odnosno kada najviše osjećaju potrebu za samilošću i njegom, poslat će se u staračke domove. Ovi starci će raditi na tome da tamo steknu mir koji bi imali u svojoj kući. Iako Allah, dželle šanuhu, poslije Sebe daje njima najveće pravo, ovo Njegovo naređenje se neće poštovati i smatrat će se normalnim svaki bezobrazluk prema njima tako da će se ponašanje divljakauporedo sa tim smatrati blažim i milostivijim. Ovo što govorim, da li odgovara današnjici ili ne, to vi sami vidite i to vama ostavljam na razmatranje! Pero će dobiti svoju vrijednost! Štamparije će danonoćno raditi! Štampat će se novine, revije i knjige! Izdavačke kuće i knjižare bez prestanka će obavljati knjige i enciklopedije, a rafovi biblioteka će se prepuniti hiljadama raznih naslova! Pisanje knjiga će postati zanat i proširit će se među ljudima! Lažno svjedočenje će prožeti društvenu sredinu i niko neće imati namjeru da tačno svjedoči! Društvo će postati poput jedne „fabrike laži“ i život će se u većini slučajeva kretati osom laži, prijevara i izdaja! Ove stvari se toliko jasno spominju i koriste se čisti izrazi da čak poneko može pomisliti i posumnjati: Da li su ove riječi zaista riječi našeg Vjerovjesnika? Odgovor je veoma prost: Ove riječi se nalaze u knjigama hadisa koje su napisane prije najmanje trinaest stoljeća.Ako ove riječi nije kazao Allahov Poslanik, ko bi ih onda mogao kazati?

Ko bi drugi mogao nagovijestiti ono što će se dogoditi poslije trinaest vijekova tako jasno kao da je pred njegovim očima? Pored toga, ako ove riječi nisu riječi Allahovog Poslanika, onda, zar ne bi onaj ko ih je kazao morao posjedovati tako jak svijetli vidik makar koliko i naš Vjerovjesnik? Da li u historiji ima drugog čovjeka poput Allahovog Poslanika, da bismo mu mogli pripisati ove riječi? Ne, nikako! Ove riječi vezane za nevidljivi svijet i pripadaju samo Allahovome Poslaniku! Njegov Gospodar ga je nima podučio, a zatim nas obavjestio. Da, ovi događaji, koji se danas javljaju, jasno nam pokazuju koliko je Allahov Poslanik govorio istinu u svojim riječima! 7. Rasprostranjenost nauke. U jednom kudsi hadisu Allahov Poslanik prenosi riječi Allaha, dželle šanuhu: „Prije Sudnjeg dana ću proširiti nauku da će je naučiti i muškarci i žene, i slobodni i robovi, pa čak i mali i veliki.“ Svi uzrasti će učiti u školama svakog ranga koje će se otvoriti i kao da će se takmičiti u tome. ovoliki broj otvorenih škola i osnovanih univerziteta te ovoliko mobiliziranih sredstava za širenje nauke na ovozemaljskoj kugli jasno nam govori da je Allahov Poslanik u riječima koje su mu došle od Allaha, dželle šanuhu, ukazao na doba nauke i tehnologije. A svi poduhvati u vezi sa ovom temom potvrđuju njegovu istitinitost! Kao da se svaka naučna inspiracija svojim jezikom stanja u kome se nalazi obraća Allahovome Poslaniku riječima: „Ti samo istinu govoriš!“ To će potvrditi i sama nauka kada se vrati svom stvarnom izvornom toku! 8. Bijeg od Kur'ana. Nadalje, Allahov Poslanik u jednom hadisu, koji potpuno odgovara današnjici, kaže: „Neće se dogoditi Sudnji dan sve dok Kur'an ne postane stid za ljude, a islam ne postane usamljen!“ Nevjernik će svoje nevjerništvo jasno ispoljavati, dok će musliman govoriti o islamu sa poteškoćama kao da je to nešto zbog čega čovjek treba da se stidi. Oni će svoje ideje i izdavačka djela otvoreno reklamirati u autobusima i avijonima, dok muslimani neće moći da otvore Kur'an i da ga čitaju. Ostat će pod jednim takvim psihološkim pritiskom da, iako nema otvorene zabrane, skrivat će se i stidjeti da su pristalice Kur'ana. Da li ima mogućnosti da danas negiramo ovu istinitu činjenicu? Da, zar nije ovo jedna od drama koju danas muslimani doživljavaju? Zar islam danas nije doveden u takvo stanje da izgleda čudnovat, tj. usamljen? Da stavimo tačku na naše žalosno stanje i da ne odugovlačimo o tome! sve je to Allahov Poslanik najavio vijekovima prije, i to u potpunosti. Vijesti koje je kazao, kada je došlo vrijeme, potvrdile su istinitost Allahova Poslanika, i to do u detalje. Ne znam, zar nam nije dovoljno sve ovo da bismo se ponovo vratili ovoj ličnosti i dali mu obećanje da ćemo ga slijediti? 9. Pojam vremena. U jednom drugom hadisu, u kome se spominje kao predznakSudnjeg dana je stid od Kur'ana, allahov Poslanik u nastavku kaže: „Neće biti Sudnji dan sve dok se ne približi vrijeme i mjesto.“ Riječ tekarub, koja se spominje u hadisu, znači približavanje dviju stvari, jedne drugoj. Ovim Allahov poslanik ukazuje na relativnost vremena, a ujedno i na to da će se ono što je prije postizano za duže vrijeme, postizati u kratkom vremenskom periodu. To da smo ušli u period brzine na svakom polju putem preokreta u tehnologiji i industriji, danas jasno znaju čak i djeca. Kao što se ukazuje na to u ovom hadisu, ujedno se ukazije na brza sredstva kojima će se skratiti rastojanja. Pored toga, ovdje se dotiče jedna tema koju mogu razumjeti astrolozi i oni koj se bave astrofizikom. Planet Zemlja vremenom uzima oblik elipse. Ova promjena će imati utjecaja i na vrijeme, i dok mi nećemo ni osjetiti, utjecat će na naše sahate i stanje na ovom svijetu. Ja sam iz ovog hadisa shvatio još jednu stvar, a to je da vrijeme ima svoje relativno tijelo. Međutim, gdje god da je, vrijeme je vrijeme. Naprimjer, otiđite do sazvježđa Bika, ili pogledate jednu maglinu (nebulu) koja je od nas udaljena četrdeset miliona svjetlosnih zraka, kako se odatle udaljava brzinom so pedeste hiljada kilometara u sekundi. Vidjet ćete veoma različite vremenske periode! To je jedno vremensko mjerilo za maglinu (nebulu) koja se udaljava brzinom od polovine brzine svijetlosnih zraka. Procenti su skriveni čak i za ono što se nalazi na nižem nivou. Da, ako jednog dana čovjek pronađe mogućnost da izađe izvan Sunčevog sistema, vjerovatno će njegovo današnje shvatanje vremena u potpunosti biti poremećeno.

Eto, Allahov Poslanik sa dvije tajnovite i magične riječi ukazuje na veoma drugačija mjerila vremena koja će se kasnije pojaviti, i to samo izrazom tekarebe'z-zeman. Sada se pitamo: Da liove riječi mogu biti riječi jednog čovjeka? Ko drugi može znati sve ove činjenice osim Bića koje Svojom moći upravlja vremenom i prostorom? Molim vas, da li može ovo znati jedan nepismeni čovjek u periodu kada vlada nepismenost? Svakako da ne može, međutim, o svemu ovom je njega obavijestio Allah, dželle šanuhu. on nas je obavjestio samo o ovome što mu je Uzvišeni Gospodar obznanio. Prolaze dani, mjeseci, godine i stoljeća. Nauka i tehnologija se razvijaju krupnim koracima, i kao rezultat, stiže se do cilja onako kako je to Allahov Poslanik stoljećima ranije kazivao o tome. I na kraju, naučnik ne može da sakrije svoje čuđenje u vezi sa ovim pitanjem. Sa zanesenošću duše potvrđuje Allahovog Poslanika i kaže: „Alahov Poslaniče, ti si sama istina.“ 10. Rasprostranjenost kamate. Jednog dana će se kamatni sistem maksimalno proširiti tako da će čak prašina kamate dotaći i onoga ko je ne koristi. Na ovu bolest, koja se svakog dana sve vise proširuje u zastrašujućim dimenzijama i koja je danas jedan od najvećih problema, Allahov Poslanik je ukazao riječima: „Doći će ljudima takvo vrijeme da neće ostati niko ko neće jesti kamatu! I na onoga ko je ne bude jeo stići će njena prašina!“ U hadisu se skreće pažnja na dvije stvari. Prvo, sav državni novac stavit će se u posudu kamate. Zbog toga će banke zajednićki raditi sa drugim institucijama. Tada čovjek, koliko god da se bude pazio, neminovno će uzeti udjela u ovoj zaraznoj bolesti koja je preokupirala život, odnosno, i njega će nešto od toga uprskati. Međutim, u takvom stanju čovjek će moći da se spasi samo nijetom, i nijet, kao iskrena namjera, za njega će biti sklonište. Drugo, u arapskom jeziku dotaći prašinu ili zemlju ima još jedno posebno znaženje. Neki će jesti kamatu, a oni koji je neće jesti bit će ugroženi njenom prašinom. Grupa kapitalista svoje imetke će povećavati kamatom i tako će napredovati, dok će proleterska klasa u isto vrijeme biti osiromašena te će se na kraju između ove dvije grupe voditi žestoka borba, i tako će cijelo društvo baciti u prašinu, odnosno, uvest će ih u tu gužvu, i jednog dana doći će dotle da će svi time biti uznemireni. Mislim da se sve ovo dogodilo i da se i dalje događa. Današnji čovjek i jednu i drugu stranu na koju ukazuje ovaj hadis posmatra u cjelokupnoj njihovoj ružnoći. I da ponovo navedemo: danas kao da nema ni jedne trgovinske ustanove koju nije dotakla kamata, direktno ili indirektno. Širom Svijeta sve trgovina se vrti oko takvog shvatanja i u cijelom Svijetuposlovi kamate prihvaćeni su kao promjena imetka i kupoprodaja novca. Prvak svih stvorenja na oba svijeta orivukao je pažnju svojim sljedbenicima mnogo ranije na krizu kamate koja će napasti čovjeka i upozorio ih da budu svjesni i budni da se ne bi zaglibili u njen glib. Međutim, šta vidimo danas: cio islamski svijet zaglibio se u glib kamate do grla, u njemu se davi i čini se da ne čini ništa da se izvuče iz te odvratne situacije. A znamo da je islam vjera koja je objavila rat kamati! (O, vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. – ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, - rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostat će vam glavnica imetka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti.) Kamo sreće da su muslimani shvatili makar jedan dio ovih kur'anskih izraza o ovoj temi u kojim se izražava prijetnja. Danas se ne bi nalazili u najgoroj situaciji u Svijetu kao žrtve kamate. 11. Vrijeme kada će se vjernik kriti. Još jedan hadis koji prikazuje današnjicu: „Ljudim će doći takvo vrijeme da će se vijernik kriti među njima isto kao što se danas kriju munafici među vama.“ Kako se ponašao munafik u tom periodu?da ga ne bi osjetili, tragao je za različitim metodama. Isto tako će se i vjernik ponašati tako što će sebe skrivati, krijući ibadetiti, i truditi se da sačuva poziciju na kojoj se nalazi... U suprotnom, neće mu dati da napreduje. Ti zlonamjerni pojedinci i rukovodiocineće želiti da se među njima nalazi takav čovjek i njemu slični. Neki poslovni centri i jedan dio državnih institucija za njih će u potpunosti biti zatvoreni i oni će u društvu biti omalovažavani i prezirani. Jedan drugi hadis potvrđuje ove činjenice, a glasi: „Pojavit će se smutnje! Tada će se čovjek zbog svog namaza prezirati od strane drugih isto kao što se danas prezire žena koja počini blud.“

Naravno da je riječ o upoređivanju sa ženom koja poćini blud u odnosu na prijašnje vrijeme –jer se danas blud u ponekim oblastima čak smatra zanatom. Da, ako se ne bi uzeli u obzir pojedinci u određenim periodima, doći će dani kada će ljudi biti omalovažavani zbogtoga što klanjaju namaz, bit će okrivljeni da čine neko sramotno djelo, i zlostavljani će biti pod vlašču snaga zla, a izbjeći će tu nesreću tako što će kriti svoju vjeru i djela. 12. Petrol u Talekanu. Allahov Poslanik kaže: Vejhan li't-Talelani fe inne illahi fiha kunuzen lejset min zehebin ve la min fiddatin. U arapskom jeziku riječ vejh se koristi kada se želi nagovjestiti nešto što u sebi nosi negativnu implikaciju. Kada je kazao da će hazreti 'Ammar, radijallahu 'anh, pasti kao šehid, Allahov Poslanik je koristio isti izraz pa je rekao: Vejhake ja 'Ammar. A Talekan je naziv oblasti u Kazvinu gdje se nalaze ogromne naslage petrola. Naš vjerovjesnik je u ovom hadisu rekao: „Blago li Talekanu! U njemu se nalaze Allahove riznice koje nisu ni od zlata ni od srebra!“ U budućnosti, tu se mogu pojaviti i druge dragocjene rude. Možda se mogu pronaći slojevi uranijuma i dijamanata, ali to neće promijeniti rezultat. Allahov Poslanik ovdje govori o jedoj riznici koja nije ni od zlata ni od srebra. Danas se to obistinilo. Znači, čak i petrol koji se vadi iz Talekana potvrđuje i izražava istinitost Allahovoga Poslanika. 13. Slijeđenje Ehl-i kitabija. Islamski svijet će prijašnje narode, odnosno kršćane i jevreje, imitirati i slijediti stopu u stopu i pedalj po pedalj. Čak neki od njih, ako zabije glavu u rupu guštera, muslimani će ga slijediti i zabiti svoje glave na isto mjesto. Naš Vjerovjesnik, 'alejhi's-salatu ve's-selam, to stanje opisuje slijedećim jasnim riječima: „Slijedit ćete one prije vas korak po korak, pedalj po pedalj, pa čak da oni zabiju svoju glavu u rupu guštera, vi ćete isto učiniti!“ Ashabi su upitali da li se za one „prije nas“ misli na kršćane i jevreje, našto im je Allahov Poslanik odgovorio: Fe-men, što znači: „A ko bi drugi bio?“ Danas je naše i stanje cijelog islamskog svijeta na vidjelu. Većina nas je izgubila svoju ličnost i bolno jecamo u krizi identiteta. Naše stanje je poput ovce koja se izgubljeno i začuđeno kreće između dva stada, kao što je rečeno u hadisu. Sva negativna svojstva, koja su nekada uništavala i slabila ostale države, danas su nas stegla sa svih strana poput hobotnice i vade nam dušu. A mi ovu zamku smrti s nerazumnošću imitiranja smatramo reformom i stazama civilizacije. Da, ni u jednom periodu nijedan narod na ovom svijetu nije imitaciju uzeo u ovolikoj mjeri za strasnu ljubav kao što smo to učinili mi u slijeđenju Zapada! Danas svako novost koja se pojavi na Zapadu, bez ikakvog ispitivanja njezine pozadine, kod nas se odmah u potpunosti prihvata, pa čak u brzini tog prihvatanja mnoge zapadne zemlje ostavimo za sobom. Suprotno tome, Allahov Poslanik je u najmanjim stvarima, čak i u pitanjima koja su shvatana kao detalji, njima bio opozicija. Pošto nam to nije tema, ne želimo otvarati njena vrata. Sada želimo ukazati na nekoliko događaja koje je Allahov Poslani prije nekoliko stoljeća nagovijestio i koji su se obistinili kada im je došlo vrijeme. Naravno, svaki događaj se obistinio onako kao je on svojim riječima kazao, obradovao ili upozorio. Kada se pojavilo određeno vrijeme za to, svaki od tih događaja se obistinio i posvjedočio njegovu istinitost. c. Vijesti o razližitim naučnim disciplinama. U ovom dijelu želimo navesti nekoliko riječi koje je Allahov Poslanik kazao o različitim naučnim granama. Pored toga, time želimo ukratko ukazati na njegovu istinitosti i posvjedočiti njegovo poslanstvo kao temeljni princip svega navedenog.On je prije četrnaest – petnaest stoljeća kazao neke riječi. Od tada do danas sve naučne grane koje su obrađivale te njegove riječi napredovale su ogromnim koracima i prešle su zadivljujuće staze. Na kraju su govor Istinitog Obavještača potvrdili naučnici koji su se smatrali svaki za sebe, genijima u svojim oblastima, i to jezikom nauke. Da, nijedna riječ koju je kazao Allahov Poslanik na ovom polju nije proglašena lažnom. Nauka, tehnologija i tehnika, koje napreduju krupnim koracima, umjesto da se poklone obožavaocima nauke, one ih sve ostavljaju i klanjaju se pred Allahovim Poslanikom s poštovanjem i edebom i snažnim glasom izgovaraju: „Istinu si rekao!“ Zapravo, drugačije ne može biti, jer je on istiniti Allahov poslanik.

Tim povodom ostavljamo naučne analize knjigama i naučnim revijama koje o tome govore, ali ćemo raditi na tome da ovdje navedemo nekoliko primjera koje smo izabrali kao sažetak. 1. Lijek za svaku bolest. Allahov Poslanik je u jednom hadisu koga prenosi Buhari kaže: „Allah nije poslao ni jednu bolest, a da nije sa njom poslao i lijek ua nju,“ odnosno, koliko god da ima vrsta bolesti, Allah, dželle šanuhu, je za sve stvorio lijek i izlječenje. Ova riječ Allahova Poslanika trebalo bi da je najopširnija i najsadržajnija riječ koja je kazana dosad u svijetu medicine, a u smislu davanja motiva za izučavanjem te nauke. Ona ima slijedće značenje: Ako postoji jedna bolest, onda sigurno za nju postoji i lijek. Znači, jednog dana će se naći lijek za svaku bolest – uz Allahovu, dželle šanuhu, podršku i pomoć. U jednoj drugoj predaji ovog hadisa kaže se: „Svaka bolest ima svoj lijek.“ U jednom drugom hadis-i šerifu stoji slijedeće: „Liječite se! Ako je Allah ostavio neku bolest, iza nje je ostavio i lijek. Samo jedna bolest nema lijeka, a to je starost.“ Da pronađu lijek za produžavanje života i da zaustave ljude na određenome mjestu, pa čak i da uspore smrt, na kraju – neće moći da zaustave sudbonosno određenje ljudske povorke. To putovanje počinje od svijeta duša, pa prolazi kroz djetinstvo, mladost, starost i na kraju se susreće sa mezarom, a odatle se produžuje do oživljenja ljudi i nađe svoj kraj u Džennetu ili Džehennemu. Ovu putanju je nemoguće zaustaviti. Ljudi će se rađati, rasti, stariti i umirati. Međutim, izvan toga svaka bolest ima svoj lijek, samo treba da se on istraži i pronađe. Prvak svih stvorenja na oba svijeta ovim i sličnim riječima podstiče cijelo čovječanstvo na nauku i poziva naučnike, istraživače i one koji imaju inspiracije da traže lijekove. Izdvojite pare iz vaših buđeta, osnujte istraživačke institute, krenite do obale smrti i uzmite pod svoju kontrolu tu široku oblast koja se prostire sve do te granice! Zapravo, Kur'an-i kerim, uvijek upućuje na ove probleme i, u pravcu podsticanja na nauku, daje mu'džize vjerovjesnika i putem tih mu'džiza idealizira buduća istraživanja. Svakako, kao što su bili vodiči čovječanstvu u duhovnom životu i izvodili ih sa stranpucica na Pravi Put i obalu spasa, vjerovjesnici su, isto tako, u prirodnim naukama, čiji je izvor razum, uzeli na sebe odgovornost da budu vodiči, i na taj je način svaki od njih na određenom polju bio učitelj i upućivač čovječanstvu, koji je ukazao na staze koje vode toj oblasti. Zbog toga se može kazati da je čovječanstvo ključeve svih, i duhovnih i materijalnih dostignuća uzeo iz ruku vjerovjesnika. Naravno, objašnjenja mu'džiza vjerovjesnika u Kur'anu data su da bi čovjek podstakao da stigne do njihovih granica. Naprimjer, hazreti Isa, 'alejhi's-selam, Allahovom, dželle šanuhu, dozvolom je oživljavao mrtve. Kur'an nam o tome govori. Međutim, to je posljednja granica. Dostignuće ljudi se tu završava! Zašto? Zato što se svijet običnih stvari tu završava, a odatle počinje svijet nadnaravnosti. Ono što čovjek učini svojom snagom, voljom i mogućnošću, u granicama je prirodnih zakona. Da, dokle god da stigne razvoj nauke i tehnologije, neka stigne, ali nikada ne može prijeći granicu mu'džiua. Te granice su mjesto gdje se šeću veliki vjerovjesnici, i tako će to vječno ostati. Da, tu se nalaze samo vjerovjesnici. Izvan toga, do granice odakle počinju mu'džize, čovječanstvo ima mogućnosti da napreduje i, zapravo, svaki podsticaj je zbog toga i dotle. Eto tako Kur'an mu'džizom hazreti Isaa, 'alejhi's-selam, podstiče ljude i govori im da su putevi liječenja bolesnika otvoreni sve do granice smrti. Čak i bolesti čiji lijek nije dosad pronađen, poput raka i side, sigurno imaju lijek, ali – tražite i pronađite ih! Kao što je poznato, neke bolesti koje su nekada izgledale neizlječive danas se lahko liječe. Isto tako, ako budete radili, možete pronaći lijekove i za te teže bolesti! Ili npr. u mu'džizi hazreti Musaa, 'alejhi's-selam, koja je njegovom rukom predstavljena ljudima, daje se do znanja da se neka mrtva bića mogu iskoristiti i mogu im se dati razne dužnosti i odgovornosti. Svakako, danas su vrata tome odškrinuta. Međutim, ni danas ni u budućnosti čovjek ne može baciti štap iz svojih ruku, a da se on pretvori u pravu zmiju – jer to je događaj koji se odigrao u oblasti nadnaravnih stvari, a mi možemo raditi samo ono što se nalazi u okviru običnih stvari. Mislim da je prikladno da ovdje kažem o drugoj strani Kur,anam koja je za čovjeka nedohvatljiva i neprevaziđena.

Da, Kur'an je od početka do kraja posljednji vidik za ideju vječnosti, i to vidik do kojeg je nemoguće doći. Naravno da će se jednog dana riječi najboljih pjesnika i književnika i govori koji pokreću za sobom ljude približiti do vrata Kur'ana, ali će se zaustaviti na vidiku čuđenja poput slavnog arapskog pjesnika Lebida. Jer Kur'an je u svome izražavanju nadnaravan, a riječi ljudi, koliko god da su lijepe, ipak su riječi upotrebljavane u svijetu običnih događaja. Zbog toga što je ova tema sama po sebi drugačija i posebna, iako smo se dotakli nje, ipak ćemo je ostaviti za posebno poglavlje. Mu'džize vjerovjesnika, kao što smo malo prije kazali, sačinjavaju određenu granicu i crtaju nove horizonte za ljudske znanosti. U isto vrijeme, nelazeći se u Kur'anu, ove mu'džize izvršavaju dužnost podsticanja čovječanstva na nauku. Sve što dolazi nakon toga ostavlja se čovjeku da bi se trudio. Čovjek treba da radi i da se trudi. Treba da stigne do te tačke da odradi sve što je u krugu njegovog dostignuća i da se približi granici nadnaravnosti. Zamislimo i da prijeđe jedan korak dalje, opet će se kretati hotizontima gdje se nalaze plodovi nadnaravnosti. Da, čovječanstvo na polju medicine može da zabilježi uzdignuće do smrti. Kada se dođe do smrti, onda tu nema izlaza i lijeka – jer je smrt, isto kao i život, nešto što nastaje Allahovim, dželle šanuhu, stvaranjem. Slijedeći ajet ušućuje na tu činjenicu: Onaj koji je dao smrt i život... da, smrt nije kolaps, nije opadanje, nije gašenje i nije raspadanje. Ono je samouzimanje, Allahovom, dželle šanuhu, voljom i naređenjem, onoga što je dato do određenog dana. Podsticanje na putu znanosti može biti na ovaj način. Svi dostojni i dobrodušni ljudi treba da se okoriste od ovih podsticaja, da uzmu odatle pouke, da ih iskoriste i da ih ponude na službu i korist čovječanstva. Naš Vjerovjesnik je lično o medicini, a naročito o preventivnoj medicini zvanoj higijena, kazao veoma veliki broj savjeta. Zapravo, veći dio medicine zauzima higijena, zato što je neophodno sačuvati nekoga prije nego se razboli, a to je veoma lahko, a nakon što se čovjek razboli, liječenje je mnogo teže, problematičnije i skuplje. Zbog toga je naš Vjerovjesnik prije svega dao važnost tome i većinu svojih medicinskih savjeta usredsredio na prevetivnu medicinu. U Sretnom periodu, odnosno za vrijeme Pejgambeova života, doktori nisu mogli naći za sebe posla u Medini, naročito oni koji su dolazili sa strane. Najveći uzrok tome bilo je potpuno poštovanje i provođenje u praksu pravila koje je naš Vjerovjesnik kazao u vezi sa ovom temom. Allahov Poslanik, i pored toga što je obavljao dužnost duhovnog doktora srca i duše, bio je poput doktora za tjelesne bolesti. Za ljude u njegovom okruženju preuzimao je mjere koje su ih čuvale i od duševnih i od tjelesnih bolesti. Kuga je u periodu kada se Vjerovjesnik pojavio bila strašna bolest koja se nije mogla zaustaviti. Ono što je danas AIDS, tada je bila kuga. Naspram kuge, ashabi su bili predostrožni i pažljivi jer ih je Allahov Poslanik uvijek upozoravao na tu bolest. Ova svijetla skupina je živjela u svojoj zemlji čisto, ugodno i zdravo, ali kada su, uslijed vojnih pohoda, otišli u mjesta kao što su Šam, Sirija, Haleb i Antakija, i njih bi pogodila kuga koja se javljala u Bizantiji, gdje su joj bili otvoreni putevi. Tako je i kuga u Amvasu bila jedna od tih, gdje je u tom paklenom mjestu 30.000 ashaba umrlo od nje šehidskom smrću. Toga dana među onima koji su bili u Amvasu nalazio se i Emin Ummeta (najpovjerljiviji čovjek među sljedbenicima Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem) Ebu Ubejde ibn Džerrah, radijallahu 'anh. To je onaj Ebu Ubejde, radijallahu 'anh, za koga će hazreti Omer, radijallahu 'anh, godinama kasnije, kada je nasmrt kopljem ranjen i stavljen na ležaj, reći: „Da je danas živ Ebu Ubejde, predložio bih da on stane na moje mjesto.“ Kada su stanovnici Nedžrana došli i zatražili od Allahovog Poslanika da im pošalje nekog povjerljiva ashaba da ih podučava islamu, Allahov Poslanik je pogledao u njega i kazao: „Ustani i idi sa nijima!“ On je najpovjerljiviji u Ummetu i jedan od deseterice koji su obradovani Džennetom. Toga dana, kada je kuga odnosila živote ljudi poput oluje, na tome mjestu se našao i ovaj slavni ashab. Bili su to dani kada je hazreti Omer, radijallahu 'anh, bio halifa. Halif Allahovog Poslanika obilazio je osvojena mjesta i izbliza pratio sva događanja. Htio je ići Amvas, ali kada je čuo da se tamo pojavila kuga, odustao je od te namjere.

Ebu Ubejde, radijallahu 'anh, ispričao se ispred njega i upitao: „Omere zar bježiš od Allahove sudbine u Allahovu sudbinu!“ Ovo je Omerova, radijallahu 'anh, oštroumnost. Da li je ispravno postupio? Da li je njegov povratak ispravan? Kada je Omer, radijallahu 'anh, počeo sumnjati u svoj postupak, pritrčao mu je upomoć Abdurrahman ibn Avf, radijallahu 'anh, tako što je prenio hadis: „Ako čujete da se u nekom mjestu pojavila kuga, nikako tamo ne idite! A ako se pojavila u mjestu u kome se nalazite, onda ne izlazite iz tog mjesta da bi ste od nje pobjegli!“ Lijepo vas pitam i molim vas, kažite mi, zar ovo nije isto ono što danas medicina modernim jezikom naziva karantinom? Ovo je, prije mnogo stoljeća, kazao Allahov Poslanik, a danas mu medicina kaže: „Istina, istinu si kazao!“ 2. Gubavi i karantina. U jednom hadisu koga prenose Buhari i Ahmed ibn Hanbel, Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhu ve sellem, kaže: „Bježite od medžzuma (gubavog), kao što bježite od lava!“ Ovi izrazi, koji se kao uboredba koriste u hadis-i šerifu, nemaju nikakve veze, kao što neki misle, ni sa mikrobom lepre i sa time da je gubav čovjek lav. Mislim da su i ovdje u pitanju, kao i kod mnogih drugih problema, izmišljena tumačenja ovih uporedbi. U izrazima Allahovog Poslanika, nikako nije u pitanju jedna takva namjera. Bježanje koje se ovdje preporučuje nema značene obući cipele i pobjeći. Možda nam Prvak svih stvorenja na ova svijeta ovakvim hadisima predlaže da se borimo protiv bolesti koja se zove guba (lepra) i da istražujemo načine liječanja od nje, odnosno, predlaže se karantina i predostrožnost da ne prelazi na drugog. Ljudi, isto kao što su pažljivi naspram opasnosti lava da im ne nanese štetu, isto toliko trebaju biti pažljivi naspram gube jer se u svakoj riječi Allahovog Poslanika nalazi posebna mudrost. Svakako, do shvatanja istinitih činjenica u njegovim riječima moguće je doći samo uz veoma ozbiljan trud i rad. 3. Kada pas poliže posudu. Imam Muslim u svom Sahihu prenosi: „Kada neki pas poliže vašu posudu, ona će se očistiti ukoliko se opere sedam puta, od kojih prvi put zemljom.“ U to doba njie bilo hemijskih sastojaka poput onih kojim mi danas sterilizujemo posude. Za proces dezinfekcije Allahov Poslanik je preporučio tada najviše zemlju. Međutim, u kasnijim naučnim istraživanjima došlo se do zaključka da i zemlja vrši funkciju čišćenja isto kao i voda. Također, zemlja u sebi sadrži tetralit i tetrasklin, a to su sastojci koji se upotrebljavaju u dezinfekciji virusa. Znači, svojom preporukom da se posude očiste zemljom, Allahov Poslanik je naredio da se te posude prije svega sterilizuju. Pored toga, u ovom hadis-i šerifu obraća se pažnja i na slijedeće činjenice: Neke bolesti se, koje se mogu pojaviti kod psa, ponekad mogu prenijeti i na čovjekovo tijelo. Ova činjenica je nešto što se smatra veoma novom činjenicom i novim problemom. Druga činjenica: Izmet psa i tome slične stvari mogu biti u potpunosti štetne po zdravlje čovjeka. Njegove bale su poput toga. Nakon određenog perioda, već je nemoguće zaustaviti bolesti koje se javljaju od njih. Zbog toga je sterilizacija veoma bitna. Treća činjenica: Posebna tačka kojom se privlači pažnja u naredbi da se najprije opere zemljom jeste to da je zemlja u tom trenutku u stanju mikroba sterilizacije, i to da se pored toga opere još šest puta, a po drugoj predaji – sedam puta. Zapravo, ova tema se pojavljivala u nekim njemačkim i engleskim časopisima i riječi Allahovog Poslanika su potvrđene i sa njihove strane. Naš Vjerovjesnik se toliko osjetljivo i oprezno odnosio prema psima da je čak jedne prilike na osnovu svog ličnog mišljenja naredio da se poubijaju. Međutim, kasnije je zaustavio tu svoju odluku i kazao: „Da psi nisu poseban svijet (vrsta), naredio bih da se svi poubijaju.“ A to znači da psi nisu samo po sebi jedna skupina od elemenata ekološke ravnoteže, kao što su ljudi, đivotinje, biljke i mrtva bića, i da njihovo postojanje na osnovu prirode koju je Allah, dželle šanuhu, stvorio nijeobavezno, naredio bih da se u potpunosti unište – jer je pas stvorenje koje je leglo mikroba. Gledajući u ovu posljednju činjenicu, pristup Allahovog Poslanika ovoj temi je posebna mu'džiza. Vidi se da je još u tom periodu ovim principom da se ne ubija nepromišljeno svaki pas ozakonjena ekološka ravnoteža i očuvanje reda u prirodi, o čemu mi tek sada polahko počinjemo da govorimo.

Mi jedva nakon 1400 godina počinjemo polahko dizati svoj glas da se ne uništavaju i da ne nestane roda, kitova, slonova, nosoroga i ostalih vrsta – jednostavno da se ne bi poremetila ravnoteža u prirodi. A Allahov Poslanik prije hiljadu i više godina, izgovarajući riječi: „Da psi nisu poseban svijet (vrsta)“, podsjetio je, čak u toliko ranom periodu, na ovu za život bitnu stvar. Allah, dželle šanuhu, stvorio je vasionu, i među elementima koji je sačunjavaju je uspostavio sveopću ravnotežu. Ovaj ajet ukazuje na taj generalni princip: A nebo je digao. I terazije (ravnotežu) je postavio, da ne prelazite granice u mjerenju! Da, Allahov Poslanik je bio čovjek ravnoteže. Svakako će čuvati tu ravnotežu i neće dozvoliti, kao što je gore spomenuto, potpuno uništenje pasa. Samo u jednoj ovako maloj rečenici, koja sadrđi par riječi, ima toliko nadnaravnih činjenica koje mi možemo primjetiti, a ko zna za koliko će novih činjenica ubuduće ova ista rečenica biti inspiracija. Gledano na period kada je kazana, jedan čovjek, da je cio život razmišljao i kazao samo nju, bilo bi dovoljno da ga ubrojimo među genije, ali Allahov Poslanik poput ove ima još na hiljade sličnih rečenica. Genijalnost ostavljamo na njegovim vratima odakle je poput prosjaka tražimo, vraćamo se da stavimo tačku na ovaj hadis: Jasnim jezikom i bez imalo sumnje tvrdimo i kažemo da svi događaji sebi specifičnim jezikom uvijek potvrđuju istinitost Allahovog Poslanika i izgovaraju riječi: „Ti si Allahov poslanik i ti istinu govoriš“. Nimalo ne sumnjamo da će svi ljudi jednog dana, kada naučna specijalizacija bude stigla do svog vrhunca, kazati isto. Danas su nauke poput tajnih špijuna koji su se smjestili među ljude; one istražuju ono što je rekao Allahov poslanik i spomenuo Kur'an-i kerim. U svjetlu tih istraživanja, duše koje su shvatile istinu svakog dana još više i dublje osjećaju istinitost i iskrenost Allahovog Poslanika i rade na tome da ih sa sto hiljada munara oglase cijelome svijetu. 4. Prati ruke prije i poslije jela. U jednom hadisu koga bilježi Tirmizi i Ebu Davud, Allahov Poslanik je rekao: „Berićet (blagoslovljenost) jela je u pranju ruku prije i poslije jela.“ Ako u jelu tražiti blagoslov, čistoću, sjaj i ljepotu, i ako želite da to jelo bude izvor berićeta za vas, onda i prije jela i poslije jela obavezno operite ruke, kao što uzimate abdest. Ovim izrazima Allahov Poslanik postavlja princip i temelj čistoće. Inače, mi ovo ne bismo znali uz pomoć razuma. Naročito tadašnji čovjek nikako nije mogao znati da se pod njegovim noktima može nastaniti na milione mikroba. Ostavimo taj period! Koliko danas osoba zna naučnu stranu ovog problema? U ime čistoće, Allahov Poslanik na s obavještava da ne trebamo ruke stavljati u posudu sa vodom kada se probudimo, nego ih najprije trebamo lijepo oprati, jer dok čovjek spava, ne zna šta su mu ruke doticale od njegova tijela. Allahov Poslanik time da je posebnu važnost čistoći ruku i mnogo nas upozorava na nju. Doktori ovo tek danas upostpunosti mogu shvatiti i objasniti. Da, dok čovjek spava, on svojim rukama dotiče određene dijelove tijela i, ne osjećajući, pokupi mikrobe. Nakon toga, ako ih bude stavio u usta, a ne opere prije toga, ima li potrebe da kažemo šta je progutao? Da li je toga dana bilo mikroskopa, X zraka ili laboratorije uz pomoć čega bi Allahov Poslanik znao za mikrobe koji se sakupljaju na ruke i na taj način upozorio svoje slijedbenike? Ne, ništa od toga nije postojalo, ali iza svega toga postojala je jedna istinita činjenica, a to je postojanje Jedinoga koji ga je o svemu ovome na različite načine objavljivanja obavijestio i podučio. Svakako, on je sve naučio podučavanjem od strane Najvećeg Učitelja. On ga je podučavao metluvv i gajr-i metluvv objavama (zapisana i nezapisana objava), a on je to znanje prenosio svojim sljedbenicima i podučavao ih. Zbog toga je u njegovim riječima nemoguće pronaći i koliko trun izmišljotine ili kontradiktornosti. 5. Higijena usta i zubi (misvak). U jedno hadisu koga bilježe autori Kutbu-i sitte (šest zbirki hadisa) i ispod koga se nalazi potpis oko četrdeset ashaba, zbog čega je hadis vjerodostojan. Allahov Poslanik kaže: „Da me nije strah da će mome ummetu biti teško, naredio bih im upotrebu misvaka prije svakog namaza.“ Nije ostavio jednu ovakvu naredbu samo zbog toga što je sumnjao da će to biti teško njegovim sljedbenicima, inače, i misvak bi postao stroga naredba (farz) za namaz, poput abdesta. Takvo nešto bi bilo suprotno principu lahkoće, koji je u duhu islama, jer čovjek ne bi mogao da na svakome mjestu pronađe misvak.

Upotreba misvaka nije farz, ali je veoma bitan sunnet, tradicija Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem. Starije generacije su o ovoj temi napisale tomove knjiga. Novi istraživaći su putem raznih naučnih analiza i sa različitih aspekata preispitali ovu temu. Ubuduće ćete, inšallah, čitati i njihove radova. Čišćenje zuba ne mora se obavljati samo uz pomoć misvaka, već je to moguće učiniti i uz pomoć prstiju, soli, paste i dr. Svakako da svaki čovjek može čistiti zube onako kako hoće, i tu se niko nikome ne može miješati. Međutim, ne treba zaboraviti da misvak ima svoje specifikacije. Sada zamislite jednu vjeru čiji dostavljač (nikako osnivač ili tvorac, jer tvorac i osnivač vjere je samo Allah, dželle šanuhu, a Vjerovjesnik je samo dostavljač) naređuje da se kao sunnet dnevno od pet do deset puta upotrebljava misvak. Tim povodom možemo kazati da ta vjera prelazi i ostavlja daleko iza sebe današnju higijenu u čišćenje zuba. Ostavimo gomile običnih ljudi po strani; ja mislim da čak i zubari ne četkaju zube dnevno od pet do deset puta, dok je Vjerovjesnik najmanje toliko puta dnevno čistio svoje zube. Preko noći je ustajao nekoliko puta i klanjao namaz, a prije svakog namaza je obavezno upotrebljavao misvak. Prije nego što bi klanjao sabah-namaz, ištak i duha-namaze, podne, ikundiju, akšam i jaciju, uvijek je koristio misvak prilikom uzimanja abdesta, a isto tako nije propuštao priliku da pčisti zube nakon što bi nešto pojeo i popio. Kada bismo sve te prilike izbrojali, vjerovatno bismo uvidjeli da je kod Allahova Poslanika broj dnevne upotrebe misvaka, odnosno čišćenja zuba, bio veći od ovoga što smo naveli. 6. Mjerilo za jelo i piće. U ime preventivne medicine, Allahov Poslanik kaže: „Kada jedete, ostavite jednu trećinu želuca za jelo, jednu trećinu za vodu i jednu trećinu za zrak! Posuda koju Allah najviše mrzi je prepunjeni želudac!“ Ima još hadisa koji potvrđuju ovaj hadis, a u jednom od njih Allahov Poslanik je rekao: „Ono čega se najviše plašim za svoj ummet jesu veliki stomaci, uspavanost, ljenost i slabo uvjerenje (u vjeri)!“ Stanja spomenuta u ovom hadisu na kraju se mogu sakupiti u jednoj tački. Da, neizbježno je da se ne ugoji i udeblja čovjek koji živi život bez razmišljanja o vjeri, bez vođenja računa o svojim djelima, nemarno, provodeći ga većinom u spavanju. Čovjek, što se bude više gojio, još više će jesti, a što bude više jeo, sebe će sve više bacati u nemarnost. Ili, ako bismo počeli od prvog uzroka, možemo reči: Čovjek koji mnogo jede svakako će mnogo spavati, a kod čovjeka koji mnogo spava ne može se naći čvrsto uvjerenje u vjeri. Odakle god da se uzmu u obzir, sva ova stanja su činjenice koje su učinile da Allahov Poslanik brine o njima za svoj ummet. Da, ovdje riječ ostavljamo izuzetnim ličnostima medicine i ostavljamo vas da pogledate njihove naučne radove. Kada ih budete pročitali i preispitali, vidjet ćete da je ono što je kazao Allahov Poslanik prije mnogo stoljeća samo potpuna istina i posvjedočit čete da u njegovim riječima, pa makar bile sažete, nema kontradikcije i laži. 7. Surma. Sada želim prijeći na jedan drugi hadis. Ponovo Allahov Poslanik kaže: „Liječite vaše oči surmom, jer ona otvara oči i njeguje trepavice!“ Naši doktori, čija su srca i razumi svijetli, kažu: U njegovanju očiju i trepavica najkorisniji lijek koji je dosad pronađen je surma koju je preporučio Allahov Poslanik. Pretpostavljamo da će na polju kozmetike period koji dolazi biti period surme. Drugi proizvod, koji je u vrijednosti poput surme, jeste kana (kna), koju je preporučio Allahov Poslanik zbog zaštite kože i antibiotičnog djelovanja. Danas je jedna od naučnih činjenica ta da kana ima veću moć sterilizacije od tenturdiota i merofsilona, proizvoda koji se upotrebljavaju u istu svrhu. 8. Čeregotija. U hadisu koga bilježi Buhari u svojoj zbirci, a prenosi ga Ebu Hurejre, radijallahu 'anh, kaže se: „U ovom crnom zrnu ima lijeka za sve bolesti osim smrti.“ Izraz svaka bolest na arapskom jeziku se koristi za mnoštvo kao alegorija. Pored toga, ukoliko bi se čeregotija (čorokut) temeljito analizirala i ozbiljno preispitala, ko zna za koliko bi se bolesti utvrdilo da je lijek. U hadis-i šerifu se naročito skreće pažnja na dvije činjenice: prva, da je čeregotija zdrava; druga, da čak ni ona ne može biti lijek od smrti. Mi ćemo ponovo naučnu stranu ovog hadisa ostaviti stručnjacima iz te oblasti, ali ćemo navesti samo nekoliko zanimljivosti koje su nam trenutno na umu.

Što veća količina proteina tokom bolesti je veoma bitna, naročito tokom rekonvalescenije (oporavka), ali, pored toga, u istoj mjeri je bitna upotreba kalorija, vitamina i normalno varenje unijetih materija. Mislim da doktori tokom neke bolesti preporučuju nešto tome slično. Svakako, bolesnik treba da jede takve proizvode koji u sebi sadrže mnogo proteina, mnogo kalorija, ali ujedno i da se mogu lahko variti u želducu. Jer na taj način bolesnik treba povratiti snagu koju je izgubio, ali ne smije imati problema tokom varenja u želucu. Danas su naučna istraživanja dokazala da se sve navedene specifičnosti nalaze u čeregotiji. O ovoj temi ima toliko konkretnih primjera, kako je upotrebljavana i kako je dala rezultata, da se ne mogu ni izbrojiti. To znači da Allahov Poslanik ne govori samo šta mu padne na pamet i slučajno. Ono što je kazao u potpunosti se obistinilo, a rezultati uvijek potvrđuju njegovu istinitost. 9. Muha. Da nastavimo o istoj temi, navodeći jedan hadis iz Buharijeve zbirke. Allahov Polsanik je kazao: „Ako nekome od vas u posudu sa jelom ili pićem upadne muha, neka je cijela utopi u posudu a zatim izbaci – jer je u jednom njenom krilu bolest, a u drugom lijek!“ Najprije da kažemo: U to vrijeme čovjek nije mogao znati da muha nosi mikrobe. Muha, kada upadne u neku posudu u kojoj ima bilo kakve tečnosti, ona iz opreznosti radi na tome da jednim krilom ne dotakne tečnost, već to krilo drži iznad tečnosti, odnosno, ne ulazi u tečnost sa oba krila. Jer kada se bude odatle vadila, njeno suho krilo će joj pomoći da odleti. Ona će na taj način odletjeti, ali će nam ujedno prenijeti neku bolest putem mikroba koje je ostavila u tečnosti koju ćemo mi upotrijebiti. S druge strane, u takvoj situaciji nam se preporučuje da muhu u potpunosti utopimo u posudu, a zatim da je izvadimo i bacimo – jer se u jednom njenom krilu nalazi mikrob, a u drugom protivotrov koji će uništiti štetu tog mikroba. Dok se muha bori za život, dotaknuti je jednom odozgo bit će dovoljno da pukne torba u kojoj se nalazi protivotrov, i na taj način će sama muha time da dezinficira mikrob koji je ostavila drugim krilom. Naučnici koji su analizirali ovaj problem kažu: Kada smo pritisli muhu odozgo, po leđima, uz pomoć mikroskopa smo primjetili da se desno-lijevo kreću neke mikro-čestice. Onda smo u kasnijim istraživanjima došli do zaključka da se radi o elementima sterilizacije. 10. Krv menstruacije. Hazreti 'Aiša, radijallahu 'anha, prenosi: „Jednog dana je Resulullahu došla Fatima bint Ebi Hubejš i upitala ga: 'Allahov Poslaniče, krv mi se ne zaustavlja, uvijek mi malo curi, da li da ostavim namaz?' Allahov Poslanik joj je odgovorio: 'Nemoj, jer nije to krv zbog menstruacije već zbog neke bolesti u venama.“ Da, mi nakon nekoliko stoljeća saznajemo da krvarenje zbog menstruacije potiče u potpunosti iz unutrašnjosti tijela, i na taj način se ponovo čudimo i divimo: Kako li je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, mogao je još tada znati za ovaj problem, kojeg je nauka tek danas istraživanjima ustanovila? Naravno, tako što ga je o tome obavijestio njegov Gospodar. Da, njegov Gospodar ga je obavijestio, i tako je i on znao. Ovolike godine koje su prošle dale su posebnu važnost tom Dragulju rječitosti. Sada naučnici govore da ovu riječ nije mogao niko drugi kazati osim vjerovjesnika. 11. U alkoholu nema lijeka. Tarik ibn Suvejd, radijallahu 'anh, prenosi: „Bolovao sam. Do zabrane alkohola u liječenju svojih bolova koristio sam alkohol. Kada je zabranjen alkohol, otišao sa Allahovome Poslaniku i upoznao ga sa svojim stanjem. Upitao sam ga da li za mene postoji opravdanje da i dalje koristim alkohol. Odgovorio mi je riječima: „Ne, sam alkohol je bolest i ne može biti lijek!“ Kao i u različitim mjestima u Svijetu, i u Turskoj su priređeni simpoziji i tribine protiv alkohola. Na njima su govorili naučnici, a njihov zajednički zaključak je: Samo jedna kap alkohola deformiše fizičku i duhovnu strukturu čovjeka. Međutim, Allahov Poslanik stoljećima prije nas je ukazao na ovaj problem ustvrdivši da je alkohol sam po sebi bolest. 12. Obrezivanje. Allahov Poslanik je nabrojao deset stvari koje su priroda čovjeka. Jedna od tih stvari je obrezivanje (sunnet). Šta danas naučnici kažu o tome? zar i oni nisu isto to ustanovili i zar i oni ne govore da je kožica koja se skida prilikom obrezivanja mali dio organa gdje se skuplja nečistoća i mikrobi, da ima mogućnosti da se ona podere i da nosi rizik pojave raka (karcinoma). Zapravo, obrezivanje (sunnećenje) jedini je način da se čovjek spasi od navedenih rizičnih bolesti.

Primjetno je da Zapad u obrezivanju ide ispred mnogih slijepih pijanica koji se kod nas protive tome činu. Danas je u Americi i Engleskoj na milione obrezanih! Kad već govorimo o tome, dozvolite da prenesem riječi velikana kojeg je upoznalo 20. stoljeće, jer me na to asocira ova tema, i sjetih ih se: „Zapad je noseći i rodit će jednog dana islamsko čedo; isto kao što je Osmanska država noseća i rodit će jednu zapadnjačku državu!“ Obistinio se jedan dio ovih riječi koje su kazane prije sedamdeset-osamdeset godina. I mi sada, očima punim nade, očekujemo taj drugi period. Bolovi su se povećali i pojačali. Uzvici puni radosti o porodu u veoma bliskoj budućnosti, inšallah, će se čuti! Dovdje smo govorili o istinolubivosti i tačnosti Allahova Poslanika i prijašnjih vjerovjesnika. Svaki vjerovjesnik se nalazio na samom vrhu istinitosti i istinoljubivosti. U njihovom životu laž nije mogla naći ni koliko truna mjesta. Zapravo, da je kod njih bilo koliko trun neistine, oni ne bi mogli biti nikome uzrok da krene Pravim Putem jer su oni došli da upućuju čovječanstvo na Pravi Put i objasne veliki put koji vodi ka Džennetu. Da, kada bi se značenje istinitosti materijalizovalo i preobratilo u tijelo, onda bi se pojavili presjajni izgledi vjerovjesnika. U međuvremenu smo vidjeli da ima na hiljade dokaza od ezela do ebeda koji potvrđuju istinitost našeg Vjerovjesnika. Mi smo ovu temu pokušali obraditi u tri dijela. Naravno, jedna ovakva klasifikacija i prezentacija je na naš način određena. Inače, dokazi o njegovoj istinitosti i istinoljubivosti mogu se klasificirati na hiljade načina i mogu se objasniti na mnogo različitih načina. Zapravo, ko može i ko imapravo da o ovoj temi stavi tačku? Mi smo uvjereni da će se njegove riječi do Sudnjega dana obistinjavati, i na taj način će ljudi iz svih vremenskih perioda imati priliku da otkriju njegovu istinitost i da se iz dubine srca upoznaju sa njim. A svakako će svako na Ahiretu moći da jasno vidi i primijeti istinitost Allahovog Poslanika. Da, svako će prema ogledalu svoje duše imati priliku da vidi sličnost, osobine i imena Allahovoga Poslanika i shvati istinitost njegovih riječi. Naravno, Džennet, Džehennem, hurije (džennetske žene) i gilmani (džennetski mladići) pojavit će se u svojim oblicima onako kako ih je Allahov Poslanik opisao i oni će jezikom vječnosti njemu kazati: „Sadakte – Istinu si govorio!“

B. POVJERLJIVOST (EMANET). Drugo svojstvo svih vjerovjesnika je emanet (povjerljivost). Emanet je arapska riječ i vodi porijeklo iz istog korijena kao i riječ iman (vjerovanje) Mu'min (vjernik) označava čovjeka koji vjeruje i daje povjerenje drugima. Vjerovjesnici, pored toga što su na vrhuncu vjerovanja kao vjernici, oni su ujedno na čelu ljudi koji su povjerljivi i koji daju povjerenje. Kur'an-i kerim u mnogo ajeta ukazuje na ovo njihovo svojstvo, kao npr.: I Nuhov narod je smatrao lažnim poslanike. Kada im brat njihov Huh reče: „Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni! Nuh, 'alejhi's-selam, svome narodu je govorio slijedeće: Zar se još nećete bojati Allaha i biti Mu poslušni? Ja sam poslanik koji sije povjerenje, pouzdan sam i ne prilazim nikako izdaji i prijevari. Evo u ovom ajetu prenose se riječi jezikom vjerovjesnika i spominje se njihovo svojstvo povjerljivosti. Također, Allah, dželle šanuhu, u Kur'an-i kerimu kaže: I Ad je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Hud reče: „Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani. Pa onda: I semud je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Salih reče: „Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani. Pored toga, navodi se slučaj iz života Luta, 'alejhi's-selam: Ilutov narod je smatrao lažnim poslanike. Kad im njihov brat Lut reče: „Kako to da se ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani.“ O ovome je moguće navesti još veći broj ajeta. Pored toga, ima mnogo ajeta koji indirektno govore o povjerljivosti i pouzdanosti, ali mi ćemo se zadovoljiti navedenim ajetima da bismo dali osnovnu ideju i poruku.Mu'min, pored toga što je jedno od Allahovih, dželle šanuhu, Lijepih imena, u isto vrijeme je jedno od najbitnijih imena za one koji vjeruju u Njega. zbog čega se za Allaha, dželle šanuhu, kaže da je Mu'min? Zbog toga što je on izvor povjerljivosti. Nama povjerljivost daje On. Nama kap po kap ili poput vodopada povjerljivost dolazi od Njega. Vjerovjesnike je On učinio povjerljivim i pouzdanim i poslao ih sa tim svojstvom. Ako je tako, onda nas sve pitanje povjerljivosti, pouzdanosti, emaneta i imana povezuju sa pejgamberima, a njih u velikoj mjeri sa Allahom, dželle šanuhu. Konačno, ova sveukupna veza dovodi nas do relacije Stvoritelj-stvorenja. Sva ova značenja se nalaze u korijenu riječi emanet; veoma bitna strana ove teme je shvatiti ovu vezu među značenjima. Isto kao što je kod našeg Vjerovjesnika i svih vjerovjesnika najvažnije svojstvo povjerljivost, također je to najvažnije svojstvo Džibril-i Emina. Kur'an-i kerim nam ga opisuje slijedećim riječima: Kome se (na nebesima) potčinjava i koji je pouzdan! Da, Džibril je melek-poslanik pokoran Allahu, dželle šanuhu, i u pogledu izvršavanja svoje dužnosti on je povjerljiv i pouzdan. Eto, Kur'an-i kerim je do nas došao iz tog povjerljivog izvora. Allah je Mu'min. Njegov govor dale i uliva drugima povjerenje. Kur'an je došao putem Džibrila, koga je Allah, dželle šanuhu, nazvao Eminopm, tj. Povjerljivim. I opet je Kur'an-i kerim objavljen pejgamberu zvanom Emin-Povjerljivi i pouzdani, a putem njega Ummetu, njegovim slijedbenicima, koji su odabrana skupina spremna da ispolji povjerljivost i pouzdanje u svome životu. Svako se prema svome nivou okoristio iz Kur'an-i kerima. I Džibril je jedan od onih koji su se okoristili odatle. Jednog dana je sam rekao Allahovome Poslaniku: „Sve do onog dana kada je Allah, dželle šanuhu, rekao za mene da sam Emin (Povjerljivi), ja sam strahovao za moje konačno stanje. Kada sam čuo ovu riječ, do svoje posljednje srži sam se napunio povjerljivošću i sigurnošću.“ POVJERLJIVOST KOD NAŠEG POSLANIKA. Naš Vjerovjesnik je prije svega bio povjerljiv naspram poruka koje su stizale od Allaha, dželle šanuhu. Za njega se ne može ni koliko trun pomisliti da je od tog emaneta bilo šta pronevjerio. Zatim je bio povjerljiv prema svim stvorenjima. Svako je imao povjerenje u njega. jer, prije svega, on je drugima pokazao svoje povjerenje i bio izvor povjerenja i pouzdanosti. Nakon toga je i nama objasnio koliko je potrebno povjerenje i pouzdanje, i uvjerio nas u to. Ako želite, da sada redom protumačimo te aspekte njegove povjerljivosti.

a. Povjerljivost prema poslanstvu. Allah, dželle šanuhu, je Svoga Poslanika odabrao kao čovjeka koji pazi na emanet, njemu povjerene stvari i dužnosti. On, Poslanik, proveo je cijeli svoj život u tom uzbuđenju i pažnji prema emanetu, u tolikoj mjeri da, kada bi mu došla objava, on bi se plašio da ne propusti bilo koju riječ i ponavljao bi te riječi da bi ih naučio napamet prije nego što bi Džibril završio sa prenošenjem objave. U vezi sa tim, toliko je pokazivao pažnju i želju da će mu Kur'an-i kerim jednog dana kazati: Ne izgovaraj Kur'anjezikom svojim da bi ga što prije zapamtio. Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njihovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo. Kur'an je njemu dat kao jedan emanet. On se plašio da ne pronevjeri taj sveti emanet toliko da je drhtao. Zbog toga ga Allah, dželle šanuhu, tješi i daje garanciju da će on biti pouzdan i povjerljiv prema tom emanetu. Život Allahovoga Poslanika prolazio je uvijek u uzbuđenjima i pažnji da bude povjerljiv toliko da je radio više od svakoga na tome; težinu te dužnosti je osjećao je u potpunosti na svojim leđima. Zbog toga je na hadžu kada se opraštao sa svojim ummetom, zbog čega se ovaj hadž i zove Oproštajni hadž, onda kada je, poput zalaska Sunca, sa osjećajem da mu je došao kraj njegovog časnog života, još jednom svoje iskrene prijatelje podsjetio je na odgovornost i visokim glasom kazao: „Za kratko vrijeme će me pitati za vas,“ odnosno, prije nego što budem pita, ja vas pitam: „Da lis sam vam dostavio Objavu?“ Svi koji su se tu našli odjednom su odgovorili toliko snažno, kao da su se nebesa i Zemlja potresli: „Da, ti si nam objavu dostavio kako treba, bez iakvih manjkavosti.“ Na ove riječi Prvak svih stvorenja na oba svijeta podiže ruke i izgovara: „Allahu moj, budi mi svjedok!“ Da, povjerljivost prema emanetu najprije potiče od Allaha, dželle šanuhu, od Njega je prešla na Džibrila i zaustavila se kod Allahovog Poslanika, a kasnije je prenijeta na njegov ummet (sljedbenike). I na Oproštajnom hadžu je, oslanjajući se na svoje slijedbenike, želio vratiti se Allahu, dželle šanuhu. da, oni su mu govorili: „Svjedočimo da si nam dostavio vjeru.“ A Allahov Poslanik je prilikom njihovog svakog izgovora ovih riječi izgovarao: „Moj Allahu, budi svjedok da sam im dostavio vjeru.“ Eto, toliko je bio bitan emanet. Prema predaji koju prenose najvjerodostojnije zbirke hadisa u vezi sa mišljenjem Allahovog Poslanika o emanetu, 'Aiša, radijallahu 'anha, kaže: „Da je Allahov Poslanik – zamislimo, mada je to nemoguće – htio sakriti neki ajet, sigurno bi sakrio ajet u kome Allah, dželle šanuhu, kaže: A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si ti dobro učinio: „Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!“ – u sebi si skrivao ono šti će Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš... Ovaj ajet objavljen je slijedećim povodom: Allahov Poslanik je kćerku svoje tetke Zejneb bint Džahš, radijallahu 'anha, udao za svoga oslobođenog slugu Zejda ibn Harisa, radijallahu 'anh, koji je porastao uz njega. međutim, ovaj brak nije bio sretan kako su željeli. Naša majka Zejneb, radijallahu 'anha, prihvatila je ovaj brak samo da bi poslušala Allahovog Poslanik. Zbog toga što je brak od samog početka bio bez volje i želje, ona nije pridavala posebnu važnost i poštovanje svome mužu. Zapravo, Uzvišeni Allah je već odredio da se ona razvede sa Zejdom, radijallahu 'anh, i da uđe među časne supruge Allahovoga Poslanika. Međutim, dotad su Arapi imali običaj da, ako čovjek za nekoga kaže „Ovo mi je dijede“, to zaista prihvati kao rođeno dijete. Na osnovu toga, supruga tog djeteta biva njemu snaha. A Zejnebu, radijallahu 'anha, prije toga je njena majka ponudila Allahovome Poslaniku, ali on tu ponudu nije prihvatio. A ovu ženidbu sada njemu direktno naređuje Allah, dželle šanuhu. ženidba sa Zejnebom, radijallahu 'anha, je Prvak svih stvorenja na oba svijeta palo veoma teško i bolno. Ali šta je, tu je; naređenje je došlo odozgo. Tako i 'Aiša, radijallahu 'anha, ukazuje na ovu činjenicu riječima: „Da je Allahov Poslanik htio sakriti bilo šta od Objave, najprije bi sakrio ove ajete koji u sebi sadrže ovu ženidbu.“ Međutim, on je naspram Objave koja mu je dolazila bio veoma povjerljiv. Zbog toga nije bilo zamislivo da sakrije i najmanji problem.

Značenje ajeta čemo ponovo navesti: : A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si ti dobro učinio: „Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!“ – u sebi si skrivao ono šti će

Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš... Da, bilo koji ajet da je htio zatajiti, to bi najprije učinio sa ovim ajetom. Međutim, on je prema emanetu, bio potpuno pouzdan: nije bilo zamislivo da bilo šta sakrije! Događaj sa nevjerničkim zarobljenicima poslije Bitke na Bedru je također vezan za njegovo ophođenje prema emanetu. Allahov Poslanik se posavjetovao sa hezreti Ebu Bekrom, radijallahu 'anh, i Omerom, radijallahu 'anh. Hazreti Ebu Bekr, radijallahu 'anh, predložio je da se zarobljenici puste na slobodu pod uvijetom da plate otkupninu, dok je hazeti Omer, radijallahu 'anh, bio za to da se svi kazne smrću. Čak je on zahtijevao da svako ubije svog najbližeg rođaka. Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, prihvatio je rpijedlog Ebu Bekra, radijallahu 'anh, i oslobodio zarobljenike koji su platili otkupninu. Daljnji tok događaja sada ćemo zajedno čuti od hazreti Omera, radijallahu 'anh: „Kada sam slijedeći dan došao, vidio sam Allahovoga Poslanika i Ebu Bekra kako plaču. Obojica su spustili glave ka zemlji i plakali koliko su mogli. Upitao sam ih zašto plaču. Međutim, nijedan od njih nije imao snage da mi da odgovor. Bio sam uporan i tražio da mi kažu zašto plaču, pa ako treba, da i ja zaplačem sa njima. Na kraju mi je Allahov Poslanik plačući kazao da je objavljen ajet u kome Allah, dželle šanuhu, kaže: Nijednom vjerovjesniku nije dopušteno da srži svoje sužnje dok ne izvojuje na zemlji; vi želite prolazna dobra ovog svijeta, a Allah želi onaj svijet. – Allah je silan i mudar. Da je Allahov Poslanik htio sakriti bilo koji ajet, vjerovatno bi ovo bio drugi ajet kojeg bi prikrio. Međutim, Allahov Poslanik je bio čovjek povjerenja prema Objavi. Mi ćemo i jedan i drugi ajet pononvo detaljno obraditi kada kasnije budemo govorili o Pejgamberovom 'ismetu (sačuvanosti od grijeha) i pokušati da kažemo nešto i sa tog aspekta. b. Povjerljivost prema svemu postojećem. Isto kao što je bio povjerljiv u misiji poslanstva, u prenošenju poruka koje mu je njegov Gospodar slao, Allahov Poslanik je isto tako bio povjerljiv i prema svim stvorenjima, jer je povjerljivost bila usađena u njegovoj duši. Jednog dana, dok je bio u i'tikafu, u posjetu mu je došla majka vjernika, njegova supruga Safijja, radijallahu 'anha. Nakon što je malo posjedila, zatražila je dozvolu da se vrati u svoju sobu. Da bi je ispratio, Allahov Poslanik je krenuo vani sa njom i nakon što je prešao nekoliko koraka, u tom trenutku su pored njih u brzohodu, bez zastoja, prošla dva ashaba. Međutim, Prvak svih stvorenja na oba svijeta ih je odmah zaustavio, a zatim otkrio lice majke Safijje, radijallahu 'anha, i kazao: „Vidite, ovo je moja supruga Safijja!“ Ashabi su se iznenadili i kazali mu: „Ma'azallah, Allahov Poslaniče! Kako bismo za tebe pomislili nešto loše?“ Međutim, Allahov Poslanik, kao u svakom svom pokretu, i ovom prilikom je htio nešto da nas poduči. Onda im je rekao: „Šejtan kola venama čovjeka poput krvi.“ Gladajući na ovaj sejtanov bliski odnos sa čovjekom, on je u mogućnosti da mu u glavu mnogo šta unese. U ovom slučaju, čak da postoji hiljaditi, ili, pak, milioniti dio mogućnosti da mu na pamet padne sumnjiva misao poput: „Koja li je ono žena pored Allahovoga Poslanika?“, što bi, hafizanallah (da Allah sačuva), osobi koja to pomisli upropastilo vječni život i ugasilo svjetlost imana. Zbog toga Veličanstveni Vjerovjesnik, kao simbol saosjećanja, odmah reagira na takvo stanje i na taj način ukazuje na svoju oovjerljivost i biva uzrok spasa imana svojih sljedbenika. Eto, toliko je on davao važnosti povjerljivosti i pouzdanju. Zapravo, zar njegovo ime i prije poslanstva nije bilo Emin, tj. Povjerljivi? Pa zar ga nisu kasnije i njegovi žestoki neprijatelji poznavali kao takvog? On je toliko bio prihvaćen kao povjerljiv čovjek da, čak, ukoliko bi se Ebu Džehl upitako kome će dati na povjerenje nešto najdragocjenije, ili nešto vezano za čast ili obraz, mislim da bi sigurno kazao: el-Eminu. Da, svakako bi mu na um od ljudi najprije došao Muhammedu'l-Emin, 'alejhi ekmelu't-tehaja (neka su na njega najpotpuniji selami). On je takav bio i sav svoj život je na taj način proveo u duhu povjerljivosti. On je toliko bio povjerljiv da je, kada je neka majka pozvala svoje dijete: „Dođi da ti nešto dam“, odmah kazao: „Šta ćeš da mu daš?“ Odgovorila je: „Htjela sam mu dati nekoliko hurmi, Allahov Poslaniče“, našto je on kazao: „Da mu nisi htjela dati nešto, onda bi slagala,“ Jer Allahov Poslanik je laž smatrao znakom licemjerstva, i radio da bude što dalje od te osobine.

Laž je jedna od tri glavna znaka licemjerstva (manafikluka). Druge dvije osobine su grijesi i propasti u vidu neodržavanja date riječi i izdaje emaneta. Koliko je licemjerstvo bilo daleko od Allahovog Poslanika, isto toliko je bila daleko pronevjera datog emaneta... Njegovo shvatanje i duh prema povjerenosti i povjerljivosti nije bilo izraženo samo prema ljudima. U okviru ovog njegovog svojstva ulazi sve postojeće. Kada je jedan ashab htio uhvatiti svoga konja, pozivao ga je držući ruku kao da nešto ima u njoj, te je to njegovo ponašanje toliko uznemirilo Allahovog Poslanika, da ga je pozvao i prekorio. Da, on je govorio da čak i prema životinjama treba biti povjerljiv. Jedne prilike vraćao se iz rata. Dvojica-trojica ashaba su uzeli mladunčad ptice iz gnijezda i igrali se sa njima. Baš u tom trenutku im je došla majka. Kada je uvidjela da nema mladunčadi u gnijezdu, počela je udarati krilima. Kada je za to čuo Allahov Poslanik, naredio je da se mladunčad odmah vrate u gnijezdo i da se ne čini nasilje ptici. Ovim poduhvatom kao da je htio kazati da to ne liči ljudima koji su na sebe uzeli obavezu da budu predstavnici povjerljivosti na zemaljskoj kugli... Ashabi koji su se osvijetlili nurom kojim je on svijetlio i koji su se nalazili u krugu tog nura bili su poput njega. Evo primjera jednog od njih, povjerenika ovog umeta, Ebu Ubejda ibn Džerraha! U periodu vladavine hazreti Omera, radijallahu 'anh, bio je namjesnik Šama. U jednom trenutku, kada je pokušao da se ponovo vrati Heraklius sa svojom vojskom u izgubljenu oblast, Ebu Ubejda je pored sebe imao veoma malo vojnika. Zbog toga nije bilo moguće da odbrani grad. Odmah je pozvao i okupio stanovnike Šama. Onda im je kazao slijedeće: „Od vas smo prikupili džizju (glavarinu), i zbog toga bismo trebali da vas štitimo. Međutim, trenutno nismo u stanju da to učinimo. Znači, nećemo moći da vas štitimo, ali ćemo svima da vratimo ono što smo uzeli od vas jer nam nije dozvoljeno da taj imetak zadržavamo kod sebe na nepravedan način.“ Nakon toga sve prikupljene džizje su vraćene vlasnicima. Svećenici i kaluđeri su se začudili pred ovakvim prizorom, zatvorili se u svoje bogomolje i počeli da se mole za muslimane. Ispraćali su muslimane govoreći: „Ako Bog da, ponovo ćete se vratiti i spasiti nas od Heraklijusova zuluma. Ebu Ubejda, radijallahu 'anh, bio je pobožnjak koji je ukazivao na povjerljivost, koji je živio sa svojstvom povjerljivog i koji je zavladao čak i u srcima kršćana. Ako nas danas Zapad ne sluša i ako ne želi da čuje poruke od ljudi koje šaljemo u Evropu, to upotpunosti proističe od nas. Bez imalo sumnje, naš najveći nedostatak je upravo to o čemu govorimo, tj. nemamo povjerljivosti i pouzdanosti. Kada budemo ponovo povratili ovo svojstvo, cijelo čovječanstvo će pronaći narod kojem će vjerovati. I na državnom nivou, sa tim svojstvom ćemo ućiniti najveći korak kako bismo imali svoje staro mjesto u međudržavnim odnosima. Isti utjecaj povjerljivosti moguće je vidjeti i u vladavini Osmanlija. Njihovi vojnici, kada bi išli u rat, nailazili bi na bašče gdje bi ubrali voće, onda bi okačili novac o granu i nastavljali put. Takvi čestiti i plemeniti ljudi, kao predstavnici povjerljivosti, na taj način bi prije osvajanja zemalja sabljom osvajali srca ljudi. Inače, niti bi mogli ući u Evropu pored tih strašnih križarskih shvatanja niti bi mogli opstati u tim krajevima. Primjer Ebu Ubejda, koji je živio u Šamu – živio je i u krajevima Evrope i na Balkanu više od četiri stoljeća. Zbog toga se u tom veličanstvenom periodu uzdignuća stiglo do Beča sa veoma malo gubitaka. I stoljećima su bili predstavnici povjerljivosti i mira u osvojenim mjestima. Mislim da je više krvi proljiveno za uspostavljanje povjerenja u Republici Turskoj poslije njena osnivanja nego što je proliveno tokom pet stoljeća za stjecanjem povjerljivosti, i to među strancima. Da, sva istraživanja i statistike pokazuju da je više ljudi poginulo u posljednih pedeset godina nego što je poginulo tokom vladavine Osmanlija punih šest stoljeća. Na osnovu toga, nije tačno i nije ispravno tvrditi da su se osvajanja Osmanlija oslanjala samo na grubu silu. S druge strane, kada se uzmu u obzir tadašnja prijevozna sredstva državom rasprostranjenom na toliko ogromnom prostoru, otvoreno se vidi da nije moguće upravljati samo državnim autoritetom i vojnom silom. Svakako, oni se osvajanjem srca i duša, toliko dugo i bez ijednog ozbiljnog problema, uspjeli upravljati ljudima različitih rasa pod istim državnim krovom. One koji se danas žrtvuju za islam i toleranciju trebalo bi da očekuje ista metoda i isti način...

c. Pozvao je svoje sljedbenike da budu povjeljivi. Sultan svih vjerovjesnika je poruke koje su mu dolazile od Allaha, dželle šanuhu, čuvao u okviru povjerljivosti, i atmosferu povjerljivosti je proširio toliko da obuhvati sva stvorenja. Svoj ummet je pozvao da se okite istim ahlakom (moralom) i preporučivao im da među ljudima žive kao povjerljivi. Pored njega se nije mogla zamisliti ni najmanja pronevjera i izdaja i nije se smio ogovarati nijedan vijernik. On je odmah upozoravo onoga ko bi htio činiti i ne bi dozvolio da mu se na dušu spusti nečist ogovaranja. Kada je majka vjernika, hazreti 'Aiša. radijallahu 'anha, kazala za neku ženu „da je niskog rasta“, Allahov Poslanik joj je kazao: „Ogovarala si je i naoštrila si joj zube.“ Na isti način je upozorio jednog ashaba koji je tako pričao za Maiza. Svi oviprimjeri ukazuju na njegovu povjerljivost, širenje atmosfere povjerljivosti i potiču od znanja da će povjerljivost uliti sreću i spokoj u duše ljudi. On je uvijek učio slijedeću dovu i preporučivao je svojim sljedbenicima: „Gospodaru moj, molim Te da me sačuvaš od gladi, a to je zaista ružan drug, i molim Te da me sačuvaš od pronevjere (izdaje), a to je doista ružna plahta.“ Koliko je god bitno biti vjeran emanetu, toliko je isto važno ne učiniti izdaju i revariti drugoga. Zapravo, ovo su svojstva koja jedno drugo zahtijevaju. Za one koji ne održe datu riječ i koji pronevjere na sebe uzete emanete Allahov Poslanik je rekao slijedeće upozoravajuće riječi: „Kada Allah na Sudnjem danu sakupi sve ljude, i prijašnje i one poslije njih, poboći će se bajrak za svakoga koji je pronevjerio emanet i bit će kazano: Ovo je pronevjera toga i toga!“ Allahov Poslanik je posjedovao dušu koja je bila zatvorena i zaključana za svako zlo, dok je za najmanje dobro, pa čak i za neka dobra koja se smatraju sitnicom, otvorao dušu koliko je mogao i uvijek živio sa osjećajem dobročinstva. On je cio svoj život proveo u atmosferi povjerljivosti. Čovječanstvo se zbog toga u njega pouzdalo, povjerilo mu se i u tome se nije prevarilo. Međutim, oni koji su mu okrenuli leđa sami sebe su prevarili i ostali po putevima, ali je on uvijek, poput meleka-čuvara, drhtao i strijepio za svoje sljedbenike i molio se za njih. Ko god je zakucao na njegova vrata, bilo kad i pod bilo kojim uvjetom, čuo je njegov glas: „Lebbejk – Odazivam ti se!“ Isto kao što je bio povjerljiv, on je isto toliko imao povjerenja u Allaha, dželle šanuhu, i vjerovao u Njega. njegovo vjerovanje i oslanjanje na Allaha, dželle šanuhu, značilo je uzdizanje svojstva povjerljivosti prilikom prenošenja emaneta od Vjerovjesnika ka Allahu, dželle šanuhu. Emanet se javlja kod pejgambera u obliku povjerljivosti i potpunog vjerovanja nakon što siđe od Allaha, dželle šanuhu. kada se sastave ova dva kraja luka, javlja se sveopće povjerenje i potpuno vjerovanje u Allaha, dželle šanuhu. Svaki je pejgamber obožavao Allaha, dželle šanuhu, u potpunosti se uzdajuću u Njega. ovo je veličanstveno svojstvo vjerovjesnika bez kojeg se oni ne mogu zamisliti. Kur'an-i kerim nam o tome govori potpuno jasno u slijedećem ajetu: Kaži mi povijest o Nuhu! Kada on reče narodu svome: „O, narode moj, ako vam je dojadio moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima – a ja se stalno uzdam u Allaha – onda se sa božanstvima svojim, odlučite, i to ne krijte; zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte!“ Hazreti Huh, 'alejhi's-selam, pouzdao se u svoga Gospodara i oslonio se na Njega toliko da je cijeloj skupini nevjernika imao snage kazati: „Ako vam je teško da me podnesete među vama, da me gledate među vama i to što vas pozivam na Pravi Put, onda činite štohoćete! Što se mene tiče, ja se pouzdavam u Allaha, dželle šanuhu, i na Njegovu pomoć se oslanjam! Eto, na čemu ste vi, a na čemu sam ja! Vas je gomila, a ja sam sam. Međutim, znajte da me Allah, dželle šanuhu, spram vas neće ostaviti bez podrške! Vi se sada okupite i udružite, zatim se dogovarajte i sačinjavajte razne planove protiv mene, a za to skupite i sve vaše ortake, drugove i one koji vam mogu pomoći. Sakupite ih da ne biste poslije za neku bezizlaznu situaciju kazali: „Kamo sreće da smo i to učinili!“ Učinite sve što je u vašoj moći i izvršite sve što mislite! Ja sada od vas očekujem sve što će doći, i neka dođe!“ Tako je govorio i pozivao ih na mejdan. Dok je to izgovarao, hazreti Huh, 'alejhi's-selam, u potpunosti se oslanjao na Allaha, dželle šanuhu, i imao izvanredno povjerenje u Njega. On je apsolutno znao da će ga njegov Gospodar čuvati i sačuvati.

Ne znamo koliko se ljudi ukrcalo u njegovu lađu, ali znamo da je veliki broj pejgambera, poput hazreti Ibrahima, 'alejhi's-selam, ubraja u njegov narod i ovako kaže: Zaista je iz njegova (Nuhova, 'alejhi's-selam) naroda bio i Ibrahim. „...Ja pozivam Allaha za svjedoka“ –reče on – „a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate, pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte, ja se uzdam u Allaha, u moga i vašeg Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovo; Gospodar moj zaista postupa pravedno.“ Dok se stanje, prednanost i pouzdanost hazreti Ibrahima, 'alejhi's-selam, iznosi na slijedeći način: Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: „Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojim se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se ne odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali“, - ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: „Ja ću se moliti da ti se oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti.“ –Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. Da, i Ibrahim, 'alejhi's-selam, zajedno sa onima koji su bili na njegovoj strani diže glas protiv nevjerništva i izaziva nevjernike na mejdan. Govorili su: „Mi smo jako daleko od onoga čemu se vi klanjate izvan Allaha, dželle šanuhu, Mi vas i sva vaša lažna božanstva poričemo, i zbog toga se među nama pojavilo i proširilo neprijateljstvo!“ Zapravo, to neprijateljstvo traje od hazreti Ademova, 'alejhi's-selam, perioda do danas. Iman i kufr (nevjerništvo) od prvog dana su dušmani jedno drugom. Nemoguće je da se nalaze na istome mjestu i da dijele isto mjesto. Zbog toga će nevjerništvo svakako želiti da saplete i skrene s Pravog Puta iman i uvijek će biti uznemireno. „Oči slijepog miša se rastuže od svjetlosti“, odnosno: zbog toga što se nisu navikli na svjetlost, uvijek će im smetati svjetlost imana i poslanstva, kao što slijepim miševima smeta svjetlost. Rekli su: „Da, sve dok i nevjernici ne budu povjerovali u Allaha, dželle šanuhu, kao i dok se ne budu oslanjali na Njega, neće prestati neprijateljstvo međunama. „Jer u suštini nevjerništva se nalazi zabluda i hladnoća mržnje. Nevjernik na svaku stvar gleda sa mržnjom, dok se u duši vjernika nalazi humanost i plemenitost. On na cio svemir gleda kao na bešiku bratstva. Sa svakim ima nešto zajedničko i traži put za dijalog sa svakim. Dok je vjernik takav, nevjernik uživa u tome da se svađa sa svima. Zapravo, kada svako bude povjerovao u Allaha, dželle šanuhu, i to sa srca, iskreno, tada će zavladati sveopći mir i spokoj na Zemlji. A očekivati taj mir od nevjernika i nevjerništva u potpunosti je nemarnost i naivnost. Jer nevjerništvo čovječanstvu ne može pružiti ništa drugo osim svađu i ugnjetavanje među narodima. Zbog toga Kur'an-i kerim ono što je kazao hazreti Ibrahim, 'alejhi's-selam, svome ocu navodi kao izuzetak, a ono što je kazao hazreti Ibrahim, 'alejhi's-selam, to je samo želja koja je proizlazila iz njegove neograničene samilosti i sažaljivosti. Ali i on otvoreno kaže da za svoga oca kod Allaha, dželle šanuhu, ne može ništa preduzeti. Nakon toga Ibrahim, 'alejhi's-selam, riječima: „Oslanjamo se na Tebe i okrećemo se Tebi“ izražava svoje povjerenje, pouzdanje i oslanjanje na Allaha, dželle šanuhu. Zapravo, kada bi se istražio život svih pejgambera u detalje, došlo bi se do zaključka da je kod njih oslanjanje na Allaha i povjerenje u Njega zauzimalo visoko mjesto. Taj njihov tevekkul i povjerenje nije bilo isto kao kod drugih ljudi, naročito ako je riječ o tevekkulu Sultana svih pejgambera. Da, tevekkul (oslanjanje na Allahovu pomoć) i i'timad (povjerenje u Njega) kod Prvaka svih stvorenja na oba svijeta, Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve selem, bila su svojstva većeg obima i smisla nego kod ostalih vjerovjesnika. Njega je Allah, dželle šanuhu, jednom podučio da kaže: Hasbijallah (dovoljan mi je Allah). A onda je cio svoj život Allahov Poslanik proveo u tevekkulu, povjerenju i sigurnosti. Zamislite, jedan junak kao što je hrabri i neustrašivi Hajdar-i kerrar (lav koji neustrašivo više puta napada), Alija, radijallahu 'anh, kaže: „Kada bismo se stijesnili i uplašili na bojnom polju, odmah bismo se povukli iza Allahovoga Poslanika, i tada bismo osjećali da smo na sigurnom i mirnom mjestu.“

d. Njegova povjerljivost tokom Hidžre. Kada je htio obaviti hidžru, Njegova kuća bila je opkoljena sa sve četiri strane ljudima koji su žudjeli da ga usmrte. U tom trenutku on je proučio ajet: I Mi smo ispod njih i iza njih pregradu metnuli... bacio jednu šaku pijeska prema njima i prošao između njih ne pokazavši nijedan znak zabrinutosti. Da, toliko je bio ravnodušan i neustrašiv. Nakon toga put ga vodi u pećinu Sevr. Ova pećina nalazila se na jednom vrhu gdje su i mladići teško izlazili. On se tu uspeo kada je imao tačno pedeset i tri godine. Zapravo, cio život mu je prošao u mukama i teškoćama, a ovo je bilo nešto posljednje od toga. Sada se odazvao ovoj sretnoj pećini koja ga je pozivala svojim jezikom; ostao je u njoj nekoliko dana i na taj način počastio je iznad svih dragocjenosti. Mekkanski mušrici su već bili došli do samog ulaza u pećinu. Između njih je bila razdaljina jedan metar ili čak i manje. Hazreti Ebu Bekr, radijallahu 'anh, bio je zabrinut. U tom trenutku je razmišljao da je Allahov Poslanik njegov emanet i njegova briga, i brinuo se: „Šta ako se Njemu nešto dogodi prije nego što svoj emanet ne izvrši?“ Lice mu je od toga problijedilo. Međutim, na usnama Allahovoga Poslanika nije bilo nimalo promjene i nestanka njegova osmijeha. On, kao čovjek sigurnosti i jakog uvjerenja, tješeći svoga prijatelja Ebu Bekra, radijallahu 'anh, govorio je: „Ne strahuj, Allah je sa nama!“ I ponavljao je: „Šta misliš o dvojici gdje je treći Allah?“ e. Njegova povjerljivost na bojnom polju. Početkom bitke na Hunejnu u redovima islamske vojske pojavila se smutnja i nered toliko da su svi ashabi takoreći bježali lijevo-desno i svi su počelipomišljati da je pred njima gubitak i poraz. Baš u tom trenutku događa se nešto neočekivano. Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selem, sa svojom blagoslovljenom jahalicom, koju je Abbas, radijallahu 'anh, htio zaustaviti, bacio se pravo u neprijateljske redove. Krupnim i neustrašivim glasom počeo je vikati: „Ja sam vjerovjesnik! U tome nema laži! Ja sam sin (unuk) Abdulmuttaliba!“ Ovaj njegov poduhvat i ova njegova hrabrost bili su uzrok te se za kratko vrijeme muslimanska vojska vratila u red i osvijestila; loša sreća se izgubila, a poraz se preobratio u pobjedu. f. Začuđujuća predanost. Odmarao se ispod jednog stabla. U tom trenutku nevjernik po imenu Gavres iskoristio je priliku i pošto ga je našao kako spava, uzeo mu sablju i kao da mu je stavio pod grlo. Ironičnim tonom ga je upitao: „Ko će te sada spasiti iz mojih ruku?“ Naspram toga Allahov Poslanik nije pokazao nijedan znak panike jer je on u potpunosti imao pouzdanje u Allaha, dželle šanuhu. Jednim pouzdanim tonomje uzviknuo: „Allah!“ Ovaj njegov neustrašivi ton je nevjernika na smrt uplašio kao da ga je okamenio na tom mjestu, a sablja mu je ispala iz ruku. A sada je Allahov Poslanik uzeo sablju u ruke i upitao ga: „A ko će sada tebe spasiti?“ Čovjek je počeo da drhti kao da ga je napala groznica. Tada su došli oni koji su čuli glas Allahovog Poslanika. Prizor koji su vidjeli i njih je začudio. Kada su kasnije saznali o čemu se radi, njihov iman u Allaha, dželle šanuhu, ojačao je, a povjerenje se povećalo. Gavers, koji je vidio tu povjerljivost, dao je riječ Povjerljivom i udaljio se odatle. Poznati zapadnjački mislilac Bernard Shaw kaže: „Njegovo veličanstvo Muhammed je čovjek koji sa različitihaspekata posjeduje začuđujuće osobine. Ovog tajanstvenog čovjeka nemoguće je u potpunosti shvatiti. Naročito jedna njegova karakteristika koja se ne može shvatiti jeste njegovo pouzdanje i oslanjanje na Božiju pomoć.“ Shaw govori istinu. On je toliko bio sklon pokornosti i pouzdanosti Allahu, dželle šanuhu, da to ne možemo izmjeriti ili objasniti bilo kojim nama poznatim mjerilima. Njegovo mjesto kod Allaha, dželle šanuhu, određeno je prema toj pouzdanosti, vrijednosti i privrženosti. Tako, kada On poželi i zamoli svoga Gospodara, noći se preobrate u dane, tmina postane svjetlost, ugalj se pretvori u dijamant, a siromasima se podari blago sultana. Tim povodom ovdje želim navesti jedan događaj koji se pripisuje hazreti Hasanu Barsiju. Mislim da je veoma bitan događaj sa aspekta naše povezanosti sa Pejgamberom. Događaj se može kritikovati sa aspekta hadiskih kriterijuma, međutim, sličnih događaja ima još toliko mnogo da se može smatrati normalnim i nema nikakve smetnje da se prenosi.

Događaj je slijedeći: Jedan mladić iz Basre je zanijetio (donio odluku) da sa svojim starim ocem obavi hadž. Na putu ka Mekki otac mu preseli na Ahiret. Preseli mu otac, ali njegovo mrtvo tijelo se preobrati i poče ličiti na neko ružno stvorenje. Ovakvo stanje je toliko uznemirilo žalosnog mladića da od zbunjenosti nije znao šta da radi. Koga da pozove u pomoć i ko će mu pomoći oko dženaze kada mu je otac u ovakvom stanju? Dok se prevrtao u toj muci, odjednom se na njega spustio neki težak osjećaj i odjednom se našao u stanju između sna i jave. U tom trenutku vidio je da su sevrata od šatora širom otvorila i da je unutra ušao neko sa svijetlim licem. Ovaj čovjek prijatna lica je stao naspram tijela njegovog oca i cijelelo tijelo mu istrljao. Tako, gdje god je dotakao njegovo tijelo, ono se vratilo u stari oblik i preobratilo se u čisto i svijetlo tijelo. Mladić je bio zamišljen i nalazio se u transu. Kada je čovjek koji je došao krenuo ka vratima šatora da izađe, mladić je potrčao ka njemu i upitao ga: „Tako ti Allaha, reci mi ko si ti?“ On mu je odgovorio: „Zar me nisi prepoznao? Ja sam Muhammed!“ Kada je ovo čuo, mladić se obradova i upita: „Allahov Poslaniče, šta se dogodilo? Zašto se tijelo mog oca promijenilo?“ Allahov Poslanik mu odgovori: „Redovno je pio alkohol, zbog toga mu se tijelo promijenilo!“ Mladić ga zatim upita: „A zbog čega si nas počastio svojim dolaskom?“ Tada mu Allahov Poslanik reče: „Došao sam, jer tvoj otac je, kad god bi se spomenulo moje ime, na mene donosio salavat.“ Jedna ovako mala veza ovog čovjeka sa Allahovim Poslanikom ne ostaje bez nadoknade te fa on sa svojim šefa'atom (zalaganjem) uzima u svoje okrilje kada mu je najpotrebniji. Kada je čuo da je umro, njegova duhovnost se Allahovom, dželle šanuhu, voljom odmah pojavila kod njega. Allahov Poslanik je ličnost među ljudima u koju se najviše treba uzdati i u koju treba imati najviše povjerenja. I njegov ummet treba da zasluži isto takvo poštovanje. Zbog toga je u jednom ajetu rečeno: Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate, i kada ljudima sudite, da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi. Uzrok silaska ovog ajeta hazreti Alija, radijallahu 'anh, objašnjava ovako: „Kada je osvojena Mekka, naš Pejgamber je uzeo ključeve Ka'be od Osmana ibn Talhe, koji tada još nije bio primio islam, i sam je otključao vrata Ka'be. Onda je došao hazreti Abbas, radijallahu 'anh, i zatražio ključeve. Vjerovatno da je taj bitni emanet pripadao čovjeku koji će u budućnosti biti veliki vjernik. U isto vrijeme, davanje ključeva tom budućem vjerniku otvorit će njegovo srce putu koji vodi islamu. Tako je i bilo. Kada je objavljen ovaj ajet, ključevi Ka'be su ponovo uručeni Osmanu ibn Talhi.“ Međutim, pravilo iz ovog ajeta je generalno. Zapravo, Allahov Poslanik je, kao jedan od predznaka Sudnjeg dana, naveo je nestanak emaneta tako što je kazao: „Kada nestane emaneta, čekajte Kijametski dan!“ Ashabi suupitali: „Kako može nestati emanet?“ Odgovorio im je: „Kada se poslovi budu davali onima koji to ne zaslužuju!“ Da, emanet je veoma bitan. Dati poslove onima koji zaslužuju je jedna vrsta emaneta i jedan od najbitnijih faktora koji će sačuvati red na ovozemaljskoj kugli. Nestanak emaneta i prestanak opće ravnoteže i reda imaju isto značenje. Stanje takvog svijeta, kad postoji, isto je kao da ne postoji. U drugim hadisima u vezi sa ovom temom Allahov Poslanik kaže: „Svi ste vi čobani i svi ste odgovorni za svoje stado (za one koji su pod vašom upravom): vladar je čoban i dogovoran je za svoje stado (narod kojim upravlja); svaki čovjek je čoban u svojoj porodici i odgovoran je za nju; žena je čoban u kući svoga muža i odgovorna je za svoje poslove; sluga je čoban u imetku svoga vlasnika i odgovoran je za svoje postupke. Svi ste vi čobani i svi ste odgovorni za svoja stada!“ Sa ovom sveobuhvatnom perspektivom želi se ukazati na to da smo ovdje si jedni drugima emanet. Sve što postoji u potpunosti je Allahov emanet. Kur'an-i kerim je najprije Džibrilu, a zatim hazreti Muhammedu, 'alejhi's-selam, emanet. Kur'anski principi i poslanički poziv hazreti Muhammeda, 'alejhi's-selam, emanet su njegovom ummetu. Iza toga, cio ummet je emanet Allahu, dželle šanuhu. Svi elementi koji sačinjavaju život i uzrokuju da se odvija život jesu poput krugova vezanih jedan za drugog. Najmanji kvar u jednom od tih krugova da se dogodi, mnogostruko će prijeći na drugi i nanijeti veću štetu.

Mislim da u to niko ne sumnja. Na nivou individue, ako postoji neki problem i ako se odmah ne iskorjeni, bez sumnje će se taj problem preobratiti u jedan neuzlječivi kancer. Kada je situacija takva, onda svaki krug treba da istinski odradi svoj emanet koji je uzeo na svoj teret, da bi se zaustavili svi mogući kvarovi i problemi. Evo i u ovom časnom hadisu se ukazuje na tu povezanost i integritet. U okviru ovog upozorenja, kada bi svi pojedinci koji sačinjavaju zajednicu, od vratara do vladara, bili svjesni u odgovornosti prema svojim emanetima, onda bičovječanstvo pronašlo ono što traži u utopijama u toj skupini povjerljivih i pouzdanih. Zbog te sveobuhvatne bitnosti emaneta Allahov Poslanik je kazao: „Ko nema emaneta, nema ni emana." Ko ne čuva ono što mu je dato na emanet i ko istinski u tom smislu nije odgovoran, njegov iman nije potpun. S tog aspekta, iman i emanet su jedno drugom poput uzroka i posljedice. Čovjek koji ne vodi brigu o svojim emanetima ne može se ubrajati u prave vjernike. Pored toga, ispravnu ideju o emanetu teško je naći kod drugih ljudi, osim kod potpunih vjernika. Da, ako je čovjek potpuni vjernik, on će biti povjerljiv prema svojim emanetima. Ako nije povjerljiv prema sovjim emanetima, znači da mu iman nije potpun. Na drugome mjestu Allahov Poslanik, opisujući vjernike, kaže: „Pravi vjernik je onaj od koga su sigurni životi i imeci drugih ljudi.“ Želim ponovo navesti hadis koji sam spomenuo govoreći o iskrenosti našeg Vjerovjesnika jer se tiče naše teme. Allahov Poslanik je kazao: „Ko mi bude garantovao šest stvari, ja mu garntujem Džennet: - Kada govorite, govorite istinu! (Da, neka vam postupci budu istiniti, i na tom putu budite poput strijela!) – Kada nekome nešto obećate, izvršite dato obećanje! (Zapravo, ponašati se suprotno ovome je znak licemjerstva, kao što smo već ukratko kazali.) – Budite povjerljivi! (Ako ti je nešto dato u emanet zato što te neko zna kao povjerljiva, nikako onoga koji o tebi tako razmišlja zbog toga ne uvodi u laž! Čak njihovo lijepo mišljenje od tebi nemoj pronevjeriti ni na Ahiretu!) – Budite čestiti i čuvajte vaša stidna mjesta od grijeha! ( Čuvajte svoju čast i poštenje! Pazitie na tuđu čast potpuno isto kao i na svoju! O ovome ćemo detaljnije govoriti u okvviru poglavlja o časti i poštenju.) –Zatvorite oči haramu! (Ne gledajte u ono što vama ne pripada i ne bacajte oko na ono što vam nije dozvoljeno.) Gledati u karam nanosi štetu srcu. U jednom kudsi hadisu kaže se: „Gledati u haram je jedna od šejtanovih otrovnih otrovnih strijela. (Vaša volja će se razapeti kao strijela i zabosti se u vaše srce, ili: ova šejtanova strijela je u ruci vaše volj.) Ko iz strakopoštovanja prema Meni bude izbjegavao takve poglede, Ja ću mu usaditi takav iman da će negovu slast osjetiti u srcu.“ – Udaljite vaše ruke od harama! (Nikome ni na kakav način ne činite zlo!)“ Evo, ovdje navedene tačke u nekom smislu se mogu računati kao uvjeti da neko postane čovjek povjerenja, i ko se njih bude pridržavao, živjet će kao povjerljiva osoba i zagarantovat će sigurnost na drugome svijetu. Zapravo, ko u tom pogledu bude dao i održao riječ Allahovome Poslaniku, on mu daje obećanje za Džennet. U svakom slučaju, da bi na ovozemaljskoj kugli bilo sigurnosti i povjerljivosti, zavisi od toga da li su povjerljivi ljudi ti koji njome rukovode. Ako cijeli islamski svijet izvrši svoj emanet kojim je zadužen i ako postane predstavnik povjerljivosti i sigurnosti na Zemlji, tada će ona ponovo postati mjesto ravnoteže i reda. Inače, trenutno stanje, ne samo u Turskoj, već u cijelom Svijetu, nije za radovanje, već je žalosno. Kako je lijepo Akif stihovima iznio sliku tog stanja: Stid nestade i izgubi se, te je na svakom mjestu bezobrazluka! Kakva ružna lica je pokrivala očigledno ta zavjesa tanka: nema vjernosti, riječ se ne poštuje, a bez značenja je riječ emaneta! Laž se traži, izdaja hara na sve strane, a istina je nepoznata! Kosa se ježi, o, Gospodaru, kakva je revolucija strašna izvršena! Niti ostade imana, niti dina, iman zemlja postade, vjera bi porušena! g. O, sjemena nade! Vi ste ti koji će iznova uspostaviti vjerska načela na ovozemaljskoj kugli. Vi ste mladice jednog takvog korijena i buketi jednog takvog izvora svjetlosti, koji je u tmurnom periodu historije svijet utopio u svjetlost i svoje grane, a listove i cvijeća na sve strane razbacao poput džennetskog stablam Tuba. I u tom periodu naš plemeniti narod je osnovao državu čija je riječ u međudržavnim odnosima prihvatana kao naređenje i koja je vladala Svijetom.

Inšallah, vi ste ti koji će ove tmurne dane pobijediti, a ja se nadam da će oni brzo proći, tako što ćete ponovo oživjeti te svijetle periode. Od vas to čekaju i oni ispod zemlje i oni iznad nje, a naročito onaj koji se kreće među vama sa svojim ruhanijjetom, iako ga vi ponekad ne osjetiti i ne vidite dok vas miluje po vašoj glavi i tupka po leđima... To je hazreti Muhammed, 'alejhi's-selam, koji pogledom punim nade i osmijehom čija je svaka crta simbol samilosti od vas očekuje taj podvig. Ako budete kao pouzdani ljudi ustrajni i ako svojim okruženjima budete poslali poruke pouzdanosti i sigurnosti, i ako to uspješno učinite, onda će vam se do kraja otvoriti vrata srca cijelog čovječanstva, i poput prvih generacija islama, vi ćete zavladati njihovim srcima. Ne zaboravite: Da bi se stiglo do ovog rezultata, do ovog vrha, najvažniji uvjet je biti pouzdan i povjerljiv u svome emanetu. Ako želimo ponovo postati element tavnoteže u svjetskim krugovima i postati narod u čije se oči gleda kada se donese odluke vezane za sudbinu svijeta, - a to nam je obaveza! – onda treba da budemo predstavnici istine, pravde, ustrajnosti i pouzdanosti... C. DOSTAVLJANJE OBJAVE (TEBLIG). Treće svojstvo prejgambera je dostavljanje Objave. Ako želite, ovo možete nazvati i obješnjenjem islamskih načela ili upućivanje na dobro a odvraćanje od zla (emr-i bi'l-ma'rug ve nehj-i 'ain'l-munker). Rezultat se neće promjeniti, kako god da ga nazovete, objesnit ćete ovo uzvišeno svojsto poslanstva. Dostavljanje Objave je svrha slanja svakog pejgambera. Da nema dostavljanja Objave, slanje svih vjerovjesnika bilo bi besmisleno i nepotrebno. Allah, dželle šanuhu, Svoju počast i dar prema ljudima je oživio slanjem vjerovjesnika i tako Svoju milost i samilost izrazio putem njihovih života. Prelazak toga na druge ljude moguć je samo putem dostavljanja. Isto kao što nam Allah, dželle šanuhu, pokazuje jedan dio Svoje milosti svakog dana tako što na nebesima okači Sunce da visi i da nam se smješi..., tako to Sunce za one koji treba da se zagriju biva peć, a za ono što treba da ispeče biva pržionica, a za raznobojne lijepe biljke ono obavlja dužnost jedne četkice za bojenje. Tako su i veliki vjerovjesnici poput Sunca koje nam prikazuje milost i samilost Uzvišenog Allaha. Oni svi, a naročito hazreti Muhammed Mustafa, sallallahu 'alejhi ve sellem, za koga se kaže: A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali, među ljudima su predstavnici Allahove, dželle šanuhu, milosti i samilosti. Znači, da On nije došao kao vjerovjesnik i da nije obavio svoju misiju prijašnjih vjerovjesnika, mi ne bismo nimalo, ama baš nimalo imali udjela i Allahovoj, dželle šanuhu, milosti je bismo tada ostali u lutanju i zaprepašćenosti, bez ikoga, u pustinji neznanja, nevjerništva i zablude. I dok se čovječanstvo davilo u jednoj takvoj divljini, osjetilo je zrak koji život daje iz daha našeg Pejgambera, a odatle dah i ostalih vjerovjesnika. Kada je osjetilo taj dah, samo sebe je odjednom pronašlo u džennetskoj bašči sa hiljadu i jednim cvijetom. Da nije bilo toga, poludjelo bi i umrlo od divljine i samoće. Da, šta smo mi? Odakle dolazimo i kuda idemo? Ova teška pitanja bi nam redovno probijala mozak poput brusilice. Pored toga što bi nam probijala mozak, mi opet ne bismo našli odgovor i bili bismo prinuđeni da cijeli život bolujemo od toga. Naročito kada se sjetimo truhlih kostiju u mezaru. Kada ih zamislimo, preplašimo se i obuzme nas crni strah. Pored toga, misao da ćemo nestati i strah da se svakog trenutka približavamo nestanku trovali bi nam život. Pejgamberi su došli i objasnili nam svrhu postojanja i istinu o smrti. Tako smo shvatili da nam je život vezan za jedan cilj i da naš odlazak s ovog svijeta ima svoju mudrost. Smrt nije nedostatak i ništavilo, već je to promjena mjesta i oslobođenje o dužnosti. S druge strane, mezar – to su vrata otvorena ka drugom svijetu i „sala za čekanje“. Kada smo čuli ovo objašnjenje od pejambera, straha je u nama nestalo i naša srca su ih prihvatila. Svoje sumnje i strahovi koji su nam napunili srca i glave izbrisaše se i na njihovo mjesto dođoše prijateljstvo i radost. Nama su pejgamberi donijeli ove i onima slične poruke. I dostavljanje ovih poruka je svrha njihovog slanja. Mi trebamo dostavljanje islamskih načela da shvatimo i izvršavamo kao jednu istinu i obavezu. Pejgamberi ovu dužnost obavljaju kao svoj cilj i potpuno svjesni njene mudrosti.

Oni govore: „U našem dolasku na ovaj svijet mi nemamo drugog cilja. Allah nas je poslao ljudima da im ovjetlimo sve stranje, lijevo-desno, ispred-iza ili ispod-iznad, naspram tmine da ne bi zalutali sa svijetlog puta kojim se kreću, tako da šejtan ne nađe prilaza njima ni sa jedne strane da bi ušao u njihovu dušu i da ne stanu na ovom dugom putovanju.“ Da, opet vam ponavljam: Mi dostavljanje islamskih načela izvršavamo kao jednu dužnost, a oni, vjerovjesnici, kao svrhu njihovog stvaranja. 1. TRI OSNOVNA NAČELA U DOSTAVLJANJU OBJAVE. Dostavljanje poruke jednog vjerovjesnika i objašnjavanje te poruke drugim ljudima svakako se mnogo razlikuje od ostalih ljudi, zapravo, što se tiče dostavljanja poruka, nikako se ne može govoriti o sličnosti drugih sa vjerovjesnicima. Oni, dok dostavljaju objave, ujedno nas podučavaju šta je pozivanje i kako treba da se izvrši, a to je jedan poseban aspekt njihovog poziva. A sada, ako želite, ovu temu ćemo obraditi tako što ćemo je podjeliti u tri osnovna načela. a. Cjelovitost. Kada vjerovjesnik poruke koje mu dolaze od Uzvišenog Allaha i sve što je vezano za njegovo poslanstvo predstavlja ljudima, onda on to čini metodama i kao stručnjak u svome poslu. On čovjeka uzima kao jednu cjelinu i poruke koje će da mu dostavi predstavlja kao jednu cjelinu. Zbog toga, u realiziranju svoje dužnosti dostavljanja poruka apsolutno njijedan osjećaj, ni razuma, ni logike, ni srca ili duše ne biva zaboravljen i ostavljen izvan svjetlosnih zraka Objave. Zapravo, svaki vjerovjesnik naspram Objave je poput mrtvaca u rukama gassala (onoga koji kupa mrtvog). Objava njih uzima u svoje ruke i daje im pravac kako hoće, toliko da se oni i u problemima koji izgledaju kao najmanji i najdetaljniji ponašaju onako kako koće Uzvišeni Gospodar. Doduše, to je za njih obaveza. A kada je tako, pejgamberi se toga pridržavaju sa izvanrednom osjetljivošću. Zbog toga, čiji se način dostavljanja islamskih načela u potpunosti ne poklapa sa vjerovjesničkim načinom, on u tom pozivu ne može biti uspješan. Naprimjer, ako se razum izostavi, poziv u islam neće dati željeni rezultat. Izostaviti osjećaje proizvest će iste negativne rezultate, a naročito one koji izlaze iz granica Objave – oni nikada neće stići do cilja. Evo pogledajte ljudske sisteme koji su krenuli na put bez Objave i vidite njihovo stanje i dokle su stigli! Komunizam, koji je bio ideja mnogih siromašnih zemalja, gurnuo je mase koje su nekada bile prevarene i u siromašnoj bijedi da za njim idu u gomilama, ali, i pored toga što su više puta izvšavanerevizije tog sistema, on se nije mogao spasiti od propasti. Međutim, jedno vrijeme utemeljitelji ovog i njemu sljičnih sistema bili su predstavljani kao vjerovjesnici. Sada njihovi prevareni narodi ovako govore: Teško nama, opet smo prevareni u ovoj igri jer sve se izgubi, a ne znam šta smo dobili! (Zija Paša) Oni koji se opiru i traže provođenje ljudskih sistema na kraju će uvijek iste riječi kazati. Da, i oni će sigurno jednog dana biti primorani izjaviti da su prevareni! U pozivu vjerovjesnika razum, logika i osjećaji su rame uz rame vezani jedno za drugo. On ne razmišlja da, koristeći samo osjećaje masa, izvede ljude na ulice, niti je samo puki teoretičar da ih dovede u stanje usamljenog čovjeka koji je bez akcije i bez pokreta. Također, vjerovjesnik ne izvodi ljude na ulice i ne čini od njih anarhista, niti ih, koristeći samo njihove osjećaje, degeneriše. On poruke koje dolaze od Allaha, dželle šanuhu, šalje u duše ljudi, oživljava duh aktivnosti u njima i uzdiže ih do vrhunca humanosti, do pozicija samih meleka. Kur'an-i kerim, govreći o tome, Allahovome Poslanike se ovako obraća: Reci: „Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi...“ Ovaj put je Put poslanstva. To je put gdje mjesta imaju, gdje nisu izostavljeni razum, logika, shvatanje, osjećaj, srce i svijest. Ovo je Put vjerovjesnika i onih koji ga slijede, Put na kome oni mudro pozivaju Istini one koji idu za njima. b. Ne očekivati nikakav interes. Vjerovjesnik za dostavljanje Objave i za svoj poziv ne očekuje nikakvu korist. On poziva samo zato što mu je to dužnost. Zapravo, svi su vjerovjesnici, izgovarajući riječii: Allah će mene nagraditi..., ukazali na istinitu činjenicu. c. Rezultat ostaviti Allahu.Vjerovjesnik rezultat poziva i način prijema ostavlja Allahu, dželle šanuhu, i nikada se ne miješa u ishod zato što zna da je njegova dužnost samo dostaviti, a rezultat u potpunosti pripada Uzvišenom Allahu.

Ova tri pravila naka ostanu sačuvana u našem sječanju, a sada da donekle postavimo kakvo je svojstvo dostavljanja Obajve i kako su i na koji način ljudi u svim periodima ovu dužnost obavljali i kako je trebaju obavljati. Naša je jedina želja da nas, inšallah, naš Gospodar učini od onih koji će obavljati ovu dužnost i to onako kako je On zadovoljan. Samo On, Uzvišeni Allah, je taj koji može u nas usaditi volju i želju za pozivanjem u vjeru i jedini On nam može dati uspjeh. Oslanjamo se na Njegovu pomoć i u Njega se uzdamo... 2. METODA U DOSTAVLJANJU OBJAVE (TEBLIGU). Rekli smo da pejgamber misli samo na svoju dužnost. Da, na ovaj svijet su došli i sa njega otišli mnogi vjerovjesnici kojima i pored toga što su se cijelog života borili i pozivali u vjeru, nije povjerovao nijedan čovjek. Međutim, oni su uvijek bili mirni i zato što su svoje dužnosti obavljali onako kako treba. Ni u jednom trenutku njihovog života ne nalaze se pitanja u kojim bi bila skrivena primjedba. Kod njih ne postoje pitanja: Zašto nisam mogao da im činim usluge? Zašto mi niko nije povjerovao? Zašto je ovaj posao ispao bez rezultata? Zašto se ovi problemi javljaju jedan za drugim? Da, svaki vjerovjesnik razmišlja samo kako će izbršiti svoju dužnost. Zbog toga u obzir uzimaju sve uvjete i tako određuju svoju dužnost. Natjerati nekoga da prihvati njegov poziv nije sastavni dio njegove dužnosti. Na tom polju odluka pripada Allahovoj, dželle šanuhu, volji. Obraćajući se Allahovome Poslaniku, u jednom ajetu se kaže: Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi Put onoga koga ti želiš da uputiš – Allah ukazuje na Pravi Put onome kome hoće... Zbog toga, poruka vjerovjesnika ima svoju specifičnost. Kad je niko ne bi prihvatio, da niko ne obrati na nju pažnju i da je neko potcijeni – vjerovjesnik će, bez klonulosti, sumnje i panike, nastaviti da obavlja svoju dužnost ne kritikujući i ne okrivljujući druge. Baš zbog toga, nijedan vjerovjesnik ni koliko trun lijenosti nije pokazao naspram tolikih raznovrsnih uvreda i zlostavljanja. Ovaj oblik dostavljanja Objave je svojstvo koje pripada samo vjerovjesnicima. Jedan ovakav potpuni izgled dostavljanja vjerskih načela nemoguće je vidjeti kod ljudi koji nisu vjerovjesnici. Kod drugih ljudi u ovakvim slučajevima mnogo puta primijetit ćete ljutnju u uvrijeđenost. Koliko god da su sazreli u tome, opet se ne mogu spasiti od želje za rezultatima, a kada ne vide rezultate, ljute se i postaju mrzovoljni. Samo vjerovjesnici ne znaju da se naljute i rasrde, - to je svojstvo koje njima pripada. Pogledajte, pored toliko ružnih događaja na Uhudu koji su ga zadesili, Allahov Poslanik se nije naljutio niti se rasrdio. Polomljen mu je zub, a halke od štita sa glave su se zabole u njegovo lice toliko da je Ebu Ubejde, radijallahu 'anh, ostao bez zuba vadeći te halke iz lica Allahovoga Poslanika. Pored svega toga Prvak svih stvorenja na oba svijeta sav u krvi, samo je kazao slijedeće: „Gospodaru moj, uputi na Pravi Put moj narod, jer oni ne znaju.“ (Ne zanju, jer kada bi znali da sam ja pejgamber, ne bi mi ovo činili.) Doista, kasnije, kada ga spoznaju, oni će svoje duše pokloniti Allahovome Poslaniku. Ovi i njima slični događaji pokazuju nam ogromnu širokogrudnost Allahovoga Poslanika i koliko je bio velikodušan. On i drugi vjerovjesnici bili su „bez ruku za one koji ih udaraju i bez jezika za one koji ih vrijeđaju“. Čak i glave da su im u ranama, i zubi da su im polomljeni, iz njihovih usta se nije moglo čuti „ah“ u smislu žaljenja. I da gorim poput peći, drugome to neću reći! Ne bacaj me u vatru, o, strijelo, dušu mi mučeći! Hazreti Nuh, 'alejhi's-selam, obratio se svome narodu, kako nam prenosi Kur'an-i kerim, ovako: o, narode moj – govorio je on – nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svijetova. Bez imalo sumnje, hazreti Nuh, 'alejhi's-selam, ovako je govorio jer mu je narod pripisivao zabludu. Oni su se prema tom velikom vjerovjesniku ponašali nepristojno govoreći mu: ... Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi. Ni danas se ništa nije promijenilo. Sve ono što se govori i pripisuje vjernicima ima isto značenje. Ti si zalutao, ti želiš stare sisteme, ti si zaostao i živiš iza nas..., i još mnogo toga sličnoga! U nastavku ajeta hazreti Nuh, 'alejhi's-selam, obraćao se svome narodu: Poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i svako dobro vam želim, ja od Allaha znam ono što ne znate vi. Kaže im: Ja nisam u zabludi, a isto tako želim vas spasiti od zablude i stranputice. Jer ja sam vjerovjesnik i poslanik milosti kojeg vam je poslamo Gospodar svih svjetova.

Ja vam donosim poruke i osvjetvljavam vam puteve jer – ja znam ono što vi ne znate. Vijekovi koi su prošli nisu nimalo promijenili nevjernike. Ovog puta hazreti Hud, 'alejhi's-selam, obraća se svome narodu koji se udaljio od vjere: O, narode moj, - govorio je on –nisam ja neznalica, nego sam Gospodar svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik. Ništa se nije promijenilo, ni pejgamberi, ni njihovi narodi. Ono što su im pripisivali i naturali njihovi narodi i njihovi odgovori tim narodima sastojali se od rečenica istog značenja, koje se razlikuju samo u riječ-dvije... Nakon što smo spomenuli ostale pejgambere u okviru općih načela, ako želite, mogli bismo reči par riječi o Sultanu svih vjerovjesnika. Allah, dželle šanuhu, obraćajući se njemu, kaže: O, ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj. O, ti, umotani! Probdij noć, osim malog dijela; - polovinu njezinu ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo. Znači, nije vrijeme pokrivanja u ogrtače i spavanja, nego ustani i trči upomoć onima koji su ostali u tmini! Upozori ljude koji su u gomilama ostali u čuđenju i zbunjenosti i ukaži im na rezultate koje prouzrokuje krivi put i zabluda. I sa svom snagom uzvikuj veličinu svoga Velikoga Gospodara, toliko da se čak i nebesa potresu! Zemljom-nebom neka odjekuje tvoj glas! I ljudi i džini putem tvoga glasa još jednom čuju koliko je tvoj Gospodar veličanstven. O, prijatelju koji si se u noći pokrio ogrtačem! Jedna velika dužnost kao što je poslanstvo očekuje te, ustani i ibadet čini! Jer, ti se trebaš duhovno napuniti od Allaha, dželle šanuhu! jer ima mnogo velikih djela koja trebaš učiniti! Treba da preneseš ljudima sve ono što čuješ. Ovako težak zadatak ne možeš obaviti bez pomoći tvoga Gospodara! Tu snagu mogu ti dati samo tvoje klanjanje i tvoje molitve. Da, isto kao i naš Vjerovjesnik, i svi drugi su obznanili da su došli radi dostavljanja Objave i poziva u vjeru, i to bez ikakvih ovosvjetskih očekivanja, bez težnje prema bilo čemu drugom i ne dajući mjesta u svojim srcima drugome. Oni su čovječanstvu dostavljali poruke tako što poglede nisu zaprljali niti su ih u nešto drugo usmjerili. Da nije bilo svijetlih poruka, svi ljudi bi ostali u tmini i ne bi se razlikovali od životinja. Poslanstvo vjerovjesnika toliko je vezano za sudbinu, čovječanstvo da, ukoliko u jednu oblast nije poslan pejgamber, ti ljudi nisu bili odgovorni za ono što su radili, ali ako im je došao pejgamber i ako mu nisu bili pokorni, bez sumnje će biti pitani. Allahova, dželle šanuhu, naredba glasi: ...A Mi nismo nijedan narod kaznili dok poslanika nismo poslali. Na drugome mjestu se kaže: A Gospodar tvoj nikad nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. I Mi smo samo onda naselja uništavali kada su stanovnici njihovi nasilnici bili. Znači, Allah, dželle šanuhu, najprije je slao pejgambere. Nakon što bi pejgamber izvršio svoju dužnost i nakon što bi upozorio, ako bi opet negirali Allaha, dželle šanuhu, On ih je kažnjavao. U svakom periodu bilo je tako, na taj način. Ako će Uzvišeni Allah danas nekoga kazniti, to će biti na osnovu činjenice da su vjernici u potpunosti obavili svoju dužnost poziva u vjeru ili nisu. Ako im je došao poziv i ako i dalje nastoje da se opiru, onda su oni ti koji zaslužuju kaznu! Zbog toga svaki vjerovjesnik ukazuje i poziva u islam bez imalo umora, dosade i straha koristeći razne vrste metoda. Jezikom Kur'an-i kerima, Huh, 'alejhi's-selam, kaže: (On reče:) Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo! I kad god sam ih pozivao ( da povjeruju i tako) da im oprostiš, prste su svoje na uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali – bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno ovjavljivao i u povjernju im šaputao, i govorio: Tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta. Hazreti Nuh, 'alejhi's-selam, kao da im se obraća: „Gospodaru moj, ja sa svoju skupinu pozivao dan-noć. Kucao sam im redovno na vrata i pozivao ih. Međutim, moj poziv je uvećao njihovo udaljavanje od mene. Bili su uporni da me ne slušaju. Da me ne bi slušali, nalazili su uvijek nove i različite načine. Ponekad su prste u uši stavljali i nisu me htjeli slušati. Ponekad su se haljinama svojim pokrivali da me ne bi vidjeli.“

a. Dostavljanje Objave bilo je u njegovoj prirodi. Dostavljanje Objave kod Prvaka svih stvorenja na oba svijeta bilo je sastavni dio njegovog karaktera i prirode. On je bio uznemiren kada ne bi našao neku čistu dušu kojoj bi dostavio Objavu i pozvao u vjeru, isto kao kad smo mi uznemireni u trenutku kada nemamo nešto pojesti ili popiti ili kada ne možemo da dišemo. I tada nije imao nikakvu volju za jelo. Ponekad bi danima postio. Ponekad bi jeo koliko da preživi. Kao da mu briga za pozivanje u vjeru nije dala apetita za jelo i piće. Kako meleci žive sa tesbihom (slaveći Allaha, dželle šanuhu), tako je i hazreti Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, živio sa tebligom (dostavljanjem Objave). Onoga dana kada bi našao čistu dušu koja bi primila njegove poruke, bio je radostan i bodar. Kur'an-i kerim, govoreći o njegovom takvom stanju, kaže: (O, Moj Poslaniče), zar ćes ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanju vjernici? U drugom ajetu Allah, dželle šanuhu, mu se obraća: Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti ako oni u govor ovaj (Kur'an) neće da povjeruju? Tako je, kada bi on primjetio crno čelo koje sedždu ne čini, ražalostio bi se, i kad god bi vidio čovjeka bez vjere, u njegovoj duši bi zavladala oluja tuge. To je, zapravo, i postojalo u njegovoj duši. Sa poslanstvom, taj osjećaj je još više ojačao i dobio veće dimenzuje. Pored toga što je pazio na svaku vjersku dužnost u detaljima, brižni čovjek ovog stoljeća je na pitanje svog učenika „Zašto se nisi oženio?“ dgovorio: „Razmišljajući o ovolikom mukama i patnjama Muhammedova ummeta, nisam našao nimalo vremena da razmišljam o svojoj ženidbi!“ Da, takva je situacija kod Vjerovjesnika i kod njegovih nasljednika! Mislim da svijet danas čeka ovakve brižne ljude. Kad već govorimo o tome, želim ponovo navesti jedan primjer kojeg spominjem na više mjesta, jer primjer će u isto vrijeme dati nove dimenzije o ovoj temi. Jedan naš prijatelj čista čela, koji je radio u Njemačkoj kao ugostitelj, svojim muhammedanskim ponašanjem je udjecao na porodicu kod koje je stanovao. Uzvišeni Allah ga je učinio da bude uzrok njihovoj uputi na Pravi Put. Kada su, najprije muškarac, zatim žena i na kraju djeca, počeli disati isti zrak tj. kada su primili islam, kuća se pretvorila u jedan dio džennetskih bašči. Jednog dana muškarac iz ove kuće i naš prijatelj sjedili su jedan naspram drugog i razgovarali. U jednom trenutku ovaj čovjek u čijoj je duši uputa na Pravi Put izazvala nova osjećanja, obratio se našem prijatelju: „Prijatelju, tebe mnogo volim, toliko da mi ponekad dodje da otvorim srce i da te u njega smjestim, jer ti si mi bio uzrok da krenem Pravim Putem. Meni i mojoj porodici si dao vječan život. Međutim, u isto vrijeme, ja sam ljut na tebe, toliko da mi ponekad dođe da te dohvatim za kragnu i da te pretučem. Ti ćeš me pitati: Zašti i zbog čega? Da ti kažem zbog čega! Prije nego si ti došao kod nas, umro mi je otac. On je bio mnogo zaslužniji od nas da primi islam. Imao je prečistu dušu i uredan život. Da si došao prije njegove smrti, i njemu bi bio uzrok da primi islam. Eto, zbog tog tvoga kašnjenja, ja sam dosta ljut na tebe.“ Ovaj ukor liči mi na jecaj cijele Evrope, pa čak i cijelog Svijeta. Ja se lično mnogo plašim da ću za to biti pitan. Jer, mislim da nisam tamošnjim ljudima dostavio islamske poruke, onako kako se to od nas očekivalo. b. Požuda za tebligom. Allahov Poslanik je u dostavljanju Objave bio veoma požudan i odlučan. Nije želio da ostane ijedan čovjek kome nije objasnio istinu i dokaze. Zbog toga je bez prestanka sa jednim ozbiljnim entuzijazmom razmišljao o tome i na pristojan način je pozivao u vjeru koga god bi sreo. Uzmimo kao primjer njegovo ponašanje u posljednjim minutama života njegovog amidže! Pozivanje Ebu Taliba. Ebu Talib je čovjek koji je više od četrdeset godina štitio Allahovoga Poslanika. Kada je naš Vjerovjesnik oglasio svoje poslanstvo, svi mekkanski mušrici su po prvi put uvidjeli da je Ebu Talib zid koji se ne može prijeći. Nije bilo moguće doći do Allahovoga Poslanika dok ne poraze i ne prijeđu preko njega. Ebu Talib, koji je prihvatio sve poteškoće radi Allahovoga Poslanika i koji je, pored starosti i siromaštva, bio prinuđen da se bori protiv trogodišnje izolacije muslimana, našao se na smrtnoj postelji i izdisao je posljednje dahove svoga života. Kad kod bi našao priliku za to, Allahov Poslanik bi došao kod njega i odlučno tražio od njega da kaže: La ilahe illallah (Nema drugog Boga osim Allaha). I govorio mu je: „Reci to da se zauzimam za tebe na drugom svijetu!“

Međutim, ljudi mračnih duša, koji su se u tom trenutku nalazili pored Ebu Taliba, bili su prepreka njegovoj uputi na Pravi Put. Dok je davao posljednje znake života, kazao je: „Uvjeri Abdulmuttaliba“. I na taj način je, Allah zna, propustio brod. Allahov Poslanik nije mogao zaustaviti svoj plač i u tom velikom plaču je kazao: „Tražit ću oprost za tebe sve dok mi to ne bude zabranjeno!“ Međutim, ajet koji je sišao malo vremena nakon toga uklonio je ovu muku koja je trkla iz njegove duše. On više nije mogao tražiti oprosta za Ebu Taliba, jer u ajetu se kaže: Vjerovjesniku i vjernicima nij dopušteno da mole oprost za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici u Džehennemu biti. Koliko je imao želje da Ebu Talib primi islam, najbolje je znao Ebu Bekr, radijallahu 'anh. Prilikom oslobođenja Mekke, Ebu Bekr, radijallahu 'anh, doveo je svoga starog oca Ebu Kuhafu kod Prvaka svih stvorenja na oba svijeta, jer je povjerovao u Allahova Poslanika. Doveo ga je da se rukuje i dotakne mubarek ruku Allahovoga Poslanika i tako posvjedoči njegovo poslanstvo. Dok je ovaj starac, koji je izgubio vid, izjavljivao svoj iman, Ebu Bekr, radijallahu 'anh,povukao se u jedno ćoše i počeo jecajući da plače. Kada ga je Allahov Poslanik upitao zašto plače, „Drug iz pećine“ (Zajedno su obavili Hidžru i tada proveli nekoliko dana u pećini Sevr krijući se od mušrika) mu je odgovorio: „Allahov Poslaniče, mnogo sam želio da mi otac krene Pravim Putem, i evo, Allah mu je pofario uputu. Međutim, ja bih više volio da je Ebu Talib primioislam nego moj otac –jer si ti to mnogo želio, ali – njemu uputa nije podarena. Toga sam se sjetio te sam zaplakao. Pozivanje Vahšija. Allahov Poslanik, isto kako je želio da Allah podari uputu negovom amidži Ebu Talibu, na isti način je žudio i molio za uputu Vahšiju, koji je usmrtio i učinio šehidom njegovog rođenog amidžu, Allahovog lava, hazreti Hamzu, radijallahu 'anh. Evo pravog lica tog događaja koga bilježi historija: Allahov Poslanik je ubicu njegovog amidže Vahšija pozvao na Pravi Put tako što je poslao čovjeka da mu odnese pismo u kome ga poziva da dođe kod njega i da prihvati istinsku vjeru, islam. Međutim, Vahši je napisao pismo i poslao ga po istom čovjeku Allahovome Poslaniku. U pismu se nalazio časni ajet: I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; - a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen biti. Vahši nije mogao a da ispod ovog ajeta ne napiše sljedeće: „Ti me pozivaš da primim islam, a ja sam počinio sve ove grijehe koji se spominju u ajetu. Živio sam u nevjerništvu. Počinio sam blud, a pored toga sam i usmrtio svjetlo tvojih očiju – tvog amidžu. Da li se može oprostiti nekome poput mene pa da i ja primim islam?“ Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, poslao je i drugo pismo. Ovog puta u pismu je napisao ajet: Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugoga smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki. Vahši je ovog puta dostavio pismo Resullahu u kome kaže da oprost spomenut u ajetu nije apsolutan, već ostavljen Božijoj volji. Nakon toga je Pejgamber samilosti poslao treće pismo. U tom pismu se nalazio ajet: Reci; „O, robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je mislostiv.“ Vahši je došao Allahovome Poslaniku tek nakon ovog trećeg pisma i dao mu prisegu. I on će se uvrstiti među ashabe i tako se njegovo ime neće spominjati bez dodatka ra (Što znači kada se spomene njegovo ime onda se treba dodati rečenica radijallahu 'anh (Neka je Allah zadovoljan njime), koja se spominje nakon izgovora imena svakog ashaba.). Međutim, on je ubica hazreti Hamze, radijallahu 'anh. Nije bilo moguće da on ili bilo ko drugi to zaboravi. Vahši, radijallahu 'anh, na Sudnjem danu neće biti pitan za ovaj grijeh jer tog dana kada je počinio ovaj zločin nije bio musliman, a prelaskom na islam oprošteni su mu svi prijašnji grijesi („Islam briše sve prije njega počinjene grijeha“). Zbog toga je bio sretan... Ali, čovjek koga je ubio bio je hazreti Hamza!... To je onaj Hamza, radijallahu 'anh, od koga su bježali lavovi u pustinji, koji je, kao čovjek iz mitologije, došao i pao na koljena ispred Allahovoga Poslanika i primio islam.

Čak je bio počašćen da bude brat po mlijeku Prvaku svih stvorenja na oba svijeta, jer ih je svojim mlijekom hranila ista žena. Dok on nije primio islam, muslimani su strahovali. Kada je Hamza, radijallahu 'anh, primio islam, njihov glas potresao je Arapski poluotok. I dok se nalazio u periodu divljaštva, Vahši je proliko krv Hamze, radijallahu 'anh. Na Uhudu je zario nesretno koplje u grudi hazreti Hamze, radijallahu 'anh. U svome životu Hamza, radijallahu 'anh, sve osim Allahu rekao je La – Ne! I kada se koplje zabolo u njega, opet je kleknuo u obliku La i pao na zemlju poput jednog La. Malo kasnije, Allahov Poslanik će primijetiti njegovo tijelo, čiji su organi bili razbacani na dijelove, i stat će iznad njegove glave i plakati kao malo dijete. Šehidi se ne gasule, ali ipak je Allahov Poslanik oprao tijelo Hamze, radijallahu 'anh, i kao da je umjesto vode upotrijebio svoje suze, koje su dragocjenije od Kevser-vode... Da, Allahov Poslanik je nad njim prolio toliko mnogo suza, a evo sada počinilac tog zločina, Vahši, pruža krvavu ruku Allahovome Poslaniku i prima islam. Pogledajte shvatanje tebliga kod Allahovoga Poslanika da čak pruža ruku i Vahšiju i čestita mu prelazak na islam! Zapravo, on je taj koji je uporno pozivao Vahšija u islam. Nakon što je Vahši povjerovao, Allahov Poslanik se sagnuo ka njemu i na uho mu tiho kazao: „Koliko je moguće radi na tome da se mnogo ne susrećemo! Jer kada god te vidim, sjetit ću se Hamze i možda ti ne poklonim dovoljno pažnje i samilosti. Na taj način, ti bi se osjećao nesretnim, a ja ne bih u potpunosti izvršio svoju dužnost.“ Vahši, kao i svaki drugi svjestan ashab nije se suprostavio želji i naređenju Allahovoga Poslanika. Uvijek je stajao dalje od Allahovoga Poslanika i radio na tome da ga ne vidi. Međutim, svaka minuta i svaka sekunda prošla mu je u očekivanju da će ga Allahov Poslanik drugi put pozvati k sebi. On je posmatrao Allahovoga Poslanika stojeći iza jednog stuba tražeći priliku da uhvati makar jedan njegov pogled. Samom sebi je govorio: „Da li će, možda“, jednog dana doći meni i kazati mi: „Odsad možeš da mi izlaziš pred oči“. Čekajući taj radosni dan, Vahšiju je, jednog dana, stigla bolna, teška i žalosna vijest: da je Allahov Poslanik preselio na Ahiret i da se rastavio od ashaba. Vahši se potpuno zbunio zato što mu više nije ostala nijedna nada da će ga Allahov Poslanik pozvati k sebi. Vahšijevi dani nakon toga su prolazili samo u pronalaženju otkupa za svoj grijeh. Odjednom je izbio rat u Jemami. Odmah je ušao u redova Halidove vojske i uputio se ka ovome bojištu. Ovo je za njega bila prilika koju nije smio propustiti. Ubio je jednog od najvećih vitezova islama i počinio grijeh. Koliko god da mu je taj grijeh oprošten, savjest je Vahšiju, zbog toga grijeha, gorjela poput džehennemske vatre. Sada se pred njim pojavila sjajna prilika: uništiti najvećeg neprijatelja islama, Musejlemu. Vahši je uzeo skriveno zahrđalo koplje koje je izvadio iz Hamzinih grudi i uključio se u bitku na Jemami. Rat je trajao danima. Musejlemina vojska se borila na život i smrt. U jednom trenutku, kada je Musejlema počeo da bježi iz svoga utvrđenja, primijetio ga je ahsab, koji je stražario. Taj ashab pozva Vahšija: „Eno Allahova neprijatelja, odlazi!“ Odmah nakon što je to čuo, Vahši je uzeo svoje zahrđalo koplje, isto kao što ga je godinama ranije zabo u grudi hazreti Hamze, ovog puta ga zabode u grudi Musejleme. Kada je vidio da ga je oborio i da je pao sa konja, Vahši je pao na sedždu. Plačući, pun suza – kao da se obratio suši Allahovoga Poslanika, riječima: „Mogu li sad da dođem k tebi, o, Allahov Poslaniče?“ Mi ne znamo šta mu je odgovorio Allahov Poslanik, ali, vjerovatno je i Allahov Poslanik bio duhovno prisutan na Jemami i molba Vahšija, puna ovolikog preklinjanja, dotakla je i njegovo sažaljenje te je prigrlio Vahšija da bi mu čestitao na ovom njegovom junaštvu i kazao mu: „Odsad možeš da mi izlaziš pred oči.“ Ne znamo! Ovo je tema drugih dimenzija. Mi smo naveli ovaj događaj da bismo ilustrirali shvatanje tebliga kod Allahovog Poslanika... Odavde svakako vidimo kako Allahov Poslanik biva milost čak i za ubicu velikana – hazreti Hamze, kojeg je volio najmanje koliko svoga oca i za koga je brinuo najmanje kao za svoga rođenog brata. Da bi Vahši primio islam, pokušava na možda pedeset načina, i – jednog čovjeka kakav je Vahši uvodi među ashabe.

Šta bi bilo da se ideja pozivanja u islam nije objedinila sa njegovom prirodom, da se nije nastanila u nju i da nije postala dijelom njegove duše – da li bi bilo moguće da Allahov Poslanik uporno poziva u islam čovjeka poput Vahšija? Svakako da ne bi, jer je u njegovome moralu skrivena činjenica da je teblig svojstvo vjerovjesnika. Zbog toga se on i nije mogao drugačije ponašati. Pozivanje Ikrime u islam. Neprijateljstvo Ikrime bilo je veće nego kod Vahšija. On je bio neprijatelj lično i posebno islamu, odnosno, njegovo neprijateljstvo je bilo potpuno svjesno. U kući iz koje potiče Ikrime već su svi bili korjeniti neprijatelji islama. Gazda kuće bio je Ebu Džehl. Njegov džehalet (neznanje) prenio se na cijelu kuću, te je tako Ebu Džehlova kuća, zbog tmine okorjelog nevjerništva postala pakao. Ko god je primio islam, u toj kući je zlostavljan i mučen na najteži način i nikada ne bi bio ostavljen na miru. Ikrime ka da se takmičio sa svojim ocem u neprijateljstvu prema islamu. Učestovao je već u svim lukavim potezima protiv islama u kojima je učestovao njegov otac. Nevjerništvo mu je oduzelo vid i učinilo ga slijepim. Kada je Mekka osvojena, on se i dalje opirao. Da, iako su mnogi osvajanjem Mekke odmah primili islam i time ušli u krug svjetlosti, mržnja Ikrimea prema islamu i dalje je trajala. Zapravo, on je prilikom osvajanja Mekke izvadio mač i porio se protiv muslimana, a zatim pobjegao u Jemen... Ikrimeova supruga Ummu'l-Hakem bila mu je ujedno amidžina kćerka. Ova hrabra žena, samo da bi iskazala svoju vjernst prema njemu, otišla je do Jemena i ubjedila svoga muža da se vrati. Međutim, Ikrime nije imao obraza da se pojavi pred Allahovim Poslanikom – jer nije ostalo nijedno neprijateljstvo a da ga on nije učinio Allahovome Poslaniku, niti je ostalo ijedno nasilje i poniženje koje mu nije nanio. Ako je trebao neko da pospe trnje putevima kojima je prolazio Allahov Poslanik, on je od svih bio prvi; ako je trebalo baciti prašinu u njegovu glavu, on je i u tome bio prvi. Međutim, Allahov Poslanik je uporno želio da Ikrime krene Pravim Putem i njemu je posvetio istu pažnju koju je posvetio i Vahšiju. Kada je Ikrime ušao kod Prvaka svih stvorenja na oba svijeta, Allahov Poslanik mu se obratio riječima, koje odgovaraju Poslanikovoj veličini: „Merhaba, o, putniče seobe!“ U islamskom značenju hidžra (seoba) se završila, ali Allahov Poslanik mu se ovako obratio ukazujući na njegov dolazak sa dalekog puta. Ova rečenica bila je dovoljna da se otopi sav led u srcu Ikrimea. Uhvativši se za ruke Allahovog Poslanika, zatražio je dovu od njega: „Uči dovu, Allahov Poslaniče, i traži oprosta za sva moja učinjena zla djela!“ Allahov Poslanik je podigao ruke i proučio dovu za njega. Ikrime se obradovao i izgubio u radosti: jer on uopće nije očekivao ovakvu pažnju prema njemu. Nije očekivao, jer je do toga trenutka upoređivao Allahovoga Poslanika sa ostalim ljudima i mislio da će se susresti sa onim što bi mu učinio svaki običan čovjek. Kada je vidio ovu ljubaznost, shvatio je da je pogriješio u svome razmišljanju. Onda je rekao: „Allahov Poslaniče, nakon ovoga, dajem ti riječ da ću potrošiti dvostruko više za islam nego što sam potrošio od svog imetka u borbi protiv tebe i islama...“ I svoje obećanje je ispunio na Jermuku. Među onim što je dao tu, bio je i njegov život. Ikrime je učestovao u bici na Jermuku zajedno sa svojom suprugom i djecom. U ovom boju on je ranjen i donijet u jedan šator. Dok je njegova supruga plakala pored njega, Ikrime joj je rekao: „Ne plači! Dok ne vidim povjedu, neću umrijeti!“ Ovo je jedan njegov keramet. Nakon kratkog vremena njegov amidža Hišam ušao je u šator i kazao: „Muštuluk, Allah nam je dao pobjedu!“ Tada je Ikrime rekao: „Podignite me na noge, jer je ovdje ušao Allahov Poslanik!“ Zatim se obratio duši Allahovog Poslanika i rekao: „O, Allahov Poslaniče! Da li sam izvršio obećanje koje sam ti dao? Da li sam se odužio?“ I u posljednjem dahu svoga života proučio je ajet: ...Gospodaru moj, daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri! i predao svoju dušu Allahu. Da, kod Allahovoga Poslanika je postojala jaka želja da ljudi krenu Pravim Putem. On je na polju dostavljanja Objave i poziva u islam bio predstavnik nemogućeg. Pružao je ruku hiljadama, stotinama hiljada, i na hiljade, i na stotine hiljada je privukao u zonu svjetlosti. Privukao ih je toliko, ali opet nije znao da se zadovolji time jer je htio da se od njegove ogromne milosti svi okoriste.

On je pružao ruku samilosti čak i okorjelim neprijateljima i na taj način pokazao kak je svojstvo tebliga kod pejgambera nedostižan horizont. Koliko god da se trči za njima, nije ih moguće nikako prestići ni u čemu, pa ni u tome! c. Briga o tebligu nije im dala da spavaju.Tokom cijelog života Allahov Poslanik se nije naspavao kako treba zato što je bio opsjednut brigom cijelog čovječanstva. Riječi „u svome životu nije zatvorio oči i mirno se naspavao“ tačne su ukoliko se pripišu samo Prvaku svih stvorenja na oba svijeta, jer je njegov život u potpunosti protekao u tebligu – pozivanju i dostavljanju Istine. U prvim godinama mekkanskog perioda išao je od pijace do pijace, od ulice do ulice, i gdje god bi vidio da se osniva neki trg, Allahov Poslanik bi tamo neizostavno otišao i one koji su se tamo nalazili pozivao u Istinsku Vjeru. Zbog toga je bio prinuđen da podnese bezbroj uvreda i omalovažavanja. Po glavi su mu bacali kamenje i prašinu, ali se on nijednom nije na to osvrnuo i spotakao, već je išao ka svome cilju. U njegovo lice, u koje se meleci nisu usudili da gledaju, mekkanski mušrici su čak pljuvali. Čak je Sunce zbog svoje toplote, da ne bi nanijelo štetu njegovom tenu, ponekad na svoje lice stavljalo peču u vidu oblaka, a oni su u to prelijepo lice zbog čijeg smo hurmeta stvoreni slali najgrublje uvrede... Kada je objavljen ajet: I opominji rodbinu svoju najbližu, on je odmah sakupio sebi bliske porodice i plemena, a zatim im se obratio: „Uzvišeni Allah mi naređuje da opominjem najbližu rodbinu. Vi ste mi najbliža rodbina. Međutim, dok ne kažete La ilahe illallah, ja vam kod Allaha ne mogu ništa pomoći! Ali, ako izgovorite ovu rečenicu, na Ahiretu vam mogu biti svjedok.“ On im se ovako obratio, ali oni koji su se tu nalazili bili su poput zidova i Allahovome Poslaniku nisu odgovorili nijednom rečenicom. Samo je progovorio (kamo sreće da nije), njegov rođeni amidža Ebu Leheb: „Propao ti ostatak dana! Zar si nas zbog ovoga zvao?“ nakon čega su se svi razišli i otišli. Sav imetak hazreti Hatidže otišao je u zijafetima (gozbama) koje je spremala za prvake Mekke. Allahov Poslanik ih je pozvao kući, hranio, pojio i u međuvremenu bez prestanka se trudio pitajući se da li bi im mogao bilo šta objasniti. Međutim, iz nekih razloga nikako nije bilo uspjeha. Jedno od takvih sijela opisuje hazreti Alija, radijallahu 'anh: „Jednom prilikom Allahov Poslanik je pozvao velikane Mekke u svoju kuću. Jelo se. U jednom trenutku Allahov Poslanik je počeo pričati. Kazao je da je istinski poslanik i da oni kao najbliža rodbina njemu trebaju pomoći. Na kraju je dodao: 'Zar mi neće niko od vas pomoći u ovome poslu?' Ja sam tada bio dječak blijeda lica i mršava tijela, a imao sam tek sedam godina. U ruci sam tržao testiju i služio sam vodu. Kada niko nije odgovorio na riječi Allahovoga Poslanika, ja nisam mogao izdržati. Spustio sam testiju i kazao: 'Ja ću ti pomoći, o, Allahov Poslaniče!' Allahov Poslanik je svoj prijedlog tri puta ponovio, i u sva tri slučaja niko osim mene nije odgovarao.“ Na ovaj način je Allahov Poslanik godinama, ne znajući za umor i dosadu, nastavio pozivati u islam. Njegovi bližnji nimalo nisu htjeli da ga slušaju, baš nimalo. Tada je on počeo tražiti one iz daljne rodbine koji će ga slušati. Međutim, ni među njima nije bilo lahko, kao što se misli, pronaći čovjeka sa srcem.U Taifu su ga kamenovali i ismijavali ga. Iz većine šatora razapetih na trgovim u koje je ušao bio je istjeran, ali, suprotno tome, njegova ozbiljna želja kao da ga je vodila ka svijetu iznenađenja, te je tako i bilo. Sudbina ga dovodi na Akabu, gdje se susreće sa nekoliko čistih ljudi. Na prvom susretu na Akabi upoznao se sa šest ljudi. Oni su slijedeće godine došli na Akabu u skupini od dvanaest ljudi. Allahov Poslanik im je dostavio nekoliko islamskih principa. Ako će povjerovati u njegovo poslanstvo, trebali su prihvatiti uvjerenje koje im je on predočio... Oni su bez imalo nedoumica prihvatili prijedloge Allahovog Poslanika. Prvak svih stvorenja na oba svijeta zajedno sa njima u Medinu je poslao Mus'aba ibn 'Umejra, radijallahu 'anh. Nakon toga Mus'ab će ih podučavati vjeri. Sljedeće godine Mus'ab, radijallahu 'anh, je došao sa više od sedamdeset osoba. I oni su dali zakletvu Allahovome Poslaniku na poslušnost. Tada im je hazreti Abbas predložio da prvo razmisle pa donesu odluku, te im je do u detalje objasnio da njihovo prihvatanje ovih prijedloga znači izazvati i okrenuti cio svijet protiv sebe. Nijedan od njih nije odustao!

Dali su riječ i prisegu da će čak i u najtežim uvjetima davati prednost Allahovome Poslaniku. d. Ljubav prema tebligu kod ashaba. Mus'ab je bio jedinac u najimućnijoj porodici u Mekki. Kada je primio islam, imao je sedamnaest godina. Kada bi prolazio ulicama Mekke, mlade djevojke bi nagrnule na prozore i bacale mu mahrame. Poklanjao je veliku pažnju jelu i odijevanju. Međutim, nakon prelaska u islam, porodica ga nije prihvatala. Kada je otišao u Medinu, na sebi je imao samo jedno odijelo, i ništa više. I nakon toga je tako živio. Čak, kada je pao kao šehid na Uhudu, sve svoje organe dao je na Allahovome Putu... Da, toga dana bio je isječen kao da je bio postavljen na panj da poslije toga nisu mogli da nađu čak ni ćefine da bi ga pokrili. Ovaj slavni ashab i učenik Allahovoga Poslanika, odmah je nakon što je stigao u Medinu, počeo pozivati u islam. Kao da nije bilo vrata u Medini na koja nije pokucao. Imao je toliko iskrenu, istinoljubivu i požrtvovanu dušu da bi se oni koji bi čuli negov govor u najkraće vrijeme udaljili od nevjerništva i ušli u krug islama. Njegov dolazak je izazvao talasanje u Medini. Bio je poput izvora svjetlosti koji obasjava duše. Es'ad ibn Zurare, radijallahu 'anh, bio mu je domaćin kuće. On, Es'ad ibn Zurare, radijallahu 'anh, je čovjek koji je prije počasti Medini da u nju dođe Allahov Poslanik i prije nego što je džuma-namaz postala farz, okupio vjernike i klanjo im namaz kao imam. Ko god ga je u Medini imalo poznavao, došao bi u njegovu kuću da sluša Mus'aba, radijallahu 'anh. Ljudi su dolazili puni mržnje, ali njihov povratak je bio drugačiji. I Sa'd ibn Mu'az, radijallahu 'anh, jedan je od onih koji su se tako vratili. I on je jednog dana došao ljut i kazao da neće nikome u Medini dozvoliti da izaziva smutnju zato što je njemu dolazak Mus'aba, radijallahu 'anh, objašnjen kao smutnja. I on je sebi dao zadatak da uništi tu smutnju. Ušao je u kuću. Mus'ab, radijallahu 'anh, u tom je trenutku nešto objašnjavao prisutnima glasom mehkim poput kadife. Sa'd se u početku počeo veoma grubo ponašati. Međutim, Mus'ab, radijallahu 'anh, dao mu je obećanje: „Prvo sjedni i poslušaj. Ako ti se ne bude svidjelo ono što ću ti kazati, bez imalo razmišljanja uzmi sablju i posijeci me! Kunem se da se neću protiviti!“ Ove riječi su bile dovoljne Sa'du ibn Mu'azu da se smiri. Nakon malo vremena ušao je preko praga na vrata koja će ga uzdići do stepena gdje će ga meleci ispratiti, i izgovorio je riječi Kelime-i tevhida (La ilahe illallah)iz dna duše. Svakako, i Sa'd ibn Mu'za je kleknuo na koljena ispred Mus'aba ibn 'Umejra, radijallahu 'anh, i primio islam. U tadašnjoj Medini, prelazak Sa'da ibn Mu'aza, radijallahu 'anh, u islam izazvao je tako veliku radost isto kao što se dogodilo sa prelaskom u islam Omera, radijallahu 'anh, u Mekki. To je veliki događaj čiji se odjek za najkraće vrijeme pročuo u obližnjim plemenima i porodicama. Kao što se vidi, isto kao što je Allahov Poslanikbez prekida i odmora radio na širenju Istine, tako su radili i njegovi iskreni učenjici te su se razišli na sve strane svijeta i dužnost širenja Istine izvršili na najvišem nivou. Presvijetlo će izgledati ovaj svijet uz pomoć baklji koje nose ova svijetla srca. Zapravo, zar nije ista ideja i misao pokrenula Mus'aba ka Medini, Talhu ka Dumetu'l-Džendelu i, u kasnijim godinama, Beraa i Halida ka Jemenu? Ako neki ashab ne bi ponekad bio uspješan u određenom mjestu, Allahov Poslanik bi im promijenio mjesto, i ta promjena bi pokazala pozitivan utjecaj. Naprimjer, Halid ibn Velid, radijallahu 'anh, nije bio uspješan u Jemenu, gdje je poslan da poziva u islam. Kasnije je Allahov Poslanik tamo poslao hazreti Aliju, radijallahu 'anh. Bera ibn Azib, radijallahu 'anh, ovaj slučaj prenosi ovako: „Danima smo boravili sa Halidom u Jemenu. Dok nije došao Alija, niko nam nije poverovao i nije prešao u naše redove. Međutim, dolaskom Alije, sve se odjednom promijenilo. Ljudi su počeli u grupama primati islam.“ Hazreti Alija, radijallahu 'anh, biva uspješan u Jemenu, jer je on dugo boravio podred Allahovoga Poslanika. Pored toga, on je putem hazreti Hasana i hazreti Husejna duhovni otac zlatne halke svih kutuba, Allahu bliskih robova, evlija i asfija, koji će se pojaviti do Sudnjeg dana. Čak i danas se Istina predstavlja u okrilju njihovih krila. Eto, hazreti Alija, koji je osvojio cijeli Jemen riječima kojima se tope srca. Kada je osvojena Mekka, svi oni su došli i priključili se islamu.

3. PISMA DRŽAVNIM POGLAVARIMA. Allahov Poslanik, pored toga što je na sve strane poslao ovako različite iskusne ljude da podučavaju i pozivaju u vjeru, s druge strane u istinitu vjeru pozvao je vladare i vođe okolnih država i naroda tako što im je poslao pisma. Ovo je specifičan vid njegovog pozivanja u vjeru. a. Nedžaši. Vladar Abesinije bio je Nedžaši (Negus). Nije bio ashab jer nije vidio Allahovoga Poslanika, ali jeste bio velikan. Allahov Poslanik je njemu poslao 'Amra ibn Umejjea. U pismu koje je Prvak svih stvorenja na oba svijeta poslao Nedžašiju pisalo je: „Od Muhammeda, Allahovoga poslanika, vladaru Abesinije, Nedžašiji Ashamu: Selam tebi! Zahvaljujem se Allahu, Vladaru, Svetom, Koji potvrđuje obećanje i Koji sve pazi i prati, i svjedočim da je Isa sin Mejremin stvoren Allahovom riječju koju je On Mejremi, djevici nevinoj, časnoj i čistoj dostavio... Pozivam te da vjeruješ u jednog Boga Allaha, Koji druga nema.“ Kao prvo, obraćajući se Nedžašiju direktno riječima: 'Selam tebi', Prvak svih stvorenja na oba svijeta ukazao je da nešto primjećuje kod njega. Da, kao da je Allahov Poslanik svojim očima, pristupačnim nevidljivom svijetu, vidio da će on primiti islam te mu se obratio ovim riječima. Kao drugo, upotrijebljeni izrazi i način na koji se obrača su izvanredni. Jer, Allahov Poslanik, prilazeći ovom problemu, spominje hazreti Mejremu, koja u očima Nedžašija ima veoma veliku važnost. Zapravo, i za nas je hazreti Mejrema u tolikoj mjeri bitna i poštovana jer je ona žena koja je rodila jednog velikog vjerovjesnika i žena kojoj je dolazila duhovna inspiracija. Ovdje treba obratiti pažnju na jednu činjenicu, a ta je da je Nedžaši kršćanin i da je Allahov Poslanik u pismu u kojem se obraća njemu spomenuo kur'anske ajete koji govore o toj temi. Ovo je najutjecajniji i najpravilniji put kojim se stiže do Nedžašijeva srca. Zapravo, tako se i dogodilo. Nedžaši je sišao sa prijestolja da bi prihvatio pismo, a zatim ga poljubio. Odmah nakon što je pročitao pismo, odazvao se pozivu i obznanio da prima islam, a nakon toga, ne gubeći vrijeme, izdiktirao je svojim pisarima pismo sljedećeg sadržaja: „Allahovome poslaniku Muhammedu od abesinijskog vladara Nedžašija: Svjedočim da si Allahov poslanik... Ako mi narediš, odmah ću doći k tebi. Ja sam vladar samo sebi, a ne vladam svojim narodom. Allahov Poslaniče, svjedočim da je istina sve ono što govoriš.“ Nedžaši je čovjek koji je shvatio smisao imana (vjerovanja). Jednog dana svojim bližnjima je rekao; „Kamo sreće da sam u zamjeni za ovu vlast bio sluga hazreti Muhammedu, sallallahu 'alejhi ve sellem!“ I prošlo je nešto vremena od toga. Jednog dana u džamiju je ušao Allahov Poslanik i prisutnima rekao: „Ustanite da klanjamo dženazu-namaz našem bratu Nedžašiju.“Među islamskim pravnicima (fukaha) o dženazi u odsustvu mrtvaca (mejta) postoje razmimoilaženja. Svi imami mezheba ovu vrstu namaza dozvoljavaju, a imami hanefijskog mezheba tvrde suprotno. Po njihovome mišljenju, kao mu'džiza se Nedžašijev tabut našao ispred Allahovoga Poslanika te su mu oni klanjali dženazu u prisustvu njegovog tijela. Ovo je jedno islamskopravno pitanje i nema potrebe da zalazimo u detalje, jer ovdje njije mjesto za to... b. Heraklije. Allahov Poslanik je drugo pismo poslao Herakliju po Dihjetu'l-Kelbiju. Heraklije je bio bizantijski car. U pismu poslanom Herakliju napisano je slijedeće: „U ime Allaha, svemu Dobročinitelja, Milostivog: Od Muhammeda, Allahovog roba i poslanika, vladaru Bizantije Herakliju: Neka je mir sa onim ko slijedi Uputu! Pozivam te u islam! Primi islam bit ćeš spašen! Allah će ti udvosturučiti nagradu. Ako okreneš lice i odbiješ ovaj poziv, snosit ćeš i svoj, a i grijeh svih onih koji su u tvome carstvu. O, sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne zajedničke riječi (dođite da zajedno izgovaramo jedno riječ čije je značenje isto i kod nas i kod vas): da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge bogovima ne smatramo pored Allaha! Pa ako oni nepristanu i leđa okrenu, vi recite: „Budite svjedoci da smo mi muslimani!“ Ove riječi su utjecale na Heraklija. Toga dana tu se našao i Ebu Sufijan. Između vladara i Ebu Sufijna vodio se slijedeći razgovor: Heraklije: Kakvog je porijekla ovaj čovjek (Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem)? – On je uglednog porijekla – odgovorio je Ebu Sufijan. - Da li je iko od vaših predaka za sebe tvrdio ovako nešto, slično njemu? – Nije.

– Da li je među njegovim precima bilo vladara? – Ne, nije bilo takvih! – Da li ga slijede siromašni ili ugledni ljudi od položaja? – Većinom siromašni. – Da li se broj njegovih pristalica povećava ili smanjuje? – Svakog dana se povećava. – Da li je ikada u životu slagao? – Ne, niko od nas ga nije čuo da laže! – Da li je ikada pronevjerio ikoga? – Do sada nije, ali ne znam za ubuduće. Eto kako je govorio Ebu Sufijan iako još nije bio musliman i pored toga što je bio ogorčeni neprijatelj Allahovome Poslaniku. Toga dana je u svome govoru mogao ubaciti malo sumnje samo u posljednjoj rečenici. Heraklije je ponavljao sve odgovore Ebu Sufijana i kazao da su sve to dokazi poslanstva Allahovoga Poslanika, a zatim je pozvao svoga vrhovnog svećenika i pitao ga za njegovo mišljenje, te mu je i on kazao da isto misli. Po jednoj predaji, Heraklije je iskazao svoje vjerovanje riječima: „Za veoma kratko vrijeme ova mjesta po kojima gazim bit će njegova.“ Tako je kazao i tako se u potpunosti obistinilo. Međutim, čuvši došaptavanje svećenika, Heraklije mijenja tok svojih riječi i kaže: „Ja sam vas iskušao da vidim koliko ste vezani za svoju vjeru...“, dok je glavni vjerski svećenik povjerovao u islam i u odsustvu dao prisegu Allahovome Poslaniku. c. Ostali. Naš Vjerovjesnik je još na mnogo mjesta i mnogima poslao pisma. Neki od njih odazvali su se tome pozivu pa su primili islam, dok su neki, iako nisu primili islam, iskazali svoje poštovanje prema Allahovome Poslaniku. Naprimjer, jedan od takvih je vođa Kopta Mukavkis. Allahov Poslanik je njemu poslano Hatiba ibn Ebi Beltaa, radijallahu 'anh. Zaista, Mukavkis nije primio islam, međutim, on je Hatiba, sve dok se nalazio kod njega gostio i po njemu poslao poklone Allahovome Poslaniku. Naša majka, supruga Poslanikova Marija, bila je jedna od tih poklona. Allahov Poslanik ju je uzeo za suprugu i sa njom je imao sina Ibrahima. Ujedno, među tim poklonima nalazila se i jedna bijela mazga. Ova mazga, po imenu Duldul, tada je bila prva mazga koju su Arapi vidjeli. S druge strane, Kisra je pocijepao i bacio pismo koje mu je poslao Allahov Poslanik. To se njemu vratilo tako što mu je vlast propala i nakon kratkog vremena Iran se raspao na nekoliko dijelova. Poziv Allahovoga Poslanika u islam bio je internacionalnog tipa zato što je on pozvao, ukratko rečeno, cijeli svijet pozivajući vladare, predstavnike zemalja i prvake mnogih plemena. Tako je svakog dana, malo-pomalo, ulazio u srca ljudi i njima zavladao. Kao da je kod sebe imao neku svetu privlačnost i kao da ljude privlačio sebi nekim tajnim konopcima. Ko god je upao u krug njegove privlačnosti, bilo da se radi o pojedincu ili skupini, u isto vrijeme bi se sjedinio svijetom svjetlosti. Nakon što je zavladao dušama na taj način, borba protiv njega nije se razlikovala od bacanja blata na Sunca. Ovo se može nazvati i praznim trzajima. Doista, za kratko vrijeme je tako bilo. Ko god se od tog dana borio protiv njega shvatio je da je sve ćinio uprazno i na kraju bi mu se pridružio... 4.HUDEJBIJA S ASPEKTA TEBLIGA. Hudejbija je, s aspekta tebliga, poseban vid korištenja svake prilike. Prihvatanje tog mirovnog ugovora sa tako teškim uvjetovanjima od strane Allahovoga Poslanika najprije je izazvalo reakciju čak kod osoba čija je pokornost Allahovome Poslaniku bila potvrđena, kao što je npr. hazreti Omer, radijallahu 'anh, i u tome momentu su se muslimani – prema mišljenju tih nekoliko ashaba – našli na ivici propasti... Doživjeli su takvo razočarenje. Međutim sljedeće godine muslimani su ušli u Mekku slobodno bez ikakvih problema. Ovaj slučaj se u Mekki prepričavao cijele godine. Na taj način su srca polahko mogla da se pripreme za islam... I baš tada, nekoliko najpoznatijih velikana Mekke, poput Halida ibn Velida, radijallahu 'anh, i Amra ibn el-Asa, prelaze u islam svojevoljno. Njihov prelazak u islam, prije nego što je nanjeta uvreda njihovom ponosu, bio je veoma bitan s aspekta njihovih doprinosa islamu koje će učiniti u budućnosti, što se obistinilo... Pored toga, vjernost koju su ashabi pokazali prema Allahovome Poslaniku tokom davanja riječi da će se boriti nije ostala neprimijećena od strane pažljivih Mekkelija, i to je bio jedan od uzroka da se ubrza omekšavanje njihovih srca prema islamu.

5. DOSTAVLJANJE OBJAVE NA INDIVIDUALNOM PLANU. Allahov Poslanik, čak i kada se našao na samom vrhu svojih vojnih osvajanja, u krajnjoj mjeri je davao važnost individualnim odnosima. On je znao da će svi stanovnici Mekke za godinu-dvije ući u njegovu vjeru, ali, i pored toga, on je na poseban način dočekao Halida ibn Velida i Amra ibn el-Asa, i ukazao im čast i poštovanje. Poslao je svoje ashabe da dočekaju ovu dvojicu velikana, i kada je Halid pružio ruku da iskaže svoju pokornost, Allahov Poslanik mu se obratio riječima punim komplimenata: „Ja sam se čudio kako jedan pametan čovjek poput Halida može biti u nevjerništvu... Ja sam bio uvjeren da ćeš sigurno jednog dana doći i primiti islam!“ Jednom čovjek u takvoj situaciji ovakve riječi Allahovoga Poslanika bile su najveća poćast. I poslije ovih komplimenata, ko zna u kakve je metafizičke sfete ušao Halid u svome životu? Pored toga, i Amr ibn el-As je dohvatio Allahovoga Poslanika za ruke i nikako nije htio da ga pusti. Bez prestanka je insistirao: „O, Allahov Poslaniče, moli Gospodara da mi oprosti moje grijehe! Uči dovu Allahz da mi se smiluje!“ Prvak svih stvorenja na oba svijeta i njemu je dao kompliment obraćajući mu se riječima: „Zar ne znaš da islam briše sve prijašnje grijehe?... Kada čovjek primi islam on postaje čist kao onoga dana kada ga je majka rodila.“ Da, Allahov Poslanik je već zavladao srcima, i nakon toga koristi naklonost ljudi prema njegovoj iskrenoj ličnosti na polju dostavljanja Objave, zbog čega će ljudi trčati njemu u grupama i ulaziti u njegovu vjeru. Ti talasi iz tog perioda čak su stigli i do nas. Mi vjerujemo i mislimo da će odsad pa nadalje mubarek poruke našeg Poslanika ostati da traju do Sudnjega dana na veličanstven način, kako to samo njima dolikuje. Na osnovu onoga što vidimo u medijima, danas je u Evropi na hiljade ljudi primilo islam, i cijeli svijet se kreće ka islamu. Svakako, Evropa je noseća islamom i za kratko će roditi to što nosi. „Rađanje u islamskom svijetu je pri samom kraju. A sada pogledajte istok Svijeta, odnosno, mjesta gdje vlada licemjerska misao! I pored toga što je prošlo više od pola stoljeća kako su ljudi ovih oblasti bili izvrgnuti strahovitoj asimilaciji, ipak se muslimani Turkestana, Mengudžistana, Uzbekistana, Dagistana i Kirgizistana. Ubrzano vraćaju svojoj iskonskoj misli, dako da ništa nisu izgubili iz svoga duhovnog svijeta. U bliskoj budućnosti će se, čak, u srcima najnezamislivijih gradova čuti glas ezan-i muhammedije i tamo će se u islam ulaziti u grupama. Predstavnici tebliga Allahovoga Poslanika neće ostaviti nijedno mjesto na Svijetu, a da neće dostaviti islamska načela, dok sve to budu činili, ponašat će se kao predstavnici ljubavi i saosjećanja.“ 6. BITI POČAŠĆEN BOŽIJIM DAROVIMA. Allah, dželle šanuhu, obraćajući se Svome Vjerovjesniku, u jednom ajetu kaže: O, Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od gospodara tvoga, - ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi! Allah zaista neće ukazati na Pravi Put narodu koji neće da vjeruje.Allah, dželle šanuhu, nije se obratio nijednom vjerovjesniku ovim riječima! Allah se drugim vjerovjesnicima uvijek obraća njihovim ličnim imenima, dok se samo hazreti Muhammedu, sallallahu 'alejhi ve sellem, obraća izrazom uvažavanja i počasti. Riječima: „O, Poslaniče“ ukazuje se na čovjeka koji donosi poruke od Gospodara, koji dostavlja vijesti i koji je upoznat sa drugom stranom. Ovim načinom obraćanja Allah, dželle šanuhu, njemu pripisuje veoma časnu osobinu, a nas podsjeća na dragocjenost i počast tog vjerovjesnika. Ovo se može nazvati i oglasom njegove počasti. I on, u sjenci ove počasti, dostavlja poruke koje nam treba dostaviti, odnosno, osoba koja se vama obraća u ovom trenutku – takva je, ako se tako može kazati, da je čak Allah, dželle šanuhu, poštuje tako što mu se ne obraća imenima: O, Ahmede; O, Muhammede; O, Mustafa; O, Mahmude, već O, Poslaniče visoke časti! odnosno, kaže: O, Vjerovjesniče koji trčiš upomoć čovječanstvu porukama koje bude misli i srca ljudi! Jer je Allah njega uzdigao na spiralnom vrhu svjetlosti, zadužio ga poslanstvom i doveo u stanje sagovornika s kojim će direktno razgovarati. Da, kao što se vidi iz ovih riječi, Allah ga uzima naspram Sebe i razgovara sa njim licem u lice. Zapravo, neki iskreni učenjaci govore da je naš Vjerovjesnik sa uzvišenim Gospodarom ovako lično razgovarao na Mi'radžu.

Isto tako je neke druge objave ponekad primao iza zastora, ali opet direktno od Njega. Tako se dogodio i ovaj razgovor na Mi'radžu – direktno, lično bez zastora. Eto, hazreti Muhammed Mustafa, sallallahu 'alejhi ve sellem, takva je ličnost. Allah, dželle šanuhu, njega je uzdigao na taj nivo koji se nalazi iznad svih nivoa i takvoj ličnosti koju je uzdigao do te tačke rekao je: Ti trebas bez prestanka čovječanstvu prenositi poruke koje ti dostavljam, i u tome poslu tebi ništa ne može biti prepreka... Da, ti ne trebaš obraćati pažnju ni na što što bi te u tome moglo zaustaviti! Tebe ne treba da ometa u dostavljanju objave ni strah, ni briga, ni prepreka, ni glad, ni žeđ, a niti vlast i pohlepa za ovosvjetskim funkcijama. Istina je da se Najčasniji Poslanik, 'alejhi's-salatu ve's-selam, nikada nije zaustavio pred preprekama i na njima pao, nego je, ne stajući ni sekunde, obavljao svoju dužnost koja mu je naređena. Njemu je otvorena kapija poslanstva i on je postavio rekord nad svim rekordima kao da je izvadio i okvire te kapije. Riječi Kabe kavsejni ev edna (Blizu koliko dva luka ili bliže) moguće je shvatiti na osnovu ove ćinjenice... Da, za njega je određena jedna granica uzdignuća, ali je on i tu granicu ostavio daleko iza sebe. Jer on je došao do takve tačke da je čak hazreti Džibril poslije te tačke rekao: „Idi dalje, Muhammede! Odavde si sam i sve je u tvojim rukama, da prijeđem još koliko vrh prsta, meni bi beličina svjetlosti moga Gospodara sažegla!“ Ovo znači naprezati polje mogućnosti, pa čak ga i nadmašiti. Ovi izrazi me uvvijek podsjete na Auguste Comtea. Francuski filozof Auguste Comte (1798-1857) jedan je od osnivača pozitivizma. Cijeli život mu je prošao u neprijateljstvu prema vjeri. Jer, prema njegovome mišljenju, sve ono što ne može dokazati naučno iskustvo – besmislica je. Međutim, u djelu Tarih-i Murad (Muradova historija) prenosi se jedan događaj iz njegova života. Jedne prilike Comte odlazi u Andaluziju (Endelus). Sa oduševljenjem je posmatrao tamošnje objekte islamske umjetnosti i raspitivao se o islamu kod tamošnjih stanovnika... među odgovorima koje je čuo naročito ga je začudila činjenica da naš Poslanik nije znao čitati i pisati. Nije povjerovao u to već je otišao u Rim, susreo sa sa Papom 9 i pitao ga o tome i naveo ga da se zakune. Kada mu je i on potvrdio da je to istina, tada ovaj filozof nije mogao izdržati a da ne kaže slijedeće: „Muhammed nije Bog, ali nije ni čovjek...“ Zapravo, zar i naši islamski pjesnik Busiri ne kaže slijedeće: Nauka je došla do zaključka da je on čovjek, i da je on najkorisnijie Allahovo stvorenje. Odnosno, njega je rodila Amina, on je sin Abdullaha, a inuk Abdulmuttalibov. Svakako, i on ima majku, oca, fizičku stranu, ali je nemoguće objasniti i shvatiti njega samo sa materijom. On je tavus (paun) koji leti nebesima poslanstva, dok naše riječi uvijek kruže oko njega. On je na Mi'radžu zakoračao ka jednoj takvoj tački da smo čak nemoćni znati gdje je spustio nogu – jer to nije stvar koja se može shvatiti uz pomoć ljudskog razuma i svijesti. Teblig je toliko neophodan da je Gospodar svih svjetova time zadužio Sebi najomiljenijeg roba: On Sam ga je upozorio da, kada ne bi ispunio ovu dužnost, to bi značilo da u potpunosti nije obavio dužnost poslanstva. Ako je tako, onda je i nama, kao njegovim sljedbenicima, najbitnija dužnost teblig (dostavljanje islamskih principa). Ne zaboravimo da je oživjeti iznova cijelo čovječanstvo u svim poljim života moguće samo ulaskom pod zaštitu hazreti Muhammedovih, sallallahu 'alejhi ve sellem, oživljavajućih nefesa (udahnuća), i nefesa onih koji od njega udišu. 7. NEKE VAŽNE KARAKTERISTIKE DOSTAVLJANJA OBJAVE. Tokom dostavljanja islama (tebliga) postoji nekoliko bitnih načela. gore smo naveli jedan dio njih. Privest ćemo kraju temu o tebligu tako što ćemo navesti ponovo sažetak onoga što smo kazali u skraćenoj verziji i na to dodati ono što nismo spomenuli. Prvo, u samom tebligu postoji aspekt fetaneta, mudrog i pametnog ponašanja, što možemo nazvati pejgamberskom logikom. Drugo, vodič koji dostavlja poruku ako treba veoma dobro predstavljati ono što dostavlja. Ono što će on govoriti treba da bude samo ono što uvijek sam prakticira. Da, on ne treba govoriti ono što drugi trebaju činiti, već trebaju govoriti svojim životom i radom, te tako, one koje poziva, on treba pozvati u jedan takav život. Treće, kao rezultat tebliga neophodno je očekivati samo zadovoljstvo Zuvišenog Gospodara. Čak ni Džennet ne treba da bude cilj tebliga! A to znači: za teblig treba žrtvovati sve duhovne osjećaje i slasti (užitke) i ovodunjalučke interese.

a. Dobro upoznati pojedince. Prvo, unutrašnji fetanet. – Allahov Poslanik je u pozivu koristio um i logiku, ali fetanet nije puka logika. To je, zapravo, logika koja se kreće od spoljašnosti ka unutrašnjosti i od ovog svijeta ka drugom svijetu. Čovjek, isto kao što posjeduje sposobnost logičkog razmišljanja, on ujedno ima i svoje osjećaje. Oni koji se obraćaju samo njegovoj logici izgubit će naspram bilo kojeg propusta na strani osjećaja, dok će oni koji kane raditi samo sa osjećajima čovjeka biti poraženi naspram logike. Suprotno tome, hazreti Muhammed, 'alejhi's-selam, obraća se odjednom posmatranju, shvatanju, rasuđivanju i unutrašnjem osjećaju. Obraća se čovjeku onim što njegovo oko vidi i daje mu primjer, i tim putem zavlada njegovom dušom. Koristi razum i navodi druge da ga koriste; daje važnost rasuđivanju, i tako se obraća savjesti čovjeka, a svaki onaj koji u njegovoj savjesti čuje njegov glas, dođe do istine tako što se on pred onima koji žele doći do istine pojavi jednim pokretom putem savjesti... Osobe poput Paskala i Bergsona, koje su putem intuicije (Intuicija: osjećaj, domišljaj ili instiktivno poimanje. U idealističkoj filozofiji, to je neposredno postizanje istine bez pomoći pokusa i logičkih zaključaka.) pokušavale shvatiti Boga, u svojoj naučnoj oblasti nalaze se čak izvan vjernika koje je odgojio i kojima je svrhu života objasnio hazreti Muhammed, 'alejhi's-selam. Zapravo, u apsolutnom i općem vjerovanju, njih nije moguće uporediti čak ni sa najslabijim vjernikom. Kao što je nemoguće nadmašiti hazreti Muhammeda, 'alejhi's-selam, u bilo kom aspektu, tako je nemoguće nadmašiti i u mudrom i umnom rasuđivanju. On je najprije golim okom na koljena oborio svoje neprijatelje..., odnosno, podigao je i pokazao na kipove govoreći: „Šta očekujete od ovog kamenja, drveća i zemlje?“ zatim je nekim izvanrednim djelom ili nekom mu'džizom (nadnaravnim djelom) čovjeka, čijem se razumu prije toga obratio logikom, privukao ka svome srcu, a nakon toga bi ga za jedan stepen približio sebi osjećajem mira i kao da ga je uveo u drugi svijet, u svijet Dženneta. Naprimjer, da pogledamo duhovno putovanje hazreti Omera, radijallahu 'anh. Njemu se obratio riječima: „Kako jedan pametan čovjek poput tebe luta po dolinama? Ne mogu da shvati kako jedan čovjek kao što si ti može očekivati nešto od kamena, zemlje i drveta!“ Prije svega, u ovakvim riječima se nalazi pohvala za Omera, radijallahu 'anh; logika se u ovom slučaju ispoštovala. Na ovaj način Allahov Poslanik, što se tiče logike, uzeo u svoje ruke hazreti Omera, radijallahu 'anh. Poslije toga je zavladao srcem hazreti Omera, radijallahu 'anh, svojom izvanrednom pozicijom kao čovjek koji je povjerljiv i koji ulijeva pouzdanje od davnina. U trećem periodu, on je jačinom svoga robovanja (ubudijjet) Allahu, dželle šanuhu, doveo njega u jednu takvu situaciju da je Omer, radijallahu 'anh, koji je obarao kamile na zemlju, iz poštovanja, stideći se, kleknuo na koljena ispred Allahovoga Poslanika poput pristojnog djeteta. A sada, o ovoj temi da navedem jedan jasan primjer, a onda želim prijeći na drugu temu. Kod Allahovoga Poslanika došao je jedan mladić. Ashabi ime ovog mladića ne spominju otvoreno, ali kada se uzmu u obzir sve predaje i kada se one usporede, dolazi se do zaključka da je ovaj mladić Džulejbib, radijallahu 'anh. Ovaj mladić je došao i kazao: „Allahov Poslaniče, daj mi dozvolu da počinim blud, jer ne mogu da se suzdržim!“ Reakcije prisutnih bile su različite. Neki su poželjeli da mu zatvore usta i svojim pokretima kao da su govorili: „Ne govori tako nepristojno sa Allahovim Poslanikom!“ Neki su ga povukli za ogrtač. Neki su imali namjeru da mu udare šamar u lice. Naspram ovih negativnih poteza, šutio je samo Vjerovjesnik visokog morala, Pejgamber milosti i Simbol merhameta. Saslušao ga je, a zatim ga pozvao sebi i stavio ga preda se, da sjedne na koljena. On ga je dovdje već prisvojio ovim postupcima..., i onda ovog prisvojenog čovjeka upita: - Da li bi volio da takvo nešto neko učinio tvojoj majci? – Žrtvujem za tebe i oca i majku, Allahov Poslaniče, ne bih to volio! – Nijedan čovjek ne želi da neko učini takvo nešto njegovoj majci! – reče mu Allahov Poslanik. – Da imaš kćerku, da li bi volio da neko njoj takvo nešto učini? – Žrtvujem za tebe svoju dušu, Allahov Poslaniče, ne bih volio! –Nijedan čovjek ne želi da neko učini takvo nešto njegovoj kćerki! – Da li bi volio da takvo nešto neko učini tvojoj tetki?

- Ne Allahov Poslaniče, ne bih volio! – Da li bi volio da neko počini blud sa tvojom sestrom? – Ne, ne, ne bih volio! I na kraju, posljednja riječ: - Niko ne želi da neko učini blud sa njegovom tetkom ili sestrom! Ovim kogičnim i razumnim razgovorom Allahov Poslanik je ovog mladića uzeo u svoje ruke i doveo ga u stanje kao da ga je stavio na tenešir, postolje mrtvih. Sada mu je ostalo samo još da ga okupa. Stavio je ruku na prsa ovog mladića i proučio mu dovu: „Allahu moj, oprosti mu grijehe, očisti mu srce i zaštiti ga od čestitosti!“ Nakon ove dove Džulejbib je postao simbol čestitosti. On se popravio, ali, znajući njegov prijašnji život, niko nije htio da mu da svoju kćerku za udaju. U međuvremenu, opet se umiješao Allahov Poslanik i oženio Džulejbiba. U prvoj bivi nakon ženidbe poginuo je kao šehid. Nakon bitke, Allahov Poslanik je prisutne upitao: „Imate li manjka?“ Čuo se odgovor: „Nemamo, Allahov Poslaniče, svi smo tu!“ Ali, Allahov Poslanik reče: „Ja imam jedan manjak.“ Zatim ode kod Džulejbibova tijela. U tom boju ubio je sedmericu, a nakon toga je poginuo. Stavio mu je glavu na svoje koljeno i kazao: „On (Džulejbib) je od mene, a ja sam od njega!“ Tako je Džulejbib dobio ovu počast i na taj način otišao na Drugi svijet. Kao što se vidi, visoko razumijevanje koje je posjedovao Allahov Poslanik uzdiže jednog bludnika mladića, i to za veoma kratko vrijeme, na jedan tako visok nivo da je razum nemoćan da to shvati. Da se okupe svi današnji pdgajatelji i pedagozi i da otiđu na Arabijski poluotok, da li bi mogli postići ono što je za kratko vrijeme postigao Allahov Poslanik na polju usavršavanja u odgoju i moralu? Ne na polju usavršavanju u odgoju i moralu, već da li bi mogli postići uspjeh samo u jednom ili dva moralna principa? Realnost nam ukazuje na to da na ovo pitanje sa svim objašnjenjima dobijamo odgovor koji nije pozitivan. On je živio u takvom periodu u kome je svaka vrsta nemorala kod tadašnjeg čovjeka bila sastavni dio prirode. Allahov Poslanik se nije zadovoljio samo da odstrani od njih taj nemoral, već je u isto vrijeme njih okitio najljepšim moralom. Oni su postali takvi da čovječanstvo nije vidjelo takav moral ni kod prijašnjih niti kod budućih generacija... Pored toga što su na hiljade primjera iz povijesti islama najistinitiji svjedoci tome, isto tako i neuspjeh truda današnjih ljudi da kod drugih odstrane loše navike jasno nam ukazuje na tu činjenicu. Evo vam primjer! Ogromna država pokreće akciju protiv pušenja cigareta, ministarstva to podržavaju, na stotine naučnika različitim povodima o ovoj temi održava tribine i konferencije, pišu se knjige i ražličite parole i, jednostavno, pokrene se mobilizacija za ostavljanje cigareta, ali – rezultat je nula, i opet nula. Sada pogledajte skupinu koju je odgojio Allahov Poslanik, i kako se njegove riječi odmah provode u djelo. Evo jednog primjera! Prenosi hazreti Enes, radijallahu 'anh: „Bio sam u kući Ebu Talhe, točio sam i služio alkohol onima koji su pili. U tom trenutku začuo se jedan glas spolja. Taj glas je govorio: „Pazite se, alkohol je zabranjen!“ U tom momentu, oni koji su imali pred sobom pune čaše prolili su ih; oni koji su imali gutljaje u ustima ispljunili su ih; i svi su prolili i ispraznili svoje posude sa pićem na sokake tako da je danima sokacima Medine teklo piće... Da, sve je on ovo učinio! Ko ne želi ovo da vidi i shvati, pokazujemo mu pravac Arabijskog poluotoka i kažemo mu: „Hajde, učinite milioniti dio onoga što je on učinio!“ Nikada neće u tome uspjeti! b. Najprije živjeti ono što se dostavlja. Drugo, jedna od dinamika koju je hazreti Muhammed, 'alejhi's-selam, upotrebljavao u tebligu je i potpuno provođenje onoga što je predstavljao i tražio da drugi rade. Svakako, on je tako predstavljao u praksi ono što je govorio i tvrdio da čovjek koji ga vidi povjeruje u postojanje Svevišnjeg Gospodara ne osjećajući potrebu za drugim dokazom. Čak je više puta bilo dovoljnjo vidjeti njegada bi se povjerovalo u njegovo poslanstvo. Kako je lijepo kazao Abdullah ibn Revaha, radijallahu 'anh: I da nije došao sa jasnim dokazima, bilo je dovoljno vidjeti njega i povjerovati. Oni koji su ga prihvatili, koji su mu bili pokorni i obraćali mu se riječima: „O, Allahov Poslaniče!“ ljudi su koji su nakon njega upravljali svijetom, odnosno, on nije čovjek koga su prihvatila samo tri-četiri safa ljudi. Među onima koje je on odgojio bili su Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija (radijallahu 'anhum edžime'in), a svaki od njih bio je velikan koji je mogao upravljati cijelim svijetom.

I nijedan od njih nije bio stvoren slabijim od drugog. Da nije bilo Allahovog Poslanika, nijedan od njih ne bi se morao pokoriti drugome. Naročito čovjek poput hazreti Alije čije je oko srca bilo otvoreno te je kazao: „I kada bi se podigla zavjesa nevidljivog svijeta, moje se vjerovanje ne bi povećalo!“, našavši se na nivou hakka'l-jekina (istinske spoznaje). Ako ga je on (Alija, radijallahu 'anh) priznao kao istinskog vjerovjesnika, to je događaj koji je sam po sebi dovoljan dokaz. Njegov svaki postupak okrenut je ka Drugom svijetu; bio je tako utjecajan da je čak jevrejski učenjak Abdullah ibn Selam povjerovao u njega čim ga je prvi put vidio, nakon čega je rekao: „U ovom licu nema laži! Ovakvo lice može imati samo Allahov poslanik!“ Znači, bilo je dovoljno vidjeti njega da bi se prihvatila istina. Koliko je teško na ovaj način prihvatiti nešto najbolje od svih, znaju oni koji su svoj život posvetili da nekom nešto dostave i objasne. Jer veći dio takvih ljudi cio život se trudi i radi, ali ne mogu objasniti nešto čak ni broju ljudi koliko je prstiju na dvije ruke, ili ih ne mogu navesti da ih oni prihvate i da u njihova srca. S druge strane, pogledajte Allahovog Poslanika! Da li je moguće pokazati drugog čovjeka koji je trenutno zavlado srcem blizu milijarde ljudi? Postoji li neki drugi čovjek čije se ima pet puta dnevno spominje sa munara sa toliko oduševljenja odjekujući cijelim svijetom? Ako je tako, čovječanstvo ga voli i na dan nekoliko puta izražava odanost njemu, i pored toga što protiv njega radi toliko veliki broj ljudi i sistema! Da, pored svega toga, hazreti Muhammed, 'alejhi's-selam, nastavlja ovladavati srcima ljudi! Jer je on ono što je kazao drugima prvo sam radio, i bio je tako uvijek živi primjer onoga što jegovorio! Zbog toga je svaka njegova riječ utjecala na mase, izvršavano je sve ono što je kazao i radi njega su ljudi žrtvovali svoje duše. Dok je pozivao ljude na robovanje Allahu, uvijek je, čak u najmanjoj tački, bio najljepši primjer u tom robovanju. Naša majka, hazreti 'Aiša, radijallahu 'anha, pripovijeda: Jednog dana je došao kod mene i rekao: „'Aiša, hoćeš li mi dozvoliti da ove noći budem zajedno sa svojim Gospodarom?“ Zatim je počeo klanjati. Toga dana je do sabaha klanjao namaz plačući i učeči ajet: U stvaranju nebesa i zemlje... Toliko je plakao, da se cijedila njegova prostirka za sedždu, kap po kap bi kapale suze. Dok bi klanjao, noge su mu oticale. Jednog dana su ga podsjetili da su mu njegovi svi prijašnji i budući grijesi oprošteni riječima „Zašto sebe toliko mučiš?“ Odgovorio je: „Zar da ne budem zahvalan svome Gospodaru?“ njemu su otvorena vrata zahvalnosti, pa zbog čega je on bio toliko zabrinut? Ponovo prenosi majka vjernika, 'Aiša, radijallahu 'anha: „Ustala sam u pola noći. Kada sam primijetila da Allahov Poslanik nije pored mene, bilo mi je krivo, jer sam pomislila: da nije otišao kod neke druge supruge. Kada sam krenula ustati, moja ruka je dotakla njegovu nogu. Primijetila sam da je na sedždi i poslušala sam šta izgovara. Učio je dovu: 'Gospodaru moj, ja Ti se Tvojim zadovoljstvom utječem od Tvoje srdžbe!' – Zalog su ti moji i otac i majka, rekla sam, ja sam mislila na jedno a ti u nečemu sasvim drugom! Da je želio, mogao je jesti, piti i živjeti poput kraljeva. Zapravo, jedan takav način življenja njemu je ponuđen još u Mekki pod uvjetom da odustane od svoga poziva u islam, ali je on, radi svoje misije, odabrao mukotrpan naspram raskošnog života. Zaista je on ostao vjeran Istinskoj kapiji kada je izabrao da bude rob koji će jednog dana biti gladan, a drugog sit, i kada je izabrao da bude Allahu zahvalan rob-pejgamber, a ne vladar-pejgamber. Taj njegov skromni život učinio je da mu ljudi poput sluga budu poslušni. Iako je u suštini veoma jednostavno živio i hazreti Omer, radijallahu 'anh, on nije mogao a da ne orosi svoje oči suzama kada bi vidio kako živi Allahov Poslanik. Jednog dana ga je upitao Allahov Poslanik: „Omere, zašto plačeš? Odgovorio je: „Allahov Poslaniče dok kraljevi leže na divanima od ptičijeg perja, ti ležiš na hasuri od pruća, koja ostavlja traga na tvojoj kožo! A ti si Allahov Poslanik! Od svih više zaslužuješ da živiš komotnije!“ Allahov Poslanik je Omeru kazao sljedeće: „Zar nisi zadovoljan, Omere, da ovaj svijetbude njihov, a drugi svijet bude naš?“ Da, uzda dunjaluka je trebala biti u rukama muslimana! To je Allahov Poslanik želio više nego svi ostali, ali je on u svom privatnom životu bio skroman i jednostavan više nego i svi ostali. Tačnije, on nije živio za sebe, već za druge.

Zapravo, zar nije tajna njegovog ulaska u duše drugih i ovladavanja njihovim srcima njegov život na takav način? Oni koji su na sebe uzeli dužnost tebliga imaju mnogp šta naučiti od ovakvog ponašanja i življenja Allahovoga Poslanika. Svakako, jedini uvjet za ulazak u duše ljudi, za utjecaj nad njima i za ovladavanje njihovim srcima jeste da onaj ko govori nešto, da to što govori prvi sam provede u svome životu, kao što je to radio Allahov Poslanik. Ako nekome želite objasniti potrebu proljevanja suza iz straha prema Allahu, prvo trebate ustati preko noći i plakati sve dok ne pokvasite svoje sedžade suzama. Eto tada će riječi koje izgovorite u danu te noći toliko biti utjecajne na druge da ćete se i sami začuditi. Suprotno tome, dobit ćete jedan šamar od ajeta: Zašto jedno govorite a drugo radite? I nikada nećete moći biti utjecajni... c. Ne očekivati nikakvu naknadu. Treće, Allahov Poslanik prilikom pozivanja u islam nije tražio nikakvu ovosvjetsku i onosvjetsku korist, što je poseban dokaz njegovog poslanstva – takvo ponašanje je moral jednog vjerovjesnika. Što se tiče onih koji se ponašaju u skladu sa tim moralom, eto, oni su pravi dostavljači islama i prave daije (misionari). Kur'an naređuje da se slijede takvi koji ni od koga ne očekuju bilo kakvu nagradu, riječima: Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravome su Putu.Imetak hazreti Hatidže je potrošen radi širenja Istine, i pored svega tog Allahov Poslanik ni od koga za sebe nije tražio ništa. Njegov najbliži drug bio je hazreti Ebu Bekr i on će mu praviti društvo tokom Hidžre. Jedan takav drug poput Ebu Bekra za Allahova Poslanika je pripremio jahalicu za to putovanje. T tako teškim okolnostima, kada su ga jurili neprijatelji, mi u tom trenutku ni o čemu ne bismo razmišljali, a Allahov Poslanik je kazao da prihvata koristiti tu jahalicu samo pod uvjetom da plati Ebu Bekru, radijallahu 'anh. Zar ovo nije dokaz njegovog požrtvovanja na putu islama? Čovjek koji u ovako teškim trenucima razmišlja o tim sitnim detaljima, zar tako neće razmišljati i u mnogo lakšim uvjetima? Mislim da je onome koji radi na dostavljanju islama kao pouka dovoljan ovaj događaj. Ebu Hurejre, radijallahu 'anh, prenosi: Jednog dana sam vidio Allahovoga Poslanika u džamiji. Klanjao je namaz sjedeći. Upitao sam ga: „Allahov Poslaniče, jesi li bolestan?“ „Ne, Ebu Hurejre, gladan sam... Nemam snage da ustanem na noge od gladi.“ Ja sam počeo plakati. Allahov Poslanik me je tješio riječima: „Ne plači! Onoga ko bude mnogo gladovao neće stići kazna.“ Zapravo, glad je bila jedna od njegovih nepromjenljivih muka... Jedne druge prilike u sred noći, ne planirano i ne znajući jedan za drugog, susreli su se na jednom medinskom sokaku on, hazreti Ebu Bekr i Omer... Upitali su jedan drugog: „Šta vas je izvelo izvan kuće u ovo doba noći?“ Sva troica su dali isti odgovor: „Glad“... Da, sva troica su dali sve što imaju na Allahovome Putu, te nisu mogli naći jedan zalogaj hljeba da stave u svoje stomake i ublaže glad, nego su izašli izvan kuće. Toga dana, kada je trebalo podići taj teški teret tebliga, podigle su ga ove snažne ruke. I oni koji su kandidati da danas ponovo podignu isti teret, naravno da je neophodno da su isto toliko jaki. Fatima je rođena kćerka Allahovoga Poslanika, za koju je on rekao: „Fatima je dio mene. Ko nju obraduje, obradovao je mene, a ko nju rastuži, rastužio je i mene.“ Nije imala nikoga da joj pomaže u kućnim poslovima. Pojavili su joj se žuljevi na rukama i rane po leđima o nošenja vode i mljevenja brašna. Hazreti Alija je zbog toga bio veoma tužan, ali nije mogao ništa pomoćo... Dugo vremena je živjela tako teško. Zapravo, ona je imala moral svoga oca. Prešlo joj je sa oca, genetski, da svoje poslove radi sama. Da, od sjedenja do ustajanja u svakom poslu ličila je na svoga oca. Nakon jedne bitke muslimani su donijeli plijen i doveli zarobljenjike u Medinu. Svako je prilazio Vjerovjesniku i spominjao svoje potrebe i prema situaciji vraćao se od njega uzimajući ponešto. Na prijedlog hazreti Alije, i naša majka Fatima je otišla kod njega. Međutim, otac joj nije bio kod kuće. Jednoj od supruga Allahovoga Poslanika kazala je radi čega je došla, a zatim se vratila svojoj kući. Kada je Vjerovjesnik obavješten o tome, odmah je otišao do svoje kćerke. U tom trenutku hazreti Fatima je ležale. Kada je ušao Allahov Poslanik, htjela je ustati sa kreveta. Međutim, on kao čovjek koji se prirodno ponašao, odmah sjede na ivicu kreveta pored nje. Tako je sjeo da je hladnoću njegovih koljena naša majka Fatima osjetila u svojoj duši.

Zatim joj je kazao: „Kćeri moja, dok ne riješim sve probleme svojih drugova koji žive u džamiji (Ashab-i suffe), tebi ne mogu ništa dati, ali ču te podučiti nečem što je bolje od toga. Kada budeš htjela leći, izgovori 33 puta Subhanallah, 33 puta Elhamdulillah i 33 puta (u jednoj predaji 34) Allahu ekber! Ovo je bolje za Ahiret od onoga što si ti tražila od mene.“ Jednog dana je na ruci hazreti Fatime ugledao narukvicu i kazao joj: „Kćeri, da li želiš da ljudi kažu: Kćerka Allahovoga Poslanika na ruci nosi jednu halku od džehennemske vatre? Odmah je skini!“ Zatim je otišao. Hazreti Fatima je ovom narukvicom kupila jednog roba i u ima Allaha ga oslobodila. Kada je nakon kratkog vremena ispričala ocu šta je učinila, ne možete shvatiti koliko se obradovao Allahov Poslanik. Jedan od aspekata ovog trećeg dijela je i slijedeći: Allahov Poslanik od svojih sagovornika nije ništa tražio u svoju korist i bio je prinuđen da podnosi svu muku i brigu koja je dolazila od njih. Koliko puta je ostavljen od glave do pete u prašini, a upomoć mu nije pristizao niko osim kćerki Zejnebe i Fatime. Nekoliko puta su mu na put kojim je prolazio bacali trnje, zbog čega bi mu mubarek noge bolno krvarile... Jedne prilike je klanjao namaz kod Ka'be. Mušrici su se okupili oko njega i počeli da ga udaraju. U tom trenutku je naišao hazreti Ebu Bekr i dotrčao upomoć. Počeo je braniti Allahovoga Poslanika upućujući riječi mušricima: „Zar ćete ubiti čovjeka samo zato što govori: Moj Gospodar je Allah?“ Sve ovo se događalo bez prestanka. Ali svi ti događaji nisu ga mogli odvratiti od njegovog puta. Svojoj kćerki je rekao: „Ne plači, kćeri! Allah neće napustiti tvoga oca!“ I zaista, Allah, dželle šanuhu, nikada ga nije napustio i ostavio. Učinio je da na milione duša bude njegovo prebivalište... Da se još jednom vratimo na temu tebliga, a zatim da prijeđemo na drugi dio. Kao što smo već objasnili, teblig je svrha postojanja svih pejgambera, pa i našeg Pejgambera. Oni su stvoreni za teblig. Dok mi, izvršavajući ovu dužnost, skidamo sa sebe samo jednu svoju odgovornost, pejgamberi ovu dužnost izvršavaju kao svrhu svoga postojanja. Pored toga, dok smo analizirali ovu temu, radili smo na tome da kažemo da je na čistom licu Allahovog Poslanika ispisano Muhammedun Resulullah –Muhammed je Allahov poslanik. U isto vrijeme smo se trudili da ukažemo na metode i načine kako je on dostavljao poruke islama, da je to bitan dokaz da je on Allahov poslanik, i na osnovu detalja pravoga puta za one koji poslije njega žele obavljati dužnost tebliga. Mi apsolutno vjerujemo da je nemoguće govoriti o trajnom uspjehu bez upotrebe metoda tebliga koje je koristio Allahov Poslanik. Da je to nemoguće, u praksi je pokazalo na hiljade događaja. Zbog toga još jednom podsjećamo sa sigurnim zaključkom i jakim imanom da oni koji žele biti vodiči i bođe ljudima ili koji se nalaze u takvoj poziciji moraju slijediti vječnog imama ovoga mihraba, hazreti Muhammeda Mustafu, sallallahu 'alejhi ve sellem. Istinski vodič je on i put koji on otvori je istinski put Upute zato što on ne govori po svome hiru, već: što god je rekao, to je bila Objava...

D. OŠTROUMNOST VJEROVJESNIKA (FETANET). Fetanet znači: uz pomoć razuma prevazići razum. Ranije sam kazao da to možemo nazvati i poslaničkom logikom. Ovo je naziv za motrenje i shvatanje nečega putem logike, duše, srca, osjećaja i ostalih sposobnosti. Fetanet nije „suha“ logika i „suhi“ razum. Zbog toga, islamu pripisati jednu takvu logiku i razum izgovarajuči riječi „Islam je vjera razuma“ ili „Islam je vjera logike“, pored toga što je znak nepoznavanja islama, to je i prvi korak ka nanošenju velike štete. Ne, islam nije ni vjera logike ni vjera razuma, već je to direktno vjera Objave. To što se islamske teme ne mimoilaze sa razumom i logikom, s jedne strane je zbog toga što je islam došao iz „okeana znanja“ čiju svaku temu razum posvjedoči i ovjeri, s druge strane, što je poslanička logika, koja je tumačishodno njenom nebeskom porijeklu, univerzalna i sveobuhvatna, odnosno, to nije ništa drugo do poslanička inspiracija i poslanička logika... To je takva logika koja je stvorena sposobnom da shvati i prihvati Objavu. I ta logika je, opet, otvorena za filozofiju u smislu izražavanja osjećaja, razmatranja, srca, sposobnosti i mudrosti. To je logika iznad svake logike ili, jednom riječju, to je Najveća oštroumnost (Fetanet-i a'zam). Neophodno je da se svaka Objava, koja dolazi od Uzvišenoga Gospodara, najprije prelomi u toj logici, ali ova potreba se odnosi na ljude. Jer, da Objava nije najprije svraćala kod jedne takve logike, kod koje se regulisala ili se preokrenula u alternativni tok, te da se tu nije prevodila prije dolaska ljudima, čovječanstvo bi nestalo u plamenu naspram Objave i inspiracija koje dolaze od najsvetije i svete nadahnutosti putem sveopće volje. Kada bi Uzvišeni Gospodar podigao zavjese s Njegovog slavljenog Lica, sve stvoreno bi izgorjelo i postalo pepeo! Isto tako bi se dogodilo i u slučaju slanja Objave! Da, paljivim zvijezdama Objave atmosfera postaje poslanička logika. Zapravo, to je ono što nazivamo vjerom. Božanske Objave su spuštene prema nivou shvatanja ljudi, a to je određivano predstavom logike koju su posjedovali vjerovjesnici, odnosno fetaneta. Zbog toga je fetanet svojstvo koje se mora naći kod svakog vjerovjesnika. I ta se logika nalazi samo kod vjerovjesnika i nije ispravno za ovu logiku kazati da pripada „geniju“. Odnosno, poslanička logika je iznad svih ostalih logika i ona se naziva fetanet. Da nije bilo svojstva fetaneta kod pejgambera, kako bi bilo moguće objasniti i prokomentarisati ovoliko problema koji se javljaju ljudima od neprijatelja kao kritike, a od prijatelja kao pitanja. Jedna takva nemogućnost bez imalo sumnje bi, u posljedici, izazvala neshvatanje vjere. U tom slučaju, vjerske zapovijesti ne bi imale svrhu, a ako ne bi bilo vjerskih zapovijesti, stvaranje čovjeka bi bilo besmisleno. Eto, nepostojanje svih tih negativnih rezultata vezano je za obdarivanje vjerovjesnika izvanrednom logikom. Da, pejgamberi su bili ukrašeni jednim takvim fetanetom da su mogli rješavati sve probleme veoma lahko! 1. OŠTROUMNOST NAŠEG POSLANIKA. Zamislimo period kada je živio naš Vjerovjesnik! S jedne strane su dolazili ashabi i tražili odgovore na šeriatska pitanja koja nisu mogli sami rješavati, a s druge strane, ljudi koji su htjeli primiti islam očekivali su odgovore na svoje sumnje i nedoumice. Ujedno, kao dodatak tome, sljedbenici Objava, koji nisu mogli podnijeti Allahovoga Poslanika i koji su mu zavidili, izmišljali su i širili sumnje i nedoumice o islamu. Podnijeti sve to i dati tačne i odgovarajuće odgovore na postavljena pitanja moguće je samo uz poslaničku logiku, odnosno fetanet. Pored toga, sagovornici Vjerovjesnika i oni kojima je on rukovodio bili su ljudi različitih nivoa. Jedan dio su bili predstavnici vjere. Oni su bili zaplivali u dubine duše, i u najmanju ruku u crkvama i manastirima su stekli neko iskustvo i u tome se usavršili. Jedan dio njegovih sagovornika bili su u potpunosti predani filozofiji toliko da su bili ljudi logike i mudrosti... Pored toga, među njima je bilo stručnjaka na polju trgovine i ekonomije, izvanrednih vojskovođa koji su bili odgojeni na ratnim bojištima, velikih političkih genija i, čak, beudina čiji je nivo kulture bio na nuli... I svaki od njih je prema svome stanju očekivao odgovore na svoja pitanja. U jednoj takvoj situaciji Allahov Poslanik je morao tako govoriti i objašnjavati da je svaki čovjek, od beudina do onog na čelu države, mogao iz tih riječi za sebe uzeti pouku i da bi svojstvo univerzalnosti vjere moglo trajati sve do Sudnjeg dana.. Čovjek je biće koje govori i misli. U tom pogledu on predstavlja jedno svojstvo Uzvišenog Gospodara.

Kada bi se misli dale na povjerenje govoru, a govori pisanju, stekao bi se kontinuitet. Misli koje ne izgovore i ne napišu ne mogu opisati, već se sa smrću njihovih vlasnika zakopaju u zemlju. Isto tako kao što je sposobnost razmišljanja velika blagodat ljudima od Uzvišenog Gospodara, tako je i govor i iskazivanje onoga što se misli jedan veliki dar. Zbog toga Kur'an-i kerim, da bi objasnio sveopću milost Uzvišenoga Gospodara, odmah nakon spominjanja stvaranja čovjeka podsjeća na bejan – govor kojim je podučio čovjeka, riječima: „Podučava ga govoru.“ Od hazreti Adema ljudi misle i govore..., i do Sudnjeg dana će misliti i govoriti, tako da misao, govor i objašnjenje ne mogu nestati. A to je trag i djelo beskrajne milosti nešega Gospodara. Eto, tom milošću su u najširem značenju potkrijepljeni vjerovjesnici, a među njima na najvišem nivou je potkrijepljen hazreti Muhammed, 'alejhi's-selam. Ova potkrijepljenost svih vjerovjesnika i našeg Pejgambera može se objasniti samo njihovim fetanetom. Ako je tako, onda je fetanet veoma bitno svojstvo vjerovjesnika. Svaki vjerovjesnik je posjedovao veliku moć shvatanja i umijeće govora i objašnjavanja. Čak je svaki od njih i najzatvorenije i najteže probleme rješavao sa savršenom lahkoćom. I tokom objašnjavanja u njihovim izrazima postoji ista lahkoća... kao da im je svaki govor bio savršeno lahak, odnosno, oni koji slušaju te riječi, misle da i oni na isti način mogu da izgovore takve riječi, ali kada budu pokušali, vidjet će da je nemoguće govoriti i izražavati se poput njih. Te veoma teške probleme objasniti njima je olakšano od strane Allaha. Da, ljepota i sjaj, koji se otvaraju na cvijetu govora kod vjerovjesnika, kod drugih ljudi se nikada ne mogu naći! Svaki problem koji se pojavi pred vjerovjesnikom sigurno se rješava. Taj problem, koliko god bio nov, iznenadan i koliko god da je težak, vjerovjesnik tako govori o toj temi kao da je u njoj četrdeset godina bio na specijalizaciji. Zbog toga je Bernard Shaw u vezi sa Allahovim Poslanikom bio prinuđen da kaže: „U ovom periodu u kome su se nagomilali problemi koji čekaju da se riješe, više nego ikada osjećamo potrebu za Muhammedom, koji tješava probleme toliko lahko kao kada neko pije kahvu...“ Da, u ovom našem vremenu se pojavilo mnogo ekonomskih, društvenih i političkih problem koji čekaju rješenje. I danas su svi, i prijatelji i neprijatelji, shvatili da je nemoguće riješitim ove probleme bez okretanja ka jasnom i bistrom izvoru govora Allahovoga Poslanika. O njegovom fetanetu puno se govorilo. Kada bi se sve te riječi sakupile, izašla bi ogromna knjiga. Mi ćemo ovdje navesti samo nekoliko od njih i pokušati da stavimo tačku na ovu temu. Fakih (islamski pravnik) ovog ummeta, koji je bio počašćen najvećim znanstvenim nadimcima, hazreti Abdullah ibn Abbas, kaže: „Najbolji među ljudima i najpametniji je naš vjerovjesnik hazreti Muhammed, 'alejhi's-selam.“ Jedan od velikih zčenjaka među tabi'inima, Vehib ibn Munebbih, koji je do u detalje poznavao Tevrat i Indžil, o fetanetu Allahovoga Poslanika kazao je: „Shvatanje svih ljudi naspram shvatanja i oštroumnosti Allahovoga Poslanika je isto kao što je pješčano zrno naspram pustinje...“ 2. NEKI PRIMJERI. Popravka Ka'be. Ljudi džahilijeta kao da su bili djeca smutnje. Njihove dužnosti i svrha njihova postojanja kao da je bila samo sijanje smutnje. Ako bi se sastalo trojica, obavezno bi smišljali kako da učine neku smutnju, tako da sakupite sve ove ljude na jedno mjesto i načiniti od njih učitelje koji će podućavati sve civilizacije je mu'džiza (nadnaravnost) specifična samo Allahovome Poslaniku. A sve je to činio zahvaljujući fetanetu nebeskih proporcija i dimenzija. Popravka Ka've se desila u godinama prije poslanstva Allahovome poslaniku Muhammedu, sallallahu 'alejhi ve sellem. Nakon što je adaptacija Ka'be završena postavljanje Hadžeru'l-esveda (Crnog kamena) na njegovo mjesto bio je povod zbog čega su se plemena mimoišla i počela prepirati. Svako pleme je htjelo da ta čast pripadne njemu. U to vrijeme Allahov Poslanik još nije bio zadužen poslanstvom. Pored toga, iako se ta dužnost nije bila zazelenila i dala ploda, u njegovoj duši je postojalo poslanstvo u obliku jedne klice, ali se čekalo proljeće da ta klica da svoje pupoljke i tako procvjeta. U tim trenutcima sablje su isukane i strijele izvađene iz tobolaca i stavljene u lukove, zbog čega se nađoše pred samom bitkom.

Našli su se licem u lice sa građanskim ratom da, ukoliko se ne nađe rješenje, ko zna koliko će godina trajati i koliko će žrtava i imetka odnijeti. Jedan od njih, već se ne zna kako, predložio slijedeće: „Ko uđe prvi na ova vrata Ka'be, neka nam bude sudija u ovom sporu, i šta on odluči, da svi budemo pokorni i zadovoljni.“ Ovaj prijedlog prihvatiše svi prisutni. Svi su počeli da gledaju sa uzbuđenjem, kad – ono prvi čovjek koji se pojavi bi hazreti Muhammed Mustafa, sallallahu 'alejhi ve sellem. Svi su govorili: „Dolazi el-Emin“, a zatim mu objasnili stanje u kojem se nalaze i o čemu se radi. Allahov Poslanik čak nimalo nije razmišljao. Odmah je kazao: „Donesite jedno veliko platno!“ Platno je donijeto, a Hadžeru'l-esved je stavljen na sredinu platna. Velikani svih plemena su dohvatili platno sa krajeva i ponijeli ga na mjesto gdje će se postaviti. Allahov Poslanik je uzeo taj kamen i lično ga postavio na njegovo mjesto. Tako je spriječen jedan veliki rat. Čime se drugim može objasniti, osim poslaničkom logikom, to što je riješio ovako težak i kompleksan problem, bez ikakvog razmišljanja, sa takvom lahkoćom „kao da izvlači dlaku iz masla“, i tako odmah nakon što mu je prinijet na najbrži način? Još nije bio poslanik da bi se to objasnilo Objavom. To je samo fetanet i od Allaha podarena logika, što je specifičnost samo vjerovjesnika, koja je data samo onima koji mogu podnijeti veliki teret kao što je poslanstvo da bi ovakve situacije lahko rješavali. Da, on je posjedovao logiku nad logikom, rasuđivanje nad rasuđivanjem i razum nad razumom... U suštini to je u uvjet za osobu koja će uzeti na sebe Ku'ran-i kerim kao emanet... Poznavati dobro sagovornika. Jedne prilike Husajn je došao kod Allahovog Poslanika. Imao je namjeru da ga savjetuje i da mu pametuje. Mislio je da ubijedi Allahovog Poslanika da odustane od svoje misije. Prvak svih stvorenja na oba svijetaposjedovao je natprirodnu moć prepoznavanja svoga sagovornika i njegova stepena inteligencije. Bez imalo razmišljanja on se obraća takvim riječima sagovorniku da, kada biste promijenili redoslijed tih riječi ili kada biste se tim istim izrazima obratili osobi koja je drugačijega karaktera, sve biste pomiješali i nikako ne biste stigli do cilja. Ujedno i u izboru riječi i u procjeni nivoa i stanja intelekta kod sagovornika Allahov Poslanik je jedinstven i na prvome mjestu. Nemoguće je pronaći drugu osobu njemu sličnu. Sa kim, gdje i kako govoriti on određuje takvom brzinom da ni na tren ne razmišlja. Ali, na kraju ćemo shvatiti da sve ono što je kazao – to su riječi koje je bilo neophodno izgovoriti. Ni u jednom njegovom govoru nema nepreciznih niti nepotrebnih riječi. Pogledajte sve riječi i rečenice, jednu po jednu, koje je on kazao: ne možete pronaći nijednu koja je suvišna i nepotrebna. Šta je ovo nego fetanet? Pogledajte kako je ocaj fetanet „istopio“ Husajna! Kada je Husajn završio ono što je htio da kaže, Allahov Poslanik ga je izrazom punim ljubaznosti i lijepog morala upitao: - Husajne, koliko imaš božanstava kojima robuješ? – Imam sedam na Zemlji i jedno na nebesima, ukupno osmero božanstava kojima se klanjam. Onaj koga je spomenuo da je na nebesima je Allah, koga nikako nisu mogli izbrisati iz svojih duša. Misao o Allahu je tako jako pustila korijenje u njihovoj savjesti da je čak predugački period džahilijeta nije mogao izbrisati i uništiti. Savjest ne laže. Dovoljno je da jezik pravilno i potpuno tačno prevede jezin glas. Pitanje Allahovoga Poslanika i odgovori Husajna nastavljaju se ovako: - Kada te pogodi neka nesreća, kome se obraćaš i moliš? – Onome na nebesima. – Kome se moliš kada ti propadne imetak? – Onome na nebesima. Allahov Poslanik ovako redom postavlja pitanja i dobija iste odgovore kao prethodne. Šta god da ga pita, Husajn uvijek kaže: Onaj na nebesima. Husajn nije obaviješten o rečenici koja će doći iza svega ovoga. Konačno, na kraju ga je Allahov Poslanik upitao: -On tvoje molbe Sam prima, a ti mu bez imalo potrebe pripisuješ druge! O čemu ja govorim? Primi islam, budi spašen! U suštini, sve rečenice su veoma jednostavne, ali je stanje i nivo razmišljanja tako procijenjen da Husajn nije ostala nijedna poslije ovog razgovora. Naravno, poslije konačne rečenice Allahovoga Poslanika sagovorniku je ostala samo jedna rečenica, a ta je: „La ilahe illallah Muhammedu'r-resulullah.“ Odnosno, sagovornik ili će izgovoriti ove riječi i postići vječni spas ili će nastaviti sa neposlušnošću tako što će otići ne izgovorivši nijedne riječi. Neki treći izbor ne postoji.

Govoriti prema nivou sagovornika. Beudin je čovjek koji živi u pustinji. Više puta izgubi svoju kamilu, zaboravi svoje stvari u pustinji ili ga uhvati pustinjska oluja, nakon čega počinje tražiti pomoć ivapiti. Zamislite duhovno stanje jednog ovakvog čovjeka. Kada se nađe u teškoj situaciji, šta će kazati? Vjerovatno neće drugačije kazati od onoga što je hazreti Hamza jednog dana kazao Allanovome Poslaniku...! Hazreti Hamza je onoga dana kada je htio krenuti Pravim Putem Allahovom Poslaniku kazao: „Muhammede! Kada ostanem u pustinji u noćnoj tmini, shvatim da je Allah toliko velik da se ne može zatvoriti između četiri zida (Ka'ba).“ Da, svakako ko je shvatio da Lat, Uzza i hubel ne koriste ničemu govorio je isto jer se u njihovoj duši čuo glas savjesti koji im je glasno izgovarao ovu istinu. I savjest je istinu govorila. Takvih ljudi čije je duhovno stanje bilo slično ovome a koji su došli Allahovome Poslaniku bilo je mnogo i oni su, postavljajući pitanja na bedunski naćin, dobijali najljepše odgovore koji su bili prema njihovoj duhovnosti, a potom kretali ka Uputi i postajali jedna po jedna nebeska zvijezda. Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ebu Temime, radijallahu 'anh: Jednog dana smo sjedili zajedno sa Poslanikom. Došao mu je jedan beudin. Direktno se obratio Allahovome Poslaniku riječima: „Jesi li ti Muhammed?“ Allahov Poslanik je veoma blagim riječima odgovorio: - Da, ja sam Muhammed. – Čemu pozivaš? – Pozivam Silnom i Uzvišenom Allahu, ali samo Njemu, Jednom Jedinom Allahu, Koji nema druga. On, Allah, je Taj da, kada te neka šteta zadesi, Njemu se obraćaš, a On uklanja štetu. Ako se samo Njemu zamoliš u teškim danima i danima suše, On šalje kišu i daje da biljke rađaju. Kada u beskrajnoj i beskućnoj pustinji nešto izgubiš, pružaš ruke Njemu i zamoliš ga, a On ti daje da pronađeš izgubljeno.“ Kako su izvanredne ove riječi upućene beduinu! Kako su to sve riječi vezane za njegove osnovne životne stvari! Šta znači suša, isušenje, vremenaka nepogoda i sve što se podnosi usred pustinje? Govori se beudinu, koji sve to dobro zna, da je njegov jedini izlaz i spas kod Onoga čija je snaga beskrajna. U suštini, i u njegovoj savjesti se uzdižu ista značenja, ali beudin još nije shvatio značenje toga glasa koji mu dolazi iz savjesti. Međutim, Allahov Poslanik kao da ovim izrazima njega podučava značenju toga glasa koji se čuje samo u njemu. Ove riječi su toliko utjecale na beudina i tako ga jako uhvatile da nije imao drugo šta kazati osim riječi: „Allahov Poslaniče, daj mi ruku da ti dam zavjet!“ Nije ostalo druge riječi, već je dao zavjet na poslušnost Poslaniku, čime je počašćen da bude ashab. Izgovorene riječi su veoma jednostavne. U ovoj metodi poziva nema igre retorike i stilistike, ali činjenica je da se postupilo tačno onako kako zahtijeva situacija, te je taj beudin pao na koljena... Zapravo, kome drugom je pošlo za rukom na ovozemaljskoj kugli osim hazreti Muhammedu, 'alejhi's-selem, da od ljudi kamenih srca izvede generaciju sljedbenika poput meleka? On je dinamiku koju mu je podario Uzvišeni Gospodar tako vješto i precizno upotrijebio da je njegova revolucija zagonetka i dalje za historičare i sociologe koji ne mogu da shvate. Talasi koje su izazvali dijamanti koje je Allahov Poslanik bacio u okean društvenog života došli su do obala dvadesetog stoljeća i stavili ih pod svoj utjecaj. Nema sumnje da će to trajati sve do Sudnjeg dana. Danas u cijelom Svijetu ljudi u velikom broju hrle islamu. Ovo nije ništa drugo do veliki talas koji udara o obale našeg stoljeća, a koga su izazvali dijamanti koje je Allahov Poslanik bacio u okean druđtvenog života. Zapravo, kome drugom može pripasti takva privlačnost koja vijekovima ima utjecaja? Da li postoji neka druga osoba pored hazreti Muhammeda, 'alejhi's-selam, koja posjeduje takvu privlačnost? Sigurno, ne postoji! On je unikum prostora i vremena: sve postoji radi njega! Poslanikov govor muhadžirima i ensarijama nakon Hunejna. Sultan svih vjerovjesnika, isto kao što rješava sve probleme veoma lahko i kao što je rješavao sa lahkoćom i izvanrednom brzinom probleme koji su izgledali nerješivi, isto tako je naspram izvanrednih i neočekivanih događaja, koji bi mnoge pametne ljude stavili u nedoumice, pa čak i izazvale paniku kod njih, ponašajući se, kao i uvijek, hladnokrvno, brzo bi krenuo u pokret i ujednom potezu riješio taj problem i metež i zavladao situacijom.

Kada se analizira svaki njegov pokret, svaki njegov korak i svaka njegova riječ, vidjet će se da je svaki njegov pokret, svaki korak i svaka riječ, planirana na jednoj preciznoj vagi i mjerilu i da je vremenski precizno i vješto odrađena, do sekundi i stotinki. Da je u pitanju kašnjenje za samo jednu sekundu, ili da je zapostavljena samo jedna riječ ili rečenica, ne bi se postigao ovoliki uspjeh. Međutim, Allahov Poslanik nije imao ni prilike da svoje postupke prvo odmjeri i da dugo o njima razmišlja. Kad je tako, čime možete objasniti ovome slične događaje osim činjenicom da je Poslanik posjedovao najveći fetanet? Da, on je poslanik i njegova logika je poslanička logika! On je razmišljao kao poslanik i postupao kao poslanik, zbog čega se ni u jednom njegovom potezu ne može primijetiti gaf. Dapače, on je uvijek na vrhuncu uspjeha, odnosno, nije bilo moguće da neko dođe dokle je on došao. U vezi sa ovim postoje na stotine događaja, ali mi ćemo prenijeti jedan od njih za koje mislimo da je najbitniji. Ovaj događaj se desio nakon bitke na Hunejnu. Prenosi Ibn Ishak, a istu predaju nalazimo i kod Buharija i Muslima: Bitka na Hubejnu dogodila se poslije osvajanja Mekke. Plijen koji je uzet iz ove bitke Allahov Poslanik je podjelio prije svega onima čije je srce trebalo omekšati prema islamu. To su uglavnom ljudi čija je riječ prolazila među plemenima i porodicama. Nakon osvajanja Mekke, za daljnja i buduća osvajanja bilo je neophodno da se islam smjesti i ojača u njihovim srcima budući da veći dio njih nije želio primiti islam. Ako se njihov unutrašnji led vremenom ne bi rastopio, bili bi opasniji nego da su na frontu nevjerništva. Čak i u ovom dijelu posla jasno se primjećuje fetanet Allahovoga Poslanika. Toga dana je trebalo podjeliti 6000 zarobljenika. Pored toga, bilo je 24000 kamila, 40000 ovaca i koza i 4000 oka teškog zlata i srebra. Doj je sijelio plijen, Allahov Poslanik je radio na tome da više da Mekkelijama, te im je većinu plijena dao gledajući da posebno nagradi neke od njih. To su bili oni za koje smo malo prije kazali da je neophodni i od velike koristi da im se srca zagriju za islam. Naprimjer, Ebu Sufijanu i njegovoj porodici dao je 300 kamila i 120 oka srebra, Hakimu ibn Hizamu 200 kamila, Nadru ibn el-Harisu 100 kamila, Kajsu ibn Adijju 100 kamila, Safanu ibn Umejji 100 kamila, Huvajtibu ibn Abdiluzzau 100 kamila, Akrau ibn Habisu 100 kamila, Ujejneu ibn Hisnu 100 kamila i Maliku ibn Avfu 100 kamila. Osim ovih, još je nekim velikanima, prema njihovoj situaciji, podijelio po pedesetak ili četrdesetak kamila. Date su kamile, zlato i srebro, ali se time željelo sačuvati vjeru i pridobiti i približiti srce pojedinaca islamu zato što se osvajanje Mekke zbilo tek prije veoma kratkog vremena, i tada su se neke Mekkelije osjetile uvrijeđenima. U najmanju ruku, makar to bilo i malo, svima je pogažen njihov egoizam. Čast Mekkelija u njihovim očima značila je sve. Ovu priliku, koju mu je podario Uzvišeni Gospodar, Allahov Poslanik je na najljepši način iskoristio i tako previo moguće rane. Ali ova podjela je Ensarije, prije svega njihovu omladinu, donekle uznemirila. Čak su neki kazali: „Iz njihovih sablji još teče krv (muslimana), a oni sada najviše uzimaju!“ A to je značilo početak smutnje. Nije bitno što je bio mali broj onih koji tako govore. Ako se ova smutnja ne zaustavi, može prerasti u nezaustavljivi požar. Pored toga, najmanja pobuna, protiv Allahovoga Poslanika izvodi čovjeka iz vjere i postaje uzrok vječne propasti, a to je veća nesreća od prve smutnje. Sa'd ibn Ubade je odmah obavjestio Allahovoga Poslanika o toj situaciji. Zaista, to su govorili samo mladići, a od starijih to nikome nije palo na pamet, ali ako se smutnja ne zautavi, mogla bi se proširiti. Allahov Poslanik je odmah naredio da se sve Ensarije okupe na jedno mjesto i da ostali ne dolaze. Ensarije su se okupili i Allahov Poslanik im je održao govor: „O, skupino Ensarija! Čuo sam da ste u svojim dušama osjetili zamjerku prema meni...“ Njegov način govora sa ovim riječima s aspekta psihologije masa bio je izvanredan, jer skupini koja nije očekivala takvo nešto i gdje većina nije znala radi čega su okupljeni, najprije kazati ovakvu riječ bilo je poput iznenadnog šamara koji ih sve osvjestio. Zapravo, ashabi nisu ni mogli da se bune protiv Allahovoga Poslanika. Najviše što je moglo biti jeste pojava osjećaja uvrijeđenosti u njihovim srcima, što je poslaničkom predostrožnošću uvijek mogla da se zaustavi... Odmah je počeo da se zaustavlja taj osjećaj čak sa ovim prvim snopom riječi.

Da, ova prva rečenica Allahovoga Poslanika ostavila je ogromnog utjecaja na one koji su u svojim srcima nosili osjećaj uvrijeđenosti. Svi su odmah došli k sebi i uperili oči ka Allahovome Poslaniku. riječi koje će doći nakon ovih su veoma bitne. Svi su pažljivo gledali i sa radoznalošću čekali šta će kazati. Ova prva ofanziva Allahovoga Poslanika već je donijela očekivanu korist, ali je bilo potrebno učiniti još nekoliko poteza, i to jedan za drugim, jer ako ne bude precizan u tim potezima, onda oni mogu biti više štetni nego korisni, i to bi prouzrokovalo stanje suprotno očekivanom. Tim povodom ovdje je mjera bila veoma bitna. Evo poteza koje je riječima učinio Allahov Poslanik: „Kada sam došao, zar niste bili u zabludi? Zar vas nije Allah putem mene uputio na Pravi Put?“ „Kada sam došao, zar vi niste plivali u siromaštvu i bijedi? Zar vas Allah nije učinio imućnim posredstvom mene?“ „Kada sam ja došao, zar niste bili neprijatelji jedni drugima? Zar Allah nije sa mnom omekšao vaša srca jednih prema drugima?“ Kod god bi naš Poslanik završio rečenicu i pitanje, od Ensarija bi se čuo zajednički glas: „Da, da, zahvala pripada Allahu i Njegovome Poslaniku!“ Poslanik je tačno na vrijeme i na mjesto okrenuo riječi u drugom pravcu. U trenucima, kada su osjećaji nadošli, on je odmah počeo govoriti u ime Ensarija. U najmanju ruku, oni su mogli kazati neke riječi, ali ij je kazao Allahov Poslanik. Zapravo, da se neko ovim riječima obratio svome Vjerovjesniku, sigurno bi postao nesretni nevjernik. Prvak svih stvorenja na oba svijeta je nastavio: „O, skupino Ensarija! Da ste htjeli, mogli biste dati drugačije odgovore. Mogli ste, npr. kazati: Došao si nam iz Mekke, gdje su te utjerivali u laž, a mi smo ti povjerovali; Došao si ostavljen i napušten, a mi smo ti izašli u susret; Došao si prognan iz svoga zavičaja, a mi smo ti otvorili svoje kuće; Došao si ovisan o pomoći, a mi smo zadovoljili svaku tvoju potrebu! Da ste mi tako odgovorili, tačno biste kazali! Vas niko za to ne bi optužio da lažete! O, skupino Ensarija! Ako ste se našli uvrijeđeni u svojim srcima zato što sam dao neke ovodunjalučke stvari ljudima za koje želim da budu dobri muslimani, zar ne želite da se svi vrate svojim kućama sa kamilama i ovcama, a vi da se vratite svojim kućama sa svojim Resulullahom? Tako mi Allaha u čijoj je ruci moja duša, kada bi svi ljudi krenuli u jednom, a Ensarije u drugom pravcu, ja bih bez imalo razmišljanja otišao u pravcu kuda su otišle Ensarije! Da nije bilo Hidžre, koliko bih volio da sam jedan od Ensarija. Moj Allahu, Ti sačuvaj Ensarije, njihovu djecu i njihove unuke!“ Pred ovim riječima nije ostao niko a da nije zaplakao. Svi su jecajući plakali i, koliko su mogli, mrmljajući govorili: „Allah i Njegov Poslanik su nam dovoljni, mi ne želimo ništa drugo!“ Ovaj kratki, ali sadržajni govor Allahovoga Poslanika, časovito zaustavljanje moguće smutnje i ponovno osvajanje srca slušalaca je takav izvanredan događaj i mislim da nema drugog načina da se objasni osim da se još jednom obratimo riječi fetaneta... Analizirajte rečenice jednu po jednu! Preračunajte ujedno vrijeme za koje je to obavljeno! Izmjerite nivo koji su postigli ashabi u svojim dušama samo od početka riječi do kraja u pet do deset redova! Zatim, ne zamišljajući uopće ovaj događaj i ne uzimajući ga u obzir, dodajući mu činjenicu da se odjednom pojavio i bez čitanja sve to kazao, i dodajući mu gore spomenute stvari, upitajte svoju savjest: Ko može biti taj sultan riječi? Najvjerovatnije ćete dobiti odgovor: Muhammedu'r-Resulullah – Muhammed, Allahov poslanik. U suštini, svaki čovjek čija savjest nije sagnjila može čuti isti odgovor. Dovoljno je samo da ostavi tvrdoglavost i zlonamjerno razmišljanje da bi događaje analizirao objektivno... Mi ćemo ovdje analizirati dosadašnji kratki govor, a detaljnu analizu ostavljamo budućim sretnim psiholozima i sociolozima... Naravno da im ostavljamo da te događaje analiziraju i objasne sa njihovog aspekta i da time doprinesu da ljudi bolje shvate fetanet našeg Vjerovjesnika... Prvo, ovaj govor je u potpunosti obraćanje skupini Ensarija: kod Mekkelija i muhadžira, nije se pojavilo takvo mišljenje ili djelo koje bi izazvalo ovakav govor. Što znači, to nije bio govor koji bi u prvi mah privukao njihovu pažnju. Tim povodom prisustvo Mekkelija ovom govoru negativno bi utjecalo na koncetraciju kod skupine Ensarija. A to je bilo veoma bitno u tom trenutku u pogledu njegovog obraćanja.

Drugo, prisustvo samo Ensarija na jednome mjestu je čast za njih. Biti zajedno sa Poslanikom i ne primati druge na skupu na njih je imalo ozbiljnog utjecaja sa psihološkog aspekta. Treće,u stvarima koje su spomenute mogli su se naći odlomci koji bi ponizili Mekkelije i muhadžire. Naprimjer, u jednu od takvih rečenica može se računati: “Dok se ljudi vraćaju svojim kućama sa devama i stokom.” Četvrto, na kraju govora Ensarije su pohvaljeni i za njihse upućuje dova; muhadžerima koji su napustili svoje kuće i zavičaje jedno ovakvo odvajanje moglo bi pasti teško. Peto, original ovoga govora na arapskom jeziku je izvanredan sa aspekta retorike i stilistike toga jezika. Šesto, u početku govora potresti slušaoce, zatim ih na kraju rasteretiti i govoriti u njihovo ime, a ostaviti ih samo u poziciji slušaoca - to je jedna poučna i izvanredna procjena. Sedmo, govoriti bez osvrta na količinu riječi, sa najvećom iskrenošću i sa srca nije ostavilo potrebe ni za kakvu repliku kod slušalaca, što je veoma bitno u pogledu postizanja rezultata. Osmo, posebnu dimenziju utjecaju ovoga govora daje činjenica da suriječi izgovorene bez dugog razmišljanja te i bez čitanja i papira. Ove i mnoge druge stvari koje nam dođu na pamet ukazuju na to da Allahov Poslanik ne priča po svome hiru, već, suprotno tome, on govori i rješava probleme riječima punim značenja, riječima objave i nadahnuća koje su mu podarene putem fetaneta. 3. POSLANIK, S.A.V.S., I NJEGOVE RIJEČI SA ASPEKTA FETANETA. Posebna dimenzija fetaneta (oštroumnosti) Allahovoga Poslanika primjećuje se u činjenici da je on govorio kratke, ali veoma poučne riječi. Da, on je sultan riječi! Kako i da ne bude kada ga je Uzvišeni Gospodar poslao da bude prevodilac Njegovih Riječi! Do danas je veoma dosta lijepih riječi kazano prema svačijem stepenu od strane onih koji su bili jaki u govoru, ali u riječima Najljepšeg među najljepšima, sallallahu ‘alejhi ve sellem, postoji posebno značenje, poseban ukus i posebna slast. Njegov govor toliko je sladak, a izrazi toliko sugestivni da, kada on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, govori, glave se okreću, pogledi se mijenjaju, srce hoće da stane, razum i rasuđivanje odlože oružje, ljudski osjećaji se probude i duša dobije krila. Allah je njegovome jeziku podario takvu snagu da bi se oni koji su imali sreće da ga slušaju čudili i jezici kao da su im bili vezani iz strahopoštovanja što se nalaze pred Sultanom riječi, čiji su izrazi puni suštine, a govor krajnje sugestivan... Kad god se počnu slivati bistre kapi mudrosti iz njegovih usana, govor razumnih i mudrih zastane... Kad god on, sallallahu alejhi ve sellem, počne objašnjavati dobrotu, ljepotu i istinu, šećer i šerbet njegovih usta zavlada dušama slušalaca... Kad god cilja svojim zapaljivim govorom na zla djela nevjerništva, zlodjela se stanu daviti u vlastitoj ružnoći..., a kada jasno i glasno navede dokaze i potvrde istinitosti svoje misije, on stavi okove na jezike svih tmurnih duša i porazi sve tmine... On je, sallallahu 'alejhi ve sellem, bio svjestan svih tih njegovih mogućnosti, i u smislu tahdis-i ni'meta (spominjanje i pokazivanje Allahovih blagodati s namjerom da Mu se zahvali na njima) nije smatrao greškom spominjati ih, zbog čega je jednom prilikom, nabrajajući darove svoga Gospodara, kazao: “Ja sam Muhammed, vjerovjesnik koji ne zna čitati i pisati! Ja sam potpomognut prvom i posljednjom riječju i dževamiu'l-kelimom — jezgrovitim govorom.. ” I kazao je svojim svijetlim govorom da je govornik Slavljenoga Gospodara i za prošlost i za budućnost riječima: “O, ljudi, ja sam počašćen jezgrovitim govorom i posljednjom riječju koja sve rješava i razdvaja.“ Zaista je on Prvak svih dostojanstvenika, sallallahu 'alejhi ve sellem, svojim uzdasima koji život daju bio jedan takav slavuj koji je učio ilahije u Gospodarovoj bašči ružama da, kada god bi “zapjevao”, stavio bi svoju dušu na njezin jezik i jezikom duše izgovarao zadivljujuće stihove. Njegove riječi, koje su svježije od najsvježijih i koje su pustile svoje pupoljke na granama njegove bašče, ne liče na zrna koja su se pojavila u proljećima drugih, niti na cvjetove koji su se probudili u svitanjima drugih! Na sofri njegovih riječi sve je mlado poput pupoljka. Sve je novo poput pupoljka na kome je pala rana rosa. I u ovoj ranoj rosi upoznati i okusiti, a zatim i osjetiti sve blagodati sa njihovim dubinama, pošlo je za rukom samo prvim sretnicima ove misije.

Sultan govora, sallallahu ‘alejhi ve sellem, od dragulja riječi je napravio jedan takav mač da, kada je njime samo jednom krenuo prema glavama crtajući spirale, svi lažni i izmišljeni govori su pobjegli tamo gdje se kriju slijepi miševi i sve bajke su našle utočište kod Anke iza planine Kaf. Iz njegovih izraza i govora potekle su takve česme da su odjednom sve strane pustinje džahilijeta preobraćene u džennetske bašče, a nanijele su tolike tokove da su sve duše, koje su bile otvorene za iman, sebe odjednom našle u njihovom beskrajnom okeanu.Njegove riječi su izvirale s one strane... Da nije bilo njegovih riječi, koje su svijetlile fitiljem Objave, svjetovi bi uvijek bili i ostali u haosu. On je mačem svoje rječitosti skidao koprenu sa lica prirode, i knjigu Šeriata uresio je svojim verbalnim biljurima. Riječ je njegova poputbina stavljena u konjske bisage i strijela sa zlatnim perom u tobolcu. Gdje god se našao, on je napunio dijamantima haljine onih koji razumiju riječi, i jurišao je na konju ka tminama razapevši svoju strijelu. Kada je Allah htio da po posljednji put osnuje državu riječi na ovozemaljskoj kugli, za njenog poglavara postavio je Sultana govora, sallallahu 'alejhi ve sellem, a zatim mu dao izraz, pečat i potpis. Svi prijašnji i budući junaci riječi okrenuti prema drugoj strani (metafizici) bili su članovi hora koji je izražavao riječi prijestolja... On je postao vođa ove skupine slavuja... Vjerovjesnici i dobri ljudi (evlije) koji su dolazili sačinjavali su halku zikra. On je došao sa dužnošću da bude glavni zakirove halke dobrih ljudi... Došao je na čelo te skupine i potresao svojim jakim glasom cijelu vasionu! Sve što je on ponudio čovječanstvu svojim riječima, na nebeskoj sofri, su posebni plodovi koji su obrani u najsačuvanijim mjestima bašče njegovog prijatelja gdje su čuvani tako što se nikome nisu pokazivali, i od izvanrednog su kvaliteta. Prije njega te plodove niti je ko svojim očima vidio niti ih je svojim rukama dotakao.Naročito kada se čuju najljepše melodije od Slavuja Slavljenoga Gospodara, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koje su uzete iz posebnih nedodirnutih i sačuvanih bašči poput posebnih ruža, kada golub nadahnuća poleti, svi jezici ušute, duše s oprezom počnu slušati i padnu u trans naspram Zemzema njegovoga govora! Da, njegova svaka riječ je po jedno more čije su obale okićene biserima prilikom svakog talasanja valova, svaka je vodopad koji s površine dušama uliva drhtaje i svaka je poput fontane koja dolazi iz dubina... Nije moguće opisati bogatstvo i sadržaje tih okeana, niti je moguće biti prevodilac tim vodopadima, a ni ograničiti tačke odakle sežu te fontane. Dosad se na stotine književnika i istinoljubaca okretalo oko dijamanta njegove riječi... Na hiljade i hiljade mislilaca se obratilo tom sjajnom i bistrom izvoru života, i koliko je samo velikana potrošilo svoj život da bi shvatili njegove dubine, ali on je uvijek bivao iza tačaka do kojih se stizalo. Mislim da će biti dovoljno da navedemo stih jednog našeg pjesnika koji o Kur’an-i kerimu kaže slijedeće: Prve misli vasione potpuno su pocijepane Ali, govor Poslanika je još iza zavjese sačuvane!Svakako, kao što kap ne može u potpunosti objasniti okean, kao što atom ne može u potpunosti pokazati svojstva Sunca, ni ulema, ni evlije, koji se smatraju sastavnim dijelovima istinitosti o Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, iako su naspram drugih savršeniji, ne mogu ga u potpunosti predstaviti niti potpuno isto prikazati. Allahov Poslanik je savršeni vodič koji se nije školovao u mektebu i medresi. On je stvoren sa spremnošću i mogućnošću da prihvati sve poruke od svoga Gospodara onakve kakve su i da ih prenese čovječanstvu sačuvavši njihovu originalnost, tako što mu je materijalna i duhovna struktura tijela zdrava i jaka, tako što je posjedovao čistotu osjećaja, jasnoću ideja i širokogrudnost savjesti da može primiti sva značenja. On je savršeni vodič koji se nije školovao u mektebima i medresama; da, čistota njegove suštine i duše sačuvana je tako što je ostala zatvorena utjecaju ljudskih sistema obrazovanja i odgoja, a zatim je poslan čovječanstvu tako što je obdaren Objavom. Njegova priroda i karakter, unutarnji i vanjski osjećaji, razum i logika, toliko su bili povezani sa njegovom dužnošću poslanstva da nijedna poruka koja je dolazila od Allaha, dželle šanuhu, niti ijedna inspiracija nije doživjela ni najmanju promjenu niti je izgubljena, već su sve te poruke postizale jasnoću u njegovom svijetlom biću, i odatle se širile poput svjetlosnih zraka, a zatim stizale do svojih ciljeva talasima Objave.

Ova Božanska poruka, koja izvire iz najčišćeg izvora, zatim teče i uvire u ovu najčišću dušu, odatle se najljepšim, najčišćim i najjasnijim jezikom oglašava razumu čovječanstva znak je njegovog vjerovjesništva i dokaz njegovog poslanstva. Isto tako, ta objava je njemu opskrba na trnovitom putu kojim se kreće, svjetlost i jahalica na tom putu i dokaz protiv neprijatelja. Dok je svojim sagovornicima dostavljao poruke od Allaha, dželle šanuhu, u isto vrijeme je oglašavao svoje poslanstvo. Pored toga što je koristio skrivene tajne riznice dragulja Objave u rješavanju problema i potreba svojih sagovornika, on je ujedno taj isti mač od dijamanta koristio i u ušutkivanju neprijatelja i borbi sa njima. Kur’an je njemu značio sve. On je njemu bio poput zraka i vode... On mu je oružje i štit... On mu je tvrđava i kula... On mu je bajrak koji se vihori na tvrđavama... On je Kuranom disao... On se njime uzdizao ka nebesima poput oblaka... On je njime iznova stizao upomoć stvorenjima na Zemlji poput kapi milosti... On je njime ratovao protiv tmina, njime se čuvao od zala i zlih... Njime se oglašavao i njime je postao svjetlost koja se prosipala na sve strane. Ali, on, Sultan govora, kao jasni jezik mudrosti, upozorio je da se pored poruka i riječi Kur’ana ne stavljaju njegovi izrazi i govor, i pored toga što je odgovarao na mnoga pitanja, rješavao mnoge probleme i objasnio mnoge nejasnoće svojim čistim mu-hammedanskim jezikom i čistim srcem ahmedovskim, koje se smatralo mjestom silaska Božanskih veličanstvenih nadahnuća, njihovim centrom, stanicom i ogledalom gdje se manifestovalo beskrajno znanje, iako je pored sebe imao Božansku riznicu znanja kojoj nema kraja. On je, pored toga, imao mnoga pitanja vezana za Ummet, i to vjerskog, društvenog, ekonomskog i političkoga karaktera koja je rješavao. Ujedno je mnoge kur’anske naredbe, koje su izgledale kao generalne individualizirao, one koje su izgledale individualne generalizirao, one koje su izgledale privatne učinio općenitim i one koje su izgledale općenite učinio ličnim. Zapravo, dostavljač, vodič, popravitelj i reformator koji se univerzalnim poslanstvom obraćao cijelom čovječanstvu i svakog čovjeka uzeo za sagovornika, drugačije se i ne može zamisliti. Naš Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kada je zadužen poslanstvom, kod njegovih sagovornika, koji su bili poput trgovaca, “najtraženija roba na pijaci bila je retorika i stilistika govora.” Ovaj rječiti i pametni narod, koji će u budućnosti zavladati i rukovoditi Svijetom svojom pameću, riječju i govorom, kao svojim specifičnostima, uvijek je poštovao i čudio se blagoslovljenom i svijetlom predstavniku Božanske misije kada bi govorio, bilo da se radi o Kur’anu, kao vahj-i metluvu, ili drugim riječima izvan njega, kao što su poruke, pozivi, hutbe, govori ili naređenja. On je sebe učinio takvim da su ga drugi uvijek slušali i prihvatali, i nikada ga nisu za to kritikovali. Da je bilo i najmanje i najnebit-nije kritike upućene njegovim riječima, govoru i idejama, svi njegovi neprijatelji, koji su se do danas pojavili, to bi iskoristili, na svoj način tumačili, uveličali, i u cijelom Svijetu i kod svih ljudi bi time željeli izazvati hiljadu i jednu sumnju i nered. Naravno, da bi željeli. Ali to nešto što traže, ne mogu naći kod njega, Čak ni oni koji smatraju svako sredstvo dozvoljenim da ga potresu, obore i unište njegov ugled u očima drugih koristeći najsramnije potvore. Suprotno tome, u vezi sa njegovom moći govora nije rečeno, nije moglo da se kaže niti će moći da se kaže ono što je faraon kazao za našeg voljenog hazreti Musaa, 'alejhi s-selam. On je imao tako jasnu poruku: “Odgojio me je moj Gospodar, a kako me je lijepo odgojio”, koja je odlijegala sa vrha tako snažno da su joj se divili i prijatelji i neprijatelji, i pokoravali su se tom nadljudskom izrazu. Među časnim ashabima bilo je na stotine učitelja govora poput hazreti Lebida, Hansaa, Ka’ba, Hassana i Ibn Revahe, i na stotine govornika, pravnika i mudraca poput hazreti Ebu Bekra, Omera, Alije, Muavije, Amra ibn el-Asa i Ibn Abbasa, koji su u svakom problemu i pitanju Poslanika prihvatali kao učitelja i vodiča.

Pored njih, u budućim stoljećima velikani, hafizi i komentatori hadisa, pažljivi i genijalni imami tefsira, jedinstveni mudžtehidi u fikhu koji su bili nadljudskog razuma, mudžeddidi (reformatori) vjere koja vijekove pretiče, na hiljade evlija, dobrih i Bogu bliskih iz oblasti duhovnosti, alimi kelama, logike, mudrosti i prirodnih nauka, i još veliki broj naučnika iz stotina drugih oblasti, uvijek su shvatali i prihvatali more njegovih dragulja govora kao najljepši, najberićetniji, najčišćiji i najpovjerljiviji izvor, kome su hrlili, tolili žeđ i hranili se sa te nebeske sofre puni zadovoljstva i spokoja. Njegov sunnet (tradicija) od tada pa do danas je nepogrješiva riznica velikana islamskog prava; to je najjače krilo onih koji lete nebesima spoznaje, najčišćiji izvor učenjaka i izvorište najsvjetlijih nadahnuća za evlije i iskrene robove. Suština nebrojenih naučnih grana Šeriata, raznih puteva sufizma te suština znanosti o prirodi i čovjeku potekla je i izišla iz njegovih svijetlih riječi, koje su poput dijamanata.On je na svoj način i svojim jezikom svaku temu od početka do kraja postanka, od stvaranja čovjeka do njegovog odlaska u Džennet ili Džehennem, od buđenja savjesti za Božansku spoznaju do viđenja Allahove ljepote, od imana do itikada (uvjerenja) i sve do najmanjeg detalja vezana za ibadete, tako lijepo i izvanredno objasnio da, kada se izuzme Kur’an, nemoguće je kazati da se može naći govor sličan njegovom govoru. On tako predočava čovjeku Allaha, Njegova svojstva i lijepa imena pažljivo, blago i izvanredno uravnoteženo kao što zahtijeva ta tema, zatim Sudnji dan, proživljenje, polaganje računa, Džennet i Džehennem u jednom tonu nade i strahote koja se preobraća u osjetljivost, onda meleke, dušu, džine, šejtana i tajnost nevidljivog svijeta, iman, dobra djela i iskrenost u njima, “umijeće” zrna, snagu zemlje za rađanje, životodajnost kiše i raznobojne uzdisaje proljeća, da čovjek pred tim izvanrednim slikama, koje on “slika”, dok ih posmatra, kao da svojim očima vidi kako čiste naravi, imanom spremaju nova rađanja, kako islamom odrastaju i šire se i svojom iskrenošću poprimaju oblik džennetskog stabla. U njegovom govoru namaz je drug s kojim se sjedi i ustaje, saputnik koji razbija samoću i svjetlo koje osvjetljava puteve; abdest je poput duše, šeta se čovjekovim venama poput krvi, teče pred njegovom kapijom poput rijeke tako što čisti sve vrste nečistoće; ezan i ikamet su poput selvija koje su pustile svoje grane pa se njišu, poput strašnoga glasa koji nasmrt preplaši šejtane i poput prijatnog vjetra koji obuzme duše onih koji idu na namaz; zekjat i sadaka su kao mostovi koji ujedinjuju mase koje su se odvojile jedne od drugih i tvrdi lemovi koji spajaju dijelove; post je štit koji čuva svoga vlasnika, jedna od tajnih kapija na zidovima tvrđave Dženneta, koja pomaže da se uđe u Džennet i poput vodotoče koji u svojoj ruci drži i služi vodu sa Kevsera; hadž je krojač koji krpi pocijepanosti, gassal koji pere mrlje, poput univerzalnog parlamenta za savjetovanje koji okuplja sve vjernike na jednome mjestu; džihad je poput jednog požrtvovanog čovjeka koji se priječi svojim grudima, zatvara puteve koji vode ka Džehennemu, poput dvorjanina koji otvara puteve ka Džennetu i ljudima govori bujrum, i poput milostivog oca stavlja u okove one koji su uporni i odvodi ih ka najljepšim džennetskim mjestima (firdevsima); zikr i dova su poput bežičnog telefona koji uspostavlja vezu između Stvoritelja i stvorenja; emr-i bi'l-mar'uf ve nehj-i ani'l-munker (naređivanje dobra i odvraćanje od zla) su poput saobraćajnog policajca, poput vratara koji rukovode putevima i čuvaju ulaze i izlaze na vratima; sila-i rahim (održavanje rodbinskih veza) je poput majke koja je otvorila svoja njedra djetetu, ona razgovara sa ljudima, s njima dijeli ista osjećanja, daje im obećanja, a i brižno ih upozorava na mogućnost propasti, dobije oblik živog motiva koji uvijek drži čovjeka za jaku i opčarava one koji je slušaju... Da, sve ovo što je on odslikao, predmetni materijal koji je koristio, pokreti i znaci u njegovom govoru, slikovita i muzikalna moć i upotreba svih književnih metoda bez preopterećenja i na svome mjestu — teme su koje zahtijevaju, svaka za sebe, po jedan tom. Tim povodom njegove riječi na različite teme koje zahtijevaju različite analize ostavljamo budućim istraživačima, a ovdje ćemo samo ukazati na nekoliko dubokih značenja, moć govora i jasnoću izraza u nekoliko Poslanikovih mubarek hadisa koje već svako zna.

4. ANALIZA JEDNOG BUKETA HADISA. Najvidljivija specifičnost u riječima Allahovoga Poslanika je sveobuhvatnost riječi u vezi sa određenom temom. U tom smislu postoji na hiljade jasnih primjera koji će nam to konkretno pokazati. Međutim, mi ćemo ovdje prenijeti samo nekoliko hadisa za koje se u svakom periodu govorilo da su dževdmiu'l-kelim (jezgroviti i misaoni hadisi), ali ponovo moram, uporno tvrdeći, I kazati da su sve riječi našeg Poslanika bile upravo takve. Evo nekoliko njegovih riječi: 1. Nekoliko riječi o vrhuncu monoteizma. Tirmizi prenosi od Ibn Abbasa da je Allahov Poslanik njemu rekao: “O, mladiću, podučit ću te nekoliko riječi: Čuvaj Allaha (Njegova prava), Allah će tebe čuvati! Pazi na Allaha, naći ćeš Ga pored sebe! Kada nešto tražiš, traži od Allaha! Kada tražiš pomoć, traži je od Allaha, i znaj: da se svi ljudi okupe da bi ti učinili neku korist, ne mogu ti u tome pomoći osim onoliko koliko ti je, i ako ti je to Allah zapisao, a da se svi ljudi okupe da bi ti nanijeli neku štetu, ne mogu ti je ni trun nanijeti osim onoliko koliko ti je, i ako ti je to Allah zapisao! Kalemi (pera) su podignuti, a tinta se osušila.” U ovako kratke i suštinske rečenice stali su najteži problemi u vezi sa sudbinom i pokornošću i na jednostavan način je objašnjena ova duboka tema. U isto vrijeme, o aktivnostima i naporima, iako ima mnogo što-šta da se kaže, on je to sažeto kazao u nekoliko rečenica. 2. Čovjek je putnik. Tirmizi prenosi od Ibn Omera, radijallahu 'anh, da je Poslanik rekao: “Živi na ovome svijetu poput samca, ili budi poput putnika! Sebe smatraj (prije smrti) stanovnikom mezara!” Ovo je hadis od tri rečenice. U smislu podsticanja na zuhd, bogobojaznost i očuvanje ravnoteže između dunjaluka i Ahireta, ovo je najjezgrovitija i sa najviše značenja kazana riječ od svih riječi koje su se mogle kazati..., ali ako od ovog hadisa ima jezgrovitije kazane riječi, bez imalo sumnje, to je opet neka njegova riječ! U to ne treba niko da sumnja! Insan je, zapravo, na ovome svijetu usamljen. Kako kaže Mevlana, čovjek je naj koji se odvojio od svoje trske. Zbog toga što se odvojio od svog pravog vlasnika, on uvijek plače i jeca. Njegov jecaj traje tokom cijelog života. Čovjek je putnik. To je putovanje koje počinje u svijetu duša, nastavlja se preko majčine utrobe, dolaska na ovaj svijet, djetinjstva, doba mladosti, starosti, mezara, i odatle se završava u Džennetu ili u Džehennemu. Ali, da li je i koliko je čovjek svjestan tog putovanja? Kada bi on sebe uvijek smatrao putnikom, kretao bi se bez imalo spoticanja na razne ovosvjetske ljepote koje nisu ni za što drugo već za otežavanje hoda. Čovjek se ne može u potpunosti spasiti niti sačuvati od zamki i smutnji šejtana sve dok sebe ne bude smatrao stanovnikom mezara i dok to ne bude proveo u djelo, kao što su stari kazali: “Umrite prije smrti!” Naravno, čovjek treba da umre u smislu strasti i tjelesnih prohtjeva, da bi oživio svoju savjest i svoju dušu. Zapravo, zar oni koji svu pažnju posvećuju strastima i tjelesnim užicima nisu nesretnici koji se utapaju i nestaju u njima. 3. Rezultati istine i laži. Buhari, Muslim i Ebu Davud prenose od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu 'anh, da je Allahov Poslanik kazao: “Na vama je da budete iskreni! Iskrenost čovjeka vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo ka Džennetu! Sve dok čovjek bude iskren i bude činio dobro, kod Allaha će biti upisan kao siddik (istinoljubivi)! Čuvajte se laži! Laž čovjeka vodi ka grijehu, a grijeh ka Džehennemu!Sve dok čovjek bude govorio laži, kod Allah će biti upisan kao lažov!” Iskrenost je simbol vjerovjesnika, a laž je svojstvo nevjernika i munafika (licemjera). Iskrenost je bitan temelj koji obuhvata i današnjicu i budućnost, dok je laz crna mrlja koja je bačena na lice vremena. Ne može se pokazati nijedna osoba koja je sretno živjela i postigla vječnu sreću putem laži. A na svijetlom putu iskrenosti, koji vodi u vječnu sreću, ne možete sresti nikoga da je nesretan i da je nešto izgubio na ovom i na budućem svijetu. Laž je najhitniji temelj nevjerništva, najotvoreniji znak licemjerstva, i to je naziv za tvrdnju svega onoga što je suprotno činjenici da Allah sve zna. Laž je naročito danas u potpunosti uništila moral, i to je toliko strašna društvena bolest da je svijet preobratila u boravište lažova, te da nijedan narod koji joj je otvorio vrata svoga doma, svoje čaršije i pijace, svoga parlamenta i svoje kasarne, i tako joj dao pravo “slobodnog kretanja”, nije bio uspješan, niti će to biti.

Suprotno tome, najhitniji temelj islama, najotvorenija pažnja imana, kamen temeljac muhammedanskog morala, najjasnije svojstvo vjerovjesnika i dobrih ljudi te glavni i prvi pokretač materijalnog i duhovnog napretka je iskrenost i istinitost u govoru. Jedno je svojstvo meleka, a drugo šejtana, jedno je svojstvo Allahovih počašćenih robova, a drugo pokvarenih duša; jedno je svojstvo posebnog stvorenja i ponosa čovječanstva, Muham-meda, 'alejhi ekmelu’t-tehaja, a suprotno tome je svojstvo Dedždžala. Jedna od riječi koja se u tekstu hadisa spominje uporedo je birr. To je sveobuhvatna riječ koja u sebi sadrži sva dobra djela, i sve ono što vodi ka činjenju dobrih djela. Pod tom riječju mogu se nabrojati i njoj se pripisati mnoge teme kao što su ispravno i tačno razmišljanje, istinita riječ, istinski nijjet (odluka), ispravno djelo, ispravno življenje itd. Druga riječ koja se spominje je fudžur. Ona ima suprotno značenje prvoj i općenito obuvata svako zlo i zatvorena je dobrim djelima. U tom pogledu, ona je glavno poglavlje za sve vrste zabluda i ideja stranputica i svih neispravnih riječi i djela. Zbog toga je ona poput džehennemskog sjemena. U tekstu hadisa prisutno je i upoređivanje riječi siddik i riječi kezzab. Ako bismo prvu riječ preveli: potpuno iskren čovjek čiji je sastavni dio karaktera iskrenost i istinitost, mislim da je na svome mjestu da se za drugu riječ može reći da označava profesionalnog lažova koji je u svoj karakter usadio laž. U obje riječi korišten je oblik mubalege (preuveličavanja), što znači da onaj koji se predao istini, tačno razmišlja, istinu govori, ispravno se ponaša i živi, ako ne danas, sigurno će sutra, i na nebesima i na zemlji, biti simbol iskrenosti i bliskosti Gospodaru, dok će onaj koji je sebe bacio u laži, koji lažno razmišlja, koji govori laž i koji živi u lažima, kad-tad, biti simbol laži.Posljednje stanice ovih veoma dugih i kratkih, svijetlih i maglovitih, te dosta opasnih i bezbjednih različitih puteva su Džennet i Džehennem. Na jednom od ova dva puta na svakome staništu daju se različite nagrade i brojni pokloni. Taj put se završava Džennetom i taj putnik stiže do Dženneta. Na drugom putu, sve dok traje, susreću se nepogode, te nakon mnogih padova, on se završava vječnim gubitkom. Ovaj hadis smo spomenuli kada smo govorili o istinoljubivosti našeg Poslanika, ali ovdje još jednom želimo skrenuti pažnju na rezultate istinoljubivosti na ovom i na drugom svijetu. Ovo je uspjeh Poslanika da ovako sažetim i kratkim rečenicama opiše štete koje nanosi laž i u individualnom i u društvenom životu. Kada bi čovjek samo ovaj hadis analizirao, shvatio bi i saznao da niko osim Allahovog Poslanika ne može riješiti i objasniti tako velike probleme na ovako jasan i jednostavan način. Nije moguće da neko drugi ove teme na ovakav način objasni. 4. Čovjek je s onim koga voli. Buhari i Muslim prenose od Abdullaha ibn Mes’uda, radi-jallahu 'anh, sljedeći hadis: “Čovjek je s onim koga voli.” Kada bi se počeo tumačiti i objašnjavati ovaj hadis, najmanje bi se napisala jedna knjiga. Ovaj hadis onima koji su ostali na putu, koji ne mogu potpuno da slijede svoga vodiča, i mnogi oni čija su srca slomljena zbog toga što ne mogu da rade ono što treba raditi, nudi čašu vode sa Kevsera, pa čak i Ab-i hajat, vodu koja život daje. On upućuje na to da će osoba, bilo to pozitivno ili negativno, uvijek biti sa onim koga voli. Čovjek je i ovdje i tamo na drugom svijetu s onim koga voli. Kad je tako, onaj koji želi biti zajedno sa vjerovjesnicima, istinoljubivim ljudima i šehidima, najprije treba da ih voli — da bi na drugome svijetu bio sa njima, ili, drugačije rečeno, oni koji na Ahiretu žele biti zajedno sa vjerovjesnicima, istinoljubivim ljudima i šehidima, to su oni koji su ih voljeli i zajedno bili sa njima dok su bili na ovome svijetu. Na one koji predstavljaju zlo i ružne stvari, također se odnosi značenje ovog hadisa. Evo, ovaj hadis, koji se sastoji od jedne rečenice, kazuje na hiljade značenja i izraza, i to na toliko visokom nivou jasnoće. Kazati jednu ovakvu riječ može samo onaj čija je oštroumnost otvorena Objavi i nadahnuću. Nu'ajman je ponekada konzumirao alkohol, zbog čega ga je Allahov Poslanik osuđivao i šeriatski ga kažnjavao. Ono što je on činio bilo je grijeh. Zbog toga ga je jednog dana jedan od ashaba prekorio riječima. Tada se Allahov Poslanik naljutio i kazao: “Ne pomažite šejtana protiv vašeg brata! Kunem seAllahom, on voli Allaha i Njegovog Poslanika.”

Zbog toga što će ljubav prema Allahu i Njegovome Poslaniku dati rezultat da će oni biti svi zajedno, koliko god da je ovakav čovjek griješio, ne zaslužuje da mu se izgovaraju ružne riječi, jer on voli Allaha i Njegovoga Poslanika. Ova ljubav je bila dovoljna za jednog čovjeka koji je izvršavao farzove i izbjegavao velike grijehe, da se nađe pored Allahovog Poslanika -zato što je čovjek s onim koga voli. 5. Takva (Bogobojaznost). Imam Tirmizi i Ahmed ibn Hanbel prenose od Mu'aza ibn Džebela da je Allahov Poslanik kazao: “Gdje god da si, boj se Allaha! Iza grijeha učini odmah dobro djelo koje će izbrisati taj grijeh! U međuljudskim odnosima ponašaj se lijepim moralom!” Ne postoji drugi faktor koji može uzdići čovjeka kao što je lijepi moral. Lijepi moral je Allahov moral i lijepi moral znači čovjekovo ukrašavanje Allahovim moralom! Nalazimo se pred hadisom koji objašnjava puteve bogobojaznosti i njenog čuvanja te mogućnost stalnog življenja u takvom ambijentu, što bi se moglo objasniti tek u nekoliko tomova knjiga. Ali ovdje samo kao primjer spominjemo ove veličanstvene vrijednosti i ne ulazimo u komentare i njihova objašnjenja. 6. Kakvi ste, tako će se upravljati vama. U jednom drugom hadisu Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže:“Kakvi ste, tako će se upravljati vama.” Kakvo je vaše stanje, tako će biti i stanje onih koji su na vašem čelu! Kakav ste vi izvor, takvi će biti i oni koji upravljaju vama, koji su istekli s tog izvora! Ova riječ je takva da na polju uprave može iznjedriti nekoliko rječnika. Ako želite, možemo samo ukratko navesti ovaj hadis, gdje Poslanik kaže: “Svi ste vi čobani, i svi ste vi odgovorni za svoje stado!” Na osnovu ovog hadisa, svako ima svoju odgovornost, sve do vladara. I vladar je odgovoran za sve one kojima upravlja, ali izraz: “Kakvi ste, tako će se upravljati vama”, ovom problemu s aspekta društvenog prava daje posebnu dimenziju. Prvo,ovaj hadis onima kojima se upravlja kaže: Vi ste veoma bitni, jer oni koji će doći na vaše čelo, bilo kojim putem da idu ka tome cilju, moraju pokucati na vaša vrata, odnosno, vi ste ti koji njima dajete izgled. Društvo ima sebi specifične principe koji se ne mijenjaju. Isto kao što fizika, hernija i astronomija imaju svoje principe koji se ne mijenjaju i koji se nazivaju “prirodnim zakonima”, isto tako i društvo ima principe koji se do Sudnjega dana neće promijeniti. Zbog toga, ako ljudi daju dozvolu zlu - otvaraju put nemirima, i ako ružna djela otvoreno žive među njima, onda će njima upravljati zli i loši ljudi. Ovo je nepromjenljivi zakon Uzvišenoga Gospodara. Da li se nemir razvija i raste među ljudima? Da li u tom krugu ljudi sazrijevaju zla djela? Tada Allah, dželle šanuhu, na njihovo čelo dovodi ljude od istog blata i istog tijesta koji će upravljati njima. Drugo, opet nam ovaj hadis kaže da su zakoni i sistemi nešto što je dato u recima pravnih akata: oni nemaju baš mnogo utjecaja. Kada bi ljudi sastavili sve umove koji bi pripremili najpravednije zakone, opet bi bilo bitno da li se poštuju ili ne njihovi sastavni dijelovi. Na osnovu toga, temelj je moralna struktura ljudi kojim se upravlja: ako su oni moralni i ako su riješili svoje probleme, na njihovo čelo ne mogu doći problematični ljudi. Kad smo već stigli dovdje, da vam prenesem jedan događaj: Među prvim narodnim poslanicima (Republike Turske) bio je Tahir-efendija. Ovaj čovjek je bio od uleme i uglednih ljudi. Dok su ostali narodni poslanici držali govore, Tahir-efendija je uvijek šutio u svome ćošku. Ali, jedne prilike, njegove pristalice ga natjeraju i ubijede da održi govor na jednom mitingu. Tahir-efendija je bio čovjek koji je malo, ali suštinski govorio. Njima je malo, ali jasno kazao: “O, skupino, znajte da ste vi ti koji birate (muntehib); ja sam onaj koji je izabran (muntehab); mjesto kuda idemo je mjesto kuda idu izabrani (muntehabun ilejh);ovo što vi činite je izbor (intihdb). Intihab vodi porijeklo od riječi riuhbe. Nuhbe znači kajmak. Ne zaboravite, šta je ispod kajmaka, on je od toga. Ako je iznad jogurta, to je kajmak od jogurta, ako je iznad mlijeka, onda je kajmak od mlijeka, ako je iznad stipse, onda je kajmak od stipse, itd...”Možda neko neće moći dobro da razumije ove arapske izraze, pa ću ponovo ukratko objasniti da bi bilo od koristi: muntehib je onaj koji bira; muntehab je onaj koji je izabran; muntahebun ilejh je mjesto kuda idu izabrani, odnosno parlament; a intihab znači birati, tj. izbor, dok je ova riječ izvedena od riječi nuhbe.

Još samo jednom da se vratimo na ovu temu. Da bismo potpuno razjasnili ovu temu veoma je bitan odgovor Hadždžadža čovjeku koji mu je govorio o pravednosti hazreti Omera, radijallahu ‘anh. Hadždžadž u svom odgovoru ovom čovjeku kaže: “Da ste vi poput ljudi koji su živjeli u vrijeme Omera, bez imalo sumnje, i ja bih bio poput njega...” Treće, svaki čovjek krivicu treba da traži kod sebe. Sve dok svaki čovjek bude advokat samom sebi i bude tražio krivicu izvan sebe, nemoguće je u pozitivnom smislu doći do nekog cilja... Ljudi, dok ne budu promijenili svoj unutrašnji svijet i svoju suštinu, Uzvišeni Allah ih neće promijeniti. Allah neće promijeniti jedan narod sve dok taj narod ne promijeni sebe... Ako bude pokvarenosti unutar čovjeka, to će se rasprostraniti na sve strane sve do njegovog vrhunca. Isto se može reći i za unutrašnji smjer i ustrajnost kod čovjeka. Znači da između stanja onih kojima se upravlja i onih koji upravljaju postoji utjecaj na relaciji uzrok-posljedica. I ko zna šta se još krije u duši dragulja ove riječi! I ko zna šta razumni još ovdje osjećaju i shvataju! Naravno, na društvenom planu nemoguće je naći neku ljudsku riječ koja na ovako jasan način izražava i objašnjava izgradnju i strukturu društva i u isto vrijeme ukazuje na put koji vodi ka izgradnji zdrave i lijepe društvene strukture. Hazreti Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je vlasnik fetanet-i a'zama (najveće oštroumnosti), i zato je njegova svaka riječ poput sokola koji leti nebesima govora... Svakako, on je među svim ljudima na posebnom i na najljepšem mjestu što se tiče govora. Nijedan književnik i pjesnik njega ne može u tome dostići. Njegove riječi nisu Ku'ran, ali su u potpunosti bremenite inspiracijom. Zbog toga, kao što smo spomenuli na početku ove teme, svi književnici i oni koji razumiju književnost u izgovaranju riječi njemu mogu biti samo učenici. Hassan ibn Sabit je bio veliki pjesnik. On je pjesnik koji je od Allahovoga Poslanika imao posebnu dovu i privilegije i koga je Džibril podržao. Pa i pored toga, pjesnikinja Hansa je u njegovoj pjesmi od četiri stiha našla tačno osam grešaka. Ova žena, koja se proslavila na polju pjesništva nakon što je čula Allahovoga Poslanika, prima islam i poslije toga jedini posao joj je bio da sluša Sultana govora. Dok ga je slušala, toliko se divila kao da je bila opsihrena, toliko bi se odala svome duhovnom svijetu. Ona kao žena koja je cijeli svijet stavila u tugu kada joj je u predislamskom periodu umro brat mersijama (tužnim stihovima) koje je napisala njemu, kada su joj poginula četiri sina na Kadisiji, bez imalo izraza tugovanja, samo je kazala: “Blago meni kad postadoh majka četiri šehida! Allahu moj, Tebi hvala!” Hansa je bila od mulhemuna, odnosno, onih koji su bili darovani nadahnućem. Kad god bi joj jedan od sinova pao, ona je osjećala bol kao da je nju pogodila strijela u grudi, ali njena privrženost našem Poslaniku je bila toliko jaka da nije ugostila nijednu riječ kojom bi se požalila na svojim usnama, koje su se otvarale i zatvarale nadahnućem. 7. Djela se cijene prema namjeri. Buhari, Muslim i Ebu Davud prenose od hazreti Omera, radijallahu 'anh, da je Resulullah, sallallahu 'alejhi ve sellem, kazao: “Djela se cijene samo po namjerama. Svakoj osobi pripada ono što je zanijetila (namjerila). Čija je hidžra radi Allaha i Njegovoga Poslanika, onda ona pripada Allahu i Njegovom Poslaniku; ko je učinio hidžru radi nekog ovosvjetskog interesa ili žene koju želi vjenčati, njegova hidžra pripada onome što je namijenio.” Zbog toga što je Hidžra bila povod kazivanja ovih časnih riječi Allahovoga Poslanika, glavna tema je ona, hidžra. Jer, prema predaji Prvaka svih stvorenja na oba svijeta, on je kazao ovu riječ povodom slijedećeg događaja: Svi muslimani su iz Mekke činili hidžru za Medinu u ime Allaha, ali jedan ashab, čije ime ne znamo, učinio je hidžru radi žene koju je volio, a koja se zvala Ummu Kajs. Bez imalo sumnje, ovaj čovjek je bio vjernik, ali za njega namjera i misao nisu bili prioritet već su to bila njegova djela. Bio je i on jedan od muhadžira, ali Ummu Kajsin muhadžir. Toliki napor koji je trebao da se učini radi Allaha on je učinio radi jedne žene. Ovaj događaj, bez spominjanja njegovog imena, bio je tema hadisa Allahovoga Poslanika, kojeg smo gore naveli. Specifičnost uzroka nije prepreka univerzalnosti stava. Zbog toga je stav ovog hadisa generalan, on važi za svako djelo i obuhvata svakog čovjeka.

Nijjet (odluka ili namjera). Svakako, ne samo hidžra, već svako djelo se cijeni prema namjeri (nijjetu). Ako čovjek hoće učiniti hidžru samo radi Allaha i Njegovoga Poslanika, onda će naspram sebe kao nagradu za tu namjeru naći Allaha i Njegovoga Poslanika. To je tako i za namaz, post i zekjat. Kao što smo spomenuli u jednom hadisu, ko bude čuvao Allahova prava, uvijek će pored njega naći svoga Gospodara. Ovo nalaženje može biti u obliku Njegove milosti, pomoći ili počasti. Kada čovjek nešto od toga nađe, onda on duhovno ojača, okrene se sebi i padne na sedždu želeći time da poveća bliskost svome Gospodaru... I kada se približi svome Gospodaru, onda njegovim djelima zavladaju ovaj osjećaj i ova misao. Kada u hladu te vladavine tog osjećaja prijeđe u drugi svijet gdje se sve mijenja, odnosno u mezar, Berzeh (svijet duša), Hašr (oživljenje) i Sirat ćupriju, opet će uvijek pored sebe naći svoga Gospodara. A ako ga njegova djela odvedu do ispod Livau'l-hamda (Zastave zahvale), onda će se tamo susresti sa Prvakom svih stvorenja na oba svijeta i postići nezamislivo veličanstveno društvo. S druge strane, čovjek čija namjera nije Allahovo zadovoljstvo, pored svih zalaganja i napora, ako mu je cilj hidžre jedna žena i ako se mučio samo radi tjelesnih prohtjeva, onda se smatra da je sav taj trud propao i nestao. Čovjek koji samo uživa u tjelesnim prohtjevima, koji radi samo za tijelo, koji nikada neće da čuje glas svoje savjesti i duše, koji živi uprazno i koji u tumaranju potroši svoj život, nikada ne može postići rezultate koje će postići oni ljudi koji su svoje živote ustrojili prema zadovoljstvu Uzvišenog Allaha. Zapravo, Vjerovjesnik je u drugom hadisu kazao: “Nijjet vjernika bolji je od njegovog djela.”Jer čovjek, koliko god da se trudi, ne može postići djelo koje se nalazi u njegovoj namjeri (nijjetu). Milost Uzvišenog Allaha je toliko obilna da vrjednuje više unutrašnju namjeru nego učinjeno djelo. Na osnovu toga, svakako će biti više doprinosa čovjeku od njegove namjere nego od djela. Da, u tom pogledu nijjet vjernika je bolji od njegovog djela. Uzimajući u obzir da ono što slijedi ima veze sa ovom temom, želim vam skrenuti pažnju na slijedeći hadis. Poslanik kaže: “Pazite: u tijelu čovjeka ima jedno parče mesa: ako je ono zdravo, onda je i cijelo tijelo zdravo, a ako se ono pokvari, onda će se pokvariti cijelo tijelo! Pazite, to je srce!”Ako imate iskrenosti i nađete joj teren, onda će sva zrna koja posijete biti primljena. Na početku su slaba i nejaka poput fetusa, ali vremenom dobivaju oblik selvija čije se grane njišu. A vi ćete na drugome svijetu živjeti u njihovom hladu. Da, one će se razvijati i granati prema nivou zdravlja vašeg nijjeta i pojavit će se ispred vas kao posluga u obliku džennetskih plodova. Nijjetom običaji i ponašanja ljudi prelaze u ibadet. Kada čovjek zaspi, a odluči (zanijeti) da ustane na noćni namaz, čak svaki njegov udisaj i izdisaj u snu prelazi u zikr (veličanje Allaha, dželle šanuhu). Zapravo, da nije tako, kako bi se sa ovoliko malo vremena i ovoliko malo djela stekao Džennet? Ako će se vjerniku dati vječni život, onda će to biti poklon njegovom nijjetu za vječno robovanje, i na osnovu toga će steći vječni Džennet. Na drugoj strani, stanje kod nevjernika je suprotno, odnosno, to znači da on zaslužuje vječni Džehennem. Mi razmišljanjem o vječnom robovanju u našim nijjetima stječemo pravo na Džennet, dok nevjernik svojim trudom i namjerom da bude vječni nezahvalnik stječe Džehennem. Da, svim djelima, od najmanjeg do najvećeg, bez izuzetka, vrijednost i dragocjenost daje samo i jedino nijjet, i to kao život kad se daje. Čak i u dobrim djelima ima mnogo toga što samo nijjet može donijeti. Naprimjer, ako čovjek zanijjeti da učini jedno dobro djelo, a ne učini ga opet mu se piše jedan sevap. Ako učini to dobro djelo, prema situaciji, ponekad stječe deset, ponekad sto, a ponekad i više od sto sevapa. Međutim, loša djela, ako ostanu samo u nijjetu, ne pišu se kao grijeh, a kada se učini loše djelo, piše se samo kao jedan grijeh. Svakako da grijeh svakog lošeg djela zahtijeva kaznu prema svojoj vrsti.

Hidzra. U međuvremenu, ne treba propustiti činjenicu da se u ovom hadisu daje posebna važnost Hidžri. Doduše, u specifičnom značenju, Hidžra je završena zato što je Allahov Poslanik kazao: “Nema hidžre poslije osvajanja Mekke.” Ali, u općem značenju, hidžra traje i trajat će sve do Sudnjega dana. Jer, hidžret (seoba) je brat blizanac sa džihadom: zajedno su rođeni i zajedno će živjeti. Da će džihad trajati sve do Sudnjega dana, opet nas obavještava lično naš Vjerovjesnik. On o tome kaže: “Džihad će trajati sve do Sudnjega dana!” Svaki vjernik daija koji se odvoji od svoje majke, oca i prijatelja i napusti svoju domovinu samo da bi dušama žednim Istine dostavio i objasnio Istinu tako što ide od zemlje do zemlje, nalazi se u krugu dobrih djela hidžre, i sigurno će za to biti nagrađen. S druge strane, ne spominje se određena i jasna nagrada koja će biti darovana za hidžru koja se učini na Allahovome i Putu Njegovoga Poslanika. Vjerovatno je to znak da će se sevap za ovakvu vrstu djela dati kao iznenađenje na drugome svijetu. Meleci takva djela pišu potpuno isto kao što se dogode, a Uzvišeni Gospodar će za njih lično odrediti nagradu. Čestica innema, koja se nalazi na početku hadisa, specifizira misao. Na osnovu toga, ovaj hadis ima značenje: Djela samo nijjetom dobivaju ovaj oblik. Sto znači da nijedan ibadet neće biti primljen ukoliko nema nijjeta... Zapravo, ako čovjek klanja hiljadu rekjata bez nijjeta, ako godinama gladuje bez nijjeta, ako podijeli sav imetak bez nijjeta i ako obavi sve obrede hadža bez nijjeta, on niti je klanjao namaz, niti je postio, niti je dao zekjat, niti je obavio hadž. Znači, svakom pokretu i svakom vidu ponašanja oblik ibadeta daje čovjekov nijjet. a) Hidžra od grijeha. Ako ponovo obratimo pažnju na ovu temu, vidjet ćemo, najprije, da je Allahov Poslanik objasnio tako opširnu temu, kao što je nijjet, sa tri riječi, a nakon toga je na veoma sadržajnu temu, kao što je hidžra, ukazao sa dvije-tri rečenice... Na tako lahak način objasniti ovu temu, počevši od hidžre koja ima značenje ostavljanja grijeha pa do svake hidžre i seobe koja će se do Sudnjega dana obistiniti na Pravome Putu, i to sa samo nekoliko rečenica, nešto je što može učiniti samo osoba koja je slavuj govora, tj. naš Poslanik. Bit će od koristi da započnemo i drugu stvar, a to je činjenica da je najveći muhadžir onaj koji se udalji od grijeha i koji iz svoga srca izbriše i izbaci sve ljubavi osim one prema Allahu. Jednog dana je Ibrahim ibn Edhem svome Gospodaru uputio sljedeću dovu: “Moj Gospodaru, ljubav prema Tebi me je obuzela! Osim Tebe, sve sam ostavio i došao Tebi! Nakon što sam Te vidio, moje noći više ništa ne vide...”Baš u tom trenutku kada je bio u dovi, u njenoj duhovnoj atmosferi pored Ka’be, ugledao je svoga sina, a i njegov sin je njega primijetio. Čežnja koju su izazvale godine povukla ih je da potrče jedan drugom. Tačno u trenutku kada su se grlili, iz tajnosti se čuo jedan glas: “Ibrahime, u jednom srcu nema mjesta za dvije ljubavi!” Tada je Ibrahim ispustio svoj drugi krik: “Allahu moj, uzmi ono što je prepreka ljubavi prema Tebi!” I sin mu se spustio odjednom pored nogu i u tom trenutku umro... b) Hidžra Allahovoj milosti. Pobjeći od grijeha i pokucati na vrata Gospodara i ne odvajati se od njih dok ne dođe naredba za oprost - to je hidžra. Ova molba to najljepše odslikava “Bože moj, Tvoj grješni rob je došao Tebi, priznaje svoje grijehe i moli se Tebi: ako oprostiš — pa to pripada samo Tebi, a ako me otjeraš, pa ko je u milosti ravan Tebi?” Čovjek koji je ranije počinjene grijehe napustio i nakon toga povratak u iste grijehe smatra većom patnjom od ulaska u Džehennem, uvijek je, u pravom smislu, na putu hidžre. Čovjek koji prelazak međa postavljenih na granicama halala smatra minskim poljem i ne prilazi im već pazi na svoje ruke, noge, oči, uši, usta i jezik — do kraja svoga života čini hidžru. Jedan ovakav čovjek, bilo da se nalazi među ljudima ili da je osamljen, njegov iskreni drug u dubini njegove duše uvijek je sveta seoba-hidžra. Ali, hidžra ima posebnu dimenziju u osamljivanju. Čovjek tada stiže do deredže zvane uns billah i tako biva počašćen Božanskim nadahnućem.

Pored svega toga, ovaj hadis-i šerif, u najmanju ruku ukazuje i na sljedeće stvari: 1) Nijjet je duša djela; djelo bez nijjeta smatra se mrtvim. 2) Nijjet je svijetli i tajni eliksir koji dobra djela preobraća u loša, a loša u dobra. 3) Da bi djelo bilo djelo, zavisi od nijjeta. Bez nijjeta, hidžra je turizam, džihad nasilje, hadž jedno lažno putovanje, namaz fiskultura, a post dijeta. Da bi ovi iba-deti bili krila kojima će čovjek odlepršati u Džennet, moguće je samo ukoliko bude nijjeta. 4) Vječni Džennet je rezultat nijjeta za vječno robovanje, a vječni Džehennem je rezultat namjere za vječno nevjerovanje. 5) Čovjek uz pomoć nijjeta sa veoma malo truda i sa malo troška može da stekne jako velike i dragocjene stvari. 6) Oni koji budu znali iskoristiti kredibilitet nijjeta mogu iskoristiti mnoga dobra ovoga svijeta. 7) Pored toga što su ovaj svijet i žena stvoreni kako bi bili nimet (blagodat), ako se zloupotrijebe ili se odnosi sa njima ne usklade mjerilima vjere, onda se javlja alternativa zadovoljstvu Allaha i Njegovoga Poslanika. Zapravo, čovjek u trenutku kada ima mogućnosti da dobije, može da izgubi sve... Ima mnogo ovakvih problema i tema od kojih je svaka sama po sebi po jedna knjiga, ali je Sultanu govora bilo dovoljno da kaže tri-četiri rečenice koje sadrže ogromno značenje; on je imao moć da u atomu prikaže Sunce, a u kapi okean. 8. Iskušenje ruke i jezika. Još jedan od primjera njegovog suštinskog govora je hadis koga prenosi Buhari, u kome Poslanik kaže: “Musliman je onaj od čijih ruku i jezika su sigurni muslimani, a muhadžir je onaj koji napusti i udalji se od svega što je Allah zabranio.” Idealan vjernik. Da sada ukratko analiziramo ovaj hadis. Na početku riječi el-muslim nalazi se određeni član el, tj. lam-i ta'rif. Pored toga, i riječ el-muslimun spomenuta je sa određenim članom el. Ova dva određena člana imaju svoje značenje koje nam daju. Idealni vjernik je onaj koji se nalazi u atmosferi pravog mira, spokoja i sigurnosti i koji je sebe utopio u takvu atmosferu. I pored toga, vjernik je onaj koji pravim i istinskim vjernicima, koji su poput njega, ne nanosi štetu rukama i jezikom. Ovdje se govori o istinskom i idealnom vjerniku koji je tako skiciran u mislima ostalih ljudi, a ne o onome koji izgleda kao vjernik ili onome kome samo u ličnoj karti piše da je musliman. Iz ovog određenog člana el, koji označava “razumni sporazum”, mi izvlačimo ovo značenje, odnosno, polazeći od pravila da “općenito spominjanje nečega paralelno je njegovom savršenstvu”, kada se spomene mu'min (vjernik), ono što nam prvo pada na pamet je vjernik u pravom smislu te riječi, na koga se cilja u ovom hadisu. Normalno je da svaki čovjek ne može poznavati ove jezičke i gramatičke detalje; to je moguće znati samo tako što će se naučiti jezik i gramatika u medresama i vjerskim školama ili tako što će se otići u halku nekog učenjaka. Za Allahovoga Poslanika takva vrsta obrazovanja nije postojala i ona nije tema razgovora. Znači, ono što on govori, ne govori po svome hiru, već je to ono što ga navodi da kaže njegov Iskonski Učitelj. Zbog toga u izrazima i riječima Allahovoga Poslanika postoje sva jezička pravila, ne postoji nijedna jezička greška. Da se ponovo vratimo navedenom hadisu. Istinski musliman je čovjek od povjerenja i sigurnosti - toliko da svi ostali muslimani mogu da mu okrenu leđa bez imalo sumnje i nedoumica zato što znaju da od njega nikome ne dolazi šteta. Ako treba da nekome da u emanet svoje porodice, njemu ih mogu ostaviti a da se uopće ne brinu za njima i da o njima ne razmišljaju. Jer od njegovih ruku i jezika niko nikada nije vidio zlo. Čovjek koji sjedi zajedno sa njime na istome mjestu, kada ustane sa toga mjesta, on je siguran jer zna da taj vjernik koji je ostao iza njega niti će ga ogovarati niti će dozvoliti da ga drugi ogovaraju. Koliko god misli i brine za svoju čast i ponos, on isto toliko misli i brine za čast i ponos drugih. Ne jede već hrani druge. Ne pije već poji druge. Ne živi za sebe već za druge. Čak za drugoga žrtvuje i svoje dragocjene osjećaje. Sva ova značenja izvlačimo iz određenog člana koji u isto vrijeme označava sažetost.

Mir i musliman. S druge strane, u ovim izrazima postoji dzinđs (paronomazija). Imenica muslim i glagol selime vode korijen iz riječi silm. Zbog nekih sličnosti u slovima, u ovim riječima se nalazi nepotpuna paronomazija, ali oblici ove dvije riječi su različiti. Ova sličnost i različitost podsjećaju nas na slijedeće značenje: musliman je čovjek koji se uvijek kreće putem mira (silm), blagostanja (selamet) i predanosti. On je čovjek koji je sebe dao jednoj Božanskoj gravitaciji i, poslije toga, svi njegovi pokreti se odigravaju u krugu gravitacije, odnosno privlači sve oko sebe. On selami sve, i poznate i nepoznate. Na taj način se odvaja i pravi mjesto za sebe u srcima ljudi. Kada završava svoj namaz, on ga završava selamom. Sva svjesna bića, i ljudi i džini i meleci, odgovaraju na njegov selam. On se selami i sa ovim bićima koja ne vidi. Niko dosad nije toliko proširio selam (pozdrav mira) kao što je to učinio vjernik! U islam se pristupa izvršavanjem osnovnih temelja vjere kao što su namaz, post, zekjat, hadž i Kelime-i šehadet. A to znači: zaploviti u okean selameta i mira slijedeći naređenje Uzvišenog Allaha koje glasi: O, vjernici, živite svi u miru... Stanje čovjeka koji zaplovi u taj okean je uvijek spokoj i uvijek miriše na islam. Od čovjeka koji je došao do tog stanja niko ne vidi neki pokret izvan dobročinstva. Zašto ruka i jezik. Kao što je to slučaj u svakoj riječi našeg Poslanika, tako je i u ovom hadisu o kome govorimo svaka upotrijebljena riječ pažljivo izabrana. Primjećuje se da se ovdje opet govori o ruci i jeziku. U spominjanju samo ova dva organa, bez ostalih, svakako postoje mnoge mudrosti. Kada čovjek hoće nekome nanijeti štetu, to čini na dva načina; to može biti licem u lice ili u odsutnosti, odnosno, iza leđa. Štetu licem u lice simbolizira ruka, a štetu u odsutnosti - jezik. Čovjek onoga koji se nalazi ispred njega lično napada i krši njegova prava, ili ga napada kada je odsutan tako što ga ogovara i ponižava. Oba ova ružna stanja nikada ne potiču od vjernika zato što se on uvijek ljubazno ponaša, bilo da se radi o ljudima u njegovom prisustvu ili o onima koji su odsutni. Pored toga, naš Poslanik jezik spominje prije ruke jer na štetu koja se čini rukom suprotna strana ima mogućnosti da odgovori, dok ogovaranje i klevetanje iza leđa u većini slučajeva ostane bez uzvraćanja. Na osnovu toga, jedan takav pokret lahko može da zavadi pojedince, skupine pa čak i narode. Pratiti štete prouzrokovane jezikom mnogo je teže nego pratiti štete prouzrokovane licem u lice. Zbog toga je naš Poslanik spomenuo jezik prije ruke. S druge strane, u ovom hadisu se ukazuje na vrijednost i dragocjenost jednog vjernika kod Allaha. Biti musliman toliko je dragocjeno i vrijedno kod Allaha da je neophodno da drugi musliman prema njemu kontroliše svoje ruke i svoj jezik. Pored toga što je jedna od bitnih moralnih dimenzija islama, koji je došao sa univerzalnom idejom sigurnosti i mira, udaljavanje muslimana kao pojedinca od svega onoga što mu materijalno i duhovno može nanijeti štetu, druga bitna mudra činjenica je da on kao musliman ne može nanositi štetu drugima, pa makar to bilo i u maloj količini. Šteta nastranu; on u svakom društvenom sloju predstavlja sigurnost i povjerljivost. Musliman je u onoj mjeri istinski musliman koliko mu u svome srcu kuca osjećaj povjerljivosti i sigurnosti. Istinski musliman je prevodilac osjećaja koji izvire iz riječi es-selam (mir), gdje god da se nađe i kud god da pođe. Kada sretne vjernike, on im naziva selam i udiše sigurnost; kada se odvaja od njih, prvo poželi mir pa se odvoji; svoja sjedenja i Ettehijjate u namazima ukrasi selamima; i kada se odvaja od svoga Gospodara, od namaza, on se odvaja nazivajući selam vjernicima. Vjerovatno se ne može zamisliti da čovjek koji je cio život proveo u krugu selama, i pored svoje temeljne ideje, može nanijeti sebi i drugima štetu i krenuti naopakim putem, suprotnom sigurnosti, povjerenju, zdravlju, te materijalnom, duhovnom, ovosvjetskom i onosvjetskome miru... Nakon ovog prvog zapažanja u vezi sa ovim hadisom, ponovo ćemo se još jednom osvrnuti na neka značenja koja izviru iz njegove sadržine. 1) Istinski musliman je najpouzdaniji predstavnik univerzalnog mira na Zemlji; 2) Ovaj visoki osjećaj, koji živi u dubinama njegove duše, musliman ostavlja na svakom mjestu i širi ga; 3) Ostavimo postani njegovo nanošenje nasilja i štete drugom, jer je to nemoguće, već: gdje god da se on spomene, spomene se kao simbol mira i sigurnosti;

4) U očima muslimana nema razlike između nasilja učinjenog rukom i nasilja učinjenog jezikom kao što je ogovaranje, kleveta, omalovažavanje i nepotrebna rasprava. Čak u nekim situacijama ova druga vrsta nasilja je veći grijeh od prve; 5) Ako jedan čovjek učini ove grijehe, on je i dalje vjernik, tj. ne izlazi iz vjere, odnosno, prema našoj akidi, ne zapada u neku poziciju između kufra (nevjerništva) i imana (vjerovanja); 6) Kao što je slučaj u svim stvarima, tako i u imanu i islamu treba imati velike ciljeve i raditi na usavršavanju ljudskih osobina, odnosno, u ovom nadnaravnom govoru sažetom u jedan redak ukazuje se na to da musliman treba tražiti puteve do savršenog vjernika, a ne da se zadovolji stanjem bilo kakvog muslimana. Što se tiče ovog dijela hadisa, koji govori o muhadžiru, zadovoljit ćemo se sa toliko jer smo ukratko u gore spomenutom hadisu o hidžri kazali nekoliko riječi. A sada ćemo prijeći na drugi svjetli govor našeg Poslanika. 9. Ostaviti ono što ga se ne tiče spada u lijep islam jednog čovjeka. Prvak svih stvorenja na oba svijeta, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao je: “Ljepota islama kod neke osobe (muslimana) ogleda se i u napuštanju onoga što ga se ne tiče...” Naravno, nije moguće shvatiti dubinu ovih Poslanikovih riječi i njihovo sveobuhvatno značenje samo prijevodom. U hadisu se govori o tajni kojom islam jednog vjernika stiže do stepena ihsana (dobročinstva) i itkana (savršenstva), odnosno, u praksi i sa spoljašnjeg aspekta kako se stiže do jakog, ispravnog i neiskvarenog nivoa. S unutrašnjeg aspekta, vjernik koji je stigao do nivoa tajne ihsana treba da ostavi ono što ga se ne tiče, a on to inače čini...Unutrašnja ozbiljnost vidi se i vani. I u ibadetima neozbiljnih i ravnodušnih ljudi nema ozbiljnosti. Jedan takav čovjek, kada stupi u namaz, može izgledati ozbiljan, ali ako u svom unutrašnjem svijetu, u srcu i savjesti, nije postigao ozbiljnost, on je samo poput svica koji želi da izgleda kao zvijezda. Nije moguće da dugo vremena tako izgleda; karakter ne može da se sakrije. Svaki čovjek će kad-tad pokazati pravo lice svoga karaktera, pa čak i ako je ozbiljnost kod njega postala nepromjenljivi dio karaktera. Ovaj stepen moguće je postići vježbanjem i redovnom kontrolom. Ako postoji takvo vježbanje i kontrola, onda će “postojanje” ozbiljnosti prijeći ispred njenog “prikazivanja”. Jedan vrabac dugo vremena ne može glumiti pauna, odnosno, čovjek je dijete svoje svijesti i podsvijesti; od njih ne može pobjeći i ne može se spasiti. Ovu temu možemo ovako sumirati: Treba posjedovati ihsan (dobročinstvo) unutra da bi itkan (savršenstvo) bio vani! Vanjska strana uvijek treba da dobija podršku iznutra. Unutrašnji svijet čovjeka treba da bude ozbiljan da bi se to primijetilo na njegovoj vanjskoj strani. Hazreti Omer, radijallahu ‘anh, za jednog velikog ashaba koji je predložen za halifu, kazao je: “Osoba koju predlažete u svakom pogledu zaslužuje hilafet (vrhovno vodstvo u islamskoj državi), ali mnogo se šali, dok je hilafet dužnost koja u potpunosti zahtijeva ozbiljnost.” U slučaju hilafeta upravljanja ljudima neophodna je ozbiljnost, a zar hilafet u smislu namjesnika Uzvišenoga Gospodara na zemlji ne zahtijeva ozbiljnost? Čovjek koji nije postigao neophodnu ozbiljnost pred Allahom, kada treba da bude poput sluge na čijem su vratu okovi, kako može biti ozbiljan u drugim poslovima? Svijest o dobročinstvu i ozbiljnost.Riječ min koja se nalazi na početku rečenice označava sažetost. Ovime se govori o neophodnom putu kojim treba da se kreće musliman da bi stigao do ihsana. A taj put je napuštanje nemarnosti i neozbiljnosti. Jedan čovjek ne može doskočiti do osjećaja ihsana sve dok se ne uozbilji i ne ostavi nemarnost. U hadisu poznatom kao “Džibrilov hadis” stepen ihsana se spominje kao posljednja etapa. Džibril, koji je došao Allahovome Poslaniku, najprije ga je pitao o imanu, a zatim o islamu i na kraju potvrđivao odgovore koje mu je davao Allahov Poslanik, nakon čega je upitao o stupnju ihsana: “Sta je ihsan?” Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, dao je slijedeći odgovor: “Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.” Stići do ovog stepena moguće je samo pomoću velike bogobojaznosti, odricanja od ovodunjalučkih poslova i Allahu dragim djelima. Čovjek, prije svega, stizanje do te tačke treba da sebi odredi kao ideal i cilj, a nakon toga da ispituje puteve koji tamo vode.

Allah je čovjeku bliži od njegove vratne žile kucavice. Kao što je pjesnik kazao: Dok sam Ga tražio u prostranstvu, našao sam Ga u dusi čija je On duša. Drugi pjesnik kaže: Čekajući vijest sa druge strane, podiže se zavjesa; tako vidjeh samoga sebe. Da, čovjek je sa svim bićem u Njegovoj ruci koja ga okreće kako hoće... I sve se sastoji od Njegovih manifestacija. Tražiti Ga vani je prazno umaranje, jer On je čovjeku bliži od njega samog, a shvatanje i otkrivanje ove tajne je ihsan. Savršenstvo u svakom poslu. Kada čovjekovu savjest obuzme osjećaj jednog takvog ihsana (dobročinstva), poslije toga njegovim pokretima zavlada savršenost. Zapravo i Uzvišeni Gospodar zahtijeva da se svaki posao radi kvalitetno i da voli kvalitetna djela. On, Uzvišeni, u Kur’an-i kerimu kaže: I reci: "Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.“ Odnosno, svako učinjeno djelo će proći kroz kontrolu Allaha, Njegovog Poslanika i bogobojaznih vjernika. Zbog toga svaki posao treba činiti uzimajući u obzir da će biti kontrolisan i da on ne smije zastidjeti svoga vlasnika, a to znači da je obaveza svako djelo kvalitetno uraditi. Biti uspješan u takvom djelu moguće je samo dostignućem do unutrašnjeg ihsana. Kada čovjek u pogledu unutrašnjeg svijeta bude u tolikoj mjeri usavršen, i njegova djela će biti veoma savršena i on nikako ne može pasti u nemar. Na taj način će postići sve ljepote islama, ili drugim riječima, živjet će lijepi islam i zavladati prijestoljem savršenstva koje je u skladu sa ljepotom islama, čija je suština inače ljepota. Malajani su stvari koje se ne tiču čovjeka, koje su mu nepotrebne i beskorisne, kako sa aspekta njegove sadašnjosti, tako i sa aspekta njegove budućnosti, u smislu da bavljenje njima neće biti ni od kakve koristi ni njemu, ni njegovoj porodici, kao ni njegovom ummetu.Onaj koji je uspio dokučiti ljepote islama, u isto vrijeme znači da se udaljio od nemarnosti. Kada je tako, onda ovaj hadis u isto vrijeme podučava čovjeka šta treba činiti. Čovjek treba uvijek biti zauzet veličanstvenim i velikim idejama čijom će zauzetošću direktno ili indirektno biti koristan i sebi i svojoj porodici, a i zajednici. U jednom smislu, ovo je definicija ozbiljnosti jednog čovjeka... Ne mogu prijeći a da ne spomenem jedan mali detalj koji u sebi sadrži ovaj hadis: Šta su to malaja'nijat (stvari koje se čovjeka ne tiču)? Čovjek koji je zauzet malaja'nijatom nema vremena ni prilike da bude zauzet stvarima maja'ni-a, tj. stvarima koje se tiču njega. Čovjek koji je uvijek zauzet stvarima koje ga se uopće ne tiču i koji je prepun takvih razmišljanja, ne može naći vremena za poslove koji ga se izbliza tiču i koji su potrebni za njega da bi se njima pozabavio... Čovjek koji još nije krenuo tom linijom i koji nije uhvatio tu frekvenciju ne može se ni zamisliti da na tome putu učini nešto dobro. Čovjek koji je preokupiran stvarima koje ga se ne tiču, ne može biti otvoren i spreman za stvari koje ga se tiču. Da, kako čovjek može biti zauzet uzvišenim i kvalitetnim stvarima ukoliko su mu srce i glava puni loših stvari? Eto, na ovaj način, sa tri-četiri riječi, Allahov Poslanik je iskazao sva ova značenja. Ne smatram da sam mnogo šta kazao objašnjavajući ovaj hadis; samo sam u tu riječ, koja je poput granita, udario nekoliko puta sa nekoliko izraza koji su poput krampa. Do vas su došla samo dva-tri dijela koji su se odlomili i prsli od tog granita. Možda nisam bio uspješan u objašnjavanju tih smislova kako treba. Ali, čak moja, i meni sličnih, nemoć dokazuje snagu govora i izraza Allahovoga Poslanika jer mi smo nemoćni da dokučimo sve implikacije onoga što Vjerovjesnik, s.a.v.s., izgovori trenutno, bez prethodeće pripreme. Ove sadržajne riječi, koje su bremenite značenjem, a koje prevazilaze naš svijet razmišljanja, za njega su bile normalno izgovorene riječi. Čime se, osim njegovom oštroumnošću, može objasniti ovo njegovo svojstvo? Koliko je slaba riječ “genije” za objašnjenje jednog ovakvog svojstva!

10. Strpljivost. Buhari i Muslim prenose hadis u kome se kaže: “Sabur (strpljenje) je prilikom prvog udarca.” Posjeta mezaru. Kada je Poslanik primijetio da se neki običaji iz predislamskog perioda i dalje vrše na mezarjima, zabranio je vjernicima da idu na njih. Međutim, kasnije je ovu zabranu ukinuo i podstakao posjetu mezarima riječima: “Bio sam vam zabranio posjetu mezarima, a sada ih posjećujte!” Jer je najutjecajniji savjet koji spašava ljude od ljubavi za dugim životom skriven u mezarima. Zapravo, i on, Poslanik kao simbol velikodušnosti (muruvveta) često je obilazio mezare i najmanje jednom heftično je posjećivao šehide Uhuda. Prilikom jedne takve posjete mezarju primijetio je neku ženu kako na mezaru svoga djeteta nariče i plače te cijepa svoje odijelo i ogrtač izgovarajući neugodne riječi. Kada je to vidio, htio je prići toj ženi da bi je posavjetovao. Ona nije poznavala Poslanika i kazala mu je: “Idi od mene, ti ne znaš šta mi se dogodilo!” Poslanik je ostavio tu ženu bez ijedne riječi i odvojio se od nje. Kada su joj prisutni kazali da je to bio Allahov Poslanik, ona se još više uznemirila zato što je, ne znajući postupila nepristojno prema Allahovome Poslaniku. Trčeći je došla Poslanikovoj kući. Bez kucanja na vrata ušla je unutra i izvinila se Poslaniku. Tada joj je Allahov Poslanik u smislu mudrog odgovora kazao: “Sabur (strpljenje) je prilikom prvog udarca.” Na taj način je Allahov Poslanik sa samo četiri riječi na nadnaravan način objasnio ovako bitnu temu, koja se može objasniti samo tomovima knjiga. Vrste strpljenja.Postoji sabur (strpljenje) naspram belaja i iskušenja, strpljenje u opiranju grijesima i strpljenje u upornom izvršavanju ibadeta... Sva naređenja vezana za robovanje Allahu, kao što je klanjanje pet namaza svaki dan, post najmanje mjesec dana godišnje i davanje određene sume zekjata, mogu se izvršiti samo uz pomoć strpljenja. Ova naređenja uvode disciplinu u život čovjeka i njegovom životu daju ahiretski obol. Jedan takav život u potpunosti prolazi linijom svjetlosti, biva berićetan i kao plod daje Džennet. Zbog toga čovjek treba da stegne zube, da se strpi u izvršavanju ibadeta i time osvijetli svoj život. Riječ sabr (strpljenje) i sabir otu (vrsta trave) dolaze iz istog korijena. Govori se da je biljka zvana sabir otu gorka poput otrova. Koristi se i u medicini u farmaceutskoj industriji. Eto, sabur (strpljenje) je teško i gorko isto kao kada se pojede ova trava, sabir otu, ali ta gorčina je na početku tog čina. Rezultat toga je uvijek sladak i zdrav. Promijeniti stanje. Svakako da nije lahko strpiti se, stegnuti zube, izdržati, biti čvrst, ne potresti se, ne odustati, ne paralizovati snagu volje i svakog dana gomilati događaje gorke poput otrova u svoju dušu. Ali, sve ovo treba pokazati u prvom udarnom trenutku nesreće i iskušenja - jer promjena mjesta i prelazak u neku drugu sredinu uvijek psihički utiče na čovjekovu dušu da može zaboraviti događaje koji su ga potresli.Recimo da nam se dogodila neka nesreća. U prvom trenutku kao da nam nije moguće da se strpimo i da izdržimo. Odmah treba da tražimo lijek da odstranimo taj šok. To je moguće promjenom mjesta i to, ako smo na nogama, da sjednemo, ako sjedimo, da legnemo, ili promjenom posla koji u tom trenutku radimo, kao npr.: uzeti abdest, klanjati namaz ili, u najmanju ruku, promijeniti temu razgovora, ili, pak, udaljiti se od mjesta na kome se nalazimo i tako promijeniti ambijent. Ponekad je malo odspavati dovoljno za razbijanje šoka. Na koji god način bilo, ove promjene situacije i mjesta anulirat će utjecaj šoka i makar malo će olakšati nesreće koje izgledaju neizdržive. I strpljenje u izvršavanju ibadeta je bitno. U početku za čovjeka koji je tek počeo da klanja namaz, taj ibadet može da bude težak, ali ako se malo strpi dok se njegova duša objedini sa namazom, onda propustiti jedan namaz za takvog čovjeka je najveća patnja na ovom svijetu. Isto se može kazati i za post, zekjat, hadž i ostale ibadete. Zamislite one koji su po prvi put obavili obred hadža, koji je veoma težak ibadet: oni se nakon toga tako reći pojedu da bi otišli ponovo, sljedeće godine u Mekku. Čak se ponekad naljute zbog ograničavanja broja hadžija. Ovakva ljubav prema ibadetu znači da je prevaziđen onaj prvi teški trenutak. U svim drugim ibadetima stanje je slično. Čovjek na isti način i sa istim strpljenjem treba da postupi prema harimu. Odbrana koja se pokaže prilikom prvog napada grijeha polomit će sva zla koja dolaze od toga grijeha, i na taj način će čovjek od sebe odbaciti šok.

Zbog toga je Poslanik hazreti Aliji kazao: “Prvi pogled je za tebe, a ostali su protiv tebe.”Odnosno, čovjeku oko može da klizne ka grijehu, ali ako on odmah zatvori svoje oči i okrene lice, to mu se ne piše kao grijeh; čak mu se može pisati kao sevap zato što nije gledao u haram. Međutim, drugi i ostali pogledi poslije toga zabost će se u srce i dušu čovjeka poput otrovne strijele i zamaglit će mu misao. Njegova volja će izgubiti duhovne ambicije jer svaki pogled u haram je pozivnica koja olakšava puteve koji vode haramu. Jednostavno, svaki pogled poziva za sobom drugi pogled. Taj čovjek je već podigao jedra ka haramu i krenuo na putovanje čiji je povratak težak. Da se ne bi došlo u takvo stanje, od zlatnih savjeta nam je preporuka Allahovoga Poslanika da se prilikom prvog udarca harama strpimo i okrenemo mu leđa ili da zatvorimo oči pred njim. Postoji jedna izreka Epiktetosa koja glasi: “Kada te opkole loše utopije, u svojim mislima radi na tome da se od njih udaljiš čim ti se pojavi prva prilika; kasnije se ne možeš vratiti na mjesto odakle te one odnesu!” Ove njegove riječi su pune inspiracije. Da je živio poslije Allahovoga Poslanika, mogli bismo kazati da je uzeo inspiraciju od njega... Ukoliko se čovjek bude odnosio prema haramu na ovaj način, vremenom će to postati njegova navika i karakter. Jer, uz pomoć vježbanja i navikavanja, u srcu će mu se pojaviti svjetlost imana, koja je poput zavjese koja štiti od grijeha, od kojih je svaki u vidu jedne varnice iz Džehennema. Tako da vremenom izbjegavanje gledanja u harame postaje sastavni dio njegovog osnovnog i prirodnog ponašanja. Ako bi se pojavila neka suprotna situacija, on odmah stavlja svoj prst u med imana čija je košnica srce čovjeka, i uz pomoć tog slatkog okusa ljubavi prema Allahu, koja je proizvod zdravog rasuđivanja, on će pobjeći od svega onoga što ga udaljava od njegove duhovne atmosfere. Za čovjeka koji se nalazi u takvoj situaciji ne može se ni zamisliti da svojom voljom uđe u grijehe. Svaka nesreća sama po sebi u sebi sadrži neki šok. Kada se izbjegne taj šok, onda nesreća prelazi u milost, bolovi u ukusne osjećaje, a brige u uživanje... U takvim grudima muke se smire i ostavljaju mjesto vječnoj radosti, ali sve je to moguće ukoliko se uspješno prevaziđe prvi šok. Jednu tako detaljnu i opširnu temu Allahov Poslanik objašnjava sa samo četiri riječi: “Sabur (strpljenje) je prilikom prvog udarca.” 11. Biti gornja ruka koja daje. U hadisu koga prenose Buhari, Muslim i Ahmed ibn Hanbel Poslanik je rekao: “Gornja ruka je bolja od donje ruke.”I u jednom drugom hadisu Allahov Poslanik je komentarisao gornju ruku kao ruku koja daje i dijeli, a donju ruku kao onu koja uzima. Ovdje se, kao što je i realno, ukazuje na činjenicu da je ruka koja daje gornja, a ona koja uzima donja, te, pored toga, da je u pogledu vrijednosti sevapa ruka koja udjeljuje iznad ruke koja uzima. Sa aspekta časti i obraza, može se kazati da, ako je prva “veličanstvenost”, onda je u nekim slučajevima druga “niskost”. U smislu podsticanja zdravih karaktera da udjeljuju i odvraćanja od uzimanja, ovdje je upotrijebljena izvanredna metoda i sredstvo za tu metodu, da je sve na svome mjestu i nepromjenljivo. Pored toga, da ne bi nestalo udjeljivanja i zbog toga što je neophodno da se uvijek nađe neko ko će uzimati, dovoljno je bilo da se ukaže na činjenicu da je ruka koja udjeljuje korisnija, i nije rečeno da je “ruka koja uzima štetna”. Suprotno tome, shvata se da je i ona donekle korisna i upozorava nas da u nekim okolnostima uzimanje nije opravdano. Pored toga što sva ova značenja postoje, ipak je manjkavo prevesti ovaj hadis kao: “Ona ruka koja daje bolja je od one koja uzima”. Jer riječi koje se upotrebljavaju u hadisu su riječi koje su sinonimi ovim riječima. Poslanik je u ovom hadisu izabrao metodu metafore. Zbog toga se može dati prednost značenjima “ruka koja daje” ili “ruka koja uzima”, ali to nije jedino apsolutno značenje. Prije svega, ovdje je upotrijebljena djelimičnost, a ciljana je cjelovitost, odnosno, rukom se cilja na čovjeka. Ovim riječima se misli: “Čovjek koji udjeljuje bolji je od onoga koji uzima”.

Ponekad je korisniji onaj koji uzima. Drugo, u arapskome jeziku za onoga koji daje kaže se el-mu'ti, a za onog koji uzima el-ahiz. Da je Allahov Poslanik ove riječi upotijebio kao atribut riječi el-jed, onda bismo mogli kazati: “Bolja je ruka koja daje od ruke koja uzima.” Međutim, Allahov Poslanik govori o nečemu što je “gornje” ili “donje”, a ne o ruci “koja daje” ili ruci “koja uzima”. Iz ovog izraza proizlazi jedna ovakva mudrost: Nije uvijek bolja ruka koja daje od ruke koja uzima. U nekim slučajevima, ruka koja uzima, iako nije mnogo bolja od druge, to čini zbog prinude ili da bi osevapila onoga ko daje i to dijeli onamo gdje treba. Ili, kada onaj koji udjeljuje time želi da se hvališe, onda je u takvim situacijama bolja ruka koja uzima, i ona je gornja. Iako je pred našim očima, spolja gledano, gornja ruka koja daje, u suštini, ona je, u određenoj mjeri, donja. Ima takvih ljudi koji su strpljivi siromasi; nisu dotjerani i ugledni, zbog čega se uvijek omalovažavaju tamo gdje se nađu. Kada zazvone na vrata, neki neće da im otvore. Kao što kaže Prvak svih stvorenja na oba svijeta, kada bi se oni za bilo šta zakleli Allahovim imenom, Allah ih ne bi utjerao u laž. Jedan od takvih je Bera ibn Malik, radijallahu ‘anh. Kada bi muslimani u toku borbe došli u tešku situaciju, obratili bi se Berau ibn Maliku, radijallahu 'anh, i molili ga da se zakune da će oni pobijediti. On bi se zakleo i muslimani bi iz boja izašli kao pobjednici. Ruka koja uzima može da bude i jedan ovakav čovjek... Jedan od ashaba, Sevban, radijallahu 'anh, bio je veoma siromašan. Pored toga, Allahov Poslanik ga je savjetovao da ni od koga ne traži ništa. Od tog dana on nije ni od koga ništa tražio. Čak bi mu ponekad pao bič dok bi bio na devi, on bi odmah sišao sa deve da ga ne bi ni od koga tražio te bi ga uzeo lično i ponovo se vratio na devu. Ljudima poput njega moguće da je nešto i dato, ali to je isto kao davati nekome ko je u liku Džibrila. Nikada ljudi koji su bili u ovakvom stanju uzimanja nisu ispod onih koji daju. Jer iz jednog hadisa koga prenosi naša majka hazreti ’Aiša shvatamo da, dok se ovakvim ljudima daje nešto, najprije se stavlja u ruke Uzvišenoga Gospodara, gdje se ne gleda na kvalitet i kvantitet. I tako, ono što se daje tome čovjeku, daje mu se od Uzvišenoga Gospodara. Prijedlozi. Allahov Poslanik ovim riječima preporučuje nam slijedeće: “Budite uvijek ponosni! Nemojte sebe omalovažavati prošenjem! I na polju individue i na polju države, ni u kom slučaju se ne spuštajte na nivo ruke koja uzima, već radite na očuvanju situacije u kojoj ste uvijek ‘ruka koja daje’! Na taj način ćete uvijek biti gornji i sačuvat ćete svoj ponos! Ne zaboravite ovo: Onaj koji je gornji, uvijek je sigurniji u poslu i radi kako hoće, dok onaj koji je donji briži za svoje poslove i živi u strahu! Vi budite ruka koja upravlja, a ne ruka kojom se upravlja. Ako budete gornji, bit ćete ruka koja upravlja.” Mjerilo u međudržavnim odnosima. Ovaj hadis je za nas nepogrešivo mjerilo u međudržavnim odnosima. Ako bismo mi bili gornja ruka, i u međudržavnim određivanjima ravnoteže bilo bi mjesta za nas. Na taj način bi naš čovjek, koga koloniliziraju super snage, našao priliku da se ispravi, i tako bi se spasio. Suprotno tome, neće moći da se spasi od stanja u kojem je uvijek koloniliziran i ponižen. Generalna slika današnjice je, sa jasnim dokazima, puna stvari koje smo naveli... Svjetske super sile, koje radi reklame daju po tri-četiri kuruša siromašnim zemljama, piju im krv i do srži ih koloniziraju uzimajući im nazad ono što im daju, pa mi danas živimo teške dane zbog stanja zaostalosti “ruke koja uzima” i vrtimo se u krugu nedaća. Ako je tako, onda na nas i kao pojedince i kao narod pada dužnost da radimo i da se trudimo da bismo postigli ono što očekuje cijeli islamski svijet, pa čak u jednoj mjeri i cijelo čovječanstvo od nas. Ovim veoma kratkim i jasnim izrazom - ko zna još na koliko je Allahov Poslanik stvari ukazao, pored ovih koje smo mi ovdje naveli?

12. Tri vrste ljudi koje neće biti počašćene. U jednom hadisu koga bilježi Imam Muslim kaže se: “Tri su vrste ljudi s kojima Allah na Sudnjem danu neće pričati, neće ih pogledati niti će ih očistiti od grijeha, i za njih je patnja golema, a to su: onaj koji ide a ogrtač mu puzi po zemlji (od oholosti), onaj koji se hvališe dobrim djelima i onaj koji se lažno kune da bi prodao svoju robu...” Ovaj prijevod, kojeg smo naveli daje nam približno značenje hadtsa. Značenja na drugom jeziku reduciraju se na samo jednu dimenziju. Uz pomoć njih se traže činjenice, ali ta značenja nisu direktno same činjenice. Čak i oni koji traže Kuran u njegovom prijevodu uveliko griješe i idu putem koji vodi laži. Jer Kur’an je nadnaravan (mudžiza) u onom obliku kako je objavljen od Allaha. Kada ga prinesete samo sa prijevodom, liči na nešto čija ja koža oderana. Zbog toga, temelj su originalne riječi Ku'rana i hadisa. Na osnovu toga želimo se malo zadržati na riječima hadi-sa kojeg smo spomenuli i poraditi na tome da približimo razumu ono što se želi kazati. Zapravo, sve ono što možemo učiniti jeste da se okrećemo oko te svijetle fontane. To je jedno putovanje pameću i razumom, dok su naše dove i molitve uspjeh u duhovnom putovanju, kojeg nam daje Uzvišeni Gospodar. Selasetun, odnosno “tri” je ostavljeno u općem značenju. Ako želite, za ovo možete da kažete da se radi o muškom ili ženskom rodu, ili da se radi o skupinama. I opet, za ove tri osobe ili tri grupe možete kazati da se cilja na učenjake ili na neznalice. Glavna tema koja se ovdje spominje i koju treba razmatrati prije nego njihove ličnosti jesu njihova svojstva, zbog čega to u hadisu nije ograničeno. Selasetun je neodređena imenica. Tenvin, tj. un, koji se nalazi na kraju, izraz je neodređenosti, što znači da su to neodređeni i nepoznati ljudi. Oni su toliko neodređeni ljudi da nemaju ličnosti koja bi ih učinila karakterističnim. Oni su grubi ljudi i niskog su morala. Toliko su niskog morala i tako prezreni da ne zaslužuju da im se da neka vrijednost. Isto kao što ih Uzvišeni Gospodar neće pogledati niti će sa njima pričati, isto tako i vi ne treba da se interesujete za njih niti da pričate sa njima, niti da smatrate da je uopće važno da ih poznajete. Oni su izgubili svojim srcima, a ne svojim oblicima... Njihova svijest je ostala pod njihovim tijelom te su tako pogaženi. Ka visokim i veličanstvenim mjestima oni u sebi nemaju ni koliko trun sposobnosti. Oni se valjaju u blatu niskosti i odatle ne izlaze... Odmah nakon ove riječi “tri” spominju se tri glagola koji ukazuju na prošireno i buduće vrijeme. Ova tri glagola za ove tri vrste ljudi crtaju tamni prizor. Čim čovjek izgovori ovo “tri”, odmah kao da uzjaše njegova leđa i kao da počinje posmatrati tmurni kraj ove tri vrste ljudi. Tri uskraćenosti. 1. Uskraćenost govora. Prvi glagol koji se koristi na početku rečenice (la jukelli-mullahu) jeste sadašnje vrijeme. A glagol u sadašnjem vremenu ukazuje i na prošireno sadašnje i na buduće vrijeme. Onaj kome je nekada podaren cvijet govora i kome je Allah dao umijeće da mu bude sagovornik, Allah neće sa njim pričati. Nesreća počinje ovom prvom rečenicom. Iako se u suri Rahman spominje da je Allah čovjeku dao govor kao nimet (blagodat), Allah, dželle šanuhu, sada sa takvim čovjekom neće da razgovara. Međutim, govor čovjeka je dokaz da je Uzvišeni Gospodar Onaj koji govori. Čovjek koji govori i koji je dokaz Njegovoga govora pao je u jedno takvo stanje da Allah, dželle šanuhu, neće da ga prihvati kao sagovornika i neće da priča sa njim. Da li ima veće patnje od neslušanja čovjekovoga govora onoga dana kada je čovjeku govor najpotrebniji i kada je ovisan o govoru da bi iskazao svoje bolove? On toga dana traži pomoć i nalazi se u velikim brigama, ali Jedini koji mu može pomoći toga dananeće baš nimalo da ga sasluša. Kur’an-i kerim, objašnjavajući ovaj prizor, kaže: Ostanite u njoj prezreni i ništa Mi ne govorite! - reći će On. Jer mjesto gdje ste mogli pričati bio je dunjaluk... Tamo ste trebali pričati i dostići nivo uns billah, tj. bliskosti sa Allahom. Dok ste bili na dunjaluku, Uzvišenom Gospodaru niste bili enisi, tj. bliski. A ni danas On neće biti vaš enis (veoma blizak). 2. Uskraćenost Allahovog pogleda. A drugi prizor je: Allah ih neće pogledati. Na danu kada će im biti najpotrebniji pogled milosti, Uzvišeni Gospodar ih apsolutno neće milostivo pogledati, dok će neka lica biti svijetla od radosti, neka će biti tužna i namrštena. Bez imalo sumnje, ova druga grupa lica su ona koja Uzvišeni Gospodar neće pogledati Svojim milostivim pogledom.

Kako je strašno i koliko je žalosno stanje ovih ljudi koji neće biti ni pogledani, dok će drugi biti prozivani po imenima i dok će ostali biti spašeni nekim drugim povodom! Koliko je poučan za sve one koji su čuli slučaj vezan za Ka’ba ibn Malika, radijallahu 'anh, koga je nakratko na ovaj način kaznio Allahov Poslanik tako što nije dozvolio da se sa njim priča pedeset dana, a ove o kojima je riječ čeka takav vječni kraj. Aman, Allahu! Ni Džehennem nije ovoliko strašan kao ovo! Kako je bolna patnja i strašan završetak da Jedan Gospodar čija je milost beskrajna ne pogleda čovjeka ni na tren! Šta možemo reći? Ljudi će naći nadoknadu za sve ono što su radili. Oni koji su radili dobro, susrest će se sa dobrom, a oni koji su činili zlo, susrest će se sa zlom. 3. Uskraćenost čišćenja od grijeha. Treće stanje je: Allah ih neće očistiti od grijeha (Ve la juzekkihim). Ljudi se trebaju ovdje očistiti da bi na drugi svijet otišli čisti. Proces čišćenja se vrši na ovome svijetu, dok na Ahiretu čovjeka čisti samo Džehennem. Zbog toga ih Uzvišeni Gospodar neće očistiti. Ljudi imaju samo jednu priliku da polože ispit. Onaj koji iskoristi tu priliku - on je dobitnik, a onaj ko je propusti - on je gubitnik. Nema treće mogućnosti. Onaj jadnik, čije i srce, i savjest, i duša, i osjećanja - svi, dakle, darovi kojima ga je Allah bio obasuo, budu inficirani i ranjavi poput tijela vjerovjesnika Ejjuba, na Sudnjem danu će pogledati u svoje bijedno stanje i zapitati se: Da li bih se, nekako, mogao očistiti?! Tako će mu, za trenutak, bljesnuti nada, no Allah ove tri vrste ljudi tada neće očistiti od grijeha. Završetak: bolna patnja. I završetak je: I za njih je patnja golema (Ve lehum 'azabzn elim). Kada budu zakoračili samo još jedan korak naprijed, ispred njih će se pojaviti strašna patnja. To je takva patnja koja sagorijeva dušu i stiže do srži čovjeka. Oni će sebe naći u kandžama i vrtlogu jedne takve patnje... Ko su te tri grupe ljudi koje čeka ovakav kraj? Ko su oni s kojima Allah neće pričati, neće pogledati u njihova lica niti će ih očistiti od grijeha? I ko su oni kojima je pripremljena tako bolna patnja? Kod čovjeka koji pročita ovaj hadis do ovog dijela probudi se izvanredna znatiželja... Potom napregne svo svoje biće da bi saznao ko su ove tri skupine. U nastavku Allahov Poslanik kaže: “onaj koji ide a ogrtač mu se vuče po zemlji”. Ova riječ aludira na oholost i hvalisanje. U historiji Rimljana i Grka možete vidjeti slike ljudi čije se haljine vuku po zemlji. I u filmovima koji su snimljeni o njima isto se može otvoreno vidjeti. Međutim, ovdje nije temelj svega toga povlačenje po zemlji haljina i ogrtača, već činjenica da je to znak oholosti i hvalisanja koji se ovdje prikazuje kao simbol toga. Zapravo, u hadisu se i cilja na isto. Oholost. U mnogim ijetima i hadisima na različitim mjestima je obrađeno koliko je oholost loša bolest i kakve sve negativne posljedice prouzrokuje. Naprimjer, u jednom hadisu Vjerovjesnik kaže: “Čovjek koji u svome srcu ima koliko trun oholosti neće ući u Džennet.” Jer onome u čijem se srcu nalazi koliko trun oholosti Allah, dželle šanuhu, zatvorio je puteve Upute. Uzvišeni Gospodar u Svome Kur’anu kaže: Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav god dokaz oni vide neće ga vjerovati; ako vide pravi put - neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu - kao put će je prihvatiti. To zato što će dokaze Naše poricati i što će prema njima ravnodušni biti. Oholost je zavjesa koja zasljepljuje pravilno viđenje. Savjest koja u sebi sadrži oholost ne može vidjeti mu'džize (nadnaravnosti) koje su u vasioni ispisane u stranicama i koje niti može doseći niti shvatiti. Jer kada oslijepi basiret (duhovno viđenje i shvatanje), onda ni fizički vid ništa ne koristi. Istinska veličina pripada samo Allahu. Kako bi se ta istina, koja se dnevno pet puta obznanjuje sa munara, mogla pripisati nekom drugom osim Njemu? U jednom hadis-i kudsiju Uzvišeni Gospodar kaže: “Uzvišenost je Moja odjeća, a veličina Moj ogrtač! Bacit ću u vatru onoga ko se u bilo kojem od toga dvoje bude Meni oponirao. Kibrija je uzvišenost, koja je svojstvo Uzvišenoga Gospodara. Ono što za čovjeka znači unutrašnja i vanjska odjeća, isto to je uzvišenost i veličina, čija je kakvoća nama nepoznata, za Uzvišenoga Gospodara. Ko bude radio na tome da ova dva svojstva dijeli sa Uzvišenim Gospodarom, u pravom smislu će ih Allah podijeliti tako što će ga baciti u Džehennem.

U oholom srcu iman ne može da zavlada. Drugim riječima, u srce gdje je zavladalo nešto drugo osim Allaha ne može se nastaniti iman (vjerovanje u Allaha). Isto je takvo stanje i za onoga čija djela i ponašanje simboliziraju oholost. U hadisu se takav čovjek spominje kao “onaj koji ide, a ogrtač mu se vuče po zemlji”. Hvalisati se. Drugi čovjek ili druga vrsta ljudi je mennan, tj. onaj koji se hvališe. Takvom je Allah, dželle šanuhu, dao imetak da bi se njime kao nimetom okoristio sam, a i da bi drugima udjeljivao zbog čega bi ga Uzvišeni Gospodar za to nagradio za jedan sa hiljadom. Međutim, ovakav čovjek uopće nije iz zavičaja odakle su takvi... Iako ne udjeljuje, ako nekada udijeli on to izbriše tako što nabija na nos onome kome je nešto dao. A nije svjestan da su i on i njegov imetak vlasništvo Allaha. Iako je njegova jedina dužnost u tome da imetak Uzvišenoga Gospodara podijeli, on je zamislio da je on pravi vlasnik i zavolio je da ucjenjuje. A kako je to velik gaflet (nemarnost) i strašan gubitak! Taj imetak mu je dao Allah, dželle šanuhu, ali u tome imetku je i pravo drugih. Međutim, taj čovjek škrtari, a kada udijeli, potcjenjuje. Kur‘an-i kerim nam kaže da je bolje ne udijeliti i lijepo se udaljiti nego udijeliti sadaku koju prati vrijeđanje: Lijepa riječ i izvinjenje vrjedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje... Mennan, tj. onaj koji se hvališe u isto vrijeme je i škrtica. A poznato je da škrtarenje čovjeka udaljava od Allaha, Dženneta i drugih ljudi... Udaljava ga od njih, a približava ga Džehennemu. Vjerovjesnik je u jednom hadisu o škrtici kazao sljedeće: “Škrtica je daleko od Allaha..., daleko od Dženneta..., daleko od ljudi, a blizu Džehennema!” Kazna je recipročna djelu. U hadisu sa aspekta pravila belagata (stilistike) arapskoga jezika postoji leff-u nešr-i muretteb, odnosno, izraz ve la jenzuru ilejhim (i neće ih pogledati) odnosi se na mennana, tj. onoga koji se hvališe. Jer se oba izraza nalaze na sredini, dok se prvi i posljednji odnose jedan na drugog. Kada je situacija takva, onda možemo izvući sljedeću pouku iz ovog hadisa: Isto kao što mennan, dok je bio na ovome svijetu, nije gledao na ljude pogledom milosti i nisu ga interesovali, a ono što bi ponekad udijelio je izbrisao tako što se hvalisao, isto tako na drugome svijetu će se susresti sa kaznom koja će biti prema njegovim djelima i Uzvišeni Gospodar će se prema njemu na isti način ophoditi. Oni koji hode oholo i vuku svoje ogrtače i koji neće da se spuste na nivo drugih da bi pričali sa njima, neka znaju da na drugome svijetu Uzvišeni Gospodar neće razgovarati sa njima! Treba da znaju to i ne treba da idu putevima koji vode ka takvoj kazni. Čak u normalnim uvjetima nije ispravno zakleti se, a kamoli za laž ili samo za neku ovosvjetsku korist ili, pak, opustiti se i zakleti se samo radi konkurencije da bi se prodala neka stvar. A to je treći prizor koji odvodi čovjeka ka mračnom završetku na koji nam ukazuje prijetnja: ve la juzekkihim, tj. “neće ih očistiti od grijeha.“ Treća grupa ljudi je opisana riječima: ve’l-munfiku sil'atehu bi'l-halifi’l-kazibi, tj. “onaj koji se lažno kune da bi prodao svoju robu”. Kao što smo već kazali, ovakvi ljudi računaju na zaradu tako što će lagati tokom trgovine i vjeruju da će prevariti narod tako što će se lažno zaklinjati. Da, to je ta treća vrsta ljudi koja zaslužuje patnju. Pogledajte kako su pune značenja riječi Allahovoga Poslanika i recite ovako: Sadeka Resulullah (Istinu je rekao Allahov Poslanik). Naš je dug da nakon svakog hadisa kažemo tako, i njegova svaka riječ treba da nas navede da kažemo: Muhanimedun resulullah (Muhammed je Allahov poslanik). 13. Iskušenje jezika i čestitost. U jednom hadisu koga bilježi Imam Buhari u svom Sahihu Allahov Poslanik je kazao: “Ko mi bude garantovao (da će čuvati od grijeha) ono što mu je između dvije vilice i ono što mu je među dvije noge, ja mu garantujem Džennet.” Ovo je kazao Allahov Poslanik. On najbolje zna šta jedan čovjek može, a šta ne može garantovati. Ako kaže da garantuje Džennet, to znači da će apsolutno tako biti. Zapravo, poznati ashab Osman ibn Maz’un, radijallahu 'anh, čovjek koga je volio kao rođenog brata, kada je preselio, njegova supruga za njega je rekla: “Postao si džennetska ptica i otišao”. U vezi sa tim Allahov Poslanik je rekao: “Iako sam Allahov Poslanik, ja ne znam, a otkud tiznaš da će on biti stanovnik Dženneta?”

Znači, kada Allahov Poslanik garantuje Džennet čovjeku koji bude dao riječ da će čuvati od grijeha ono što mu je između vilica i između nogu, to ne govori po svome hiru i volji. On daje tu garanciju na osnovu nečega što mu je kazao Uzvišeni Gospodar. Zapravo, on nikada nije prenosio riječi od Uzvišenoga Gospodara prema svome hiru i prema svome nahođenju. Od jednog takvog pada i gubitka on je uvijek bio daleko i bio je čist od toga. Ako je tako, onda je ono što on kaže samo istina i činjenice. Ono što je on obećao apsolutno će se obistiniti kada dođe za to vrijeme. Ako ti možeš da čuvaš ono što je između tvojih vilica i ono što je između tvojih nogu, i tako časno provedeš svoj život, bez imalo sumnje kažem: Ako bi te na drugom svijetu uzeli meleci kazne (zebanije) za ruke i krenuli te voditi prema Džehennemu, koliko imaš snage izglasa možeš vikati da je tvoj zastupnik koji ti je dao garanciju za Džennet Allahov Poslanik. Na ovaj tvoj glas i poziv pristići će ti kao pomoć šefa'at (zalaganje) i kefalet (garancija) hazreti Muhammeda Mustafe, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Govor je jedan nimet (blagodat). U suštini, usta čovjekova su izraz blagodati govora, i to važan sastavni dio tijela čija se dragocjenost i vrijednost ne mogu izmjeriti. Ali, kada se jedan ovako blagoslovljen organ upotrijebi u loše svrhe, onda se preokreće u najštetnije sredstvo koje čovjeka vodi u propast i nesreću i koje će ga uništiti. Usta su ta kojima čovjek veliča i slavi Uzvišenoga Gospodara. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla se radi ustima. Čovjek svojim ustima uči i čita Kur’an-i kerim, koji je knjiga svemira i njen iskonski prijevod, zatim ajete i dokaze i svojim ustima ih isto tako objašnjava drugima. Ponekad uvodi u iman nekoga ko ne vjeruje posredstvom izraza i govora. Na taj način čovjek je učinio djelo koje je bolje od svega nad čime se rađa i zalazi Sunce. I čovjek se svojim ustima uzdiže do a'la-i illijjina, tj. najvišeg stepena, i zavlada na vrhu iskrenosti. Međutim, ta ista usta mogu pripremiti čovjeku nesreću. Usta su sredstvo svoga nevjerništva i negiranja vjere. Oni koji punim ustima psuju Allaha i Njegovog veličanstvenog Vjero vjesnika, taj odvratni grijeh čine svojim ustima. Laž, ogovaranje i kleveta se uvijek čine ustima, i čovjek posredstvom svojih usta upada u Musejleminu jamu laži. Evo ovako Allahov Poslanik izgovara samo jednu riječ i privlači pažnju na jedan organ. Samo u ovoj riječi se nalazi još stotine istina koje nisu obznanjene i sve ono na što smo mi ukratko ukazali. On nam ovim kaže: “Upotrijebite svoj jezik u krugu dozvoljenog, a ja ću vam dati riječ za Džennet!” Ovo ne znači: Zatvorite usta i sjednite u jedan ćošak, već znači “Upotrijebite ih u krugu dozvoljenog!” Edeb u govoru. Allahov Poslanik ne spominje naziv stidnog organa. Umjesto toga, koristi izraz “između dvije noge”. Ovo je izraz njegovog veličanstvenog edeba (lijepog ponašanja). Zapravo, uvijek kada nam se on obraća želeći da nam kaže čak i nešto veoma prirodno i normalno, to čini na sebi specifičan način dubokim edebom tako da čak ono što za neke od nas izgleda najmrže, odjednom dobiju lijep izgled u očima čovjeka. On je čovjek koji je moralom, karakterom, ličnošću i prirodom programiran za ljepote. Eto vidi, kada hoće da spomene organ koji je sramota izgovoriti među ljudima, Allahov Poslanik na sebi specifičan lijep način aludira na ovaj organ koristeći izraz “između dvije noge”. Šta da kažem osim: “Onaj ko je privržen ljepoti i sam je lijep.“ Između nogu. Veoma je bitno ono što je između nogu. Zabranjena voćka koja je uzrok izlaska iz Dženneta hazreti Ademu pred njim se pojavila u toj dimenziji. Trenutno duga analiza tog ajeta je izvan naše teme, zbog čega se toga neću doticati, ali da bih privukao pažnju na važnost onoga što je između dvije noge, prijeći ću samo ukazujući na ovoliko. Isto kao što je nastavak ljudskih generacija moguć posredstvom ovog puta, također je i uništenje generacija moguće tim putem uz pomoć bluda i nemorala. Jer njegovom zloupotrebom pomiješat će se porijekla i urušit će se sve ono što je obavezno štititi zakonom.Ko je čiji otac? Ko će kome ostaviti nasljedstvo i ko će od koga tražiti pravo? Kako će se sačuvati porodica i kako će opstati jedan narod? Sva ova i njima slična pitanja su vezana samo za čestitost onoga što je između nogu. Čestiti ljudi i skupine kojima oni pripadaju sačuvat će svoju unutrašnju strukturu do Sudnjega dana, dok pojedinci i narodi koji su sebe zaglibili u blud i nemoral svoje postojanje ne mogu prenijeti ni jedno koljeno naprijed.

U suštini, kao što je slučaj i kod svake teme, tako je i ovdje krug halala prostran i dovoljan za uživanje. Uopće nema potrebe da se ulazi u haram. I ta strast koja postoji kod ljudi na najljepši način može da se zadovolji u krugu halala. Zbog toga Allahov Poslanik kaže: “Ženite se i razmnožavajte jer ja ću se ponositi vašom brojnošću nad drugim skupinama.” Jer će se Allahov Poslanik naspram drugih ummeta (skupina) ponositi svojim ummetom (skupinom svojih sljedbenika). On će imati toliko mnogo sljedbenika da će ostale skupine ostati u njihovoj sjenci. Ovoliko veliko razmnožavanje Ummeta je vezano za ono što je između nogu. Svakako, do ovog rezultata se dolazi samo na ovaj način. I oni čije je porijeklo nepoznato i oni čije je porijeklo iznad svih porijekla čisto uvijek će se tim putem pojavljivati. I taj organ je za obje suprotnosti otvorena rodna njiva. Čovjekovo traženje dozvoljenog puta u ovoj oblasti donosi mu sevap, nagradu koja je u vidu vadžiba (obaveznog). Kada je Allahov Poslanik to kazao svojim ashabima, oni su ga sa čuđenjem upitali kako je to moguće. Allahov Poslanik je sa osmijehom odgovorio: “Da nije na dozvoljen način, da li bi bio odgovoran za nedozvoljen način?” A ostavljanje harama je obavezno. Ako je tako, onda intimni odnos na halal način čovjeku donosi sevap vadžiba. Treba znati - iako se na prvi pogled ljudi stide govoriti o ovoj temi - da je to put kojim su došli i prolazili i sami vjerovjesnici. Da nije jedan ovakav osjećaj podaren hazreti Ademu, kako bi se pojavio na ovaj svijet Ponos vasione, hazreti Muhammed, 'alejhi's-selam? Znači, prava svrha i istinski povod one zabranjene voćke je davanje našeg Poslanika kao ploda... Od jednog vatrenog predavača sam čuo ovu rečenicu: “Da je hazreti Adem znao vezu između pružanja ruke ka zabranjenoj voćki i dolaska hazreti Muhammeda, 'alejhi's-selama, na ovaj svijet, ne samo da bi pružio ruku već bi to stablo pojeo zajedno sa korijenom.” Vertikalna dimenzija dobročinstva (amudi velayet). Ovdje ću vas zamoliti da obratite pažnju na sljedeću veoma bitnu stvar: Allahov Poslanik obećava Džennet onome ko mu bude garantovao da će čuvati od grijeha ono što je između usana i ono što je između nogu.Oni velikani koji su obradovani Džennetom i njihova stanja su nama poznata. Znači, osim njih, oni koji budu došli do nekog stepena i koji budu stekli bliskost Gospodaru, u isto vrijeme dobivaju jedno takvo dostignuće (tj. bit će džennetlije). Ovo dostignuće se postiže izvršavanjem obaveze da se čuva ono što je između usana i nogu. A to je moguće, jer, kada strasti obuzmu svo tijelo i u trenutku kada egoizam osvoji dušu, pa čak kada popusti volja i kada dođe u situaciju da je otvorena svakoj vrsti nemorala, čovjekovo pokretanje i djelovanje u ime Gospodara Allaha toliko je bitno da može biti uzrok čovjekovom vertikalnom stizanju do vrha, i onaj koji to uspije sigurno je ušao pod garanciju Allahovog Poslanika i može odletjeti u Džennete. Da, uporno tvrdim: onaj koji može staviti uzdu na nagone svojih strasti, koji svaku vrstu nemorala, kada su za to vrata otvorena, može spriječiti i zaštititi se od grijeha i koji se pred grijehom opire strpljenjem, pa se čak bez prestanka riječima bori protiv takvih slabosti, u jednom trenutku može postići one vrijednosti koje neko drugi godinama postiže kao vođa na čelu nekog tarikata. Ponovo mogu kazati: One vrijednosti koje će neko drugi postići klanjajući svake noći po hiljadu rekjata namaza, on će još više u jednom trenutku postići. Pored toga što će to postići, on će stići do tačke dobrog roba (evlije), i to vertikalnom linijom. Nemoj da se pomisli da ovim omalovažavamo dobrovoljne (nafile) namaze i nafile posta. I to su bitni faktori približavanja Gospodaru, i uvijek će tako ostati. Mi smo samo htjeli da podsjetimo na jedan drugi uzrok koji će čovjeka uzdignuti do savršenosti. Zamolimo Uzvišenoga Gospodara da nam kao ljudima podari snagu i strpljivost te da nas obdari temeljima uzdignuća ka “vrhu ljudskog savršenstva”, ali i neka nas sačuva od svih vrsta zloupotrebe! Veoma je važno da čovjek, sa svojom prirodom koja je otvorena za opasnosti, sačuva svoju liniju kretanja na terenu koji je otvoren za opasnosti. Da, na osnovu pravila bi-hasebi’l-magremi’l-magnemu: “uzdignuće je veliko koliko i trud”, ili: “plijen je onoliki kolika je opasnost”. Onoliko koliko ćete učiniti dobrih poslova na terenu opasnosti, i onoliko koliko uzmete odgovornosti na ivici strmine, toliko će biti i nagrađeni vaši uspjesi.

Da još malo proširimo ovu temu. Primjera radi, Allah je u vaš karakter stavio neke štetne elemente, kao što su srdžba, mržnja i strasti. Međutim, nijedno od ovih svojstava nikada ne vladaju vama samima. Suprotno tome, vi ste ih uvijek vašom izvanrednom voljom držali pod svojom kontrolom. Uzeli ste ih pod svoju kontrolu i živjeli kao ljudi volje i duše. Obavljali ste sve farzove i sunnete. Pratili ste stepen života vaše duše. Niste se spotakli na užitke koji odvlače ka džehennemskom putu, i radili ste na tome da sačuvate svoju pobožnost izlažući se teškoćama koje vode džennetskom putu, i odjednom ćete vidjeti da dijelite isti ambijent sa vjerovjesnicima, istinoljubivima i šehidima. Mislim da u vremenu prije Sudnjeg dana, u hiljadu i jednoj smutnji, leži ta tajna iza toga zašto hazreti Muhammed Mustafa, sallallahu 'alejhi ve sellem, sa savršenim ljepotama gleda na ovaj drugi džemat preporoda, koji radi na tome da iziđe u susret svojoj jasnoj vjeri. Naspram činjenice da čaršija i grad privlače ljude k sebi poput džehennemske rupe, oni koji čuvaju sebe, koji se opiru grijesima i koji su, stežući zube, uporni, mogu se zaista ubrojati odmah pored ashaba. Ashabi su drugovi Allahovog Poslanika, a ovi su njegova braća. Jer on je, za ove ljude koji će se poslije njega pojaviti nakon nekoliko stoljeća, u svome periodu izrazio želju za susretom, kao da je kazao: “Selam mojoj braći!” Da, poreci svih stoljeća, Allahov Poslanik kao da se naročito obraća današnjem čovjeku govoreći mu: “Ko bude dao riječ da će štititi od grijeha svoja usta i ono što mu je između nogu, garantujem mu Džennet!” Ova riječ je tako kazana ljudima da su oni izvanredno postali željni i voljni Dženneta i neograničeno su zavoljeli susret sa Allahom i Njegovim Poslanikom. I oni se ponašaju sukladno ovoj izjavi Allahovoga Poslanika, koja je puna radosnih vijesti, i trude se, inšallah, da se drže toga puta. Allahov Poslanik najjasnijim izrazom na ovaj način ukazuje na puteve koji vode Džennetu i ovim veoma kratkim govorom odslikava prizor najidealnijeg pojedinca i društva. Jednu ovako dugu istinu zbiti u ovoliko jasan i kratak govor - čime se drugim može objasniti osim činjenicom da je Poslanik vlasnik najveće oštroumnosti? Da, samo je on Sultan govora i samo se za njegove riječi kaže da su dževamiu'l-kelim. 14. Djela koja brišu grijehe i povećavaju stepene. U drugom hadisu koga prenosi Muslim, Allahov Poslanik je rekao: “Hoćete li da vam ukazem na jednu (važnu) stvar kojom će vam Allah izbrisati grijehe i čime će vas uzdići na više deredže (stepene)?” Ashabi odgovoriše: “Da, hoćemo, Allahov Poslaniče.” On im reče sljedeće: “Uzeti potpuni abdest, bez imalo manjka, u otežanim uvjetima, koračati mnogo (od kuće) do džamije i nakon jednog namaza čekati drugi namaz, a to je bdijenje (na Allahovome Putu), a to je bdijenje, a to je bdijenje!” Da sada još jednom, onoliko koliko smo u mogućnosti, pogledamo ovaj niz riječi, koje kao da su od dragocjenog kamena krizolita. Najprije, Allahov Poslanik riječju ela (na početku svoga govora) upozorava i opominje svoje sagovornike. Jer teme koje će u nastavku hadisa biti objašnjene zahtijevaju posebnu pažnju. Zapravo, njihovo izvršavanje je moguće samo uz pažnju i opreznost. U nekim stvarima čovjek može biti uspješan ukoliko spava. Naprimjer, ako neki čovjek zbog toga što spava ne čini blud ili ne ogovara, u najmanju ruku, sačuvao se od takvoga grijeha. Međutim, ono o čemu mi želimo ovdje govoriti jesu djela koja direktno zahtijevaju opreznost i koja mogu uspješno izvršavati samo oni koji su oprezni. Zbog toga je na početku govora stavljena arapska postpozicija upozorenja ela. I riječ hata (grijeh, greška) jedna je od riječi u ovom hadisu koja privlači pažnju. Svaki čovjek griješi. Čak se smatra da je čovjek koji kaže da nema grešaka počinio najveću grešku. Ne griješiti je svojstveno samo vjerovjesnicima. Svako griješi, a najbolji od onih koji griješe su oni koji se pokaju. Ovdje Allahov Poslanik želi kazati čovjeku koji je krenuo ka džehennemskoj jami lijek kako da se spasi od grijeha. Nije dovoljno samo se spasiti od grijeha, već je veoma bitno i da se čovjek, stepen po stepen, duhovno uzdiže i postiže rezultate. U suštini, brisanje jednoga grijeha je za toga čovjeka uzdizanje na viši nivo. I ostalim djelima koja će činiti on će doći do različitih duhovnih dubina. Na taj način čovjek će, zbog takvih djela na relaciji negativno-pozitivno, ući u krug sačinjen od svjetlosti i redovno će letjeti ka beskraju. Mislim da to znači: zaplivati u okean Božanskog znanja.

Prvo od tih djela je uzimanje abdesta u najtežim uvjetima, ali taj abdest treba da bude bez grešaka i bez manjaka. Po snijegu, u zimi, na hladnoći ili u trenucima kada je ponekada voda hladna da ne može da se uzme abdest. Drugo djelo je provesti život na putu ka džamiji. Jedan takav život će se jednog dana, poput sjemena bačenog u zemlju, na drugom svijetu pojaviti kao stablo koje će dati džennetski plod. Ići u daleke džamije i nogama se uvijek kretati ka džamiji je ovo drugo djelo. Cilj: namaz. Treće djelo je željno čekati namaz nakon klanjanog namaza, a to je ono stanje koje je opisano u drugom hadisu kao vezanje srca za džamiju.Namaz je odmaranje duše i pročišćavanje savjesti. Svako ima prema nečemu neku slabu tačku i strast. Strast Allahovoga Poslanika, tj. njegova jaka želja i volja bila je prema namazu. Zbog toga se svaki put obraćao Bilalu riječima: Erihna ja Bilal, odnosno: “Odmori nas, Bilale!” (Poiij našu unutrašnju stranu vodom!) A na drugome mjestu je ukazao na ovu činjenicu riječima: “Namaz je postao svjetlo mojih očiju (moja radost)”. Mislim da je onu želju i osjećaj koje ćemo čuti prilikom ulaska u Džennet Allahov Poslanik osjećao prilikom stupanja u svaki namaz, zbog čega je i čekao drugi namaz sa tolikom željom nakon svakog prethodnog namaza. U hadisu se objašnjavaju tri stvari, ali, ako se pažljivo pogleda, odmah će se shvatiti da se sve tri te stvari odnose na namaz. Namaz je u životu čovjeka bitan faktor, čiji vrh dotiče Mi'radž i koji na najljepši način čovjeka upozorava i opominje na istine njegova bića, zbog čega se i smatra mi radžom vjernika. Namaz je temelj vjere i on pokreće lađu vjere. Kada nema namaza, nemoguće je da vjera dugo živi. Pored toga što je namaz direktno upozorenje, isto tako ga treba izvršavati kao jednog upozoritelja. Čovjek treba obavljati svoj namaz tako što će svoje srce i osjećaje očistiti od svih drugih zauzetosti. Zbog toga, u situaciji kada čovjeku naiđe prirodna nužda, nije prihvatljivo da stane na namaz. Da, čovjek ne treba da stupi u namaz dok su mu misli zauzete takvim stvarima jer u tom trenutku je čovjeku glava zauzeta sa dvije stvari, i u takvim i sličnim situacijama uglavnom se propuste veoma bitne stvari. Pored toga, stati na namaz u jednom takvom stanju je nepoštovanje namaza. Jer namaz nije toliko prosto djelo da se može izvršiti koliko radi reda. Namaz ne postoji da bi se odmah izašlo iz njega, već da bismo se u njemu prosvijetlili. Priprema za namaz. S druge strane, sve prethodne pripreme, da bismo smirenog srca klanjali namaz, donose čovjeku sevap isto kao sam namaz. Zbog toga se najprije izbacuje sve ono što je neophodno da se izbaci i stupa se u ibadet samo sa osjećajem robovanja Gospodaru te se tako staje na namaz lišen svih utjecaja koji bi ga mogli sprječavati i odvlačiti pažnju na drugu stranu. Na taj način, svaki prijeđeni nivo sve do stupanja u namaz tome čovjeku opet donosi sevap. Jer je njegova namjera (nijjet) da skrušeno obavi namaz, a namjera vjernika bolja je od njegovog djela. Treba razmisliti; dok drugi jednu običnu nuždu obavljaju samo da bi obavili nuždu, vjerniku čak i izlazak radi nužde donosi sevap. Da, njegovo vršenje i velike i male nužde - sve je sevap. U suštini, obavljanje nužde i uzimanje abdesta su djela koja su radi duhovne pripreme čovjeka za namaz veoma bitna. Rezultat se neće promijeniti bilo da se radi o promjeni toka elektriciteta u tijelu tokom pranja abdeskih organa ili zbog kojeg drugog objašnjenja. U suštini, vjernik, dok uzima abdest, ne razmišlja o ovim i sličnim mudrostima. On razmišlja samo o onome radi čega uzima abdest. Na prvome mjestu od onoga o čemu razmišlja nalazi se namaz. Priprema za abdest je prvo, a sam abdest drugo upozorenje. Nakon toga se uči ezan, koji po treći put upozorava čovjeka na namaz. U suštini, dok uči poznate dove prilikom uzimanja abdesta i nakon toga, a zatim dok pije vode, vjernik se u svemu tome nalazi u metafizičkom svijetu. Nakon toga, tome se, kao sunnet, doda još dva rekjata nafile-namaza i na taj način čovjek dode u potpuno spremno stanje za farz namaz. Da, u krugu priprema za namaz sve nas podsjeća na namaz. Na samom početku, duhovni glas koji se uzdiže sa munara maksimalno povećava naše duhovne tenzije i mi tako počinjemo u svojoj savjesti osjećati veličinu Allaha. Da bismo stigli u džamiju ka kojoj smo krenuli, učestimo svoje korake i na taj način kao da se odazivamo na poziv koji dolazi s ezanom s one strane ovog svijeta. Kada se počne stišavati i privoditi kraju glas koji uči ezan, i mi kao da se svojom sviješću i dušom stišavamo.

Nakon toga, ulazimo u džamiju i klanjamo nafile-namaz, a ovo u jednom pogledu za nas biva udaranje na kapiju farza. I kao da želimo našem Gospodaru svojim nafilama kazati ovako: Moj Allahu, želim se uvijek k Tebi okrećati, da bih kod Tebe našao ono što tražim, da bih Tebe vidio, da bih Tebe čuo, i da bih Te uvijek osjećao. Jer gledati na drugu stranu izvan Tebe, vidjeti drugo i biti zauzet drugim stvarima je prazna rabota! Ja bježim od praznih stvari, a okrećem se prema Onome ko mi je najhitniji. U nafilama ovoliko navaljivati na vrata i kucati na vratima Istine bitan je uzrok za svjesni pristup farzu, a raditi na postizanju tog stanja bitno je za koncentraciju u farzu. Abdest je odradio svoj utjecaj...; onda je to isto učinio i ezan...; i sa nafilom smo učinili treći korak; i baš u tom trenutku ustaje mujezin čiji je glas dirljiv, i, potpuno iskreno okrenut Allahu, donosi ikamet. Za nas je ovo, u pogledu mobiliziranosti, posljednja kap koja preliva čašu. Iako je ovo posljednja tačka, ipak savjest ne može da se uzbudi i ne može u potpunosti da se okrene prema Allahu, i ako ne jeca “Gdje si, moj mihrabu?” znači da u tome ima nekog manjka. Učeći ikamet, mujezin posljednji put šalje udarac svemu onome što čovjeka može odvratiti od Allaha i rob stupa na namaz sa tim mislima izgovarajući riječi Allahu ekber (Allah je veći od svega), a zatim, idući na ruku (pregibajući se) i padajući na sedždu uvijek ponavlja ove riječi. Na ovaj način, na svakom ruknu (sastvanom dijelu namaza) vjernik oglašava veličinu svoga Gospodara i svoju malenkost: “Gospodaru moj, Ti si velik, a ja sam malehan.” Tako On, Veliki, ostaje sa Svojom veličinom, a malehni čovjek naspram Njega staje u potpunosti svjestan svoga robovanja i činjenice da je sluga, i s tim mislima on se kreće i živi. Ako želite, vi ovo možete nazvati doživljajem postizanja koncentracije u namazu. Čovjek u namazu stiže do Allaha, i to tako stiže do Njega da se, prilikom učenja et-Tehijjata na sjedenju, direktno obraća Uzvišenom Gospodaru i šalje Mu selam koga je hazreti Muhammed Mustafa, sallallahu 'alejhi ve sellem, nazvao prilikom susreta sa Njim na Mi’ridžu. Čišćenje grijeha. U ovom hadis-i šerifu, govoreći o poništavanju grijeha, kaže se: Jemhullahu, odnosno: “Allah će izbrisati grijehe i očistiti ih.” Ovdje mahv ima značenje brisanja nečega. Kada je tako, onda grijeh u prirodi čovjeka postoji u vidu jednog sjemena. Čovjek ovo sjeme ili odgaja da raste ili mu ne dozvoljava da se razvija. Izvršavanjem onoga što je preporučio Allahov Poslanik, Uzvišeni Gospodar će izbrisati te grijehe i preokrenuti intenciju zla u intenciju dobra. U sljedećem ajetu se ukazuje na tu činjenicu: Allah dokida ono sto hoće, a ostavlja ono što hoće; u Njegaje Glavna knjiga. Znači da je greška kao mogućnost neodvojivi dio čovjekove prirode, i za svakog čovjeka je veoma bitna stvar. Kada je već tako, čišćenje i brisanje grešaka je nešto što sigurno interesuje svakoga. Svaki čovjek može pogriješiti, pa čak i svoj život provoditi u zabludama, ali brisanjem ovih grešaka uvijek i za svakoga je moguće doći do visokih stepena. Jedan od tih puteva koji vode ka takvoj sreći je uzimanje abdesta, pored svih poteškoća. Drugi put je redovno hitanje u džamije uz ozbiljnu želju i ljubav, a zatim da srce bude vezano za džamiju i odvojiti se od džamije s namjerom ponovnog dolaska u nju da bi čovjek poslao svjetlost drugim dijelovima svoga života. I treći put je čekanje namaza nakon svakog namaza. Ove stvari, pored toga što brišu i odnose grijehe, ujedno i uzdižu čovjeka stepen po stepen do prijestolja savršenosti. Bdijenje na Allahovome Putu (ribat). Allahov Poslanik je ova djela predstavio kao ribđt. bdijenje na Allahovome Putu, i ovu riječ je ponovio tri puta. Ribat kao izraz, pored toga što se koristi za dolazak materijalnog i duhovnog berićeta, ima i značenje pažnje i opreznosti na tačkama gdje se mogu pojaviti sve vrste iskušenja i zala te: biti vezan za nešto i žrtvovati se. Zapravo, i za vojnika koji stražari na opasnim tačkama i koji je sebe za to žrtvovao kaže se murabit. Množina riječi murabit je murabitun. U jednom periodu pod ovim nazivom bila je i osnovana jedna dinastička država. Nama se naređuje bdijenje koje je u Kur’an-i kerimu spomenuto riječima: O, vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte (da biste bili spremni za džihad) i Allaha se bojte, da biste postigli ono sto želite!

U jednom drugom ajetu se ukazuje na bdijenje sa jednog drugog aspekta riječima: I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj... Ako riječ ribat ima značenje uvakufiti ili žrtvovati nešto, onda čovjek koji u potpunosti uzme lijepo abdest, zatim redovno ide od kuće do džamije ili ide na posao a srce mu je u džamiji, onda znači da je takav čovjek sebe zavjetovao i uvakufio Allahu. Ovim izrazom Allahov Poslanik otvara vrata paronomazije i kao da kaže: U suštini, ribat se kaže za zavjetovanje onih koji su sebe uvakufili da čuvaju granice svoje domovine od neprijatelja. Biti spreman za borbu protiv vanjskih neprijatelja i upozoravati na mjesta odakle se mogu pojaviti je ribat bdijenje na Allahovome Putu. Ali postoji i čovjekova svađa sa neprijateljima zvanim šejtan i strast. I ova kavga je u jednom pogledu veća od ove prve vrste džihada, dok je čovjek odgovoran za izvršavanje obje vrste džihada. Jedan od ovih je mali džihad (džihad-i asgar), a drugi je veliki džihad (džihad-i ekber). Dok se prsa u prsa bori sa neprijateljem, čovjek više puta nema vremena da razmišlja o varljivim strastima, te u toj situaciji je manja vjerovatnoća da ostane pod utjecajem izgleda tena i tijela: čitavo njegovo biće obuzela je misao o džihadu i ona ga u potpunosti odvraća od ostalih djela. Međutim, kada se taj isti čovjek povuče u blagostanje i rahatluk, onda se javlja veća mogućnost da mu dušu obuzmu loše misli. On je obavezan da čuva i štiti svoj duhovni svijet od takvih stvari, i to je jedna vrsta džihada: borbe na Allahovome Putu, i u toj vrsti džihada najvažnije oružje je namaz. Džihad je, prema situaciji, ponekad farz-i kifaje, a ponekad farz-i‘ajn. Između materijalnog džihada i duhovnog džihada u pogledu obaveznosti postoji sličnost. Zbog toga je Allahov Poslanik jednom prilikom vraćajući se sa bojnog polja rekao: “Vraćamo se iz malog džihada u veliki džihad.” Kada je čovjekovo srce vezano za džamiju, odnosno, kada je uvijek sa namazom, kada je čovjek vezan za namaz strastvenim osjećajem, slično shvatanju Vjerovjesnika, kada on postaje ašik namaza, i kada je za njega, tako zaljubljenog, namaz postao “svjetlost očiju” ili radost, onda se on smatra jednakim onome koji na bojnom polju radi islama stražari (na granici). Ako bismo donijeli jedan zaključak u vezi sa mišljenjima vezanim za ovaj hadis, onda možemo kazati sljedeće: Prva dva dijela više su vezana za ponašanje, dok je treće djelo vezano za nijjet (namjeru). Zajedno, sva tri djela, u pogledu osjećaja i misli, uzimaju čovjeka u ogradu i na osnovu naređenja koje je širokogrudno a glasi: Dobra djela zaista poništavaju hrđava čiste ga od prošlih grijeha, a naoružavaju ga ljubavlju prema ibadetu, vezom sa Gospodarem i snagom nijjeta da ratuje sa grijesima koji se mogu ubuduće pojaviti. Prvo djelo: uzeti abdest kada elementi vode i zraka nisu zato odgovarajući, kada se ohlade voda i zrak i kada je zbog nedostatka voda veoma dragocjena da se čak ne može ni potrošiti za abdest (naravno, izuzetak su situacije kada je život u opasnosti), te uzimati abdest s posebnom pažnjom - to su situacije koje, da bi se izvršile, zahtijevaju veoma duboku iskrenost, ozbiljnu želju za sevapom i neograničenu volju za robovanjem Allahu. Ako jedan čovjek, kao izraz iskrenog izvršavanja svega ovoga, može u najtežim okolnostima uzeti abdest, onda je njegova duša izgrađena i znači da je vezan za Uzvišenog Allaha. Zapravo, ovdje sveokupljajući pravac je veza sa Njim. Jer u takvom svijetlom svijetu, iako mrlje, komadić po komadić, pogađaju dušu do njenih dubina, one nisu dugotrajne. Abdest ujedno uravnotežava “elektriku” tijela, tako što čovjek abdestom u velikoj mjeri pobjeđuje stres. Pored toga što smo svjesni da duša pet puta dnevno sebe obnavlja metafizičkom snagom, prijeći ćemo preko toga jer ćemo izići iz okvira teme. Drugo djelo je u nekom značenju mi’radž (duhovno uzdignuće): to su kontinuirana putovanja prema džamijama gdje se osoba duhovno uzdiže i približava svome Gospodaru. Pored toga što je jasno da time tijelo postaje krjepko i da čuva svoju fizičku snagu, duša se uzdiže radostima koje ne može razum shvatiti, a srce se utapa u misli o namazu prije stupanja u namaz, čime se postiže neophodna koncentracija za veoma bitan ibadet koji će značiti potpunu predanost Allahu i stajanje pred Njim.

Na ovom dugom putu koji se prelazi, kao što je rečeno, sa “mnogo koraka”, zalazi se u različita razmišljanja u različitim dimenzijama, a kada se zađe u takva razmišljanja, onda se čovjek mijenja i nakon ovih promjena briše se crna prošlost kajanjem, a molitvama se boji u bijelo. Sve je to takva putanja dobara (upotrebljavam ovaj izraz naspram putanje ili kruga nereda i zala), koja je uzrok dobru i novim dobrima, i onaj koji je sebe dao putovanju tom putanjom, njegova prošlost je emanet vjernosti koja proističe iz govora ajeta: Da bi ti Allah ranije krivice oprostio... a budućnost mu je emanet jakoj zaštiti, koja proističe iz nastavka ovog ajeta: ...i kasnije krivice... Zbog toga, na svakom stajalištu ovog putovanja oči se otvaraju i zatvaraju riječima: Jemhullahu'l-hataja, tj. Allah će vam izbrisati grijehe..., a duše lete radošću riječima: Ve jerfe’u'd-deredžat, tj. (Allah) će vas uzdići na vise deredže (stepene)... Treće djelo je čekanje namaza kao kada zaljubljenik (ašik) čeka sastanak i koristi te blagoslovljene vremenske periode poput „vremenske tablice”, prema kojoj određuje svoj život i svoje aktivnosti. To je takvo shvatanje vremena koje nadmašuje zamisli, i čovjek samo uz pomoć toga može takvom dimenzijom nijjeta (namjere) upotpuniti praznine koje se rađaju iz raspoređenosti djela na određene vremenske periode. Takvo stanje može skrušenost u namazu i bliskost Gospodaru prenijeti i izvan namaza, i sve ovosvjetske zauzetosti povezati sa Allahom, te ih na taj način sve preobratiti u ibadet. Tim povodom, kao i mnogi drugi ibadeti, koji su u svojoj ograničenosti nijjetom (namjerom) postali neograničeni, i namaz koji se obavlja u duhu očekivanja, isto kao tjelesni i duhovni džihad (borba), dobio je zvanje odnosa između čovjeka i Njegovoga Gospodara riječju ribat. Ovo je primjer jedne riječi koja dolazi od Poslanika, veoma kratke, ali duboke, i sa veoma malo izraza, ali sveobuhvatne, izrečene da bi se predočio jedan mali dio iz svijetlog života jednog vjernika, koji se rađa na horizontima abdesta, a namazom uzdiže ka nebesima... Bez odugovlačenja, želim prijeći na njegove sljedeće svijetle riječi. 15. Iznenađenja za dobre robove. U kudsi hadisu koga bilježe Buhari i Muslim Uzvišeni Gospodar kaže: “Ja Sam za svoje dobre robove na drugome svijetu pripremio ono što oko vidjelo nije, što uho nije čulo i što čovjek svojim srcem pomisliti ne može!” U hadisu se govori o iznenađenju. Čovjek će se tamo susresti sa onim što nije očekivao, i to, čak, u onom trenutku kada to nije očekivao. Zaista se u Kur'anu spominju neke džennetske blagodati, ali to su samo njihova imena i zvanja, približna objašnjenja i uzroci za razmišljanje. Inače, dok je čovjek na ovome svijetu, nemoguće je da shvati njihovu suštinu.Ibn Abbas, radijallahu 'anh, tumačeći ajet: ...a bit će im davani samo njima slični... kaže da se u Džennetu nalaze blagodati čija samo imena znamo. Kada okusite njihove okuse, možete kazati: “Ovo liči na to i to”, ali to neće biti isto jer su džennetski nimeti isto kao i sam Džennet, stvoreni paralelno sa činjenicom da je Džennet beskrajan i vječan. Bilo bi naivno tražiti u njemu ovosvjetsku lubenicu, dinju, jabuku, krušku... Džennet je zavičaj iznenađenja! Džennet je onosvjetski trg na kome su izložene sve vrste nimeta, koje će zapanjiti vaše glave, zamagliti vaše poglede, zaprepastiti vas i odvesti u trans da ćete doći u situaciju od čuđenja kao da nećete znati šta radite. Pored toga, jedno od iznenađenja je i gledanje očima u Uzvišenoga Gospodara, čije je posmatranje ljepote samo jednu sekundu bolje i ljepše od hiljadu godina džennetskog života. Sto znači, kada vjernici uđu u Džennet, vidjet će svoga Gospodara! Inače, Uzvišeni Gospodar je daleko od vremena i mjesta, pa makar to mjesto bilo Džennet, a vrijeme džennetsko vrijeme. Da, dobrim robovima je pripremljeno iznenađenje kao što je gledanje u Džemalullah - Allahovu ljepotu. Salih znači onaj koji radi nešto bezmanjka i grešaka, dok se salihat koristi za djela učinjena bez manjkavosti i grešaka. Da li se učinjena djela ubrajaju u salihat ili ne, moguće je znati samo kada se stave u mjerila koja je Allah propisao, odnosno, kako se klanja namaz, kako se posti, kako se daje zekjat, kako se vodi džihad, kako se kontroliše unutarnji svijet, kako se gleda na savjest, kako se pokreće duša, kako jača volja i kako napreduju osjećaji prema mjerilima koja je postavio Allah? Sve ove vrijednosti procjenjuju se i dobivaju važnost prema Allahovim mjerilima vrijednosti.

Tim povodom, preusmjeravanje čovjeka prema Allahovome govoru i usklađivanje te njegov rad na “izvođenju glasova” onako kako će se to svidjeti Uzvišenom Gospodaru smatra se prvim korakom prema salihatu. Da, isto kao kada jedan svirač saza, prije nego što počne svirati, naštima svoj instrument, tako i vi, ako želite izvesti glasove koji će se svidjeti Božijem prijestolju, onda neminovno morate sebe uskladiti i preurediti prema Kur’anu da bi vam se glas lijepo prihvatio čak na “drugoj strani”. U suprotnom, neće vas ni pogledati u lice! Uzvišeni Gospodar je Onaj koji sve čuje i koji sve kJjjpi« On sve vidi i čuje svaki glas. Ali, ako vam glas ne odgovara tome mjestu, onda vas neće slušati. Jednostavno, ni vi nećete moći da se oglasite! U drugom značenju, salihat su učinjena djela koja Sam Uzvišeni Gospodar nadgleda i koja se izvršavaju pažljivo - uzimajući u obzir da ih On gleda. Kada je tako, onda čovjek svako dobro djelo koje čini treba činiti pažljivo. Jer ne zna se koje dobro djelo može biti uzrok spasa jednom čovjeku. Zbog toga Allahov Poslanik kaže: “Boj se Allaha i ne omalovažavaj nijedno dobro djelo!” Pored toga, u hadisu o kojem govorimo kaže se: li ‘ibadije’s-salihin, odnosno “Mojim dobrim robovima”. Znači da su njih dobra djela (salihat) približila Allahu, dovela ih u situaciju da ih Allah zavoli i da oni Njemu budu voljeni. U jednom drugom hadis-i kudsiju stanje onih koje Allah voli opisuje se ovako: “Kada ga (Svoga roba) zavolim, postajem njegovo uho kojim čuje, njegovo oko kojim vidi, njegova ruka kolom dohvaća i njegova noga kojom hoda!” Odnosno, rob se svojim dobrim djelima (salihat) toliko približi Allahu da u potpunosti biva “obojen” Njegovom “bojom”. Nakon toga, on je došao u stanje mejta (mrtvaca) u rukama gassila (onoga koji gasuli, kupa) tako da je Onaj koji ga uvijek okreće kako hoće, desno-lijevo, Uzvišeni Gospodar. Kako je ovo “prisiljavanje” slatko kada Gospodar Svoga roba okreće u pravcu Istine! Uostalom, vjerovatno se ne može govoriti o skretanju s Pravoga Puta takvog čovjeka koji ima Božanski dar. Jer on se drži za tačku koja se može nazvati: “Moji dobri robovi”, i on ulazi među one koji su Njemu bliski. Zapravo, takva osoba uvijek govori i moli: “Pomozi mi, moj Allahu! Pomozi mi, jer bez Tebe ne mogu!” Takav čovjek čini sve ono što je dobro i lijepo, i u tome što čini, traži uzroke za svoj spas. Jer on zbog neznanja koje će mu djelo biti uzrok spasa ne propušta nijednu priliku koja mu se ukaže da bi učinio dobro. Sva ova djela koja je učinio, na drugi svijet idu kao paket iznenađenja, i jednog dana, kada uđe u Džennet, ti paketi će se otvoriti pred njim jedan po jedan i doživjet će iznenađenja koja njegove oči nisu vidjele, niti uši čule. Uzimajući u obzir činjenicu da ponekad čak davanje vode nekom psu može da uvede - a i uvest će - čovjeka među stanovnike Dženneta, a da ponekad ostavljanje mačke žednom biva i bit će uzrok Džehennema, kažemo slijedeće: Džennet i ono što će biti dato u njemu u potpunosti su iznenađenja! Pored toga, čovjek može znati samo ono što mu oči vide, što mu uši čuju i što može da oživi u svojim zamislima. Međutim, isto kao što je čovjek ograničen, tako su i ti njegovi osjećaji ograničeni. Na osnovu toga, putem tih ograničenih osjećaja, može da shvati samo ograničene stvari, dok je nemoguće da putem njih osjeti blagodati u jednom neograničenom svijetu. Shvatanje značenja ne treba ovom malom razumu, jer ova terazija ne može da podnese toliku težinu. (Zija Paša) Drugi komentar ovog hadisa može biti i sljedeći: Uzvišeni Gospodar za učinjeno dobro djelo nagrađuje sa deset, ponekad sa sto, ponekad sa sedamsto, ponekad sa sto hiljada, ponekad sa milion, a ponekad i sa onoliko sevapa čiji broj samo On zna. Nijedan rob ne može znati kakva će mu nagrada biti. Na drugom svijetu će se začuditi kada mu se pojave nagrade za dobra djela kao iznenađenje iznad svih njegovih očekivanja, tako će čak i ono što nije ni zamišljao postati činjenica. Jednu tako duboku činjenicu Allahov Poslanik je objasnio bez razmišljanja, bez pripreme i bez čitanja, sa nekoliko riječi, koje stiskaju mogućnost shvatanja našeg razuma. Čak je samo ova riječ dovoljna kao dokaz da je on (Poslanik) posjedovao fetanet (oštroumnost), koja je iznad razuma... Međutim, pošto ne možemo odustati od duhovne slasti koju daje govor o Poslaniku, onda mislimo da treba u najmanju ruku prenijeti još nekoliko njegovih riječi.

16. Džennet je okružen teškim djelima a Džehennem strastima. U jednom hadisu koga, također, bilježe Buhari i Muslim Poslanik je kazao: “Džennet je okružen teškim djelima (koja se ne dopadaju nefsu), a Džehennem je okružen strastima (koje pokreću tjelesne želje)...”Džehennem je pokriven strastima, zamotan je u bošči strasti i otvoren je za atmosferu strasti, dok je Džennet prekriven stvarima koje vanjskim izgledom za um bivaju neugodne i teške. U očima onih koji sve traže u materiji, ono što se nalazi na putevima koji vode ka Džennetu nikako nije nešto što se može smatrati lijepim. U suštini, i Džennet i Džehennem su za nas nimet, jer za pronalazak Pravoga Puta jedan ima ulogu onoga koji podstiče, a drugi onoga koji zastrašuje. Čovjek, kad god pogleda u lice Dženneta koji ga podstiče, radit će na tome da uđe u njega, a kad god ugleda nakostriješeno lice Džehennema, nastojeći da ne upadne u njega, odleti ka Džennetu. Na taj način oba su za nas milost. Ali, Uzvišeni Gospodar je i Džennet i Džehennem uvio u po jednu bošču i izložio ih ljudima na pijaci djela. Čovjek je u stanju da izabere jedno od ovo dvoje slobodnom voljom koja mu je data. Prema mjerilu te volje, neko postaje said, odnosno, sretnik, i traži puteve koji vode ka Džennetu, a onaj koji želi drugo postaje sakijj, odnosno nesretnik, jer se kreće putem koji vodi ka Džehennemu. Da, oko Džehennema se nalazi atmosfera sačinjena od strasti i Džehennem je okružen takvom atmosferom. Ta atmosfera spolja izgleda veoma privlačno, tako da se sve što se obraća željama čovjeka: tjelesno zadovoljavanje poput jela, pića, ležanja i postizanja svega što se nefsu sviđa, nalazi okolo Džehennema poput vezova. Ukratko, put koji vodi Džehennemu je mozaik strasti koji golica čovjekovu tjelesnost. Dok je Džennet poput školjke koju okružuju poteškoće kao što su: uzimanje abdesta, klanjanje namaza, odlazak na hadž, davanje zekjata, vođenje džihada, podnošenje teškoća na Allahovome Putu, u nekom mjestu biti smatran “parijom”, prostakom u društvu, ostati bez ikakvih ljudskih prava, biti sprovođen od zatvora do zatvora, biti tučen samo zbog riječi “Allah je moj Gospodar”, biti progonjen i biti osuđivan ni zbog čega, te mnoge druge situacije koje na prvi pogled za razum izgledaju teške i loše. Da, Džennet su okružila ova djela i on se nalazi u okruženju takve atmosfere. Oni koji gledaju spolja uvijek se spotaknu o te zavjese i tu ostanu. Na osnovu zavjesa, Džehennem je primamljiv, dok je Džennet zastrašujući. Zbog toga su mnogi ljudi vidjeli njihova vanjska lica, i tako se prevarili. Jednostavno, mnogo je potražitelja Džehennema, a veoma je malo potražitelja Dženneta. Većina ljudi trči za sitnim računima. Čovjek koji kaže: “Namaz je dobar, ali mi je teško da dnevno pet puta klanjam”, spotakao se i pao na veoma maloj poteškoći koja se nalazi u namazu. Teškoća uzimanja abdesta tokom zime ponekog je ostavila na pola puta. Međutim, u gore navedenom hadisu vidjeli smo da prilikom uzimanja tog istog abdesta onaj ko podnese tu malu poteškoću korak po korak se približava Džennetu. Isto se može kazati i za post, zekjat, hadž i džihad. Mnogi kojima je prepreka pamet da se ponašaju pametno naspram ovih malih prepreka i prijevoja, nemaju snage da poskoče koliko je neophodno, i poteškoće koje vide oko Dženneta bivaju im prepreka za ulazak u njega.Džehennem je poput vještice koja je pripremila obične strasti kao zamku. Mnogi, ne znajući da će ih nakon kratkog vremena to koštati života, upadaju u tu zamku i otrov, isto kao što muhe upadaju u med. Da, strasti su za njih otrovni med! Ove ljude možemo uporediti i sa leptirima koji oblijeću oko vatre i na kraju ulete u nju te tako sebe unište, jer i ovi idu pravo u strasti koje okružuju Džehennem, i sebe će pronaći u Džehennemu. Zbog toga što ne mogu da tačno procijene pozadinu zavjese, ono što je zavjesa Džehennema pokreće njihove tjelesne strasti i privlači ih k sebi. Oni ljudi čija su se srca probudila za Istinu zato što su se na raspuću životnog puta upoznali sa Najvećom Ličnošću, sallallahu 'alejhi ve sellem, i uzeli pravac i krenuli putem poruke koju su uzeli od njega, shvatili su pravo lice poteškoća koje se nalaze na lijevoj i desnoj strani džennetskih puteva i nikako se ne varaju u pogledu vanjskog izgleda. Jer Džennet koji se nalazi u njihovoj savjesti u vidu jednog sjemena svakog trenutka se otkriva i okružuje njihov duhovni svijet. I dok drugi traže Džennet vani, oni čak i na ovome svijetu uživaju u Džennetu koga su pronašli u sebi.

Međutim, oni koji žive u materijalnom raju ovog svijeta ne mogu uhvatiti i okusiti, čak cio život, nijednu minutu Dženneta, koga ovi prvi žive u svojoj savjesti. Iman je sjeme koje u sebi nosi Džennet, dok je kufr zrno koje u sebi nosi Džehennem. Ta zrna će se na drugoj strani razviti, razgranati i u pravom smislu izroditi jedan Džennet ili Džehennem. Znači da vjernik, čak i na ovome svijetu, živi džennetskim životom, ali ono što živi vani izgleda kao teško. Za duše koje žude za susretom sa Džennetom svako stajalište je posebna sreća. Na tome putu više puta poteškoće koje proizlaze iz tjelesnih ibadeta kao što su abdest, namaz i post, zatim iz teških obaveza kao što su zekjat, sadaka i druge vrste poreza, te iz materijalnih i tjelesnih obaveza kao što su hadž i džihad, pored zadovoljstva duše za tijelo mnogima te iste obaveze taj isti put naprave neprolaznim. Na tome putu neki se spotaknu o abdest i namaz, neki o glad i žeđ, neki o ljubav prema imetku i nekoj osobi, dok neki o nekoliko ovih stvari odjednom, ostanu na putu i ne stignu do Dženneta koji ih čeka tri-četiri koraka ispred sa svim svojim ljepotama i veličanstvenošću. Da, ako je Džennet - a sigurno jeste - zemlja snova koja se nalazi na vrhu svijeta, gdje se nalaze raznobojni prikazi svih vrsta sreće, koji se nalazi na drugom vrhu stotina obaveza i odgovornosti, od kojih smo samo nekoliko gore spomenuli, okružen preprekama i prevojima veličine ovog svijeta, onda je Džehennem trnovita jama koja k sebi privlači i u sebi uništava izvanrednom snagom gravitacije sve one koji prolaze kroz njenu oblast, koja je poput crnih rupa, koja je presjekla put putnicima vječnosti, strastima koje pokreću nefs, tjelesne želje, apetite i gomile drugih želja i koja je okupirala pažnju uvijek slabih duša te im uveličala sve tjelesne želje i strasti. Koliko ima ljudi koji su sebe bacili u tu jamu tako što su ugledali taj ukrasni pokrivač i fanus (ukrasni fenjer) Džehennema i zadivili mu se, i koliko je onih koji su se, vidjevši samo zavjesu ispred Dženneta, uplašili i udaljili od tog zavičaja sreće i svijeta iznenađenja! Svakako, ukoliko hoćemo shvatiti suštinu, ne može sezamisliti da oni koji čuju i saznaju za Džennet nemaju želje za njim, niti da oni koji upoznaju Džehennem da se približavaju njemu. Ali šta je, tu je, pred ljudima se Džennet pojavio pokriven nikabom od mekariha (poteškoća), a Džehennem pokriven fistanom od strasti zbog tajnosti obaveza, imana u gajb (neviđeno) i činjenice ispita i iskušenja na ovom svijetu. Sada pogledajte snagu, utjecaj i sadržaj u ovoj Pejgamberovoj riječi, kako povezuje ova dva duga, ogromna i opasna puta te sve njihove sreće i opasnosti sa dva neminovna rezultata, od kojih je jedan zastrašujući, a drugi radostan. I sve to, kao i u svakom poslu, čini po principu “najveće štednje”, a u objašnjavanju ovih ogromnih problema koristi samo četiri-pet riječi. Ovdje želim odmah, nevezano za ovu temu, kazati da se mi želimo zadovoljiti samo ukazivanjem na činjenicu da je svaka mubarek riječ našeg Vjerovjesnika po jedna brilijantna riječ. Inače, ovi i njima slični hadisi posjeduju još mnogo, mnogo detalja vezanih za arapsku gramatiku i stilistiku (belagat)! Kada bismo mogli istražiti mubarek riječi Allahovoga Poslanika sa tog aspekta, ko zna koliko bismo još snopova značenja primijetili! Ali pošto je to u potpunosti odvojena i sama po sebi specifična tema, ta vrata zasad nećemo otvarati. 17. Tri prava: prema Allahu, državi i vjeri. U drugom hadisu Imim Tirmizi prenosi: “Preporučujem vam da se bojite Allaha, da se pokoravate i slušate svoga vladara makar on bio i abesinijski rob-crnac! Od vas će mnogi u budućnosti doživjeti velika razmimoilaženja. Vi se čvrsto držite moga puta sunneta, i puta pravovjernih halifa, kao kada držite nešto zubima kutnjacima! Čuvajte se novotarija; svaka novotarija je zabluda!” Ovdje Allahov Poslanik govori o tri prava: prvo je bogobojaznost (takva), a to je Allahovo pravo; drugo je slušanje i pokornost, a to je pravo onih koji upravljaju državom; a treće je čvrsto slijeđenje sunneta, a to je pravo vjere. Riječ takva (bogobojaznost) vodi porijeklo od riječi vikaje (zaštita). U jednom smislu, to znači poštivanjem i čuvanjem principa prirodnih zakona koje je uspostavio Allah ući pod Njegovu zaštitu i tako se zaštititi od njih. Čovjeka koga izaberete za vođu, odnosno kojeg izborom dovedete na vaše čelo, uvjet je da ga slušate i da mu se pokoravate makar on bio crnac, sluga kovrdžave kose. Ovo je demokratija nad demokratijama.

Ovo je demokratija koju ljudi još nisu postigli, a ako ovako nastave, dugo vremena je neće ni postići, dok je prije tačno četrnaest vijekova na ovaj način spomenuta. Međutim, ovaj sistem, koji je došao putem jednog vjerovjesnika, nije ispravno nazvati demokratijom zato što na ovome svijetu nijedna demokratija nije stigla do ovih vidika. Čak ni u zemljama koje izgledaju najmodernije i najcivilizovanije ovakva vrsta shvatanja i misli još nije zastupljena. Danas su crnci još uvijek druga kategorija ljudi u Americi. I dalje ima država koje crnce ne prihvataju kao ljude. Međutim, islam je još prije nekoliko stoljeća kazao: Ako ljudi svojom voljom izaberu nekog takvog za vođu, neophodno je da mu budu pokorni. Pored toga, ovdjese skreće pažnja da je put hilafeta (vodstvo nad muslimanima) otvoren za svakoga. Ako narod želi i hoće, može izabarati za vođu i crnca. Kada on dođe na vlast, svi su dužni da mu se pokoravaju. Nije bitno ko je izabran, već koga je većina izabrala. Ovim ajetom je upotpunjena vjera gdje Allah kaže: Danas sam vam upotpunio vašu vjeru. Više nije ostala nijedna riječ da se kaže. U vjeru ne može da se ubacuje ništa novo, jer svaka novotarija koja će se ubaciti u vjeru znači uništavanje jednog sunneta. Zbog toga je neophodno čvrsto se držati sunneta, puta Allahovoga Poslanika i njegovih Pravovjernih halifa. Ovo držanje nije rukama već zubima. Njegov sunnet je ptica sreće. Ako će se uloviti, onda treba da se ulovi i da se ne ispušta iz ruku. Pored toga, sunnet Allahovoga Poslanika će se drugima objašnjavati ustima, a onima koji budu pružali jezik protiv sunneta, treba na najljepši način ukazati i ne dozvoliti im da pričaju sve i svašta o sunnetu... Ove stvari, koje smo ovdje ukratko spomenuli, da smo imali mogućnosti čuti i shvatiti od Sultana govora, ko zna koja bi sve bogatstva potekla u naš svijet mašte! Svaki list koji se otvara u njegovim riječima došapnuo bi nam različita značenja. Mi bismo iza svake njegove riječi, u pogledu svjedočenja njegovoga poslanstva, kazali, a i kažemo: Fe-sadeka Resulullah, odnosno: “Istinu je rekao Allahov Poslanik!” Kako da ne kažemo, kad bi njegove riječi krenule još jedan korak naprijed, uzdigle bi se do nebesa nenadmašnosti Ku'rana. 18. Dva puta biti ujeden iz iste rupe. U hadisu koga zajedno bilježe Buhari i Muslim Allahov Poslanik je rekao: “Vjernika zmija ne ujeda dva puta iz iste rupe.” U vezi s ovim hadisom, koji je tijesno vezan za buduće političare, nećemo mnogo šta kazati, već ćemo se zadovoljiti samo da ukažemo ukratko na jednu činjenicu. U budućnosti, svijetle duše koje su svjesne svoje kulture, koje traže svoj svijet same u sebi, kao vojska svjetlosti trebaju po nekoliko puta razmišljati o ovom hadisu i svu svoju unutarnju i vanjsku politiku djelovanjatrebaju zasnovati na poukama uzetim iz ovog hadisa. Tada mogu računati da su pronašli bitan put koji vodi ka uspjehu. Inače, varke i prijevare na političkoj sceni nikada neće nedostajati, i naš čovjek će uvijek biti varan i prevaren. 19. Ljudi su poput ruda. Budući pedagozi treba da porade na hadisu, koga opet bilježe Buhari i Muslima, a u kome Allahov Poslanik kaže:“Ljudi su poput ruda zlata i srebra: oni koji su bili najbolji u periodu džahilijeta, prije islama, oni su najbolji i u islamu nakon što su ga shvatili.” Ovim riječima Poslanik kao da uzima sve pedagoge i psihologe ispred sebe i drži im sljedeće predavanje: U odgoju je veoma važno utvrditi karakter ljudi. Njihova fizionomija govori o njihovom duhovnom svijetu. Kada je tako, onda najprije treba shvatiti duhovni svijet svakog čovjeka, a kasnije ga staviti u onu posudu za topljenje koja njemu odgovara. U jednom smislu, odgoj mu daje oblik, a dati mu oblik moguće je samo tako što će se staviti u odgovrajuću posudu za topljenje. Odgoj koji se želi vršiti bez znanja i onako slučajno, radi reda, pored toga što od toga neće biti nikakve koristi, može otvoriti put velikim štetama. Zbog toga je Allah, dželle šanuhu, Ličnosti, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koja se nalazi na čelu ovog posla, kazao: Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi...“ što će reći da poziv ovoj misiji (da’vi) i ideji treba biti sa basiretom. Basiret je izvršavanje nekog posla znajući kako, s kim, zbog čega i u kojoj mjeri, a ako se radi o pozivu u vjeru izvršavati to uz određenu svijest. Znači da Allahov Poslanik u pozivu za sebe bira put svjesnosti, i svome ummetu preporučuje ovakav put. Zapravo, to naređuje direktno sam Uzvišeni Gospodar.

Ko se topi na određenoj temperaturi, ko i gdje pronalazi svoju suštinu, ko se topi u određenoj posudi, ko se i gdje baca u destilatore te kome i kako treba provlačiti čunak - to se može znati samo uz pomoć basireta. U periodu džahilijeta oni koji su bili svjesni, razumni, istinoljubivi i sažaljivi, i nakon što su otvorili oči Istini te primili i shvatili islam, i u pogledu shvatanja Istine probudili se, opet su postali najbolji. Jer zlato je i dalje zlato kada prođe kroz svoju posudu za otapanje; srebro i bakar isto tako ostaju isto i nikad se ne pretvaraju u druge rude. Oni koji su u džahilijetu bili ruda zlata, i nakon što su prešli u islam, opet su ostali zlato, ali pod jednim uvjetom, kako se kaže u hadisu: Iza fekuhu..., odnosno, “kada shvate propise vjere i udube se u vjeru...” Da bi oni došli u takvo stanje, svakako je potreban učitelj i vodič, u jednom smislu hemičar koji će obraditi te rude u određenim uvjetima. Da, uliti islam u njihovu svijest moguće je samo na ovaj način, a i oni samo tako mogu spoznati islamske propise i prava. 20. Nasilje ne ostaje nekažnjeno. Ne mogu prijeći a da ne ukazem na hadis u kome Poslanik kaže: “Allah nasilniku daje određeni rok, a kada ga ščepa, njemu više nema spasa.” Nakon toga je Allahov Poslanik u nastavku svojih riječi naveo ajet: Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje Njegovo je zaista bolno i strašno! (Hud, 102). Allah nasilniku daje rok nad rokom i onoga koji čini nasilje i onoga koji se buni protiv Njega i nepokoran je, Allah više puta dočekuje sa rokovima, ali kada ga jednom ščepa, njega više niko ne može spasiti. Znači da su djela takvih dotakla Njegovu srdžbu, i poput posljednje kapi prelila čašu. U vasioni su na snazi neki zakoni Uzvišenoga Gospodara koji se apsolutno nikada ne mijenjaju. Sljedeći ajet nam to objašnjava: ...Nema promjena u Allahovoj vjeri... Jedno od takvih pravila je činjenica da je nasilnik Allahov mač. Vjerovjesnik, kada govori o tome, kaže: “Nasilnik je pravda Allahova; On se njime sveti, a zatim se osveti i nasilniku!” Nasilnik je Allahov mač! Koji ne znaju svoje granice, Allah im obznani granice nasilnikom, a zatim se osveti tom nasilniku, naspram čega se vi začudite! Nasilnici u svakom dobu uzmu lađu u svoje zube i plove, ali vi nikako ne gubite nadu kada vidite takvo stanje. Za koliko je “sela” Allah dao takav rok, kao da im je rekao: “Jedite vi, pijte i živite”, ali, iznenada, vidite da ih je uništio i završio sa njima. Ako biste oko sebe poučno pogledali, vidjeli biste otvorene i jasne primjere i prizore ovoga o čemu govorimo. Sodoma, Gomora i Pompeji samo su tri primjera toga. Ko zna koliko još ima takvih primjera čija imena ne znamo ili su zaboravljeni zato što nisu koliko ova tri primjera poučni! Svi oni jezikom svojih stanja svjedoče ovaj Božiji zakon. Nema potrebe da idemo daleko. U jednom periodu prije nas na ovim prostorima na kojima danas živimo postojala je velika Osmanska država. Njena propast bilo je nešto što se nije moglo ni sanjati. Ova propast, koja nikome nije mogla ni naumpasti, a kad je pala, postala je samo historijska uspomena koje se sjećamo s bolom u duši. Danas se jedna malobrojna skupina bori za svoj opstanak u okviru male države čije su granice zacrtane Nacionalnim ugovorom (Misak-i Milli)... Vanjski i unutarnji neprijateljski pokreti smatraju da im je čak i to pravo na život mnogo... ...I eto nepromjenljivog zakona na snazi: “Tvoj Gospodar ovako uništava!” Istinski historičari i sociolozi mnogo će se okoristiti od ovog nepromjenljivog pravila Uzvišenoga Gospodara i primjera zakopanih u njivi historije. Možda će ta korist omogućiti da stoljećima ostanu živi i svjesni. Kao što smo i mnoge probleme ostavili njegovom izvoru riječi koji krasi naše vidike, također ćemo i komentar ovog hadisa i njegovo objašnjenje ostaviti njemu i prijeći na drugi hadis. Allahov Poslanik kaže: 21. Sedmerica u hladu Arša. “Allah će sedmericu staviti pod Svoj hlad onoga dana (na Kijametu) kada drugoga hlada osim Njegovog neće biti: 1. pravednog vladara, 2. mladića koji je odrastao u pobožnosti Allahu, 3. čovjeka čije je srce vezano za džamije, 4. dvojicu ljudi koji su se zavoljeli u ime Allaha, pa se budu radi Njega sastajali i rastajali, 5. čovjeka koga pozove ugledna i lijepa žena pa joj on kaže (suprotstavljajući se svojim strastima): ‘Ja se bojim Allaha’, 6. čovjeka koji da sadaku pa je sakrije tako da ne zna njegova lijeva ruka šta daje desna, i 7. čovjeka koji u samoći spomene Allaha pa mu suze poteku.”

Gore navedene stvari su sa aspekta čovjekove volje svaka sama po sebi bitne. Izvršavanje nekih od njih je veoma teško i mukotrpno, dok su neke od ovih stvari ozbiljne zamke za dušu, poput mreža. Ako se čovjek spasi od jedne od tih zamki, svakog trenutka se susreće sa mogućnošću da upadne u drugu zamku. Međutim, ove smrtonosne zamke mogu se prijeći samo uz Allahovu pomoć i zaštitu, zbog čega čovjek, da bi bio uspješan u ovim teškim odgovornostima koje otežavaju njegove mogućnosti, ponekad ga čak i prevazilaze, opet treba dati pravo svojoj volji i biti u čvrstoj vezi sa Allahom, što se smatra najprihvatljivijim sredstvom i najjačom privlačnošću pomoći i zaštite. Riječi našeg Pejgambera, koje smo gore spomenuli, predstavljaju nam, jednim dijelom, odlomak iz života svete i savjesne skupine, koju od davnina tražimo u utopijama i nikako ne možemo da je nađemo, koja je uvijek opstajala svojom voljom i vezom sa Allahom te tako pokazala svoju snagu i, u ime stizanja do takve skupine, te utopije pokreću naše duše puneći ih željom za time. Da, onoga dana kada Sunce zauzme mjesto oblaka i na sve strane opeče, kada mozgovi budu ključali, a znoj bude došao do vratova ljudi, i kada sve veze budu potrgane te se sve okrene protiv čovjeka, neće biti - i niti može biti - drugog hlada osim hlada Allahove pomoći i zaštite! Nije bitno da li je taj hlad hlad Arša ili bilo čega drugog; bitno je da će se promijeniti nama poznati sistem, pomiješati nama poznata sva mjerila i nestati te će Zemlja i nebesa dobiti drugi oblik. Tog strašnog dana, kada niko nikome neće moći pružiti pomoć i podršku, svakako neće biti od koristi zaštita i poznanstva drugih! Ko koga može čuvati onog dana kada nestane glasova, kada duše dođu do grla i kada se glave budu okretale naokolo, a pogledi se ukoče od straha?Baš u jednom takvom danu postoji samo jedno utočište, a to je hlad Allahove zaštite. I od toga hlada okoristit će se: - lider ili vladar koji je svjestan svoje odgovornosti i koji na ovome svijetu bude predstavljao istinu, pravdu i ustrajnost na Pravome Putu izvršavajući emanet koji je uzeo na svoja pleća; - mladić koji je sebe zavjetovao robovanju Allahu u periodu kada su mu strasti najbjesnije, pored svih tjelesnih i fizičkih nagona; - junak ibadeta koji je ispred svojih tjelesnih pohlepa stavio želju i radost prema robovanju Allahu i čije srce je postalo vezano za džamije; - oni koji budu voljeli jedan drugog radi Allaha, tako, kada se susreću, to čine u ime Allaha, a kada se rastaju, isto to čine opet u ime Allaha; oni su borci ljubavi koji su sebi za mihrab uzeli zadovoljstvo i ljubav Allaha; - heroj koji provodi cio svoj život u krugu strahopoštovanja prema Allahu, koji je veoma pažljiv u čuvanju časti i bezgrješnosti, koji je do kraja odlučan u borbi protiv strastvenih želja i koji loše prijedloge svog nefsa odbija idejom i uzvikom: “Ja se bojim Allaha”; - junak iskrenosti i darežljivosti koji, kao znak pokornosti i odanosti prema Allahu, odvaja od svojih usta i ruku imetak i udjeljuje ga samo radi Allaha u duhovnom stanju kojem mnogi zavide, tako da ne želi da mu drugi bilo ko osim Allaha za to zna, i to toliko želi da čak krije od lijeve ruke ono što mu udjeljuje desna; -vojnici duše i osjećaja koji svoje trenutke samoće popunjavaju razmišljanjem, promišljanjem i samokontrolom, koji ponekad svoje osjećaje koje komponuju u duši oglase suzama, koji uvijek svoju snagu volje uzimaju od Allaha te tom veličanstvenom voljom, koja je poput lukobrana, lome i rasturaju svoje pohlepe za grijesima. Da, kao što je rečeno u drugim hadisima, vladar koji vlada pravedno na drugome svijetu će biti na minberu od nura (svjetosti) i od Allaha će primati počasti jednu za drugom; mladić koji je svoju mladost proveo u čednosti bit će nagrađen Allahovim zadovoljstvom; junak ibadeta koji je uspio izvesti svoj život poput čipke na relaciji džamija-kuća-radno mjesto bit će uzet u Allahovu zaštitu; oni koji na vasionu gledaju kao na “kolijevku bratstva” i provode svoje živote voleći se radi Allaha, na danu kada svi ljudi budu sakupljeni i oživljeni bit će nagrađeni Allahovom ljubavlju; čovjek duše koji je svoj život na ovome svijetu izatkao na stazicama strahopoštovanja prema Allahu na drugome svijetu će biti siguran od onoga od čega će drugi strahovati; vojnik odanosti koji svoju sadaku udjeljuje kao znak poslušnosti bit će iznad očekivanja primljen i počašćen od Onoga koji je najvjerniji;

i na kraju, čovjek osjećaja i duše čiji vanjski izražaj odražava mnoštvo značenja, a unutrašnjost mu je duboka, koji je najidealniji primjer u onome u čemu ga poznaje svijet i koji, kada se osami sa svojim prijateljem, može da mu se ispovijeda prolijevajući suze, postići će sve što požele prevazilazeći sve prepreke. Pored ovih ahiretskih nagrada, ovakav čovjek predstavlja i primjerak jednog idealnog društva, okvir za jednu idealnu zajednicu koja će ljude voditi ka ostvarivanju takvih vrijednosti. Ne znam da li ima potrebe da više ponavljamo da se ovako duboki sadržaj, koji se može objasniti tomovima, može zbiti u nekoliko redova - kao što se okean “može objasniti kapljicom?” 22. Ovaj svijet je samo jedan hlad. “Sta ja imam sa ovim svijetom! Ja sam poput putnika koji je sjeo u hlad ispod drveta da bi se odmorio, a zatim ga ostavio.” Šta je dunjaluk? Kako čovjek sebe treba da postavi naspram prolaznih stvari? Radi čega je došao na ovaj svijet i kuda ide? Ovo su glavne teme filozofije i teme o kojima se govori stoljećima. Kao što se vidi, te teme je Allahov Poslanik objasnio veoma jasnim izrazima. Ove i slične teme, koje drugi nisu u stanju objasniti tomovima knjiga -Allahov Poslanik na najjasniji, najjednostavniji i najizražajniji način obrađuje! Da, cijelo čovječanstvo se divi jasnoći koja se nalazi u njegovim riječima... 23. Pet stvari koje nisu date prijašnjim vjerovjesnicima. “Dato mi je pet stvari koje nisu date nikome prije mene: potpomognut sam (od Allaha) strahom (u srcu neprijatelja od mene) na udaljenosti od mjesec dana (hoda); Zemlja mi je učinjena čistom za sedždu; pa zbog toga, gdje god nekog čovjeka iz moga ummeta zadesi namaz, neka klanja (tu gdje se nađe); dozvoljen mi je ratni plijen koji nije bio dozvoljen nikome prije mene; dato mi je pravo za šefa at (zauzimanje); i prije mene svi poslanici su slati samo svome narodu, a ja sam poslan cijelom čovječanstvu.” U općenitom smislu, Allah je svakom podario neke blagodati, a u posebnom smislu, svakom ummetu i svakom vjerovjesniku podario je različite blagodati: hazreti Ademu i njegovim sinovima podario je čistoću i podučio ih imenima stvari; hazreti Nuhu - borbu i odlučnost; hazreti Ibrahimu - ugled da bude otac mnogim vjerovjesnidma, ljubav prema monoteizmu i prijateljstvo sa Allahom; hazreti Musau - obrazovanje, odgoj, društvene nauke i shvatanje društvenih prilika; hazreti Isau - mehkoću u međuljudskim odnosima, strpljenje, podnošenje teškoća, toleranciju, milosrđe i ljubav; i prvaku svih vremena i mjesta - hazreti Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovom ummetu, kao dodatak onome što je dato prijašnjim vjerovjesnicima - volju, mudrost, ravnotežu, mir, savršenstvo i univerzalnost. Na osnovu toga, pored toga što je islam naspram drugih vjera teža i odgovornija, može se reći i da je ljepša, uzvi-šenija, berićetnija i prikladnija čovjeku. To se smatra jednim od svojstava Poslanikove univerzalnosti. Gore spomenuti hadis-i šerif nam predočava Poslanika i njegovu univerzalnu poruku na najupečatljiviji i najslikovitiji način. Časni dostavljač ove univerzalne vjere i univerzalne misije i njeni prvi predstavnici bili su svjesni svoje dužnosti i shvatili su svoju odgovornost prilikom dostavljanja ovog univerzalnog sistema na sve četiri strane svijeta. Da bi zavladali cijelim Svijetom, trčali su od fronta do fronta, borili se na Allahovome Putu, ginuli i pokazivali sve svoje sposobnosti da bi ušli u Džennet i vidjeli Allahovu ljepotu. U ime misije kojoj su posvetili svoje duše, svoje živote su smatrali malim, najmanje koliko su drugi voljeli svoje živote; oni su toliko gorjeli ljubavlju da se sretnu sa Allahom i radili na tome da uspostave hilafet (Allahovo namje-sništvo) na ovozemaljskoj kugli tako da niko nije imao snage da ratuje sa njima čiji su se životi kretali putanjom okrenutom prema drugom svijetu. Oni koji su greškom i ne znajući krenuli tako opasnim putem protiv njih i tako postali nesretnici, od straha su na velikim udaljenostima drhtali i na samom početku puta se paralizovali i nestajali. Još ako se na frontu imdna veličanje Allaha pretvaralo u stanje veličanstvenosti i ponosa kod vjernika! Kako je divno oružje i zaštićena tvrđava za one koji posjeduju istinski iman, ova poruka: “Nusirtu bi'r-ru'bi mesirete šehrin - Potpomognut samstrahom neprijatelja na udaljenosti od mjesec dana!”

Jedna od dimenzija univerzalnosti islama je ustupanje Zemlje sljedbenicima ove vjere da je koriste kao mesdžid (mjesto sedžde, džamija) da bi svaki musliman izvršio svoje ibadete onamo gdje želi ne osjećajući strogu potrebu u tom trenutku za bogomoljom ili musalom. Druga tačka univerzalnosti islama je dozvola plijena da bi se izvršavala dužnost borbe na Allahovome Putu do Sudnjega dana bez ikakvih prepreka. A posebna dimenzija je i dovođenje do stepena mira na drugome svijetu, u određenoj mjeri, gotovo svih vjernika, putem “velikog zauzimanja” (šefaat-i uzma). I na kraju, otvorena dimenzija univerzalnosti je Poslanikovo slanje cijelom čovječanstvu, dok su svi vjerovjesnici prije njega bili slati samo svojim narodima... Pored toga, bez ikakvih poteškoća iz ovog hadis-i šerifa moguće je izvući sljedeće zaključke: - Poslanstvo i poruka koja dolazi sa njim je takav Božiji dar da se nikada ne može steći trudom i radom; - Ovih pet stvari su u potpunosti Muhammedova, sallallahu'alejhi ve sellem, tekovina i nisu date nijednom od poslanika i vjerovjesnika prije njega; - Uliti strah u srce neprijatelja na određenoj udaljenosti izraz je jednog poslaničkog duhovnog stanja, i to je Božiji poklon samo onima koji žive u toj atmosferi; - Ne vezivati ibadete strogo bogomoljama i vjerskim službenicima - pored toga što predstavlja jednu dimenziju univerzalnosti ove vjere, u isto vrijeme označava lahkoću odnosa između Stvoritelja i stvorenja, na svakom mjestu i u svakom vremenu. Ovdje je korisno spomenuti i još jednu poruku islama, a to je činjenica da je zemlja čista kao i voda. Pored toga, ne znam da li ima potrebe da govorimo o važnosti čistoće u islamu, važnosti vode u čišćenju, njenoj ulozi u životu svih stvorenja i osobenosti čišćenja zemljom? - U suštini, plijen nije zabranjen, već je ta zabrana iskušenje koje se javljalo u određenim vremenskim periodima, dok je u periodu našeg Poslanika prevaziđeno sve ono zbog čega bi plijen bio zabranjen. Naročito je plijen najhitniji i prvi izvor za borbu na Allahovome Putu i na osnovu činjenice da će “džihad trajati do Sudnjeg dana” (El-džihadu ma-din ila jevmi'l-kijameti); plijen je za one koji su sebe dali ovom poslu i izvor prihoda opstanka i premija koja ih ohrabruje, a veoma je važan sa aspektananošenja materijalne štete neprijateljima, njihovom slabljenju i nedavanja prilike da se nakon rata ponovo sakupe. Baš zbog toga što je važan, iako nije vadžib, ipak je mubah (dozvoljen) i u isto vrijeme nije prepreka iskrenosti kao bitnom faktoru u borbi da Allahova riječ bude gornja; - Šefa’at (zauzimanje) je istina. Allahovom dozvolom, svako se može zauzimati za drugog. Međutim, u smislu obuhvatnosti, veličine i načina, u jednoj mjeri najveći šefaat (na Sudnjem danu), s kojim svi imaju veze, podaren je samo njemu, i jedno je od svojstava Poslanika. Naravno i za nas je to povod ponosa i radosti...; - Prijašnji pejgamberi su dolazili užim krugovima, odnosno, svojim narodima i plemenima, dok je Sultan svih pejgambera došao kao Poslanik cijelom čovječanstvu, pa čak svim stvorenjima. Jednostavno, poslanstva prijašnjih vjerovjesnika različitim skupinama i plemenima zavisila su od opstanka tih skupina i plemena, dok se velikim poslanstvom koje se tiče svih stvorenja ukazuje da će ono trajati sve dok je ovog svijeta. Navest ćemo još jedan od nizova riječi ispletenih od nura oko strane koja sve okuplja i koja je veoma bitna sa aspekta sadržaja, snage izraza, jasnoće i sveobuhvatnosti:24. Vjernik je čovjek odgovornosti. “Svi ste vi čobani i svi ste vi odgovorni za svoje stado:vladar je čobanin i odgovoran je za svoje stado; svaki čovjek je čobanin u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado; žena je čobanica u kući svoga muža i odgovorna je za ono što joj je dato na čuvanje; sluga je čobanin u imetku svoga domaćina i odgovoran je za svoje stado!Svi ste vi čobani i svi ste odgovorni za svoja stada!” Arapska riječ rai, koja se nalazi u ovom hadisu, znači: onaj koji nešto čuva, pazi, nadgleda i motri. Čoban je u arapskome nazvan rai zbog bitnih stvari kao što su: da bi životinje koje su mu date kao emanet čuvao na najsigurnijim i najboljim mjestima, da ih ne bi pojeli vuci i ostale divlje životinje, da bi pazioo njima kada zatreba, da bi prirodnom čistoćom duše prilikom obavljanja ove svete dužnosti uvijek ostao daleko od podlih pohlepa i da bi osjetio bol uz njihovu bol ili ukus uz njihov ukus, svojom dubokom milosrdnošću i širokim merhametom koje osjeća prema svome stadu.

I eto, u ovom smislu je riječ o jednom ovakvom odnosu državnog vladara prema svome narodu. Vladar jedne države i njegovi predstavnici na različitim nivoima odgovorni su da motre i paze na one koji se nalaze pod njihovom upravom, da zajedno sa njima dijele žalost i radost, da se zajedno spremaju za sretniju budućnost te da se suoče sa njihovim poteškoćama i problemima... Isti odnos treba da postoji između domaćina kao glave kuće i njegovih članova porodice. Pored toga što je na prvome mjestu odgovoran za stvari poput opskrbe svoje porodice, njihovog odijevanja i odgovarajućeg stanovanja, također je odgovoran i za stvari kojima se postiže ovosvjetska i onosvjetska sreća kao što su obrazovanje, odgoj i lijep odnos prema njima. Ista situacija je i kad je riječ o odnosu žene prema svome mužu. Žena je u obavljanju kućnih poslova odgovorna za imetak svoga muža i u zaštiti njegove časti i poštovanja isto kao što je čoban odgovoran za svoje stado. Čuvanje i budno motrenje sluge na imetak njegovog domaćina i situacije kada djeca paze na imetak, čast i poštenje svoga oca uvijek je vezano za misao “čobanina” (rai) i “stada” (raijje). Može se kazati da u pogledu vjere nema nijednog odgovornog čovjeka a da nije onaj koji čuva ili koga neko čuva. U jednom pogledu, svako je poput čobanina, dok je u drugom smislu - poput čuvanog stada. Čak jedan čobanin, i da nema nekog stada koje štiti, opet je odgovoran. Da, svako je dužan da štiti i čuva kao emanet svoju dušu, svoj razum, svoje osjećaje i sve svoje organe. Islam je jedini životni sistem koji je među nama poznatim sistemima i vjerama do detalja ukazao na svačiju odgovornost od šefa države pa sve do sluge u kući, i to u periodu kada se demokratija nije ni sanjala, i na tom polju nije moguće pokazati drugi sistem koji bi mu parirao. Poslanik je kazao da je “državni vladar odgovoran” i poredao mu je jedno po jedno: odgovornost, granice odgovornosti, dužnosti i obaveze. On je podsjetio na odgovornosti žene i muškarca i u različitim oblastima im dao određene odgovornosti. Kazao je šta su obaveze oca prema djeci i djece prema ocu, i skrenuo je pažnju na prava i odgovornosti i jednog i drugog. Čak, ako bismo na ovu temu uzeli u obzir događaje u Svijetu, otvarajući rasprave o pravima i odgovornostima sluga i radnika u tom periodu, koji se može smatrati veoma ranim, onda nam islam nudi, veoma rano, jedno rješenje za socijalni problem, čak i prije socijalnih revolucija u povijesti čovječanstva. Evo vam još jednog pejgamberskog izraza od tri-četiri riječi, koji sadrži teme od prava između vladara i njegovih podanika (većina ih je kazana u šeriatskim propisima), preko prava između djece i roditelja, prava na relaciji supruga-muž i radnik-domaćin, pa sve do problema koji zauzimaju veliko mjesto u knjigama islamskog prava, traktatima o ahlaku (moralu) i djelima sociologije! 25. Neki harami i mekruhi. “Allah vam je zabranio neposlušnost majkama, ukopavanje žive ženske djece, neizvršavanje dugova i prava prema drugima i uzimanje onoga što vam ne pripada i pokudio vam je da ogovarate, da mnogo zapitujete i da pretjerujete u trošenju imetka!” Neposlušnost prema majci. Biti neposlušan prema majci navedeno je izrazom ukuk-u ummehat, koji nas podsjeća na značenje da onaj koji je neposlušan svojoj majci - kao da je prekinuo svaku pravnu vezu sa njom i ostavio je u samoći. Iako je i neposlušnost prema ocu u istoj mjeri haram, može se kazati da je spominjanje samo majke, zbog potrebe zaštite žena, zbog jednog dijela njihovih slabosti, zbog prednosti nad muškarcima u merhametu i zbog toga što u njihovoj prirodi postoji krhkost i mehkoća, te neposlušnost više i brže utječe na njih... U isto vrijeme, ovim izrazom se ukazuje na činjenicu da majka posjeduje ista prava, zbog čega je neposlušnost prema ocu također neposlušnost, ali da se nikako ne može uporediti sa neposlušnošću prema majci. Zakopovanje žive ženske djece. Zakopavanje žive ženske djece u periodu džâhilijeta naziva se ve'du'l-benat. U tom periodu neznanja, prije islama, u određenim mjestima i društvenim slojevima novorođena ženska djeca uglavnom su se zakopavala u zemlju - živa! Ovaj divlji običaj neki su izvršavali nošeni čudnovatim osjećajem ljubomore, neki zbog poteškoća u opskrbljivanju porodica, neki zbog straha da im imetak i bogatstvo putem kćerki ne prijeđe u ruke drugih. Bilo kojim povodom da su to činili i bilo koji faktor da je na to utjecao, to divljaštvo je trebalo da se zaustavi, i zaustavljeno je...

I u smislu zaustavljanja tog lošeg običaja u Kur’an-i kerimu i u Sunnet-i sahihu (vjerodostojnom sunnetu) nalazi se veliki broj naređenja, koja su sretno objavljena i časno kazana... Pronevjera emaneta. Ne izvršavati i ne davati neophodna prava i dugove izraženo je riječju men'un, a uzimanje i traženje onoga što je zabranjeno različitim metodama riječju hate. Oboje, odnosno, ne dati ono što je potrebno da se da i uzeti ono što se ne treba uzeti, haram je! Linija ovog harâma je neposlušnost roditeljima i zakopavanje žive ženske djece. U isto vrijeme, prva od ove dvije riječi može se shvatiti kao neizvršavanje prava koja pripadaju siromasima pojedinaca tako što ne udjeljuju zekjat, sadaku i ostale pomoći, a druga riječ se može shvatiti kao prošenje i traženje pomoći. Zakoračivši još jedan korak naprijed sa tačke na kojoj se nalazimo, iz prve riječi možemo shvatiti da u zabranjeno ulazi direktno uzimanje tuđeg imetka negirajući pravo drugih, neisplaćivanje čekova i drugih uplatnica, prevarantno poslovanje i sve vrste špekulacija, nepravedne zarade koje se stječu na nedozvoljen način, a zatim neodstranjivanje tih nepravdi, pa čak još veće zadubljivanje u njih. Pod drugom riječju se može shvatiti obično prošenje, zloupotreba vjerskih i nacionalnih osjećaja jednog naroda, zvanično i nezvanično prisvajanje imetka koji pripada narodu, kod nekih nasilnika otvoreno ili zatvoreno, i sve vrste krađa velikih ili malih mafijaških grupa na hiljadu i jedan način koji nanose štetu. U ovom kratkom sadržajnom hadisu ukazuje se da je haram da djeca budu neposlušna svojim roditeljima, da se prekidaju rodbinske veze, da se roditelji ne ponašaju prema svojoj djeci nemilosrdno i neljudski, zapostavljajući osjećaj merhameta koji je skriven u prirodi roditelja, pa čak i negirajući te osjećaje, i ukazuje se da je haram u društvu koje se smatra velikom porodicom da jedna grupa egoista smatra vrjednijim svoje lične interese tako što će ugroziti sigurnost, povjerenje, mir, istinu i pravdu, jednostavno - cio društveni sistem. Nakon što se ukazuje na ove harame i na međusobnu sličnost, dotiče se tri stvari koje su također zabranjene, iako ne u istoj mjeri kao i gore spomenute. Te tri stvari su: ogovaranje, postavljanje pitanja na svakome mjestu ili dovođenje prosjaštva u stanje profesije i razbacivanje imetka na sve strane. Prenošenje riječi. Kile ve kale znači ogovarati i prenositi rekao je - rekla je. Želimo kazati nekoliko riječi vezanih za korijene ovih riječi, a onda ćemo prijeći na njihov sadržaj. Kile ve kale se koristi za prazne i nepotrebne priče od kojih nema ni ovosvjetske ni ahiretske koristi. Jedna ovakva vrsta govora je društvena bolest u društvima čiji su pojedinci lijeni, mase nesvjesne i bez vidika, bilo da se radi o vrsti bolesti koja se u turskom naziva laklakijat ili o prenošenju onoga što nam nije potrebno, ili da se radi o govorima koji se kreću oko granice zabranjenoga, ili da se radi o bilo kojem društvenom sloju koji ogovaraju ili, pak, prema polju širenja ogovaranja (kao što su novine, revije, radio i televizijske stanice). Koliko god da ima smrtonosnih prljavština koje islam ubraja u grijehe koji dolaze između dvije vilice, sve se one razvijaju i rastu u hladu ogovaranja. Zbog toga je Allahov Poslanik, kada je među tri poredane stvari na jednoj liniji ubrojao i govor ili šutnju, -kazao: “Onaj koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne nanosi štetu svome komšiji! Onaj koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka posluži svoga musafira! Onaj koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka kaže dobro ili neka šuti!” Mnogo pitanja. Postavljanje pitanja na svakome mjestu ili kada je nepotrebno prositi, (čak se može protumačiti i kao uobičajeno prošenje), dvije su pokuđene i štetne stvari. U Kur’an-i kerimu i sunnet-i sahihu prošenje bez nužde i potrebe je pokuđeno, isto kao i uvijek i na svakome mjestu postavljati pitanja, već se ljudi upućuju u svakoj prilici da nauče nešto što će im biti korisno za osjećaje i misli. Pored toga, vidimo da se postavljanje pitanja u Kur’an-i kerimu dijeli na dva dijela: pohvalno i pokuđeno. Kao primjer za pohvalno i prihvatljivo postavljanje pitanja možemo navesti ajet u kome se kaže:Pitaju te (ashabi) šta će udijeliti? a kao primjer pokuđenog i neodgovarajućeg postavljanja pitanja možemo navesti uzvišeni ajet: Pitaju te o duši.

Postavljati pitanja ili ne postavljati i prositi ili ne prositi, među djelima onih koji se ubrajaju odgovornim u islamu, procjenjuju se prema tome da li proistječu iz neke potrebe ili ne i da li su neophodni, te mogu biti ispod ili iznad linije vadžiba, haram ili mubah. Zbog toga mislim da je pogodnije zajedno tumačiti i razmatrati ova dva problema koja izgledaju kao različita u krugu “jednog pravca”. Razbacivanje imetka. Ida'atu'l-mal se može definisati kao razbacivanje imetka li-jevo-desno ne uzimajući u obzir materijalnu ili duhovnu i ovosvjetsku ili onosvjetsku korist, što je i individualna i kolektivna bolest. Da, iako čovjekovo trošenje svoga imetka i bogatstva na neodgovarajuća mjesta, izgleda kao nanošenje štete samosamome sebi, ipak je, sa aspekta činjenice da se u njegovome imetku nalazi i narodni imetak, nekontrolisano trošenje stvar koja se tiče cijelog naroda, i u pitanju je nanošenje štete cjelokupnom društvu. Hadis se završava ovom tačkom, koja je snažno aktuelizirana u ovom našem vremenu, a koja će u budućnosti još više dobiti na značaju - naime pozivan za racionalnim trošenjem kapitala i njegovim valjanim investiranjem. Još jednom želimo podsjetiti na dubinu, obimnost i raznobojnost riječi koje je birao i koristio Sultan govora... 26. Odličnost. “Ihsan (odličnost) je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, a iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi...” Znak da je čovjek potpuni vjernik je njegovo objedinjenje imana i islama te življenje u atmosferi ihsana. Vjernikov život u imanu i islamu i, nakon toga, postizanje jedne dimenzije iznad imana i islama te izvršavanje obaveza koje proizlaze iz te posljednje tačke do koje je stigao, jedna je vrsta ihsana (odličnosti), dok je posebna vrsta ihsana ona koja proistječe iz pravila da dobro rađa dobro, a to je kada Uzvišeni Gospodar uzvrati na Njemu iskrenu predanost, a prema Njegovoj veličini iznenađenjima opisanim kao: “ono što oko vidjelo nije, niti su uši čule, a niti je srce čovjekovo moglo zamisliti.” Zapravo: A nagrada za ihsan je samo ihsan. Ali odličnost čovjekova je njegova iskrenost shodno dubini vjerovanja, odgojenosti i strahopoštovanja, dok je odličnost Allaha prema Njegovoj veličini i vlasti, u smislu hiljadu i jedne inspiracije, pojačavanje i ukrašavanje duše roba vjerovanjem tako što će ga pokretati nadahnuća, podizanje zavjese sa očiju roba te davanje mogućnosti da shvati Istinu i mudrost stvari, čuvanje usta roba od beskorisnog govora te davanje mogućnosti da jezik govori mudrošću i pobuđivanja osjećaja tako da oni zaplove obzorjima Božanskog manifestiranja... Vjernik koji stigne do te tačke gdje se otvara pozadina zavjese postojanja, dođe u situaciju kao da Ga vidi “izvan količine i kakvoće” (bikem u keyf). Međutim, budući da je On takav da: Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, vjernik koji čvrsto vjeruje i zna da ga On vidi, s obzirom na uzvišenost i blagoslovljenost tog Allahovog viđenja njega, skoro da nikad ne smeće s uma. Onako kako postač, dok iščekuje trenutak iftara, u svijesti ima i predodžbu slasti samog iftara, tako isto i vjernik koji ovaj život provodi u raznim oblicima pokornosti Bogu, u iskrenosti, poniznosti i skrušenosti, uz kratkotrajno i nepotpuno viđenje u svojoj svijesti ima i predodžbu slasti onog potpunog viđenja na ahiretu, kojem ide ususret. Tako njegov ovosvjetski život - koji traje određen broj dana - izgleda kao permanentan post, sve dok se ne susretne sa svojim Voljenim. Na taj način jedan njegov život se nadaje kao hiljadu života. Da, rob, da bi vidio Sultana ezela i ebeda, i da bi time osjetio slast tog sastanka, osjeća duboku slast i kada zna da ga On vidi, prati, motri i zna za njega dok je u službi Njemu. Pored toga što osjeća slast, tada vjernik, i kada obavlja nešto najmanje, čini to s najdubljim osjećajem da izvršava ibadet. Ovo je mini prozor samo malo otvoren prema riječima našeg Pejgambera! Ovo su samo tri-četiri riječi od Sultana govora, koji je poput onoga koji dijeli bisere. I ovo je opširni sadržaj koji nam govori da ne može stati u tomove knjiga! Ovo je samo jedna kap iz okeana, jedan atom od Sunca i jedan tračak svjetlosti od zvijezda koje plove vasionom! Prevoditi obasjavajuće riječi koje su ogledalo manifesta ahmedanske istine, i objašnjavati ih prema njihovoj vrijednosti, vjerovatno je posao neznalica koji ne znaju ni jedne riječi... Doduše, mi smo trenutno, znajući, počinili takvo nepoštovanje... I na početku i na kraju njemu se pokoravamo i molimo Allaha da nam grijehe oprosti.

Na samom početku smo kazali da objasniti njegove svijetle riječi sa svim dimenzijama prevazilazi naše moći i ukazali smo da još čekamo da se pojave oni koji će to učiniti profesionalno. Pored svega toga, opet smo se donekle ohrabrili, i ako smo pokušali da analiziramo neke aspekte nekih hadisa, ono što nas je ohrabrilo na tu analizu jeste nekolikosvijetlih riječi iz tog razuđenog svijeta, dubina njihova sadržaja, jasnoća izraza i snaga govora. I to smo učinili na jeziku koji je jasan običnom čovjeku. Molim Allaha da nam grijehe oprosti i da učini da nam dobri učeni ljudi tolerišu nenamjerne manjkavosti. 5. DOVA NAŠEGA POSLANIKA SA ASPEKTA METODE I IZRAŽAVANJA. Između ostaloga, želim vam skrenuti pažnju na nekoliko dova koje je učio naš Poslanik. Riječi koje je on koristio u svojim dovama i dubina ruhanijjeta u njima posebne su i predstavljaju veličanstveno bogatstvo do koga niko drugi ne može stići. Želim kazati da je, bez imalo sumnje, svaka dova koju je proučio Allahov Poslanik poput knjige (sa aspekta značenja koje u sebi sadrži). Isto kao što su njegove riječi iznad riječi svih ostalih ljudi, tako su i dove koje je on učio veoma, veoma sadržajnije i dublje od dova koje su učili i koje će učiti svi ostali ljudi zato što je Uzvišenoga Gospodara najbolje poznavao i od Njega je najviše strahovao Allahov Poslanik! Kada je tako, on je taj koji će učiniti najiskreniju dovu koja će biti i na najvišem nivou. Njegova dova je prijatna. Prvak svih prvaka podučava nas sljedećom dovom: “Kada hoćete da zaspite, uzmite abdest kao kada ga uzimate za namaz i zamolite: ‘Moj Allahu! (Nadajući se Tvome rahmetu i strahujući od Tvoje kazne), Tebi predajem svoju dušu, Tebi okrećem svoje lice, Tebi se prepuštam, na Tebe oslanjam svoja leđa. Osim Tebe, nema druge zaštite i drugog oslonca. Povjerovao sam u Knjigu koju si objavio i Poslanika koga si poslao.'“ Riječi koje su upotrijebljene u ovoj dovi toliko su zadivljujuće i toliko izvanredne da je nemoguće kazati nešto iznad toga. Zbog toga što ćemo kasnije u jednom odvojenom poglavlju govoriti o dovama Allahovoga Poslanika, ovdje nećemo uzimati u obzir detalje, već želimo samo skrenuti pažnju na jasnoću i ljepotu izraza u tim njegovim dovama. Jedna druga njegova dova glasi ovako: “Allahu moj, odvoji me od grijeha kao što si odvojio istok i zapad! Allahu moj, očisti me od grijeha kao što se čisti bijela odjeća od nečistoće.” Izrazi u ovoj dovi se mogu objasniti u tomovima knjiga... i nemam ništa drugo kazati. Da, on je - i samo on - Sultan dova.Evo još jedne njegove dove: “Allahu moj! Molim Te da mi podariš svako dobro, ono koje znam i ono koje ne znam, i koja si mi dao i koja ćeš mi dati. Allahu moj, tražim zaštitu od svih zala, onih koja znam i onih koja ne znam, i koja su me našla i koja će me snaći.” U tom smislu, evo još nekoliko bisera i koralja iz Poslanikovih, sallallahu 'alejhi ve sellem, sadržajnih i sveobuhvatnih dova: “Allahu moj! Niko ne može spriječiti ono što Ti podariš, a ono što Ti spriječiš niko ne može podariti! I trudbeniku trud njegov neće vrijediti ništa ako Ti ne dadneš rezultat!” “Allahu moj! Nisam kazao nijednu riječ, niti ijednu zakletvu, niti sam dao ijedno obećanje, niti sam učinio neko djelo a da sve to nisam zatražio od Tebe. Ono što Si poželio da bude - bilo je, a ono što nisi poželio da bude - nije bilo. Sva moć i snaga pripadaju samo Tebi. Zaista si Ti svemoćan. Allahu moj! Svaka moja dova koju proučim - neka je na onoga kome si se Ti smilovao, i svako prokletstvo neka je na onoga na koga je Tvoje prokletstvo. Ti si moj Zaštitnik i na ovome i na drugome svijetu. Usmrti me kao muslimana i ubroj me među svoje dobre robove.” “Allahu moj, molim Te, podari mi zadovoljstvo Tvojim odredbama i slast gledanja u Tvoju ljepotu nakon moje smrti, prije nego me snađe neka šteta i smutnja koja odvodi u zabludu. Tražim zaštitu od Tebe da me sačuvaš od nasilja i činjenja nasilja, od neprijateljstva i činjenja neprijateljstava, od činjenja grijeha i od ulaska u grijeh koji neće biti oprošten.”“Ako me prepustiš meni, ostavit ćeš me u slabosti, zavisti, grijehu i greškama. Ja se oslanjam samo na Tvoju milost, oprosti mi sve grijehe, jer grijehe samo Ti opraštaš! Primi moje pokajanje, jer pokajanja samo Ti primaš i Ti si milostiv.”

“Allahu moj! Ti si Taj koji najviše zaslužuje da Mu se ime spominje; Ti si Taj koji najviše zaslužuje da mu se klanja; Ti si Taj koji najviše pomaže među onima od kojih se pomoć traži; Ti si najmilostiviji među onima koji imaju snage i vlasti; Ti si najdarežljiviji među onima od kojih se traži i najviše daješ među onima koji daju; Ti si Vladar svega postojećeg i Ti nemaš druga; Ti si Jedini, koji nema sličnoga. Osim Tebe, sve je suđeno da propadne i nestane! Tebi se pokorava samo uz Tvoju dozvolu, i Tebi neposlušnost biva samo uz Tvoje znanje. Tebi pripada pokornost, a Ti za to nagrađuješ, i Tebi je neposlušnost, a Ti opraštaš. Ti si svemu najbliži svjedok i Ti si svakome najbliži zaštitnik. Ti zaustavljaš želje strasti i Ti za vrat hvataš koga hoćeš. Ti si zapisao djela (koja će ljudi činiti) i odredio si im trenutke kada će umrijeti. Srca Tebi hrle. Skriveno kod Tebe biva otvoreno. Dozvoljeno (halal) je ono što si Ti dozvolio, a zabranjeno (haram) je ono što si Ti zabranio. Din je ono što si Ti propisao, naređenje je ono što si Ti odredio, stvorenje je ono što si Ti stvorio i rob je onaj koji je Tebi rob. Ti si Blagi i Milostivi Allah. Molim Te, tako Ti nura Tvoga lica koji osvjetljava i nebesa i Zemlju, tako Ti svakog Tvoga prava i tako Ti prava raakog onog koji od Tebe traži, oprosti mi u ovom jutru i ovoj noći i zaštiti me svojom moći od Vatre.” “Allahu moj, molim Te da mi podariš svako dobro za koje Te molio Tvoj vjerovjesnik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i tražim zaštitu da me sačuvaš od svega onoga od čega je tražio zaštitu od Tebe Tvoj vjerovjesnik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem” “Allahu moj, tražim zaštitu od Tebe da me sačuvaš od beskorisnog znanja, od srca koje ne strahuje, od nezasićenog nefsa i neprihvaćene dove.” “Allahu moj, molim Te, podari mi ustrajnost u poslu. Molim Te, podari mi odlučnost na Pravome Putu. Molim Te, podari mi zahvalnost na blagodatima i ljepotu u ibadetima. Molim Te, podari mi iskren jezik i čisto srce. Tražim zaštitu od Tebe da me sačuvaš od zla koje Ti znaš. Molim Te da mi podariš dobro koje Ti znaš i tražim oprosta od Tebe za sve što Ti znaš, jer Ti si Allamu'l-gujub - Onaj koji zna sve vidljivo i nevidljivo.“ “Allahu moj, molim Te da mi podariš moć za činjenje dobrih djela i za napuštanje loših djela, i da volim siromahe, i molim Te da mi grijehe oprostiš, da mi se smiluješ i da me usmrtiš prije nego me staviš na iskušenje sa smutnjama ljudi. Molim Te da mi podariš ljubav prema Tebi, prema onima koji vole Tebe i prema djelima koja će me približiti Tvojoj ljubavi.“ “Allahu moj, molim Te da mi podariš dobro u svakom početku i na svakom kraju, najopširnije dobro, početno i krajnje, otvoreno i skriveno, i najviše deredže u r Džennetu, amin!” “Allahu moj, pomozi mi da Te spominjem, da Ti se zahvaljujem i da Ti lijepo ibadet činim!” “Allahu moj, molim Te da mi podariš uputu, bogobojaznost, čestitost i bogatstvo duše.” “Allahu moj, učini kraj svakog mog posla lijepim i sačuvaj me od propasti na ovom i patnje na drugome svijetu!”Među ovim izrazima nije moguće ni jednu jedinu riječ odstraniti. Harmonija u nizu riječi je izvanredna. Nemoguće je dostići ovakve dimenzije dove. Da, Allahovom Poslaniku čak ni u dovama nema slična! Svi veliki dobri robovi radili su na tome da svoje molitve i vapaje ukrase i ožive izvodima iz dova Allahovoga Poslanika, i tako su kucali na vrata Uzvišenoga Gospodara njegovom dovadžijskom rukom. U dovama našeg Vjerovjesnika postoji takav izraz, način i nuranijjet (svjetlotvornost) da se njegove riječi od riječi drugih odmah prepoznaju i odvajaju tako što se kaže: “Ova riječ pripada hazreti Muhammedu Mustafi, sallallahu 'alejhi ve sellem...” Lično, dok učim dove i molitve od osoba poput Hasana Šazelija, Ahmeda Bedevija, Ahmeda Rufaija i Šah-i Gejlanija, zaboravim na samog sebe, pa čak, dok učim neke odlomke, ne mogu da izdržim... I njihove dove su izvanredne! Međutim, svi su uzeli citate i odlomke iz nekih Poslanikovih dova i stigli su do toga bogatstva tako što su njegove dove stavili u svoje izraze. Zbog toga, i mi dove ovih velikana činimo šefadžijama u našim dovama i kucamo na vratima Rahmeta s nadom da nam se ukabule dove. Kao zaključak, recimo da su svi izrazi Allahovoga Poslanika dokaz njegovog fetaneta (oštroumnosti), dok neke njegove riječi, zbog toga što su dževamiu'l-kelim, imaju posebnu važnost.

Njegovi izrazi i stil u dovama pripadaju ovoj grupi. Otuda i njegove riječi i njegove dove pokazuju njegovu pejgambersku logiku, odnosno, da mu je razum “programiran” sa drugimsvijetom i da potječe sa inspiracionog izvora. Jednostavno, on nije ništa drugo osim Vjerovjesnik i Sultan svih vjerovjesnika... 6. NEKA OSTALA SVOJSTVA NAŠEG POSLANIKA, S.A.V.S., SA ASPEKTA FETANETA. a. Milost i milosrđe. Milost i milosrđe Allahovoga Poslanika posebna su dimenzija njegove oštroumnosti. U njegovoj milosrdnosti i milosti u isto vrijeme je skrivena posebna dubina njegovog izvanrednog shvatanja stvari. Da, naš Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao poseban predstavnik milosti i milosrdnosti Uzvišenoga Gospodara, na zemlji je koristio utjecaj ova dva blagoslovljena svojstva poput eliksira i tako zavladao svim dušama. Zapravo, izvan milosrđa, samilosti, mehkoće i iskrenosti sa srca, ne postoji drugo sredstvo koje će u toj mjeri privući skupine ljudi da prihvate nekog čovjeka. Tako je i Allahov Poslanik svojom unutrašnjom finoćom, izvanrednom sposobnošću i oštroumnošću veoma dobro iskoristio milost i milosrđe kao posebnu dimenziju svog fetaneta, što je i poseban dokaz njegovoga poslanstva. Allah, dželle šanuhu, njega je poslao kao milost svim narodima i svjetovima. Da, on, milost svoga Gospodara prenosi veoma jasno i svijetlo. On je poput izvora usred pustinje, ili poput Kevser-vrela, i ko god uzme posudu i dođe na taj izvor, napuni svoju posudu, a i napije se koliko hoće. Eto, takav je on sa aspekta milosti, poput Kevser-vrela koje je svima pristupačno... Svaki pojedinac koji želi može se od njega okoristiti. On je svojom impresivnom oštroumnošću, onu milost koja se nalazila u njegovoj prirodi učinio otvorom milosti za lov na srca. Tako onaj ko se nađe u tom čarobnom ozračju, našao se na putu za Džennet i na vrhuncu radosti i sreće. Eto tako je rahmet (milost) čarobni ključ koji se nalazi u ruci Allahovoga Poslanika. On je ovim ključem otključao sve katance koji su bili zahrđali ili se mislilo da se ne mogu otključati, i tako potpalio luč imana u njihovim srcima. Taj zlatni ključ je pored svih ljudi predan čovjeku zlatne duše, čija je ruda zlato bez primjesa, hazreti Muhammedu Mustafi, sallallahu 'alejhi ve sellem. Jer on je najdostojniji među ljudima da uzme taj ključ. Da, Allah emanet uvijek daje onima koji to zaslužuju, a ključ srca koga je dao ljudima kao emanet dao je Prvaku svih stvorenja na oba svijeta, koji je za to najzaslužniji. Allah, dželle šanuhu, je njega poslao kao milost svim svjetovima, a on je tu milost izvanredno u jednoj ravnoteži na najljepši način iskoristio. I ravnoteža u milosti je veoma bitna. Pretjerivanje i zaostajanje u milosti. Isto kao što u svakom poslu postoji pretjerivanje i zaostajanje, tako je i sa upotrebom milosti. Najklasičniji primjer zloupotrebe milosti moguće je primijetiti u idejama i ponašanjima nekih grupa koje sebe smatraju humanistima. Oni, s jedne strane, govore o neuravnoteženom humanizmu i ljubavi, dok, s druge strane, nijedan od njih se iskreno ne interesuje za jednog vjernika i pobožnog čovjeka, i u tome su živi primjer. Kada bi im se dalo fursata, muslimane i pobožne ljude bi popili u kapi vode. Njihova ljubav je samo prema njima samima i onima koji kao oni razmišljaju! Doduše, ova ljubav nije ona koju mi znamo kao ljubav požrtvovanja, već je to ljubav zasnovana na temeljima interesa. Međutim, milost Prvaka svih stvorenja na oba svijeta kretala se prema svima i obuhvatala je i obuhvata ne samo čovječanstvo već sva stvorenja... Od milosti čiji je predstavnik Allahov Poslanik koriste se vjernici jer je on prema vjernicima rauf (blag) i rahim (milostiv). Iskren je, blag i veoma merhametli. Od milosti čiji je on predstavnik, pored vjernika, mogu se okoristiti i nevjernici i licemjeri (munafici). Cak od dove milosti na sebi specifičan način ima koristi i melek Džibril. Širinu te milosti izmjerite činjenicom da je čak i šejtan pogledao u tu milost i ponadao se. Milost čiji je on predstavnik nije ograničena određenim ljudima i određenim grupama. On milost ne upotrebljava kao sredstvo eksploatacije, kao što to neki čine.

Prijevara humanizma. Danas je realnost da jedan dio pokreta i pravaca, da bi prevarili ljude, koriste ih kao paravan. Molim vas, koja je razlika između takvih i blizine zmije koja se primakla čovjeku da bi ga ujela? Ljubav koju predstvalja Allahov Poslanik ne smije se pomiješati sa ovom vrstom ljubavi. Da, shvatanje ljubavi u islamu je, kao i u svim ostalim stvarima, samo po sebi specifično tako što se uspostavlja ravnoteža između ovog i drugog svijeta. Hazreti Muhammed, ‘alejhi's-selam, prihvatio je sve ljude ljubavlju koja je kao poruka obuhvatila cijelo čovječanstvo i sva stvorenja. Ali, kao što smo gore naveli, to njegovo ogromno milosrđe i dubinska milost nije ostala samo kao ideja ispisana na stranicama knjiga, kao što je slučaj sa onima koji su zloupotrijebili ljubav i milosrđe. Suprotno tome, za najkraće vrijeme ta načela su u praksi provedena i predstavljena sa punom iskrenošću. Zapravo, ne postoji nijedna Poslanikova ideja a da nije provedena u praksu. On je u potpunosti bio čovjek akcije i poleta. Ono što je Allahov Poslanik kazao svojom milošću koja obuhvata sva stvorenja, sa srca i najiskrenije, i ona značenja koja su se uzdizala iz srca kosmosa, uvijek su provedena u praksu. Naprimjer, on je tako poučnim i konkretnim primjerima objasnio kako treba imati nježnosti prema životinjama! Teško je zaboraviti ova dva primjera koja navodi Allahov Poslanik: “Uzvišeni Allah je zbog psa oprostio jednoj nemoralnoj ženi i uveo je u Džennet. Pas je bio pored bunara i od žeđi je isplazio svoj jezik. Baš u tom trenutku je naišla ta žena, koja nije mogla odoljeti, kada je vidjela psa u tom stanju, već je odmah uzela kaiš i vezala za njega cipelu i tako izvadila vode iz bunara i napojila psa. Na taj način je pas spašen od smrti. Ovaj njen postupak prema psu bio je uzrok njenom oprostu i Allah je tako uveo u Džennet.” Na suprotnom polu, Allahov Poslanik objašnjava slijedeći primjer: “Jedna žena je ušla u Džehennem zbog mačke, jer joj nije davala da jede i pije. Tako je mačka umrla od gladi. Ta žena je zbog toga kažnjena Džehennemom.” Allahov Poslanik je došao sa dužnošću da dostavi poruku te sveobuhvatne milosti. On je Menhelu'l-azbi’l-mevrud, odnosno, izvor slatke vode, i ko god spusti svoju kofu u taj izvor, u njemu će naći milosti. Ko bude pio vodu života iz njegove ruke, duhovno će postići besmrtnost. Kamo sreće kada bi oni koji se nalaze “prisilno nagrađeni” (džebri lutfi) pored ovog Kevser-vrela znali Poslanikovu vrijednost! Da ne bi kazane riječi ostale apstraktne, želim navesti nekoliko konkretnih primjera. Ali, prije toga, ne mogu a da vam ne skrenem pažnju na sljedeću činjenicu. On je u svemu bio na vrhuncu. Oni koji među ljudima napreduju u nekim profesijama, u drugim oblastima su toliko zaostali da to svako može primijetiti. Naprimjer, jedno vojno lice ili jedan učesnik u ratu, koliko god da je uspješan u vojnoj struci i koliko god da ima uspješnu vojnu karijeru, ponekad u drugim oblastima ne može shvatiti ili osjetiti neke stvari ni koliko jedan čobanin. Čak ponekad, zato što je ovakvoj osobi u karakter ušlo ubijanje, ovaj čovjek nema nimalo saosjećanja jer je, ubijajući druge, u određenoj mjeri zaslijepio svoje osjećaje i nakon toga može da ne osjeti žalost zbog ubistva bilo koga. Jedan političar je veoma uspješan u politici, ali u toj istoj mjeri može da odustane od istine i tako omalovaži prava drugih ljudi. Odnosno, onoliko koliko je uspješan na polju politike, isto toliko je neuspješan u istinitosti i plemenitosti. Ovo znači, dok se na nekome mjestu uzdiže ka vrhu, na drugome mjestu spušta ka dnu. Vidite čovjeka koji je sebe bacio u vrtlog pozitivizma i trči da sve dokaže iskustvima i eksperimentima, s druge strane, u njegovom duhovnom životu nije još ni na nuli. Ima onih koji se ponekad na polju razuma uzdižu čak do Everesta, dok u duhovnom životu silaze do Lutovog jezera. Koliko ima ljudi koji rade da sve pripišu materiji i čija je pamet sišla u oči, ali su, naspram logike Objave, gluplji od glupih, i naspram tih značenja, oni su slijepi. Kao što se shvata iz ovog kratkog objašnjenja, ima onih koji, pored toga što su uspješni u određenim oblastima, baš nimalo nisu bili uspješni u oblastima koje su mnogo važnije i od životnog su značaja, odnosno, suprotna svojstva koja se nalaze kod ljudi, kao da djeluju jedna protiv drugih; dok se jedno proširuje i pokazuje svoju snagu, drugo atrofira i ostaje manjkavo.

Međutim, stanje kod Allahovoga Poslanika uopće nije takvo. On je pored toga što jevojskovođa, i čovjek sveobuhvatnog saosjećanja. On vodi politiku, ali isto toliko je plemenit i prijatan... Pored toga što daje važnost iskustvu, on je na samom vrhu duhovnog života.Najupečatljivije primjere toga moguće je primijetiti u Bici na Uhudu. Zamislite, na tomemjestu je kao šehid poginuo hazreti Hamza, radijallahu ‘anh, amidža i brat po mlijeku Allahovome Poslaniku, koji ga je volio koliko sebe. Pored toga što je pao kao šehid, tijelo mu je na komade isječeno. Također, tu mu je posječen, kao kada se meso siječe na panju, tetkin sin Abdullah ibn Džahš, radijallahu ‘anh. Čak je i njegova mubarek glava ranjena, zubi su mu polomljeni, a tijelo mu je sve bilo u krvi. U toj gužvi, u kojoj su neprijatelji navalili svojom mržnjom i neprijateljstvom i svom svojom snagom u želji da ubiju njega, on, veličanstven nad svim veličanstvenim stvorenjima, u strahu da će ih Allah uništiti zbog njegove krvi koja se prolijeva zemljom, drhteći izgovara riječi: “Allahu moj, oprosti mome narodu jer oni (mene) ne znaju!” Kako je ovo divno shvatanje milosti: da se moli za one koji hoće da ga ubiju, a ostaje zatvoren proklinjanju i bedovi! Do osvajanja Mekke - kao da nije bilo zla koje mu njegovi neprijatelji nisu učinili. Samo zamislite: bojkotuju vas, progone vas iz zavičaja i kuća, ostavljaju vas nasred pustinje, zatim okače jedan otrovni ugovor na zid Ka’be i kažu vam: “Sa ovim ljudima koje smo izolovali zabranjena je trgovina na pijacama i zabranjeno vam je s njima stupati u brak...” i tako će vas pod tako teškim uvjetima u pustinji držati tri godine... Čak ni bližnji vam ne mogu pomagati i vi ćete opstajati u životu tako što ćete jesti drveće, lišće i travu. Djeca i starci će umirati od gladi... Baš nimalo ljudskosti i dostojanstva nećete vidjeti... Kao da to nije dovoljno, poslije toga će vas istjerati iz vaših rodnih gruda i prognati u druga mjesta... Čak ni tamo vas neće ostaviti na miru već će vam, različitim varkama i smutnjama, svakoga dana prijetiti... Nakon toga ćete se nekoliko puta sa njima hvatati ukoštac na Bedru, Uhudu i Hendeku, i uvijek ćete biti uznemiravani... Čak će vam oduzeti najprirodnije pravo: da posjetite Ka’bu... Još teže od toga, vratit ćete se prihvatajući naizgled najteže uvjete i, poslije svega toga, Uzvišeni Gospodar će vas počastiti da na čelu velike vojske osvojite Mekku. Da zavladate njom, kako biste se ophodili prema njima? Da li biste mogli reći: “Idite, svi ste slobodni, danas za vas nema prijekora?” Ja, lično, na svoju odgovornost, da nisam naučio od Poslanika, ne bih se tako ophodio prema njima. Pretpostavljam da već svi vi dijelite isto mišljenje sa mnom. Ali, dok je on ulazio u Ka’bu sa štitom na leđima i glavi, sa mačem u ruci, sa strijelama na ramenu i sa konjem, u isto vrijeme, on je bio junak milosti. Upitao je Mekkelije: “Šta očekujete od mene?” Svi su odjednom odgovorili: “Ti si čestiti sin čestitoga! Od tebe se samo čestitost može očekivati!” On je njima rekao isto što je i hazreti Jusuf, 'alejhi's-selam, rekao svojoj braći: “Ja vas sada neću koriti” -reče - “Allah će vam oprostiti; od milostivih, On je najmilostiviji.” On u svome životu nikada nije bio nemaran u predostrožnosti. Ne postoji drugi čovjek koji je toliko zbližio i čvrsto ujedinio tedbir i tevekkul (predostrožnost i oslanjanje na Allahovu pomoć)! Kada je izišao na Bedr, isprobao je svoje ashabe. Svaki od njih je bio poput atomske bombe... i svaki je nosio u sebi entuzijazam koji je bio dovoljan za jednu vojsku. Sa’d ibn Mu'az, radijallahu ‘anh, dao je primjer tog entuzijazma kada je kazao: “Allahov Poslaniče, tjeraj svoga konja do Berk-i Gimada! Nijedan od nas neće za tobom zaostati!” Koliko su naročito misaone riječi ove ličnosti u nastavku njegova govora: “Životi su nam, evo, ovdje, uzmi koji god hoćeš, Allahov Poslaniče! Imeci su nam, evo, ovdje, uzmi koliko god hoćeš i daj kome god hoćeš, Allahov Poslaniče!”Vojnici su bili spremni. Svi su bili po jedan Sa’d ibn Mu'az, radijallahu ‘anh, ali, i pored toga, Allahov Poslanik nije omalovažio predostrožnost te je, bez imalo neopreznosti, izvršio sve ! potrebne pripreme za bitku. Nakon ove fizičke (fi’li) dove podigao je i otvorio svoje ruke i počeo se moliti Uzvišenom Gospodaru vapajem koji se uzdizao iz dubina srca. Tako je učio dovu I i molio se da je zaboravio na sebe, da mu je čak ogrtač sa njega i pao, a on to nije primijetio.

Hazreti Ebu Bekr, radijallahu ‘anh, koji je pratio taj prizor, nije mogao izdržati već mu se približio i i ponovo ga ogrnuo ogrtačem rekavši mu: “Dovoljno je, Allahov H Poslanice! Allah tebe nikako neće ožalostiti! Dovoljno je ovoliko S molbe i vapaja.” Da, s jedne strane, toliko mnogo predostrožnosti, a s druge strane, oslanjanje na svoga Gospodara na takvom nivou - to je posebno svojstvo koje može imati samo jedan takav savršeni čovjek...Univerzalna milost. Kao što sam kazao na početku, Allahov Poslanik je čovjek koji je predstavljao milost od koje su se okoristili svi, i vjernici, i nevjernici, i munafici. Vjernik se okoristio od njega jer on kaže: “Ja sam vjernicima bliži od njih samih...” Doduše, mufessiri (komentatori Kur’ana), oslanjajući se na ajet: Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi..., kažu: “Allahov Poslanik je za vjernike veći ponos nego što su oni sami sebi.” Međutim, u suštini, oba značenja su bliska jedno drugom. Mi njega volimo više nego sami sebe, a i Allahov Poslanik one koji ga toliko mnogo vole u istoj mjeri toliko voli, jer je on najplemenitiji čovjek. Ovo je jedna razumna i logična ljubav. Iako ova ljubav ima svoju osjećajnu stranu, ona je mnogo više dimenzionirana spoznajom i dubokom logikom. Ako bi se malo pregledala i preradila, ona bi u čovjeku pružila takve korijene da bi taj čovjek, isto kao što je Medžnun tražio svoju Lejlu, tražio na svakome mjestu Allahovoga Poslanika. I sve dok bi ga tražio i prilikom svakog spomena njegovog imena, okvasile bi mu se nosnice; život proveden bez njega u njegovim očima bio bi tuga i bol..., i zbog Poslanika bi plakao i jecao poput naja. Da, Allahov Poslanik nam je bliži od nas samih. Kako da nije kad mi više puta sami sebi učinimo zlo i loša djela. S druge strane, od njega smo samo vidjeli i osjetili počast, dobrotu, merhamet, saosjećanje i plemenitost. On je predstavnik Allahovog i rahmeta. Kada je tako, naravno, da je on nama bliži od nas samih. On kaže: “Ja sam vjernicima bliži od njih samih...” Ako želite, pročitajte ovaj ajet: Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi... a zatim se u nastavku kaže: “Ko ostavi neki imetak, on pripada njegovoj rodbini, a ko ostavi neki dug i otiđe, to pripada meni.” U pozadini ovog hadisa nalazi se sljedeći događaj. Jednog dana je donijet jedan mejt. Trebalo mu je namaz klanjati. Allahov Poslanik je upitao: “Da li ima dugova?” Oni koji su bili prisutni kazali su: “Ima, Allahov Poslaniče, i to mnogo dugova!” Nakon toga, Allahov Poslanik je rekao: “Klanjajte vi njemu namaz, a ja dužniku ne mogu klanjati namaz.” Međutim, i njemu samom je bilo veoma teško u takvoj situaciji. Odmah nakon toga objavljen je gore spomenuti ajet. Kasnije, kada je Allahov Poslanik došao do nekih materijalnih sredstava, rekao je: “Ja sam njegov zastupnik. Oni kojima je nešto dugovao neka dođu kod mene.” Bliskost Allahovoga Poslanika vjernicima, i na ovom i na drugom svijetu, više nego što su oni sami sebi, je milost. Ova strana njegovog rahmeta vječno će trajati. On je jedna vrsta milosti i za munafike. Munafici, zbog te sveobuhvatne milosti, nisu kažnjeni na ovome svijetu. Dolazili su u džamiju, šetali su među muslimanima i koristili sva prava koja su imali muslimani. Allahov Poslanik u vezi sa njima nije pocijepao zavjesu (da ih drugi vide). Znao je šta većina njih misli u sebi. Čak je to i kazao Huzejfi, radijallahu ‘anh. Prema predaji, zbog toga je i hazreti Omer, radijallahu ‘anh, pratio Huzejfu, radijallahu ‘anh, i ne bi klanjao namaz onome kome on ne bi klanjao. Pored toga, islam ih nije otkrio. Oni su uvijek bili među vjernicima i, u najmanju ruku, ponekada su posumnjali u svoje nevjerništvo. Na taj način im ovosvjetske slasti nisu bile potpuno gorke, jer čovjek koji vjeruje da će nestati, ne može uzeti okusa ovoga svijeta. Ali, ako je imalo posumnjao u svoje nevjerništvo, koliko da kaže: “Možda postoji drugi svijet”, moguće je da nije zagorčao u potpunosti život na ovome svijetu. Eto, u tom smislu Allahov Poslanik je u jednoj mjeri bio milost i za munafike. I nevjernik se okoristio milošću Allahovoga Poslanika, jer prijašnje narode i plemena Uzvišeni Gospodar je odjednom uništavao zbog njihovog nevjerovanja i nepokornosti, dok je, nakon dolaska poslanstva Allahovome Poslaniku, ukinuo kaznu potpunog uništenja, zbog čega su se ljudi spasili od jedne takve vrste kazne i patnje. A to je za nevjernike, u ime ovoga svijeta, velika milost.

U vezi s ovim Uzvišeni Gospodar je, obraćajući se Svome Miljeniku, objavio sljedeći ajet:Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti. Da, zbog poštovanja prema našem Poslaniku, Uzvišeni Gospodar je ukinuo kaznu potpunog uništavanja. Hazreti Mesih je govorio: Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si? A pogledajte vrijednosti i dragocjenosti našeg Poslanika kod Allaha te mu se On, Uzvišeni, obraća riječima: Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio...Odnosno, sve dok ti budeš među njima živio, Allah ih neće kazniti; sve dok se ti na ovozemaljskoj kugli budeš spominjao i jezicima se tebe budu sjećali..., odnosno, sve dok se ljudi budu kretali tvojim putem, Allah ih neće potpuno, odozdo i odozgo, uništiti. Jedan od aspekata milosti Allahovoga Poslanika od koje se koriste nevjernici jesu i riječi Allahovoga Poslanika: “Ja sam poslan kao milost, a ne kao onaj koji želi prokletstvo”, odnosno kaže: ja sam došao kao milost od Allaha svima, a nisam poslan kao čovjek koji će željeti zlo i prokletstvo ljudima i moliti da im dolaze belaji i nepogode. Zbog toga je Allahov Poslanik čak i za najveće neprijatelje islama uvijek tražio uputu i radio na tome planu. Od svjetlosti koju je donio Allahov Poslanik okoristio se čak i Džibril. Jednog dana Poslanik ga je upitao:“Je li Kur’an i za tebe milost?” Džibril mu odgovori: “Jeste, Allahov Poslaniče, jer ni ja nisam bio siguran za svoj kraj, a kada je objavljen ajet: Kome se drugi (na nebesima) potčinjavaju, tamo pouzdanog (kome su objave u emanet)! i ja sam postao siguran.” I u jednom drugom hadisu Allahov Poslanik kaže: “Ja sam Muhammed (Mnogo hvaljeni), ja sam Ahmed (Najhvaljeniji), ja sam Mukaffi (Posljednji pejgamber), ja sam Hašir (poslije mene će nastupiti Hašr-Proživljenje, i u međuvremenu neće biti drugog vjerovjesnika; također će Allah oživjeti ljude ispred mene) i ja sam Poslanik tevbe, pokajanja, i rahmeta, milosti. ” Vrata tevbe su otvorena do Sudnjega dana jer Allahov Poslanik je pejgamber pokajanja i njegov propis će trajati do Sudnjega dana. Kada bi on vidio neko dijete da sjedi i plače, sjeo bi pored njega i plakao bi zajedno sa njim. Zalost majke koja plače on bi čuo u svojoj savjesti. Evo još jednog hadisa koga prenosi Ebu Hurejre, radijallahu ‘anh, koji je ep saosjećanja svim jezicima: “Kada stanem u namaz i poželim klanjati, čujem plač djeteta. Znajući uzbuđenje njegove majke kada ga čuje, odmah ubrzam i završim namaz.” Allahov Poslanik je namaze obavljao prilično dugo. Naročito su njegovi nafile namazi prelazili mogućnosti ashaba. On bi stajao na namaz sa namjerom da klanja jedan takav namaz, a zatim, u toku namaza, ako bi čuo plač djeteta, odmah bi ubrzavao klanjanje, jer u tom periodu i žene su se priključivale džematu da bi klanjale namaz iza Allahovoga Poslanika. Uzimajući u obzir da majka djeteta koje plače može biti u džamiji, Poslanik bi ubrzao namaz i tako olakšavao toj ženi. Tako je on već u svakom poslu bio simbol saosjećanja. Plač jednog djeteta bi ga uznemirio i zaplakao.Pored ovoliko sveobuhvatnog milosrđa, on je bio uravnotežen. Naprimjer, njegova zadivljujuća milost nikada nije bila prepreka izvršavanju vjerskih kazni, i kazna, ma kakva da je ona bila, bila bi izvršena. Jedan čovjek iz plemena Benu Mukarrin je izudarao svoju sluškinju. Sluškinja je došla plačući kod Allahovoga Poslanika. Poslanik je pozvao domaćina ove sluškinje i rekao mu: “Izudarao si je nepravedno! Oslobodi je!” Ashabi su rekli: “O Allahov Poslaniče, on nema druge sluškinje.” Onda je on rekao: “Onda neka nastavi da ih služi, ali kada za to ne bude imalo potrebe neka je oslobodi.” Da, ako bi dug za ovaj nepravedni šamar ostao za drugi svijet, tamošnji šamari će biti mnogo bolniji. Na osnovu toga, zamjena za šamar treba biti sloboda da bi bilo otkupa od džehe-nnemske patnje na drugome svijetu...

Djeca. Naročito je njegovo saosjećanje prema svojoj djeci bilo posebno. Više puta bi otišao kod porodice gdje je njegov sin Ibrahim dojio mlijeko, uzimao ga u svoje naručje i dugo vremena ga milovao. Kada je Akra ibn Habis vidio Allahovoga Poslanika kako je uzeo u naručje i miluje hazreti Hasana i Husejna, rekao je: “Ja imam desetero djece, a još nijedno poljubio nisam.” Allahov Poslanik mu odgovori: “Ko nije milostiv, ne zaslužuje milost.” U jednoj drugoj predaji Akra ibn Harisu je odgovorio: “Sta da ti činim ako je Allah iz tvoga srca izvadio osjećaj milosti?” U drugom hadisu kaže: “Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji da bi prema vama bili milostivi oni koji su na nebesima.” Allahov Poslanik, koliko god da je gajio osjećaj ljubavi i milosti prema bližnjoj rodbini, isto toliko je to činio i prema bližnjim i daljnjim prijateljima. Abdullah ibn Omer, radijallahu ‘anh, prenosi: Sa’d ibn Ubade se razbolio. Allahov Poslanik je sa nekoliko ashaba otišao u posjetu kod ovog iskrenog prijatelja. Kada je primijetio tužno stanje Sa’da ibn Ubadea, toliko ga je to potreslo da nije mogao zaustaviti suze već je zaplakao. Njegov plač je i prisutne natjerao na suze. Da se taj plač ne bi pogrešno shvatio, kazao je sljedeće: “Allah nikako neće kazniti nekoga zbog suza i tuge u srcu, ali zbog ovoga hoće”, i pokazao je na jezik. Da, Allah ne kažnjava zbog suza; suprotno tome, zbog nekih suza oslobađa patnje. Allahov Poslanik u drugom hadisu kaže:“Dva su oka koja džehennemska vatra neće dotaći: oko koje plače od straha prema Allahu i oko koje noću stražari na Allahovome Putu.” Jedno od ova dva oka je pobožnjakovo, a drugo konjanikovo. To su oči onih ljudi koji noći provode u ibadetu i prolijevaju suze, a danju se poput lavova bore protiv nevjerništva, odnosno, to su oči istinskih vjernika... Zapravo, kada nam se govori o ashabima, oni su nam opisani: preko noći su zauzeti ibadetima poput pobožnjaka, a preko dana svaki od njih je poput lava, koji se bori na sve strane za vjeru. Kada je preselio Osman ibn Maz'un, radijallahu 'anh, Allahov Poslanik je trčeći otišao kod njegove kuće. On je bio slavni ashab s kojim se Allahov Poslanik bio pobratio. Toliko je plakao na njegovoj dženazi i toliko je prolio suza da je izgledalo kao da je njegovo tijelo okupano suzama Allahovoga Poslanika. Baš u tom trenutku jedna od njegovih žena je, ciljajući na Osmana ibn Maz’una, radijallahu anh, kazala: “Postao je ptica i odletio u Džennet.” Allahov Poslanik je odmah spustio vjeđe i ljutito kazao: “Ja sam Allahov poslanik pa ne znam, a otkud ti znaš da je ušao u Džennet!” Da, on je bio čovjek ravnoteže. Njegova samilost i plač nikako nisu bila prepreka da ispravi neku grešku. Dok je u plaču i suzama grlio čovjeka za kojeg je govorio da mu je brat, to mu nije bila prepreka da upozori na pretjerane riječi za koje je mislio da nisu na svome mjestu. Jedno je odanost i prijateljstvo, a drugo je pravo. Svake hefte je posjećivao šehide Uhuda, ali nijednom nije kazao: “Odletjeli ste i ušli u Džennet!” A mi, ako čak izgovaramo: “Ako neće oni u Džennet, ko će...” Onda nema potrebe da oduglovačimo...Zar nije dovoljan dokaz koliki je on simbol samilosti njegovo davanje važnosti onima koji štite siročad? Pogledajte šta kaže: “Ja i onaj koji motri na siroče smo ovako u Džennetu.”Tada je pokazao dva prsta i sastavio ih i tako ukazao koliko je blizu onome koji gleda, motri i odgaja siroče. Kao da je Allahov Poslanik htio kazati da niko u Džennetu ne može biti između njega i onoga koji motri na siroče. Milost čak i prema životinjama. Njegova milost je obuhvatala i životinje. Gore sam spomenuo kako je jedna žena zbog mačke ušla u Džehennem i kako je jedna nemoralna žena zbog napajanja vodom žednog psa nagrađena ulaskom u Džennet. Da navedemo još jedan događaj i time završimo ovu temu. Vraćali su se iz jedne bitke. U vrijeme odmaranja neki ashabi su vidjeli ptičije gnijezdo, uzeli ptičad i počeli ih milovati. Baš u tom trenutku je došla ptica, majka mladunčadi, i počela uznemireno da se uvija i leti kada je vidjela da su joj mladunčad u njihovim rukama. Kada je Allahov Poslanik ugledao taj prizor, mnogo se naljutio i naredio da se odmah mladunčad vrate u gnijezdo. Da, njegova milost je obuhvatala i životinje. Zapravo, zar nije Allah jednog od prijašnjih vjerovjesnika prekorio zbog mravinjaka? Ovaj vjerovjesnik je, znajući ili ne, zapalio mravinjak. Nakon toga Allah ga je opomenuo. Sada zamislite, da li je moguće da se drugačije ponaša Allahov Poslanik koji nam prenosi ove primjere i događaje?

Nakon toga, iz njegovog ummeta će se pojaviti takvi da će biti prozvani “gospoda koja ne gazi mrava“, jer oni će na svojim nogama stavljati zvona i tako putovati. Sve zbog toga da bi insekti čuli glas zvona i udaljili se da ih ne bi zgazili... Aman, Allahu moj! Kako su ovo duboki i veličanstveni primjeri jedne univerzalne milosti! Da, iz kruga njegove milosti čak ni mravi nisu isključeni! Da li ovi ljudi, koji čak ni mrava ne gaze, mogu učiniti nekome nasilje? Ne, nemoguće je da oni svjesno i namjerno bilo kome učine nepravdu! Ibn Abbas prenosi: “Išli smo zajedno sa Allahovim Poslanikom. Primijetili smo čovjeka kako je zavezao ovcu da bi je zaklao, i pred njenim očima oštri nož. Allahov Poslanik je ovom čovjeku kazao: “Da li želiš da je usmrtiš nekoliko puta?” U jednom smislu, ovo je bio prijekor za tu osobu. Prenosi Abdullah ibn Mes’ud i Ja’la ibn Murre, radijallahu 'anhuma: “Allahov Poslanik je sa nekoliko ashaba ušao u jedan vrt. U uglu vrta stajala je jedna veoma mršava kamila. Kada je ugledala Allahovoga Poslanika, kamila je naglo počela da plače. Prvak svih stvorenja na oba svijeta odmah se približio kamili. Kratko je ostao pored nje, a zatim naredio da se pozove njezin vlasnik i veoma oštro ga upozorio da dobro gleda svoju kamilu.” Allahov Poslanik, koji je bio pun milosti i ljubavi mnogo više nego što za sebe tvrde današnji humanisti, znao je da sačuvaovu univerzalnu milost od svakog pretjerivanja i uskraćivanja, i putem svoje oštroumnosti, koja je dovoljna svemu, ni u kom slučaju nije pretjerao ili zakazao u tome. On nikada nije u ime tolerancije loša djela odobravao i nije pravio staklenike grijeha i zala. On je veoma dobro znao da bi ukazivanje tolerancije u ime milosti prema nekom ubici i divljaku značilo kršenje prava hiljadama nedužnih ljudi. Nažalost, želim kazati da je danas takvih vrsta nepravdi više nego ikada. Gorko smo osjetili u bliskoj prošlosti u kakvo stanje je našu zemlju dovela tolerancija prema anarhistima i neprijateljima naših djedova i naše prošlosti; i danas osjećamo posljedice toga. Ako se ljubav i milost ne upotrijebe uravnoteženo, mogu prouzrokovati nezaustavljive posljedice za pojedince i društvo. Međutim, nemoguće je pokazati ijedan događaj u negativnom smislu da je takvo nešto učinio Allahov Poslanik. Da, on je volio ljude toliko da je sebi gotovo nanosio patnje i štetu. Dokaz tome su pojedina upozorenja Kur’an-i kerima. U Kur’anu se kaže: “Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?“ Zaista, zar nije sebe zarobio u jednoj pećini kada je atmosfera poslanstva počela da obuhvata njegov karakter? I Objava mu je po prvi put došla tu, u pećini?! Znači da je on volio ljude te je krenuo tim putem. U suštini, shvatanje džihada (borbe) kod Allahovoga Poslanika proizlazilo je iz njegove milosti. Da, možda su ljudi sa aspekta ovog svijeta zbog džihada imali nekih štetnih posljedica, ali u ime vječnog života i sa tog aspekta toliko mnogo su stekli da će to njihove štete svesti na nulu! Allahov Poslanik je vrhom mača koga je nosio otvarao puteve koji vode ka Džennetu. I ovo je jedna od posebnih dimenzija njegovog slanja kao milosti svim svjetovima i narodima... b. Njegovo strpljenje. On je i strpljenje svojom oštroumnošću koristio tamo gdje je trebalo i kako je trebalo. Zbog toga su mnogi vrhovi koji su smatrani nedostiživim ostali pod nogama i mnoga tvrda srca i duše poput leda su se pred tim Suncem strpljivosti istopile i krenule Pravim Putem, kao što su bili Ebu Sufjan, Ikrime i mnogi drugi... Da nije bio toliko strpljiv i podnošljiv, da li bi oni uopće mogli primiti islam?Da, on je Rahmeten li'l-alemin - Milost svim svjetovima i narodima! Njegova ravnoteža u rahmetu je poseban dokaz njegove oštroumnosti. c. Hilm-mehkoća našeg Vjerovjesnikaprema drugima.U prethodnom poglavlju smo radili na prikazivanju Vjerovjesnika kao najsvjetlijeg ogledala samilosti i milosti Uzvišenoga Gospodara. Iako nije onako kako njemu dolikuje, ipak mislim da je makar malo objašnjeno i da je koliko-toliko data neka ideja o tome na koji način je on održao ravnotežu u svojoj milosti i samilosti i kako je rješavao probleme svojom razboritošću. Potrudit ćemo se da u ovom poglavlju predstavimo blagost Prvaka svih stvorenja, koja je, s jedne strane, posebna dimenzija rahmanijjeta i rahimijjeta našeg Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.

Blagost (hilm) je poseban zlatni ključ podaren Allahovome Poslaniku. On je tim ključem otvorio mnoga srca i zavladao njima. Da nije bilo njegove blagosti, mnoge nepodnošljive duše bi se suočile sa nekim grubim postupcima i, suprotno današnjem stanju, mnogi bi otvorili front islamu, a mnogi bi se, možda, zbog tog osjećaja udaljili od njega. Međutim, blagošću Allahovoga Poslanika svemu tome se stalo na put i svi oni koji su trčali ka njemu primili su islam. Da, blagost je jedno od najodabranijih svojstava koje je Uzvišeni Gospodar dao Svome Miljeniku... I on je prenosio milost, onakvu kakva je. U jednom ajetu koji govori o ovoj temi Uzvišeni Allah kaže: Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grubt razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. Kao što se shvata iz ovog ajeta, blagost (hilrri) potiče iz milosti. Da je Allahov Poslanik bio grub i oštar, a nije bio takav, svi koji su se nalazili oko njega otišli bi i rasturili se. Ogromna je milost Uzvišenog Allaha te je njega učinio blage ćudi, odnosno, njegovu srž je toliko savršeno stvorio i njegovu bit toliko blagom učinio da se čak ruke koje bi njega dotakle ne bi nikada povrijedile, i kada bi očekivale trn, naišle bi na ružu. A gdje su oni u čija je srca ušao i čijim je dušama vladao da bi od njega bili uznemireni! Ovaj ajet je objavljen povodom Bitke na Uhudu. Pored toga što je Allahov Poslanik svojim drugovima, do u najsitnije detalje objasnio sve načine taktike i tehnike rata, neshvatanje tanke niti potpune poslušnosti nekih od njih i napuštanje položaja prije nego je došla dozvola bili su uzroci trenutnog poraza muslimana. Možda se, gledajući na ishod, za ovo ne može reći da je potpuni poraz, ali je sigurno da nije bilo ni potpuna pobjeda... Lažna vijest da je Allahov Poslanik ubijen dovela je mnoge muslimane u paniku. Između ostalih, bilo je i onih koji su taj dan razmišljali kao Enes ibn Nadr, radijallahu ‘anh. Oni su njima uzvikivali: “Zašto stojite ako je poginuo Resulullah?” i tako na Allahovome Putu dali svoje živote. Zapravo, to je i bio put: na putu na kojem je poginuo Najčasniji Poslanik trebalo se boriti i žrtvovati svoje duše. Da se postupilo prema naređenju Pejgambera, vjerovatno bi se postigao uspjeh. Međutim, koliko je jedno malo neslaganje promijenilo toliko mnogo rezultata i koliko je dovelo u opasnu situaciju! Sada, da na ovoj tački malo stanemo i razmislimo: Da je na čelu ove skupine bio neki drugi vojskovođa, a ne Allahov Poslanik, kako li bi se ponio prema ovim ljudima koji nisu poslušali naređenje ili su suprotno postupili? Da li bi se prema njima ophodio kao da ništa nije bilo? A još da je njihov duhovni i svjetovni vođa... Da, oni su sve što je tačno i istinito naučili od njega. U svojim životima na stotinu puta su bili svjedoci da je u svakom slučaju bio upravu. Eto, jedna takva osoba ih je na početku samog posla čvrsto upozorila da ne napuštaju svoje položaje. Sada su gorko podnosili posljedice neposlušnosti njegovoj riječi. Pored desetine šehida, kao da nije bilo nijednoga koji nije bio ranjen! Lično je ranjen Allahov Poslanik tako što mu je glava povrijeđena, zubi polomljeni i cijelo tijelo ostalo u krvi. Da, da je umjesto Allahovoga Poslanika bio neki drugi vođa, zar se ne bi u najmanju ruku vidjela ljutina na njegovom licu i zar ne bi najmanje kazao neku riječ u smislu podsjećanja na prošlost: “Zar vam nisam kazao da uradite tako” i pokazao neki pokret u tom smislu? U ovoj najosjetljivijoj tački Kur’an postavlja bedem mislima koje bi mogle proći kroz njega i obraća mu se ajetom koga smo gore naveli. To je jedan takav osjetljiv trenutak i situacija da čak najmanji gest, mimika i pokret vođe u takvom psihičkom stanju mogu mnogo više utjecati nego u normalnim situacijama. Čak u jednom takvom periodu, kada će ih i najmanji pokret uznemiriti i naljutiti i kada to treba izbjegavati, Kur’an se obraća Allahovome Poslaniku riječima: Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine... Ali, ashabi nimalo nisu promijenili svoje svakidašnje odnose, i poput leptira su se okretali oko Allahovoga Poslanika i nisu se odvajali od njega.

Njegov ahlak (moral) bio je Kur’an. U suštini, ono što nam objašnjava Kur’an je zapravo taj Božanski moral. Zar se ne primjećuje da, iako su ljudi uvijek neposlušni i nepokorni Allahu, On im daje veliku opskrbu. Oni Allahu pripisuju sina i drugove i izmišljaju mnoge druge potvore, a On, Allah, Svojom im sveopćom milošću i dobročinstvom daje razna dobra. Sunce H svakog dana svojom toplotom i svjetlošću, a oblaci svojim suzama redovno im trče u pomoć, a na određenim mjestima i u svim vremenskim periodima otvara im puteve ka različitim biljkama voćkama, no, oni i dalje na sve ove blagodati odgovaraju nezahvalnostima kakve se ne mogu ni zamisliti! Da, ljudi na toliko mnogo blagodati koje su im podarene ne uzvraćaju zahvalnošću ni jedan milioniti dio. Pored toga, Allah, dželle šanuhu, koji je Blagi (.Halim) ne kažnjava ih odmah i ne mijenja svoj Božanski zakon zbog počinjenih grijeha već im bez prestanka uvijek daje... Hazreti Muhammed, ‘alejhi's-selam, nazvan je tim imenom Uzvišenoga Gospodara i darovan je takvim ahlakom zbog čega je, što se tiče ove teme,potpuno ogledalo svojstava i imena Uzvišenoga Gospodara. Zapravo, zar mu Kur’an ne kaže:...a prema vjernicima je blag i milostiv. Ne samo on, već i njegov pradjed, hazreti Ibrahim, 'alejhi's-selam, kada se spominje, opisuje se kao blag... U vezi sa njim Kur’an govori ovako:Ibrdhim je zaista bio blag-dobrodušan, sažaljiv i odan (Allahu). Ibrahim, alejhi's-selam, je čovjek čija je blagost bila iznad svakog nivoa. Drhtao je od straha da se ne pojavi neka kazna narodu koji ga je bacio u vatru. On je čovjek koji se do svitanja molio i klanjao... Bio je sažaljiv... U svakom treptaju oka i u svakom događaju i promjeni on se okretao prema izlazima koji vode povratku ka Allahu. Bez imalo prestanka i uvijek svježa srca i pun entuzijazma kucao je, pregibao se i molio na vratima svoga Gospodara. Allahov Poslanik je sebe uvijek upoređivao sa hazreti Ibrahimom, ‘alejhi's-selim. Da, on je u blagosti i pokornosti ličio na svoga pradjeda Ibrihima, ‘alejhi’s-selam. Za sve Allahove prijatelje blagost je veoma bitan temelj. Čovjek treba da se blago odnosi čak i prema onima koji ga na svakom koraku dočekuju mržnjom i neprijateljstvom. Halladž je oprostio (halalio) onima koji su mu posjekli ruke, i mučenik ovog stoljeća nije ih proklinjao, već je uvijek, iako je bio u jezeru krvi, učio dovu da spase svoj iman oni koji su ga slali u izgnanstva kao da je zločinac i šetali ga i zatvarali od zatvora do zatvora... Tako je postupao i pokazao im koliko je blagost veličanstvena titula! Kamo sreće da su oni koji su došli poslije njega mogli potpuno shvatiti opčaranost koja se nalazila u njegovoj blagosti! Ponovo se vraćamo hazreti Ibrahimu, 'alejhi’s-selam. Neprijatelji su ga bacili u vatru, a Uzvišeni Gospodar je naredio vatri: “O, vatro” - rekosmo Mi - “postani hladna i spasonosna Ibrdhimu!“ Odnosno: O, vatro, Ibrahimu ne budi ni led ni vatra, već između toga dvoga budi “spasonosna, selama”. Jer se Ibrahim, 'alejhi’s-selam, prije svega tako ophodio prema svima, prema cijelom svijetu. Nije se ljutio i nije se hladno odnosio prema ljudima. On je bio čovjek selama (mira i spasa). Na isti način je postupio i Uzvišeni Gospodar prema njemu. Da se Ibrahim, 'alejhi's-selam, okiti Allahovim ahlakom, a da Allah, dželle šanuhu, drugačije postupi prema njemu? Nikako! Selam je lično lijepo ime Uzvišenoga Gospodara... I vatra je, naspram Ibrahima, 'alejhi’s-selam, postala selam i stajala kao selam. Ovaj moral blagosti koga jc započeo hazreti Ibrahim, 'alejhi's-selam, do savršenstva je izveo Allahov Poslanik. U periodu kada je čak svoje neprijatelje do temelja uništio i kada je imao sve mogućnosti u svojim rukama, Allahov Poslanik nije ni za koliko dlaku odustao od plemenitosti. Da je htio da kažnjava krivce, da li je ko mogao da se pobuni? Ne! Možda je još na stotine njih poput hazreti Omera, radijallahu 'anh, gledalo u njegove oči i čekalo dozvolu da, poput lav, napadne i glavu odsiječe za neki dogadaj koji bi ga uznemirio i rastužio. Međutim, on je svaki put smirivao svoje ashabe i preporučivao im blagost i mir. Jednog dana je bačeno blato na njegovu mubarek suprugu, u čiju je čestitost apsolutno vjerovao. Kojem god muslimanu da je išaretom ukazao, mogle su pasti glave mnogih munafika... I svaki bi to jedva čekao da učini. Ali, Allahov Poslanik danima guta izgovorene riječi kao da je gutao trnje, ostaje bez daha i podnosi najteže muke u svojoj savjesti, ali - ne izgovara ništa.

Takvo stanje je trajalo sve do trenutka kada je poštovanoj nad poštovanim, ‘Aiši Siddiki, Kur'anom potvrđena oslobađajuća odluka. Svi ashabi su gledali u njegova usta da kaže samo dvije riječi (da bi kaznili munafike). Ponekad je bilo ljudi koji bi se pojavili pred njim i ponašali se grubo i nekulturno te ga tako vrijeđali. Da je on samo polahko prst podigao i spustio, odjednom bi stotine sablji udarilo po glavi takvog čovjeka. Međutim, on je bio odlučan da te grube postupke uvijek dočeka blago i staloženo. On je toliko pazio da nekoga ne uplaši da, čak, kada bi htio nekome dati i pružiti mač ili nož, prvo bi okrenuo ručku i tupu stranu te bi to tako učinio. Kako bi jedan ovakav čovjek mogao na nepravedan način uzeti nečiju dušu? On je bio čovjek nježniji od nježnog. Veoma bi ga uznemirilo grubo ponašanje ljudi. Ali, on je takve postupke bacao u more svoje blagosti, rastapao ih, i pored svega toga, prijatno se ponašao. Toliko je njegov svijet osjećaja bio obuhvatan. Zapravo, bolest i ostale uznemirenosti mnogostruko je više doživio nego što smo mi čuli i osjetili. Toliko mnogo da mu je jednoga dana, kada je bio bolestan, Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu ‘anh, rekao: “Allahov Poslaniče, goriš kao peć.” Da, nervni sistem Allahovog Poslanika bio je iznimno osjetljiv. Vjerovatno, jedna igla koja bi ga ubola u prst bila bi bolnija nego da nekoga drugog pogodi koplje. Ova osjetljivost je vjerovatno njemu data prema potrebi njegove dužnosti u kojoj je trebao biti osjetljiv. Uznemirenost ovoliko osjetljivog čovjeka zbog grubih postupaka ljudi u okolini, mislim da je u tolikoj mjeri bila i veća. Da je neko drugi u tolikoj mjeri bio pažljiv, svakog dana bi po nekoliko puta rušio sve oko sebe i izazivao nerede u svojoj okolini. Ali, Allahov Poslanik nikada takvo nešto nije učinio, i nije činio, jer je on bio čovjek blagosti.Ali, ima još nešto: i njegova blagost je bila veoma uravnotežena. Nevjerništvo nekog nevjernika gaje toliko uznemiravalo da bi ga rasplakalo. Da bi neki čovjek krenuo Pravim Putem, činio je sve što je mogao. Međutim, kada bi bila riječ da se provede neka smrtna ili bilo koja druga kazna, on apsolutno ne bi popustio, već bi svakako izvršio kaznu da se radi o bilo kome. Ali, među krivicama zbog kojih je on kažnjavao nijedna nije učinjena prema njemu samome! Suprotno tome, nema krivice koja je njemu nanijeta a da je on nije oprostio! I u vjerskom životu on je postupao isto: za sebe je uvijek birao teže, a drugima je uvijek olakšavao. Čak, da ne bi otežao svome ummetu i da se ne bi shvatili kao farz, sunnete je uvijek klanjao sam kod kuće. Pored toga, nema drugog čovjeka koji bi toliko dugo mogao klanjati nafile-namaze kao on. Ponekad je tako i postio dan za danom te se taj post nazivasavm-u visal. On je u ovim veoma teškim poslovima, koje je mogao samo on podnijeti, uvijek bio sam. U suštini, Uzvišeni Gospodar je njemu oprostio sve prošle i buduće grijehe.Vjerovatno to ima sljedeće značenje: Allah je njemu zatvorio mogućnost da uđe u grijehe još u samom početku, i zaista, i on sam nas obavještava u hadisima da je u djetinjstvu i na Mi’radžu prošao kroz jednu duhovnu operaciju. On govori o jednom dijelu svoga tijela koje su mu odsjekli i bacili meleci iz grudi tada, a najjača je mogućnost da se radi o nečemu vezanom za strasti. Kod Allahovoga Poslanika se nikada nije primijetilo nijedno djelo koje bi se moglo smatrati grijehom. Pored toga, dnevno je više od sedamdeset puta činio tevbu istigfar. On je, prije svega, bio čovjek poniznosti, shvatanja i samokontrole. Zbog toga što je na svakom koraku za jedan stepen bio bliži Uzvišenom Gospodaru naspram prijašnjeg stepena, on je tražio oprosta gledajući sa aspekta novog stanja koje je stjecao, a uzimajući u obzir staro stanje. Odnosno, on se u svakom novom danu sjećao prijašnjeg dana istigfarom. Mislim da je dovoljan dokaz njegove ogromne blagosti čak i njegovo strpljenje da se kao čovjek bez grijeha nađe među ljudima. Međutim, on je u isto vrijeme doživio mnoge postupke nepoštivanja, ali je, opet, i prema njihovim počiniocima postupao blago. Buhari i Muslim prenose od Ebu Sa’ida el-Hudrija, radijallahu 'anh: Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, došao je čovjek po imenu Zu'l-Huvejsira.

(Vjerovatno da je ovaj čovjek bio porijeklom Mongol, jer se u knjigama Poslanikova životopisa ovako opisuje: Bio je udubljenih očiju; na obrazima su mu se vani isticale jabučaste kosti; lice mu je bilo okruglo i bucmasto; davao je osjećaj da je poput okovanog štita.) Allahov Poslanik je u tom trenutku dijelio plijen. On se drsko obratio Poslaniku riječima: “Budi pravedan, Muhammede!” (Da je nama neko takvo nešto kazao, mislim da bismo se ozbiljno potresli, iako bismo mi, zaista, i mogli biti nepravedni. Međutim, osoba kojoj je ovo rečeno je pejgamber koji je bio zadužen da na svijet donese pravdu.) Hazreti Omer, radijallahu ‘anh, koji je u tom trenutku bio prisutan, skočio je zbog toga i kazao:“Dozvoli mi, Allahov Poslaniče, da odsiječem glavu ovom munafiku.” Nakon što je smirio hazreti Omera, radijallahu 'anh, i one koji su mislili kao on, Allahov Poslanik se okrenuo tome čovjeku i rekao mu: “Pobogu čovječe, ako ja nisam pravedan, onda ko je?” U drugoj predaji stoji da je rekao: “Da nisam pravedan, ja bih propao i bio bih uništen.” A u trećoj predaji stoji da se tim riječima obratio sagovorniku: “Da ja nisam pravedan, ti bi propao i bio bi uništen.” Odnosno, ja sam pejgamber, a ti si u svemu dužan da me slijediš. Ako ja nisam (haša - Bože sačuvaj) čovjek na Pravome Putu, ti si propao - jer onda i ti nisi na Pravome Putu... Kao i uvijek, Allahov Poslanik nije dozvolio onima koji su tu htjeli da ga ubiju - zato što je on bio čovjek savršene blagosti. Ali, toga dana nije propustio priliku da opiše svojstva tipičnih haridžija koji će se u budućnosti pojaviti kao najveća smutnja na primjeru Zu’l-Huvejsira. Da, Allahov Poslanik je Allahovom obznanom i dozvolom znao da će ta vrsta ljudi ubuduće izazvati smutnju i nanijeti velike rane Ummetu. Zaista, ono što je kazao Allahov Poslanik potpuno se obistinilo još u periodu vladavine hazreti Alije, radijallahu ‘anh. Među haridžijama, koji su se borili protiv hazreti Alije, radijallahu anh, kod Nehrivana bilo je ljudi koje je Allahov Poslanik opisao... Da, Prvak svih stvorenja na oba svijeta ni ovom čovjeku nije ništa rekao. Bila bi mu neizbježna smrt samo da je Poslanik glavom mahnuo ili da je samo jedan trenutak nastavio šutjeti na ovaj prijedlog hazreti Omera, radijallahu ‘anh. Ali, Allahov Poslanik se ponašao onako kako ga je podučio Uzvišeni Gospodar i nije obraćao pažnju na ovakvu vrstu neznalica. Jer Kur'an mu je kazao: ...a neznalica se kloni! Nemoj se zaustavljati na njima, odnosno, nemoj da te uznemirava ono što oni rade! Neznalica (džahil) ponaša se neznalački, a ti nisi neznalica. Kada je tako, onda ti ne možeš da se ponašaš kao što se oni ponašaju prema tebi. Ti posjeduješ blagost i mehke si naravi, i ti si tom svojom blagošću odlučio da zavladaš srcima ljudi. Zaista je tako bilo. Allahov Poslanik je uz pomoć svoje blagosti zavladao srcima ljudi, i to mnogima od kojih se niko nije nadao. Veliki broj ashaba, radijallahu ‘anhum, vjerodostojno i jednoglasno prenose: Nakon osvajanja Hajbera jedna žena je ispekla ovcu i u nju stavila malo otrova te pozvala Allahovoga Poslanika na ručak. Jedan od onih koji su se nalazili za sofrom, Bišr ibn Bera, radijallahu ‘anh, odmah je umro kada je stavio zalogaj u usta. Znači da je ova žena htjela usmrtiti Allahovoga Poslanika veoma djelotvornim otrovom... Mu’džiza koja se tom prilikom dogodila nije nam sada tema o kojoj govorimo... Kada je Allahov Poslanik stavljao zalogaj u usta, ovca ga je obavijestila da u njoj ima otrova, nakon čega su odmah odnijeli jelo sa sofre i odmah priveli tu ženu kod njega. Ona je priznala krivicu, da je time htjela ubiti Allahovoga Poslanika. Čak se u nekim predajama toj ženi pripisuje da je, kada su je doveli kod Allahovoga Poslanika i upitali zbog čega je to učinila, kazala sljedeće: “Ako si uistinu vjerovjesnik koga je poslao Allah, ovaj otrov tebi neće nauditi, a ako nisi vjerovjesnik, željela sam spasiti ljude od tvoga zla.” Ashabi su odmah zatražili da je pogube. Međutim, Allahov Poslanik je u svoje ime ovoj ženi oprostio, ali u ime ubijenog ashaba Bišra, radijallahu ‘anh, nije ništa kazao. Vezano za slučaj ove žene, postoje dvije predaje. Prva predaja je da su nasljednici Bišra, radijallahu ‘anh, na osnovu načela pravičnog poravnanja (kisas) naredili da se ubije, što je učinjeno. Druga predaja je da je primila islam te da su joj zbog toga oprostili, i tako joj je islam bio uzrok spasa.

Mi ovdje želimo obratiti pažnju na blagost Allahovoga Poslanika, da je čak oprostio jevrejki koja mu je htjela uzeti život. Kako je ovo divan primjer u ime postizanja vrhunca u blagosti! Da, u savršenom značenju, period blagosti koji je započeo hazreti Ibrahim, 'alejhi’s-selam, dostigao je vrhunac sa Sultanom svih vjerovjesnika! Ebu Davud i Nesai bilježe od Ebu Hurejrea, radijallahu ‘anh: Allahov Poslanik je jednog dana sjedio i razgovarao sa svojim drugovima u džamiji, i baš kada je krenuo da se povuče u svoje sretne sobe, jedan beduin ga je otpozadi povukao za džubbe, i čuo mu se glas: “O, Muhammede! Daj mi pravo koje meni pripada? Natovari mi dvije kamile, jer ne daješ ni od svoga, ni od očevog imetka.” Kolika je ovo drskost i kakva je ovo nekultura! Ovo nepoštivanje koje je počelo obraćanjem Allahovom Poslaniku sa ličnim imenom nastavlja se ostalim riječima. Opet su skočili na noge ashabi i, naravno, glas hazreti Omera, radijallahu 'anh, jako se čuo, kao da je time povećavao pritisak riječima: “Pusti me da mu otkinem glavu, Allahov Poslaniče!” Ali, Allahov Poslanik se obratio riječima: “Dajte ovom čovjeku ono što traži!” Ovo naređenje je smirilo hazreti Omera, radijallahu 'anh, i ashabe. Zamislite, dovoljno ilustrira koliko je bilo tvrdo srce ovom čovjeku i kakvog je karaktera bio činjenica da se on ovako obratio Poslaniku nakon što je slušao njegov govor, koji raznježuje srca - pa, ima li srca koje je više zaslijepljeno, jer slušati Poslanika nije isto kao slušati nekoga drugog, makar taj drugi bio eviija ili iskusan lider! U suštini, nemoguće je da i mi svojim nedostatnim riječima možemo opisati tu prelijepu atmosferu tokom njegovih predavanja. Ali postoji činjenica koju svi znaju: Allahov Poslanik je tokom svojih predavanja otvarao nove vidike iz pozadine atmosfere svoga bića, zatim je, srcem i savješću koji su postajali u tom trenutku ogledalo manifestacija koje su dolazile od Gospodara, u jednom trenutku i u jednom pokretu one koji su se nalazili pored njega, putem čišćenja koje mijenja stanja kod ljudi, dovodio do vrhunca. Da, makar i veoma kratko trajalo, oni koji su se našli u njegovom prisustvu time su dospijevali do najizabranijih mjesta do kojih može dospjeti čovjek. U njegovom prisustvu događale su se nezamislive promjene, kada bi njemu neko došao, od njega bi izišao kao da je postao melek: duša bi mu u potpunosti postala čista. Jedan primjer promjene. Jedna od najhitnijih tajnih zbog čega nijedan eviija ne može da postigne stepen ashaba je činjenica postojanja promjena (in-sibaga) kod ashaba. U vezi sa tim, velika ličnost našeg stoljeća kaže: “Sam sebe sam u mislima pitao zbog čega ljudi poput Muhjiddina ibn Arebija ne mogu da se uzdignu do nivoa ashaba. Jednoga dana, dok sam klanjao namaz, Uzvišeni Gospodar mi je dao te sam učinio sedždu poput ashaba. Shvatio sam da je nemoguće doći do stepena ashaba.” Vjerovatno se ovom velikanu otvorio neki vidik pa mu je rečeno da je sedžda koju je učinio poput sedžde ashaba. Ovdje je bitan zaključak ovog događaja, a taj je: da ovaj velikan kaže da bi za taj jedan rekjat takvog namaza dao sve svoje ibadete. Međutim, kada sam vidio jednog učenika kojeg je odgojio ovaj velikan kako klanja namaz poput njega, zastidio sam se svojih namaza. Eto, ashabi su naziv jednog takvog vrha u druženju sa Poslanikom. Jedan rekjat koji ne možemo da klanjamo kako treba uspješno oni su uvijek klanjali u toj duhovnoj atmosferi. Jer oni su časove uzimali lično od Allahovoga Poslanika. Dodatno tome, u tom periodu sve vjerske teme su bile svježe i originalne. Jednog dana do ušiju im dopre ezan, i to bi bilo dovoljno za određeni period da ih čini uzbudljivim i aktivnim... Drugog dana pred njima bi bila postavljena neka druga Božanska trpeza, odnosno, neki vjerski propis koji bi, poput vansezon-skog voća, pred njih bio postavljen, i tako bi ta nebeska sofra ovog puta izazvala novi entuzijazam i volju... Pored svega toga, čak je i u ovakvim uvjetima i u ovakvoj atmosferi bilo onih čija srca nisu omekšala i nisu prihvatila islam te su se mogli tako grubo i nepristojno ponašati prema Allahovome Poslaniku... Ta ličnost, finija od svih ljudi, na ovakvu vrstu ponašanja gledala je tolerantno i kao da nije bilo grubog djela a da ga on nije utopio u okean svoje blagosti.

Naravno, on se ponašao računajući na danas, sutra i buduće dane. Da se ponašao oštro i grubo, kako kaže Kur’an, svi koji su se nalazili u njegovoj okolini bi se razišli i napustili ga. Znači, u jednom smislu, uzrok njihovog nenapuštanja bila je blagost Allahovoga Poslanika. On nije došao da bi vrijeđao ljude i razjedinjavao zajednicu, već je došao da cijelo čovječanstvo dovede do dunjalučke i ahiretske sreće. Čovječanstvo će postići vječni sretni život slijedeći put na koji je on ukazao, što znači, da se u njegovoj perspektivi nalazila vječnost, i on je svoje postupke planirao prema tome nadvremenskom shvatanju. Hazreti Halid, radijallahu 'anh, bijaše čovjek koji je na Uhudu nanio veliku štetu muslimanima. Međutim, kada je došao kod Allahovoga Poslanika i primio islam, tako je dočekan da je već sutradan sebe prihvatio kao da je dio Allahovog Poslanika. Čak u tim danima, kada nije uključen u prvu bitku koja je uslijedila nakon toga, toliko mu je bilo teško da je do sabaha jecajući plakao. A ovo je veoma poučno sa aspekta shvatanja u kolikoj mjeri se sjedinio, u jednom potezu, s Allahovim Poslanikom. Dvojica ashaba, Amr ibn As i Ikrime, prije prelaska u islam prema Allahovom Poslaniku ophodili su se veoma loše. Blagost Allahovoga Poslanika toliko ih je omekšala da su kasnije obojica postali poput sablji islama koje su se borile protiv nevjerništva. Da se nije uzeo u obzir njihov budući stepen do kojeg će oni doći, ove ljude uopće ne bi bilo moguće vidjeti među ashabima. I za Haris ibn Hišama su svi čuli. Bio je brat Ebu Džehla, a punac Ikrimeov. Ovaj ashab je primio islam malo prije smrti Poslanika. Ibn Hišam je bio uvijek na strani nevjerništva i u prvim redovima nevjernika sve dok nije primio islam, a nakon toga je uvijek bio među prvima u borbi za islam. Konačno je pao kao šehid na Jermuku, i njegovo tijelo je nakon bitke izgledalo kao da je na panju isjeckano, i tako je otišao svome Gospodaru. U posljednjim trenucima života Huzejfetu'l-Adevi mu je pružio čuturicu sa vodom i baš kada je primakao ka ustima da popije vode, čuo je glas iz blizine: i ovaj umukli glas je tražio vode. Ibn Hišam je odmah odbio čuturicu od svojih usta i mimikom pokazao da odnesu vodu tome što je traži... Svima su poznati detalji ovog događaja... I ova druga osoba, baš kad je htjela popiti vodu, čula je drugi glas koji ječi i traži vode. U međuvremenu, ova druga osoba ukazuje da se napoji treća osoba... I kada su stigli do te treće osobe, ona je već bila preselila... Kada su se povratili ostaloj dvojici, i oni su već zatvorili oči ovome svijetu i preselili ne popivši nijedan gutljaj vode. Požrtvovanost, to je posebno svojstvo Allahovoga Poslanika! I ashabi su bili ispred svakog u ovom veličanstvenom svojstvu koje je na njih prešlo družeći se sa Allahovim Poslanikom. Da, on je živio da bi drugi živjeli, i zato se žrtvovao u korist drugih toliko da razum to ne može shvatiti. Kakav je bio on, i drugovi su mu bili takvi. Gore navedeni primjer je samo jedan od njih hiljadu. Prenosi Zejd ibn Sa’ne: “Allahov Poslanik je pozajmio kod mene. Tada još nisam bio primio islam. Došao sam dan ranije nego što smo se dogovorili i tražio sam svoje pravo. Čak sam mu rekao: “Vi, Abdulmuttalibovi sinovi, mnogo ste lijeni u vraćanju dugova.” Na ove moje riječi Omer je ljutito ustao i kazao: “Allahov neprijatelju, da nije ugovora između nas i jevreja, odsjekao bih ti glavu! Pričaj pristojno s Allahovim Poslanikom!” Allahov Poslanik se nasmiješio gledajući u mene. Obratio se Omeru i naredio mu: “Omere, daj pravo ovom čovjeku i dodaj mu još dvadeset sa a zato što si ga uplašio.” Nastavak događaja prenosi hazreti Omer, radijallahu ‘anh: Ustao sam nakon što mi je naredio Allahov Poslanik i krenuo da vratim Zejdu ibn Sa'neu ono što je bilo neophodno. U međuvremenu, u putu mi je kazao nešto što uopće nisam očekivao: “Omere! Znam da si se naljutio što sam ovako postupio, ali ja sam sve primijetio kod njega što Tevrat kaže za posljednjeg poslanika. U jednoj rečenici Tevrata se kaže: ‘Njegova blagost ide ispred njegovog neznanja. Napadi neznalica njemu samo povećavaju blagost.’ Ja sam mu se ovako obratio i ovako kazao samo da vidim da li je njegova blagost onakva kao što je opisana u Tevratu. Sada vjerujem da je on taj poslanik koji će doći i za kojeg nas je obavijestio Tevrat i najavio ga kao radosnu vijest. Od ovog trenutka, i ja svjedočim i vjerujem da je on posljednji poslanik.”

Allahov Poslanik je, opet blagošću i smirenošću, omekšao srce jevrejskog učenjaka Zejda ibn Sa’nea i bio mu uzrok da prihvati istinsku vjeru, islam. Da, Allahov Poslanik je u tolikoj mjeri bio blag i mehak da drugi nisu mogli podnijeti ono što je on podnosio, ali ta njegova blagost je na njemu specifičan način bila uravnotežena i ustrajna. Prema svim vrstama napada na njega, Allahov Poslanik se blago ophodio, a za svaku nepravdu nanijetu nekom drugom on bi se poput razjarenog lava naljutio i njegova ljutnja ga nikako ne bi prošla sve dok ne bi pravda bila vraćena na svoje mjesto. Prema bilo kome da se učini nepravda i ko god da je učini, postupak Prvaka svih stvorenja na oba svijeta bio bi uvijek isti. A naročito hlabavost prema izvršavanju vjerskih propisa toliko bi ga uzbunila da poslije toga nije znao sjesti i odmoriti se. To nam najjasnije pokazuje koliko je on bio čovjek ravnoteže. Ove dvije vrste ponašanja, koje izgledaju kontradiktorne, nebeska su svojstva izvanrednog karaktera Allahovoga Poslanika. Sada ćemo navesti nekoliko konkretnih primjera o tome. Buhari i Muslim bilježe od Ebu Mes’uda el-Ensarija: “Jednog dana je Allahovome Poslaniku došao jedan ashab. Ovaj ashab se žalio Allahovome Poslaniku na čovjeka koga je on poslao da imami onima koji nisu mogli dolaziti u (Poslanikovu) džamiju. Naime, dotični imam je mnogo oduglovačio učenje na sabah-namazu. Ashdb koji je došao da se žali kod Allahovoga Poslanika je baš isto ovako rekao: ‘Allahov Poslaniče, zbog toga (imama) dolazi mi da ne idem u džemat, jer mnogo odugovlači u namazima!’” Nakon ovih njegovih riječi Allahov Poslanik je sastavio vjeđe, naljutio se i izišao na minber te se obratio prisutnima riječima: “O, ljudi! Vi ljude navodite da mrze! Ko među vama bude imam u namazu, neka olakša namaz, jer među vama ima bolesnih, starih i onih koji imaju neku potrebu!” I on je lično pazio na to. Ponekad je namaz kao imam klanjao dugo, a ponekad je prema situaciji u džematu veoma kratko klanjao. Allahov Poslanik je mnogo volio Mu’aza ibn Džebela, radijallahu 'anh, ali kada je do njega stigla žalba da dugo (kao imam) klanja jacije, opet se naljutio i upozorio ovog ashaba kojeg je mnogo volio riječima: “Jesi li ti fitna (smutnja), jesi li ti fitna, jesi li ti fitna?” Usame ibn Zejd, radijallahu 'anh, kao vojskovođa u jednoj vojnoj izvidnici ubio je jednog čovjeka koji je kazao: “Dobro, prihvatam” i tako htio primiti islam, misleći da je to učinio iz straha. U jednoj drugoj predaji se kaže da je ovaj čovjek proučio Šehadet. Ali, ako je kazao prvu riječ, onda zaista nije postao musliman. Ne, ako je proučio Šehadet, to je učinio iz straha. Hazreti Usame, radijallahu 'anh, je tako mislio, ali, po povratku, kada je o tome obaviješten Allahov Poslanik, Prvak svih stvorenja na oba svijeta je odmah pozvao Usamea, radijallahu ‘anh, da dođe kod njega. Prvo ga je ispitao i Usame, radijallahu 'anh, ispričao mu je cio događaj kao što je i bilo, ne skrivajući ništa. Nakon toga, Allahov Poslanik se toliko naljutio da je bez prestanka govorio:“Jesi li mu otvorio srce da vidiš?”, i time pokazao da mu je veoma teško pao taj događaj. Čak je toliko ponavljao ovu riječ da je hazreti Usame, radijallahu 'anh, od muke rekao: “Kamo sreće da do ovog dana nisam bio primio islam i da nisam čuo ove riječi!” A Usame, radijallahu 'anh, porastao je u krilima Allahovoga Poslanika i Allahov Poslanik ga je volio koliko i svoje unuke, hazreti Hasana i hazreti Husejna, radijallahu 'anhuma. Jednog dana je Ebu Zerr, radijallahu 'anh, Bilalu, radijallahu ‘anh, kazao: ,‘O, sine crnkinje!“ Kada je Bilal, radijallahu ‘anh, došao plačući kod Allahovoga Poslanika i požalio mu se, Allahova Poslanik se naljutio na Ebu Zerra, radijallahu ‘anh, i upozorio ga riječima: “Kod tebe je ostalo još znakova džahilijeta!” U jednoj maloj raspravi između hazreti Ebu Bekra, radijallahu ‘anh, i hazreti Omera, radijallahu ‘anh, Poslanik se obratio hazreti Omeru, radijallahu ‘anh, koji je uvrijedio hazreti Ebu Bekra, radijallahu ‘anh, i upozorio ga, te tako pravo hazreti Ebu Bekra, radijallahu ‘anh, nije ostalo kod Omera, radijallahu ‘anh. A ipak je Prvak svih stvorenja na oba svijeta i hazreti Omera, radijallahu ‘anh, mnogo volio. Iz ovih i njima sličnih brojnih primjera shvatamo da je i blagost Allahovoga Poslanika, kao i ostala njegova svojstva, bila uravnotežena. Da, kao i u svim stvarima, i u ovom slučaju on je predstavljao potpuno ispravni Pravi Put (Sirat-i mustakim).

Najnepristojnije postupke učinjene njemu Prvak svih stvorenja na oba svijeta kao čovjek blagosti je prihvatao sveobuhvatnom tolerancijom, dok koliko trun učinjeno zlo nekome drugom nije mogao podnijeti i prihvatiti, već je obavezno onoga ko je učinio nepravdu, ma ko to bio, pozivao kod sebe i navodio ga da vrati tuđe pravo. d. Plemenitost i skromnost. Prije nego što prijeđem na temu, želim vas ukratko podsjetiti na jednu stvar. Govorili smo u poglavlju koje se zove “Izvanredna oštroumnost Allahovoga Poslanika”. Kad smo već dotle stigli, želim još jednom da ponovim: Fetanet (oštroumnost) je logika vjerovjesnika u okviru Objave, koja se čini nedokučivom, što je dokaz njegova vjerovjesništva. Svaka logika može da naiđe na neku prepreku i da se zaustavi... Nauke ne mogu da prijeđu određenu tačku..., ali poslanička je logika i oštroumnost, koje smo gore opisali, poput goluba koji leti i prelazi sve vrhove koji izgledaju neprevazilazni. I ovo stanje je poseban dokaz njegovoga poslanstva.Zapravo, u svim, baš u svim stvarima, na kojima radimo da ih objasnimo, trudimo se da shvatimo njegovo poslanstvo. Kada vidimo njegovu strpljivost, onda je nemoguće ne potvrditi da je on Allahov poslanik. Na licu tog strpljenja ispisano je: “Muhammedu'r-Resulullah -Muhammed je Allahov poslanik”. I svaki svjesni čovjek čita taj natpis. Ko bi se drugi mogao tako susresti sa opasnostima i oduprijeti se iskušenjima na takav način i ko bi to drugi mogao biti osim Allahovoga poslanika?! Ako ga budemo pratili u njegovoj milosti, opet će se pred nama pojaviti lice poput Sunca koje na sve strane obasjava Istinu. Jer Allahov Poslanik je čovjek koji je otvoren saosjećanju, takoreći - beskrajno... I bio je, sa aspekta milosti, teži i plodniji nego što su teški oblaci puni kiše. Suština ove priče nije ništa drugo osim činjenica da je on samo Rahmetun li'l-'alemin - Milost svim narodima i svjetovima. Njegova milost nije ostala ograničena samo na čovječanstvo. Vjerovatno se cijela vasiona okoristila, i dalje se koristi njegovom milošću. Tako će biti sve do Sudnjega dana. Da, i mi smo osjetili u svojoj savjesti uzbuđenje poput goluba kada izgubi svoje mladunče i, okrenuvši se prema vlasniku ove ogromne milosti, gledali smo u njegovo lice i radili smo na tome da u njemu vidimo i pokažemo njegovo poslanstvo. Na kraju smo radili na tome da predstavimo njegovu blagost i podsjetili smo da je blagost jedna dimenzija njegove milosti. Ali sva ova svojstva su po jedna dimenzija njegove oštroumnosti. Ako se oštroumnost (fetanet) bude uzela u obzir sa svih tih aspekata, onda se može shvatiti. Jedan odlomak iz plemenitosti. Posebna dimenzija njegove milosti, odnosno oštroumnosti je i plemenitost Allahovoga Poslanika. Da to sada malo razjasnimo: Plemenitost (kerem) je vrlina koja znači dobronamjernost, čast, gošćenje i posluživanje. Kod Arapa, plemenitost je veoma omiljeno svojstvo. Čak kada istražujete predislamsku poeziju, primjećujete da su se tadašnji Arapi ponosili na sljedeći način: Mi smo naše goste poslužili sa toliko i toliko ovaca i krava i zaklali smo toliko i toliko kamila za njih! Da, ta darežljiva usluga prema gostima bila je povod da se ponose, pa čak u tome kao da su se plemena i porodice međusobno natjecale. Naravno, sve ovo što su činili bilo je na račun egoizma. Baš u tom periodu kada je darežljivost i plemenitost bila toliko cijenjena, među njima se pojavila ličnost plemenitija od svih plemenitih ljudi. Ko god bi vidio njegovu plemenitost, ostao bi bez riječi. Ova plemenita ličnost je sve činila samo u ime Allaha, i kada bi nekome poklonio cio svijet, nikada ne bi nijednu riječ progovorio o tome. Čak u stihovima u kojima su pojedini pjesnici opisivali njegovu plemenitost on uopće nije gledao na njihove riječi i prisvajao ih sebi, već ih je povezivao i pripisivao Allahu koji je Ekremu'l-ekremin (Najplemenitiji od najplemenitijih). On je bio ogledalo manifestacije i lijepo ime Uzvišenoga Gospodara Kerim (Plemeniti), koje je bilo odraženo u njemu i kojim je ukazivao na to lijepo ime. Kao i u svakom, i u ovom slučaju on je bio vrhunski predstavnik Uzvišenoga Gospodara... I ne može se pokazati drugi čovjek na ovozemaljskoj kugli koji bi bio plemenitiji od njega. Put hazreti Muhammeda, 'alejhi's-selam, je plemenitost, a plemenitost je put koji vodi Džennetu. Škrtost, koju Kur’in naziva šuhh, je put koji čovjeka vodi ka Džehennemu.

Prvaka svih stvorenja na oba svijeta, čak iz daljine kada bi ugledali, prepoznali bi ga odmah po njegovim svojstvima i govorili bi: “Ovo je on.” Veliki mislilac ovog stoljeća Poslanika naziva Javer-i Ekrem (Najplemenitiji pomoćnik). On je čovječanstvu jednostavno jedini vodič na putu ka Džennetu. Bez njegova pitanja ne može se ići ka Džennetu. Ako se on ne uzme u obzir, svi proračuni propadaju i bivaju pomiješani. Hazreti Muhammed, ‘alejhi's-selam, je zamka proračuna koja uništava sve ljudske proračune i računovođa koji rješava sve zamršene račune. Mi ga, uzimajući jedno od svojstava Stvoritelja, nazivamo Ekremu'l-ekreminom, tj. Najplemenitijim među najplemenitijim ljudima. Jer on je čovjek koji je svojom plemenitošću prešao sve ljudske standarde... i u plemenitosti je zastupnik svoga Gospodara. Gdje nije mogao gore spomenutim svojstvima, on je osvajao srca svojom plemenitošću. Njegova milost se poput oblaka isparavala, uzdizala i stizala do tačke rose, a zatim je padala kao kiša na svijet u obliku plemenitosti. Padala je i omekšivala sve što je tvrdo i na svakome mjestu pripremala teren za procvat sjemena i razvijanje pupoljaka. Odnosno, svojom blagošću je osvajao srca, a svojom plemenitošću je ovladavao njima. Ako ova dva svojstva ne budete zajedno obrađivali i uzimali u obzir, ne možete shvatiti jedan veoma bitni dio njega. Da je želio, mogao je postati najimućniji čovjek na svijetu. Zaista, zar Kurejšije, čak u prvim danima njegovog poslanstva, nisu takvo nešto ponudili pod uvjetom da odustane od svoje misije? Kasnije, sve što je trebalo dati muslimanima na Allahovome Putu prolazilo je kroz njegove ruke. Pokloni koji su dolazili od vladara nisu imali granice i nisu se mogli izračunati, ali on nije ni pomislio da bilo šta od toga ostavi za sebe... To mu čak nije ni naumpadalo. On je sebe uvijek smatrao jednim putnikom, i živio je sa mislima da će u bliskoj budućnosti preseliti sa ovog svijeta. Prema njegovome mišljenju, svijet je jedno drvo ispod kojeg se čovjek nakratko odmara u njegovom hladu tokom dugog putovanja... Kada je tako, onda na ovome dugom putovanju njegovo srce treba da interesuje ono što je zaista neophodno. Pored toga, on je trebao i da poduči ljude putevima koji vode ljudskosti. Ostat će pod ovim stablom koliko će ostati i poslije toga će nastaviti svoj put. Svrha i cilj su mu bili uzvišeni: doći do Allahovoga zadovoljstva. A dužnost mu je bila da ljude dovede do istog cilja... Za tim je on žudio i čeznuo! Kakve važnosti je imao ovosvjetski imetak za jednog čovjeka u takvoj situaciji? Nikakve!... A nešto što je nikakvo ne zaslužuje da se veže za srce... On je za svoj individualni život izabrao siromaštvo. To ne znači da je želio da svi budu siromašni. Ali nije volio da se bilo ko pod utjecajem gladnog stomaka muči. Zapravo, zbog tog velikog čovjeka muslimani su za veoma kratko vrijeme postali najimućniji narod na svijetu. Nisu mogli međusobno naći čovjeka kome bi dali sadaku i zekat. Da, godišnji prihod je toliko bio visok! Ali među njima su se nalazili i toliki zahidi (askete) da, ukoliko su kod kuće imali koliko za dan hrane, ne bi primali nešto novo što bi im se donijelo koliko god da je to bilo privlačno. Ovo je požrtvovanost i duhovna uzvišenost... Ljubav opstanka drugih u životu! Ideal napuštanja slasti raskošnoga života! Ljudi koji se nikada nisu napunili ovakvim osjećajima nikada ih ne mogu shvatiti. Na jednoj ifitarskoj sofri, hazreti Ebu Bekr, radijallahu 'anh, poslužen je čašom hladne vode. Kada je približio vodu ka ustima, jecaji su mu se zaustavili u grlu. Prisutni su ga upitali o čemu se radi. Odgovorio je: “Jednog dana smo sjedili sa Allahovim Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem. Svojom rukom kao da je nešto odbijao od sebe. Pitao sam ga zbog čega tako radi, a on je rekao: ‘Dunjaluk mi se sa svim svojim ukrasima prikazao i htio je da me navede da ga prihvatim, a ja sam mu kazao: - Udalji se od mene!’ Dunjaluk je kazao: - Iako ćeš se ti spasiti, oni koji će doći poslije tebe neće se moći spasiti od mene!’ Zaplakao sam iz straha da se i meni dunjaluk nije prikazao sa ovom čašom vode da ga prihvatim.” Međutim, hazreti Ebu Bekr, radijallahu ‘anh, živio je veoma jednostavno i siromašno. Račun koji će polagati je veoma lahak. Dok je bio halifa (vladar islamske države) dugo vremena je radio na tome da svoju porodicu snabdijeva tako što je muzao tuđe ovce. Tek je kasnije sebi pripisao pravo na platu. Za mjerilo svoje plate uzeo je prihod najsiromašnijeg stanovnika Medine. Zbog toga je višak para stavljao u jedan ćup, i tu ih sakupljao.

Tokom vladavine, koja je trajala dvije i po godine, sakupljao je taj višak na ovaj način. Kada mu se primakla smrt ostavio je testament u kojem je ovaj ćup trebalo da se preda halifi koji će doći poslije njega. Kada je hazreti Omer, radijallahu ‘anh, postao halifa, podigao je taj ćup i iz njega su počele padati sitne pare... Među njima se nalazilo jedno pismo. U ovom pismu obraća se novom halifi riječima: “Ovo je višak od moje plate. Ja sam sebi za mjerilo uzeo najsiromašnijeg stanovnika Medine. Ostatak plate sam ostavljao u ovom ćupu. Na osnovu toga, ovaj novac pripada državnoj kasi i tamo se treba staviti.” Kada je hazreti Omer, radijallahu 'anh, pročitao pismo, rekao je: “Ostavio si onima iza sebe veoma težak teret, Ebu Bekre!” Hazreti Ebu Bekr, radijallahu ‘anh, naučio je od hazreti Muhammeda, alejhi's-selam, da živi ovako asketski. Jer Allahov Poslanik je u praksi dokazao da se tako može živjeti i svojim ličnim postupcima te je njega i ostale ashabe podučio kako da žive. Zamislite, Poslanik je posjedovao, prema nekima, dvadesetpeti dio, a prema drugim učenjacima, peti dio od ukupnog plijena, i to na osnovu naredbe Uzvišenoga Gospodara. Odnosno, petina ratnog plijena je bila u ličnom vlasništvu Allahovoga Poslanika. Pravo na upotrebu tog imetka kako on hoće i želi direktno mu je dato od Uzvišenoga Gospodara. Međutim, jednog dana je hazreti Omer, radijallahu ‘anh, ušao u njegovu Sobu sreće i počeo da plače. Kada ga je Poslanik upitao zbog čega plače, taj veliki Omer će ovako odgovoriti: “O, Allahov Poslaniče! Ovosvjetski vladari i Kisre plivaju u svojim imecima, a ti nemaš ništa čak ni da prostreš po podu! Ležiš na hasuri od žbunja, a na tvojoj koži ostaju otisci od toga, a vasiona je radi tebe stvorena!” Allahov Poslanik mu je odgovorio: “Zar ne želiš, Omere, da ovaj svijet bude njihov, a da Ahiret bude naš?!” Dok je ovo izgovarao, Allahov Poslanik nije to činio kao što to čini neki siromah koji drugačije ne može da živi, ili poput jadnika koji to izgovara u nemoći da nađe rješenje. Kao što smo gore spomenuli, da je htio, on je mogao biti najimućniji čovjek na svijetu. Pogledajte, da biste bolje shvatili, želim navesti samo plijen koji je prikupljen nakon bitke na Hunejnu: 40000 ovaca, 24000 kamila, 6000 zarobljenika i 4000 oka srebra, a jedna oka iznosi četiri kilograma. Ako bismo zamislili plijen iz ostalih vojnih pohoda, zajedno sa poklonima koji su mu dolazili od vladara, onda nije bilo nikakve prepreke da naš Poslanik živi najluksuznijim životom, ali, on je živio životom najsiromašnijeg čovjeka. Sve što bi mu došlo do ruke on bi potpuno podijelio narodu. Jer on je bio otjelovljena plemenitost... Ovoliko plemenit čovjek može biti samo Allahov poslanik... Allahov Poslanik je sa aspekta odnosa spoljašnosti i unutrašnjosti predstavljao najuravnoteženijeg čovjeka. Isto kao što je njegov vanjski izgled predstavljao strahopoštovanje, a njegova ljepota kao da bi opčinila ljude, isto tako, sa aspekta njegovog unutarnjeg svijeta, u istoj mjeri je utjecao na ljude. Hazreti Enes, radijallahu 'anh, kaže: “Allahov Poslanik je bio najljepši čovjek.” Da, i u pogledu sireta (života) i sureta (izgleda) on je bio najljepši među ljudima! Hazreti Džabir ibn Semure, radijallahu 'anh, svoje utiske opisuje ovako: “Jedne noći smo sjedili u džamiji. Bio je to tačno četrnaesti dan u mjesecu. Iznad nas, na brdu je sjao puni Mjesec. U tom trenutku je u džamiju ušao Allahov Poslanik. Ja sam pogledao prvo u puni Mjesec, a zatim u lice Allahovoga Poslanika: kunem se da je lice Allahovoga Poslanika bilo svjetlije od punog Mjeseca.” Naša majka, hazreti Aiša, radijallahu 'anha, u vezi sa tim svoje osjećaje opisuje na sljedeći način: “Žene Egipta su posjekle svoje ruke kada su ugledale Jusufa, a da su vidjele moga Poslanika, noževe koje su držale u rukama zabole bi u svoja srca!” Pjesnik Nedim kaže: “Dao bih sav imetak tuđine za jedan kamen Istanbula.” Da je upoznao u željenoj mjeri Allahovoga Poslanika, rekao bi: Dao bih cio svijet samo za jednu dlaku iz kose Allahovoga Poslanika... On je bio najljepši čovjek... I nastavljaju se riječi Enesa, radijallahu ‘anh: “On je bio najdarežljiviji među ljudima.” Allahov Poslanik je u pogledu izgleda i ljepote bio ahsenu'n-nas (najljepši među ljudima), a u pogledu srca i volje edžvedu'n-nas (najdarežljiviji među ljudima).

Kao što je kazao Ibn Abbas, radijallahu ‘anh, on je naročito u mjesecu ramazanu bio darežljiv, poput vjetra koji sve odnosi ispred sebe. Odnosno, posljednje što bi mu ostalo u ruci on bi podijelio. To je pitanje njegove duše i volje. On nije živio samo za sebe, već je uvijek živio za druge. Razmišljajući uvijek za druge, tokom cijelog života nije našao priliku da razmišlja o sebi. Zapravo, nije bilo većeg događaja da ga obraduje od toga da ljude vidi sretnima. Posljednji u redoslijedu za koje se žrtvovao bili su njegovi ukućani i njegovi bližnji. Odnosno, on je uvijek počinjao od daljnjih; prvo bi riješio njihove probleme i darivao ih te bi, tek na samom kraju, dolazio red na njegove bližnje. Ako je trebalo podijeliti plijen, davao je prednost porodicama šehida sa Bedra i Uhuda. Često bi govorio svojim ukućanima: “Dok njima ne udijelim, vama ne mogu ništa dati.” Ponovo govorimo o blagosti... Da, koliko se srca nije moglo otvoriti ključevima blagosti i drugih veličanstvenih osjećaja, ali su se njemu otvarala ključem plemenitosti. Jedan od njih je i Safvan ibn Umejje. Kada je Allahov Poslanik krenuo u bitku na Hunejn, posudio je oružje od ovog čovjeka. U plijen prikupljen na Hunejnu Safvan je gledao diveći se, sa čuđenjem i pohlepom. To njegovo stanje je privuklo pažnju Allahovoga Poslanika te mu je rekao: “Ove kamile koje gledaš i koje ti se sviđaju - uzmi,neka su tvoje!” Između ostaloga, dao mu je još mnogo šta. Safvan se naspram ove darežljivosti začudio i “skamenio”. Ovaj čovjek, čije je srce bilo puno mržnje i neprijateljstva prema Allahovome Poslaniku, odjednom se promijenio. Da, ova plemenitost Allahovoga Poslanika udaljila ga je od mržnje i neprijateljstva, i njemu najmilija i najvoljenija osoba postao je Prvak svih stvorenja na oba svijeta. Svakako da je bilo mnogo važnije pridobiti Safvana nego hiljade kamila i volova. Allahov Poslanik je učinio ono što je bilo najhitnije. Zaista, ova darežljivost prema Safvanu nije ostala bez rezultata. Kazao je: “U ovolikoj mjeri ovakva plemenitost se može očekivati samo od vjerovjesnika”, i odmah je proučivši Kelime-i šehadet postao musliman. Kada bi neko zatražio nešto od njega, ukoliko je to imao, on bi to dao, a ukoliko ne bi imao kod sebe, obećao bi da će mu dati ono što traži. Ponekad se dešavalo da mu je neko tražio jedino odijelo koje je imao na sebi, i on bi ga bez imalo razmišljanja dao. Došao mu je jedan beduin i tražio nešto od njega. Allahov Poslanik mu je dao što je tražio. Čovjek je ponovo došao i tražio nešto. On mu je ponovo dao. Kada mu je došao po treći put i ponovo tražio nešto, Allahov Poslanik nije imao da mu da već mu je obećao da će mu dati ono što traži, odnosno, prvom prilikom kad mu imetak dođe u ruke, njemu će dati to što želi. Ova situacija je veoma isekirala hazreti Omera, radijallahu ‘anh, i uznemirila ga zbog toga što je toliko mnogo bio uznemiren Allahov Poslanik. Podigao se na koljena i ispravio izgovarajući: “Tražili su od tebe, dao si im. Još jednom su tražili, opet si im dao. Ponovo su ti tražili, obećao si da ćeš im dati. Nemoj sebi toliko otežavati, Allahov Poslaniče!” Ali ove riječi se nimalo nisu svidjele Allahovome Poslaniku. Kada je primijetio da je Poslanik malo promijenio lice, Abdullah ibn Huzafetu's-Sehmi je ustao na noge i podržao ga riječima: “Udjeljuj, Allahov Poslaniče, i nikako ne misli da će te Allah ostaviti siromašna i da će ukinuti blagodati prema tebi!” Prvak svih stvorenja na oba svijeta je malo šutio pa je nakon toga kazao: “Meni je naređeno da postupam tako.” Kako je lijepo kazao Ferazdak: “On nikada, osim na tešehhudu (namaskom sjedenju), nije rekao: ‘Ne!’” Da nije bilo tešehhuda, i njegova riječ “Ne” bila bi “Da.” On se bio toliko sjedinio sa riječima “Da”. U okviru šeriatskih granica, što god da bi se zatražilo od njega, on bi odmah na to odgovorio i dao onima koji bilo šta od njega traže. Da, ni u darežljivosti Sultan vjerovjesnika nije imao sebi slična... Bio je poseban... U toj mjeri, jedna takva darežljivost mogla se objasniti samo poslanstvom. Pored toga, ako je darežljivost svojstvo koje približava Alla-hu, kako da Allahov Poslanik ne bude darežljiv? Međutim, on je u bliskosti Allahu iza sebe ostavio čak i Džibrila... Zapravo, i sam je kazao: “Darežljiv čovjek je blizu Allaha, Dženneta i ljudi, adaleko je od Džehennema! Skrtica je daleko od Allaha, Dženneta i ljudi, a blizu je Džehennemu!”

Knjige džennetsko stablo zvano Tuba slikovito opisuju, da su mu korijeni gore, a grane da su mu dolje. Zaista ne znam kako izgleda stablo Tuba, ali je Allahov Poslanik jedno takvo “stablo darežljivosti” koje se nadvilo iz Dženneta nad nama, i u to nemamo ni koliko trun sumnje. Onaj koji se sakrije pod grane tog stabla i koji se dohvati za te grane, postat će golub i odlepršati u Džennet. U vezi s ovim Allahov Poslanik je rekao: “O, ljudi! Allah vam je kao vjeru izabrao islam. Kada je tako, i vi druženje sa islamom uljepšajte darežljivošću i lijepim ponašanjem!” Islam se kreće putanjom lijepog ponašanja i darežljivosti. Da nemate ništa vezano za lično usavršavanje, opet, samo uz pomoć lijepog ponašanja dostigli biste vrhunce, a darežljivost je jedna od disciplina toga ponašanja. “Uljepšajte svoju vjeru lijepim ponašanjem i darežljivošću! Darežljivost je poput stabla čiji je korijen u Džennetu, a grane na ovom svijetu. Ko god bude živio ispod tog stabla i bude darežljiv, kad-tad će se dohvatiti za jednu od njegovih grana i dospjeti do Dženneta u kojem se nalazi korijen tog stabla.” Ako je škrtost jedan vid neuravnoteženosti i utaje, onda je i razbacivanje imetka na sve strane - pretjeranost.. Te su obje vrste ponašanja - neuravnoteženost. Poslanička oštroumnost je koristila darežljivost u uzdizanju islama. Isto kao što je milošću i blagošću ulazio u srca drugih, također je koristio sve ono što mu je Allah podario te bi na taj način ulazio u srca ljudi i otvarao ona koja su smatrana najzatvorenijim i nemogućim da se otvore. Naša majka hazreti Hatidža, radijallahu 'anha, je žena koja se prva probudila prema islamu. Zapravo, Hatidža etimološki znači “ona koja se rano rađa”. Ona se rodila petnaest godina prije našeg voljenog Poslanika i prije svih ostalih se probudila i primila islam. Kod nje, u isto vrijeme, postoji slaganje imena sa njenim karakterom. Ova žena, koja je bila jedna od najimućnijih Mekkelija, sav svoj imetak je potrošila radi Allaha i Njegovoga Poslanika... toliko da, kada je preselila sa ovoga svijeta, možda nije imala novca kupiti čak ni jedan ćefin. Vjerovatno je Allahov Poslanik za nju uzeo ćefine tako što je pozajmio novac od drugih i, po mome mišljenju, najprikladniji način smrti za ovu veliku ženu i za njeno stanje poslije smrti je trebao ovakav biti kao što je i bio. A poznato je da je prije prelaska u islam bila poznata po svome bogatstvu. Ovaj ogromni imetak do posljednjeg groša je bio potrošen da bi islam bio gornji. I ovo je jedan poseban primjer slijeđenja Pravoga Puta, Sirat-i mustekima. Allahov Poslanik je svoju plemenitost koristio takvom oštroumnošću da čak nijedan trun darežljivosti koju je učinio nije otišao uprazno, dok je svaka darežljivost vraćena kao snaga islama... I na kraju - njegova skromnost. I njegova skromnost i umjerenost su sjale poput zvijezde kao posebna dimenzija njegove oštroumnosti. Što bi se više povećavao njegov ugled i što je više bio prihvaćan kod drugih, njegova skromnost je bivala sve dublja i dublja. Skromnost kao da je bila rođena zajedno sa njim... I sve do kraja njegovog života se razvijala i održala. Čovjek koji je kazao:“Ko bude skroman radi Allaha, Allah će ga uzdići”, a ujedno i najbolje proveo u praksi jeste hazreti Muhammed, ‘alejhi's-selam. On je uvijek sebe smatrao jednim običnim čovjekom među ljudima i nikada se nije izdvajao od ljudi. Postoji jedna lijepa izreka: “Kada si među ljudima, budi jedan od njih!” koja se pripisuje hazreti Aliji, radijallahu ‘anh. On je cio svoj život proveo u tom smjeru i učinio sve da ostane među ljudima kao jedan od njih. Da, ovosvjetski položaji i zvanja ne smiju razmaziti čovjeka ili učiniti da sebe zaboravi. Čovjek može biti i kralj ili čuvar polja. Ovo oboje se sjedinjuju u činjenici: biti čovjek. Kada je tako, onda kakvoća odgovornosti koju je na sebe uzeo jedan čovjek ne može ga pretvoriti u drugo stvorenje. Na osnovu toga, čovjek treba uvijek i na svakome mjestu da sebe prihvati jednim od ljudi. Ako je sistem zvani demokratija, kao što neki smatraju, vrhovni sistem na ovozemaljskoj kugli, onda je islam do tog vrhunca došao još prije mnogo stoljeća, ali mi islam u potpunosti ne možemo nazvati sistemom demokratije. Evo nekoliko fragmenata koji pokazuju savršenost islamskog sistema u društvu.

Kada je hazreti Alija, radijallahu 'anh, došao u sudnicu zbog spora sa jednim pripadnikom druge vjeroispovijesti, sudija Kadi Šurejh mu je pokazao mjesto gdje će sjesti. Hazreti Alija, radijallahu ‘anh, je na licu pokazao nezadovoljstvo zbog ovakvog odnosa zato što je trebao biti u istim uvjetima kao i suparnik. Zamislite, tada je hazreti Alija, radijallahu ‘anh, bio halifa jedne velike države, odnosno, predsjednik države. Allahov Poslanik se uklapao u životni red i ponašao se kao normalan čovjek. Više puta, ko bi po prvi put došao onamo gdje se on nalazio, ne bi znao ko je Poslanik, ali pokretima ashaba, ili kada bi on počeo pričati, mogao se prepoznati. Prilikom Hidžre većina onih stanovnika Medine koji do toga dana nisu vidjeli Allahovoga Poslanika, toga dana su potrčali da poljube ruku hazreti Ebu Bekru, radijallahu ‘anh, odnosno, mislili su da je on Allahov Poslanik. Međutim, kada je on ustao i svojim ogrtačem napravio hlad našem Poslaniku, shvatili su ko je Allahov Poslanik. Tako je bilo, jer Allahov Poslanik se nijednim svojim pokretom ili načinom ponašanja nije odvajao od Ebu Bekra, radijallahu ‘anh. Kada je prilikom osvajanja Mekke ulazio u grad, kakvom je skromnošću bio ogrnut, svima je poznato. Toliko je bio skroman na svojoj jahalici gotovo da mu je glava doticala sedlo životinje na kojoj je bio. Taj slavni vjerovjesnik je u taj slavni grad ušao tako skromne duše. U jednom hadisu, koga prije svih prenosi naša majka hazreti ’Aiša, radijallahu ‘anha, i mnogo drugih ashaba, kaže se: “Allahov Poslanik se u svojoj kući ponašao kao i svaki drugi čovjek. Svoje odijelo je sam krpio, obuću je popravljao i pomagao je svojim suprugama u kućnim poslovima.” Kada je to činio, već je njegovo ime bilo spominjano na sve strane svijeta, i svi su govorili o njemu i vjeri koju je donosio. On je svoje vrijeme tako podijelio da je, pored tolikih važnih odgovornosti, nalazio priliku da radi i ove u hadisu spomenute poslove. On je zasluživao da bude na vrhu svakog lijepog svojstva, što se obistinilo... Bio je među ljudima. Znak veličine kod velikih je skromnost i umjerenost, a znak malenkosti je oholost. Allahov Poslanik je bio najveći čovjek među ljudima; onda je i njegova skromnost trebala biti takva... Allahov Poslanik, koji je prilikom izgradnje džamije kao i svi ostali nosio ćerpič, koji je prilikom kopanja hendeka oko Medine vezao dva kamena za stomak od gladi, a svi ostali po jedan, i koji je čovjeku koji je naspram njega zbog njegovog ponositog stajanja počeo da drhti kao da ga je pogodila groznica kazao: “Brate, ne strahuj, i ja sam, kao i ti, čovjek čija je majka jela suhi hljeb!” bez imalo sumnje bio je najskromniji među ljudima. One koji stavljaju nogu preko noge kao znak svoje veličine dok sjede u nekoj skupini, sa psihološkog stanovišta držim bolesnima i mogu sa sigurnošću kazati da u njihovim duhovnim životima postoji ozbiljna manjkavost. Allahov Poslanik je sjedio kao i svi ostali i ponašao se kao svi drugi ljudi. Da, svaki njegov pokret odigravao se u određenom krugu edeba (lijepog ponašanja). On je svoju veličinu pokazivao tako što je uvijek svoje lice spuštao na tle i duhovno jačao na sedžadi. “Ko bude skroman radi Allaha, njega će Allah uzdići, a ko se bude oholio, Allah će ga poniziti!” Skromnost i umjerenost su poput dva krila čovjeka koja mu omogućavaju da poleti ka svijetu veličanstvenijem od veličanstvenog. Allahov Poslanik je svojom skromnošću prešao neuništive prepreke i postao vječni vođa čovječanstva. Pred ovim izvanrednim i odabranim vođom, koji je prevazišao uske dimenzije vremena i mjesta, ljudi su veoma lahko mogli da se pojave i kazali bi ono što žele sasvim slobodno, jer on je i sam bio veoma slobodan čovjek. Muslim i Ebu Davud bilježe predaju: “Jednog dana je došla žena koja je bila psihički bolesna i kazala Allahovome Poslaniku: ‘O, Allahov Poslaniče, nešto si mi potreban!’ Allahov Poslanik se povukao na drugu stranu puta, saslušao je i riješio joj problem.” Buhari bilježi od hazreti Enesa, radijallahu 'anh, da je jedna sluškinja vukla Allahovoga Poslanika za ruku da bi joj nešto pomogao i on je veoma mirno išao za njom. Za njim su išli ashabi. I Allahov Poslanik je sa lahkoćom riješio njen problem i vratio se. Ovaj posao je možda bio brisanje sobe ili razgrtanje veša..., ali što god da je, Allahov Poslanik ga je obavio jer on je bio prirodan čovjek i ovo njegovo ponašanje nikako nije poniženje. Poniženje se nikada nije moglo naći čak ni u njegovim snovima. A i kako da uđe kada je on naspram nevjerništva i nepokornosti bio poput ljutitog lava.

I kao što smo gore spomenuli, on je bio najhrabriji među ljudima. Hazreti Alija, radijallahu ‘anh, kaže: “Kada bi se uplašili na bojnom polju, mi bismo se sakrili iza Allahovoga Poslanika i njime bismo se štitili.” Sama njegova prisutnost je ulijevala pouzdanje i sigurnost onima koji su se nalazili u njegovoj okolini. Kada je stanje takvo, onda je njegovo ponašanje na ovaj način samo dio njegove skromnosti. I jos jedno poređmje koje govori o njegovoj prirodnosti. Isto kao što skromnost nije poniženje, tako ni oholost nije dostojanstvenost. Allahov Poslanik je i u skromnosti imao određenu mjeru i bio uravnotežen. Da, i ovo njegovo svojstvo nas navodi da kažemo: “Muhammedun Resulullah - Muhammed je Allahov poslanik”. Jedan sudija u sudnici treba biti ozbiljan. To je dostojanstvenost. Međutim, to isto ponašanje kod kuće prema djeci može biti oholost jer čovjek u svojoj kući treba da se prema svojim ukućanima ophodi kao jedan od njih. Ovo su neki kur’anski propisi i njih je na najljepši način u praksu proveo Allahov Poslanik. Djela onih koji će se pojaviti poslije njega su uzimanje njega za primjer i slijeđenje. Svako ga može smatrati većim od svih velikana među ljudima, ali ipak on kaže: “Niko ne može ući u Džennet svojim djelima." Prisutni ga upitaše: “Pa zar ni ti?” Odgovori: “Da, i ja ne bih mogao da nije milosti Uzvišenog Allaha koja će me obuhvatiti.” Eto, on je toliko jednostavan i prirodan čovjek da može izgovoriti ove riječi. Sebe je među ostalim ljudima smatrao dijelom njih, a zatim je svoje postupke usmjeravao prema tom shvatanju. Jednog dana je došao hazreti Omer, radijallahu 'anh, i zatražio dozvolu od Allahovoga Poslanika da učini umru (posjetu Ka’bi). Od njega se uzimala dozvola i za umru jer oni su bili disciplinovani ljudi. U svakom svom poslu i za svaki svoj problem trčali su Allahovome Poslaniku i predočili bi mu svoje poslove i probleme. Ko je imao u svojoj kući kćerku za udaju, došao bi njemu i kazao mu: “Allahov Poslaniče, u kući imam kćerku za udaju. Ako želiš da je za nekog udaš, izvoli i naredi nam!” Neko drugi, ako želi uvakufiti svoj vrt, najprije bi došao kod Allahovo-ga Poslanika i predočio mu namjeru... Ako bi želio neko da uđe u itikaf ili da krene na put, uvijek bi došao Allahovome Poslaniku i uzimao od njega dozvolu. Eto, sada je došao i hazreti Omer, radijallahu ‘anh, i tražio dozvolu za umru. Allahov Poslanik nije odbio ovu njegovu želju, već je, pored toga, zatražio nešto što će hazreti Omera, radijallahu ‘anh, do kraja života uzbuđivati i davati mu podstreka: “O, brate moj, uključi i nas u svoju dovu, nemoj nas zaboraviti!” Tim povodom hazreti Omer, radijallahu ‘anh, jednog dana će kazati: “Da mi je cio svijet toga dana dat, ne bih se obradovao toliko.” Dimenzija skromnosti i poboznosti. Ova njegova skromnost i umjerenost je osvojena srca ponovo osvajala. Ovim osvajanjima on je uzeo za ruku pripadnike svog ummeta i uzdizao ih do vrhova spoznaje od svjetlosti. Omer, radijallahu ‘anh, je prvim pokretom, zapravo, prešao određenu udaljenost. Ali Allahov Poslanik je njih htio da uzdiže još više, što mu je i pošlo za rukom. Od jedne zajednice beduina napravio je skupinu učitelja i vodiča svim ljudima. Dok je uzdizao ljude ka vrhovima, on je ujedno i samoga sebe uzdizao, i to vertikalno. Ali, paralelno svim dostignućima i uzdignućima koja je postizao, njegova skromnost se samo povećavala, dok je, sa aspekta njegovih strasti, sebe punio osjećajem da je jedan od robova među robovima. U vjerodostojnim hadiskim zbirkama zabilježen je sljedeći događaj: “Allahov Poslanik je sjedio sa Džibrilom i razgovarao. Ko zna koliko dana nije bio stavio ništa u svoja usta. Džibril je bio njegov najiskreniji prijatelj. U jednoj slaboj predaji kaže se da je rekao Allahovome Poslaniku: “Ja ću nakon tebe na Zemlju sići samo još nekoliko puta.” Jer svijet bez hazreti Muhammeda, ‘alejhi's-selama, za Džibrila je tužan. (Zaista, evo, godinama ovaj svijet je za nas tužan i bolan.) I kazao je Džibrilu za to svoje stanje: “Danima nisam ništa stavio u svoja usta.” Odjednom se čuo glas poput grmljavine. Silazio je jedan melek. (U predaji od Taberanija kaže se da je to bio melek Israfil, 'alejhi's-selam.) Džibril je obavijestio našeg Poslanika da taj melek silazi na Zemlju po prvi put. Melek je donio selam od Uzvišenoga Gospodara. Allah, dželle dželaluhu, pita Svoga Poslanika: “Želiš li biti poslanik vladar ili poslanik rob?” Allahov Poslanik je naspram ovog prijedloga, koji je došao od Uzvišenoga Gospodara, začuđeno pogledao u Džibrila.

(On je do određene mjere uzimao ders o spoznaji od Džibrila. Čak se i na Mi’radžu naš Poslanik zadivio bliskosti Džibrila Uzvišenome Gospodaru. To je spomenuo jednom prilikom. Da, nije moguće spoznati i znati Uzvišenog Gospodara u mjeri u kojoj ga je znaomelek Džibril.) Džibril je pokazao Allahovome Poslaniku šta da čini tako što mu je kazao:“Muhammede, budi skroman prema svome Gospodaru!” Zapravo, zar lično Uzvišeni Gospodar jezikom Kur'ana ne naređuje Svome Poslaniku skromnost riječima: Spusti krila svoje skromnosti koliko možeš prema vjernicima koji te slijede! Poput ovoga, ima još mnogo ajeta u Kur’anu koji govore o tome. I Allahov Poslanik je poželio ono isto što mu je preporučeno: “Poslanik rob (želim biti).” Kada je izabrao robovanje, onda je Allah, dželle dželaluhu, učinio da njegovo robovanje bude njegova kruna. Kur'an njega na više mjesta opisuje kao roba. I muslimani, kada uče Šehadet svjedoče da je on Allahov rob i poslanik. Da, on je najprije Allahov rob, a zatim poslanik. Robovanje dolazi prije poslanstva. Svako može biti rob kome hoće i može nositi o svome vratu obilježje koje im pripada, dok je hazreti Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i prije i poslije uvijek bio Allahov rob i sluga. Ni u jednom periodu svoga života on se nije poklonio i klanjao nekome drugom. Robovanje je njegovo temeljno svojstvo. Kao znak tog njegovog svojstva, sa munara se dnevno pet puta spominje da je on Allahov rob, i cijelom svijetu se obznanjuje, pored njegovog poslanstva, i njegovo robovanje. Jer, kao što smo gore kazali, njegovo robovanje dolazi prije njegovog poslanstva. On je rob. Uzvišeni Gospodar, uzimajući u obzir njegovo robovanje, kaže: A kad je Allahov rob ustao da mu se pomoli, oni (džini) su se u gomilama oko njega tiskati stali (da bi vidjeli njegov ibadet). Bilo da se ovdje radi o navali džina na Allahovoga Poslanika ili o mekkanskim mušricima, za nas je veoma bitno da se on u Kuranu spominje sa veličanstvenom titulom Abdullah, tj. Allahov rob. U ajetu u kojem se objašnjava da je Ku'ran Allahov govor i u kojem se izazivaju oni koji u to sumnjaju, za njega se ponovo kaže da je “rob”: Ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.Opet Kur‘an-i kerim, kada ga opisuje sa aspekta najveće tačke do koje je dospio, opisuje ga robovanjem: Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (Mesdžidu'l-haram) u Hram daleki (Mesdžidu'l-aksa), čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. - On, uistinu, sve čuje i sve vidi. Nakon sveopćeg bojkota i smrti hazreti Hatidže i Ebu Taliba, Allahov Poslanik kao da je ostao bez zaštitnika među ljudima. Uzroci su u potpunosti nestali i kada su polomljene njegove podrške te je ostao bez ijedne grane za koju bi se uhvatio, Allah, Koji je Musebbibu'l-esbab (Stvoritelj uzroka) pojavio se Svojom potpunom milošću u sazviježđu jednoće. Kao što je rekao mislilac stoljeća: “Svjetlost monoteizma se vidjela na sazviježđu jednoće..” I Allahov Poslanik je pozvan iza nebesa da lično vidi svoga Gospodara, Vladara i Stvoritelja... i tamo je dočekan kao najčasniji gost. Ovdje nam nije glavni cilj da objašnjavamo Mi’radž. Zbog toga neću prelaziti na to poglavlje, ali, da bih vam privukao pažnju na temu o kojoj govorimo, prinuđen sam da ukažem na sljedeću činjenicu: Allah, dželle dželaluhu, govoreći o ovako važnoj mu’džizi (nadnaravnom događaju), našega Poslanika ne spominje nijednim imenom iz Kur’ana, Indžila niti Tevrata, odnosno, ne spominje ga ni kao Muhammeda ili Ahmeda, već, uzimajući u obzir njegovo robovanje, spominje ga kao abduhu, tj. kao Svoga roba. Kao da hoće da se kaže, kada je on rekao: “Ja sam postao rob”, Uzvišeni Allah mu je uzvratio: Ako si ti postao rob, Ja sam robovanje učinio nečim čija je vrijednost i dragocjenost najveća. Zbog toga, tamo gdje hoću spomenuti tvoju vrijednost, dat ću prednost tvome robovanju, i to ću tako učiniti da, kada svaki musliman bude učio Šehadet, spomenut će tvoje robovanje prije tvoga poslanstva i od tih njihovih glasova će zadrhtiti sve strane svijeta... Da, sve strane svijeta će uzvikivati i oglašavati da si ti rob Allahov!

Sažetak. U knjigama koje opisuju Allahovoga Poslanika (Šemail) on je opisan sa svih aspekata. Isto kao što je fizičkim izgledom savršen čovjek, isto tako je i sa duhovnog i karakternog aspekta izvanredna osoba. U jednoj predaji, koja se pripisuje hazreti Aliji, radijallahu 'anh, Allahov Poslanik je opisan ovako: “Allahov Poslanik je bio najdarežljiviji među ljudima u pogledu darežljivosti; bio je najširokogrudniji u pogledu širokogrudnosti.” (Da mu se stavi na leđa teret težine ovog svijeta, on bi, bez prigovora i ne uzdahnuvši, to podigao i nosio. Susreo se sa nezamislivim poteškoćama, ali, naspram svakog zla i muke njemu nanijete, on je odgovarao ljubavlju i lijepim ophođenjem). “Bio je najtačniji među ljudima u svome govoru”, odnosno, njegove riječi su bile najtačnije. Čak i kada bi se našalio, u njegovim riječima ne bi se mogao pronaći ni četrdeseti dio suprotnosti onoga što je kazao! Čak ni u snu iz njegovih usta nije izašla nijedna laz! Tačno je sjedio, tačno ustajao, tačno govorio, tačno razmišljao i na tačnost je pozivao. “Bio je veoma prirodne ćudi.” (Kada biste sjeli pored njega, nikako ne biste bili uznemireni. Odmorili biste se kao da sjedite sa svojim drugom. Bio je takve prirode i na tako visokom duhovnom nivou da nijedan čovjek ne može izaći do tog nivoa, ne može sjediti kao on, ne može razmišljati kao on i ne može biti kao on. On se spuštao na nivo prisutnih, a one koji bi se našli pored njega nikada ne bi ugnjetavao i uznemiravao međusobnom razlikom. Kada bi vidio čovjeka da polahko i slabo korača, on bi hodio najsporijim korakom. Zapravo, on je taj koji je i naredio da se tako postupa. Ovaj princip koji je bio sveopći u svim njegovim aspektima života uvijek se i na svakom mjestu nalazio u praksi). “Bio je najljepšeg ponašanja. S plemenskog aspekta, bio je najboljeg porijekla. Ko god bi ga vidio, zavolio bi ga”, naročito oni koji su se nalazili u njegovoj blizini, jer su ga oni voljeli više od bilo koga drugog čovjeka. Hazreti Ebu Bekr, radijallahu 'anh, bio mu je bliži od svih ostalih i volio ga više o bilo kog drugog stvorenja. Ni prije njega, ni poslije njega nemoguće je naći drugog čovjeka koji bi bio toliko voljen. Neki jezikom, neki svojim ponašanjem, ali, u suštini, svi vjernici su bez prekida iskreno sa srca govorili i govorit će:Zašto se ova duša tebi toliko divi? Zašto tvoja ljepota poput dana sja? Naravno da je tako. Jer on je Miljenik Gospodara svih svjetova... E. NEPOGRJESIVOST (ISMET). Nepogrješivost je također jedno od svojstava vjerovjesnika, s.a.v.s. Ono se ogleda u tome da uzvišeni Allah svoje vjerovjesnike i poslanike čuva od činjenja djela koja su izraz griješenja i neposlušnosti, kako od malih tako i od velikih djela. Ovu temu ćemo, ako Bog da, obraditi u drugom svesku ove knjige, kao zasebnu cjelinu.