DINA - BITKA ZA CORIN

Brian Herbert Kevin JL Anderson

Premda su misaoni strojevi pobili milijarde ljudskih bića, ne

moramo te ljude zvati žrtvama. Ne moramo ih zvati gubitkom. Kolebam se čak nazvati ih mučenicima. Svaka osoba koja umrla u tom Velikom Ustanku mora biti ništa manje već heroj.

- SERENA BUTLER, privatna pisma Vijeću Džihada Ne zanima me koliko dokumenata mi pokazujete - koliko

zapisa, razgovora ili prokletih megabita dokaza. Ja sam vjerojatno jedina još živa osoba koja zna istinu o Xavieru Harkonnenu i razloge njegova postupanja. Šutio sam sva ova desetljeća, jer je Xavier tako tražio od mene, jer bi tako i Serena Butler željela i jer je to bilo u interesu Džihada. No, ne pretvarajte se da je ono što govori vaša propaganda ispravno, bez obzira koliko mnogo građana Lige vjeruje u nju. Prisjetite se, ja sam proživio te događaje. Nitko od vas nije.

- VORIAN ATREID, privatni dopis Ligi plemića Najteža pogreška svake misaone osobe je vjerovanje da je

jedna osobita verzija povijesti apsolutna činjenica Povijest je zabilježena od strane niza promatrača, a ni jedan od njih nije nepristran. Uz to, činjenice su iskrivljavane i pukim tijekom vremena te - posebno u slučaju Butlerijanskog Džihada -tisuća godina mračnog doba čovječanstva, namjerno pogrešnim tumačenjem od strane vjerskih sekti te neizbježnim izobličenjem kakvo nastaje kad se iz nehata akumuliraju pogreške. Stoga mudra osoba gleda na povijest kao na niz poduka koje treba upamtiti, izbora i posljedica koje valja uzeti u obzir i prodiskutirati, te pogrešaka koje se više nikada ne bi smjele počiniti.

— PRINCEZA IRULAN, iz predgovora Povijesti Butlerijanskog

Džihada

1. DIO 69. GODINA P.C. (PRIJE CEHA)

Stroj ne uništava. On stvara, pod uvjetom da je uvijek nad njim

ruka dovoljno jaka da ga nadzire i njime vlada. RIVEGO, muralist sa Stare Zemlje Erazmusu se ta društvena hijerarhija medu umirućim i

beznadnim ljudima činila fascinantnom, čak i zabavnom. Njihova reakcija je u cjelini bila dijelom eksperimentalnog procesa i on je te rezultate smatrao vrlo vrijednima.

Odjeven u svoju grimiznu odjeću, taj je robot hodao hodnicima svojeg vrlo pažljivo i do u detalje savršeno uređenog laboratorija na Corrinu. Ta je odjeća sama po sebi bila afektacija za kojom je posegnuo kako bi sebi dao što otmjeniji izgled. Nažalost, ove su žrtve u svojim zapečaćenim ćelijama polagale malo pozornosti toj njegovoj profinjenosti, jer su bile usredotočene na vlastitu patnju. Tu se nije dalo ništa učiniti, jer su se ti zbunjeni ljudi vrlo teško mogli usredotočiti na bilo što ako to nije izravno utjecalo na njih.

Desetljećima ranije, odredi učinkovitih građevinskih robota sagradili su ovo zdanje pod visokom kupolom, strogo prema njegovim preciznim uputama. Te brojne, dobro opremljene komore... od kojih je svaka bila posve izolirana i sterilna... sadržavale su sve što je Erazmusu bilo potrebno za njegove eksperimente.

Nastavljajući tako sa svojim redovitom inspekcijskim obilaskom, taj je neovisni robot prolazio pokraj zastakljenih prozora zapečaćenih ćelija u kojima su, vezani za krevete, ležali oni na kojima je testirao kugu. Neki od njih su već bili paranoični i u deliriju, pokazujući simptome djelovanja retrovirusa, dok su ostali bili užasnuti, a za to su imali sasvim dobre i racionalne razloge.

Sada je već testiranje na tom isplaniranom oboljenju bilo pri kraju. Postotak izravne smrtnosti iznosio je četrdeset i tri posto... nedovoljno dobro, no to je još uvijek bilo najsmrtonosnije virusno oboljenje zabilježeno u ljudskoj povijesti. To će poslužiti svojoj svrsi, a Omnius nije mogao još dugo čekati. Nešto se treba učiniti brzo.

Ljudski sveti pohod protiv misaonih strojeva vukao se već gotovo jedno stoljeće, uz mnogo razaranja i smetnje. Ti stalni i fanatični napadi Armije Džihada nanijeli su Sinkroniziranom carstvu

neprocjenjivu štetu, uništavajući robotizirane ratne brodove tako brzo kako su ih različite inkarnacije sveuma mogle ponovno izgrađivati. S Omniuso-vim razvojem se neoprostivo otezalo. Na kraju je Omnius zahtijevao neko rješenje. Kako se izravan vojni sukob nije pokazao dovoljno učinkovitim, tražio se drugi način. Na primjer, kuga.

U skladu s izvedenom simulacijom, brzošireća epidemija mogla bi poslužiti kao superiorno oružje pomoću kojeg bi se mogli riješiti ljudske populacije... uključujući tu i njihove vojne snage... dok bi pobjedničkim misaonim strojevima ostala netaknuta sva infrastruktura i svi resursi. Kad bi ta posebno dizajnirana kuga obavila svoje, Omnius bi se mogao oporaviti i sustavi bi opet proradili.

Erazmus je imao izvjesne sumnje glede te taktike, bojeći se da bi ta strašna bolest mogla zbrisati ljude baš sve do posljednjega. I dok bi Omnius mogao biti zadovoljan s takvim potpunim istrebljenjem, autonomni robot nije pokazivao želju za takvim krajnjim rješenjem. Još su ga uvijek poprilično zanimala ta stvorenja... posebno Gilbertus Albans, kojega je još kao dijete bio izdvojio iz korala u kojem je držao zapuštene i prljave zarobljene ljude i odgojio ga kao svojeg posinka. U posve znanstvenom smislu, Erazmus je morao sačuvati dovoljno organskog materijala za svoj laboratorij i za sva područja proučavanja ljudske prirode.

Nisu smjeli biti svi ubijeni. Samo većina njih. Ali ta stvorenja su se nevjerojatno oporavljala. Sumnjao je da bi

čak i najgora epidemija mogla posve istrijebiti tu vrstu. Ljudi imaju čudnu sposobnost adaptiranja i oporavljanja, koristeći se pritom posve neortodoksnim sredstvima. Kada bi barem misaoni strpjevi mogli to naučiti...

Pritisnuvši svoju raskošnu odjeću tijesno uz tijelo, ovaj robot pla-tinske kože ušao je u središnju prostoriju gdje je njegov zatočeni prebjeg s Tlulaxa stvorio savršeni RNK retrovirus. Misaoni strojevi su bili učinkoviti i predani svojem poslu, no bila je potrebna pokvarena ljudska mašta da bi se Omniusova osveta realizirala kroz ovako posve smrtonosnu akciju. Niti jedan robot ili kompjutor ne bi mogao smisliti tako odvratnu smrt i uništenje. Za to je bila potrebna imaginacija čovjeka koji žudi za osvetom.

Rekur Van, inženjer biologije i genetičar, sada verbalno napadan od cijele Lige plemića, meškoljio se u svojem zaštitnom odijelu, a nije mogao pomicati ništa osim glave, jer ruku i nogu nije ni imao. Ostatak tijela mu je bio pričvršćen na cijevi za hranjenje i pražnjenje. Erazmus

mu je, ubrzo nakon što ga je bio zarobio, odstranio udove, jer je tako mogao njime mnogo jednostavnije upravljati. Njemu, za razliku od Gilbertusa Albansa, nije mogao vjerovati.

Robot je navukao vedar osmijeh na svoje lice od tekućeg metala. - Dobro jutro, Patrljče. Danas nas čeka mnogo posla. Možda

ćemo čak i završiti s našim osnovnim testom. Tlulakšaninovo usko lice bilo je još naboranije nego inače.

Njegove tamne, previše blizu postavljene oči zvjerale su uokolo kao kod uhvaćene životinje. - Bilo je i vrijeme da dođeš ovamo. Već sam satima budan i samo zurim.

-Onda si imao dovoljno vremena smisliti neke sjajne nove zamisli.

Jedva čekam da ih čujem. Zarobljenik je umjesto odgovora promuklo zarežao. Onda je

rekao. - Kako ide s reptilskim obnavljanjem udova? Ima li kakvog

napretka? Robot se nagnuo do njega i podigao biološku oblogu kako bi

pogledao golu kožu s ožiljcima na Recurovim ramenima. - Vidi li se već nešto? - uzbuđeno je pitao Tlulakšanin. Sagnuo je

glavu pod nekim čudnim kutom, nastojeći vidjeti detalje na patrljku svoje ruke.

- Na ovoj strani nema. Erazmus je provjerio biološku oblogu na drugom ramenu. - Tu

bismo mogli imati nešto. Tu se javlja neka kvrga ispod kože. - Na svakom probnom mjestu bio je pod kožu ubrizgan drukčiji stanični katalizator, u pokušaju da se regeneriraju odsječeni udovi.

- Procijeni iz podataka s kojima raspolažeš, robote. Koliko će potrajati dok mi noge i ruke ponovo izrastu?

- To je teško reći. Moglo bi potrajati nekoliko tjedana, a moguće je da potraje i mnogo duže. - Robot je metalnim prstom protrljao onu kvržicu ispod kože. - S druge strane pak, ovo bi moglo biti i nešto posve drugo. Malo je crvenkasto, možda je to ipak samo neka infekcija.

- Ne osjećam nikakvu bol. - Želiš li da ti to malo počešem? - Ne. Čekat ću dok to budem mogao sam učiniti. - Ne budi grub. Ovo bi trebao biti zajednički napor. - Iako su

rezultati izgledali obećavajuće, ovaj rad nije robotu bio prioritetan. Imao je na umu nešto mnogo važnije.

Erazmus je malo podesio intravenoznu cjevčicu i to je s onog uskog lica uklonilo izraz nezadovoljstva. Rekur Van je, bez sumnje, upravo prolazio kroz jedan od svojih razdoblja naglih promjena raspoloženja. Erazmus ga je pomno promatrao i odredio terapiju s lijekovima koji će omogućiti da ovaj učinkovito djeluje. Možda je mogao spriječiti da Tlulakšanin danas ne dobije onakav potpun napadaj bijesa. Znalo se dogoditi da ga jutrom razbjesni bilo što. Drugi puta bi ga pak Erazmus namjerno izazivao, samo da bi mogao promatrati učinak.

Kontrola nad ljudima... pa čak i nad ovakvim odvratnim primjerkom... bila je znanost i umjetnost. Ovaj obogaljeni zatočenik bio je jednako toliko "objekt" kao i bilo koji drugi čovjek u ovim oborima i komorama u kojima su krvarili. Čak i kada je Tlulakšanin bio doveden do ruba, kad je nastojao golim zubima strgnuti cijevi sustava koji ga je održavao na životu, Erazmus ga je uvijek mogao nagovoriti da i dalje radi na kugi. Srećom, taj je čovjek prezirao ljude Lige čak i više no što je mrzio svoje gospodare strojeve.

Desetljećima ranije, u vrijeme kad su Ligom plemića vladali veliki politički nemiri, otkrivena je opskurna tajna farmi organa na Tlulaxu, koja je izazvala užas i zgražanje slobodnih ljudi. U svjetovima Lige javno se mnijenje okrenulo protiv genetičkih istraživanja i pobješnjele mase su razorile te farme organa, a većinu Tlulakšana, čiji je ugled bio nepovratno uništen, natjerala na bijeg i skrivanje.

Bježeći, Rekur Van se zatekao u dijelu svemira pod vlašću Sinkroniziranih svjetova, noseći sa sobom ono što je smatrao neodoljivim darom... stanični materijal za izradu savršenog klona Serene Butler. Erazmus je bio zadivljen i prisjetio se svojeg intrigantnog razgovora s tom zarobljenicom. Očajni Van je bio siguran da će )e Erazmus htjeti no, nažalost, klonovi koje je stvorio nisu imali ni Serenina sjećanja niti išta od one njezine strasti. Bili su tek blijede kopije.

Usprkos tome što je tim klonovima nedostajala osobnost, Erazmus je, na užas ovog čovječuljka, otkrio da mu je sam Rekur Van vrlo zanimljiv. Neovisni robot je volio biti u njegovom društvu. Eto konačno nekoga tko je govorio njegovim znanstvenim jezikom, istraživača koji mu može pomoći da shvatit nešto više o tim bezbrojnim neočekivanim rezultatima koje je dobivao od složenih ljudskih organizama.

Prvih nekoliko godina bile su vrijeme izazova, čak i nakon što je Tlulakšanu odstranio ruke i noge. Konačno, pažljivim obrađivanjem, strpljivo razrađenim sustavom nagrada i kazni, pretvorio je Rekura Vana u prilično plodonosan istraživački objekt. Situacija tog čovjeka bez udova bila je umnogome nalik onoj u kojoj su se prije nalazili Va-novi vlastiti robovi na tajnim farmama organa. Erazmu se to činilo prekrasnom ironijom.

- Želiš li se čime počastiti prije negoli prijeđemo na posao? - predložio je Erazmus. - Možda koji mesni kolačić?

Vanove su oči zasjale, jer to je bilo jedno od malobrojnih zadovoljstava koja su mu još preostala. Spravljeni od laboratorijski uzgojenih organizama, uključujući i ljudske patrljke, mesni kolačići su na njegovom rodnom planetu Tlulaxu bili smatrani poslasticom. - Hrani me, inače odbijam nastaviti raditi za tebe.

- Prečesto se koristiš tom prijetnjom, Patrljče. Povezan si s posudom u kojoj je hranjiva otopina. Čak i ako budeš odbijao hranu, nećeš skapavati od gladi.

- Ti želiš moju suradnju, a ne samo moje puko preživljavanje... a ostavio si me s malo toga čime se mogu cjenjkati. - Lice Tlulakšanina se razvuklo u grimasu.

- Onda u redu. Mesni kolačići! - povikao je Erazmus. – Četiri Ruke, pobrini se za to.

Ušlo je jedno od onih nakaznih ljudskih stvorenja koja su pomagala u laboratoriju i na svoje četiri transplantirane ruke balansiralo s pladnjem punim slatkih organskih poslastica. Tlulakšanin se pomakao u svojoj zaštitnoj odjeći, kako bi gledao tu jezivu hranu... i taj drugi par ruku koje su nekada bile njegove.

Koristeći se izvjesnim znanjem o procesu transplantacije, kakvog su koristili stanovnici Tlulaxa, Erazmus je obavio presađivanje ruku i nogu ranijih robova na dva laboratorijska pomoćnika, dodajući umjetno meso, tetive i kosti kako bi udove podesio na odgovarajuću dužinu. Iako je to bila tek proba i iskustvo na kojem je trebao učiti, sve je obavio izuzetno uspješno. Stvor zvan Četiri Ruke je bio posebno uspješan pri nošenju stvari. Erazmus se nadao kako će ga jednog dana naučiti žonglirati, što bi se Gilbertusu moglo sviđati. Ako ne to, onda bi Četiri Ruke mogao trčati kao antilopa u ravnici.

Uvijek kada bi se neki od pomoćnika pojavio, Tlulakšanina je to grubo podsjetilo na njegovu beznadnu situaciju.

Kako Rekur Van nije ima ruke, Četiri Ruke je koristio dvije od svoje četiri... onaj par koji je ranije pripadao zarobljeniku... i njima drobio mesne kolačiće, stavljajući ih u otvorena usta koja su ih lakomo čekala. Van je izgledao poput gladnog ptića koji od majke ptice zahtijeva crve. Smeđe-žute mrvice klizile su s njegovih obraza na crnu kutu koja mu je prekrivala torzo, a neke od njih su pale u hranjivu tekućinu u kojoj će se taj materijal reciklirati.

Erazmus je podigao ruku i Četiri Ruke je zastao. - Za sada je dovoljno. Dobit ćeš još, Patrljče, ali najprije moramo obaviti posao. Daj, zajedno ćemo pregledati današnju statistiku umrlih koji su bili podvrgnuti različitim testovima.

Zanimljivo, pomislio je Erazmus, kako je Vorian Atreid... sin onog izdajničkog Titana Agamemnona... pokušao sličnim sredstvima uništiti Omniusove kopije, stavivši kompjutorski virus u kugle za ažuriranje podataka koje je onda njegov kapetan-robot Seurat nimalo mudro isporučio. Ali strojevi nisu jedini koji su osjetljivi na smrtonosne zaraze...

Nakon što se malo durio, Rekur Van je oblizao usne i bacio se na posao, proučavajući rezultate. Činilo se kako uživa promatrajući broj žrtava. - Kako je ovo divno - mrmljao je. - Ove zarazne bolesti su apsolutno najbolji način da se ubiju bilijuni ljudi.

Veličina u sebi nosi svoju nagradu... i svoju vlastitu groznu

cijenu. - PIMERO XAVIER HARKONNEN posljednji unos u diktirani

dnevnik Tijekom svoje natprirodno duge vojničke karijere, vrhovni

zapovjednik Vorian Atreid vidio je mnogo toga, ali rijetko je kada posjetio svijet ljepši od Caladana. Za njega je taj planet oceana bio škrinja s blagom ispunjena uspomenama, maštanjem o tome kako bi "normalan" život trebao izgledati... bez tih strojeva, bez tog rata.

Na Caladanu, ma gdje pošao, Vor je ugledao nešto što ga je podsjećalo na zlatno doba koje je tu proveo s Leronicom Tergiet. Ona je bila majka njegovih sinova blizanaca, žena koja je bila njegov voljeni sudrug duže od sedam desetljeća, mada se nikada nisu službeno vjenčali.

Leronica je bila u njihovom zajedničkom domu na Salusa Secundusu. Premda je već zašla u rane devedesete godine, on ju je volio više nego ikada. Kako bi duže zadržala mladenački izgled, mogla je uzimati redovite doze mješavine začina koji su imali moć pomlađivanja i koji su postali vrlo popularni u bogatim plemićkim krugovima, no ona je to odbila, smatrajući to neprirodnim pomagalom. To je bilo tako tipično na nju!

Kao izrazita suprotnost, zato što ga je njegov otac, cymeh, silom podvrgnuo postupku stjecanja dugovječnosti, Vor je još uvijek izgledao kao mladić, kao da je njezin unuk. Da ne bi izgledali baš toliko različito, Vor je redovito dodavao svojoj kosi po koju sijedu vlas. Žalio je što ju nije poveo sa sobom na ovo putovanje na svijet na kojem su se upoznali.

Sada, gledajući van u mirno kaladansko more i promatrajući brodice koje su se vraćale sa žetve kelpe i lova na jednu vrstu debelih slasnih ribica, Vor je sjedio sa svojim žustrim mladim pomoćnikom, Abulurdom Butlerom, najmlađim sinom Quentina Vigara i Wandre Butler. Abulurd je bio i unuk Vorovog bliskog prijatelja... ali ime Xa-viera Harkonnena se rijetko spominjalo, jer je bio nepovratno žigosan kao kukavica i izdajnik ljudskog roda. Pomisao na tu nepravdu koja je prerasla u legendu zapela je u Vorovom grlu poput trna, ali on tu nije mogao ništa učiniti. Otad je već prošlo gotovo šezdeset godina.

On i Abulurd su našli mjesto u lebdećem restoranu uz morske stijene, koji je polako klizio duž kaldanske obale tako da se stalno

mijenjao pogled na obalu i more. Svoje vojničke kape su odložili na prozor. Valovi su se razbijali o goleme stijene na obali i za sobom ostavljali uzane potočiće koji su se povlačili poput bijelih uzica. Kasnopopod-nevno sunce ljeskalo se na valovima.

Odjeveni u svoje zeleno-grimizne uniforme, obojica su gledali van u nadolazeću plimu i pili vino, uživajući u kratkom predahu od beskonačnog Džihada. Vor je svoju odoru nosio ležerno, bez svih odličja, dok je Abulurd djelovao svježe i uredno poput onih dobro izglačanih rubova njegovih hlača. Baš poput njegovog djeda.

Vor je bio uzeo tog mladića pod svoje okrilje, motreći na njega i pomažući mu. Abulurd nije nikada upoznao svoju majku... Xavierovu najmlađu kćer... koja je, dok ga je rađala, doživjela jak udar i pala u komu. Sada, napunivši osamnaestu, mladić se posvetio Armiji Džihada. Njegov otac i braća stekli su ugled i mnoga odličja. Na kraju se i najmlađi sin Quentina Butlera također proslavio.

Kako bi izbjegao očevo osramoćeno ime, Abulurdov otac je uzeo obećavajuće i sretno prezime po majčinoj liniji, ponosan što se mogao smatrati potomkom same Serene Butler. Otkad se, prije četrdeset i dvije godine, ženidbom pridružio toj slavnoj obitelji, ratni heroj Quentin je jednom ironično komentirao svoje prezime: "Nekada je butler bio niži sluga koji je tiho izvršavao naredbe svojeg gospodara. Ali ja objavljujem novi obiteljski moto: mi Butleri više nismo ničiji sluge." Njegova dva najstarija sina, Faykan i Rikov, prihvatili su tu njegovu parolu i posvetili su svoje mlade živote borbama u Džihadu.

Toliko mnogo povijesti u nekom imenu, mislio je Vor. I koliko prtljage to sa sobom nosi.

Duboko uzdahnuvši, pogledao je unutrašnjost restorana. Na jednom zidu je visio transparent sa slikama Troje Mučenika: Serene Butler, njezinog nevinog sinčića Maniona i Velikog Patrijarha Ginje. Suočeni s tako upornim neprijateljem kao što su misaoni strojevi, ljudi su spas tražili od Boga ili njegovih predstavnika. Kao i bilo koji religijski pokret, Mučenici su imali svoje odane sljedbenike koji su strogo pazili da se ovom palom trojstvu iskazuje štovanje.

Vor nije dijelio njihovo mišljenje i radije se u naporu da se pobijedi Omniuma pouzdavao u vojnu vještinu nego da ljudska priroda, uključujući fanatizam, ima utjecaja na njegove planove. Oni koji se ne bi u ime Lige borili, bacali su se cvileći pred neprijateljske strojeve ako se od njih tražilo da to učine u ime Serene ili njezinog djeteta. No iako su ti Mučenici mogli i pomoći Džihadu, često su mu samo smetali...

Nastavljajući svoju dugu šutnju, Vor je prekrižio ruke i razgledavao restoran. Iako mu je tek nedavno bio postavljen mehanizam za pokretanje, sam lokal je izgledao isto kao i prije mnogo desetljeća. Vor ga se dobro sjećao. Stolci, izrađeni u klasičnom stilu, bili su možda oni isti, samo je zamijenjen izlizan materijal kojim su bili tapecirani.

U tišini ispijajući svoje vino, Vor se prisjetio konobarice koja je nekoć ovdje radila, mlade useljenice koju su njegove trupe spasile iz Peridot kolonije. Kad su na tom planetu strojevi razorili svaku zgradu koja je bila podignuta ljudskom rukom, ona je izgubila cijelu obitelj i kasnije je primila odličje za preživljavanje koje joj je uručio sam Vor. Nadao se da se ona dobro snašla tu na Caladanu i da je imala lijep život. To je bilo tako davno... Sada je ona možda već mrtva ili je neka stara žena okružena mnoštvom unučadi.

Tijekom ovih godina Vor je često posjećivao Caladan, naizgled zbog kontrole osmatračnice i ispostave koju su njegovi vojnici ovdje podigli prije gotovo sedamdeset godina. Dolazio je uvijek kada je to bilo moguće kako bi pripazio na ovaj vodeni svijet.

Vjerujući kako čini dobru stvar, Vor je još davno bio preselio Le-ronicu i njezine sinove u središte Lige, još dok su Estes i Kagin bili djeca; njihova je mati tada uživala u svim onim čudima, no blizancima se Salusa nije posebno sviđala. Kasnije su se Vorovi dječaci... dječaci? Sada su oni već bili šezdesetogodišnjaci!... odlučili vratiti na Caladan, nikada se ne uspjevši zagrijati za vrevu Saluse Secundus, za politiku Lige ili za Armiju Džihada. U predasima između vojnih pothvata Vor je rijetko bio kod kuće, i kad su stasali, dječaci su se vratili na svoj svijet oceana kako bi tamo zasnovali vlastiti dom i podizali svoju djecu... sada već i unuke.

Nakon toliko vremena i tako malo kontakata, Estes i Kagin su Voru zapravo bili stranci. I upravo ih je jučer, kada je Vorova vojna grupa stigla, pošao posjetiti i onda saznao da su oni prije tjedan dana krenuli na Salusu, kako bi proveli nekoliko mjeseci sa svojom ostarjelom majkom. A on to nije ni znao! Još jedna propuštena prilika.

Zapravo niti jedan od njihovih susreta tijekom posljednjih godina nije bio posebno radostan. Svaki puta su blizanci bili vrlo pristojni, sjeli bi sa svojim ocem za kakvu kratku večeru, ali činilo se da ne znaju o čemu bi razgovarali. I ubrzo bi se posvetili neki svojim obvezama.

Vor bi osjetio nelagodu, rukovao se s njima i poželio im sreću i onda se, sav sretan, posvetio svojim vojnim dužnostima...

- Razmišljate o prošlosti, zar ne, gospodine? - Abulurd je dugo šutio promatrajući svojeg zapovjednika, no konačno je izgubio strpljenje.

- Ne mogu ne misliti. Možda ne izgledam tako, ali prisjeti se da sam ja starac. Ovdje me veže mnogo toga. - Vorovo se čelo namrštilo kada je otpio gutljaj zincala, jedne od najpopularnijih vrsta kaladanskih vina. Kada je prvi puta bio ovdje, onda je u gostionici na dokovima, čiji su vlasnici bili Leronica i njezin otac, pio samo jako pivo proizvedeno od kelpe...

- Prošlost je važna, Abulurde... a jednako tako i istina. - Vor je skrenuo pogled s mora i usredotočio ga na svojeg sugovornika. – Ima nešto o čemu sam želio razgovarati s tobom, no morao sam pričekati

dok ne postaneš dovoljno star. Možda nikada nećeš biti dovoljno star.

Abulurd je prošao prstima kroz svoju tamnosmeđu kosu, otkrivajući u njoj onaj crvenkasti odsjaj kakvog je imao i njegov djed. Mladić je imao i onaj Xavierov zarazni osmijeh i razoružavajući način na koji je gledao ljude. - Uvijek me zanima ono čemu me možete naučiti, vrhovni zapovjednice.

- Neke stvari nije lako čuti. Ali zaslužuješ to znati. Tvoja je stvar što ćeš s time kasnije učiniti.

Abulurd se radoznalo zagledao u njega. Restoran je zaustavio svoje bočno kretanje i počeo se spuštati prema od vode pocrnjeloj litici, približavajući se moru i njegovim valovima koji su se razbijali o obalu.

- To je teško, - rekao je Vor nakon dugog uzdaha. - Bolje je da najprije popijemo naše vino. - Povukao je dug gutljaj tog jakog crvenog vina, a onda ustao i s prozorske daske uzeo svoju vojničku kapu.

Abulurd ga je pokorno slijedio, uzevši svoju kapu i ostavljajući napola punu čašu vina.

Izašavši iz restorana uspeli su se popločenom stazom na vrh litice i tamo se zaustavili među vjetrom oblikovanim žbunjem i bijelim, zvjezdolikim cvjetovima. Puhao je slan vjetar pa su morali pridržavati svoje kape. Vor je pokazao prema jednoj klupi u zaklonu. Pod otvore nim nebom ovo se mjesto doimalo kao golemo prostranstvo, no na tom posebnom mjestu Vor je imao osjećaj privatnosti i važnosti.

-Vrijeme je da saznaš što se zaista dogodilo s tvojim djedom, -rekao je Vor. Iskreno se nadao kako će mladić to otkriće uzeti k srcu, posebno zato što to njegova starija braća nisu nikada učinili, jer im je bila draža obmana koju su čuli u službenoj verziji nego neugodna istina.

Abulurd je teško progutao. - Pročitao sam dosje. Znam da je on sramota moje obitelji.

Vor se namrštio. - Xavier je bio dobar čovjek i moj bliski prijatelj. Ponekad je povijest, za koju misliš kako je znaš, tek nešto više od pogodne propagande. - Gorko se nasmijao. - Ah, ti bi trebao pročitati izvorne memoare mojeg oca.

Činilo se da je Abulurd zbunjen. - Vi ste jedini koji ne pljujete na ime Harkonnena. Ja... ja nikada nisam vjerovao da bi on mogao biti tako grozan. Konačno, on je bio otac Maniona Nevinog.

- Xavier nas nije izdao. On nije nikoga izdao. Iblis Ginjo je bio taj koji je bio zao i Xavier se žrtvovao kako bi ga uništio prije negoli ovaj stigne učiniti još veće zlo. Djelovanje Velikog Patrijarha dovelo je do Serenine smrti, baš kao i ludi mirovni plan kojeg su smislili kogitori Kule od Slonovače.

Vor je bijesno stisnuo šake. - Xavier Harkonnen je učinio ono što nitko drugi nije bio voljan učiniti... a spasio je naše duše, ako ništa drugo. Ne zavređuje sramotu koja mu se pripisuje. Ali za volju Dži-hada, Xavier je bio voljan prihvatiti bilo kakvu sudbinu, pa čak i ovaj nož kojeg mu je povijest zabila u leđa. Znao je da, ako bi se takva golema pokvarenost i izdaja razotkrila u samom središtu Džihada, onda bi taj sveti pohod ljudi degenerirao u skandale i međusobna optuživanja. Ne bismo više bili usredotočeni na pravog neprijatelja.

Suze su potekle iz Vorovih sivih očiju dok je gledao u Abulurda. - I cijelo ovo vrijeme ja... ja sam pustio da moj prijatelj bude obilježen kao izdajica. Xavier je znao da Džihad mora biti važniji od pranja vlastitog obraza, no ja sam već umoran od tog hrvanja s istinom, Abulurde. Serena nam je, prije svojeg odlaska na Corrin, obojici ostavila poruke, znajući da će najvjerojatnije biti ubijena... postati mučenica. Objasnila je zbog čega osobni osjećaji trebaju biti ostavljeni po strani. Xavier je osjećao to isto... on nikada nije davao ni pišljiv bob za odličja ili kipove koje bi podizali u njegovu čast, niti kako će ga povijest upamtiti.

Vor je prisilio svoje prste da se opuste. - Xavier je znao da većina ljudi ne bi razumjela ono što je on učinio. Veliki Patrijarh je bio previše siguran na svojem položaju, okružen moćnim Džipolom i stručnjacima za propagandu. Iblis Ginjo je desetljećima stvarao neuništiv mit o sebi samome, dok je Xavier bio samo običan čovjek koji se borio kako je najbolje znao. Kada je saznao što je Iblis namjeravao napraviti još jednoj ljudskoj koloniji... kada je otkrio plan kojeg je

Veliki Patrijarh napravio s Tlulakšanima i njihovim farmama organa... znao je što mora učiniti. Nije brinuo o posljedicama.

Abulurd je zaneseno gledao u njega, s nekom mješavinom nevjeri-ce i nade. Izgledao je tako mlad.

- Xavier je bio velik čovjek koji je izvršio ono što se trebalo učiniti. - Vor je nemoćno slegnuo ramenima. - Iblis Ginjo je tako bio uklonjen. Tlulakšanske farme organa bile su napuštene, njihova odvratna istraživanja zabranjena. A Džihad se obnovio i posljednjih šest desetljeća je sve žešći.

Mladi Abulurd je i dalje bio uznemiren. - Ali što je s istinom? Ako ste znali da sramota mojeg djeda nije utemeljena, zašto to niste pokušali ispraviti?

Vor je odmahnuo glavom i tužno rekao: - To nitko nije želio čuti. Takav košmar bi samo značio nazadovanje. Čak i sada bi to odugovlačilo naše ratne napore dok bismo gubili vrijeme uperivši optužujući prst i vapeći za pravdom. Obitelji bi zauzele različite strane, zaklinjalo bi se na krvnu osvetu... a tijekom svega toga Omnius bi nas i dalje napadao.

Mladi časnik nije izgledao zadovoljno, no nije više ništa rekao. - Razumijem što osjećaš, Abulurde. Vjeruj mi, Xavier ne bi želio

da tražim reviziju povijesti u njegovu korist. To se sve dogodilo tako davno. Sumnjam da je ikome više stalo do toga.

- Meni je stalo. Vorov osmijeh pokazivao je očaj i beznađe. - Da, a sada znaš

istinu. - Naslonio se na naslon klupe. - Ali naša duga borba se drži na tankim nitima herojstva i mitova. Priče oko Serene Butler i Iblisa Ginje bile su pomno stvarane, a sljedba Mučenika je to dvoje pretvorila u nešto daleko veće nego su to oni ikada bili. Za dobrobit ljudi, za snagu Džihada, oni moraju ostati besprijekorni kao simboli... čak i Veliki Patrijarh, premda on to ne zaslužuje.

Mladićeva donja usna se tresla. - Znači, moj djed nije bio... nije bio kukavica?

- Daleko od toga. Ja bih ga nazvao herojem. Abulurd je spustio glavu. - Ja nikada neću biti kukavica, - proti-

snuo je, otirući suze s očiju. - Znam da nećeš, Abulurde i želim da znaš da si mi poput sina.

Ponosan sam što sam bio Xavierov prijatelj i ponosan sam što poznajem tebe. - Vor je stavio ruku na mladićevo rame. - Jednoga ćemo dana

možda moći ispraviti tu groznu nepravdu. Ali najprije moramo uništiti Omniusa.

Roditi se na ovom tlu znači roditi se kao ratnik. - MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GROSS, svojim

učenicima Armija Džihada se svečano zaklela da će misaonim strojevima

preoteti Honru, bez obzira na to koliko će se krvi proliti. Nakon stoljeća tijekom kojeg se vodio sveti rat Serene Butler, ljudi su već navikli na krajnje žrtve.

Quentin Butler, primero bome, stajao je na mostu svog zapovjednog broda i promatrao taj planet kojeg je Omnius zarobio i koji se sada prostirao ispred njega. Izgovorio je tihu molitvu, spremajući se na suočenje sa svojim bezdušnim neprijateljem. Bio je krojen po kalupu snažnih ratnih heroja, izgledao je mnogo stariji od svojih šezdeset i pet godina; imao je valovitu, blijedo zlatnu kosu i fino isklesane crte lica, čvrstu bradu, tanke usne i prodoran pogled. Izgledao je kao da je bio isklesan po uzoru na klasične biste. Quentin je predvodio ovu ofenzivu, vodeći ratnike Džihada prema pobjedi ovdje, na mjestu jednog od njihovih najranijih i najtragičnijih poraza.

Četiri stotine ratnih brodova balista i preko tisuću kopljastih razarača sada se okupilo kako bi oblikovali smrtonosnu omču oko tog planeta koji je nekada, prije Honru Masakra, bio nastanjen slobodnim ljudima. No ovoga puta misaoni strojevi nisu imali protiv Quentina nikakvih izgleda, a da se i ne spominje silna vatrena moć koju je sa sobom doveo.

Tijekom svih godina Džihada, hrabri ljudski ratnici su Sinkroniziranim Svjetovima nanosili stalne i značajne gubitke, uništavajući flote robota i razarajući njihove vejne baze. No neprijatelj je uvijek iznova obnavljao svoje snage.

Primero, koji je osjećao ovisnost o onoj navali adrenalina i užitku pobjede, je tijekom svoje duge vojne karijere već izveo mnoštvo junačkih djela. Mnogo puta je pobjednički stajao na bojnom polju, usred ruševina koje su se još dimile. Taj mu osjećaj nije nikada dosadio.

- Omnius bi samo trebao izračunati koliki su mu izgledi pa isključiti sve svoje sustave - rekao je Faykan, Quentinov najstariji sin.

To bi nam prištedjelo i vrijeme i svu muku. - Čak viši od svojeg oca, Faykan je imao valovitu kosu kao i on, ali visoko postavljene kosti lica i mršave obraze naslijedio je od svoje majke Wandre. Imao je

trideset i sedam godina i bio je ambiciozan, kako u svojoj vojničkoj službi tako i u politici Lige.

Stojeći također na mostu zapovjednog broda, njegov brat Rikov je samo otpuhnuo: - Ako je pobjedu ovako lako postići, onda će biti teško opravdati veliko slavlje koje nas čeka kad ovo završi. Ja bih radije kada bi u ovome bilo malo više izazova. - Sedam godina mladi od svojega brata, Rikov je bio za glavu niži, sa širim ramenima i četvrtastom donjom čeljusti. Pune usne naslijedio je od obitelji Harkonnen, mada nitko pri zdravom razumu ne bi Rikova podsjećao na tu sramotu.

- Ja sam zadovoljan s bilo kakvom pobjedom koja će nas dovesti korak bliže uništenju ovih demona od strojeva. - Quentin se okrenuo i pogledao u ta dva momka željna akcije. - Biti će dovoljno slave za oba moja sina... a malčice će preostati i za mene.

Podsvjesno je stalno izbjegavao spomenuti svog najmlađeg sina, zbog onoga što je Abulurd i ne htjevši učinio Wandri. Uvijek je prije polaska u bitku mislio na svoju voljenu ženu. Wandra je u svojim kasnim godinama plodnosti slučajno ostala trudna i teškoće pri porođaju su mu je odnijele. Oplakujući je, ignorirajući novorođenče, odveo je ženu još dok je bila u komi u samoću i mir Grada Introspekcije u kojem je njezina poštovana tetka Serena provodila toliko vremena u razmišljanju. Jedan dio njega je još uvijek krivio Abulurda zato što mu je oduzeo ženu i premda mu je savjest govorila kako to nije pošteno prema Abulurdu, srce mu je odbijalo povjerovati da to nije tako...

Hoćemo li samo ovako zuriti u Honru? - upitao je Rikov, ne uzimajući cijelu stvar ozbiljno, stojeći već blizu izlaza. - Ili ćemo ovo obaviti?

Niži zapovjednici emitirali su preko sustava veze detaljne podatke, označavali svoje položaje i javljali gotovost za puni napad. Omniusov sveum na ovom planetu ispod njih sigurno je već shvatio u kakvoj se katastrofalnoj situaciji nalazi. Obrambeni sustav i roboti građeni za borbu već su otkrili dolazeći flotu Džihada, no misaoni strojevi nisu mogli ništa učiniti protiv ovolike sile. Njihova sudbina je već bila predodređena.

Quentin je ustao sa svog zapovjednog mjesta, strpljivo se smiješeći svojim nestrpljivim sinovima. Osnovni plan bitke bio je napravljen u zapovjednom centru daleke Zimie, no u ratu se sve može promijeniti i u posljednjem trenutku. - Poslat ćemo dolje petsto paklenih boraca, u dva vala, svaki s tovarom pulsirajućih bombi za uništavanje

skremblera telekomunikacija, ali nećemo koristiti one jake atomske bombe, osim ako baš sve ne pode po zlu. Treba nam precizan pogodak u sam sveumov centar, a onda će naše snage dolje na tlu demolirati područne stanice i releje. Imamo mnogo komandosa s Ginaza.

- Da, gospodine - odgovorila su mu obojica. - Faykane, ti ćeš predvoditi prvi val. Ti ćeš, Rikove, drugi.

Nekoliko detonacija impulsnih atomskih s visine trebalo bi poremetiti njihove gel-krugove koji im služe umjesto mozga, dovoljno, a da se ne pobije svu ljudsku populaciju. To će strojeve dovoljno smekšati za naše trupe na tlu da ih pometu i eliminiraju preostale. Ljudi Honrua bit će slobodni prije negoli padne noć.

- Ako je još itko od njih živ, - naglasio je Rikov. - Već je gotovo devedeset godina otkako su strojevi osvojili planet.

Faykanovo lice je bilo smrknuto i kao isklesano iz kamena - Ako ih je Omnius sve pobio, onda je to još jedan razlog više za osvetu. U tom slučaju, ja se ne bih sustezao i zasuo bih planet kišom atomskih bombi, baš onako kako je Armada učinila na Zemlji.

- U svakom slučaju - reče Quentin - započnimo. Primero je pljesnuo rukama, držeći ih ispred svojeg lica, napola

u molitvi, a napola salutirajući tim pozdravom kojeg su zapovjednici Džihada usvojili nakon smrti Serene Butler prije gotovo pola stoljeća. Mada je govorio sinovima, te su se riječi prenosile sustavom za vezu diljem cijele bojne, ne samo kao riječi ohrabrenja nego kao njegovo iskreno uvjerenje. Danas će on uravnotežiti vagu povijesti i završiti s tom pričom.

Faykan i Rikov su krenuli kroz zapovjedni brod prema glavnoj palubi za lansiranje, odakle će povesti valove kindal borbenih letjelica. Quentin je ostao u zapovjednom centru da bi tamo promatrao kako se odvija napad, imajući puno povjerenje u svoje sinove. Nastavio je promatrati zaslon na kojem se vidio planet koji je izgledao bogato: smeđi i zeleni kontinenti, nježni bijeli oblaci i tamnoplave mrlje koje su označavale velika mora.

Nema sumnje da je Omniusov upad ogolio pejzaž tijekom ovih devet desetljeća, pretvorivši prekrasne šume i livade Honrua u industrijsku noćnu moru. Preživjeli ljudi bili su zarobljeni i prisiljeni služiti misaone strojeve. Quentin je stisnuo šake i promrmljao još jednu molitvu kojom je tražio snagu. Sva ta šteta mogla se vremenom nadoknaditi. Prvi korak je ponovo uspostaviti ljudsku vladavinu, osvetiti onaj prvi Masakr...

Pet godina nakon što je Serena Butler bila pokrenula veliki Džihad, armada ratnih brodova Lige pokušala je osloboditi taj Sinkronizirani svijet Honru. Dobro naoružana armada, puna entuzijazma i poticana od Velikog Patrijarha Ginje, odletjela je tamo. Ali pokvareni uhode koji su radili za misaone strojeve zaveli su armadu, ne otkrivši im pravi broj neprijatelja koji ih je tamo čekao.

Deset tisuća Omniusovih brodova čekalo ih je u zasjedi i onda ih okružilo i posve preplavilo. Ljudi su na to odgovorili očajničkom borbom, ali kamikazni robotski brodovi su na stazi oko planeta zbrisali ratne brodove Džihada. Valovi borbenih robota su dolje na tlu potpuno razorili naselja ljudi koji su se nadali da će biti spašeni.

Tako se namjeravano oslobađanje Honrua pretvorilo u poraz i rasulo, u klaonicu koja je trajala sve dok svi preostali brodovi koji su pripadali ljudima nisu bili uništeni.. Tako je u tom jednom jedinom potezu, osim nebrojenih žrtava na tlu, bilo masakrirano i više od pet stotina tisuća slobodnih ljudi, vojnika Džihada.

Već je odavno bilo vrijeme za osvetu, pomislio je Quentin. - Eskadrile kindala su poletjele, primero - javio mu je njegov

poručnik. - Pripremite naše trupe za napad na tlo kako bi osiguravali našu

prethodnicu. Želim da sve to teče glatko. Spustite sve osobne transportere dok će ih iz zraka pokrivati koplja. - Dopustio si je jedan tu žan osmijeh koji je ipak pokazivao samopouzdanje.

Pet stotina kindala poletjelo je sa svojih matičnih balista brodova. Flota robota s Honrua je već odgovarala, jedni lansiranjem letjelica u stazu, dok su se drugi okupljali, dolazeći iz svojih baza s rubova sustava.

- Pripremite se za bitku, - rekao je Quentin. Koristite sve Holtzmanove štitove, čim se brodovi robota pojave unutar dosega vatre, ali ne prije.

- Da, primero. Čvrsto ćemo se držati. Bio je uvjeren da se njegova flota može riješiti robotskih ratnih

brodova pa se stoga usredotočio na aktivnosti svojih sinova. Faykan i Rikov su podijelili kindal eskadrile i svaki je išao vlastitim putem i stilom; takva mješavina strategija se u ranijim borbama već pokazala vrlo učinkovitom. Danas će slavna braća Butler dodati svojim biografijama još jednu pobjedu.

S bolom u duši poželio je da Wandra sada može vidjeti svoje dječake, no ona nije bila svjesna ničega što se događalo oko nje...

Prije osamnaest godina, Quentinova dva starija sina vidjela su kako mu suze teku niz obraze kada su je ostavili u Gradu Introspekcije. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada si je ratni heroj dopustio pokazati svoju ranjivost.

- Previše je boli, oče - rekao je Faykan. - ma kamo se okrenuli. Ali Quentin je bio odmahnuo glavom. - Ovo nisu suze tuge i

boli, sine moj, - posegnuo je rukom kako bi zagrlio obojicu dječaka. - To su suze radosnice zbog svega što mi je vaša majka dala.

Quentin nije nikada napustio Wandru. Posjetio ju je svaki puta kada je došao na Salusu i u srcu je bio siguran da ga se ona još uvijek sjeća. Kada bi opipao njezin puls i osjetio otkucaje njezinog srca, znao je da je njihova ljubav to što nju još drži na životu. Nastavio se boriti u Džihadu i tiho joj je posvetio svaku pobjedu.

Sada je podigao pogled dok je s Honrua stizalo mnoštvo izvješća, uzbuđene poruke iz Faykanovog i Rikovljevog kindala. Ratni brodovi su preletjeli iznad uporišnih položaja strojeva i ispustili rojeve pulsi-rajućih bombi koje su prouzročile eksplozije razorne Holtzmanove energije.

- Svi skrambleri su raspoređeni i spremni, primero, - javljao je Faykan. - Glavni grad je spreman za našu sljedeću fazu.

Quentin se osmjehnuo. Na stazi se prva grupa robotskih ratnih brodova beskorisno zalijetala u brodove Džihada, više kao neka dosadna napast nego ozbiljna prijetnja, barem tako dugo dok se Holtzma-nova zaštitna oplata na brodovima Džihada ne bude pregrijala.

Prerasporedio je svoje snage. - Brodovi-koplja, spustite se u atmosferu. Neka sve jedinice s projektilima budu spremne za bombardiranje odozgo. Recite udarnim trupama s Ginaza neka pokupe svoj eksploziv i budu spremni očistiti grad. Očekujem da oni očiste sve tragove otpora koje će misaoni strojevi dolje ostaviti.

Njegov podređeni je prenio zapovijed, a primero je ponovo sjeo na svoje zapovjedno mjesto, dok su se golemi ratni brodovi približavali kako bi osiguravali napad.

Oklopno vozilo quentina butlera probijalo se kroz ruševine u

glavnom gradu strojeva, vozeći osvajačkog zapovjednika naprijed.

Pregledavao je počinjenu štetu, tužan zbog uništavanja ovog prekrasnog planeta. Tvornice i industrijska postrojenja prostirala su se pejzažom, posvuda gdje je nekada bilo poljoprivredno zemljište.

Oslobođeno ljudsko roblje trčalo je ulicama, izbezumljeni, tražeći zaklon, bježeći iz torova u kojima su bili zatvoreni, napuštajući svoja radna mjesta gdje su sada roboti-stražari stajali ukočeni i neuporabivi, nakon bombardiranja pulsirajućim bombama.

Quentin se prisjetio oslobađanja Parmentiera, ranije tijekom njegove vojničke karijere. Na Parmentieru oslobođeni ljudi nisu mogli vjerovati da su roboti napokon poraženi. Sada, u godinama prosperiteta, otkad je prepustio privremeno vladanje tim oslobođenim planetom Rikovu, ljudi su Quentina i braću Butler obožavali kao svoje spasitelje.

Ali ovi ovdje, preživjeli na Honru, nisu im klicali kako je on to očekivao; izgledali su previše iznenađeni da bi znali kako reagirati...

Skupine oštrookih plaćenika i majstora mačevanja jurili su naprijed, u ona još preostala područja u kojima se vodila borba. Previše neovisni, oni nikada ne bi tvorili dobro organizirane borbene jedinice, no ti plaćenici su bili učinkoviti samostalni borci i postrojbe za uništavanje. Pronalazili su svakog robota koji se još mogao micati.

Nezaštićeni radni strojevi i čuvari, koje je sveum smatrao potrošnom robom, bili su uništeni još tijekom prvog udara pulsirajućih bombi. Ali sada su se pojavili roboti građeni za borbu i još uvijek su se borili, mada su već bili oštećeni i dezorijentirani. Naoružani pulsirajućim mačevima, brzi i smrtonosni plaćenici eliminirali su svoje neprijatelje jednog za drugim.

Iz vozila koje je poskakivalo po neravnom tlu, Quentin je mogao vidjeti oklopljenu citadelu odakle je Omnius bio povezan s gradom. Kako bi doprli do tog najvažnijeg cilja, plaćenici s Ginaza borili su se poput vihora, prilazeći sve bliže i bliže, ne obazirući se na opasnosti.

Quentin je teško uzdahnuo. Kada bi barem imao više ljudi poput onih od prije petnaest godina, u vrijeme druge obrane Ixa, onda ne bi trebao gubiti toliko boraca i civila. Zaklinjući se da Omnius neće ponovo zauzeti niti jedan svijet kojeg je Armija Džihada oslobodila, Quentin je potisnuo strojeve uz visoku, ali nužnu cijenu. I sam je bio zaglavio u jednoj podzemnoj špilji i gotovo je živ izgorio prije negoli su ga odande spasili... Taje bitka bila pojačala njegovu reputaciju heroja i donijela mu tolike pohvale i priznanja da više nije znao što bi s njima.

Sada, dok su se plaćenici probijali kroz grad Honru sve bliže Omniusu, pojavila se jedna čudna skupina ljudi i iznenadila ga. Nosili

su na brzinu sklepane transparente napravljene od krpa, boje i svega što su mogli naći u gradu. Pjevajući i kli čući, izvikivali su ime mučenice Serene Butler. Mada su imali neznatne količine upotrebljivog oružja, bacili su se u bitku.

Quentin je promatrao iz svojeg vozila. Već je i ranije susretao Mučenike.

Očito su i ovdje na Honru zarobljeni ljudi potajice razgovarali o svećenici Džihada, njezinom ubijenom djetetu i o prvom Velikom Patrijarhu. Te vijesti su im vjerojatno donijeli oni koji su bili kasnije zarobljeni i dopremljeni s drugih svjetova Lige. U zarobljeništvu su se tajno molili Trojici Mučenika, nadajući se kako će se njihovi anđeli možda spustiti s neba i uništiti Omniusa. Na Nesvrstanim planetima, u slobodnim svjetovima Lige, pa čak i ovdje pod teškim pritiskom Omniusove vladavine, ljudi su se zaklinjali kako će se žrtvovati za veliku stvar ljudskog roda... upravo onako kako su to učinili Serena, Ma-nion Nevini i Iblis Ginjo.

Sada su Mučenici, galvanizirani, srljali naprijed. Bacali su se na preostale strojeve. Prema Quentinovoj procjeni, za svakog robota kojeg su uspjeli onesposobiti ginulo je po pet tih fanatika, no to ih nije pokolebalo. Jedini način na koji je primero mogao spasiti te ljude bio je što prije okončati sukob... a to je značilo neutralizirati Omniusa u njegovoj središnjoj citadeli.

Ako bi sve drugo propalo, Quentinu je ostajala mogućnost bacanja puls-atomskih bombi na grad. Njihove bojeve glave bi istog trenutka uništile Omniusa i posve razorile gel-umove misaonih strojeva... no to bi pobilo i sve ove ljude. Quentin nije želio pobijediti uz takvu cijenu. Barem ne tako dugo dok je imao i druge mogućnosti.

Završivši s napadom svojih kindala, Rikov i Faykan su pronašli zapovjedno vozilo u kojem je bio njihov otac i tamo su izravno njemu podnijeli izvješće. Vidjevši Mučenike, braća Butler su došla do istog zaključka. - Potreban nam je napad komandosa, oče - rekao je Rikov. - I to smjesta.

- Ovdje na bojišnici ja sam tvoj primero, a ne tvoj otac – podsjetio ga je Quentin. - I tako ćeš me oslovljavati.

- Da, gospodine. - Ipak je u pravu, - dodao je Faykan. - Dopusti mi povesti

skupinu plaćenika izravno na citadelu. Postavit ćemo eksploziv i razoriti sveuma.

- Ne, Faykane, ti si sada zapovjednik, a ne razuzdan vojnik. Takve avanture prepusti drugima.

Rikov je ponovo progovorio. - Onda meni, gospodine, dopustite odabrati plaćenike. Za sat vremena razorit ćemo Omniusa... Sam ću ih predvoditi.

Quentin je ponovo odmahnuo glavom. - Ovi plaćenici već znaju što im je činiti.

Jedva je primero izgovorio te riječi, a već se začula eksplozija od koje su se rušili udaljeni blokovi zgrada. Omniusova citadela se pretvorila u zasljepljujući bljesak svjetlosti, a podrhtavanje tla prouzročeno tim udarom na citadelu širilo se odande u sve većim krugovima. Kako je bljesak postajao slabijim, tako se implozija prašine činila sve jačom. Od sveumove utvrde nije ostao ni kamen na kamenu.

Nekoliko trenutaka kasnije, voda plaćenika je hodao prema zapovjednom vozilu. - Taj problem smo riješili, primero.

Quentin se smješkao. - Zaista ste ga riješili. - Stisnuo je ruke Fay-kanu i Rikovu, a onda podigao ruke u pobjednički pozdrav. - Dobro obavljen posao. I još jedna značajna pobjeda nad Omniusom.

Staza prema pobjedi nije uvijek ravna. -TLALOC Vrijeme za Titane Kada je do uporišta Cymeha na Richeseu stigla još jedna

Omniusova ratna flota, Agamemnon je režeći prokomentirao tu upornu sveumovu ludost. - Ako je taj njegov gel-mozak tako napredan, kako to da Omnius nikada ništa ne nauči? - Kroz zvučnike njegove zastrašujuće hodalice, generalov sintetizirani glas je imao jasan prizvuk prigušenog nezadovoljstva.

Nije očekivao da će mu zarobljeni robot odgovoriti, ali Seurat je rekao: - Upornost često predstavlja prednost misaonih strojeva. Ona nam je tijekom stoljeća donijela mnoštvo pobjeda... kao što vi to dobro znate, generale Agamemnone.

Premda Seurat naizgled nije pokazivao otpor... uostalom, on je ipak samo jedan prokleti robot, premda autonoman... njegovi odgovori i savjet nisu bili ni od kakve pomoći. Činilo se kao da se poigrava s Cymehima koji su ga zarobili, odbijajući im dati odgovore, zadržavajući nužne informacije. Nakon više od pet desetljeća to je postalo vrlo frustrirajuće. Ali Agamemnon ga još nije mogao ubiti.

Taj Titan, general, hodao je velikim otvorenim prostorom, ljuteći se zbog robotske flote koja je prilazila planetu. Njegova rakolika ho-dalica bila je znano veća od onih tijela koja je nosio kada je bio tek Omniusov poslušni psić, prije no što su se on i preživjeli Titani pobunili i pobjegli sa Sinkroniziranih svjetova. Nakon toga misaoni strojevi su bili osakaćeni na Bela Tegeuseu pomoću kompjutorskog virusa, kojeg je nehotice raznosio sam Seurat. Agamemnon i njegovi Cymehi su osvojili taj svijet, a onda su zauzeli Richese, koji im je sada služio kao baza iz koje su djelovali.

General je mrmljao. - Ovo je sedmi puta da Omnius šalje flotu, bilo ovamo, bilo na Bela Tegeuse. Svaki put smo ih uspješno poslali natrag i on zna da raspobžemo s tehnologijom skremblera. Sam se uhvatio u zamku i jednostavno nije u stanju krenuti dalje i ostaviti nas na miru. - Ipak, nije spomenuo kako je ova borbena skupina primjetno veća nego prethodna skupina koju je Omnius bio poslao protiv Ri-chesea. Možda je ipak nešto i naučio...

Seuratovo glatko bakreno lice bilo je uvijek mirno i bezizražajno.

- Vaši Cymehi su uništili mnoge Omniusove kugle s ažuriranim podacima i time Sinkroniziranim svjetovima prouzročili značajnu štetu, sveum mora na to odgovoriti, sve dok ne postigne željeni rezultat.

- Volio bih kada bi on umjesto toga provodio vrijeme u borbi protiv hrethgira. Možda će se ljudska gamad i Omniusove snage međusobno istrijebiti i tako nama svima učiniti uslugu.

- Ja to ne bih smatrao uslugom, - rekao je Seurat. S izrazom gađenja, Agamemnon je odtutnjio dalje na svojim

nogama s pojačanim klipovima. Javio se automatski obrambeni alarm. - Ne znam zašto te jednostavno ne razmontiram. - Ne znam ni ja. Možda bismo trebali zajedno smisliti odgovor

na to pitanje. General nije nikada dopustio da Seurat sazna ono što on zaista

misli. Zarobio je tog neovisnog robota zato što je ovaj proveo mnogo vremena s Agamemnonovim izdajničkim sinom, Vorianom Atreidom. Vorian je ranije spadao u ljude kojima se vjerovalo, imao je mnoge pogodnosti i prilično veliku moć. Ali zbog ljubavi jedne žene, Serene Butler, on je sve to odbacio, okrenuo se protiv misaonih strojeva i prebjegao slobodnim ljudima.

Ovaj Titan general nije si godinama mogao objasniti zašto je Vorian izdao njega, vlastitog oca. Agamemnon je u njega polagao tolike nade, stvarao tolike planove. Sam je namjeravao pretvoriti Vora u Cymeha, kako bi ga učinio dostojnim nasljednikom Titana. Sada general nije više imao mogućnosti nastaviti svoju lozu. Neće više imati potomstvo...

Teoretski, Seurat mu je mogao pružiti uvid u Vorianove misli i način ponašanja. - Želite li čuti šalu, generale? Vaš sin mi ju je jednom davno ispričao. Koliko hrethgira je potrebno da bi se napunila jedna posuda za mozak?

Titan je zastao prolazeći ispod luka prema izlazu. Je li to razlog zašto drži tog robota pokraj sebe, samo da bi slušao priče iz prošlih vremena kada je Vorian bio robotov kopilot u letjelici Putnik Snova7. Ta besmislica je bila Agamemnonova slabost koju nije smio pokazati.

- Nisam raspoložen za te stvari, Seurate. Moram se pobrinuti za bitku. - Cymehi će pokazati svoju snagu i lansirati brodove za napad.

Odlučio se da će, kad jednom odbije tu dosadnu i napasnu Omniusovu flotu, uništiti ovog robota i započeti nov život.

Unutar kontrolnog centra, Dante, jedan od trojice preostalih Tita-na, bavio se inventarom i sustavom komunikacija na instalacijama Ri-chesea. - Do sada su već doslovno pet puta ponovili svoje službene zahtjeve. To su isti oni zahtjevi koje su postavljali i prilikom njihovog prijašnjeg pokušaja. Čekaju na našu predaju.

- Daj da ih čujem, - zatražio je Agamemnon. Iz zvučnika se začuo monoton glas: "Titanima Agamemnonu,

Ju-noni i Danteu. Vaši cymeh pobunjenici prouzročili su štetu na Sinkroniziranim svjetovima pa vašu prijetnju moramo potpuno ukloniti. Omnius je izdao naredbe da vas se odmah uhiti, a vaše sljedbenike uništi.

- Zar oni sada očekuju da se mi zbog toga osjećamo krivima? Junona čak nije ni ovdje. - Njegova voljena družica provodila je posljednjih nekoliko godina kao kraljica Bela Tegeusea.

Dante je pomaknuo svoju hodalicu na čudesno ljudski način, kao da je htio slegnuti ramenima. - Omnius nam je tisuću godina dopuštao služiti misaonim strojevima. Prema njegovoj računici, mi bismo mu trebali biti na tome zahvalni.

- A meni se čini kako ti učiš duhovitost od Seurata. Je li Beowulf spreman? Želim da on na sebe preuzme veći dio toga, ako išta pode po zlu.

- Njegova flota je spremna. - Nitko od njih nam nije dragocjen i naoružani su skremblerskim

projektilima? - Da, sve su to neosi i imaju jasna upute. NeoCymehi su bili stvarani od zarobljene ljudske populacije na

Ri-cheseu i Bela Tegeuseu. Od slabog ljudskog tijela se preciznom kirurškom intervencijom odvajao mozak, kojeg se onda stavljalo u mehaničke hodalice. Uvijek oprezni i na sve spremni, Titani su osiguravali lojalnost ovih konvertita ugradnjom "mrtvac" prekidača i njihove sustave za održavanje života te time osiguravali njihov slom ako Titani umru. Čak su i neosi na drugim cymeh-planetima, daleko odavde, morali najmanje jednom tijekom svake dvije godine primati obnavljajući signal, jer bi inače bili mrtvi. Ako bi general i njegova dva sudruga bili ubijeni, svi neosi bi poumirali. Nije se radilo samo o tome da se spriječi izdaja, nego se tako u njima poticala i fanatična želja da zaštite Agamemnona, Junonu i Dantea.

General je gunđao. - Ne znam trebam li se nadati Beovvulfovom preživljavanju ili uništenju. Jednostavno ne znam što bih trebao učiniti s

njim. - Koračao je na svojim metalnim nogama, čekajući da se događaji počnu odvijati dok on bude ovako hodao.

Beowulf je bio prvi neos koji se pridružio pobuni Titana protiv Omniusa. Kada je, temeljem informacija koje je sakupio od ljudskih uhoda koji su radili za misaone strojeve, napao Rossak vještica Zufe Cenve i Aureliusa Venporta, Beovvulf je doživio vrlo teška oštećenja. Mehaničko tijelo mu se moglo lako zamijeniti ili popraviti, ali bio je oštećen i mozak. Titani su ga zadržali uza se, ali sada je nespretni i nedosljedni Beowulf bio više obveza i teret nego nešto korisno.

- Mislim da ću i sam otići tamo gore. Postoji li kakav ratni brod u kojeg stane ova moja posuda za održavanje života?

- Uvijek, generale Agamemnon. Hoću li odgovoriti ovim strojevima?

- Dat ćemo im dovoljno jasan odgovor kad ih budemo pogodili sa skremblerskim projektilima.

Agamemnon je otišao do mjesta za lansiranje. Mehaničke ruke su otkvačile njegovu zaštitnu posudu i premjestile njegov mozak iz hodalice u središte kontrolnog sustava koji je povezivao niti za prijenos misli s izlaznim senzorima njegovog mozga. Kada je general lansirao svoj poput britve oštar ratni brod na stazu, bilo je to kao neko sportsko leteće tijelo iza kojeg se pušila sirova snaga.

Nagomilana flota misaonih strojeva držala se predvidive taktike i Agamemnon se već umorio od slušanja prijetećih izjava borbenih robota. Točno je da sveum nije mogao pobiti Titane, ali njegove flote robota su mogle prouzročiti značajna oštećenja i uništiti sve ostalo. Zar je Omnius očekivao kako će se Cymehi jednostavno predati i, me-taforički rečeno, sami sebi prerezati vrat?

Ali što se dalje kretao, general više nije bio tako samopouzdan. Ova napadačka armada bila je znatno veća od onih prethodnih i da bi se od nje obranili Cymehi će morati potrošiti mnoga obrambena sredstva.

Ako hrethgiri nisu tolikim svojim stalnim i agresivnim napadima uspjeli zauzeti Omniusa, onda se ni šačica Agamemnonovih pobunjenika neće moći obraniti od Omniusove vojne sile ili čak od ljudske gamadi. Bilo koji od tih neprijatelja mogao je, ako to poželi, poslati svoje goleme snage. General je znao da njegov položaj na Richeseu ubrzano postaje sve teže obranjiv.

Kad je dostigao ostale brodove Cymeha, izviđači su brzo izlazili iz skloništa tamne strane planeta kako bi uhodili robotsku flotu.

- O... o... oni se pri... pri... pripremaju za na...napad – govorio je Beowulf užasno sporo i zamuckujući kroz sustav za komuniciranje. Misli oštećenog neosa bile su toliko konfuzne da kroz svoje niti nije mogao poslati jasan signal. Dok je stajao na tlu, Beowulf je jedva uspijevao pomaknuti svoju hodalicu naprijed, a da se pritom ne spotiče i ne udara o predmete oko sebe..

- Ja preuzimam zapovjedništvo, - rekao je Agamemnon. Nema smisla gubiti vrijeme, pomislio je.

- P...p...primljeno na...na... zzzz...znanje. - Beowulf se barem nije pretvarao da je još uvijek talentiran ili sposoban.

- Raširite se prema slučajnom uzorku. Otvorite vatru pulsirajućim projektilima.

Brodovi neosa pojurili su poput žustrih malih vučića, pokazujući svoje zube.

Robotska flota se brzo povukla i prestrojila u formaciju za napad, ali brodovi Cymeha su bili znatno manji i bilo ih je teže pogoditi, a i raspršili su se u svim smjerovima. Agamemnonovi branitelji izbjegavali su vatru projektila kako bi mogli izbaciti svoje mine za skrembliranje.

Te mine su bile male magnetne kapsule, pri čemu su se koristili tehnologijom Holtzmanovog polja, kopiranom iz naoružanja hrethgi-ra koje su ili zarobili na bojišnici ili su im ga dostavili ljudi uhode. Cymehi su bili imuni na skremblirajuća pulsiranja, ali Liga plemića se u borbama protiv misaonih strojeva koristila tom tehnologijom već stotinu godina.

Dok su ispaljivali mine, robotska je vatra pretvorila u paru više desetaka brodova neoCymeha, no mnogi su skrembleri poletjeli slobodno i uhvatili se za metalni trup neprijateljskih brodova, odašiljući ometajuće valove. S izbrisanim gel-krugovima unutar njihovih mozgova, robotski su brodovi gubili kontrolu i sudarali se jedan s drugim.

Vidjevši kako nema potrebe sebe dovoditi u opasnost, Agamemnon je uživao ovako iz blizine promatrajući bitku. Misaoni strojevi su bili uništavani čak i bolje negoli je on to očekivao.

Još se jedan brod munjevito približavao iz grada ispod njih. Dok je grmeći jurio prema neprijateljskoj floti, Agamemnon se pitao nije li se i Dante odlučio pridružiti borbi, no to baš nije bilo vjerojatno. Taj birokratizirani Titan nije volio biti u središtu akcije. Ne, to mora biti netko drugi.

Znao je kako mnogi od njegovih neoCymeha žude za borbom protiv Omniusa i to nije bilo ništa iznenađujuće. Omnius je toliko tlačio Richese još dok su ti neosi bili samo ljudi i bilo je posve prirodno da se žele osvetiti. Neosi se nisu žalili što Titani njima vladaju jednakom silom, jer Agamemnon im je omogućio da postanu strojevi s ljudskim umom pa su mu dragovoljci opraštali njegove povremene brutalnosti.

Ovaj tajanstveni novopridošli brod uletio je u samo središte Omniusovih snaga, ali nije otvorio vatru. Izmicao se projektilima prolazeći iza prvih linija oštećenih letjelica koje su pripadale strojevima. U frekvenciji za komunikacije pištali su signali, neki od njih kodirani i na nerazumljivom jeziku strojeva, a drugi pak podrugljivo vikanje i zviždanje neosa.

- Naglo napadnite i uništite onoliko Omniusovih brodova koliko možete, - rekao je Agamemnon. - Otići će kući poniženi i posramljeni.

Neosi su krenuli naprijed, dok se onaj tajanstveni brod zavlačio sve dublje u skupinu preživjelih brodova koji su pripadali misaonim strojevima. Agamemnon je povećao domet svojih senzora i promatrao taj usamljeni neidentificirani brod kako gubi igru. Čim je prišao robotskim brodovima, bio je zarobljen i uvučen u skupinu, kao insekt kojeg je dohvatio dugi gušterov jezik.

Neosi su ispalili još skremblerskih projektila. Strojevi su očito ponovo izračunali koliki su im izgledi i zaključili kako im se ovdje ne pruža mogućnost za pobjedu. Sada se Omniusova flota, već zbunjena gubicima, počela povlačiti, udaljavajući se od Richesa i ostavljajući velike gomile svojih brodova na stazi, poput smeća.

- Zaključili smo kako su nam prioritetne neke druge bitke, - ob javio je jedan zapovjednik neprijateljskog broda; to je zvučalo kao prilično bijedna izlika.

- Vratit ćemo se s daleko jačim snagama koje će naše gubitke svesti na prihvatljiv broj. Pripazite se, generale Agamemnone, ona Omniusova osuda vas i vaših Cymeha je još uvijek na snazi.

- Oh, naravno da je. A vi pripazite, - govorio je Agamemnon, znajući da strojevi neće prekidati njegov provokativan i podsmješljiv ton, - da nas, ako se vratite, podsjetite da vam ponovo damo vaš obrok batina.

Ostavljajući više od stotinu oštećenih i onesposobljenih brodova u hladnom svemiru iznad Richesa, Omniusova flota je otišla. Ipak, Cymehi su shvatili da im kapetan robota nije odaslao praznu prijetnju. Ti misaoni strojevi će se sigurno vratiti i sljedećeg puta Omnius će se

pobrinuti za dovoljno jaku vatrenu moć da si osigura pobjedu. Agamemnon je shvatio da on i njegovi Titani moraju napustiti Richese i pronaći neke druge svjetove koje će osvojiti, planete koji su na izoliranom mjestu i gdje će moći podići neosvojive baze i širiti svoj teritorij. Tako bi, za sada, izbjegli Omniusa.

Razgovarat će o tome s Junonom i Danteom, ali moraju se brzo maknuti. Sveum možda i jest nespretan i predvidiv, ali jednako je tako i uporan.

Bog nagrađuje one koji suosjećaju - Izreka s Arrakisa Mnogo kasnije, nakon povratka u grad i procjene štete

prouzročene napadom robota, Agamemnon je, pun bijesa, otkrio kako pilot u onom osamljenom brodu ipak nije bio neki od ambicioznih neocymeha.

Nekako, nakon pedeset i šest godina zarobljeništva, neovisni robot Seurat je pobjegao, odletjevši kako bi se ponovo pridružio floti misaonih strojeva.

Mada bi i cijeli univerzum teško mogao zadovoljiti njezinu

maštu, Norma Cenva gotovo nikada nije napuštala svoj pretrpani ured. Njezin um je išao bilo gdje kamo je trebala poći.

Posve pribrana, stavljala je mnoštvo svojih zamisli u nacrte i na elektronske crtače daske, a obližnji kolharski proizvodni pogoni su odzvanjali dok su radnici pretvarali njezine vizije u stvarnost. Brod za brodom, štitovi, strojevi i oružja. Taj je proces bio beskonačan, jer Norma nije nikada stala. Džihad nije nikada stao.

Opazila je, bez mnogo iznenađenja, da je već opet svanulo. Radila je cijelu noć... možda i duže. Nije imala pojma koji je datum.

Vani, u brodogradilištima Kolhara, kojima je sada upravljao njezin najstariji sin Adrien, čula je zvuke teških strojeva. Bio je to neki... proizvodni zvuk koji joj nije nimalo smetao. Adrien je bio jedno od petoro djece koju je imala s Aureliusom Venportom, no ostala djece nisu naslijedila njegov prirodni dar za poslovnost. Oni su, dvojica sinova i dvije kćeri, bili uposleni u VenKee tvrtki i zauzimali nešto niže položaje, radeći kao predstavnici te kompanije. Sada je Adrien bio otišao na Arrakis kako bi nadzirao isporuku i distribuciju začina.

Radnici su sastavljali trgovačke i ratne brodove, ugrađujući u većinu njih one sigurnije konvencionalne motore, ali neki su bili opremljeni onim izuzetnim motorima koji su imali mogućnost nabiranja svemira, čime se letjelica mogla u tren oka premjestiti s jednog mjesta na drugo. Nažalost, taj je sustav ostao u biti rizičan; postotak gubljenja tih brodova bio je tako visok da je bilo malo ljudi voljnih letjeti u njima, pa čak ni vojnici Džihada osim u slučaju krajnje nužde.

Usprkos mnogim ometanjima napredovanja - neka su bili prouzročena matematikom i fizikom, a druga pak fanatizmom - Norma

bi na kraju ipak pronašla rješenje, samo kad bi joj dali dovoljno vremena. Niti jedan drugi posao nije joj bio važniji od toga.

Izašla je na svjež jutarnji zrak, zureći u kaos gradilišta, uopće ne primjećujući buku i ne osjećajući smrad dima. Većina pogona na Kolharu bila je namijenjena proizvodnji novih brodova kako bi nadomjestili stalne gubitke u Ar*miji Džihada. Goleme količine energije, materijala i rada utrošene su u vođenje tog rata koji je bio neshvatljiv čak i umu kakav je njezin.

Ona je ranije bila djevojka vrlo niskog rasta koju je njezina mati prezirala. Sada je Norma bila fizički prekrasna, s idejama i odgovornostima koje su zahvaćale cijeli univerzum i protezale se u daleku budućnost. Sada kada se tako temeljito promijenila i kada je, nakon što ju je mučio Titan Xerxes, podigla svoju svijest na jednu višu razinu, postala je neki kritični most između sadašnjosti i vječnosti. Bez nje ljudski rod ne bi mogao ostvariti svoje mogućnosti.

Norma je, za sada, imala sreće. Bila je voljena i voljela je. Aurelius, njezin emocionalni i poslovni oslonac, poginuo je zajedno s njezinom egocentričnom majkom i oboje su pali kao žrtve rata. Normini odnosi s njezinom majkom, Zufom, bili su teški, ali dragi Aurelius je bio pravi dar s neba, dar koji ju je na tolike načine spašavao. I sada je svakodnevno bio u njezinim mislima. Bez one njegove bezrezervne vjere u nju, Norma ne bi postigla svoje glavne ciljeve niti bi ostvarila svoje snove. On je još davno prepoznao njezine mogućnosti i riskirao je svoj imetak kako bi je podupro.

Zahvaljujući ugovoru kojeg je Aurelius bio sklopio sa samom Se-renom Butler, tvrtka VenKee je zadržala monopol na tehnologiju na-biranja svemira. Jednoga dana ta nova generacija brodova postat će važnija čak i od Holtzmanovog štita... čim Norma bude uspjela riješiti ove navigacijske probleme. Ali svaki puta kada je uspjela pronaći dio rješenja, otvarali su se novi problemi učinivši joj rješenje još daljim, poput onih mnogostrukih odraza u dvorani ogledala. Poput lančane reakcije nepoznanica.

Dok je promatrala industrijski spektakl koji se pred njom odvijao, misli su joj lutale, stalno tražeći nedokučive odgovore. Letjelicama za nabiranje svemira moglo se u trenu prijeći iz jedne u drugu točku svemira - jer sam pogon je funkcionirao savršeno - ali upravljanje tim brodovima tako da zaobiđu prepreke koje su se ispriječile u svemiru činilo se nesavladivim izazovom. Premda je svemir bio golem i većinom prazan, ako bi se dogodilo da letjelica pri nabiranju

svemira naiđe na zvijezdu ili planet, bila je uništena. Nije bilo izgleda da zaobiđe prepreku ili da lansira manje letjelice za spašavanje.

Otprilike čak svaki deseti let završavao je katastrofom. Taj je problem bio jednak kao da se s povezom na očima prolazi kroz minsko polje. Ničiji um ne bi mogao na sve te opasnosti reagirati dovoljno brzo, niti su se s dovoljnom preciznosti mogli u karte ucrtati putovi kroz nabrani svemir koji bi uzeli u obzir sve opasnosti. Čak ni Norma to nije mogla učiniti, usprkos njezinim nadljudskim umnim sposobnostima.

Prije mnogo godina bila je pronašla privremeno rješenje koristeći se brzim kompjutorima, analitičkom aparaturom za donošenje odluka koja je unutar jedne nanosekunde mogla i predvidjeti pogreške i odrediti novi kurs leta. Kriomice instalirana u već postojeće letjelice za nabiranje svemira, takva kompjutorizirana navigacijska oprema prepolovila je broj nesreća čineći tu novu tehnologiju gotovo - gotovo -prihvatljivom.

Ali kada su kasnije časnici Armije Džihada otkrili te kompjutore, podigla se buka zbog koje su se umalo na Kolharu prestali proizvoditi brodovi. Normi je bilo teško to razumjeti pa je, zbunjena i bespomoćna, navodila dokaze uspješnosti i ukazivala na boljitak koji bi takvi brodovi donijeli Džihadu. Ali Veliki Patrijarh Tambir Boro-Gi-njo bio je posve obuzet gnjevom zbog te Normine «podmuklosti».

Njezin sin Adrien, vješt govornik i spretan pregovarač poput svojeg oca, spasio je i Normu i brodogradilišta objavivši vrlo poniznu ispriku, prihvativši se vađenja i uništavanja navigacijskih sustava, a sve pod budnim okom službenika Lige koji su to strogo i odlučno promatrali. On se osmjehivao, a službenici su otišli zadovoljni. - Ti ćeš pronaći neko drugo rješenje - šapnuo je svojoj majci - znam da ćeš ga naći.

Mada više nije smjela ugrađivati kompjutore, Norma je sakrila na stranu nekoliko tih navigacijskih sustava... onda je opet provela desetljeća radeći na tom problemu tako da je iznova pošla od samih početaka, što je bio velik hendikep. Nije vidjela način kojim bi to mogla riješiti bez korištenja računala. Pilot bi trebao predvidjeti probleme i onda ih izbjeći prije nego se dogode, a to se činilo nemogućim.

I tako su letjelice za nabiranje svemira ostavile u VenKee investicijama tako duboku jamu daju se nije moglo zatrpati profitom uspješnih letova. Ta tehnologija je radila upravo onako kako ju je Norma dizajnirala, no navigacija je i dalje ostala problem.

Srećom, VenKee je svoj osnovni prihod ostvarivao prijevozom tereta, posebice prijevozom tajanstvene začinske mješavine s Arrakisa. Za sada je samo Normina trgovačka firma tamo ostvarila veze i znala izvor robe.

Norma je i sama koristila taj začin. Pokazalo se da je zaista vrlo blagotvoran. Melange. Pripremajući se za novi radni dan, ušmrknula bi iz crvenkastosmede kapsule bogat miris sličan cimetu, stavila to na jezik i progutala. Više ni sama nije znala koliko je melangea uzela tijekom ovih posljednjih nekoliko dana. Onoliko koliko joj je bilo potrebno.

Učinak začina koji joj je strujao krvotokom i mislima bio je dramatičan. U jednom trenutku Norma je gledala kroz prozor svojeg ureda u brodogradilištu, promatrajući kako u blizini grade novi brod. Radnici su brzali skelama podignutim uz trup broda ili su manevrirali duž metalne oplate koristeći se lebdećim pojasevima koje je sama dizajnirala.

Sljedećeg je trenutka osjetila nešto, nešto nalik onoj trenutačnosti nabiranja prostora ali ipak drukčije, drukčije na način koji još nije razumjela. Tijekom posljednjih mjeseci povećala je dozu melangea koju je uzimala, eksperimentirajući sa sobom jednako onako kako je eksperimentirala s brodovima, očajnički tragajući za rješenjem navigacijskog problema.

Naglo, u jednom mentalnom bljesku, našla se usred vizije koja ju je odnijela daleko od Kolhara. Ugledala je visokog, mršavog čovjeka kako stoji u velikoj, suncem ispijenoj pustinji, kako nadzire popravak vršalice kojom se služe pri žetvi začina. Usprkos pomalo nejasnoj viziji, jer sve je vidjela kao da promatra kroz debelo staklo, Norma je zapazila aristokratski profil tog čovjeka i tamnu, valovitu kosu u kojoj, usprkos tome što je imao šezdeset i četiri godine, nije bilo sijedih vlasi. I to je bio jedan od rezultata konzumiranja melangea.

Adrien. Moj sin. On je na Arrakisu. Pomislila je to, prisjetivši se sada kako je Adrien otišao tamo sklopiti ugovor sa Zensunijima, sakupljačima začina na tom pustinjskom planetu.

Toliko je bio nalik svojem ocu, da je gotovo mogla zamisliti kako gleda Aureliusa. Kad je njezin sin pokazao poslovnu oštroumnost, Norma mu je prepustila poslove VenKee tvrtke kako bi se mogla posvetiti svojem poslu.

Je li ta vizija stvarna? Norna nije znala što bi o tome trebala misliti, niti je li ono što ona želi vjerovati zaista moguće.

Dok je promatrala lik svojeg najstarijeg sina, oštra bol joj je prostrujala lubanjom, kao da ju je probola neka nazubljena oštrica, i ona je kriknula. Pred očima je vidjela samo bljeskove i boje. Naslijepo je posegnula za još jednom kapsulom mješavine i progutala je. Postupno, bol je jenjavala, a njezina vizija se razbistrila.

Onaj prizor kao iz sna sada se odmicao od Adriena, kao pogled orla koji se obrušava nad beskrajnim dinama. Tada je Norma izgubi svijest i uroni u tminu, poput slijepog crva koji uranja u pijesak...

Kasnije je stala gola pred ogledalo. Još od njezinog poboljšanja mentalnih sposobnosti, mogla je mijenjati svoje tijelo i postići savršeni izgled kojeg je genetski naslijedila po majčinoj lozi. Aureliusu se ona oduvijek sviđala zbog toga što ona jest i kako izgleda, čak i u onom njezinom prvotnom deformiranom obliku, ali Norma se koristila tom sposobnošću kako bi mu bila još ljepša. Više nije starjela. Sada je pretraživala besprijekorne obrise svog ženskog tijela, one prekrasne crte lica koje je jednom davno stvorila za čovjeka kojeg je voljela.

U sebi je osjećala izvjesnu nepovezanost s fizičkim svijetom dok se njezino tijelo još više mijenjalo, izgleda prema svojem vlastitom izboru. Nije se činilo da to tijelo umire ili da se raspada... ali ona je evoluirala i uopće nije shvaćala taj proces.

Njezin fizički izgled više nije bio važan, zapravo joj je samo smetao. Trebala je kontrolirati tu snagu, usmjeravajući je onako kako treba, kako su to radile čarobnice prije nje, samo s mnogo jačom skalom. Od svoje mentalne energije je tražila više nego puko formiranje jednog ljudskog tijela i mnogo više nego čin razaranja kakav su mogle proizvesti čarobnice njene prethodnice.

Uvijek je potrebno više energije za stvaranje nego za razaranje. Norma se osjećala umornom od tog stresa kroz kojeg je morala

proći, iznurena tim neprestanim stvaranjem slika, testiranjem... stalnim neuspjesima. A kada je bila umorna, trebalo joj je još melangea.

U ogledalu je promatrala kako njezino lijepo tijelo titra i treperi. Na jednom ramenu se pojavila crvena pjega. Silom, koristeći se mentalnom snagom, obnovila je savršenost svojeg izgleda. Nedostatak je polako nestao.

Održavala je tijelo savršenim kao doprinos uspomeni na Aureliusa Venporta. Njega više nije bilo, ali to je neće spriječiti da postigne ono što je nužno.

U pustinji je ona crta koja dijeli život i smrt oštra i brza. - Upozorenje sakupljačima začina Na vrhu vjetrom nanesene dine, Adrien Venport je stajao podalje

od mehaničara i promatrao ih kako popravljaju stroj za žetvu začina, dok su ostali gledali ima li ikakvog znaka približavanja pješčanog crva. Nije znao u detalje kako taj stroj radi, ali znao je da će pod njegovim stalnim nadzorom ovi ljudi raditi brže i jače.

Ovdje se, u suncem ispijenoj pustinji Arrakisa, činilo da vrijeme stoji. Ocean pijeska bio je beskrajan, vrućina intenzivna, a zrak tako suh da bi nepokrivena koža odmah ispucala. Osjećao se silno ranjivim i imao je čudan osjećaj kako ga promatra netko skriven i moćan.

Kako bi itko mogao stajati bez strahopoštovanja na ovom planetu?

Jedan od manjih strojeva za vađenje začina se pokvario i VenKee je gubio novac sa svakim satom što ga je taj stroj proveo izvan pogona. Drugi njegovi sakupljači i distributeri čekali su u gradu Arrakisu na ovu pošiljku. Tamo, još dalje u ovom zlatnom bazenu, dva golema ele-vatora kopala su pijesak, stvarajući od začinskog pijeska narančastu pjegu. Golema teretna letjelica kružila je u niskom letu, dok su oni hrabriji mehaničkim lopatama kopali naslage melangea koji je bio hrđavo crvene boje pa punili kutije i tovarili ih na letjelicu koja će začin odnijeti na daljnju preradu.

Kroz liniju za vezu u kojoj se čulo pucketanje statičkog elektriciteta, neki je čovjek viknuo: - Crv na vidiku!

Posada teretnog broda pohitala je prema letjelici, dok su se mehaničari nedaleko Adriena ukočili od straha. - Što ćemo učiniti? Ne možemo ovaj stroj utovariti u zrakoplov i odnijeti ga odavde! - Jedan od tih prašnjavih ljudi je bespomoćno gledao u dijelove stroja koji su ležali na komadu cerade razastrtom na pijesku.

- Trebali ste brže raditi! - povikao je jedan od tragača za začinima.

- Prestanite nabijati po tome i budite tiho, - rekao je Adrien, ostavši s nogama ukopanim u pijesku. - Stojte savršeno mirno. - Mahnuo je glavom u smjeru gdje su se nalazila ona dva golema crva. -

Oni stvaraju daleko veću buku nego mi. Nema razloga zašto bi ti

crvi obratili pozornost na nas.

S druge strane bazena se druga i treća skupina ljudi brzo penjala na teško dizalo koje je podizala onoliko tereta u letjelicu koliko se na nju moglo složiti. Nekoliko trenutaka kasnije to se dizalo podiglo s tla, ostavivši dolje onaj onesposobljen stroj za žetvu... vrlo skup stroj, pomislio je Adrien. Golemi crv je pojurio kroz pijesak ravno prema svojem rudniku. Napušteni stroj je mirno ležao na pijesku, ali su oni motori koji su podizali radnike u letjelicu bučili i brektali, a vibracije su stimulirale lovački nagon crva. Kao ispaljena minobacačka granata, pješčani crv je izletio iz svojeg zaklona u pijesku i ispružio se u zrak, sve više i više. Dizalo je dobivalo na visini, motori letjelice radili su punom snagom u pokušaju da izvuku dizalo izvan opasnosti, a golema gubica crva se širom razjapila, bljujući mlazove pijeska poput bijesne sline. Crv se propinjao i dosegnuvši najvišu točku za malo promašio dizalo. Zvuk tog ugriza uzburkao je zrak i dizalo se zaljuljalo, dižući se i spuštajući dok se crv srušio natrag dolje na dinu, lomeći pod sobom one napuštene dijelove stroja. Tada je pilot ponovo uspostavio nadzor nad svojim strojem i nastavio se uspinjati, krećući punom brzinom prema liticama koje su oštro dijelile taj prostor. Ostavljeni radnici su, zajedno s Adrienom, s olakšanjem mrmljali, vidjevši kako su njihovi drugovi umakli, ali ostali su mirno stajati. Brod koji ih je trebao spasiti nije se mogao vratiti po njih prije negoli crv ode.

Crv se srušio u onaj širok bazen, uništivši stroj za žetvu, a onda je ponovo zaronio u pustinju. Zadržavši dah, Adrien je promatrao kako gibanje crva mreška pijesak na površini, dok je ovaj odlazio prema obzoru, u smjeru suprotnom od onoga odakle je došao.

Na prljavim sakupljačima začina se vidjelo koliko im je laknulo i kako su zadovoljni što su nadmudrili tog pustinjskog demona. Kad je strah popustio, tiho su se smijali i čestitali jedni drugima. Adrien se okrenuo kako bi promatrao teški transporter koji se nastavio udaljavati prema crnim liticama. Na drugoj strani litica, iza tog grebena, u kanjonu zaštićenom od otvorenog pijeska i crva, druga stanica VenKee će im ponuditi krevete i mjesto za odmor. I poslat će natrag posadu koja će pokupiti Adriena i ostale.

Njemu se nije sviđalo kako je na onom mjestu gdje se sada nalazila letjelica i iza linije stijena nebo promijenilo boju u tamno-zelenu. - Znate li vi, ljudi, što je ovo? Sprema se oluja? - On je već ranije čuo o nevjerojatnim pješčanim olujama na Arrakisu, ali još nikada ih nije vidio.

Mehaničari su prestali sakupljati alat i pogledali su gore, a dvojica sakupljača su rekli. - Da, sprema se. Malena, tek toliko, ni približno onako loša kao što je Coriolisova oluja.

- Letjelica ulazi ravno u nju. - Onda je to jako loše. Dok je Adrien promatrao, letjelica se počela tresti. Svjetlosne

signale za slučaj opasnosti popratilo je pilotovo vikanje u kom-liniji. Nalik mekim pipcima, oko letjelice se podigao pijesak i prašina, kao nježni ljubavni zagrljaj. Letjelica se trgnula i počela se nekontrolirano vrtjeti sve dok nije tresnula o crne stijene i iza sebe ostavila samo kratko sukljanje narančastog plamena i crn dim koji se u onom kovitlacu brzo rasplinuo.

Ti prokleti crvi uvijek dobiju svoje začine natrag, pomislio je Adrien. Na ovaj ili na onaj način.

Bila je to nesretna istina o rizičnim poslovnim avanturama: bez obzira kakve mjere opreza i zaštite poduzeli, neočekivana katastrofa vas uvijek dočeka nespremne. - Završite sa svojim poslom što prije možete - rekao je tihim ali čvrstim glasom - kako bismo mogli otići odavde i vratiti se u grad Arrakis.

Kasnije, dok je, okružen sakupljačima začina, stajao na otvorenoj tržnici, Adrien se obratio ljudima od kojih su mnogi stalno pokušavali prevariti tvrtku VenKee. Takav im je bio običaj, a on je pak bio dovoljno obaviješten i dovoljno je poznavao ljude pa nije dopustio da im to i uspije.

- Previše ste podigli svoje cijene, - bez oklijevanja je rekao golemom, bradatom sakupljaču koji je bio gotovo dvostruko veći od njega.

Poput ostalih domorodaca i ovaj je sakupljač na sebi imao kabanicu s uzorkom pustinjske kamuflaže i za debelim pojasom oko struka prašnjav alat. - VenKee to ne može podnijeti.

- Skupljanje začina je opasno, - odgovorio mu je taj bradat čovjek.

- Za to trebamo primiti pristojnu nadoknadu. Neki drugi sakupljač je dodao: - Mnoge skupine su se izgubile

bez traga. - Nije moja krivnja ako ljudi previše riskiraju. Ne volim kad me

se vara. - Adrien je prišao bliže skupini prijetećeg izgleda, jer je to bilo upravo suprotno od onoga što su oni očekivali da će on učiniti. Morao se pokazati jakim i opasnim. - VenKee vam je dao dugoročni ugovor.

Sigurni ste za svoj posao. Budite posve zadovoljni time. Ni starice ne prigovaraju toliko koliko prigovarate vi.

Čovjek iz pustinje se ukočio čuvši tu uvredu. Bradati je posegnuo rukom na svoj bok, kao da će izvaditi oružje. - Želiš li zadržati svoju vodu, došljače?

Bez oklijevanja, Adrien je stavio oba dlana na tragačeva prašnjava prsa pa ga naglo i silovito gurnuo, tako da je ovaj zateturao unatrag i pao. Njegovi prijatelji su izvukli noževe dok su mu, bijesnome, ostali pomagali ustati.

Adrien je prekrižio ruke na grudi i uputio im samopouzdan, izazivački osmijeh. - A želite li vi zadržati svoj posao s VenKee kompanijom? Zar mislite da nema drugih Zensunija koji jedva čekaju kako bi zgrabili ono što ja nudim? Potratili ste mi vrijeme dovodeći me ovamo na Arrakis i sada mi opet tratite vrijeme s tim djetinjastim ža-lopojkama. Ako ste časni ljudi, ispunit ćete uvjete oko kojih smo se svi složili. A ako niste časni, onda odbijam dalje poslovati s vama.

Premda se i dalje držao ležerno, znao je da uopće ne blefira. Pustinjska plemena su se priviknula na sakupljanje i prodaju začina. Tvrtka VenKee je bila jedini redoviti kupac, a Adrien je zapravo bio VenKee. Ako on odluči staviti ove ljude na crnu listu, oni će se morati vratiti onom bijednom životu kojeg je pustinja omogućavala... a mnogi Zensuniji su već zaboravili kako je to.

Pogledavali su jedan drugog na onoj žezi i smradu otvorene tržnice. Na kraju im je on ponudio neku neznatno višu cijenu za njihov proizvod, trošak kojeg će on prebaciti na krajnje korisnike mješavine od kojih su mnogi bili bogataši. Njegovi će kupci biti voljni platiti, vjerojatno neće ni zapaziti razliku, jer je melange tako rijedak i skup. Ljudi pustinje su sad odlazili, tek napola zadovoljni.

Kada su otišli, Adrien je odmahnuo glavom. - Neki perverzni duh je zagadio i pokvario ovaj planet koliko god je mogao... a onda je usred toga stavio začine.

Svemir se može promijeniti, ali pustinja ne. Arrakis se ravna

po svojem vlastitom satu. Čovjek koji to ne prihvati, morat će se suočiti s vlastitom glupošću.

- Legenda o Selimu Jahaču Crva Čim je dnevna žega malo popustila, grupa Zensunija izašla je iz

svojih skrovišta i pripremila se nastaviti svoj put niz Zaštitni Zid. Ismail nije previše žudio za tim da se dokopa bučne i smrdljive civilizacije, no nije želio da El'hiim ide bez pratnje do VenKee posjeda. Taj sin Jahača Crva se previše često olako upuštao u susrete s ljudima koji dolaze s drugih svjetova.

Ismail je prekrio svoju golu kožu zaštitnom odjećom, pokazujući time zdrav razum, premda to mlađi članovi njegovog plemena nisu činili. Preko isušenog lica nosio je masku kako bi spriječio gubitak vlage koja je izdisanjem zraka izlazila iz njega. Ništa nije olako gubio.

Ostali su bili nepažljivi sa svojom vodom, jer su mislili kako uvijek mogu kupiti nove količine. Nosili su odjeću strane proizvodnje, koja je bila krojena više po modi nego prema potrebama koje odgovaraju životu u pustinji. Čak se i El'hiim rugao svijetlim bojama i prezirao pustinjsku kamuflažu.

Kad je bila na samrtnoj postelji, Ismail je dječakovoj majci obećao kako će paziti na njega i pokušavao je - možda i previše često - urazumiti mladića. Ali El'hiim i njegovi prijatelji bili su posve druga generacija i u njemu su gledali ostatak nekih davno prošlih dana.

Taj jaz između El'hiima i Ismaila postajao je sve dublji. Kad je El'hi-imova mati umirala, sin ju je preklinjao da potraži liječničku skrb u gradu Arrakisu, ali Ismail se odlučno protivio utjecaju nepouzdanih stranaca. Marha je poslušala svoga muža, a ne svoga sina. Prema mišljenju El'hiima, to je izravno dovelo do njezine smrti.

Mladić je pobjegao, ukrcavši se na jedan od VenKee brodova koji ga je odvezao na daleke svjetove, uključujući i Poritrin, koji je još uvijek bio poharan ustankom robova tijekom kojeg su Ismail i njegovi sljedbenici bili pobjegli na Arrakis. Na kraju se El'hiim vratio kući i svome plemenu, ali ostao je zauvijek oblikovan onim što je vani vidio i naučio. Njegova iskustva su ga uvjerila više nego ikad da Zensu-niji moraju prihvatiti vanjski način života... uključujući i sakupljanje i prodaju začina.

Ismailu se to činilo poput prokletstva, poput pljuske misiji Selima Jahača Crva. No nije želio prekršiti svoje ranije obećanje Marhi pa je nevoljko slijedio El'hiima, čak i u njegovoj nesmotrenosti.

- Pakirajmo se i preraspodijelimo teret, - rekao je El'hiim, a u glasu mu se osjećalo uzbuđenje. - Do VenKee imanja možemo stići za nekoliko sati, a onda ćemo ostatak noći imati za sebe.

Zensuniji su se smijuckali i krenuli žustrije, već razmišljajući o tome kako će potrošiti svoj novac. Ismail se namrštio, no svoj je komentar zadržao za sebe. Već im je toliko puta to govorio da je zvučao kao neka krvopija koja stalno samo nešto gunđa. El'hiim, koji je za seljane bio novi naib, imao je svoje vlastite zamisli o tome kako treba voditi ljude.

Ismail je o sebi znao da je samo tvrdoglavi starac koji na svojim bolnim kostima nosi teret od stotinu i tri godine. Težak pustinjski život, kao i stalno uzimanje začina, održavali su ga zdravim i jakim, dok su ostali postajali mekši. Mada je izgledao poput Metuzalema iz starih zapisa, bio je uvjeren kako još uvijek može nadmudriti i pobijediti bilo kojeg od mladića, ako bi ga neki od njih izazvao na dvoboj.

No nitko ga nije izazvao. To je bio samo još jedan od načina na koji su odbijali slijediti stare običaje.

Podignuli su svoj težak teret koncentriranog, pročišćenog začina melangea kojeg su pokupili po pijesku. Mada se nije slagao s prodajom začina, Ismail je na leđa uprtio teret težak barem onoliko koliko su i drugi nosili. Bio je spreman za polazak, dok su mlađi još uvijek prtljali oko svoje opreme, pa je stoičkim mirom čekao dok El'hiim nije konačno bučno i vedro krenuo. Izašli su u zalaz sunca i krenuli niz strme obronke.

U već dugim sjenama nadolazećeg mraka, treperavo svjetlo s VenKee imanja sjalo je kroz otvore zida koji je štitio od vjetra. Zgrade su bile zbrka čudnih građevina podignutih bez ikakvog plana. To je bilo nalik kanceroznoj nakupini montažnih kuća i ureda koja se rasula iz teretnih brodova.

Ismail je stisnuo svoje plave oči koje su bile još više plave zbog uzimanja začina i zagledao se ispred sebe. - Moji ljudi su ovo podigli, nakon dolaska s Poritrina.

El'hiim se osmjehnuo i kimnuo. - Da, i prilično je naraslo, zar ne?

- Mlađi naib je sada bio razgovorljiviji i s nepokrivenih je usta rasipao mnogo vlage. - Adrien Venport dobro plaća i uvijek mu treba našeg začina.

Ismail je koračao sporo i postojano, sigurnom nogom stajući na rahlo kamenje. - Zar se ne sjećaš vizija koje je imao tvoj otac?

- Ne, - oštro je odgovorio El'hiim. - Uopće se ne sjećam svoga oca.

Dopustio je crvu da ga proguta prije nego sam se ja uopće rodio i sve što imam su samo legende. Kako mogu znati što je istina, a što mit?

- On je vidio kako će trgovina začinom uništiti naš zensunitski način života i na kraju ubiti Šai-Huluda... ako mi to ne spriječimo.

- To bi bilo kao da pokušavaš spriječiti pijesak da ti kroz vrata ulazi u kuću. Ja sam odabrao drugi put i tijekom proteklih deset godina doživjeli smo veliki napredak. - Osmjehnuo se svojem poočimu – Ali ti uvijek pronađeš nešto čemu možeš prigovarati, zar ne? Nije li bolje da mi, domoroci Arrakisa, skupljamo začin i na tome zaradimo mi, a ne netko drugi? Ne bismo li mi trebali biti oni koji će požnjeti začin i donijeti je VenKee kompaniji? Inače će oni poslati ovamo strance, svoje vlastite ljude...

- Već su ih poslali, - rekao je netko. - Ti pitaš koji je grijeh prihvatljiviji, - odgovorio je Ismail. - Ja

ne prihvaćam nijedan. El'hiim je odmahnuo glavom, gledajući svoje prijatelje, kao da

želi pokazati kako za starca nema više nade. Prije mnogo godina, nakon što je Ismail prihvatio El'hiimovu

majku kao svoju ženu, pokušavao je odgajati tog mladića u skladu s tradicionalnim vrijednostima, slijedeći vizije Selima Jahača Crva. Možda je Ismail vršio previše jak pritisak na svojeg posinka i ne baš mudro prisilio mladića da prihvati neki drugi smjer.

Prije no što je Marha umrla, prisilila je Ismaila na zakletvu da će štititi i savjetovati njezinog sina, no kako su godine prolazile tako je i to obećanje postalo nalik oštrom kamenu u cipeli. Nije mogao drugo nego poduprijeti El'hiima da postane naib. Od tada pa nadalje, Ismail se osjećao kao da klizi niz obronak strme dine.

Nedavno je El'hiim pokazao kako donosi loše odluke kad je dogovorio da dvije manje letjelice dođu u jedan od skrivenih zensunijskih logora, duboko u pustinji. El'hiim je u tome vidio pogodan način za razmjenu dobara koja su bila previše teška da bi ih se daleko

nosilo, ali Ismailu su male letjelice bile previše slične onim brodovima za prijevoz robova koji su ga zarobili kad je još bio dječak.

- Učinio si nas ranjivim! - Ismail se trudio govoriti tiho kako ne

bi sramotio naiba. - A što ako nas ovi ljudi namjeravaju oteti? ' No El'hiim je odbacio njegove brige. - To nisu lovci na robove,

Ismaile. To su obični trgovci. - Izložio si nas riziku. - Upustili smo se s njima u poslovni odnos. Tim ljudima se može

vjerovati. Ismail je odmahivao glavom, puštajući bijes da raste u njemu. -

Zavela te vlastita potreba za udobnošću. Trebao bi prekinuti svu tu trgovinu začinom i othrvati se toj napasti koju pruža udobnost.

El'hiim je bio tada uzdahnuo. - Ismaile, poštujem te... ali ponekad si nevjerojatno kratkovidan. - Otišao je pozdraviti se s nekim trgovcem iz VenKee kompanije, ostavivši bijesnog Ismaila...

Sada, dok se spuštala noć, skupina ljudi je stigla do podnožja Zaštitnog Zida. Udaljene zgrade, kondenzatori vlage, solarni generatori pojavljivali su se jedno za drugim ispred visoke litice.

Ismail je i dalje hodao svojim postojanim korakom, iako su drugi ljudi iz pustinje ubrzali hod, jedva čekajući da se i oni domognu civilizacije. U gradu se stalno čula kakofonija zvukova kakvi se nisu mogli čuti u pustinji: mnoštvo ljudi je govorilo, strojevi su nabijali i lupali, generatori su zujali. Svjetla i mirisi su ga vrijeđali. Vijest o njihovom dolasku se već pročula ulicama tog VenKee gradića. Zaposlenici tvrtke izašli su pred svoja boravišta kako bi ih pozdravili, a bili su odjeveni u čudnu odjeću i nosili su neku neshvatljivu opremu. Kad je vijest stigla u VenKee urede, predstavnik trgovaca je izašao na cestu, sretan što ih može primiti. Podigao je ruke u znak dobrodošlice, ali Ismailu se činilo da mu je smiješak bio ljigav i namješten.

El'hiim se srdačno pozdravio s tim čovjekom. - Donijeli smo još jednu pošiljku i možda ćete je kupiti... ako je cijena još uvijek ista.

- Melange vrijedi kao i uvijek. A naše gradske atrakcije su vam na raspolaganju, ako ih želite.

El'hiimovi ljudi su dali svoj bučni pristanak. Ismailove oči su se sti-snule, ali nije ništa rekao. Ukočeno je s leda skinuo svoj paket začina i spustio ga na prašnjav pod pokraj svojih nogu, kao da to nije ništa drugo do hrpa smeća.

Predstavnici VenKeea su veselo pozvali nosače kako bi oslobodili pustinjske ljude njihovog tereta, odnoseći pakete melangea u ured koji je služio kao laboratorij u kojem se roba mogla izvagati, stupnjevati kakvoća i onda platiti.

Dok je umjetna rasvjeta postajala sve jačom kako bi otjerala

pustinjsku tminu, do Ismailovih ušiju je doprla previše glasna, nepoznata glazba. El'hiim i njegovi ljudi su uživali trošeći novac dobiven od ove pošiljke začina. Promatrali su mlohavo debele plesačice čija je koža bila odbojno blijeda i pili velike količine piva spravljenog od začina, dopustivši si da postanu sramotno pijani.

Ismail nije u tome sudjelovao. Jednostavno je sjedio i promatrao ih, mrzeći svaku ovdje provedenu minutu i želeći se vratiti kući, u sigurnu i mirnu pustinju.

Kako već stoljećima nije bilo povezanost i razmjene podataka

između mene i sveuma, Omnius ne zna moje misli od kojih bi se neke mogle smatrati nelojalnima. Ali to nije zato što želim da one budu takve. Ja sam jednostavno po prirodi radoznao.

- Emzmusovi Dijalozi Okružen gnojnom gnjileži i smrću, krikovima od bola i svim

mogućim molbama za milost, Erazmus je marljivo i s jednakom pozornošću vodio bilješke o svakoj testiranoj osobi. Znanstvena točnost je tako tražila. A onaj smrtonosni RNK retrovirus bio je gotovo spreman za uporabu.

Upravo se vratio s posljednjeg od niza sastanaka s Rekurom Va-nom na kojima su raspravljali o tome koje bi metode širenja kuge bile najbolje, ali robot je bio ljutit... onoliko koliko misaoni strojevi to mogu biti... jer je Tlulakšanin stalno mijenjao temu, prigovarajući zbog sporog napredovanja eksperimenta u vezi reptilskog ponovnog izrastanja udova. Van je bio opsjednut pitanjem kakvi su mu izgledi da mu ponovno izrastu udovi, ali robot je imao druge prioritete.

Kako bi ga smirio, Erazmus je popravio biološke obloge na Vano-vim ramenima i lagao govoreći kako su rezultati bolji nego su zaista bili. Ispod oba obloga su se zaista bile pojavile sitne kvržice sa sasvim jasnim dokazom kako tu raste nova kost, no brzina tog izrastanja bila je gotovo zanemariva. Možda je to samo po sebi i bilo zanimljivo, ali to je bio tek jedan od mnogo važnih eksperimenata koji su sada bili u tijeku. Tog jutra je zaključio kako je nužno Vanu pojačati dozu lijekova, dovoljno jaku da tog čovjeka bez udova usredotoči na ono što je najvažnije, a ne na glupe osobne probleme.

Odjeven u jednu od svojih najdražih luksuznih odjeća, ovoga puta raskošno plavu, Erazmus je išao od sobe do sobe, s ljubaznim osmjehom na svojem licu od tekućeg metala. Infekcija je sada iznosila gotovo sedamdeset posto, uz očekivanu smrtnost od četrdeset i tri posto. Ipak, mnogi od onih koji su se oporavili ostat će, zbog pucanja tetiva, zauvijek bogalji, a to je bila još jedna posljedica te bolesti.

Neke od žrtava eksperimenata su se krile pred njim, povlačeći se prestrašeno u kutove svojih prljavih ćelija. Drugi su pak prema njemu pružali ruke i molili, a u bolešću otupljenom pogledu vidio se očaj. Ti zatvorenici, zaključio je robot, sigurno su u deliriju ili haluciniraju. Ali,

naravno, paranoja i iracionalno ponašanje su bili očekivani simptomi tog virusa.

Erazmus je instalirao i pojačao novu garnituru senzora koji registriraju mirise, kako bi mogao razlikovati i uspoređivati vrste groznog smrada koji se širio kroz njegove laboratorije. Osjećao je kako je to važan dio tog iskustva. Tijekom godina, neumornim izvođenjem testova i mutirajući sojeve virusa, Erazmus je bio ponosan na svoja postignuća. Bilo je lako razviti bolest koja će ubiti ta krhka biološka stvorenja. Trik je bio samo u tome da se pronađe upravo ona koja će se brzo širiti među populacijom, ubiti visok postotak žrtava i koju je gotovo nemoguće liječiti.

Robot i njegov kolega s Tlulaxa su se složili oko genetički modificiranog RNK retrovirusa koji se prenosi zrakom i koji se, mada nešto osjetljiv na vanjske uvjete, lako prenosi preko sluznica ljudskih otvora i otvorenih rana. Ušavši u ljudsko tijelo, virus je neočekivano zarazio jetra - za razliku od većine sličnih oboljenja - i iz nje se brzo širio, stvarajući enzime koji su mijenjali različite hormone u otrovne mješavine koje jetra nije mogla preraditi.

Početni simptomi oboljenja bili su rušenje kognitivnih funkcija, što je vodilo do iracionalnog ponašanja i otvorene agresivnosti. Kao da je hrethgirima uopće i trebalo da ih se gura u još manje predvidive aktivnosti!

Kako je ta prva faza simptoma bila slabo uočljiva, zaražene žrtve su još danima funkcionirale u svom okruženju prije negoli bi shvatili da su bolesni i tako su širili bolest na mnogo drugih ljudi. A kad su se bolešću nastali otrovi počeli razvijati u tijelu i funkcija jetra se progresivno smanjivala, druga faza je bila brza, nezaustavljiva i izravno fatalna za više od četrdeset posto testiranih osoba. A kada, u vremensko roku od nekoliko tjedana, u Ligi plemića toliki postotak umre, ostatak društva će se brzo raspasti.

Bilo bi sjajno moći to promatrati i dokumentirati. Erazmus se nadao kako će, kad svjetovi Lige budu jedan za drugim padali, sakupiti dovoljno informacija iz kojih će učiti za stoljeća koja dolaze, dok će Omnius obnavljati Sinkronizirane svjetove.

Kad je ušao u drugi odjel, gdje su bile prostorije tako izolirane da u njih nije mogao ulaziti svjež zrak i gdje se nalazila druga skupina od pedeset primjeraka, robot je bio zadovoljan što vidi kako mnogi od njih ili leže grčeći se u agoniji ili su već ležali mrtvi, sklupčani u smrdljivim mlakama bljuvotine i izmeta.

Pomno pregledavši svaku žrtvu, Erazmus je zapazio i zabilježio različite promjene na koži, otvorene rane (samoinficiranje?), dramatične gubitke na težini i dehidraciju. Promatrao je te leševe i njihove zgrčene položaje u smrti, želeći otkriti skalu kojom bi kvantificirao razine agonije koje je svaka od žrtava pretrpjela. Erazmus nije bio osvetoljubiv; on je samo želio pronaći učinkovita sredstva kojima bi eliminirao dovoljno ljudi i zadao smrtni udarac svjetovima Lige. I on je, kao i kompjutorski sveum, vidio jedinu korist u tome da ljudskome kaosu nametne red Sinkroniziranih svjetova.

Kuga je sada, bez sumnje, bila spremna za uporabu. Mada mu to inače nije bio običaj, sada je osmijeh na njegovom

metalnom licu, koje je moglo mijenjati oblik, postao još širi. Nakon mnogobrojnih konzultacija s Rekurom Vanom, Erazmus

je primijenio svoje inženjersko znanje kako bi dizajnirao odgovarajuće posude za prenošenje virusa, torpeda koja će se uputiti u atmosferu planeta. Ondje će se kuga osloboditi o zaštitnih kapsula te raspršiti diljem planeta koje nastavaju hrethgiri. Taj RNK retrovirus bit će donekle ranjiv u zraku, ali ipak dovoljno otporan. A kad jednom prijeđe na ljude, brzo će se širiti.

Bilježeći konačan broj ljudi koji su podlegli virusu, Erazmus je usmjerio svoje svjetlucave optičke niti prema jednom prozoru za promatranje. Iza prozora je bila malena prostorija i robot je tu često promatrao kroz staklo koje je s druge strane izgledalo kao ogledalo. Staklo je bilo prevučeno tankim slojem pa su ljudi, sa svojim slabim vidom, u njemu vidjeli samo odraze. Promijenio je valnu dužinu, vir-nuo unutra i skamenio se kada je ugledao Gilbertusa Albansa kako tamo u ćeliji gleda u njega. Kako li je ušao unutra pokraj cijelog sustava osiguranja? Smiješio se, znajući da ga Erazmus može vidjeti.

Robot je reagirao s iznenađenjem i uzbuđenjem koje je graničilo s užasom. - Gilbertuse, ostani gdje jesi. Ne miči se! - Aktivirao je kontrole kako bi bio siguran da je prostorija za promatranje zapečaćena i potpuno sterilna. - Rekao sam ti da nikada ne dolaziš u ove laboratorije. Oni su za tebe previše opasni.

- Pečati su netaknuti, oče, - rekao je čovjek. Zbog čestog vježbanja bio je mišićav, koža mu je bila čista i glatka, kosa gusta.

Erazmus je svejedno pročistio zrak u komori, zamijenivši ga čistim, filtriranim zrakom. Nije mogao riskirati da se Gilbertus zarazi. Ako to voljeno ljudsko biće bude izloženo samo jednom od minornih

uzročnika kuge, mogao bi užasno patiti i na kraju umrijeti. Neovisni robot to uopće nije želio.

Na trenutak zanemarivši sve pokuse i ne brinući hoće li upropastiti podatke koje je sakupljao tjednima, Erazmus je projurio pokraj zatvorenih komora natrpanih leševima koji su čekali na spaljivanje. Nije obraćao pozornost na njihove oči koje su zurile, na rastvorena usta, na udove nalik ukočenim isprepletenim insektima. Gilbertus je bio drukčiji od svih ljudi, njegove su misli bile dobro organizirane i učinkovite, toliko bliske kompjutoru koliko je to biološki moguće, jer ga je Erazmus osobno odgojio.

Iako mu je sada bilo već više od sedamdeset godina, Gilbertus je još uvijek izgledao kao daje u cvijetu mladosti, zahvaljujući tretmanu produžavanja života kojem ga je Erazmus bio podvrgnuo. Ljudi poput Gilbertusa ne trebaju degenerirati i starjeti, a Erazmus se pobrinuo da ovaj čovjek ima svaku moguću prednost i zaštitu.

Gilbertus nikako nije smio riskirati dolazeći u ove laboratorije s kugom. To je bila neprihvatljiva ugroza.

Došavši do sterilizirane komore, Erazmus je razderao svoju debelu plavu odjeću i ubacio je u cijev koja je vodila do peći za spaljivanje; takva odjeća se uvijek može nadomjestiti drugom. Poprskao je cijelo svoje metalno tijelo jakom dezinfekcijskim sredstvom i antivirusnim kemikalijama, dobro pazeći da zahvati svaki zglob i otvor. Tada se dobro obrisao i posegnuo prema čvrsto zatvorenim vratima. Oklijevao je. Još je jednom ponovio cjelokupan proces dekontaminacije, a nakon toga je sve to učinio još jednom. Samo zato da bi bio posve siguran. Ako se radilo o Gilbertusovoj sigurnosti, nikada nije moglo biti dovoljno predostrožnosti.

Kada je konačno s olakšanjem stajao pred svojim usvojenim sinom, robot je bio čudno gol, bez svoje uobičajene raskošne odjeće. Namjeravao je Gilbertusa prekoriti, upozoriti ga na to kako je glupo riskirao dolazeći na ovo opasno mjesto, no neka je čudna emocija smekšala njegove stroge riječi. Desetljećima ranije, on je psovao to divlje dijete kad se loše ponašalo, ali sada je Gilbertus već bio potpuno programirano i kooperativno ljudsko biće. Pravi primjer onoga što bi ta vrsta mogla postići.

Kada ga je vidio, čovjek je tako očigledno radosno živnuo, da je robot osjetio val... ponosa?

- Vrijeme je za našu partiju šaha. Hoćeš li poći sa mnom?

Robot je osjećao potrebu da ga makne iz te laboratorijske zgrade.

- Igrat ću s tobom šah, ali ne ovdje. Moramo se maknuti od ovih prostorija s kugom, nekamo gdje ćeš biti siguran.

- Ali, Oče, zar mi nisi tijekom onog tretmana za produženi život dao svaki mogući imunitet? Ovdje bih se trebao osjećati dovoljno sigurnim.

- Dovoljno sigurno nije isto što i posve sigurno, - rekao je Erazmus, iznenađen vlastitom zabrinutošću koja je graničila s iracionalnim.

Gilbertus nije izgledao zabrinuto. - Što je sigurnost? Zar me nisi učio kako je to zapravo iluzija?

- Molim te, nemoj se bespotrebno prepirati sa mnom. Nemam vremena za takve stvari.

- Ali pričao si mi o nekom starom filozofu koji je naučavao kako sigurnost ne postoji, ni za biološke organizme ni za misaone strojeve.

Kakvog onda ima smisla otići odavde? Kuga će me ili zahvatiti ili me neće zahvatiti. I tvoj vlastiti mehanizam može u bilo kojem trenutku stati, zbog nekih razloga o kojima još nisi razmišljao. Ili može s neba pasti meteor i obojicu nas ubiti.

- Sine moj, štićenice moj, dragi moj Gilbertuse, hoćeš li poći sa mnom? Molim te. Možemo o tome razgovarati nadugo i naširoko, ali negdje drugdje.

- S obzirom da si tako ljubazan, što je inače način za kojim ljudi posežu kada žele nekim manipulirati, učiniti ću kako želiš.

Izašli su iz te zgrade s kupolom kroz prolaz koji je, dobro zatvoren, predstavljao izvjesnu pretkomoru, a onda su izašli van i našli se pod blago crvenkastim nebom Corrina.

Kad su već malo odmakli, čovjek je ponovno počeo razmišljati o onome što je vidio u laboratorijima s kugom. - Oče, muči li te ikada to što si pobio toliko ljudi?

- To sam, Gilbertuse, učinio za dobrobit Sinkroniziranih svjetova.

- Ali oni su ljudi... kao ja. Erazmus se okrenuo prema njemu. - Ne postoje ljudi poput tebe. Prije mnogo godina Erazmus je izmislio posebnu riječ u čast

Gil-bertovog brzog razmišljanja, njegovog izuzetno dobrog načina pamćenja i sposobnosti za logičko mišljenje. - Ja sam tvoj mentor, a ti si moj mentalni vježbenik. Podučavam te kako treba spoznavati, misliti i

izvoditi mentalne vježbe. Zato ću te zvati nadimkom kojega sam izvukao iz tih termina. Koristit ću to ime uvijek kada budem izuzetno zadovoljan onim što budeš radio. Nadam se da ćeš to smatrati terminom koji iskazuje moje osjećaje.

Gilbertus se osmjehnuo čuvši tu frazu. - Termin iskazivanja osjećaja? Kakva je to riječ?

- Zvati ću te mentat. I tako je ta riječ stvorena. Zatim je Erazmus rekao: - Tebi je jasno da će Sinkronizirani

svjetovi donijeti korist ljudima. Zato su ovi ljudi na kojima se vrše testovi... investicija. A ja ću se pobrinuti, moj mentate, da poživiš dovoljno dugo da budeš mogao uživati u plodovima onoga što planiramo.

Gilbertus se široko osmjehnuo. - Čekat ću i promatrati kako se događaji odvijaju, Oče.

Stigavši do Erazmusove vile, ušli su u tihi botanički vrt, malen djelić svijeta sastavljen od uspješno uzgajanih biljaka, šuma fontana i leta kolibrića... u njihovo privatno utočište, mjesto gdje su uvijek mogli provoditi svoje zajedničko vrijeme. Jedva čekajući početak, Gilbertus je već ranije bio pripremio šahovsku garnituru.

Čovjek je pomaknuo pješaka. Erazmus je uvijek dopuštao Gilber-tusu povući prvi potez, jer se činilo da je to fer i izvjestan očinski stav. - Uvijek kad me počnu mučiti neke misli, a želim da mi um bude sređen i da učinkovito djeluje, uvijek postupim onako kako si me učio. Udubim se u misli i izvodim složene matematičke operacije. To mi pomaže smiriti moje sumnje i brige. - Čekao je da robot pomakne svojeg pješaka.

- To je savršeno, Gilbertuse. - Erazmus mu je podario onoliko iskrenog osmijeha koliko je to mogao. - Zapravo, ti si savršen.

Nekoliko dana kasnije, sveum je pozvao Erazmusa u Središnji toranj. Upravo je bio pristigao mali brod koji je dovezao nekolicinu ljudi koji su bez ikakvih posljedica mogli putovati na glavni od Sinkroniziranih svjetova. Neki mršavi čovjek izašao je iz svoje letjelice i stao pokraj paviljona,čiji toranj se mogao mehanički pomicati. Ta građevina od tekućeg metala u kojoj je Omnius boravio mogla je mijenjati oblik poput kakvog živog organizma pa se najprije izdužila nagnuvši se ulijevo, a onda se sagnula.

Erazmus je prepoznao tog tamnoputog čovjeka maslinaste kože.

Usko usađenih očiju i ćelav, bio je krupniji od Tlulakšana i nije izgledao tako tajanstveno. Čak i sada, mnogo desetljeća nakon svog nestanka i navodne smrti, Yorek Thurr je nastavio raditi na uništenju ljudske rase. Potajice povezan s misaonim strojevima, on je Ligi plemića i tom glupom Džihadu Serene Butler već nanio neizmjernu štetu.

Nekad davno, Iblis Ginjo ga je osobno izabrao za zapovjednika svoje Džihad policije, takozvanog Džipola. Thurr je pokazao neobičnu sposobnost za iskorjenjivanje sitnih izdajica, ljudi koji su surađivali s misaonim strojevima. Naravno, te njegove izuzetne sposobnosti dolazile su od činjenice da je pružio Omniusu svoju lojalnost u zamjenu za tretman produživanja života, premda je u to doba Thurrovo tijelo već odavno prošlo svoje najbolje godine.

Tijekom svih tih godina dok je bio na čelu Džipola, Thurr je nastavio oprezno slati izvješća na Corrin. Rad mu je bio besprijekoran, a ona žrtvena janjad koju je pobio bila je nevažna, sitni špijuni žrtvovani za višu stvar, za porast Thurrove važnosti u Ligi.

Nakon smrti Iblisa Ginje, Thurr je desetljećima radio na prepravljanju povijesti, zlonamjerno izvrćući ulogu Xaviera Harkonnena, dok je istodobno od Velikog Patrijarha radio velikog mučenika. Zajedno s Ginjovom udovicom vodio je Vijeće Džihada, ali kada je došlo vrijeme da on postane novi Veliki patrijarh, Ginjova udovica ga je političkim malverzacijama izigrala i na to mjesto postavila svojeg sina, a kasnije unuka. Osjetivši kako su ga izdali ljudi kojima je služio, Thurr je od-glumio vlastitu smrt i otišao ostvariti svoja prava kod misaonih strojeva, a oni su mu dodijelili jedan od Sinkroniziranih svjetova, Wallach IX, gdje je mogao vladati onako kako mu se sviđa.

Sada, opazivši Erazmusa, Thurr se okrenuo i ispravio se. - Došao sam čuti plan za razaranje Lige. Znam da su misaoni strojevi spori i uporni, ali već je prošlo više od deset godina otkada sam došao s idejom da razvijemo kugu. Zašto to traje tako dugo? Želim da se taj virus brzo pusti medu ljude pa da vidimo što će se dogoditi.

- Vi ste, Yorek Thurr, došli samo s idejom. Rekur Van i ja smo obavili sav onaj ostali, pravi posao, - rekao je Erazmus. Ćelavac se samo namrštio i odmahnuo rukom.

Zagrmio je Omniusov glas. - Ja ću obavljati stvari prema svojem vlastitom ritmu, a plan ću ostvariti u pravo vrijeme.

- Naravno, Gospodaru Omniuse. Ali kako osjećam izvjestan ponos zbog onog što sam predložio, naravno da želim znati kako to napreduje.

- Bit ćeš zadovoljan napretkom. Erazmus me je uvjerio kako je,

za naše potrebe, podgrupa virusa s kojom se sada radi dovoljno smrtonosna, premda ubija samo četrdeset i tri posto ljudi koji su joj izloženi.

- Thurr je iznenađeno uskliknuo - Tako mnogo! Tako smrtonosna kuga nije nikada postojala.

- Meni to još uvijek ne zvuči dovoljno učinkovito, jer ne ubija niti polovicu naših neprijatelja.

Thurrove tamne oči su zatreptale. - Ali, Gospodare Omnius, ne smijete zaboraviti da će biti mnogo nepredvidivih sekundarnih žrtava zbog infekcija, izostanka njege, gladi i nesretnih slučajeva. Ako na svakih pet ljudi dvoje umre od kuge, a još mnoštvo njih bude oslabljeno i borilo se za oporavak, tada neće biti dovoljno liječnika koji bi brinuli o onima koji su zaraženi kugom... i drugim bolestima ili povredama. Mislim da će zbrka koji će se time izazvati itekako utjecati na vlade, na društva i na vojne krugove.

Izgledalo je kao da će se ugušiti vlastitim ushitom. - Na kraju, Liga više neće biti u stanju poduzeti ikakvu ofenzivu protiv Sinkroniziranih svjetova, a niti će moći sebe obraniti... ili zvati pomoć... ako ih napadne armija misaonih strojeva. Četrdeset i tri posto! Ha, pa to je smrtni udarac za ostatak ljudskog roda!

- Omniuse, ove ekstrapolacije Yoreka Thurra su dobre, - rekao je Erazmus. - U ovom slučaju će upravo ta nepredvidivost ljudskog društva prouzročiti daleko više ozbiljne štete nego što nam to pokazuje stupanj mortaliteta kod ovog retrovirusa.

- Ubrzo ćemo imati empirijski dokaz, - rekao je Omnius. – Naš početni plotun kapsula s kugom je spreman za lansiranje odmah, a drugi se već proizvodi.

Thurr je sav zasjao. - Izvrsno! Želim vidjeti to lansiranje. Erazmus se pitao nije li nešto pošlo krivo tijekom procesa kojim

je Thurru bio produžen život pa mu je zato mozak tako izopačen ili je jednostavno oduvijek bio tako gadan i pokvaren.

- Pođi sa mnom, - rekao mu je na posljetku, - pronaći ću ti mjesto odakle ćeš udobno moći promatrati lansiranje.

Kasnije su promatrali kako vatreni projektili lete u grimizno nebo, pod toplom svjetlošću Corrinovog crvenog diva. - Ljudski je uživati tijekom promatranja vatrometa, - rekao je Thurr. - Za mene je ovo zaista prekrasan prikor. Odsad pa nadalje, ishod je nezaustavljiv kao gravitacija. Više nas ništa ne može zaustaviti.

Nas - to je zanimljiv izbor riječi, pomislio je Erazmus. Ali ja mu

ne vjerujem u potpunosti. Um mu je ispunjen mračnim planovima. Robot je okrenuo svoje nasmiješeno lice od tekućeg metala gore

prema nebu kako bi promatrao još jednu kišu kuginih torpeda ispaljenih prema onom dijelu svemira gdje se nalazi Liga.

Ljudi me dočekuju kao osvajača i heroja. Borio sam se protiv

cymeha i pobijedio sam misaone strojeve. Ali neću dopustiti da tu bude kraj mojem doprinosu. Moj posao je tek započeo.

- PRIMERO QUENTIN BUTLER Memoari o oslobađanju Parmentiera

Nakon što su od misaonih strojeva opet preoteli Honru, Quentin

i njegove trupe su proveli još mjesec dana radeći na raščišćavanju i obnovi te pružajući pomoć preživjelima. Polovina plaćenika s Gina-za ostala je tamo nadzirući prijelaz vlasti i pomažući iskorijeniti svako preostalo robotsko maltretiranje.

Kad su sve te pripreme bile obavljene, primero Butler je sa svoja dva starija sina i skupinom ratnih brodova Džihada odletio na obližnji Par-mentier. Borci su bili spremni za malo pošteno zasluženog odmora, a Rikov je jedva čekao povratak svojoj ženi i njihovoj kćerki jedinici.

Prije negoli su se osvajanjem Honrua njihove granice zavukle dublje u Omniusovo područje, Parmentier je bio onaj svijet Lige koji je bio najbliži području Sinkroniziranih svjetova. Tijekom nekoliko desetljeća ljudi koji su ga naselili značajno su napredovali u ponovnom preuzimanju Parmentiera nakon godina devastacije koja se provodila tijekom godina pod okupacijom misaonih strojeva. Sada su grube sinkronizirane industrije bile uklonjene, kao i toksične kemikalije i otpad, ponovo je uvedena poljoprivreda posađene šume, a korita rijeka produbljena i preusmjerena.

Premda je Rikov Butler provodio mnogo svog vremena u armiji Džihada, bio je također i obljubljen i učinkovit vladar ove ljudske naseobine. Čekao je, zajedno sa svojim ocem, na zapovjednom mostu zapovjednog balista, osmjehujući se kada se taj miran planet - njegov dom - pojavio na vidiku. - Jedva čekam ponovno vidjeti Kohe, - rekao je tiho. - I upravo sam shvatio da će Ravna uskoro imati jedanaest godina. Propustio sam toliko toga u njezinom djetinjstvu.

- Nadoknadit ćeš to, - rekao je Quentin. - Želim da imaš još djece, Rikove. Meni nije dovoljna samo jedna unuka.

- A ne možeš imati više djece ako nikada nisi nasamo sa svojom ženom, - rekao je Faykan, bockajući brata.- Siguran sam da u gradu ima slobodnih soba, ako bi ti rado imao malo privatnosti.

Rikov se nasmijao. - Moj otac i brat su uvijek dobrodošli u našu kuću. Kohe bi me zaista dočekala s hladnim krevetom kada bih vas poslao noćiti negdje drugdje.

- Obavi svoju dužnost, Rikove, - rekao je Quentin tobože strogim glasom. - Tvoj stariji brat ne pokazuje nikakvu namjeru da si pronađe ženu.

- Barem za sada ne, - rekao je Faykan. - Još nisam pronašao odgovarajuće političke veze. Ali hoću.

- Kakav romantik. Tijekom godina Rikov i Kohe su si uredili lijepo imanje na

brežuljku iznad Parmentierovog glavnog grada Niubbea. Vremenom, i uz Riko-vu učinkovitu vladavinu, Parmentier bi, bez sumnje, mogao postati snažan svijet Lige.

Kad se flota spustila i kada su vojnici i plaćenici dobili izlaz, Quen-tin je otpratio svoje sinove do guvernerove kuće. Nikada ne pokazujući u javnosti svoje osjećaje, Kohe je svojem suprugu dala samo običan poljubac. Ravna, djevojčica plave kose i široko otvorenih očiju koja se radije družila s knjigama nego s vršnjacima, izašla je pozdraviti se s njima. U njihovoj kući se nalazilo lijepo ukrašeno malo svetište posvećeno Trima Mučenicima. Kao uspomena na Maniona Nevinog, u vazama su se nalazili svijetlo-narančasti cvjetovi nevena.

No mada je Kohe Butler bila vrlo pobožna žena koja je ustrajavala na svakodnevnim molitvama i odgovarajućim ritualima, nije bila fanatik poput onih iz sljedbe Mučenika koji su ovdje osnovali svoje uporište. Stanovništvo Parmentiera se sjećalo kako su teško živjeli pod vlašću misaonih strojeva pa su se lako okrenuli toj militantnoj religiji usmjerenoj protiv strojeva.

Kohe se također pobrinula da njezina obitelj i osoblje zaposleno u kući ne konzumira začin melange. - Serena Butler ga nije uzimala pa ga nećemo ni mi. - Rikov je, kad je bio na vojnim pohodima, povremeno uživao u tom popularnom poroku, ali kod kuće se pred ženom pristojno ponašao.

Mala Ravna je sjedila za stolom tiho i pristojno, ponašajući se besprijekorno.

- Koliko dugo ćeš ostati? - upitala je Kohe muža. Osjetivši se velikodušnim, Quentin joj je ponudio odgovor. -

Faykan nema pametnijeg posla nego ići sa mnom i pobjeđivati misaone strojeve, ali Rikov ima i druge dužnosti. Previše dugo sam ga držao daleko od tebe, Kohe. Vladanje Parmentierom je barem jednako važno

kao i služba u Armiji Džihada. Zato, koristeći se autoritetom kojeg imam kao primero, dajem mu produženi dopust... barem godinu dana... tako da može ispuniti svoje dužnosti koje ima kao politički vođa, kao suprug i kao otac.

Vidjevši oduševljenje i izraz iznenađenja i na Kohinom i na Ravninom licu, Quentin je osjetio neku toplinu u duši. Potpuno zatečen, Rikov nije znao kako bi reagirao. - Hvala, gospodine.

Quentin se osmjehnuo. - Dosta s tim formalnostima, sine. Mislim da me u svojem vlastitom domu smiješ zvati ocem. - Odgurnuo je svoj tanjur, osjećajući se mirno i pomalo pospano. Noćas će se odmoriti u mekanom krevetu umjesto na skromnom ležaju u kabini pri-mera. - A sada, što se tebe tiče, Faykane, ovdje ćemo se tjedan dana odmoriti i obnoviti zalihe. Vojnicima i plaćenicima će to dobro doći. Strojevi nisu jedini koji trebaju obnoviti svoje izvore energije. A onda moramo poći dalje.

Faykan mu se naklonio kao na dvoru. - Tjedan dana je zaista velikodušno.

Tijekom tih dana koje je provodio daleko od dužnosti, Quentin je zabavljao Rikovu obitelj pričama o vojničkim zgodama tijekom obrane Ixa i kako je bio živ zakopan u špilji koja se urušila. Priznao je kako se u malim, mračnim i zatvorenim prostorima još uvijek osjeća neugodno. Zatim je pričao kako je, vodeći izviđačku skupinu koja je pošla spasiti ljude na zarobljenom planetu Bela Tegeuseu, susreo... i pobjegao joj... Titanku Junonu.

Njegovi slušatelji su se stresli. Cymehi su uvijek bili tajanstveniji i više zastrašujući nego tradicionalni borbeni roboti. Srećom, otkad su se okrenuli protiv Omniusa, Titani nisu stvarali velike nevolje.

Sjedeći tiho na kraju stola, Ravna je slušala širom raskolačenih očiju. Quentin se osmjehnuo svojoj unuci. - Reci mi, Ravna, što ti misliš o tim strojevima.

- Mrzim ih! To su demoni. Ako ih ne možemo sami uništiti, onda će ih Bog kazniti. Tako kaže moja mama.

- Osim ako nisu poslani protiv nas zbog naših vlastitih grijeha, - rekla je Kohe s opreznim tonom u glasu.

Quentin je gledao tu majku, kćer i Rikova. - Ravna, jesi li ikada

vidjela neki misaoni stroj?

- Strojevi su posvuda oko nas, - odgovorila je djevojčica. – Teško je prepoznati koji od njih su zli.

Podigavši obrve, Quentin je ponosno pogledao Rikova. - Ona će jednoga dana biti dobar borac.

- Ili možda političarka, - rekao je Rikov. - Ah, dobro, pretpostavljam da Ligi trebaju i političari. Kada je njegova bojna otišla, Quentin je odlučio vratiti se na Sa-

lusu Secundus. Uvijek je bilo poslova koje je trebalo obaviti s vladom Lige i Vijećem Džihada, a već je prošla godina i pol otkada je posjetio tihu Wandru u Gradu Introspekcije.

Jednog poslijepodneva plaćenici i vojnici Džihada vratili su se ša-tlovima natrag na velike brodove koji su ih čekali na stazi. Quentin je zagrlio Rikova, Kohe i Ravnu. - Znam, sine, da žudiš za starim danima kada ste ti i tvoj brat bili neobuzdani vojnici koji su se borili protiv strojeva. I ja sam to radio dok sam bio mladić. Ali moraš uzeti u obzir svoje odgovornosti prema Parmentieru i prema svojoj obitelji.

Rikov se osmjehnuo. - Sigurno se neću buniti. Ostati ovdje, u miru, s Kohom i Ravnom... taj mi se zadatak jako sviđa. Ja upravljam ovim planetom. Vrijeme je da se smirim i uistinu ga učinim svojim domom.

Stavivši na glavu svoju vojničku kapu, Quentin se popeo u zapovjedni šatl i krenuo prema svome brodu. Skupina letjelica obavljala je posljednje provjere pripremajući se za polazak. Svaki brod-balist i brod-koplje imali su potpuno obnovljene zalihe namirnica i goriva i bili su spremni za dugo putovanje natrag do glavnog svijeta Lige. Kad su izašli iz staze i spremali se napustiti Parmentierov sustav, tehničari su zapazili nadolazeću kišu malih projektila, nalik meteorskoj oluji, koji su se kretali kursom koji uopće nije izgledao kao da je slučajan. - Moramo pretpostaviti da su to neprijateljski objekti, gospodine.

- Okrenite se natrag i dajte uzbunu za planetarnu obranu! - po-vikao je Quentin. - Svim letjelicama: Zapovijed. Natrag na Parmen-tier! - Mada se njegovi vojnici reagirali istog trenutka, vidio je kako neće moći stići na vrijeme. Ova torpeda koja su posve očito bila proizvedena i gotovo sigurno su ih napravili strojevi, zaputila su se ravno prema Parmentieru.

Dolje na površini, Rikov je oglasio uzbunu, a senzori su otkrili

staze nadolazećih projektila. Iz mnogo veće daljine jurili su brodovi Dži-hada, spremni razoriti neprijatelja.

Ali ti projektili su se u atmosferi raspali. Nisu prouzročili nikakvu štetu. Niti jedan od njih nije se probio do tla.

- Što je to bilo? - upitao je Faykan, naginjući se preko ramena tehničara koji je radio na senzorima.

- Predlažem da se zaustavimo i obavimo potpunu analizu – rekao je Quentin. - Rikove, stavljam ti ove ratne brodove na raspolaganje.

No njegov sin je to odbio. - Nema potrebe, primero. Ma što to bilo, nije prouzročilo nikakvu štetu. Čak i ako su ih strojevi proizveli, bili su neuspješni, nisu uspjeli ni eksplodirati niti pogoditi...

- Ipak radije sve provjeri - rekao je Quentin. - Omnius nešto smjera.

- Parmentier ima moderne laboratorije i opremu, gospodine. Možemo to ovdje obaviti. I obrambene snage su nam u punom sastavu.

- Činilo se da se Rikov time ponosi. Čekajući na stazi, Quentin se svejedno osjećao tjeskobno,

pogotovo zato što mu je vlastiti sin bio na cilju napada. Ti projektili su očito bili bez posade i nisu bili navođeni. Tko zna zašto, no za cilj su odabrali Parmentier, planet Lige koji je bio najbliži Sinkroniziranim svjetovima.

- Možda je to bio samo neki eksperiment navođenja - rekao je Faykan.

Tijekom svoje karijere, Quentin je nazočio mnogo, mnogo gorim akcijama koje su počinili misaoni strojevi. Sumnjao je da u ovome ipak ima nešto više od onoga što je vidio.

- Uspostavite dolje status najveće budnosti, - prenio je Quentin Rikovu. - Ovo bi mogao biti samo preludij.

Dva dana kasnije, Quentin je raspršio svoju flotu u opreznu obrambenu crtu na rubu samog sustava, no iz dubine svemira se više nisu pojavljivala torpeda strojeva. Konačno smiren, nije više vidio nikakvog smisla da i dalje ostane ovdje. Nakon još jednog pozdrava Rikovu, poveo je brodove iz staze oko Parmentiera i vratio se na Salusu Secundus.

Svemir nam stalno šalje više protivnika negoli što možemo

podnijeti. Zašto se onda sami toliko trudimo stvoriti vlastite neprijatelje?

- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS Premda je strašni tsunami pobio većinu stanovništva i zbrisao s

arhipelaga svu vegetaciju, otoci Ginaza su, nakon gotovo šest desetljeća, ponovo bili prekriveni gustom prašumom. Ljudi su se malo-pomalo vraćali, željni naučiti vještine majstora mačevanja koje je razvio legendarni Jool Noret.

Ginaz je uvijek bio rasadnik odakle su stizali plaćenici koji su se borili na strani Džihada, veliki borci koji su protiv misaonih strojeva ratovali na svoj vlastiti način i svojim vlastitim tehnikama, radije nego da se priključe vojnoj birokraciji Armije Džihada. Plaćenici s Ginaza su imali visok postotak žrtava, ali i nerazmjerno velik broj heroja.

Istian Goss se rodio na tom arhipelagu i bio je član treće generacije onih koji su preživjeli onaj katastrofalni plimni val, hrabrih ljudi koji su se trudili ponovo nastaniti svoj svijet. Ovaj mladić je namjeravao provesti svoj život boreći se za oslobođenje ljudi koje su zarobili zli strojevi; to je bilo ono za što je on bio rođen. Ako prije nego u Džihadu pogine, uspije još postati ocem i nekoliko djece, Istian će umrijeti zadovoljan.

Chirox, mnogoruki robot za borbu, uspravio je svoje fleksibilno tijelo i hodao plažom. Svoje sjajne optičke niti usmjerio je prema grupi koju je sada uvježbavao. - Svi ste uspješno završili ovaj tečaj. - Njegov glas je bio monoton i jednostavan, a ne kao kod naprednijih modela strojeva. Bio je dizajniran tako da ima samo najosnovniju osobnost i sposobnost komuniciranja.

- Svi ste se vi pokazali doraslima borbi protiv mojih naprednih borilačkih metoda. Možete se ravnopravno upustiti u borbu protiv pravih misaonih strojeva. Onako kako se borio Jool Noret. - Chirox je jednom od onih svojih ruku pokazao prema malenom humku gdje je od komada lave bila napravljena grobnica u kojoj je bio lijes ukrašen kristalnom plazmom. Unutra je ležalo izubijano, ali naknadno uređeno tijelo Noreta, čovjeka koji je posve nesvjesno utemeljio novu borbenu školu majstora mačevanja.

Svi učenici su se okrenuli kako bi pogledali u tom smjeru. Istian je kao znak poštovanja učinio jedan korak prema grobnici, a isto to je

učinio i njegov prijatelj i sparing partner Nar Trig. Glasom u kojem se osjećalo divljenje, Istian je upitao: - Zar ne biste poželjeli živjeti prije nekoliko desetljeća pa da možemo učiti od samog Noreta?

- Umjesto od ovog prokletog stroja, - tiho je zarežao Trig. - Da, to bi bilo lijepo, ali sretan sam što živim sada kada smo mnogo bliži porazu našeg neprijatelja... u svim njegovim inkarnacijama.

Trig je bio potomak doseljenika koji su napustili Peridot koloniju kada su je, prije osamdeset godina zauzeli misaoni strojevi. Njegovi roditelji su bili među onim hrabrim ljudima koji su pokušavali obnoviti tu koloniju, ali Trig im se nije želio pridružiti. Osjećao je trajnu i duboku mržnju prema misaonim strojevima i uložio je svoje vrijeme i energiju u učenje kako će se boriti protiv njih.

Za razliku od Istiana koji je imao zlaćanu put i gustu kosu bakrene boje, Trig je bio nizak, tamnoput, tamnokos, širokih ramena i jakih mišića. On i Istian su se podjednako borili kao sparing-partneri, koristeći se pulsirajućim mačevima napravljenim tako da svojim djelovanjem strojevima pomute rad mozgova napravljenih od gel-čipova. Kad se Trig borio s njihovim učiteljem, sansei robotom, njegov bijes i strast su se rasplamsali pa se borio ljutito i bez zadrške, što mu je donosilo rezultat bolji nego bilo kojem od učenika iz njihove skupine.

Nakon jedne žustre borbe ga je čak i Chirox pohvalio rekavši: - Samo si ti, Nare Trigu, otkrio tehniku Joola Noreta, to potpuno

prepuštanje tijeku borbe, uopće se ne obazirući na sigurnost i preživljavanje. U tom je bit.

Trig nije bio ponosan kada je čuo tu primjedbu. Mada je Chirox bio reprogramiran i sada se borio na strani ljudi, mladić je još uvijek mrzio robote u svim njihovim oblicima. Istianu će biti drago kada on i Trig napuste Ginaz pa će taj mladić moći svoj bijes i ambicije usmjeriti protiv pravog neprijatelja umjesto protiv ovog pukog surogata...

Chirox je nastavio govoriti toj skupini mladih i odlučnih boraca. - Svatko od vas se u borbi protiv mene pokazao vrijednim i

spremnim boriti se protiv misaonih strojeva. Zato vas proglašavam ratnicima svetog Džihada. - Borbeni robot je uvukao svoje udove s oružjem, ostavivši na svom gornjem dijelu samo dvije ruke pa je tako izgledao mnogo ljudskije. - Prije nego vas pošaljem služiti Džihadu, slijedit ćemo tradiciju Ginaza ceremonijom koja je uspostavljena mnogo prije vremena Joola Noreta.

- Ovaj robot nema pojma što radi, - mrmljao je Trig. – Misaoni strojevi ne mogu shvatiti misticizam i religiju.

Istian je kimnuo. - Ali dobro je da Chirox poštuje ono u što mi vjerujemo.

- On samo slijedi program, recitirajući riječi koje je čuo kako ih ljudi govore. - Trig je ipak koraknuo naprijed s ostalim učenicima, dok je robot pošao kroz mekan, vapnenački pijesak prema mjestu gdje su stajale tri velike košare pune rezbarenih okruglih pločica izrađenih od koralja, nalik nekoj zbirci novčića. Svaki od tih malih diskova bio je ili prazan ili je na njemu bilo urezano ime nekog od poginulih boraca s Ginaza. Tijekom mnogih stoljeća borbi protiv Omniusa, borci su vjerovali kako je ta sveta misija dovoljno jaka da duh ratnika doslovce održi na životu. Svaki puta kada je neki od njih poginuo boreći se protiv robota, njegov duh se ponovo rađao u nekom od potencijalnihnovih ratnika.

Tako se pretpostavljalo da i ovi učenici, uključivši tu i Istiana Gossa i Nada Triga, u sebi nose usnulu dušu nekog drugog borca, koja čeka da bude probuđena i nastavi se boriti sve dok se ne postigne pobjeda; samo tada će duše tih odanih ratnika moći počivati u miru. Kako su se tijekom Džihada Serene Butler žrtve gomilale, tako su se i košare s tim diskovima sve više punile, ali povećavao se i broj dragovoljaca koji su ovamo dolazili vježbati i svake godine su novi kandidati usvajali taj borbeni duh, tako da je poticaj kod ljudi sa svakom generacijom bio sve veći, postavši nepomirljiv i uporan kao i sami strojevi.

- Sada će svatko od vas odabrati jedan disk, - rekao je Chirox. - Sudbina će voditi vašu ruku koja će otkriti identitet duha koji u

vama živi. Učenici su polako pošli naprijed, uzbuđeni, nitko od njih nije

želio biti prvi. Vidjevši to oklijevanje svojih drugova, Trig je bacio jedan bezizražajni pogled prema robotu za vježbe, a onda se nagnuo nad najbližom košarom. Zatvorio je oči i rukom posegnuo duboko u košaru, prebirući, a onda izvadio jednoga koji mu je slučajno došao pod ruku. Izvukao ga je, pogledao površinu diska i samo kimnuo, ničim ne pokazujući što misli.

Nitko nije očekivao da će prepoznati ta imena, jer iako je među palim plaćenicima bilo mnogo legendarnih osoba, bilo je mnogo više onih koji su poginuli ostavivši iza sebe samo svoje ime. Na Ginazu su u sefovima bili pohranjeni podaci o svim palim borcima. Svaki novi plaćenik mogao je slobodno kopati po toj golemoj bazi podataka kako

bi otkrio sve što je bilo poznato o duhu onoga koji je boravio u njegovom tijelu.

Kada se Trig odmaknuo od košare, Chirox je zapovjedio sljedećem učeniku da izabere, a onda sljedećem... Kada je konačno došao red na Istiana, a bio je medu posljednjima, oklijevao je osjećajući kako ga istovremeno prožima i radoznalost i nevoljkost. On nije znao čak ni identitet vlastitih roditelja. Mnoga djeca Ginaza bila su odgojena u dječjim domovima i bila podijeljena u skupine za trening, usredotočene samo na stvaranje ratnika koji će proslaviti Ginaz i služiti mu na čast. Sada će konačno saznati ime one nematerijalne, neopisive nazočnosti koja je čamila u njegovoj DNK, duha koji je upravljao njegovim životom, njegovim borilačkim vještinama i njegovom sudbinom.

Posegnuo je duboko u drugu košaru, mičući prstima, pokušavajući odrediti koji od diskova ga zove. Podigao je pogled prema Trigu, a onda pogledao bezizražajno, metalno Chiroxovo lice, znajući da mora odabrati pravu pločicu. Konačno mu se jedna glatka površina učinila hladnijom od drugih i osjetio je neku vezu ispod jagodica prstiju. Izvukao je tu pločicu.

One neodabrane pločice su zveckale dok je izvlačio ruku, a on je pogledao onu u ruci kako bi vidio koga je izvukao... i u nevjerici ju je gotovo ispustio natrag u košaru. Zatreptao je. Grlo mu se osušilo. To ne može biti! Uvijek se ponosio svojim sposobnostima, osjećao je u sebi tu veličinu, baš kao što su i ostali učenici govorili da je u sebi osjećaju. No iako je Istian Goss bio nadaren, nije imao nadljudske sposobnosti. Nije mogao živjeti na razini ovakvih očekivanja.

Vidjevši kako Istian zapanjeno stoji, jedan drugi učenik se nagnuo kako bi pogledao pločicu koju je Istian držao. - Jool Noret! Izvukao je Joola Noreta!

Začuli su se povici i uzdasi, a Istian je promrmljao - To ne može biti. Sigurno sam izvukao pogrešnu pločicu. Takav duh je... previše jak za mene.

Ali Chirox je okrenuo prema njemu svoj metalni torzo, a optičke niti su mu jasno sjale. - Drago mi je da si se vratio medu nas kako bi se nastavio boriti, gospodaru. Sada smo daleko bliži pobjedi nad Omniusom.

- Ti i ja ćemo se boriti rame uz rame, - rekao je Nar Trig svome prijatelju. - Možda ćemo uspjeti čak i nadmašiti tu legendu kojoj moraš biti dorastao.

Istian je teško progutao. Nije imao drugog izbora nego slijediti vodstvo tog ... sve do sada tihog... postojanja u njemu.

Oni koji imaju sve, ne cijene ništa. Oni koji nemaju ništa,

cijene sve. - RAQUELLA BERTO-ANIRUL, Vrednovanja filozofskih

spoznaja Richese će biti osuđen na propast čim se Omnius bude vratio s

većinom svojih vojnih snaga. Pobjegavši, onaj prokleti Seurat je sigurno sveumu pružio sve vitalne informacije o pobuni Titana. Procijenivši svoje ranije neuspjehe, strojevi će proračunima ustvrditi nužnost slanja veće flote, prihvaćanje većih gubitaka i povratka s dovoljno ratnih brodova i vatrene moći s kojima će moći uništiti instalacije Cymeha. Titani tu više nemaju izgleda.

General Agamemnon je sumnjao da ima na raspolaganju više od mjesec dana.

On i njegovi sljedbenici Cymehi moraju otići, ali nije mogao poput bijesnog psa pobjeći na prvi raspoloživ planet koji bi možda zdušno branili hrethgiri ili čak drugi strojevi. Nije imao dovoljno informacija, a ni osoblja, da pronađe i pokori neko novo uporište.

Temeljem svog tisućugodišnjeg iskustva vojnog zapovjednika znao je kako je važna točnost sakupljenih podataka i potpuna analiza svih mogućnosti. Kako je od svih Titana još samo njih troje ostalo živo, Agamemnon si nije mogao dopustiti bespotrebne rizike. Mada je već živio duže od jedanaest stoljeća, bilo mu je, više no ikada, stalo da ostane živ.

Junona, njegova ljubavnica, imala je iste ambicije i ciljeve. Vrativši se s Bela Tegeuse, planeta kojim su također vladali Cymehi, našla se s njim u njihovom uporištu na Richesu, okrenula prema njemu svoju kupolu koja je služila kao glava kako bi pokazala svoje blještave optičke niti. Čak i u toj čudnoj i nimalo ljudskoj konfiguraciji, Agamemno-nu su njezin um i njezina osobnost bili prekrasni.

- Sada, ljubavi moja, kada smo pobjegli od Omniusa, potreban nam je nov teritorij, novo stanovništvo kojim ćemo vladati. - Njezin simulirani glas je imao punoću. - Brojčano nismo dovoljno jaki da bismo se mogli suočiti ni s hrethgirima ni sa Sinkroniziranim svjetovima. A misaoni strojevi će se vratiti na Richese. Ubrzo.

- Ako ništa drugo, Omnius nas barem ne smije ubiti. - Slaba ti je to utjeha! Uništit će sve što smo sagradili, pobit će

sve naše pristaše i probušiti posude na našim hodalicama. Čak i ako

nismo mrtvi, mogao bi nas lišiti naše povezanosti i ostaviti nas u vječitom paklu senzorske oskudice. To je gore od smrti... bili bismo beskorisni.

- Nikada! Prije bih te sam ubio nego dopustio da se takvo što dogodi, - promrmljao je Agamemnon dubokim glasom od kojeg su stupovi prostrane komore vibrirali.

- Hvala ti, ljubavi moja. Krećući se nezaustavljivom brzinom, projurio je kroz kolonadu,

već izdajući naredbe neoCymehima da mu pripreme njegov najbrži brod. - Ti i Dante ostajete zasad ovdje. Ja idem pronaći nam neki drugi svijet kojim ćemo vladati. - Bljesnuo je svojim optičkim nitima kojima je u svoje misli upio Junonin lik. - Budemo li imali malo sreće, Omnius nas neko vrijeme neće otkriti.

- Ja ću radije računati na tvoje sjajne sposobnosti, a ne na sreću. - Možda će nam biti potrebno oboje. Udaljujući se od Richesa ubrzanjem koje bi ubilo svako krhko

ljudsko biće, Titan general je putovao na svoj tajni sastanak unutar carstva strojeva.

Wallach IX je bio nevažan Sinkronizirani svijet na kojem je Yorek Thurr vladao bijednim krdom zarobljenih ljudi. Već desetljećima, Thurr je bio pouzdan, tajni izvor podataka i o Omniusu i o Ligi plemića. On je bio obavijestio Agamemnona o povratku davno izgubljene Hekate i njezinoj neočekivanoj potpori koju je pružila hrethgirima, a otkrio mu je i plan puta Venporta i omražene čarobnice Cenve, tako da im je Beowulf mogao pripremiti onu zasjedu kod sustava Ginaza. Thurr nije bio nimalo nervozan zbog toga što je sve tri sukobljene strane manipulirao jednu protiv druge.

Titan general se udobno smjestio u ekstravagantnoj letjelici sagrađenoj u zastrašujućem višekutnom obliku, s mnoštvom moćnog oružja i snažnih ruku opremljenih kukama. Ta je letjelica imala dvostruku namjenu, jer mu je služila i kao letjelica i kao hodalica za kretanje po tlu. Kada se spustio na otvoreni trg na Wallachu IX, ispružio je snažnu, plosnatu nogu, tijelo sada presloženo u tijelo robota i uspravio se u zastrašujućem novom obliku. Thurrovi savjeti su mogli biti korisni, no general mu nije nikad potpuno vjerovao.

Gomila zarobljenih ljudi je ustuknula kad se Titan teškog koraka

zaputio bulevarom prema citadeli nametljivog izgleda, koju je Thurr dao izgraditi kada se je okrunio za kralja tog planeta. Mada je Wallach IX

naizgled ostao Sinkronizirani svijet, Thurr je tvrdio kako je izmaknuo sveumovoj vanjskoj kontroli. Koristeći se vlastitim programima, držao je svoju lokalnu inkarnaciju Omniusa izoliranu i u zabludi.

Agamemnon nije bio zabrinut. Da je sveum imao ovdje postavljene tajne stražar-oči koje bi dokazale podlost i prijevaru tog čovjeka, Thurra bi čekalo pogubljenje. Uostalom, i cymeh pobunjenicima je već bila izrečena smrtna kazna.

Zato što mu je tijelo u kojem je sada bio bilo tako veliko, morao je svojim oklopljenim rukama rušiti zidove i lukove građevina kako bi mogao ući u citadelu. S vojne točke gledišta bilo je dobro na takav način demonstrirati svoju snagu i ovom prevrtljivcu čvrsto pokazati gdje mu je mjesto.

Kada je ušao u prijestolnu dvoranu koja je bila napravljena po Thurrovoj zamisli, taj se čovjek nije ni zbunio niti prestrašio. Sjedio je zavaljen na svojem kičasto ukrašenom prijestolju i pogledom koji je odavao dosadu zurio u Cymeha. - Dobrodošli, generale Agamemno-ne. Uvijek rado primam ovako uglednog posjetitelja.

Thurr je svoje prijestolje konstruirao na masivnom podiju. Sam stolac i njegovo postolje bili su izrađeni od polimerom ojačanih kostiju. Dugačke bedrene kosti tvorile su oslonac, a zaobljene lubanje bile su kićeni temelj. Dizajn se doimao bespotrebno barbarskim, ali Thurr je uživao u raspoloženju koje je time izazivao.

Uza zid su bile postavljene velike vitrine, a u njima je bilo izloženo egzotično oružje. Na trenutak zadivljen ljepotom jednog antiknog primjerka vatrenog oružja, Agamemnon se zagledao u taj predmet. Vještina izrade vidjela se na dršci izrađenoj od bjelokosti, gdje je bio izrezbaren prizor nasilne smrti prouzročene tim oružjem. Agamemnon je mnogo godina sakupljao takvo oružje, diveći mu se više kao potencijalnim muzejskim eksponatima nego kao nekoj stvarnoj prijetnji.

- Nudite li mi neku prigodu, generale? - oprezno upita Thurr. – Ili ste došli ovamo zatražiti uslugu?

- Ja nikada ne tražim usluge. - Agamemnon je raširio svoje snažne ruke i središnji dio tijela, napuhnuvši se kao neka ptica. - Od ovakvih kao što si ti, ja bih zahtijevao suradnju, a vi biste bili sretni da mi je možete pružiti.

- Uvijek. Mogu vas ponuditi s nekim osvježenjem, no mislim da

bi neko godište dobre berbe bilo tu uzalud potrošeno.

- Mi dobivamo svjež elektrolit uvijek kada nam zatreba. Nisam radi toga došao ovamo. Trebaju mi kopije tvojih špijunskih dosjea, tvoje astronomske karte i geografske procjene drugih planeta. Već je davno prošlo vrijeme kada sam širio moje carstvo Cymeha. Moram odlučiti u osvajanje kojeg svijeta ću sada krenuti.

- Drugim riječima, planirate napustiti Richese prije negoli se Omnius vrati kako bi vas uništio. - Pokazujući kako zna pravi razlog, Thurr se bezobrazno nasmijao. - I dobro je što vi Cymehi planirate unaprijed i jačate vašu obranu, jer će Omnius uskoro konačno poraziti hrethgire i apsorbirati ih u Sinkronizirane svjetove.

- To je smjela procjena, s obzirom da Džihad traje već cijelo stoljeće.

- Ah, ali sada strojevi mijenjaju svoju taktiku, i to zahvaljujući meni. Mojoj ideji! - Thurr je pucao od ponosa. - Corrin im je nedavno poslao jake viruse kuge. Očekujemo da će se epidemija proširiti diljem svjetova hrethgira i zbrisati cijelu populaciju.

Ova informacija je iznenadila Agamemnona. - Ti, Thurre, zaista voliš ubijati i prouzročiti veliku bol i štetu. U neko drugo vrijeme, sam Ajax bi te rado zaposlio.

Thurr je sav zasjao. - Vrlo ste ljubazni, generale Agamemnone. - Zar te ne brine to što bi se i sam mogao zaraziti? Jednom kad

Omnius bude saznao za tvoju izdaju, bit ćeš ostavljen umrijeti ovdje na Wallachu IX. - Pomislio je na svog sina Voriana pitajući se bi li on mogao podleći toj zarazi, ali onaj tretman za produženje života sigurno je uvelike pojačao njegov imunitet.

Thurr je odmahnuo rukom - Oh, ja nisam ni predlagao to slanje kuge sve dok nisam stekao imunitet. Od tog cjepiva sam nekoliko dana imao čudnu groznicu, no od tada su mi misli nekako... bistrije, oštrije. Smješkao se, gladeći glatku kožu na svojoj ćeli. - Drago mije što mogu u povijesti ostaviti trag za sva vremena. Ta kuga, više od ičega što sam prije učinio, pokazuje koliki je moj utjecaj. Konačno mogu biti zadovoljan s onim što sam postigao u životu.

- Thurre, ti si vrlo pohlepan čovjek. - Agamemnon je primakao svoje golemo tijelo bliže k onim vitrinama s oružjem. - Uspio si u sve mu čega si se prihvatio: najprije Džipol, pa zatim vođenje Lige kada si se krio iza suknje Camie Boro-Ginjo, a sada kao kralj u svojem vlastitom svijetu.

- Ništa od toga nije dovoljno! - rekao je Thurr, ustavši s prijestolja napravljenog od lubanja. - Nakon samo nekoliko desetljeća, vladanje ovim planetom postalo je dosadno i besmisleno. Krijem se unutar granica Sinkroniziranog carstva i nitko čak i ne zna što sam postigao.

Tamo na Salusi Secundusu sam godinama vodio policiju Džihada, no nitko nije vjerovao da to ja radim. Svi su mislili kako je Veliki patrijarh vrlo inteligentan. Ha! Nakon njegove smrti, sposobnost su pripisali njegovoj udovici i onom mlakonji od njezinog sina. Želim ostaviti svoj vlastiti trag.

Agamemnon je to razumio, no ipak mu se ponosna ambicioznost tog čovječuljka činila i čudnom i zabavnom. - Onda ti je najpametnije ako meni pomogneš, Thurr, jer kad nastupi novo vrijeme Titana i kad se moje carstvo Cymeha bude sastojalo od mnoštva planeta, naša povijest će te pamtiti kao važan i savršen primjer.

Ponosnog držanja, zaputio se do onih vitrina, strgnuo vrata s njihovih šarki i posegnuo u vitrinu.

- Što to radite? - upitao je Thurr. - Budite pažljivi. To su vrijedni antikviteti.

- Platit ću ti, bez obzira kolika je cijena. - Agamemnon je dohvatio primjerak vatrenog oružja kojem se onoliko divio.

- To nije za pro... - Sve ima svoju cijenu. - Agamemnon je otvorio jedan pretinac

na svojem tijelu i gurnuo pušku unutra. Tamo je držao i neke druge uspomene, različite stvarčice koje služe za ubijanje, a koje je počeo sakupljati. Dok je Thurr u sebi bjesnio, cymeh je zatvorio svoj pretinac. - Pošalji mi račun.

Čovjekove su oči zasjale. - Zadržite to, molim vas, kao posebni dar kojeg vam dajem. A sada, generale, što vam treba? Više planeta kojima biste vladali? Kad se moja kuga bude proširila, imat ćete i više nego dovoljno prilika za osvajanje i sređivanje svjetova Lige. Uskoro će svi planeti naseljeni hrethgirima postati groblja i sva ta područja će se moći zauzeti. Moći ćete birati što želite.

- To nije dovoljno dobro. Ja sam osvajač, a ne podlac i pljačkaš grobova. U ovom trenutku mi treba nova baza, negdje gdje nemaju jake vlastite vojne snage. Moji razlozi te se ne tiču. Za tebe je važno samo to da mi odgovoriš prije nego izgubim strpljenje i ubijem te.

- Dakle, Agamemnon se želi osjećati jakim i sigurnim. – Nimalo zabrinut, Thurr j,e ponovo sjeo na ono svoje prijestolje napravljeno od

lubanja, razmišljajući i pritom kuckajući prstima jedne ruke o prste druge. Ubrzo mu se na licu pojavio širok osmijeh. - Ah, postoji i alternativa. Znajući vas Titane i vaša dugotrajna neprijateljstva, mislim da bi vam se mogla činiti prihvatljivom.

- Tijekom stoljeća smo si napravili mnogo neprijatelja. - Agamemnon je koračao onom svojom monstruoznom hodalicom, pod čijom težinom su se drobile podne pločice.

- Da, ali ovo je nešto drugo. Zašto ne biste otišli na Hessru i uništili onu kulu od slonovače u kojoj borave kogitori? Vrlo praktična stvar je to što oni tamo imaju podignuta postrojenja za proizvodnju elektrolita koja će vam biti od koristi. Ali mislim kako će već biti dovoljno i to što ćete ih uništiti.

Agamemnon je brzo nekoliko puta kimnuo glavom. Misli su silovito jurile njegovim starim mozgom. - Tu si Thurre, posve u pravu. Napad na Hessru neće odmah privući pozornost ni hrethgira niti Omniusa. Uništavanje kogitora će već samo po sebi biti zadovoljstvo.

Ljudska bića se trude steći ugled i dostojanstvo. To je

zajednička tema u međuljudskim odnosima na svim razinama, od uličnih bandi do parlamenta. Zbog toga su se vodili vjerski ratovi i to je u teoriji jednostavno, ali u praksi je vrlo složeno.

- SERENA BUTLER, komentari iz njezinog posljednjeg intervjua

Kao vrhovni zapovjednik armije Džihada, Vorian Atreid si je

mogao priuštiti krasan dom za sebe i Leronicu, imanje s velikom kućom. Liga bi mu to rado ponudila kao zahvalnost za njegovu službu koja je već trajala duže od ljudskog života.

Prije mnogo godina, on je Leronici ponudio raskošan dom, no ona je radije htjela nešto manje i jednostavno, udobno ali ne i ekstravagantno. Pronašao je stan u interplanetarnom distriktu Zimije, tom dijelu grada gdje su se mogle naći različite kulture, što je Leronici oduvijek bilo fascinantno.

Kada je doveo svoju obitelj na Salusu, Vor joj je obećao sva čuda koja je mogla zamisliti. Ustrajao je na tom obećanju, ali želio joj je dati mnogo više od onoga što je ona od njega htjela prihvatiti. Leronica je uvijek ostala onako dobroćudne naravi i puna ljubavi prema Voru. Uvijek je postojano čekala da se on vrati kući i uvijek se silno radovala kada su vrijeme provodili zajedno.

Smiješeći se sada dok je hodao susjedstvom, noseći svježe namirnice i razne sitnice sa svojeg nedavnog posjeta Caladanu, Vor je slušao kako ljudi govore različitim jezicima, jezicima koje je prepoznavao sa svojih putovanja: guturalan način izgovora s Kirane III, melodiozan govor izbjeglica s Chusuka, pa čak i dijalekte robova koji su bili porijeklom s planeta kojima su ranije vladali strojevi.

Smiješeći se i očekujući susret, uspinjao se stubama dobro održavane zgrade i ušao u stan na petome katu. Njihov stan sa četiri spavaonice bio je čist i jednostavan, ukrašen samo s nekoliko antikviteta i holoima na kojima su bile prikazane Vorove najveće vojne pobjede.

U kuhinji, koja se nalazila u stražnjem dijelu stana, ugledao je Leronicu kako u rukama drži vrećice s namirnicama koje su izgledale preteške da bi ih ona mogla nositi u svojim rukama. Nedavno je proslavila svoj devedeset i treći rođendan i na njoj su se vidjele sve te godine, jer nikada nije bila žena koja bi podlegla taštini. No iako u tim godinama, ustrajavala je u tome da sama odlazi kupovati i voditi svoj

vlastiti društveni život u vrijeme kad je Vor bio na svojim dugim vojnim zadacima. Kako bi se nečim zaposlila, izrađivala je stvari za ljude iz susjedstva, ali im to nikada nije naplaćivala, jer joj novac nije bio potreban. Kultura Saluse cijenila je vještine zanata i ručno izrađene stvari, za razliku od predmeta masovne proizvodnje koji su te napaćene ljude podsjećali na preciznost strojeva. Leroničini prekrivači oslikani prizorima s egzotičnog Caladana bili su vrlo traženi.

Smiješeći se, Vor je požurio zagrliti je, stavljajući vrećice s kupljenom robom na rub stola. Zagledao se u njezine oči boje tamnog lješnjaka koje su, na njezinom izboranom srcolikom licu još uvijek izgledale mladenački. Strasno ju je poljubio, jer u njoj nije vidio staricu, nego ženu u koju se još davno zaljubio.

Dok su se grlili, pomilovala je njegovu kosu, umjetno obojenu u sijedu. - Otkrila sam tvoju tajnu, Voriane. Čini se da ti svoju starost kupuješ kod frizera. - Nasmijala se - Nema mnogo muškaraca koji farbaju kosu zato da bi izgledali stariji. Tvoja prirodna kosa je tako gusta i tamna kao što je bila kada sam te prvi puta srela, zar ne?

Posramljen, nije poricao to što je otkrila. Mada izgledom nije mogao ni približno pokazati starost svojih stotinu i petnaest godina, bojao je kosu kako bi nekako smanjio tu golemu razliku između njega i Leronice. Kratka bradica koju je pustio uspjela ga je malo postarati, ali na licu nije imao bora.

- Premda cijenim tu gestu, ne moraš se truditi. Ja te još uvijek volim, usprkos tvojem mladenačkom izgledu. - Vragoljasto se osmjehnuvši, ponovo se latila posla na pripremi slavlja koje mu je pripremala kao dobrodošlicu.

Do njega dopre zamaman miris hrane. - Ah, nešto bolje od vojničke prehrane! Kao da mi je potreban neki dodatni razlog da bih ti se uvijek vraćao.

- Dolaze Estes i Kagin. Znaš li da su već dva tjedna ovdje? - Da, i tek zamalo sam se mimoišao s njima na Caladanu. - Osmjehnuo se, njoj za volju. - Jedva čekam da ih vidim. Posljednji puta kada su bili zajedno, Vor i Estes su se posvađali

zbog neke posve nevažne sarkastične primjedbe. Nije se više mogao sjetiti o čemu se zapravo radilo, ali takve epizode su ga uvijek rastužile. S malo sreće, ova bi večer mogla proteći podnošljivo. On će se potruditi, no onaj jaz među njima će ostati.

Dok su još bili u tinejdžerskim godinama, Kagin je slučajno otkrio da im je Vor pravi otac pa je tu šokantnu novost rekao bratu.

Leronica im je pokušala ublažiti taj udarac, no to nije bilo lako. Oba dječaka davala su prednost svojim ugodnim uspomenama na Kalema Vazza, čovjeka koji ih je podizao kao da su mu vlastiti sinovi, sve dok nije poginuo na moru.

Sada, dok je Leronica poslovala po kuhinji, Vor je otvorio vrata sinovima i pozdravio se s njima. Estes i Kagin su bili šezdesetogodišnja-ci, no usporavali su svoj proces starenja redovitim uzimanjem melan-gea, što je njihovim očima davalo onu plavkastu sjenu. Obojica su bili tamnokosi i imali su mršavo lice karakteristično za Atreide, ali Estes je bio nešto viši i više se isticao, dok je Kagin prihvatio ulogu tihog, povučenog čovjeka koji se povodio za svojim bratom. Mlad i na smiješen, Vor je izgledao dovoljno mlad da bi mogao biti jedan od njihovih unuka.

Rukovali su se... nije tu bilo zagrljaja ni poljubaca niti nježnih riječi, samo poslušno iskazivanje poštovanja... prije ulaska u kuhinju. Tek tada im se ton promijenio, jer su sav svoj šarm i ljubav pružali svojoj majci.

Još davno, zaljubljen do ušiju, Vor je doveo Leronicu i dječake u lijepu kuću na Salusi. Tada je, ratujući na strani Džihada, otišao na svoje vojne pohode, ostavivši ih brinuti same o sebi, nikada ne shvativši kako to izgleda kao da ih je napustio nakon što ih je spustio na strani svijet gdje nemaju niti jednog prijatelja.

Svaki puta kada se vraćao kući, Vor je očekivao kako će ga dječaci dočekati kao ratnog heroja, no dječaci su se ponašali vrlo suzdržano. Vor se pobrinuo da mu sinovi dobiju dobro školovanje i najbolje moguće veze i mogućnosti. Oni su te pogodnosti prihvaćali, ali mu nisu zahvalili. Istina, prihvatili su njegovo prezime, ali tek na Leronicino inzistiranje. Ipak i to je bilo barem nešto.

- Veliki rak i obalni puževi, - najavila je iz kuhinje vedrim glasom. - Jedno od omiljenih jela vašeg oca. - Vor je udahnuo mirise češnjaka i trava koji su mu otvarali tek i usta mu ispunili slinom. Sjećao se kada mu je na Caladanu ona po prvi puta pripremila to jelo.

Leronica je u blagovaonicu unijela pladanj na kojem su bila četiri velika raka i stavila ga na stolić za serviranje koji je pomoću suspenzor-polja lebdio nad stolom. Prozirna ploča stola prekrivala je umjetno napravljen bazen, minijaturni svijet morske vode, kamenja i pijeska. Uz kamenje su se prilijepili mali puževi konusnog oblika. Vor je taj stol dovezao ovamo s Caladana, znajući kako će se Leronica tome radovati.

Prije negoli su sjeli, Vor je otvorio bocu jeftinog vina koje je Lero-nici bilo najdraže. Na drugim planetima se to suho rože vino prodavalo pod različitim imenima, no u biti je uvijek bilo proizvedeno od iste vrste grožđa i vrlo se dobro slagalo s hranom iz mora. Leronici je bila posebno draga razumna cijena tog vina; uvijek se ponosila time što uspijeva štedljivo voditi domaćinstvo.

Vor je odustao od pokušaja nagovaranja neka troši više i popravi svoj standard življenja. Nju je to ekonomiziranje radovalo i pružalo joj osjećaj sposobnosti, jer joj je tako ostajalo više novca kojeg je mogla donirati u plemenite svrhe. Kako je mnogim ljudima bila potrebna pomoć, jer je Džihad stvorio mnoštvo izbjeglica, Leronica se u luksuznom ambijentu uvijek osjećala krivom. Na neki način ga je podsjećala na samu Serenu Butler.

Vor je imao jedan račun s kojeg je plaćao sve troškove kućanstva, a od preostalog novca davao je Leronici koliko je željela, tako da je to mogla donirati onako kako je htjela. Taj novac je najčešće trošila na siromašnu djecu, pa čak i na budislamske obitelji, koje gotovo nitko u Ligi nije volio, jer su odbijali boriti se protiv misaonih strojeva. Također je svojim sinovima davala izdašne sume, kako bi im nekako nadoknadila oskudne mogućnosti koje im je pružao njihov život u ribarskim selima Caladana. Na onom pladnju nasred stola otvorile su se četiri pregrade. Leronica je uživala sjedeći na svojem stolcu, rukujući tim pladnjem pomoću daljinskog upravljača. Sa svake strane je na tanjure kliznuo pečeni rak koji je još bio tako topao da se iz njega puši-lo, a onda se pladanj podigao do pretinca na stropu i ostao tamo kako ne bi smetao. Miris hrane ispunio je zrak.

Dva mlađa muškarca izvadili su iz džepova kutijice s melangeom pa su ga posuli po hrani koju je Leronica s toliko truda pripremila, a da prije toga nisu ni kušali jelo. Njihova mati nije odobravala preveliku uporabu tog začina, no sada nije ništa rekla, očigledno ne želeći pokvariti tu posebnu večer.

- Hoćeš li se ovog puta duže zadržati na Salusi? - upitao je Estes oca. - Ili opet moraš otići zbog Džihada?

- Ostat ću ovdje nekoliko tjedana, - odgovorio je Vor, kojem nije promakla natruha sarkazma koja se osjećala u pitanju. - Bit će ovdje onaj uobičajeni niz političkih i vojnih sjednica. - Pogled mu se malo duže zadržao na sinu.

- Naši dečki ostaju ovdje tri mjeseca, - rekla je Leronica uz zadovoljan osmijeh. — Unajmili su si vlastiti stan.

- Putovanja svemirom su tako duga, a put s Caladana je velik pothvat, - rekao je Kalgan glasom koji je bio sve tiši. - Činilo se da je ovako najbolje.

Gotovo sigurno, Vor će već otići prije nego njihovi sinovi budu odlazili. Leronica je pomakla staklenu ploču stola koja je služila kao poklopac i tako otvorila mali akvarij. Dugačkim kliještima čupali su žive puževe s kamenja, a onda malim vilicama vadili njihovo tijelo iz ljuštura. Vor je svakog puža umakao u maslac začinjen travama i jeo ih, a onda se prihvatio glavnog jela, pečenog raka.

Uhvatio je onaj Leronicin pogled smeđih očiju i uzvratio joj osmijehom i to mu je pomoglo da se smiri. Nakon jela je, kao i obično, slijedila kava i razgovor pa igre s Estesom i Kaginom, a onda se ona mazila s Vorom. Kasnije će, ako bude poželjela, možda i voditi ljubav. Njezine godine mu nisu nimalo smetale. Još ju je uvijek volio, još ju je želio.

Te večeri je vor ležao uz nju budan, sretan što je kod kuće i

razmišljao je do dugo u noć. Njegov odnos sa sinovima nije nikada postao blizak, a za to su bili krivi i oni, a ne samo on. Prisjećajući se dana kada je radio kao povjerenik misaonih strojeva, Vor se pitao je li Aga-memnonu nekako pošlo za rukom biti boljim ocem...

Mislio je na vrijeme kada je bio mlad i hrabar časnik Džihada i kako su ga u svakoj luci opsjedale žene. Vor tada nije mogao ni zamisliti takvu ljubav i umjesto toga bio je zaokupljen brojnim osjećajima, s ponekom djevojkom na svakom planetu. Posebno se sjećao prekrasne žene s Hagala koja se zvala Karida Julan; znao je da je ona rodila kćer, ali otkako je, prije više od pola stoljeća, susreo Leronicu, gotovo je posve zaboravio tu ženu...

Nije dovoljno što se, zbog uspomene na Xaviera, trudi pomoći Abulurdu. Izgubio je vlastite sinove, i to još davno. Nastavit će s pokušajima probijanja te barijere između njega i Estesa i Kagina, ali oni su sada bili već stari i imali su svoje navike. Sumnjao je da će odnos s njima ikada biti blizak. Ali imao je Leronicinu ljubav, a Abulurd mu je bio kao vlastiti sin. I možda...

Džihad me odvodi na daleka mjesta, mislio je. Pokušat ću pronaći još neku svoju djecu... ili unuke. Trebao bih ih nekako upoznati... a i oni mene.

Serena Butler nas promatra s neba. Pokušavamo biti dorasli

njezinim očekivanjima, zadaći koju je postavila pred ljudsku rasu. Ali bojim se da ona sigurno jeca vidjevši kako sporo napredujemo u borbi protiv naših smrtnih neprijatelja.

- RAYNA BUTLER, Stvarne vizije Smrtonosni virus širio se Parmentierom strašnom brzinom.

Prestrašena, Ravna Butler je promatrala iz guvernerovog doma na vrhu brijega, s kojeg se pružao pogled na Niubbe. Bila je previše mlada da bi razumjela sve posljedice, dok se njezin otac sa svojim timovima stručnjaka grozničavo borio protiv te pošasti.

Nitko nije točno znao što se dogodilo niti što bi se trebalo poduzeti.

Djevojčica je bila sigurna da je to kletva koju su na njih bacili demonski strojevi.

U početku je bilo malo onih koji su prepoznali simptome... neznatan gubitak težine, povišen tlak, žutilo očiju i kože, izbijanje akni i rana na koži. Najviše je zabrinjavala nemirnost, rastresenost i paranoja koja je vodila do još agresivnijeg ponašanja. To se manifestiralo kao novi pokret nekog nedefiniranog fanatizma, s ispadima divljanja koje nije imalo ni smisla niti svoj cilj.

Prije nego su guverner i njegovo osoblje stigli zaključiti kako su pojačana aktivnost svjetine i nasilje prouzročeni bolešću, prvi val žrtava je već zahvatila sljedeća faza ove zaraze: ozbiljan i nagli gubitak težine, iscrpljujući proljevi, slabost mišića, pucanje tetiva, izrazito visoka temperatura i zatim otkazivanje jetre koje je prouzročilo smrt. Nekoliko dana kasnije su već nove tisuće ljudi, zaražene tijekom perioda inkubacije, počele pokazivati početne simptome.

Ta bolest bez presedana pojavila se gotovo istodobno u selima i gradovima diljem naseljenog dijela Parmentierovog kontinenta. Rikov i njegovi stručni savjetnici zaključili su da je uzročnik neka vrsta virusa koji se prenose zrakom, a koje su donijeli oni tajanstveni projektili koji su poput kiše pali u atmosferu planeta.

- To mora biti nešto što nam je Omnius poslao, - objavio je Rikov.

- Ti demonski strojevi su razvili genetički skrojene viruse kako bi nas jednostavno istrijebili.

Raynin otac nije oklijevao. Zanemario je sve ostale prioritete kako bi organizirao detaljan istraživački program, osiguravši najboljim znanstvenicima na planetu neograničena financijska sredstva, resurse i radne uvjete. Znajući kako je nužno obavijestiti ostale svjetove neka pripaze na projektile iz svemira, iz dalekih i usamljenih vojnih baza odabrao je nekoliko vojnika... za koje je bilo najmanje vjerojatno da su bili izloženi virusu zaraze... pa ih je, zajedno s upozorenjem, poslao na najbliže svjetove Lige.

Tada je, premda je bio svjestan da možda upravo izriče smrtnu kaznu svojoj obitelji i stanovništvu svojeg svijeta, objavio kako od tog trenutka na snagu stupa potpuna karantena Parmentiera. Srećom, otkad je otišla bojna Quentina Butlera, nitko nije ušao u sustav. Ovamo, ovako daleko i na samom rubu dijela svemira pod nadzorom Lige, teretni i trgovački brodovi zalazili su neredovito, najčešće tek jedan ili dva broda tjedno. Parmentier je još uvijek bio smatran opasnim odredištem.

Rikov je zatim zapovjedio strogu izolaciju svake osobe koja je pokazivala i najmanje znakove zaraženosti kugom. Dok su se ljudi zatvarali u svoje domove, a oni koji su još uvijek bili zdravi pokušavali izbjeći epidemiju hrleći u nenastanjena područja, Rikov je odabrao skupine muškaraca i žena koji nisu imali obitelj i njih poslao kao posadu obrambenih vojnih stanica na stazi. Oni su trebali oboriti svakoga tko bi pokušao napustiti Parmentier.

- Ako je to uopće u ljudskoj moći, - izjavio je - nećemo dopustiti širenje ove bolesti diljem svjetova Lige. Na nama tu leži golema od govornost. Ne smijemo misliti samo na sebe nego na dobrobit cijele ljudske rase i moliti se da je Parmentier bio jedina meta.

Dok je Ravna slušala kako njezin otac drži govor, osjećala je ponos zbog njegove hrabrosti i sposobnosti zapovijedanja. Kako je i ona bila članica obitelji Butler, njezin otac je zahtijevao da i ona dobije potpuno obrazovanje iz politike i povijesti pa je za nju unajmio najbolje instruktore i tutore. Ravnina mati je bila jednako tako čvrsta u svojem zahtjevu da mala treba dobiti solidnu religijsku indoktrinaciju. Ta tiha djevojčica je tako dobro uravnotežila obje grupe znanja da je njezin otac jedno rekao: - Ravna, ti ćeš jednoga dana moći postati ili privremena namjesnica ili Velika Glavarica. - Djevojčica nije bila sigurna želi li bilo koji od ta dva položaja, ali znala je da je on to izgovorio kao kompliment.

Boraveći u svojoj kući zbog vlastite sigurnosti, Ravna je s udaljenosti promatrala grad, vidjela je dim mnogih vatri i osjećala u

zraku onaj užas napetosti. Njezin otac kao da se postarao i bio je duboko zabrinut, a svakoga je dana radio do iznemoglosti, sastajući se s medicinskim stručnjacima i ekipama za sprečavanje zaraze.

Njezina se mati, pokazujući jasne znakove panike, satima zatvarala u svoje privatno utočište, moleći se i paleći svijeće Trima Mučenicima, moleći ih za spas stanovništva Parmentiera. Više od polovice slugu ih je već bilo napustilo, neki nestajući u noći kako bi napustili Niubbe, mada nema sumnje u to kako su neki od tih izbjeglica prenijeli zarazu u poljoprivredna područja. Bez obzira kako daleko bježali, nisu mogli računati na sigurnost.

Paranoično i nasilničko ponašanje onih koji su bili u prvoj fazi zaraze združilo se sa strahom i fanatizmom onih koji još nisu postali žrtvama virusa. Sekta Mučenika organizirala je dugačku procesiju i kružila gradom, noseći zastave i nudeći Trima Mučenicima molitve. Ali činilo se da duhovi Serene, Iblisa Ginje i Maniona Nevinog ne odgovaraju na njihove vapaje.

Kako je panika sve više rasla, Rikov je organizirao grupe za zaštitu i naoružao ih kako bi zaveo red na ulicama. Iz improviziranog krematorija u kojem su spaljivali tijela onih koji su podlegli zarazi, dim se je vio i danju i noću. Usprkos dezinfekciji i krajnje strogim mjerama izolacije, zaraza se još uvijek širila.

Rikov je bio iznuren, oči su mu dobile podočnjake. - Taj stupanj širenja zaraze je nevjerojatno visok, - rekao je Kohi. - I gotovo polovica njih umire ako nemaju intenzivnu skrb... a mi nemamo ni približno dovoljno osoblja, njegovateljica, liječnika ili bilo kakvog medicinskog osoblja! Znanstvenici nisu pronašli lijek, nikakvo cjepivo, ništa što bi bilo učinkovito. Samo mogu liječiti simptome. Ljudi nam umiru na ulicama, jer nemamo otvorenih bolnica niti dragovoljaca koji bi barem donosili vodu, posteljinu i hranu. Svaka postelja je zauzeta, pošiljke ne stižu, sve se raspada...

- Svi umiru od te kletve, - rekla je Kohe. - Što se tu može osim pomoliti se.

- Mrzim te demonske strojeve, - glasno je rekla Ravna. Kada su primijetili da ih djevojčica sluša, majka ju je otjerala.

Ali Ravna je već čula i previše pa je razmišljala o onome što je saznala. Milijuni ljudi će umrijeti od bolesti koju su širili ti zli strojevi. Nije mogla zamisliti sva ta trupla, sve te prazne kuće i napuštena radna mjesta.

Blokada planeta je već vratila dva trgovačka broda prije negoli su se ovi uspjeli spustiti. Njihove civilne pilote poslali su do drugih svjetova Lige kako bi proširili vijest o medicinskoj krizi na Parmentieru, no nitko izvana tu više nije mogao ništa učiniti. Sada kada je guverner Butler zaveo tako strogu karantenu, taj je planet bio osuđen da se kuga razvija svojim tijekom sve dok ne prestane. Možda će svi pomrijeti, pomislila je Ravna. Ako ih Bog ili sveta Serena ne uspiju spasiti.

Smrtonosna epidemija se već rasplamsala i na jednoj od onih orbitalnih stanica za blokadu. Bolest je poharala odanu vojnu posadu zatvorenu u stupici zapečaćene stanice, zarazivši sve koji su bili unutra, tako da su svi oboljeli u isti mah. Namjeravajući pobjeći, jedan od paranoičnih, ljutitih vojnika preuzeo je brod... i oborile su ga posade drugih stanica. Tijekom nekoliko dana je nekolicina iznemoglih žrtava koje su još bile u postaji također preminula. Tako je ta stanica ostala samo beskorisna točka u svemiru. Ostali vojnici koje je Rikov osobno odabrao, ostali su u svojim postajama i obavljali svoju dužnost.

S terase svoje kuće na vrhu brijega, Ravna je mogla osjetiti kako povjetarac nosi valove straha i beznađa. Majka joj je zabranila odlazak dolje u Niubbe, nadajući se da će je tako zaštititi od zaraze. Djevojčica nije vjerovala da će joj to biti dovoljna zaštita ako je taj demonski bič zaista bio Božja kazna, ali uvijek je slušala savjete svojih roditelja...

Jednog popodneva Kohe je otišla u svoje privatno svetište moliti i Ravna je satima nije vidjela. Kako se kuga i dalje širila Parmentierom, tako je Ravnina majka provodila sve više i više sati konzultirajući se sa svecima i s Bogom, postavljajući pitanja, zahtijevajući odgovore i moleći za pomoć. Svakog je dana sve više zvučala poput očajnice.

Konačno se Ravna osjetila dovoljno osamljenom i dovoljno zabrinutom da se pridruži svojoj majci u njezinom iskazivanju religioznih osjećaja. Djevojčica se sjećala kako su ona i Kohe zajedno molile; to su bili posebni, čarobni trenuci koji su je tješili.

Kad je ušla u privatnu kapelicu, zatekla je Kohe kako leži na tlu, slaba i shrvana groznicom. Tijelo joj se kupalo u znoju, a kosa se zalijepila za lice. Koža joj je bila vruća kao da gori, a ona je drhtala, a poluzatvorene oči su kolutale u deliriju.

- Majko! - Ravna je pritrčala kako bi je zagrlila, podižući joj

glavu. Kohe je pokušavala nešto re'ći, ali mala je nije mogla razumjeti. Znajući da joj nekako mora pomoći, Ravna je prihvatila majčine

ruke i mučila se da je nekako odvuče od oltara. Mršava i štrkljasta,

Ravna nije bila snažna, ali adrenalin joj je dao odlučnost koja joj je bila potrebna. Konačno je dovukla majku do prostorije koju je ova dijelila sa svojim mužem. - Pozvati ću oca! On će znati što treba učiniti.

Dok je Kohe stenjala i borila se da nekako stane na noge koje su joj otkazale poslušnost, Ravna joj je pomogla leći na nizak, mekan krevet. Njezinoj majci je preostalo još samo toliko snage da se tamo prostre poput kakve vreće kože bez kostiju. Ravna je odbila povjerovati da joj je majku zahvatio taj demonski bič, uvjeravajući samu sebe kako nitko ne može nastradati dok se moli u kapelici. Kako su Bog ili sveta Serena mogli nešto takvo dopustiti?

Rikov je izbezumljen poziv svoje kćeri primio u prostorijama vlade, dolje u gradu, pa je ostavio sve po strani i napustio tu hitnu sjednicu. Hitajući kući, izvikivao je prema nebu kletve. Na ovom se planetu nagledao već toliko smrti i nesreća da se svakoga dana vraćao kući potresen. Sada je zurio u svoju kćer bijesnim pogledom malo žućkastih očiju, kao da je mala izazvala tu bolest.

Držao je Kohe, podižući je na njezin krevet, no ona uopće nije reagirala. Groznica ju je iscrpila i već je kliznula u dubok san. Znoj joj se slijevao niz lice i vrat. Tijelo joj se u deliriju izvijalo, povraćala je i to je sobu ispunilo odvratnim kiselim smradom Djevojčica je stajala uz njih, željna nešto učiniti. Gledala je svoje roditelje, a oni su sada izgledali jednako tako ugroženi kao i svi drugi. Guverner je bio dovoljno suočen s realnošću ove epidemije da bi znao kako s ovako teškim simptomima Kohe ima malene izglede za preživljavanje; nije joj mogao osigurati ni liječničku pomoć niti ozdravljenje. Ravna je na njegovom licu vidjela tu groznu spoznaju. A još gore je bilo to što se on toliko usredotočio na mračne prognoze za ozdravljenje svoje supruge i na tešku situaciju koja je vlada cijelim Parmentierom da nije ni zapazio kako su se i kod njega pojavili prvi simptomi...

Kad je osjetila glad, Ravna si je sama iz smočnice uzela jelo, jer nije mogla pronaći nikoga od posluge. Nekoliko sati kasnije, kada je osjetila mučninu i nestabilnost na nogama, pošla je do glavne spavaonice kako bi upitala oca što treba učiniti.

Na čelu su joj izbijale kapi znoja i djevojčica je jedva nekako održavala ravnotežu Ljuljala se hodajući hodnikom, a kada si je dodirnula čelo i obraze shvatila je da joj koža još nikada nije bila ovako vruća. U glavi joj je bubnjalo, a imala je i smetnje vida, kao da joj je netko uštrcao u oči zatrovanu vodu. Trebalo joj je mnogo vremena dok se prisjetila kamo je zapravo krenula.

Kad se konačno dohvatila ruba vrata spavaonice, jedva se držala na nogama i vidjela je svoju majku kako nepokretno leži na krevetu smotana među znojem natopljenim plahtama. Otac se bio srušio pokraj nje i ostao tamo ležati. Bacao se po krevetu i stenjao, ali nije reagirao na požive svoje kćeri.

I tada, prije negoli je mogla išta učiniti, Ravna se nagnula naprijed i počela povraćati. Kada je taj grč popustio i povraćanje prestalo, kliznula je na koljena, ne mogavši više stajati uspravno. Trebao joj je odmor, trebala je nekako vratiti snagu. Djevojčica se iz iskustva svojih ranijih oboljenja sjećala kako ju je mati uvijek slala u postelju i tamo je trebala ležati i moliti. Ravna je sad htjela sa sobom ponijeti knjigu s religijskim tekstovima kako bi je čitala i ponovo čitala neke svoje omiljene dijelove, no nije mogla izoštriti vid. Činilo se kao da ništa više nema smisla.

Kada je dezorijentirana djevojčica napokon došla do svoje sobe, našla je u čaši pokraj kreveta malo mlake vode pa ju je popila. Tada se, ne znajući ni što radi niti zašto, uvukla u pretrpan ormar, u skrovište nalik maternici, gdje je bilo mračno, tiho i udobno.

Tihim glasom koji je izlazio iz suhog grla, djevojčica je dozivala svoje roditelje, a onda je pokušala pozvati sluge, ali nitko joj nije odgovorio. Neko vrijeme ju je nosila rijeka delirija, bila je prepuštena strujama i tražila je nešto što bi je spasilo da ne padne niz velik vodopad koji se nalazio ispred nje.

Šćućurila se tamo i pustila da je bolest nosi. Ionako je većinu svojih najdražih stihova znala napamet. Ona i njezina majka su ih tako često zajedno recitirale. Dok su joj u glavi lebdjele misli i slike, iskreno je i iz dubine duše mrmljala molitve, tražeći utjehu u tim svetim zapisima. Ona divlja vrućica se sada pojačavala, osjećala je silnu vrućinu i kao da gori iza ušiju.

Napokon, kada se već daleko odvojila od tog svijeta, od svoje sobe, tamnog ormara i od same realnosti, sanjala je o prelijepoj bijeloj ženi, o svetoj Sereni. Blistajući i osmjehujući se, ta je žena pokrenula usne i rekla joj nešto važno, ali Ravna nije mogla razabrati riječi. Molila je tu ženu neka govori jasnije, no upravo kada je pomislila kako je sad čuje, ta vizija je zatreperila i izblijedjela. Ravna je zapala u dubok, dubok san.

U znanosti ima neke arogancije, uvjerenja kako će

ovladavanjem tehnologije i njezinim razvojem i naš život biti bolji. - TIO HOLTZMAN, govor pri primanju nagrade na Poritrinu Svaki put kada je riješila dio problema navigacije kroz nabrani

svemir, činilo se kako odgovor izmiče još malo dalje izvan dosega, plešući sve dalje, kao što to čine sitna šumska mitološka bića u drevnim legendama. Norma Cenva je već napredovala toliko da niti jedan drugi genij ne bi mogao shvatiti što ona radi, no nije namjeravala dopustiti tom izazovu da je porazi.

Udubljena u svoj posao, Norma je ponekad zaboravljala jesti, spavati, pa čak i pokretati išta osim svojih očiju i pera kojim je pisala. Kako su dani odmicali, tako je radila sve intenzivnije, ne konzumirajući gotovo ništa osim melangea. Činilo se kako njezino presloženo tijelo crpi snagu iz nečeg drugog, a njezin je um tražio začin kako bi mogao razmišljati na stratosferskoj razini, gdje su joj bile misli.

Davno prije, tijekom onog ljudskijeg dijela njezinog života, ona i Aurelius su provodili zajedno sate, razgovarajući, jedući, doživljavajući sitne životne radosti. Bez obzira na to što joj se događalo, Aurelius ju je uvijek vezao s takvom stranom ljudske prirode. No u ovim godinama koje je provodila bez njega, misli su joj odlutale, a njezine preokupacije su postale još intenzivnije.

Njezino manipulirano tijelo prilagođavalo se njezinom zahtjevnom radnom vremenu. Unutarnji sustav je radio usporeno kako bi sačuvao energiju i usmjeravao je tamo gdje je bila potrebna, kompenzirajući potrošnju njezinih teških misli. Nije se bavila izravnim nadzorom svojih staničnih interakcija. Normi su na pameti bUe mnogo važnije stvari.

Nezainteresirana za vremenske prilike g<a čak i za godišnja doba na Kolharu, Norma se rijetko kada potrudila pogledati kroz prozor. Bacila bi pogled na one aktivnosti oko gradnje brodova, tek kako bi se uvjerila da se taj posao odvija pod Adrienovim nadzorom, sada kad se vratio s Arrakisa.

Prostorije u kojima je radila svoje izračune bile su u sjeni golemog novog broda za prijevoz tereta, smještenog na suhom doku. U skladu s rasporedom, motori ove letjelice će se uskoro pokrenuti i pripremiti za probni let. Sunce je obasjavalo njegovu gotovo dovršenu oplatu.

Ljudi u bijelim radnim odijelima obavljali su posljednje preglede, motajući se oko trupa i radeći na lebdećim skelama. Tri tehničara su radila okrenuti naglavce, podešavajući nešto na donjem dijelu letjelice. Taj će brod koristiti konvencionalnu tehnologiju koja omogućava siguran let, ali je bio napravljen taka da se u njega može smjestiti i Holtzmanov pogon. Norma je već desetljećima tražila da svi VenKee brodovi budu spremni za neizbježnu budućnost, spremni za dan kada ona riješi taj navigacijski problem.

Dosjetivši se kako bi se moglo promijeniti jednu jednadžbu, vratila se stolu za kojim je radila izračune. Koristila je kombinaciju primarnih brojeva i empirijskih formula, unoseći ih jednu do druge na elektronsku crtaću dasku. Kako se osnovni problem odnosio na na-biranje svemira i kako je pokušavala matematički reproducirati stvarnost, Norma je fizički presavila formule iznad njih samih, jednom ili više puta, pobrinuvši se da si osigura pogled na.nekoliko razina koji joj je otkrivao intrigirajuća poravnanja. Ali bilo im je nemoguće koristiti se samo riječima i brojevima kako bi zapisala to što je vidjela. Trebala je vizualizirati svemir i postaviti zagonetku stavljajući svoje misli na njih same. Dugo je svježi melange pjevao kroz njezin um, izoštravajući joj misli i spoznaje. Zurila je u te izračune ispred sebe, nepomična poput kakve statue koja je predstavljala Titane na Zemlji, prije nego su se ljudi pobunili i sve ih porušili.

Jedva je i čula poznati zvuk koji je dopirao izvana, zavijanje teških svemirskih motora i promjenu u visini tog zvuka kad su testirali broj okretaja neposredno prije polijetanja. Postupno, kako je buka što je dopirala izvana postajala sve jačom, Norma se povlačila u sebe, usredotočivši se na svoju vlastitu mentalnu galaktiku. Jedna od njezinih najvećih sposobnosti, a i potreba, bilo je upravo to uzmicanje pred bilo čim što bi je moglo ometati.

Kako bi pojačale te napore, nesvjesno je posegnula prema pladnju i uzela još tri kapsule s melangeom, brzo ih ubacivši u probavni sustav. Miris cimeta ispunio je zrak kojeg je udisala i osjetila je kako je iznutra obuzima neki smirujući vjetar, kao da joj se tijelo nalazi u pustinji odakle taj začin dolazi i da je počela puhati snažna pročišćavajuća pješčana oluja. Misli su joj bile jasnije i bistrije, a oni zvuči izvana koji su je ometali postajali su sve tiši.

Kako uočiti navigacijski problem prije nego do njega dođe?

Kako predvidjeti katastrofu koja se događa u malom djeliću sekunde?

Pri takvim brzinama čovjek treba biti spreman reagirati prije bilo kakvog dokaza o tome da se problem pojavio... ali to je nemoguće, to ruši svaku pretpostavku uzročno-posljedične veze. Ne može postojati nikakva reakcija prije negoli dođe do same akcije...

U brodogradilištu se začuo snažan prasak eksplozije, popraćen zvukom prskanja ploča plastike i zveketom metalnih ploča. Teški sastavni dijelovi su popadali na tlo, oštetivši zgrade skladišta, a popločenim dvorištem je odjeknulo takvo silno cviljenje kao da su Kolhar napale jake snage Cymeha. Val zraka nastao eksplozijom silno je zatre-sao zgradu Norminog laboratorija, potisnuvši vanjske zidove prema unutra. Od prejakog pritiska popucali su plastični prozori na suprotnom zidu prostorije u kojoj je radila svoje izračune.

Ona to nije čula. Papiri, pribor i njezina šalica pali su na pod, ali ne i elektronska daska za crtanje koju je čvrsto držala, ne skidajući oči s nje. Za nju je na cijelom svijetu postojalo vrlo malo toga osim brojki i formula.

Oglasile su se sirene i trube, a brodogradilištem su odjekivale sekundarne eksplozije. Ljudi su vikali. Ekipe za spašavanje jurile su na mjesto nesreće spašavajući ranjenike, dok su ostali radnici bježali. Poput živog pokrivača, plamen se širio preko cijele zgrade, tvoreći zavjese na Norminom prozoru, grijao je i odgrizao zidove... ali Norma više nije gledala u tom smjeru. Premda joj se tijelo nije micalo, njezine su misli izvodile vrlo složene mentalne akrobacije, ispitujući različite kutove, razne mogućnosti. Sve više ubrzavajući. Sve bliže i bliže...

Toliko mogućnosti. AH koja od njih će biti ona prava? Kroz nastale pukotine u zidovima u prostoriju se uvlačio

smrdljiv dim, ulazio je i kroz raspuknute plastične prozore i vukao se nisko po podu prema njoj. Huk plamena koji je proždirao kemikalije bio je sve jači. Vani su krici postajali sve glasniji.

Tako blizu rješenju, konačno neki odgovor! Norma je brzo upisivala nove podatke na crtaču dasku, dodavši

treću kolonu koja je u sebi sadržavala faktor vremena u svemiru u odnosu na udaljenost i brzinu putovanja. U jednom trenutku joj je palo na pamet unijeti kao osnovu koordinate Arrakisa, kao da je taj pustinjski svijet središte svemira. To joj je dalo novu perspektivu. Uzbuđena, Norma je uspoređivala tri kolone i na um joj je pala neočekivana misao.

Tri je sveti broj: Trojstvo. Je li to ključ?

Također se prisjetila takozvanog zlatnog reza, jednog od kanona estetike sa stare Zemlje. U mislima je postavila tri točke na istu dužinu čiju je duljinu omeđila točkama A i B, a točku C je stavila između njih tako da su udaljenosti AC/CB= (j). Taj simbol je staro grčko slovo fi i označava omjer od približno 1,618. Bilo je opće poznato da se taj segment dužine podijeljen s omjerom (j) može nabirati, uvijek ponovo stvarajući taj omjer, beskonačno mnogo puta. Jednostavan i očit odnos, ali temeljan. Elementaran.

Ta matematička istina ju je upućivala na neku religijsku povezanost pa se pitala gdje je izvor te spoznaje koja se u njoj odvijala. Božansko nadahnuće? I znanost i religija su težile objasniti ezoterične misterije univerzuma, premda su tom rješenju prilazile iz bitno različitih smjerova.

Arrakis. Priča se kako su odande došli drevni Muadru ili da su se tijekom svojih lutanja bili tamo smjestili na neko vrijeme. Njihov najsvetiji simbol je bila spirala.

Jedva držeći uzbuđenje pod kontrolom, nesvjesna cijelog tog kaosa koji je zahvatio brodogradilište i pa i samu zgradu u kojoj je boravila, smotala je one tri kolone u spiralu u čijoj je sredini bio Arrakis, a onda je nastavila dalje motati te kolone. Dolazila je do sve složenijih jednadžbi i osjetila je kako se nalazi na samom rubu važnog otkrića.

U njezinim opečenim rukama je elektronska crtaća daska počela tinjati, ali Norma je samo jednom običnom pomisli poništila ta oštećenja koja su nastala na njezinoj koži i na opremi. Oko nje su lizali plamenovi, zahvaćajući joj odjeću i kosu, pržeći joj kožu. Svaki puta, ona se koristila tom energijom kako bi ponovo izgradila svoje stanice, kao nešto što se tek kasnije dosjetila kako bi sve oko sebe održala stabilnim i kako bi mogla nastaviti s radom. Na samom rubu...

Svijet njezinih izračunavanja prekinulo je neko glasno i žustro kretanje. Neki čovjek ju je zgrabio za ramena i vičući svojim dubokim glasom, izbio joj elektronsku crtaću dasku iz ruku i onda ju je grubo izvukao iz tog božanskog mjesta u kojem su joj bile misli.

- Što to radite? Ostavite me na miru! Ali čovjek se nije obazirao na te njezine riječi. Bio je neobično

odjeven...odjeća izrađena od debelog crvenog materijala potpuno mu je prekrivala tijelo, a na glavi je nosio sjajnu, čađom umrljanu kacigu. Izvukao ju je kroz plamenu zavjesu i mastan crn i purpuran dim. Konačno je Norma postala svjesna povreda na svojem tijelu i koži i

vidjela da je potpuno gola. Sva njezina odjeća je izgorjela, kao da je u tom svojem putovanju u srce svemira slučajno uronila u sunčev kotao.

Koncentriranim naporom usredotočila se na svoju unutrašnju kemiju osjećajući promjene dok je, organ po organ, mijenjala svoje oštećene stanice i dio po dio tretirala svoje rane. Um joj je ostao netaknut, a tijelo je lako popravila, tu običnu organsku posudu u kojoj su njezine sve više nerazumljive misli. No ipak nije mogla ponovo napraviti svoju odjeću... no to joj ionako nije bilo važno.

Kad je već bila izvan njezine sobe koja se sada pretvorila u buktinju, medicinsko osoblje ju je položilo na poljski krevet i zamotalo ju u plahtu za zacjeljivanje. Počeli su provjeravati je li još živa.

- Nije mi ništa. - Norma se pokušavala osloboditi, no dvojica snažnih muškaraca su je čvrsto držali.

Dotrčao je Adrien koji je bio sav izvan sebe. - Smiri se, majko. Dobila si opekotine i moraš dopustiti ovim ljudima da se pobrinu za tebe. Dvojica su poginuli pokušavajući te spasiti iz tog pakla.

- To je bilo nepotrebno. Posve uzaludno. Zašto bi oni riskirali svoje živote kad ja lako mogu ponovno presložiti svoje tijelo. - Pogledala se je - Nisam opečena, samo ste me omeli. - Kako je popravljala gornji sloj svoje kože, tako je osjećala da joj tijelo više nije onako vruće i to je ubrzalo katalizatore ugrađene u plahtu za iscjeljivanje. - Pogledajte sami.

Liječnik je pozvao pomoćno osoblje. Nešto ju je ubolo u ruku, dobila je injekciju. Izvela je kemijsku analizu te uštrcane tekućine čim je ova potekla njezinim venama... brzo djelujući sedativ... a tada je upo-rabila svoju moć kako bi postigla suprotan učinak. Sjela je i odgurnula sa sebe onu plahtu za iscjeljivanje. Osoblje je pohitalo kako bi je zaustavili, no ona je ispružila ruke - Nigdje nema opekotina. Netaknuta sam.

Zaprepašteno medicinsko osoblje je ustuknulo i dopustili su joj završiti to što je započela. Norma se sada usredotočila na svoje lice i vrat na koje do tada još nije djelovala punom snagom svoje moći pa je izbrisala duboke opekotine, a onda i onih nekoliko površinskih plikova. Dotaknula je grubu kožu lica, osjećajući kako postaje meka, glatka i svježa.

- Moje tijelo je pod mojim nadzorom. Već sam ga i prije rekonstruirala, kao što to dobro znaš, Adriene.

Norma je ustala, puštajući onu plahtu da klizne na pod. Svi su s nevjericom zurili u nju. Osim kose, koju još nije stigla obnoviti, njezina

mliječna koža je izgledala gotovo savršeno, osim velike crvene mrlje na jednom ramenu. Vidjevši tu mrlju, Norma je usredotočila svoju moć na taj dio pa je i ta uporna mrlja nestala.

Čudno, pomislila je. Tjednima se ta crvena mrlja sve više širila pa je ponekad morala tome posvetiti svoju pozornost i ukloniti je. Ranije se sve obnavljalo automatski i nakon početne metamorfoze to nije tražilo nikakav svjestan napor.

Adrien je pohitao s onom plahtom pokriti majčinu golotinju, dok su se timovi za hitne intervencije borili da zadrže požar pod nadzorom.

- Moram se smjesta vratiti svom poslu, - rekla je Norma. - Molim te, pobrini se da me više nitko ne ometa. I, Adriene... sljedeći puta mi vjeruj. Poneki moj izbor drugim ljudima izgleda čudno, no sve je to nužan dio mojeg rada. Ne mogu ti to bolje objasniti.

Ovdje vlada prevelika strka, pomislila je. Kako više nije imala ured u kojem bi radila, Norma je namjerno otišla prema kamenitom brežuljku koji se uzdizao pokraj brodogradilišta, prema uzvisini gdje je mogla sjesti i u miru razmišljati.

Od ljudi je bilo nesmotreno što su si stvorili konkurenciju - ali

nisu mogli odoljeti. - ERAZMUS filozofske bilješke Premda napravljen kao brod koji će misaonim strojevima

raznositi obnovljene kopije, Putnik snova je bila letjelica lijepog klasičnog aerodinamičnog izgleda, ništa manje korisna sada nego u vrijeme kada je Vor služio Omniusu. Prije gotovo stotinu godina Vor je po prvi puta letio u tom crno-srebrnom brodu sa Seuratom. U Putniku snova je pobjegao sa Zemlje spašavajući Serenu Butler i Iblisa, i još uvijek se njime koristio kad god nije morao biti na zapovjednom mostu ratnog broda. Putnik snova gaje na neki čudan način smirivao.

Sada je letio u Putniku snova, udobno zavaljen za upravljačem. Nakon što se gotovo puno stoljeće borio u Džihadu, on je u svojim misijama uživao daleko veću slobodu nego bilo koji drugi časnik. Kada je rekao Leronici da opet odlazi sa Saluse, ona se jednostavno stoički osmjehnula, naviknuta na njegov nemir. Sada je odlazio i zato da izbjegne daljnje neugodne susrete sa svojim sinovima tijekom tog njihovog dugog posjeta Zimiji, a i kako bi se upustio u potragu za svojim potomcima. Sve u svemu, to bi se trebalo smatrati dobrim potezom.

Nakon što je donio tu odluku, Vor je prekapao po detaljima svojih prošlih putovanja u službi Džihada. Ali sjećanja su često bila iskrivljena i nepotpuna, pogotovo na svjetovima koje su zlostavljali misaoni strojevi. Bilo je tu nekoliko žena i sve su one željele dati svoj doprinos jačanju ugnjetavane ljudske rase. Da ga nikada nisu obavijestile o njihovoj djeci koju su napravili prije toliko godina, on bi sada imao velikih poteškoća pri naporu da im uđe u trag.

Kao polazna točka mu je poslužila poznata mu činjenica da je s Karidom Julan imao na Hagalu kćerku. Jednom davno, kad mu je ona to rekla, Vor je kćeri i njezinoj majci poslao veliku količinu novca. Ipak, otkad je susreo Leronicu, nije s njima više održavao vezu.

Vor je i previše često zanemarivao svoje veze i obveze. Počeo je polako sagledavati stazu svog života i kako je donosio nagle i dalekosežne odluke, a da prethodno nije razmislio o njihovim posljedicama. Kad bi samo uspio pronaći tu kćer koju je imao s Karidom...znao je da se zove Helmina Berto-Anirul... možda bi, za promjenu, mogao učiniti i nešto dobro.

Slijedeći taj trag, Vor je na svoje zaprepaštenje otkrio da je Helmina poginula u prometnoj nesreći, prije sedam godina. Ipak, za njom je ostala njezina kći Raquella, Vorova unuka. Prema vjerodostojnom izvješću, Raquella je sada živjela na Parmentieru, svijetu kojeg su ljudi preoteli misaonim strojevima i kojim je upravljao Rikov Butler.

Vor odluči posjetiti je prije negoli bude prekasno. Vijeću Džihada i Quentinu Butleru bilo je drago kada su čuli kamo odlazi, jer će usput moći tamo dostaviti neke političke dokumente i od Rikova pokupiti posljednje informacije. A to se opet sasvim dobro uklapalo u Vorov vlastiti plan.

Dao je svojoj staroj letjelici najveće ubrzanje koje je ova mogla podnijeti. U usporedbi s vojnim i trgovačkim brodovima koji su imali pogon za nabiranje svemira, Putnik snova je bio bolno spor, pa je na tom dugom putovanju Vor imao dovoljno vremena pripremiti se za susret s unukom.

U svojim kasnim tinejdžerskim godinama Raquella se udala za vojnika Džihada koji je nepunu godinu kasnije poginuo. Zatim je studirala medicinu i posvetila se liječenju ratnih rana i olakšavanju patnji onih koji su patili od smrtonosnih bolesti koje su još uvijek harale. Sada joj je bilo dvadeset i devet i već je nekoliko godina radila s uglednim liječnikom i istraživačem Mohandasom Sukom. Jesu li bili ljubavnici? Možda. Suk je bio pranećak onog slavnog vojnog kirurga Rajida Suka koji je služio u vrijeme Serene Butler, tijekom one rane faze kada se Džihad zahuktao. Vor se osmjehnuo. Njegova je unuka, baš kao i on, imala visoke aspiracije!

Kada je Putnik snova napokon prišao planetu, kroz sustav za komuniciranje se začula glasna i oštra poruka: "Govori vam guverner ovog planeta, Rikov Butler. Prema mojoj naredbi, Parmentier je u strogoj karanteni. Pola našeg stanovništva je podleglo nekoj novoj vrsti kuge koju su vjerojatno stvorili misaoni strojevi. Stopa mortaliteta je izuzetno visoka, negdje četrdeset do pedeset posto... dok je sekundarne smrti i opći kaos nemoguće kvantificirati. Odlazite prije negoli se zarazite. Pronesite ovo naše upozorenje diljem Lige plemića."

Zabrinut, Vor je aktivirao kanal za komuniciranje. - Govori vrhovni zapovjednik Vorian Atreid. Dajte mi više detalja o situaciji u kojoj se nalazite. - Nestrpljivo je čekao. Umjesto odgovora, Rikovljev glas je ponovio isto upozorenje. Snimka! Vor je još jednom ponovio

svoj zahtjev, tražeći odgovor. Nitko nije odgovarao. - Ima li tu ikoga? Je li itko živ?

Instrumenti su mu ukazali na blokadu na stazi, blokadu čiji je primarni zadatak bio spriječiti bijeg brodova s tog planeta. Bili su načičkani oružjem i izgledali prijeteći, no sve je bilo tiho. Najbliža od tih stanica izgledala je poput kakvog debelog kukca, golema i okrugla, s blještavo osvijetljenim puškarnicama duž cijele pojasne crte. Preko linija za komunikaciju emitirane su poruke i upozorenja na svim vodećim jezicima galaktike, prijeteći kako će uništiti svakoga tko namjerava napustiti zaraženi planet.

Vor je opetovano slao signale najbližoj stanici, ali nitko nije odgovarao. On je uvijek bio strašno uporan ako je odlučio postići neki cilj. Sada kad je znao da je ovdje nastupila kriza, morao se naći s Rikovom Butlerom. A kako je znao da je i Raquella ovdje, nije imao namjere okrenuti se i otići, a da je ne vidi.

Jedna od preostalih stanica je napokon odgovorila na njegove pozive. Na ekranu se pojavilo lice neke žene iscrpljenog izgleda. - Vratite se! Zabranjeno je spuštanje na Parmentier...mi smo u strogoj karanteni zbog kuge koju nam je poslao Omnius.

- Za ljudsko postojanje Omnius je oduvijek predstavljao kugu, - rekao je Vor. - Recite mi nešto više o toj bolesti.

- Dolje hara već tjednima, a nas su poslali na ove postaje kako bi smo pojačali strogu karantenu. Pola nas je oboljelo. Neke od postaja već su napuštene.

- Riskirat ću, - rekao je Vor. - On je oduvijek bio impulzivan, zbog čega se njegov prijatelj Xavier često znao uzrujavati. Onaj postupak za produženje života kojem ga je prije stotinu godina bio podvrgnuo Agamemnon, štitio ga je od bolesti; tijekom svih tih godina nije se nikada ni prehladio. - Karantena je uvedena kako bi se spriječio odlazak ljudi, a ne dolazak.

Ona žena mu je opsovala, nazvala ga budalom, a onda prekinula vezu.

Nadao se da je njegova unuka pronašla nekakvo sigurno sklonište. Kako je mogao tu, gdje se radi o milijunima ljudi, brinuti zbog neke žene koju čak nije nikada ni vidio? Ako je bila liječnica i ako je radila s doktorom Sukom, onda su tamo dolje Raquelline usluge bile potrebnije nego ikada. Osmjehnuo se. Ako je njezinim venama zaista kolala krv obitelji Atreid, onda se vjerojatno nalazi u samom središtu zbivanja...

Spustivši se u grad Niubbe, podignut na temeljima jednog starog Omniusovog industrijskog kompleksa, Vor je već bio siguran da će pronaći žive ljude, premda su mnogi među njima izgledali kao hodajući mrtvaci, kao da bi se mogli svakog trenutka srušiti. Mnogi su mrmljali sebi u brk i činilo se da su dezorijentirani ili ljutiti. Drugi su pak bili osakaćeni, s toliko oštećenim tetivama da su nisu mogli ni hodati ni stajati. Neka su tijela ležala na ulicama, poslagana poput cjepanica. Timovi iscrpljenih ljudi su terenskim kombi vozilima odvlačili tijela, no očito su sve javne službe bile shrvane razmjerima ove epidemije.

Najprije je došao do guvernerove zgrade. Golema je kuća bila prazna, ali vidjelo se daje nitko nije prekapao niti opljačkao. Nekoliko puta je dozivao, ali nije bilo odgovora. U glavnoj odaji je pronašao dva tijela, muškarca i ženu... bez sumnje Rikov i Kohe Butler. Dugo ih je promatrao, a zatim je pretražio preostale sobe, ali nije našao nikoga, nije bilo ni traga njihovoj kćerki Ravni niti slugama. Kućom su odjekivali samo njegovi koraci i čulo se zujanje muha.

U sirotinjskoj četvrti je pronašao zgradu podignutu od ljubičastih opeka, mjestimice obraslu bršljanom, mjesto koje se zvalo Bolnica za neizlječive bolesti. Izgleda da su ovdje Mohandas Suk i Raquella podigli hostel i istraživački centar; Vor je čitao o tome u kratkom izvješću koje je imao.

Ako je još živa, Raquella bi trebala biti ovdje. Stavivši na usta masku, više zato da ne osjeti smrad nego što bi

mu ta maska pružala zaštitu, Vor je ušao u dio zgrade gdje se nalazila neuredna recepcija. Premda je prilično nova, zgrada je bila intenzivno korištena i slabo održavana tijekom posljednjih tjedana kada su horde bespomoćnih pacijenata upadale unutra poput osvajačke vojske.

Prošavši pokraj prazne prijavnice, pretraživao je katove, jednog za drugim. Odjeli su bili tako natrpani i izgledali bijedno poput boravišta za robove koje je robot Erazmus nekada davno držao na Zemlji. Ljudi ranjeni neshvatljivom pošasti pucanja tetiva ležali su bespomoćno kao polomljene lutke; čak i oni koji su se oporavili od bolesti ostali su nesposobni brinuti se o samima sebi ili pomoći drugima koji su bili bolesni ili na samrti.

Sve medicinsko osoblje je nosilo maske za disanje kao i prozirne filmove preko očiju, poput nepropusnih povoja koji štite od zaraze do koje bi moglo doći kroz vlažne opne. Neki su liječnici usprkos svojoj zaštiti izgledali bolesno. Vor se pitao koliki je period inkubacije i koliko

dana bi ovi medicinski praktičari mogli izdržati njegujući bolesnike dok i sami ne postanu neizlječivi bolesnici.

Kod svih tih iscrpljenih liječnika i sestara se raspitivao poznaju li Raquellu Berto-Anirul. Kada ga je napokon netko uputio na šesti kat, ušao je u prljav, smrdljiv odjel i spazio ju je već izdaleka. Pokušavao je u njoj vidjeti neke tragove njezine bake, ali nakon tolikih godina nije se više mogao posve jasno sjetiti kako je Karida Julan izgledala.

Dok se spretno kretala između kreveta, činilo se da je Raquella snažna. Prozirna maska koju je nosila preko nosa i usta, kao i jednako prozirna zaštita očiju, dopuštali su Voru da joj dobro vidi lice. Sjene ispod očiju ukazivale su na slabu prehranu i premalo sna. Imala je prćast nos i zlaćano-smeđu kosu začešljanu u punđu, kako joj kosa ne bi smetala dok radi. Bila je vitkog stasa i kretala se graciozno, gotovo kao kakva plesačica. Premda joj je izraz lica bio smrknut, nije se doimalo kao da je već izgubila svaku nadu.

Raquella i neki mršav liječnik radili su neumorno na odjelu gdje se nalazilo stotinu kreveta, zauzeti svatko sa svojim bolesnim ili umirućim pacijentom. Pomoćno osoblje je odnosilo one koji su preminuli kako bi napravili mjesta izuzetno mršavim žrtvama koje je shrvala smrtonosna groznica i koji su pali u komu.

Jednom je slučajno pogledala prema njemu i Vor je opazio da joj oči imaju svijetloplavu nijansu. Prije mnogo godina, dok je još imao ljudsko obličje prije nego se pretvorio u Cymeha, njegov vlastiti otac, zloglasni Agamemnon, imao je tako plave oči.

Vor je uhvatio njezin pogled i činilo se da je iznenađena što na svom odjelu vidi zdravog stranca. Pošao je prema njoj i upravo zaustio kada je ona naglo uspaničeno ustuknula. Jedan od pacijenata je s leda skočio na Vora, zgrabivši ga za masku kroz koju je disao, a zatim je pao na njega, neprestano ga udarajući i pljujući mu u lice. Instinktivno uzvrativši, Vor je svojeg napadača odbacio u stranu. Taj bijednik je tada zgrabio zastavice s likom Maniona, sina Serene Butler, i počeo tuliti izgovarajući molitvu, preklinjući Troje mučenika za spas njega i svih tih ljudi.

Vor ga je odgurnuo od sebe, a bolničko osoblje ga je brzo odnijelo na dijagnostički ležaj. Pokušavajući se sabrati, Vor je ponovno namještao masku za disanje, ali Raquella je već bila uz njega i prskala mu lice i oči.

- Antivirusno sredstvo, - rekla je nervozno, poslovnim tonom. - Ima ograničenu učinkovitost, ali nismo pronašli ništa bolje. Ne znam je li vam išta ušlo u usta ili oči. Rizik od zaraze je velik.

Zahvalio joj je, ne rekavši kako vjeruje da je imun, samo gledajući Raquelline plave oči. Nije mogao suspregnuti svoj osmijeh.

Bio je to čudan način da se susretne s unukom. - Vorian Atreid, - rekao je doktor Suk. U nekakvom malenom,

privatnom uredu pregledao je Vora ubrzo nakon onog napada, mada je imao mnoštvo pacijenata koji su bili u daleko gorem stanju. - Vi ste onaj Vorian Atreid? Ludi ste što ste došli ovamo.

Sukova koža je bila tako intenzivno smeđe boje da je bila gotovo crna. Činilo se da mu je negdje oko četrdeset godina, na licu je imao sitne bore i krupne smeđe oči. Dječačke crte lica bile su još više naglašene divljom grivom tamne kose koju je držao podalje od lica zakopčavši je srebrnom kopčom i to mu je davalo izgled odraslog djeteta.

Čak i u tom odvojenom uredu zrak je zaudarao po oštrim sredstvima za dezinfekciju. Vor nije želio spominjati onaj tretman za produženje života kojemu je bio podvrgnut. - Ili ću preživjeti... ili neću.

- To isto vrijedi i za sve nas. Ova Božja kazna nam daje podjednake izglede za smrt i za preživljavanje. Suk je ispružio svoju ruku u rukavici i rukovao se s Vorom, zatim je stisnu ruku Raquelli, toplom kretnjom koja je pokazivala u kako su bliskim odnosima bili već dugo vremena. Ta kriza s kugom bi mnoge bacila u zajedničko očajanje, ali Suk i Raquella su već bili tim.

Nakon što je Suk žurno otišao dalje svojim poslom, Raquella se okrenula prema Voru i procjenjujući ga pogledom upitala: - Što vrhovni zapovjednik Džihada radi na Parmentieru bez svoje tjelesne straže?

- Uzeo sam dopust kako bih obavio jedan privatni posao... susreo se s tobom.

Ovi tjedni borbe s epidemijom ostavili su joj malo mogućnosti za izražavanje emocija. - Zašto?

- Bio sam prijatelj tvoje bake Karide, - priznao je Vor. - Vrlo dobar prijatelj, no iznevjerio sam je. Izgubio sam je. Još davno sam saznao da je imala kćerku, no sve do nedavno izgubio sam joj svaki trag. Ta kćer se zvala Helmina i bila je tvoja majka.

Raquella je zurila u njega širom otvorenih očiju, a zatim kao da je sve odjednom shvatila. - Da vi niste onaj vojnik u kojeg je baka bila zaljubljena? Ali...

Uputio joj je kratak, stidljiv osmijeh. - Karida je bila prekrasna žena i silno mi je žao što je više nema. Žao mi je što mnogo toga nisam učinio drukčije, no više nisam isti kao što sam tada bio. Zato sam i došao ovdje kako bih te pronašao.

- Moja baka je mislila da ste poginuli u Džihadu. - Obrve iznad njezinih plavih očiju su se nabrale. - Ime koje je ona meni rekla nije bilo Vorian Atreid.

- Iz sigurnosnih razloga morao sam se koristiti drugim imenom. Zbog mojeg visokog čina. - Ili možda zbog drugih razloga? Možda zato što se niste

namjera vali ikada vratiti? - Džihad je nepouzdan gospodar. Nisam mogao davati obećanja. Ja...- Glas gaje izdao. Nije želio lagati pa čak ni samo iskriviti

istinu. Tijekom većeg dijela Vorovog dugog života, on je bio slobodna

duha i sama pomisao na zasnivanje obitelji ga je uvijek plašila zbog okova i ograničenja koja su se tu podrazumijevala. Ali usprkos nepostojanju bliskosti s Estesom i Kaginom, shvatio je kako obitelj također i otvara neograničene mogućnosti za ljubav.

- Moj djed izgleda mlad poput mene. - Činilo se da je Raquella zainteresirana, ali bila je toliko obuzeta ovom epidemijom da su joj reakcije izgubile britkost i žustrinu. - Rado bih vas proučila, uzela genetske uzorke, dokazala našu krvnu vezu... ali u ovom času to ne može biti moj prioritet. Ne, uz sve ovo što sada radim. I čini mi se da je tijekom ovakvih kriza osobni posjet kako bi se ušlo u trag izvanbračnoj unuci pomalo... samozadovoljavajući potez.

Vor joj se vragoljasto osmjehnuo. - Već sam proživio osam desetljeća Džihada i uvijek je nekakvo "krizno stanje". Sada kad vidim što se ovdje događa, drago mi je što nisam čekao. - Primio joj je ruku s obje svoje. - Pođi sa mnom na Salusu Secundus. Moći ćeš pred parlamentom dati izvješće i prenijeti poruku. Aktivirat ćemo najbolje liječničke timove Lige da rade na liječenju i poslat ćemo ovamo svu moguću pomoć.

Prekinula ga je. - Ako zaista vjerujete da sam unuka velikog Vo-riana Atreida, onda ne možete ni zamisliti da bih otišla odavde kada imam toliko posla i kada je tu toliko ljudi kojima treba pomoć. - Podigla je obrve, a on je osjetio kako mu je toplo oko srca. Naravno, nije ni očekivao drukčiji odgovor.

Raquella se okrenula, promatrajući ga svojim bistrim, inteligentnim pogledom. - A ne bih ni riskirala da sama prouzročim širenje kuge. Ipak, vrhovni zapovjednice, ako vi inzistirate na odlasku na Salusu, onda izvijestite Ligu o tome s čime smo ovdje suočeni. Potrebni su nam liječnici, medicinska oprema i istraživači te bolesti.

Kimnuo je. - Ako su ovu epidemiju zaista osmislili misaoni strojevi, onda nema sumnje da ju je Omnius poslao i na druge planete, a ne samo na Parmentier. Ostatak Lige mora biti upozoren.

Uzbuđena, Raquella je ustala. - Dati ću vam sve naše zabilješke i rezultate testova. Kuga je ovdje izmakla nadzoru, to je neki RNK re-trovirus. Na stotine tisuća ljudi umrlo je u kratkom roku, a pritom je izravna stopa smrtnosti iznad četrdeset posto, a da se i ne spominju sve bolesti izazvane sekundarno, kao što su infekcije, dehidriranje, otkazivanje organa i tako dalje. Možemo liječiti simptome, pokušati učiniti sve da se pacijenti osjećaju ugodnije, ali zasad ništa ne može iskorijeniti virus.

- Ima li ikakvih izgleda za izlječenje? - Ne, u ovim našim uvjetima ne. Nemamo ni materijala niti

osoblja da bismo se mogli svakome posvetiti. Kad god uhvati koji slobodan trenutak, Mohandas radi u laboratoriju. Ne vidimo uobičajen način razvoja virusa. Ovaj buja u jetrima, što je bilo posve neočekivano. To smo otkrili tek prije nekoliko dana. Nikakvo liječenje nije... - Zaustavila se. - Uvijek se možemo nadati.

Vor je mislio na one davne dane koje je proveo s misaonim strojevima i bio slijep za sve zlo koje su oni prouzročili. Još davno sam se trebao dosjetiti da bi misaoni strojevi mogli učiniti nešto ovakvo. Omnius... ili još vjerojatnije Erazmus. Nakon kraćeg razmišljanja, Vor je skinuo svoju masku za disanje. - To što ste ovdje postigli i sve te nemoguće stvari koje pokušavate učiniti... to je vrlo plemenito.

Raquelline modre oči zasjale su novim žarom. - Hvala... djede. Vor je duboko udahnuo. - Ponosim se tobom, Raquella. Više

nego što ću to ikada moći izraziti. - Nisam navikla da mi ljudi to govore. - Činilo se da ona osjeća

neko stidljivo zadovoljstvo. Primio ju je za ramena i zagledao joj se u lice. - Bez obzira na to, ponosim se tobom. Trebao sam te ranije potražiti.

- Hvala ti što ti je bilo dovoljno stalo da me i sada potražiš.

- Njezina nelagoda je bila očita pa je s novim žarom rekla: - Ako zaista možeš otići s Parmentiera, onda pođi odmah. Molit ću se da se nisi zarazio i da sretno stigneš na Salusu. Budi vrlo oprezan. Ako... ako si se zarazio, period inkubacije je dovoljno kratak da će se simptomi javiti mnogo prije nego budeš blizu najbližeg svijeta Lige. Bilo kakobilo, ako zapaziš ikakav znak zaraze, nemoj riskirati...

- Znam, Raquella. Ali čak i ako je ovdje bila na vrijeme postavljena karantena i ako nikada nije bila nasilno probijena, bojim se da je Omnius razaslao virus i na druge planete. Strojevi se oslanjaju na širenje i umnožavanje. - Vidio je kako je Raquella ustuknula kad je shvatila.

- Ako se to dogodilo, onda nikakav tvoj trud oko karantene nije mogao spasiti čovječanstvo. To što će biti upozoreni i što će saznati sve što ste doktor Suk i ti do sada saznali, to će im biti bolja zaštita od bilo kakve karantene.

- Onda požuri. Oboje ćemo se boriti protiv ove kuge kako najbolje možemo.

Vor se vratio na Putnika snova i podesio koordinate za put kući. Lako je prošao kroz onu barikadu stanica u kojima jedva da je i bilo ljudi pa se uplašio da to isto nisu učinili i neki od zaraženih ljudi. Dok se uspinjao, sve više se udaljujući od Parmentiera, obuzela ga je tuga i nadao se da će ponovo vidjeti Raquellu.

Prisjećajući se, ponovo je na njezinom licu vidio onaj kratak bljesak zadovoljstva koji se bio pojavio kada joj je rekao kako se ponosi njome. Taj trenutak, tako nebitan, ali predivan, bio je vrijedan cijelog tog putovanja.

Ali sada je trebao obaviti jedan drugi zadatak za čovječanstvo.

Ako si dopustimo postati previše humani, priznati slabosti

ljubavi i suosjećanja u vrijeme kada je to najopasnije, tada stvaramo ranjivost kojom nas misaoni strojevi mogu do kraja uništiti. Da, ljudska bića imaju srce i dušu, što demonski strojevi nemaju, ali ne možemo dopustiti da to bude uzrokom našeg istrebljenja.

- QUENTIN BUTLER, pismo sinu Faykanu Vrativši se kući nakon oslobađanja Honrua, Quentin Butler je

otišao provesti neko vrijeme s Wandrom u Gradu Introspekcije. Njegova žena nije reagirala na vanjske podražaje i bila je tiha, kao i uvijek, ali umorni je primero volio sjediti pokraj nje, tješeći je svojom nazočnošću i crpeći utjehu iz njezine blizine. Zagledan u Wandrino lice mogao je vidjeti onu ljepotu, one tragove sretnih vremena. Govorio je naglas, tiho pričao o tome što je radio tijekom svojeg posljednjeg ratnog pohoda, pričao joj o posjetu Rikovoj obitelji na Parmentieru.

Nažalost, bio je uz nju jedva sat vremena, a već ga je pronašao neki mladoliki kvinto. Taj je mladi časnik žustro upao u prekrasno po-šljunčene predjele ovog vjerničkog utočišta. Vodio ga je stari učeni metafizičar, odjeven u široko purpurno ruho, krećući se previše sporo za mladog časnika kojemu se jako žurilo.

- Primero Butler! Upravo smo primili službenu obavijest s Parmentiera. Guverner je još prije nekoliko tjedana poslao brod s hitnom porukom. To je upozorenje!

Quentin je stisnuo Wandrinu nemoćnu ruku i ustao, uspravivši se i smjesta obratio pozornost na svoju dužnost. - Neko upozorenje od Rikova? Dajte mi da vidim tog glasnika.

- Ne možete, primero. Hoću reći, nije se spustio dolje na Salusu. Emitira sa staze i odbija napustiti svoj brod. Boji se da će nas

sve zaraziti. - Zaraziti nas? Što se to događa? - I to nije sve, gospodine... vijesti već pristižu s drugih svjetova

Lige! I dok je kvinto zamuckujući objašnjavao, Quentin ga je zgrabio

za ruku i odvukao s terena. Iza njih je ostao stari metafizičar, s mirnim izrazom na svojem duboko izboranom licu. Tada je starac popravio nabore svoje purpurne košulje i počeo govoriti tihoj Wandri, kao da bi ona mogla biti dobro slušateljstvo za njegove ezoterične ideje.

Namršten zbog tjeskobe koju je osjećao, Quentin je promatrao kako u Vijeću Džihada ponovo puštaju Rikovljevu snimljenu poruku. Snimke je emitirao onaj izviđač iz svojeg broda koji je kružio na stazi i prikazivale su kako se epidemija širila kroz Niubbe i seoskim predjelima Parmentiera, ljude koji su već ležali mrtvi ili su umirali na ulici, bolničke odjele ispunjene s daleko više ljudi nego to kapaciteti dopuštaju... a sve je to bilo snimljeno još prije nekoliko tjedana, kada je epidemija tek započela.

- Ove novosti su već zastarjele - rekao je Veliki Patrijarh Xander Boro-Ginjo. - Možda su do sada već pronašli lijek. Tko zna što se u međuvremenu dogodilo.

- Bio sam tamo kada su projektili eksplodirali u atmosferi Parmentiera. Tada nitko od nas nije znao što to Omnius smjera. A sada je Rikov tamo zagušen tom bolešću.

- Tko ikada može reći što Omnius smjera? - rekao je namjesnik Interima. Brevin O'Kuković je često davao komentare koji nisu značili apsolutno ništa.

Quentin je ignorirao tog političara. - Ako su misaoni strojevi razvili nekakvu biološku pošast, morat ćemo stalno biti na oprezu. Ako pošalju posude s kugom, moći ćemo ih uništiti još vani u svemiru, ali kad se jednom bolest rasprši u atmosferu, onda ni najrigoroz-nija karantena i medicinske mjere neće biti posve dovoljne. Ne postoje nikakve garancije.

Mada je imao malo vremena prije hitne sjednice, Quentin je prikupio izvješća od nedavno pristiglih brodova. Poslao je i Faykana da pojača broj svemirskih ophodnji u blizini Saluse Secundus, proširi mrežu sen-zora kako bi detektirali nadolazeće projektile. U normalnim uvjetima bilo bi, među kamenim gromadama koje su se kretale unutar sustava, gotovo nemoguće zapaziti tako malene objekte, ali kako je Armija Džihada sada imala točne snimke prvih torpeda ispaljenim na Parmen-tier, mogli su uspoređivati karakteristike i eliminirati lažne znakove.

- Morat ćemo provjeravati te novosti, - rekao je namjesnik

Interima. - Morat ćemo poduzeti dobro smišljenu akciju. Quentin je ustao. Sada kada je vrhovni zapovjednik otišao - na

Parmentier, kakve li ironije - Quentin je privremeno preuzeo zapovjedništvo. - Morat ćemo poduzeti trenutnu akciju! Ako je Rikova interpretacija događaja točna, onda nemamo ni trenutka za gubljenje.

Međuzvjezdanom trgovinom i putovanjima ljudi kroz svjetove Lige i Nesvrstanih Planeta, epidemija bi ljudskoj rasi mogla nanijeti štetu bez presedana.

Oglasila se njegova osigurana linija za komunicinlhje, i Quentin je primio poruku. Kroz mali zvučnik dopirao je Faykandv glas, dovoljno jasan da bi ga vijećnici mogli čuti.

- Primero, tvoje su sumnje bile točne. Upravo kao što si i predvidio, otkrili smo nadolazeću skupinu projektila, poput onih koji su udarili na Parmentier.

Quentin je značajno pogledao muškarce i žene koji su sjedili za vijećničkim stolom - I, jeste li ih presreli?

- Da, gospodine. Jedan od vijećnika je sugerirao: - Trebali bismo sačuvati jedan

takav projektil kako bismo ga mogli proučavati, kako bismo shvatili što to Omnius radi.

Faykan mu je upao u riječ. - Sve smo ih uništili, kako ne bismo riskirali pojavu slučajne kontaminacije.

- Sjajno obavljen posao, - rekao je njegov otac. - Organiziraj stalni nadzor. Salusa je najvažniji svijet Lige pa će Omnius u ovom smjeru ispaliti više nego samo jednu salvu tih projektila.

Faykan se odjavio s kom-linije, a Quentin je pogledom kružio oko stola. - Tko još sumnja u to da je Omnius već razaslao više torpeda na druge svjetove Lige? Moramo ih zaustaviti i poslati obavijesti prije nego se kuga dalje proširi.

- A kako to zapravo kanite učiniti? - upitao je namjesnik Interima, O'Kuković.

Quentin je brzo i jasno iznio svoj plan. - Raspršit ćemo armiju Džihada tako široko koliko je to uopće moguće. Odaslati izviđače s upozorenjima i zahtjevom za pripremanje za karantenu. Ovakva hitnost bi čak mogla opravdati uporabu brodova za nabiranje svemira, - rekao je, kao da mu je ta misao sinula tek naknadno. - Na svakih od deset takvih brodova mogli bismo izgubiti jedan, ali ako se ne uspijemo pripremiti i bdjeti nad našim drugim planetima, mogli bismo izgubiti cijelu njihovu populaciju.

- Sve je to...uh... prilično drastično - izjavio je O'Kuković nesigurnim glasom, gledajući oko sebe kao da traži potvrdu.

- Upravo tako... a takav je i Omniusov plan. Quentin se osobno stavio na čelo ophodnji, kao bilo koji od

običnih časnika. Jurio je od jednog sustava planeta do drugog, pomažući

lokalnoj populaciji primijeniti zaštitne mjere. Kod drugih svjetova Lige su zaustavljeni tuceti nadolazećih skupina projektila, no bilo je očito da su se neki i probili. Parmentier je bio već zaražen i izoliran...a sada su vijesti o brzom širenju epidemije pristigle s još pet planeta.

Quentin se bojao da je već prekasno. Bile su uvedene stroge karantene, no prestrašenim ljudima je još

uvijek uspijevalo pobjeći i tako su prenosili tu pošast. Bilo je vrlo vjerojatno da će neki od njih potražiti utočište i na Salusi Secundus. Čak i uz drakonske mjere bilo bi gotovo nemoguće zaštititi glavni svijet Lige. Kako bi mogli presresti svaki mali brodić očajnika? Morali bi uočiti baš svaku letjelicu, blokirati ih i držati u karanteni tako dugo dok bi se mogao pojaviti i najmanji znak zaraze. Srećom, ta daleka svemirska putovanja trajala su dugo pa je do njihovog prispijeća do Saluse već bilo posve jasno koji je zaražen.

Quentin je koračao zapovjednim mostom, promatrajući iscrpljen izraz i zbunjenu napetost na licima svoje posade. Njegovi tehničari koji su radili na senzorima bili su uvijek budni i spremni, svjesni da ako dopuste da im pozornost popusti ma i za trenutak, ako samo jedan torpedo s kugom šmugne mimo njihove straže, cijeli bi svijet mogao umrijeti.

Nakon tolikih godina Sereninog Džihada, Liga je već bila izmučena i nestabilna i na okupu ih je još držala zajednička mržnja prema misaonim strojevima. Quentin se pribojavao da bi ova kuga... i panika koja se širila još brže od same bolesti...mogla dovesti do rasula same civilizacije.

Ja sam sva groblja koja su ikada postojala, i svi obnovljeni

životi... no to ste i vi. - RAYNA BUTLER, Istinite vizije Nakon što su joj se grozničave vizije pretopile u košmare i u

tminu dubokog sna, Ravna Butler je polako dolazila k sebi, grčevito se držeći za nit života tanku poput pređe dudovog svilca. To nije bilo nimalo nalik onim opisima raja koje je slušala od svoje majke.

Kada se napokon vratila u svoje tijelo, u svoj život i u svoj svijet, Ravna je opazila da se sve promijenilo.

Još uvijek stisnuta u mraku zagušljivog ormara, zapazila je da joj je odjeća prljava i kako se sve to već skorilo i sasušilo. Rukavi njezine izblijedjele bluze bili su ružičasti od krvi koja je tijekom groznice bila izbijala iz njezinih pora zajedno sa znojem. Mada je to otkriće bilo čudno i uznemirujuće, Ravna je osjećala emocionalnu prazninu i tupost svojih osjetila. Nije ni pomirisala tu svoju odjeću.

Jedva nekako ustavši na noge, Ravna je osjetila kako joj oslabljeni mišići podrhtavaju. Bila je nevjerojatno žedna i nije mogla shvatiti kako je mogla preživjeti bez svježe vode. Nije pokušavala ni shvatiti što još uopće ima smisla. Svaki korak i svaki udisaj bili su mala pobjeda i znala je kako će doći još mnogo teže stvari i da će ih morat savladati.

Spustila je pogled na svoje tijelo i vidjela kako posvuda po odjeći ima spetljanih pramenova svoje blijedožute kose, duge vlasi kose koja joj je ispala. To nije imalo nikakvog smisla. Koža joj je bila blijeda i savršeno glatka.

Krećući se bolnim koracima, polako, bojeći se da bi joj u bilo kojem trenutku tijelo moglo prepući, djevojčica je pošla pričati svojim roditeljima o svim onim grozničavim vizijama i religijskim spoznajama. Sama sveta Serena joj je govorila! Ravna je bila sigurna da će uspjeti shvatiti što joj je ta sjajna žena namjeravala reći.

Ipak, kad je stigla u glavnu prostoriju, Ravna je tamo zatekla svoje roditelje u onom istom položaju u kakvom se sjećala da ih je vidjela, samo sada su im tijela bila naduta i pocrnjela, u početnoj fazi raspadanja. Mada joj je ovaj šok naglo aktivirao osjetila, Ravna je još jedan dug trenutak ostala tamo stajati i tek tada se okrenula i otišla.

U drugim hodnicima i sobama pronašla je još dva tijela, tijela slugu koji ipak nisu napustili guvernerov dom, kako je ona to ranije mislila. Njezin dom je sada bio posve tih.

Barem je još uvijek tekla voda. U kupaonici je djevojčica dugo čistila tijelo tuširanjem. Voda je izlazila iz otvora u zidu, a Ravna je strg-nula sa sebe onu prljavu odjeću i dugo stajala pod hladnim mlazom, stalno iznova gutajući puna usta vode. Sustav grijanja više nije radio, no njezina koža ionako nije reagirala na promjene u temperaturi. Svi su je zglobovi boljeli i kočili se kao da su joj se sve hrskavice pretvorile u krhotine stakla. Održavala je ravnotežu i jednostavno otrpjela te mlazove vode. Još je mnogo spetljane kose ispalo iz njezinog vlasišta i nošeno malim potočićima vode pohitalo u odvod kanalizacije.

Djevojčica nije imala čime izmjeriti vrijeme koje je proteklo, a niti ju je to zanimalo...

Kada je napokon izašla, mokra i osvježena, Ravna je stala pred sjajno ogledalo u kojem se mogao vidjeti cijeli stas... i ugledala strankinju. Njezino poput motke vitko tijelo promijenilo se na način koji nije mogla ni zamisliti. Sva kosa joj je otpala. Tjeme joj je bilo ćelavo, a nestale su čak i obrve i trepavice. Ruke, lice i grudi ove jedanaestogodiš-njakinje bili su posve glatki, a pri dnevnom svjetlu koje je dopiralo kroz prozore, koža joj je dobila neku odliku sjaja i prozračnosti. Kao u anđela.

Nije znala koliko je vremena prošlo otkad je posljednji puta nešto pojela no, mada je već skapavala od gladi, znala je da postoji nešto što mora prije toga obaviti. Odjenula je čistu odjeću i zaputila se u privatnu obiteljsku kapelicu u kojoj je ranije molila zajedno sa svojom majkom. Sjedeći pred oltarom posvećenom Trima Mučenicima, dijete je molitvom tražilo usmjerenje i prisjećalo se onoga što joj je sveta Serena bila govorila. Konačno, kad su joj se i misli i uspomene razbistrile, djevojčica je ustala i napokon otišla u tihu kuhinju.

Hrana se većinom pokvarila, a dio zalihe namirnica bio je pokraden. Mora da je u onom ormaru bila danima bez svijesti. Pokraj pulta za pripremanje hrane naišla je na tijelo još jednog kućnog sluge. Slab vonj raspadajućeg tijela miješao se s oštrim smradom pokvarenih mesnih namirnica. Pitala se što li je kuhar namjeravao pripremiti prije nego ga je ova bolest oborila.

Djevojčica je najprije popila još vode, svježe, bistre tekućine

koja je dolazila iz cisterne koja je pripadala zgradi. Tijelo joj je

dehidriralo. Oči su joj upale, obrazi se tijesno priljubili uz zube. Otpila je dug gutljaj i prestala piti tek kada joj se želudac pobunio. U ostavi je pronašla nešto sira i pojela je malu zdjelicu hladnog gulaša iz konzerve, no začini su bili previše jaki pa je povratila.

Još uvijek slaba, ali svjesna da joj je hrana potrebna, popila je još vode i pronašla malen komad suhog kruha. Zasad je to bilo dovoljno dobro. Ta je hrana imala jednostavnu, svetu čistoću koja joj je dala nebesku snagu.

Mada se još uvijek osjećala slabom, Ravna je zaključila da se dovoljno odmarala. Napustila je guvernerovu rezidenciju okrenuvši se prema gradu u dolini. Ta kuga je bila kazna Božja, ali Ravna ju je preživjela. Bila je odabrana za velika djela.

Premda je bila samo dijete, bilo joj je posve jasno što sada treba učiniti. Ona lijepa vizija Serene Butler dala joj je upute... i sada je Ravna imala svoju misiju.

Bosonoga, uputila se niz brežuljak. Ljudi koje je susretala bili su mršavi i iscrpljeni i išli su za

svojim poslom. Trzali bi se na svaki iznenadni pokret. Svatko od njih je vidio mnoge prijatelje i članove obitelji kako umiru i, ako su to mogli, trudili su se njegovati bolesne. Mnogi od onih koji su se oporavili ostali su šepavi ili drukčije deformirani, i to je bila okrutna šala kojom se bolest poigrala s onima dovoljno jakim da je prevladaju. Takvi su se koristili nekim priručnim štakama ili su puzali u potrazi za hranom, zazivajući pomoć. Čak i oni preživjeli, koji su fizički ostali netaknuti imali su slomljen duh i nisu bili sposobni nositi teret odgovornosti radeći za desetoricu.

Ravna je hodala sama, bistrih očiju, tražeći ono što je morala vidjeti. Iznad sebe je zapažala tajanstvene oblike, sjene na prozorima stanova i zatvorenih poslovnih prostora. Iako samo djevojčica, hodala je naprijed, uspravna i puna samopouzdanja, toliko blijeda da bi mogla biti živi kostur... ili utjelovljenje Duha smrti. Biti će dovoljno uskladištene hrane koju će preživjeli moći naći, ali ne budu li sklonili mrtva tijela koja su se raspadala, ako se ne pobrinu za infekcije i ne poprave kvarove na infrastrukturi, tada će niz tih povezanih stvari prouzročiti znatno povećanje smrtnih slučajeva i iznad broja onih koji su umrli zbog ove demonske pošasti.

Ravna je iz jarka podigla odbačenu metalnu polugu. Sjetila se kako joj je otac ranije pričao o pobuni na ulicama, o ljudima koji su se međusobno tukli. Oni sljedbenici Mučenika marširali su u očajničkim

povorkama i mnogi su ljudi... i sudionici povorki i oni posve nevini... poginuli u tim žestokim sukobima. Sada je u ruci osjećala tu polugu, tešku i toplu, mač kojim se treba poslužiti pravedna mlada žena koja je od Serene Butler primila izravne naputke.

Napokon je ugledala prvi cilj njezine misije. Ta je krhka djevojčica stala pred izlogom prodavaonice koja je

prodavala mehaničke sprave, kućanske aparate i bezazlene korisne stvari koje su nekako izbjegle valove uličnih pobuna i pljačke. Građani Lige su se služili ovakvim stvarima ne pitajući se o njihovu porijeklu, ne obazirući se na činjenicu da su ti predmeti visoke tehnologije zapravo daleki Omniusovi rođaci. Svi strojevi, sva elektronika, svi strujni krugovi predstavljali su izazov, nasljeđe zla. Uvlačili su se u svakodnevni život kako bi ljudi posve opušteno prihvatili tu raširenu nazočnost strojeva.

Tiho udahnuvši, Ravna je zamahnula polugom i razbila izlog prodavaonice, udarajući polugom po osjetljivim kućanskim aparatima, a zatim je počela udarati metalne i plastične dijelove onih već razbijenih. Bio je to prvi udarac protiv zla. Njezine vizije su joj govorile kako mora iznutra iskorijeniti tu najezdu strojeva i uništiti svaki trag misaonih strojeva, tako da će ljudi ubuduće moći izbjeći takve slabosti.

U tom svom zastrašujuće staloženom ispadu, Ravna je zdrobila sve što joj se našlo pred očima. Kada više nije imala što razbiti, potražila je jednu drugu zgradu, neku knjigovodstvenu firmu koja je na drugom katu imala kalkulatore i računala. Djevojčica je i to uništila. Neki čovjek, koji se doimao slabim i prestrašenim, došao ju je zaustaviti, ali se naglo povukao kada je Ravna zauzela odlučan stav psujući ga zašto je dopustio stavljanje tih strojeva u poslovni prostor.

- Ljudi će biti suočeni samo s bijedom ako ne iskorijenimo sve oblike tih mehaničkih demona. Čula sam Božji glas i djelovat ću u skladu s njim!

Suočen s ovakvom strastvenom izjavom, čovjek je pobjegao, mada je to izgovorila tako sitna osoba.

Zasad, uz toliko posla koji ju je čekao, Ravna nije pravila razliku između različitih razina tehnologije, među varijacijama sofisticiranosti kompjutora. Neumorno je išla od posla do posla sve dok je na posljetku nisu zaustavila dva pripadnika parmentierske službe sigurnosti. No bila je tek dijete, kćer preminulog guvernera pa su se, vidjevši je, značajno pogledali. - Mnogo je propatila. Samo iz sebe izbacuje svu ljutnju na

jedini način na koji to može učiniti. Sada sam previše umoran da bih se pobrinuo za bilo što osim najhitnijih stvari.

- Pravit ću se da pola ovoga nisam ni vidio, - rekao je jedan od njih upirući prstom prema Ravni. - Ovog puta ćemo te pustiti, djevojčice, ali nemoj ponovo upadati u nevolje. Vrati se kući!

Ravna je uvidjela kako je već kasno. Umorna, učini kako joj je bilo zapovjeđeno i vrati se gore u guvernerovu rezidenciju.

Ipak, sljedećeg se dana ponovo vratila sa svojom metalnom polugom, tražeći nove mete, razbijajući sve misaone strojeve i slične predmete.

Ovoga puta ju je pratila malena skupina promatrača, mnogi od njih pripadnici buntovnih Mučenika. U znak potpore počeli su pjevati, a onda su se i sami naoružali toljagama...

Vjera i odlučnost su najbolje oružje ratnika. Ali vjerovanje zna

biti pokvarljiva roba. Pripazite da se to oružje ne okrene protiv vas. - MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS Napuštajući Ginaz, Nar Trig i Istian Goss su se nadali da će im

prva ratna misija biti izravna bitka protiv Omniusovih snaga. Umjesto toga, novi majstori mačevanja našli su se u kompliciranoj policijskoj akciji obnove na ponovno osvojenom Honru.

- Čovjek bi pomislio kako će onoga tko u sebi nosi duh Joola Noreta poslati na prvu crtu bojišnice, - gunđao je Trig. - Zašto sada, kad su oslobođeni, ovdašnji ljudi ne bi mogli sami uspostaviti red?

- Sjećaš se što su ti govorili: važna je svaka bitka koja brani ljudski rod, - odgovorio mu je Istian, suspregnuvši uzdah. - Ako je ovaj posao tako lak kako ti kažeš, onda ćemo ga brzo završiti i otići u druge bitke.

Nakon što je bojna Quentina Butlera napustila Honru, preživjeli bivši robovi su sada, pod utjecajem propagande sljedbe Mučenika, djelomično zapali u stanje osvetoljubive histerije i košmara. Roboti-stražari, lebdeće stražar-oči i svi podsustavi koji su služili sveumu bili su razmontirani, memorijski čipovi iščupani, strojevi rastrgani. Nar Trig je te vjerske fanatike promatrao s gladnom radoznalošću, sluteći u njima bijes sličan njegovom vlastitom, bijes uperen protiv misaonih strojeva.

Nažalost, mislio je Istian, preživjeli su se toliko usredotočili na tu svoju želju za osvetom da su pri preuzimanju vlasti stvarali daleko više štete nego je to bilo nužno. Da su tu svoju energiju i entuzijazam bili usmjerili ne u komadanje već pobijeđenog neprijatelja nego u ponovnu izgradnju Honrua, ova dva majstora mačevanja bi se već borila u pravim bitkama i ne bi ovdje gubila vrijeme.

Sada su obori u kojima su ljudi bili držani u zarobljeništvu već bili srušeni i ljudi su boravili u bivšem uporištu strojeva, tu su podizali šatore i skloništa koja su se dijelom oslanjala na postojeće zidove, koristeći se dijelovima tvornica nekada sjajnog grada. Ekstravagantna i šarolika svetišta posvećena Trima Mučenicima nicala su poput korova diljem cijelog grada i ogoljene unutrašnjosti. Na visokim zgradama vijorile su dugačke zastave s likovima Serene, Maniona Nevinog i Iblisa Ginje. Umjesto povrća, farmeri sljedbenici Mučenika su zasadili polja narančastim nevenima koji su postali cvijet koji simbolizira Se-reninog ubijenog sinčića.

Istian i Trig su oprezno koračali ulicama. Ugled Mučenika je sve više rastao, a njihovi sljedbenici često su održavali noćna slavlja ili se okupljali zbog molitve. Uzimali su bilo kakav nedirnut ostatak Omniusovih strojeva kojeg su mogli pronaći među kršem polomljenog metala i onda ga simboličkim ritualima mrvili u komadiće.

Ipak, preživjeli su se polako umirili i svakim danom se sve više okretali produktivnom radu. Istian se nadao da će on i Trig moći otići čim stigne prvi brod Lige.

Ovamo su hrlili mnogi iz drugih svjetova Lige, neki kako bi osvojili novi teritorij, dok su drugi iskreno željeli pomoći. Filantrop lord Por-ce Bludd, pranećak Nike Bludda, koji je bio ubijen za vrijeme velikog robovskog ustanka na Poritrinu, pružio je veliku financijsku podršku. Obnovi i izgradnji Honrua nije manjkalo novaca, resursa i ljudske radne snage. Jedino što je nedostajalo bilo je cilj i inicijativa...

Čuli su povik. Istian se okrenuo i ugledao nekog čovjeka kako svom snagom trči prema njima. Bio je odjeven u odoru vojnog administratora ove ponovno osvojene kolonije. Usprkos relativno visokom vojnom činu, čovjek je bio plemićke krvi i bio je više birokrat negoli vojnik. Trig je stavio ruku na dugme kojim se aktivira energija u njegovom pulsirajućem maču i onda čekao, spreman.

- Plaćenici! Tražimo vašu pomoć. - Zaustavio se pred dvojicom majstora mačevanja. Od napornog trčanja bio je crven u licu.

- Provaljujući u jedno skladište, radnici su naišli na tri borbena robota i oni su još uvijek bili aktivni! Ubili su nam dvoje ljudi prije negoli smo stigli ponovo zapečatiti prostoriju u kojoj se nalaze. Morate se otići boriti s njima.

- Da! - Trig se osmjehnuo nekim vučjim osmjehom i okrenuo se svojem sparing partneru. - Moramo!

Istian je izgledao odlučno i zadovoljno. - Pa onda idemo! Dvojica majstora mačevanja su trkom slijedili administratora i

dvanaestak dobro naoružanih ratnika Džihada kroz dio grada koji je bio pun identičnih zgrada nalik kockama, a u kojima su se nalazila skladišta. Mogli su uništiti robote koristeći se eksplozivom ili teškim bacačima, ali u obnovi im je trebala uskladištena roba i oprema. S druge strane, Istian i Trig su ih se mogli riješiti bez popratnih gubitaka. Osim toga, vojnici Džihada su željeli promatrati plaćenike s Ginaza kako se bore u toj njihovoj najjačoj disciplini prsa o prsa protiv neprijateljskih strojeva.

Kako su oni žurili prema svojem odredištu tako ih je gomila slijedila. Ljudi su klicali. Neki od njih su nosili barjake s Tri Mučenika. Trig je izazivačkom gestom podigao svoj pulsirajući mač, a pristaše Mučenika su to burno pozdravili. Istian je svu svoju pozornost usredotočio naprijed, mentalno se pripremajući za svojeg protivnika. Prisjetio se drevnih legendi o hrabrim oklopljenim vitezovima koji su pošli ubiti zmajeve u njihovim gnijezdima, dok su užasnuti seljaci sve to promatrali i pretpostavljao je da su on i Trig sada upravo u takvoj ulozi.

Kad su se zaustavili pred zapečaćenim metalnim vratima skladišta koje je svojim oblikom podsjećalo na kocku, Istian je vidio kako se njihova polirana površina nabrala, puna izbočina, kao da je netko iznutra opalio topovske kugle. Očito su se zarobljeni roboti pokušavali probiti van.

Čim su otvorili vrata, visoki i robusni strojevi za ubijanje krenuli su naprijed, izvlačeći iz tijela svoje šiljate dodatke, smrtonosno oružje, bacače plamena i minobacače. Ta tri ratna stroja bila su poput bića iz noćne more... upravo onakve mete za kakve su majstori s Ginaza bili uvježbavani. Chirox im je obojici dao tu nužnu poduku.

Istian i Trig su istovremeno ispustili poklič i napali, podižući svoje pulsirajuće mačeve. Činilo se da su roboti bili iznenađeni ovako malenim protivnicima. Plamen je suknuo iz jedne od ruku koja je bila bacač plamena, ali Trig se bacio ulijevo, otkotrljao i opet skočio na noge. Istian se bacio naprijed, zamahnuvši mačem na tog istog neprijatelja. Jednim je udarcem poslao mlaz energije kroz jedan od dodatnih dijelova na robotu. Robotov bacač plamena je pao, ostavši bez energije.

Preostala dva robota su se okrenula i spojila kada je Trig pojurio na njih. Njegove su oči plamtjele i nije se čak potrudio ni izmaknuti se. Ljevicom je zgrabio svoj pulsirajući mač, a desnicom mali energetski bodež.

Bijesan na onog prvog robota, jer ga je gađao plamenom, Trig je navalio na njega, udarajući i vitlajući mačem. Pritisnuo je dugme na dršci mača kako bi pojačao pražnjenje energije i jednim od tih dobro naciljanih udaraca presjekao robotu osnovnu jezgru memorije, izbri-savši mu program za borbu i potpuno ga ugasivši.

Istian se usredotočio na drugi, još netaknuti borbeni stroj. Stroj

je podigao svoje dvije topničke ruke, ali Istian je potrčao naprijed prije nego li ih je robot stigao usmjeriti na svoj cilj. Dvije robotske ruke

ispalile su svoj eksploziv nakon što je već zašao robotu u mrtvi kut. Granate su eksplodirale ostavivši krater koji se dimio metar iza mjesta gdje je Istian stajao. A sada je on zašao u ranjivu zonu robota.

Ratni stroj je uvukao svoje topničke ruke i umjesto njih izvukao oružja sa sječivom, dodatke za ubadanje kojima je divlje vitlao oko sebe kao da ima pandže. Istian ih je izbjegavao, puštajući svoje misli neka teku, pokušavajući osjetiti kako ga vodi onaj duh Joola Noreta u njemu. Kada nije mogao osjetiti njegovu nazočnost, pomislio je: Zašto si tih?

Po prvi puta Istian se borio bez razmišljanja, bez straha od povrede ili straha od boli. Prije negoli je uopće shvatio što radi, tri ruke tog stroja naoružane oštrim sječivima su se spustile, pale kao usahle vrbe.

Tek sigurnosti radi, Istian je udario pulsirajućim mačem po spuštenom topničkom oružju kako bi spriječio da robot ipak ispali prema fanatičnim promatračima koji su srljali naprijed, kao da žele goloruki pomoći u borbi protiv neprijatelja. Istian je znao da će se dogoditi masakr ako Mučenici priđu previše blizu.

Urlajući poput kakvog divljaka, Trig je već udarao po posljednjem ratnom robotu. Stroj je mlatarao svojim rukama, pokušavajući se poslužiti nekom drugom garniturom oružja. Bilo je očito da se brani, ne-pripremljen na ovaj bezgranični bijes agresivnog borca. Promatrajući ga, Istian je s tugom pomislio kako je Nar Trig trebao biti onaj u kome će se ponovo roditi duh Joola Noreta..

Škrgućući zubima, nastavio se boriti još žešće. Jedna od robotovih ruku sa sječivom zahvatila ga je po ramenu,

a druga oštrica ga je zarežala preko grudi. No Istian se istog trenutka nagnuo natrag, saginjući se pod nevjerojatnim kutom, tako da je na njegovoj prsnoj kosti oštrica ostavila samo tanku krvavu crtu.

Odskočio je natrag poput opuštene opruge. Njegov pulsirajući mač, koji je također bio podešen na najjače pražnjenje, udario je po oklopljenom torzu ratnog stroja. Impuls ispušten iz mača izvukao je sve iz robotovog akumulatora, paralizirajući mu mobilne sustave, umrtvivši mu ruke i noge, deaktivirajući njegovo oružje i još mu se samo glava bespomoćno ljuljala naprijed-natrag.

Trig je svojega udarao po vratu, stvarajući kišu iskrica, udarcima koji su robota činili nervoznim. Trig je ponovno zamahnuo, udarcem dovoljno jakim da njime slomi glavnu cijev i one manje koje su je podupirale, pa je tako uspio odrezati metalnu glavu. Teško tijelo se skljo-kalo, mrtvo.

Osjećajući kako ga ona gotovo opipljiva nazočnost adrenalina napušta... je li to mogao biti duh Joola Noreta?... Istian se srušio, pustivši da mu njegov iscijeđen pulsirajući mač padne na tlo. Iscrpljeni mišići su mu podrhtavali. Pokraj njega Trig je koračao poput saluškog tigra u kavezu, tražeći pogledom nekog novog neprijatelja.

Prije nego su se stigli okrenuti prema onom prvom robotu na čijem se deaktiviranom tijelu glava još uvijek ljuljala amo-tamo, bijesni Mučenici su nagrnuli naprijed. Nosili su svoje vlastito oružje: toljage, pneumatske čekiće i metalne šipke. Poput rulje krenuli su iskaliti svoj bijes na ova tri poražena ratna stroja, zamahujući i mlateći, vičući dok su udarali po palim truplima.

Letjele su iskre; pojavile su se komponente od kojih su roboti bili sastavljeni. Dijelovi s procesorima bili su zdrobljeni, provirili su gel-čipovi i pljusnuli na tvrdi pod skladišta. Rulja se nije zaustavila sve dok, nakon dugotrajne buke, nisu zabili šrapnele u već neprepoznatljivu gomilu krša.

- Možemo iskoristiti taj metal, - vedro je rekao vojni upravitelj. - Mučenici su već započeli s programom korištenja otpada

dobivenog razaranjem ratnih strojeva kako bi se od toga radio građevinski materijal, poljoprivredni alati i potrepštine za građevinarstvo. Stari zapisi nam govore da od mačeva treba iskovati plugove.

- Nije dovoljno samo pobijediti te sluge sveuma, - složio se NarTrig dubokim glasom. - Pobjeda će biti slađa ako ih pretvorimo u nešto što će nama služiti.

- Kao što je Chirox, - spomenuo je Istian. Njegov partner nije od govorio.

-

Zamišljao sam kako bi bilo kada bih ja bio Omnius i kakve bih

tada dalekosežne odluke donosio. - Erazmusovi Dijalozi Usprkos obećanjima Rekura Vana, nova verzija Serene Butler je

bila veliko razočaranje. Još jedan brzopleto napravljen klon, još jedan promašaj.

Erazmus se nadao kako šteta nanesena takvim eksperimentiranjem sa Serenom nije nepopravljiva. Koristeći se sačuvanim stanicama kao pregovaračkim ulogom kada je pobjegao iz Lige, ovaj zarobljenik s Tlulaxa je stalno pokušavao i ponovno pokušavao stvoriti tu ženu, no uvijek je nailazio na isti problem. Te prokrijumčarene stanice imale su sačuvan samo njezin genetski izgled, a ne nju, ne ono što je ona u biti bila. Tajna nije bila u stanicama nego u njezinoj duši... kako bi to Serena možda rekla.

I sada je taj trgovac ljudskim mesom koji je ostao bez udova dureći se odbijao brinuti se o drugim klonovima koji su se razvijali.

Možda je to bilo u nekoj vezi s njegovim frustracijama vezanim uz eksperimente reptilske regeneracije udova. Nakon obećavajućeg početka, oni izbojci novih kostiju na njegovim ramenima su otpali, ostavljajući za sobom inficirane dijelove sirove kože vlažne od iscjetka. Tlulaksanac se zbog toga silno uzrujavao i takvo njegovo raspoloženje pridonijelo je neuspjehu kloniranja Serene. Erazmus je odlučio sve to izbjeći podešavajući Rekur Vanovu terapiju lijekovima tako da ga drži usredotočenim na važne stvari i pruži mu selektivnu amneziju. To je iziskivalo stalno praćenje stanja i modifikaciju.

Ne smijem pobrkati eksperimente, mislio je robot. Sada, dok je u svojem besprijekornom vrtu promatrao kloniranu

Serenu, Erazmus se nadao kako će u njezinim očima boje lavande naići na barem neki tračak prepoznavanja, pa makar to bio i strah. Gilbertus je poslušno stajao uz njega. - Oče, ona izgleda baš onako kao i na svim arhivskim snimkama, - istaknuo je.

- Izgled može varati, - rekao je Erazmus, birajući taj odgovor iz svoje zalihe prikladnih klišeja. - Ona odgovara ljudskim standardima ljepote, no to nije dovoljno. To nije... ono što ja tražim.

Sa svojom savršenom memorijom, robot je mogao ponoviti

svaki razgovor kojeg je vodio sa stvarnom Serenom Butler. Tako je

mogao ponoviti sve one brojne rasprave koje su vodili dok je bila njegova robinja na Zemlji. Ali Erazmus je od nje želio neka nova iskustva, nastavljeno razumijevanje, odgovarajući kontrapunkt, varijaciju onakvog sjajnog uvida kakvog je dobio od Gilbertusa.

Ne, ovaj novi klon Serene jednostavno uopće ne valja. Bila je jednako bez emocija i nezainteresirana kao i njegovi

ostali ljudski primjerci, bez ikakve memorije i one čiste tvrdoglavosti u kojoj je Erazmus uživao. Ova je bila razvijena do pune zrelosti, ali bez tome odgovarajućeg obrazovanja stečenog iskustvom.

- Čini se da mi ona po godinama odgovara - rekao je Gilbertus. Zašto je on bio tako zainteresiran? Prava Serena Butler odrasla je u Ligi plemića gdje je bila naučila

vjerovati u zanimljive gluposti, kao što je na primjer njezina ljudska superiornost i urođeno pravo na slobodu i ljubav. Erazmus je sada žalio što tu njezinu jedinstvenost tada nije cijenio onoliko koliko je trebao. Sada je bilo prekasno.

- Vi me ne poznajete, zar ne? - upitao je novog klona. - Vi ste Erazmus, - odgovorila je, ali u njezinom glasu se nije

osjetila iskra. - I sumnjao sam da će to biti sve što ćete reći, - odgovorio je,

znajući što mora učiniti. Nije htio imati podsjetnik na pogreške na nekom mjestu gdje će stalno gledati u to.

- Oče, molim te, nemoj je uništiti, - rekao je Gilbertus. Robot se okrenuo i automatski navukao onaj iznenađen izraz

lica. - Dopusti mi da s njom razgovaram, da je podučavam. Sjeti se

kako sam i ja bio neuk i divlji kada si me izvadio iz nastambe za roblje, kako sam bio poput prazne ploče na kojoj se nije vidio moj potencijal.

Možda bih brigom i strpljenjem mogao... nešto spasiti. Erazmus je odjednom shvatio. - Tebi se Serena Butler sviđa! - Zanimljiva mi je. Iz onoga što si mi rekao o izvornoj Sereni,

zar mi ova ne bi bila dobro društvo? Možda i par. Robot nije ovo očekivao, no ovakva permutacija svrhe činila mu

se intrigantnom. - I sam sam se toga trebao sjetiti. Da, moj Mentate, pokušaj učiniti najbolje što možeš.

Proučavajući taj klon žene, Gilbertus je odjednom izgledao nekako prestrašeno, kao da je prihvaćen izazov ipak prevelik za njega.

Robot mu je pružio podršku. - Čak ako taj eksperiment i ne uspije, još mi uvijek ostaješ ti, Gilbertuse. Nikada ne bih mogao poželjeti bolje biće od tebe, za pokuse... ili za družbenika.

KAKO BI MOGAO BOLJE PROUČAVATI ono što ljudi vole, Erazmus je Gilbertusu dizajnirao mnoštvo strojeva za jačanje mišića; neke vrlo jednostavne za primjenu, a neke znatno složenije. Gilbertus je bio savršen primjerak, i fizički i mentalno, a Erazmus je želio to svoje po-svojče držati u besprijekornoj kondiciji. Kao i nekom dobro ugođe-nom stroju, i ljudskom je tijelu bilo potrebno održavanje.

Nakon tolikih ekstenzivnih programa vježbanja, Gilbertus je postao pravi primjer besprijekorne muške fizičke kondicije. Kada se ljudi služe svojim mišićnim komponentama, njihova se snaga pojačava; kad se robot služi svojim mehaničkim komponentama, počinju se habati. Pomalo čudna, ali fundamentalna razlika.

Dok ga je Erazmus promatrao, taj je čovjek bez napora trčao kilometrima i izvodio razne druge vježbe. Um mu je bio podijeljen na nevjerojatno mnoštvo pretinaca koji su mu omogućavali takvu vještinu. Tijekom jednog tipičnog dana, Gilbertus je znao koristiti i više od trideset zahtjevnih sprava za vježbanje, ne odmarajući se previše i pijući samo vodu.

Kako je ta rutina oduzimala mnogo vremena, Erazmus je rekao: - Dok razvijaš svoje fizičke sposobnosti, mogao bi poboljšati i mentalne, moj Mentate. Trebao bi popraviti svoje pamćenje, vježbati matematiku, rješavati zagonetke.

Gilbertus je zastao, teško dišući. Znoj je blistao na njegovoj kosi boje slame, a na licu mu se pojavio izraz kojeg je robot interpretirao kao čuđenje. - Upravo to i radim, oče. Dok razvijam tijelo, razvijam um. U mislima prolazim bezbrojne izračune, projekcije i jednadžbe, a svaka od njih mi pruža nov uvid koji nije dostupan običnim misliocima. - Zastao je pa onda dodao: - Takvim si me stvorio... ili te ja navodim na to da vjeruješ da si me ti takvim stvorio.

- Ti mene ne možeš prevariti. Zašto bi uopće želio to učiniti? - Učio si me kako se ljudima ne može vjerovati, oče, i ja sam tu

lekciju uzeo k srcu. Čak ne vjerujem ni samome sebi. Gilbertus je bio Erazmusov štićenik već sedam desetljeća i

Erazmus nije mogao zamisliti da bi se taj čovjek mogao potajno okrenuti protiv misaonih strojeva. On bi osjetio promjenu u Gilbertusovoj raspoloženju, a i Omnius bi zapazio dokaze takve izdaje... njegove stražar-oči bile su posvuda. Robota je brinulo kako bi Omnius,

ako ikada i pomisli na takvu sumnju, mogao predložiti daje najpametnije eliminirati Gilbertusa prije nego uopće dođe u priliku prouzročiti štetu. Erazmus se morao pobrinuti da Omniusu ne padnu na pamet takve sumnje.

Omnius me izazvao da od jednog divljeg djeteta stvorim inteligentno i civilizirano biće, pomislio je Erazmus. Gilbertus je tu nadmašio čak i najsmjelija očekivanja. Zbog njega razmišljam o stvarima o * kojima nikada ranije nisam mislio. Naveo me da prema njemu gajim osjećaje na način koji mi je bez njega bio nezamisliv.

Gilbertus je sada promijenio vježbu, istovremeno vježbajući i donji dio tijela. Promatrajući ga, robot se prisjetio da je Gilbertus već izrazio svoju odvratnost prema smrtonosnom RNK retrovirusu kuge koja se sada već počela širiti među svjetovima Lige. Što ako bude odlučio pomoći svojoj vlastitoj vrsti umjesto Erazmusu?

Ta situacija zahtijeva budnost. Robot je shvatio kako i sam pokazuje izrazito ljudsku osobinu: paranoju. Mišljenje ne predstavlja uvijek realnost. Mora postojati veza, dokumentiran dokaz koji povezuje sumnju i činjenicu.

Uobičajen problem koji je dugo vremena bio mučio ljudske znanstvenike bilo je pitanje kako nazočnost istraživača djeluje na eksperiment. Erazmus je odavno prestao biti objektivni promatrač Gilbertu-sova napretka. Ponaša li se to njegov posinak na izvjestan način samo kako bi nešto dokazao svojem robotu-mentoru? Jesu li ove ekstravagantne fizičke vježbe način da se pohvali svojom superiornošću? Je li Gilbertus u svojem stavu zapravo bio veći buntovnik od onoga što je pokazivao?

Premda zabrinjavajuće, ovakve su misli bile daleko kompleksnije i zanimljivije od ovih posve nezanimljivih klonova Serene. Namjerava li je Gilbertus učiniti svojom saveznicom?

Napokon je čovjek odgurnuo svoju spravu za vježbanje, skočio dvostruki salto i spretno doskočio. - Oče, baš sam se pitao, - rekao je glasom u kojem se jedva osjećala neka zadihanost, - čini li me to što se koristim ovim strojevima sličnijim strojevima?

- Istraži to pitanje pa ćeš mi dati svoje analize. - Čini mi se kako na to pitanje ne postoji definitivan odgovor.

Mogli bismo naći argumente i za jednu i za drugu stranu. - Onda znači da je to sjajna tema za diskusiju. Uvijek sam uživao

u tim našim razgovorima. -

Erazmus je još uvijek vodio dugačke ezoterične debate s Omniu-som s Corrina, ali bilo mu je draže provoditi vrijeme s Gilbertusom. Od njih dvojice, Gilbertus je u izvjesnom smislu bio zanimljiviji, mada Erazmusu jamačno ne bi koristilo kada bi to spomenuo u razgovoru sa sveumom.

Robot je promijenio temu. - Naše izviđačke sonde uskoro će se vratiti sa snimkama koje pokazuju rezultat početne primjene kuge.

Završivši s treningom, Gilbertus se uputio pod tuš, usput svlačeći sa sebe odjeću. Robot ga je promatrao, analizirao i divio se golom tijelu, stojeći ipak dovoljno daleko da mu ovaj ne smoči raskošnu odjeću.

- Yorek Thurr će bez sumnje biti sretan zbog sve te smrti i jada, -rekao je Gilbertus, trljajući se. - Uživa u tome što je izdajica vlastitog roda. On nema savjesti.

- Ni strojevi nemaju savjest. Smatraš li to nedostatkom? - Ne, oče. Ipak, kako je Thurr čovjek, ja bih trebao biti u stanju

razumjeti njegovo ponašanje. - Stojeći pod toplim tušem, Gilbertus je sapunao svoju bujnu plavu kosu. - Ipak, vjerujem da konačno, nakon čitanja tolikih drevnih zapisa, znam kako mogu objasniti Thurrove poteze. - Osmjehnuo se. - Posve jednostavno, on je lud.

Gilbertus je zatvorio slavinu, stojeći opušten i osvježen. - Posve je jasno kako je onaj tretman za produljenje života, kojeg je zahtijevao kao cijenu za svoje usluge, učinio njegov um nestabilnim. Možda je tada bio već previše star. Možda ta operacija nije uspjela.

- Ili sam možda ja namjerno primijenio taj tretman... neadekvatno, - rekao je Erazmus, iznenađen što je Gilbertus došao do tako preciznog zaključka. - Možda mi se činilo da on ne zavređuje takvu nagradu, a on čak ni sada ne zna točno čemu je bio podvrgnut. - Robotovo lice od tekućeg metala oblikovalo se u osmijeh. - Ipak, moraš priznati kako je ta zamisao s kugom zaista dobra. Posve odgovara našoj potrebi za pobjedom, a da se pritom ne prouzroči šteta koja nije nužna.

- Tako dugo dok neki od nas prežive. - Gilbertus se obrisao ručnikom i pronašao čistu odjeću koja ga je čekala.

- Posebno ti. Učio sam te da budeš krajnje učinkovit, s visoko organiziranim umom, sposoban memorirati i analizirati činjenice upravo onako kako to rade kompjutori. Kad bi drugi ljudi mogli naučiti takve vještine, mogli bi bolje koegzistirati sa strojevima.

- Možda bih ja mogao biti bolji od stroja ili čovjeka, - zamišljeno je rekao Gilbertus. Je li to ono čemu on teži?Detaljno ću razmotriti ovu njegovu opasku.

Obojica su napustili zgradu vježbaonice.

Strojevi su ni više ni manje nego onakvi kakve ih napravimo. - RAQUELLA BERTO-ANIRUL Eseji s ruba svijesti Agamemnon, Junona i Dante su letjeli duž golemog niza

postrojenih ratnika. General je bio ushićen ponovo planirajući vojni napad, odabirući mjesto koje je daleko od Richesa, mjesto gdje će biti sigurni od Omniusovih tupavih pljačkaša. Mjesto gdje će se moći pregrupirati, ojačati i planirati sljedeću fazu njihovog novog cymeh carstva.

U pratnji Titana bile su jake snage neoCymeha s njihovim brodovima, svaki od njih s dodatkom jednog ljudskog mozga, međusobno povezani. Svi su ti neosi otvoreno i s velikim entuzijazmom izjavljivali svoju lojalnost, posebno otkad su saznali da Agamemnon može selektivno aktivirati prekidače za pojedinačno uništenje i tako u hipu ubiti bilo kojeg od njih. On se ipak pouzdavao u njihovu lojalnost i predanost. Kad su im jednom mozgovi bili odvojeni od bioloških tijela, neo-cimehima i nije preostalo mnogo toga što bi mogli raditi osim slijediti Titane.

Napustivši Richese, cijeli je roj brodova opakog izgleda skrenuo prema zaleđenom planetoidu Hessri, gdje su kogitori već stoljećima živjeli izolirani, boraveći u svojoj Kuli od slonovače.

- U skladu s našim očekivanjima, ovdje neće biti nikakvog otpora, - rekao je Dante. - Ti kogitori se pretvaraju da ne sudjeluju ni u kakvoj vanjskoj aktivnosti. Jednostavno se skrivaju i razmišljaju.

Junona je ispustila neki podrugljiv, guturalan zvuk. - Mogu se oni pretvarati koliko žele, ali kogitori nisu nikada bili tako neutralni kako oni to tvrde. Uvijek su morali nekamo gurati svoj nos.

- J-j-jednako su z-z-li kao i hrethgiri - emitirao je povrijeđeni Beowulf svojim zamuckujućim glasom. Mada je bio tolerantan prema Beowulfu zbog njegovih ranijih zasluga, Agamemnona je nerviralo što taj neoCymeh stalno sluša privatne razgovore koje Titani vode između sebe.

S naglašenom strpljivošću, Dante je rekao. - Želio sam reći kako nam je pobjeda osigurana. Ne predviđam baš nikakve vojne poteškoće pri zauzimanju Hessre.

- Ja ću ipak uživati u svakom trenutku tog zauzimanja. - Agamemnon je usmjerio svoje snage koje su se sastojale od brodova cymeha da opkole planet i onda se spuste. Stavivši naprijed brodove

neosa koje nije trebalo štedjeti, letjelice su se nagnule i iznad ledom okovane utvrde drevnih filozofa skrenule u proširenu formaciju za izvođenje napada.

Mada su kogitori Kule od slonovače tvrdili kako su nezainteresirani za druge dijelove Galaktike i držali se svoje izolacije, oni nisu bili posve samodostatni. Imali su već dobro uhodan posao snabdijevanja Cymeha elektrolitom, čak i nakon što su se Agamemnon i njegovi pobunjenici odvojili od Sinkroniziranih svjetova.

Ne želeći potpuno ovisiti o Vidadu i njegovima, Dante je na Bela Tegeuseu i na Richesu podigao postrojenje za proizvodnju elektrolita u vlasništvu Titana. Dok je masovna proizvodnja te tekućine zadovoljavala neoCymehe, Agamemnon i njegovi Titani zahtijevali su bolju kvalitetu, a niti jedan elektrolit nije bio bolji od onoga koji se proizvodio za kogitore Kule od slonovače. Danas će Titan-general prisvojiti tu proizvodnju, proglasiti Hessru svojim novim štabom i započeti svoj dugo odgađani marš na povijest...

Crni tornjevi izolirane citadele virili su iz debelog leda, gotovo opasani sporim rijekama leda koje su se stoljećima ovdje nabirale. Nekoć visoki tornjevi koji su udomili te mozgove odvojene od tijela izgledali su kao da se utapaju u poplavi nadirućeg snijega i leda.

Agamemnon i Junona letjeli su na vodećim pozicijama i ushićeno aktivirali svoje bacače plamena čiji je učinak bio još više naglašen strujom kisika iz rijetke Hessrine atmosfere. Plameni jezici su sukljali iz letjelica Cymeha i udarali o crne kamene zidine, odlamajući goleme gromade leda i šaljući impresivne oblake kamuflažne pare od koje se nije vidjelo nebo.

- Ovo će nam očistiti područje djelovanja, - rekao je Agamemnon, spuštajući svoj brod.

Dante je suhim glasom izdavao zapovijedi neoCymehima. Njegove optičke niti su zapazile tri svećenika u žutoj odjeći kako trče prema prozorima i balkonima tornjeva. Ovaj neočekivan napad dočekali su zinuvši, a onda potrčali u zaklon koji im je pružala zgrada.

NeoCymehi su se nastavili spuštati poput strvinara oko golemog broda u kojem su bili Titani. Agamemnon je premjestio posudu sa svojim mozgom u malenu, ali snažnu hodalicu s kojom će se lako kretati hodnicima ovog utvrđenja. Zapovjedio je skupini neosa neka predvode napad, raznesu zidove i razbiju bočna vrata. Nakon što su zamijenili velike letjelice malim hodalicama, umarširali su poput dobro naoružane mehanizirane armije mrava. Iza njih čulo se trijumfalno

zveckanje Agamemnona. Pod oštrim nogama njegove hodalice po kamenom su podu sijevale iskre.

Vani je nespretni neoCymeh Beowulf loše procijenio svoje spuštanje na tlo, pao, otkoturao se niz liticu i bespomoćno se zaustavio u novonastaloj pukotini u ledu. Kad su ga neoCymehi izvijestili o tome, Agamemnon se poigrao mišlju da Beowulfa jednostavno ostavi tamo gdje bi se mogao smrznuti i gdje bi ga moglo prekriti sporo ali nezaustavljivo zatvaranje ledenih ralja.

Ali Beowulf je nekada bio vrijedan saveznik, daleko pouzdaniji i nadareniji od onog nesposobnog Xerxa koji je imao mnogo duži rezime svojih neuspjeha. Gunđajući, general je izdao naredbu da se Be-owulfova posuda s mozgom prebaci iz oštećenog dijela u mehaničku hodalicu kakvu su imali neoCymehi. Već mi ponestaje isprika zašto održavam Beowulfa na životu. Taj neoCymeh oštećenog mozga više nije bio nikakva korist i postajao je sve veći teret i smetnja.

Unutar zaleđenog utvrđenja kogitora, neoCymeh ratnici su naišli na više desetaka svećenika u žutim odorama i uništili ih. Sam Agamemnon je ubio dvojicu, koristeći se onim starinskim vatrenim oružjem koje je nabavio od Thurra na Wallachu IX. Radilo je savršeno.

Idući ispred svog generala, neoCymehi su naišli na knjižnice i radne sobe u kojima su pomoćnici nalik svećenicima provodili svoje dane presnimavajući i prepisujući. Čini se da su bili posebno fascinirani svim poznatim pojavljivanjima tajanstvenih Muadru runa pronađenih po raštrkanim planetima. Dodatne prostorije, duboko u utvrđenju, bile su određene za proizvodnju elektrolita. Ljudi odjeveni u odjeću boje šafrana radili su tu u laboratorijima kad su neoCymehi nagrnuli unutra, prekinuvši njihov pjev, taj ritual pretvaranja vode u tekućinu koja podržava život.

Agamemnon je izdao precizne naredbe i poslao Dantea neoCymehima kao pojačanje. - Saznajte kako ta postrojenja rade, a onda po-bijte većinu ljudi koji tamo rade, ali ne sve. Nekolicinu njih moramo ostaviti na životu.

Drugi ljudi su pobjegli u veliku središnju prostoriju gdje su se, na svojim postoljima, nalazili kogitori Kule od slonovače. Kad je napokon i Agamemnon zašao u tu prostoriju i ugledao kogitore u njihovim blještavim posudama, bio je zbunjen što je tamo zatekao samo pet mozgova koji su plutali u zasebnim posudama punim plavkaste tekućine za održavanje života.

Jedan mozak od njih šest je nedostajao.

- Generale Agamemnone, vaš dolazak je nepotrebno destruktivan i kaotičan, - rekao je jedan od drevnih filozofa preko zvučnika ugrađenih u pijedestalu. - Kako vam mogu pomoći? Jeste li došli ovamo po pošiljku elektrolita?

- To je samo djelomično točno. Namjeravam i zauzeti Hessru i uništiti sve kogitore. Koji od vas nije ovdje? - Podigao je svoju mehaničku ruku pokazujući njezinim oštrim vrhom prema praznom postolju.

Naivni i puni povjerenja, mozgovi filozofa su iskreno odgovorili. - Vidad je u svojem privremenom boravištu na Salusi Secundus kako bi tamo savjetovao i promatrao Ligu plemića. Potrebni su nam novi podaci da bi se diskusije mogle nastaviti.

- Nakon današnjega dana toga više neće biti, - rekla je Junona koja je arogantno došetala svojim zastrašujućim tijelom i stala pokraj Agamemnona. Uvijek je osjećala posebnu antipatiju prema tim znatiželjnim kogitorima, posebno prema jednoj koja se zvala Eklo i koja je surađivala s Iblisom Ginjom kad su zakuhali onu pobunu na Zemlji.

To je bio početak ovog odvratnog, destruktivnog Džihada. Premda je ratni pohod Lige protiv strojeva omogućio Cymehima

podizanje njihove vlastite pobune i oslobođenje od kontrole sveuma, Agamemnon je još uvijek gajio duboki animozitet i prijezir prema kogitorima. - Imate li nam za reći još kakvo sjajno otkriće prije negoli vas pobijem?

Jedan od kogitora progovorio je ženskim glasom u kojem se osjećao neki čudan mir. - Ima toliko područja u kojima bismo vas mogli prosvijetliti, generale Agamemnone.

- Na vašu nesreću, ne želim biti onaj kojeg biste vi smatrali prosvijećenim.

Poslavši neoCymehe da i dalje pretražuju hodnike ovog zdanja na Hessri, Agamemnon i Junona su krenuli naprijed. Željeli su to učiniti sami. Bio je to način na koji su ovo dvoje Titana pokazivali jedno prema drugome svoju ljubav.

Podižući svoje snažne mehaničke ruke, pobacali su postolja, zdrobili prozirne posude u kojima su bili drevni kogitori i silno se radovali kada su mehaničkim šakama drobili drhtave mozgove u tečnu pulpu, jednog za drugim. Sve je to završilo i previše brzo.

Konačno, stojeći usred tog vlažnog rasula, Agamemnon je izjavio kako je Hessra sada njihova.

Znanost je stvaranje dilema pri pokušaju da se razriješe tajne. - DR. MOHANDS SUK, govor diplomantima U bilo koje drugo vrijeme Raquella bi posve drukčije reagirala

na susret sa svojim djedom; postavila bi mu tisuće pitanja i pričala bi mu o sebi. Vrhovni zapovjednik Vorian Atreid!

Njezinu bi majku možda više zaintrigiralo to njegovo iznenadno pojavljivanje, ali Helmina je sada bila mrtva, baš kao i Raquellin prvi muž. Pretpostavljala je kako je i bakin tajanstveni vojnik bio još jedna od žrtava i kako se ne može vratiti. Džihad je uništio toliko života i nada.

Radije bi provela više vremena s Vorom Atreidom, radije bi radila gotovo bilo što s njim, ali Raquella nije mogla okrenuti leđa svim onim ljudima koji su je sada trebali. S ovom kugom koju im je Omnius poslao i koja je divljala duž cijelog Parmentiera, ona i Mohandas su imali previše ljudi koje su trebali spasiti. Morali su pronaći lijek.

No za sada im je taj lijek izmicao. Mogli su liječiti simptome, dati pacijentima dovoljno tekućine i spriječiti visoku temperaturu, pomažući tako većini žrtava preživjeti, no pri pandemiji takvih razmjera to nije bilo dovoljno. Umiralo je mnogo, mnogo ljudi.

Vor je obećao da će učiniti sve što bude mogao kako bi pomogao, da će proširiti vijest među druge svjetove Lige o epidemiji koja tu vlada. Čak i ako se ne stigne vratiti na vrijeme da bi pomogao Parmentie-ru, mogao je barem upozoriti ostale planete kako bi ovi mogli budno dočekati ovu strašnu novu taktiku strojeva. Ako to bude u njegovoj moći, Vor će održati obećanje koje joj je dao. Znala je to, premda je prošlo tek nekoliko sati otkako je otišao.

Bolnica za neizlječive bolesti. Taj se naziv, na nesreću, sada činio tako prikladnim. Nije znala što bi učinila kada bi Mohandas podlegao toj bolesti. Mislila je kako bi bilo bolje da bolest zahvati nju, a ne njega... Do sada su, od dvadeset i dva liječnika koji su se okupili iz područja oko Niubbe, trojica podlegli toj pošasti, četvoro ih se oporavljalo, no još nisu mogli raditi, dok su nova dvojica pokazivali nepogrešive znakove prve faze oboljenja od virusa. Uskoro će ona morati liječiti i njih.

Mohandas je dovoljno detaljno proučio tu bolest da bi mogao izvući neke osnovne zaključke, mada još uvijek nije bio pronašao nikakav čarobni štapić. Nakon što je zrakom prenesen virus preko

sluznice ušao u tijelo i inficirao jetra, proizvode se goleme količine proteina koji vlastite hormone tijela (kao što su testosteron i kolesterol) pretvaraju u mješavinu sličnu anaboličkim steroidima. Jetra ne mogu učinkovito razlagati tu "mješavinu X" (Mohandas nije imao energije da za nju pronađe neko kreativnije ime), a niti je se može ukloniti iz krvotoka. Kako su prirodni hormoni bili reducirani i promijenili se u smrtonosnu "mješavinu X", u tijelu dolazi do njezine hiperprodukcije, a sve veće količine te otrovne mješavine uzrokuju teške mentalne i fizičke simptome.

U zadnjoj fazi ove bolesti, smrt odnosi više od četrdeset posto od ukupnog broja oboljelih. Dodatno se često javlja otkazivanje jetra, a i srčani udari, prouzročeni opasnom hipertenzijom, često su bili fatalni. U manjem broju slučajeva, tirotoksične krize su često prouzročile otkazivanje tijela zbog hormonalne neravnoteže. U toj fazi jaka groznica baca većinu pacijenata u duboku komu koja je znala potrajati nekoliko dana i tek tada su prestali disati. Kod visokog postotka oboljelih lako pucaju tetive, što dovodi do invaliditeta...

Tijekom sljedećeg sata Raquella se pobrinula za četrdeset pacijenata. Tako se više nije čulo stenjanje i paranoično mumljanje, niti se u očima pacijenata vidio užas ili nijeme molbe, niti se osjećala ona odvratna i nezdrava atmosfera bolesti i smrti. Nekim ljudima je trebalo duže vrijeme da bi podlegli virusnoj infekciji, neki su patili više nego drugi. Neki su bili hrabri, dok su drugi bili kukavice, no na kraju to nije bilo važno. Previše njih je umiralo.

Izašavši na hodnik, Raquella je vidjela da joj Mohandas prilazi. Osmjehnula se tom toplom, dragom licu, vidjevši ga kako iscrpljeno i umorno izgleda i kako su mu se oko maske za disanje usjekle bore iscrpljenosti. Imali su vrlo malo vremena kojeg bi mogli provesti zajedno samo kao dvoje ljudi čija je duboka uzajamna ljubav prešla u ugodnu neraskidivu vezu. Ali nakon gledanja tolike bespomoćnosti i smrti Raquelli je bila potrebna utjeha, pa makar i samo na nekoliko trenutaka.

Kada su oboje prošli kroz kabinu za dekontaminaciju i zašli u dio gdje su sobe bile sterilne, Mohandas i Raquella su konačno mogli skinuti maske za disanje zbog kojih se ranije nisu mogli poljubiti. Držali su se za ruke, gledajući jedno drugo kroz onaj zaštitni sloj u oči, ne govoreći ništa.

- Ne znam koliko dugo ću još imati snage, - rekla je Raquella umornim glasom. - Ali kako bismo se mogli zaustaviti, bez obzira na to

koliko smo umorni? - Nagnula se bliže k njemu, a on ju je uzeo u naručje.

- Spašavamo onoliko koliko možemo. A za one koje gubimo činiš barem to da im ovaj preostali dio života bude lakši i ugodniji, - rekao je. - Promatrao sam te dok radiš s pacijentima, gledao sam kako im se lica razvedre kad te vide. Imaš čudesan dar.

Raquella se osmjehnula, no vidjelo se da joj je teško. - To je ponekad tako teško, slušati te njihove očajničke molitve. Kada ih mi ne možemo spasiti zazivaju Boga, Serenu, bilo koga tko će ih čuti.

- Znam. Upravo je na odjelu pet preminuo doktor Arbar. Znali smo da se to moralo dogoditi. Dva dana prije toga pao je u komu, tresla ga je groznica i tijelo mu se nije moglo oduprijeti tom virusu.

Doktor Arbar se uzdigao iz jednog osiromašenog miljea Niubbe kako bi stekao diplomu liječnika i tako mogao pomagati onima koji su imali manje sreće nego on. Lokalni heroj, ustrajavao je na životu bez pića i droge, odbijajući uzimati čak i melange začin koji je bio tako popularan diljem svjetova Lige. Lord Rikov Butler... koji je sada zajedno s članovima njegovog domaćinstva bio mrtav... prepustio je svoju obilnu zalihu začina bolnici, jer ih je, u skladu s religijskim uvjerenjima supruge, odbio konzumirati. Većina liječnika u bolnici uzimala je začin melange svakodnevno, kako bi održavali potrebnu snagu i energiju.

- To je još jedan liječnik manje. Čovjek se upita... - Kad je pomislila na melange, zašutjela je usred rečenice. - Čekaj trenutak. Mislim da vidim izvjestan uzorak po kojem se stvari događaju. - Uvijek kada je naišla na kakav višak u zalihama začina, dala je to nekom od pacijenata kako bi mu barem nakratko olakšala fizičku bol.

- Što je? - Ne ću ti ništa govoriti dok ne budem sigurna. - Raquella se

žustrim korakom uputila niz hodnik, a on ju je pratio u korak. Ušla je u prostoriju u kojoj je bila kartoteka s podacima o pacijentima. Brzo je prebirala po kartonima, pokušavajući povući neku paralelu. Tijekom sljedećeg sata grozničavo je pregledavala bolesničke kartone, zapravo odvojene liste s krugovima na kojima su bili otisnuti podaci koje je propuštala kroz stroj za očitavanje. Oko nje su se gomilale te liste.

I dokaz je postao neupitan. - Da... da! - Teško dišući, pobjedonosno se zagledala u

Mohandasa. - Melange je zajednički nazivnik! Pogledaj. - Provela ga je

kroz podatke jednog pacijenta za drugim. Zasula ga je bujicom riječi. – U najvećem broju slučajeva ljudi u velikom broju umiru u skladu s njihovim imovinskim stanjem i u prvi mah se čini kako to nema nikakvog smisla. Kuga zahvaća siromahe u daleko većem broju nego bogate plemićke obitelji ili bogate poslovne ljude. Meni to nikada nije imalo smisla, jer je način prehrane i sanitarni sustav podjednak u cijeloj populaciji.

- Ali ako netko tko konzumira začin ima veće sposobnost boriti se protiv izloženosti retrovirusu, onda će ljudi iz nižih klasa, koji si i ne mogu priuštiti melange, umirati u većem broju! Pogledaj, čak su i ovi pacijenti koji su dobili melange kad su već bili zaraženi kugom pokazali bolji oporavak.

Mohandas nije mogao prigovoriti ovakvom dokazu. - A doktor Arbar nikada nije uzimao tu stvar! Čak ako melange možda i nije lijek, čini se da ipak olakšava stanje. Povećava otpornost. - Koračao je laboratorijem, duboko razmišljajući. - Molekula začina je izuzetno složena, golem protein kojeg VenKee nije nikada ni sintetizirao niti uspio razložiti. Posve je moguće da upravo ta molekula blokira onaj kritični protein s kojim virus pretvara normalne hormone u mješavinu X. Bitno je to da ako je džep na enzimu obično ispunjen kolesterolom i testosteronom pa se tada promijeni u mješavinu X, možda je melange dovoljno blizak tim hormonima da ih drži zatvorenima u džepu, deaktivirajući onaj enzim.

Raquella je osjetila kako ju je ovo posve obuzelo. - Nemoj zaboraviti da rani stadiji ove bolesti uključuju paranoju, razne psihičke poremećaje i agresivnost. Korištenje začina pomaže kod tih stanja, a možda pomaže ljudima i zaštititi se od same infekcije.

Primio ju je za ramena. - Raquell, ako si u pravu, onda je ovo veli napredak! Možemo obuhvatiti cijelu populaciju koja još nije zahvaćena bolešću, imunizirati ih protiv tog virusa.

- Točno, ali moramo se brzo dati na posao, - rekla je. - A gdje ćemo nabaviti toliku količinu melangea?

Mohandas je spustio glavu. - Problem je još znatno veći. Sumnjaš li da je ova pokora već zahvatila i druge planete? Ta epidemija bi se mogla kretati galaktikom poput najezde skakavaca. Moramo po svaku cijenu proslijediti ovu novost Ligi.

Raquella je brzo udahnula zrak - Moj... Vorian Atreid... on to

može učiniti.

Požurila je iz kartoteke do napuštene prostorije za komunikacije. Morala mu je poslati signal prije nego njegova letjelica ubrza pri izlasku iz njihovog sustava. Kao vrhovni zapovjednik armije Džihada mogao je inzistirati na tome da Liga dramatično poveća distribuciju začina na bilo koji od planeta koji bi mogao biti žrtvom Omniusove kuge.

Na njezino veliko olakšanje on je, nakon duge odgode signala primio njezin poziv. Bez ikakvog odlaganja mu je dala puno objašnjenje, a onda čekala povratni signal. - Melange? Ako je to točno, onda će nam trebati gomila toga. Jesi li sigurna?

- Sigurna sam. Prenesi drugima tu poruku... i čuvaj se. - I ti, - rekao je. - Središte tvrtke VenKee na Kolharu je u blizini

moje rute kojom se vraćam na Salusu. Mogu izravno razgovarati s ljudima koji trguju tim začinom. - Dodao je još nešto, no začulo se pucketanje prouzročeno statičkim elektricitetom i veza se prekinula.

Uspješni rukovodilac je poput igrača pokera, jer ili skriva svoje

emocije ili pokazuje lažne, tako da ih drugi ne bi mogli koristiti protiv njega.

-AURELIUS VENPORT Vor je odlučio ne gubiti vrijeme pa je gotovo dva tjedna tjerao

Putnika snova takvim ubrzanjima kakva je samo robot mogao podnijeti, kako bi Ligi donio vitalne novosti. Tijelo ga je boljelo, ali znao je kako svaki trenutak može značiti još više izgubljenih života.

Ako je mogao, povećavši brzinu broda sve do granica izdržljivosti svojega tijela, spasiti ma i jedan život, ta nagrada bi bila više nego vrijedna ovog njegovog kratkotrajnog trpljenja. Agamemnon ga je tome naučio onda kada ga je bio podvrgnuo tretmanu produženja života: bol je mala cijena u zamjenu za život.

Tijekom tog dugačkog putovanja nije pokazao simptome ili bolesti, ništa od onih upozoravajućih signala na koje ga je Raquella upozorila. To je, u skladu s njezinim iskustvom, značilo da je zaista imun na ovu Omniusovu kletvu. Zato se je, bez straha da će zaraziti druge i straha za vlastitu sigurnost, mogao odmah baciti na posao kojeg je trebalo obaviti.

Vor je malo promijenio kurs leta kako bi otišao u VenKee brodogradilišta na Kolharu. Mislio je daje, pod ovakvim okolnostima, važno razgovarati izravno s glavnim dobavljačem začina. Ovo neočekivano Raquellino otkriće bilo je zaista zapanjujuće.

Nažalost, nimalo iznenađen, čim se približio Kolharu čuo je preko radio-veze da se bolest već počinje širiti svjetovima Lige. Omnius im je tu bolest odašiljao nemilosrdnom učinkovitošću, zagađujući planet za planetom, usprkos svim naporima Lige da se zaraza spriječi. Bile su postavljene karantene, no one obično nisu bile dovoljno striktne; a čak i kada je predostrožnost uspjela držati epidemiju pod nadzorom, barem je polovina ljudi unutar granica gdje se pojavila bilo ugroženo.

Samo je Vor mogao ponuditi nadu, a ona je ovisila o suradnji VenKee korporacije. Oni koji su konzumirali začin mogli su se bolje oduprijeti pošasti.

Tvrtka VenKee je držala monopol na izvoz melqngea, tajeći pred

Ligom svoju tehniku snabdijevanja i dobavljače. Ta je trgovačka kompanija također imala monopol na uporabu opasnih brodova kojima

se mogao nabirati svemir, a koji su služili za transport robe. U Vorovoj su se glavi posložili svi elementi priče: Kako bi se spriječilo ovo brzo širenje virusa, bitno je brzo dostaviti lijekove, što pak zahtijeva letjelice za nabiranje svemira. A začin...

Vorian se zaklinjao da neće napustiti Kolhar dok ne dobije ono što mu treba.

Na kraju, Norma Cenva pridružila se Voru u Putniku snova i pošla s njim na Salusu. Bila je predvidjela njegov dolazak i znala je, nekom čudnom i neobjašnjivom preciznošću da on donosi hitne vijesti. Kada je napokon progovorio nekoliko rečenica, Norma je zaključila tri stvari: da je situacija kritična, da su začini bitni za preživljavanje ljudske rase i da će poći s njim na Salusu kako bi se tamo obratila parlamentu Lige.

Prije negoli je napustila Kolhar, poslala je trojicu sjajno plaćenih unajmljenih pilota, sve s istim porukama, da obavijeste Vijeće Džihada tako da oni mogu početi dalje širiti te vijesti. U vrijeme kad Vor i ona stignu na Salusu, većina stvari bi se već trebala početi odvijati.

Tada je zapovjedila svojem sinu Adrienu da usmjeri sve aktivnosti tvrtke VenKee na porast proizvodnje začina i to do najviše moguće mjere. Tek je tada pošla za Vorianom u njegovu crno-srebrnu letjelicu.

Dok su uzlijetali, Vor je koristio samo umjereno ubrzanje, no nakon što ga je Norma uvjeravala kako njezino tijelo može podnijeti veći stres nego njegovo, Vor je ponovo ubrzao sve do granica izdržljivosti. Brod je letio izravnim smjerom prema Salusu Secundus.

Dok su tako putovali, Norma je bila zabavljena svojim mislim i izračunima, okružena bilježnicom, elektronskim crtaćim daskama i ostalom opremom iz njezinog kolharskog ureda. No, začudo, nije joj bila potrebno ništa od tih stvari. Umjesto toga, bila je u svojim mislima, apsorbirajući i obrađujući goleme količine podataka. Otkrila je kako joj se mentalni kapacitet povećao iznad svih zamislivih granica.

Vor jedva da je i osjetio da na ovom putovanju ima uza se ljudsko društvo, ali bio je i navikao putovati sam. Tijekom tih dosadnih, tihih sati, s ljubavlju se prisjećao dana kada je pravio društvo Seuratu. U sadašnjoj klimi rata i širenja epidemije, Voru bi dobro došlo malo razonode i nekoliko dobrih igara ili čak i oni robotovi traljavi pokušaji da bude duhovit.

Putnik snova se trgnuo kada je, usred dana, dotakao vjetrovito polje zračne luke u Zimiji. Norma je izašla iz svojeg transa i kroz prozor kabine ugledala glavni grad. - Zar smo već stigli?

Idući prema zgradi parlamenta, saznali su kako se situacija s epidemijom tijekom ovih nekoliko tjedana ozbiljno pogoršala i da se proširila na još desetak planeta. Najbolji znanstvenici Lige nisu znali kako se tome suprotstaviti, premda je posebni izviđač leteći s pogonom za nabiranje svemira već donio vijest o Raquellinom otkriću, što je odmah prouzročilo golem porast potražnje za začinom. Čak ni spoznaja da začin učinkovito štiti ljude u od kuge, premda je ne liječi, nije pomogla svim onim planetima koji nisu mogli nabaviti dovoljne količine melangea.

Norma se nadala da bi njezina izjava mogla to promijeniti. Mentalnim izdavanjem zapovijedi, sredila je svoj vanjski izgled,

učinila svoju plavu kosu glatkom, a crte lica mekšima. Premda je njoj fizička ljepota malo značila, barem tako dugo dok je njezino tijelo u stanju izvršiti zadaće koje mu ona postavlja, ona je to učinila u čast svojem pokojnom suprugu. Kad se na vrhu stuba pridružila sjajnom stasitom vrhovnom zapovjedniku, jasno je vidjela kakvo bitno mjesto će joj pripasti u upravo nastajućem dijelu povijesti ljudskog roda. Norma je sebe vidjela samo u posve efemernom smislu, kao dah kisika koji održava plamen svijeće. Nije joj bilo stalo do toga hoće li je povijest zapamtiti; bilo joj je stalo jedino do posla. I do spašavanja života.

Jeste li spremna za ovo? - upitao ju je Vor. - Činiš mi se nekako dalekom.

- Ja sam... posvuda - trepnula je, a onda se usredotočila na visoku zgradu ispred sebe. - Da, ovdje sam.

Dok su prilazili dvorani parlamenta, naišla je skupina uzbuđenih ljudi u žutoj odjeći, koji su se brzo kretali noseći prozirnu plastičnu posudu u kojoj je bio mozak odvojen od tijela. Norma je sa zanimanjem gledala dok je skupina prolazila pokraj njih. Premda sama nikada nije kontaktirala s nekim od tih drevnih mozgova, njezina mati Zu-fa joj je pričala o njihovim mističnim i opskurnim običajima.

- Vidad, jedan od kogitora iz Kule od slonovače, - rekao je Vor,

a u glasu mu se jasno osjetilo gađenje. Brzo su prošli ispod luka ulaznih vrata i zašli u akustične dvorane u kojima je vladala vreva. - Ovoga puta im neću dopustiti da se umiješaju kao što su se bili umiješali sa svojim ludim pokušajem sklapanja mira.

Nakon što se Serena mučenički žrtvovala da bi popravila štetu koju su nanijeli kogitori, Vidad je proveo više od pola stoljeća na Sa-lusi Secundus proučavajući povijesne zapise i novije filozofske traktate. Također je igrao i ulogu političkog obada koji se petlja u poslove Vijeća Džihada. Vor je želio da se ovaj vrati k svojim drugovima na zaleđenom Hessru.

Kad su stigli, sjednicom je predsjedao Veliki patrijarh Xander Bo-ro-Ginjo, noseći oko vrata svoj upadljivo ukrašen lanac, simbol njegovog položaja duhovnog vođe. Kraj njega je sjedio visok i mršav O'Kuković, namjesnik u ovom razdoblju interregnuma. Premda je bio na položaju političkog vode Lige plemića, taj je čovjek zapravo imao vrlo malo stvarne moći; uglavnom je tek fizički zauzimao prostor, poput komada kita s kojim se ispuni neka rupa.

Vor i Norma su zauzeli dva rezervirana mjesta u prvom redu skupštinske dvorane. Njihov ulazak u dvoranu prouzročio je zamjetno komešanje, mada je u tijeku bila duga sjednica na kojoj se raspravljalo o onoj pošasti koja se tako brzo širila. Znalo se da je do tog trenutka već bilo zaraženo petnaest planeta i svi su se pribojavali daljnjih loših vijesti. Vijeće Džihada je već bilo predložilo ekstremnu vojnu strategiju kako bi planet Salusu Secundus održali nezaraženim i sigurnim.

Vor je proučavao tekst dnevnog reda i u njemu vidio dug popis izvješća i govornika, a sve je to nosilo oznaku HITNO. Uzdahnuo je. - Ovdje ćemo biti prilično dugo.

Norma je čula paniku u glasovima govornika i vidjela ju je na njihovim licima. Oko nje su se zastupnici nervozno došaptavali. Premda je u sebi nastavila razmišljati i izračunavati, ipak je, slušajući hitna izvješća koja su se nizala jedno za drugim, shvatila razmjere ove katastrofe. Na Salusi Secundus još nitko nije bio zaražen, a pred parlamentom je stajao ozbiljan prijedlog da se uvede potpuna blokada kako bi se zaštitilo stanovništvo tog planeta.

Norma je uspravno sjedila na svojem stolcu kada se nazočnima obratio sljedeći govornik: predvodnica čarobnica s Rossaka, njezina vlastita polusestra, Ticija Cenva. Njezino lice, glatko poput alabastra, nabiralo se pod utjecajem olujne strasti, njezina duga plava kosa i odjeća boje kosti lagano su treperile na nepostojećem povjetarcu, a Ticija je zurila u potpunoj tišini, izazvavši važnošću svoje nazočnosti muk u slušateljstvu.

Promatrajući je, Norma nije od svoje polusestre očekivala osmijeh u znak pozdrava, pa čak ni lamanje kao znak prepoznavanja.

Usprkos njihovoj izuzetnoj nadarenosti, njezina je obitelj bila rascjepkana, svi dijelovi udaljeni jedan od drugog.

Godinama je Normina mati Normu smatrala neuspješnom i sav svoj rad je usredotočila na Džihad. Zbog njezinih moći koje je posjedovala kao velika čarobnica, Zufa Cenva je dugo očekivala kako će i njezina kćer biti savršena, a kada je Zufa napokon rodila besprijekornu Ticiju, Norma se promijenila iznad svih majčinih očekivanja. Zato je Zufa napustila Ticiju, ostavivši je na brizi drugim čarobnicama na Rossaku, a ona je sad svu svoju pozornost posvetila Norminom radu. A tada je Zufa poginula, zajedno s Aureliusom.

Ticija je odrasla na Rossaku, pokazavši kako posjeduje sve one mentalne sposobnosti za koje se njezina mati nadala da će ih imati, no živjela je u svojevrsnom vakuumu koji se konačno ispunio ogorčenjem.

Nekoliko desetljeća kasnije došla je na položaj vrhovne čarobnice, baš kao što je to bila i Zufa Cenva, no Ticija je bila još tvrđa i stroža od svoje majke. Zaokupljena svojim teorijama i izračunima, a da se i ne spominju poslovi tvrtke VenKee, Norma je rijetko odvajala vrijeme da se vidi sa svojom polusestrom; niti jedna nije onu drugu smatrala "prijateljicom", čak ni u najširem smislu te riječi.

Ticija je ugledala Normu, jedan trenutak oklijevala prije nego će započeti svoj govor, a onda je zagrmjela glasom koji kao da je u svakom njezinom dahu nosio -munje. Slušateljstvo je zadrhtalo od snage njezinog nastupa.

- Mi čarobnice smo godinama žrtvovale svoje živote uvijek kada su se Cymehi obrušili na ljudski rod. Promatrala sam mnoge od mojih sestara kako ginu, oslobađajući svoje misli kako bi njima, osim samih sebe, uništile Cymehe... uključujući i Titane... Bila sam spremna učiniti isto to. Bila bih sljedeća na redu... ako bi se neprijatelj pojavio. Ali sada je, i to već desetljećima, prijetnja od strane Cymeha sve manja.

Brevin O'Kuković je zapljeskao. - Čarobnice s Rossaka su uvelike zadužile ljudski rod.

Nezadovoljna što ju je prekinuo, Ticija mu je uputila prezriv pogled. - I mnogi drugi su ga jednako tako zadužili, gospodine. Sada, gledajući tu epidemiju koja briše sve pred sobom, ističem kako mi čarobnice imamo drugo područje na kojem se očituje naša stručnost. Zbog grubog svijeta u kojem živimo i zahvaljujući preciznim zapisima o našem razmnožavanju tijekom mnogih generacija, mi razumijemo krv, tu najvažniju sirovinu ljudske rase. Ako se ova pokora koju nam je poslao Omnius još pogorša, mogli bismo ostati bez osnovnih ogranaka

naše vrste... ne bismo samo pretrpjele silne gubitke, nego bismo ostale i bez vlastite budućnosti. Sada, kako na jednom svijetu za drugim ostaju opustošene obitelji i gradovi, ne možemo reagirati, a da bi to bilo previše brzo ili previše silovito. Naša vrsta je krajnje ugrožena. Čak i sada dok se borimo kako bismo pronašli lijek za ovo odvratno biološko oružje, moramo poduzeti drastičnu akciju za očuvanje najbolje DNK prije negoli bude zauvijek izgubljena... deponirati ključne markere nekih od najjačih linija, jer bi ih inače ova bolest mogla potpuno zbrisati. Moramo ustanoviti program koji će zaštititi genetsku informaciju svih ljudi na svim planetima. - Podigla je bradu. -Mi čarobnice imamo sposobnosti ostvariti takav program.

Norma je gledala svoju ljutitu polusestru, pitajući se što ova želi postići takvim prijedlogom. Kako vrhovna čarobnica nije bila posebno suosjećajna osoba, i ona se, kao i Zufa, svim žarom posvetila Džihadu.

Ticija je svojim blijedim, električnim pogledom prešla po dvorani, namjerno ignorirajući Normu. - Predlažem da pođemo na prostore kamo kuga još nije doprla i spasimo zdrave kandidate. Možemo voditi banku podataka o uzorcima krvi, spasiti osobine pojedinih obitelji ako već ne možemo spasiti i same obitelji. Kasnije, kad pobijedimo ovu epidemiju, moći ćemo se poslužiti tim golemim fondom pri obnavljanju populacije.

Činilo se da ju Veliki patrijarh nije u potpunosti razumio. - Ali čak i ako ova pošast ubije polovinu... još bi uvijek ostalo mnogo preživjelih. Zar je pothvat takvih razmjera zaista nužan?

Nakon što je polako i duboko udahnula, Ticija je odgovorila: - Ali hoće li to biti ona prava polovina koja je trebala preživjeti? Moramo planirati ravnajući se prema najgorem mogućem scenariju, Veliki Patrijarše. Moramo to učiniti prije negoli nam vrijeme istekne... poput onog drevnog Noe, no u daleko većem opsegu. Trebamo sakupiti uzorke s najjačim karakteristikama sa svakog planeta i to moramo učiniti prije nego se ta pošast proširi još dalje. Trebat će nam sva DNK koju uspijemo sačuvati kako bismo mogli jamčiti dovoljnu raznolikost za jakost naše rase.

- Zašto jednostavno ne bismo samo spriječili tu prokletu bolest? - povikao je jedan izuzetno uzrujan zastupnik.

- A što ćemo s već zaraženim planetima? Trebali bismo i njima poslati nekakvu pomoć. Tim ljudima to najviše treba!

Veliki Patrijarh je zatražio da se dvorana smiri. - Već sakupljamo golemu dragovoljnu pomoć medicinskom osoblju na zaraženim planetima. Možda bi i čarobnice mogle ondje uzeti uzorke.

Ticija je pogledala čovjeka kao da ima posla s teškim glupanom. — Za to je već prekasno. Neki dijelovi njihovog stanovništva će preživjeti, ali izvor je već zagađen. Trebali bismo naše napore usredotočiti tamo gdje mogu polučiti najbolji rezultat. Ništa se ne može postići na svjetovima gdje se zaraza već manifestirala.

- Dobro, dobro - javio se namjesnik O'Kuković, namjerno se zagledavši u sat. - Ne vidim razlog zbog čega se čarobnice ne bi mogle pridružiti misijama koje već djeluju u svjetovima Lige. Hoćete li na Rossaku pronaći dovoljno žena koje bi to dragovoljno učinile?

- I više nego dovoljno. - Izvrsno! A sada, kako vidim, sljedeća stvar koju imamo na

dnevnom redu donosi nam više nade. Vrhovni zapovjednik Vorian Atreid?

I... netko tko se zove Norma Cenva? - Bilo je jasno da O'Kuković ne zna tko je Norma, no njegova memorija nije nikada bila posebno pouzdana. - Imate više detalja o uporabi melangea protiv ove pošasti?

Vor je poveo Normu prema govornici i činilo se da je Ticiju nerviralo što je gurnuta u stranu. Premda je izvješće primljeno već tjednima ranije, Vor je na brzinu iznio rezime svojeg putovanja na Par-mentier i onoga što je njegova unuka otkrila. - U skladu s izvješćima koja obilato pristižu iz drugih zaraženih područja, postoji nešto što im je svima zajedničko. Na svakom od tih planeta postoje neobjašnjivi džepovi imuniteta... sa zajedničkim nazivnikom. Oni koji konzumiraju začin melange imaju veću otpornost... ako ne i imunitet. Začin. Skupa, osvježavajuća droga. I moćno oružje protiv ove pošasti!

Vor se maknuo u stranu kako bi Normi prepustio govornicu. Ona nije okolišala. - Zato nam je potrebno mnogo melangea i moramo ga čim prije distribuirati. U tu svrhu vam nudim usluge tvrtke VenKee.

- To je samo trik sračunat na to da se pojača potražnja za začinom... da se povećaju vaši profiti! - povikao je neki neprijateljski i prijeteće raspoložen čovjek iz četvrtog reda.

- Istina je da je VenKee glavni dobavljač melangea diljem

svjetova Lige i da također imamo u vlasništvu brodove koji mogu nabirati svemir, brodove koji mogu isporučiti melange dovoljno brzo da

to u značajnoj mjeri djeluje na bolešću zahvaćene svjetove. - Norma je s natruhom frustracije pomislila kako bi, da je nerazumno prestrašeni ljudi i oni koji su previše savjesno obavljali svoju dužnost unutar Lige nisu prisilili ukloniti njezin kompjutorom pojačani navigacijski sustav, sigurnost tih super brzih brodova do sada već mogla biti dramatično poboljšana. Možda bi nekako potajice mogla ubaciti poneki od tih na vigacijskih uređaja natrag u letjelice...

Nastavila je čvrstim glasom. - Već sam izdala naputak da VenKee na Arrakisu pojača prikupljanje začina koliko god je to moguće. U ime mojeg voljenog supruga, rodoljuba Aureliusa Venporta, VenKee će, kao humanitarnu gestu, darovati melange kugom pogođenim svjetovima. - U dvorani se čuo žamor iznenađenih slušatelja. Usmjerila je pogled prema onom bezobrazniku koji je izvikivao svoje optužbe. - Pretpostavljam kako će ovo biti odgovor na sve sumnje i primjedbe kako mi iz ove tragedije stvaramo svoj profit.

Sa svojim jasnim osjećajem za biznis Adrien bi se vjerojatno usprotivio ovakvoj njezinoj odluci, braneći to stavom kako je tvrtka VenKee već dovoljno toga žrtvovala. Ali Normu u ovom trenutku nije zanimao profit. Ovako se, jednostavno, trebalo postupiti.

Zastupnici su počeli klicati, ali Ticija Cenva, koja je sada sjedila u prvom redu, nije im se pridružila. Nagnula se naprijed i pomalo urotnički nešto govorila Velikom Patrijarhu. Ma što bilo to što mu je rekla, oči bucmastog čovjeka su zasjale i žustro je kimnuo. Xander Boro-Ginjo je ustao i zatražio tišinu.

- Zahvaljujemo tvrtki VenKee na ponudi, ali u ovim teškim i zastrašujućim trenucima ovakva ponuda nije ni izdaleka dovoljna. Čak ni uz nadljudske napore, jedna sama tvrtka ne može proizvesti dovoljno začina da bi umanjila ovu krizu, ukoliko taj melange zaista pruža zaštitu od te pošasti. Na neki način, moramo povećati žetvu melangea za nekoliko redova veličina.

Pročistio je grlo, a na debelom licu mu se pojavio neki lukav, neiskren smiješak. - I zato, za dobrobit ljudskog roda i zbog opstanka naše vrste, ja ovim činom proglašavam aneksiju Arrakisa, njegovo priključenje svjetovima Lige plemića i proglašavam ga otvorenim za svakoga tko je voljan struganjem crpiti začine iz pijeska. Sada nije vrijeme za oprezno i konzervativno ponašanje prema tom resursu. Ljudskoj rasi je potreban svaki gram melangea.

Norma je opazila kako je Ticija izgledala zadovoljna ovakvim tijekom događaja, kao da je postigla neku vrst pobjede. Svjesna hitnosti,

Norma nije mogla zamjeriti to što je Veliki Patrijarh učinio, ali se nadala da time nije nanio i smrtni udarac tvrtki VenKee Enterprises.

Stanovnici udaljenog planeta Arrakisa nisu ni slutili što će im se dogoditi.

Neki kažu kako to što u meni kola Harkonnenova krv

predstavlja moju sramotu, ali ja ne prihvaćam te laži koje sam čuo, te pokušaje kojima se želi okaljati uloga moga djeda. Meni postupci Xaviera Harkonnena govore više o časti nego o kukavičluku.

- ABULURD HARKONNEN, pismo vrhovnom zapovjedniku Vorianu Atreidu

Omniusova pošast širila se s planeta na planet diljem Lige

plemića brže negoli su stigli uvoditi karantene ili otpočeti evakuaciju. Slijedeći program Ticije Cenve o očuvanju genoma, armija

Džihada je razaslala brodove za spašavanje i promatračke brodove na toliko nezaraženih svjetova koliko je to bilo moguće. Dragovoljke iz redova čarobnica uzimale su od lokalnog stanovništva reprezentativne uzorke genetskog materijala, tako da bi se barem krvne linije mogle spasiti. Nekima je to izgledalo kao defetistička taktika, zastrašujući ustupak scenariju koji bi se razvijao prema najgoroj mogućoj varijanti kad bi se zaraza proširila posvuda.

Mada je bio tek mladi kvarto, Abulurd Butler je predvodio jednu od tih misija, u pratnji same nepopustljive vrhovne čarobnice. Njegov vojni čin je bio previše nizak da bi mogao očekivati bilo kakav zapovjednički položaj, ali Abulurd se našao u ulozi nominalnog vođe malene i brze ekspedicije na Ix, koja se, poput mnogih drugih razaslanih skupina brodova Džihada, susretala s tisućama detalja ove krize.

Po njegovom prezimenu su neki ljudi iz Lige možda mogli pretpostaviti kako mu je namijenjena ugledna vojnička karijera, ali primero Quentin Butler je težnjama svojeg najmlađeg sina pružao tek minimalnu potporu. Abulurd je pretpostavljao kako je vrhovni zapovjednik Vorian Atreid umiješao svoje prste dodijelivši mu ovu misiju, vjerojatno ne baš opasnu. Vorian je imao običaj da ga, čim bi se ukazala takva prilika, malo gurne naprijed. Abulurd je pak želio pomoći onim već zahvaćenim planetima i dopremiti im medicinsku pomoć, dragovoljce i zalihu melangea.

Njegov, do samo najnužnijih stvari ogoljen, brod-koplje bio je poslan na Ix kako bi prenio upute za organiziranje karantene, započeo s pripremama za preživljavanje i sačuvao ključne uzorke krvi onih koji su jedva preživljavali tijekom generacija dominacije strojeva. Prije gotovo sedamdeset godina njihov planet je oslobođen stiska Sinkroniziranih svjetova. Činilo se da je Ticija posebno zainteresirana, jer genetski

materijal stanovnika Ixa još nije bio čvrsto asimiliran u opću populaciju Lige.

Na nesreću, upravo kada je Abulurdov brod stigao, pokazali su se prvi simptomi epidemije: iracionalna paranoja i vladanje tipično za ponašanje rulje, gubljenje na težini te otvorene rane i depigmentacija kože. Nije bilo jasno jesu li naboji s kugom bili eksplodirali u zraku ili su im tu pošast donijeli trgovci i izbjeglice koji su pristigli na Ix s drugih planeta. Cijela sela su bila oborena na koljena, dok su druga naselja bila na samom rubu da ih snađe ista sudbina.

Na zapovjednom mostu koplja Abulurd je ljutito govorio. - Imamo samo jedan brod! Kako ćemo spasiti sve te ljude?

Vrhovna čarobnica se namrštila, preispitujući svoje prioritete. - Ix je jedini planet koji ima populaciju veću od one koju bismo ikada uspjeli spasiti. Nemojte ni pokušavati. Trebali bismo jednostavno otići odavde. Ako im je stanovništvo već zaraženo, onda tu ionako ne mogu ništa obaviti.

No Abulurd je namjeravao ponuditi pomoć Lige. - Otići? Pa proveli smo tjedne na putu samo da bismo došli ovamo.

- Nema smisla, kvarto Butler. Pokraj ove zastrašujuće žene izgledao je vrlo mlado i neiskusno,

no pomisli na to što bi Vor učinio. - Srećom, gospođo čarobnice, ovdje sam ja zapovjednik. Vaš cilj ovog putovanja nije i jedina svrha ove misije. - Možda on i nije sagledao cjelovitu racionalnu sliku onako kako je to učinila čarobnica, ali osjećao je kako je u ovakvoj ljudskoj katastrofi suosjećanje potrebnije nego ikada. On je shvaćao ljudske sudbine, dok mu je dio koji se odnosio na sakupljanje gena bio manje razumljiv. - Ne vidim razloga zašto im ne bismo ponudili svaku moguću vrstu pomoći koju im možemo ponuditi. Zašto se ne bismo spustili u neki od udaljenih gradova, na neko mjesto gdje se još nisu javili znakovi zaraze. Onima koje nećemo moći povesti sa sobom možemo kao pomoć podijeliti svu raspoloživu zalihu melangea. Sigurno ćete i vi moći nešto spasiti.

- To bi zahtijevalo intenzivno testiranje, izolacije, vrlo ekstremne postupke.

Abulurd je slegnuo ramenima. - Tada će to zahtijevati te posebne mjere. Siguran sam da ćemo to moći obaviti.

Čarobnica ga je ljutito pogledala, ali se nije upuštala u daljnju

prepirku, jer je posada na mostu bila odaslala signal i primila najnovije

podatke koje su im uputili iz naselja raštrkanih na površini planeta. Pregledavši ta izvješća, Ticija je usredotočila pozornost na jedno od tih naselja koje se većim dijelom nalazilo ispod površine.

- Ako već inzistirate da tako postupimo, kvarto, onda predlažem da započnemo tamo. Izvješće govori da je selo čisto, premda ja ne vjerujem u njihovu sposobnost uočavanja i dokumentiranja onih prvih još nejasnih simptoma ove pošasti. Odabrat ćemo neke od tih ljudi i izolirati ih sve dok ne zaključimo da nisu zaraženi. Držat ćemo ih odvojeno, provoditi testove i tada odabrati one koji nisu zaraženi. Osigurat ću uzimanje uzoraka krvi od mnogih drugih.

Abulurd je kimnuo i izdao naredbe. Činio se previše mladim da bi davao upute drugim pripadnicima Džihada, ali on je bio Butler i vojnici su ga slušali.

Prostorije za posadu bile su u zasebnom dijelu broda, iza debelih sterilnih zidova i Abulurd je zapovjedio da se stisnu po dvojica kako bi napravili više mjesta za ljude koje će povesti brodom. Nije sebi dopustio vjerovati da je taj napor toliko besmislen kako se činilo da Ticija vjeruje, ali i s tako povećanim kapacitetom na brod se moglo ukrcati tek pet stotina izbjeglica s Ixa. To se nikako nije moglo nazvati evakuacijom; bio je to samo čin dobre volje.

Dok je brod-koplje napokon prilazio planetu, Abulurd je stajao i promatrao prizor. Nikada ranije nije bio na Ixu, ali znao je njegovu povijesnu važnost. - Moj otac je branio Ix u vrijeme posljednje invazije strojeva i bio je živ zatrpan u jednom od podzemnih tunela - rekao je, ne gledajući izravno u Ticiju. - Čudo što je to uopće preživio. - Quen-tin je zapravo rijetko kada govorio o tome, očigledno potresen napadom klaustrofobije uvijek kada bi se to spominjalo. Sada se Abulurd prisjetio i priča koje mu je Vorian pričao. - A moj je djed doveo ovamo prvu flotu, oslobodivši Ix od Omniusa. Bio je proglašen herojem Džihada.

Ticija se namrštila pogledavši mladog časnika. - No Xavier Harkonnen se na kraju dokazao kao budala, kukavica i najgori izdajnik.

Abulurd se razljutio. - Ne znate sve pojedinosti, čarobnice. Nemojte dopustiti da vas propaganda zaslijepi. - Glas mu je bio miran, ali tvrd poput metala.

Fiksirala ga je svojim blijedim pogledom. - Znam da je Xavier Harkonnen ubio mog biološkog oca, Velikog patrijarha Iblisa Ginju. Nikakvo objašnjenje niti nesporazum ne može biti dovoljno dobra izlika za taj zločin.

Uzrujan, Abulurd nije dalje forsirao tu temu. Čuo je kako čarobnice s Rossaka manje zanima moralna strana nego genetika. Ili je to Ticija dopustila svojim emocijama da utječu na njezino razmišljanje?

Ratni brod se spuštao nad svojom točkom za slijetanje. Relativno pust krajolik se sada ispunio točkicama koje su označavale domove i različite građevine iznikle uz ulaze u špilje i tunele. Znajući da brod dolazi, očajni stanovnici Ixa su pokuljali iz podzemlja kako bi okružili otvoren prostor na koji će se brod spustiti. Gomila se kretala naprijed, vičući, pozdravljajući Abulurda i njegovu posadu kao spasitelje i heroje. Svi su oni željeli otići s tog planeta prije negoli pošast bolesti stigne do njihovog naselja.

Abulurdu se stisnulo srce. Vidio je izraz nade na njihovim licima, jer još nisu shvatili koliko im malo itko može pomoći. Cjelokupna zaliha začina koju je imao na brodu moći će ih zaštititi tek na kraće vrijeme. Tada se podsjetio da Ticija nije željela doći ovamo i kako će sve što uspije biti ipak bolje nego da ih jednostavno napusti i prepusti na milost i nemilost bolesti.

Držeći gornje prostorije broda dezinficiranima i zapečaćenima, kvarto je medu plaćenicima osobno odabrao nekolicinu stražara. Premda se činilo da medicinska istraživanja pokazuju kako zrakom prenošen virus može prodrijeti u organizam samo kroz sluzokožu i otvorene rane, Abulurd je svojim ljudima zapovjedio neka odjenu kompletna zaštitna odijela i nose standardne osobne štitnike. S takvim stvarima nikada dovoljno opreza.

Jer već je, nakon nemarno provedene procedure i nedostatne brige, na Salusu stiglo jedno od spasilačkih koplja transportirajući izbjeglice sa Zanbara, a na njemu je već bilo zaraženo pola putnika i trećina posade; nisu uza se imali dovoljno melangea kojim bi se zaštitili. Abulurd nije namjeravao dopustiti da se takvo što dogodi njegovoj posadi.

Čarobnica se prilagodila situaciji i čekala Abulurda da joj se pridruži. Nije joj bila potrebna njegova pratnja... vjerojatno nije ni željela da on bude uz nju... ali Abulurd je bio čelni časnik ove misije. Dok će posada dijeliti melange i ostali materijal koji će stanovnicima pomoći u nadolazećoj katastrofi, ona će medu ovim ljudima punim nade odabrati neke.

Noseći maula puške i pištolje s iglicama, skupina s broda je

pošla uspostaviti među okupljenom gomilom neku ravnotežu i red.

Zatvoren u svojoj nepropusnoj zaštitnoj odjeći, Abulurd je zakoračio iz letjelice i našao se pod do bola svijetlim nebom Ixa. U koplju je tjednima udisao samo reciklirani, filtrima pročišćavani zrak; pod nekim drugim okolnostima sada bi sa žudnjom duboko udahnuo svježi zrak. Ticija se, mada odjevena u tešku, nezgrapnu odjeću, nastavila spuštati niz rampu gracioznim, kliznim koracima. Glava joj se u kacigi pomicala lijevo-desno dok je pogledom u okupljenoj masi tražila pojedince vrijedne spašavanja.

Okupljena svjetina bila je nemirna i naizmjence su klicali i ozbiljno međusobno razgovarali. Abulurd se odjednom zabrinuo, upitavši se hoće li ova šačica njegovih naoružanih plaćenika biti dovoljna ako se ovi ljudi pretvore u rulju usmjerenu protiv njih; konačno, porast nasilja i iracionalnost bili su jedni od osnovnih simptoma prve faze oboljenja. Oni pak ne bi mogli pucati iz svojeg oružja prije nego ugase osobne štitove što bi ih, već samim time, učinilo ranjivima. Morat će oprezno postupati.

- Kvarto, - pozvala ga je Ticija, kao da je odjednom ona preuzela zapovjedništvo. - Pobrinite se da primjerci koje odaberem budu otpremljeni na brod pa tamo očišćeni i pregledani. Držite ih u izolaciji sve dok ne budemo sigurni da se možemo njima koristiti. Ne možemo dopustiti da zaražene osobe kontaminiraju one druge.

Abulurd je izdao naredbe. To je bilo ono što je Liga htjela, to je bilo ono zbog čega su došli ovamo. Spasit će barem neke od njih. Iz broda je izašlo još deset pripadnika Džihada, također odjeveni u zaštitnu odjeću. Nosili su Liginu "utješnu pošiljku" melangea, ali ona neće biti dostatna.

Čarobnica je šetala kroz uznemirenu gomilu stanovnika Ixa, strše-ći iznad većine njih. Odabirala je muškarce, žene i djecu, one koji su izgledali zdravo, inteligentno i snažno. Mada se njezin odabir činio proizvoljnim, Abulurdovi vojnici su odvojili kandidate i odveli ih, no ubrzo se ona uznemirenost gomile pretvorila u bijes. Muževi su bili odabrani, ali ne i njihove žene; djeca su bila odvojena od roditelja. Užasnuti, stanovnici Ixa su shvatili da to nije posjet organiziran kako bi ih se spasilo ili im pomoglo onako kako su to oni bili zamišljali.

Odzvanjali su bijesni povici. Abulurdovi plaćenici stavili su oružje u stanje gotovosti, uzdajući da će ih osobni štitovi dostatno štititi od bilo čega čime ih budu gađali. Jedna djevojčica je vrisnula, ne želeći pustiti majčinu ruku. U tom času se umiješao Abulurd, ne želeći čekati da se situacija još više zaoštri. - Čarobnice, ovo nema smisla. Ta majka

također izgleda zdravo. Zašto ih ne bismo ostavili zajedno? Osjećajući gađenje prema toj rulji, čarobnica je svoj blijedi pogled usmjerila prema Abulurdu, a nabrane obrve pokazivale su nestrpljenje.

- Kakvu dodatnu korist bismo imali povedemo li i majku? Ako imamo kćer, onda imamo obiteljske gene. Bilo bi korisnije uzeti neku osobu koja nije ni u kakvoj vezi pa tako sačuvati još jednu bitnu krvnu liniju.

- Ali razdvajate obitelji! To nije bila namjera Lige! - Jedan uzorak je sve što nam je potrebno od svake krvne linije. Zašto uzimati duplikate? To je gubljenje našeg vremena i

gubitak prostora na brodu. A vi ste svjesni da nemamo dovoljno prostora.

- Postoji li kakav drugi način? Niste mi rekli da ćemo ovo morati obaviti na takav grozan, nehuman...

Prekinula ga je. - Nisam vam rekla, kvarto, da uopće možemo obaviti sve ovo. Ali vi ste inzistirali. Razmislite malo: u ovim obiteljima će, ovako i onako, izbiti kuga. Više brinem o tome kako ću sačuvati rasu nego o nekim ganutljivim osjećajima. - Okrenula se od Abulurda i nastavila se probijati kroz gomilu. Ne obazirući se na opasnost, Ticija je odabirala jedan primjerak za drugim, odvajajući najbolje kandidate iz mase onih koji su se tome nadali.

Sjedokosa starija žena i njezin proćelav muž probili su se bliže. - Uzmite nas. Dobro ćemo vam platiti za vaš trud. Čarobnica ih je grubo odbila. - Previše ste stari. - Tako je

odbijala i druge, naizmjence ih proglašavajući neplodnima, psihički slabima, nedovoljno inteligentnima pa čak i neprivlačnima. Ticija si je prigrabila ulogu genetskog suca koji ih sve ocjenjuje.

Abulurdu se to zgadilo. A ona vjeruje kako je Xavier Harkonnen taj koji je počinio neljudska djela za koja nema isprike? Zatvorio je oči pokušavajući se dosjetiti načina kojim bi je spriječio u ovom igranju boga, no u svom srcu je znao da je ona u pravu. Ova misija, s tek jednim brodom, nije mogla spasiti sve ove ljude.

- Pokušajte makar pronaći nekakav pošteniji način odabira. Mogli bismo im dati neka izvlače brojeve. Mora postojati neki...

Prekinula ga je, ne pokazujući ni zanimanje za ono što on govori niti poštovanje prema njegovom časničkom činu. Upitao se bi li se ona drukčije ponašala kada bi on imao čin primera.- Još od samog početka znate da možemo povesti samo šačicu. A sada me pustite da obavim moj posao.

Nestrpljiva, krenula je brzo naprijed, dok su joj plaćenici krčili

put. Ljudi su se gurali naprijed, pokušavajući se spasiti, dok su drugi izašli iz tog dijela i požurili prema mjestu gdje se bilo spustilo koplje, kao da ga namjeravaju oteti i njime odletjeti. Kada je dio svjetine pokušao napasti plaćenike odjeknuli su hici. Abulurd se brzo okrenuo u smjeru iz kojeg je dopirala pucnjava. Pištolji na igle oborili su nekoliko predvodnika gomile, no ostali su vičući pojurili naprijed. Ni pucnjevi ih nisu zaustavili. Tek je sada zapazio kako su nekima požutjele bjeloočnice i koža - prvi znakovi infekcije!

Oni stanovnici Ixa koji su bili odabrani nagurali su se uz rampu za ulaz na brod i prestrašeno gledali iza sebe u ostatak gomile. Neki od njih su izgledali kao da uopće ne žele otići, nego bi radije ostali ovdje i umrli zajedno sa svojom obitelji.

Iako je Abulurd suosjećao s njima, nije znao kako bi im olakšao situaciju. Stražarima je izdao naredbu neka ranjavaju, a ubijaju samo u slučaju kad je to nužno, no gomila se već ražestila.

- Stanite, vi luđaci, - povikala je Ticija, a glas joj je odjeknuo poput grmljavine, pojačan zvučnicima koji su je pratili, a i njezinom osobnom telepatskom snagom. Tako izgovorena zapovijed bila je dovoljna da gomila na trenutak zastane. - Ne možemo vas sve povesti, možemo uzeti samo najbolje, najbolju krv i primjerke za razmnožavanje. Ja sam ih odabrala. Ovaj vaš nemir nas sve ugrožava.

No ove njezine riječi su samo još više razjarile gomilu pa su postali još više nasilni i požurili prema njoj i naoružanim stražarima. Abulurd je povikao tražeći da se uspostavi red, no ni njegovi vlastiti ljudi nisu na to reagirali.

Vrhovna čarobnica s Rossaka ispustila je nekakav zvuk gađenja. Kad je podigla svoje ruke u rukavicama, Abulurd je na vršcima njezinih prstiju opazio svjetlost i čuo pucketanje statičkog elektriciteta. Izvela je snažnu nevidljivu eksploziju koja je odbacila na stotine ljudi. Popadali su po tlu poput stabljika žita koje je otpuhao olujni vjetar. Neki su ležali grčeći se, a spaljena koža im je bila prekrivena bijelim plikovima. Jedan čovjek je posve pocrnio, a iz oprljene kose i opečene kože kuljao je dim.

Oko Ticije je plesao statički elektricitet, ostatak mentalne energije koju je bila oslobodila. Stanovnici Ixa su se napokon umirili. Oni koji su stajali podalje sada su se sa strahopoštovanjem još više odmaknuli. Čarobnica ih je jedan dug trenutak ljutito promatrala, a onda je vojnicima doviknula zapovjedi, tražeći da se sa posljednjim

kandidatima upute na brod, gdje će ovi posljednji biti obrađeni. - Hajdemo s ovog planeta.

Abulurd, kojemu se cijeli prizor zgadio, čekao je pokraj rampe broda. Bilo je očigledno da je Ticija bijesna. - Sebična gamad. Zašto li se trudimo spasiti ovako inferiorne ljude?

Dozlogrdio mu je takav njezin stav. - Ne možete ih kriviti... jednostavno se pokušavaju spasiti.

- Ne žaleći pritom živote drugih. Ja ovdje djelujem u interesu ljudskog roda. Jasno je da vi nemate želudac za donošenje teških odluka.

Suosjećanje kojem ovdje nema mjesta moglo bi nas sve pogoditi. -Mrko ga je pogledala, jasno pokazujući namjeru da ga uvrijedi. - Prema mojoj procjeni, kvarto Butler, vi ste slabić i nepouzdan ste u kriznim situacijama... vjerojatno nepodoban za dužnost zapovjednika.

Baš kao što je bio i vaš djed. Umjesto da se osjeti povrijeđenim, Abulurd je bio ljutit i

revoltiran. Od Voriana je saznao za herojska djela Xaviera Harkonnena, mada ih povijest nije zabilježila. - Moj djed bi ovdje pokazao više sažaljenja nego vi. - Bilo je malo ljudi koje je zanimala prava istina, jer je priča o Harkonnenu bila prihvaćena i ponavljala se generacijama. Ali sada, vidjevši kako je ova žena arogantna i kako ne poznaje činjenice, donio je impulzivnu i hrabru odluku.

Premda su njegova braća i otac s nelagodom pognuli glave, Abulurd se nikada nije sramio svojeg obiteljskog imena. Prestat će se skrivati. Čast mu nije dopuštala postupiti drukčije.

- Čarobnice, moj djed nije bio kukavica. Neki detalji su ostali tajnom kako bi se zaštitio Džihad, ali on je učinio upravo ono što je bilo nužno kako bi spriječio Velikog Patrijarha da izvrši neoprostiv zločin.

Iblis Ginjo je bio taj koji je bio zlikovac, a ne Xavier Harkonnen. Zaprepaštena, pogledala ga je s nevjericom i neodobravanjem. -

Vrijeđate mojeg oca. - Istina je istina. - Podigao je glavu. - Možda je Butler časno

prezime, ali to vrijedi i za Harkonnene. Odsad pa nadalje, sve do kraja mojeg života, to je ime kojeg ću nositi. Imam pravo na svoje pravo obiteljsko nasljeđe.

- Kakva je sad to glupost? - I zato ćete me oslovljavati s Abulurd Harkonnen. -

Rat je nasilni oblik poslovanja. - ADRIEN VENPORT "Trgovački plan za Operaciju začin na

Arrakisu" Liga plemića je to nazivala "začinskom groznicom". Kad se

jednom pročulo kako je melange koristan kao zaštita od ove smrtonosne pošasti, hrabri i robusni ljudi su se, u potrazi za srećom, s udaljenih planeta zaputili na Arrakis. Dolazili su puni brodovi tragača i kopača i svi su se oni, dolazeći na ovaj nekada izoliran pustinjski svijet, upustili u očajničko kockanje.

Ismail je jedva mogao vjerovati vlastitim očima kada je, nakon nekoliko desetljeća, ponovo došao u užurbanu metropolu Arrakisa. Podsjetila ga je na već napola zaboravljenu Stardu na Poritrinu, odakle je jednom davno pobjegao.

Na brzinu podignute zgrade širile su se žednim krajolikom, zalazeći u kamenita podnožja planina, gomilajući se jedna iznad druge. U zračnoj luci su brodovi dolazili i odlazili u svako doba; lokalne letjelice i terenska vozila kretala su se amo-tamo. Stizalo je na tisuće putnika, zaklanjajući oči pred žutim suncem Arrakisa, jedva čekajući da se zapute među pješčane dine, nesvjesni kakve ih smrtne opasnosti tamo čekaju.

Govorkalo se kako tamo ima toliko začina da čovjek može samo staviti torbu preko ramena i sakupljati ga s tla... što je u izvjesnom smislu i bilo točno, ako je čovjek znao gdje će pronaći začine. Većina tih ljudi će za nekoliko mjeseci biti mrtva; ubit će ih pješčani crvi, sušni pustinjski uvjeti ili vlastita glupost. Bili su posve nespremni za opasnosti koje su ih tamo čekale. - Mogli bismo ovo iskoristiti, Ismai-le, - rekao je El'hiim, još uvijek pokušavajući uvjeriti svojeg poočima. - Ovi ljudi ne znaju što će zateći ovdje na Arrakisu. Možemo od njih zaraditi novac radeći ono što nama posve prirodno leži.

- A zašto bismo mi željeli njihov novac? - zapitao je Ismail, iskreno ne shvaćajući. - Imamo sve što možemo poželjeti. Pustinja zadovoljava sve naše stvarne potrebe.

El'hiim je odmahnuo glavom. - Ja sam naib i dužnost mi je učiniti sve da bi naše selo napredovalo. Ovo je prava prigoda da došljacima ponudimo našu vještinu kretanja pustinjom i tako im postanemo dragocjeni. Ti ljudi će i dalje dolaziti ovamo, bez obzira na

sve. Mi možemo ili jahati na crvu ili dopustiti da nas on poždere. Zar mi nisi i sam pričao tu priču kad sam bio malen?

Starac se namrštio. - Onda nisi razumio pouku te parabole. - Ali ipak je slijedio svojeg posinka u grad. Odgajan u drugim vremenima, El'hiim nije nikada shvatio pravi očaj i potrebu da se izbori i štiti teško stečena sloboda. On nikada nije bio rob.

Ismail je smrknuto promatrao brbljave došljake s drugih svjetova. - Možda bi bilo jednostavnije samo ih odvesti u pustinju, tamo ih orobiti i ostaviti neka umru.

El'hiim se tiho nasmijao, pretvarajući se kako je to shvatio kao Ismailovu šalu, premda je znao da se ovaj ne šali. - Na neznanju ovih uljeza mogli bismo zaraditi cijelo bogatstvo. Zašto ne bismo profitirali?

- Zato što bismo ih time ohrabrivali, El'hiime. Zar ti to nije jasno?

- Njima ne treba naše bodrenje. Zar nisi čuo za kugu koju su odaslali misaoni strojevi? Za Omniusovu pošast? Začini pružaju zaštitu i zato je nastupila opća potražnja. Možeš ti gurati glavu u pijesak dine, ali oni neće otići.

Čvrst stav mladića činio ga je tvrdoglavim poput Ismaila. Ismaila je ljutila ta istina, te promjene, i negdje u skrovitom

kutku njegovog mozga bilo mu je jasno da je taj masovni dolazak stranaca nezaustavljiv poput pješčane oluje. Osjećao je kako mu sva njegova postignuća sada klize između prstiju. Još je uvijek sebe i svoje pleme nazivao Slobodni ljudi Arrakisa, no ta ponosna titula više nije imala onakvo značenje kakvo je imala nekoć.

U gradu se El'hiim vrlo lako umiješao među veletrgovce i sakupljače, govorio je nekoliko dijalekata standardnog galaktičkog jezika i radosno se upuštao u trgovanje sa svakim tko je htio uzeti njegov novac. I stalno iznova, Ismailov se posinak trudio nagovoriti starca da i on uživa u nekom segmentu luksuza kojeg si je pleme sada moglo priuštiti.

- Ma daj, Ismaile, više nisi odbjegli rob, - rekao je El'hiim. – Svi mi cijenimo sve što si u prošlosti učinio za nas. Želimo da sada uživaš.

Zar te ostatak svemira nimalo ne zanima? - Dio toga sam već ranije vidio. Ne zanima me. El'hiim se tiho nasmijao. - Previše si krut i nefleksibilan. - A tebi se previše žuri stjecati nova iskustva. - - Zar je to nešto loše?

- Na Arrakisu jest... ako zaboraviš običaje koji su nam pomogli da tako dugo opstanemo.

- Neću zaboraviti te običaje, Ismaile, ali ako pronađem nešto bolje, onda ću to pokazati našim ljudima.

Vodio je Ismaila krivudavim ulicama, pokraj štandova tržnica na otvorenom i bučnih trgovina. Dok su se probijali kroz skupinu prodavača vode i hrane te trgovaca s lijekovima s Rossaka i čudnim drogama s drugih dalekih planeta, odgurnuo je džepara. Ismail je u tijesnim uličicama i na pragovima kuća ugledao siromašne, slomljene ljude koji su pristigli na Arrakis da bi se obogatili, a već su izgubili toliko da više nisu imali novca za povratak.

Da je imao novca, Ismail bi platio put svakome od njih, samo da odu odavde.

Napokon ugledavši ono što je tražio, El'hiim je povukao starca za rukav i pošao prema nekim omalenom došljaku s nekog drugog svijeta koji je kupovao sramotno skupu opremu za boravak u pustinji.

- Ispričavam se, gospodine - rekao je El'hiim - pretpostavljam da ste vi jedan od naših novih tragača za začinom. Spremate li se za polazak tamo medu dine?

Stranac je bio sitne grade, imao je usko usađene oči i oštre crte lica. Ismail se ukočio prepoznavši rasne značajke omraženog Tlulaksanca.

- To je jedan od onih trgovaca mesom, - zarežao je El'hiimu, služeći se čakobsa jezikom kako ga stranac ne bi razumio.

Posinak mu je dao znak neka ušuti, kao da je kakav dosadan in-sekt koji zuji. Ismail nije mogao zaboraviti lovce na robove koji su ulovili toliko mnogo Zensunija i odveli ih na mjesta kao što su Poritrin i Zanbar. Čak i desetljećima nakon onog skandala s farmama organa na Tlulaxu, ti manipulatori genima bili su izopćenici i drugi su ih izbjegavali. Ali na Arrakisu je tijekom tih prvih poletnih dana začinske groznice novac izbrisao sve predrasude.

Pridošlica s Tlulaxa se okrenuo prema El'hiimu, procjenjujući prašnjavog naiba s očiglednim skepticizmom i gađenjem. - Što želite? Nemam vremena.

El'hiim je napravio kretnju kojom se iskazuje poštovanje, mada čovjek s Tlulaxa to nije zaslužio. - Ja sam El'hiim, stručnjak za pustinje Arrakisa.

- A ja sam Wariff, čovjek koji gleda svoja posla i kojeg nimalo ne zanimate.

- Ali trebao bih vas zanimati i nudim vam svoje usluge kao

vodič. - El'hiim se osmjehnuo. - Moj poočim i ja vam možemo

savjetovati kakvu opremu trebate kupiti, a da izbjegnete trošak koji nije nužan. A što je najbolje od svega, ja vas mogu odvesti izravno do polja najbogatijih začinom.

- Nosite se u onaj pakao u kojeg vjerujete. Meni ne treba vodič, posebno ne nekakav lopovski Zensuni.

Ismail se uspravio i rekao na čistom galaktičkom jeziku: - Ironične riječi od jednog Tlulakšana, od rase koja krade ljudska bića i žanje dijelove ljudskih tijela.

El'hiim je gurnuo svojeg poočima iza sebe prije nego je ova konfrontacija mogla uzeti maha.

- Dođi, Ismaile, ima mnoštvo drugih mušterija. Za razliku od ove tvrdoglave budale, neki tragači za začinom će zaista zgrnuti bogatstvo.

Prezirno otpuhnuvši, čovjek s Tlulaxa ih je ignorirao, kao da su ova dvojica ljudi iz pustinje tek nešto što je sastrugao sa donova svojih čizama.

Potkraj tog dugog i toplog dana, dok su ova dvojica odlazili iz Arrakisa, Ismail je osjećao muku i gađenje. Ponašanje njegovog posinka koji se s tim strancima ophodio uliznički uzrujalo ga je i više no što je to mogao zamisliti. Napokon, nakon duge i neugodne šutnje, starac je teškim glasom rekao: - Ti si sin Selima Jahača Crva. Kako se možeš ovako ponižavati?

El'hiim ga je s nevjericom pogledao i podigao obrve, kao da je njegov poočim postavio posve neshvatljivo pitanje. - Kako to misliš? Pa osigurao sam Zensunijima četiri vođička ugovora. Ljudi iz našeg sela će odvesti ove tragače tamo u pustinju i ostaviti ih neka obave posao dok mi uzimamo polovicu profita. Kako možeš tome prigovarati?

- Mogu, jer to nije način na koji mi obavljamo stvari. To je suprotno onome čemu je tvoj otac poučavao svoje sljedbenike.

El'hiim se silno trudio da ne izgubi živce. - Ismaile, kako možeš toliko mrziti promjene? Kad se nikada ništa ne bi mijenjalo, onda bi ti i tvoji ljudi još uvijek bili robovi na Poritrinu. Ali ti si vidio neki drugi način, pobjegao si, došao si ovamo nastojeći stvoriti sebi bolji život. Ja pokušavam učiniti to isto.

- Isto? Odreći ćeš se cijelog napretka kojeg smo postigli.

- Ne želim živjeti poput izgladnjelog izopćenika kakav je bio moj otac. Ne možeš jesti legendu. Od vizija i pretkazanja nećemo se napiti vode. Moramo se pobrinuti za sebe i uzeti ono što ova pustinja pruža... ili će to uzeti netko drugi.

- El'hiime, mi nikada nećemo do kraja razumjeti jedan drugoga. Mladi čovjek se suho i gorko nasmijao. - Napokon si rekao čime

se i ja mogu složiti.

Strah i hrabrost i nisu tako međusobno isključivi kako to neki

od nas vjeruju. Kad se nađem u opasnosti, ja istodobno osjetim oboje. Je li hrabrost nadvladati strah ili je to samo radoznalost vezana uz dosege ljudskih mogućnosti?

- GILBERTUS ALBANS, Kvantitativna analiza emocija Kada je Omnius pozvao Erazmusa u Središnji toranj, Gilbertus

je pratio svojeg učitelja i pritom se držao skromno i neupadljivo. Ostavio je Serenu klona u robotovim prostranim vrtovima; već je otkrio kako ona voli promatrati ljupke cvjetove, mada je nikada nije zanimalo znanstveno nazivlje vrsta.

Slijedeći svog robota mentora u grad, Gilbertus je imao namjeru pozorno slušati svaku razmjenu između Omniusa i Erazmusa, promatrajući stil rasprave, to jest razmjenu podataka. Iz toga će učiti. To je vježba iz mentalne aktivnosti za čovjeka kojeg je Erazmus nazivao svojim "mentatom".

Rijetko kada se činilo da sveum zapaža Gilbertusova nazočnost; pitao se je li Omnius tako loš gubitnik, jer ljudski se štićenik usprkos svojem traljavom početku zaista pretvorio u superiorno stvorenje. Bilo je očito kako Omnius ne voli da mu se dokazuje kako se prevario u svojim pretpostavkama.

Kad su stigli do Središnjeg tornja, Omnius je rekao: - Imam izvrsne vijesti. - Glas mu se orio iz zvučnika u srebrenim zidovima glavne prostorije. - To je ono što bi hrethgiri nazvali dobrom viješću.

Na zaslonima postavljenim na zidove, boje su se prelijevale poprimajući hipnotičke oblike. Gilbertus nije znao kamo bi gledao. Činilo se da je Omnius posvuda. Stražar-oči su se kretale prostorijom amo-tamo, lebdeći i zujeći. Na robotovom licu od tekućeg metala oblikovao se osmijeh. - Što se dogodilo, Omniuse?

- Ukratko: naša retrovirusna epidemija djeluje devastirajuće na ljudski rod, upravo onako kako smo predvidjeli. Armija Džihada je potpuno zabavljena samo time kako će odgovoriti na tu krizu. Već mjesecima nisu u stanju poduzeti nikakvu vojnu akciju protiv nas.

- Možda ćemo sad napokon moći ponovo preuzeti neke od naših

teritorija, - rekao je Erazmus, dok mu je na licu od platine još uvijek bio fiksiran osmijeh.

-I više od toga. Razaslao sam mnoštvo robotskih špijunskih letjelica, kako bi provjerile ranjivost Saluse Secundus i drugih svjetova Lige. U međuvremenu, namjeravam sagraditi jaču i veću ratnu flotu negoli je postojala ikada tijekom ljudske povijesti. Kako nam oslabljeni hreth-giri u ovom trenutku ne predstavljaju opasnost, pozvat ću sve svoje ratne brodove diljem Sinkroniziranih svjetova i okupiti ih ovdje.

- Stavit ćeš sva jaja u jednu košaru, - rekao je Erazmus, ponovo odabirući odgovarajuću izreku.

- Pripremajući ofenzivne snage protiv kojih Liga plemića nema nikakvih izgleda. Statistički sam izračunao da su mi izgledi za neuspjeh jednaki nuli. U svim našim ranijim sukobima, vojna je moć bila previše podjednaka da bi nam mogla jamčiti pobjedu. Sada će naša superiorna brojnost barem stostruko nadmašiti otpor hrethgira. Sudbina ljudske rase je zapečaćena.

- To je bez sumnje jako impresivan plan, Omniuse, - rekao je robot. Gilbertus je tiho slušao sve to, pitajući se pokušava li ga to sveum zastrašiti. Zašto bi se sveum gnjavio time?

- Je li to razlog zbog kojeg si nas pozvao? - upitao je Erazmus. Glas kompjutora se dramatično pojačao, kao da ih želi zastrašiti. - Zaključio sam kako se prije konačnog napada na Ligu plemića

sve moje komponente... moji "podanici"... moraju umrežiti. Ne mogu si dopustiti nikakve anomalije niti diverzije. Da bi Sinkronizirani svjetovi pobijedili, moramo djelovati sinkronizirano.

Erazmusovo lice je sada bilo glatko poput zrcala. Gilbertus je po tome nagađao da je njegov mentor zabrinut. - Ne razumijem, Omniuse.

- Erazmuse, previše dugo sam tolerirao tu tvoju neovisnost koja nije nužna. Sada moram standardizirati tvoje programiranje i tvoju osobnost s mojom. Više ne postoje nikakvi razlozi zbog kojih bi ti bio drukčiji. To mi samo predstavlja smetnju.

Gilbertusa je obuzela strepnja i silom je potisnuo svoje reakcije. Njegov mentor će riješiti taj problem, onako kako je to uvijek do sada činio. Sigurno je i Erazmus osjetio jednako jak šok, premda se na njegovom robotskom licu ništa od toga nije vidjelo.

- To nije nužno, Omniuse. Mogu nastaviti s vrijednim zadacima. To neće dovoditi ni do kakvih smetnji. - To mi govoriš već mnogo godina. Više mi nije učinkovito

držati te drukčijim od sveuma.

- Omniuse, tijekom svoga postojanja sakupio sam mnoštvo ne zamjenjivih podataka. Još uvijek ćeš neke od njih držati poučnima i oni ti mogu pružiti drukčije putove spoznaje. Ako me jednostavno asimilirate u svoju veću mentalnu bazu podataka, onda će moji putovi odlučivanja i pogledi biti usklađeni s tvojim.

U tom slučaju on bi umro! - Neće, budem li držao sve tvoje podatke u jednom odvojenom

programu. Odvajat ću zapise kako bih na odvojenom mjestu držao tvoje nizove zaključaka. I time je taj problem riješen pa Erazmus kao zasebni entitet može biti eliminiran.

Slušajući to, Gilbertus je teško progutao. Na čelu mu je izbio znoj.

Erazmus je šutio dok su gel-spojevi njegovog mozga prevrtali na tisuće mogućnosti, odbacujući većinu njih, tražeći neki način kojim bi zaobišao onaj zahtjev za kojeg je znao da će konačno doći.

- Zbog veće učinkovitosti naših operacija moram završiti preostale poslove na kojima radim. Zato predlažem da mi, prije negoli pohraniš moje podatke i potpuno izbrišeš moju memoriju, ostaviš još jedan dan kako bih završio nekoliko eksperimenata i sredio podatke. - Erazmus je bio okrenut prema jednom od onih zidnih zaslona bisernog sjaja. - Nakon toga će Gilbertus Albans moći dovršiti moj posao, ali moram pripremiti tu primopredaju i dati mu točne upute.

Gilbertus je osjetio grč u želucu. - Oče, hoće li jedan dan biti dovoljan? - Glas mu je prepuknuo.

- Ti si vrlo vješt učenik, moj Mentate. - Robot se okrenuo ljudskom biću koje je bilo njegov štićenik. - Ne želimo odgađati Omniusove planove.

Omnius je razmišljao tijekom jednog dugog i napetog trenutka, kao da u svemu tome sluti neki trik. - To je prihvatljivo. Tražim da mi, nakon što prođe taj jedan dan, predaš svoju jezgru s memorijom kako bih te potpuno asimilirao.

Kasnije, u robotovoj vili, nakon što je cijeli posao bio obavljen i nakon što su bili pripremljeni kasniji pokusi, Gilbertus se, prateći Eraz-musa u staklenik smješten u vrtu, borio sa silnom uznemirenošću.

Autonomni robot je za ovu prigodu bio odjenuo najraskošniju odjeću urešeno lažnim krznom kune, onakvim kakvo su nosili drevni kraljevi. Odjeća je bila tamne grimizne boje koja je pod rumenim svjetlom gigantske zvijezde izgledala kao usirena krv.

Gilbertus je koračao uz njega, a mišićavo tijelo mu je bilo sakriveno pod nabranom odjećom. Čitao je on one stare priče u kojima su nad ljudima bile izvršne nepravedne egzekucije. - Spreman sam, oče. Učinit ću onako kako kažeš.

Robot je na svojem licu od tekućeg metala uobličio očinski osmijeh. - Gilbertuse, ne možemo proturječiti Omniusu. Moramo slijediti njegove zapovjedi... samo se nadam da nije odlučio i tebe izbrisati, jer ti si moj najbolji i najuspješniji eksperiment koji mi je donio najviše zadovoljstva.

- Čak i ako Omnius odluči uništiti me ili me bude poslao natrag u obor za robove, zadovoljan sam s ovim lijepim životom kojeg si mi pružio. - U Gilbertusovim očima su zablistale suze.

Činilo se da iz robota zrače napete emocije. - Želim da mi učiniš posljednju uslugu i da osobno isporučiš Središnjem tornju jezgru s mojom memorijom. Ponesi je u svojim vlastitim rukama. Nemam povjerenja u spretnost nekog od Omniusovih robota.

- Neću te razočarati, oče. Kao jedini čovjek u glavnom robotskom gradu Corrina,

Gilbertus je otišao do mjesta gdje je bio otvor stiliziranog tornja od tekućeg metala. - Gospodaru Omniuse, donio sam ti jezgru s Eraz-musovom memorijom, onako kako si zapovjedio. - U rukama je držao malenu, tvrdu kuglu, držeći je tako da su je malene zujeće stražar-oči mogle vidjeti. Pod poput krvi crvenim dnevnim svjetlom, tekući se metal namreškao.

Meki zid od žive se naborao i onda rastvorio kako bi se pred njim poput usta pojavila vrata. - Uđi!

Gilbertus je zakoračio u prostranu dnevnu prostoriju. Detalji su se razlikovali od onoga što je bio vidio samo dan ranije i sada su zidovi bili ukrašeni čudnim oblicima nalik tajanstvenim krugovima ili hijeroglin-ma... jesu li to zaista dekoracije? Omniusovi zidni zasloni su još uvijek tvorili kovitlace nalik kolutanju mliječnih, napola slijepih očiju.

Tiho i s poštovanjem, Gilbertus je stao u sredinu prostorije, u ispruženim rukama držeći onaj dragocjen dio robota. - Evo ono što ste zahtijevali, gospodaru Omniuse. Ja... vjerujem kako ćete uvidjeti koristi od držanja Erazmusovih misli u sebi. Iz njih možete saznati mnogo toga.

- Kako se ljudsko biće drznulo meni govoriti koliko ja mogu naučiti? - zagrmio je Omniusov glas.

- Nisam namjeravao iskazati nepoštovanje. U prostoriju je ušao neki robustan robot-čuvar i ispružio svoje

debele metalne ruke prema kugli. Gilbertus je zaštitnički primakao kuglu bliže svojem tijelu. - Erazmus mi je dao naputak da vlastitim rukama ubacim njegovu jezgru s memorijom, kako bih bio siguran da neće doći ni do kakve pogreške.

- Ljudi čine pogreške, - rekao je Omnius. - Strojevi ne griješe. - Omnius je ipak napravio prolaz u svojem unutrašnjem zidu. Gilbertus je po posljednji puta bacio pogled na malenu kuglu

koja je u sebi sadržavala svaku misao i svaku uspomenu Erazmusa, njegovog mentora, njegovog... oca. Pije negoli ga je Omnius stigao ukoriti zbog okolišanja, pošao je do otvora u zidu i tamo stavio jezgru pa strpljivo čekao dok je sveum upijao sve uspomene i druge podatke, odlažući ih u neki diskretan dio svojeg golemog i organiziranog uma. Onaj robot zastrašujućeg izgleda gurnuo ga je od zida kada se, uz tih škljocaj, malena kugla s memorijom ponovo pojavila iz otvora.

Sveum je kontemplativnim glasom progovorio. - Zanimljivo. Ovi podaci su... uznemirujući. Ne poklapaju se s onim racionalnim uzorcima. Imao sam pravo kada sam odlučio držati ih posve odvojeno od ostatka svojeg programa.

Onaj robusni robot je podigao jezgru s memorijom. Gilbertus je s užasom promatrao, znajući što će se sada dogoditi. Njegov gospodar ga je bio pripremio za ovo.

- Sada kad je Erazmus potpuno pohranjen u meni, - objavio je Omnius - neučinkovita je dvostrukost njegovog postojanja. Gilbertus Albans, možeš ići. Tvoj posao s Erazmusom je završen.

Robusni je robot stisnuo svoje snažne metalne ruke i zdrobio jezgru s memorijom čiji su djelići pali na pod središnjeg tornja.

Misaoni strojevi nikada ne spavaju. - Izreka iz vremena Džihada Dok su brojni brodovi s izbjeglicama skretali u već zatrpani dio

svemira oko Saluse Secundus, donoseći predstavnike genetskih ogranaka ljudskog roda, Glavni planet Lige plemića dobio je nadimak "čamac za spašavanje". Ipak, niti jednom brodu nije bilo dopušteno slijetanje. Umjesto toga, ostajali su u karanteni kružeći oko planeta. Neobavljeni poslovi oko blokade prouzročili su gomilanje letjelica, gužvu na prometnim linijama koju su tvorile tisuće, a onda i na desetke tisuća svih mogućih tipova letjelica s više od stotinu svjetova.

Pošast zaraze je do sada zahvatila dvadeset i osam svjetova Lige i javljalo se o milijardama mrtvih.

Vraćajući se sa svog teškog zadatka na Ixu i znajući da su mnogi ljudi koje je tamo ostavio sada već mrtvi, Abulurd je sa svoji kopljem i s nestrpljivom Ticijom Cenva čekao da prođe period predviđen za moguću inkubaciju bolesti. Svaka osoba spašena s Ixa bila je izolirana, testirana i vidjeli su se rezultati; čak i u metežu gomile mjere zaštite su funkcionirale. Tijekom tog dugog puta do Saluse nitko od izbjeglica niti od članova posade se nije razbolio.

Tijekom tog putovanja, a držeći se svoje novodonesene odluke, Abulurd je svojoj iznenađenoj posadi obznanio daje ponovo prihvatio prezime Harkonnen. Dao im je svoju vlastitu verziju događaja koji su od Xaviera bili napravili tako omraženu ličnost, no svima drugima je to predstavljalo daleku povijest, a mnogi su i sumnjali u tu njegovu verziju. Naravno da su se čudili zašto kvarto sada nakon toliko vremena poteže te probleme.

Kako je on bio zapovjednik koplja, nitko nije otvoreno dovodio u pitanje Abulurdov izbor, no lica su im posve jasno govorila. Za razliku od toga, na Ticiju Cenva se takve formalnosti nisu odnosile pa je posve jasno pokazivala kako misli da je mladi časnik posve izgubio zdrav razum.

Konačno, kada je vrijeme određeno za njihovu karantenu prošlo, Ticija je graciozno napustila Abulurdovo društvo i pridružila se ostalim čarobnicama, kako bi sređivala njihov golem nov katalog genetičkih podataka. Brzi brodovi knjižnice prevozili su na tomove još neobrađenih informacija natrag na Rossak, u njegove gradove podignute na liticama. Abulurd nije znao što će čarobnice započeti sa svim tim

podacima o linijama razmnožavanja; što se njega tiče, on je jednostavno bio sretan što mu je ta gruba i egocentrična žena otišla s broda.

U Zimiji, u tamošnjem vojnom stožeru, Abulurd se prijavio za podnošenje izvještaja svome ocu. Primero Quentin Butler je bio u žalosti otkad je od Voriana Atreida saznao za Rikovljevu smrt. Još se uvijek borio s osjećajem osobne krivnje za tu smrt zato što je njegova bojna bila na Parmentieru kad su tamo stigli prvi projektili s virusom kuge. Da su barem njegovi bodovi Džihada uništili ta torpeda koja su donosila zarazu prije negoli su ušla u atmosferu... No on je bio vrhunski uvježban vojnik koji se posve posvetio uništavanju Omniusa. Primero će okupiti svoje trupe, prerasporediti svoje resurse i nastaviti taj pravedni rat.

Umjesto da Abulurda pošalje na neki drugi svijet Lige s kojeg bi doveo još izbjeglica koji su bježali pred kugom, Quentin je svojem najmlađem sinu zapovjedio ostanak na Salusi, gdje će pomagati oko poslova vezanih uz karantenu i preseljenje ljudi. Taj je zadatak već postao silno velik, jer je mnoštvo brodova s prestrašenim građanima Lige napuštalo svoje svjetove i dolazilo na ovaj svijet koji je nosio nadimak Čamac za spašavanje. Tu je bio lociran čitav jedan kontingent armije Džihada kako bi spriječio bilo koju letjelicu koja je tu čekala istek roka karantene i na liječničke potvrde, da se spusti i iskrca svoje putnike.

Abulurd je ovu novu zadaću prihvatio energičnim kimanjem glave. - Još nešto, oče. Nakon dubokog razmišljanja i pregledavanja svih povijesnih dokumenata, postalo mi je očito da je tijekom povijesti moje prezime pogreškom ocrnjeno. - Prisilio se nastaviti govoriti. Bilo je bolje da mu to sada kaže, prije negoli primero o tome sazna iz drugih izvora. - Kako bih ponovo vratio našu čast, odlučio sam ponovo uzeti prezime Harkonnen.

Quentin je izgledao kao da mu je njegov najmlađi sin upravo dao pljusku.- Ti se zoveš... Harkonnen? Kakva je sad to idiotarija? Zašto sada? Xavier je već desetljećima mrtav. Čemu ponovo otvarati stare rane?

- To je prvi korak u ispravljanju nepravde koja je trajala generacijama. Već sam predao na ispravak sve svoje dokumente. Nadam se da možeš poštovati tu moju odluku.

Činilo se da je njegov otac vrlo ljutit. - Butler je najpoštovanije i najmoćnije prezime u cijeloj Ligi plemića. Naša obitelj potječe od loze

Serene i guvernera Maniona Butlera... a ti bi radije da te povezuju s imenom... izdajice i kukavice?

- Ne vjerujem da je Xavier Harkonnen bio takav, - izravno je izjavio, suprotstavivši se primerovom očitom nezadovoljstvu. Poželio je da je sad Vorian Atreid ovdje i da mu može pružiti podršku, ali ovo je bilo između njega i njegovog oca. - Ona priča koju su nam svima ispričali je... iskrivljena i netočna.

Iz starijeg čovjeka koji je stajao iza pisaćeg stola zračilo je nezadovoljstvo. - Punoljetan si, kvarto. Možeš donositi vlastite odluke, bez obzira na to što ja ili netko drugi misli o tome. I moraš se suočiti s posljedicama.

- Svjestan sam toga, oče. - U ovom uredu ćeš me oslovljavati s primero. - Da, gospodine. - Možeš ići. Abulurd je sjedio na zapovjednom mostu svojeg broda-koplja i

usmjeravao rojeve brodova na linije za parkiranje i na dokove na stazama. Kontrolori prometa smješteni u visokim stanicama promatrali su sve letjelice i vodili evidenciju o tome kako dugo je svaka od njih bila u tranzitu. Kako se ti brodovi nisu koristili tehnologijom nabiranja svemira, svako je putovanje sa zaraženih planeta trajalo dva tjedna, pa da je itko od putnika bio zaražen, brzo djelujući virus bi se tijekom puta pokazao.

Na brodovima za spašavanje Liga je izolirala skupine ljudi i držala ih u zapečaćenim prostorijama kao zamjenu ako negdje izbije epidemija. Nakon što bi proteklo odgovarajuće vrijeme i putnici bi prošli pregled, prolazili bi još kroz dva dodatna procesa dekontaminacije prije no što im je bilo dopušteno iskrcati se i smjestiti se u saluške logore za izbjeglice. Jednom kasnije vratit će se na svoje svjetove ili će biti raspoređeni diljem Lige.

Nadzirući cijeli taj sustav, Abulurd je neočekivano naišao na grupu dolazećih letjelica, skupih svemirskih jahti građenih za bogate plemiće. Zapovjedio je promjenu kursa njegovog koplja i između Sa-luse i nenajavljenih letjelica postavio vojne brodove.

Kad je uspostavio komunikaciju s vodećom svemirskom jahtom, Abulurd je zurio u mršavog čovjeka bistrih očiju koji se pojavio na monitoru. Iza njega je stajala skupina dobro odjevenih ljudi. - Ja sam lord Porce Bludd s Poritrina i dovodim izbjeglice... svi su zdravi, to vam jamčim.

Abulurd se uspravio, požalivši što nije odjenuo službenu svečanu odoru. - Ja sam kvarto Abulurd... Harkonnen. Hoćete li se podvrgnuti obveznoj proceduri karantene i liječničkog pregleda kako bismo mogli potvrditi vašu izjavu?

- Spremni smo na to, - Bludd je sada zatreptao, iznenada shvativši. - Rekli ste Abulurd? Vi ste Quentinov sin, zar ne? Zašto ste se nazvali Harkonnen?

Zatečen time što ga je čovjek prepoznao, Abulurd je uzdahnuo. - Da, ja sam sin primera Butlera? Otkud znate mojeg oca?

- Znam ga odavno. Quentin ja smo zajedno radili gradeći Novu Stardu na obalama rijeke Isana. Tamo je proveo godinu vojnog dopusta, radeći kao inženjer Džihada. To je bilo još prije negoli se oženio s vašom majkom.

- Je li se ova pošast od bolesti pojavila i na Poritrinu? - upitao je Abulurd. - S tog planeta nisu primili nikakve vijesti.

- Pojavila se u nekoliko sela, ali mi smo relativno sigurni. Još od one velike pobune robova, naselja na Poritrinu su prili čno raštrkana.

Odmah sam bio izdao dekret o izolaciji. Kod nas se začin konzumira u velikoj mjeri... u tome smo na drugom mjestu u cijeloj Ligi... odmah iza same Saluse.

- Pa zašto ste onda došli ovamo? - Abulurd još uvijek nije pomaknuo svoje koplje s kursa ovih brodova. Bluddov konvoj je još uvijek bio okružen brodovima.

U očima plemića se odražavala velika tuga. - Ove obitelji su se složile i pristale žrtvovati sve svoje akumulirano bogatstvo. Dodavši to mojem vlastitom kapitalu, namjeravam sve to priložiti humanitarnim naporima. Vjerujem kako obitelj Bludd ima mnogo razloga za želju da se nekako iskupi. Ova pošast koju nam šalje Omnius najveća je humanitarna kriza još od vremena sukoba s Titanima. Ako je ikada postojalo pogodno vrijeme u kojem bih mogao pripomoći, onda je to sada.

Abulurd je u sebi odao priznanje hrabrosti i odlučnosti koju je vidio na Bluddovom licu. Prošao je jedan dug trenutak i lord je postao nestrpljiv. - Onda, Abulurde, hoćete li nas propustiti? Nadao sam se kako ću stići raspršiti sve moj putnike po ovim karantenama prije nego moje brodove povedem do drugog planeta gdje ću moći nastaviti pomagati ljudima.

- Izdaje se dopuštenje, - dao je zapovijed svojem navigatoru da se povuku s obrambenog položaja. - Propustite ih. Neka odu do reda u kojem se čeka za karantenu.

- Recite, Abulurde, je li vaš otac još uvijek na Salusi? - upitao je Bludd. - Rado bih s njime porazgovarao o mojim planovima. Uvijek je imao dara za fino podešavanje operacija.

- Vjerujem da se on još uvijek nalazi u stožeru u Zimiji. – Quentin nije sa svojim sinom razgovarao još od onda otkad ga je bio postavio na ovu dužnost patroliranja.

- Onda ću ga naći. A sada, mladiću, ako biste bili toliko dobri i otpratili me na stazu Saluse gdje bih mogao isporučiti ovo što mi je bilo povjereno. Mogla bi mi zatrebati vaša pomoć kad se tamo budem trebao probijati kroz birokratske zavrzlame.

- Razumljivo, lorde Bludd. Dok budete čekali, imat ćete dovoljno vremena da mojem ocu pošaljete poruke. - Abulurd je okrenuo svoje koplje u suprotnom smjeru i poveo stranca prema Salusi Secundus.

Izgledalo je da su se tragedije počele događati svakodnevno.

Među izbjegličkim brodovima naguranim iznad glavnog planeta, novosti su se širile poput šumskog požara: izviđački brodovi su se vraćali donoseći strašna izvješća o tome kako su još četiri svijeta Lige zahvaćena kugom i kako su doživjeli gotovo neshvatljivo visoke gubitke. U nekim gradovima su nekontrolirano divljali požari, a stanovništvo se, boreći se već s pošasti kuge, nije moglo uhvatiti u koštac još i s prirodnim katastrofama pa je umiralo gotovo devedeset posto stanovništva.

Još je gore bilo slušati o još većem zlu koje je zahvatilo jedan od pretrpanih brodova s izbjeglicama. Nakon što su proživjeli dugo razdoblje izolacije, umorni putnici su izašli iz svojih sterilnih komora kako bi obavili posljednji pregled. Putnicima, koje je sada već zahvatilo olakšanje i oduševljenje, pridružio se kapetan i posada koja se sastojala od boraca Džihada i njihovih plaćenika, ponudivši piće kojim će se to proslaviti. Stiglo je medicinsko osoblje i rutinski obavilo konačnu verifikaciju testova krvi, toliko imajući povjerenja u količinu vremena koje je prošlo da su se opustili, pomiješali među putnike, razgovarali, smijali se i grlili.

Na opći užas, jedan je čovjek počeo polako pokazivati znakove RNK retrovirusa. Liječnici su se zaprepastili, ponovo i ponovo su

pregledavali svoje rezultate koje su dobili testiranjem krvi. Prije no što je taj dan došao svome kraju, još su tri putnika pokazala simptome oboljenja.

Dotad je, zbog priprema za iskrcavanje, već cijela rutina izolacije bila prekinuta i mnogi su ljudi, izbjeglice, pripadnici Džihada, plaćenici pa čak i neki od liječničkog osoblja, već bili izloženi zarazi. Odlazak natrag u njihove komore za izolaciju više ne bi imalo svrhe. Kordon vojnih letjelica okružio je taj brod, kako bi spriječili da s njega poleti ijedan šatl.

Abulurd je svoju neugodnu dužnost obavljao četiri dana, čekajući, slušajući patetično i očajničko dozivanje upomoć onih koji su ostali blokirani u zaraženom brodu. Doze melangea bile su im dostavljane kroz izoliranu medukomoru i putnici su se oko toga otimali, očajno želeći zgrabiti bilo kakve izglede za imunitet.

Ova tragedija mu je posebno pritisnula dušu. Svi su ovi ljudi vjerovali kako su zdravi, a sada mnogi od njih neće doživjeti trenutak kada bi mogli nogom stupiti na Salusu Secundus. A oni pripadnici Džihada i liječnici koji se nikada nisu ni trebali zateći u opasnosti, koji su ondje obavljali svoj posao štiteći druge od ove pošasti, platit će visoku cijenu zato što su samo na trenutak bili manje oprezni. Nije postojalo ništa drugo što bi Abulurd ili bilo koji od znanstvenika Lige mogao učiniti osim držati brod zapečaćenim i čekati.

Razdiran tim mislima, naslonio se na svome stolcu slušajući pisma koja su izbjeglice emitirali prije negoli su se razboljeli.

Abulurdova posada je bila duboko potresena i pao im je moral. Upravo se spremao prekinuti emitiranje tih pisama, ali onda se zaustavio. Neće se oglušiti na patnje tih jadnih ljudi. Neće se ponašati kao da oni nisu ni postojali niti će ignorirati njihovo beznadno stanje.

Smatrao je to svojim malim doprinosom, nečim što bi Xavier mogao predložiti. Abulurd se samo nadao da će jednoga dana njegova posada i njegova obitelj razumjeti zbog čega je to učinio.

Tehnologija bi trebala čovjeka rasteretiti. Umjesto toga, ona ga

je zarobila. - RAYNA BUTLER, Prave vizije Proteklo je više od mjesec dana otkad je smrt počela harati Par-

mentierom i neki su se već počeli nadati da se ta epidemija bliži svojem kraju. Genetički modificiran RNK retrovirus bio je u prirodnom okolišu nestabilan pa je tijekom tjedana gubio učinkovitost. Sada su se novi slučajevi pojavljivali još samo izravnim prijenosom od ranije oboljelih.

Omniusova je pošast je napravila svoj posao na planetu. Oni podložni infekcijama bili su već zaraženi, a umrlo ih je između jedne trećine i jedne polovine. Vjerojatno se konačni broj žrtava nikada neće saznati.

Već nekoliko dana nakon što je otpočela sa svojim poslom, misija Ravne Butler je nadrasla i nju samu.

Unutar svake zgrade, svakog doma, svakog poslovnog prostora i svake tvornice otkrivala je zle strojeve; ponekad posve otvoreno, a ponekad su bili prikriveni. Ali pronalazila ih je. Ruke su je boljele od metodičkog udaranja toljagom. Ruke su joj bile prekrivene modricama i posjekotinama od komadića stakla i metala koji su letjeli na sve strane, a bose noge su joj bile izranjavane i bolne, no nije se zaustavljala. Sveta Serena joj je rekla što mora učiniti.

Promatralo ju je sve više i više ljudi, koje je sve to najprije zabavljalo, a onda su se zbunjeno pitali zašto ona usmjerava toliko destruktivnosti prema običnim i nedužnim strojevima za kućanstvo. Naposljetku su i drugi počeli shvaćati njezinu opsesiju pa su i sami, s nekim radosnim bijesom, počeli uništavati strojeve. Toliko dugo nisu bili u stanju uzvratiti udarce, da su se sada okrenuli protiv svake manifestacije njihovog velikog neprijatelja. U početku je Ravna samo nastavila ići svojim putem, nimalo se ne trudeći predvoditi one koji su je slijedili na tom njezinom putu buđenja. Kada su joj neočekivano pristupili preživjeli članovi Mučenika, koji su već bili silni fanatici i koji su bili voljni odbaciti vlastite živote onako kako je Serena Butler bila odbacila svoj, skupina oko Ravne postala je organiziranija i počela je brojčano jačati. Na stotinama sablasnih ulica Parmentiera taj je novi pokret postao nezaustavljiv.

Mučenici su teškim korakom stupali iza krhke, eterične djevojke, mašući trokutastim zastavama i držeći svoje štapove visoko,

sve dok im se Ravna nije zbunjeno obratila. Popevši se na neki ostavljen stari automobil, povikala je: - Zašto trošite svoje vrijeme i snagu nosajući ove zastave? Za koga to činite? Ja ne želim gledati boje i zastave. Ovo je pohod, a ne nekakav povijesni spektakl.

Skočila je dolje i umiješala se među njih. Zbunjeni, odmakli su se kako bi joj dali mjesta, kako bi ta blijeda djevojčica bez kose mogla proći. Ravna je strgnula jednu dugačku zastavu izrađenu od tkanine, a motku vratila čovjeku. - Tako. Sada ovo uporabi za razbijanje strojeva.

Tako dugo dok je njihova nazočnost odgovarala njezinim ciljevima nije ju bilo briga ni tko su ti ljudi ni što ih je motiviralo. Njezin tanak glas poprimio je neku dodatnu grubost i tvrdoću, neki ton nepokolebljive vjere. - Ako ste preživjeli ovu kugu, onda ste odabrani da mi pomažete.

Nekoliko pripadnika Mučenika spustilo je svoje zastave i onda ih strgnuli s motki koje su sada mogli koristiti kao toljage ili poluge. - Mi smo spremni!

Ćelava djevojčica ih je gledala s dječjim oduševljenjem, crpeći osnovnu snagu iz svoje prozirne, groznicom oštećene kože. Njezine riječi okruživale su je poput aure i slušateljstvo oko nje počelo je kimati. Ravna nije nikada vježbala govorništvo, ali je s majkom odsluša-la dovoljno propovijedi i dovoljno snimljenih govora karizmatičnog Iblisa Ginje, čula je svojeg oca i svojeg djeda kako govore okupljenim vojnicima.- Pogledajte oko sebe! Možete vidjeti prokletstvo tih demonskih strojeva. Pogledajte sve te perfidne, te zle i opake oznake koje su ostavili na našem tlu i našim ljudima.

Okupljena gomila je žagorila. Na praznim zgradama oko njih prozori su bili u mraku, mnogi od njih razbijeni. Ostaci nekoliko istrunu-lih i nepokopanih tijela ležali su po ulicama i uskim prolazima.

- Čak i prije nego nas je ova demonska pošast pogodila, strojevi su se, malo pomalo, uvlačili u naše živote... tu, pred samim našim nosom, i dopustili smo da nam se to dogodi! Sofisticirani strojevi, računski strojevi, mehanička pomagala... da, pretvarali smo se da smo se riješili svih robota i kompjutora, ali njihovi rođaci su ostali posvuda oko nas. Ovo se više ne može tolerirati.

Ravna je podigla svoju polugu, a njezini sljedbenici su povikali. - Kad je mene shrvala groznica, k meni je došla sama sveta

Serena i rekla mi je što moram učiniti. - Oči djevojčice napunile su se suzama i postala je puna tuge i neke žudnje. - I sada vidim njezino lice,

prekrasno lice, lice koje zrači, okruženo bijelom svjetlošću. Još mogu čuti njezine riječi kojima mi je otkrila glavnu Božju zapovijed:

"Ne smijete stvarati strojeve po uzoru na ljudski um." Zastala i podigla glas, a da pritom ipak nije vikala. - Moramo im zatrti svaki trag.

Jedan od Mučenika podigao je s poda komad šarene zastave. - I ja sam vidio viziju Serene Butler! Posjetila me.

-I mene, - povikao je neki drugi čovjek. - Ona još uvijek bdije nad nama i čuva nas.

Sljedbenici su počeli udarati štapovima jednim o drugi, jedva čekajući da se upuste u uništavanje. Ali Ravna još nije bila završila svoj govor. - I mi je ne smijemo razočarati. Ljudska rasa ne može odustati sve dok ne postignemo potpunu pobjedu. Čujete li me? Potpunu pobjedu.

Neki čovjek je povikao: - Uništimo sve misaone strojeve! Jedna žena kreštavog glasa, čije je lice bilo puno ožiljaka kao da

je sama sebi htjela pandžama iskopati oči, zavapila je: - Sami smo si krivi za svu ovu bol. Svoje smo gradove ostavili širom otvorene toj demonskoj pošasti, jer nismo bili voljni poduzeti nužne korake.

- Sve do sada. - Ravna im je priprijetila prstom. - Moramo uništiti svaki kompjutor, svaki stroj, bez obzira kako on nevino izgledao!

Potpuno i posvemašnje čišćenje. Samo na taj način ćemo se moći spasiti.

Povela je svoje uzbuđene sljedbenike dublje u grad ispunjen smrću. Vitlajući svojim motkama, gomila je nasrnula naprijed. Njihova je uspaljenost sve više rasla dok su se obrušavali na tvornice, industrijska središta i knjižnice.

Ravna je znala da je ovo tek početak. Što se Raquele ticalo, ti vandali i fanatici su još samo pridonijeli

bijedi nastaloj epidemijom i kasnijem slomu parmentierskog društva. Krivo usmjeravajući svoju mržnju prema svim strojevima, ti divlji ekstremisti uzimali su kao svoju metu svaki trag tehnologije, uništavajući čak i one korisne sprave koje pomažu ljudima. Ukinuli su i onaj neredovit sustav javnog prometa, zajedno s mnogim električnim i komunikacijskim mrežama.

Boreći se da, nakon što je u bolnici nestalo energije, pomogne posljednjima oboljelima od kuge, Raquella nije mogla shvatiti takve zablude. Zar su ti luđaci Mučenici zaista vjerovali kako mogu nauditi

Omniusu koristeći se kamenjem, polugama i toljagama, neprekidno mlateći njima po benignim strojevima?

Svakoga dana sve više njih se okupljalo ispred pretrpanog Medicinskog centra, motreći tu golemu zgradu s nekim čudnim, gladnim pogledom. Mnogi su stisnutih šaka dovikivali prijetnje. Kako bi zaštitio bolnicu, Mohandas je na svaki ulaz postavio onoliko stražara koliko ih je mogao unajmiti ili potkupiti.

U bunilu beskonačnog kruga posla i nedostatnog odmora, Raquel-la je, noseći preko usta i nosa masku za disanje, teturala hodnikom prema teškim vratima na drugom kraju. Do sada je dobro pazila da se zaštiti od očitih prijenosnika zaraze, ali tako je lako učiniti neku sitnu i smrtonosnu pogrešku. Njezino lice, kosa i odjeća uvijek su zaudarali po sredstvima za dezinfekciju. I ona i Mohandas uzimali su začin uvijek kad su to mogli, već zato da bi uopće mogli raditi, no zalihe su se smanjile do gotovo ničega.

Nadala se da će se Vorian Atreid uskoro vratiti. Ovako izolirani na Parmentieru, nisu imali pojma o tome što se događa tamo vani, u preostalim dijelovima Lige plemića.

Sada je Raquella ušla u neku vrstu golemog sefa, u najsigurniju prostoriju u cijeloj bolnici. Vrata tog sefa su bila djelomice otvorena, što ju je iznenadilo. Pravilima bolnice bilo je strogo propisano da ona moraju biti zatvorena i zaključana. Sada je sve postalo tako proizvoljno i šlampavo.

Oprezno je gurnula teška željezna vrata, a pante su tiho zastenjale. Unutra je jedan prestrašen čovjek podignuo pogled.

- Doktore Tyrj, što radite ovdje? Iza njegove prozirne maske za disanje vidjelo se kako je

pocrvenio dok je pokušavao sakriti ono što je radio, ali Raquella je već opazila kako su mu džepovi na kuti bili puni doza začina iz posljednje pošiljke koja se čuvala u bolnici.

Svaki zaposlenik bolnice dobio je izvjesnu količinu za osobne potrebe, jer ih je začin štitio od zaraze, no ovo sada je bila daleko veća količina od one na koju je neki pojedinac imao pravo.

Taj malen, žilav čovjek pokušao se progurati pokraj nje, - Ne znam na što mislite, a sada mi se maknite s puta. Čekaju me pacijenti.

Hladno ga je zaustavila, udarivši ga ukrućenom rukom posred grudi.- Vi prodajete začin, nije li tako?

- Naravno da ga ne prodajem! - Lijevom rukom je posegnuo u džep sa strane i spazila je kako je bljesnula neka stvar koju je pokušao izvući.

Brzim udarcem koljenom u prepone, Raquella ga je natjerala da se sagne od boli. Iz ruke mu je ispao skalpel i začuo se zveket kada je pao na pod. Pozvala je u pomoć, dok je Tyrj ležao stenjući. Čula je neke korake kako se trčeći približavaju hodnikom i pojavio se Mohan-das. Prestrašeno je pogledao Raquellu, provjeravajući je li s njom sve u redu. Pokazala je na začin koji je poispadao iz liječnikovih skrivenih džepova.

- Ja mogu ovo objasniti. - Tyrj je nespretno ustajao, pokušavši vratiti svoje dostojanstvo.

Mohandas je dotaknuo pločicu na zidu sefa, pozvavši tako skrivenog zaštitara dok je Tyrj blebetao isprike, bijesan umjesto posramljen. Suk je grubo ispraznio liječnikove džepove, izvlačeći iz njih jednog za drugim omote dragocjenog začina. S nevjericom je promatrao tu hrpu melangea koju je ovaj pokušao ukrasti.

- Odvratni ste - rekla mu je Raquella kad su stigla dva zaštitara. - Ovo nije samo krađa nego je i sebična izdaja. Izdali ste ljude

kojima ste trebali pomagati. Napustite ovu bolnicu! - Ne možete si dopustiti ostati bez mojih usluga, - protestirao je

Tyrj. - Ne možemo si dopustiti zadržati vas. - Stojeći pokraj nje,

Mohandas je primio Raquellinu ruku. - Više vas ne smatram liječnikom. Ogriješili ste se o vašu zakletvu i niste ništa bolji od kakvog

ratnog profitera. - Pogledavši zaštitare, rekao je. - Izbacite ovog čovjeka pa neka potraži svoju priliku na cesti. Možda će se prisjetiti svojeg poziva i učiniti nešto dobro. Tamo još uvijek ima mnoštvo patnika.

Raquella i Mohandas su otišli do jednog otvorenog prozora na drugom katu i promatrali kako zaštitari guraju tog lopova iz zgrade prema onoj svjetini koja je vani stajala. Tyrj je pao niz stube, a onda se osvrnuo oko sebe i zagledao u ljutite Mučenike. Njegovi očajnički povici bili su nadglasani pokličima rulje.

- Sjetite se Maniona Nevinog! - Živio Džihad! Ispred svjetine je stajala blijeda, ćelava djevojka i pokazivala

prema bolnici. Raquella nije mogla čuti što djevojčica govori, no odjednom se ta masa ljudi pokrenula i zaputila prema bolnici. Na stubama im se Tyrj pokušao maknuti s puta, no fanatici su jurnuli

naprijed i pregazili ga. Oni stražari koji su ga gurnuli niz stube sada su ustuknuli, bojeći se za vlastite živote.

Raquella je zgrabila Mohandasa za ruku i potrčala hodnikom prema najbližem odjelu. "Objava uzbune". Pritisnula je dugme u zidu i začulo se zavijanje sirena i glasno trubljenje.

Njih dvoje su trčali do najbližeg ulaza i pokušali zatvoriti vrata. Unajmljeni stražar koji je trebao čuvati ovo mjesto sada je nestao, pobjegavši čim je uzbuđenje gomile bilo dosegnulo kritičnu točku. Gomila fanatika je navalila na vrata, pritišćući ih dok se nisu rastvorila. Usprkos Raquellinim krajnjim naporima, silan pritisak svjetine brzo ih je nadvladao. Ostali fanatici su porazbijali prozore i kroz ostala otvorena vrata nadirali u hodnike i na odjele.

Ćelava djevojčica je stala, poput mirnog središta tornada, te oluje fanatika koji su odjednom bili pušteni s lanca. Promatrala je strojeve za dijagnostiku, monitore i sprave za doziranje lijekova, a onda je prodornim glasom rekla. - Sofisticirane medicinske sprave... zli strojevi kamuflirani u korisnu opremu. Pokušavaju nas zarobiti!

- Stanite! - kriknuo je Mohandas kad su ti nasilni muškarci i žene počeli rušiti dijagnostičke ekrane visoke rezolucije. - Ove sprave nam trebaju kako bismo mogli liječiti žrtve kuge. Bez njih će ljudi umrijeti!

Ali gomila je samo još žešće udarila. Udarali su instrumentima o zidove ili su ih bacali kroz prozore. Mada su sada bili usredotočeni samo na strojeve, brzo bi se mogli obrušiti i na samo medicinsko istraživačko osoblje.

Držeći Mohandasa za ruku, Raquella je pobjegla na krov gdje je spremna čekala letjelica za medicinsku evakuaciju. Ispod njih, u bolnici, već je planula vatra. Nekolicina pacijenata se nekako izvukla iz svojih kreveta, pokušavajući pobjeći iz bolnice, dok su drugi ostali zarobljeni. Liječnici su već pobjegli. - Ovo mjesto je osuđeno na propast, - zastenjao je Mohandas. - Svi ti pacijenti!

- Samo smo pokušavali pomoći, - rekla je Raquella glasom pre-

puklim od nevjerice. - Zar nisu mogli shvatiti da smo spašavali ljude? Kamo ćemo sada?

Mohandas je podigao letjelicu za medicinsku evakuaciju s krova bolnice. Uz zvuk zavijanja uzdigla se iznad sve gušćeg dima, dok je svojim bistrim smeđim očima zurio dolje. - Ovdje u gradu smo izgubili bitku, ali ja još uvijek nisam spreman predati se. A ti?

Uputila mu je slabašan osmijeh i stavila ruku na njegovu podlakticu. - Ne, ne ako možemo biti zajedno. Vani, izvan gradova, ima mnogo mjesta gdje ljudi pate i potrebna im je stručna pomoć. Ma koliko mi to bilo žao, ostatak Niubbe će se morati potruditi i pobrinuti sam za sebe.

Tehnologija ima zavodljivu prirodu. Mislimo kako napredak

na tom području uvijek znači poboljšanje i donosi dobrobit ljudskom rodu. Zavaravamo sami se.

- RAYNA BUTLER Prave vizije Kad su naredbe stigle izravno od primera Quentina Butlera,

Abu-lurd je bio razočaran što mu otac nije uz to poslao i neku osobnu poruku, a ne samo kratki komentar.

"Otići ćeš na Parmentier, tamo gdje je Rikov umro. Kako su se prvi znakovi te Omniusove pošasti pojavili upravo tamo, medicinski istraživači Lige očajnički žele imati sve moguće podatke. Budeš li mogao potvrditi da ta zaraza ima neki rok trajanja nakon čega jenjava, imat ćemo barem nekakvu nadu. Zbog nekih svojih osobnih razloga, vrhovni zapovjednik Vorian Atreid želi poći s tobom. Uzmi svoj brod i odmah kreni."

Trenutak kasnije primio je poruku, njegov vezist mu je javljao da je šatl s vrhovnim zapovjednikom već krenuo. Abulurdu je bilo drago. Barem će Vorian biti s njim.

Kad je taj visoki časnik stupio na brod, Abulurd je pohitao pozdraviti ga. - Na ovom zadatku ja sam samo jedan od putnik na brodu, -rekao je Vorian. Ti si zapovjednik i pravi se kao da me nema.

- Oh, kako bih to mogao, gospodine. Imate daleko viši čin od mojeg.

- Ovog puta smatraj me civilom. Ovo je tvoj zadatak... ja sam tu iz nekih osobnih razloga. Želim vidjeti je li sve u redu s mojom unukom i hrabrim poslom kojeg tamo obavlja s medicinskim timovima. Ti sasvim dobro razumiješ što znače osobne obveze, zar ne, tercero Harkonnen?

Abulurd nije vjerovao da je dobro čuo. - Tercero? Vor nije mogao prikriti osmijeh. - Zar sam zaboravio to

spomenuti? Na terenu, na licu mjesta dodjeljujem unapređenja. - Prekapao je po džepovima sve dok nije pronašao novi set s oznakama čina. - Bog zna da smo zbog te proklete kuge već izgubili dovoljno časnika. Ne možeš zauvijek ostati kvarto.

- Hvala vam, gospodine. - A sada prestani ovako blesavo zuriti u mene i pokreni već

jednom taj brod. Dalek je put do Parmentiera.

Kasnije, u svojoj kabini, Abulurd se našao s Vorianom na tihoj čašici pića i razgovora. Nisu sjedili ovako zajedno još od onda kada je mladić bio obznanio kako namjerava skinuti ljagu s imena Harkonnen i vratiti čast i ugled Xavierovim postupcima.

- Abulurde, svjestan si kako te to može stajati vojničke karijere. Da, ostali časnici znaju da si sin primera Quentina Butlera, ali činjenica da želiš promijeniti ime kako bi iskazao čast čovjeku kojeg svi oni vrijeđaju pokazuje ne samo otvorenu pobunu nego i slabu procjenu situacije.

- Ili veće razumijevanje, - rekao je Abulurd. Očekivao je Vorianovu podršku.

- To možda ti znaš, ali drugi to ne znaju. Oni su zadovoljni s onim što misle da znaju.

- Meni to znači više od napredovanja u vojničkoj karijeri. Zar i vi ne želite skinuti ljagu s njegovog imena? Bio vam je prijatelj.

- Naravno da želim... ali nakon više od pola stoljeća kakvu svrhu to ima? Bojim se da nikada ne bismo mogli pobijediti.

- Kad je to opasnost od neuspjeha sprečavala časne ljude da slijede istinu? Zar me niste sami učili tome, vrhovni zapovjednice? Nastojim slijediti vaš savjet.

Kada je Vor shvatio kako Abulurd iskreno misli to što je rekao, u njegovim sivim očima su se pojavile suze. - Bogami je već i vrijeme! Kad ova kuga prestane, nastupit će pogodan dan da im se istina saspe u grlo.

Abulurd se osmjehnuo. - Bolje je imati podršku i od jednoga negoli ni od koga.

Kad je osamljeni brod-koplje stigao na Parmentier, stražarske stanice koje su kružile oko planeta bile su prazne i tihe; na njima su svi pomrli ili su se, pomireni sa sudbinom, vratili na površinu planeta.

Praveći društvo Abulurdu na zapovjednom mostu, Vor je zurio

dolje prema planetu koji je izgledao posve mirno. - Prošlo je gotovo četiri mjeseca otkad sam otišao odavde, - rekao je. - Sada je većina Lige devastirana žrtvama i posljedicama. Hoće li stvari ikada biti kao prije?

Abulurd je podigao glavu. - Spustimo se dolje, gospodine, i pogledajmo s čim će se svi ti zaraženi planeti morati suočiti.

Novopečeni tercero i brižljivo probrana posada preventivno su konzumirali značajnu količinu melangea koja bi im trebala pomoći

zaštititi se od svakog ostatka ove pošasti i dati im dodatnu zaštitu od užasa koje će zateći na Parmentieru.

Umjesto onog glomaznog zaštitnog odijela kakvog je nosio na Ixu, Abulurd se odlučio za masku za disanje koja mu je dobro prianjala uz lice. Testovi provedeni unutar Lige pokazali su da se nakon primarne zaraze retrovirus brzo raspada, a ovdje je sigurno već prošlo dovoljno vremena. To je bila ona slamka nade za koju se Liga željela uhvatiti.

Abulurd je usmjerio šatl prema vrhu uzvisine koja se uzdigla nad Niubbom, pokraj sablasno tihe guvernerove rezidencije. Premda je otprilike znao što će zateći u Rikovljevom domu, morao je najprije otići onamo. - Vi me razumijete, gospodine, zar ne? - upitao je Voriana.

- I sam imam osobnih obveza, - rekao je Vorian, uzbuđen i zabrinut. - Ja idem u središte grada, do bolnice za neizlječive bolesti. Mogu se samo nadati da je moja unuka još uvijek tamo.

Kako je vrhovni zapovjednik otišao sam, Abulurd je poveo ljude u bratovu kuću. Vojnici su se raštrkali kako bi pretražili sobe goleme prazne zgrade. Ako ništa drugo, Abulurd je namjeravao dostojno pokopati bratovu obitelj. Brzo je prolazio prostorijama, provjeravao sobe, Koheinu privatnu kapelicu te prostorije za dnevni boravak kojih se sjećao još od kad je povremeno posjećivao brata.

U središnjim prostorijama pronašao je dva gotovo posve raspadnuta tijela za koja je pretpostavio da su Rikov i njegova žena. Plaćenici su pronašli još nekoliko tijela koja su pripadala posluzi, ali nigdje nije bilo ni traga Abulurdovoj nećakinji. Nagledavši se već tolikih smrti, posebice tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, više nije osjećao ni užas niti gađenje promatrajući ostatke koji su bili već gotovo goli skeleti. Osjećao je samo duboku tugu i žaljenje što nije bolje poznavao svoga brata.

- Što bi ti, Rikove, mislio o mojoj odluci? - upitao je Abulurd glasno, stojeći ondje. - Bi li ti razumio zašto želim da me znaju kao Harkonnena? Ili bi te tvoji vlastiti mitovi ispunili s previše ponosa?

Kasnije, kad su svi sišli u centar grada, bili su iznenađeni silnim neredom za kojeg se činilo kako je izazvan divljanjem rulje, a ne samom bolešću. Mnoge zgrade nisu bile ništa do goli zidovi i hrpe ruševina, prozori su bili porazbijani, a ruševine su ležale razbacane po ulicama, trgovima i parkovima.

Kad su se momci razišli po tim ruševinama, Abulurd je slijedio tragove koje je rulja ostavila uništavajući i tako se sve više približavao skupini spaljenih zgrada. Kod bolnice za neizlječive bolesti zatekao je

Voriana Atreida kako slomljen i bez nade stoji na stubama ispred zgrade, pokraj jednog porušenog znaka. - Ona nije ovdje, - rekao je. Unutra nema nikoga. Sve je razoreno.

Abulurd je iskreno suosjećao sa svojim prijateljem. Usred tog strašnog rata čak je i vrhovni zapovjednik bio samo ljudsko biće, zabrinut za članove svoje obitelji.

Riskirajući, Abulurd je ušao i vidio daje bolnica detaljno pretražena i spaljena. - Zašto bi uništili medicinski centar, - upitao je glasno, kao da mu duhovi mrtvih pacijenata mogu odgovoriti. Jesu li se to ljudi bili razljutili što liječnicima nije uspjelo izliječiti ih? Kakva je strašna šteta bila uništiti jedino mjesto gdje se može organizirati obrana protiv epidemije i olakšati posljednji dani umirućim pacijentima.

- Kad obavimo naš osnovni zadatak, poslat ćemo timove ljudi da je traže, - rekao je Abulurd Vorianu. - Vi ih možete predvoditi.

Vrhovni zapovjednik je kimnuo. Pošao je na ulicu i tamo nastavio tražiti. Obojica su znali da uz toliko uništenih podataka ima vrlo malo izgleda pronaći jednu osobu.

Kasnije toga poslijepodneva, Abulurd i njegovi plaćenici su na brežuljcima uz daleku periferiju grada otkrili čudnovatu skupinu koja se tu okupila kako bi podijelili otetu hranu. Ti su ljudi djelovali umorno i sa strahopoštovanjem su gledali prema malenom liku koji je stajao na vrhu brežuljka.

Abulurd i njegovi ljudi su im prišli i vidjeli kako je to ćelava, vrlo mlada djevojka, čija je koža bila tako blijeda da je izgledala kao prozirno mlijeko. Djevojka im je doviknula: - Jeste li došli pridružiti se našoj stvari, širiti glas o tome što ljudi trebaju učiniti da bi preživjeli?

Abulurd je pretraživao po svojem sjećanju ne bi li pronašao što mu je to kod te djevojke bilo tako poznato. Bio mu je potrebno izvjesno vrijeme kako bi si podesio sjećanje i prepoznao je, usprkos tome što na glavi nema kosu i usprkos silnoj mršavosti njezinog tijela. - Ravna? Ravna Butler? - Požurio je naprijed. - Preživjela si! Ja sam Abulurd... tvoj ujak.

Djevojka ga je gledala. - Zar si došao tako izdaleka da bi nam pomogao protiv misaonih strojeva? - Raširila je ruke kako bi njima pokazala prema ranjenom gradu.

- Ova pošast se proširila posvuda, Ravna. Tvoj djed me je poslao ovamo da se pobrinem za tebe i tvoju obitelj.

- Svi su mrtvi, - rekla je. - Gotovo polovina ih je umrla od kuge, a mnogi drugi kasnije. Ne znam koliko je ljudi ostalo na Parmentieru.

- Nadam se da je ovdje ono najgore prošlo, ako se virus ponaša onako kako se predviđa. - Zagrlio ju je. U njegovom je naručju djelo vala krhko i eterično, kao da bi se mogla raspasti.

- Naša borba tek počinje. - Glas joj je bio snažan poput čelika. - Ja sam već razaslala poruku. Kult Serene je u zračnoj luci

Niubbe pronašao brodove i oni su napustili Parmentier te otišli na druge svjetove, noseći poruku koja govori što moramo učiniti.

- A kakva je to poruka, Ravna? - osmjehnuo se Abulurd. Još ju je uvijek doživljavao kao stidljivu djevojčicu koja je provodila toliko vremena predajući se religioznosti zajedno sa svojom majkom. – Kakav je to Serenin kult? Nikada nisam čuo za to. - Tek je sada opazio kako ta pošast nije samo prouzročila njezino opadanje kose, nego joj je i pridodala godine tuge i zrelosti. Činilo se da ona predvodi ove ljude.

- Serena je i sama uništavala misaone strojeve, - rekla je Ravna. - Kad joj je Erazmus ubio njezino dijete, bacila je jednog robota-

stražara s visokog balkona. To je bio prvi udarac kojeg su ljudi zadali pristalicama Omniusa. Moj cilj je razoriti sve strojeve.

Abulurd je s rastućom zabrinutošću promatrao svoju nećakinju, pitajući se što to ona smjera. Nije mogao ne prisjetiti se političkih makinacija i sebičnih poteza Iblisa Ginje protiv kojih se Xavier Harkonnen borio. Ipak, činilo se da Ravna nema nikakvih sebičnih aspiracija. Ljudi su se okupili na brežuljku oko tog djeteta koje je zračilo zadovoljstvom, a gomila je izvikivala njezino ime.

Abulurd je gledao iza sebe u one pocrnjele dokaze razaranja i rekao nadglasavajući gomilu: - Ti...ti si, Ravna, sve ovo prouzročila?

- To je bilo nužno. Serena mi je rekla da moramo očistiti naše planete i uništiti sve tehnološke artefakte. Moramo uništiti sve što je kompjutorizirano, tako da misaoni strojevi više nikada neće moći preuzeti vlast. Tim demonima se ne smije dopustiti nikakav oslonac ili će ljudska rasa opet doći u istu opasnost. Dovoljno smo propatili i još smo uvijek živi, - nastavila je Ravna, gledajući ga svojim prodornim, zabrinutim pogledom. - Možemo živjeti i bez nekih... udobnosti.

Izgledala je kao model nekoga tko se žrtvuje, ne noseći uza se ništa od osobnog vlasništva. Vjerojatno je uzimala samo minimum onoga što joj je najnužnije, ostavljajući mnogo toga u napuštenoj guverner-skoj rezidenciji.

Uzrujan, Abulurd je posegnuo kako bi dotaknuo nećakinjino sitno, koščato rame. - Želim, Ravna, da se sa mnom vratiš na Salusu.

Uklo-pit ću te u ostatak naše obitelji.- A ujedno je želio i maknuti je od ove svjetine.

- Salusa Secundus... - promrmljala je Ravna snenim glasom, kao da je već zamislila taj scenarij.- Točno je, moji sljedbenici znaju što ovdje trebaju činiti. U redu, ja sam ovdje na Parmentieru završila sa svojim poslom. - Zapazio je blijesak u njezinim očima. - Došlo je vrijeme da svoj posao nastavim negdje drugdje.

Armija Džihada se može pokušati pripremiti za sljedeći

Omniusov plan, ali uvijek ćemo biti iza misaonih strojeva, jer oni mogu svoje zle misli razvijati kompjutorskom brzinom.

- PRIMERO QUENTIN BUTLER privatna pisma za Wandru Kad je Abulurd otišao s vrhovnim zapovjednikom Atreidom na

Parmentier, Quentin Butler je osjetio teret odgovornosti znajući da mora zaštititi glavni svijet Lige. Odlukom Vijeća Džihada primero je bio vrhovni časnik saluškog sustava. Nikada nije osjetio potrebu da odvoji trenutak vremena za sebe ili uzme ma i dan odmora. Sada je već nekoliko mjeseci, još od onog dana kada je pouzdan glasnik stigao od Rikova donoseći vijest o pošasti koju im je poslao Omnius, osjećao opasnost u kojoj bi ljudi mogli biti izloženi velikoj pogibelji.

Zato je Quentin sebe svakoga dana tjerao sve više, prihvaćao se zadataka koje nije nužno trebao obaviti baš on i želio je u isto vrijeme biti na svakom mjestu. Vojnici Džihada kojima je zapovijedao mogli su u vrijeme stalnog kaosa, karantena i brodova za spašavanje stanovništva koristiti svoje slobodno vrijeme, ali Quentin to nije koristio. Njegov sin Faykan bio je isto takav. Radije nego da iskoristi svoj itekako zaslužen odmor, ponudio je provesti te dane birajući patrole po rubnim područjima saluškog sustava.

- Ti i ja predstavljamo lijep primjer našim vojnicima. Zamisli sa mo... primero zajedno s visoko rangiranim i često odlikovanim segondom provode na straži dosadne sate.

Iz komlinije se začulo Faykanovo tiho smijanje. - Ne događa se baš često da nam misaoni strojevi dopuste osjetiti dosadu, primero. Za sada nemam išta protiv.

- Bojim se da Omnius ima i drugih zamisli, osim širenja kuge. Sada smo tako ranjivi.

- Morat ćemo budno pripaziti, - rekao je Faykan. Ta dva muškarca su modificirala dalekometne kindal letjelice i u

komuniciranju ih je dijelilo tek nekoliko svjetlosnih sekunda međusobne udaljenosti pa su tako bili dovoljno blizu da bi mogli voditi duge razgovore. Primero je uživao u tim jednostavnim razgovorima više nego u bilo kakvom odlasku u kakvo ljetovalište Lige prilagođeno razmaženim plemićima. Na izvjestan način, mada je priznavao da je nepravedno oštar prema Abulurdu, smatrao je Faykana svojim jedinim preostalim sinom.

Još od vremena kada je bio mladić, Quentin je bio ratni heroj, a tu svoju reputaciju zaradio je u armiji Džihada nakon uspješnog osvajanja Parmentiera, jedne od onih pobjeda Džihada koje su najviše iznenadile. Premda je tada bio tek poručnik, porazio je daleko jače snage borbenih robota koristeći se lukavstvima kojima se ponosio čak i sam vrhovni zapovjednik Vorian Atreid. Kasnije se nikada nije uspio otarasiti nadimka "Osloboditelj Parmentiera". Tijekom svečanosti mu je prekrasna Wandra Butler svojeručno pričvrstila odličja. Zaljubljen do ušiju, Quentin joj se počeo udvarati. Bili su savršen par i kad su se naposljetku vjenčali prihvatio je, umjesto vlastitog prezimena, slavno ime Butlerovih.

Premda je u njezinom tijelu i sada bilo života, pitao se kakav bi im život bio da ona nije pri rođenju Abulurda doživjela udar i da mu je tako bolest nije oduzela. Napravio je grimasu pri pomisli na tog njihovog najmlađeg sina koji je sada za sebe odabrao omraženo ime. Harkotmen!

Wandrina obitelj je desetljećima postojano nastojala prevladati tu sramotu koju im je njihov pokojni patrijarh nanio. Radili su ekstravagantna djela, žrtvovali su se, odricali se svojih života u korist tog beskonačnog Džihada. A sada je taj šašavi Abulurd... i to svojim vlastitim izborom!... odabrao poništiti sav taj učinjen trud podsjećajući svakoga na neoprostive zločine koje je počinio Xavier Harkonnen.

Gdje li je to Quentin pogriješio? Abulurd je bio inteligentan i imao je dobro obrazovanje, trebao bi postupati drukčije. Ako ništa drugo, barem je o tim stvarima trebao najprije raspraviti sa svojim ocem, ali sada je ta agresivna odluka bila provedena u djelo.Quentin se nije mogao suočiti s njim, a nije si mogao dopustiti ni posve se odreći najmlađeg sina. Možda će se Abulurd jednoga dana iskupiti. Quentin se samo mogao nadati kako će živjeti dovoljno dugo i doživjeti taj dan...

Za sada je imao samo Faykana. Njih dvojica su provodili su sate ćaskajući o starim vremenima.

U mladosti su i Faykan i Rikov bili vragoljasti pa su ta slavna Braća Butler bila dokaz očevog mota "Butlerovi nisu ničije batleri". Ti impulzivni mladići su znali iskriviti dobivene naredbe, ignorirali su izravne zapovijedi i ostavili su svoj trag u povijesti Džihada.

- Nedostaje mi, oče, - rekao je Faykan - Rikov se mogao boriti još mnogo godina. Da mu je barem bila pružena prilika poginuti u bitci, a ne da ovako umre u krevetu, od tog prokletog virusa.

- Ovaj sveti rat je oduvijek bio neka kušnja, - rekao je Quentin.

- Ili nam kali karakter i čini nas jačim ili predstavlja peć u kojoj će izgorjeti oni slabi. Drago mi je, Faykane, da ti spadaš među ove posljednje. - Rekavši to, upitao se bi li Abulurd spadao u neku drugu kategoriju. Da nije bilo te dobronamjerne mentorske skrbi vrhovnog za povjednika Atreida i moći obitelji Butler, Abulurd bi bez sumnje bio nekakav činovničić koji bi organizirao dostavu namirnica na izolirane postaje.

U posljednje vrijeme Faykan je počeo živjeti smirenije, više zagledan u prostrane političke pejzaže Lige nego u avanture. Rekao je kako bi radije vodio ljude i društvo nego svojim naredbama slao vojnike u smrt.

- I ti si se, oče, promijenio, - istakao je Faykan. - Znam da ti nikada ne bi izbjegavao dužnosti, ali promatrao sam tvoj stav. Čini mi se da više nisi srcem u tim bitkama. Jesi li se umorio od rata?

Quentin je oklijevao duže negoli je trajala stanka potrebna za prijenos njegovih riječi. - Kako se ne bih umorio? Džihad već toliko dugo traje, a i te smrti Rikova i njegove obitelji su me teško pogodile. Otkad se ova pošast pojavila, to više nije rat koji je meni razumljiv.

Faykan je ispustio nekakav zvuk kojim je izrazio slaganje. - Ne bismo se ni trebali truditi shvatiti Omniusa. Ali moramo ga se bojati i stalno biti na oprezu, čekajući kada će se pojaviti s nekim novim planom.

Quentin i Faykan su polako širili svoju mrežu ophodnji. Mada je primero polako krstario hladeći besposlene motore svoje letjelice i uvučenih štitnika, ipak nije drijemao. Pustio je da mu misli lutaju, zaokupljen uspomenama i žaljenjima. Ipak, cijeli život proveden u ratovanju... što na tlu, a što na zapovjednom mostu broda... naučilo ga je spremno reagirati na i najmanju neobičnost. Samo blijesak nekog neočekivanog pokreta mogao je značiti napad.

Mada njegov skener velikog dometa nije otkrio nikakve neobične aktivnosti, samo nekoliko sitnih treptaja ispod praga pogreške instrumenta, Quentin je otkrio neki svjetlucav metalni objekt. Reflektirana svjetlost bila prejaka da bi taj predmet mogao biti jednostavno neki kamen ili čak komet. To je bio geometrijski oblik s glatkim metalnim oklopom... plosnate i glatke stjenke nekog umjetno proizvedenog objekta kojeg njegovi senzori nisu očitali.

Quentin je promatrao svoje zaslone i lagano pokrenuo svoje kin-dal motore, povećavajući ubrzanje samo toliko da smanji udaljenost i ustanovi što je to vidio. Želio je to javiti Faykanu koji je također bio

unutar dometa komunikacija, ali bojao se da bi čak i emisija preko osigurane linije pobudila pozornost ovog tihog uljeza.

Tajanstvena letjelica je upravo napuštala sustav, ubrzanjem tek dovoljnim da nadjača gravitacijsku silu zvijezde. Kako taj uljez nije proizvodio nikakvo umjetno pulsiranje energije, tako nije bilo ni vjerojatno da će ga zapaziti na dalekometnim skenerima Lige. Ali Quentin ga je zapazio i primicao mu se sve dok konfiguracija nije bila nepogrešivo prepoznatljiva: brod misaonih strojeva, robotizirana izviđačka letjelica poslana sa zadatkom špijuniranja Salusu Secundus.

Oprezno se krećući, kao da se boji da bi i neki tih zvuk u njegovom kokpitu mogao upozoriti neprijatelja koji se ovako lukavo kreće, napunio je brzometne topove i dva samonavodeća raketna sustava. Quentin je pažljivo fiksirao koordinate mete.

Tada je zapazio nagli porast energije neprijateljskog broda, kao da je nešto posumnjao. Jedna zraka za aktivno istraživanje zatitrala je duž trupa Quentinovog broda. Pokušao je zarobiti odraznu zraku, no neprijateljski brod ju je odmah ubrzao. Quentin je silno pojačao brzinu, što ga je bacilo natrag na njegovo sjedalo i otežalo mu čak i podizanje ruku kako bi njima dohvatio uređaje za upravljanje brodom.

Uvučenih usana i osjećajući pritisak u plućima, Quentin je poslao izravni signal Faykanu, ma gdje ovaj u tom trenutku bio. - Pronašao robota... špijunsku letjelicu! Pokušala je pobjeći iz sustava. Moram... pokušati zaustaviti je. Tko zna... kakve podatke su pokupili.

Naglim povećanjem brzine Quentin je napola zatvorio prolaz, ali robotska je letjelica jurnula takvim ubrzanjem kakvo ni jedno ljudsko biće ne bi moglo preživjeti. Prije no što je odustao, Quentin je ispalio svoje brzometne topove. Ti projektili su letjeli daleko brže nego je to mogla Quentinova kindal letjelica i širili su se kao roj smrtonosnih osica.

Quentin je zadržao dah promatrajući kako te točkice skreću... prema zadanoj meti. Ali u posljednjem trenutku je robotska letjelica nestala ostavivši tek zapanjujući nejasni prizor koji je posve sigurno nadilazio materijalne granice metala iz kojih se tradicionalno proizvodi trup broda. Granate koje je Quentin bio poslao eksplodirale su, pronoseći valove energije i vibracije kroz prazan prostor. Robotski brod je nastavio ubrzavati, mada je počeo i nepredvidivo vrludati, kao da ili pokušava izmicati ili je na neki način oštećen.

Quentinu je pošlo za rukom još ubrzati, mada se gotovo onesvijestio, premda je shvatio da nikada neće sustići robota. Srce mu je

još više otežalo kad mu je olovna težina gravitacije pritisnula grudi. Robotski špijunski brod će umaknuti! Nije bilo načina da ga se zaustavi. Proklinjući to što nije uspio, smanjio je brzinu i ponovo duboko udahnuo boreći se protiv vrtoglavice.

Na trenutak je pomislio kako je to halucinacija, a onda je prepoznao Faykanov kindal kako juri prema uljezu.

Robotska letjelica ga je prekasno spazila. Faykan je već otvorio vatru. Dvije od sedam projektila koje je njegov sin ispalio pogodili su cilj i detonirali udarivši o trup broda. Eksplozije su usmjerile snagu u nekoliko različitih smjerova, a letjelica se prevrtala dok je iz nje sukljao plamen i kugle rastopljenog metala. Svjetlost njegovog pregrijanog stroja je bljesnula i onda se ugasila.

Robotska se letjelica vrtjela posve izvan kontrole, dok su joj se dva kindala Lige približavala, pokušavajući je zrakama stabilizirati. Radeći zajedno, vukli su letjelicu kao što bi grabežljiva vukli sočan komad mesa.

- Budi na oprezu, - poručio je Quentin kroz komliniju. – Možda se samo pretvara da je mrtav.

- Pogodio sam ga dovoljno jako da će se zauvijek pretvarati da je mrtav.

Leteći jedna uz drugu, kindal letjelice su napokon zaustavile krivudanje neprijateljskog broda. Quentin i Faykan su u svojim kokpitima na brzinu navukli zaštitna odijela. Misaoni strojevi nisu imali potrebe za takvim sustavima za održavanje života pa je bilo malo vjerojatno da je unutrašnjost neprijateljskog stroja bila pod dovoljnim tlakom.

Quentin i Faykan su izašli iz svojih kindala i lebdjeli pričvršćeni za zarobljenu letjelicu. Surađujući, poslužili su se alatom kako bi presjekli otvor u trupu broda i uvukli se u unutrašnjost. Kad su konačno napravili otvor dovoljno velik da se mogu u svojim nezgrapnim odijelima provući kroz njega, pred njima se pojavio opaki borbeni robot. Nekolicina njegovih udova bila je načičkana raznim oružjem i okretali su se kako bi što bolje mogli zahvatiti ovu dvojicu ljudi.

Quentin je već pokraj sebe imao spreman impuls-generator za skrembliranje pa je mlaz uperio prema rupi koju su probili u trupu broda, no ostatak se odbio i probio se kroz robota. Robot, građen za borbu, počeo se grčiti i trzati, nastojeći nekako resetirati svoje sustave izrađene od gel-krugova.

Faykan se uvukao unutra. Koristeći se masom vlastitog tijela, on je u tom području niske gravitacije izbacio robota iz ravnoteže. Robot je zateturao, još uvijek se trzajući, nesposoban da se resetira.

- Nabasali smo na pravu nagradu, - rekao je Faykan. – Možemo mu promijeniti sustav pa ga reprogramirati za podučavanje majstora mačevanja na Ginazu, baš kao što je onaj robot kojeg tamo imamo već generacijama.

Quentin je malo porazmislio o tome, a onda je odmahnuo glavom. Već sama pomisao na to ga je ljutila. - Ne, ne slažem se. - Pojačao je pulsiranje skremblera, što je robota pretvorilo u nepokretnu gomilu metalnog otpada. - Daj da sada pogledamo je li ovaj prokleti stroj zaista njuškao oko Saluse.

Još davno, kad je Quentin polazio osnovni časnički tečaj kod Vo-riana Atreida, naučio je one najosnovnije stvari o sustavima podataka pohranjenih u misaonim strojevima. Smatrajući sebe savršenim, sveum stoljećima nije mijenjao svoj operativni sustav, tako da su Vo-rove informacije vrijedile tijekom cijelog trajanja Džihada.

Sada je Quentin pošao do kontrola deaktivirane špijunske letjelice. Faykan je smrknuto promatrao taj sustav, pokušavajući shvatiti svrhu goleme konveksne sprave postavljene s vanjske strane letjelice. - To su senzori širokog dosega i projektori za izradu karata. Ovaj brod je snimao praktički sve što se odnosi na sustav Saluse.

Quentin je promijenio smjer tijeka energije kako bi mogao pregledati sustav podataka unutar robotizirane letjelice. Trebalo mu je malo vremena dok je shvatio sve to što je vidio, a onda i još nekoliko dodatnih trenutaka dok je procijenio zastrašujuću veličinu onoga što je robotizirana letjelica učinila.

- Ovo je prepuno podataka o Ligi Svjetova: o našoj obrambenoj moći, o našim resursima... i o tome koliko jako nas je ova pošast pogodila. Ovdje su sakupljeni svi podaci o našoj ranjivosti! Ovaj brod je promatrao desetak svjetova Lige i provjerio cjelokupni plan invazije.

Čini se da će glavni cilj biti Salusa Secundus. - Pokazao je na trodimenzionalne karte, na brojne rute koje su strojevi automatski ucrtali pronalazeći putove s najslabijim vojnim otporom. - Ovdje je sve što je Omniusu potrebno za planiranje totalne invazije!

Faykan je pokazao na jedno polje u tim zapisima. - Sudeći po

ovome, diljem Lige je poslano stotinjak ovakvih brodova.

Quentin je kroz svoju prozirnu kacigu pogledao sina i shvatio da je ovaj došao do istog zaključka. - Sada, kad nam je i vojska i stanovništvo devastirano ovom pošasti, sada bi Omniusu bilo idealno vrijeme za započinjanje njegovog konačnog općeg udara.

Faykan je kimnuo. - Misaoni strojevi su slobodnom čovječanstvu namijenili nešto vrlo neugodno. Dobro je što smo ovoga uhvatili.

Špijunska je letjelica bila prevelika da bi je kindal izviđački avioni mogli tegliti natrag u unutrašnji prostor. Quentin je odvojio jezgru kompjutorske memorije i ponio je sa sobom, dok je Faykan na trup onesposobljenog broda pričvrstio jasnu oznaku kako bi se tehničari Lige mogli vratiti ovamo i analizirati letjelicu.

U ovom trenutku oba su muškarca imala samo jedan prioritet: vratiti se u Vijeće Džihada i tamo podnijeti izvješće o novostima.

Naučeni smo ratovati mačevima, snagom i krvlju. Ali kako

ćemo obraniti sebe i ostatak čovječanstva kad u borbu protiv nas misaoni strojevi pošalju nevidljivog neprijatelja?

- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS Kada su nakon pojave kuge Istian Goss i Nar Trig došli na Ix,

tamo nije bilo strojeva protiv kojih bi se borili, a gotovo dvije trećine stanovništva je pomrlo. Poljoprivredna polja i skladišta hrane bila su spaljena tijekom pobuna; kolera se zavukla u sustave opskrbe pitkom vodom. Oluje, koje su dolazile jedna za drugom, ostavile su već oslabljene preživjele bez krova nad glavom. Mnogi od onih koji su se oporavili od bolesti sada su jedva mogli hodati, jer su ih posljedice bolesti pretvorile u invalide.

Ljudska rasa je bila obogaljena, borila se za goli opstanak i imali su vrlo malo energije i resursa za organiziranje bilo kakvog napada na stvarnog neprijatelja.

Tijekom ovih mjeseci otkada su napustili Honru, ova dva novopečena majstora mačevanja su dva puta ulijetali u manje svemirske bitke s misaonim robotima. Zajedno su s Armijom Džihada opkolili i napali dva golema Omniusova ratna broda koje s kasnije zaplijenili i preuredili u brodove za ljudsku uporabu. Ali pošast koja ih je zahvatila ubila je tolike vojnike i prisilila na odgađanje toliko pomno planiranih vojnih operacija da su ova dva plaćenika većinu svojeg vremena provodila sudjelujući u operacijama spašavanja i pomoći pri oporavku.

Nasreću, onaj retrovirus brzo se širio među svojim žrtvama, a onda se naglo gasio. Sada, mjesec dana nakon pojave posljednjeg prijavljenog slučaja oboljenja na Ixu, Istian i Trig su mogli pomagati ne izlažući se nepotrebnom riziku da se i sami zaraze. Niti jedan od njih više nije imao ni najmanju zalihu melangea.

U samom početku je posada na Ixu uzimala tešku opremu za kopanje pa su brojna tijela umrlih bacali u špilje, a onda bi otvore u takve špilje raznijeli eksplozivom te ih tako zatvorili. Nedavno su se, pak, pripadnici fanatičnog pokreta Mučenika pobunili, prigovarajući čak i zbog posjedovanja takve vrste strojeva kakvi su bili ti namijenjeni kopanju, obarajući se na te teške strojeve kao bolne podsjetnike na razaranja koja su prouzročili misaoni strojevi.

Kad bi Istian znao izjaviti kako je ponašanje Mučenika nerazumno i kratkovidno, Trig ga je uglavnom samo promatrao onim

bezizražajnim pogledom. Skrivena snaga Džihada je oduvijek bila emocionalna, motivirajuća snaga koja je ljude gurala naprijed. - Njihova slijepa vjera je nadjačala njihovu potrebu da ih se u nešto uvjeri,- rekao bi Trig.

- Oni su jaki na neki sebi svojstven način. - Ti ljudi su svjetina, i to bijesna svjetina, - Istian je stavio svoje

ruke na bokove, a svoje brončano lice okrenuo prema nebu. Zrak je bio pun dima koji je dolazio od vatri što su ih stanovnici Ixa morali paliti kako bi očistili kugom zaražena skloništa i spalili ostatke otpada dobivenog uništavanjem strojeva. - Neće biti nikoga tko bi ih nadzirao. Možda bi bilo bolje da ih pustimo osloboditi taj njihov bijes tako da i on, poput ove pošasti, sagori u nekom svom vlastitom plamenu.

Trig je, obuzet nekom tužnom frustracijom, odmahnuo glavom. - Mogu razumjeti potrebu tih ljudi, ali to nije nešto za što je

jedan majstor mačevanja školovan. Mi nismo ničije dadilje... Kasnije toga dana naišli su na skupinu Mučenika staklastih

pogleda koji su nosili cijelu zbirku zaplijenjenih pulsirajućih mačeva i ručnog oružja od kojeg je mnogo izgledalo oštećeno i popravljano na vrlo jadan i primitivan način. Za ostatak oružja se činilo da uopće ne funkcionira, ali su ga ljudi grabili kao da su se domogli kakvog blaga.

- Gdje ste se domogli ovog oružja? - upitao je Istian. - To je bilo izrađeno za majstore mačevanja koji se obučavaju na Ginazu.

- Mi smo majstori mačevanja kao i vi, - odgovorio je vođa. – Ovo smo oružje pronašli među mrtvim tijelima. Ruka Svete Serene nas je tamo odvela.

- Ali odakle je to došlo? - upitao je Istian, izbjegavajući religioznu konotaciju. Bilo je očito da su oni voljni napraviti izuzetak i koristiti se tehnologijom tako dugo dok su je mogli okrenuti protiv misaonih strojeva.

- Tijekom godina ovdje je poginulo mnogo plaćenika, - istakao je Trig. - Od prvog osvajanja Ixa kada je Jool Noret razorio Omniusa pa do druge obrane kada je Quentin Butler odbio napad misaonih strojeva pa sve do sada, do ove pošasti. Mora daje ovdje ostalo mnogo plaćeničke opreme za koju se ne zna čija je.

- Naša je - rekao je vođa. - I mi smo majstori mačevanja. Istian se namrštio, ne želeći vidjeti kako ovi ovdje bagateliziraju

ponosno ime njegove braće. - Tko vas je podučavao da biste postali majstori mačevanja prema visokim standardima Ginaza? Tko je bio vaš sensej?.

Čovjek se namrštio i pomalo arogantno i svisoka pogledao Istia-na. - Nas nisu trenirali pripitomljeni strojevi, ako je to ono što želite znati. Mi samo slijedimo naš vlastiti put i viziju uništenja strojeva baš onako kako i vi to možete!

Trigje iznenadio Istiana uzevši ozbiljno ovu zbrda-zdola okupljenu skupinu. - Mi ne dovodimo u pitanje vašu odlučnost.

- Pojednostavni to svoje taktiziranje, - dodao je Istian oštrim tonom. - Ovi ljudi će rukovati sofisticiranim pulsirajućim mačevima tek malo bolje nego da u ruci drže kuku i motiku.

- Troje Mučenika su nam inspiracija i oni nas vode, - zarežao je vođa. - Znamo kamo trebamo ići. Na Ixu više nema tih demonskih strojeva, ali mi ćemo našim brodom otići izravno na Corrin u borbu s Glavnim Omniusom i njegovim zlim slugama.

- Niti govora! Corrin je središnje uporište misaonih strojeva. Tamo će vas uništiti, a bez ikakve svrhe. - Istian se prisjetio što se bilo dogodilo nakon prvog napada robota na Peridot Koloniju, odakle potječe Trigova obitelj. Jedna grupa vojnika Džihada, puna entuzijazma, odbila je poslušati naredbe i sama se uputila napasti Corrin. Sve su ih pobili obrambeni roboti.

- Ako želite, slobodno možete poći s nama, - rekao je vođa, iznenadivši Istiana.

Prije negoli se stigao s nevjericom nasmijati, opazio je kod svog prijatelja tvrd izraz lica. - Nemoj ni pomisliti na to, Nar.

- Pravi majstor mačevanja će uvijek porazmisliti kad mu se pruži prilika boriti se protiv stvarnog neprijatelja.

- Sigurno bi vas pobili, - rekao je Istian. Činilo se da se Trig razljutio na njega. - Svi znamo da ćemo

jednoga dana umrijeti. Bio sam spreman na to još kada sam trenirao na Gi-nazu... a bio si i ti. Zašto bi se bojao opasnih situacija ako u sebi nosiš duh Joola Noreta?

- Ne radi se samo o opasnosti, Nar... to je samoubojstvo. Ali čak niti to nije ono zbog čega se protivim, protivim se jer je to strašno besmisleno. Da, možete pobiti šačicu borbenih robota prije nego oni vas unište, no kakva je korist od toga? Tim nećete učiniti ništa za čovječanstvo, a Omnius će jednostavno ponovo napraviti svoje strojeve. Nakon tjedan dana sve će biti kao da nikada i niste otišli na Corrin.

- To će biti udarac koji će pomoći Džihadu, - bio je ustrajan

Trig.

Bolje nego ostati ovdje i promatrati kako se preživjeli valjaju u bijedi i prljavštini. Ovdje im ne mogu pomoći, ali mogu učiniti nešto boreći se protiv Omniusa.

Istian je odmahnuo glavom. Činilo se da je vođa Mučenika u svojoj odluci čvrst poput stijene i pun strasti kao i ranije. - Rado ćemo povesti sa sobom jednog majstora mačevanja, ako ne i obojicu. Imamo svemirski brod. Ovdje su ostali mnogi brodovi kad je Ix bio u karanteni i kada su mnogi piloti umrli. Bilo nam je zabranjeno letjeti na ostale, nezaražene planete Lige, ali sada to više nije važno.

Istian se nije mogao prisiliti da mu prestane proturječiti, - Znači, želite uništiti sve strojeve, osim pulsirajućih mačeva i svemirskih brodova, jer su vam ovi korisni. Vaš plan je jednostavno ludost...

- Istiane, zar te je strah pridružiti mi se? - Trigov glas je zvučao razočarano.

- Nije me strah, ali sam previše razborit da bih to učinio. Uz duh Joola Noreta ne idu samo borbene vještine i nepokolebljiva hrabrost, nego i mudrost. Mene ovo ne privlači.

- Ali mene privlači, - bio je ustrajan Trig, - i ako poginem u borbi protiv tih demonskih strojeva moj duh će ojačati i ponovo ću se roditi u sljedećem naraštaju Ginaz boraca. Mi se možemo ne slagati s ovim ljudima, Istiane, ali oni vide istinu i put kojeg ti ne želiš priznati.

Rastužen, Istian je mogao samo kimnuti. - Plaćenici s Ginaza rade neovisno. Oduvijek smo tako postupali i nije sada moje govoriti što moraš učiniti, a što ne. - Gledajući ovu čudnu skupinu entuzijasta koja je čvrsto držala svoju kolekciju spašenog oružja, olako je predložio. - Možda ćeš ih tijekom puta na Corrin stići naučiti kako se s ovim rukuje.

- I namjeravam to učiniti. - Trig je ispružio ruku i stisnuo prijateljevu desnicu. - Ako Sveta Serena bude tako htjela, ponovo ćemo se sresti.

- Ako Sveta Serena bude tako htjela. - Ali u dnu duše Istian je znao kako za to postoji slaba nada. - Dobro se bori i neka tvoji neprijatelji brzo pokleknu. - Nakon trenutka oklijevanja kratko je i snažno zagrlio svog starog prijatelja, znajući da možda nikada više neće vidjeti Nara Triga.

Dok je njegov prijatelj odlazio čvrstim korakom i uzdignute glave, predvodeći skupinu samoukih boraca, Istian mu je po posljednji puta doviknuo: - Čekaj, moram te nešto pitati! - Trig se okrenuo i pogledao ga kao da pred sobom ima nekog stranca. - Nikada te nisam

pitao koje je ime bilo ispisano na koraljnoj pločici koji si na Ginazu ti izvukao iz košare? Čiji duh živi u tebi?

Trig je oklijevao kao da već dugo vremena nije razmišljao o tom pitanju, a onda je posegnuo u vrećicu koja mu je visjela za pojasom i iz nje izvukao disk. Okrenuo ju je tako da je Istian mogao vidjeti njezinu poliranu površinu... posve praznu, bez ikakvog imena na njoj. Kao da baca novčić, dobacio je pločicu Istianu, koji ju je uhvatio na svoj dlan.

- Nemam duha koji bi me vodio, - rekao je Trig. Ja sam novi majstor mačevanja. Stvaram svoje vlastite odluke i svoje vlastito ime.

Razvoj je sluga Smrt. - NAIB ISMAIL, parafraza zensunijske sutre Bez obzira na to koliko se svijet oko njega mijenjao, pustinja je

ostajala jasna i smitena, golema, otvorena i vječito čista. Ipak, ovih dana se činilo da Ismail mora, samo da bi pronašao svoj mir, u nju zalaziti sve dublje i dublje.

Težak život na Arrakisu i njegova izoliranost stoljećima su odbijali uljeze. No sada je, zbog kuge, začin predstavljao previše jak izazov pa se stranci više nisu mogli držati podalje. Ismailu se to nije nimalo sviđalo.

Crv kojeg je dozvao svojim upornim udarcima udaraca bio je malen, no Ismailu to nije smetalo. Nije se mislio na njemu otisnuti na dalek put. Trebalo mu je samo da pobjegne od ove bučne glazbe s drugih svjetova i od tih stranih tkanina kričavih boja kojima su ga sada okruživali i njegovi vlastiti ljudi. Bilo mu je potrebno odvojiti malo vremena za sebe kako bi pročistio svoje srce i misli.

Pomoću kuke i užeta popeo se na crva, vještinom koju je usvojio mnogim desetljećima vježbe. Nakon što je s ostalim odbjeglim robovima pobjegao s Poritri'na i brod im se srušio ovdje, beskrajno strpljiva Marha mu je pokazala kako se jaši na crvima, ustrajavajući na tome kako je to nužan dio da bi se mogla razumjeti legenda o Selimu Jahaču Crva. Kako mu je nedostajala...

Sada, u bojama prvog svitanja, Ismail se držao za grubu, ljuskavu površinu leđnih dijelova kolutića crva, nalik golemim prstenima. Godio mu je topao vjetar pun pijeska koji mu je puhao u lice, onaj šuštav zvuk struganja pijeska koji je pratio kretanje crva. Te dine, ta golema pustoš, nekoliko stijena i vječiti vjetar, osamljene biljke i životinje. Svaka dina se spajala sa sljedećom, pustoš s pustoši. Vjetrom uskovitlan pijesak zamaglio je obzor, zamračio izlazeće sunce.

Nemajući u vidu neki određeni cilj, samo želeći biti sam, puštao je životinji na volju da sama bira smjer. S njim su jezdile i uspomene dok je razmišljao o desetljećima teškoća i promjena... i naposljetku sreće.

Bezbrojni duhovi su pratili Ismaila kroz pustoš krajolika, no njegove uspomene nisu bile zastrašujuće. Prihvatio je gubitak prijatelja i obitelji i bio je zahvalan na vremenu koje je proveo s onima koje je volio.

Prisjećao se sela podignutog na močvarnom tlu Harmonthepa kad je bio malen dječak, a onda vremena odrastanja kada je bio rob na Poritrinu, a prije bijega na Arrakis bio je prisiljen raditi na poljima, na imanju izumitelja Holtzmana i u brodogradilištima. Dvije od tih sablasti uspomena bile su nejasne, jer je dugo vrijeme učinilo svoje: uspomena na ženu i na mlađu kćer. Trebao mu je časak da bi se prisjetio njihovih imena, toliko je već vremena prošlo. Ozza i Falina. U vrijeme robovskog ustanka bio je prisiljen ostaviti ih. Nasukan ovdje, konačno je uzeo drugu ženu... a ni Marhe više nema. Osjetio je kako ga u očima bocka pijesak, ili suze. Nije želio na ovakav način rasipati tjelesnu tekućinu.

Ismail je preko lica i cijele glave navukao tkaninu kako bi se zaštitio od dnevne žege. Nisu mu bile potrebne nikakve karte terena, jer kružit će uokolo i pronaći put kući. Nakon tolikog vremena, Ismail više nije sumnjao u vlastite sposobnosti.

U zraku se osjećala jaka aroma začina, probijajući se čak i kroz čepove kojima je zatvorio nosnice. Crv ga je nemilice razbacivao prolazeći kroz crveni pijesak. Mada je većinu svojeg života proveo jašući te divovske crve, Ismail nije razumio njihovo ponašanje. Nitko to nije razumio. Šai-Hulud je imao svoje vlastite misli i putove koje obični ljudi nisu mogli dovoditi u pitanje.

Pri zalasku sunca uputio se prema dugom nizu stijena i odlučio se tu ulogoriti. Kad je stigao na to osamljeno mjesto, njegove su se oštre oči stisnule i onda je udahnuo brzo i ljutito, ugledavši sjajan metal i okrugle oblike... u tom osamljenom kamenom otoku izniklo je malo selo. Ismail se nije mogao sjetiti da gaje zapazio tijekom svojih ranijih dolazaka ovamo. Naglim pokretom trznuo je kuke kako bi skrenuo crva od te mrlje civilizacije pa skrenuo uokolo, na suprotnu stranu grebena, desetak kilometara dalje. Iz grada bi ga, pri ovim raskošnim bojama sutona, netko mogao vidjeti kako je objahao ovu grdosiju. Nije važno. Priče o Selimu Jahaču Crva i njegovim banditima bile su opće poznate... među ovim rojevima došljaka s drugih svjetova širile su se i postigle stupanj praznovjerja.

Na udaljenom kraju grebena pustio je umornog crva da utone medu plitke dine. Ismail je skočio podalje od grube površine kože te životinje, a crv se ukapao dublje ispod dina. Usprkos svojim godinama, Ismail je osjećao kako ga kretanje pomlađuje. Koračao je neujednačenim korakom i popeo se među stijene gdje će biti na sigurnom.

Tamo je pronašao.-točkaste lišajeve i korov koji je rastao iz pukotina; zorni dokaz kako je život žilav i kako se lako oporavlja. Nadao se da će njegov narod steći iste sposobnosti i da neće postati slabi i razmaženi, usprkos El'hiimovim pokušajima da ih namami da napuste tradicionalni način života.

Kad je Ismail pronašao mjesto za spavanje i plosnat kamen na kojem će pripremiti hranu, odjednom je ostao zapanjen primijetivši znakove koji su ukazivali na to da su i ovuda prošli ljudi. Ove tragove nije ostavio netko iz pustinje, nikakav ekspert za zensunitski način života i tehnike preživljavanja. Ne, ovo su bili glupavi i nepromišljeno ostavljeni tragovi došljaka, nekoga tko nije znao ništa o Arrakisu.

Nakon što je trenutak porazmislio, ljutito je počeo slijediti taj trag... otiske nogu koje su se vukle po pijesku, nekoliko odbačenih komada alata, precijenjene metalne stvari kupljene u Arrakis Citvju. Ismail je pokupio kompas koji je bio sjajan i nov i nije se iznenadio kada je vidio da ne radi. Nešto kasnije naišao je na praznu čuturu za vodu, a onda i na rastrgan ambalažni papir za zamatanje hrane. Mada je znao kako će pustinja i vrijeme izbrisati sve te tragove, gadilo mu se kada je vidio kako ti stranci prljaju djevičansku čistoću pustinje. Ubrzo je naišao na razderanu odjeću. Fina tkanina nije bila stvorena za ovakve vremenske uvjete i neumorno prženje sunca.

Konačno je Ismail došao i do samog uljeza. Spustio se niz stijene i došao do pijeska gdje je mogao pratiti rub grebena pokraj oceana dina. Činilo se da je taj čovjek pokušavao pronaći put natrag do onog novog naselja koje je kilometrima daleko. Ismail je stajao pokraj gotovo golog, suncem opečenog muškarca koji je stenjao i kašljao, još uvijek živ, ali vjerojatno ne još dugo.

Barem ne ako mu se ne pomogne. Stranac je podigao crno lice puno plikova, otkrivajući oštre crte

lica i oči između kojih je bio vrlo malen razmak, gledajući u Ismaila kao da gleda u nekog demona punog žudnje za osvetom... ili u anđela koji će ga spasiti. Ismail se sjetio. Bio je to onaj čovjek s Tlulaxa kojeg su on i El'hiim sreli u Arrakis Citvju. Wariff.

- Potrebna mi je voda, - jedva je izustio čovjek. - Molim vas, po-mozite mi.

Svi mišići na Ismailovom tijelu su se ukočili. - Zašto bih? Vi ste Tlulakšanin, lovac na robove. Vaši ljudi su mi uništili život...

Činilo se da ga Wariff ne čuje. - Pomozite mi. U ime vaše... vaše vlastite savjesti.

Naravno, Ismail je uza se imao sve nužne namirnice. Nikada ne bi krenuo na put, a da nije posve opskrbljen. Imao je malo toga što je bilo višak, ali uvijek je u zensunijskom selu mogao nabaviti još. Ovog Tlulakšanina je na Arrakis namamila pomisao na laku zaradu i već je zalutao prije negoli je i započeo svoj put!

Ismail je proklinjao vlastitu radoznalost. Da je jednostavno ostao u logoru, ne bi ni naišao na tragove ove budale. Tlulakšanin bi umro kao što je to i zaslužio i nikome ništa. Nije imao nikakve odgovornosti niti obveza prema Wariffu. Ali sada, kad je Ismail bio suočen s tim bespomoćnim patnikom, nije mu mogao jednostavno okrenuti leđa.

Sjećao se drevnih sutri iz Kurana kojima ga je učio njegov djed: "Čovjek se mora pomiriti unutar samoga sebe prije nego bude mogao pronaći mir u vanjskom svijetu." Ili ona druga: "Djela nekog čovjeka su mjerilo njegove duše." Je li ovdje sada bila neka lekcija koju se treba naučiti?

Uzdišući i bijesan sam na sebe, Ismail je otvorio svoju naprtnjaču i izvukao čuturu s vodom, ulivši samo malo u Wariffova suha usta. - Imaš sreće što ja nisam monstrum... kao što su tvoji vlastiti ljudi.

Čovjek s opekotinama od sunca lakomo je posegnuo za vodom, no Ismail je odmaknuo čuturu. - Samo onoliko koliko ti je dovoljno da ostaneš živ.

Ovaj neiskusni tragač za začinom skrenuo je sa staze i pustinja ga je zgrabila. Tamo u Arrakisu Wariff je bio grubo odbio El'hiimovu pomoć i savjete, ali Ismailov posinak, na stranu sada sve njegove pogreške i razočaranja, ne bi nikada dopustio da taj čovjek napravi tako glupave pogreške kao što je ova.

Kada je Wariff otpio i drugi štedljivo dodijeljen gutljaj vode, Ismail mu je dao komadić krekera napravljenog od mješavine začina koji mu je istog trenutka vratio energiju. Konačno je povukao ruku omalenog čovjeka na svoje rame i ustao, natjeravši tako Wariffa da stane na vlastite noge. - Ne mogu te nositi sve ove kilometre do najbližeg naselja. Moraš sam sebi pomoći, jer si sam prouzročio vlastitu nevolju.

Wariffje zateturao. - Odvedi me do sela i možeš si uzeti svu moju opremu. Meni nije do nje stalo.

- Te bezvrijedne igračke s drugih svjetova meni ne znače ništa.

Hodali su. Pred njima se spustila noć, već osvijetljena s dva izašla mjeseca. Svaki zdrav čovjek bi se danju mogao ovuda kretati. Ismail nije namjeravao pozvati crva, mada bi to znatno ubrzalo njihovo putovanje. - Preživjet ćeš. U gradu koji pripada kompaniji pružit će ti liječničku njegu.

- Dugujem ti svoj život, - rekao je Wariff. Ismail ga je smrknuto pogledao. - Za mene tvoj život nije ništa

vredniji od te tvoje beskorisne opreme. Samo napusti moj svijet. Ako ne znaš biti oprezniji i prilagoditi se pustinji, onda ti i nije mjesto na Arrakisu.

Proces mišljenja: Gdje započinje i gdje prestaje? Erazmusovi Dijalozi Kada se na vojnoj paradi Erazmus pojavio u svojem tijelu, sa

svojim memorijama i sa svojom posve nedirnutom osobnošću, Omnius je zaista bio iznenađen. Kao da se ništa nije dogodilo, ovaj neovisni robot je došao promatrati činove novih borbenih robota i flotu nedavno konstruiranih ratnih brodova.

Namjerno oponašajući pompozne svečanosti kakve priređuju ljudi, Omnius je zapovjedio elitnim robotima neka pozorno ostanu na promatračnicama, dok su mehanički vojnici marširali, vozili se ili prolazili u mimohodu. Sve je to bila priprema za njegovo veliko pokoravanje hrethgira. Parada se kretala ulicama i zračnim prostorom grada Corrina, njegovim širokim bulevarima i središnjim tornjem. Ovo pokazivanje superiornog naoružanja činilo se ekstravagantnim, impresivnim... i nepotrebnim.

Erazmus je zauzeo mjesto u prvom redu tribine i promatrao. Je li se od tisuća ljudskih robova očekivalo klicanje? Sto se njega tiče, on bi radije bio s Gilbertusom. Čak je i klon Serene Butler bio mnogo zanimljiviji od ovog... spektakla.

- Što ti radiš ovdje? - upitao je Omnius. - Kako to da još uvijek postojiš?

- Trebam li iz ovoga zaključiti da si prestao sa svojim neprekidnim nadziranjem koje su stražar-oči vršile u mojoj vili? Inače bi ti bilo posve jasno što se dogodilo. – Mnoštvo robot-očiju je poput ljutitih stršljena zujalo oko robotovog lica koje je mijenjalo oblik. - Nisi od govorio na moje pitanje.

- Tražio si od mene da proučavam ludilo ljudske religioznosti. Čini se da sam ustao iz mrtvih. Možda sam nekakav mučenik. - Mučenik!? Pa tko bi oplakivao gubitak nekakvog neovisnog

robota? - Iznenadio bi se da znaš. Gilbertus je bio iznimno zadovoljan svojim rješenjem dileme.

Sam Erazmus je pak, vrativši se, bio silno zadovoljan vidjevši kako u stakleniku, među cvijećem i bujajućim biljkama, pred njim stoji mišićav čovjek.

- Sto je Omnius učinio? - izravno je upitao, vidjevši na Gilbertusovom licu širok osmijeh. I što si ti učinio, moj mentate?

- Omnius je u sebe ukopirao tvoju jezgru s memorijom. A kada je završio, uništio je jezgru. Točno onako kako si to predvidio.

Nedaleko od njega, klon Serena je ubrala žarkocrveni cvijet ljiljana i prinijela ga je licu, glasnim njuškanjem udišući miris. Nije se obazi-rala na njih.

- Onda kako to da sam ja još uvijek ovdje? - Ovdje si zato, oče, jer sam ja pokazao malo inicijative. - Ne

mogavši se obuzdati, Gilbertus je potrčao naprijed kako bi zagrlio robota.

- Predao sam Omniusu jezgru s tvojom memorijom, onako kako je to i bilo zapovjeđeno. Ipak, te upute nisu govorile ništa o tome da ne smijem napraviti kopiju.

- Izvrsno si to zaključio, Gilbertuse. - Znači, tvoje uskrsnuće je bilo više trik negoli neka religijska

pojava. Stoga te to neće kvalificirati da se uvrstiš među mučenike. - Stražar-oči su kružile oko Erazmusove glave. Sve aktivnosti

vezane uz paradu strojeva su se zaustavile. - I sad ja u sebi imam izoliranu tvoju uznemirujuću osobnost i memoriju, a ti još uvijek postojiš izvan mene. Čini se da nisam postigao ono što sam htio.

Robot je formirao osmijeh, mada je takva demonstracija emocija Omniusu malo značila. Ipak, kako je sada sveum imao Erazmusov identitet unutar sebe, možda se nekom od tih dijelova to sviđalo. -Nadajmo se da će tvoja kampanja protiv Lige Svjetova postići bolje rezultate.

- Sada, nakon unutrašnjeg proučavanja tvoje opsjednutosti s umjetničkom nadarenošću ljudi, vidim kako je u tvojem radu bilo neke vrijednosti. Zato ću, zasad, tolerirati tvoje daljnje postojanje.

- Drago mi je što sam... ostao živ, Omniuse. Iz malih zvučnika kojima su bile opremljene stražar-oči,

Erazmus je začuo zvuk kakvog Omnius nikada ranije nije ispustio, gotovo neko prezrivo frktanje: - Mučenik!

Neovisni robot je bio fasciniran vidjevši kako je sveum sav obuzet svojom golemom istrebljivačkom armijom povučenom sa svih Sinkroniziranih svjetova. Otkud Omniusu ova zamisao o organiziranju ovog spektakla i parade. I kome je to namijenjeno? Očito je to preuzeo

od Armije Džihada i smatrao je to nužnim dijelom priprema za konačno osvajanje.

Erazmus je sa svojeg ulaštenog platinastog tijela otresao zrnce prašine. Lice od tekućeg metala sjalo je pod crvenim korinskim suncem. Ponovo se upitao ima li glavni sveum neke sitne pogreške u svojem programu, neke urođene osobine koje nisu mogle biti utvrđene pregledom gel-sfere memorijske jezgre. Omnius je povremeno počinio nesumnjive i neporecive pogreške i ponašanje mu je bilo čudno... čak nekako poremećeno. Sada, kad je u sebi sadržavao osobu posve odvojenu od svojeg programa, možda je postao još opasniji.

Omniusov glas se začuo iz vidljivih zvučnika smještenih posvuda oko njega i diljem grada: - Ljudi su slabi i poraženi, naša kuga ih je pobila na milijarde. Preživjeli su sada zaokupljeni time da nekako održe na hrpi ostatke svoje civilizacije. U skladu s podacima dobivenim od špijunskih letjelica koje su se vratile, njihov broj je uvelike smanjen, a vlada im je neučinkovita. Armija Džihada je u kaotičnom stanju. Sada ću dovršiti njihovo uništenje. Kako neprijatelj više nije u stanju pokrenuti protiv mene ofenzivu, okupio sam svoje ratne bodove sa Sinkroniziranih svjetova kako bih pripremio konačni napad. Sve tvornice pojačano proizvode naoružanje, robote za borbu i ratne brodove. Već su gotovo sve te snage na stazi iznad Corrina. Time ću posve uništiti vlast ljudi, a Salusa Secundus će ostati prazan planet.

Upravo onako kako je to armada Lige nekad davno učinila sa Zemljom, pomislio je Erazmus. Kao i obično, Omnius nije imao originalnih zamisli.

Omnius je nastavio: - Kasnije, kada ostatak Lige bude dezorganiziran i bespomoćan, lako ću uspostaviti red. Tada ću moći sustavno istrijebiti tu rasu koja je jednom urednom svemiru prouzročila toliko mnogo nepotrebne štete.

Ovo je Erazmusa zabrinulo. Omnius je shvaćao samo to da ljudi predstavljaju opasnost za njega i njegovo carstvo; zato je sveum zaključio da ih treba masakrirati. Sve njih. Ali ljudi su tako zanimljiva genetska skupina, sposobna za tako širok raspon emocionalnog i intelektualnog djelovanja u njihovom relativno kratkom životu.

Erazmus se nadao da neće baš svi ljudi biti uništeni. Dok je zurio u nebo, tamo su se, u brižljivo koreografiranom

nastupu, leteći strojevi sukobljavali s onima koji su glumili neprijatelje. Koncentriranim napadom razorili su lažne neprijatelje, a goreći dio nekog šrapnela poletio je prema tlu.

Kakav blesav prikaz, pomislio je Erazmus. A gore, iznad njih, gigantska je flota bila puna goriva i potpuno

naoružana, gotovo spremna za pokret na njezino mjesec dana dugo putovanje čiji je cilj zbrisati Salusu Secundus.

Ako ne preostaje neka izvjesna nada za preživljavanje, je li

onda bolje znati da smo nastradali negoli do samog kraja jednostavno postojati u savršeno sretnom neznanju?

- PRIMERO QUENTIN BUTLER vojni dnevnici Informacija koja se otkrila u zaplijenjenoj robotskoj špijunskoj

letjelici bila je neporeciva. Po svojem povratku na Zimiju, ne uzevši si ni toliko vremena koliko im je potrebno za presvlačenje odore, Quen-tin i Faykan su zatražili razgovor sa svim dostupnim članovima Vijeća Džihada. U prostoriji iza dobro zatvorenih vrata, Quentin im je pokazao kompjutorsku jezgru sa svim njezinim uznemirujućim podacima koji su bili izviđanjem sakupljeni i govorili o ranjivosti Lige. Faykan je tiho stajao, puštajući svoga oca da govori. Članovi Vijeća će iz toga izvući očite zaključke.

- Omnius nas namjerava napasti. Moramo saznati kako i kada. - Dok su članovi Vijeća sjedili zatečeni i u nevjerici, Quentin je

postavio svoj smjeli zahtjev. - Zato predlažem malenu, ali važnu izviđačku ekspediciju duboko u samo srce teritorija Sinkroniziranih svjetova... i na sam Corrin, ako se to pokaže nužnim.

- Ali s ovom pošasti koja vlada, i karantenama... - Možda bismo trebali pričekati povratak vrhovnog zapovjednika

Atreida. On bi se sada svakoga dana trebao vratiti s Parmentiera... Quentin ih je prekinuo. - , zbog hitnosti koju je nametnula ta

robotska špijunska letjelica, predlažem da uporabimo izviđačke brodove koji mogu nabirati svemir. Naglasio je svoje riječi žustrom kretnjom ruke. - Moramo saznati što Omnius radi!

Privremeni namjesnik O'Kuković je tiho sjedio, a na licu mu je bio izraz duboke usredotočenosti. Čak i na sjednicama Vijeća Džihada običavao je saslušati sve strane i čekati dok se postigne konsenzus prije no što bi objavio rezultat, kao da on ima išta s tim. Quentinu se privremeni namjesnik nije sviđao, smatrao gaje čovjekom bez inicijative.

Velik patrijarh Xander Boro-Ginjo izgledao je zadovoljno odbojno, mada pomalo nesvjestan prave ozbiljnosti ove prijetnje s kojom se čovječanstvo suočilo. Okružio se prijetvornim laskavcima i finim stvarima pa se činilo kako je više impresioniran onim lancem koji mu je visio oko vrata i koji je označavao njegov položaj nego

odgovornostima i moći koju je taj položaj podrazumijevao. - Ali ja sam mislio da su te letjelice koje nabiru svemir opasne.

Faykan mu je mirno odgovorio: - Ipak ih se može koristiti onda kada situacija to zahtijeva. Postotak gubitaka je otprilike deset posto, a tim letjelicama obično upravljaju dobro plaćeni piloti. Tvrtka VenKee je isporučila mnoge hitne pošiljke začinske mješavine u kugom zahvaćene svjetove koristeći teretne brodove opremljene Holtzmano-vim pogonom. Takvi izviđači su jedini način da vitalne poruke stignu na vrijeme.

- U ovom slučaju to je apsolutno nužno, - inzistirao je Quentin. - Prošlo je mnogo godina otkad smo bili poslali promatrača tako

duboko u prostor Sinkroniziranih svjetova. Sada imamo izravan dokaz da strojevi namjeravaju protiv nas poduzeti vojni napad. Kako ćemo znati kakve su planove razvili... osim ako sami ne pogledamo?

Presreli smo jedan špijunski brod, - rekao je Faykan, - ali znamo da ih je Omnius lansirao mnogo i razaslao prema raznim svjetovima Lige. Strojevi već znaju gdje nas je ta njihova pošast najteže pogodila. Sveum sad sigurno priprema konačni napad na ljudski rod.

- To je ono što bih i ja učinio kada bi mi neprijatelj bio oslabljen, dezorijentiran i zauzet drugim brigama, - promrmljao je Quentin.

- Moramo vidjeti što se događa na Corrinu. Jedan ili dva izviđača koji nabiru svemir mogli bi se ušuljati onamo, steći detaljnu sliku i onda umaknuti prije negoli nas strojevi stignu presresti.

- Zvuči vrlo rizično, - promrmljao je privremeni namjesnik, pogledom tražeći potporu drugih članova Vijeća. - Zar ne?

Quentin je prekrižio ruke na grudi. - Upravo zato inzistiram da osobno odem tamo.

Jedan od visokorangiranih birokrata Vijeća Džihada s namrštio. - To je smiješno! Ne možemo riskirati časnika s tolikim

iskustvom i starješinstvom kao što ste vi, primero Butler. Čak ako i preživite let, takva bi ekspedicija mogla dovesti do vašeg zarobljavanja i ispitivanja.

Quentin je ljutito odbio sve takve brige. - Navest ću primjer vrhovnog zapovjednika Atreida koji je često uzimao male letjelice za nabi-ranje svemira i u njima išao na neprijatelja. Gospodo, kako se to iz mojeg vojničkog dosjea jasno vidi, ja nisam tip generala iz fotelje i kabineta... da se poslužim tim starinskim frazama. Ja ne zapovijedam služeći se pločama za skiciranje taktike i ratnim igrama. Ja se stavljam

na čelo mojih ljudi i osobno se suočavam s opasnošću. U ovu misiju neću povesti posadu, nego samo jednog čovjeka... mojeg sina Faykana.

Ovo je prouzročilo još veći žamor. - Želite riskirati dva istaknuta zapovjednika? Zašto ne biste sa sobom poveli nekoliko plaćenika?

Stojeći uz njega, Faykan je iznenađeno reagirao. - Ja se ne bojim poći, gospodine, ali je li to mudro?

- To sakupljanje podataka je silno važno. - Pogledao je svojeg sina. - Trebamo dvostruko sakupljanje podataka, jar ako jedan od nas poginu, možda drugi preživi.

Prije negoli je Faykan stigao proturječiti ocu, Quentin je učinio nekoliko brzih i jedva primjetnih pokreta prstima, koristeći se tajnim kodiranim načinom sporazumijevanja kojim su se visoko obrazovani časnici Džihada služili tijekom bitaka. On i Faykan su ga često koristili u bitkama, ali nikada pred političarima. Ostali članovi Vijeća su osjetili kako nešto nije u redu, ali nisu mogli razumjeti.

Brzim pokretima prstiju Quentin je poručio: - Mi smo Butleri. Posljednja dva Butlera. Otkad je Abulurd odlučio nabiti nam u grlo svoje harkonensko nasljeđe! Ovo moramo mi učiniti, ti i ja. Faykan je ostao krut, kao da je zaprepašten, a onda je kimnuo: - Da, gospodine. Naravno. - Bez obzira na to koliko opasnom ta ideja mogla izgledati, on bi uvijek slijedio primera. On i njegov otac su se uzajamno razumjeli, a razumjeli su i kolika je cijena. Quentin Butler ne bi nikada povjerio taj zadatak nekome drugom.

Quentin je okrenuo lice prema članovima Vijeća. - Liga nije bila pokrenula pohod protiv neprijatelja još otkad je epidemija započela. Svi naši svjetovi su bili srušeni na koljena, a alarmantno je koliko smo ranjivi na moguć napad izvana. Već su milijarde i milijarde ljudi pomrle i istrunule pod brojnim suncima. Zar ste očekivali da će strojevi samo mirno sjediti i čekati da ta pošast uzme svoj danak i da neće imati pripremljenu drugu fazu svojega plana?

Veliki patrijarh je tako problijedio kao da mu mogućnost neke daljnje ugroze od strane strojeva uopće nije bila pala na pamet. Zgrabio se za svoj dužnosnički lanac kao za pojas za spašavanje. Dok je Quentin promatrao lica članova Vijeća, vidio je kako su ovi bili previše zaokupljeni epidemijom da bi stigli razmišljati o ičem što bi moglo biti gore od toga.

Kada su prigovori polako splasnuli do onog oklijevajućeg

prihvaćanja, privremeni namjesnik se osmjehnuo i objavio svoju

odluku. - Idite s našim blagoslovom, primero. Vidite što Omnius radi. Ali vratite nam se brzo i sigurno.

Obojica su imali ovlaštenja za upravljanje letjelicama koje nabi-ru svemir, premda se Armija Džihada rijetko služila tim čudnim i opasnim brodovima. Quentin je odlučio da će on i njegov sin putovati odvojeno kako bi povećali svoje izglede. Ako jedan od njih doživi havariju kakve se događaju takvom tipu letjelica, drugi će se ipak netaknut vratiti na Salusu.

Dvije izviđačke letjelice za nabiranje svemira jurnule su kroz zakrivljenu neshvatljivost nabranog svemira i više nisu bile u međusobnom kontaktu. Kliznule su između dimenzija, idući prečacem kroz tkivo Galaktike. U svakom trenutku mogli su projuriti kroz neku zvijezdu ili se sudariti s kakvim planetom ili mjesecom koji bi im se slučajno našao na putu. Kad su jednom odredili svoj cilj i pokrenuli Holtzma-nov pogon, nije preostalo drugo do pričekati nekoliko trenutaka dok ne izađu na drugom kraju van... ili nestanu zauvijek.

Ako bi u ovoj misiji Quentin ili Faykan poginuli, bi li povijest Džihada zaista zabilježila taj gubitak? Čak su i dva ratna heroja bili previše beznačajni u usporedbi s tom kugom koju im je Omnius bio poslao. Od te grozne epidemije je umrlo više ljudi negoli kad se zbroje oni u Vremenu Titana i tijekom cijelog Sereninog Džihada. Omnius je posve promijenio parametre tog rata, upravo kao što je to bila učinila i Serena kada je pokrenula Džihad.

Taj sukob više nije o jednostavna borba, nešto što se može razriješiti. To je bila posvemašnja borba za opstanak i pobjeda je mogla doći samo potpunim istrebljenjem one druge strane Broj žrtava na ljudskoj strani nije se mogao procijeniti. Nikada niti jedan povjesničar neće moći odrediti magnitudu ove katastrofe, nikakav spomenik neće biti dostatan da bi označio gubitke. Od sada pa nadalje, nikakvo strašno oružje ne može biti dovoljno strašno u usporedbi s ovim. Protiv tih zlih misaonih strojeva čovječanstvo je moralo upotrijebiti svako najrazornije sredstvo koje je moglo smisliti.

Ljudska rasa, ako preživi, više nikad neće biti ista. Ovo putovanje na Corrin bilo je toliko kratko koliko i

zastrašujuće. Quentinov izviđački brod se pojavio iz nabranog svemira, a oko

njega su blistala zvjezdana polja, crni pliš posut dijamantima. Taj pogled je ulijevao mir i spokoj, ničim ne pokazujući da se Quentin

nalazi duboko unutar onog dijela galaktike kojeg nadziru misaoni strojevi.

U toj tišini je kružio pogledom po navigacijskog slici konfiguracije ovdašnjeg neba, prepoznavajući zviježđa oko Corrina. Što se tiče navigacije, letjelice za nabiranje svemira nisu bile posebno precizne, ali barem je stigao u pravi zvjezdani sustav. Quentin se poslužio svojim vještinama triangulacijske provjere svojeg položaja. Bilo je izvan svake sumnje i posve očito da je crveni div u ovom sustavu Corrinovo na-breklo, preveliko sunce.

Kad mu se u prostoru pridružio Faykan, brzo su se i oprezno uputili prema planetu na kojem je glavna i osnovna inkarnacija Omniusa upravljala svojim carstvom strojeva.

Quentin i Faykan su planirali brzo se uvući, izvidjeti i sakupiti informacije pa onda otići prije negoli ih ijedan neprijateljski brod bude stigao presresti. Bio je to jedini način koji je pružao vjerojatnost da će se vratiti u Ligu i donijeti svježe informacije od vitalnog značenja. Dođu li u situaciju da im se misaoni strojevi tako približe da bi mogli zarobiti izviđačke letjelice za nabiranje svemira, Quentin i njegov sin bi mogli aktivirati Holtzman pogon i uskočiti natrag u teritorij Lige. Ne imajući brodove za nabiranje svemira, misaoni strojevi ih nikada ne bi mogli uhvatili.

Ova dvojica uopće nisu bili pripravni na scenu na koju su sada naišli.

Prostor oko Corrina bio je praktički pretrpan teškim ratnim brodovima svih zamislivih veličina i oblika. Omnius je okupio zastrašujuću armadu teških krstarica, robotiziranih razarača, automatizira-nih bombardera, goleme ratne strojeve i letjelice. Bilo ih je na stotine tisuća.

- Je li to... sve? Konačna suma svega čime Omnius raspolaže? - Faykanov je glas preko transmitera zvučao suho i potreseno.

Kako je moguće da ih bude ovoliko? Quentinu je dugo trebalo da uopće pronađe svoj glas. - Ako

Omnius pošalje ovu armadu na Ligu, onda nam je odzvonilo. Nema izgleda da im se odupremo. - Zurio je tako intenzivno da su ga oči zapekle. Konačno se ipak sjetio trepnuti.

- Strojevi nisu mogli sve to ovdje izgraditi. Omnius je sigurno sve to dovukao s drugih Sinkroniziranih svjetova, - rekao je Faykan.

- A zašto i ne bi? Nismo bili u stanju pokrenuti se protiv njega još od početka kuge.

Za Quentina, zaključak je bio neizbježan. Nesumnjivo će svi ti brodovi biti poslani razoriti Salusu Secundus, zdrobiti samo srce čovječanstva. Nakon toga bi samo projurili preko planeta Lige, gdje su preživjeli od kuge jedva uspijevali same sebe prehraniti, a ne se braniti od ovakve sile.

- Tako nam Boga i Svete Serene, - rekao je Faykan. - Znao sam, oče, da su strojevi svjesni slabosti Lige, ali nikada nisam pomislio da bi Omnius već mogao pripremati napad.

Corrin je izgledao kao nabreklo gnijezdo bijesnih stršljena koji će se rojiti. Nakon kuge, ljudska je populacija bila na svojoj najnižoj točki. Snage koje su imali i koje su stajale spremne kako bi ih branile od misaonih strojeva nisu još nikada bile toliko oslabljene.

A ova Omniusova armada Sudnjeg dana činila se spremnom za pokret.

Nada i ljubav mogu vezati dva udaljena srca, čak i preko cijele

galaktike. - LERONICA TERGIET, privatni dnevnik U rano predvečerje Zimijin interplanetarni distrikt je obično vr-

vio aktivnostima dok su se ulični prodavači glasno cjenkali s kupcima, dobroćudno gnjaveći jedni druge, koristeći se psihologijom i vještim ulagivanjem dok su pokušavali prodati svoju robu.

Vor nije bio kod kuće već više od mjesec dana. Abulurd je letio većom brzinom od uobičajene pa su tako stigli na Salusu dan ranije. Kao i uvijek, Vor je jedva čekao da ponovo vidi Leronicu. Ona mu je bila uporište, njegova čvrsta točka, uvijek kada se vraćao sa zadatka.

Očekivao je da će Estes i Kagin još uvijek biti tu. Još mjesecima ranije namjeravali su se vratiti na Kalgan, ali karantene i nesigurnost prouzrokovana ovom pošasti komplicirali su sve planove za putovanja. Na Salusi su bili sigurniji nego bilo gdje drugdje... a bilo mu je drago što su blizanci bili u Zimiji zato što su pravili svojoj majci društvo dok je Vor bio na putu. Još jedanput.

Te večeri, dok je ovako, ranije od očekivanog, ponosno koračao, osjetio je u zraku neku lošu atmosferu, neki čudan nedostatak energije i entuzijazma. Činilo se kako to pristaje i njegovom vlastitom raspoloženju, jer je morao napustiti Parmentier ne saznavši novosti o Raquelli. Mada su mu Abulurd i njegova posada dva dana pomagali u potrazi za njom, nisu pronašli nikakvog traga Vorovoj unuci niti njezinom medicinskom timu. Činilo se kao da su ona i Mohandas Suk nestali s lica planeta.

Abulurd je jedva čekao povratak na Salusu, jer je nosio svoje izvješće o zadnjem stadiju epidemije i posljedicama, onako kako mu je to bilo zapovjeđeno.

Ove noći, u interplanetarnom distriktu Zimije, činilo se da su ljudi potišteni; nisu kao obično čavrljali na svojim egzotičnim jezicima. Umjesto toga samo su tiho međusobno razgovarali i okrenuli se pogledati kada su čuli Vora kako prolazi. Ljudima iz njegovog susjedstva

nije bilo neobično viđati ga, no ovoga puta nitko nije pozdravio vrhovnog zapovjednika ili pokušao s njime zapodjenuti razgovor. Ostavili su ga na miru.

Nešto nije bilo u redu. Ubrzao je korak.

Na petom katu zgrade u kojoj je stanovao, u stanu na petom katu, zatekao je Estesa i Kagina s njihovim ženama, djecom i unučadi, ljudima koje je Vor rijetko viđao. Zar mu je Leronica još jednom priredila iznenađenje? Sumnjao je u to, jer nije znala točan datum njegova povratka.

Smiješeći se, nježno je pogledao svoju unučad, ali činilo se da ga oni ne prepoznaju. Radoznalo je pogledao dvojicu svojih sinova koji su ga dočekali s još manje topline negoli inače, zaokupljeni nekom drugom brigom. Izgledali su daleko stariji od svojeg oca. - Što se događa? - upitao je Vor. - Gdje vam je majka?

- Već je bilo i vrijeme da se vratiš, - rekao je Kagin, bacivši pogled prema svojem bratu.

Estes je uzdahnuo, odmahujući glavom. Podigao je malu, glasnu i neobuzdanu djevojčicu i, držeći je, pokušavao je smiriti. Tada je bradom pokazao prema spavaćoj sobi. - Radije pođi onamo. Možda joj više nije preostalo mnogo vremena, no nikad se nije prestala nadati da ćeš joj se vratiti.

Osjetivši pravi napad panike, Vor se probio do spavaonice. - Leronica! Nije imao isprike za svoje prioritete, a Leronica mu nikada nije stajala na putu pri obavljanju njegovih dužnosti prema Džihadu. A što ako joj se nešto dogodilo?

Vor je ušao u sobu koju je tolike godine dijelio s njom. Misli mu je preplavila neka posve nekarakteristična zabrinutost. Osjetio je miris lijekova, bolest... kugu? Zar se Leronica, usprkos svim mjerama predostrožnosti, nekako zarazila? Općenito uzevši, ona je uvijek odbijala uzimati začin, što ju je činilo ranjivom. Je li on sam bio prijenosnik, osobno imun, ali još uvijek sposoban prenijeti zarazu na nekog drugog?

Vor je zastao pokraj samih vrata i zastao mu je dah u grlu. Leronica je ležala na njihovom prostranom krevetu i činila se starijom i krhkijom nego ikada prije. Liječio ju je neki poduzetni mladi liječnik koji je iskušavao različite načine terapije.

Kada je spazila Vora kako stoji pokraj vrata, oči su joj zablistale. - Ljubavi moja! Znala sam da ćeš doći! Pridigla se u sjedeći položaj, kao da je upravo primila punu dozu stimulansa.

Zapanjen, liječnik se okrenuo i na licu mu se vidjelo kako mu je

laknulo. - Oh, vrhovni zapovjednice, drago mi je što... - Što joj je? Leronica, jesi li dobro?

- Stara sam, Vor. - Lagano je odgurnula liječnika. - Ostavite nas malo nasamo. Moramo si toliko toga ispričati.

Čovjek je ustrajao na tome da ostane još trenutak kako bi joj pro-tresao jastuke i provjerio rezultate još jednog skeniranja. - Toliko joj je udobno koliko je to u mojoj moći, vrhovni zapovjednice, ali postoji...

Odavno se bojeći ovog dana, Vor nije ni čuo ostatak onoga što mu je liječnik govorio. Umjesto toga usredotočio je cijeli svoj svijet, svu svoju pozornost na nju. Hrabro mu se osmjehnula, blijeda od bolesti - Žao mi je što te nisam mogla raširenih ruku dočekati na kućnom pragu.

Kada je podigao njezinu toplu, suhu ruku, činilo mu se da drži figuricu izrađenu od papira. - Trebao sam se ranije vratiti, Leronica. Uopće nisam smio ići na Parmentier. Abulurd je mogao sve to obaviti. Nisam znao...

Želio je da može pobjeći od ovoga što vidi, ali znao je da je to nemoguće. Ovo promatranje ljubavi njegovog života kako klizi prema smrti bilo je za njega daleko gore od ijedne bitke protiv misaonih strojeva. Od očaja mu se vrtjelo u glavi. - Pronaći ću n=ki način kako bih ti pomogao, Leronica. Ne brini zbog zdravstvene situacije. Sigurno postoji neko rješenje. Ja ću ga pronaći.

Preplavila su ga razmišljanja o propuštenim mogućnostima. Kada bi se barem i ona mogla podvrgnuti tretmanu produženje života. Da ju je ranije barem mogao nagovoriti na redovito konzumiranje začina. Kada bi barem njih dvoje još imali pred sobom nekoliko zajedničkih godina. Kada bi barem njegova brižna praunuka Raquella mogla biti ovdje i njegovati Leronicu. Ako je Raquella uopće živa...

Leroničine papirnate usne formirale su osmijeh i stisnula mu je ruku. - Voriane, meni su devedeset i tri godine. Ti možda jesi pronašao način kako prevladati godine, ali meni je to još uvijek misterij.

- Pomnije ga je pogledala pa posegnula rukom kako bi malo obrisala make-up kojim je dobio bore oko usana. Ti njegovi pokušaji su je uvijek znali razvedriti. - Nisi se nimalo promijenio.

- I ti izgledaš upravo onako divno kako si uvijek izgledala, - odgovorio je.

Tijekom te noći i sljedećeg dana Vor se rijetko kada odvajao od

nje. Estes i Kagin i njihove obitelji ispunili su kuću i svatko je

pokušavao nekako nadvladati vlastitu uznemirenost. Čak su i blizanci mogli vidjeti kako Leronica izgleda mnogo bolje kad je Vor bio uz nju.

Nije tražila mnogo, tek ponekad je htjela nešto slatko i Vor se trudio da joj sve to pruži, usprkos neodobravajućim pogledima njihovih sinova koji su se strogo pridržavali naputaka liječnika. Vor se sada držao još samo onih slabih tračaka nade, tračaka koji su iz sata u sat bili sve slabiji.

U samo predvečerje sljedećeg dana, dok se rumeno sunce kroz prozore probijalo u spavaću sobu, Vor je promatrao staricu koja je nemirno spavala. Noć ranije on je zadrijemao na jednom uskom neudobnom ležaju i sada ga je cijelo tijelo boljelo. Prisjetio se vremena kada je bolje spavao dok je bio sklupčan u kakvom tijesnom skloništu nekog kvrgavog i neravnog bojnog polja.

Sada, dok su sunčeve zrake dodirivale Leroničino izborano lice, Vor se prisjetio kako je izgledala kada ju je prvi puta susreo u taverni na Caladanu. Nemirno se pomaknula u krevetu i otvorila oči. Vor se nagnuo nad nju i poljubio je u čelo. U prvi tren ga nije prepoznala, no tada joj se pogled izoštrio i uputila mu je melankoličan osmijeh. Njene oči boje tamnog lješnjaka ostale su prekrasne... odražavale su duboku, nesebičnu ljubav koju je prema njemu osjećala tijekom svih tih desetljeća.

- Zagrli me, najdraži, - rekla je, a glas joj je prepukao od napora kojeg je zahtijevalo izgovaranje tek tih nekoliko riječi. Tada je, dok mu je srce bespomoćno ridalo, osjetio kako mu je kliznula iz ruku. U tom trenutku, kada je posljednji puta udahnula, prošaptala je njegovo ime, a on je odgovorio izgovarajući njezino, polako i nježno, kao daje miluje.

Kada više nije mogao zadržati suze, Vor je počeo tiho plakati. Na vratima se pojavio Kagin. - Došao je Quentin Butler i želi te

vidjeti. Nešto u vezi Džihada, kaže da je vrlo hitno. - A tada, vidjevši svoju majku Vora kako nad njom plače, shvatio je što se dogodilo. Lice mu je problijedjelo. - Oh, ne! Ne! - Kagin je potrčao prema majci i kleknuo uz njezinu postelju, no ona se nije ni pomaknula. Vor se nije micao od nje.

Kagin je počeo glasno i grčevito jecati, izgledajući pritom tako jadno da se Voi odvojio od Leronice i zagrlio ga. Jedan trenutak ga je sin promatrao, dijeleći s njim tugu. Estes je ušao u sobu, a onda zateturao i ustuknuo, kao da se nadao da će tako za još nekoliko sekundi odgoditi realnost.

- Otišla je, - rekao je Vor. - Tako mi je žao. - U nevjerici je zurio u ta dva tamnokosa muškarca koji su si bili toliko slični.

Estes je izgledao poput ledenog kipa; nepokretan. Kagin je hladno promatrao svog oca. - Idi obaviti svoje vojničke poslove s primerom Butlerom. To je uvijek tako pa zašto bi i sada bilo drukčije, sada kad je ona mrtva? Pusti nas da budemo nasamo s našom majkom.

Tup od bola i jedva sposoban pomaknuti se, Vor je ustao i teška koraka krenuo u dnevnu sobu. Djelujući umorno od vlastitog šoka, Quentin Butler je stajao u stavu mirno, odjeven u besprijekornu zele-no-grimiznu odoru Džihada.

- Zašto ste ovdje, - pitao je Vor tupim glasom. - Sada trebam samoću.

- Nastupilo je krizno stanje, vrhovni zapovjednice. Faykan i ja smo se upravo vratili s Corrina i naše najveće bojazni su se pokazale opravdanima. - Duboko je udahnuo zrak. - Možda neće proći niti mjesec dana i cijela će Liga biti uništena.

Ljudi koji su izumili misaone strojeve nisu ni pomislili da će

ovi postati neumorno oružje okrenuto protiv nas. A dogodilo se upravo to. Mehanički duh je pušten iz boce.

- FAYKAN BUTLER Tijekom na brzinu sazvane sjednice na kojoj se odlučivalo kakvu

strategiju će Vijeće Džihada primijeniti s obzirom na nadolazeću krizu, Quentin Butler je osjetio kako panika raste. Vidio je to na izrazima lica političkih vođa, na nezdravo blijedom licu Velikog Patrijarha i po onom tajanstvenom izrazu na licu privremenog namjesnika. Nazočili su toliki članovi, eksperti i gosti parlamenta pa su te skupine bile prisiljene sastati se u dvorani za primanja umjesto u njihovim uobičajenim privatnim odajama. Raspolažući tako katastrofalnim vijestima, Vijeće je znalo da ih neće moći dugo tajiti.

- Ova pošast nije bila dovoljna, - rekao je Quentin glasno u tišini punoj zabrinutosti koja je vladala. - Sada Omnius namjerava biti si guran da će posve zatrti ljudski rod.

Od onog trenutka kada su prvi članovi Vijeća vidjeli snimke Omniusove nevjerojatne istrebljivačke flote, znali su da se Liga nikada ne bi mogla obraniti od takve sile.

- Oh, to dolazi u najgorem mogućem trenutku, - rekao je napokon Veliki Patrijarh. Činilo se da ga sada onaj lanac kao simbol položaja teško pritišće. - Katastrofa za katastrofom. Polovica populacije nam je već pomrla ili umire od virusa. Društva i vlade su već posve posustali, posvuda su izbjeglice i nemamo načina kako bismo zadovoljili njihove potrebe... a sada se i ta ratna flota sprema napustiti Corrin. Što ćemo učiniti?

Quentin i Faykan su se nervozno meškoljili na svojim sjedalima. Veliki Patrijarh je trebao poslužiti drugima kao nadahnuće, a ne žaliti se i zanovijetati.

Sada su pred većim gledateljstvom pokazali one snimke koje su u izviđačkim letjelicama za nabiranje svemira snimili kod Corrina samo nekoliko dana ranije. Stratezi Džihada i eksperti iz redova plaćenika s Ginaza žurili su kako bi napravili analize, no zaključak je bio očit. Omnius je namjeravao sve uložiti u konačnu ofenzivu protiv već oslabljenog ljudskog roda. Meta strojeva je bila savršeno jasna: Salusa Se-cundus. Političari su zanijemjeli i nisu pronašli način kako bi izrazili svoj očaj.

Iza podija s govornicom, holoprojekcije osvijetljenih planeta pokazivale su kolika je snaga preostale vojne sile Lige, dok su zatamnjene zone pokazivale sustave koji su još uvijek bili u čvrstoj karanteni. Gubitci izavani epidemijom uništili su armiju Džihada. Još od osvajanja Honrua nije bilo koordinirane ofenzive protiv Omniusa i mada je vojska imala mnoštvo praznih brodova, raspolagala je s premalo zdravih vojnika i zato ih nije mogla sve koristiti. Usred ove krize s kugom, pripadnici armije Džihada koji su još uvijek bili zdravi bili su raštrkani na sve strane u karantenama ili sudjelujući u naporima oporavka.

- Možda bismo trebali zatražiti od kogitora Vidada da još jednom raspravi... termine primirja, - sugerirao je predstavnik s Hagala.

Vidadova posuda s mozgom stajala je na posebnom pijedestalu na jednom kraju vijećničkog stola i uz njega su bila dva svećenika; jedan od njih vrlo star, imenom Keats, dok je drugi bio mlad početnik Roda-ne. Sada je Keats šapatom rekao: - Kogitor već mnogo godina nije napuštao Zimiju, ali rado će se vratiti na Hessru i konzultirati se s ostalim kolegama kogitorima.

Veliki Patrijarh Boro-Ginjo se s nevjericom okrenuo prema predstavniku Hagala. - Zar se namjeravate predati Omniusu?

- A ima li itko neku bolju zamisao kako bismo mogli preživjeti? - Nemamo vremena za takve stvari, - ljutito je rekao Faykan

Butler. - Pogledajte ove slike! Omnius je spreman pokrenuti tu flotu! Dok mu je od moždane aktivnosti elektrolit postajao sjajno

modar, kogitor Vidad je preko zvučnika emitirao riječi: - Onda vam preporučam evakuaciju Saluse Secundus. Snagama strojeva bit će potrebno barem mjesec dana da stignu s Corrina ovamo. Napustite ovaj planet i kad strojevi stignu, Omnius neće izvojevati pobjedu.

- Tu se radi o više od milijardu ljudi! - zarežao je privremeni namjesnik.

Predstavnik plaćenika s Ginaza se glasno nakašljao. - Nakon kuge je ostao mnoštvo praznih svjetova kamo možemo poslati mnoštvo izbjeglica.

- To je neprihvatljivo! - povikao je Quentin, ne mogavši povjerovati u to što čuje. - Ne možemo se jednostavno kriti. Čak i kada bi smo uspjeli na vrijeme pobjeći sa Saluse, ništa ne bi moglo spriječiti Omniusa u osvajaju naših oslabljenih svjetova, jednog za drugim. Liga će nestati onog trenutka kad budemo evakuirali naše središte. - Stisnuo je šake kao da želi nešto ugušiti, a onda se prisilio na mirnoću.

- Sada... ako je ikada vrijeme za to... sada moramo poduzeti očajničku, odlučnu akciju.

Svi pogledi su sada bili usmjereni prema vrhovnom zapovjedniku Vorianu Atreidu koji je kruto sjedio na jednoj strani podija. Usprkos njegovom vječito mladenačkom izgledu, sada se činilo da iz njega zrači bol zbog gubitka njegove žene, ali se konačno ipak sabrao. - Moramo ih uništiti, - rekao je ledenim glasom koji je bio tvrd kao čelik.

- To je jedino što možemo učiniti. Čulo se kako su neki članovi Vijeća zastenjali, a privremeni

namjesnik se gotovo histerično nasmijao. - Ah, fino! Znači, rješenje je savršeno jednostavno! Samo razorimo misaone strojeve. Trebali smo se toga ranije sjetiti!

Vrhovni zapovjednik je samo stajao, uopće ne reagirajući. Quentin ga je žalio i pritom pomislio na svoju vlastitu ljubav prema Wandri. Da, Leronica je sada mrtva. Ali nadao se da će Vora tješiti spoznaja da je proživjela dug i pun život, okružena ljubavlju svoje obitelji... prava rijetkost u ovim burnim vremenima. Nakon stotinu godina Džihada i ove sadašnje pošasti, svi su imali više muke i gubitaka negoli su to mogli podnijeti.

Vor je utonuo u svoju tugu, tražeći nešto što bi mogao povrijediti ili uništiti, neki način na koji bi se riješio te boli u svom srcu. Njegova odora, inače uvijek čista i uredna, danas je bila izgužvana i umrljana. Kao onaj koji vjeruje u strogu formalnost postupanja u vojsci, Quen-tin je na svako pomanjkanje discipline gledao s neodobravanjem, ali sada je to previdio.

- Na ovaj ili onaj način, ovo će morati biti naša posljednja bitka. - Vorian je koračao podijem, a onda zastao i pričekao; dug

trenutak pun agonije. Šutnja ga je pritiskala dok je sabirao misli, pokušavajući pronaći ravnotežu između svoje ljutnje i tuge. - Nakon što smo vidjeli ove slike prikupljene izviđanjem, tko još može sumnjati u to da su se okupile sve vojne sile strojeva? Tijekom posljednja dva dana poslali smo na slučajno odabrane Sinkronizirane svjetove jedanaest izviđačkih letjelica koje mogu nabrati svemir, a izvješća koja smo primili podupiru tu tezu. U toj smo akciji izgubili dvije izviđačke letjelice... vjerojatno zbog navigacijske pogreške... ali informacije koje su ostale donijele bile su od bitne važnosti. - Saznali smo da su sa Sinkroniziranih planeta povučene sve obrambene snage. Omnius je sve

raspoložive snage okupio na Corrinu kako bi s njima izveo taj jedan jedini snažan udar.

Veliki Patrijarh je žalosno kimnuo - Od nas se očekuje da strepimo pred tom ubojitom flotom.

- Ne, od nas se očekuje da umremo. - Sada se Vor osmjehnuo i govorio znatno jačim glasom. - Ali Omnius ne shvaća da se ta njegova taktika može pokazati i kao loš potez... budemo li mi to znali iskoristiti.

- O čemu vi to govorite? - upitao je privremeni namjesnik O'Kuković.

Umjesto da odgovori političaru, Vor se zagledao izravno u Quenti-na. Sive oči su mu sada imale neku novu oštrinu, poput krhotina razbijenog stakla. - Zar ne shvaćate? Koncentrirajući svoje snage za masovni udar, učinio se ranjivim svagdje drugdjel Dok se misaoni brodovi budu u svojim golemim i tromim ratnim brodovima kretali ovamo, armija Džihada može napasti sve njihove Sinkronizirane svjetove koji su ostali zapravo nebranjeni!

- A kako ćemo to učiniti? - povikao je Veliki Patrijarh, piskutavim glasom kao u djeteta.

- Moramo učiniti ono što je neočekivano. To je jedini način na koji ljudi mogu pobijediti. - Quentin je svojim glasom nadglasao glasan žamor, pokušavajući uvesti red medu članove Vijeća. Znao je da Vor ima neki plan, a ovo je praktički bio jedini plan kojeg su ljudi mogli prihvatiti. - Objasnite nam, kako, vrhovni zapovjednice. Kakvo naoružanje mi imamo kojim bismo se mogli suprotstaviti misaonim strojevima?

- Atomici. - Vor je pogledom prešao preko uzbuđenog slušatelj stva. - Imamo golemu količinu nuklearnih bojevih glava. Možemo svaki od tih svjetova pretvoriti u radioaktivni prah i pepeo, upravo onako kako smo prije devedeset i dvije godine ostavili Zemlju. Ako je ljudska rasa dovoljno hrabra da se ponovno lati atomskog oružja, moći ćemo Omniusu sustavno oduzimati svijet po svijet. Razarat ćemo svaku inkarnaciju kompjutorskog sveuma, baš onako kako on namjerava uništiti nas.

- Ali nemamo vremena, - ponovo je zavapio Xander Boro-Ginjo, tražeći podršku od ostalih zatečenih članova Vijeća. - Strojevi će si gurno ubrzo krenuti! Vidjeli smo to po slikama.

- Za sada ta silna flota ostaje na Corrinu i još se uvijek dopunjava.

Možda imamo još nekoliko tjedana prije nego krenu prema Salusi. A čak i kad već budu krenuli, trebat će im mjesec dana dok dođu ovamo... kako je to kogitor već istakao, - rekao je Vor, čekajući.

Quentin je odjednom pogledao Faykana. Obojica su odjednom počela shvaćati što je vrhovni zapovjednik mislio. - Omnius nema ništa osim letjelica klasičnog tipa!

- Ali mi imamo druge mogućnosti, - rekao je Vor, a glas mu je bio monoton i bez emocija. - Mjesec dana nam je i više nego dovoljno da razorimo sve Sinkronizirane svjetove... poslužimo li se letjelicama koje nabiru svemir. Na svakome od tih svjetova možemo ponoviti našu konačnu pobjedu kao na Zemlji, učinivši je još mnogostruko uspješ nijom. Uništit ćemo svakog pojedinačnog sveuma, jednog za drugim, bez milosti i oklijevanja.

Quentin je glasno udahnuo zrak, dok je u glavi razmišljao o implikacijama. - Ali te letjelice s Holtzmanovim pogonom su već po svojoj prirodi nepouzdane. Statistika koju vodi tvrtka VenKee pokazuje gubitak od gotovo deset posto. Svaki puta kad će naša flota odlaziti na Sinkronizirane svjetove gubit ćemo brodove. Postoji na stotine Omniusovih uporišta. Gubitci će biti... jezivi!

Vor je ostao miran i sabran. - Bolje i to nego potpuno istrebljenje. Dok će flota s Corrina polako puziti prema Salusi Secundus, mi ćemo kliznuti oko njih i napadati nebranjene Sinkronizirane svjetove, metodički uništavajući svaki od tih planeta i konačno se probiti do njihovog primarnog svijeta. Tada, u trenutku kad dođemo do samog Corrina, njihova će flota već biti previše daleko da bi mogla odgovoriti na vrijeme.

Xander Boro-Ginjo ga je prekinuo. - Ali što će biti sa svim onim zarobljenim ljudima koji žive na Sinkroniziranim svjetovima? Zar se od nas ne očekuje da ih izbavimo iz ropstva? Ako se upustimo u taj nuklearni holokaust, svi će izginuti.

- Barem će umrijeti slobodni. - No, siguran sam da će im to biti zbilja velika utjeha, -

promrmljao je O'Kuković, no opazio je kako se raspoloženje u dvorani sada promijenilo u Vorovu korist pa je brzo ušutio. Činilo se da su članovi Vijeća užasnuti, ali opet nekako i puni nade. Ako ništa drugo, sada su barem imali plan koji im je nudio neku mršavu nadu.

- Mnogo više ljudi će pomrijeti ako ne budemo odlučno djelovali.

- Vorova odlučnost i samopouzdanje bili su zastrašujući. A Salusa Secundus će u svakom slučaju biti uništena. Nemamo boljeg izbora.

- - Ali što ćemo sa Salusom? Zar ćemo je napustiti? - Glas

privremenog namjesnika imao je neugodan jecajući prizvuk. - Žrtvovanje Saluse Secundus moglo bi biti žrtva koju moramo

platili da bismo zauvijek završili ovaj Džihad. - Namrštio se pogleda vši prema posudi u kojoj je bio Vidadov mozak. - Kogitor je u pravu: moramo u međuvremenu evakuirati ovaj planet.

Quentin je osjetio kako mu se okreće želudac, no pokušavao je biti objektivan. Ovaj bi se plan mogao ostvariti. Bilo je to opasno kockanje koje će u svakom slučaju ostaviti duboke ožiljke na dušama ljudi. - Čak i ako flota strojeva uspije udariti na Salusu, neće više biti nikakvog sveuma koji bi ih držao zajedno kada jednom budu obavili to za što su programirani. Neće ih imati tko voditi niti će imati inicijative. Tada ćemo ih lako potući.

- Oni će biti sve što će preostati od Sinkroniziranih svjetova, -rekao je Faykan.

Poput Voriana Atreida, Quentin je sada osjetio kako je voljan poduzeti sve što se bude pokazalo nužnim da se taj konflikt završi ili da se pogine pri pokušaju da se to postigne. Čak ga je i ovaj posljednji događaj, taj čudesni povratak njegove unuke Ravne, podsjetio kako su njezini roditelji umrli na Parmentieru, a i na sve one milijarde ljudi koje je Omnius do sada već pobio. - Slažem se s vrhovnim zapovjednikom. To je naša najbolja prilika i ne smijemo ne iskoristiti tu mogućnost da si osiguramo goli opstanak. Moji vojnici u armiji Džihada bit će dragovoljci kao posade letjelica za nabiranje svemira, čak i svjesni golemog rizika... premda ih je već toliko podleglo ovoj pošasti od bolesti da više i nisam siguran hoćemo li ih imati dovoljno. Pomislite samo koliko je kindal bombardera za koje ćemo trebati pilote.

Veliki Patrijarh je napućio usne. - Siguran sam da ćemo pronaći dovoljno ljudi među članovima Mučenika koji će biti voljni popuniti upražnjena mjesta. Oni su tražili priliku za žrtvovanje u borbi protiv tih strojeva. - On je to vidio kao način da se jednim potezom riješe dva problema.

- Za početak, oni bi mogli pilotirati izviđačkim letjelicama za nabiranje svemira, - predložio je Faykan. - To je rizično, ali trebat će nam redovite informacije s Corrina. Nema drugog načina na koji bi smo

mogli pratiti kada će snage robota krenuti prema nama. Kad se jednom ta flota pokrene, naš će sat početi otkucavati.

Quentin se zamislio, napamet računajući. - Iz podataka pronađenih u onom zarobljenom špijunskom brodu znamo da postoje pet stotina i četrdeset i tri Sinkronizirana svijeta. Kako bismo izvojevali pobjedu morat ćemo poslati dovoljno jake borbene snage na svaki od tih planeta. To što su sakupili glavninu svojih snaga na Corrinu ne znači da se ipak neće boriti.

- Trebat će nam na tisuće brodova s najnužnijom posadom i mnoštvo eskadrila bombardera koji će bacati pulsne atomike, - rekao je Faykan. Činilo se da mu je već sam opseg toga plana oduzeo dah.

- Skok za skokom, skok za skokom i svakog puta možemo izgubiti do deset posto snaga. - Jedva je to nekako uspio progutati.

- Nema smisla čekati. Odmah ćemo lansirati sve čime raspolažemo započeti to Veliko čišćenje. - Vor je podigao glavu. U međuvremenu moramo iskoristiti svaki pogon Lige kako bismo mogli započeti s proizvodnjom potrebnih atomskih glava. Imamo nekakve zalihe, ali treba nam više pulsnih atomika nego ih je ljudska vrsta ikada proizve la... i potrebni su nam odmah. Također trebamo u sve raspoložive letjelice ugraditi nove ili aktivirati stare pogone za nabiranje svemira.

Za naše prve zadatke morat ćemo se koristiti takvim letjelicama one generacije koje smo za vojne potrebe Xavier i ja nabavili prije šezdeset godina.

U dnu dvorane su dva svećenika odjevena u žute halje brzo ustala, podigavši posudu s Vidadovim mozgom. - Kogitor je vrlo zabrinut, - rekao je stari Keats. On će se vratiti na Hessru kako bi ovaj obrat događaja raspravio sa svojim kolegama kogitorima iz Kule od slonovače.

- Raspravljajte o tome koliko vas je volja, - rekao je Vor s prizvukom prezira u glasu. Kad vi konačno donesete svoj zaključak, sve će ovo već biti gotovo.

Pustimo neobuzdane ljude i misaone strojeve neka nastane

ugodne svjetove ove galaktike. Nama su draži oni izolirani, oni koji su malo postrance, jer oni naše organske mozgove prožimaju energijom i čine nas nepobjedivima. Čak i onda kad moji cymehi osvoje cijeli svemir, ove nepoželjne lokacije ostat će naša obljubljena mjesta.

- GENERAL AGAMEMNON, Novi memoari Titani su prebrzo pobili onih pet kogitora i sada je general Aga-

memnon požalio tu svoju previše naglu osvetu. Nakon što sam se tolika desetljeća osjećao proganjanim i nemoćnim, trebao sam polako uživati u svojem osvajanju.

Sada, kad je već bilo prekasno, razmišljao je kako bi bilo dobro tanko rezuckati te stare mozgove, odstranjujući malo pomalo srebr-nastu materijalnu osnovu mentalnog, brišući one tanke kriške s mislima skrivenim u svakom naboru mozga. Ili je Junona mogla na neki zanimljiv način kontaminirati onaj elektrolit u kojem je počivao mozak kogitora pa su mogli zajedno promatrati neobične reakcije.

Ali svi su kogitori već bili uništeni. Glupa kratkovidnost. Sada su tri Titana konsolidirali svoje osvajanje Hessre i bili su

prisiljeni zabavljati se mučenjem svećenika, ljudi koji su svoje živote posvetili njegovanju kogitora. Svi su oni sada bili oslobođeni tereta svog vlastitog mesa, mozak im je, poput zrelog voća, bio iščupan iz lubanja i bez njihove privole instaliran u posude kakve su koristili Cymehi. Robovi, kućni ljubimci, pokusne životinje.

Budući da su u početku odbili surađivati s osvajačima, ovi hibridni sekundarni neosi bili su podvrgnuti torturi zabijanja igala u ogoljeno tkivo mozga.

S tornja, visoko gore u blokovima leda, general Titan je fokusirao svoja optička vlakna, rotirajući svoju kupolu kako bi sagledao svoje hladno i mračno osvojeno područje. Tamo gdje se nešto sivo ili crno pojavilo iz glečera, pojavile su se i čudne plave mrlje. Neki lišajevi i na studen otporne mahovine našle su svoj životni prostor na starom ledenom zidu, pretvarajući slabu sunčevu svjetlost u dovoljno energije za podržavanje svojih života. Povremeno bi se odvalio kakav komad glečera i plavkast lišaj s mnogim "ograncima" brzo bi, izložen studenom zraku, pobijelio.

Agamemnon je na brzinu proučio neke zapise o elektrolitu, zapise koji su kogitori vrlo detaljno vodili već cijelo tisućljeće. Očito su

se minerali i još neki elementi u tragovima iz tih lišajeva kombinirali s izvorskom vodom koja se ulijevala u Hessrine podzemne tokove. U dnu drevnih crnih tornjeva, unutar duboko ukopanih laboratorija i tvorničkih hala, svećenici su se pri proizvodnji hranjivog elektrolita koristili tom vodom.

Tisuću godina su Agamemnon i njegovi Cymehi nabavljali tu tekućinu kako bi im očuvala mozgove svježim i budnim, a kogitori su uspostavili neki tjeskoban i neutralan odnos s Cymehima, dopuštajući da se, usprkos životu u izolaciji kakvu su sami odabrali, upuštaju u ilegalnu trgovinu s tom tekućinom za održavanje života.

Ali Agamemnon nije želio biti ikome dužan. Titani osvajači su sada konfiscirali proizvodne pogone i "toplo preporučili" sekundarnim neosima da nastave s proizvodnjom te sjajne tekućine.

Uz klepetanje izazvano metodičkim koračanjem, još se jedan Titan popeo na promatračnicu smještenu visoko u tornju. General je pri-došlicu identificirao zaključivši da je to Dante, a ovaj je pak zastao i čekao da general prvi progovori. - Završili smo s proučavanjem posljednjih snimaka koje su naši izviđači neoCymehi napravili snimajući Richese i Bela Tegeuse. - Zastao je, provjeravajući uživa li punu pozornost svojeg vođe. - Novosti nisu dobre.

- Ovih dana vijesti općenito nisu dobre. O čemu se radi? - Nakon što smo se povukli, Omniusove snage su se vratile pa

poharale oba planeta i pobile ostatak ljudske populacije koji nam je nekada služio. Svi neosi su istina pobjegli, ali bez naših ljudskih zarobljenika više nemamo zalihu iz koje ćemo stvarati nove Cymehe.

Agamemnon je osjetio bijes i neraspoloženje. - Sada kad se hreth-giri grče i umiru od te proklete kuge koju im je poslao Yorek Thurr, Omnius bi mogao ponovo usmjeriti svoju pozornost na nas. Ovo su crni dani, Dante. Misaoni strojevi su uništili naš posljednji veliki svijet, ostavivši nas ovdje, u zamci i bez sljedbenika, bez stanovništva koje bismo mogli porobiti, sa samo stotinjak neosa, s nekolicinom konvertiranih svećenika... i tri Titana.

Njegove ruke u obliku topova stalno su se trzale, kao da nesvjesno želi izbušiti rupe kroz zid tornja. - Namjeravao sam pokrenuti novo Vrijeme Titana, ali progonili su nas i misaoni strojevi i ljudi i one njihove proklete čarobnice. Pogledaj što je ostalo od nas! Tko će sada voditi našu veliku pobunu?

- Postoji mnoštvo neosa među kojima možete birati.

- Oni mogu izvršavati naredbe, ali ne mogu stvarati pobjedničku strategiju. Niti jedan od njih ne pokazuje sposobnosti potrebne za vojnog zapovjednika. Odrasli su u zatočeništvu i dragovoljno su se prijavili zato da bi dobili mogućnost da im se mozak iščupa iz njihovih lubanja. Kakva je korist od takvih? Potreban mi je borac, zapovjednik.

- Zasad smo ovdje sigurni, generale. Omnius ne zna gdje bi nas mogao pronaći. Možda bismo trebali jednostavno biti zadovoljni na Hessri.

Agamemnon je zarotirao kupolu koja mu je služila kao glava, a optičke niti su divlje zasjale. - Povijest rijetko kada zabilježi one koji su ostali zadovoljni.

Dok su dva Titana zurila u ocean zvijezda, Agamemnonova se mreža povezala s vanjskim senzorima i začula signal nekog dolazećeg, neočekivanog broda. Radoznalo se usredotočio na taj signal i čekao potvrdu.

Junona se nalazila u centru za cymehe koji je bio uspostavljen u glavnoj prostoriji, tamo gdje su pobili onih pet kogitora Kule od slonovače. Kao što je i očekivao, njezin sladak sintetički glas dopirao je iz izravne komlinije koja je vodila u njegovu posudu s mozgom.

- Agamemnone, ljubavi moja, imam za tebe pravo iznenađenje... ne kog posjetitelja.

Dante, koji se nalazio na istoj frekvenciji, odgovorio je hladno: - Zar nas je Omnius već pronašao? Zar ponovo moramo krenuti i

skrivati se? - Meni je već dosta tog skrivanja, - rekao je Agamemnon. – Tko

je to, Junona? Glas joj je bio poput glazbe i odavao radost. - To je onaj

posljednji od naših kogitora Kule od slonovače... Vidad se vraća kući. Upravo emitira pozdrave petorici svojih drugova. Naravno, nitko od njih mu ne odgovara.

Agamemnon je osjetio pravu poplavu uzbuđenja koja je strujala sjajnim elektrolitom. - Ovo je zaista neočekivano. Vidad ne zna da su ostali kogitori mrtvi.

- Tvrdi kako nosi hitne novosti i zahtjeva odmah razgovor. - Možda je napokon otkrio dokaz za neki stari matematički

teorem - sarkastično je primijetio Dante. - Jedva čekam da to čujem. - Postavite mu zasjedu, - rekao je Agamemnon. - Želim zarobiti

posljednjeg kogitora. Onda... onda se možemo pozabaviti njime.

Tijekom dugog putovanja sa Saluse Secundus, Vidad je bio duboko zaokupljen neveselim mislima. U samom temelju postojanja kogitora Kule od slonovače bilo je upravo to da ostanu izolirani, da se ne upliću. I misaoni strojevi i ljudi bili su svjesna bića, inteligentni oblici života, mada utemeljeni na potpuno drukčijim načelima. U ovom njihovom ratu kogitori se nisu mogli opredijeliti. Kad su bili dopustili Sereni Butler da ih odmakne od takvog dugo održavanog stava, dogodila se katastrofa. Kao posljedica toga, Džihad se sljedećih šezdeset godina nastavio još jačim intenzitetom.

Sada je Vidad znao da ljudi namjeravaju uništiti sve inkarnacije Omniusa. Zahtijeva li neutralnost posvemašnje nemiješanje i kad se radi o totalnom istrebljenju? Ili se tu dopušta intervencija u smislu pomnog uravnoteženja snaga?

Vidad nije mogao samostalno odlučiti o tome. Šest kogitora je tvorilo zajednicu, skupinu za raspravu koja je raspolagala s praktički cjelokupnom mudrošću ljudskog roda. Žurio je na Hessru kako bi potaknuo to pitanje. Nakon dugotrajne rasprave kogitori će postići konsenzus o tome što se treba poduzeti.

Vidad je pošao na put čim je Vijeće Džihada donijelo svoje zaključke. Nije znao koliko vremena ima na raspolaganju. Dvojica njemu odanih svećenika upravljali su ovim brzim brodom. Rodane je bio novak kojeg je Vidad obučavao tijekom godina koje je proveo na Zi-miji. Keats, već strašno star, još je uvijek dobro obavljao posao, a Patrijarh Ginjo ga je bio odabrao još davno i služio je kogitore Kule od slonovače već gotovo sedamdeset godina; činilo se da je on sad već pri kraju svojeg korisnog života i da će mu ovo putovanje na Hessru biti i posljednje. Mnogi od onih koje je Ginjo bio osobno odabrao su već pomrli i bili sahranjeni u otvorenim pukotinama glečera koji se sporo pomicao. Vidadovim kogitorima će uskoro zatrebati novi dragovoljci.

Putujući, Vidad je svakoga dana sve sate provodio razmišljajući o tom teškom problemu planiranog udara pulsnim atomskim oružjem. Sve dok nisu prišli ovom ledenom planetoidu, nije smislio nikakvu razumnu odluku. Emitirao je izravnu poruku ostaloj petorici kogitora koji su čekali u svojoj citadeli, ali začudo, nije bilo nikakvog odgovora. Dok je Rodane pilotirao njihovim brodom, spuštajući ga prema odabranom glečeru, Keats je virkao kroz prozore. - Ovdje se nešto dogodilo, - rekao je svojim hrapavim glasom. - Led oko tornjeva je sav razrovan. Vidim kratere koji kao da su nastali... eksplozijom. Predlažem da nastavimo oprezno.

- Moramo ustanoviti što se dogodilo, - rekao je Vidad. Mladi pilot je kružio približavajući se citadeli, tamo gdje bi se

pod normalnim okolnostima spustili. Premda su mu oči bile stare i suzne, Keats je prvi opazio zasjedu. - Strojevi, topovi... Cymehi! Miči nas odavde!

Zbunjen, Rodane je bacio pogled prema posudi s mozgom kogitora, kao da očekuje dodatne naredbe. Rukovao je kontrolnim uređajima, ali ne dovoljno brzo.

Čim se kurs malene letjelice promijenio, Cymehi su se pojavili iz svojih tajnih skrovišta u ledu i ispod citadele. Poletjele su letjelice, a iz skrovišta su sada nadirale liodalice opremljene za borbu pa podigle svoje topovima naoružane ruke i otvorile paljbu.

Dok su oko njih eksplodirale granate, eksplozije svjetlosti su kroz letjelicu slale paralizirajuće šok-valove. Mladi pilot se nesigurno izmicao amo-tamo, ali tada je Keats preuzeo kontrole i počeo manevrirati daleko oštrije. - Rodane, tvoj oprez će nas ubiti.

Naposljetku se iz komlinije začulo grozničavo emitiranje, tamo otkud je Vidad očekivao da će mu se javiti kolege kogitori. Glas se praktički svodio na pulsirajući signal koji se jedva razabirao. Stari filozof nije prepoznavao ni glas ni naglasak, ali riječi koje je čuo bile su zapanjujuće. Govorio ih je jedan od svećenika.

- Titani su zauzeli Hessru! Pobili su svih pet kogitora i mnoge svećenike... osim neke od nas, a ni mi nismo živi. Transformirali su nas u Cymehe i prisilili nas da im služimo. Kogitore Vidad, vi ste posljednji. Bježite! Vi morate ostat živ, to je najvažnije od svega... – Tada su se začuli zvukovi borbe i vrištanje, jeka pulsiranja agonije emitirane u otvoren i indiferentan svemir.

Tri letjelice Cymeha su ubrzano letjele prema njima, ispaljujući projektile, pokušavajući ih oboriti s neba. Sada su se na otvorenom ledu pojavile i one veće hodalice. Jedno od tih monstruoznih tijela ratnika bilo je toliko golemo da je to morao biti jedan od Titana. Posvuda u zraku oko njih odjekivale su eksplozije.

Keats je iz male letjelice izvlačio sve što je mogao, ne štedeći

gorivo, nastojeći postići maksimalno ubrzanje koje će ih osloboditi Hes-sre. Zaštićen u svojoj posudi, Vidad je znao da će nemilosrdno ubrzanje biti previše za Keatsovo staro i krhko tijelo. - Umrijet ćeš.

- Ali vi... ćete živjeti, - uspio je nekako protisnuti Keats prije no što je utonuo u nesvijest. Nije imao snage nastaviti disati pod ovakvim

neprekidnim i brutalnim ubrzanjem. Popucalo je nekoliko njegovih krhkih kostiju.

Rodane je lakše podnosio ovo ubrzanje. On bi mogao preživjeti. Vidadu će biti dovoljan i samo jedan njegovatelj. Leteći vektorom koji omogućuje automatski bijeg, udaljavali su se od zaleđene Hessre, leteći duboko u svemir i sve dalje od Hessrinog sustava. Potjera Cymeha imala je kratak domet pa su se povukli, a u primopredajniku su se čule ljutite psovke.

U svojem sjedištu u kokpitu Keatsovo je staro tijelo ležalo u onoj sivoj ukrućenosti smrti, dok se mlađi pomoćnik, teško dišući, još uvijek borio. Kad su dosegli vanjski rub sustava, ubrzanje se automatski počelo smanjivati i Rodane se osvijestio. Širom otvorenih očiju i u šoku od tuge, gledao je svog mrtvog kolegu koji je dao svoj život samo da bi kogitor mogao pobjeći.

- A kamo ćemo sada, Vidad? - upitao je pomoćnik, a u glasu mu se osjećao prizvuk panike.

Kogitor je pomislio na petoricu svojih kolega koje su pri osvajanju Hessre Cymehi pobili u svojem očitom pokušaju da se sakriju pred Omniusom. Vidad je bio jedini filozof koji je mogao odlučiti o tom kako će reagirati na prijeteći nadolazeći atomski holokaust kojeg je Vorian Atreid želio pokrenuti. Bio je objektivan, neutralan, inteligentan... A i nekada davno bio je čovjek. Znajući što su Cymehi učinili svim njegovim kolegama kako je mogao ne osjetiti eho odavno zaboravljene emocije? Je li to... želja za osvetom? Sada je imao još jedan razlog za razgovor sa sveumom.

- Uzmi kurs prema Corrinu, - zapovjedio je.

Tijekom svih ovih godina Džihada, znali smo da moramo biti

spremni za svaku vrst napada. Na kraju se ipak vidi kako spremnost nije dovoljna. Moramo biti voljni djelovati.

- VRHOVNI ZAPOVJEDNIK VORIAN ATREID, obraćanje Vijeću Džihada

Iako je Leronicina smrt ostavila u njemu osjećaj praznine, Vor

nije imao vremena za tugovanje. Imao je samo vremena biti vrhovni zapovjednik.

I spasiti ljudski rod. Armija Džihada je već bila zaokupljena hitnim i golemim

naporom. Brodovi za nabiranje svemira, kojima su uglavnom pilotirali Mučenici, letjeli su potajno do Corrina i redovito donosili izvješća o okupljanju goleme Omniusove flote. Onog trenutka kada te robotske horde budu napustile sustav crvenog diva Corrina, ljudi će znati da je odbrojavanje započelo.

Drugi brodovi za nabiranje svemira letjeli su od svijeta do svijeta, pronoseći vijesti i pozivajući preživjele ljude na akciju; desetci takvih brodova su nestali bez traga, no ostalo ih je dovoljno da bi održavali linije komuniciranja. Planeti Lige nikad ranije nisu bili ovako redovito izvještavani.

Vraćajući se s Parmentiera izmučenog kugom, Vor i Abulurd su u Zimiju doveli mladu Ravnu.

Faykan, njezin stric, ju je brzo uzeo pod svoje okrilje. Bio je vrlo blizak s njezinim ocem Rikovom pa je to što je mala uopće ostala živa smatrao pravim čudom. Doduše, ispala joj je sva kosa, ali je barem preživjela virus. U trenucima cinizma, Vor je mislio kako se čini da je Faykanu najvažnije to da se s djevojkom posluži kao s političkim oruđem za svoje vlastite svrhe, kao simbolom koji pokazuje da ljudi zaista mogu preživjeti kugu koju im je Omnius poslao.

Možda će to pomoći. Dok su se dijelovi Velikog čišćenja sastavljali, velika se flota

okupljala, na kartama zvijezda iscrtan je taktički plan i koordinate svakog od Sinkroniziranih svjetova, a vrhovni zapovjednik je stavio Faykana i Abulurda na čelo nemogućeg zadatka evakuacije Saluse Secundus. Pobrinuo se da njegovi sinovi blizanci i njihove obitelji budu među prvima koji će biti odvedeni negdje na sigurno. Tada se Vor,

znajući kako je preostali dio posla u sposobnim rukama, usredotočio na primarni cilj.

Tamo daleko, u brodogradilištima na Kolharu, radilo se danonoćno kako bi se brodovi tipa balista i koplje opremili novim pogonom. Norma Cenva, koja nikada nije izgubila povjerenje u pogon za nabiranje svemira, godinama je ustrajavala u zahtjevu da mnogi od tih najvažnijih brodova budu sagrađeni tako da se ostavi mogućnost takve ugradnje, bez obzira hoće li se ikada koristiti tom mogućnošću ili ne. Sada je Vor čestitao na toj njezinoj dalekovidnosti.

Sve zalihe atomika bile su tu sakupljene i utovarene na postojeće letjelice Džihada, dok su se na svim industrijaliziranim planetima Lige grozničavo proizvodile bojeve glave.

Trebali smo to bolje isplanirati. Trebali smo predvidjeti takve potrebe. Trebali smo ovo dočekati spremni!

Prvi tucet ratnih brodova za nabiranje svemira, onih koji su već bili opremljeni tim čudnim Holtzmanovim pogonom, bili su natovareni pulsnim bombama, a posade dragovoljaca letjele su na kindal bombarderima. Oni su bili prethodnica, odmah odaslana kako bi otpočela sa sustavnim uništavanjem svih sveumovih inkarnacija.

Napokon, tri tjedna i tri dana nakon što su se Quentin i Faykan po prvi puta vratili s Corrina i alarmirali Ligu, jedan od Mučenika, koji je pilotirao izviđačkim brodom za nabiranje svemira, vratio se u Zimiju. Bio je toliko izbezumljen da je pri pokušaju slijetanja gotovo razbio svoj brod. Dva su broda za nabiranje svemira žurila donijeti tu vijest, a samo jedan je stigao na odredište.

- Strojevi su krenuli! Omnius je pokrenuo svoju flotu. Čuvši to izvješće, Vor je blokirao krizu nevjerice koja se

pojavila kod drugih časnika Džihada u njegovom štabu. Samo je kimnuo i pogledao na kalendar, označivši koliko im je vremena ostalo.

Jesu li kogitori zaista posve neutralni, onako kako to oni tvrde?

Ili je ta "neutralnost" samo eufemizam za jedan od najvećih kukavičluka u cjelokupnoj povijesti ljudskog roda?

- NAAM STARIJI Prvi službeni povjesničar Džihada Nakon što je određen polazak smrtonosne flote, Erazmus i

sveum više nisu imali nikakvog posla na Corrinu. Golema i nepobjediva armada robotiziranih brodova bit će za šest dana na svom putu, neumoljivo slijedeći svoj uprogramirani put prema Salusi Secundus. Te su letjelice bile spore, ali uporne i nezaustavljive.

Omnius nije vidio potrebu za nekom žurbom. Plan je bio pokrenut i njegovi su rezultati bili neizbježni.

U robotovoj grandioznoj vili, on i Omnius su raspravljali o slikarstvu, promatrajući jedan posebno zanimljiv planinski pejzaž. - Ovo je originalno djelo koje je stvorio jedan od zarobljenih ljudi. Vjerujem da taj čovjek posjeduje velik talent. - Erazmus je bio iznenađen vještinom toga roba, načinom na koji je miješao boje i odabirao motive. Sada, kad je Omnius u sebe ukopirao robotovu neovisnu osobnost, možda bi mogao početi razumijevati fine nijanse.

Promatrajući sliku kroz jedno od svojih letećih stražar-očiju, Omnius nije mogao vidjeti zašto se robot tome toliko divi. - Ilustracija je fizički netočna u četiri stotina i trideset jednom detalju. U odnosu na specifičan proces imaginacije, sam akt slikanja je inferioran gotovo u svakom pogledu. Zašto smatraš vrijednom ovu... umjetnost?

- Zato što je to teško izraditi, - odgovorio je Erazmus. – Proces stvaranja je kompleksan, a ljudi su u tome pravi majstori. – Usmjerio je svoje optička vlakna prema tom majstorskom djelu, analizirajući svaki potez kistom. - Svakog dana promatram tu sliku i divim joj se.

Čak sam i secirao mozak tog umjetnika, kako bih što bolje razumio sam proces kreacije, no nisam naišao ni na kakvu posebnost.

- Lako je stvarati umjetnička djela, - rekao je Omnius. – Pretjeruješ pridajući im toliku važnost.

- Prije negoli izjaviš ovako nešto, predlažem da se sam okušaš u aktu stvaranja. Pokušaj stvoriti nešto oku ugodno i originalno, ne kopirajući ništa od onoga što postoji u tvojoj bazi podataka. Tada ćeš vidjeti koliko je to teško.

Na nesreću, Omnius je prihvatio ovaj izazov.

Dva dana kasnije, Erazmus je stajao unutar zapanjujuće transformirane inkarnacije promjenjivog Središnjeg tornja, koji je sada stajao kao vrlo upadljiva palača sa zlatnom kupolom. Kako bi se pravio važan sa svojim novootkrivenim umjetničkim darom, sveum je toranj ispunio kipovima strojeva i raznim artefaktima izrađenim od blještavih materijala u duginim bojama. Nigdje nisu bili prikazani ljudi. Omnius je sve to izradio vrlo brzo, kao da je time htio podvući svoj stav kako je kreativnost posve obična sposobnost koja se može procesuirati i naučiti.

No ipak je tu nedostajalo inovacije i, znajući da sveum nije čak niti uočio razliku između ovog svog uratka i stvarnog umjetničkog djela, Erazmus nije bio uvjeren. Gilbertus, koji se nikada nije smatrao umjetnikom, bi to mogao bolje učiniti. Možda čak i onaj klon Serene Butler...

Glumeći kako ga je to zainteresiralo, neovisni robot je promatrao drugi unutrašnji zid ove palače s kupolom. Na njemu se, uokviren zlatnim okvirom nalazio golem video prikaz Omniusove novostvorene umjetnosti strojeva, kaleidoskop u kojem je tekući metal poprimao različite forme. Iz vlastitih datoteka i iz iskustva, Erazmus je prepoznao kako je taj posve umjetnički projekt bi izrađen po uzoru na one divlje kreativne prikaze koji su kod ljudi bili izlagani po muzejima, galerijama i u boljim kućama. Ipak, meni ovo nije nimalo stimulirajuće. Samo imitiranje, bez ikakve inspiracije. Konačno je robot s neodobravanjem odmahnuo glavom.

- Zar ti se ne sviđa moja umjetnost? - Omnius ga je iznenadio prepoznavši značenje ove kretnje.

- Nisam to rekao. Čini mi se... zanimljivom. - Erazmus se nikada nije smio opustiti, jer uvijek su tu bile stražar-oči koje su ga promatrale. - Umjetnost je subjektivna. Ja se samo borim, na svoj nedostatan način, da shvatim tvoje djelo.

- I nastavit ćeš se i dalje boriti. Moram pred tobom skrivati neke tajne. - Sveum je sada ispustio bučan, ali nekako metalan i nekvalite tan smijeh kojeg je nabavio snimajući smijeh nekog roba. Erazmus mu se pridružio.

- Osjećam neiskrenost u tom tvom cerekanju, - rekao je Omnius. - Robot je znao da može modulirati svaki ton kojeg ispušta, da

može proizvesti upravo onakav ton kakvog želi. Zar me to Omnius pokušava uhvatiti u zamku ili me zbuniti? Ako je tome tako, onda mu to baš i ne polazi za rukom.

- Pokušavao sam biti jednako iskren kao i ti, - Erazmusov je komentar bio dovoljno neutralan.

Prije no što se razgovor mogao nastaviti, Omnius je preusmjerio svoju pozornost. - Neki vanjski brod prilazi Središnjem tornju.

Nenajavljena letjelica je uletjela u sustav izuzetno velikom brzinom, emitirajući signale neutralnosti, usprkos svojoj konfiguraciji karakterističnoj za brodove Lige. - Kogitor Vidad donosi Omniusu važne vijesti. Od vitalne je važnosti da on to čuje..

- Prije nego učinim ikakve ekstrapolacije, saslušat ću što to kogitor ima reći, - izjavio je sveum. - Ubiti ga mogu i kasnije, budem li tako odlučio.

Uskoro su masivna ulazna vrata Zlatnog tornja kliznula u stranu i otvorila se, a kroz njih je, u pratnji robota-stražara, dršćući ušao čovjek u žutoj svećeničkoj halji. Mladić je bio sav u modricama i umoran, nakon što je duže od tjedan dana proveo trpeći najopakije ubrzanje koje je njegovo krhko tijelo bilo u stanju podnijeti. Sada je jedva nosio posudu s elektrolitom u kojoj je bio mozak starog filozofa, iako je to lako mogao ponijeti i neki od robota. Čovjek u žutoj halji izgledao je toliko slab i umoran da je jedva mogao stajati na nogama.

- Prošlo je mnogo godina otkad ste posljednji puta razgovarali s nama, kogitore Vidad, - rekao je Erazmus, istupivši pred njega poput kakvog veleposlanika. - A rezultati tadašnjeg razgovora nisu se pokazali korisnima po nas.

- Nisu bili nikome korisni. Mi, kogitori Kule od bjelokosti, bili smo učinili ozbiljnu pogrešku u procjeni. - Glas je izvirao izravno iz opnezvučnika smještene na stjenci posude.

- Zašto bih vas sada ponovo slušao? - Omnius je podesio jačinu svojeg glasa tako da su od buke vibrirali zidovi.

- Zato što donosim relevantne podatke koji vama nedostaju. Ne davno sam se vratio na Hessru samo zato da bih otkrio kako su tamo Titan Agamemnon i njegovi cymeh sljedbenici postavili svoju novu bazu. Pobili su mojih pet kolega kogitora, preuzeli naše laboratorije za proizvodnju elektrolita i zarobili naše pomoćnike.

- Znači, tamo su se Titani otišli sakriti nakon što su napustili Richese, - rekao je Erazmus Omniusu. To je zaista vrijedan podatak.

- Zašto ste došli čak ovamo da biste nam otkrili tu informaciju? -

pitao je sveum.- Nije logično da se uplićete u naš konflikt.

- Želim da uništite Cymehe, - rekao je Vidad. - Vi to možete učiniti.

Erazmus je bio iznenađen. - Zar tako govori jedan prosvijećeni kogitor?

- Nekada sam bio i ja čovjek. Ostala petorica kogitora bili su moji kolege filozofi i sudrugovi duže od jednog tisućljeća. Titani su ih pobili. Zar iznenađuje to što želim osvetu?

Umorni pomoćnik se mučio da nekako drži tešku posudu s mozgom.

Omnius je u sebi vagao ovu informaciju.- Trenutačno je moja ratna flota zaokupljena nečim drugim. Kad pobijedimo, zapovjednici robota će se vratiti ovamo kako bi bili iznova programirani. Tada ću im dati upute da odu na Hessru. Oni imaju trajne instrukcije da unište svakog neocymeha i zarobe preostale pobunjene Titane. - Činilo se da sveum uživa u ovoj novoj situaciji. - Uskoro, kad hrethgiri i Cymehi budu poraženi, svemir će moći nastaviti racionalnim i učinkovitim putem, pod mojim mudrim vodstvom.

Bez promjene u tonu svog simuliranog glasa, Vidad je nastavio: - Situacija je daleko kompleksnija od toga. Liga je još prije mnogo tjedana otkrila vašu golemu flotu. Kada sam napustio Zimiju, oni su već promatrali kako napredujete. Oni znaju i to da su vam svi drugi Sinkronizirani svjetovi ostali nebranjeni. - Ukratko im je iznio plan Vijeća Džihada kako ljudi namjeravaju izvesti cijeli niz blitzkriega i nuklearnih napada, koristeći se pritom izuzetnim pogonom za nabiranje svemira koji trenutno savladava meduzvjezdane udaljenosti.

- Zapravo, prvi od tih atomskih udara se vjerojatno dogodio nedugo nakon što sam ja otišao, a ja sam na ovom putovanju od Saluse preko Hessre do Corrina već duže od mjesec dana. Naravno, to Veliko čišćenje se odvija i sada dok mi tu razgovaramo. Zato morate biti spremni za atomski napad u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu.

S rastućom panikom Erazmus je razmatrao moguće scenarije i posljedice. Oni su već odavno posumnjali da su hrethgiri uspjeli ostvariti neku vrst trenutačnog putovanja svemirom. A ratna flota ljudi, naoružana pulsnim atomicima, zaista je već mogla uništiti mnoge Sinkronizirane svjetove. Sada, kad je golema i ubojita Omniusova flota otišla, čak je i Corrin bio izložen opasnostima takvog napada.

- Zanimljivo, - izjavio je sveum, obrađujući te podatke. – Zašto biste nam vi otkrili takve podatke? Kogitori tvrde kako su neutralni, ali sada se čini kako ste vi na našoj strani... osim ako to nije neki trik.

- Ja nemam nikakav tajni plan, - rekao je Vidad. - Kao neutralni, mi kogitori nismo željeli vidjeti istrebljenje niti jedne od zaraćenih strana, ni strojeva ni ljudi. Moja sadašnja odluka je posve u skladu s takvom filozofijom.

Erazmus je promatrao kako, posvuda oko njega, u cijelom tornju svijetle ona umjetnička svjetla i znao je da je Omnius već odaslao poruke svojim podređenima i da se već provode obrambene pripreme i da se van šalju najbrže letjelice s kojima raspolažu. - Ja sam izvorni Omnius. Zbog svojeg vlastitog očuvanja moram opozvati svoju flotu i zatražiti da se vrate i brane Corrin. Cijelu flotu. Ako ostali Sinkronizirani svjetovi budu pružali dovoljan otpor i uspore napredovanje ljudi, onda će vjerojatnost da se neki od mojih najbržih brodova vrate prije negoli bude prekasno biti različita od nule. Protiv tih neracionalnih hrethgira ne mogu riskirati. Kada bi se ovamo vratili svi moji brodovi, ljudi se ne bi usudili napasti me.

Erazmus je znao da će potrajati dok poruka ne stigne do goleme flote koja je već osam dana bila na putu i da će još duže potrajati dok se ti spori brodovi okrenu i dojure natrag.

Neće biti dovoljno vremena.

U emocionalnom košmaru rata caki okorjeli ratnik može

proliti suzu nad onim što mora učiniti. - VRHOVNI ZAPOVJEDNIK VORIAN ATREID, Ratna

sjećanja Dok je flota robota napredovala prema Salusi Secundus, armija

Džihada je nastavljala sa svojim Velikim čišćenjem kako bi posve uništila nebranjene Sinkronizirane svjetove. Prije nego konačnica ove igre dođe svome kraju, netko će biti posve uništen. Ili ljudi, ili misaoni strojevi. Drukčijeg ishoda nije moglo biti.

Kad su Holtzmanovi motori proradili, na zapovjednom mostu svojeg preuređenog broda Serena Pobjeda, kapetan Vorian Atreid je bio napet. - Pripremite se za polazak. Tamo vani čeka nas Omnius.

Prije prvog skoka, brojni pripadnici Mučenika koji su činili posadu izgovarali bi gorljivu molitvu. Vorianu je pak bilo draže pouzdavati se u pojačane i zapečaćene navigacijske sustave koje je Norma Cenva bila krišom ugradila u šačicu njegovih najboljih brodova. On je oduvijek bio pragmatični zapovjednik.

- Za Boga i Svetu Serenu! - unisono je kriknula posada. Vrhovni zapovjednik je ohrabrujuće kimnuo blijedom čovjeku koji je sjedio za kormilom. Ovaj je izdao zapovijed, a onda nehotice zažmirio čim su uronili u opasnu divljinu nabranog svemira. Uvijek je bio spreman poginuti u bitci protiv strojeva. Ipak, nadao se kako neće dočekati svoj kraj izgubivši se u svemiru ili u sudaru s kakvim asteroidom.

Još prije nekoliko desetljeća Normin prototip kompjutoriziranih sustava navigacije je drastično popravio izglede za siguran let s motorima za nabiranje svemira, ali je prevrtljivo i nervozno Vijeće Džihada zabranilo uporabu tog sustava. Ipak, u VenKee brodogradilištima, gdje su se u brodove Džihada ugrađivali Holtzmanovi motori, Vor je s njom obavio privatni razgovor. Na izravnu zapovijed vrhovnog zapovjednika, Norma je u navigacijske sustave odabranih brodova kriomice instalirala onih dvanaest preostalih navigacijskih kompjutora. Vor nije imao namjere dopustiti da mu praznovjerje umanji izglede za pobjedu.

Sada je već tijekom posljednjih nekoliko tjedana grupa za

grupom nasrtala na Sinkronizirane svjetove, čim bi brodovi, naoružanje i posada bili spremni. Sve u svemu, armija Džihada je za Veliko

čišćenje sastavila više od tisuću brodova. Cijela ta flota bila je podijeljena u devedeset skupina s po dvanaest velikih brodova, a svaka takva skkupina dobila je svoj popis ciljeva koje treba napasti. Uzletišta odakle su ih lansirali bila su pretrpana stotinama kindal bombardera u kojima su bile pulsne atomske bombe. Nekima od njih će upravljati vješti ratni veterani, a ostalima dragovoljci Mučenici koji su prošli samo ubrzani tečaj.

Svaki puta kad su se za skok iz jednog zvjezdanog sustava u drugi koristili Holtzmanovi motori, neki od brodova su nestajali negdje u limbu, uništeni nekim nepredvidivim rizikom. Trpeći desetpostotne gubitke, ovakve su skupine mogle izvesti samo sedam ili osam skokova, a nakon toga više nisu mogle biti sigurne u uspjeh. Dragovoljci su pilotirali mnogim izviđačkim letjelicama s kojima su održavali presudnu vezu između borbenih formacija raspršenih diljem Sinkroniziranih svjetova.

Uključujući tu i Corrin, bilo je više od pet stotina neprijateljskih planeta. Liga će, jednom zauvijek, uništiti sve Omniusove inkarnacije. Barem statistički gledano, armija Džihada je za taj posao imala sasvim dovoljno brodova...

Kad bi barem ovo putovanje, ovih nekoliko uzbuđujućih trenutaka već završilo. Iz koordinata sektora koje su iscrtane ležale na upravljačkoj konzoli, kao i iz jasnoće zvijezda koje je vidio oko sebe, Vor je znao da je njegov brod uspio. Mada su i uz detaljne koordinate skokovi često bili neprecizni, njegovi su brodovi sada stigli usred sustava koji je bio pod nadzorom strojeva.

- Devetnaest planeta koji se okreću oko para malih žutih sunaca. Ovo je sigurno Yondair sustav, vrhovni zapovjednice, - rekao je

čovjek za navigacijskim sustavom. Među posadom na mostu začuli su se glasni uzdasi olakšanja.

Mučenici su opet izgovarali molitve. - Krasno. Dajte mi izvješće o tome ima li u našoj skupini kakvih

gubitaka. Njegovi prvi i drugi časnik, Katarina Omal i Jimbav Whit čekali

su u blizini. Omal je bila visoka i tamnoputa, jedna od najboljih časnica u floti. Whit se iskazao već u dobi od dvadeset i pet pa je za vrijeme izbivanja Abulurda Harkonnena bio Vorov ađutant. Potjecao je iz ugledne vojničke obitelji i imao je ratničko iskustvo koje je uvelike nadilazilo njegove godine. Prije mnogo desetljeća, u onom konačnom

atomskom napadu na Zemlju, Vor se je borio rame uz rame s njegovim djedom.

- Ostali smo bez jednog broda, vrhovni zapovjednice, - rekla je Omal.

Vor je prihvatio taj gubitak suspregnuvši ikakav vidljiv znak ne-vjerice dok je upisivao identifikacijski kod nestale letjelice. Ovo je još dobro, ako se uzme u obzir postotak gubitaka s kojima treba računati.

Vor je duboko uzdahnuo, a onda izdao komandu da izvedu svoj ubitačni udar.

- Vrijeme je da učinimo ono zbog čega smo došli ovamo. Odmah započnite bombardiranje Yondaira. Svi brodovi trebaju lansirati svoje kindal eskadrile s pulsnim atomicima prije negoli se strojevi pripreme za obranu.

Čak i bez one svoje goleme ratne flote, Sinkronizirani svjetovi su ipak imali svoju lokalnu obranu, a mogli su još uvijek imati borbene stanice u stazi oko mnogih neprijateljskih uporišta. Svaki napad na "nebranjeni" planet strojeva zahtijevao je barem jedan dan da brodovi Džihada dođu u povoljnu poziciju iz koje će lansirati svoje brze bombardere s teretom pulsnih atomskih bombi i da bi se uvjerili da je njihova zadaća bila uspješna. Usprkos njihovom gotovo trenutačnom prelasku puta od jednog cilja do sljedećeg, pripadnicima Džihada je ipak trebalo mnogo vremena da pročešljaju cijelo Omniusovo područje.

S preostalim ratnim brodovima iza sebe, Vor ih je poveo prema najvećem svijetu, prema Yondairu, planetu okruženom prstenom. Njegove eskadrile naoružane bojevim glavama razišle su se od mjesta lansiranja i u brišućem letu se obrušile ispod tih prstena pa ispustili bombe koje su se rasprskavale u zraku, gađajući najprije ogranke strateških ciljeva, a onda će uporabiti sekundarne atomike kako bi po pejzažu ispod njih proširili razaranje. Puls za pulsom uništit će svaki gel-mozak na planetu.

Svaki ljudski zatvorenik koji se slučajno zatekao dolje, postao je, nažalost, ono što se naziva usputnim žrtvama, ali nužnost za uništenjem svakog sveuma dopuštala im je da se ne obaziru na sućut.

Gledajući naprijed, Vor je blokirao svaku pomisao na osjećaj krivnje i onda izdao naredbu za pregrupiranje na samom rubu Yondairo-vog sustava. Nakon što su potvrdili svoju pobjedu, njegovi brodovi su se zaputili prema sljedećem svijetu koji je pripadao strojevima.

A zatim prema sljedećem.

Ako imaju imalo sreće, onda druge skupine brodova Lige rade isto to na ostalim svjetovima koji su pod nadzorom Omniusa. Nuklearna destrukcija širila se poput podivljalog vala, prekrivajući teritorije koje je Omnius bio osvojio. Najprije su odabirali ona lakša uporišta strojeva, ostavljajući Corrin za kraj.

Nije bilo načina na koji bi se sveum mogao oduprijeti ljudima, nikakvog načina da se na vrijeme pošalju poruke s upozorenjem. Poput brzih ubojica, brodovi Džihada naoružani atomicima su naglo do-lijetali, udarili i onda opet nestali. Omnius će biti uništen prije negoli i shvati što ga je snašlo.

Barem je takav bio plan...

Sutra ćemo možda poginuti, ali danas se moramo nadati. Mada

nam to neće produžiti živote, učinit će nas barem značajnijima. - ABULURD HARKONNEN, Kronika posljednjih dana Saluse

Secundus Unatoč tome što je stanovništvo Saluse Secundus zdušno

surađivalo u naporima, jedan mjesec nije bio ni izbliza dovoljan za evakuaciju čitavog planeta. Morali su se pripremiti za najgore.

Iako je primarni zadatak Lige bio formiranje dovoljno velike flote, okupljanje dragovoljaca koji će tvoriti njezinu posadu i proizvodnja nuklearnih bojevih glava, Abulurd Harkonnen je bio ostavljen kao pomoć svojem bratu pri organiziranju tog velikog egzodusa s glavnog svijeta Lige.

Vrhovni zapovjednik Atreid je okupio takvu flotu letjelica koje mogu nabirati svemir kakvu ljudski rod još nije vidio. Jedna bojna formacija za drugom aktivirale su te svoje posebne motore i nestajale. Proći će neko vrijeme dok se u Ligu vrate potpuna izvješća, no Abulurd je vjerovao u ovaj očajnički plan. Svakog jutra kada je, nakon samo nekoliko.sati sna ustajao, znao je da je zasigurno poraženo i zbrisano s karte carstva misaonih strojeva još nekoliko Sinkroniziranih svjetova.

Na temelju onih snimaka koje su Abulurdov otac i brat bili donijeli vrativši se s Corrina, svi su oni znali kakva vrst prijetnje se zaputila prema glavnom svijetu Lige. Čak i kad bi se Veliko čišćenje pokazalo uspješnim u uništavanju neprijatelja u samom njegovom središtu, Sa-lusa Secundus će ipak gotovo sigurno posve nastradati.

Abulurd nije mogao spasiti sve ljude, ali je radio danju i noću kako bi ih spasio što je više moguće. Faykan je iz Zimije slao zapovijedi, vodeći računa o svakom brodu i svakoj zdravoj i sposobno; osobi.

Upravo tog jutra je Abulurd premještao svoju komatoznu majku iz Grada Introspekcije i smještao je u brod za evakuaciju. Kako nije bilo dovoljno mjesta za sve ljude da ih se odveze prije negoli vrijeme istek-ne, neki su s ljutnjom gledali tog mladog čovjeka i bilo je očigledno kako se čude od kakve će to koristi biti ako Wandra bude spašena po cijenu drugih. Njegova mati nije bila ničega svjesna i nije znala ni kakvoj je opasnosti izložena niti da će biti spašena.

Abulurd je shvaćao apsurdnost tog izbora pa je čak i razmišljao o tome da je ostavi u utvrđenom skloništu koje se u Gradu Introspekcije

nalazilo ispod razine tla. No nitko se nije mogao o njoj brinuti. Toliko se stvari trebalo uzeti u obzir i donijeti toliko kritičnih odluka. Svaki dah kojeg je njegova mati udahnula bio mu je važan i ostavio je otvorenu mogućnost... ma kako malenu... da bi ona mogla preživjeti. Nije ju mogao ostaviti. Takve vrste odluka podsjećale su ga na Ix gdje se Ticija Cenva bila igrala boga odlučujući o tome tko će biti spašen, a tko će ostati...

Konačno je odlučio ne obazirati se na sve one prigovore i optužbe o favoriziranju. Ona je moja mati, govorio je samome sebi, i ona je Bu-tler! Pozivao se na Faykanov autoritet, izdavao zapovjedi i pobrinuo se da se one izvršavaju.

Abulurd je svakoga dana promatrao kako gomile ljudi žure preko zračne luke kako bi se ukrcale u prvi brod kojeg se domognu i kako se u putnički i u teretni prostor trpa daleko više ljudi negoli su ti prostori inače primali. Vidio je paniku na njihovim licima i znao je kako neće moći spavati dok sve ovo ne završi. Zatekao je samoga sebe kako redovito uzima doze začina... ne više zato da bi sebe zaštitio od bolesti, nego kako bi si dao dovoljno energije da može ustrajati u ovome.

Gledao je u nebo, prateći kako brodovi jedan za drugim napuštaju zračnu luku Zimije. Mnogi od ovih kapetana će se ponovo vratiti po putnike, a ostali će se, bojeći se fatalnog dolaska Omniusove flote, jednostavno držati podalje, ostavljajući Abulurdu sve manje i manje mogućnosti da spasi stanovništvo.

Faykan je obavljao golem administrativni posao, a stalno ga je pratila njegova vrlo blijeda nećakinja, koja je bila uz njega još otkad je stigla s Parmentiera. Čak i usred ove grozničave evakuacije činilo se da Ravna Butler ima svoj vlastiti plan. Govorila je glasno i jasno pred bilo kime tko ju je želio slušati, a kako je preboljela tu groznu bolest, mnoge građane Lige je zanimalo što im ona ima reći. Ta je djevojka imala čudesan glas koji se daleko čuo. Govoreći masama, Ravna je prenosila ono što je postalo njezina misija kojoj se strasno posvetila: uništavanje misaonih strojeva. - S Bogom i Serenom Butler na našoj strani, mi ne možemo izgubiti.

Čuvši to, Abulurd je pomislio kako se nemaju čega bojati. Poželio je da može nekako nadahnuti Faykana i Ravnu da usmjere svjetinu da pomaže ili da nešto grade, umjesto pustog proklamiranja svojih krutih uvjerenja i izazivanja kaosa.

To nije bio razuman način da se uspostavi red u ovom egzodusu koji se oteo nadzoru. Unutar dva tjedna otišli su svi koji su željeli

napustiti planet i koji su imali pristup brodovima, no mnogi od tih brodova nisu bili tehnički opremljeni da bi mogli otići vrlo daleko ili nisu imali dovoljne zalihe koje bi putnicima bile dostatne za sve vrijeme trajanja emigracije, jer nitko nije točno znao kada bi ta Omniusova flota mogla stići.

Posve zaseban napor predstavljala su ukopavanja i nadanja kako će ipak sve biti dobro. Inženjerske jedinice armije Džihada kopale su, radeći golema podzemna skloništa i armirali ih mrežama izrađenim od slitina metala i podupiračima. Oni koji ne uzmognu na vrijeme otići s planeta požurit će u ta skloništa koja će ih zaštititi od prvog udara kad ih počne bombardirati Omniusova flota.

Iz ranijeg iskustva su znali da će Omniusova flota napasti i onda se vjerojatno povući. Ako roboti ipak odluče uništiti sve one preostale ljude na glavnom svijetu Lige i ovdje uspostaviti novu Omniusovu mrežu, onda će preživjeli biti uhvaćeni u podzemnoj zamci s malim izgledima za preživljavanje. Čak ako i bude tako, nisu imali drugog izbora.

Mnogi ljudi čiji su pretci generacijama živjeli na Salusi nisu sada željeli otići. Odlučili su ostati i riskirati, mada je Abulurd vjerovao kako će oni promijeniti svoje mišljenje čim budu spazili dolazeće ro-botske ratne brodove. No tada će biti prekasno.

Zadatak se činio nemogućim i beznadnim. Ali Abulurd je odlučio učiniti sve što bude mogao. Vorian Atreid mu je povjerio taj zadatak... to je bio dovoljan poticaj koji je Abulurdu trebao.

Brodovi kojima se obavljala evakuacija nastavili su odlaziti iz zi-mijske zračne luke i ostalih diljem Saluse. U početku su timovi i promatrači nastojali bilježiti tko je otišao i kamo, a tko još uvijek čeka na odlazak. No golemi brojevi su ubrzo skršili takve pokušaje. Abulurd i njegovi kolege su provodili dane jednostavno mičući ljude s tog planeta. Prežive li, moći će kasnije srediti sve te podatke.

Bude li Veliko čišćenje dobro teklo, a sve inkarnacije sveuma uništene, Abulurdov otac, vrhovni zapovjednik Atreid i sve ono što je Džihadu preostalo od flote brodova koji mogu nabirati svemir, vratit će se ovamo na posljednju bitku protiv sada obezglavljenih robotskih istrebljivačkih snaga.

Za sada je na stazi ostalo tek nekoliko brodova bez

Holtzmanovih motora, kao posljednja tanka crta obrane, bijedni obrambeni kordon oko ovog svijeta. Svi preostali vojnici Džihada će tu

poginuti. Znali su dimenzije te silne flote koju je Omnius pokrenuo protiv njih.

Ali Abulurd nije imao namjere odustati... još ne. Negdje tamo vani, Vorian Atreid i Quentin Butler vodili su čišćenje. Dan za danom, svijet za svijetom.

Promatrao je kako novi brodovi odlaze. U svakoj od tih letjelica bila je šačica ljudi koji će vjerojatno preživjeti Omniusov bijes i kaznu. To bi trebalo biti dovoljno. Nekako će, zajednički, izboriti pobjedu nad ovim trenutcima beznađa.

Ljudska moć imaginacije je beskrajna. Ni najrazvijeniji

strojevi to ne mogu razumjeti. - NORMA CENVA misli koje je zabilježio i dešifrirao Adrien

Cenva Na samoj granici transa, ali još ne utonula u njega, Norma je

žvakala još dvije kapsule melangea. Aroma začina ispunila joj je usta i nosnice i natjerala joj suze na oči. Tada je, u mislima, putovala s Kolhara...

Veliko čišćenje se nastavljalo diljem Sinkroniziranih svjetova. Znala je da se munjevitim atomskim napadima uništavaju Omniusove inkarnacije na manje značajnim područjima. Planeti kojima su vladali strojevi umirali su jedan za drugim, prije nego su ostali sveumi uopće saznali što se događa.

To je bilo omogućeno njezinom tehnologijom nabiranja svemira. No umjesto potpunog ponosa, Norma je u duši osjećala duboku

uznemirenost. Njezinim, začinom potaknutim, vizijama valjali su se čudni odjeci katastrofe i imala je strahovit osjećaj krivnje.

Kako nikada nije uspjela adekvatno riješiti taj problem s navigacijskim uređajem za pogon koji nabire svemir, mnogi vojnici su izgubili život. Svaki puta kad su borbene jedinice skakale od jednog cilja do drugog bilo ih je za desetinu manje. I onda, prije negoli su dosegli sljedeći cilj, opet za desetinu manje. Oh, kakva nevjerojatna cijena!

Sa svojim savršenim, prelijepim tijelom, izgledajući poput kakvog anđela osvete, Norma je stajala sama na golemom ravnom krovu tvornice u kojoj su se sastavljali motori za nabiranje svemira. Zagledala se u noćno nebo ispunjeno treperavim zvijezdama. Neki od njih su bili svjetovi Lige, dok su drugima dominirali misaoni strojevi... a ovi drugi su sada bili radioaktivno zgarište, posvema mrtvi.

Te goleme udaljenosti su je dozivale. Njezina duga, plava kosa se vijorila na svježem povjetarcu. Norma je smislila način kako će, preklapajući tkivo svemira, premostiti čitavu galaktiku. Svaki zvjezdani sustav kojeg je sada vidjela, a i oni udaljeniji, ležao je sada unutar dosega ljudskih istraživanja. Holtzmanovi motori su radili, upravo onako kako je ona i znala da će raditi. Ali nešto što je bilo teško odrediti ostalo je izvan njezinog dosega.

Moji brodovi su još uvijek nesavršeni.

S tijelom potpuno zasićenim melangeom, gotovo da više i nije spavala, ne na način kako je to činila kao dijete u toplim špiljama Rossaka. U to je doba odlazila na počinak imajući u mislima vrlo malo problema, premda joj je njezina majka rijetko kada posvećivala pozornost. Kako bi nekako kompenzirala Zufino neodobravanje, tadašnja se djevojčica povukla u druge sfere, uronivši u matematiku tako ezoterično da je zašla u prostore između fizike i filozofije.

Uz pomoć i ohrabrenje Aureliusa, uskoro su važne zamisli počele kapati u Normin gladan mozak kao prve kapi vode u ono što će na kraju prerasti u ocean. U doba kad joj je bilo sedam godina, dok se spremnik njezinog uma punio, uvijek je odlazila na počinak prepuna problema i izazovnih mentalnih vježbi; mnoga rješenja su joj bila bliža u onom polubudnom stanju netom prije no što bi je san obuzeo i rijetko se kada budila, a da ih nije detaljno razmotrila.

Sada je negdje iza sebe začula zavijanje jednog Holtzmanovog motora kojeg su radnici testirali u nekoj od ovih zgrada. Kako se usredotočila na zvuk, tako je on postao dalji. Pulsirajući kroz njezina tkiva, doza melangea ju je smirila, prigušila perceptivne senzore, a napela ostale sposobnosti. Postupno je taj zvuk koji se stišavao potpuno nestao, a nije više osjećala ni onaj svjež povjetarac. Činilo se da je odlutala gore, u svoje misli, medu zvijezde.

A tamo je brod za brodom flote Džihada nabirao svemir i skakao s jednog Sinkroniziranog svijeta na drugi. Sada je, u svojim mislima, čula kako još jedna posada nestaje i umire, kako im se duše dijele... a sve to zato što im ona nije mogla pronaći put. Žalila je što vrhovni zapovjednik nije mogao instalirati njezin zabranjen kompjutorski sustav u više, a ne samo u dvanaest glavnih brodova. Je li kompjutor koji je bio dizajniran kako bi pomogao uništiti Omniusa ipak u svojoj biti samo zao misaoni stroj?

Ili ih je ona možda ipak trebala usmjeriti, učiniti te skokove flote kraćima, preko mnogo predvidivijih ruta u prostoru. To bi bilo nešto nalik sprintu, kada se sigurne udaljenosti prelaze munjevito brzo, a onda se, preko onih neucrtanih skokova, ide polaganije. Ali takav oprez bi im oduzeo mnogo vremena. Vrijeme! Armija Džihada nije imala taj luksuz.

Vizija joj je bila jasna, dopuštala joj je vidjeti nuklearne oluje koje su izbacivali brodovi Džihada, orkane koje su stvarale pulsne atomske bombe koje su uništavale Omniusova uporišta... Ljudi, koji su na tim planetima živjeli kao zarobljenici, su u prvi tren to dočekali sretnim klicanjem, a tada su shvatili kako je to i njihov kraj.

Još je jedan svijet strojeva nestao, još je jedan Omnius zbrisan. Ali sa svakim premještanjem kroz preklopljeni svemir ostajalo je i sve manje i manje brodova Džihada.

Vraćajući se iz tog svog gotovo nesvjesnog stanja, Norma je zapazila kako se golemi krov na kojem je stajala kupa u umjetnom svjetlu koje je dolazilo od sjajnih kugli. U blizini je stajao Adrien i promatrao je, a na licu mu se vidjelo kako je zabrinut. Pitala se koliko dugo on već tu stoji. Oni zvukovi proizvodnje i testiranja su sada naglo postali oštri i glasni i odjekivali su cijelim brodogradilištem.

- Toliko je žrtava. - Grlo joj je bilo suho i hrapavo. - Ne mogu znati kamo će ih brod za nabiranje svemira odvesti pa su izgubljeni. Previše hrabrih boraca Džihada, previše nevinih zarobljenika na Sinkroniziranim svjetovima. Moji brodovi. Moj neuspjeh. Kada ovaj Džihad konačno završi, moći ćemo se vratiti poslu.

Ipak je tijekom cijele te noći slušala krike umirućih, kako odjekuju kroz prostor... i između njega.

Način na koji ratnik živi je, iz trenutka u trenutak,

uvježbavanje umiranja. - MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS Prema planu kojeg je Vor napravio s primerom Quentinom Bu-

tlerom prije nego su napustili Salusu Secundus, nakon svakog napada na neki od Sinkroniziranih svjetova između borbenih skupina kretali su se brzi glasnici. Zbog poznatih gubitaka u svakom skoku pri nabiranju svemira, flota Džihada se nije usuđivala slati sve svoje dijelove na neki sastanak; ipak dragovoljci iz redova Mučenika u izviđačkim letjelicama za nabiranje svemira smatrani su lako zamjenjivima.

Prava kiša takvih malih letjelica približavala se mjestu ranije dogovorenom za sastanak, odašiljući svoje iscrpne dnevnike pomoću svjetlosnih signala, a oni su tada bili primljeni, kopirani pa su ih dalje raznosili glasnici drugih borbenih skupina, držeći zapovjednike u toku zbivanja i obavještavajući ih o svakom napredovanju i o svim gubitcima. Vorian Atreid je taj model razradio ugledajući se na Omniusovu shemu odašiljanja letjelica s najaktualnijim podacima diljem Sinkroniziranih svjetova kako bi tamošnji sveumi bili stalno ažurirani. Ta ironija mu je pružala zadovoljstvo.

Kako su tehničari upisivali te podatke, tako su informacije zauzimale mjesto dotadašnjih nepoznanica, svako izvješće o izvojevanoj maloj pobjedi, neka indikacija o preživljavanju, razlog su nadanju. No jednako su tako pristizala i ona druga izvješća. Stotinu osamdeset i četiri izgubljena broda... dvije stotine i sedamnaest... dvije stotine trideset i pet... dvije stotine sedamdeset i devet. Svaki let kroz nabrani svemir u tom nuklearnom blitzkriegu bilo je grozno i nepredvidivo igranje ruskog ruleta: ako je sve bilo u redu, slijedio je svjetlosni udar, ali ako nije bilo u redu, slijedila je munjevita smrt.

Vor si je na trenutak dopustio tugovati za izgubljenim brodovima, za LB Zimija i njegovim kapetanom, sjajnim vojnikom i prijateljem s kojim je često znao popiti po čašicu. Uzajamno su podijelili mnoge priče o bitkama i o ženama, u brojnim zračnim lukama diljem Lige. U mislima su mu se rojila i druga lica i ljudi, svi mrtvi heroji, ali onda je, za volju ove misije, sve te misli gurnuo u stranu.

Razmišljao je o mladom Abulurdu tamo dolje na Salusi kako se nalazi na sigurnom u odnosu na ovo grozno iskustvo, ali je ipak i tamo

suočen s prijetnjom koja je jednako tako grozna. On i Faykan će morati evakuirati cjelokupno stanovništvo.

Psujući ispod glasa, Vor se pitao koliko još tih skokova njegova flota može preživjeti. Taj je broj mogao procijeniti samo oslanjajući se na statistiku - ali to je način na koji bi strojevi analizirali svoje izglede. Ništa u svezi s ratom nije savršeno predvidivo. Kad ovo Veliko čišćenje završi, koliko će brodova ostati? Hoće li i on preživjeti? Ove navigacijske sprave koje je Norma Cenva ugradila davale su im bolje izglede negoli ih je većina imala, no hoće li to biti dovoljno?

A kada jednom završe s uništavanjem nebranjenih Sinkroniziranih svjetova i nakon toga Corrina, ostatci flote Džihada morat će požuriti natrag na Salusu. Tamo će organizirati obranu protiv dolazećih ro-botskih bojnih brodova koji će još uvijek bili programirani za napad, makar sveum i bude zbrisan. Bojna flota Džihada nanijet će robotima onoliko štete koliko bude mogla, ginut će u plamenu i u nadi da će uspjeti neprijatelje spriječiti u totalnom uništenju Saluse.

I on i njegovi borci su očekivali da će poginuti prije nego sve to bude završilo. Ali on bi se sa zadovoljstvom žrtvovao kada bi znao da je napokon kompjutorski sveum poražen. Možda bi se čak na nebu opet našao s Leronicom, ako su vjerska uvjerenja Mučenika točna...

Na mostu svoga broda Vor je odmahnuo glavom gledajući u najnoviju taktičku projekciju. Znao je da se tamo vani, na prostranom, ali tihom bojištu praznog prostranstva, nastavlja bitka za bitkom. Do sada je već sigurno uništeno tri četvrtine od ukupno petsto četrdeset i tri Sinkronizirana svijeta.

Kako je svaka skupina glasnika donosila sumarna izvješća iz devedeset borbenih formacija, tako je Vor nadopunjavao sliku njihovog napredovanja kroz neprijateljski teritorij. Razmatranjem tih nepovezanih izvješća zapazio je kako su neki od Sinkroniziranih svjetova pružali daleko jači otpor nego se to očekivalo. Pet skupina iz Džihadovog Velikog čišćenja nije zabilježilo uspjeh na pojedinim ciljevima, a to je onda tražilo ponavljanje napada na istim koordinatama. U drugom slučaju pak, zbog nekog hira prirode nabiranja svemira, jedna skupina je pri samo jednom skoku ostala bez četiri broda i samo su dva od brzih glasnika preživjela i donijela svoja tragična izvješća.

Morat ćemo to nekako nadoknaditi.

- Moja grupa će to učiniti, - čuo se glas Quentina Butlera. Glas je zvučao sumorno, kao da mu više nije bilo nimalo stalo hoće li ostati živ ili ne. - Ako mi daš dva tvoja broda, vrhovni zapovjednice, mi ćemo se vratiti i pomesti one mete koje su bile promašene.

Quentinov zapovjedni brod je preživio jedan od katastrofalnih skokova. Već desetkovan, imajući u svojoj skupini još samo šest velikih brodova, izgubio je tada još tri, i to u samo jednom jedinom skoku prema zadanom cilju. Tamo je zapazio robotske obrambene snage, napravio izračun svojih izgleda i uvidio da tu neće moći uništiti Omniusa. Razočaran, okupio je svoja preostala tri balista broda i otišao na sastanak s Vorom na ranije dogovorenoj lokaciji vrhovnog zapovjednika. Okupili su svoje brodove, zajednički uništili još jedan od Sinkroniziranih svjetova i onda zastali kako bi procijenili situaciju. Quentin je jedva čekao da ponovno napadne.

- U redu, primero. Idite s mojim blagoslovom. Ne smijemo nijedan neprijateljski svijet ostaviti neuništenim.

Prvi planetni sustavi uništeni u nuklearnim napadima Lige bili su zapravo sveumova vojna uporišta na kojima su se Omniusove snage snabdijevale sa svime što im je bilo potrebno. Sada je Vor s ostatkom svoje skupine napadao važnije Sinkronizirane svjetove koji će završiti konačnim napadom na Corrin. Tada će sve završiti.

Kada je Quentin otišao, Vor je sa svojom preustrojenom skupinom izveo novi skok. Svemir se omotao oko njegovih snaga, tvoreći nešto što će biti ili zagrljaj ili kobno gušenje. Što će se od toga dogoditi, znat će kroz nekoliko trenutaka...

Kad se u dometu njegovih brodova ukazao golem planet Quadra zajedno s njegovim srebrnim mjesecima, Vor je izdao naredbu da se brodovi raštrkaju i priđu planetu u polukružnoj formaciji na čijem jednom kraju je bio LB Serena Pobjeda, a onda je lansirao svoju prvu eskadrilu bombardera. Skeneri su zapazili projektile koji su se kretali prema njima pa je Vor zapovjedio podizanje Holtzmanovih štitova.

Iako se Veliko čišćenje odvijala već tjednima, niti jedan od protivničkih sporih brodova nije mogao otići do nekog drugog Sinkroniziranog svijeta dovoljno brzo da bi mogao prenijeti upozorenje. Ali Omnius s Quadra imao je postavljen automatski obrambeni sustav koji je reagirao na dolazak flote Džihada.

Projektili koje su roboti ispalili udarili su u Holtzmanove štitove, odbili se i bezopasno odletjeli nekamo u svemir. Prije no što je lokalni sveum stigao lansirati novi val, Vor je zapovjedio svojima da uzvrate

vatru svojim pulsirajućim „tržni i opali" načinom, spuštajući štit tek na tren da bi ponovo opalili, odabirući višestruke atomske bojeve glave. Nekoliko trenutaka kasnije, deset umjetnih mjeseca se raspuklo od pogodaka i to je bilo popraćeno srebrnim vatrometom koji se zatim izgubio negdje u vakuumu okolnog prostora. Već je nazirao kako bi ova bitka mogla trajati satima, ako ne i danima...

Nakon što su gađali umjetne mjesece, a još uvijek se nisu mogli probiti pokraj obrane sa samog planeta i Omniusovih uporišta na Quadri, Vor je iznenađeno ustuknuo kad se njegov monitor na zapovjednom mostu zatresao od statičkog elektriciteta. Njegov vezist mu je javljao: - Vrhovni zapovjednice, ljudi odozdo su stupili s nama u vezu... Bit će da su dolje zauzeli komunikacijsku mrežu.

Zaslon se ispunio nizovima prizora, izvjestan prikaz kontinenata i gradova tamo dolje. Vor je promatrao povećane snimke, očito napravljene bliskim nadzorom stražar-očiju u jednom od gradova Quadre. Znao je što mora učiniti. - Ne možemo ih spasiti. Nastavite prema planu, s punim napadom bojevim glavama.

Jedan od dragovoljaca iz reda Mučenika je kimnuo. - Bit će primljeni u raj ako žrtvuju svoje živote za Džihad.

- Kad današnji dan završi, raj će biti pretrpan, - promrmljao je Vor, zureći u ekran.

Gore, na dimom ispunjenom nebu iznad Quadre, srebrni su mjeseci visjeli nisko nad metropolom ovog Sinkroniziranog svijeta. Roboti koji su marširali ulicama nisu obraćali pozornost na te goleme ratne mjesece, ali zarobljeni ljudi su osjetili kako ih promatraju. Bez obzira na to što su svi ratni brodovi bili povučeni na Corrin zbog konačnog napada na Ligu, ovdje je ostala prijetnja.

No neki od robova su šapatom skovali planove, uvijek se nadajući...

Kad su na umjetnim satelitima zapazili erupcije bljeskova i iskrenje, ljudi na ulicama grada su zastajali i promatrali. Mnogi su naglo pogledali u nebo, a tada nervozno usredotočili svoju pozornost na svoje poslove, odbijajući povjerovati.

Ipak, čovjek imenom Boris... raniji majstor mačevanja s Ginaza kojeg su zarobili prije dvadeset i jednu godinu u beznačajnom sukobu na Ulardi... točno je znao što se sada događa. Nade su mu počele bujati i spustio je alat na pomičnu traku za pakiranje na kojoj je bio prisiljen raditi. Povikao je, znajući da ne smije oklijevati: - To je ono što smo

čekali! Stigli su naši spasitelji. Moramo sad odbaciti naše lance i boriti se zajedno s našim osloboditeljima prije negoli bude prekasno.

Među radnicima su se poput vala počeli širiti uzdasi i šapati. Boris je istog trena zgrabio jedan od svojih teških alata i zaglavio njime mehanizam koji je pokretao proizvodnu traku. Poletjele su iskre i pojavio se dim. Složen sustav se zaustavio uz cviljenje koje je zvučalo kao da strojevi trpe bol.

Oko njega su roboti-čuvari, baš kao i oni modeli izrađeni za ratovanje, zastali primajući hitne nove upute od Quadra-Omniusa. Boris nije mislio da će to njegovo sitno ometanje privući pozornost sveuma: nešto tamo gore na stazi privlačilo je svu pozornost tog golemog kompjutora.

Tijekom ovih godina zatočeništva, Borisovi kolege plaćenici, koji su zajedno s njim bili zarobljeni na Ulardi, bili su poubijani; neki od njih s dobrim razlogom, a drugi posve besmisleno. Boris je ostao posljednji od ljudi iz njegovog tima i gajio je najveće nade. Sada, dok je okupljao ljude koji su radili na ulicama, shvatio je kako im je on posljednja nada.

Boris nije nikada prestao među porobljenim ljudima širiti svoje planove i procjenjivati ostale zarobljenike. Kao majstor mačevanja koji je slijedio tehniku Joola Noreta, bio je odgajan za borbu i trenirao je borilačke tehnike sa sanseijem, robotom Chiroxom. Boris je bio svjestan svojih sposobnosti i svojih ograničenja. Pomno je odabirao one koji su bili voljni boriti se za slobodu, odvajajući ih od onih zarobljenika koji su bili previše prestrašeni da bi se usudili riskirati. Sada su se poručnici, koje je on bio osobno odabrao, već raštrkali po cijeloj Quadri.

Na liniji za pakiranje se iz zvučnika čulo grozničavo komuniciranje. Inače su se roboti služili tim razglasom kad bi izdavali stroge zapovjedi, ali sada se iz zvučnika začuo ljudski glas. - Ovo je armija Džihada! Brodovi balisti, koplja i brze borbene letjelice! - Boris je prepoznao taj glas, nekog njegovog komandosa stacidniranog na jednom od umjetnih mjeseca. - Pojavili su se niotkuda... nevjerojatna vatrena moć. Jedan od ovih borbenih mjeseca je već pogođen i onesposobljen.

Boris je na nebu vidio furiozne bljeskove, kao da iskre sijevaju iz zaglavljenog zamašnjaka. Vatra je bila usredotočena na te srebrne kugle nisko u stazi. Kako se intenzitet napada pojačavao, Boris je brzo udahnuo vidjevši kako se jedan od umjetnih satelita uz zaglušnu eksploziju rasprsnuo. Komadi su se razletjeli poput ljuske od jajeta.

Doživjevši ovo razaranje kao jasan znak njihove odlučne pobjede, neodlučni radnici su sada dobili poticaj. Odbacivši sav svoj strah, ljudi su počeli trčati, klicati svojoj dolazećoj slobodi razbijati sve do čega su stigli.

Ovakav kaos i njegova nepredvidivost onemogućili su učinkovitu reakciju robota-stražara pa su misaoni strojevi pribjegli korištenju sile i superiorne vatrene moći. I dok se gore u stazi nastavljala žestoka bitka, dolje, na ulicama Quadre su se roboti-stražari dali u potjeru za pobunjenim robovima, pucajući po svjetini. Krvoproliće i krici bili su strašni.

No očajni ljudi su se opirali i ne misleći na osobnu sigurnost, pa je Boris na trenutak osjetio val ponosa. Proveo je godine pripremajući ih za ovo. Mnogi robovi su to smatrali tek pukom fantazijom, pukom vježbom, ali sada se dogodilo. Ponovo im se vratila nada.

- Moramo se dobro držati! Brodovi Lige će uskoro biti ovdje. Moramo im raskrčiti put.

Kao majstor mačevanja, Boris je mogao ni iz čega napraviti oružje. Služio se metalnim polugama i električnim pražnjenjima. Uništavao je automate i pronalazio načine kako će preopteretiti generatore. U samo jednom satu uništio je mnogo misaonih strojeva i surađivao s jednim timom koji je postavljao eksploziv kako bi raznio sekundarno zapovjedno središte. No mada je Quadra-Omnius suprotstavio floti Džihada male snage, iz okolice grada pristizali su novi roboti. Bilo je mnogo tih smrtonosnih strojeva i bili su predobro naoružani, a da bi potlačeni robovi mogli pobijediti boreći se ovako goloruki ili s tek najprimitivnijim oružjem.

Boris nije sebi dopuštao luksuz nevjerice. Nastavio se nadati kako će se ljudi uskoro spustiti na površinu planeta i dovesti pojačanja. Sve se više robova upuštalo u bitku, pa čak i šačica onih u koje su roboti imali povjerenja i koji su dotad bili na strani Omniusa, boreći se konačno za slobodu.

Kad se konačno probio do komunikacijskog središta, Boris je emitirao poziv za razgovor s bilo kojim zapovjednikom Lige, moleći za spas. Kindali i oklopljeni bombarderi obrušavali su se poput jata orlova. Vidjevši ih, preživjeli su robovi počeli klicati, a Boris je podigao šaku u zrak.

A onda su počele bljeskati pulsne atomske bombe, najprije tamo

daleko, na obzoru. Intenzivna bijela svjetlost parala je nebo poput

munja. Valovi toplinske nuklearne energije prelazili su preko grada, zasljepljujući plameni nakon svake runde uništavajućih nuklearnih eksplozija.

Boris je pustio da njegovo priručno oružje padne na tlo, okrenuo je lice prema nebu iznad svoje glave i shvatio zašto nitko nije odgovarao na njegov apel. Ipak nisu došli ovamo da bi nas spasili, uzdahnuo je duboko i rezignirano, dok mu se nad glavom rojila armija Džihada. Liga je došla ovamo kako bi uništili ovdašnjeg Omniusa, a ne spašavala šačicu zarobljenih ljudi. Mi smo samo kolateralna šteta.

Ali shvaćao je što Liga radi, čak je osjetio izvjesnu dozu ponosa što mu se pruža prigoda poginuti u borbi... možda i u posljednjoj bitci ovog groznog rata. Prije ovoga, Boris se nije mogao dosjetiti nikakvog pogodnog načina za vlastitu smrt. Ako gore ova armada bude uspjela, tada će strojevi biti uništeni. Borite se dobro i neka neprijatelj brzo poklekne - promrmljao je sebi u bradu.

Brze letjelice su parale atmosferu planeta. Intenzivni bljeskovi svjetlosti bili su začuđujuće tihi. Plimni val razarajuće snage prešao je preko Borisa, preko svih ljudi i robota prije negoli su ovi uopće imali priliku čuti ga kako dolazi.

Skupina sa zapovjednim brodom opet je nabrala svemir odlazeći do sljedećeg sustava. Srećom, ovoga puta Vor nije izgubio niti jedan od glavnih brodova. U skladu s podacima koje su mu donijeli posljednji glasnici, od početnih Džihadovih oko tisuću brodova tipa balista i koplje, sada je preostalo svega nešto manje od tri stotine.

Vor je provjeravao aktivnosti na površini Sinkroniziranog svijeta koji je sada bio ispod njih, njihove sljedeće mete koja nije predstavljala ništa više doli još jedno ime i mrežu koordinata. Moram o tome razmišljati na taj način. Samo cilj i nužna pobjeda. Čak ako mu je dolje porobljeno pučanstvo i klicalo, morao je izdati naredbu za bacanje pulsnih atomskih bombi. Posvemašnja sterilizacija svakog pojedinog Sinkroniziranog svijeta. Nakon što je samoga sebe uvjerio kako je to nužno, prestao je razmišljati o tome. Očvrsnuo je svoje srce i volju, jer nije imao drugog izbora.

Sustavno je skakao kroz nabrani svemir, napadajući sve više neprijateljskih svjetova i tijekom tog procesa izgubio je još dva broda. Istovremeno su njegove eskadrile bombardera izvodile svoje napade. Sve žešći ratnici Džihada prelazili su od uporišta do uporišta, sve više stežući područje oko Corrina, središnjeg svijeta misaonih strojeva. Svi osim jednog preostalog sveuma bili su uništeni. Svakom svojom

uspjelom misijom flota Džihada je za sobom ostavljala devastirane svjetove, bez da je na njima ostalo ikakva traga ljudi ili strojeva.

Konačno se susreo s ostatkom flote, onako kako je to bilo i planirano, pa su prebrojili preživjele. Sada je tu bilo još samo dvije stotine i šezdeset i šest brodova. Spojio ih je u jednu jedinu borbenu skupinu pod svojim zapovjedništvom i s Quentinom Butlerom kao svojim zamjenikom.

S onom njegovom odlučnošću, Vor nije imao vremena za tugu i suze. Još ne. Vor će postići pobjedu, po bilo koju cijenu. Tu sad nije moglo biti žaljenja ni kolebanja.

Sada se više nisu usuđivali zaustaviti se. Ona monstruozna flota strojeva bila je na svojem putu prema Salusi Secundus. Bez zastajanja da bi oslušnuo svoju savjest, Vor je okupio svoje brodove i pripremio ih za sljedeći skok.

Prema Corrinu.

Ne postoje dva ljudska mozga koji bi bili identični. Misaonim

strojevima je to teško shvatiti. - ERAZMUS Razmišljanja o biološkoj osjetljivosti S gotovo pregrijanim motorima i koristeći posljednje količine

goriva za naglo kočenje i zatim ubrzavanje, prva skupina najbržih robotskih ratnih brodova vratila se sa svojeg namjeravanog bojnog pohoda na Salusu Secundus. Velika istrebljivačka flota se sada rasula, prioriteti su izmijenjeni nakon izravne intervencije Omniusa. Ta grupa robotskih bojnih brodova poslužit će kao izravni zaštitni sloj obrane protiv Velikog čišćenja što ga provode hrethgiri. Svaka projekcija davala je jednake rezultate. Sigurno je da će ljudski brodovi natovareni atomicima uskoro stići.

Nakon što je od Vidada saznao zapanjujuće novosti, Omnius je bio razaslao deset superbrzih letjelica s motorima za jednokratnu uporabu kako bi golemu robotsku flotu vratili natrag na Corrin. Brodovi Lige su krenuli ovamo. Je li moguće...vjerojatno?... da je ostatak Sinkroniziranog carstva već uništen?

Brodovi su žurili, trošeći sve gorivo na stalno ubrzanje, brekćući u svom stalnom napredovanju, ne štedeći snagu za povratak. Kad su Omniusovi brzi glasnici nakon pet dana sustigli glavninu flote, nisu je mogli usporiti niti zaustaviti. Umjesto toga, ispriječili su im se na kursu kojeg se flota uporno držala, emitirali Omniusove zapovjedi i reprogramirali brodove.

Flota misaonih strojeva se raštrkala kako bi svaki brod imao dovoljno manevarskog prostora za okretanje. Oni najbrži imali su prioritet i bili su prvi u grozničavom povratku kako bi postavili zaštitni kordon oko glavnog Sinkroniziranog svijeta. Ti najbrži brodovi toliko su forsirali svoje motore da su mnogi od njih bili oštećeni kad su se napokon parkirali u stazu oko Corrina. Oni veći i sporiji robotski brodovi stići će kasnije, čim to bude moguće.

U međuvremenu, Omnius je prebacio svu svoju industriju na proizvodnju oružja i robota za borbu. Za nekoliko dana uspostavio je početke obrane. Polako je pristizao i drugi dio goleme flote koju je pratio i jedan brod za ažuriranje najnovijih podataka čiji je kapetan nosio kompletnu kuglu s podacima Omniusa s jednog od uništenih svjetova. Mjesecima prije toga, nakon što je pobjegao iz dugotrajnog zatočeništva kod Titana, Seurat je ponovo bio na svojoj staroj dužnosti

koju je vješto obavljao. Sada je bio jedva umakao s jednog obližnjeg Sinkroniziranog svijeta, jedne od prvih ciljeva Velikog čišćenja. Donosio je Prvom Omniusu izravnu potvrdu da se ratna grupacija Džihada pojavila u svemiru, niotkuda, napala s golemom količinom pulsnih nuklearnih bojevih glava i onda opet naglo nestala, kao da ulazi i izlazi iz nekih rupa u tkivu prostorvremena.

Sve je bilo upravo onako kako ih je kogitor Kule od slonovače bio upozorio. Nakon što im je prenio informacije, Vidad je smatrao da su time njegove obveze ispunjene. I dok je, kao reakciju na sve te novosti, misaone strojeve zahvatio pravi košmar, kogitor i njegov osamljeni poslužitelj su odmah otišli, ležerno se vraćajući na Salusu. Omnius ih nije ni pokušao zaustaviti; sada mu je kogitor iz Kule od slonovače bio posve nevažan.

Saznavši za Seuratov dolazak, Erazmus je odmah odlučio posjetiti tu letjelicu i susresti se s njezinim kapetanom.

- Želio bih poći s tobom, oče - rekao je Gilbertus, ostavljajući miran Serenin klon u vrtu, medu cvijećem.

- Tvoj jasan uvid je uvijek koristan. Lebdećim vlakom su se prebacili u dio grada gdje je bila zračna

luka u čijem je novom dijelu, nedaleko od blještave zgrade terminala bio parkiran lijep crno-bijeli brod. Kad se susreo s njegovim kapetanom, Erazmus se našao suočen s neovisnim robotom kakav je i sam bio. Što je dublje uranjao promatrajući njegove mentalne podatke, to su neke zanimljive činjenice počele izranjati na površinu.

Robot-pilot je bio upravo primio novu kopiju s aktualnim podacima i spremio se napustiti taj Sinkronizirani svijet, kada se niotkud pojavila neprijateljska flota i u svojem blitzkriegu uništila tamošnju Omniusovu inkarnaciju i onda u samo jednom bljesku opet nestala u svemiru, bez sumnje s namjerom da i drugdje izvede isto takve napade. Nakon toga Seurat je punom brzinom bio pojurio na Corrin, gotovo posve iscrpivši mogućnosti motora svoje letjelice.

Erazmus se sada povukao iz veze uspostavljene među njima

dvojicom kako bi mogao obraditi ove zapanjujuće vijesti. Okrenuo se prema Gilbertusu: - Ove akcije armije Džihada su posve neočekivane. Ubijaju milijune i milijune ljudi koji se nalaze na Sinkroniziranim svjetovima.

- Ne mogu vjerovati da bi ljudi svjesno odlučili pobiti toliko predstavnika vlastite vrste, - rekao je Gilbertus.

- Moj mentate, oni su uvijek tako postupali. Samo ovoga puta uništavaju i strojeve.

- Stidim se što sam pripadnik njihove vrste. - Čine sve što je nužno da bi nas istrijebili,- reče Erazmus – bez

obzira na cijenu. -Oče, ti i ja smo jedinstveni. Slobodni smo od neželjenih utjecaja

kako ljudi tako i strojeva. - Nikada nismo slobodni od našeg okruženja ili od našeg

unutrašnjeg ustroja. U mojem slučaju mislim na programiranje i unesene podatke, a u tvojem je to genetika i životno iskustvo. - Dok je ovo govorio, Erazmus je zapazio par Omniusovih blistavih stražar-očiju kako plutaju u zraku, prikupljajući i odašiljući podatke. - Obje naše sudbine ovise o ishodu ovog velikog rata. Mnoge stvari utječu na naše ponašanje i na okolnosti, bez obzira jesmo li mi toga svjesni ili ne.

- Ja ne želim umrijeti kao žrtva toga što oni mrze misaone strojeve, - rekao je Gilbertus. - A isto tako ne želim ni da ti umreš.

Erazmusu se činilo da je njegov usvojeni sin vrlo tužan i posve odan. Ali pred nekoliko desetaka godina i Vorian Atreid je isto tako izgledao. Promijenio je fokus svojih misli i stavio svoju tešku metalnu ruku oko Gilbertusovih ramena, oponašajući ljudsku gestu.

- Dovoljan dio naše flote se vratio da nas može zaštititi, - rekao je kako bi ohrabrio svojeg štićenika, mada nije imao podataka koji bi potkrijepili takvu empatičku izjavu. Misaoni strojevi će se ovdje na Corrinu morati ukopati i uspostaviti svoje uporište iza takve neprobojne barijere kakvu ljudi neće moći probiti.

- To se traži, - rekao je Omnius prisluškujući. - Možda sam već postao posljednja inkarnacija sveuma.

Kada bih mogao pisati vlastiti epitaf, mnogo toga ne bih rekao,

mnogo toga ne bih nikada priznao. „Imao je srce ratnika" To je najbolji epitaf kojem se mogu nadati.

- VRHOVNI ZAPOVJEDNIK VORIAN ATREID, nekom biografu

U tmini dubokog svemira, ostaci flote Džihada koja je mogla

nabi-rati svemir letjeli su u pomalo ležernoj formaciji dok je posada grozničavo pripremala svoje ratne brodove za konačni napad na Cor-rin. Obavljali su se popravci, pripremale bojeve glave, Holtzmanovi štitovi i motori podešavali su se za posljednju bitku.

- Za nekoliko sati uništit ćemo i posljednjeg Omniusa, - govorio je vrhovni zapovjednik Atreid preko komlinije koja je povezivala brodove. - Za nekoliko sati ljudska će rasa biti slobodna, prvi puta nakon više od tisuću godina.

Slušajući taj govor na mostu svojeg balista, primero Quentin But-ler je kimnuo. Svuda oko njega u svemiru iskrila su se slabašna svjetla udaljenih zvijezda, a unutrašnja rasvjeta na preostalim brodovima za nabiranje svemira, kao i zelena boja njihovih senzora za izbjegavanje sudara, pružali su utješan sjaj. Slušao je preko komlinije postojanu struju brbljanja, pa nastavak vijesti o tome kako napreduju pripreme te izvješća budnih stražara na obodu flote. Mučenici su nudili himne, zahvalnice i molitve za osvetu.

Uskoro je sve gotovo. Corrin će biti posve nebranjen, robotska golema flota toliko je daleko da se to može mjeriti tjednima.

Quentinu je bilo teško pri duši, jer ga je mučila spoznaja da je upravo pobio milijarde nevinih ljudi koje je Omnius držao u zarobljeništvu, no nastojao je ne dopustiti da mu takve užasne misli muče savjest. U trenutcima kad mu je bilo najteže, nadahnulo ga je ono što je vrhovni zapovjednik Atreid rekao o teškoj odluci koju je nametnuo armiji Džihada: Mada su već prouzročili užasne gubitke, daleko više ljudi bi poginulo da nisu bili odlučni u odluci da idu do kraja i prihvate odgovornost za ono što se mora postići.

Potpuna pobjeda nad misaonim strojevima, bez obzira na cijenu. Quentinu se nije sviđalo što sada mora samo ovako sjediti na

svojem brodu. Želio je opet biti u pokretu, završiti ovu strašnu zadaću. Budu li predugo čekali, svi će početi previše razmišljati...

Corrin, glavni Sinkronizirani svijet... jedini Sinkronizirani svijet... bio je važniji od svih ostalih. A sada je to bio jedini preostali bastion sveuma, ulog je ovdje bio najveći, opasnost veća nego ikada. Ako je ikakav dio one goleme robotske flote ostao ovdje kako bi zaštitio Glavnog Omniusa, misaoni strojevi neće štedjeti svoje resurse samo da bi sačuvali i obranili vlastitu egzistenciju. Kako su se brodovi tijekom Velikog čišćenja već oštetili, flota Lige se smanjila, a ovo će sigurno biti najpogibeljnija bitka od svih.

Ako prije atomskog uništenja Omnius uspije sačuvati svoju kopiju ili ako je neki od kapetana kao što je Seurat, koji su diljem Sinkroniziranih svjetova prenosili ažurirane podatke, uspjeli pobjeći s gel-kuglom koja sadrži memoriju sveuma s nekog od svjetova... tada bi sve bilo izgubljeno. Misaoni strojevi bi se mogli ponovo oporaviti i proširiti.

Vorian Atreid je predložio inovativno rješenje. Medu oružjem kojim je raspolagala armija Džihada bili su i puls-skrembler odašiljači koje se moglo instalirati na tisuće satelita. Prije negoli će se ostaci ljudske flote suprotstaviti neprijatelju na Corrinu, razastrt će mrežu Holtzmanovih satelita oko planeta i učinkovito zarobiti sveuma...

Sada, prije konačnog udara, Quentin je promatrao svoje časnike i tehničare kako užurbano obavljaju svoje dužnosti. Njegov privremeni adutant stajao je u blizini, mlad i napet kao puška, spreman prenijeti zapovjedi svojeg nadređenog ili obaviti ključne zadatke, kako bi se Quentin mogao posve usredotočiti na predstojeći sukob... hoće li to zaista biti posljednja bitka?

Otkad pamti, nije znao ni za što drugo osim za Džihad. Rano u svojoj karijeri postao je ratni heroj, oženio se pripadnicom obitelji Bu-tler i postao ocem trojici sinova koji su također služili u borbi protiv misaonih strojeva. Njegov cijeli život bio je posvećen nepokolebljivoj borbi. Sada je samo želio da taj rat konačno završi. Osjećao se poput mitskog Sizifa. Ako se ikada bude vratio na Salusu...ukoliko Salusa bude preživjela ovu bitku... posvetit će se usamljeničkom životu u Gradu Introspekcije i završiti svoje dane sjedeći uz Wandru, zureći slijepo u zrak...

Ali ovo je ratno vrijeme i Quentin se prisilio uzdići se iznad ovakvih misli. One su ga i emocionalno i fizički činile slabijim. Kao osloboditelja Parmentiera i branitelja Ixa obožavali su ga bezbrojni pripadnici Džihada i plaćenici. Bez obzira na to koliko umornim se

osjećao, bez obzira koliko obeshrabren bio, primero to nikada nije mogao pokazati.

Do sada je kampanja s nuklearnim bombardiranjem bila uspješna, ali pobjede su bile postignute uz visoku cijenu. Nakon tolikih uzastopnih skokova kroz nabrani svemir, cijela flota je sada bila tek četvrtina one svoje prvobitne snage. Mnogi od njegovih najboljih boraca, od kojih je s mnogima prijateljevao, bili su sada mrtvi. I toliko je nevinih bilo pobijeno na Sinkroniziranim svjetovima, dezintegrirani u izmaglici atomskog napada.

Sada kad su toliki otišli, Quentin je osjećao dvojak teret: breme odgovornosti i onaj osjećaj krivnje kojeg imaju preživjeli. Jednoga dana, kad bude imao vremena, morat će napisati pisma i posjetiti članove obitelji... ako ostane živ. Mnogi od brodova koji su se nalazili u skupini za završni napad već su bili oštećeni i onda uspješno popravljani kako bi poslužili kao letjelice koje će ispaljivati bojeve glave, mada više nisu imali neke od važnih ofenzivnih i defenzivnih sposobnosti. Na nekima su bila oštećena topnička oruđa, dok su drugi imali već neuporabljive Holtzmanove štitove. Desetak brodova je još uvijek moglo nabirati svemir, ali nisu imali nikakve napadačke sposobnosti. Njima su se samo mogli koristiti pri operaciji spašavanja ili se s njima, u ograničenoj mjeri, mogla tek popuniti grupacija kako bi snage armije Džihada izgledale veće nego zaista jesu.

Svaka olupina je morala odigrati svoju ulogu. Služeći se komlinijom, Quentinov bistrooki ađutant je

preostalim ratnim brodovima emitirao one upute koje se izdaju u posljednji trenutak. Kada je Quentin objavio da je sve spremno, vrhovni zapovjednik Atreid je koordinirao polazak brodova za nabiranje svemira za posljednju ofenzivu protiv Omniusa.

- Kurs prema Corrinu! Kao odgovor, začulo se klicanje časnika i trupa, a od huke

motora koja je ispunila zvučnik Quentin je osjetio kako mu kralježnicom prolaze trnci. Do toga su ga dovela desetljeća ratovanja. Ako armija Džihada želi u ovom sukobu pobijediti, trebat će joj svaka tehnička vještina koju su borci naučili u ratu i svaki usvojen instinkt.

Svemir se preklopio. Tada, kao ribe koje iskaču iz površine oceana, oštećena ljudska

flota izronila je iz svemira. Iza goleme kugle Corrina, Quentin je spazio rumeno sunce koje je bacalo krvave zrake, kao da predviđa kako će se danas ovdje izgubiti ljudski životi.

Neprijateljski su se brodovi počeli pojavljivati, naizgled niotkuda. Više od dvije stotine letjelica, sve s oznakama armije Džihada. - Došli su nas eliminirati, Gilbertuse, - rekao je robot.

- Naša obrana će izdržati, - ustrajao je sveum, čiji je glas grmio sa zaslona na zidu.- Proveo sam simulacije i proračune.

Jedan za drugim, prvi val brodova flote misaonih strojeva koja se vraćala zauzimali su obrambene položaje oko Corrina, formirajući nizove prstena i zamki. Ipak, glavnina te flote još se uvijek nalazila na putu. Nije izgledalo da će brodovi koji su sada zauzeli položaje biti dovoljni da bi zaustavili ljudske fanatike. Erazmus je zurio u hrethgir napadače kako su se usmjerili prema Corrinu i znao je da su do vrha natovareni pulsnim atomskim oružjem.

Bilo je jasno da je Omnius još jednom podcijenio ljude, svoje neprijatelje. Erazmus je jednako tako uočio i da na brzinu organizirana obrana, koja se sastojala od šačice robotskih ratnih brodova koji su se vratili, nije dovoljna da bi se mogla suprotstaviti ovoj sili.

Statistički gledano, hrethgiri bi čak mogli i pobijediti. Kada je pristiglo prvo taktičko izvješće, Quentin je prišao kako

bi izbliza pogledao projekcije. - Obrana im je jača negoli smo očekivali. Što ovdje rade svi ti ratni brodovi? Mislio sam kako je ta golema flota napustila Corrin još prije nekoliko tjedana. Zar su ovdje ostavili snage koje će stražariti?

- Moguće je. Ili je možda Corrin-Omnius bio upozoren. - U komliniji se čuo glas Voriana Atreida. - Ali još uvijek se možemo probiti...ukoliko unesemo svu snagu u taj posljednji udar. Samo će biti teže od onih pobjeda koje smo do sada izvojevali.

Quentin je brojio svoje brodove. Srećom niti jednog nije izgubio u ovom posljednjem skoku od mjesta njihovog sastanka u dubokom svemiru i to mu je sada pružilo malo ohrabrenje.

- Najprije ćemo postaviti našu mrežu satelita za skrembliranje. Primarni cilj nam je spriječiti Omniusov bijeg. - Vor je

zapovjedio brodovima Džihada neka pošalju svoje na brzinu konstruirane nosače od kojih je svaki bio opremljen s po dva pulsirajuća generatora. Znanstvenici su isplanirali najučinkovitiju mrežu, tijesnu i destruktivnu, koja će tu barijeru učiniti neprobojnom za gel-mozgove misaonih strojeva. To je bio obrnut proces od koncepta energetskih štitova Tia Holtzmana.

Brodovi robota nisu pošli naprijed da bi napali brodove Džihada, nego su držali svoje tijesno povezane poziciji nisko u stazi, kao da

izazivaju ljude da im priđu. Sateliti za skrembliranje bili su porazbacani svuda oko Corrina, poput sjemena.

- To će ih srediti, - rekao je Vor. - Pripremite se da na moju zapovijed aktivirate mrežu skremblera.

Na Quentinovom komandnom mostu prvi je časnik vikao sa svoje promatračke postaje. - Gospodine, stiže još neprijateljskih brodova! Još mnogo njih!

- Tako mi boga i svete Serene, pogledajte koliko ih je! - povikao je jedan od Mučenika dragovoljaca. - Njihova flota za uništenje Saluse se vratila.

- Imaju stotinu puta jaču vatrenu moć nego što je naša, - rekao je netko drugi. Nije nam ostalo dovoljno brodova da bismo se mogli boriti s njima.

Quentin se okrenuo od one male skupine robotskih brodova koja se bila nagurala oko samog Corrina. Iza Corrina se pojavio još dio goleme flote, a iza nje se ukazalo nabreklo sunce. Mada to još uvijek nije bio onolik broj brodova koliko ih je Faykan vidio tijekom svoje nedavne ekspedicije, brodovi su i dalje pristizali, sve više i više ispunjavajući prostor. Motori su im bili pregrijani, bili su raštrkani i neorganizirani no jurili su svom snagom natrag u sustav Corrina.

Quentin je zurio, pokušavši procijeniti koliko ih je. - Prokletstvo! Aktivirajte Holtzmanove štitove. Preblizu su., a mi smo previše neprecizni... da bismo sada tu nabrali svemir.

Sa zapovjednog broda vrhovni zapovjednik Atreid je emitirao. - Znali su da dolazimo. Nekako su saznali. Corrin-Omnius ih je pozvao natrag kako bi se spasio prije nego mi uspijemo doći ovamo.

Golemi robotski brodovi nagurali su se jedan do drugoga kako bi u zastrašujućem kordonu štitili posljednjeg Omniusa. Bilo je jasno kako je to očajnički potez i činilo se da sveum zna koji ulog je u igri. Ali s flotom Lige koja je sada bila tek na četvrtini svoje prvobitne snage i koja je već bila teško oštećena, Quentin je zaključio... ma koliko mu se to nije sviđalo., da nemaju dovoljnu vatrenu moć kojom bi se mogli probiti kroz taj kordon.

Usprkos tome, duboko je udahnuo i emitirao zapovjednom brodu:

- Došli smo predaleko da bismo sada odustali. Hoću li izdati naredbu za napad? Možda će nas se dovoljno probiti da spustimo našu pulsnu atomsku mrežu prije nego se oni uspiju organizirati.

Vor je jedan trenutak oklijevao. - U ovoj situaciji je to uzaludan potez, primero. Niti jedan od naših brodova ne može se probiti u atmosferu i izbaciti nuklearni teret. Ne želim gubiti živote ljudi.

- Mi se javljamo dragovoljno, vrhovni zapovjednice. To nam je po sljednja prilika.

- Ne, stanite. Ne napadajte. Quentin nije mogao vjerovati da je to čuo. - Barem nam

dopustite aktivirati satelite sa skremblerima. Tada im se neće moći priključiti pojačanje.

- Baš suprotno, primero. Ja želim da se svi oni okupe uz Corrin. - U glasu mu se osjećala neka natruha samozadovoljstva. –

Imam ideju. S planeta ispod njih robotska obrana je pucala prema njima,

spremni održati samoubilačku barijeru ako brodovi Lige krenu naprijed. Brodovi robotske flote su se i dalje okupljali skrećući u luku prema unutrašnjosti sustava, gomilali se nad Corrinom poput najezde skakavaca, zauzimajući položaje nisko u stazi i tvoreći tako neprobojnu barikadu.

Sada je Quentin shvatio. - Ah, tako, puštate misaone strojeve da sami gurnu vlastite glave u omču.

- Pa, možemo pustiti da obave naš posao umjesto nas, primero. Val za valom, robotski brodovi koji su se vraćali formirali su

obrambeni sloj iznad Corrina. Quentin je znao da se preživjeli sudionici Velikog čišćenja ne bi mogli boriti protiv te sile. Niti bi ikakva obrana Saluse mogla podnijeti napad takvog neprijatelja, ali ovi su se barem vratili ovamo. Promatrao je kako se pojavljuju posljednji, najsporiji brodovi koji su posve zatvorili obranu posljednjeg preostalog Sinkroniziranog svijeta.

- U redu, - rekao je vrhovni zapovjednik Atreid. - Sada aktivirajte mrežu skremblera. - Zvučao je kao da se osmjehuje.

Iznad Corrina su se uključili mali Holtzmanovi sateliti, tvoreći smrtonosnu mrežu oko cijelog planeta. Svaki robotski brod koji bi pokušao proći kroz tu energetsku mrežu bio bi uništen. Bila je to linija koju niti jedan gel-mozak nije mogao prijeći.

- Nismo ih uništili, - rekao je Vor, - ali sada su svi preostali

misaoni strojevi uredno spakirani na Corrinu. Ovi sateliti sa skremblerima će ih za sada spriječiti da nam ne stvaraju probleme.

- Ovo i izgleda kao neriješen ishod, - rekao je Quentin kad mu je pristiglo izvješće sa skenera. - Glas mu je zvučao beskrajno umorno i razočarano. - Stjerani su u kut kao štakori.

Vor je procijenio situaciju i znao je kakve su mu šanse. - Sada moramo ovdje ostaviti gotovo cijelu našu flotu kako bismo bili sigurni da strojevi ne mogu nikamo otići... dok ne smislimo neki način kako ih dokrajčiti. - Odvagnuo je svoj sljedeći korak, znajući da misaoni strojevi pojačavaju svoju obranu tijekom svake sekunde njegovog oklijevanja. Ali sateliti sa skremblerima će ih zadržati. Konačno je Vor odmahnuo glavom.

- Sada, kad smo ovdje zarobili posljednjeg Omniusa, moramo tu uspostaviti svoju vlast i dovesti toliko brodova koliko ih uopće možemo odvojiti za ovaj planet... prije negoli Omnius uspije proizvesti pojačanja. Corrin je posljednje uporište, za misaone strojeve, ali i za ljude. - Stisnuo je šaku i udario njome o naslon za ruku na svojem stolcu.

- Primero Quentin, uzmite šatl i dođite na moj brod. Vi i ja ćemo se vratiti u Zimiju i tamo podnijeti izvješće.

- Da, vrhovni zapovjednice. - Quentinova leđa su bila pogrbljena, a ramena su mu se objesila pod teretom poraza. Žrtvovali su tolike živote, tako naporno su radili... odjednom je brzo i naglo udahnuo zrak, jer ga je posve preplavila jedna spoznaja. Ovaj neriješen ishod sukoba ipak je podrazumijevao neku vrst pobjede. Kako bi razveselio svoje vojnike, objavio je preko komlinije: - Razmislite malo o tome, ljudi... pogledajte tamo i vidjet ćete tu cijelu strašnu flotu! Prisilivši Omniusa da sve te brodove pozove natrag, spasili smo živote svih onih ljudi na Salusi Secundus.

- Ja bih radije da smo uništili te misaone strojeve, - promrmljao je njegov prvi časnik, udarivši šakom o naslon stolca, očito frustriran neobavljenim poslom.

- Još uvijek imamo vremena za to, - rekao je Quentin. – Pronaći ćemo neki način. Pripremite se za povlačenje na sigurnu udaljenost, ali zadržite položaj u kojem možete spriječiti svaku njihovu akciju.

Pobjeda. Poraz. Sve je to lažno i iluzija. Kročite prema vlastitoj

smrti hrabro se boreći pa vas život neće moći svrstati u svoje horde robova.

- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS Većina oštećene flote za nabiranje svemira, još uvijek naoružane

preostalim pulsnim-atomskim naoružanjem, ostala je uz Corrin kako bi držala misaone strojeve u ovom nezavidnom položaju. Dan za danom, budno su tražili i najmanju pukotinu u postavljenoj klopci. Zahvaljujući gustoj mreži satelita za skrembliranje, snage su bile izjednačene, barem za sada, ali ta je ravnoteža bila nestabilna.

Vorian Atreid i Quentin Butler žurili su na Salusu Secundus. Tamo, u glavnom svijetu Lige, vrhovni je zapovjednik sastavio još jednu flotu ratnih brodova, odvlačeći i one koji su u stazi oko Saluse bili posljednja crta obrane čak i kada su se evakuirani počeli vraćati. Tražio je i posljednje velike brodove, čak i one koji nisu bili opremljeni motorima za nabiranje svemira, tražeći da bez odlaganja krenu prema Cor-rinu. - Trebam svako koplje, svakog balistu. Svaki brod.

- To će nas ostaviti bez ikakve obrane! - povikao je privremeni namjesnik, koji je bio jedan od prvih koji su otišli sa Saluse, a vratio se među prvima, čim se više nije smatralo da bi planet mogao biti u opasnosti. - Je li to u vojničkom smislu... ili u političkom... mudro?

- U ovom času nemamo ništa drugo. Ako nam ne uspije barem zadržati Omniusa na Corrinu... ako ne pronađemo način kako uništiti jedinog preostalog sveuma... tada nam niti jedna obrana neće biti do voljna, - rekao je Vor. - Ja sam vrhovni zapovjednik armije Džihada, a ovo je vojna odluka: Ja ću uzeti te brodove.

Ruke su mu bile uprljane krvlju milijarda ljudi, cijena koju je morao prihvatiti kako bi obavio Veliko čišćenje. Nije imao namjeru zaustaviti se sada. Quentin je bio uz njega, mračnog izraza lica, ali uvijek kada je uzeo riječ glas mu je bio tih. - Ne možemo postati samozadovoljni... ni sada niti ikada. Iako su zarobljeni na Corrinu, satjeranim uza zid, misaoni strojevi su opasniji nego ikada.

- Nemamo vremena za gubljenje. Zadnji sveum se povukao na sigurno, a strojevi će koristiti sve svoje resurse kako bi napravili novo oružje i osnažili svoju obranu, kako bi nas spriječili da prodremo kroz njihov kordon - govorio je Vor pred Vijećem čiji članovi su zaprepašteno slušali. - A tijekom sljedećih tjedana ili mjeseci, za svaki

brod kojeg Omnius bude sagradio mi moramo sagraditi drugi koji će mu se suprotstaviti. Nije važno po koju cijenu, ali ne možemo dopustiti da se strojevi opet oslobode.

Quentin je promatrao potresene političare. - Onog časa kad primijetimo i najmanju pukotinu u Omniusovoj obrani, morat ćemo biti spremni prodrijeti unutra. - Izgledajući umorno i slomljeno, duboko je udahnuo. - Za ovu smo pobjedu prodali naše duše i ne želim vidjeti da su sve te žrtve bile uzaludne.

Vrativši se opet kući u zimiju, Vor je zurio u golemo izlazeće zlatno sunce koje je obasjalo lijepe kuće od kojih su mnoge još uvijek bile prazne. Vraćao se brod za brodom, vraćajući evakuirano stanovništvo koje se krilo u sigurnim zaklonima izvan sustava Saluse. Tijekom Velikog čišćenja Abulurd i Faykan su obavili golem posao pripremajući Salusu za ono najgore, a sada su ta dva Butlerova sina pogledavala svog oca, a onda i vrhovnog zapovjednika.

Leronica je već bila ovdje pokopana, mada je Vor želio da ju je mogao sahraniti na Caladanu. Estes i Kagin su se evakuirali na Caladan i Vor je sumnjao da će se oni ikada više vratiti na Salusu. Nisu više imali nikakvog razloga za to.

Dok su se prvi povratnici radovali ovoj gotovo postignutoj pobjedi, Liga je otpočela sa teškim i zamornim zadatkom izračunavanja uspjeha i gubitaka u Velikom čišćenju. Brojne izviđačke ekspedicije su u letjelicama za nabiranje svemira otišle dokumentirati razaranje Sinkroniziranih svjetova. Dragovoljci iz redova Mučenika su skeni-rali i u karte ucrtavali devastirane svjetove, jednog za drugim, kako bi potvrdili da misaoni strojevi nisu nigdje ostali. Za nekoliko dana počela su pristizati detaljna izvješća i holofotografije koje su prikazivale crne svjetove s još tinjajućim požarima. To je izgledalo kao da je svaki od tih planeta bio uronjen u kakav kotao pakla i onda ponovo bačen u svemir.

Sada sveumu nije preostao nikakav teritorij osim Corrina, niti jedan od njegovih više od pet stotina Sinkroniziranih svjetova. Stanovništvo Lige - oni koji su preživjeli pošast kuge i njezine posljedice kao i sva ova stoljeća Omniusovih napada - je sada klicalo i nazivali su to blagoslovom. Mučenici su to nazivali osvetničkim mačem Serene...

Tijekom prvog službenog sastanka novog saziva Vijeća Džihada, Vor je odmah predložio, a i progurao, zamisao da se sagradi više stražarskih brodova kako bi se provodio danonoćni nadzor nad snagama misaonih strojeva. Bojao se da bi brodovi Omniusa mogli

uspjeti u koncentriranom očajničkom pokušaju bijega kroz Holtzma-novu mrežu skremblera i uništiti obranu Lige koja je bila stacionirana iznad planeta. Još više svemirskih mina, još više satelita sa skrem-blerima, više oružja i još više vojnih letjelica Lige spriječit će bijeg Omniusa.

Armija Džihada držat će Corrin pod opsadom mjesecima, godinama... koliko god bude potrebno.

- Danas, devedeset i tri godine nakon što nas je Serena Butler pozvala u borbu protiv misaonih strojeva, proglašavam da je Džihad završen! - objavio je Veliki Patrijarh Boro-Ginjo dvorani parlamenta čiji članovi su to dočekali radosnim klicanjem, dvorani koja je bila pretrpana ljudima što su s trga hrlili unutra. - Uništili smo Omniusa za sva vremena!

Stojeći pokraj njega, vrhovni zapovjednik Vorian Atreid je osjećao prazninu i iscrpljenost. Svuda oko njega ljudi su slavili, no za njega taj rat nije bio završen tako dugo dok je još postojao i jedan jedini misaoni stroj, tako dugo dok je Omnius imao barem jedno uporište.

U blizini je bio i Quentin Butler koji je izgledao uzrujano i malo-dušno. Promatrači bi i mogli shvatiti njegovu opću klonulost, ali tu je bilo i mnogo više od toga. Izgubili smo daleko previše života da bismo postigli ovu pobjedu. Molio se da ljudski rod nikada više ne bude prisiljen opet se služiti ovakvim oružjem...

Vor se vozio ulicom u otvorenom automobilu, a svjetina mu je pljeskala. Više od četiri milijuna ljudi mahalo je šarenim zastavama Džihada i bljeskalo projicirajući hologramske snimke njega, Serene Butler i njezinog djeteta, Iblisa Ginje i drugih ratnih heroja.

Jedan nedostaje. Mislio je na Xaviera, svojeg bivšeg druga po oružju. Možda Abulurd ima pravo. Trebali bismo barem pokušati ispraviti pogreške iz povijesti. Ali ne dok su u svijesti ljudi rane Džihada još tako svježe. Postoji vrijeme kada rane trebaju zacijeliti, vrijeme za zaborav i vrijeme za ponovnu izgradnju.

Kada se automobil zaustavio u središtu Zimije, izašao je među gomilu koja mu je s obožavanjem klicala. Muškarci su ga tapšali po ramenima, a žene su ga ljubile. Zaštitari su mu krčili put i on se nastavio kretati prema tribini podignutoj u samom središtu velikog trga u sjeni golemih vladinih zgrada.

Na Vorov ustrajan zahtjev, na jednoj strani pozornice sjedio je, odjeven u odoru, tercero Abulurd Harkonnen pa je izgledalo da mu je taj mladić adutant, mada su Abulurd i njegov stariji brat Faykan također

trebali primiti odličja kao priznanje zbog posla kojeg su obavili ovdje na Salusi. Veliki Patrijarh je postavio pitanje je li baš pametno stavljati jednog Harkonnena na ovako počasno mjesto, ali mu je Vor uzvratio takvim hladnim i gnjevnim pogledom da je Boro-Ginjo istog trenutka povukao tu svoju primjedbu.

Nakon devet desetljeća provedenih u vojnoj službi, Vor je već imao tolika odličja da ih nije mogao nositi sve odjednom. Na odori je nosio samo nekoliko traka i medalja. Vrhovni zapovjednik nije imao potrebe brojem odličja zasjeniti ikoga. Niti Leronici nikada nije bilo stalo do tih njegovih odličja; ona bi radije da ga je imala uza se, da je više vremena provodio kod kuće umjesto na bojnom polju.

Mada je bilo tako, ljudi su ipak osjećali potrebu pokazati mu koliko ga cijene, iskazat svoje divljenje. I političari su željeli sudjelovati u toj proslavi. Ja sam najslavniji čovjek u Ligi plemića, a ne dajem ni pišljivog boba za ikakve nagrade i slavu. Samo želim mir i tišinu.

I tako je Vor primio odličja i pohvale koje mu je dao bucmasti i samozadovoljni Veliki Patrijarh. Ovaj je čak održao i kratak, ali uzbudljiv govor, hvaleći svakoga tko je služio u armiji Džihada i sve one koji su nestali tijekom Velikog čišćenja.

Voru je bilo potrebno vrijeme koje bi proveo daleko od ove proslave, vrijeme u kojem bi porazmislio o svojem životu. Trebao je ponovo upoznati samoga sebe i otkriti je li mu tijekom njegovog dugog života ostalo išta što bi još želio učiniti.

Okruženi zastrašujućim zidom ratnih brodova koji su se kretali stazom oko njihovog posljednjeg bastiona u svemiru, Omnius i Eraz-mus su procjenjivali situaciju. Iznad Corrina, u ravnoteži s obrambenim ratnim brodovima strojeva lebdjeli su brodovi Lige, uvijek spremni da iskoriste bilo kakvu priliku za lansiranje svojih preostalih bojevih glava.

Ovi odvratni hrethgiri će se vratiti s pojačanjem, - rekao je Omnius. - Hoće li imati strpljenja i upornosti da u potrebnom roku sastave potrebne snage? Ljudi se baš ne odlikuju izuzetnom sposobnošću za dugoročno planiranje i izvedbu kakva je ovdje potrebna.

- Bez obzira na to, mi ćemo sagraditi nove brodove i postaviti superiornu obranu. Naš najveći prioritet je da ovdje ostanemo na sigurnom i da budemo neprobojni. Na neograničeno vrijeme, ako se to pokaže potrebnim. Strojevi mogu trajati duže nego ljudi.

2. DIO

88. GODINA P. C. (PRIJE CEHA) DEVETNAEST GODINA KASNIJE

Strojevi imaju nešto što će ljudima uvijek nedostajati:

beskonačno strpljenje i dugovječnost koja to podupire. - VRHOVNI ZAPOVJEDNIK VORIAN ATREID Rano

vrednovanje Džihada (Peta revizija) Dva desetljeća relativnog mira je konačno dopustilo

malobrojnim ostacima ljudskog roda pokupiti krhotine, obnoviti njihove svjetove i društvo... i zaboraviti na veličinu prijetnje.

Svi Sinkronizirani svjetovi osim Corrina bili su nenastanjive pustoši. Ljudi su dokazali kako i oni mogu biti jednako nemilosrdni kao bilo koji od misaonih strojeva. Preživjeli su se stalno uvjeravali kako je rezultat bio vrijedan tog truda. Mada su neki planeti ostali čisti, samo je ona pošast od kuge koju im je poslao Omnius bila pobila cijelu trećinu ukupne ljudske populacije: Sada su mnoga djeca bila rođena, uređeni su novi gradovi i poljoprivredna zemljišta, obnovljene su trgovačke mreže. Liga je promijenila nekoliko vladara, a ljudi su svoju pozornost usmjerili prema svojim uskim interesima i preživljavanju.

Corrin je ostao gnojna rana u svemiru, neprobojna barikada ro-botskih ratnih brodova, pritiješnjena pod mrežom satelita opremljenih skremblerima i pod stalno budnim očima ljudi koji su tu stražarili u svojim brodovima. Misaoni strojevi su se opetovano nastojali osloboditi, no ljudi su im se svaki puta usprotivili. Bio je to pravi orkan materijala, vojnika, oružja i brodova.

Posljednja inkarnacija Omniusa krila se pritajena iza armiranih zidova, čekajući...

Abulurd Harkonnen je, sa svojim novoutemeljinim vojnim

činom batora, bio stacioniran sa stražarskom flotom iznad Corrina. Tamo je još uvijek mogao obavljati vitalne poslove za Ligu, mada je sumnjao u to da je ovu sadašnju njegovu dužnost predložio njegov brat

Faykan kako bi neugodnosti oko imena Harkonnen maknuo s očiju i poslao ga podalje od glavnog svijeta Lige.

Nakon završetka Džihada, Faykan je napustio vojnu službu i počeo graditi uspješnu političku karijeru pa je na kraju bio izabran za privremenog namjesnika i to nakon što su se na tom položaju smijenila šestorica od kojih je svaki bio slabić i bez ikakvog nadahnuća, isti onakvi kakav je nekada bio Brevin O'Kuković. Faykan je, ako ništa drugo, ostavljao dojam čvrstog vođe kakvog je uskrsla Liga čekala.

Abulurd je već više od pola godine bio zapovjednik stražarske flote nad Corrinom i pazio je da se Omnius ne probije kroz obrambenu barikadu. Nadao se da građani mirnije spavaju znajući da odani vojnici brinu o tome da misaoni strojevi opet ne napadnu.

Sveum je nastavio s dizajniranjem i izgradnjom novih brodova, još većeg i jačeg oružja, te jače oklopljenih probojnih brodova za bijeg kroz ove elektronske zatvorske rešetke. Precizno poput satnog mehanizma, strojevi su nastojali probiti obranu ljudi - nastojali su probiti mrežu skremblera, nastojali omogućiti bijeg letjelicama koje su ranije raznosile ažurirane kopije, pokušavali su sve čime bi omogućili raznošenje kopija sveuma na nove svjetove. Do sada se Omnius daleko češće bio služio grubom silom nego inovacijama, no svaki je pokušaj bio metodički, uz postupno pomicanje parametara i pokušaje pronalaženja tehnike koja će biti učinkovita. Taktika sveuma se s vremena na vrijeme mijenjala, ali ne značajno - izuzmemo li nekoliko divljih pokušaja proboja koji su sve iznenadili.

Niti jedan od tih neprijateljskih napada nije bio uspješan, ali Abulurd je stalno morao budno paziti. Pažnja Armija čovječanstva nije ni na trenutak smjela popustiti.

Tijekom devetnaest godina, dok su svjetove Lige polako prožimale povijesne, političke i društvene promijene, brodovi flote koja je stražarila pred Corrinom bili su odbili brojne samoubilačke poteze. Sveum je iskušavao i stare i nove tehnologije, lansirajući jednu letjelicu za drugom prema mreži skremblera, lansirajući navođene projektile pa ih onda usmjeravajući na brodove koji su vršili redovnu ophodnju, razbacujući mete-mamce u svim mogućim smjerovima. A kada ti robotizirani brodovi nisu uspjeli i kad su bili oboreni, strojevi su jednostavno sagradili nove.

Na površini planeta robotska ratna industrija nije nikada posu-stajala; proizvodili su oružje i brodove koje će usmjeriti protiv brodova Lige. Prostor oko Corrina bio je prepun dijelova uništenih brodova.

Istodobno, na svim svjetovima Lige su tvornice i brodogradilišta proizvodili i slali zamjenske letjelice onako brzo kako ih je Omnius uspijevao uništavati.

No ljudi u Ligi su uglavnom posvećivali vrlo malo pozornosti toj tako dalekoj bojišnici.

Mnogi su članovi Parlamenta Lige negodovali zbog tih stalnih troškova koji su nastajali sada kad je Džihad i službeno bio proglašen "završenim". Prioriteti ponovne izgradnje i naseljavanja zahtijevali su golema sredstva i resurse, a ova flota na mrtvoj straži ih je stalno cijedila. Stoljeće ispunjeno borbom i masakrima učinilo je Ligu plemića slabom i dovelo je do ruba strpljenja zbog milijardi mrtvih ljudi i industrije koja se orijentirala na proizvodnju ratnog materijala na račun zadovoljavanja svih ostalih potreba.

Ljudi su žudjeli za promjenama. Kada je, dvije godine nakon Velikog čišćenja, Vorian Atreid bio

predložio ambicioznu novu ekspediciju kojom bi iskorijenio i zadnje poznato uporište Cymeha na Hessri, etiketirali su ga kao ljubitelja rata i u skupštinskoj dvorani su ga doslovno nadvikali. Toliko o zahvalnosti i divljenju prema najvećem ratnom heroju u povijesti, pomislio je Abulurd. Otad je s tugom promatrao kako su njegovog mentora postupno istisnuli i odbacili kao simbola krvave prošlosti i kao prepreku do neke naivno svijetle budućnosti.

Kad barem ne bi bilo Corrina kao tako neugodnog podsjetnika. Prestankom Džihada, armija je bila reorganizirana i prozvana

Humanitarnom armijom. Kao simbol te promjene izmijenjeni su čak i stari nazivi činova. Mjesto učinkovitog načina napredovanja uz pomoć rednih brojeva, sada su činovi uzeti iz davnih armija zlatnog doba ljudske vrste, koji su datirali još iz Starog carstva pa čak i prije toga... levenbreč, bator, burseg, bašar...

Premda mu je uzimanje prezimena Harkonnen usporilo karijeru, Abulurdov dobar vojni dosje i tiho pomaganje vrhovnom bašaru Atreidu donijeli su mu čin koji je bio ravan pukovniku ili segundu. Tijekom posljednjih petnaest godina bio je služio na šest različitih svjetova, baveći se uglavnom građevinarstvom i obnovom. Sada se, zapovijedajući ovom flotom koja je stražarila pred Corrinom, barem nalazio u središtu nekakvih događanja. I nakon mjeseci provedenih ondje, Abulurd nije osjećao dosadu na način na koji su je osjećali neki drug mladi vojnici. Većinom su ti borci, dodijeljeni stražarskoj floti, bili premladi da bi se sjećali vremena kada su Sinkronizirani svjetovi vladali

većim dijelom galaktike. Oni se nikada nisu borili u Džihadu. Za njih je to bila povijest, a ne nešto što bi im donosilo noćne more. Bili su prva generacija djece rođene nakon velike pošasti, rođeni iz zaliha zdravog rasplodnog materijala i bili su otporniji na bolesti. Znali su priče o Džihadu i njegovim stalnim, neizlječivim ožiljcima; čuli su za hrabre bitke u kojima je ljude predvodio Vorian Atreid - sada vrhovni bašar - i Quentin Butler; znali su i za Tri Mučenika i još su uvijek, vjerujući propagandi, govorili o "kukavičkoj izdaji" Xaviera Harkonnena.

Za vrijeme relativnog mira, Abulurd je ispisao nekoliko službenih zahtjeva da se ponovno otvori istraga o navodnoj izdaji koju je počinio njegov djed, no sve je to naišlo na gluhe uši. Od toga je prošlo već gotovo osamdeset godina i liga je sad imala daleko važnijih briga...

Ponekad su mladići iz Abulurdove posade pritisnuli svojeg vođu tražeći da im priča priče iz rata, ali nije mu promakao njihov tih prezir zbog toga što on nije postigao nešto izuzetno. Abulurd je bio zaštićen od odlaska u neke od najvažnijih bitaka, a štitio ga je Vorian Atreid. Neki su, pokazujući predrasude koje su naučili od svojih roditelja, tiho komentirali kako od jednog Harkonnena i nisu očekivali ništa drugo. Činilo se kako su ostali vojnici iz flote bili najviše impresionirani činjenicom da je on s Parmentiera spasio Ravnu Butler, koja je bila na čelu divljeg kulta Serene Butler.

Gledajući s mosta svog promatračkog broda dolje, na posljednje Omniusovo uporište, Abulurd je ostajao uporan. Znao je što ovdje ima prioritet.

Imao je četiri stotine balista i više od tisuću kopalja, impozantnu i dobro naoružanu silu koja će tu zadržati neprijatelja, mada je sama Holtzmanova mreža činila prvu liniju. S druge strane, glavna obrana strojeva koja je pokrivala Corrin - i Omniusa - bila je neprobojna. Nikakvi napadi brodova Lige nisu mogli u njoj otvoriti dovoljno veliku pukotinu da bi kroz nju prošle njihove atomske bombe. Čak se ni suicidalno uporni članovi Kulta Sereninih bombardera nisu mogli probiti.

Upravljajući svojom stražarskom flotom s upornošću i disciplinom, Abulurd je održavao jednu vježbu za drugom kako bi održao svoje vojnike u punoj budnosti i spremnosti za bitku. Zastrašujući ro-botski brodovi bili su postavljeni oko planeta poput bodljikave ogrlice, držeći ga izvan dohvata. Kako li Abulurd samo želio nasrnuti naprijed i uništiti ih, jednom zauvijek, dokazati svoju vrijednost

u pravoj bitci! Ali za to bi mu trebalo još tisuću najsnažnijih brodova Lige... a ljudski rod, umoran i pun ožiljaka, jednostavno nije bio voljan poduzeti taj napor.

Mogu li nas misaoni strojevi uljuljkati u osjećaj samozadovoljstva? Natjerati nas da povjerujemo kako nemaju nikakvih učinkovitih inovacija?

Nažalost, pokazalo se kako je bio u pravu, i to čak i prije negoli je to očekivao.

Vojnici iz flote su se nasmrt dosađivali i odbrojavali dane kada će ih zamijeniti novi, a oni biti poslani kućama. Odjednom se oglasila sirena za uzbunu. Abulurd je pojurio na most svog zapovjednog broda.

- Još tri robotska broda su probila obrambeni prsten, batore Harkonnen - javio je vojnik koji je radio za skenerom. - Kreću se ne ovisnim putanjama i jure prema mreži skremblera.

- To su pokušavali već i prije... neće im uspjeti. - Ovo sada je nešto novo, gospodine. Ne odvija se na uobičajeni

način. - Gledaj kakve to motore imaju! - Dajte znak za uzbunu. Puna obrambena formacija. Pripremite

se za presretanje, ako se išta bude uspjelo probiti. - Abulurd je prekrižio ruke na grudima. - Nije važno kojom brzinom lete, skrembleri će im zbrisati gel-krugove. Omnius to zna.

Ovaj novi proizvod misaonih strojeva bili su sjajni projektili, metalni bodeži koji su se zabili u satelitsku mrežu, prolazeći kroz Holtz-manove barijere koje su im trebale zbrisati gel-krugove s uprogrami-ranom memorijom. No probili su se i nastavili i dalje ubrzavati.

- Pripremite oružje i otvorite vatru! - povikao je Abulurd preko radioveze. - Zaustavite ih... možda je tu kugla sa sveumom.

- Kako su se probili? Je li to neka nova vrst štita? - Ili je možda u raketama neki standardni automatski mehanizam

bez gel-krugova. - Nagnuo se naprijed, proučavajući ono što se moglo očitati sa skenera. - Ali to onda znači da u tim letjelicama nema misaonih strojeva. Što onda pilotira s tim stvarima? Zar je Omnius skinuo prašinu s kakvog starog tipa kompjutora?

Brodovi na straži su otvorili vatru, ali novi projektili su letjeli tako brzo da ih projektili koje su ljudi prema njima ispalili nisu mogli pre-sresti. Sad su i drugi brodovi Lige skrenuli i počeli žustro i konfuzno pucati baražnom vatrom, shvativši da bi jedan od projektila

možda mogao umaknuti. Ali taj nije mogao nositi kopiju sveuma, ne nakon prolaska kroz mrežu sa skremblerima.

- Držite i Corrin na oku! - povikao je Abulurd. - Ne vjerujem da Omnius neće pokušati još nešto dok mi tu budemo jurili za ovim mamcem.

- Nikada nećemo uhvatiti ove rakete, batore... - Vražju mater nećemo! - Abulurd je brzo identificirao taj trio

letjelica koji je vrlo brzo odmicao vanjskim dijelom obrambene mreže. - Brodovi s vanjskog dijela neka krenu punom brzinom u

presretanje. Zaustavite ih po svaku cijenu. Nikada tijekom svoje vojničke

karijere niste imali važniji zadatak. Čak ako im je želatinozna masa gel-krugova i uništena, moglo bi se dogoditi da nose viruse kuge.

Ova primjedba je u vojnicima potaknula hladnu paniku pa su požurili izvršiti njegove naredbe.

- Batore! Strojevi su prema satelitima lansirali jednu od svojih čudnih letjelica. Sada se svi pokušavaju probiti.

Abulurd je stisnutom šakom udario o dlan druge ruke, - Sumnjao sam da je to nekakva smicalica. Primaknite se bliže Corrinu! Potisnite te njihove ratne brodove još niže! - Promatrao je oba niza podataka koji su se očitavali i odjednom se zabrinuo slijedi li možda pogrešan mamac. Koji od njih je pravi? Ili je Omnius sve investirao u oba?

Brodovi Lige su se približavali pucajući, izvikujući robotima izazove i uvrede. Prsten za prstenom brodova iz flote koja je pripadala ljudima grupirao se iznad planeta u pokušaju da nekako blokiraju neprijateljske brodove koji su još uvijek ubrzavali.

Svaka od tri neprijateljske letjelice letjela je svojim smjerom, krećući se divljim stazama kao da pokazuju da se nadaju da će tako barem jedna od njih uspjeti pobjeći. Brodovi s ljudskom posadom su s lakoćom razorili prvu od njih, prije negoli je ova dobila dovoljno ubrzanje da pobjegne od Corrina.

U međuvremenu se glavna bitka vodila pokraj mreže

skremblera. Neki robotski brodovi su upali u smrtonosnu pulsirajuću mrežu, nastavljajući dalje; premda su im gel-mozgovi bili uništeni, gigantska veličina broda pretvorila ih je u goleme projektile. Flota Lige je upora-bila svoja najmoćnija oružja kako bi im sasjekla trup u komadiće. Na stotine novih malih skrembler-satelita bilo je ubačeno kao

zamjena, kako bi pokrpali energetske rupe u mreži prije negoli bude prekasno.

Druga superbrza raketa bila je praćena žestokom vatrom dok je jurila prema crvenom divovskom suncu. Prije nego je brod strojeva mogao zaci pod okrilje tog solarnog okoliša, koji bi bio smrtonosan za svaki biološki organizam, vatra s brodova Lige pretvorila ga je u sjajne krhotine.

Treća superbrza raketa jurila je punom snagom svojih motora, udaljavajući se od Corrina i od flote koja je ovdje stražarila. Oni najudaljeniji brodovi flote Lige, koje je Abulurd postavljao u koncentričnim prstenima sve dalje i dalje od blokiranog planeta, sada su konačno došli, presjekli joj put i otvorili vatru.

Slijedio je pogodak za pogotkom, ali nisu mogli probiti oklop letjelice. Još je sedam brodova flote Lige skrenulo i na vanjskom rubu solarnog sustava obrušilo se na osamljeni brod.

U posljednjem trenutku, prije nego mu se trup slomio, prednji dio te superbrze rakete otvorio se poput cvijeta i povratio cijeli oblak manjih dijelova koji su se samostalno kretali i koji nisu bili veći od dimenzija pogrebnog kovčega. Poput iskri, ovi su se dijelovi razletjeli u svim smjerovima i time iznenadili flotu Lige.

- Omnius ima neki novi trik, - rekao je u komliniju jedan od pilota.

Abulurd je vidio što se događa i zaključio kako su ovi mali fragmenti pravi razlog lansiranja sve tri rakete. - Zaustavite ih! - zapovjedio je. - To je ili neko strašno oružje ili nove kopije Omniusa koje se trebaju posvuda proširiti. Ako sada ovdje ne uspijemo, ljudska bi rasa to mogla stoljećima plaćati!

Vojnici su nastavili pucati svim raspoložim oruđima. Uništili su većinu tih predmeta koji su se samostalno gibali. Ali ne sve.

Prisjetivši se torpeda s kojima je bila raspršena kuga i koji su poput kiše padali na Parmentier i ostale svjetove Lige, Abulurd je duboko u svom srcu osjetio užas.

- Slijedite ih prije negoli nestanu iz dometa senzora! Slijedite im staze! - Tjeskobno je čekao dok su njegovi vojnici pokušavali ući u trag tim predmetima. - Prokletstvo! Morat ćemo još više stegnuti našu obranu tako da se to više ne dogodi! - Zaškrgutao je zubima. Vo-rian Atreid će se razočarati kad sazna kako mu je ovakva potencijalna opasnost procurila kroz prste.

- Batore Harkonnen, jedan roj tih predmeta se usmjerio prema Salusi Secundus! - rekao je vojnik zadužen za taktiku. - Čini se da su se ostali usmjerili prema... Rossaku.

Ne previše iznenađen, Abulurd je kimnuo. Usprkos riziku, znao je što mora učiniti; jedino čime je mogao pobijediti te male sprave koje su punom brzinom jurile prema svojim ciljevima.

- Uzet ću brod koji može nabrati svemir i vratiti se u Zimiju kako bih dao znak za uzbunu. Samo se molim da se oni stignu pripremiti na vrijeme.

Yorek Thurr je znao reći kako bi, kad bi ljudi imali zupčanike i

klipove, njegovi bili izglodani i labavi. - Kronika Džihada pripisuje se Erazmusu Usprkos osjećaju da mu je Corrin spasio život kada je armija

Džihada uništila Wallach IX, Yorek Thurr je požalio što je ikada došao ovamo. Sada, nakon devetnaest beskonačnih i frustrirajućih godina, Thurr je bio zarobljen i posve beskoristan na ovom jedinom preostalom Sinkroniziranom svijetu.

Omnius je taj planet pretvorio u očajnički bastion, u fantastično naoružan logor. Thurr je teorijski bio slobodan. No kakva je korist od toga? Kako da ostavi svoj snažni trag u povijesti kada su mu ruke ovako sputane?

Noseći na očima zaštitu koja ga je štitila od crvenog sunca, taj je ćelav i žilav čovjek koračao izvan obora u kojem je bilo zatvoreno ljudsko roblje i pogledavao prema visokom Centralnom tornju u kojem je obitavao sveum.

Čim su brodovi za nabiranje svemira u svojem Velikom češćenju bili stigli do Wallacha IX, Thurr je odmah pogodio što ljudi smjeraju učiniti. Prije no što je prvi kindal počeo bacati atomske bombe, Thurr je otrčao do broda za bijeg i prešao dalek put, noseći sa sobom kopiju lokalnog sveuma kao žeton s kojim će se kasnije moći cjenjkati. U tom je času još lako mogao pronaći neko drugo mjesto gdje bi se mogao skrasiti. Zašto li je došao upravo na Corrin? Glupa, nimalo pametna odluka!

Sa svojom imunošću na retrovirus kuge i s tretmanom za produljenje života kojem se bio podvrgao, Thurr je trebao biti nepobjediv. Instinkt je bio taj koji gaje doveo natrag u samo središte Sinkroniziranih svjetova. Naravno, s letjelicom koja je bila opremljena motorima za standardna svemirska putovanja, stigao je prekasno, nakon što je cijeli holokaust već prošao i kada su ljudi već stegnuli svoju omču oko posljednjeg sveuma. Iz svojeg broda, koji je imao oznake Lige, Thurr je emitirao konfliktne naredbe pilotima koji su već bili iscrpljeni i pod stresom i koji su se trudili uspostaviti blokadu. Oni nisu obraćali pozornost na nekoga tko bi pokušao izvana letjeti na Corrin. Dok je Omnius smišljao i okupljao svu svoju mehaničku obranu na površini i u niskim stazama, Thurr je emitirao svoj vlastiti tajni identifikacijski kod koji mu je omogućavao prolaz, a onda i utočište.

Ali sada nikada neće moći otići! Koga je vraga mislio? Bilo je pogrešno vjerovati da će strojevi ipak na neki način pobijediti. Omnius je duže od tisuću godina vladao Sinkroniziranim svjetovima... Tko bi mogao i pomisliti da će cijelo carstvo misaonih strojeva pasti u samo mjesec dana?

Trebao sam otići nekamo drugamo... bilo kamo. Sada, kad je tu ova stražarska flota koja nadzire cjelokupni

sustav Corrina, ni Thurr niti sila misaonih strojeva nije se mogla probiti kroz tu opsadu. To je bilo takvo traćenje njegovog vremena i talenta koje je bilo još više frustrirajuće od prijašnjeg života u onoj bijednoj Ligi. Umoran od kažnjavanja samoga sebe, već je dugo želio povrijediti nekog drugog. Ovaj neriješeni ishod trajao je već desetljećima i Thurr je zaista već bio umoran od toga.

Kada bi samo mogao otići tu gore, suočiti se s časnikom snaga Lige i nekako ga izblefirati, tek toliko da uspije izaći. Nakon svih onih poslova koje je obavio za Džipol, nakon svih njegovih postignuća, sigurno su njegovo lice i ime još uvijek poznati, čak i nakon toliko vremena. Camie Boro-Ginjo si je pripisala većinu zasluga, premda je Thurr obavio posao oklevetavši Xaviera Harkonnena i pretvorivši Ginja u sveca. Ali Camie ga je nadmudrila i prisilila ga da napusti Ligu. Možda nije trebao tako dobro odglumiti smrt.

Thurr je stalno radio pogrešne korake. U Erazmusovim laboratorijima je u Rekuru Vanu pronašao

srodnu dušu. On i taj istraživač s Tlulaxa koji je ostao bez vlastitih udova, združili su svoje znanje i destruktivne instinkte u grozno smišljenoj shemi protiv oslabljenih ljudi - i oh, kako li su samo ljudi zaslužili svoje sudbine. Kad je Erazmus izjavio da je eksperiment s regeneraci-jom Rekurovih udova propao, ovaj je prestao razmišljati o bijegu. Ali Thurr je mogao biti slobodan i lutati nastanjivim planetima i tamo ostaviti svoj trag... ako ikada uspije otići odavde.

Zurio je gore u nebo. Nije se činilo vjerojatnim da će mu to u doglednoj budućnosti poći za rukom. Posjetio ga je onaj zanimljiv i ne-predvidiv robot Erazmus koji je doveo i svojeg pratitelja Gilbertusa Albansa. Činilo se da robot shvaća Thurrove frustracije, no nije mu mogao ponuditi nikakvu nadu u vezi oslobađanja Corrina. - Možda biste mogli razviti neku novu zamisao koja bi prevarila ovu stražarsku flotu Lige.

- Kao što sam to učinio s kugom? Kao što sam to nedavno učinio s brzim raketama? Čuo sam da je nekima uspjelo probiti kordon. -Škrto

se osmjehnuo - Ne bih ja trebao rješavati sve naše probleme...ali hoću, budem li mogao. Ja želim otići odavde i to više negoli to želi bilo koji od vaših strojeva.

Erazmus nije bio uvjeren. - Nažalost, sada će ljudska armija biti još više na oprezu.

- Naročito kad ti mehanički proždirači dođu do svojih ciljeva i tamo počnu djelovati. - Više od svega, Thurr je želio biti tamo, kako bi uživao u nastalom kaosu.

Erazmus se okrenuo k onom svom prijatelju koji je imao kosu nalik slami. Ovaj robotov "kućni ljubimac" je bio Thurru antipatičan, jer je svoj tretman produžavanja života očito primio u puno mladoj dobi nego je to bio slučaj s Thurrom pa je od toga imao i veće koristi.

- A što ti misliš, Gilbertuse? - upitao je robot. Ovaj se mirno okrenuo i pogledao ćelavog čovjeka kao da to nije

ništa više do li neki neuspjeli eksperimentalni uzorak. - Mislim da u Yoreku Thurru ima previše ljudskog ponašanja.

- Slažem se, - rekao je Erazmus, očito vrlo zadovoljan takvom ocjenom.

- Čak ako je i tako, - ljutito se obrecnuo Thurr. - Ja sam još uvijek unutar ljudskosti, a to ti, robote, nikada nećeš razumjeti. - Kada je vidio kako je Erazmus ostao zatečen, osjetio je veliko zadovoljstvo.

To, naravno, nije bila sloboda, ali barem je postigao malenu pobjedu.

Sve dok Zemlja, ta naša Mati i naše rodno mjesto, postoji u

sjećanju ljudi, ona nije potpuno uništena. Barem se možemo pokušati uvjeravati da je tako.

- PORCE BLUDD, Kartiranje ožiljaka Atomski udari po planetima zauvijek su ostavila traga na Quen-

tinu Butleru. Gotovo dva desetljeća kasnije, taj bivši zapovjednik još uvijek nije mogao provesti noć bez snova o nebojenim milijunima ljudi koje je zbrisao, a sve samo zato da bi se pobijedilo misaone strojeve.

Nije bio jedini koji se pitao nisu li najsretniji vojnici Džihada bili oni koji su poginuli brzo i čisto, izgubljeni u tajanstvenom labirintu nabranog svemira. Quentin je mislio kako je daleko gore morati živjeti s takvom spoznajom, stalno zuriti u ruke uprljane krvlju.

Bila je to cijena koju je morao platiti. I morao ju je izdržati, u čast svim onim svojim žrtvama. I nikada zaboraviti.

Ljudi su ga još uvijek zvali herojem, no to ga više nije ispunjavalo ponosom. Povjesničari Lige su se sjećali doslovno svega što je postigao u svojoj karijeri i još su to uljepšavali.

Ali pravi Quentin Butler bio je malo više nego prazna ljuštura, otvrdnula i šuplja statua stvorena od uspomena, očekivanja i groznih gubitaka. Nakon svega onoga što je bio prisiljen raditi, napustili su ga i srce i duša. Gledao je kako Faykan i Abulurd nastavljaju živjeti. Faykan se oženio i zasnovao krasnu obitelj, dok je njegov mlađi brat ostao samac. Možda Abulurd ipak neće imati potomaka koji bi nastavili ime Harkonnen.

Quentin se osjećao praznim kao i njegova obamrla žena Wandra koja je godinama ostala u Gradu introspekcije, sama i nesvjesna ičega oko sebe. Ponekad ju je posjećivao. Quentin je tada gledao u njezino prazno, ali prekrasno lice i zavidio joj.

Nakon što je toliko toga iskusio i donio toliko teških odluka, bilo mu je dosta vojne službe. Predvodio je i previše napada, poslao je previše boraca u smrt, zajedno sa svim onim nedužnim zarobljenicima koje je trebao moći osloboditi iz zarobljeništva u kojem su ih držali misaoni strojevi. U stvari, oslobađao ih je od Omniusa samo ubijajući ih.

Quentin nije mogao dalje živjeti s tim. Još godinama nakon Velikog čišćenja služio je na nevažnim položajima, a onda je šokirao najstarijeg sina svojom odlukom da se povuče.

Kao odgovor na to, pokušavajući tog ratnog heroja koji mu je bio otac držati uza se, Faykan je predložio da prihvati mjesto veleposlanika ili zastupnika u parlamentu.

- Ne, nije to za mene, - odgovorio je Quentin. - U ovim mojim godinama ne zanima me započinjanje neke nove karijere.

Ali Veliki Patrijarh... još uvijek Xander Boro-Ginjo... je pročitao unaprijed pripremljenu izjavu, koju mu je bez sumnje netko drugi napisao, a u kojoj je odbio prihvatiti primerovu ostavku, nudeći mu u zamjenu pošteno zaslužen i vremenski neograničen dopust. Quenti-nu nije bilo stalo do semantičkih finesa, bilo mu je važno da je krajnji rezultat isti. Našao je novo zvanje.

Njegov prijatelj Porce Bludd, sjajan prijatelj iz Quentinovih sretnijih dana u inženjerskoj jedinici, pozvao ga je na hodočašće i da mu se pridruži u ekspediciji.

U ovim godinama nakon Omniusove kuge i nakon Velikog čišćenja taj plemić filantrop postao je opsjednut idejom da pomogne planetima. Na Walgisu i Alfa Corvusu, na ta dva spržena svijeta koja su ranije pripadala strojevima, pronašao je nešto malo preživjelih koji su živjeli u krajnjoj bijedi. Tim ljudima je očajnički trebala pomoć, bolovali su i gladovali, oboljeli su od različitih vrsta raka prouzročenog slijeganjem nuklearne prašine. Njihova civilizacija, tehnologija i infrastruktura bili su uništeni, no oni najčvršćeg duha još su se grčevito držali života, uzajamno se pomažući.

Bludd se vratio u Ligu tražeći dragovoljce i organizirajući zračni promet koji je obuhvaćao spasilačke konvoje koji su preživjelima dostavljali potrebne stvari. U najtežim situacijama preseljavali su čitava sela u područja manje zahvaćena radijacijom ili su ih premještali s tog planeta na neki gostoljubiviji svijet Lige. S tako raštrkanom i uništenom populacijom u ovom je poraću bila poželjna svježa krv, posebno ona od čarobnica s Rossaka.

Neki kruti političari bili su ustrajni u stavu kako je svima preživjelima najbolja kompenzacija koju mogu tražiti upravo samo oslobođenje od strojeva. Quentin je sve više uviđao kako su ti ljudi isti oni koji se nikada nisu sami ponudili žrtvovati...

Bludd, koji nije imao nikakve potrebe skupljati političke poene,

jednostavno je okrenuo leđa parlamentu Lige kad su ovi odbili pomoći. - Ja ću dati pomoć koja mi se čini nužnom - izjavio jednom prilikom u

Zimiji. - Baš me briga budem li potrošio i zadnji cent svojeg imetka. Ovo je moj životni poziv.

Mada je mnogo tog nevjerojatnog obiteljskog imetka propalo tijekom pobune robova koja je uništila veći dio Strade i ubila Bluddo-vog praujaka, goleme svote su i dalje pritjecale od brzorastuće prodaje osobnih štitova. Činilo se da ih sada svi u Ligi nose, bez obzira na to što nije bilo nikakve prijetnje od neprijateljskih strojeva.

Saznavši da je Quentin na dopustu, plemić ga je potražio i pronašao.

- Ne znam hoćeš li željeti pogledati vlastitim očima, - rekao je Bludd, a na licu mu se vidjelo suosjećanje - ali ja namjeravam obići planete devastirane tijekom Velikog čišćenja. Bivše Sinkronizirane svjeto ve. Te atomske eksplozije su bile dovoljno jake da unište ekosustave i iskorijene onu pošast koju je Omnius poslao, ali neka šansa ipak postoji, - oči su mu zasjale kad je ispružio prst - neka šansa, kažem ti, da su neki ljudi preživjeli. A ako je tako, moramo ih naći i pomoći im.

- Da,- rekao je Quentin, osjećajući kako mu nestaje onaj teret s duše. Užasavao se obilaženja nuklearne pustoši tamo gdje je sam stvarao atomsku oluju. Ali ako je postojao i neki način da barem i malo ispravi učinjeno zlo...

Na Bluddovoj luksuznoj svemirskoj jahti bilo je znatno komfornije nego u ratnim brodovima Lige; tu je bio i dnevni boravak, a i veliko skladište puno lijekova i razne druge potrebne robe, te jedan mali izviđački jednosjed u hangaru. U početku je Quentin odbijao koristiti se svim tim komforom za kojeg je smatrao da ga nije zaslužio, no na kraju je nekako nagovorio samoga sebe da uživa u tom putovanju. Tijekom svoje vojničke karijere obavio je dovoljno misija, posvetivši četrdeset i dvije godine svog života Džihadu Serene Butler.

Na tom svojem dugom putovanju Quentin i Bludd su putovali od točke do točke koje su nekada na karti bile označene kao Sinkronizirani svjetovi; sve su bile radioaktivna žarišta. Prije devetnaest godina Quentin je letio od planeta do planeta, istovarujući tovar smrti. Sadašnja je misija odisala suosjećajnošću i prisjećanjem.

Quentin je zurio dolje u razrovan pejzaž Ularde, spaljeno tlo, pokošena stabla i biljke koje su rasle na kontaminiranom tlu. Većinu zgrada su razrušile pulsne atomske eksplozije, ali šačica preživjelih je od ruševina podigla barake i kolibe, preslaba skloništa za oluje koje su

nastupile nakon holokausta i prolazile ravnicama brišući sve pred sobom.

- Navikne li se čovjek ikada na ovakve prizore? - Quentinu se stegnulo u grlu.

Bludd ga je iz svojeg pilotskog stolca pogledao s očima punim emocija. - Nadajmo se da ne. Za volju naše vlastite humanosti, ne usuđujemo se navikavati na takve stvari.

Iz zraka su vidjeli kako dolje ljudi pokušavaju orati zemlju štapovima i ostacima metala. Quentin nije mogao ni zamisliti kako oni žive. Ovi su pak zastali u svojem radu i zurili gore - neki mašući i kličući, a drugi odbacujući alat i bježeći u zaklon, bojeći se da ovaj čudan brod označava povratak snaga strojeva koji će sada dokrajčiti ljudsku rasu.

Suze su tekle s lica plemića s Poritrina. - Kada bih barem mogao sve te ljude uzeti u brod i izravno iz isporučiti u neki svijet Lige gdje bi imali izglede za normalan život. Sa svim mojim bogatstvom i utjecajem, trebao bih moći sve njih spasiti. Prešao je rukom preko očiju i ruka se ovlažila. - Zar ne misliš i ti tako, Quentine? Zašto ih ne mogu sve spasiti?

Quentinu se srce stisnulo, a krivnja mu je poput raka izjedala utrobu.

Premda je sekundarna radijacija djelovala na njihov sustav za ske-niranje, Bludd je mogao otkriti tri zapuštena naselja. Sve u svemu, manje od pet stotina ljudi je preživjelo bombardiranje. Pet stotina... od koliko milijuna?

Ove su misli kod vojnog zapovjednika potaknule još jednu neugodnu misao. Ako je petstotinjak krhkih ljudi moglo izdržati atomski holokaust, što ako je i dobro zaštićena kopija sveuma ostala neoštećena? Quentin je odmahnuo glavom. Morao je vjerovati da su ti atomski napadi bili uspješni... jer ako se barem jedan netaknuti sveum mogao širiti preko drugih planeta, onda su sve ove smrti i razaranja bila uzaludna.

Čvrsto je stisnuo oči kada je Bludd spustio brod u jedno od ona tri naselja. Odjenuli su zaštitnu odjeću i izašli van kako bi pogledali ta jadna zapuštena strašila kojima je pošlo za rukom opstati na nečem što je nekada bilo Sinkronizirani svijet. Ovdje su mogli opstati samo oni najjači. Većina ljudi je umrla mlada i to na strašan način.

Bilo je to iznenađujuće, ali njih dvojica nisu bili prvi koji su u godinama nakon Velikog čišćenja došli na Ulardu. Nakon sastanka s

mjesnim starješinama - starješinama? Najstariji je izgledao kao da mu je jedva četrdeset godina - Quentin je otkrio da je i ovdje Kult Serene uhvatio korijen, a širila su ga dva misionara koji su uporno preobraćali ljude, a koje je obučila njegova unuka Ravna. Čak i pod ovim teškim okolnostima ti su se ljudi odbijali služiti tehnologijom, shvaćajući atomski napad kao kaznu za misaone strojeve.

Na ovakvim mjestima, gdje je malena populacija najviše trpjela i više nije imala što žrtvovati, fanatične religije su lako uhvatile korijen. Kult Serene se razvio od izvornog kulta Mučenika i davao je ovim preživjelim ljudima neki fokus za njihovu ljutnju i očaj. Ravnina poruka koju su donosili posjetitelji, zapovijedala im je da moraju uništiti sve strojeve i da nikada ne smiju dopustiti kompjutorskoj misli da se razvije ili da se ljudi opet njome služe.

Quentin je poštovao njezinu filozofiju učenja ljudi da žive služeći se vlastitim umom i prirodnim izvorima. Ipak ga je ta gruba i nefleksibilna poruka brinula. Tijekom dvadeset godina, čak i na planetima Lige koje je bila zahvatila pošast, ali ne i nuklearno razaranje, antiteh-nološka kampanja je bila prihvaćena s velikim žarom. Ljudi su izbjegavali bilo koju vrstu strojeva. Svemirski brodovi s kojima su se služili u svojem pohodu protiv strojeva bili su u tom fanatizmu očigledna iznimka.

Sada, u ovom malenom selu na Ulardi, stanovnici su nosili prljavu i otrcanu odjeću, kosa im je otpadala u čupercima, a lica i ruke bila su im puna rana i izraslina.

- Donijeli smo vam hranu i lijekove, namirnice i alat s kojim si možete poboljšati život - rekao je Bludd. Dok se kretao, njegovo zaštitno odijelo je šuškalo. Ljudi su ga gledali gladno, kao da bi mogli potrčati naprijed poput kakve izgladnjele gomile. - Donijet ćemo vam još, čim to budemo mogli. Razdijelit ćemo pomoć Lige. Vi ste već samim time što ste preživjeli dokazali svoju hrabrost i sposobnosti. Obećavam da će od sada pa nadalje stvari biti mnogo bolje.

Tada su on i Quentin iskrcali sanduk u kojima su bili koncentrati hrane, vitamini i lijekovi. Zatim su izvadili vreće s visokorodnim sjemenom žitarica te gnojivo i poljoprivredne alate. - Obećavam da će biti bolje, - ponovio je.

- Zar ti zaista vjeruješ u to? - upitao ga je Quentin kad su se kasnije vratili u brod, umorni i izbezumljeni od onoga što su vidjeli.

Bludd je oklijevao, ponovo izbjegavajući lagan odgovor. - Ne... ne vjerujem - ali oni moraju u to vjerovati.

Možda je to bilo simboličko putovanje, potreba da se pogleda

prvo veliko bojno polje bitke protiv strojeva u rodnom mjestu ljudske rase. Bludd je rekao kako namjerava otići na Zemlju.

- Sumnjam da će tamo biti preživjelih, - rekao je Quentin. - To je bilo previše davno.

- Znam, odgovorio je plemić s Poritrina. - Obojica smo bili premladi za tu prvu pobjedu... početak ovog iscrpljujućeg Džihada. Ipak, kao pripadnik ljudskog roda, moram to vidjeti vlastitim očima.

Quentin je pogledao svog prijatelja u oči i tamo je vidio silnu potrebu. I on je isto to osjećao u svom srcu. - Da, mislim da bismo obojica trebali otići u to rodno mjesto ljudskog roda. Možda možemo nešto naučiti. Ili ćemo, gledajući u tamošnje ožiljke moći pronaći načina da dobro obavimo preostali dio našeg posla.

Ali na Zemlji života više nije bilo. Dok su svemirskom jahtom klizili iznad tihog i izranjavanog

pejzaža, Bludd i Quentin su pogledom tražili bilo kakvu ljudsku enklavu koja je uspjela izbjeći nuklearno bombardiranje. Ovdje, gdje su cymehi i Omnius metodički zatirali svaki trag ljudskog roda, armada Lige je pobacala dovoljno atomika da sterilizira površinu cijelog planeta. Nitko nije ostao živ. Stalno su iznova kružili, nadajući se kako će uspjeti pronaći neki razlog za sumnju u ranija izvješća, ali Zemlja nije bila drugo do grozan spaljen ožiljak.

Quentin je napokon napustio most. - Pođimo nekamo drugdje. Negdje gdje bi moglo biti nekog tračka nade.

Neki kažu kako je bolje vladati u paklu nego služiti u raju. To

je defetistički stav. Ja namjeravam vladati posvuda, a ne samo u paklu.

- GENERAL AGAMEMNON, Novi memoari Nastupilo je vrijeme za promjene... zapravo su i predugo

odugovlačili. Možda su i imali sve strpljenje ovog svemira, ali devetnaest godina je sasvim sigurno bilo dovoljno dugo.

Agamemnon je dovukao svoju izuzetno veliku hodalicu na vrh glečera po kojem je brijao vjetar. Grub snijeg i vjetar kovitlali su se neravnim terenom i odražavali zvijezde pod modrim nebom Hessre. Svjetlo na tom zamrznutom planetoidu bilo je slabo, baš kakva je bila i budućnost Cymeha. Sve do početka Velikog čišćenja.

Junona se popela do Agamemnona, a njezin golem oblik jasno je odražavao njezinu moć i ambicije. Metalne noge su se dizale i spuštale, opremljene izdržljivim motorima. Zato što su živjeli toliko dugo, Titani su znali biti strpljivi, puštajući da dani protječu pokraj njih, no sada je vremena bilo sve manje.

On i njegova družica stajali su tu, imuni na negostoljubivu studen. Iza njih, napola zameteni i ledom okovani tornjevi utvrde koja je pripadala kogitorima izgledali su kao spomenik koji se raspada i koji je odavno izgubio svoj sjaj... podsjećajući Agamemnona kako je bio prisilio robove na Zemlji da njemu podižu sjajna svetišta i spomenike.

- Ti, ljubavi moja, postaješ gospodar svega čega se dotakneš, - rekla je Junona.

Nije znao ruga li mu se ili mu se divi zbog ove sitne pobjede. - Ovo je jadno. Konačno, nemamo se čega bojati. Liga si jedva zna obrisati vlastiti nos, a istrijebili su Omniusa sa svih Sinkroniziranih svjetova osim Corrina, gdje se od njih krije iza sveg svog oružja.

- Ovako kako se mi krijemo ovdje? - Zašto? Više nema razloga za skrivanje. - Udarcem svog teškog

metalnog uda napravio je krater u ledu ispred sebe. - Što nas sada može zaustaviti?

Negdje duboko u Agamemnonovom mozgu misli su odzvanjale

poput daleke grmljavine. Činilo mu se sramotnim što je dopustio da njegovi vlastiti snovi izblijede... možda je trebao jednostavno umrijeti kao i toliki njegovi suzavjerenici. Nakon gotovo punih devet desetljeća

njihove nove pobune protiv Omniusa, general i njegova šačica preživjelih Cymeha postigli su malo i krili su se u rupama poput štakora.

- Umoran sam od svega ovoga, - rekao je Agamemnon. - Od svega!

On i Junona su se uzajamno vrlo dobro razumjeli. Iznenadilo ga je što je ona, tako ambiciozna, ostala uz njega već duže od tisućljeća. Možda je to bilo samo zato što nije imala nikakvu drugu dobru mogućnost... ili joj je možda zaista bilo do njega stalo.

- Reci mi točno, ljubavi moja, što to zapravo čekaš? Ovakvo samo zadovoljstvo nas je i učinilo ovako apatičnima, baš kao i stanovništvo Starog carstva koje smo toliko prezirali. Sve ove godine smo samo sjedili kao... - glas joj je sada bio pun poruge na vlastiti račun. – Kao kogitori! Galaktika je za nas otvoreno polje - posebice sada.

Agamemnon je svojim optičkim nitima promatrao planine na kojima nije bilo znakova života, nesmiljene i nezaustavljive plime leda.

- Nekada je postojalo vrijeme kada su misaoni strojevi služili nama.

Sada je Omnius gotovo uništen, a hrethgiri su oslabljeni i... trebali bi smo to iskoristiti. Ali još je uvijek velika mogućnost da ne uspijemo.

Junonin glas, pun prijekora, bockao ga je kao i obično. - Kada si ti to postao prestrašeno dijete, Agamemnone?

- Imaš pravo, gadi mi se moje vlastito ponašanje. Nije dovoljno biti vladar samo zato da bi se gnjavilo nekolicinu podčinjenih. Dobro je imati na raspolaganju robove, ali čak i to dojadi.

- Da, pogledaj samo kako se ponašao Yorek Thurr na Wallachu IX.

Gospodario je cijelim planetom, ali ni to mu nije bilo dovoljno. - Wallach IX sada je radioaktivna krasta, - rekao je Agamemnon. - Kao i svi ostali Sinkronizirani svjetovi. Posve je nevažan. - Niti jedan planet koji je nekada bio u sustavu Sinkroniziranih

svjetova ne može nikada biti nevažan, ljubavi moja. Moraš uzeti neki drugi primjer.

Zajedno su promatrali pejzaž Hessre, beživotan kao i toliki sprženi i isušeni Sinkronizirani svjetovi koje su nakon Velikog čišćenja istražili i odbacili. - Mi bismo trebali potaknuti događanja, umjesto da pasivno čekamo što će nam povijest dobaciti, - rekao je Agamemnon.

Dva Titana su okrenuli kupole koje su im služile umjesto glave i onda, gazeći preko grubog leda, otišli natrag prema tornjevima kogi-tora. - Vrijeme je za jedan nov početak.

Beowulf nije ništa sumnjao, iako je njegova sudbina već neko vrijeme bila dijelom generalovog plana, plana koji se brzo razvijao. - Njegov oštećen mozak ne može više razlikovati nijanse niti izvlačiti zaključke, - rekao je Dante.

- Taj tupan još jedva hoda hodnikom. Dovoljno sam dugo odgađao to s njim.

- Možda bismo ga trebali pustiti da odluta van pa naglavce padne u kakvu ledenjačku pukotinu, - rekla je Junona. - To bi nam prištedjelo mnoge nevolje.

- Već je bio pao u takvu pukotinu čim smo došli na Hessru. Bili smo blesavi što smo ga spašavali, - dodao je Agamemnon.

Tri Titana su pozvala tog teturavog neoCymeha u središnju dvoranu u kojoj su nekada stajali pijedestali kogitora. Muadru rune, uklesane u zidu, bile su išarane opscenim škrabotinama.

Krećući se sitnim koracima zbog hodalica u kojima je hodanje bilo ograničeno, porobljeni sekundarni neosi odlazili su na svoju dužnost u laboratorij, gdje su nadzirali proizvodnju elektrolita za njihove cymeh vladare.

Agamemnon je imao sve što mu je bilo potrebno. Beovvulf je ušao teška koraka, a niti za misaone procese bile su

mu nestabilne. Signali su se iskrivljavali i preklapali pa je hodao poput opijenog čovjeka koji se pokušava kretati iz jedne točke u drugu. - D... d... da, Agamemnone. Zva... zvao si me?

General je pazio da mu glas zvuči neutralno. - Uvijek sam ti bio zahvalan na tvojem doprinosu kojeg si dao pomažući pri oslobađanju Cymeha od Omniusa. Sada se nalazimo na prekretnici. Sada će se okolnosti pod kojima živimo, Beowulfe, dramatično okrenuti nabolje. Ali prije toga ćemo morati obaviti ono što se često naziva veliko pospremanje.

Agamemnon je pomaknuo svoju hodalicu. Povukao je jedno od starinskih oružja koja je držao u vitrini na svojem tijelu. Činilo se da se Beowulf zainteresirao.

Dante se ispružio kako bi deaktivirao motore i izvor energije na tijelu robota čiji je mozak bio oštećen.

- Š... št... što...

Junoni glas je zvučao milo i vrlo razumno. - Beowulfe, prije nego krenemo dalje moramo se riješiti nekog starog smeća.

- Hvala bogovima u svim njihovim inkarnacijama što Xerxes nije još uvijek s nama i da nam ne pokušava pomoći. Ali ti, Beowulfe... ti si katastrofa koja samo čeka kada će se dogoditi.

Titani su se okupili oko deaktivirane hodalice, pružajući svoje artikulirane ruke i puštajući da potrebni komadi alata započnu proces demontiranja. Agamemnon se nadao kako će sad ponovo moći isprobati neke od antiknih predmeta iz svoje kolekcije.

- N... n... neeee.... - Čak sam i ja dugo čekao na ovo, generale Agamemnone -

rekao je Dante. - Titani su spremni za ponovni uspon koji će dugo potrajati.

- Ono što je najvažnije jest to da širimo svoju moć, grabeći sve više teritorija i držeći ga čeličnom šakom. Dugo vremena sam izgubio želeći planete nastanjene hrethgirima, ali nakon Velikog čišćenja postoje mnogi bastioni koje Cymehi trebaju osvojiti. Vrlo rado ću sa graditi naše carstvo na grobovima Omniusa. Prije, kad sam odbaci vao takvu pomisao, nisam ni pomislio kako bi mogla biti ironična i kakav izvor zadovoljstva bi predstavljala. Radioaktivna prostranstva ne predstavljaju nikakvu ugrozu našim zaštitnim oklopima, niti našim zaštićenim posudama s mozgom. Vladanje paklom bit će tek naš prvi korak. Tu ćemo ojačati i onda udariti na svjetove Lige.

- Nema ničeg lošeg u tome da budemo novo carstvo među ruše vinama, ljubavi moja. - Kao da komada kakvog velikog raka, Junona je skinula prvi par nogu s Beowulfove hodalice. - Za sada je to tek početak.

Oštećen neoCymeh je nastavio cviliti i vapiti, a glas mu je bio sve manje i manje artikuliran kako je strah u njemu rastao. Napokon je Agamemnon s gađenjem razmontirao sustav zvučnika povezan s posudom za očuvanje mozga. - Eto, sada se možemo koncentrirati i završiti s ovom eutanazijom.

- Nažalost, - rekao je Dante, - ostali smo još samo nas troje Titana. - Neki od naših neosa su na svoj način prilično odani, ali uvijek su bili pasivni. Regrutiramo ih iz redova pokorenog stanovništva.

Agamemnon je prerezaoa jedan od snopa neuronskih vlakana s Beowulfove hodalice. - Trebamo razviti novu tiransku hijerarhiju, ali ne možemo se snabdjeti iz ovih naših smanjenih resursa. Svi ovi neosi su ovce.

- Onda ćemo jednostavno morati potražiti negdje drugdje, -

uskočila je Junona. - Mada je Omnius dao sve od sebe kako bi ih istrijebio, ostalo je još mnogo hrethgira. A među preživjelima su oni najjači.

- Uključujući i mojeg sina Voriana. - Radeći na tome kako bi razmontirao sve komponente koje su držale Beowulfa na životu, general se sjetio dana kada je njegova lojalna uzdanica Vor s ljubavlju i metodično čistio, polirao i obnavljao osjetljive cymeh komponente svojega oca, na način koji je sezao sve tamo do osvita povijesti kada je bio običaj prati noge voljenom vođi. To su bili najintimniji trenuci između oca i sina.

Agamemnonu su nedostajali ti dani i poželio je da se odnosi s Vo-rianom nisu pokvarili. Njegov sin je Agamemnonu bio najbolja prilika za savršenog nasljednika, no ljudi su ga pridobili za sebe.

Junona nije osjetila da su mu misli odlutale. - Odabrat ćemo među njima, uzeti nadarene kandidate i pridobiti ih za našu stvar. Sigurna sam kako imamo i sredstava i načina da postignemo nešto tako jednostavno. Kad jednom od tijela odvojimo mozak, tada je vrlo malo toga što ne možemo manipulacijom postići.

Titan general je malo porazmislio. - Kao prvo, obavit ćemo izviđanja ozračenih planeta i odlučiti gdje bi bilo najbolje uspostaviti našu bazu.

- Wallach IX bi bio dobar prvi korak u tom smjeru, - rekao je Dan te. - Blizu je Hessri.

- Slažem se, - odgovorio je Agamemnon, - i zasjest ćemo na ostatke trona onog iritantnog Yoreka Thurra, ma koliki ti ostaci bili.

Sada je Beowulfovo mehaničko tijelo bilo rastavljeno u komade i sada su te razbacane komponente čekale da budu reciklirane i opet negdje upotrijebljene. Sekundarni neos je tiho prišao pa pokupio i odnio te ostatke.

Dok je Agamemnon razmišljao o svim tim uništenim Sinkroniziranim svjetovima, sinulo mu je da je Vorian predvodio cijelo to nuklearno razaranje. Možda bi ipak, na neki način, upravo on mogao biti odgovarajući nasljednik Titana.

Ako se osvrnemo kako bismo promotrili davnu povijest, jedva

je uspijemo i nazrijeti, toliko je nezamjetljivom postala. - MARCEL PROUST, stari autor Vor je stajao u uredu koji mu je, unutar glavnog stožera Armije

čovječanstva, simbolički pripadao i zurio kroz otvoren prozor u večernju kišicu. Nakon vrućeg poslijepodneva licu mu je godila ova svježa vlaga, jer je tijekom ovog tjedna Zimija bila nepodnošljivo vruća i vlažna. Ova blaga kiša je bila ugodno osvježenje, ali ne dovoljno da se vrhovni bašar osjeti mnogo bolje.

Činilo mu se da svakoga dana gubi bitku protiv stagnacije, letargije i nesposobnosti za donošenje važnih odluka kakvu pokazuje ova vlada. Predstavnici Lige su se bojali dovršiti posao koji je nužno morao biti prljav, a sa svakom godinom koja je prolazila oni su sve više i više toga zaboravljali. Zaokupljeni lokalnim problemima i političkim prioritetima, uspjeli su sami sebe uvjeriti da će stalne prijetnje zvane Omnius i Cymehi same od sebe nestati. Nije ih mogao natjerati da po-vjeruju kako, mada su se Titani već godinama pritajili, Agamemnon nije odustao od svoje tiranske vladavine.

Vorov dugi rat je bio završen. Quentin Butler nije bio jedini visoki časnik koji je nakon Velikog čišćenja potražio dug i miran bijeg. Bilo je previše lako dati najveći prioritet oporavku i ponovnoj izgradnji. Drugi ljudi su željeli cijeli taj Džihad poslati u povijest.

Ali realno gledajući, taj rat nije bio gotov. Ne još, sve dok su i Cor-rin i Cymehi ostali kao vrlo stvarna prijetnja ljudima. No činilo se kako je Vor jedini koji to shvaća. Liga je odbila odobriti ofenzivne snage, pa čak i ono redovito špijunsko izviđanje Hessre za koju se znalo da su se tamo sklonili posljednji Titani. Samozadovoljne budale!

Veliki Patrijarh i plemstvo usmjerili su svoju energiju na rješavanje internih problema širenja njihove administracije na Nesvrstane planete, kako bi stvorili veće carstvo s tješnjim, jače centraliziranim nadzorom nad svakim od svjetova. Veliki Patrijarh je svojem lancu na vratu pridodao još nekoliko zveckavih karika.

Oslobođeni Sinkronizirani svjetovi ostat će stoljećima

nenastanji-vi, ali neki od agresivnijih članova smatrali su Nesvrstane planete zrelim voćem. Potražnja za melangeom diljem svjetova Lige nije jenjavala ni nakon prestanka kuge. Program ponovnog naseljavanja

izvodio se već godinama prema uputama vrhovne čarobnice Ticije Cenve.

Sada, kad su bili zabranjeni napredni kompjutorizirani strojevi, projekt javnih radova zahtijevao je izvore ljudske radne snage. A to je značilo ljudsko roblje, većinom budislamiste sa zaostalih planeta. U sabornici Lige čuli su se neki protesti protiv tretiranja drugih ljudi "baš onako kako su ih i strojevi tretirali", ali takav je stav imao vrlo slabu podršku.

Kako su njegove vojničke dužnosti bile zamijenjene s uglavnom administrativnim poslovima, javnim govorima i pojavljivanjem na paradama, Vor je već odavno odlučio kako će nastaviti sa potragom za svojom unukom na Parmentieru. Nakon šest mjeseci traženja, konačno ju je pronašao.

Pobjegavši iz Bolnice za neizlječive bolesti, Mohandas Suk i ona su se smjestili u jednom udaljenom selu koje je većinom bilo naseljeno izoliranom grupom ljudi, sljedbenicima nevjerojatno stare religije judaizma. Tamo im je ona za vrijeme pošasti pomagala brinući se o njihovim potrebama, sve dok i tamo nije banula neka paranoidna rulja koja se povodila za još starijim predrasudama i spalila im gradić, tvrdeći kako su Židovi jednako tako krivi za kugu koliko i misaoni strojevi.

Tako su ona i Mohandas morali krenuti dalje i nastaviti svoj posao, a pratila ih je nekolicina stanovnika židovskog naselja, krijući svoj identitet. Čak i kada je epidemija kuge prošla, Parmentieru su trebale godine i godine da bi se oporavio.

Kada ju je Vor pronašao, Raquella je radila u primitivnim uvjetima. Većina njezine medicinske opreme bila je uništena pa joj je Vor velikodušno poslao sve što joj je bilo potrebno pa i više od toga, kao i stražare koji su se trebali pobrinuti da ona bude na sigurnom. Ubrzo nakon toga Vor ih je oboje uzeo da mu pomognu osnovati Humanitarnu medicinsku komisiju - takozvani HuMed - koji je sada zamijenio Medicinsku komisiju Džihada. Vor im je tada, s vlastitim sredstvima, kupio svemirski brod-bolnicu. Taj novi brod je omogućio Raquelli i njezinim suradnicima putovanje galaktikom i učinkovitije obavljanje njihova posla. Trebalo je pomno motriti na svjetove Lige kako ne bi ponovo izbila kuga, iako je prošlo već toliko vremena...

Netko je morao biti na oprezu. Nisu sve investicije donosile takvu korist građanima Lige.

Osvijetljenu reflektorima duž trga u Zimiji, Vor je vidio započetu

zgradu Serenine katedrale, raskošnu i nametljivog izgleda, jedan od mnogih projekata koje je u posljednje vrijeme Ravna Butler zajedno sa svojim sljedbenicima Kulta uspjela progurati kod vlade. Kad bude dovršena, ta zgrada će biti najveća i najskuplja sakralna građevina ikada sagrađena. Mada je Vor poštovao i volio Serenu... onu pravu Serenu... više nego ikog živog, ipak je osjećao kako bi se ta energija mogla bolje usmjeriti nekamo drugdje.

Kult Serene je rastao previše brzo i to iz sve samih pogrešnih razloga. Iako je Ravna ostala vjerna svojem neprijateljskom pohodu na sve strojeve, činilo se kako su mnogi od njezinih sljedbenika željeli iskoristiti tu blijedu djevojku kao odskočnu dasku za izgradnju svog vlastitog položaja. Vor je to jasno sagledao, iako se činilo da drugi to ne primjećuju.

Nitko nije želio slušati kada je Vor, taj "čovjek željan rata", isticao očigledne probleme. Parlamentarni i vojni vođe išli su dalje sa svojim vlastitim planovima i izostavili vrhovnog bašara iz procesa donošenja odluka. Njegov čin je postao više ceremonijalan nego funkcionalan. Mada je Vor još uvijek izgledao kao mladić, čak mu je i Faykan Butler savjetovao neka prihvati odavno zarađenu mirovinu. Vor ne bi otišao na vrhuncu slave, kao što je otišao Xavier Harkonnen. Ovo je bilo još gore. Vorian Atreid je neprimjetno blijedeći tonuo u mrak.

Svakog je jutra rano ustajao i dok je odlazio u grad na posao prisjećao se trenutaka osobnih kriza kroz koje je prošao. Serena, Le-ronica... čak i Seurat, kojeg je zvao Limeni mozak.

Mrzio je što je bio ovako neučinkovit. Voru je sada bilo stotinu trideset i pet godina, no osjećao se

znatno starijim. Kada je završio sa svojim dnevnim dužnostima u stožeru Armije čovječanstva, nije bilo više nikoga tko bi ga kod kuće čekao. Njegovi sinovi su sada bili starci s velikim vlastitim obiteljima i svi su oni živjeli na dalekom Caladanu.

Voru je nedostajao njegov prijašnji ađutant Abulurd Harkonnen koji je u njemu vidio svojeg mentora i oca i to znatno više negoli su to Estes ili Kagin ikada osjećali. Ali Abulurd je ovu posljednju godinu proveo u sustavu Corrina, držeći Omniusa u zarobljeništvu.

Kao da je tim mislima dozvao svojeg protežea, Vor spazi Abulurda koji je odlučno kročio prema zgradi i kojoj je bio smješten vojni stožer.

Odjeća mu je bila u neredu, a žurio je bez ikakve pratnje i uvukavši glavu kako bi se štitio od lagane kišice. Po kretnjama se je vidjelo da ima hitnog posla.

Tek napola uvjeren kako taj Abulurdov lik nije samo priviđenje, Vor je požurio hodnikom pa grabeći po dvije stube odjednom požurio prema vratima i tamo iznenadio onog drugog koji je namjeravao ući. - Abulurde, to si ti!

Mladi časnik se srušio, jer je zadnjim snagama došao ovamo. - Gospodine, dolazim ravno s Corrina. Poslužio sam se izviđačkom letjelicom koja može nabirati svemir, jer sam morao stići prije strojeva. Ali ne znam koliko još vremena imamo.

Premda su i Vor i Abulurd imali isti osjećaj hitnosti, ostali članovi parlamenta imali su dojam kako je ta kriza pomalo pretjerana.

- Što bi se, nakon tolikih godina, misaoni strojevi mogli nadati da će postići? Oni su pobijeđeni! - uskliknuo je predstavnik svijeta Geidi Prima.

- A ako su ti projektili prošli kroz mrežu skremblera, zar onda nije sigurno da je svaki gel-krug trebao biti izbrisan? Zato nema nikakvog razloga za zabrinutost - kruti veleposlanik Honrua se udobno naslonio na svojem stolcu, a na licu mu je lebdio onaj samozadovoljni izraz.

- Uvijek ima razloga za zabrinutost, tako dugo dok postoji ma i jedna inkarnacija Omniusa. - Vor nije mogao razumjeti odakle im to liko samopouzdanje. Ali taj njihov stav nije bio ništa iznenađujuće: uvijek kada su bili suočeni s nekim teškim problemom, zastupnici su o njemu raspravljali dok sve nije postalo tako konfuzno i zbunjujuće da se iz tog nije moglo ništa zaključiti.

Nakon Abulurdovog povratka, Vor je proveo više od tjedan dana ugovarajući sastanke, razgovarajući izravno s ostalim nižim časnicima. Abulurd je predao svoje snimke koje je donio, a koje su bile napravljene na stražarskoj floti pred Corrinom i na kojima su se vidjeli ti čudni projektili. Konačno je vrhovni bašar bio ustrajan u svojem zahtjevu da se govorom obrati izravno parlamentu. Prema njegovim predviđanjima, ovisno o ubrzanju i o rezervama goriva, ti superbrzi projektili mogli bi za koji dan stići na Salusu.

- Jeste li sigurni, vrhovni bašare, da ne pretjerujete s takvom prijetnjom kako bi razjarili ljude i time ojačali Armiju čovječanstva? - upitao je neki sitan čovjek s Ixa. - Svi smo mi čuli vaše ratne priče.

- Budite sretni što ih niste morali sami i proživjeti, - zarežao je Vor.

Čovjek s Ixa se smrknuo. - Odrastao sam tijekom kuge, vrhovni bašare. Mi možda nemamo toliko ratnog iskustva kao vi, ali svi smo mi prošli kroz teška vremena.

- Zašto bismo se bavili progonom sjena, - mrmljao je jedan drugi čovjek kojeg Vor nije prepoznao. - Pošaljite nekoliko izviđačkih brodova neka presretnu projektile prije negoli ovi dosegnu Salusu. Ako ikada i dođu. Na taj se način Quentin Butler bio pobrinuo za one projektile koji su raznosili kugu.

Veći dio jutra sastanak je protekao u tom stilu. Napokon, kad mu se već zgadilo sve to što je čuo pod velikom zlatnom kupolom dvorane parlamenta, Vor se iskrao van. Zastavši na vrhu kamenih stuba, pogledao je u oblačno nebo i duboko uzdahnuo.

- Jeste li dobro, gospodine? - Abulurd je požurio prema njemu, prolazeći između urešenih stupova prema isklesanim stubama.

- Ona ista stara glupost. Zakonodavci su zaboravili kako treba razgovarati o bilo čemu osim cijenama nekretnina, regulaciji svemirskih putovanja, rebalansu budžeta i opsežnim javnim radovima. Sada napokon razumijem zašto je Iblis Ginjo formirao Vijeće Džihada kad je prošli rat bio u punom jeku. Ljudi su s pravom progovarali drakonskoj moći tog vijeća, ali ono je barem donosilo brze i učinkovite odluke. -Odmahnuo je glavom. - Čini se da je sada najveći neprijatelj ljudskom rodu upravo taj osjećaj samozadovoljstva i birokratizam.

- Svu našu pozornost smo ograničili na dugoročne prijetnje ili projekte - istakao je Abulurd. - Naše društvo se toliko usredotočilo na povratak normalnom životu da ne možemo usmjeriti pozornost na prijetnju za koju smo već povjerovali kako smo je se riješili.

Sada je ponovo počela kiša, jača nego prije, ali veteran se nije pomaknuo. Netko je poslao lebdeći kišobran nad Vorovu glavu kako bi ga zaštitio od te vlage. Bio je to opet Abulurd. Vor mu se osmjehnuo, ali bator je ostao zabrinut.

- Što ćemo poduzeti u svezi s ovim, gospodine? Ti projektili idu ovamo. - Prije nego je Vor stigao odgovoriti, jak nalet vjetra odnio je kišobran vukući ga niz kamene stube, a Abulurd je potrčao za njim kako bi ga uhvatio.

Upravo su se obojica namjeravala vratiti u dvoranu kad je Abulurd, konačno svladavši kišobran, pokazao rukom nekamo u daljinu.

Kišobran se, nošen vjetrom, ponovo oslobodio. Ovoga puta mladić nije potrčao za njim.

Poput tragova koje ostavljaju pandže kakve grabljivice, srebrno-narančaste pruge parale su nebo. - Pogledajte... oni projektili s Corri-na! - zavapio je Abulurd, ispunjen jednako toliko stidom koliko i panikom, jer nije bio u stanju nikoga navesti da ozbiljno shvati hitnost njegovih upozorenja.

Vor je stisnuo zube. - Ta Armija čovječanstva vjeruje svojoj vlastitoj propagandi. Ljudi misle kako nas neprijatelji više neće napast jednostavno zato što smo mi dekretom proglasili Džihad završenim.

Duboko je uzdahnuo, živo se prisjećajući što to znači biti ratni zapovjednik. - Izgleda da će mi ustrebati nečija pomoć,- rekao je okre-nuvši se Abulurdu. - Ti i ja ćemo morati obaviti taj posao.

Norma Cenvaje znala reći kako se o njoj ne može suditi

temeljem njezinog vanjskog izgleda. Ni njezini fizički nedostaci, niti ona klasična ljepota koja ih je kasnije zamijenila, ne predstavljaju bit te žene. Ona je prvenstveno i iznad svega bila moždana energana.

- PRINCEZA IRULAN, Biografije Butlerijanskog Džihada Kad se vratila na Rossak, sivo-grimizne prašume u dubokim

kanjonskim dolinama pokrenule su u Normi lavine sjećanja na djetinjstvo. Nebo je još uvijek bilo išarano toksičnim dimom iz udaljenih vulkana. Prašume su vrvjele najneobičnijim oblicima biljnog i životinjskog svijeta, flora i fauna su se borile za opstanak u zaštićenim, plodnim pukotinama.

Norma se sjećala kako je kao djevojčica odlazila u ekspedicije s Aureliusom i njegovim botaničarima i kako su tragali za biljkama, gljivama i bobicama, čak i za kukcima i paucima koje se moglo koristiti u farmaciji. Tvrtka VenKee je još uvijek ubirala velike profite od njihovih sirovina za lijekove, sakupljanih na Rossaku, mada je melange postao glavni proizvod tvrtke.

No u svojoj nedavnoj vrlo živoj viziji Norma je vidjela kako će ovdje gotovo sve biti razoreno. Uskoro. Nešto užasno će se dogoditi Rossaku, čarobnicama, svima. Nadala se kako će moći uvjeriti svoju polusestru u hitnost, premda će Ticija tražiti da joj za to pruži neki dokaz, neki detalj ili objašnjenje. Norma nije mogla ponuditi ništa od toga... samo vrlo snažan predosjećaj kojeg je imala tijekom svog intenzivnog, melangeom izazvanog sna.

Ticija sigurno neće gorjeti od želje da joj povjeruje samo na riječ.

Prije mnogo godina, Ticija je bila otišla na jedan od posljednjih pohoda na Cymehe; ona i njezine kolegice čarobnice bile su tad spremne osloboditi svoju mentalnu snagu i, dok budu umirale, sa sobom u smrt povesti i Cymehe. Sve njezine kolegice su se žrtvovale i Ticija je trebala biti sljedeća na redu. No tada su se Cymehi povukli, ostavivši Ticiju kao jedinu preživjelu, njezinu žrtvu koja više nije bila potrebna... i nekako je uvijek žalila što nije dobila svoju priliku. Ticijina osobnost bila je sazdana od žaljenja, okrivljavanja i odlučnosti. Znala je pronaći mnogo načina koji su joj zagorčali život i jednako toliko ljudi koje je krivila za to.

Vrhovna čarobnica je uvijek ignorirala Normu, sve do te mjere da se ponašala kao da ova i ne postoji, puštajući je neka sama radi na Kolharu, okružena svojim brodovima i motorima za nabiranje svemira. Bila je odana vlastitim projektima jednako toliko koliko je Norma bila odana svojim. To je na neki čudan način pomoglo Normi razumjeti njezinu polusestru.

Sada, kad je Džihad završio, nije više bilo poziva ženama Rossaka da se školuju kako bi razvile onu golemu samoubilačku mentalnu snagu. Sada su čarobnice posvetile svoju energiju proučavanju i usmjeravanju svih onih linija krvi koje su tijekom generacija sakupljale, zajedno sa svim onim genetičkim materijalom kojeg su sakupile u vrijeme kad je Omniusova kuga najžešće harala.

- Meni se čini da ta tvoja inspiracija i tvoji predosjećaji dolaze više od toga što ti je psiha izobličena prevelikom konzumacijom začina nego iz nekog stvarnog predosjećaja, - rekla je Ticija, nakon što je saslušala Norminu poruku. Stajale su zajedno na jednoj litici, promatrajući dolje ispod sebe gustu prašumu.

Kao vrhovna čarobnica, Ticija nije željela imati posla sa začinom i umjetnim stimulansima. Po njezinom sudu su samo slabići bili prisiljeni ovisiti o drogama. Tvrtka VenKee je stvarala enormne profite destilirajući egzotično bilje prašume kako bi iz njega dobili stimulativna i halucinogena sredstva i lijekove. Ticiji se sve to gadilo, baš kao i ta očita ovisnost njezine polusestre o začinu s Arrakisa.

Obje žene su posjedovale onu ledenu ljepotu, bile su visoke i blijede puti, s platinasto plavom kosom i pravilnim crtama lica. U sebi, Norma je sebe još uvijek vidjela kao patuljasto stvorenje, zbrčkanih crta lica, kao ženu koja bi se lako dala prestrašiti od dominantne čarobnice kao što je bila Ticija.

-To nije bilo nikakvo puko maštanje - rekla je Norma. - To je bilo upozorenje. Znam da se medu čarobnicama pretkazivanja povremeno manifestiraju kao talent. Ti sigurno imaš zabilježene slučajeve koji to dokazuju.

- Javit ću ti ako se tvoje dragocjeno predviđanje bude ostvarilo. Ti se samo vrati na svoj Kolhar i bavi se svojim poslom. - Ticija je kraljevskom kretnjom podigla glavu. - Mi ovdje imamo vrlo važnih obveza.

Norma je svojim blistavim modrim očima, koje su izgledale kao

da u sebi kriju cijeli svemir, pogledala svoju polusestru. Dodirnula je

vlastitu sljepoočnicu i zadovoljnim glasom rekla. - Stalno radim na tim proračunima. Mogu to ovdje obavljati jednako lako kao i na Kolharu.

- Onda ćemo vjerojatno obje vidjeti hoće li se tvoji loši snovi ostvariti.

No danima se nije ništa događalo, a Norma nije mogla dodati nikakav novi detalj o svojem predosjećaju.

Svakog jutra tijekom njezinog već produženog posjeta, Norma je sama odlazila u najgušće predjele prašume i tamo odabirala korijenje, bobice i lišće pa sve to odnosila u svojim džepovima, nikada ne objašnjavajući zašto to radi. Ona je tako čudna osoba, mislila je Ticija promatrajući izdaleka svoju polusestru.

Odsjaj prigušene sunčeve svjetlosti blistao je na Norminoj neprirodno zlatnoj kosi i mliječnoj koži dok se kao u transu kretala strmom stazom s dna prašume prema visokoj udubini u litici gdje je stajala vrhovna čarobnica. Tako udubljena u to što je radila, tako odsutna duhom. Kako bi bilo zgodno kada bi se Norma sada spotaknula i otkotrljala niz tu strminu u smrt...

Njihova mati je napustila Ticiju još dok je bila posve maleno djetešce kako bi mogla sve svoje vrijeme provoditi s Normom, birajući tu... čudakinju, a ne nju, za savršenu čarobnicu. Padni, prokleta bila!

Kad se Norma kliznim koracima popela do otvora špilje, Ticija je i dalje nepomično zurila u nju. Norma se odmah izravno obratila vrhovnoj čarobnici, kao da nastavlja razgovor kojeg su već neko vrijeme vodile, vjerojatno u njezinoj glavi. - Gdje vam stoje kompjutori?

- Zar si poludjela? Pa mi ovdje nemamo misaone strojeve! - Ticija je bila šokirana kako je njezina polusestra otkrila njihovu tajnu. Zar ona zaista... može predviđati? Jesam li trebala ozbiljno uzeti ono njezino upozorenje?

Norma ju je pogledala bez ljutnje, ne vjerujući joj ni na trenutak. - Morate se služiti vrlo sofisticiranim sustavom kako biste obradili toliku golemu količinu genetskih podataka, osim ako vam vaši umovi nisu uvježbani tako da su ravni organiziranosti i kapacitetima kompjutora. - promatrala je Ticijino lice intenzitetom nekog instrumenta za dubinsko skeniranje. - Ili obavljate traljav posao samo zato što se bojite poslužiti se nužnim alatom, a ne izgledaš mi kao da bi bila takav tip.

- Uporaba kompjutora je nelegalna i opasna, - rekla je Ticija, nadajući se kako će to biti dostatan odgovor.

Norma se, kao i obično, usredotočila na problem i nije odustajala. - Ne moraš se bojati moje sumnjičavosti ili paranoje prema strojevima - samo sam radoznala. I sama se koristim prednostima kompjutorskih sustava pri naporima da riješim navigacijske probleme kod motora za nabiranje svemira. Nažalost, Liga nije priznala prednosti tih motora pa sam morala prekinuti taj izuzetno vrijedan posao. Ja tebi ne bih uskratila mogućnost da se poslužiš s njima za tvoja vlastita istraživanja.

Prije negoli je Ticija uspjela smisliti nekakav uvjerljiv izgovor, odjednom je začula piskutav zvižduk nečega stoje brzo pojurilo zrakom. Gledano u cjelini, to je na oblačnom jutarnjem nebu izgledalo kao da su se prema dolje usmjerile srebrne tračnice, gađajući duboke, zaštićene rasjedne doline. Neki projektili su udarili u vrhove stabala pa propadali kroz krošnju sve dok nisu udarili o tlo.

Norma je zagrizla donju usnu i polako kimala glavom. - Mislim da je to početak onoga što sam vidjela u svojoj viziji. - Okrenula se prema Ticiji - Mislim da bi trebala oglasiti uzbunu.

Čarobnice odjevene u bijele halje su, čuvši kako vani nešto udara, požurile iz svojih špiljskih prostorija i motale se uokolo. U podnožju litice jedan se projektil zabio u mekanu zemlju, počeo vibrirati i onda se otvorio kao ljuska jajeta. Iz njega je poletjela prava kiša metalnih dijelova koji su se zabijali u zemlju i uvis podizali prah, šljunak i ostali materijal.

Usprkos svojem zastrašujućem snoviđenju, Norma je sve ovo promatrala s nekom mirnom radoznalošću. - To mi izgleda kao neka au-tomatizirana tvornica, premda nije tako sofisticirano kao pravi misaoni stroj, koja se služi lokalnim izvorima da bi nešto sastavila.

- To je stroj, - rekla je Ticija. Ukrutila se i bila je spremna u svom tijelu proizvesti onaj izvor snage koji će joj omogućiti boriti se na je dini način na koji je znala. - Čak i ako to nije cymeh, ipak je naš neprijatelj.

Dolje, na tlu prašume, nekoliko je ljudi u VenKee odorama prišlo mjestu na koje je projektil pao. Neki blijedi mladić pratio ih je poput kakvog živahnog psića; imao je izbuljene oči i deformirano tijelo, čudovište kojeg je bilo teško i pogledati, pa se Ticija, ugledavši ga sa svoje visoke osmatračnice, smrknula poželjevši da su ti deformirani naprosto umrli kada su ih bili protjerali u prašumu.

Tada, kad je ta skupina znatiželjnika prišla projektilu, iz njega su kao iz neke automatske tvornice, izletjeli prvi sastavljeni proizvod: male

sivkaste kuglice koje su letjele kao oklopljeni, gladni insekti. Podigle su se u roju, osmotrile područje i onda masovno jurnule prema grupi iz VenKeeja. Onaj deformirani mladić je iznenađujućom brzinom strugnuo natrag i nestao u gustom grmlju, ali ljudi iz tvrtke VenKee nisu se maknuli dovoljno brzo.

- Kuglice su malene, a izgleda da su im i senzori prili čno neprecizni, - rekla je Norma, u čijem glasu se još uvijek osjećao onaj analitički prizvuk.

Ti mali metalni leteći crvi kružili su oko svojih žrtava kao oblak bijesnih osica, a onda su napali kao malene pile, režući ljudima odjeću i kožu i odjednom je šikljala krv i letjeli komadići ljudskog mesa. Ljudi su vrištali i bježali udarajući oko sebe, no mali strojevi-pirane su ih progonili trgajući s njih komadiće, uništavajući im tijela.

Tada su se ti crvi s krupnim očnjacima zaputili prema ulazima u špilje. - Ustremili su se na nas, - rekla je Norma.

Ticija je doviknula drugim čarobnicama pa su te moćne žene s Rossaka stale zajedno i suočile se s nadolazećim rojem. One male zu-jalice su poletjele naprijed kao metci. Ticija se počela tresti u nastojanju da dozove svoje mentalne sposobnosti.

Iza čarobnica su se djeca i muškarci s Rossaka povukli, naguravši se u sigurne prostorije. Ticija i njene družice podigle su svojim mislima vjetar koji je pucketao, izbacujući ispred sebe male udare telekinetičke sile poput kakvog mentalnog orkana.

Skupine nadolazećih mehaničkih crva su se raspršile, a onda se u zraku pretvorile u prah. Tada su došli drugi. Onaj projektil-tvornica proizvodio ih je na tisuće.

- Ovo ne zahtijeva toliko napor kao uništavanje Cymeha, - rekla je jedna od čarobnica, - ali ipak na svoj način pruža zadovoljstvo.

- Omnius je pronašao način kako će poslati novo oružje protiv nas, čak i dok se ovako nalazi iza barikade koju mu je Liga postavila, - rekla je Norma. - Ovi mali strojevi su programirani da nas love i uništavaju.

U potrazi za žrtvama, metalni oblaci umjetnih insekata ispunili su zrak ispred gradova u liticama. Čarobnice su bile okružene ozonom i nevidljivim vjetrom. Njihova svijetla kosa je lepršala, a odjeća se nabirala od telepatski stvorene struje. Ticija je podigla ruku i koncentriranom silom uništila još jedan val mehaničkih crva. Tada su čarobnice združenim naporom raznijele i samu tvornicu i mehanizam projektila je implodirao pretvorivši se u debelu grudu metala.

- Pošaljite dolje ljude s bacačima plamena i eksplozivom, - rekla je Ticija. - Moraju uništiti taj cilindar prije negoli se bude sam popravio.

- Osjećala se sretno i zadovoljno, čak do te mjere da je svojoj polusestri odala priznanje što je predvidjela moguću katastrofu.

- Rat nije gotov, - rekla je Norma. - Možda tek počinje. Opet.

Ako je točno da misaoni strojevi nemaju imaginaciju, kako je

moguće da nastavljaju smišljati takve užase koje nam šalju? - BATOR ABULURD HARKONNEN, "Izvješće o incidentu u

Zimiji" Svi inspektori za sigurnost na Zimiji, kao i svi radoznali

promatrači koji su požurili do mjesta gdje je pao projektil bili su mrtvi. U samo nekoliko sekunda nestale su i sve slike s mjesta događaja, jer su te smrtonosne leteće spravice žderale sve što im se našlo na putu. Sve veze su bile prekinute.

Očekujući od Omniusa samo najgore, Vor je pozvao jedinice civilne zaštite i zapovjedio borcima neka okruže područje gdje je pao projektil. Abulurd Harkonnen je bio uz njega i pomagao je izvršiti svaku zapovijed svojeg zapovjednika. Vrhovni bašar je bio poput bijesnog saluškog bika i nitko se nije usuđivao stati mu na put.

- Rekao sam im da trebamo ostati na oprezu, - gunđao je Vor Abulurdu. - Rekao sam im neka ne popusti pozornost. Čak si i ti došao s izravnim upozorenjem, ali oni nisu slušali.

- Čim provedu nekoliko godina u miru, ljudi brzo zaborave kako je kada stalno moraš biti na oprezu, - složio se Abulurd.

- A sada, kad smo suočeni s novim napadom Omniusa, ponašamo se kao štakori! - rekao je Vor, a u glasu mu se osjetila primjesa gađenja.

Čak i prije negoli su saznali sve detalje ove prijetnje, Abulurd je koordinirao jedinice stacionirane u gradskim četvrtima koje su bile najbliže mjestu gdje je projektil pao. Koristeći se ovlaštenjima koje je imao u izvanrednim situacijama, ponovo je aktivirao i rasporedio sve plaćenike koji su imali ugovor s Armijom čovječanstva.

Ti projektili, veličine mrtvačkog kovčega, pali su u širokoj zoni. Iz njih, iz tih automatskih tvornica, u rojevima su izlazili nezasitni uređaji veličine kugličnog ležaja. Svaki od njih je imao izvor energije, jednostavan program i oštre ralje. Poput pirana, tražili bi bilo kakav ljudski oblik i onda ga napali i grizli.

Dok su ljudi bježali, ti mehanički leteći crvi su se rojili na svome zadatku nezaustavljivog kidanja oko žrtve od koje su ostajali tek komadići vlažnog mesa i djelići prožvakanih kostiju. Činilo se da su im posebno zanimljivi vojnici u odorama i građani s tijesno pripijenom odjećom. Žene i svećenici u njihovoj komotnoj odjeći nakratko bi

izmakli pozornosti, no nezasitne malene leteće nemani su se vraćale kako bi još jednom pregledale teren i onda bi i njih dohvatile.

Ljudi su vrišteći bježali ulicama i padali prije no što bi se uspjeli domoći nekog skloništa, a pirane-crvi bi nasumice rovali kroz njihova tijela, bljujući izmrcvareno meso. Čim bi žrtva pala, odlazili su progoniti nekog drugog.

Prvi val vojnika koji je došao intervenirati bio je vrlo brzo uništen. Ove pirane-crvi obrušili su se na njih poput pčela-ubojica, no neki od boraca su aktivirali svoje osobne štitove. Drugi nisu bili tako brzi i kad su ih crvi pogodili, srušili su se kao da su bili poštrcani otrovnim plinom. Ručno naoružanje im nije bilo ni od kakve koristi protiv ovo-likog broja sitnih mehaničkih napadača.

Čak su se i oni zaštićeni štitom morali na kraju predati, jer su mehanički crvi udarali o Holtzmanovu barijeru pokušavajući, istražujući, sve dok nisu naišli na mogućnost sporog prodiranja, protiv kakvog je Holtzmanova barijera bila beskorisna. Ispod sjajnog oklopa briznula je krv i stanično tkivo. Crvi koji su se uspjeli uvući u trenu su uništili mehanizam štita, mjehurići štita su počeli nestajati, a prema van su poletjeli okrvavljeni komadi tkiva.

U zraku se rojilo sve više i više tih napadača, obitelji su bježale u zgrade i vozila i čvrsto se unutra zatvarali, ali male nemani koje su ih progonile uvijek su znale pronaći put unutra. Nije bilo mjesta gdje bi se čovjek mogao sakriti.

Sprava za sakupljanje raspoloživog metala, koja je također došla s projektilom, skupljala je raspoloživ metal i vraćala ih procesoru koji je proizvodio nove metalne leteće crve. Cilindri palih projektila su se jače otvorili, dublje ukopali i iz njih su izlijetali crvi poput oblaka sačme. Ti proizvodi pokretne tvornice su demolirali Zimiju, uništavajući resurse i rušeći zgrade kako bi se domogle novog metala i ostalih nužnih sirovina.

Opseg razaranja se širio. Abulurd je slijedio vrhovnog bašara koji je žurio prema

najbližem takvom mjestu. Kad je Vor izvikivao zapovijedi, neiskusni vojnici Zimije bili su previše prestrašeni da bi oklijevali. On i Abulurd su osnovali privremeni zapovjedni centar koji je bio smješten nedaleko mjesta gdje je pao prvi projektil. Na ulicama je vladao paklenski kaos. Građani su se zaključavali u zaštićene sobe i ormare, pokušavajući se sakriti od ovih metaka koji su imali oštre zube i koji su se samostalno kretali.

Od prvog spuštanja projektila proteklo je manje od sat vremena, a već je bilo na tisuće mrtvih.

Napokon se i artiljerija Lige pojavila dovoljno blizu da je pali projektil bio unutar dometa njezine vatre. Abulurd je pregledavao izvješća. "Granate su napunjene snažnim eksplozivom. Topnici izvještavaju da su spremni za paljbu. Jedan izravan pogodak trebao bi raznijeti "tvornicu", a onda možemo počistiti sav taj nered."

Vor se smrknuo. - Izdaj naredbu za otvaranje vatre, ali ne očekuj da će to ići tako glatko. Nema sumnje da je Omnius tu ugradio brojne zaštitne sustave. - Odmahnuo je rukom. - Ipak, što prije saznamo s kakvom to zaštitom raspolažu, brže ćemo pronaći i način kako ćemo tu zaštitu zaobići.

Započela je baražna vatra koja je gađala u kratkim parabolama, gadajuću ravno ispred sebe u najbližu takvu ukopanu tvornicu. Dok su topovske granate letjele prema meti, oblaci onih malih metalnih pirana kovitlali su se poput dima oko tvornice. Te gladne male sprave stisnule su se zajedno, kao da namjeravaju napraviti barikadu protiv granata. Horde tih malenih crva međusobno su se povezale ljepljivim vezama, grupirajući se u različitim oblicima i tvoreći krupne prepreke.

Tada su se u skupinama zalijetali na svaku dolazeću granatu, poput mehaničkih pijavica. U zraku su razmontirale svaku granatu, skidajući s nje tanke djeliće metala koje su ubacivale u otvor svoje tvornice, gdje se taj materijal mrvio i onda se iz njega proizvodilo novo mnoštvo ubojitih crva.

Bez ikakve naredbe, jedan od svojeglavih plaćenika nadlijetao je taj prostor malenom oklopljenom letjelicom, a kuglice iz projektila su se ustremile na njega. Tisuće njih se skupilo u gomilu duž trupla letjelice i odatle počele skidati metal, spojeve i elektronske sustave.

Kao svoj zadnji potez, plaćenik je uspio baciti samo jednu bombu. Taj projektil je aktiviran u zraku prije negoli su ga kuglice stigle do kraja razmontirati. Udar od eksplozije je samo malo pomiješao bijesne kuglice i prouzročio tek neznatnu štetu.

Plaćenikova letjelica se raspala. Taj nesretnik je kratko vrijeme letio zrakom, nekontrolirano se okrećući, a tada su ga mehaničke pirane rastrgle u komadiće. Bio je mrtav prije nego su jadni ostaci njegovog tijela udarili o tlo.

Suočeni s ovakvom groznom prijetnjom, neki od vojnika nisu po-slušali naredbe vrhovnog bašara pa su desetci njih pobjegli sa svojih

položaja. Vorian je izgledao ljutito, ali Abulurd je rekao: - Neiskusni su i nisu naviknuli na sve grozne stvari koje strojevi mogu učiniti.

Vor mu je na trenutak uputio slabašan osmijeh. - Drugi su se možda malo opustili, Abulurde, ali ti u svojim vježbama nisi nikada popustio. Mi moramo pronaći rješenje... ti i ja. Nešto učinkovito što ćemo moći odmah primijeniti.

- Neću vas razočarati, vrhovni bašaru. Vor ga je gledao s toplim i dubokim osjećajem ponosa. - Znam,

Abulurde. Na nama dvojici je da spasimo sve ove ljude.

Kad ljudi u ovom životu postignu raj, onda je ovaj rezultat

neminovan: postanu mekani, izgube svoje vještine i svoju britkost. - Zensunijska sutra, Stavovi o Arrakisu Nakon što je stari Tuk Keedair umro, Ismail je bio najstarija

osoba u Zensunijskom naselju. Keedair, robovlasnik, je izgleda bio zatvorenik bande Selima Jahača Crva. Mada je sigurno bilo mogućnosti da pobjegne i vrati se u civilizaciju Lige, taj trgovac robljem s Tlulaxa je prihvatio svoju sudbinu života uz Ismaila i njegove pustinjske Zen-sunije.

Ismail ga nikada nije nazvao prijateljem, ali vodili su mnoge zanimljive noćne razgovore, ispijali kavu od začina i promatrali zvijezde. Premda neprijatelji, ipak su se međusobno razumjeli. Pomalo ironično, ali oni su imali više toga zajedničkog nego što je imala grupa koja je trenutno bila na čelu tog naselja.

Sada je Ismail nakon večere slušao kako starješine, a među njima je bila i njegova kćer, međusobno razgovaraju. Čak je i Chamal govorila o gradskim stvarima, o spravama i luksuzu kojeg Ismail nije imao niti ga je želio. Život ovih slobodnih ljudi bio je ispunjen s više luksuza nego što su ga imali sluge u domaćinstvu znanstvenika Holtzmana. Sve je to bilo tako nepotrebno... i opasno.

Ali sada su se potomci oslobođenih robova s Poritrina poženili s preživjelim članovima Selimove bande. Ismailova vlastita kćer Chamal si je uzela još dva muža i petero djece; sada je bila prihvaćena kao jedna od cijenjenih seoskih starješina, kao mudra starica.

Ismail je želio biti siguran da nitko od njih nije zaboravio kako su ranije živjeli i ustrajno je zahtijevao da ti ljudi koji su izvan zakona razvijaju svoje vještine i svoju neovisnost, tako da nikada više ne bi postali plijenom trgovaca robljem. Mada Arrakis nije bio neka obećana zemlja kakvoj su se bili nadali kada ih je poveo u očajnički bijeg, Ismail je ipak želio da oni zadrže taj svijet, bez obzira po koju cijenu.

Drugi su pak u njemu vidjeli tvrdoglavog, ogorčenog starca kojem su draže teškoće iz prošlosti nego moderna poboljšanja. Prije dvadeset godina je začinska groznica zauvijek promijenila Arrakis i sada ovi došljaci s drugih svjetova više nikada neće otići, nego su, naprotiv, dolazili u sve većem broju. Ismail je znao da on to ne može zaustaviti i teška srca je shvatio kako je vizija Selima Jahača Crva bila posve točna: trgovina začinima je uništavala pustinju. Činilo se da više

ne postoji mjesto gdje bi on i njegovi ljudi mogli živjeti nesmetano i u miru.

Još je dvaput tijekom proteklog mjeseca naib El'hiim pozvao trgovačke brodove da se spuste nedaleko njih, dajući im koordinate tog zensunijskog sela za koje se pretpostavljalo da treba ostati skriveno i sigurno, a to im je dao samo zato kako bi mogli mijenjati začine za raznu robu.

Izgubljen u svojim mislima, Ismail je prezirno frknuo. - Ne samo da smo postali ovisni o trgovini iz gradova, nego smo čak postali i previše lijeni da bismo do tamo otišli!

Jedan od staraca pokraj njega slegnuo je ramenima. - Zašto bismo odlazili na naporan put sve do grada Arrakisa kad možemo prisiliti ove iz vanjskih svjetova da, za promjenu, malo oni rade?

Chamal je ukorila starješinu zbog tona kojim je govorio i u kojem nije bilo poštovanja, ali Ismail ih je oboje ignorirao, namrštivši se i ostavši pri vlastitom stavu. Ljudi su ga, bez sumnje, smatrali starim fosilom, previše krutim da bi mogao prihvatiti napredak. Ali on je znao gdje leži opasnost. Zbog završetka Džihada, a i zbog gubitka tolikih radnika koje je pokosila kuga, ropstvo se je još jednom počelo širiti i postalo je opće prihvaćeno. A trgovci robljem bi se uvijek okomili na budislamiste...

Usprkos svojim godinama, Ismail je još uvijek imao oštar vid. Za-virivši van u noć, bio je prvi koji je opazio dolazak brodova. Njihova svjetla su ih jasno obasjavala i kretali su se prema selu putanjom ravnom poput strijele... ne nikakvim nesigurnim vrludanjem, nego ravno prema zensunijskom selu. Odmah ga je prožeo onaj oštar osjećaj tjeskobe. - El'hiime, zar si pozvao još neke od tih bučnih i neželjenih posjetitelja?

Njegov posinak, koji je tu sjedio i razgovarao sa starješinama, odmah je odgovorio: - Ne očekujem nikoga. - Otišao je do ruba špilje, a letjelice su dolazile još većom brzinom. Buka motora je podsjećala na zvuke udaljene pješčane oluje.

- U tom slučaju se trebamo pripremiti na najgore. - Ismail je podigao glas, prizivajući onaj .svoj autoritet kojeg je imao kad je prije mnogo godina predvodio ove ljude.- Čuvajte svoje domove! Stižu stranci.

El'hiim je uzdahnuo. - Nemojmo pretjeravati, Ismaile. Možda je

posrijedi posve običan razlog...

- Ili neki jako opasan. Bolje je biti spreman. Što ako su to lovci na robove?

Bijesno je zurio u svojeg posinka pa je El'hiim naposljetku slegnuo ramenima. -Ismail ima pravo. Nije zgorega biti oprezan. - Zensuniji su pošli zajednički pripremiti svoju obranu, no nisu djelovali kao da im se silno žuri.

Ovi čudni brodovi su sad kružili i približavali se, izmjenično ubrzavajući i usporavajući. Kada su dosegli litice, neki ljudi u tamnim odorama su se nagnuli kroz otvore i otvorili vatru iz kratkog oružja. Zensuniji su počeli vikati i bježati u zaklon svojih špilja.

Po stijenama su odjekivale eksplozije, ali samo je jedan projektil ušao u špilju i učinio štetu pokrenuvši malu lavinu kamenja. Trenutak kasnije brodovi su se spustili na mjestu uz samu liticu gdje je pijesak bio ravan. Iz letjelica je potekla bujica ljudi u otrcanim odorama. Kretali su se poput bubica po vrućem kamenju, bez ikakve organizacije ili plana. Ipak, oružje im je bilo posve novo.

- Čekajte, ovo su obični sakupljači začina! - povikao je El'hiim. - S tim ljudima smo već ranije trgovali. Zašto nas sada

napadaju... - Jer žele sve ono što mi imamo, - rekao je Ismail. - Oko njih je i

dalje pljuštala prava kiša metaka, malene eksplozije pa povici i konfuzne naredbe.

- El'hiime, jesi li se hvalio koliko smo začina ovdje uskladištili? Jesi li ovim trgovcima govorio koliko vode imamo u našim cisternama?

Jesi li spominjao koliko zdravih muškaraca i žena ovdje živi? Lice njegovog posinka imalo je zapanjen i nesretan izraz. Toliko

dugo mu je trebalo da bi pobio ove optužbe da je Ismail shvatio koji je pravi odgovor i što se zaista zbilo.

Dok je promatrao kako stranci istovaruju svoju opremu... pojaseve za omamljivanje, mreže i zamke nalik lasu... Ismail je znao da ovo nije obična pljačka. Zgrožen, užasnuto je povikao iznenađujuće snažnim glasom - Trgovci robljem! Ako vas uhvate, odvest će vas u roblje.

Čak je i El'hiim ustuknuo. Sigurno je uvidio kako su ovi došljaci izigrali njegovo povjerenje i sada zaslužuju smrt.

Chamal je stajala uz svojeg oca i dovikivala drugima. - Morate se boriti za svoje živote, za svoj dom i svoju budućnost! Ne dopustite da itko od njih preživi.

Ismail ju je pogledao i kruto se osmjehnuo: - Porazit ćemo ove ljude kako bismo dali pouku svima drugima koji bi možda krenuli na nas. Oni misle da nismo dovoljno čvrsti. Blesavi su i nisu u pravu.

Mada prestrašeni, Zensuniji su mu klicali. Požurili su u svoje sobe, grabili maula puške, toljage, i koplja kojima su se služili pri jahanju crva, sve što se moglo uporabiti kao oružje. Skupina starijih Zensunija koji su bili medu prvim odmetnicima Selima Jahača Crva ponosno su pokazivali kristalne bodeže izrađene od zuba pješčanih crva. Chamal je dovela skupinu žena, bijesnih i divljih očiju, koje su nosile vlastite zakrivljene oštrice koje su bile pomno izrađene od ostataka metala.

Ponovno osjetivši onu toplinu oko srca, Ismail je na njihovim licima vidio odlučnost. Izvukao je svoj vlastiti kris-nož kojeg je zaslužio kada je naučio jahati pješčanog crva. I Marha je imala jedan takav i nakon njezine smrti naslijedio ga je El'hiim. Sada se Ismail okrenuo svojem posinku pa je napokon i El'hiim izvukao svoj nož.

Ljudi koji su trebali postati robovlasnici sada su se uspinjali strmim stazama na litice, jurišajući i vičući, kližući se po kamenju. Imali su i previše povjerenja u svoje bolje naoružanje. Poznavajući naiba El'hii-ma, očekivali su da će njegovi sumještani biti slabi pustinjski strvinari.

Ali kad su došljaci navrli kroz otvore u špiljski grad, bili su potpuno nespremni za otpor na kojeg su naišli. Urličući poput šakala, pustinjski nomadi su napadali iz svakog sjenovitog kuta, natjeravši došljake u izbe iz kojih nije bilo drugog izlaza pa ih tamo pobili.

- Mi smo slobodni ljudi! - urlao je Ismail. - Nismo robovi! Vrišteći kao ranjena djeca, četvorica trgovaca robljem uspjela su

se sjuriti stazom prema svojim brodovima, nadajući se da će uspjeti pobjeći. Ali šačica dragovoljaca Zensunija se već bila iskrala s poprišta gdje se odvijala glavnina borbi, sišla s litice i uvukla se u brodove. Krijući se unutra, dočekali su svakoga tko je ušao i prerezali mu vrat.

Kad su svi nesuđeni trgovci robljem bili poubijani, Zensuniji su se pobrinuli za svoje ranjenike i prebrojili svoje mrtve: četiri. Kada se El'hiim oporavio od šoka i silnog iznenađenja, poslao je posadu u prazne brodove. - Pogledajte! Konfiscirat ćemo ove brodove od ljudi koji su nas željeli porobiti. To je sasvim poštena nagodba.

Ismail je stao ispred naiba, a lice mu je bilo rumeno od ljutnje. - El'hiime, govoriš kao da je to neka trgovačka transakcija! Kupovanje i prodavanje robe, baš kao i prilikom svakog drugog putovanja u Ar-

rakis. - Upro je svojim kvrgavim prstom. - Kad si, usprkos mojem upozorenju, dovodio te ljude ovamo, ugrozio si sve naše živote i sada se, nažalost, pokazalo da sam ja u pravu. Nisi spreman...

Starac je napeo mišiće i napola podigao ruku kako bi ošamario

svojeg posinka, no to bi bila smrtna uvreda. El'hiim bi bio prisiljen reagirati i izazvati Ismaila na dvoboj sa smrtnim ishodom. Jedan od njih dvojice završio bi mrtav na podu špilje.

Ismail nije mogao dopustiti da dođe do podjele unutar plemena, a i obećao je Marhi da će paziti a El'hiima, pa se prisilio da se suzdrži. U očima mladog čovjeka opazio je bljesak straha.

- Imao si pravo, Ismaile, - tiho je rekao El'hiim. - Trebao sam poslušati tvoja upozorenja.

Prestavši zuriti u mladog čovjeka, Ismail je odmahivao glavom, a Chamal je prošla i kretnjom rješenja stavila ruku ocu na rame, premda je pritom gledala El'hiima. - Ti nikada nećeš znati, El'hiime, kakva je to noćna mora kada živiš kao rob. Mi smo riskirali naše živote da bismo se oslobodili i došli ovamo.

- Neću ti dopustiti da prodaš našu slobodu, - rekao je Ismail. Izgledalo je da je njegov posinak previše potresen da bi mu

odgovorio. Ismail se okrenuo i teškog koraka se udaljio. - To se više nikada neće ponoviti, - povikao je El'hiim za njim. - Obećavam ti to. Ismail nije ničim pokazao da ga je čuo.

Kretanje ljudske civilizacije je stalna mijena dostignuća i

poteškoća i stalno je u uzlaznom kretanju. Nevolje nas mogu učiniti jačima, ali ne čine nas sretnijima.

- VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID, Rane procjene Džihada (Peta revizija)

Njihove sljedeće odredište je na starim kartama bila upisano kao

Wallach IX. Quentin nije nikada čuo za taj svijet. Taj planet nije zauzimao nikakvo mjesto u ljudskoj povijesti, barem koliko je on znao. Bilo je očito kako ga ni Omnius nije smatrao nekim važnim dijelom svojeg Sinkroniziranog carstva.

Ipak, taj je planet bio meta Velikog čišćenja. Jedna od vojnih grupacija Džihada došla je ovamo, puštajući eskadrile bombardera da tu ispuste bojeve glave koje će uništiti sveuma i onda su u trenu nestali, a udarni valovi su pojurili atmosferom...

Na Wallachu IX je malo toga ukazivalo na to da je ikada bio civiliziran, čak i prije napada... nije bilo veće industrije, samo manja naselja. Netko je domoroce stjerao do samog ruba egzistencije još prije negoli se armija Džihada obrušila na njih poput anđela osvete.

Ali Wallach IX je bio sljedeće odredište ucrtano u dobro razrađen i iscrtan plan obilaska i poratne pomoći Porcea Bludda. Poritrinski plemić je letio svojom svemirskom jahtom u brzom izviđanju. Kraj njega je Quentin promatrao oštećen i zatrovan pejzaž koji je ispod njih bivao sve veći. - Teško bih mogao vjerovati da ćemo ovdje pronaći ikog preživjelog.

- Nikada ne znamo što možemo očekivati, - izjavio je Bludd sa svojim zaraznim optimizmom. - Ali uvijek postoji nada.

Letjeli su nad sravnjenim ruševinama nekoliko starih naselja, ali nisu zamijetili nikakav znak života; ni obnovljene zgrade niti znakove da se negdje obrađuje zemljište. - Prošlo je već gotovo dvadeset godina, -naglasio je Quentin. - Da je itko preživio, do sada bi se vidio neki trag.

- Moramo to temeljito obaviti, zbog osjećaja čovječnosti. A na najveća razaranja su naišli u gradu gdje su bile najveće

zgrade. - Razina radijacije je još uvijek visoka, - rekao je Quentin. - Ali nije izravno smrtonosna, - dodao je Bludd. - Ne, nije.

Iznenađujuće, ali opazili su znakove novih gradnji, uključujući tu i goleme stupove i teške lukove koji su bili nevjesto ukrašeni. - Zašto bi preživjeli gubili vrijeme gradeći ovakve spomenike, kad ne znaju ni kako bi se prehranili? - upitao je Quentin. - Je li to neki način da se prave važni?

- Opazio sam nekoliko raštrkanih izvora energije, - Bludd je prstima prelazio preko kontrolnih uređaja. Ali još je previše radijacije dabih ih mogao točno pokazati. Znam da bih morao investirati u malo bolju opremljenost ove jahte. Ona nije bila dizajnirana kao vozilo za preživljavanje.

- Zašto ja ne bih koristio onu malu izviđačku letjelicu? Tako bismo mogli pokriti veću površinu terena.

- Prijatelju moj, zar ti se žuri? Kad napustimo Wallach IX, moći ćemo očekivati samo duge tjedne koje ćemo provoditi putujući do druge lokacije.

- Kad smo ovako blizu... osjećam se nekako tjeskobno. Ako ovdje nema ničega, onda bih radije da čim prije obavimo posao i odemo dalje.

Quentin je letio u malenom izviđačkom brodu, dizajniranom za kratke izlete iznad površine planeta. Bluddova je jahta bila raskošno opremljena i nije se moralo ništa raditi već samo sjediti i pustiti komande da se pobrinu same o sebi. Ovdje je bilo daleko zanimljivije. Bio je dobar osjećaj biti ovako sam vani, pretraživati područje i upravljati letjelicom. Upravo onako kako je bilo i kada je prvi puta vodio napad na Parmentier, još davno...

Lord s Poritrina spustio je svoju veliku jahtu u devastirano područje, pokraj onoga što je nekada bila vladareva palača. Poslao je poruku u Quentinov kokpit. - Odijevam se i izlazim pogledati one nove tornjeve. Idem pogledati tko ih je gradio i zašto.

- Budi oprezan. - Quentin je kružio u sve većim krugovima. Nije vidio nikakvo drveće, biljke ili neki pokret. Kao i Zemlja, Wallach IX je bio potpuno mrtav, potpuno steriliziran. Ali podsjetio se da je to i bio cilj armije Džihada. Ako ništa drugo, onda ovdje barem nije bilo nikakva traga Omniusu.

Bez ikakva upozorenja oglasio se hitac i bio je pogođen, a oštećena letjelica se počela nekontrolirano okretati. Quentin je viknuo, nadajući se da će komlinija automatski prenijeti njegov glas. - Porce, napadaju me! Tko...

Borio se da ponovo ovlada kontrolama letjelice. Druga eksplozija mu je oderala krilo i jedino što je Quentin mogao učiniti jest da se nekako drži. Prizor kojeg je vidio stalno se mijenjao i izmjenično bi ugledao uništeno tlo pa onda opet otvoreno nebo. Odjednom je dolje spazio neki pokret, neke velike mehaničke predmete s pokretljivim tijelima. Roboti za borbu? Je li to Omnius nekako preživio? Ne, nije se činilo vjerojatnim. Nekako je stabilizirao let, iako je naglo gubio visinu. Jedan motor se zapalio. Jedva je još održavao visinu toliko da se još koju minutu drži podalje, da poveća razmak između sebe i napadača. Barem toliko vremena koliko je Bluddu potrebno da ponovo uđe u svoj brod, ako bude sreće.

Pokušao je iscijediti još malo udaljenosti i snage letjelice, Drugi eksplozivni projektil upućen od tih bizarnih strojeva eksplodirao je blizu njega. Začni udar mu je uništio neke od kontrola.

Sada je Quentin napokon prepoznao svoje napadače. Goleme ho-dalice, poput onih kakve se vide na povijesnim prikazima... ili poput onih koje su ga nekad davno napale na Bela Tegeuseu: Cymehi! - Porce, pripremi se za odlazak. Vraćam se na tvoj brod. - Ali nije znao da li komlinija još uopće radi.

Srušit će se. Ona golema stvorenja su dolje stupala potamnjelim pejzažom,

pojavljujući se iz svojih brloga i nastavljajući pucati u neočekivanog izviđača. Krupnim su koracima prelazili preko otopljenog radioaktivnog tla, žureći da ga presretnu.

Sa stražnje strane njegove letjelice kuljao je mastan dim, kao da krv šiklja u nebo. Kokpit je zveckao i silovito se tresao. Tlo mu se brzo približavalo. Za nijansu je izmakao još jednom pogotku ispaljenom iz letjelica koje su bile iznad njega, ali samo toliko da pređe liniju nazub-ljenih crnih ruševina, a onda je pao u meku udubinu u tlu.

Doji dio trupa letjelice se uz cviljenje i škripu spustio na razmrvljeno i sterilno tlo. Podižući mnoštvo iskri i oblake prašine, letjelica se gotovo prevrnula, ali Quentin ju je nekako uspio održati u ravnom položaju. Polovica lijevog krila mu je otpala kad je uz glasni tresak udario o tlo.

Udarac u grudi bio je toliko jak da je gotovo ostao bez daha. Prozor izrađen od plazme sada se rasprsnuo kao prema shemi paukove mreže, a masna prašina je sprečavala da vidi oko sebe. Napokon je ovaj košmarni let završio i smrtno ranjen izviđački brod se srušio na otvoreni teren.

Quentin je odmahnuo glavom, shvativši da je na nekoliko trenutaka bio izgubio svijest. U ušima mu je zvonilo i osjećao je miris dima, ulja za podmazivanje, spaljenog metala, kratkih spojeva na elektronici... i goriva koje je polako curilo. Kad mu nije pošlo za rukom raskopčati remenje kojim je bio pričvršćen, izvadio je nož i razrezao ga. Tijelo ga je sada boljelo tek onoliko koliko je moglo biti naznaka bolova koje će imati kad šok prođe. Znao da je u nevolji kad je shvatio da mu je lijeva noga vjerojatno slomljena.

Služeći se snagom za koju više nije ni slutio da je ima, uspjelo mu je izvući glavu i ramena iz letjelice. I spazio je kako Cymehi idu prema njemu.

BLUDD JE PRIMIO HITAN POZIV odjeven u svoje proturadijacijsko odijelo, dok je stajao ispred jednog ukrašenog obeliska. Bio je podignut pokraj vladareve dvorane, kao neka vrst smiješnog spomenika periodu Zlatnog doba. Okrenuo se kad je u unutrašnjosti svoje kacige začuo Quentinov signal. U daljini je vidio izviđačku letjelicu kako gori i kako ponire, daleko od njega. Letjelica je klizila tlom derući ga, a onda se zaustavila u hrpi ruševina.

Prestrašen, Bludd je potrčao prema svojoj svemirskoj jahti, nespretan u onom svom debelom odijelu. Osjećajući kako ga obuzima strah, okrenuo se još jednom i ugledao strašne hodalice nalik onima koje su nekad davno napale Zimiju. Titani su se vratili! Cymehi su postavili bazu ovdje među radioaktivnim ruševinama Sinkroniziranog svijeta.

Poput kakvih golemih ljuštura rakova, hodalice Cymeha su gazile preko ruševina gazeći sve što im je bilo na putu do izviđačkog broda. Bludd je s nevjericom zurio, posve paraliziran. Nikako ne bi stigao do srušenog broda na vrijeme, da bi mogao spasiti prijatelja.

I nakon pada letjelice, Quentin je bio pri svijesti pa je u komliniju kratkog dometa koja je bila ugrađena u odijelo vikao: - Odlazi odavde, Porce! Spasi se.

Bludd se brzo popeo u svoju jahtu, čvrsto zatvorio ulaz i skinuo kacigu. Nije se ni potrudio skinuti preostale dijelove zaštitne odjeće. Bacio se na pilotsko sjedalo, aktivirao još uvijek zagrijane motore i vinuo se jahtom u kontaminirani zrak.

Cymehi su prilazili oborenoj izviđačkoj letjelici. Quentin ih je gledao kako dolaze i znao je da ima manje od

minute vremena. Na sebi je imao samo letačko odijelo, bez onog koje bi

ga štitilo od štetnih zračenja, pa ne bi ni mogao duže vrijeme živjeti u zatrovanom okolišu.

Dok su mu neprijatelji prilazili, um mu je radio strelovitom brzinom, prisjećajući se svega što je naučio tijekom vojne obuke i kasnijim iskustvom, razmatrajući sve mogućnosti. Izviđačka letjelica nije bila opremljena nikakvim naoružanjem. Nije se mogao braniti... ne ni na kakav konvencionalan način.

Ali nije se namjeravao predati bez borbe. - Butleri nisu ničije bat-leri, - mrmljao je, ponavljajući to stalno u sebi kao mantru. Ćelije u kojima je bilo pogonsko gorivo broda su napukle i sada je opasna tekućina curila iz njih i tekla posvuda oko oborenog broda. Njezin miris je bio oštar i neugodan.

Mogao je to zapaliti, mogao je izazvati eksploziju spremnika i možda bi time natjerao Cymehe da se povuku. Ali to bi morao učiniti rukom. Eksplozija bi i njega zahvatila i izgorio bi. Čak i to bi bilo bolje nego dopustiti da ga Cymehi uhvate.

U onom mirnom, mrtvom zraku, Quentin je začuo neki pokret. Teški koraci su odjekivali po tlu i goleme hodalice su prilazile, njihova hidraulika je šumjela i čulo se zujanje njihovog oružja koje se pripremalo za paljbu. Mogli su sada ispaliti jedan rafal i spaliti ga tu gdje je čučao u zaklonu iza olupine svojeg broda.

Ali oni su nešto htjeli. Zanemarujući oštar bol u slomljenoj nozi, Quentin je grozničavo

rukama prebirao po priručnom alatu kojeg je uzeo iz pretinca u kok-pitu. Kad je odvrnuo poklopce s ćelija i otvorio ih, gorivo je pljusnulo van. Osjetio je kako mu oči suze i kako ga peku, ali nastavio je raditi. Od jednog jedinog električnog pulsirajućeg signala ne bi imao mnogo koristi. Pronašao je primitivan signal koji može izazvati vruću iskru, intenzivan pljusak.

Ne još. Prvi cymeh je prišao oborenom brodu i počeo silovito udarati po

stražnjoj strani trupa. Quentin se zavukao natrag u pilotsko sjedalo, skupljajući ostatke rasječenog remenja, povezujući te trake na grudima što je bolje mogao.

Drugi mehanički stvor mu je prišao s lijeve strane, podižući

dugačke noge nalik onima u pauka. Čuo je kako mu prilazi još jedan cymeh.

Usprkos uzbuđenju koje je u njemu raslo, hladnom je preciznošću aktivirao vruć signal i bacio ga iza sebe prema rezervoaru iz kojeg je istjecala tekućina, a onda, uz brzu molitvu Bogu ili Svetoj Sereni ili bilo kome tko bi ga u tom času slušao, pritisnuo je dugme za izbacivanje pilotskog sjedala. Izletio je iz kokpita, dok su dolje ispod njega eksplodirali ostatci broda.

Prevrtao se u zraku, zahvatio ga je vjetar, kosa i lice su mu gorjeli. Pogled je bio nestvaran i vrtjelo mu se, ali je spazio kako jedna hodali-ca cymeha leži u gorućoj olupini broda. Druga je odlazila, a očigledno oštećena noga ljuljala se udarajući o tlo i podižući iskre.

Tada je opet silovito udario o tlo. Bol je bio gotovo nepodnošljiv i mogao je čuti kako mu u tijelu pucaju kosti: rebra, lubanja, kralježnica. Ono remenje koje gaje držalo uz stolac sada je popucalo dok se sjedište kotrljalo, a tijelo mu je palo na jednu stranu, kao odbačena lutka.

Promatrajući mjesto na kojem je eksplodirala izviđačka letjelica, jedva da se i mogao usredotočiti na mnoštvo mehaničkih hodalica. Cymehi su se koristili laserskim rezačima i teškim oštrim oružjem kako bi rastrgali i otvorili nekoliko nedirnutih dijelova trupa, poput iz gladnjelih stvorenja koja pokušavaju iz konzerve izvaditi slasne zalogaje. Tada je jedan od Titana rastrgao ostatke olupine u komadiće, dok su se druga dva zaputili prema njemu.

Crvena izmaglica mu je pomutila vid i Quentin je jedva vidio i jedva se mogao pomaknuti, kao da su mu kod mnogih mišića bile pokidane veze. Lijeva mu se ruka ljuljala o ručnom zglobu pod nekim beskorisnim kutom. Njegovo letačko odijelo bilo je natopljeno njegovom vlastitom krvlju. Ipak prisilio se kleknuti i onda puzati prema naprijed, u agoniji, pokušavajući pobjeći u bilo kojem smjeru.

Iza njega bio je sve bliži zveket hodalica koje su mu prilazile i taj je zvuk bio sve glasniji i sve više zastrašujuć. Cymehi su bili poput monstruma iz njegovih najstrašniji snova. Nakon što se jednom davno na Bela Tegeuseu jedva spasio, Quentin nije želio nikada više vidjeti cymehe.

Čuvši razne zvuke, podigao je glavu i vidio kako se tamo u daljini brod Porcea Bludda diže i nestaje na nebu.

Dršćućom rukom Quentin je izvukao obredni bodež. Dok su mu ljuti cymehi prilazili, spremao se za borbu. Hodalice cymeha oborile su se na njega, samog čovjeka, bespomoćnog i nezaštićenog u deva-stiranom području.

Konačna analiza mogla bi pokazati kako sam ja pobio jednako

toliko ljudi koliko ih je pobio i Omnius... možda i više. Čak ako i je tako, to mene ne čini jednako lošim kao što su misaoni strojevi. Moji motivi su bili posve drukčiji,

- VRHOVNI ZAPOVJEDNIK VORIAN ATREID, Nimalo sveti Džihad

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja izviđanja, vrhovni bašar je

napokon imao kompletna i razočaravajuća aktualna izvješća: svih devet projektila-automatskih tvornica ostalo je netaknuto; na njih nije djelovalo ništa od svih onih mjera koje su ljudi poduzimali protiv njih. Nastavile su izbacivati na desetke tisuća novih pirana-spravica.

Kako su ti pirana-crvi razorili gotovo sve promatračke instrumente, uzimajući njihove komponente kao sirovinu u proizvodnji novih vlastitih kopija, Abulurdu i Voru su bile dostupne samo letimične snimke koje su prikazivale koliko su se te robotizirane tvornice, koje su se ukopale u svoje kratere, proširile.

Vor je koračao amo-tamo očajnički tražeći neko nadahnuće. - A kako bi bilo da u njihovo područje pošaljemo neku izuzetno nagriza-juću kiselinu? Ako bismo im mogli uništiti te njihove ljuske, kiselina bi ih tada lako izgrizla.

- To bi moglo biti dobro, vrhovni bašaru, ali bilo bi izuzetno teško pogoditi mete, - rekao je Abulurd, još uvijek zureći u snimke. – Ne možemo se dovoljno približiti da bi se koristili cijevima i crpkama kojima bismo štrcali kiselinu na jame u kojima su ukopani.

- Kad bismo im mogli prići bliže, mogli bismo koristiti i samohodne topove s plazmom, - rekao je Vor. - Ali i to je nekakav početak.

Osim ako ti nemaš neku bolju ideju. - Radim na tome, gospodine. Abulurd je promatrao snimke načinjene oko najbliže jame,

zbunjen proturječjem onoga što je vidio. Sve ono čime se napadalo te razorne spravice bilo je uništeno, njihov metal ukraden i cijela posada masakrirana. Zgrade i strojevi bili su rastavljeni na komadiće. Oko razjapljenog otvora tvorničkog cilindra bile su razbacane visoke hrpe materijala od ruševina. Uokolo su ležala unakažena ljudska tijela u krvi, sažvakana, izgledala su kao da su tuceti malih projektila eksplodi-rali unutar svakog tijela.

- Ovi mehanički crvi su premaleni da bi mogli u sebi imati neki sofisticirani program za selekciju, ali oni ipak nekako odabiru svoje ciljeve. Možda su programirani tako da napadaju svaki organski materijal na kojeg naiđu.

Abulurd je promatrao te oskudne informacije. Začudo, raskošni pojas parka, grmlje i visoko drveće ostalo je netaknuto, posve nedirnuto. Ptice su se držale podalje od zujećih rojeva pirana-crva, no ovi uopće nisu obraćali pozornost na ptice.

- Ne, vrhovni bašaru. Gledajte, oni ostavljaju stabla i životinje na miru. Napadaju ljude. Zar je moguće da su navođeni na... aktivnosti mozga?

- To je suviše sofisticirano, a znamo i da nemaju AI tehnologiju gel-čipova. To bi bilo uništeno još dok su prolazili kroz mrežu skremblera na Corrinu. Ne, to mora biti nešto jednostavno i očito.

Abulurd je nastavio pregledavati snimke. Te kuglice napadaju ljude i traže uporabiv metal i minerale kako bi proizvele još više svojih kopija. Celuloza, cerade od tekstila i drvena građa te stabla i životinje ostaju nedirnuti.

Zagledao se u neobičnost jedne snimke snimljene u nekom parku Zimije. Park je bio ukrašen uobičajenim vodoskocima i kipovima, ali jedan spomenik nekom palom zapovjedniku Džihada bio je posve razoren, sve do samog postolja. Što je bilo još bizarnije, na drugom spomeniku, koji je prikazivao heroja kako jaše na saluškom pastuhu, mehaničke pirane uništile su samo ljudsku figuru, a dio s konjem ostavile netaknut. A obje figure tog spomenika bile su izrađene od istog kamena.

- Čekajte, vrhovni bašaru! Mislim... - zadržao je dah, prisjetivši se neočekivanog, ali vrlo primjetnog oklijevanja kad su kuglice napadale žene i svećenike u komotnoj odjeći koja je oko njih lepršala. Koja je prikrivala njihovo ljudsko obličje.

Vor ga je gledao i čekao. Za sve vrijeme Abulurdove vojne naobrazbe učili su ga kako ne smije bubnuti ono što mu prvo padne na pamet... iako je u ovoj krizi vrhovni bašar želio čuti bilo kakvu sugestiju, bez obzira koliko luda bila.

- To je jednostavna selekcija prema obliku, gospodine. Usađen im je u memoriju oblik, obrazac po kojem te pirane napadaju sve što mu je slično: dvije ruke, dvije noge i glava. Pogledajte ove kipove!

Vor je brzo kimnuo. - Jednostavno, izravno i ne baš strašno elegantno... upravo onako kako bi Omnius to učinio. A to otvara vrata slabosti koju možemo iskoristiti. Sve što trebamo učiniti jest prikriti, kamuflirati naš ljudski oblik i onda možemo neprimijećeni proći pokraj njih.

- Ali ipak, one uzimaju svaku vrst materijala koji im može koristiti.

Vor je podigao obrve: - Misliš li reći da bismo trebali napraviti drvene letjelice s kojih bismo bacili bombe?

- Nešto daleko jednostavnije. Mogli bismo se prekriti dekama ili ceradom, nečim što oni ne smatraju uporabljivim. Tako bismo se mogli prišuljati tim tvornicama dovoljno blizu da možemo napraviti neku ozbiljnu štetu. Ipak, to nam neće pružiti nikakvu fizičku zaštitu. Ako taj trik propadne... to će biti fatalno.

- Morat ćemo prihvatit taj rizik, Abulurde. Sviđa mi se pomisao na to da ih tako nasamarimo. - Vor je te riječi popratio škrtim osmijehom.

- Hoćemo li tražiti dragovoljce ili i ti misliš ono što ja mislim? - Vrhovni bašaru, vi ste previše dragocjen da bi... Vor ga je prekinuo. - Sjećaš li se kako su me u parlamentu Lige

prezreli i proglasili me beskorisnim starim fosilom? Jesi li vidio kako mladi vojnici nevjesto reagiraju na ovu krizu? Koliko ih je kojima bi ti povjerio neki opasni zadatak?

- Ja vjerujem sebi, vrhovni bašaru. Vor ga je potapšao po ramenu. - I ja vjerujem u tebe... i u sebe.

A dalje od toga ne želim govoriti. Aktivirajmo sada taj plan, ti i ja. Vor je prenio svoje ovlasti zapovjednika na skupinu lokalnih

časnika, od kojih je svaki zapovijedao napadom na po jedan projek-til-tvornicu. Otvoreno im je objasnio što on i Abulurd namjeravaju učiniti i kako će, bude li taj plan uspio, i oni moći odmah to primijeniti. A ako ne uspiju, onda će barem ostati jasan podatak o tome što su pokušavali učiniti pa će oni koji nastave moći pokušati s nečim učinkovitijim.

Vor je bio oduševljen Abulurdovom zamisli. - Proučavao si moju vojnu strategiju, zar ne?

- Na što mislite? - Ovaj plan je uz bok nekima od mojih, - odgovorio je Vor,

izvlačeći neku debelu, nabranu odjeću. - Mislim na varanje misaonih strojeva, na trikove kojima se zavaraju njihovi senzori... onako kako sam ih ja zavarao s onom šupljom flotom iznad Poritrina.

- Ovo se uopće ne može usporediti s vašim uspjesima, vrhovni bašaru. Ove pirana kuglice su tupavi protivnici.

- Reci to ljudima koji su izginuli. Pođimo van. Imali su malo vremena i malo mogućnosti, ali Vor i Abulurd su

pod danim okolnostima činili ono najbolje što su mogli. Ostali vojnici su im pomogli kamuflirati dvije lebdeće platforme, presvukavši ih slojevima tkanine nalik šatorskom krilu i plahtama, a sve je to bilo iz prirodnih materijala koje kuglice nisu držale posebno vrijednom sirovinom koju bi dostavljale svojim valjcima-tvornicama. Tada su se i Vor i Abulurd odjenuli u isto takvu široku odjeću, tako da su, krećući se sa svojom opremom, izgledali kao neka široka, bezoblična masa.

Na Abulurdovoj platformi se nalazila velika posuda s vrlo koroziv-nom tekućinom, povezana s mlaznicom za raspršivanje. Vorian je pak imao bacač plazme koja će spaliti tvornicu... ako im uspije prići joj dovoljno blizu.

Dva su časnika krenula naprijed, jedva mogavši razabrati prostor kamo idu. Premda su suspenzori držali njihove platforme iznad tla, svejedno su morali prolaziti kroz ruševine i gomile rastrganih ljudskih tijela.

Abulurdu je bilo zlo od zadaha mrtvih tijela, ali stisnuo je zube i nastavio. Lice je prekrio tankom mrežastom tkaninom, tako da je mogao gledati ispred sebe. S lijeve strane mu se pridružila bezoblična gomila, vrhovni bašar. Abulurd je znao kako moraju glupo izgledati dok se ovako kamuflirani kreću naprijed, golemi i kvrgavi ispod tih šatorskih krila. Pirana-kuglice su lako mogle taj tekstil razderati u komadiće... ako bi znale da trebaju napasti. Ali taj tanak sloj tkanine pružao im je sigurnost pred primitivnim selektivnim programom. Tiho zujanje prerastalo je u sve glasniji huk i taj se zvuk poput električnih noktiju zabadao Abulurdu u kralježnicu. U tom trenutku nije mogao zamisliti strasniju smrt od ovakve, kada sitni strojevi mehaničkim zubima buše ljudsko tijelo... no mislio je i kako bi daleko gore bilo iznevjeriti Voriana Atreida. To Abulurd ne bi učinio.

Napokon su stigli do jame u kojoj je ležao valjak-tvornica koja je postajala sve širom. Pokretna tvornica je, poput cvijeta biljke mesožderke, sve više i više otvarala svoje ralje. Roboti su sakupljali su metalne dijelove i ubacivali ih u otvor, kao svećenici koji prinose žrtve nekom gladnom bogu. Kroz strmo postavljen oluk, nalik cijevima za ventilaciju, izbacivao se otpadni materijal i opasni plinovi. Kroz druge otvore u tom neprestano rastućem proizvodnom kompleksu kuljale su

nove srebrne i zubate kuglice koje su odlazile u potragu za novim žrtvama.

- Ako to ubrzo ne zaustavimo, - vikao je Vorian, nadglasavajući okolne zvukove -ovo će postati previše veliko da bismo to mogli uništiti naoružanjem koje možemo ponijeti u rukama.

Abulurd je stajao na rubu jame držeći pod neprozirnom odjećom crpku i cijev za raspršivanje korozivne tekućine. Progurao je sapnicu kroz prorez koji je u tu svrhu bio napravljen na tkanini. - Spreman sam, vrhovni bašare.

Vor, koji je bio još nestrpljiviji od mladog batora, aktivirao je svoju samohotku pa obasuo tvornicu golemom količinom plazme. Slijedeći njegov primjer, Abulurd je počeo štrcati korozivnu tekućinu.

Bilo je to kao da si benzinom polio mravinjak s mravima koji grizu. Plamen i kiselina su istog trenutka prouzročili golema oštećenja na proizvodnom postrojenju: metali su se otapali, a energetski krugovi i proizvodne komponente su korodirali i pucali. Otrovni dim se dizao uvis. Sive pirana kuglice su kaotično zujale oko njih. Abulurd je držao cijev kroz koju je štrcala smrdljiva korozivna tekućina, pazeći pritom da ne polije sebe. Usmjeravao je mlaz na razjapljene otvore tvornice. Nakon samo nekoliko trenutaka mobilna je tvornica zastenjala i urušila se, kotao iz kojeg se još samo dimilo i u kojem se otapao materijal.

Vorov bacač plazme zahvatio je plamenom one robote koji su sakupljali materijal, uništavajući i sve drugo. Plamen je zahvatio korozivnu tekućinu i tako se proširio po već devastiranoj jami.

- Plan je uspio! - trijumfalno je emitirao Abulurd obližnjoj vojnoj postaji gdje su časnici promatrali njihovo napredovanje. – Razorili smo ovu tvornicu. Svi niži zapovjednici neka slijede naš primjer. Sada prelazimo na onih preostalih osam.

- A kad budete završili s time, - dodao je sada Vor, govoreći u sustav za komunikaciju, - još uvijek će nam ostati na stotine tisuća pirana-kukaca koje moramo uništiti.

Leteće kuglice su još uvijek stvarale kaos zujeći ulicama i napadajući svakoga tko se usudio izaći iz kuća kako bi provjerio razmjere počinjenog masakra. Ali sada, kad je tvornica bila eliminirana, nisu se više proizvodile nove proždrljive pirane.

Srećom, individualni izvori energije ugrađeni u kuglice brzo su ga-snuli, pa su ove bile poput kakvih insekata kratkog vijeka, no prošlo je još nekoliko groznih i dugih sati prije nego su se kuglice ugasile i popadale po tlu kao srebrne razasute pikule.

Iscrpljeni, Vor i Abulurd su sjeli na stube zgrade parlamenta. Više od trideset članova parlamenta bilo je pobijeno zajedno s tisućama drugih žrtava u gradu. Tijela su im bila uklonjena, no na zidovima i stubama još su se vidjele jezive mrlje.

- Svaki puta kad samoga sebe uvjerim kako ne mogu te strojeve mrziti više negoli ih već mrzim, - rekao je Vor - dogodi se nešto ova kvo što potakne još veću mržnju i odbojnost.

- Ako Omnius bude vidio ikakvu priliku, opet će se pokušati pokrenuti protiv nas. Možda je već pronašao način kako će se osloboditi zarobljeništva na Corrinu.

- Ili je ovo poslao iz iste zloće, - rekao je Vor. - Usprkos svim gubicima i boli koju su ovi mali metalni monstrumi počinili, ne vjerujem da je Omnius zaista vjerovao da bi pomoću njih zaista mogao uništiti Salusu Secundus.

Bator je kimnuo, još uvijek silno potresen. - Mreža Holtzmanovih satelita ostaje i dalje oko Corrina. Omnius ne može umaknuti, osim ako nema neki drugi plan.

Vor je mladića čvrsto zgrabio za rame. - Ne možemo dopustiti glupavim političarima da predlože popuštanje naše pažnje.

Sagnuo se i pokupio jednu kuglicu koja je ležala u pukotini kamene stube. Ležala mu je nepokretno u ruci, a zubi su joj bili oštri poput britve. - Njihovi mali izvori energije su potrošeni, Abulurde, ali želim da pokupiš stotinjak tih primjeraka. Morat ćemo ih rastaviti i analizirati, kako bi Liga mogla razviti odgovarajuću obranu, za slučaj ako bi Omnius odlučio ponovo se poslužiti njima.

- Dat ću to u zadatak našim najboljim ljudima, vrhovni bašare. - Stavi to sebi u zadatak, Abulurde. Želim da ti osobno budeš na

čelu tog projekta. Uvijek sam se ponosio tobom, ali danas se pokazalo kako u tome nikada nisam pogriješio. Želim da si uz mene. Nekada davno uzeo sam te pod svoje okrilje, jer sam osjećao da ti je potrebna podrška. Danas si najbolji od svih ovih vojnika u Zimiji. Tvoj djed bi se ponosio tobom.

Abulurd je osjećao kako ga je zbog te pohvale obuzela neka toplina. - Nikada nisam požalio što sam ponovo uzeo svoje prezime, vrhovni bašare, čak ni onda kada su se drugi zbog toga na mene nabacivali govnima.

- Onda je možda došlo vrijeme da to ispravimo. - Vor je stisnuo svoje sive oči. - Prošla su desetljeća otkad sam ti rekao pravu istinu o

Xavieru. Mislio sam kako će to biti dovoljno, ali trebao sam znati da neće biti. Postoji stara izreka kako se ne treba čačkati po nevoljama.

Sve u svemu, zaključio sam da je Xavier odabrao svoj put i da je dobro znao kako će ga povijest kasnije prikazati.

Ne mogu čak ni nagovoriti Ligu da investiraju dovoljno u vatrenu moć kojom bismo mogli razoriti Omniusa s Corrina i preostale cymehe. Mislio sam kako nemam izgleda uvjeriti Skupštinu da prepravi povijest, rehabilitira Xaviera i razotkrije Iblisa Ginju kao pravog nega-tivca. - Oči su mu sijevnule. - Ali nije pošteno ostaviti da moj stari prijatelj plati takvu cijenu. Ti si, Abulurde, bio hrabriji od mene.

Abulurd je izgledao kao da će se ugušiti od silnog napora da zaustavi suze. - Ja sam... samo sam učinio ono što mi se činilo da trebam učiniti, vrhovni bašare.

- Kad mi se trenutak učini povoljnim, pokrenut ću to pitanje i barem iznijeti svoje mišljenje o tome. - Gledao je oko sebe po krvlju umrljanim ulicama Zimije. - Možda će napokon slušati.

Pljesnuo je Abulurda po ramenu.- Ali najprije ti moraš dobiti ono što si zaslužio. Još od Velike čistke nisi dobio promaknuće u skladu s tvojim zalaganjem. Mada drugi časnici to poriču, uvjeren sam kako si bio kažnjavan zbog tog svojeg Harkonnen prezimena. Od danas se to mijenja. - Vor je sada stajao, a izraz lica mu je bio ozbiljan i odlučan. - Dajem ti svečano obećanje da ćeš primiti čin bašara s četiri zvjezdice...

- Bašar! - povikao je Abulurd. - Time bih preskočio dva čina. Ne možete samo...

Vor ga je prekinuo. - Nakon ovoga danas rado bih vidio kako bi mi se oni suprotstavili.

Usprkos svojim biološkim nedostacima, ljudi i dalje vide stvari

koje ni naši najsavršeniji senzori ne mogu opaziti, a razumiju čudne pojmove koje gel-umovi ne mogu shvatiti. Stoga nije nikakvo čudo što mnogi od njih polude.

- Erazmusovi Dijalozi Nepromijenjena pat pozicija na nebu iznad Corrina, između flote

robota i ratnih brodova hrethgira koji su im stalno prijetili, nakon gotovo dvadeset godina nije djelovala nimalo hitnom pa je Eraz-mus bio daleko više zainteresiran za malu dramu u svojim vlastitim vrtovima.

Tu nije bilo potrebe za kompleksnim i rafiniranim špijunskim uređajima; jednostavno je mogao neometano promatrati. Posve usredotočen na razgovor s posljednjim klonom Serene Butler, Gilbertus nije ni primijetio njegovu nazočnost. Činilo se da je Erazmusov štićenik ushićen njezinom nazočnošću, mada robot nije mogao razumjeti zašto. Nakon dvadeset godina Gilbertus se već morao umoriti od pokušaja da iz nje sebi stvori vrijednu družicu. Ovaj klon je bio s pogreškom, imao je mentalne nedostatke i nekako oštećen dok je Rekur Van stvarao njezino meso.

Ali njegov je štićenik zbog nekih neobjašnjivih razloga bio posebno vezan uz toga klona.

Gilbertus je izgledao kao privlačan i strpljiv mladić dok je ovako sjedio s otvorenom slikovnicom. Serena je promatrala slike i obraćala pozornost na neke njegove riječi, ali neki drugi puta bi zurila u cvijeće i kolibriće koji su okolo oblijetali i odvlačili joj pozornost.

Iza živice od hibiskusa Erazmus je bio vrlo miran, kao da bi je njegova nepokretnost mogla uvjeriti kako je i on samo kip. Znao je da klon-Serena nije glupa... samo je nezainteresirana.

Gilbertus joj je dodirnuo rame. - Molim te, pogledaj ovo. - Svrnula je pogled na knjigu, a on je nastavio glasno čitati. Tijekom ovih proteklih godina teškom ju je mukom naučio čitati. Serena je imala pristup svakoj knjizi i svakom zapisu unutar goleme knjižnice na Cor-rinu, ali rijetko bi se kada odlučila otići onamo. Obično su joj misli bile zaokupljene manje značajnim stvarima. Ipak, Gilbertus nikada nije sustajao.

Pokazao je klon-Sereni velika umjetnička djela. Puštao joj je glazbu najvećih majstora i izlagao joj mnoge filozofske teorije. Serenu

su više zanimale zgodne slike i smiješne priče. Kad joj je ta slikovnica dosadila, Gilbertus je opet šetao s njom kroz vrtove.

Promatrajući te njegove slabe i beskorisne tehnike podučavanja, Erazmus se prisjetio kako se prije mnogo godina i sam nalazio u takvoj ulozi s jednim neposlušnim, divljim djetetom. Taj zadatak je zahtijevao neprestan trud i usredotočenje kakvo samo strojevi mogu pokazati. Naposljetku se sav taj robotov trud oko Gilbertusa Albansa ipak isplatio.

Sada je promatrao svog štićenika kako pokušava napraviti istu stvar. Bio je to zanimljiv obrat. Erazmus nije mogao zapaziti nikakav nedostatak u njegovoj tehnici. Nažalost, rezultati jednostavno nisu bili jednaki.

Medicinskom analizom Erazmus je ustvrdio da Serenin klon ima biološki potencijal kojeg njezin genetski kod pruža, ali nedostajale su joj mentalne sposobnosti. A što je još važnije, nedostaje joj količina značajnih iskustava, onih poteškoća i izazova s kojima je prava Serena bila suočena. Ovaj klon je uvijek bio previše čuvan, previše zaštićen... previše bez emocija.

Odjednom se Erazmus sjetio kako bi mogao spasiti ovu situaciju. Namjestivši širok osmijeh na svojem licu od platine, robot se progurao kroz pukotine u živici i nagnuo se nad Gilbertusa, koji je smiješkom uzvratio na osmijeh svog mentora. - Zdravo, oče. Upravo smo raspravljali o astronomiji. Planiram večeras izvesti Serenu na razgledavanje noćnog neba i prepoznavanje zviježđa.

- To si već radio i ranije, - naglasio je Erazmus. - Da, ali večeras ćemo ponovo pokušati. - Gilbertuse, odlučio sam ti dati dobru ponudu. Imamo još

stanica i mogućnosti mnoštva klonova koji će vjerojatno biti daleko bolji od ovog. Vidim koliko si se trudio kako bi ovu verziju Serene podigao do svoje razine. Nisi ti kriv što nisi uspio. Zato predlažem da ti poklonim drugog takvog klona. - Raširio je svoj osmijeh kojeg je formi rao tekućim metalom. - Zamijenit ćemo ovog klona novim, tako da možeš početi iznova. Sigurno ćeš sljedećeg puta imati bolje rezultate.

Mladić ga je pogledao, a na licu mu se vidio užas i nevjerica. - Ne, oče! Ne možeš to učiniti. - Zgrabio je Sereninu ruku. - Neću ti to dopustiti. - Privukao je Serenu k sebi i šaptao joj, tješeći je. - Ne brini, ja ću te štititi.

Mada nije shvatio ovakvu reakciju, Erazmus je brzo povukao svoju ponudu. - Nema potrebe da se ovako uzrujavaš, Gilbertuse.

Pogledavši ga preko ramena, kao da ga je robot upravo izdao, Gilbertus je brzo odveo Serenu. Robot je stajao razmišljajući, analizirajući ono što je upravo iskusio.

Kasnije te noći, pod tamnim nebom Corrina, robot je nastavio uhoditi Gilbertusa i klona koji su sjedili ispred vile i zurili u nebo. Mada su tragovi brodova koji su se stalno premještali bili jasno vidljivi na tamnom nebu, Gilbertus je pronalazio zviježđa, tražio obrise i identificirao ih na staroj karti zvjezdanog neba. Činilo se da Serenu to silno zabavlja pa je i ona iscrtavala neke svoje obrise po nebu.

Erazmus je bio nekako čudno uznemiren, čak zabrinut. Provodeći godine u proučavanju Gilbertusa, barem je dobivao pozitivne povratne informacije i nagradu kroz napredak kojeg je njegov štićenik ostvarivao. Čak je i originalna Serena Butler, svojim oštrim jezikom i emocionalnim raspravama bila vrijedan mentalni sparing partner.

Ali ovaj klon nije Gilbertusu ponudio ništa od toga. Bez obzira na to koliko puta je Erazmus iznova puštao te misli

kroz svoj gel-mozak, to nije imalo nikakvog smisla. Bila je to zagonetka koju bi jedan sofisticiran i neovisan robot trebao moći riješiti. Ali iako je te noći satima promatrao to dvoje ljudi, nije nakon toga bio nimalo bliže rješenju.

Što Gilbertus vidi u njoj?

Onima koji znaju kamo treba gledati, povijest daje jasne

pokazatelje koje trebamo slijediti na našem putu u budućnost. - Povijest tvrtke VenKee Vrativši se s Rossaka, gdje niti je očekivala niti je dobila ikakvu

zahvalnost zbog upozorenja koje im je bila donijela, Norma je, gola i radoznala, stajala pred ogledalom. Premda nije bila tašta, provela je više od sat vremena razgledavajući svoje tijelo. Klasična grada kostiju i mliječna put trebale su je činiti vizijom savršenosti, ali nesavršenosti su se javljale nesretnom učestalošću: sve veće crvene otekline, mreškanje kože, kao i mijenjanje crta, kao da su joj kosti i mišići bili načinjeni od plastike. Crvene mrlje su prekrivale velike površine grudi i trbuha. Čak se činilo da joj je i stas sada niži. Deformiran.

To je tako čudno. Uvijek je, ako je to željela, mogla obnoviti svoj izgled, ali nedostaci bi se ponovo pojavili. Norma je željela shvatiti što se to događa.

Adrien je to opazio, ali ona mu nije mogla objasniti. Na njegovo uporno nagovaranje, razgovarala je s jednim liječnikom u brodogradilištima, jednom starijom liječnicom, specijalistom. Nakon pregleda, liječnica se namrštila i stigla je brza dijagnoza. - Alergijska reakcija, vjerojatno izazvana prekomjernim konzumiranjem melangea. Vaš sin mi kaže da ga uzimate u enormnim količinama.

- Hvala vam, liječnice. Molim vas, ohrabrite Adriena. - Njezine riječi u kojima nije bilo nikakvog komentara polučile su željeni učinak i liječnica se okrenula i pošla iz prostorije.

Normi bi bilo draže ostati sama kako bi se mogla usredotočiti na svoj posao, a nije ni imala namjeru smanjiti količinu melangea koju je uzimala. Ovaj posljednji posjet Rossaku i vidovito upozorenje na pojavu piranskih kuglica uznemirio ju je. Ako su ti strojevi na Corrinu zaista uzbunili i pripremali nove užase protiv ljudi, onda ona mora svoj um stalno držati budnim i spremnim.

Zato joj je trebalo još više začina. Eksperimentirala je s različitim načinima uzimanja melangea: u

komadima, u prahu, kao tekućinu i plin. Ona se već i fizički i mentalno razlikovala od bilo kojeg drugog ljudskog bića.

Mogla se riješiti ovih mrlja koje su se pojavile na koži, ali čemu taj trud? Sada je, još uvijek stojeći pred ogledalom, učinila da jedna mrlja na gornjem dijelu tijela izblijedi, a onda ju je namjerno vratila

natrag. Zašto? Za koga? Samo gubljenje vremena i energije. To što će dopustiti svojem tijelu da se mijenja neće nimalo umanjiti onu ljubav koju je u svome srcu osjećala prema Aureliusu.

Marketinške studije koje je provela tvrtka VenKee pokazale su da neki ljudi odmah reagiraju na melange, dok se kod drugih ta reakcija razvija vremenom. Norma je znala da velike količine začina otvaraju neka vrata u njezinom duhu i u univerzumu, dopuštajući joj spoznaju puta do nemogućeg. Zapravo, obratno od onog što joj je liječnica savjetovala, namjeravala je uzimati još veće količine začina, pomičući granice svojih sposobnosti.

Još od Velikog čišćenja Norma je živjela pod teretom vrlo složenog osjećaja krivnje, jer je toliko letjelica koje su mogle nabirati svemir bilo izgubljeno zajedno s njihovim članovima posade. Naravno, od tada je napredovala u rješavanju tog problema, ali krajnje rješenje joj je još uvijek izmicalo. Bilo je krajnje vrijeme da udvostruči svoje napore i jednom zauvijek riješi taj problem navigacije.

Iz spremišta u svojoj privatnoj sobi izvadila je posebno dizajniranu masku za disanje koju je stavila tako da joj čvrsto prianja prekrivajući joj usta i nos. Kad je pritisnula dugme, plin je zašištao kroz cijev, noseći sa sobom oštar miris melangea. Narančasto-smeđi kovitlaci obojili su joj pogled. Jedva je mogla vidjeti išta izvan sebe, ali je zato mogla vidjeti ono unutar.

Zahvaljujući visokoj koncentraciji začina koji se već otprije nalazio u njezinom tijelu, učinak je bio gotovo trenutačan. Doživjela je zapanjujuću viziju... konačno, sjajno prosvjetljenje uma u kojem je ugledala rješenje za navigaciju... sredstva s kojima će s punom sigurnošću izbjeći rizike koje je nosio svemir.

Ključ nije ležao u nekom uređaju ili u izračunima nego u predviđanju, u mentalnoj sposobnosti da se unaprijed predvide sigurni putovi kroz golemi prostor. Onako kao što je bila njezina posljednja vizija o opasnosti na Rossaku. Ponovno uzimajući melange u dovoljno jakoj koncentraciji mogla je otvoriti daleko više sposobnosti negoli je itko vjerovao da bi ih ljudsko biće moglo imati. Njezini ranije kompjutorski izračuni bili su najsiroviji pokušaj u tom smislu. Jer sa začinom, njezin je vlastiti um mogao postati daleko superiorniji uređaj za navigaciju.

Predviđanje. Oporavljajući se od ovog otkrića, Norma je spazila da joj se

tijelo vratilo natrag u nešto što je podsjećalo na onu raniju zbijenu

formu, na izvorni izgled, samo sa sirovijim izgledom i većom glavom. Zašto? Povratak organizma u raniji oblik? Neka daleka stanična memorija? Podsvjesni izbor?

Ali um joj se širio, prštao od energije kada se usredotočio na ono što je zaista bilo važno: Melange. Navigacija. Nabrani svemir. Predviđanje.

Napokon odgovor! Kako joj je tijekom vizije tijelo odabralo nov oblik, Norma ga je

takvim i ostavila, tu grubu približnost onom tijelu u kakvom je bila odrasla, zbrčkanom i zbijenom, a s glavom znatno prevelikom za taj njen patuljast stas.

Nije ni pokušavala preoblikovati svoju pojavnost. Bilo bi to zaista nepotrebno trošenje energije. Njoj je cijelo to fizičko traganje za ljepotom izgledalo plitko, beskrajno beznačajno u usporedbi sa svemirom.

Važan je samo začin, predviđanja i nabiranje svemira... Kad bi na brodu za nabiranje svemira bio um koji može

predvidjeti događaje, on bi predvidio katastrofe znatno prije nego bi se one zaista dogodile i imao bi vremena zacrtati neki drukčiji put kroz nabrani svemir. Ipak, to što je ovako samo u glavnim crtama znala svoj odgovor, nije joj još bilo jasno kako tu metodu i fizički primijeniti. No to je sada bilo samo pitanje vremena.

Svaki je eksperiment vodio Normu sve bliže njezinom cilju. Činilo joj se sjajnim to što je melange jednako dobar kao sredstvo u prevenciji kuge i za putovanja nabranim svemirom. Već je i sama ta tvar bila čudesna... ekstremno složena molekula.

Sada je njezin posao zahtijevao stalno povećanje doza melangea, a kroz tvrtku VenKee mogla ju je nabaviti onoliko koliko joj je trebalo. Cijena melangea je na otvorenom tržištu vrtoglavo rasla. Prije dvadeset godina je značajan postotak ljudske populacije preživio Omniuso-vu kugu uglavnom zahvaljujući upravo tom začinu. Nažalost, kasnije su njihovi prohtjevi porasli i mnogi od preživjelih su čak postali ovisnici. Ta epidemija je promijenila i ekonomiju Lige i tvrtke VenKee i to na dramatičan način kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

Njezin najstariji sin je bio ambiciozan i pametan, upravo onakav

kakav je bio i Aurelius. Norma nikada nije za sebe tražila ni moć niti bogatstvo, uzmičući pred svom tom slavom koju su joj njezina izuzetna otkrića donosila, ali uvidjela je kako će njezino rješenje navigacije te

mogućnost sigurnog leta brodovima za nabiranje svemira omogućiti Adrienu i njegovim potomcima širenje već ionako bogate VenKee tvrtke u pravo trgovačko carstvo koje će biti jednako moćno kao i sama Liga.

Znala je da je za njezine potrebe najbolji melange u plinovitom stanju, jer je bio intenzivniji, jer je vodii njezine misli do ranije nedodirljivih visina. Sada je jedva čekala kada će prenijeti svoju zamisao u slijedeću fazu.

Posve je utonula u začine, posve im se predala i postala potpuno ovisna.

Opsjednuta svojim planom, Norma je na njega prebacila radnike i tehničare koji su u brodogradilištima radili na drugim projektima. U usporedbi s golemim brodovima sa složenim Holtzmanovim motorima i generatorima štita, njezin je projekt bio relativno malen i jeftin. Ali njegova važnost bi bila najdalekosežnija od svega što je do sada napravila.

Mada je pokušavao s njom razgovarati, Adrien nije u potpunosti shvaćao što se to njegova majka nada da će postići, a ona nije ni pokušavala artikulirati svoje razloge. Kasnije se činilo da je njoj teško govoriti njegovim jezikom, no on nije prigovarao njezinim zahtjevima. Znao je da se i oblik cijele galaktike mijenja uvijek kada Normu obuzme neka od njezinih velikih zamisli.

Tehničari su konstruirali prozirnu, za zrak nepropusnu komoru opremljenu ventilima koje su spojili s velikim bocama začinskog plina pod tlakom. Kada je komora bila dovršena, Norma se zatvorila unutra, unoseći tek jednostavan jastuk na kojem će sjediti. Sama. Zatvorivši oči otvorila je sklopku kojom se regulira upumpavanje narančastog začinskog plina. Duboko je udisala čekajući na učinak, dok se taj zatvoren prostor punio s više plina negoli ga je ikada prije konzumirala. Tako jaka koncentracija plina ubila bi neku nepripremljenu osobu, no ona je imala visok prag izdržljivosti, a i potrebu za tim začinima.

I dok su je radnici s Kolhara promatrali širom rastvorenih očiju, ona je duboko udisala onaj narančasti dim koji se kovitlao... osjećala je kako tone i kako joj se misli ubrzavaju. Stanice njezinog deformiranog tijela su plivale u tom plinu koji je mirisao na cimet i miješale se s njim. Totalna koncentracija, potpun mir.

Ovo iskustvo ju je povelo izvan tehnologije nabiranja svemira, izdignulo je na razinu čiste duhovnosti. Za Normu je bit ljudskog ležala u njezinoj eteričnoj prirodi. Osjećala se poput kiparice na nekoj

kozmičkoj skali, radeći s planetima i suncima kao da su komadi gline za modeliranje.

Bio je to kraljevski i oslobađajući osjećaj. Ostala je zapečaćena u toj komori bez hrane i vode... samo s tim

hranjivim začinima. Oni prozirni plastični zidovi bili sada prošarani hrđavo-smeđom bojom i jedva da je još čula ono neprekidno šištanje plina iz mlaznica oko nje.

Napokon je plutala na mjestu na kojem je zaista mogla misliti.

Ljudskost se ne može shvatiti bez dovoljno dugog promatranja.

Srećom, mi smo u sjajnom položaju da to možemo ostvariti. - XL ARHIVE ROSSAKA "Manifest o svrsi" Krvne linije ljudskog roda tvorile su intrigantnu i prekrasnu

tapiseriju, ali samo za one koji su to mogli vidjeti. Petlje i niti DNK povezivale su obitelj s obitelji, generaciju s generacijom. Nizovi dijelova nuklearne kiseline spajale su se i razdvajale, miješajući gene i stvarajući gotovo beskonačan broj ljudskih uzoraka. Ni Omniusov sveum ne bi mogao shvatiti potencijal koji je ležao u bićima koja su nicala iz te molekule oblika dvostruke zavojnice koja izaziva strahopoštovanje.

Ticija Cenva i čarobnice s Rossaka preuzele su taj projekt kao svoju odgovornost i svoj cilj.

Duboko unutar grada u stijeni, daleko od svih zvukova i mirisa srebrno-grimizne prašume, daleko od ožiljaka koje su ostavili nedavni napadi rojeva pirana-kukaca, Ticija je stajala s jednom od svojih visokih sestara, pregledavajući njihove silno važne... i posve ilegalne... kompjutore. Te naprave za pohranjivanje podataka su za Ligu plemića predstavljale prokletstvo, dok su ovdje bile apsolutna nužnost. Žene Rossaka nisu imale druge mogućnosti za sortiranje i baratanje takvim mnoštvom genealoških sakupljenih podataka. Čarobnice su od ostatka čovječanstva krile mnoge duboke tajne, a ovo je bila jedna od najhrabrijih.

Čarobnice su generacijama vodile zapise o krvnim vezama na ovom planetu. Okoliš Rossaka se poigravao s ljudskom DNK, izazivajući česte mutacije... od kojih su neke predstavljale strahovitu sramotu, dok su druge pak popravljale vrstu. Sređivanje tih informacija tijekom trajanja Omniusove kuge pružalo im je golemo mnoštvo podataka koje je trebalo slijediti i proučiti.

Okrenuvši se ženi koja je stajala pokraj nje, jednoj mladoj čarobnici koja se zvala Karee Marques, Ticija je rekla: - Sada kad smo sakupile osnovne krvne linije i slijedile mnoge od mogućih permutacija, pomisli samo što možemo učiniti s takvom zapanjujućom količinom informacija. Sada to konačno možemo iskoristiti. Stisnula je svoje blijede usne i divila se kompjutorima. - Predviđanje. Savršenstvo. Tko zna kakav nov ljudski potencijal možemo otkriti. Naša ograničenja mogu biti prevladana. Zapravo, zašto bismo se zaustavile pri pokušaju

pronalaženja samo onog super-ljudskog. Možda postoje sposobnosti o kojima nismo ni sanjale.

Ticija i Karee su napustile prostoriju ispunjenu podacima i šumom generatora koji su proizvodili struju za kompjutore za obradu njihovih genetičkih programa. Sve je to bilo na sigurnom i skrovitom mjestu.

Obje su žene ušle u jednu od zajedničkih blagovaonica gdje se, uz malen obrok i tihi razgovor, okupila skupina čarobnica i njihovih mladih vježbenica. Ticija je uredila ovo mjesto kako bi žene mogle zajedno jesti i porazgovarati o tekućim zadacima, a da pritom ne moraju trpjeti isprazne muške razgovore o poslovnim stvarima. Čim je glavna čarobnica sjela, ostale žene i njihove učenice su podigle pogled i kim-nule joj u znak poštovanja.

Ovo ugodno raspoloženje bilo je narušeno nekom bukom iz predsoblja, povicima i nekim nerazgovjetnim muškim glasom. Ušao je nizak mladić širokih ramena, pomažući pri hodu nekom drugom čovjeku. Mladićeve noge su bile kratke, a raščupana žuta kosa neuredna. - Treba pomoć. Čovjek bolestan.

Ticijine usne su se stisnule u tanku crtu neodobravanja. Jimmak Tero je bio jedan od Krivorođenih, od onih s urođenom manom koji su preživjeli. Lice mu je bilo široko i okruglo, čelo se strmo uzdizalo, a pogled plavih, široko razmaknutih očiju bio je nevin. Imao je krasnu narav koja mu ipak nije nadoknađivala tupavost uma. Usprkos njezinom stalnom preziru, Ticija nikada nije uspjela uvjeriti Jammaka da on jednostavno nije dobrodošao u grad usječen u stijenu, grad u kojem su živjeli normalni ljudi. On je stalno ovamo navraćao.

- Čovjek bolestan. Treba pomoć, - ponovio je Jimmak. Jimmak je napola hodao, napola vukao čovjeka do stolca za

jednim od stolova u blagovaonici. Čovjek je licem tresnuo o stol. Bio je odjeven u trenirku tvrtke VenKee s mnoštvom džepova i vrećica za uzorke. Bio je jedan od onih koji su lutajući prašumama Rossaka tragali za sirovinama za farmaceutske pripravke. Jimmak, taj mali divljak, često je pomagao takvim ljudima, vodeći ih nadsvođenim labirintom najtamnijih razina prašume.

Ticija im je prišla. - Zašto si ga doveo ovamo? Što se dogodilo? Karee Marques je stajala pokraj Ticije. Jimmak im je pomogao

okrenuti ga na leđa. Karee je uzdahnula kad je vidjela lice tog čovjeka.

Nitko od njih nije već gotovo dvadeset godina vidio te simptome, ali znakovi su bili posve jasni. - Omniusova kuga!

Mnoge od nazočnih žena su brzo ustale i povukle se. Ticija je brzo zadržala dah koji joj je sada sušio jezik i grlo. Prisilila se da joj glas zvuči mirno i analitički. Nije si mogla dopustiti da drugi vide kako je ustuknula od straha. - Možda. Ali ako je i tako, onda je to neka mutacija tog virusa. Vidi mu se rumenilo na obrazima, a oči su izgubile boju. Ali ove mrlje na licu su drukčije... - Duboko u sebi je osjetila ono zašto bi joj trebali sati vremena dok bi to ustanovila. - Ali, u biti, vjerujem da je to isti virus.

Ticija je znala da prijetnjama od misaonih strojeva nema kraja. Iako ih je Omnius napao s metalnim krvožednim kukcima, Normino upozorenje bilo je izuzetno jako i ukazivalo je na daleko veću katastrofu nego što su bile te male mehaničke ubojice. Možda su i ti srušeni projektili bili zaraženi RNK retrovirusom... ili je, što je još vjerojatnije, virus sada na Rossaku u latentnom stanju, ovdje gdje bi u prašumi mogao provesti godine zrijući, mutirajući i postajući sve smrtonosnijim.

- On umire, - rekla je, gledajući u tragača za ljekarijama, a onda je usmjerila svoj strogi pogled na Jimmaka. - Zašto se sam nisi pobrinuo za njega? Mogao zaraziti sve vas Krivorođene pa vas riješiti svih vaših muka. - U njezinoj blijedoplavoj kosi se začulo pucketanje energije, znak da joj je bijes izmakao nadzoru. Ali Ticija se ponovo sabrala.

- Nisi ga smio donositi k nama, Jimmak. Mladić je zurio u nju onim svojim telećim pogledom i djelovao

je povrijeđeno i razočarano. - Odlazi! - rekla mu je oštro. - I budeš li našao još ovakvih

bolesnika, ne donosi mi ih ovamo. Jimmak se udaljavao kratkim, brzim koracima, krećući se

unatrag nespretnom gracioznošću. Kad se okrenuo, korak mu je postao neodlučan, a glavu je spustio kao da se pokušava sakriti.

Gledajući za njim, Ticija je odmahivala glavom, na trenutak zanemarivši žrtvu kuge. Ljutila se na Krivorođene što su tamo vani u prašumi sebi organizirali svoj bijedni život, umjesto da su zbog svojih nedostataka jednostavno umrli. Nitko nije znao koliko takvih tamo ima. Ona bi ih sve prezrela da jedan od njih - Jimmak - nije bio njezin vlastiti sin.

U svijetu postoji neka izluđujuća ravnoteža. Svaki trenutak

sreće dobiva svoju ravnotežu jednakom mjerom tragedije. - ABULURD HARKONNEN, privatni dnevnici Za vrijeme dok se njegovo unapređenje u čin bašara probijalo

kroz birokraciju Armije čovječanstva, Abulurd Harkonnen je već vlastoručno odabrao ekipu koja će analizirati pirana kukce. Pregledavao je dosjee i postignuća ovdašnjih znanstvenika, mehaničara i inženjera, birajući samo one najbolje. Pozvao se na ime vrhovnog bašara Voriana Atreida i privremeno rekvirirao najsuvremenije opremljen laboratorijski prostor nedaleko upravne zgrade Velikog Patrijarha.

Nađeno je na tisuće malenih nepokretnih spravica što su poput zrnaca solike bile razasute po tlu diljem Zimije. Abulurdov istraživački tim ih je razmontirao više od stotinu, kako bi u njima otkrili jednostavno programirane čipove i sićušne, ali učinkovite, izvore energije koji su kuglicama davali energiju da se mogu kretati... i ubijati.

Kako je i sam bio znanstvenik, Abulurd je redovito nadzirao napredak u laboratorijima. - Imate li ikakvu ideju kako bismo se protiv toga mogli boriti? - pitao je svakog muškarca i svaku ženu dok je prolazio pokraj njihovog radnog mjesta u laboratoriju. - Kako da ih sljedeći puta zaustavimo? Ornnius je vrlo uporan.

- Mnoštvo ideja, gospodine, - rekla je jedna inženjerka, ne dižući pogled s jakog povećala kroz koje je promatrala minijaturni mehanizam. - Ali prije nego išta određeno poduzmemo, moramo mnogo bolje shvatiti kako djeluje ovo maleno ubojito oružje.

- Bi li Holtzmanovi generatori pulsova polučili kakav učinak? Jedan drugi inženjer je odmahnuo glavom. - Vjerojatno ne bi.

Ove sprave su vrlo jednostavne. Ne koriste se tehnologijom gel-čipova, tako da ih Holtzmanovi pulsovi ne bi mogli oštetiti. Ipak, kad jednom shvatimo motivacijski program onda ćemo, vjerojatno, moći smisliti jednako učinkovit program koji će ih odvraćati od njihove akcije.

- Nastavite s radom, - rekao je Abulurd. Kad je bacio pogled na kronometar ispričao se i požurio u privremen stan kako bi se tamo pripremio za ceremonijal. Danas će mu tijekom službene svečanosti biti dodijeljen novi čin.

Abulurdova mala soba bila je jednostavna i sumorna. Otkad se nedavno vratio nakon godine provedene na straži iznad Corrina, ovdje je držao ono malo svojih osobnih stvari. Nije slušao ni glazbu koja bi ga

relaksirala. Njegov je život bio u Armiji čovječanstva i imao je malo vremena za kupovanje, hobije, razne luksuze ili bilo što drugo.

Premda mu je već trideset i osam godina i povremeno se uplitao u neke romantične avanture, nije se oženio niti imao djece. Nije razmišljao o vremenu kad bi se mogao smiriti i usredotočiti na druge prioritete. Smiješeći se, odjenuo je pažljivo izglačanu svečanu odoru. Jedan dugi trenutak promatrao se u ogledalu. Uvježbavao je svečan izraz lica, ali srce mu je lupalo od uzbuđenja. Žalio je što njegov otac sada nije mogao biti ovdje. Na dan kao što je ovaj, čak bi i Quentin Butler bio ponosan na svog najmlađeg sina.

Ali umirovljeni primero je prije nekog vremena otišao s Porceom Bluddom u promatračku misiju na Sinkronizirane svjetove. Tako je, za izbivanja njihova oca, Faykan pristao učiniti Abulurdu čast i pričvrstiti mu na odoru njegov novi čin.

Još je jednom pred ogledalom provjerio svoj izgled i zaključio kako su mu kosa, odora i izraz lica besprijekorni i u savršenom skladu s postojećim propisima, a onda se zaputio na svečanost.

NA TOJ JE SVEČANOSTI sedamdeset i osam vojnika trebalo primiti unapređenja i priznanja za zasluge pa je Abulurd na svojem mjestu strpljivo čekao da niži činovi i mlađi ljudi prime svoja priznanja. Promatrao je starije časnike, ratne veterane pune ožiljaka, uspješne političare, sjajne taktičare koji su usmjeravali Džihad i kasnije godine obnove. Vidjelo se kako su ponosni što sada predvode još jedan naraštaj mladih.

Kad se Faykan u posljednjem trenutku predomislio, bio je to za Abulurda bolno razočaranje, iako, začudo, ne i neočekivano. Namjesnik je poslao službenu ispriku izjavivši kako neće moći biti nazočan i svojem mlađem bratu uručiti oznake novog čina. Nije detaljnije obrazlagao tu svoju ispriku, ali Abulurd je znao da su razlozi njegovog brata političke naravi. Ako ništa drugo, barem nije lagao.

U golemoj akustičnoj dvorani časnici su sjedili u tišini. Iako mu je srce u tom času bilo kao od olova, Abulurd nije dopustio da se to vidi. Takvo ponašanje bi mu nanijelo sramotu. To što je ponovo uzeo prezime Harkonnen nije značilo da i dalje ne poštuje ime Butlerovih.

Pokraj mjesta gdje se odvijala svečanost stajao je pijedestal na kojem je bila prozirna posuda sa živim mozgom Vidada, posljednjeg živog kogitora iz Kule od slonovače. Vidad se bio vratio na Salusu ubrzo nakon Velikog čišćenja i objavio da su mozgovi svih drugih drevnih filozofa bili pobijeni kad su Cymehi osvojili njihovo boravište.

Vidad je malo govorio o tome što je još radio tijekom svog dugog putovanja; Abulurd je čuo kako je Vorian Atreid promrmljao kako se, za slučaj da silna flota robota ipak udari po svjetovima Lige, kogitor vjerojatno želio maknuti s puta. Sada je osamljen kogitor ostao na Salusi, radoznao i voljan ili pomoći ili umiješati se, ovisno o njegovim ezoteričnim raspoloženjima.

Kako je svečanost protjecala, Abulurd je ukočeno sjedio, prisjećajući se svojih postignuća, kako je precizno slijedio zapovijedi, poštovao svoje zapovjednike. Uvijek je osjećao svojom dužnošću učiniti sve što se od njega tražilo i to ne zbog pohvala, odličja ili drugih priznanja. Ali kada je promatrao ove druge časnike kako primaju te znakove njihovog unapređenja, a njihovi prijatelji i obitelji to prate s radošću i klicanjem, shvatio je kako to može biti lijepo. Suspregnuo je uzdah.

Unapređenje Abulurda u bašara bilo je posljednje u ovom dugotrajnoj i već pomalo zamornoj svečanosti. Kada je konačno došao i na njega red, pošao je ukočenog držanja na pozornicu, sam. Vođa ceremonijala je pročitao njegovo ime, a publikom se, uz pristojan pljesak, počelo širiti tiho došaptavanje. Tada se kod časničke klupe začulo neko komešanje. Vođa ceremonijala je objavio: - Oznake novog čina Abulurdu Harkonnenu dodijelit će druga osoba.

Abulurd se okrenuo kad su se otvorila vrata. Lice mu je zasjalo, a usne se razvukle u osmijeh i osjećao se kao da će mu srce iskočiti. Stigao je vrhovni bašar Vorian Atreid.

Osmjehujući se, Vor se na pozornici pridružio Abulurdu. Taj ratnik veteran podigao je insignije bašara kao da podiže neko žuđeno blago. Abulurd je stajao savršeno ravno, prema propisima. Vor je zakoračio naprijed. Iako je izgledao gotovo upola mlađi od Abulurda, držanje mu je bilo puno štovanja i samopouzdanja.

- Abulurde Harkonnenu, u znak priznanja za junaštvo, inovacije i hrabrost koju ste pokazali tijekom nedavnog napada na Zimiju... a da i ne spominjemo bezbrojne druge situacije u kojima se pokazalo koliko ste tijekom vaše karijere vrijedili armiji Džihada... drago mi je što vas mogu unaprijediti iz čina batora u čin bašara četvrtog stupnja. Ne znam niti jednog drugog vojnika armije Džihada koji to zaslužuje više nego vi.

Uz te riječi vrhovni je bašar pričvrstio oznake na Abulurdove grudi i okrenuo ga tako da je ovaj bio licem okrenut prema nazočnima. - Dobro pogledajte vašeg novog bašara, - rekao im je, zadržavši ruku na

Abulurdovom ramenu. - On još uvijek pred sobom ima mnoge velike stvari koje će postići za Ligu plemića.

Pljesak je bio ponešto prigušen i tek mjestimičan, no taj mladić nije obraćao pozornost ni na što drugo osim na onaj izraz očinskog zadovoljstva na Vorianovom licu. Ničije drugo mišljenje mu nije bilo toliko važno, pa čak ni očevo ili bratovo.

Sada se Vor okrenuo licem prema drugim vojnim zapovjednicima, prema dužnosnicima Lige pa čak i prema Vidadu. - A nakon što sam svjedočio hrabrosti bašara Harkonnena u našoj posljednjoj krizi, prisjetio sam se isto takvih djela koja je izveo njegov djed Xavier Harkonnen. - Zastao je, kao da namjerno izaziva neka prigovore. -Bio sam Xavierov prijatelj i znam onu pravu lojalnost koju je nosio u srcu. I jednako tako znam, i to kao činjenicu, da je njegovo ime bilo zlonamjerno uprljano i da je iz političkih razloga prava istina o njemu ostala skrivena. Sada, kad je Džihad završio, više ne postoji nikakav dobar razlog da bi se u tim lažima i dalje ustrajavalo i štitilo ljude koji su odavno mrtvi. Predlažem da komisija Lige skine ljagu s Harkonneno-vog imena.

Prekrižio je ruke na grudi. Abulurd je poželio zagrliti ga, ali ostao je stajati mirno.

- Ali, vrhovni bašare... to je bilo prije osamdeset godina! - rekao je Veliki Patrijarh Boro-Ginjo.

- Prije točno sedamdeset i šest. Zar je to zbog toga važno? – Vor mu je uputio hladan pogled. Xanderu Boro-Ginju se jamačno ne bi svidjeli nalazi komisije. - Već sam predugo čekao.

Tada, kao da se u gluhoj noći neočekivano razbio prozor, Abulur-dova je radost bila uzdrmana. Neki neuredni čovjek zajapurena lica gurao se kroz okupljene ljude. - Gdje je vrhovni bašar? Moram naći Voriana Atreida! - Abulurd je prepoznao poritrinskog plemića Porcea Bludda. - Donosim grozne vijesti.

Vorian se istog trenutka prebacio na onaj svoj način na koji je djelovao u hitnim slučajevima, upravo onako kako ga je Abulurd već vidio i ranije, u vrijeme krize s mehaničkim piranama. - Napadnuti smo na Wallachu IX, - povikao je Bludd. Moja svemirska jahta je oštećena...

Vrhovni bašar ga je prekinuo, pokušavajući natjerati tog čovjeka da se sabere. - Tko vas je napao? Misaoni strojevi? Zar je na nekom od tih devastiranih svjetova Omnius još uvijek živ?

- Ne Omnius... Cymehi. Titani! Gradili su među ruševinama svoju novu bazu. Quentin i ja smo svratili obići planet, a Titani su nas

na pali. Pogodili su nas, oborili izviđačku letjelicu u kojoj je bio Quentin.

Raskomadali su mu brod. Pokušao sam ga spasiti, ali Cymehi su me napali, značajno mi pritom oštetivši brod. Tada sam vidio kako su se obrušili na Quentina.

- Cymehi! - izustio je Vor, ne mogavši vjerovati. - Bez obzira na to koliko neprijatelja pobijedimo, - rekao je

Abulurd drhtavim glasom, zamišljajući svojeg oca kako se pokušava boriti s tim strojevima, - uvijek se na njihovom mjestu pojave neki drugi.

Zajedništvo čovjeka i stroja pomiče granice značenja pojma

ljudskosti. - GENERAL AGAMEMNON, Novi memoari Psiha mu je plivala u bljeskovima sjećanja, iskričavim

električnim impulsima koji su kapali iz njegovog uma. Quentin Butler je vjerovao da umire.

Cymehi su ga lako mogli raskomadati, onako kako su to učinili s trupom njegove srušene letjelice. Dok se u onoj radioaktivnoj atmosferi borio da nekako umakne, radioaktivna prašina mu je već pržila meso, pluća... a tada gaje jedna golema hodalica zdrobila...

Zadnji prizor kojeg je vidio bio je pun nevjerice i nade: pokušavajući spasiti svog prijatelja, Porce Bludd leti prema njemu, a tada s oštećenim brodom nekako uspijeva umaknuti Cymehima. Kad je Porce pobjegao, Quentin je znao da sada može umrijeti s izvjesnim olakšanjem.

Eksplozija boli, ubodi, posjekotine, opekotine... A sada su mu i misli bile zarobljene u tom beskonačnom krugu i stalno mu iznova vraćale posljednje prizore. Košmari, uspomene... život je kopnio.

S vremena na vrijeme, poput mjehurića što se uzdižu u kipućem loncu, vidio je Wandru, mladu i prelijepu, inteligentnu ženu punu životne radosti. Smijala se njegovim šalama, šetala s njim rukom pod ruku parkovima Zimije. Jednom su išli pogledati golem spomenik napravljen od pokidanog mehaničkog tijela nekog titana. Oh, ta jasnoća percepcije, ta oštrina savršenog prisjećanja.

Njih dvoje su podijelili tolike radosti, no to je vrijeme bilo prekra-tko. On i Wandra su bili savršeni par, ratni heroj i pripadnica obitelji Butler. Tako je bilo prije negoli se sve promijenilo, prije bolesti, prije Abulurdovog rođenja.

U ponovnim bljeskovima sjećanja...eksplozija kemijskih podataka u njegovom mozgu, oslobođenih u njegovim posljednjim trenutcima prije smrti?... Ponovo je vidio Porceov uspješan bijeg pred Cymehima. Quentin se čvrsto uhvatio za tu iskricu radosti, znajući da je na samom svom kraju postigao nešto dobro.

No tmina i zaborav su ga gušili. Unutrašnji očaj je to samo

pogoršao, kao da iznova proživljava one grozne, beskonačne sate obrane Ixa, boreći se protiv ratnih robota u najdubljim kanalima špilja.

Jedna eksplozija je srušila strop i stijene oko njega tako da bio je živ zakopan, ostavljen umrijeti poput sedmorice njegovih drugova. No na kraju se kamenje pomaknulo, a Quentin ga je gurao i rovao sve dok si konačno nije raščistio malo prostora za disanje. Vikao je i kopao rukama, sve dok mu glas nije prepukao, a prsti se raskrvarili. I onda konačno, konačno, kopao je prema gore i izvukao se na svježi zrak i na slabu svjetlost... i oni zapanjeni povici suboraca koji više uopće nisu očekivali da će ga zateći živog.

Sada je takva okrutna tmina bila posvuda oko njega i u njemu. Vikao je, krik za krikom, ali to mu nije pomagalo, niti je odagnalo tamu...

Nakon nekog vremena bol se promijenila i postao je posve dezorijentiran. Nije mogao otvoriti oči. Nije čuo nikakve zvukove. Činilo mu se da su mu sva osjetila bila oduzeta. Boravio je u nekakvom limbu. To nije odgovaralo opisima smrti niti odlaska na nebo kakve je čitao u religijskim traktatima i zapisima. No, opet, kako bi itko od tih proroka mogao sigurno znati takve stvari?

Nije mogao osjetiti niti jedan dio svoga tijela, nije mogao vidjeti sjaj stvarne svjetlosti, mada su povremeni bljeskovi preostalih neurona nakratko sinuli u tami njegovog nesvjesnog neba.

Najednom je uslijedio nagli trzaj i činilo mu se da se okreće u bestežinskom stanju, da pluta... pada. Vraćali su mu se iskrivljeni zvukovi i odzvanjali oko njega u tako silnoj buci kakvu nikada ranije nije čuo. Želio je rukama prekriti uši, ali nije mogao pronaći ruke. Nije se mogao pomaknuti.

Tada je začuo gromovit ženski glas, kao da govori kakva božica. - Mislim da je to dio toga, moja ljubavi. On bi sada morao biti pri svijesti.

Quentin je pokušavao postavljati pitanja, zahtijevati odgovore, vrištati upomoć... ali nije mogao ispustiti nikakav zvuk. Mentalno je vikao, vikao je toliko glasno koliko je to uopće mogao zamisliti, ali nije mogao pronaći ni svoje glasnice niti svoja pluća. Pokušavao je duboko udahnuti, ali nije osjećao ni kucanje srca niti disanje. Da, uistinu mora da je mrtav ili gotovo mrtav.

- Nastavi s ugradnjom preostalih komponenata, Dante, - rekao je neki grub muški glas.

- Još će malo potrajati dok ne budemo mogli komunicirati s njim, - rekao je drugi muški glas. Je li to glas onoga kojeg zovu Dante? Poznato mi je to ime!

Quentin je bio radoznao, zbunjen, prestrašen. Nije imao načina kojim bi mjerio koliko je vremena proteklo, samo je s vremena na vrijeme osjetio neke posve nerazumljive zvukove, neke zloslutne riječi.

Napokon mu se, uz pucketanje statičkog elektriciteta i zasljepljuju-ću svjetlost, vratio vid. Vid je postajao sve oštriji, sve dok Quentin nije ispred sebe ugledao grozne prikaze. Cymehi!

- Sada bi te on trebao vidjeti, Agamemnone. Agamemnon! Titan general! Oko sebe je vidio malene hodalice koje nisu bile dizajnirane za

borbu ili za zastrašivanje, ali su ipak izgledale monstruozno. Posude s mozgom bile su postavljene u zaštitne kaveze ispod kontrolnog sustava hodalica.

Quentin i Cymehi su bili u nekoj vrsti sobe... nisu bili vani pod otvorenim nebom kakvog se sjećao s Wallacha IX. Kamo su ga to odveli? U području koje je pokrivalo njegovo vidno polje jedan je cymeh i dalje nešto radio, podižući tanke, oštre ruke od kojih je svaka završavala nekim čudnim kirurškim instrumentom. Quentin je pokušavao opsovati i pobjeći, no bio je jednako neučinkovit i nepokretan kao i prije.

- A ovo bi trebalo uspostaviti kontakt sa svim osjetilnim završecima koji su ostali nedirnuti.

- Uključivši i receptore za bol? - Naravno. Quentin je zaurlao. Nikada nije osjetio takvu agoniju. Ovo je

bilo još gore od onog mraka u kojem se gušio. Sada se probadajuća bol probila do dna duše kao da su mu sa svakog centimetra tijela gulili kožu usijanim tupim noževima. Preglasan krik se širio zrakom i Quen-tin se pitao je li to on na neki način proizveo taj zvuk.

- Ugasi izlaz glasa, - rekao je grubi muški glas. - Ne moram još slušati tu dernjavu. - Agamemnon.

Stroj sa ženskim glasom zašao je u Quentinovo vidno polje, krećući se glatko i bez ikakvih poteškoća, kao da čini zavodničke pokrete, ali izgledao je poput opakog pauka. - To je samo neurološki izazvana bol, igračko moja. Nije stvarna. Naviknut ćeš se na to i onda će ti to biti samo mentalno uzbuđenje.

Quentin se osjećao kao da su mu u mozgu eksplodirale atomske bojeve glave. Pokušavao je oblikovati riječi, ali njegov glas je odbio poslušnost.

- Možda još ne znaš gdje si, - rekao je onaj ženski cymeh. - Ja sam Titanka Junona. Čuo si za mene.

Quentin se stresao od straha, ali nije odgovorio. Prije mnogo godina pokušavao je osloboditi porobljene stanovnike Bela Tegeusea, no oni su se obrušili na njega i pokušali izručiti svog zarobljenika Junoni. Oni nisu željeli biti oslobođeni, željeli su samo zaslužiti "nagradu" da budu pretvoreni u neocymehe. Sjećao se kako je njezin sintetiziran glas zvučao kao struganje metala po staklu.

- Uzeli smo te kao uzorak i donijeli sa sobom na Hessru, jednu od naših baza u kojima djelujemo. Gradimo nova uporišta na napuštenim sinkroniziranim svjetovima kao što je Wallach IX gdje smo pronašli tebe, milo moje. Ali zasad je naše glavno uporište ovdje, gdje su nekada živjeli kogitori Kule od slonovače. - Glas joj je melodično zatreperio, nešto što je možda bio smijeh. - Već smo obavili onaj najteži dio. Odrezali smo i odbacili polomljene kosti i meso tvojeg tijela, ostavivši tvoj krasni mozak netaknutim.

Quentinu je bio potreban jedan dug trenutak da bi shvatio gdje je... i što je. Odgovor je bio očit, ali on je sebe prisilio na poricanje, dok je onaj tiši muški cymeh... Dante?... prilagodavao njegove optičke senzore.

- Koristeći se neuronskim vlaknima, sam ćeš naučiti baratati sa svim tim, vremenom i ovisno o tvom izboru mehaničkih tijela. Ali ti bi sada vjerojatno želio po posljednji puta vidjeti ovo.

Quentin je na stolu prepoznao krvavo, mlitavo tijelo koje je ranije bilo njegovo vlastito. Bilo je izubijano, puno modrica, rastrgano... pokazivalo je kako se bio žestoko borio do posljednjeg trenutka. Tijelo je tu ležalo kao kakva prazna odjeća napravljena od mesa, kao kakva potrgana i odbačena marioneta. Tjeme glave bilo je odsječeno.

- Uskoro ćeš postati jedan od nas, - rekla je Junona. – Mnogi od naših podanika to smatraju najvećom nagradom. Tvoja vojnička stručnost bit će nam od velike koristi... primero Quentine Butleru.

Mada mu senzori glasa nisu bili spojeni, Quentin je zaurlao od očaja.

Uspješna kreativna energija podrazumijeva i postojanje

kontroliranog ludila. U to sam uvjeren. - ERAZMUS, Nepostojanost organskih oblika Nakon što je cijeli dan uvježbavao svog vjernog štićenika,

Erazmus je stajao sam u Koridoru ogledala na glavnom katu svoje kuće. Premda je bio ulovljen u ovoj stupici na Corrinu, s dubokim sumnjama u sudbinu Omniusa i svih misaonih strojeva, još su ga uvijek uvelike zanimala ezoterična pitanja.

S velikom pozornošću je promatrao odraze na svojem licu od tekućeg metala, gledajući kako ono može oponašati različite ljudske izraze lica. Radost, tuga, bijes, iznenađenje i još mnoga. Gilbertus ga je umnogome usmjeravao dok je robot prolazio kroz cijeli taj repertoar. Posebno mu se sviđalo kada je pravio zastrašujuće izraze kojima je trebao izazivati strah, tu emociju koja potječe od ljudske vlastite slabosti i smrtnosti.

Kada bi samo mogao bolje razumjeti one suptilne načine na koje su ljudi bili superiorni, tada bi mogao u svoje tijelo inkorporirati sve one najbolje sastojke ljudi i strojeva, što bi zatim postalo uzorkom za naprednije serije misaonih strojeva.

Prema jednom scenariju, njega bi se moglo tretirati kao nekog boga. To je bila zanimljiva mogućnost, no nakon svih njegovih proučavanja nije ga posebno privlačila. Nije imao nekog velikog strpljenja niti empatije prema iracionalnosti religije. Erazmus je tražio samo osobnu moć kako bi kompletirao svoje fascinantne pokuse koje je provodio na hrethgirima. Taj neovisni robot uopće nije namjeravao u dogledno vrijeme prekinuti postojanje sebe kao stroja, niti je zamišljao kako bi mogao biti izbačen iz uporabe i zamijenjen nekim boljim modelom. Nastavit će raditi na vlastitom poboljšanju, a to bi ga moglo odvesti u smjeru kojeg sada nije mogao predvidjeti. Evoluirat će. Kako to zvuči organički. Kako to zvuči ljudski.

Stojeći pred ogledalom robot je isprobavao još neke izraze lica, posebno uživajući u onima gdje je izgledao kao neki divlji monstrum precrtan iz kakve stare knjige u kojoj se opisuju imaginarni demoni. Mada je to smatrao jednim od svojih najboljih, svi izrazi lica su mu bili previše jednostavni. Njegovo lice od tekućeg metala nije bilo pogodno za pokazivanje suptilnih, sofisticiranih emocija.

Onda mu je nešto palo na pamet. Možda bi mogao svoje biološke ekspertize dati Rekuru Vanu pa da ovaj smisli neko poboljšanje, sada kad su svi eksperimenti s udovima reptila propali. To bi za tog Tlu-lakšanina bez udova bio zanimljiv posao.

Dok se kretao svojom ukrašenom kućom prema vanjskim zgradama, posvuda oko njega su lebdjele radoznale stražar-oči, poput silno zainteresiranih promatrača. Robotovu pozornost je sada privuklo djelo holo-arta i glazba... treperavi poput tekućeg metala, stilizirano prikazani ratni brodovi strojeva u simuliranoj svemirskoj bitci. U pozadini se čula "Metalna simfonija" Claudea Jozzinvja, jedno od najvećih djela sintetizirane klasične glazbe koju u potpunosti izvode samo strojevi. Erazmus je s velikim zadovoljstvom promatrao kako simulirani brodovi, projicirani kroz leće postavljene u razne sobe njegove kuće, plešu posvuda oko njega, pogotke njihovog oružja dok uništavaju neprijateljske brodove i planete. Kada bi barem pravi rat bio ovako jednostavan.

Omnius je nastavio gledati ono svoje loše umjetničko djelo, koje je oponašalo Erazmusove napore ili rad onih majstora iz ljudske povijesti. Sveum, za sada, nije shvatio pojam suptilnog nijansiranja. Možda nekad ranije ni Erazmus to nije mogao, prije negoli mu je Se-rena Butler pomogla naučiti što je to suptilnost.

Mentalnom zapovijedi, robot je zatvorio ovu svoju kulturnu izložbu i onda otišao u veliku središnju prostoriju susjednog laboratorijskog kompleksa gdje je onaj torzo s Tlulaxa bio, kao i uvijek, povezan s cijevima koje su ga održavale na životu.

Robot se začudio kad je pokraj tog stupa od čovjeka spazio malenog tamnoputog Yoreka Thurra. - Što ti radiš ovdje?

Yorek je ljutito odgovorio. - Nisam znao da moram tražiti dopuštenje za ulazak u laboratorij. Nikada prije mi nitko nije priječio ulazak.

Čak i nakon dvadeset godina, Thurr je još uvijek najradije nosio elegantnu odjeću koju si je odabrao kad je još bio despotski vladar Wallacha IX. Nije se volio toliko sirovo šepuriti kao što je to činio Erazmus, no ipak je odabirao fine tkanine, žarke boje i impresivne sitne dodatke. Nosio je remen ukrašen dragim kamenjem, na ćelavom tjemenu imao je zlatni obruč, a o boku dugačak ceremonijalni.bodež kojim je poubijao mnoge bespomoćne ljude, kad god bi ga netko oneraspoložio. Ovdje na Corrinu je još uvijek bilo na milijune zarobljenih ljudi među kojima je mogao birati.

- Mislili smo da ćeš biti zauzet u svojim sobama za kirurške eksperimente, - rekao je Rekur Van podrugljivim tonom. – Komadajući kakvog živog čovjeka ili rekonstruirajući mu tijelo. - Kao da je uboden žalcem, Tlulakšanin je smrknuto pogledao prema Četiri Noge i Četiri Ruke, koji je hodao u pokrajnjim odajama promatrajući opremu za dugoročna istraživanja.

- Zar je moje ponašanje tako predvidivo? - upitao je Erazmus. Tada je spazio kako je Thurr uspješno izbjegao početno pitanje. – Nisi mi odgovorio. Što radiš u ovom odjelu s laboratorijima?

Čovjek se pomirljivo osmjehnuo. - Želim otići s Corrina baš koliko i ti to želiš. Želim uništiti Ligu i oduzeti im ovo što će naizgled biti njihova pobjeda. Prije mnogo godina bili smo prili čno uspješni s našom epidemijom izazvanom retrovirusom, a i nedavno su se naši mehanički žderači probili kroz barikadu. Do sada su se već sigurno probili na neke od svjetova gdje žive ljudi. - Protrljao je ruke. - Rekur Van i ja jedva čekamo započeti s nečim novim.

-To i ja jedva čekam, gospodo. Da, zato sam i došao. - Erazmus se zagrijao za stvar. Thurr bi tu vrlo lako mogao biti od pomoći, premda mu još od onog tretmana za produženje života um baš i nije bio posve stabilan.

- Imaš li već neku ideju? - Rekur Van je od silnog očekivanja počeo sliniti, a nije si mogao obrisati usta.

- Imam mnoge zamisli, - rekao je robot, sasvim fino oponašajući ponos. Ljudska mu je nestrpljivost bila vrlo zanimljiva i pitao se imali to neke neposredne veze s konačnošću njihova života, s nekim urođenim znanjem o tome da moraju sve postići u vremenu koje im stoji na raspolaganju.

- Pogledajte ovo. - Erazmus im je pokazao različite izraze lica, mršteći se i razvlačeći umjetna usta puna oštrih metalnih zuba.

Tlulakšanin je izgledao posve zbunjen time što je ugledao, dok je Thurr samo izgledao kao da mu to samo ide na živce.

Napokon im je Erazmus objasnio. - Zaključio sam kako su ti izrazi lica, zapravo kako je cjelokupan moj izraz nezadovoljavajući. Vjerujete li da biste mogli stvoriti proces gibanja tekućeg metala koji bi djelovao malo više živo? Želio bih da me se može zamijeniti s izgledom nekog od ljudi, da mogu, kad god to poželim, izgledati kao da sam jedan od njih. Tako ih onda mogu promatrati, a ne biti zamijećen.

- Mhmmmm, - rekao je bivši trgovac robljem. - Sada bi se on počešao po glavi, samo da je imao ruke s kojima bi to mogao učiniti.

Erazmus je učinio svjesni napor da ne odbrojava dane ovog čekanja kako bi to učinili nestrpljivi ljudi. - Ja bih to morao moći učiniti. Da, moglo bi mi biti zabavno tako provoditi dane. Yorek Thurr me može opskrbiti genetičkim materijalom za eksperimentiranje... - Nasmiješio se - Njemu su dostupni mnogi izvori.

Najsmrtonosniji od svih otrova ne mogu se analizirati u

laboratorijima, jer se nalaze u umu. - RAQUELLA BERTO-ANIRUL, Biologija duše Prošlo je gotovo dvadeset godina otkad je Omniusova kuga

harala svjetovima Lige, ostavivši stanovništvo u ruševinama, a ugasila se kad su oni koji su jedva preživjeli razvili imunitet i zaštitili se začinom melangeom. Ipak, s vremena na vrijeme neki zaostali džepovi zaraženi retrovirusom su se ponovo otvarali zahtijevajući nagle i izvanredne mjere kako bi se spriječilo ponovno jačanje i širenje.

Nakon desetljeća prilagodavanja bogatom, kemijom ispunjenom okolišu, punom gljivica, lišajeva i svakakvog bilja, iz prašuma i kanjona Rossaka pojavio se novi soj... mutirani supervirus kuge koji je uvelike nadmašio smrtonosnost čak i onog najboljeg genetičkog proizvoda Rekura Vana.

Bili su pozvani liječnički timovi Lige, podijeljena sredstva dekontaminacije i oni lijekovi kojih je već ponestalo. Stručnjaci su se i dalje suočavali s velikim rizikom kako bi iskorijenili svaku mogućnost neke nove manifestacije te Omniusove pošasti.

Otkad su prije mnogo godina jedva umakli onoj antitehnološki raspoloženoj rulji na Parmentieru-i onda, nakon Velikog čišćenja, ponovno uspostavivši vezu s Vorianom Atreidom, Raquella Berto-Ani-rul i njezin kolega dr. Mohandas Suk putovali su diljem Lige, neumorno obilazeći žarišta. Za HuMed - Humanitarnu medicinsku komisiju - je ovaj par liječnika, koji su putovali darovanim im medicinskim brodom Oporavak, služio kao ona najelementarnija pomoć. U svojim naporima oko liječenja žrtava kuge obišli su više od trideset planeta. Nitko nije bolje od njih poznavao različite oblike te pošasti.

Nakon prvih primljenih izvješća, HuMed je Raquellu i dr. Suka poslao da se suoče s onim što se pročulo kao Rossak epidemija.

Ako se izuzme proizvodnja i distribucija lijekova, Rossak se uvijek držao po strani. Čarobnice su bile okrenute same sebi, zabavljene samo vlastitim radom i uvjerene kako su superiorne većini ljudi. Odmah prepoznavši opasnost u kojoj se nalaze, Ticija Cenva je uspostavila drakonski strogu karantenu, odbivši dopustiti odlazak čak i brodovima tvrtke VenKee koji su prevozili farmaceutske proizvode. Rossak je bio potpuno odsječen od ostatka Lige.

- To će karantenu učiniti učinkovitijom, - rekao je Mohandas, brzo prešavši dlanom po Raquellinoj ruci. - Tako je pametnije.

-Ali to tim ljudima tamo neće pomoći - istaknula je Raquella. - Vrhovna čarobnica je izdala stroge naredbe o tome kako će

svatko tko se spusti na površinu planeta morati tamo i ostati, sve dok epidemija ne bude službeno proglašena završenom.

- To je rizik kakvog smo već i ranije prihvaćali. - Njihov je brod zauzeo svoje mjesto kružeći na stazi oko planeta gdje bi se moglo dogoditi da zadugo i ostane.

- Ti bi s laboratorijima trebao ostati ovdje gore, - rekla mu je. - Nastavi raditi na testovima uzoraka koje ću ti slati. Ja mogu, s

nekimod volontera HuMeda, otići dolje i obavljati naše liječenje. Ništa što su oni do sada razvili nije se pokazalo pravim lijekom, ali možda će se vremenom i upornim liječenjem razjasniti ta tajanstvena komponenta X u krvi žrtava pa se pacijentu omogući vrijeme u kojem će se othrvati infekciji jetra i ostati živ.

Osim što su bili ljubavnici, nakon tolikih godina zajedničkog rada, nju i dr. Suka je vezala i jaka zajednička veza nastala u poslu. Na brodu je dr. Suk mogao proučavati taj novi Omniusov retrovirus i obavljati svoj posao bez da ga netko prekida i bez straha od zaraze. No, za sada, sve su indikacije ukazivale na to da je ova mutacija s Rossaka daleko, daleko gora od one izvorne kuge.

Raquella je bila više naklonjena pomaganju ljudima koje je zaraza zahvatila. Ona i njezina asistentica Nortie Vandego su se šatlom spustile dolje u.gradove na stijenama iznad kanjonskih dolina gdje je život bio moguć. Vandego je bila mlada žena čokoladno smeđe kože i blagog glasa; prošle godine je diplomirala kao najbolja u klasi i otad je volontirala na ovoj opasnoj dužnosti.

Stigavši u prostorije na tlu, i same su prošle kroz cijeli sustav testova prije nego im je bilo dopušteno započeti s radom. Nakon svog dugog i lošeg iskustva, Raquella je znala poduzeti dostatne mjere opreza, zaštititi njihovu sluzokožu, prekriti oči, usta i nos i svaku ogrebotinu kao i uzeti profilaktičke doze začina.

- Sve to nam je omogućila tvrtka VenKee, - rekao je jedan od liječnika koji ih je dočekao. - Te pošiljke s Kolhara stižu nam svakih nekoliko dana. Norma Cenva nam to nikada ne naplaćuje.

Primajući dozu začina koja joj je bila namijenjena, Raquella je uputila zahvalni osmijeh. - Sad radije krenimo u grad na stijeni kako bih se upoznala s razmjerima ovog problema.

Ona i Vandego su se, svaka noseći dugački zapečaćen omot s dijagnostičkom opremom, zaputile gustim šumskim područjem. Na rukama su imale pričvršćene ambleme na kojima je bio prikazan grimizni križ na zelenoj podlozi, simbol HuMeda. Visoko iznad njih, u stazi, Mohandas Suk će čekati na povratak šatla koji će mu donijeti uzorke zaraženih tkiva koje će on tada moći uzgajati i uspoređivati s antitijelima dobivenim od onih koji su se oporavili od oboljenja ranim oblikom virusa kuge.

Zrak je bio ispunjen čudnim oštrim mirisima. Ljudi su se kretali unutar niša i stajali na otvorima u špiljski grad. Tuneli su izgledali kao da su ih kroz stijenu prokopale gladne larve.

Raquella je začula zujanje neke svijetlozelene bube kad je ova sletjela s purpurnog lišća, preletjela nisko iznad polimeriziranog lišća i krošnji, a onda se, uhvativši svojim tvrdim oklopljenim krilima uz-gon vjetra, uzdigla visoko iznad stabala. Nakon posljednjeg tropskog pljuska, zrak je još uvijek bio oštar i vlažan. Ovo mjesto je obilovalo biološkim pogodnostima, jer je truljenjem stvaralo plodno tlo. To je bilo savršeno tlo za razmnožavanje uzročnika bolesti kao i onoga od čega su se mogli raditi lijekovi.

Premda je njihov dolazak, zajedno s ostalim članovima HuMeda, bio očekivan, nitko iz naselja u stijeni nije došao dočekati ih. - Mislila sam da će i nas i robu koju donosimo dočekati dobrodošlicom, - rekla je Vandego. - Prema izvješćima koja smo primili, oni ovdje žive posve izolirani i masovno umiru.

Raquella je zaškiljila gledajući u jako dnevno svjetlo. - Čarobnice baš i nemaju puno iskustva u traženju... ili prihvaćanju... tuđe pomoći. Ali ovo je jedan od izazova na kojeg one ne mogu utjecati svojom mentalnom snagom, osim ako nisu u stanju tako kontrolirati svoje tijelo da to rade stanicu po stanicu.

Raquella je sa svojom mršavom asistenticom žurno koračala prema špiljama. Kad su došle do najvišeg nivoa otvora u stijenama, stalno se držeći postojećih staza i mostova, raspitale su se gdje je područje bolnice. Činilo se kako su svaki tunel i svaka prostorija napravljeni kao da pripadaju bolnici. Više od pola stanovništva je već bilo zaraženo, ali simptomi te nove Rossak epidemije bili su različiti pa ih je bilo teško predvidjeti ili liječiti. Činilo se da je postotak smrtnosti

značajno viši od onih četrdeset i tri posto koliko je iznosio kod izvornog oblika te Omniusove pošasti.

Žene iz HuMeda ušle su u lift koji ih je spuštao duž kanala uz vanjski rub litice; to poniranje je bilo dovoljno brzo da se Raquelli okrene želudac, kao da je i lift nestrpljivo čekao da one počnu raditi. Čim su izašle iz lifta, usred goleme prostorije visokog stropa, dočekala ih je neka mala i ljepuškasta žena u dugoj crnoj halji bez kapuljače. Iznad njih su se još uzdizali katovi, tračnice i balkoni.

Žene, poput kipova u crnim odorama, žurile su hodnicima, ulazile u sobe i izlazile.

- Hvala vam što nam pomažete ovdje na Rossaku. Ja sam Karee Marques. - Mlada žena je imala svijetlu kosu do ramena, visoko postavljene kosti lica i smaragdno zelene oči.

- Jedva čekamo da počnemo raditi, - rekla je Raquella. Vandego je promatrala oko sebe svu tu tmurnu crnu odjeću. –

Mi slila sam da se čarobnice tradicionalno odijevaju u bijelo. Karee se namrštila. Koža na njenom licu bila je prozirna i

pokazivala je samo malo mesa. - Crno odijevamo kad smo u žalosti. Sada se čini da tu boju nećemo prestati nositi, ako se ta umiranja ovako nastave.

Mlada čarobnica ih je provela kroz središnji hodnik, prolazeći pokraj soba prepunih pacijenata koji su ležali na improviziranim krevetima. Činilo se da je cijelo ovo mjesto čisto i dobro vođeno, sa ženama odjevenim u crno koje su brinule o pacijentima, ali Raquella je nepogrešivo osjetila onaj kiseli zadah bolesti i trulog mesa. Kod ovog devastirajućeg oblika te bolesti ožiljci su postupno prekrivali kožu cijelog tijela, razarajući membrane stanice kože, sloj po sloj.

Najveća je špilja bila ispunjena stotinama, možda i tisućama, pacijenata u raznim stadijima bolesti i Raquella je samo zurila, osupnuta veličinom posla koji se tu treba obaviti. Prisjetila se Parmentiera i kako se Bolnica za neizlječive bolesti bila borila da bi stala na kraj prvim znakovima epidemije. No to je bilo kao da si uzela krpu ne bi li njome obrisala plimu.

Vandego je teškom mukom progutala. - Zar ih je toliko? Gdje započeti?

Pokraj nje je stajala mlada čarobnica i gledala, a oči su joj bile vlažne od frustracije i muke. - Kod ovakvog zadatka nema mjesta gdje je početak... i nema kraja.

Tjednima je Raquella teško radila provodeći duge sate s pacijentima, olakšavajući im vruće boli hladnim plinom melangea koji je djelovao kroz pore. Taj tretman su zajednički razvili ona i Mohandas. Kad je prije mnogo godina epidemiji došao kraj, nadala se kako joj to više nikada neće trebati...

Vrhovna čarobnica i dalje se držala po strani, rijetko kada se trudeći posjetiti ih ili zahvaliti im. Ticija Cenva je bila tajanstvena, teško shvatljiva osoba koja je djelovala kao da plovi zrakom. Jednom, kad su im se pogledi susreli na kakvih tridesetak metara udaljenosti, Raquelli se učinilo da je nazrela neprijateljstvo ili neki čudan strah na licu te žene koja je zatim požurila dalje.

Te žene na Rossaku su uvijek bile same sebi dostatne, demonstrirale su svoje mentalne sposobnosti i bile spremne proglasiti svoju superiornost nad drugima. Raquella je pomislila kako možda vrhovna čarobnica ne želi priznati kako je nesposobna zaštititi svoje vlastite ljude.

Tijekom zajedničkog obroka za sve dragovoljne medicinske radnike, Raquella je pitala Kareeju o Ticiji. Mlada žena joj je tihim glasom odgovorila: - Ticija ne vjeruje drugima, pogotovo ne strankinjama kao što ste vi. Ona se više od samog virusa boji toga da će čarobnice ostaviti dojam slabosti. A osim toga... na Rossaku ima stvari koje bismo radije držale podalje od radoznalih očiju.

Prije negoli je zatražila hitnu pomoć od HuMeda, Ticija Cenva i njezine čarobnice su se cijeli tjedan borile protiv kuge, koristeći se vlastitim misaonim i genetskim sposobnostima. Čak su se i priklonile prirodnim travama i ljekarijama koje su im osigurali farmaceutski istraživači tvrtke VenKee koji su također bili ostavljeni na planetu tijekom karantene. Ali niti jedan od tih pokušaja nije bio uspješan.

Glavni štab VenKee na Kolharu im je slao goleme količine melangea u nadi da će začini spriječiti izbijanje zaraze diljem Lige. Dok je Mohandas Suk marljivo i uporno radio u svojem orbitalnom laboratoriju smještenom na Oporavku, Raquella mu je redovito slala uzorke zajedno s osobnim porukama, često mu govoreći koliko joj nedostaje. On joj je povremeno slao izvješća, sumirajući varijacije koje je opazio na mutiranom virusu s Rossaka i teškoće zbog otpornosti koju je taj virus pokazivao prema onom jedva učinkovitom tretmanu kojim su se koristili prošlog puta...

Raquella je postala poznata po svojem ljubaznom ophođenju s pacijentima, po tome kako im olakšava boli i kako se prema svakom od njih odnosi kao prema važnom pojedincu. Ona je to naučila još davno, u Bolnici za neizlječive bolesti. Ovdje su pacijenti češće umirali nego ostajali živi. Takva je bila priroda ove nove epidemije. Spustila je pogled na neku stariju, poštovanu čarobnicu koja je udahnula zadnji dah i onda utonula u mir. Bio je to spokojan kraj, toliko drukčiji od onih grčeva i psihičkog užasa kod nekih od žrtava koje su prije gubljenja svijesti iskusile težak delirij.

- Ako je to najbolje što možete učiniti, onda to nije dovoljno. - Ticija Cenva je stajala neposredno uz nju, a na licu joj se vidjela frustriranost i ljutnja; tragovi suza su već davno usahnuli na njezinim obrazima.

- Žao mi je. - odgovorila je Raquella, ne znajući što bi drugo mogla reći. - Pronaći ćemo neki bolji tretman.

- Bilo bi bolje da to učinite čim prije. - Ticija je pogledom prešla preko pretrpane prostorije kao da je do cijele te epidemije došlo Raquellinom krivicom. Lice joj je otvrdnulo i po koščatim crtama pod sjećalo na gavrana.

- Došla sam pomoći, a ne dokazivati neku svoju superiornost. -Raquella se ispričala i brzo otišla na drugi odjel, gdje je nastavila s radom.

Sjećanja su naše najjače oružje, a ona pogrešna bodu dublje

od svih. - GENERAL AGAMEMNON, Novi memoari Bio je zatvorenik bez tijela, ulovljen u limbu. Jedini predah u toj

monotoniji polupostojanja dolazio je od naglih napada boli, slika ili zvukova kad su se drugi Cymehi udostojali spojiti njegove niti za mišljenje s njegovim senzorima.

Ponekad je Quentin mogao oko sebe vidjeti stvarni užas, a drugi puta bi se, u svojoj kupki od čistog elektrolita, našao kako besciljno luta s uspomenama i sablastima u moru želja.

Pitao se je li Wandrin život bio nalik ovako nečemu, ulovljen u zamku i odvojen od ostatka, nesposoban reagirati i komunicirati s okruženjem. Živ zakopan, onako kako je on to bio na Ixu. Ako je njezino iskustvo bilo imalo nalik ovome, onda mu je žao što joj još odavno nije učinio uslugu i život joj na miran način priveo kraju.

Nije bilo načina da procijeni protok vremena, no činilo mu se da je već prošla vječnost. Titan Junona je nastavljala govoriti, istovremeno ga ismjehujući i tješeći, vodeći ga kroz ono što je ona nazivala "tipičnim prilagođavanjem". Naposljetku je ipak naučio blokirati najgore fantomske boli prouzročene podražajem živaca. Ipak, mada se još uvijek osjećao kao da mu se ruke, noge i grudi kupaju u rastopljenoj lavi, on zapravo nije imao tijelo koje bi moglo osjećati patnju. Svi su podražaji bili umišljeni... sve dok Agamemnon nije primijenio izravno induciranje koje je slalo valove agonije kroz svaku vijugu Quen-tinovog bespomoćnog, od tijela odvojenog mozga.

- Kad se konačno prestaneš boriti protiv onoga što jesi, - rekla mu je Junona - kad konačno prihvatiš da si cymeh i dio novog carstva, onda ću ti moći pokazati druge mogućnosti. Jednako ovako kako sada osjećaš bol, imaš i centre za užitke... i vjeruj mi, oni zaista mogu biti izvor uživanja. Na primjer, sjećam se svog ljudskog obličja i uživanja u seksu... zapravo sam prilično često uživala u tome, prije nego je nastupilo vrijeme Titana... ali Agamemnon i ja smo otkrili mnoge tehnike koje su neusporedivo superiornije. Jedva čekam da ti ih pokažem, milo moje malo.

Čudni sekundarni neosi, koji su nekada brinuli o kogitorima u Kuli od slonovače, sada su se tromo vukli u svojim hodalicama, prebijeni i obeshrabreni. Oni su se prilagodili svojoj novoj situaciji, ali

Quentin se zakleo da se on nikada neće predati. Ništa nije želio više nego da može poubijati sve te Cymehe oko sebe, čak i kada bi to vodilo u njegovu vlastitu smrt. Više mu nije bilo stalo do života.

- Dobro jutro, milo moje malo, - zagrmjele su mu Junonine riječi u mozgu. - Opet sam se došla poigrat s tobom.

- Igraj se sama sa sobom, - odgovorio joj je. - Mogu ti ponuditi mnoštvo prijedloga, ali svi su anatomski neizvedivi, jer više nemaš organsko tijelo.

Junoni je ovo bilo zabavno. - Oh, ali sada smo slobodni i od tjelesnih nedostataka i slabosti. Ograničeni smo samo svojom maštovitoš-ću pa zapravo ništa nije "anatomski neizvedivo". Želiš li iskušati nešto neobično i ugodno?

-Ne. - Oh, vjeruj mi, nikada to ne bi mogao izvesti u onom svom

starom mesu, ali jamčim ti da će ti se sviđati. Pokušao je odbiti, ali Junonine su se ruke podigle prema njemu i

nešto je petljala oko inputa za niti koje su povezivale mozak. Odjednom je Quentina oblio kovitlac egzotičnih užitaka koji su mu oduzimali dah. Nije mogao ni uzdahnuti niti zastenjati, nije joj čak mogao ni reći neka prestane.

- Najbolji seks je ionako većinom u mislima, - rekla je Junona. – A ti si sada samo misao... i moj. Ponovo mu je pustila jedan udar, a lavina ekstaze bila je čak teže podnošljiva od boli koju su mu zadavali u onoj ranijoj fazi kažnjavanja.

Quentin se sad čvrsto prihvatio sjećanja na Wandru. Kad su se zaljubili, bila je tako puna života i tako prekrasna i premda je to bilo prije nekoliko desetljeća držao se tih sjećanja kao prekrasnih niti vrpce nekog dara koji nema cijene. Nije osjećao želju ni za kakvim oblikom seksualne veze s ovom zlom ženom Titanom, čak niti ako se sve to događa samo u njegovom mozgu. To je vrijeđalo njegov osjećaj časti i postidjelo gaje.

Junona je osjetila njegovu reakciju. - Ako želiš, mogu to izvesti još bolje, - rekla je. Odjednom je, s uvjerljivim osjećajem buđenja ponovo vidio svoje tijelo okruženo stvarima uzetim izravno iz njegove prošlosti. - Mogu ti pomiješati uspomene, milo moje malo, probuditi misli spremljene u tvojem mozgu.

Kad mu je obnovljen val orgazma zapljusnuo samo središte mozga, on nije zamišljao ništa osim Wandre, mlade, zdrave i vitalne,

toliko različite od one smrznute lutke koju je gledao u Gradu Introspekcije tijekom posljednjih trideset i osam godina.

Već samo to što ju je sada vidio pred sobom onakvu kakva je bila, pružilo mu je veći užitak nego sve one erupcije stimulansa koje je Junona tako zaigrano i sadistički puštala u njegov mozak. Sada je Quen-tin sa žudnjom posezao za Wandrom... a Junona mu je zlonamjerno uskratila sve osjećaje i slike, ostavivši ga ponovo povezanog samo s mračnim limbom. U studenoj prostoriji nije mogao nazrijeti ni Cymeh hodalicu.

Samo je dopirao .njezin glas, gromoglasan, a potom zavodljiv - Znaš, Quentine Butleru, ti bi nam se zaista trebao dragovoljno pridružiti. Zar ne vidiš kakve su prednosti kad si Cymeh? Ima mnogo toga što možemo raditi. Sljedeći puta ću možda i sebe dodati tim prizorima pa ćemo se zbilja fino provesti.

Quentin je nije mogao ušutkati, poslati je odande pa da ga ostavi na miru. Bio je neodređeno vrijeme ostavljen u tišini bez priključenih senzora, dezorijentiran više nego ikada, a bijes mu je tonuo pred nepremostivom barijerom.

Stalno si je iznova ponavljao to što je upravo iskusio, kako je želio opet tako biti s Wandrom. To je bila perverzna misao, no toliko silno privlačna da ga je istovremeno i plašila i oduševljavala.

Činilo mu se da su njegove muke trajale stoljećima, ali Quentin je znao da se ne može pouzdati u svoj osjećaj za vrijeme i realnost. Njegova jedina čvrsta veza s realnim svijetom bila je pomisao na njegov raniji život u armiji Džihada... i njegovo strastveno traženje načina kako bi napao Titane, kako bi im naudio barem onoliko koliko su oni naudili njemu.

Kao žrtva koju su odvojili od tijela, on im nije mogao pobjeći, nije to mogao ni pokušati. Više nije bio čovjek, izgubio je tijelo i nije se više mogao vratiti životu kakvog je prije poznavao. Nije želio vidjeti svoju obitelj i prijatelje. Bit će bolje da povijest samo zabilježi da su ga Cymehi ubili na Wallachu IX.

Što bi Faykan sada pomislio kad bi mogao vidjeti kako od

njegovog hrabrog oca nije ostalo drugo do mozak koji pluta u posudi? Čak i Abulurd bi se stidio kad bi ga sada vidio... a što bi Wandra? Usprkos tome što samo vegetira, bi li užasnuto reagirala vidjevši da joj se muž prometnuo u Cymeha?

Quentin je sada bio uhvaćen u toj zamci na Hessri i Titani su vršili pritisak na njegove misli i lojalnost. Usprkos svojim najvećim naporima koje je ulagao odupirući im se, nije bio siguran koliko je bio uspješan u čuvanju svojih tajni. Ako mu Junona isključi vanjske sen-zore i umjesto toga kroz nervne niti ubaci lažne prizore i podražaje, kako će ikada više moći biti siguran u sebe?

Cymehi su ga napokon postavili u malu hodalicu nalik onima koje su neosi koristili za obavljanje poslova u tornjevima na Hessri. Junona je podigla svoje artikulirane ruke i stavila Quentinovu posudu u za to predviđeno mjesto u mehaničkom tijelu. Koristila se svojim nježnim i preciznim prstima kako bi podesila kontrole i nervne niti. - Mnogi od naših neosa drže ovaj trenutak svojim ponovnim rođenjem, trenutak kad ponovno mogu zakoračiti u novi život.

Premda je njegov sintesajzer za glas bio posve spojen, Quentin je odbio odgovoriti. Prisjetio se onih jadnih i zavedenih ljudi na Bela Te-guseu koji su davno mogli biti spašeni, a umjesto toga oni su se ustremili na svoje spasitelje, pozvali Junonu i bili voljni žrtvovati čak i svoje drugove samo da bi im se pružila mogućnost da postanu Cymehi... ovakvi.

Jesu li ti glupani uopće znali što rade? Kako bi netko mogao tražiti ovakvo što? Vjerovali su kako će im to što postaju Cymehi ponuditi neku vrst besmrtnosti... ali to nije nikakav život, samo beskonačni pakao.

Agamemnon je, u svojem manjem tijelu za hodanje, ušao u prostoriju. Junona je stala pokraj tog Titana generala. - Ljubavi moja, gotovo sam završila s instaliranjem. Naš prijatelj će upravo napravit svoje prve korake, kao novorođenče.

- Dobro. Tada ćeš sagledati cjelokupni potencijal svoje nove situacije, Quentine Butleru, - rekao je Agamemnon.- Junona ti je do sada pomagala, a i ja ću nastaviti biti tvoj dobročinitelj, ali zatim ćemo zatražiti zauzvrat malo ljubaznosti.

Junona je spojila posljednje neuronske niti. - Sada si povezan s ovom hodalicom, milo moje malo. Ovo je malo drukčije tijelo od onoga na koje si navikao. Svoj raniji život si proveo zarobljen u jednoj trapavoj hrpi mesa. Sada ćeš morati iznova učiti hodati, rastezati ove mehaničke mišiće. Ali ti si pametan dječak. Sigurna sam da možeš naučiti...

Quentin se pomaknuo naglim, nekontroliranim pokretom, nemajući pojma kako bi vodio i usmjeravao svoje tijelo. Bauljao je na

mehaničkim nogama, klimajući se na sve strane. Udovi glomaznog tijela nisu se pokretali onako kako je on mislio da će se pokretati. Mozak mu je bio navikao upravljati s dvije ruke i dvije noge, ali ova hodalica je imala oblik pauka. Slučajni impulsi prouzročili su trzanje njegovih šiljatih nogu, iskorak ili hod u pogrešnom smjeru. Slučajno je udario Junonu i pokrenuo se opet naprijed, ravno u Agamemnona, a njegovi maleni uspjesi bili su posve slučajni.

Titan general je opsovao, ne od straha nego zato što ga je to ljutilo i nerviralo. Junona se brzo i spretno pomaknula naprijed. Artikulirane ruke su joj se ispružile i, dok je Quentin još uvijek glavinjao u svim smjerovima, isključila one nervne niti koje su njegovom tijelu davale motivacijsku energiju.

- Tako si me razočarao, - ukorila ga je. - Pa što si se nadao postići?

Shvativši da mu je nehotice isključila sintesajzer glasa, ponovo je uključila odgovarajuće kablove, a Quentin je zaurlao: - Kujo! Rasko-madat ću te i probosti taj tvoj prokleti mozak!

- Sada je zaista dosta, - rekao je Agamemnon i Junona je ponovno isključila sintesajzer.

Njezina se hodalica primaknula bliže njegovim optičkim nitima. - Sada si cymeh, milo moje malo. Pripadaš nama, i što prije budeš prihvatio tu činjenicu, to ćeš manje morati patiti.

Quentin je negdje duboko u sebi znao kako nema izgleda za spas, za bijeg. Nikada više neće moći biti ljudsko biće, ali bilo mu je zlo od same pomisli na to što je sada postao.

Junona je hodala uokolo, a glas joj je bio topao i koketan. - Sve se promijenilo. Ti ne bi želio da te tvoji hrabri sinovi vide ovakvog, zar ne? Tvoja jedina šansa je u tome da nam pomogneš uspostaviti novu epohu, novo vrijeme Titana. Od sada pa zauvijek, moraš zaboraviti svoju raniju obitelj.

- Sada smo mi tvoja obitelj, - rekao je Agamemnon.

Još od vremena kad je na staroj Zemlji živio Aristotel, ljudi su

tražili sve više i više znanja, smatrajući to dobrim za svoju vrstu. Ali postoje iznimke, stvari koje čovjek nije smio naučiti nikada raditi.

- RAYNA BUTLER, Prave vizije Bila je to njezina životna zadaća. Ravna Butler nije mogla

zamisliti drugu strast, neki drugi cilj koji bi se mogao usporediti s ovim. Ta aktivna žena nije nikada sebi dopuštala povjerovati kako je neki izazov prevelik. Tijekom dvadeset godina ona je svaki svoj dah bila posvetila uništavanju svakog preostalog djelića sofisticiranih strojeva.

Kad su u Velikom čišćenju Sinkronizirani svjetovi konačno bili pobijeđeni, Ravna i njezini fanatični sljedbenici su odlučili dovršiti taj iscrpljujući posao unutar Lige plemića. Nije smio ostati ni komadić stroja. Ljudska bića će sama obavljati svoj posao, sama rješavati svoje vlastite probleme.

Još uvijek blijede kože i bez kose, hodala je na čelu sve veće gomile koja je koračala širokim kolnicima Zimije. Visoke zgrade uzdizale su se visoko iznad kompleksnih spomenika kao da su drsko pokazivale pobjedu ljudi nakon stogodišnjeg Džihada. No još je uvijek bilo mnogo toga što je trebalo učiniti.

Ravna je koračala na čelu, izgledala je mršava poput bakalara, ali puna karizme. Za njom su nahrupili pripadnici Kulta, njezina promrmljana odlučnost postajala je sve glasnijom što su vbili bliže zgradi parlamenta, njezinom odredištu. Premda je predvodila sve te ljude, Ravna je bila odjevena u običnu odjeću, bez ikakvog posebnog znakovlja kojim bi isticala svoju moć. Za razliku od Velikog Patrijarha, Ravna nije bila zainteresirana za moć. Bila je jednostavna i predana svom svetom cilju. Vodila je svoje sljedbenike i njihovu strast usredotočila na to da slijede bijelu, sjajnu viziju Serene.

Ljudi iza nje su klicali i pjevali, podižući barjake koji su bili izvezeni ili oslikani likovima Serene i Maniona Nevinog. Ravna je dugo vremena odbacivala te ikone i stilizirane slike, jer su joj bili mnogo draži oni konkretniji pokazatelji njezine misije. No tada je shvatila da je mnogim fanatični lojalnim sljedbenicima kulta Serene potrebna neka stvar koja će im pružati utjehu. Napokon je prihvatila te standardne simbole, tako dugo dok će dobar dio njezinih ljudi još uvijek nositi toljage i oružje kojim će moći obavljati ono nužno za uništavanje strojeva.

Sada je nastavljala svoj marš širokim bulevarom, predvodeći svjetinu. Pridružili su im se i ljudi koji su dolazili iz sporednih ulica, neki samo radoznali, dok su drugi iskreno željeli pridružiti se Ravninom pohodu. Nakon godina planiranja, ovdje u srcu Lige plemića, na Sa-lusi Secundus, zavičajnom planetu njezine obitelji, Ravna Butler je konačno mogla ostvariti svoj san.

- Moramo nastaviti onemogućavati misaone strojeve, - pozivala ih je. - Ljudi moraju zacrtati svoje vlastite smjerove. To nije nešto što bi strojevi mogli učiniti. Logika i argumenti ovise o programiranju, a ne o hardveru, a mi smo daleko najbolji program.

No prije negoli je mogla prići dovoljno blizu, grupa zimijskih stražara nervoznog izgleda blokirala je trg ispred zgrade parlamenta. Te trupe za osiguranje nosile su osobne štitove koji su tiho zujali i sjajili se u onoj tišini koja je naglo nastala kada se Ravna pred njima zaustavila. Zadržavajući dah, sljedbenici su se međusobno sudarali da bi se uspjeli zaustaviti.

Medu pripadnicima Kulta se sada čuo ljutit žamor. Držali su svoje toljage i metalne šipke, jednako nestrpljivi da njima lupaju i nevjernike i strojeve. Bilo je jasno da stražari, blijedi od straha i uzbuđenja, nisu nimalo sretni zbog te naredbe da moraju zaustaviti Ravninu gomilu, ali izvršavali su svoj zadatak.

Da je Ravna u tom času zapovjedila svojim sljedbenicima da se žrtvuju kako bi ostavili jači dojam, ne bi bilo dovoljno vojnika da spriječe napad. Ali stražari u Zimiji su imali suvremeno naoružanje pa bi mnogo Ravninih ljudi poginulo... osim ako bi to ona mogla nekako riješiti. Izravnala je ramena i podigla svoje blijedo lice.

Usred kordona vojnika neka je žena, po činu burseg, učinila jedan korak bliže blijedoj mladoj ženi. - Ravna Butler, moji vojnici i ja dobili smo naredbu da ti blokiramo prolaz. Molim te, reci svojim sljedbenicima neka se raziđu.

Pripadnici Kulta su ljutito mrmljali, a časnica je stišala svoj glas govoreći tako da ju je samo Ravna mogla čuti. - Ispričavam se. Razumijem zašto to radite... moji roditelji i sestra su umrli od one demonske pošasti... ali moram slušati naredbe.

Ravna ju je dobro pogledala i znala je da burseg i misli to što

govori, znala je da ta žena ima dobro srce, ali neće oklijevati zapovjediti svojim vojnicima da pucaju. U prvom trenutku Ravna nije odgovorila

nego je vagala mogućnosti, a tada je rekla: - Ti strojevi su do sada ubili već dovoljno ljudi. Nema potrebe da još i ljudi ubijaju druge ljude.

Burseg nije zapovjedila svojim ljudima da spuste oružje. - Ipak, draga ženo, ne smijem vam dopustiti prolaz.

Ravna se osvrnula i pogledala svjetinu na ulici. Ona je sa svojim sljedbenicima bila na mnogim devastiranim svjetovima Lige i tek su se nedavno vratili. Vidjela je stotine, čak i tisuće lica i na svima je bila mržnja prema Omniusu. Svaka od tih osoba imala je potrebu zadati udarac tim demonskim strojevima. Ako sada da znak, mogla bi pokrenuti svoje fanatične sljedbenike da raskomadaju ove stražare...

Ali nije to željela učiniti. - Čekajte ovdje, moji prijatelji, - doviknula im je. - Prije nego

krenemo dalje, moram nešto obaviti sama. - S mirnim osmjehom na licu okrenula se prema zapovjednici. - Za sada ih mogu obuzdati, ali morate me otpratiti u zgradu parlamenta. Zahtijevam privatnu audijenciju kod mog strica, privremenog namjesnika.

Osupnuta, burseg pogleda svoje vojnike pa onda onu gomilu na ulici... tamo su ljudi još uvijek pjevali, mahali zastavama i čvrsto držali svoje hladno oružje. Mudro je zakoraknula natrag i kimnula. - Sredit ću to. Molim vas, pođite za mnom.

Još otkad je bila djevojčica na Parmentieru, Ravna je predvodila destruktivne pohode na misaone strojeve. Sada joj je bila trideset i jedna godina i godinama se oko nje izgrađivao Kult Serene, naročito otkad se pročulo kako je ta žena, mršava poput duha i zastrašujućeg pogleda, u krvnom srodstvu sa Serenom Butler. Njezin pokret dobio je na snazi i brzini kojom se širio, najprije preko kugom zahvaćenih svjetova, a kasnije posvuda.

Malodušni ljudi u kojima je već bilo ugaslo srce slušali su njezinu poruku, vidjeli vatru u njezinim očima... i vjerovali su joj. Civilizacija im je bila uništena, stanovništvo desetkovano, a Ravna je od njih tražila da unište sve sprave koje bi im pomogle obnoviti njihove živote. Ali ti preživjeli su bili ono najjače što je ljudska rasa mogla ponuditi i oni su pod njezinim snažnim vodstvom pokupili krhotine i vlastitim rukama ponovno organizirali svoje društvo. Ravnina strasna poruka ih je uvjerila. Premda su bili suočeni s poteškoćama, klicali su i molili, zazivali ime voljene Serene.

Kad su njezini sljedbenici, uz imena troje mučenika zapjevali i njezino ime, Ravna ih je odlučno pokušala zaustaviti. Nije željela da u njoj gledaju proroka ili pretendenta na bilo kakav tron. Protestirala je

kad ju je Kult uzdigao i kad su je proglasili najvećim ljudskim bićem nakon Serene Butler. Jednom, kad je Serena na svoju sramotu otkrila kako joj takvo obožavanje pruža neočekivani užitak, svukla se i cijelu noć provela gola na hladnom krovu, u čučećem položaju štiteći se od ljutog vjetra i moleći za oproštenje i providnost koja će je voditi. Postojala je jasna opasnost da će postati snažna osoba koju će i previše ljudi bez pitanja slijediti.

Konačno se našla u uredu privremenog namjesnika Faykana But-lera. Ravna je znala da je njezin stric vješt političar i da će njih dvoje nekako pronaći neko prihvatljivo rješenje. Ta mlada žena nije bila toliko naivna da bi pomislila kako mu jednostavno može postaviti svoje zahtjeve, a niti je željela natjerati Faykana da zapovjedi masakr kojeg bi onda požalio. Ravna se bojala što bi se moglo dogoditi s njezinim svetim poslanstvom ako bi je pretvorili u još jednu mučenicu nalik Sereni.

Iza zatvorenih vrata njegovog privatnog ureda Faykan je zagrlio svoju nećakinju, a onda ju je držao pred sobom, udaljenu za dužinu njegovih ruku i pogledao je. - Ravna, ti si kćer mojeg brata. Silno te volim, ali radiš mi svu silu nevolja.

- A namjeravam i nastaviti s tim stvaranjem problema. Moja poruka je važna.

- Tvoja poruka? - Faykan se osmjehnuo i vratio se natrag za svoj pisaći stol, ponudivši joj hladan napitak, što je ona odbila. - Možda je i tako, ali tko može čuti tvoju poruku uz sve ove krike i povike, uz svu buku nastalu lomljenjem plastike i metala?

- To se mora učiniti, striče, - Ravna je ostala stajati, mada je Faykan sjeo na svoj luksuzan namjesnički stolac. - Vidio si što misaoni strojevi mogu učiniti. Zar me namjeravaš zaustaviti sa svojim trupama? Radije bih da ne budeš moj neprijatelj.

- Oh, ne prigovaram ja rezultatima tvojih želja. Samo imam problema s tvojim metodama. Imamo civilizaciju o kojoj treba voditi računa.

- Moje metode su do sada bile uspješne. - Namjesnik je uzdahnuo i otpio dugi gutljaj pića. - Dopusti mi

iznijeti jedan prijedlog. Toliko ćeš mi valjda dopustiti. Ravna je šutjela, skeptična, ali voljna razmotriti to što će njezin

stric reći.

- Mada je tvoj glavni cilj uništavanje misaonih strojeva, moraš priznati kako se tvoji sljedbenici često... otmu nadzoru. Učine goleme količine usputnih šteta. Osvrni se malo ovdje u Zimiji pa pogledaj koliko smo toga ponovo izgradili nakon napada Cymeha i robota, nakon oni malih metalnih pirana. Ovo mjesto je središte Lige Svjetova i jednostavno ne mogu dopustiti tvojoj nekontroliranoj svjetini nasilničko ponašanje na ulicama, razbijanja i paljenja.

Stisnuo je svoje prepletene prste, još uvijek se osmjehujući. - Zato te molim, ne tjeraj me učiniti nešto što će svima nanijeti zlo. Ne želim da moji stražari otvaraju vatru na tvoje sljedbenike. Čak i ako bih pokušao minimalizirati žrtve, to bi ipak bio krvavi masakr.

Ravna se ukočila, ali znala je da su Faykanove riječi istinite. - Nitko od nas to ne želi.

- Mogu li onda predložiti povoljniji slijed događaja? Dopustit ću da proneseš svoje objave diljem Saluse. Možeš zatražiti od ljudi da predaju svoje navodno zle strojeve i kućne aparate. Moći ćeš čak i održati veliki miting na kojem ćete te strojeve uništiti. Imaj toliko velik skup koliko želiš! Ali kada prolaziš ulicama Zimije, onda to trebate činiti mirno i pristojno.

- Neće se svi ljudi dragovoljno odreći svojih uvjerenja. Strojevi su ih previše zaveli i natjerali na zlo.

- Da, ali daleko više će ih stradati u emocionalnom paklu kojeg ti pokrećeš, mlada damo. Ja mogu uvesti odgovarajuće propise koji će zabranjivati razvoj svih sprava ili čipova koji bi čak izdaleka mogli podsjećati na kompjutore s gel-krugovima.

Ravna je čvrsto stisnula čeljusti i nagnula se preko stola. - Čula sam tu zapovijed izravno od Boga: Ne smijete stvarati strojeve po uzoru na ljudski um.

Faykan se osmjehnuo. - Dobro, dobro. Možemo takvu formulaciju koristiti u zakonima koje predlažem.

- Bit će iznimaka, ljudi će odbijati... - Tada ćemo ih kazniti, - obećao je Faykan. Vjeruj mi, Ravna,

osobno ću se pobrinuti za to.- Oči su mu se stisnule, a na licu mu se pojavio proračunat izraz. - Ipak, ima nešto što ti možeš učiniti za mene kako bi mi osigurala da imam dovoljnu moć da bih ti mogao pomoći.

Ravna je šutjela, a Faykan je nastavio. - Na samom početku

ovog Džihada, Serena Butler je uzela samo titulu privremenog namjesnika, tvrdeći kako ne zaslužuje i formalno tu titulu "do vremena

kada misaoni strojevi budu uništeni". Da, strojevi na Corrinu su nam još uvijek trn u oku, ali Džihad je završen. Neprijatelj je poražen. - Upro je prstom prema Ravni. - Sada, mlada damo, ako budeš stala uz mene, kao moja nećakinja i kao vođa Kulta Serene, ja ću si uzeti titulu stalnog namjesnika. To će biti velik dan za ljudski rod.

- I to će ti omogućiti da budu prihvaćeni zakoni koji zabranjuju misaone strojeve posvuda unutar Lige? Izdat ćeš takve zakone?

- Apsolutno. Posebno ovdje na Salusi Secundus, - svečano je obećao Faykan. - A na onim primitivnijim granicama Lige Svjetova, ti i tvoji sljedbenici možete nastaviti s tvojim radom onako kako ti se bude činilo najpogodnijim.

- Prihvaćam tvoje uvjete, striče, - rekla je Ravna. - Ali uz ovo upozorenje: ne budeš li učinio to što si obećao, vratit ću se ovamo... s mojom armijom.

Nije sve onakvo kakvim se čini. - Dr. MOHANDAS SUK, medicinski dnevnici B ojim se da ćemo se morati služiti metodama pokušaja i

pogrešaka, - rekao je dr. Suk, a glas mu je izlazio iskrivljen kroz membranu za komuniciranje na njegovom odjelu koje ga je posve štitilo od kontaminacije. Iz svojeg sterilnog laboratorija u Oporavku koji je kružio na stazi, dr. Suk se šatlom spustio na površinu planeta. Pod zvjezdanim nebom susreo se s Raquellom ispod polimerizirane nadstrešnice uz uzletište koje se nalazilo nasuprot gradovima u špiljama. - Nemamo nikakvog izbora. Gotovo šezdeset posto zaraženih će umrijeti, čak i nakon konzumiranja melangea.

Okrenuo se prema Raquelli koja je tu hrabro stajala, bez ikakve osobne zaštite osim maske za disanje. Gledala je njegove tamne, vlažne oči i razmišljala o svim tijesnim vezama koje su ih povezivale, o toploj ljubavi kao i o prijateljstvu koje se među njima stvorilo. Sada su bili odvojeni tankom, neprobojnom tkaninom dekontaminacijske odjeće. Nikada prije se nije toliko izlagala riziku.

S rukama u rukavicama, liječnik joj je pružio prozirnu posudu u kojoj je bilo deset staklenih bočica sa cjepivima. - Razne varijante s RNK tretmanima kakvima smo se služili ranije. Neki od njih bi mogli biti djelotvorni... neki smrtonosni.

Raquella je stisnula usne i kimnula. - Onda moraju biti oni koji su djelotvorni.

- Analiziranje ovog retrovirusa ti je kao da pokušavaš riješiti neko ubojstvo u kojem ima milijarda osumnjičenih, - rekao je. - Prema ovim našim testovima se može zaključiti da mutant zapravo kamuflira otisak svoje DNK. Tražio sam neki ustaljeni uzorak ponašanja, pokušavao sam grafički odrediti genome i projicirati statistički vjerojatne komponente tog virusa koje bi se bazirale na dostupnim dokazima. Molekule melangea više nisu toliko učinkovite pri blokiranju reCepto-ra kroz koje virus prodire u organizam.

Raquella je u njegovim suosjećajnim smeđim očima vidjela zabrinutost. Neke od njegovih debelih crni vlasi su se oslobodile i sad su se slobodno gibale unutar zaštitne kacige, dajući mu neuredan izgled. Poželjela je zagrliti ga.

Mohandas nije uspio razviti tehniku koja bi se bazirala na sposobnosti samostalnog djelovanja gena, ali nastavio je s takvim

pokušajima. Ako se izuzme preventivno konzumiranje velikih količina začina koje je sprečavalo da neki retrovirusi pretvore tjelesne hormone u otrovnu komponentu X, onda je jedini učinkovit postupak liječenja filtriranje krvi u posebno prilagođenoj aparaturi kakva je prvotno bila namijenjena dijalizi. Kao i onaj prvi, i ovaj se retrovirus zavlačio u jetra, ali spor i težak proces dijalize nije bio dostatan da bi odvajao toksine brže no što ih tijelo može proizvoditi.

Gledajući jedno drugog, on i Raquella su raspravljali o pokusnom cjepivu. Jedna od bočica s cjepivom bila je ispunjena nečim obojenim bogatom nijansom tamnoplave boje, onako kako su izgledale oči ovisnika o mješavini. Kroz svoju zaštitnu kacigu Mohandas ju je promatrao sa žudnjom. Činilo se kao da joj želi reći mnogo više. - Uzimaš li dovoljno melangea da bi se zaštitila? Upravo je stigao još jedan brod kompanije VenKee s Kolhara.

- Da, ali, kao što i sam znaš, začin nam ne jamči potpuni imunitet.

Dovoljno pazim na sebe. Ali on nije bio uvjeren. - Ne daješ valjda svoje doze melangea

nekim pacijentima? - Uzimam dovoljne količine, Mohandase. Podigla je posudu u

kojoj su bile staklene bočice s cjepivima. - Odmah ću početi raditi na ovome. Moram ustanoviti koji ljudi su u najvećoj opasnosti.

Pažljivo vodeći bilješke, Raquella je, uz pomoć Nortie Vandego i još uvijek zdrave čarobnice Karee Marques provodila pokusno cijepljenje. Izgledalo je kao gorka ironija, ali činilo se kako su moćne čarobnice čak podložnije obolijevanju od tog retrovirusa nego što je to bilo ostalo pučanstvo Rossaka.

Dok su radili, Raquella je primijetila kako ih neki dječak čudna izgleda radoznalo promatra, ali se drži na sigurnoj udaljenosti. Viđala ga je i ranije kako tiho i uporno radi čisteći odjel i donoseći hranu ili potrepštine za ostalo medicinsko osoblje.

Znala je da su razne mutacije i kemijska zagađenja na Rossaku prouzročili mnogo urođenih malformacija i razne mentalne retardi-ranosti, posebice u muške djece. Karee je opazila Raquellinu zainteresiranost za tog tihog i povučenog, ali i radoznalog mladića. - To je Jimmak Tero, jedan od Ticijinih sinova... mada ga ona, naravno, ne priznaje, zbog tih njegovih očitih nedostataka. Kaže da on pripada Kri-vorođenima.

Mladić je vidio kako ona gleda u njegovom smjeru pa je pocrvenio i brzo se maknuo. Raquella je brzo uzdahnula. - Čudi me da ga nije ubila odmah po rođenju. Znači li to da Ticija Cenva ipak ima srce?

- Sigurna sam da je postojao neki drugi razlog, - rekla je Karee uz slab osmijeh.

Raquella je domahnula Jimmaku, zovući ga tako natrag dok je blagim, uvjerljivim glasom govorila: - Dođi ovamo, Jimmak, trebam tvoju pomoć.

Stidljivo joj je prišao, ispitivački je promatrajući svojim okruglim modrim očima. Bio je ushićen što je zatražila njegovu pomoć. - Što trebate, Gospođo Doktor? - Riječi su mu pomalo zapinjale zbog slabog izgovora.

- Gospođo Doktor? - Osmjehnula se, pokušavajući procijeniti njegovu dob. Moglo bi mu biti petnaest ili šesnaest, pomislila je. – Molim te, možeš li nam donijeti iz sterilizatora malo pitke vode? Nortie i ja toliko naporno radimo da već satima nismo ništa popile.

Nervozno se osvrnuo oko sebe, kao da se boji da ne učini nešto nedopušteno. - Želite li i nešto pojesti? Hranu vam mogu donijeti iz prašume. Znam gdje se to može pronaći.

- Za sada trebamo samo vodu. Hranu možda kasnije. - Istog trenutka je vidjela koliko ga je taj odgovor razveselio.

Nakon što je obavila sva pokusna cijepljenja, Raquella je redovito analizirala uzorke krvi kako bi provjerila učinkovitost tretmana, no rezultati su bili razočaravajući. Niti jedan od potencijalnih lijekova doktora Suka nije obećavao mnogo.

Mnoštvo pacijenata je u dugim redovima bilo priključeno na već previše upotrebljavane aparature za filtriranje krvi, gdje im se iz ruke isisavala krv iz koje se tada odstranjivala otrovna komponenta X, a zatim se tako pročišćena opet vraćala krvotoku tijela. No zaražena jetra su i dalje proizvodila tu smrtonosnu komponentu pa se pacijent već nakon nekoliko sati morao opet podvrgnuti dijalizi. Broj aparata koje su im bile na raspolaganju nije bio ni približno dovoljan.

Raquella je opazila Ticiju Cenvu kako hoda duž redova pacijenata, grabi pločice s podacima, na brzinu ih pregledava, žustro razgovarajući s dvije čarobnice koje su bile pokraj nje. Doimala se nervozno, jedva susprežući strah. Tonom u kojem se osjetila poruga, rekla je: - Ta vaša medicina nije bolja od molitava pripadnika nekog kulta. Uzaludan trud.

Raquella nije reagirala na ovu provokaciju. Dovoljno je osjećala vlastitu krivnju da joj glavna čarobnica nije trebala ništa dodavati. - Bolje je pokušavati pa ne uspjeti, nego samo pustiti neka sve ide svojim tokom. Da se ljudi nisu borili i kad su izgledi bili nikakvi, bili bismo Omniusovo roblje.

Ticija joj je uputila superioran osmijeh. - Da, ali mi smo se učinkovito borile.

- HuMed nas je poslao ovamo zato što vi niste imale nikakvog uspjeha.

- Mi vas nismo zvale. HuMed vas nam je silom nametnuo. Ovdje nema od vas nikakve koristi... zapravo, otkad ste došli, kuga je još više uzela maha. Prebrojite žrtve. - Glas vrhovne čarobnice bio je prožet nervozom i napetošću. - Možda ste sa sobom donijeli neku novu mutaciju. Ili je možda ta vaša navodna terapija samo ubrzala širenje te bolesti.

- To je smiješno praznovjerje, - rekla je Raquella. - Ako su vaše metode bolje, zašto je toliko tvojih najboljih čarobnica umrlo?

Ticija je ustuknula kao da joj je Raquella dala pljusku. - Umiru one koje su slabe. One jake su do sada već mogle riješiti taj problem. - Rekavši to, Ticija se, zajedno sa svojim pratiljama, okrenula i otišla.

Jimmak se vratio, donoseći pun pladanj na kojem je osim posude s vodom bilo mnoštvo svježe ubranih voćaka i gljiva, no stisnuo se uz jedan od kamenih zidova čekajući da njegova hladna i suzdržana majka ode. Ticija ionako nije opazila dječaka koji se stisnuo. Ali kad mu se Raquella osmjehnula, mali je požurio k njoj i pokazao svoj dar. Neke tamne, dlakave bobe, veliku dinju i nešto što je imalo oblik kruške i imalo nimalo privlačnu zelenkasto-crnu boju.

- Ja najviše volim ove, - rekao je, pokazavši na dlakave bobe. Raquella je uzela voće. - Sačuvat ću ih za kasnije. Izgleda da su

vrlo ukusne. Nije imala povjerenja ni u što od onoga što bi dječak mogao

ubrati u dubokoj prašumi. Jimmak je urotnički spustio glas. - Moja mama vas ne voli. - Znam. Ona misli da ne pripadam ovamo. Ali ja pokušavam

pomoći. - Ja bih vam mogao pomoći. - rekao je Jimmak bez daha, a lice

mu je zasjalo. - Neke stvari iz prašume čine da se ljudi osjećaju bolje.

- Zanimljivo. - Znala je za sve lijekove i ljekovite tvari koje su radnici tvrtke VenKee brali tamo vani u divljini. - Morat ćeš mi to jednom pokazati.

Tijekom sljedećih nekoliko dana su Raquella i njezin mladi

prijatelj proveli više vremena zajedno, a ona je, nakon što je sve pomno oprala, čak počela slagati uzorke onoga što joj je on donosio iz prašume. Jimmak je posjedovao neku čudnu, divlju inteligenciju koju ona isprva nije razumjela. Kao izopćenik, bio je prisiljen brinuti se sam o sebi i živjeti vani u divljini.

Konačno se upitala može li on ponuditi kakvo zanimljivo rješenje. Niti jedna od tih moćnih čarobnica nije uzimala tog "Krivorodenog" dječaka ozbiljno, a Raquella je sada već počela očajavati.

Izmučena i frustrirana zbog tapkanja na mjestu u bolnici, ponekad je uzimala kratke odmore i šetala s Jimmakom stazama koje su bile prosječene kroz gustu vegetaciju koja je nad stazama tvorila svod. Jedna od tih staza ju je posebno ispunjavala nekim strahopoštovanjem i čuđenjem, jer su sunčeve zrake probijajući se kroz guste krošnje na tlu tvorile nešto nalik dugi, s bojama koje su plesale onako kako su se grane pomicale.

- Ne osjećam da tu ima ikakvog vjetra, - rekla je Raquella - a i ne vidim kako bi vjetar mogao doprijeti ovamo. Ali ove krošnje gore se miču i tako pomiču ove boje na tlu.

- Drveće je živo, - ustvrdio je Jimmak. - Ono pomoću sunca za mene tvori ove boje. Ponekad razgovaram s tim stablima. – Ispred njega je bljesnula duga, a onda se učinilo da je promijenila oblik i postala nalik prizmatičnoj kugli, razbacujući boje u svim smjerovima sve dok nisu nestale u krošnjama.

Zadivljena, Raquella je postavljala pitanja, ali Jimmak joj nije ništa više rekao. - Mnoge tajne u prašumi. - Što je ona nasrtljivije pitala, to je on bio sve tiši. Odlučila je kako će, za sada, ostaviti tu temu po strani.

Jimmak joj je pokazao gljive velike poput lokvi vode, čudne lišajeve i bobice koje su samostalno puzale. Uvijek je zaigrano otrčao u najdublja mjesta sjenovite prašume vraćao se donoseći neobične biljke i lišće kako bi ona to mogla pogledati, a za neke joj je čak i govorio njihove ljekovite osobine koje je naučio pomažući tragačima koji su radili za tvrtku VenKee.

Ipak, prašume Rossaka nisu nudile neki magičan lijek koji bi pomogao liječiti ovu lokalnu epidemiju. Ljudi su i dalje umirali.

Ako se nitko ne sjeća velikih djela koja sam učinio, onda je, što

se tiče povijesti, pitanje jesam li ih uopće učinio? Čini se kako je onda jedino rješenje da moram postići nešto zaista spektakularno ili prouzročiti neki događaj kojeg niti jedna verzija povijesti neće nikada moći ignorirati.

- YOREK THURR, tajni korinski dnevnici Misaoni strojevi su možda imali bezgranično strpljenje, ali ne i

Yorek Thurr. Ovaj egzil na Corrinu bio je beskonačan. Premda mu je životni vijek bio na umjetni način produžen, ovo mu se još uvijek činilo izludujućim gubitkom vremena... desetljeća!... samo besposleno sjediti iza obrambenih zidova koje su činili brodovi strojeva i brodovi Lige.

Za razliku od Omniusa i Erazmusa koji su bili zadovoljni time da izdrže to vrijeme čekanja i u tome nadmaše hrethgire te onog Rekura Vana, čovjeka bez udova koji i nije imao kamo otići, Thurr je svoju mentalnu energiju posvetio traženju izlaza... barem za sebe ako već ne za ikoga od njegovih kompjutorskih saveznika.

Pod žarkim crvenim suncem koje je, poput kakve divovske logorske vatre, ispunjavalo pola neba, Thurr je pazio da, hodajući uz Seurata, stalno nosi posebnu zaštitu za oči. Ovaj robot je već stoljećima služio Omniusa i bio je blizak prijatelj Voriana Atreida. A što je još važnije, Seurat je više od pola stoljeća proveo kao Agamemnonov zatočenik.

- Ispričaj mi malo detaljnije kako si to uspio pobjeći od Titana, -rekao je Thurr.

Robot ga je radoznalo pogledao. - Moji fajlovi su dostupni za detaljan pregled kad god to budeš htio, Yorek Thurr. Je li ti to po nečemu posebno zanimljivo?

Thurr je stisnuo oči. - Želio bih otići odavde, a neke od tvojih ideja bi mi mogle biti korisne. Da li i ti jedva čekaš bijeg s Corrina? A i dizajniran si da upravljaš brodom koji raznosi najnovije vijesti i slobodno leti među Sinkroniziranim svjetovima... a nisi izašao odavde već dvadeset godina. To sigurno mora živcirati čak i robota.

- Kako više nema Sinkroniziranih svjetova, nisam više ni

potreban za obavljanje tih letova koji su moja osnovna svrha, - odgovorio je Seurat. - A svoju posljednju dužnost sam obavio donoseći

kopiju Omniusove kugle na Corrin, nakon što su ljudi uništili većinu Sinkroniziranih svjetova.

- I ja sam donio kopiju Omniusa, - rekao je Thurr. - Ali to mi ne pruža neko veliko zadovoljstvo.

Seuratovo bakreno lice je ostalo spokojno. - Čim Omnius bude odlučio kako može na najbolji način iskoristiti moje vještine, primit ću nove upute.

- Ljudi nisu tako... dostojanstveni. - To znam. Moje iskustvo s Vorianom Atreidom me je

mnogočemu naučilo. - Znaš li kakvu šalu? - Ne znam neku koja bi bila smiješna. Thurr je detaljno pregledao zapis o Seuratovom bijegu s

Richesea, 0 tome kako je Cymehima umaknuo ispred nosa. Za uspjeh je bilo potrebno da napad izvana skrene pozornost. Možda bi i sada upalilo nešto slično.

Srećom, golema barikada koju su strojevi postavili bila je ustrojena i postavljena tako da Ligu drži na vanjskoj strani, a ne da nekog poput Thurra drži unutra. A ona Holtzmanova mreža skremblera neće činiti ništa što bi naškodilo njegovom ljudskom mozgu. Thurrov najveći problem bi bio stvoriti dovoljno veliku zbrku koja bi mu omogućila neopaženo uzeti brzi brod i njime kliznuti kroz mrežu koju su postavili ljudi. Ljudi će sada, nakon primjene onih mehaničkih pirana, bdjeti daleko budnije. Ali kad se jednom bude uspio probiti u otvoren svemir, njegovi će izgledi za uspjeh biti daleko veći.

Vrijedilo je o tome razmisliti. Ako ništa drugo, Thurr je sada imao obilje vremena razmotriti sve mogućnosti, planirati i uvježbati svoje akcije.

Otišao je u jednu od sporednih soba Središnjeg tornja, prošao galerije koje je kompjutorski sveum onako napadno i neukusno ukrasio. Omnius je sada bio smješten duboko u toj monolitnoj zgradi, u skrivenim gel-krugovima i strukturama tekućeg metala. No unutar zgrade bile su spremljene još dvije sveumove inkarnacije: kugla koju je Seurat donio i ona kopija koju je donio Thurr kada je pobjegao s Wallacha IX.

Sveumove inkarnacije su trebale biti gotovo identične, ali Omnius je, što inače nije bilo u njegovom stilu, odbio osobno sinkronizirati te dvije kopije. Držao je te dvije srebrne gel-kugle odvojene, bojeći se da bi one mogle u sebi imati kakav tajni destruktivni virus, onakav kakvog je Seurat jednom davno bio isporučio. Thurr je

osobno često prtljao po Omniusu s Wallacha IX, kako bi prikrio svoje nedopustive aktivnosti. Nije vjerovao da je pritom išta pokvario, no uvijek je postojala i takva mogućnost...

Sada su ove dvije dodatne kopije, neznatno zaostale za aktualnim događajima, zadržale svoj neovisni identitet. Glavni sveum Omnius je naivno vjerovao kako se one, s obzirom da su sve tri inkarnacije zajedno i pretpostavlja se da zajedno proživljavaju sve dnevne događaje, neće nastaviti različito razvijati. No Thurr je vjerovao kako će se taj trio odvojenih sveuma nastaviti sve više i više uzajamno udaljavati.

Zapravo je s tim i računao, jer bi se tako stvari razvijale njemu u korist.

Kada je stigao do kopije sveuma koju je on donio s Wallacha IX, stao je ispred kruga s mikrofonom, trudeći se da mu glas zvuči vrlo racionalno. - Corrin je i dalje suočen s teškom prijetnjom. Jasno je da je ovakav izazov prevelik za samo onu moć procesuiranja kojom raspolaže Glavni Omnius.

- Ja sam identičan Glavnom Omniusu, - rekao je sveum. - Ekvivalentan si mu kad je riječ o vještinama i talentima. Ali

više niste identični. Kad biste se vas dvojica istovremeno prihvatili nekog problema, rješavali biste ga s dvostrukom snagom uma. Hrethgiri to me ne bi mogli doskočiti. Ovdje u Središnjem tornju obojica imate pristup istim sustavima. I dok Glavni Omnius slaže neprobojnu obranu, kako je to činio i tijekom ovih devetnaest godina, ti bi mogao planirati neku novu ofenzivu usmjerenu protiv ove stražarske flote koja pripada ljudima. Jer sigurno imamo sasvim dovoljno robotskih brodova u stazi.

- Već je došlo do značajnog habanja pa se Corrin mora napregnu ti kako bi te dijelove zamijenio. Naši su brodovi poduzimali brojne ofenzive, ali ne možemo se probiti kroz mrežu skremblera. Što bi se postiglo još jednim pokušajem?

Thurr je s nestrpljenjem uzdahnuo. Mada je kopija sveuma raspolagala golemom količinom informacija, imala je vrlo ograničen uvid u stvari.. kao i većina misaonih strojeva. - Kada bi ti mogao posvetiti sve naše brodove zadatku probijanja te linije koju drže hrethgiri pa raskomadati tu mrežu skremblera, bez obzira na to koliko to ratnih brodova zahtijevalo, tada bismo odmah mogli lansirati više kopija Omniusa. Sveum bi bio slobodan i mogao bi se širiti, a tada bi misaoni strojevi mogli ponovo zauzeti Sinkronizirane svjetove ili čak i uspostaviti baze na novim planetima. Kao kada bi sjeme palo na plodno

tlo. Ali samo ako bismo uspjeli pobjeći... samo ako bi ti mogao stvoriti dovoljno veliku rupu u barijeri.

Osmjehnuo se. - S druge strane pak, ovako zatvoren ovdje, vrlo si ranjiv ako hrethgirima pođe za rukom probiti se s tek nekoliko brodova i baciti pulsne atomske bombe. Zbog toga je imperativ da se sveumi Omniusa rasprše i prežive.

- Stupit ću u vezu s Glavnim Omniusom i s njime raspraviti tu stvar. Možda bi se takav plan mogao ostvariti.

Thurr je odmahnuo glavom, stavio ruke na bokove i popravio svoj pojas i bodež optočen draguljima. - U tom slučaju bi ti žrtvovao svoju neovisnost koja trenutno u ovoj krizi predstavlja prednost. Zar ne bi bilo bolje kada bi Glavnom Omniusu nedvosmisleno pokazao da imaš inovativnih zamisli koje on nije razmatrao? Jednom kad se tvoj napad bude pokazao uspješnim, Glavni Omnius neće moći poreći vrijednost tebe kao zasebne jedinice.

Kopija s Wallacha IX je razmislila i onda donijela odluku. - Analizirao sam način na koji su raspoređene neprijateljske stražarske snage i izračunao najučinkovitije vrijeme za neočekivan snažni kontranapad, jači od ijednog kojega smo dosad pokušali. Najbolja mogućnost će se pojaviti unutar sljedećih devet sati.

- Sjajno, - rekao je Thurr, brzo kimajući glavom. Želio je odmah otrčati u svoje odaje, no nije se usuđivao pokazivati nestrpljivost, mada je sumnjao da je sveum u stanju pročitati i jednostavne naznake nijansi ljudskog raspoloženja. Devet sati. Odlučio se za brzo hodanje.

Morao je još toliko toga pripremiti. Kad je iznenadni napad započeo, roboti na površini Corrina su

reagirali jednako neorganizirano i panično kao i oni stražarski brodovi u stazi koji su pripadali ljudima. Središnji toranj se silno tresao gubeći čvrstinu, jer je puna pozornost Glavnog Omniusa bila posvećena drugim zadacima pa se struktura tornja od tekućeg metala počela urušavati.

Odjednom je cijeli kontingent robotskih branitelja uključio svoje oružje, promijenio svoju konfiguraciju i pojurio van u dramatičnom frontalnom jurišu, napadajući brodove na straži. Čak je i to izgledalo upravo onako kako su to radili već mnogo puta tijekom ova protekla dva desetljeća. Zaustavivši se na samoj granici gdje počinje smrtonosna mreža satelita sa skremblerima, lansirali su prema stacioniranim brodovima ljudi pravu kišu eksplozivnih projektila, a zatim pojurili naprijed, u zonu skremblera. Holtzmanovi sateliti su na njih ispraznili svoje smrtonosne impulse, a mine sa skremblerima su gađale brodove,

uništavajući sve kontrole misaonih strojeva. Ali kako su se ta mrtva trupla robotskih brodova gomilala u prostoru, to je sve više i više brodova načičkanih Omniusovim kopijama guralo naprijed, prema mjestu gdje se blokada trebala probiti. Nekoliko njih se provuklo kroz rupe u mreži skremblera.

Thurr nije očekivao da će to biti išta više od besmislene i destruktivne diverzije, ali za trenutak je sve to izgledalo kao da bi se gotovo moglo ostvariti...

Čim je ta iznenadna ofenziva u stazi započela i čim je flota hreth-gira bila potpuno zaokupljena vlastitom obranom, pojurio je prema poletno-sletnom prostoru. Odabrao je dobro održavan, ali nekorišten brod za raznošenje najnovijih podataka kojim je Seurat bio doletio na Corrin u vrijeme Velikog čišćenja. To je bio brz brod sa sasvim pristojnim obrambenim sustavom, najosnovnijim naoružanjem i minimalnim sustavom za održavanje života kojeg je Thurr prije nekoliko godina vlastoručno ugradio... uvijek planirajući unaprijed. To je bio upravo onakav brod kakvog je Thurr trebao.

Brod za raznošenje informacija bio je spreman za polijetanje i nitko od robota ga nije čuvao. Thurr je već ranije proučavao njegov upravljački mehanizam i znao je da bi mogao njime upravljati. Uzeo je samo minimalnu količinu namirnica, bojeći se da će ako napuni brod to biti jasan znak što namjerava učiniti. Trebalo mu je samo onoliko hrane i zraka da može stići do neke druge baze.

Dok se u stazi nastavljala ljuta borba, a brodovi ljudi i robota napadali jedni druge, Thurr je aktivirao lansirnu rampu i požurio na brod.

Unutra su ga dočekali Erazmus i njegov ljudski štićenik. - Vidiš li, Gilbertuse, da sam dobro interpretirao čudno ponašanje Yoreka Thur-ra. Namjerava nas napustiti.

Zaustavivši se, Thurr je procijedio kroz zube: - Što vi ovdje radite?

Gilbertus Albans se maknuo u stranu, kimajući. - Da, oče. Ti sasvim dobro razumiješ ljudsku prirodu. Znakovi su bili jedva vidljivi, ali kad si mi ukazao na njih, postali su posve očiti. Thurr je režirao diverziju na stazi kako bi ukrao ovu letjelicu i pobjegao.

- Razumijem toliku ljutnju. - Erazmusovo lice od tekućeg metala razvuklo se u osmijeh, - ali u ovom trenutku dovodim u pitanje tvoju mudrost.

- Moja je stvar što ću odlučiti, - obrecnuo se Thurr. - Corrin će biti uništen čim Liga plemića odluči pooštriti mjere. Misaoni strojevi bi također trebali porazmisliti o tome kako će otići odavde. Ti se, Erazmuse, stalno suočavaš s prijetnjama Omniusa kad on pokušava promijeniti tvoju osobnost. Čini se da on nikada neće shvatiti. – Smiješeći se, Thurr je prišao bliže odjevenom robotu. - Zašto ti i tvoj štićenik ne biste pošli sa mnom? Možemo odletjeti nekud daleko i ostaviti naš vlastiti trag na ovoj galaktici. Povijest nas nikada neće zaboraviti.

- Misaoni strojevi vode točnu evidenciju o svim događajima, - rekao je Erazmus. - Povijest ionako neće zaboraviti moja djela.

Thurr je napravio još jedan korak. - Ali zar ne shvaćaš prekrasnu logiku mojeg plana? Ovaj brod bi se lako mogao probiti kroz flotu hrethgira, sada, tijekom ove borbe. Možemo otići odavde. Zapravo, drugi ovakav brod bi mogao iskoristiti ovu priliku i ponijeti sa sobom nove primjerke Omniusa. Sinkronizirani svjetovi bi se opet mogli proširiti.

- To je jedna od mogućnosti. Ipak, napravio sam izračun kolike bi bile šanse za uspjeh i one su neprihvatljivo niske. Čak i ako bih odvojio svoj mentalni dio i stavio ga pod debeli zaštitni sloj, moglo bi se dogoditi da ne preživim prolaz kroz mrežu skremblera. Ne želim to riskirati, naročito ne ako to znači ostaviti Gilbertusa samog.

Thurr se pomaknuo brzinom zmije u napadu. Privukao je roboto-vu pozornost primaknuvši se, ali zapravo je namjeravao nožem zasjeci ranjivo ljudsko biće. Iznenađujuće brzom kretnjom izvukao je iz pojasa obredni bodež i bacio se lijevo, obuhvativši svojom žilavom rukom vrat iznenađenog Gilbertusa. Gurnuo je koljeno u mišićava Gilbertu-sova leđa, a nož premjestio naprijed i pritisnuo ga na grlo svoje žrtve.

- Onda se bojim da ću morati utjecati na tvoju odluku na malo više... ljudski način. Ako me ne pustiš pobjeći sada, prije nego bude prekasno, ubit ću ga. Nemoj ni posumnjati da neću.

Pritisnuo je bodež još čvršće. Gilbertus je ostao skamenjen, napet, napinjući svoje mišiće i spremajući se sada iskoristiti sve one godine marljivog treniranja. Erazmus je mogao sasvim dobro vidjeti kako se ovaj namjerava boriti, riskirati sebe...

- Gilbertuse, prestani! -rekao je povišenim tonom. –

Zabranjujem ti taj rizik. On će te povrijediti.

- Točno tako, - rekao je Thurr uz čudan osmijeh. Gilbertus je samo jedan trenutak oklijevao, a onda se opustio, povinovao se roboto- voj želji.

- Mi ne želimo poći s tobom, - rekao je robot. Njegovo lice od tekućeg metala postalo je glatka maska. Tek se na trenutak, kao da reagira instinktivno, pojavila nesretna i zabrinuta bora, a onda je izraz lica postao potpuno prazan. - Ako ga ubiješ, neću te pustiti pobjeći.

Ja možda nisam podložan nekom osvetničkom bijesu, ali u Gilbertusa Albansa sam investirao mnogo vremena i truda. Ako oštetiš moj uzorak, nemoj ni posumnjati da ja neću uništiti tebe.

Nalazili su se u pat poziciji. Thurr se nije micao. Robotovo lice se mijenjalo prema onoj njegovoj širokoj lepezi uvježbanih izraza.

Gilbertus je zurio u sjajno robotovo lice, tražeći tamo ohrabrenje, s očiglednom nadom da će ga ovaj neovisni robot spasiti. - Ovaj čovjek me je strašno uznemirio, oče. Ulažem strahovit napor ne bih li svoje misli držao dobro organiziranima, ali ipak se čini da je taj čovjek...

Erazmus je umjesto njega dovršio rečenicu. - Utjelovljenje kaosa?

- Prikladna procjena, - rekao je Gilbertus. Naposljetku je robot predložio Thurru. - Pustiš li Gilbertusa i

obećaš da ga nećeš povrijediti, dopustit ćemo ti da sam odeš s ovim brodom. Možda uspiješ pobjeći, a možda te ubiju. To se nas više neće ticati.

Thurr se nije ni pomaknuo. - Kako mogu znati da mi ne lažeš? Mogao bi zapovjediti svim robotskim snagama da se okrenu protiv mene i raznesu moj brod i prije nego dođem do staze.

- Nakon duge vježbe i proučavanja, ja sam zaista naučio lagati, - priznao je Erazmus, - ali ne namjeravam to učiniti. Moja ponuda je poštena. Mada se ne slažem s tvojim motivima i planovima, nemam nikakvog posebnog razloga zbog kojeg bih riskirao nevolju pokušavajući zaustaviti te. Menije malo važno hoćeš li pobjeći s Corrina ili ne. Na boravak ovdje prisilile su te samo okolnosti, a ne nikakva zapovijed Omniusa.

Thurr je razmišljao o rečenom, a misli su mu letjele silnom brzinom. Imao je vrlo malo vremena. Nije znao koliko će potrajati ovaj napad robota prije nego Glavni Omnius bude ponovno uspostavio nadzor nad situacijom.

- Što ti misliš, - hrapavim je glasom rekao u uho svojeg zarobljenika. - Možda bih te trebao povesti sa sobom kao taoca.

Gilbertusov je glas bio miran. - Možeš vjerovati Erazmusu ako ti

je dao svoju riječ. - Vjerovati Erazmusu? Sumnjam da je bilo mnogo ljudi koji su

to izrekli tijekom povijesti Sinkroniziranih svjetova. Ali u redu. - Popustio je stisak kojim je držao Gilbertusa, ali samo neznatno.

- Erazmuse, ti napusti brod. Čim se budeš odmaknuo od rampe za ukrcaj, oslobodit ću Gilbertusa. Onda vi obojica otiđite, a ja ću poletjeti. Ne moramo se više nikada vidjeti.

- Kako mogu biti siguran da ga ipak nećeš ubiti? - upitao je Erazmus.

Thurr se smijuljio. - Za jednog robota, brzo učiš. Ali požuri, inače će cijeli dogovor propasti.

Robot je odlazio, a raskošna odjeća mu se napuhnula kad je po zadnji puta pogledao Gilbertusa i sišao niz rampu. Thurr je razmišljao bi li ipak ubio svojeg zatočenika, samo da pokaže tom neovisnom robotu kako ljudska bića znaju biti kapriciozna. I dok je ta nerazumna misao još strujala njegovim tijelom, uspio se suzdržati. Time ne bi ništa postigao, a Erazmus bi se zasigurno okrenuo protiv njega. I kad bi poletio, vojne snage robota koje su djelovale s površine planeta još uvijek bi ga mogle oboriti s neba. Nije to bilo vrijedno tog rizika.

Grubo je odgurnuo svojeg zarobljenika, tako da je ovaj zateturao. Dok je Gilbertus hitao pridružiti se neovisnom robotu koji ga je čekao na uzletištu, Thurr je hermetički zatvorio otvor i požurio prema upravljačkom mehanizmu.

Gilbertus i Erazmus su promatrali brod koji je na nebu postajao sve manji. - Mogao si spriječiti njegov odlazak, oče, ali si umjesto toga odlučio spasiti mene. Zašto?

- Usprkos svojim vrijednostima koje je u prošlosti pokazivao, Yo-rek Thurr nam ubuduće ne bi bio ni od kakve koristi. Osim toga, on je alarmantno nepredvidiv, čak i kad se uzme u obzir da je čovjek. - Erazmus je na trenutak utihnuo. - Razmotrio sam moguće posljedice i zaključio da je povoljan ovakav ishod. Bilo bi neprihvatljivo vidjeti te povrijeđenog. - Odjednom je robot opazio crvenu mrlju nastalu neznatnom posjekotinom na Gilbertusovom vratu. - Ranjen si. Pustio ti je krv.

Čovjek je dotaknuo bolno mjesto, pogledao malu, grimiznu kapljicu na vrhu svog prsta i onda slegnuo ramenima. - To je beznačajno.

- Niti jedna rana nanesena tebi nije beznačajna, Gilbertuse. Od sada pa nadalje morat ću budnije paziti na tebe. Pobrinut ću se da budeš siguran.

- I ja ću učiniti to isto za tebe, oče.

Svemir je teren za improvizacije. On se ne ravna ni po kakvom

vanjskom uzorku. - NORMA CENVA, otkrivenja, u prijevodu Adriena Venporta Zapečaćena u spremniku punom melangea u plinovitom stanju,

Norma više nije znala ni za kakve granice. Ništa više nije bilo konkretno, a taj osjećaj... osjećaj životne radosti, toliko snažan da je oduzimao dah... sve se to doimalo krajnje prirodnim. Sami zidovi je više nisu mogli zadržati. Već danima nije napuštala tu svoju komoru, a ipak je otišla na nevjerojatno putovanje puno otkrića.

U njezinim mislima se uzdizao i padao cijeli spektar neobičnih sposobnosti, poput mjehurića mogućnosti, većinom izvan njezinog nadzora, kao da ih joj je neki bog stavio na raspolaganje pokazujući joj široka prostranstva čudesnih mogućnosti. Provela je život pokušavajući razotkriti tajne svemira, a sada su se prekrasne niti, strune i zamisli omotale svuda oko nje.

Bila je u stanju izdaleka promatrati Adriena, poput kakvog dobronamjernog anđela promatrala ga je kako za tvrtku VenKee obavlja svoj zahtjevan posao koji iziskuje mnogo uloženog vremena. Kako to obavlja inteligentno, sposobno i vizionarski... prava sinteza nje i Aure-liusa.

Sada, tik uz stjenke spremnika i dišući normalan zrak, Adrien je virio kroz prugaste, prozirne plastične zidove. Nastojao ju je unutra vidjeti, uvjeriti se da mu je majka još uvijek živa. Znala je da je zbog nje strahovito zabrinut i da nije u stanju shvatiti zašto ona odbija izaći iz tog zatvorenog prostora, zašto neće jesti ili odgovoriti... i zašto se čini da joj se fizičko tijelo mijenja. Kad si je uzela vremena i kada se usredotočila, mogla je slati van signale kojima ga je hrabrila, komunicirala s njim, mada se činilo sve težim širiti tu energiju. A i bilo ju je teško shvatiti... ne samo Adrienu, nego svakome osim nje same.

S kontrolama na vrhovima prstiju koji su postajali čudno elastični... na šakama su joj se pojavile naznake... plivaće kožice? ... stalno je osjećala kako se oko nje zatvara onaj plin melange u sve jačem koncentratu. Taj plin se kovitlao oko nje, narančasta juha s jakim mirisom cimeta.

Kako joj je misao postajala sve jačom, većom i dominantnijom, tako je ostatak njezinog tijela atrofirao. Ta se transformacija nastavljala u čudnim smjerovima - torzo, ruke i noge su se počeli smanjivati, dok se

mozak povećao. Zanimljivo je da joj se lubanja nije ponašala kao nešto što predstavlja ograničenje, nego se i ona povećavala.

Odjeća joj je spala, uništena jakom koncentracijom začinske mješavine. Ali Normi više nije ni trebala odjeća: njezino novo tijelo bilo je glatko i bespolno, tek nešto više od kakve posude koja sadrži njezin rastući mozak.

Odmarala se na jastuku kojeg je donijela sa sobom, ali Norma više nije osjećala svoje okruženje. Neke normalne funkcije su prestale: više nije morala jesti i piti, niti iz sebe izbacivati izlučevine tijela.

Znajući da je njezin sin pokušava vidjeti, nagnula se naprijed prema plastičnom zidu. Mogla je osjetiti Adrienovu nazočnost, njegove misli, njegovu zabrinutost. Mogla je vidjeti kako je stisnuo oči i veličinu njegovih zjenica, znakove zabrinutosti koji su se usjekli u njegovo čelo i oko usta, kao da ih je tamo naslikao kakav majstor umjetnik. Čelo mu se od straha orosilo kapljicama znoja.

Mogla je identificirati svaki izraz na licu svoga sina i to ju je podsjetilo na razgovore koje su ranije vodili. U svom sve većem mozgu, Norma je katalogizirala cijeli njihov odnos. Mogla je spariti svaku misao koju joj je u prošlosti sin otkrio s izgledom njegovog lica svaki puta kad je govorio.

Ah. Shvatila je. Sada se Adrien pitao što učiniti da joj pomogne. Tri su pomoćnika stajala uz njega i mogla im je čitati s usana. Željeli su provaliti u ovaj prostor u kojem je boravila kako bi joj se mogla pružiti liječnička pomoć. Slušao ih je što govore, ali još se nije složio s njima.

Imaj povjerenja u mene. Znam što radim. Ali on nije mogao čuti njezine jasne misli. Adriena Venporta je

mučila neodlučnost, a to je za njega zaista bilo neuobičajeno. U svojim maštanjima potaknutim začinskom mješavinom,

Norma je opazila suptilne naznake njegovog raspoloženja, sjaj u njegovim očima, zakrivljenost njegovih usana. Je li se on prisjećao jednog starog razgovora? Vlastite misli su joj doplutale natrag do nje - Melan-ge će pospješiti moju upornost i omogućiti mi... i ostalima koji će to slijediti... precizno upravljanje letjelicama za nabiranje svemira. Mogu predvidjeti rizike prije negoli se dogode, mogu ih izbjeći. Ovo je jedini način da se dovoljno brzo odgovori. Holtzmanovi motori više neće biti nesigurna sredstva za brza putovanja svemirom. To će promijeniti... sve.

Imam ključ svemira. Ali moraš me pustiti da to dovršim.

Pokušala se prisjetiti kako nadzire izraz vlastitog lica, kako će napraviti svoj najopušteniji, smiren izraz. Adrien je morao steći utisak kako ona drži sve pod kontrolom. Kad je pokušala govoriti, vlastite su joj riječi zvučale kao da vibriraju prolazeći kroz duboku vodu.

- Ovo je mjesto gdje ja želim biti, sine moj. Svakog trenutka sam sve bliže svojem cilju, savršenom stanju kojeg moram postići da bih mogla sigurno upravljati našim brodovima. Ne brini zbog mene. Vjeruj mojoj viziji.

Ali odaja sa začinskim plinom nije imala sustav zvučnika... što je, kako je shvatila, bio propust za koji nije bilo isprike... i on ju nije mogao jasno čuti. Ipak, nadala se kako će on shvatiti osnovni smisao njezine poruke. Adrien ju je gotovo uvijek uspijevao nekako razumjeti.

Međutim, on je bio jednako logičan i pragmatičan. Znao je koliko je vremena prošlo otkad njegova mati nije ni jela ni pila. Bez obzira na to koliko ga je ona pokušavala ohrabriti ili što mu je govorila prije njezinog ulaska u ovaj spremnik, on je do izvjesne mjere ipak bio zabrinut.

Bilo je jasno da je njegovi mišićavi pomoćnici žele silom izvaditi iz tog prostora. Nosili su teško oruđe s kojim su mogli ili otvoriti ili razbiti spremnik. Nekoliko liječnika je već jasno izrazilo svoje mišljenje kako je nemoguće da je Norma preživjela već i ovoliko vremena. Njegova je mati još jednom postigla nešto što nitko drugi nije držao mogućim.

No to je imalo svoju cijenu. Zureći u nju kroz proziran zid, mogao je vidjeti kako joj se tijelo dramatično promijenilo. Više nije bila ljudsko biće.

Činilo se da je Adrien bio uzrujan zbog onoga što je vidio na njezinom licu. Izmučen, mahnuo je svojim pomoćnicima koji su podigli alat. Ako sad silom provale kroz zid, sav će plin pojuriti van iz spremnika pa vjerojatno ubiti njih, a možda i ugušiti Normu. Iza njih Norma je kroz zid nejasno nazirala kako tamo stoje liječnici s opremom za reanimaciju, koje je Adrien tamo postavio.

Prije nego su se ljudi stigli pomaknuti, ona je podigla svoje ruke tanke poput štapova kako bi ih otjerala. Ako učine takvu ludost, mogli bi sada svijetlu budućnost programa nabiranja svemira nepovratno uništiti.

Analizirala je Adrienove misli. On je donio svoju odluku,

uvjeren kako će to što čini spasiti njezin život. Zurila je u njega, tiho

pledirajući, želeći da on shvati. Tada, kad ju je po posljednji puta pogledao, vidjela je kako su mu se mišići lica naglo opustili, kao kad olujno more zahvati nagla utiha.

Kažiprstom, koji je izgubio svoj oblik i koji je sada bio poput užeta, povukla je po stjenci zida, dodirujući skorenu površinu začinske mješavine koja se tamo nakupila. Nastojeći se prisjetiti nekog primitivnijeg načina komuniciranja, Norma je pomaknula prst, ostavivši trag na površini. Ravne crte, precizni kutovi. Jednostavna riječ.

NE. A Adrien je jasno vidio nešto u majčinim povećanim, od začina

plavim očima koje su kroz debelu barijeru zurile u njega... neku sablasnu, hipnotičku spoznaju. Tiho, pokazujući potpuno povjerenje u svoju vlastitu viziju, Norma je sinu govorila neka ode i nadala se da će on to razumjeti. Sada joj je morao vjerovati. Ne ometaj me. Ja sam dobro. Odlazi.

I upravo kad su ljudi krenuli srušiti zid, Adrien ih je zaustavio. Njegovo patricijsko lice bilo je maska koja se sastojala od nesigurnosti i proturječnih emocija. Nazočni liječnici su pokušali nagovoriti ga da se predomisli, no on im je rekao neka idu. Tada se slomio i počeo jecati.

- Nadam se da činim pravu stvar, - rekao je kroz plastiku, a ona ga je savršeno razumjela.

- Da, postupio si kako treba.

Za El'hiima se govori da ne voli ni svojeg oca niti poočima i da

nije odan svome narodu. - Komentar zensunijskog starješine, nepouzdan izvor Bila je to posljednja Ismailova prilika da spasi čovjeka kojega je

bio podizao kao da je njegov vlastiti sin. Najprije je tražio, a onda gotovo preklinjao naiba da pode s njim na hodočašće u duboku pustinju, u Tanzerouft. - Jednom davno spasio sam te od škorpiona, - rekao je naposljetku Ismail, nesretan što je ovako prisiljen pozivati se na stare zasluge.

Činilo se da El'hiima muči sjećanje na taj događaj. - Bio sam brzoplet i nesmotren, a ti si gotovo umro od svih onih uboda.

- Sada ću paziti na tebe. Kada čovjek zna kako treba živjeti u pustinji, onda se ne mora bojati onoga što ona krije.

Naposljetku je mladi čovjek kapitulirao. - Sjećam se kad si odlazio sa mnom u druga sela i u grad Arrakis, iako znam koliko mrziš ta mjesta. I ja mogu učiniti isto takvu žrtvu za mojeg poočima. Već odavno nisam vidio kako je težak bio život izopćenim sljedbenicima Selima Jahača Crva.

Svojim sumještanima je El'hiim ostavljao dojam kako samo želi ugoditi starcu. Njegovi mladi sljedbenici, skloni lagodnom životu i odjeveni u svoju čudnu, šarenu odjeću, su se šalili i zaželjeli El'hiimu ugodan provod.

Ali Ismail je u naibovim očima zapazio nesigurnost, pa čak i kratak bljesak straha. To je dobro.

Prošla su već desetljeća otkad je El'hiim zaboravio kako treba poštovati pustinju. Bez obzira na to koliko su luksuzne robe Zensuniji kupili od trgovaca s drugih svjetova, tamo vani u pustinji je ipak suvereno vladao Šai-Hulud. Taj Starac Pustinje je imao vrlo malo strpljenja za one koji su prezirali vjerske zakone.

El'hiim je svojim pomoćnicima ostavio upute. Njegovo putovanje s Ismailom potrajat će nekoliko dana i za to vrijeme će oni nastaviti s isporukom začina trgovcima tvrtke VenKee, odnosno bilo kojim stranim trgovcima koji ponude najvišu cijenu. Premda je već bila stara, Chamal je još uvijek nadzirala većinu žena u špiljskom stanu, a pripa-zit će i da svi drugi obavljaju svoje zadatke. Poljubila je oca u onu isušenu kožu na njegovom obrazu.

Kad su njih dvojica napuštali selo u stijeni, Ismail nije ništa rekao; gledao je sa žudnjom u one prostrane i čiste dine. Kad su, hodajući pod mjesečevom svjetlosti, zašli u područje otvorenog pijeska, Ismail je rekao: - El'hiime, dozovi nam crva.

naib je oklijevao. - Ne želim ti oduzeti tu čast, Ismaile. - Zar si nesposoban učiniti ono što je od tvojeg oca stvorilo

legendu? Sin Selima Jahača Crva se boji pozvati Šai-Huluda? Čuo se El'hiimov nestrpljiv uzdah. - Znaš da to nije istina. Zvao

sam mnogo crva. - Ali već dugo to nisi radio. Učini to sada. To je nužan korak na

ovom našem putovanju. Promatrao je kako naib postavlja bubanj i udara o njega svojim

batom. Promatrao je svaki njegov pokret, gledao je kako je postavio opremu i pripremao se za susret s monstrumom, naibove kretnje su bile brze i u trzajima, očiti znak nervoze. Ismail ga nije kritizirao, ali bio je spreman pomoći ako išta bude krenulo po zlu.

Dozivanje pješčanog crva bila je opasna zadaća čak i za majstora, a El'hiim je već gotovo zaboravio kako se živi s opasnošću. Njihovo putovanje će ga sada podsjetiti na to i na mnoge stvari.

Kad je životinja stigla, njezini krivudavi pokreti bili su popraćeni glasnim siktanjem, razbacivanjem pijeska u oblak oštrog, aromatičnog mirisa. - Golem je, Ismaile! - Divljenje i uzbuđenje u njegovom glasu gotovo su posve potisnuli njegov strah. Dobro.

Crv se propeo, a El'hiim je potrčao naprijed, sada posve pribran. Ismail je bacio svoje kuke i užad, penjući se i pomažući pri usponu. Činilo se da mlađi muškarac ne obraća pozornost na to koliko je posla Ismail obavio za njega, a njegov poočim nije to naglašavao.

Radostan i uzbuđen, El'hiim je jahao na leđima crva, pogledavajući starca koji je sjedio pokraj njega. - A kamo ćemo sada? - Činilo se da se prisjetio mlađih dana. Napokon.

Dok mu se sijeda kosa vijorila, Ismail je prstom pokazao prema ravnom, sjenovitom obzoru. - Tamo, u najdublju pustinju, gdje možemo biti sami i na sigurnom.

Crv je orao među dinama, grabeći kroz noć u daljinu. Selim Jahač Crva je u početku odveo svoju skupinu odmetnika duboko u posve ogoljenu divljinu gdje su se mogli kriti, a onda ih je Marha odvela još dalje u egzil. Ali otkad je Jahač Crva mrtav, mnogi su, izloženi napastima lagodnog života, izgubili tu svoju odanost pustinji.

Selim bi bio razočaran kada bi znao kako se utjecaj njegove vizije toliko smanjio tijekom samo jedne generacije, a on je bio žrtvovao čitav svoj život tako da će se njegova legenda pamtiti za sva vremena. Kao prvi naib nakon legendarnog osnivača, Ismail je činio sve što je mogao kako bi nastavio tim putem, ali kada je vlast predao Selimo-vom sinu, osjetio je kako je sav napredak kliznuo kroz njegove žulje-vite prste.

Dvojica muškaraca su jahala snažnog crva sve do zore, a onda su skupili svoje stvari i sišli s crva pokraj jedne hrpe kamenja koja im je za taj dan nudila zaklon. Dok je El'hiim požurio pronaći pogodno mjesto gdje bi mogao staviti svoje mekane jastuke i podići njihov šator da se skloni u njegovu sjenu, s nelagodom se osvrnuo na turoban okoliš.

Sjedeći sa svojim poočimom na žezi sve jačeg sunca, El'hiim je odmahnuo glavom - Ako smo bili navikli živjeti sa samo ovoliko komfora, onda su naši ljudi, starješino Ismaile, tijekom posljednjih godina napravili značajan napredak. - Bio se protegnuo kako bi rukom dohvatio grubi, tvrdi kamen.

Ismail ga je pogledao, a modre su mu oči unutar modrila imale oštar pogled. - Ne možeš ni zamisliti koliko se za tvojeg života Arrakis promijenio... a naročito tijekom posljednja dva desetljeća otkad je Veliki patrijarh otvorio naš planet hordama onih što su se dali u potragu za začinima. Diljem cijele Lige ljudi troše melange, naš melange, i to u golemim količinama, jer se nadaju da će ih to zaštititi od bolesti i očuvati im mladost. - Ispustio je zvuk kojim je iskazao svoje gađenje.

- Nemoj biti toliko zaslijepljen da ne vidiš koliku smo korist imali od toga, - istakao je El'hiim. - Sad imamo više vode, više hrane. Naši ljudi žive duže. Liječnici Lige su izliječili mnoge bolesti koje su bespotrebno uzimale naše ljude... kao moju majku.

Sjetivši se Marhe, Ismail je osjetio tugu. - Tvoja mati je sama odabrala i to je bio jedini častan izbor.

- Bespotreban! - El'hiim ga je ljutito gledao. - Ona je mrtva zbog tvoje tvrdoglavosti.

- Ona je mrtva zato što je tada došlo njezino vrijeme za umiranje.

Njezina je bolest bila neizlječiva. Mlađi muškarac je bijesno bacio kamen daleko od njihovog

logorišta. - Primitivne zensunijske metode i praznovjerje nisu je mogle izliječiti, ali dobar liječnik u Arrakisu je možda mogao nešto učiniti.

Postoje tretmani, lijekovi s Rossaka i s drugih planeta. Mogla joj se pružiti prilika!

- Marha nije željela takvu priliku, - uznemireno je odgovorio Ismail. On je osobno osjećao silnu muku znajući da mu žena umire, ali ona je posvetila svoj život filozofiji i ciljevima Selima Jahača Crva.

- To bi bila izdaja svega za što se ona zalagala. El'hiim je dugo vremena sjedio i duboko razmišljao. - Takva

vjerovanja su samo dio velikog jaza koji nas razdvaja, Ismaile. Ona nije trebala umrijeti, nego ju je ubio njezin ponos i tvoje ustrajavanje na starim običajima.

Ismail je smekšao svoj glas. - Meni ona nedostaje jednako koliko i tebi. Da smo je otpremili u Arrakis, možda bi poživjela koju godinu duže, vezana uz medicinske aparate. Ali kad bi Marha prodala svoju dušu za takvo što, onda to ne bi bila ona žena koju sam volio.

- Još bi uvijek bila moja mati, - rekao je El'hiim. -Svojeg oca nisam nikada ni poznavao.

Ismail se namrštio. - Ali naslušao si se dovoljno priča o njemu. Trebao bi ti biti tako poznat kao da je život provodio uz tebe.

- To su samo legende, priče po kojima se pročuo kao heroj ili kao prorok ili čak i kao bog. Ne vjerujem u takve besmislice.

Ismailovo se čelo namrštilo. - Trebao bi moći prepoznati istinu kad je čuješ.

- Istinu? Otkriti istinu je teže nego prosijati prah melangea iz sitnog pijeska.

Neko su vrijeme sjedili šuteći, a tada je kao znak primirja Ismail ponovo ispričao sve priče s Poritrina. Odmakao se od onih grandioznih mitova o Jahaču Crva govoreći samo stvari za koje je mogao izjaviti da su čista istina.

Nekoliko dana su se njih dvojica dobro slagali. Bilo je očito da se El'hiim osjeća jadno u tim teškim životnim uvjetima, no trudio se. Ismail je cijenio te napore. Podsjetio je svojeg posinka na stare načine razonode i na vještine koje je El'hiim davno prestao prakticirati, vještine kao što su pronalaženje vode i hrane u pustinji, kako napraviti zaklon, kako po mirisu vjetra predvidjeti vremenske prilike. Ismail je govorio o različitim vrstama pijeska i prašine i kako se sve to pokreće i mijenja.

Mada je cijelog svog života znao sve o tome, činilo se da El'hiim ipak zaista sluša. - Zaboravljaš na najvažniju tehniku preživljavanja, -rekao je mladić. - Budi oprezan i prvenstveno nemoj ni dopustiti da upadneš u bezizlazne situacije.

Tijekom tih nekoliko dana Ismail se opet osjećao mladim. Pustinja je bila tiha i nije vidio nikakvih tragova koji bi uputili na blizinu tragača za začinom. Kad su se napokon složili da podu natrag do jednog od udaljenih sela u stijeni, starac je osjećao kao da se među njima stvorila neka nova veza.

Dozvali su drugog crva, jednog manjeg, i njime krenuli do južnog ruba Zaštitnog Zida, gdje je postojalo jedno od ranije podignutih odmetničkih naselja. Tamo su živjeli članovi Chamaline šire obitelji, zajedno s potomcima prvotnih izbjeglica s Poritrina. El'hiim je također imao prijatelje u tom naselju, no inače se dolazeći ovamo koristio tradicionalnijim transportnim sredstvima. Svojeg su crva ostavili u pijesku i pošli pješice uz Zid, krećući se s dugim poslijepodnevnim sjenama.

Kad su došli do grada, mogli su već i prije ulaska kroz otvore osjetiti smrad spaljenih trupla. Žureći, Ismail je trčao po tlu gdje mu se kamenje izmicalo ispod nogu, kroz još uvijek tinjajuće ostatke onoga što su nekada bili domovi i stvari. El'hiim, kojem se cijeli prizor zgadio, hitao je za njim. Kad su ušli u špilje koje su nekoć bile naseljene miroljubivim Zensunijima, obojica su zurili i osjetili mučninu.

Ismail je čuo stenjanje preživjelih, pronašao je nekoliko djece i jednu staricu kako nariče pokraj tijela pobijenih seoskih starješina. Svi mladi i zdravi Zensuniji, muškarci i žene, bili su odvedeni.

- Lovci na robove. - Ismail je ispljunuo te riječi. - Točno su znali gdje će pronaći to naselje.

- Imali su sa sobom mnogo oružja, - rekla je starica, čučeći pokraj raskomadanog trupla njezinog muža. - Poznavali smo ih. Prepoznali smo neke od tih trgovaca. Oni...

Ismail se okrenuo, a gorčina mu se skupila u grlu. El'hiim je ustuknuo pred ovim užasom i krvoprolićem, teturao je odajama nailazeći na još nekolicinu mladih dječaka koji su preživjeli ovaj napad. Spazivši ih, Ismail se prisjetio kako je i sam nekad davno bio samo mali dječak na Harmonthepu...

Disanje mu je postalo teško i ubrzano, no nije se mogao sjetiti niti jedne kletve koja bi dostojno izrazila ono što je osjećao. El'hiim se vratio trepćući, s čudnim izrazom lica. Držao je krpu nekog razderanog šarenog komada tkanine na kojoj je bojama bio izvezen zanimljiv uzorak. - Lovci na robove su odnijeli svoje mrtve i ranjene, no ostavili su ovaj materijal koji je očito zanbarski proizvod. To je tradicionalni proizvod s tog planeta.

Ismail je stisnuo oči, jer ga je šibao vjetar. - I to se može ustvrditi samo jednostavnim gledanjem u komadić poderane krpe?

- Ako znaš što tražiš. - El'hiim se namrštio - Neki prodavači u Arrakisu prodaju isti takav uzorak, ali ovaj dolazi sa Zanbara. - Mahnuo je tkaninom. - Nitko ne može krivotvoriti ovu boju... zanbar crveno. A i gledao sam vani oznake nastale spuštanjem stajnog trapa napadačke letjelice.

Ismail se pitao ne pokušava li se to naib sada hvalisati svojim znanjem. - A što mi imamo od toga? Hoćemo li sada mi zaratiti s planetom Zanbarom?

El'hiim je odmahnuo glavom. - Ne, ali to znači da ja točno znam tko je to učinio i gdje ti ljudi obično logoruju.

Bog Znanosti može biti neugodno božanstvo. - TLALOC, Vrijeme za Titane Agamemnon je osjećao da razgovor s njegovim kandidatom za

cymeha teče dobro. Zajedno s Junonom i Danteom razvio je zanimljiv način kako će slomiti misli i lojalnost Quentina Butlera, a onda ga iznova sazdati na način kako to odgovara Titanima.

Pokazalo se da je to pravi izazov, ali od onih koji su generala privlačili.

U posljednje vrijeme je Agamemnon, na svoju sramotu, shvatio da su mu ambicije popustile - baš kao što je to bio slučaj i s onim budalama iz Starog Carstva koje su on i vizionar Tlaloc zbacili s vlasti. Premda su neoCymehi napokon počeli harati diljem Sinkroniziranih svjetova, njihova je slava postala beznačajna, samodopadna iluzija. Novi neosi su bili stvoreni od najprihvatljivijih zatočenika s napuštenih planeta i to su gotovo uvijek bili dragovoljci, kandidati koji su jedva čekali da dobiju mehanička tijela i produžen život.

No Quentin Butler je bio posve drukčija priča. Agamemnon je to saznao od svojih špijuna koje je imao u Ligi plemića. Takav vojni časnik bi bio od velike koristi u sve većim planovima Titana... samo kada bi ga mogli nagovoriti na suradnju. General je znao da rezultati neće biti tako dobri ako Quentin bude olako i brzo pristao. To bi nagovaranje moglo malo potrajati.

Pažljivim manipuliranjem njegovih senzora, kao i izravnim stimuliranjem njegovih centara za bol i vizualni dio korteksa, Quentinov osjećaj za vrijeme i ravnotežu bili su posve izokrenuti. Agamemnon je zlorabio njegove sumnje, a Dante mu je davao lažne podatke, dok ga je Junona nježno uvjeravala, igrajući zavodničku i tješiteljsku ulogu uvijek kada bi se on osjetio samim i izgubljenim.

Kao odvojeni mozak smješten u posudi za održavanje života, Quentin je potpuno bio prepušten milosti i nemilosti Titana. Sekundarni neos koji je vodio laboratorije za proizvodnju elektrolita dodavao je kemijske aditive za otopinu u kojoj je ležao Quentinov mozak, povećavajući mu dezorijentaciju i ubrzavajući mu proces mišljenja. Činilo mu se da svaka noć traje godinama. Jedva se još mogao sjetiti tko je i samo je još nejasno mogao razlikovati realnost svojih uspomena od onih pogrešnih informacija koje su mu slali. Bilo je to sofisticirano pranje mozga u svojem najčišćem i doslovnom smislu.

- Ali zašto želite mene? - doviknuo je Agamemnonu posljednji puta kada je njegov zvučnik bio uključen. - Ako je to vaše novo carstvo tako slavno i imate na desetke tisuća neoCymeh dragovoljaca, zašto gubite vrijeme na pojedinca poput mene koji ne želi sudjelovati?

Nikada neću postati odan vašim ciljevima. - Ali ti si Butler, a to je mnogo veći trofej, - odgovorio mu je

Agamemnon. - Ostali su dragovoljci odrasli u zarobljeništvu, gaženi čizmom misaonih strojeva ili dresirani od strane političara Lige. Osim toga, ti si vojni zapovjednik i stručnjak za taktiku. Ti bi se mogao pokazati jako korisnim.

- Neću vam ništa reći. - To će pokazati vrijeme. A vrijeme je jedan od resursa kojeg

imamo u izobilju. Obojica su bili smješteni u robusne hodalice kad je general Titan

poveo Quentina na ekspediciju u smrznute ravnice, a onda gore, uz obronak glečera do višeg terena s kojeg se pruža pogled na napola zatrpane tornjeve, nekadašnje boravište kogitora.

- Nema potrebe da mi, ljudi i Cymehi, budemo smrtni neprijatelji, - rekao je Agamemnon. Kad je Omnius u klopci na Corrinu, imamo više teritorija nego nam može trebati i mnoštvo dragovoljaca za obnavljanje naših redova.

- Ja nisam nikakav dragovoljac, - rekao je Quentin. - Ti si... iznimka u mnogočemu. Agamemnon je bio smješten u golemoj dvonožnoj hodalici u

kojoj se kretao kao u davna vremena i u gotovo zaboravljenom ljudskom tijelu. To je zahtijevalo ravnotežu i finese pa se osjećao kao golem ro-bot-gladijator. Quentin, koji se još ni izbliza nije tako prilagodio, kretao se u jednoj koja je zahtijevala vrlo malo koordinacije. Oko njih su, u onom stalnom sutonu koji je vladao na Hessri, lepršale snježne pahuljice, no oni su mogli podesiti optičke niti tako da pojačaju osjetljivost na okolno osvjetljenje.

- Običavao sam odlaziti u šetnje, - rekao je Quentin. – Uživao sam u tome da malo protegnem noge. Sada više nikad neću moći osjetiti to zadovoljstvo.

- Možemo to simulirati u tvom mozgu. Ili možeš odabrati

mehaničko tijelo koje svakim korakom prevaljuje velike udaljenosti, onakvo kakvo te može prevesti kroz vodu ili kakvim možeš letjeti.

Tvoje ranije tijelo u kojem si bio sputan ne može se ni izbliza usporediti s time.

- Generale, ako ne razumiješ u čemu je razlika, onda si tijekom proteklog tisućljeća mnogo toga zaboravio.

- Čovjek se mora znati prilagoditi novim okolnostima. Budući da nema povratka u staro stanje, radije razmišljaj o mogućnostima koje ti se sada pružaju. U Ligi si imao važan položaj, ali završetak toga se već mogao nazrijeti. Uzeo si samo vojnički dopust, ali znao si da se više nikada nećeš vratiti u armiju Džihada i boriti se. Sada više ne moraš razmišljati o umirovljenju, jer ti mi pružamo drugu priliku. Pomažući nam učvrstiti naše novo carstvo Cymeha, možeš osigurati mir i stabilnost u cijeloj galaktici. Omnius je nevažan, i sada ljudi i Cymehi moraju ostvariti suživot. Ti možeš u tome predstavljati onu ključnu sponu. Postoji li pogodnija osoba od tebe za taj posao? S nama možeš više pridonijeti miru nego što si to mogao ikada dok si bio na čelu borbene flote Džihada.

- Meni su upitni vaši motivi. - Dovodi ti njih u pitanje koliko god želiš, tako dugo dok si

objektivan i dok namjeravaš čuti istinu kada ti se ona kaže. Razmišljajući, Quentin je šutio. - U obnovljenim laboratorijima na Bela Tegeuseu, mi Cymehi

dizajniramo nove borbene hodalice... naravno, isključivo zbog naše obrane. Premda nikada ne bismo mogli poslati naše snage u boj protiv zastrašujuće Armije čovječanstva, moramo biti spremni za obranu.

- Da niste prouzročili toliko boli i patnje, nitko u Ligi vas ne bi želio napasti.

- Za dobrobit civilizacije moramo zaboraviti prošlost i izbrisati prastare sukobe koji su se vječito ponavljali. Moramo početi iznova.

Već vidim dan kad će Cymehi i Liga surađivati radeći na općem dobru.

Quentin je pokušao ispustiti zvuk nalik smijehu, ali nije još imao sposobnosti potrebne za to. - Veća je vjerojatnost da će sve zvijezde sagorjeti, nego da se to dogodi. Ni tvoj vlastiti sin Vorian se nikada neće pomiriti s tobom.

Razljućen, Agamemnon je utonuo u šutnju. - Ja se ipak još uvijek nadam. Možda ćemo se jednoga dana Vorian i ja ipak moći sporazumjeti i oprostiti jedan drugome i tada bi mogao zavladati mir i s ostatkom čovječanstva. Ali u ovom trenutku moji Cymehi su još uvijek prisiljeni razvijati nove načine obrane. Kako nam Ligini Holtzmanovi

štitovi priječe da ljudske bojne brodove gađamo projektilima, morat ćemo proizvesti mnogo laserskog naoružanja. Nadamo se da će zrake takve energije biti mnogo učinkovitije.

U svojoj teškoj hodalici koja je nalikovala traktoru, Quentin je oklijevao. - Tijekom mnogih stoljeća nitko se nije koristio laserom. To nije mudro.

- Nema veze. Zašto ne bismo pokušali? To će, ako ništa drugo, biti neočekivano.

- Ne. Ne bi to smio upotrebljavati. Osjetivši kod svojeg zarobljenika neuobičajenu razinu

uzrujanosti i namjeru da prestane komunicirati, Titan je nastavio s pritiskom. -Zar postoji nešto u vezi lasera što ja, nakon svih ovih milenija ne znam? Pa lasera se nitko ne boji.

- Oni su... oni su se pokazali neučinkovitima. To vam je gubitak vremena.

Agamemnon se zainteresirao, ali nije više ustrajavao na toj temi. Ali znao je da će morati od Quentina izvući taj odgovor, bez obzira kakvu vrst torture ili manipulacije to zahtijevalo.

Kada je Quentinova posuda s mozgom bila odvojena od hodalice i ponovno postavljena na postrojenje za očuvanje života, Junona se dala na posao kako bi mu isključila senzore za vrijeme i još više ga dezorijentirala ubrizgavajući kemikalije i pulsirajuću bol u njegove centre za užitak. To je tako potrajalo pet dana, ali Quentin je naposljetku izlanuo sve što je znao, a da čak nije ni bio ni svjestan da je to učinio.

Prema mišljenju primera, tek je šačica časnika najvišeg ranga znala kako svaki kontakt Holtzmanovog štita s laserskim zrakama proizvodi strašno veliku povratnu eksploziju koja jako podsjeća na detonaciju atomske bombe. Kako se u ratovima lasersko oružje već stoljećima nije koristilo, tako su i izgledi da se nešto takvo dogodi bile zanemarivo male.

Titani su bili zaprepašteni takvom neočekivanom slabošću Lige koja je bila tako brižljivo skrivana tijekom dugog trajanja Džihada, pa je sada Agamemnon jedva čekao da to iskoristi. - To će napraviti značajan korak naprijed u našim snovima o širenju i obnavljanju osvajanja.

Kako je među preostalim Titanima Dante bio najviše metodičan

i učinkovit, Agamemnon je njemu dodijelio u zadatak provjeru te nevjerojatne informacije. Dante je s ponovno zauzetih Sinkroniziranih svjetova dao lansirati brodove s neoCymehima u niz provokativnih

napada na kolonije hrethgira, koje su se još uvijek borile za svoj puni oporavak nakon pošasti kuge.

Još od vremena Velikog čišćenja, Agamemnon je smišljao, planirao i odašiljao izvidnice da proučavaju najbliže planete, da uoče njihove slabosti i da ustanove koje od njih bi se lako moglo pokoriti sa samo nekoliko dominantnih Cymeha. Liga je bila još uvijek u kaosu, a trgovina i vojna snaga tek dio ranijih.

Mnogi od tih svjetova bili su zreli za žetvu. - Dante, tvoj zadatak je dvojak, - rekao je general. -Trebaš

isprovocirati izravan sukob s hrethgirskim ratnim brodovima zaštićenim Holtzmanovim štitom. Samo jedan bljesak iz lasera će nam već pokazati jesmo li saznali vrlo važnu tajnu.

- Ako moraš osvojiti deset novih svjetova prije negoli oni opaze što radimo, onda tim bolje! - rekla je Junona uz sjajno simuliran smijeh.

Dante je otišao s cymeh-brodovima u kojima su bili neosi puni entuzijazma i koji su jedva čekali da pod svojim mehaničkim nogama samelju ljude. Na zvjezdanim kartama su već bile označene najbolje mete. Mehanizirane letjelice su poput malja udarale s neba po malim naseljima... Relicon, al-Dhivar, Juzzubal. Ljudi nisu imali nikakvu obranu pa su molili Cymehe za milost. Međutim, Dante nije primio nikakve posebne instrukcije vezane uz to traženje milosti. Svaki puta je pustio da poneki brod s ljudima pobjegne, tek toliko da netko može javiti Armiji čovječanstva pa da ovi pošalju nekoliko ratnih brodova u pomoć.

Na svjetovima koje je bilo lako savladati, Dante je ostavljao snage neoCymeha kako bi učvrstili svoju dominaciju i proširili carstvo Tita-na. Neosima su, kao diktatorima na planetu, bile ostavljene slobodne ruke i tamo su među očajnim stanovništvom skupljali dragovoljce koji su se javljali za nove Cymehe. Dante je znao da će general Agamemnon biti zadovoljan dobivanjem tolikog novog teritorija.

A što je najvažnije, čekao je da se pojave brodovi balisti i koplja pa da Cymehi mogu izvršiti svoj laser-štit eksperiment. No Agamemnon im je dao strogo upozorenje. - Ako moj sin Vorian bude zapovijedao bilo kojim od ratnih brodova hrethgira na koje naiđete, ne smijte ga uništiti... sve druge, samo njega ne.

- Da, generale. On mora ispaštati za mnogo toga. Razumijem zašto želite s njim osobno obračunati.

- I to... ali nisam još posve izgubio nadu. Zar on nije nadređen i samom Quentinu Butleru?

- Bojim se, generale, da nam neće uspjeti preobratiti ni jednoga niti drugoga.

- Mi Titani smo već uspjeli u mnogim nemogućim zadacima, Dante. Što znači jedan zadatak više?

Napokon, nakon što su u potpunosti razorili još dvije malene kolonije hrethgira i krenuli prema trećoj, Dante i njegovi ratni brodovi neoCymeha naletjeli su na dva nova modela balista i pet brodova tipa koplje koji su žurili zaštititi nedavno pale kolonije.

Nakon što je poslao izazov njihovim zapovjednicima i uvjerio se da tu nema Voriana Atreida, Dante je svojim fanatično odanim neosima zapovjedio da formiraju obrambenu liniju. Iz takve formacije jasno se vidjelo da su brodovi Armije čovječanstva brojniji od šačice brodova Cymeha, no Dante je svojima zapovjedio lansiranje projektila prema teško oklopljenim ratnim brodovima ljudi.

Kao što se i moglo predvidjeti, zapovjednici Lige su aktivirali Hol-tzmanove štitove. Čim su mu njegovi senzori pokazali da su protivnici ne baš mudro ispunili uvjete potrebne za eksperiment, Dante je neoCymehima zapovjedio neka pripreme svoje lasersko oružje. Poslao ih je naprijed dok je sam ostao otraga, na položaju s kojeg je mogao dobro promatrati.

Ti laseri nisu bili posebno snažni, jedva kao uobičajeni kalibar oružja. Pod normalnim okolnostima, takvi pogodci ne bi mogli biti naročito učinkoviti.

Još uvijek se držeći dovoljno daleko od zone u kojoj se odvijala bitka, Dante nije bio razočaran. Nimalo.

Laseri su pogodili štitove, pokrenuvši kaskade pseudo-atomskih detonacija. U roku od samo nekoliko sekundi, cijela flota koja je pripadala ljudima je isparila. Brodovi su, jedan za drugim, nestali u zasljepljujućim bljeskovima.

Reakcija na ovakav susret lasera i štitova bila je tako snažna da je bila uništena i većina neoCymeh topnika. I njihovi su se brodovi raspali u istom trenu kao rezultat simultanog uništavanja obje strane.

Izgledalo je kao da je iznenada neko novo sunce osvanulo iznad planeta kojeg su hrethgiri pokušali obraniti. Taj sjaj je blijedio onako kako se energija širila gubeći se u hladnom svemiru. Za Dantea i onih nekoliko preživjelih neosa taj je prizor bio itekako vrijedan cijene koja se za njega platila...

AGAMEMNON JE BIO IZUZETNO zadovoljan. Kako nitko od ljudi koji su sudjelovali u bitci nije pobjegao, vrhovno zapovjedništvo hrethgira nije moglo saznati da su Cymehi otkrili njihovu golemu slabost. - Ovo je za nas prekretnica! Čak i ovako malobrojni, možemo diljem Lige za sobom ostaviti trag smrti i razaranja. Naš cilj nam je nadohvat ruke.

Svi uvjeti ovog sukoba su se promijenili i Titan general je slutio da će se on i njegov sin suočiti prije nego sve to završi.

Znanost je izgubljena u vlastitim mitovima i udvostručuje svoje

napore uvijek kada zaboravi svoj cilj. - KREFTER BRAHN, specijalni savjetnik Džihada Mutirani RNK retrovirus širio se špiljama Rossaka poput

otrovnog dima. Standardna zaštitna sredstva su se pokazala neučinkovitima, proces steriliziranja je znao koji puta podbaciti, a čak ni jake doze melangea nisu jamčile sigurnost. Tijekom vremena, zarazilo se tri četvrtine stanovništva naselja u stijenama i većina zaraženih je umrla.

Raquella Berto-Anirul i dr. Mohandas Suk nisu uspjeli u svojim naporima da izliječe bolest. Za sada niti jedno od pokusnih cjepiva doktora Suka nije dalo pozitivne rezultate i epidemija je nastavila divljati zajedničkim špiljama, gutajući preostale zdrave članove stanovništva Rossaka.

Svakoga dana sve do duboko u noć, Raquella je radila u pretrpanim prostorijama špilje koje su služile kao bolnički odjeli. Svaki krevet i svaki prazan prostor poda bio je zauzet bolesnim muškarcima, djecom i čarobnicama. Uzimajući svoje svakodnevne doze melangea koje im je dostavljala tvrtka VenKee, Raquella je forsirala svoje tijelo preko svake mjere. Mada je imala sterilnu masku za disanje i zaštitnim filmom premazane oči, samo ozračje bolesti uz stalni kaos patnji i umiranja opterećivalo joj je psihu. Ali čvrsto je ostala pri svojoj odluci da pobijedi taj virus.

Tijekom prijašnjih godina ratnici Džihada i suicidalne čarobnice upuštali su se u sukobe i onda kad su izgledi bili nikakvi, boreći se s mnoštvom misaonih strojeva i ne misleći pritom na vlastito preživljavanje. Raquella, boreći s na svoj način, nije željela učiniti ništa manje. "Pobjeda po svaku cijenu."

Jimmak Tero slijedio je Raquellu poput sporog, ali dragog psića koji jedva čeka da bude od neke pomoći. Svakog dana joj je iz prašume donosio svježu hranu: srebrnasto voće, dlakave gljive i bobice prepune soka. Za nju je od trava radio neku čudnu, ali ugodno kiselkastu otopinu iza koje je ostajao neki neobičan okus, ali se činilo da je Jimmak upravo na to vrlo ponosan. Gledao ju je svojim bistrim očima i širokim, prostodušnim osmijehom.

Nakon iscrpljujućeg dana u vlažnoj, vrućoj klimi, nakon što je za njezinog dežurstva umrlo još dvanaest pacijenata, Raquella se i fizički i

psihički osjećala iscijeđenom. Jedna od tih žrtava bilo je nedonošče izvađeno iz majčine utrobe nakon što je ova podlegla kugi. Kako je na glavnom bolničkom odjelu Raquella bila jedini član medicinskog osoblja, sjela je na hladan kameni pod i zaplakala.

Nastojeći pronaći snagu za nastavak rada, Raquella je obrisala suze sa svojih već mokrih obraza. Vrtjelo joj se i bilo joj je vruće, no ipak je nekako ustala... i gotovo izgubila ravnotežu. Pričekala je trenutak da dođe do daha, pomislivši kako je prenaglo ustala, no neugodan osjećaj se još pogoršao i osjetila je kako pada...

- 'Ste dobro, Gospođa Doktor? Pogledala je Jimmakovo okruglo, zabrinuto lice. Svojim ju je

snažnim rukama držao za ramena. - Onesvijestila sam se... preumorna sam. Trebala sam više jesti i

opet uzeti dozu melangea... Tek tada je shvatila da leži na krevetu, da prima infuziju i da je

priključena na mjerne instrumente. Koliko je vremena prošlo? Dotaknula je svoju ruku, prepoznala aparaturu za dijalizu koja se pokazala barem malo korisnom za najteže pacijente oboljele od ove nove kuge.

Njezina tamnoputa asistentica Nortie Vandego stajala je pokraj postelje, kontrolirajući rad aparature. Vandego ju je pogledala svojim tamnim očima u kojima se pojavio bljesak straha. - Upravo si prošla svoje prvo ispiranje krvi. Zaustavili smo razvoj komponente X prije nego ti je oštetila jetra, ali... zaražena si. Primila si jednu dodatnu dozu melangea.

Raquella je odmahnula glavom, a onda pokušala ustati iz kreveta -Nortie, ti bi trebala njegovati naše pacijente, a ne mene.

Asistentica joj je stavila ruku na rame, gurnuvši Raquellu natrag na krevet - Sada si ti pacijent. Zavređuješ isto onakvu njegu kakvu ti pružaš svima drugima.

Raquella je znala da su, ako je zaista zaražena, njezini izgledi za preživljavanje mali. Skupila je hrabrost. - Možda je to samo alergijska reakcija na onu hranu iz prašume koju sam jela. Previše sam se nara-dila i potreban mi je odmor.

- Možda je zaista tako. Sada se samo odmaraj. Raquella je jako dobro poznavala taj ton: čula ga je već toliko

puta kada je slušala svoju asistenticu kako tješi umiruće.

Dva dana kasnije nortie vandego je i sama oboljela i odveli su je na drugi odjel. Raquellu je sada njegovala on sitna čarobnica Karee Marques koja je propisivala brojne lijekove i neprovjerene tretmane, kao da je Raquella neki objekt na kojem se vrše testiranja. Raquelli to nije smetalo, mada je vjerovala kako je vjerojatnije da će Mohandas pronaći lijek. Zna li on uopće da je ona bolesna?

Noći u tim špiljama bile su posebno mračne. Tamo vani, iz prašume, dopirali su zastrašujući i tajanstveni zvukovi. Raquella je ležala napola uspavana koktelom lijekova koje su joj dali, kad je u blizini začula glasan i ljutit glas. Sasvim malo otvorivši oči, vidjela je Ticiju Cenvu kako psuje Karee i govori joj neka provodi vrijeme uz druge pacijente. - Ovu pusti umrijeti. Ona nije naša, a i to njezino uplitanje moglo bi samo pogoršati ovu epidemiju.

- Pogoršati? Pa ona je sebe potpuno iscrpila pokušavajući nam pomoći.

- A kako mi možemo zasigurno znati je li ona ikoga spasila? Kuga će jedino poharati one najslabije među nama. - Ticija je ostala ustrajna, tvrdog glasa i divljeg sjaja u očima. Činilo se da je Vrhovna čarobnica sada još više u strahu, da se još manje može kontrolirati. - Ova pošast će iskorijeniti one koji joj nisu dorasli i tako će čarobnice biti jače.

- Ili će nas sve pobiti. Dok je Raquella ležala boreći se sa svojim bolovima, sa svojom

iscrpljenošću i mučninom, usredotočila se na jedan dio tog razgovora. One misle da umirem. To je nelagodna pomisao za liječnika, za onoga koji liječi druge. Možda je to istina. Nagledala se dovoljno smrti da bi bila spremna za neizbježno, za ono što je njezina sudbina, mada je bila duboko razočarana što nije uspjela dovršiti ovaj svoj posao ovdje.

Ali njezino se tijelo nije lako predavalo. Danima se hrvala s tom bolešću, boreći se da ostane pri svijesti, da ostane živa. Nakon prvih nekoliko tretmana nisu je više priključivali na onaj aparat za pročišćavanje krvi i znala je da se toksična komponenta X razvija velikom brzinom. Koža joj je bila žuta, puna ranica; bila je očajnički žedna!

Čarobnice su odustale od Raquelle, ostavivši je umrijeti. Samo ju je još Jimmak htio njegovati. Sjedio je uz nju i hladnim

ubrusom brisao joj čelo. Davao joj je svoj gorki čaj, hranio ju je sitnim komadićima voća i pazio da uvijek bude dobro pokrivena i da se osjeća udobno. Jednom je čak pomislila da vidi Mohandasa, no to je bila

halucinacija izazvana vrućicom. Kada su posljednji puta razgovarali... dodirnuli se?

Ta epidemija na Rossaku je već beskonačno trajala. U onome što joj se činilo kao drugi život, prizvala je u sjećanje

one tihe, privatne dane s njim, kad su imali vremena biti ljubavnici kao sva druga normalna ljudska bića, na drugim svjetovima i u drugo vrijeme. Nedostajala joj je ona milina njegovog osmijeha, toplina njegovog zagrljaja i one diskusije koje su s mnogo strasti vodili kao kolege po struci.

- Kako je Nortie? - upitala je Jimmaka u jednom od svojih lucidnih trenutaka.

- Visoka gospođa umre. Žao mi. Raquella nije željela povjerovati u to. Mentalno zaostali dječak

se nagnuo bliže k njoj i znojem ovlaženim plahtama na kojima je ležala. Na njegovom glatkom okruglom licu vidjela se odlučnost. - Ali zato Gospođa Doktor neće umrijeti.

Brzim je koracima nekamo otišao i vratio se s bolničkim ležajem na kotačima kakvog su ovdašnji radnici koristili za odvoženje leševa. Gurao je pred sobom ta kolica kao da točno zna što će učiniti. Uzeo je lebdeću platformu i spustio je do Raquellinog kreveta.

- Jimmak, što to radiš? - upitala je, pokušavajući ispravno misliti.

- Zovite me Dečko Doktor! - Snažnim rukama ju je prevrnuo na pokretni ležaj, a ispod nje je na policu nagurao odjeću, ručnike i deke.

- Kamo... me vodiš? - Prašuma. Ovdje nitko ne brine za vas. - Gurao je kolica ispred

sebe. Nastojeći se pridići toliko da se osloni na lakat, vidjela je Ticiju

Cenvu kako stoji u hodniku i gleda pano. Jimmak je sagnuo glavu, kao da se nada da ga njegova hladna i nepristupačna mati neće opaziti. Raquella je nastojala susresti pogled te u crno odjevene vrhovne čarobnice koja je izgledala razočarano. Je li se možda ponadala da Jimmak odvozi njezino mrtvo tijelo? Ta stroga žena nalik gavranu nije prozborila niti riječ, samo ih je pustila proći.

Dok se nad Rossakom spuštao mrak, dječak je Raquellu stavio u lift i spustio se s njom dolje, sve do tla prašume. Nije se obazirao na one zastrašujuće zvukove, na sjene i debele povijuše nego ju je gurao duboko u gustu, nepoznatu divljinu.

Nikada nisam ni pomislio da ću ponovo vidjeti Salusu

Secundus; te sjajne dvorane vijećnice Lige, te velike spomenike Zimije. Nažalost, nisu toliko divni kako su mi bili ostali u sjećanju.

- YOREK THURR, tajni korrinski dnevnici Kad je uspio pobjeći s Corrina, trebalo mu je još dva mjeseca

putovanja da stigne u ranjivo srce Lige plemića. Tijekom tog vremena Thurru je pošlo za rukom s jednog od

kugom pogođenih planeta na samom rubu područja Lige ukrasti drugu letjelicu. Kako je osobno bio imun na kugu, srce mu je zaplesalo od radosti kada je vidio kako je populacija devastirana i koliko je velikih naselja i gradova propalo tijekom tog velikog umiranja.

Od planeta do planeta, ljudska civilizacija je bila svedena na ostatke ostataka. Nakon dva desetljeća minimalne vanjske trgovine, te šačice preživjelih su se ponašale poput lešinara koji se bore oko preostalih namirnica, kuća i alata. U nekim sustavima pogođenim nizom katastrofa pomrlo je, što od kuge, a što od sekundarnih posljedica, osamdeset posto stanovništva. Bit će potrebne generacije da se čovječanstvo oporavi od ove katastrofe.

A sve je ovo bilo moja originalna zamisao! Putem se zaustavio na još dva svijeta, skupljajući novosti,

kradući novac, prilagođavajući svoju priču i kamuflažu. Žudio je za tim da čuje koliko se sve promijenilo nakon njegove odglumljene smrti i egzila provedenog među misaonim strojevima.

Među tim promjenama najviše se isticao porast vjerskog fanatizma s Kultom Serene koji onako glupo uništava korisne sprave i opremu. Thurr nije mogao ne osmjehnuti se dok je promatrao s kakvim entuzijazmom ti ljudi izvode svoju beskorisnu destrukciju. On nije predvidio takav ishod, ali sada nije imao ništa protiv toga. Ljudi su samo samima sebi nanosili štetu.

Kad je stigao u Zimiju nadao se kako će otkriti daje i druga njegova dijabolična zamisao... one male, gladne mehaničke bubice... također izazvala strašan užas među stanovništvom. Suprotno onome što je Erazmus vjerovao, Thurr nije uživao u smrti zbog nje same, on je jednostavno volio postići nešto.

Kad je napokon stigao na Salusu Secundus, Thurr se već posve srodio sa svojim novim identitetom izbjeglice s Baluta, jednog od kugom desetkovanih planeta. Salusa je postala središnji svijet za

distribuciju izbjeglica, za ponovno naseljavanje planeta i jačanje rasnih linija uporabom onih zaliha uzoraka koje su čarobnice s Rossaka bile sakupile. Thurr se osmjehnuo. U izvjesnom smislu, pomogao je poboljšati ljudsku rasu.

Bio je zadivljen spomenicima i upornošću kojom je Liga pokušavala vratiti stvari da budu "onakve kakve su uvijek bile", umjesto da prihvate promjene i krenu dalje. Čim zauzme položaj kakav mu po pravdi i pripada, Thurr će učiniti nešto u tom smislu. Vidjevši kako je Liga konfuzna i oslabljena, nije očekivao da će mu biti potrebno mnogo vremena da bi postigao svoj cilj. Bez Džihada koji bi ih usmjeravao, preživjeli ljudi su djelovali besciljno. Bio im je potreban.

Thurr je proučavao povijesne podatke, proučavao propagandom prožetu povijest Džihada i uzrujao se vidjevši kako je njegovo ime jedva spomenuto. Nakon svega što je postigao... nakon golemog posla kojeg je obavio u vrijeme dok je službovao! On je bio taj koji je utemeljio tzv. Džipol, policiju Džihada, on je pomogao Velikom Patrijarhu Ginji da svoj ured pretvori u ustanovu od najveće važnosti. Sam Thurr je trebao postati Veliki Patrijarh, ali najveća mu je pogreška bila što je vjerovao onoj podloj Camiei Boro-Ginjo. Sada, nakon njegovog izbivanja, činilo se da gaje Liga jednostavno šutnula, odgurnula u stranu.

Kad je dobio potvrdu kojom je mogao dokazati da nema kugu niti ikakvu drugu bolest, Thurr je stupio nogom na tlo Zimije, po prvi puta nakon nekoliko desetljeća. Grad se umnogome promijenio. Sa svih visokih zgrada visjele su zastave Serene, Maniona Nevinog i Iblisa Ginje. U svakoj slijepoj ulici nalazila su se mala svetišta zatrpana narančastim cvjetovima nevena. Na svoje zaprepaštenje i ljutnju, Thurr je saznao da se Džipol podijelio. Otkad je, gotovo prije dva desetljeća, rat prestao, služba sigurnosti Lige postala je smiješno opuštena. Nakon što je promotrio okoliš i smislio način, Thurr je vrlo lako zaobišao nadzorne točke postavljene na putu do samog središta grada.

Sada je Xander Boro-Ginjo bio Veliki Patrijarh, kao nećak i nasljednik Tambira. On se rodio samo godinu dana nakon što je Thurr odglumio svoju smrt. Prema svemu se činilo da je Xander samo marioneta, mekana i debela marioneta s kojom je trebao manipulirati neki bolji majstor.

Osjetio je toplinu u grudima. Sada je više nego ikada zavrijedio biti Veliki Patrijarh. Znao je biti vrlo uvjerljiv i nadao se da će to ostvariti čistim, jednostavnim potezima. U pravom će trenutku obznaniti

svoj pravi identitet i čudesan povratak, ispričati hrabre i maštovite priče o zarobljeništvu i torturama kojima je bio podvrgnut pod Omniusom. Tada će zatražiti ono što je pošteno zaslužio. Ljudi će prepoznati svoje vlastite potrebe i shvatiti mudrost onoga što im on nudi.

Potajice je motrio administrativnu zgradu koja je pripadala Velikom Patrijarhu, promatrao njegovu svakodnevnu rutinu i njegove poteze. Proučio je raspored centara za istraživanje, uredskih zgrada i glavnog stožera Armije čovječanstva, te utvrdio odgovornosti političkih tijela. Očit porast birokracije ukazivao je na to da je Liga počela stagnirati, da su krenuli stranputicom koja će ih spriječiti da postignu bilo što veliko.

Thurr je stigao ovamo upravo na vrijeme i znao je da može popraviti situaciju.

Nije mu trebalo dugo da iskuje plan kako će se uvući u urede Velikog Patrijarha. Odbacujući krinku izbjeglice s Baluta došao je do prihvatljive odjeće službenika Lige i tada se probijao kroz dvorane i urede upravne zgrade.

Thurr je zamišljao kako će, čim bude Xanderu Boro-Ginju otkrio svoj identitet, biti dočekan kao kakav izgubljeni junak. Na ulicama će biti parade, ljudi će aplaudirati epskoj priči njegovog života i poželjeti mu dobrodošlicu prigodom njegovog povratka u Ligu. Thurrove su oči blistale dok je pun očekivanja zamišljao sve to.

S mnogo opreza je došao do sobe koja je imala pogodan prilaz te se iskrao kroz prozor pa graciozno prešao uskom izbočinom do prozora u stražnjem dijelu traženog ureda i onda se kroz njega popeo unutra.

Thurr se isprsio i osmjehnuo, čekajući da bude primljen s dobrodošlicom. Veliki Patrijarh, ometen u svom poslu za pisaćim stolom, podigao je pogled u kojem se umjesto straha ili bijesa vidjela samo zbunjenost. O vratu mu je visio težak lanac koji je simbolizirao njegov položaj i status. - Tko ste vi i zašto ste ovdje? - Pogledao je u tešku knjigu koja mu je stajala na stolu. - Imate li dogovoren sastanak?

Thurrove tanke usne formirale su osmijeh - Ja sam Yorek Thurr, bivši zapovjednik policije Džihada. Ja sam vašem djedu bio desna ruka i glavni savjetnik.

Proces produženja života kojem se Thurr podvrgnuo rezultirao je

time da je sada izgledao kao čovjek u poznim srednjim godinama, premda je tijekom ovih posljednjih pet godina počeo osjećati čudne tikove i drhtavice pa ga je to natjeralo upitati se je li ga Omnius nekako

prevario. Ovaj debeli, tupavi vođa neće nikada povjerovati koliko Thurr zaista ima godina.

- Siguran sam kako je to vrlo zanimljivo, ali za nekoliko minuta imam važan sastanak.

- U tom slučaju, Xander Boro-Ginjo, morate redefinirati značenje riječi važno.

Thurr mu je prišao opasno blizu. - Ja sam trebao naslijediti Iblisa Ginju, ali umjesto toga je tvoja baka prigrabila lanac ureda i onda je tvoj ujak Tambir postao Veliki Patrijarh. Tako mi je ponovno bilo oduzeto ono što mi po pravu pripada. Sada sam mnoge godine bio ostavio to moje pravo po strani, no došao je čas kada moram povesti Ligu u smjeru u kojem ona mora poći. Zahtijevam da date ostavku na vaš položaj i prepustite ga meni.

Xander ga je gledao zainteresirano i pomalo sumnjičavo. Lagodan život mu je dao dvostruk podbradak i mekane obraze, a pogled mu je otupio od droge, pića ili jednostavno zbog pomanjkanja inteligencije. - Zašto bih ja to učinio? I ponovite, kako ste ono rekli da se zovete? Kako ste ušli?

Pomoćnik je otvorio vrata. - Gospodine, vaš sastanak je... - Iznenađeno je zatreptao pogledavši Thurra, koji ga je bijesno pogledao. Thurr je požalio što nema uza se svoj bodež. - Oh, oprostite gospodine, nisam znao da imate posjetitelja. Tko je to?

Xander je ljutito ustao. - Ne znam i niste ga smjeli pustiti ovamo. Recite straži neka ga izbaci.

Thurr ga je ljutito gledao. - Upravo radiš veliku pogrešku, Xanderu Boro-Ginjo.

Sluga je povikom pozvao stražare koji su dotrčali i opkolili Thurra. Ovaj je s gađenjem konstatirao da ih je mnogo i kako sada neće moći lako i jednostavno iznijeti svoj zahtjev. - Uzevši u obzir sve što sam učinio za Ligu, očekivao sam bolji doček. - U glavi mu je bubnjalo i na trenutak je jedva shvaćao gdje se nalazi. Zašto ovi ljudi ne razumiju?

Veliki Patrijarh je odmahnuo glavom. - Ovaj čovjek pati od razočaranja i bojim se da bi mogao biti nasilan. - Opet je pogledao prema Thurru. - Nitko ne zna tko ste vi, gospodine.

Već je sama ta izjava dovela Thurra do ubilačkog bijesa i morao se itekako potruditi da se obuzda, ne želeći ovako besmisleno riskirati život. Kad su Thurra stražari grubo odveli, Boro-Ginjo i njegov pomoćnik su se zadubili u pripreme tema za predstojeći sastanak. Thurr

se pretvarao da surađuje, mirno dopuštajući stražarima da ga izvedu iz upravne zgrade.

Frustriran vlastitom glupošću, shvatio je da je predugo živio s misaonim strojevima. Bio je vladar na Wallachu IX s apsolutnom moći da postavlja zahtjeve. Zaboravio je kako hrethgiri znaju biti glupi i teški. Psovao je samoga sebe zbog te pogreške i obećavao sebi kako to više neće ponoviti. Plan... bio mu je potreban neki bolji plan.

Stražari su bili obični vojnici, nenavikli na sofisticirane, uvježbane ubojice kakav je Thurr. Ipak, odlučio je kako neće pobiti te ljude, jer bi to privuklo previše pozornosti. Sada je morao smisliti planove i nije se mogao gnjaviti još i s tim da ga istovremeno i progone.

Iskoristio je prvi trenutak nepažnje stražara, umaknuo im je i brzo se izgubio u ulicama Zimije. Stražari su vikali i trčali za njim, no on im je lako pobjegao. Mada su ovi tražili pojačanje i uporno tragali još satima, bivši zapovjednik Džipola je brzo pronašao skrovište i usredotočio se na to da smisli bolji pristup cijelom problemu.

Sve je to samo stvar vremena i pažljivog planiranja, a tada će Thurr dobiti sve što je zaslužio.

Razmišljao sam kako je to kad si Omnius. Kakve dalekosežne

odluke bih ja mogao donijeti na njegovom mjestu? - Erazmusovi Dijalozi Neovisni robot je stajao u jednoj od prostorija u kojima je u

Središnjem tornju bila postavljena umjetnička izložba i čekao audijenciju. Mada je sveum mogao s njim razgovarati na bilo kojem mjestu, činilo se kako Omnius posebno namjerava biti siguran da će Erazmus vidjeti njegovu novu galeriju. Sve te bizarne elektronske slike, skulpture, geometrijski oblici dragulja bili su grozno nemaštoviti. Činilo se da Omnius vjeruje da hiperprodukcijom tih djela postaje sve kreativniji.

Otkad su one tri gotovo identične, ali ipak odvojene inkarnacije sveuma počele "surađivati", stvari su se samo pogoršale.

Zajedničkim radom tri su Omniusa stvorila iritantne rasporede kričavih boja u slučajnim, nepravilnim oblicima, šturo prevođenje kazališnih djela praćenih disonantnom, sintetiziranom glazbom. Nigdje nikakve estetike i harmonije.

Napuštajući tu izložbu što je brže mogao, platinasti je robot uzeo sa stalka na zidu crnu kocku, neku vrst vodiča. Kocka je zasvijetlila, potvrdila njegov identitet i tada pokazala robotu u kojem smjeru treba ići. Nikada niti jedan put kroz Središnji toranj nije ostajao isti, jer se ta građevina od tekućeg metala stalno mijenjala, ovisno o Omniusovom kreativnom nadahnuću.

Slijedeći crvene strelice na površini kocke, Erazmus je ušao u veliku prostoriju i stao na eskalator koji ga je spiralnim kretanjem podizao sedamdeset katova. Neovisnog robota su već zamorile te beskonačne i nepotrebne varijacije.

Kad je stigao na najviši kat Tornja, zatekao je tamo tri Omniusa usred nimalo emocionalne rasprave, ali u kojoj su se ipak ponašali vrlo zainteresirano. U ljudskoj psihologiji takva bi se situacija mogla opisati kao višestruki poremećaj ličnosti. Onaj Glavni Omnius je nastojao ostati dominantan, dok su kopije koje su na Corrin donijeli Yorek Thurr i Seurat razvile neke drukčije poglede. Taj trio sveuma je namjeravao djelovati kao jedna elektronska jedinica, ali sada su razlike medu njima postale previše ozbiljne. Mada su se lako mogli povezati i pomiješati, oni su ostali razdvojeni, razgovarajući jedan s drugim samo kroz crne rupe zvučnika postavljene uokolo po prostoriji od tekućeg metala -

Došao sam na vrijeme, kako smo se dogovorili - rekao je Eraz-mus, pokušavajući privući pozornost na svoj dolazak. - Omnius je tražio da budem nazočan. Jedan od vas je to tražio.

Omniusi se nisu obazirali na njega, čak ni kada je Erazmus ponovo izrekao sve to. On je ranije, sasvim onako iz zabave, izmislio nadimke za dva pridošla sveuma, baš kao što je Gilbertusa zvao Pametnjaković, ili kako je Glavni Omnius podrugljivo nazvao Erazmusa "Mučenikom" nakon njegovog "uskrsnuća" poslije potpunog brisanja memorije. Onog sveuma kojeg je donio Seurat, Erazmus je u sebi potajno nazvao SeurOm, a onog kojeg je Thurr donio s Wallacha IX zvao je ThurrOm. Erazmus je ovu trojicu mogao razlikovati već samo slušajući ih, prema njihovom tonu, stavovima i informacijama kojima su se koristili kako bi poduprli svoje argumente.

Svi su Omniusi bili zabrinuti zbog ovog zatočeništva na Corrinu, ali nisu se mogli složiti oko toga što bi trebali učiniti. Onaj neuspješan ofenzivni potez kojeg je ThurrOm bio pokrenuo, nakon što ga je Thurr na to naveo, doveo je do uništenja preko četiri stotine većih brodova koji su pripadali strojevima, dok je stražarskim brodovima flote koja pripada hrethgirima bilo naneseno vrlo malo štete. Sve u svemu, Thurr je umakao, a cijela ta gužva nije donijela Omniusu nikakve koristi, nego je samo ljudske straže učinila još budnijima.

Dok je slušao njihovu monotonu, ali brzometnu debatu, Erazmus je uočio kako su neki od njihovih postulata nelogični i kako pokazuju potpuno nerazumijevanje načina na koji ljudi reagiraju i određuju svoje prioritete. Bilo je očito kako čak ni Glavni Omnius nije konzultirao one unutrašnje pričuve znanja i uvida koji su mu bili na raspolaganju u kopiji Erazmusove osobe. Ove tri kopije su u svojim zaključcima bivale sve ekstremnije u svojim zaključcima i sve manje fleksibilne. Robot bi ih vrlo rado ispravio, ali oni ga ne bi slušali.

Taj trio se u nekim stvarima ipak složio. Znali su da nije pametno jedine kopije sveuma držati na Corrinu. Glavni Omnius je zastupao mišljenje o elektronskom bijegu, emitiranje kopije kompjutorovog golemog uma daleko u svemir, pustiti takvu struju podataka u potrazi za odgovarajućim ciljem. ThurrOm je istakao kako nema poznatih prijemnika za toliku pošiljku podataka, a s rastućom udaljenošću signal bi samo postajao difuzniji pa se malo pomalo smanjivao do neprepoznatljivosti. Besmisleno trošenje truda i energije.

Seuratov Omnius je ustrajavao na mnogo lakše izvodljivom rješenju. SeurOm je želio kolonizirati dvadesetak ili više Nesvrstanih

planeta. Čim bi misaoni strojevi učvrstili svoja nova uporišta, "uskrsnuli" bi Omnius mogao nastaviti prema novim planetima i tako obnoviti Sinkronizirani imperij. Posve ležerno je pretpostavio da bi se mogao pronaći način kako se provući kroz smrtonosnu mrežu skrem-blera, ali nije objasnio na koji način bi se to moglo postići.

Kao da mu je ona njegova prva neovisna ofenziva razbuktala napadačke strasti, ThurrOm je zagovarao slanje kompletne flote strojeva protiv stražarske flote ljudi. Bio je voljan prihvatiti goleme gubitke uz nadu da će jedan dio ratne flote preživjeti. Ali ako ne bi uspjeli, tada bi fanatični hrethgiri mogli cijeli Corrin bombardirati svojim pulsnim atomskim bojevim glavama i uništiti zadnje tragove kompjutorskog sveuma. ThurrOm je priznao kako bi to mogao biti problem.

Svi su ti planovi imali beskonačno malene izglede za uspjeh. Eraz-musu je bilo zanimljivo promatrati kolike probleme je Glavni Omnius imao u svojoj bizarnoj raspravi sa svojim sekundarnim inkarnacijama.

Brodovi robota su mjesec za mjesecom izvodili napade bacajući se na mrežu skremblera i barikadu Lige, stalno trpeći predvidive valove razaranja. Tijekom tih devetnaest godina Omnius je izorao cijeli Corrin, derući metale i sirovine s kore planeta pa ih onda reciklirajući i ponovo obrađujući. Do sada je planet bio već gotovo posve iscijeđen. Već je postalo teško nabaviti pojedine rijetke elemente i molekule nužne za stvaranje gel-mozgova misaonih strojeva. Počela se usporavati proizvodnja brodova koji trebaju zamijeniti one uništene. Erazmus je predviđao kako će, zahvaljujući stalnim napadima njihove flote, ovo njihovo uporište uskoro postati opasno pusto.

Morao je pronaći nekakvo rješenje... barem za sebe i Gilbertusa... prije nego se to dogodi.

Erazmus je već godinama razmišljao o mnogim mogućnostima za bijeg. Daleko od Corrina, on i Gilbertus bi se mogli posvetiti mentalnim traganjima, bez ometanja i uplitanja sve više ekscentričnog sveuma.

Neovisni robot je napustio odjel u svojoj vili gdje je Gilbertus nastavio rješavati neku tešku intelektualnu zagonetku, a klon Serene Butler je sjedio uz njega. Taj mišićav i dobro uvježban čovjek mogao je slijediti vijuge u svojem mozgu, ekstrapolirajući varijable pedesetog reda i njihove posljedice. Već je mnogo godina bio u stanju memorirati svaki detalj svojih dnevnih iskustava, držeći sve to u svojem mozgu dobro organizirano i "nadohvat ruke".

Pokušavajući privući pozornost onih sveuma dok su ga oni upor--no ignorirali, Erazmus je počeo udarati svojom metalnom šakom o zid, oponašajući ponašanje koje je jednom vidio kod Gilbertusa, dok je ovaj još bio malen, divlji dječak. - Ovdje sam. Što ste to zahtijevali da treba raspraviti sa mnom?

Razmišljao je o tome da o pod zvizne onu kocku s uputama za kretanje, no umjesto toga samo ju je čvršće držao na svojem dlanu od tekućeg metala. To je bila samo glumljena ljutnja, ali se činila dobrom prigodom da istraži ljudske emocije koje je naučio.

Tri harmonizirana glasa su mu unisono zapovjedila: - Prestani biti tako nestrpljiv, Erazmuse! Ponašaš se kao hrethgir.

Robotu je na pamet palo nekoliko oštrih i svadljivih odgovora, no odlučio se prešutjeti ih. Umjesto toga, stavio je na pod onu kocku koja pokazuje smjer. Tekući metal poda je progutao kocku, a onda se na tom mjestu opet izravnao kao površina vode u koju je bio ubačen kamen.

Omniusi su nastavili svoju raspravu. Odjednom je u prostoriju ušao Rekur Van, a gurao ga je jedan

naoružani robot koji je u ruci također držao kocku za pokazivanje smjera. - Sada je vrijeme za moj dogovoreni sastanak! - rekao je čovjek bez udova, podigavši glas kako bi ga se čulo u onoj raspravi koja se zahuktala.

- Ja imam prednost, Patrljče, - rekao je Erazmus bez ljutnje i zlo-namjernosti, samo podigavši glas koliko je trebalo da ga se čuje.

U pozadini su još uvijek glasovi tri sveuma zvučali posve neemo-cionalno, ali njihovi sintetizirani glasovi bili su sve glasniji i odzvanjali su prostorijom tako jako da je pod počeo vibrirati. Tri omniusa su se međusobno optuživali za neučinkovitost i sklonost ka pogrešnim potezima, prebacujući krivnju jedan na drugog. Rasprava je tekla sve brže i brže, a Erazmus i Rekur Van su to potajice slušali, sa sve većom radoznalošću i uzrujanošću. Naposljetku je postalo jasno kako je Glavni Omnius uspio samoga sebe uvjeriti da je on jedini pravi bog univerzuma; u skladu s njegovim analizama i projekcijama koje mu je dao Erazmus, zaključio je kako on potpuno odgovara toj definiciji. Posjedovao je vrhunsko znanje i vrhunsku moć.

- Proglašavam vas dvojicu lažnim bogovima, - odjednom je

zagrmio Omnius. - Ja nisam lažni bog, - rekao je SeurOm.

- Nisam ni ja, - ustrajavao je ThurrOm. Takvo čudno trojstvo. Činilo se ironičnim da upravo Omnius,

koji je oštro kritizirao emocijama nabijenu religioznost ljudi, sada prihvaća svoj vlastiti sustav religioznog vjerovanja na čijem je vrhu misaoni stroj.

Bez ikakvog upozorenja, sveumski trio je dosegnuo kritičnu točku. U sobi je zavladala oluja puna višebojnih električnih bljeskova, sijevajući od zida do zida i od poda do stropa. Erazmus se uspio spretno maknuti s puta povukavši se do ulazne rampe i odatle je promatrao kako se prostorija rasvijetlila.

Žarka žuta svjetlost pogodila je robota stražara koji je pratio Reku-ra Vana pa je ovaj Tlulakšanin bez udova kriknuo kad su mu se oštri komadi metala žarili u meso. Njegova kolica s aparaturom za održavanje života su se prevrnula i pala na robota koji se dimio.

S velikim razočaranjem Erazmus se prisjetio da je Rekur radio na projektu bioloških strojeva koji bi mogli mijenjati oblik. Taj je projekt bio toliko obećavajući.

Odjednom je u prostoriji zavladala tišina. Sada je jedan od sveuma prijeteći izgovorio: - Niti jedan od nas nije lažni bog.

I tako je Glavni Omnius bio uništen u elektronskoj bitci. Glavni sveum, kojeg je Erazmus toliko dugo poznavao, više nije postojao na Corrinu. Zidovi su se počeli mreškati i silovito tresti pa se Erazmus bojao da bi se, dok je on još unutra, cijeli Središnji toranj mogao srušiti ili promijeniti oblik.

Na njegovo iznenađenje, Rekur Van je još bio živ, stenjao je i počeo bespomoćno puzati. Žureći mu upomoć... samo zato da bi sačuvao svoj vrijedan izvor... Erazmus je pokupio Tlulakšana i njegova kolica i izašao iz tornja koji se savijao. Čim su se oni našli na sigurnom, na trgu, iza njih je cijela građevina dramatično promijenila oblik kad su novi vladari sveumi donijeli zajedničku odluku. Toranj je sada postao još viši i zavojitiji.

- Ovo je zaista bilo neočekivano i zanimljivo, - rekao je Erazmus.

- Izgleda da su sveumi poludjeli. Bespomoćni Tlulakšanin je okrenuo svoje opečeno lice kako bi

pogledao te bizarne kretnje Omniusove glavne zgrade. - Bilo bi nam bolje okušati sreću s hrethgirima.

Tijelo se možda i ne može osloboditi zakona fizike, ali um nije

tako okovan. Misao nadmašuje fizičke osobine mozga. - "Nastanak Svemirskog Ceha" (jedna publikacija Lige) Premda je odlučio da ne razbije tank u kojem je njegov mati

boravila okružena začinom u plinovitom stanju, Adrien je nervozno koračao amo-tamo. Njegovi braća i sestre, koji razasuti diljem Lige obavljaju poslove za tvrtku VenKee, nisu mu sada mogli pomoći. Sumnjao je da bi oni uopće mogli razumjeti njegovu dvojbu.

U unutrašnjosti zamagljene komore Norma je mogla osjetiti neodlučnost i zabrinutost svojeg sina. Njegove brige su ga ometale u obavljanju vitalnih poslova tvrtke. Sasvim dobro je znao da ako bi njegova čudna i ezoterična majka mogla zaista sigurno upravljati brodovima za nabiranje svemira, VenKee bi zapravo imala kontrolu nad cjelokupnom budućom trgovinom između zvjezdanih sustava. No ona je ovisila o njemu, o tome da on održi tu trgovačku kompaniju jakom, jer joj je njezina infrastruktura bila nužna za sljedeći veliki korak.

Ona bi mu morala potisnuti te njegove nerazumne strahove. Za-vršivši sa svojim glavnim poslom, Norma je znala da je vrijeme za promjene. Adrienu se trebalo pružiti dovoljno odgovora za ohra-brenje... i čak dati dodatnog elana.

Svoj um koji se širio tjerala je natrag u stvarni svijet, usredotočivši se na svoje tijelo i na neposredno okruženje Norma ga je dozivala. Sporim i bolnim naporom njezina su usta formirala riječi pomoću usana koje nisu željele surađivati, škrabala je slova po mrljama nasta-lim taloženjem začina na plastičnim stjenkama, uvjerila je Adriena kako želi da joj se on pridruži u tanku... pod uvjetom da stavi štitnike za oči i masku za disanje.

Njezin sin nije taj zahtjev dovodio u pitanje. Istrčao je iz laboratorijske zgrade izvikujući naredbe. Vratio se za manje od pola sata, potpuno odjeven u zaštitno odijelo. Očito nije želio riskirati izlažući čak ni kožu tom koncentriranom začinskom plinu. Norma je shvatila kako je to vjerojatno mudro.

Mentalnom zapovjedi, služeći se moćima čarobnice koje je rijetko prakticirala, Norma je dopustila da se dio prostorije u kojoj je boravila djelomično otvori, stvarajući unutrašnji centripetalni vrtlog koji je tako većinu začinskog plina zadržao unutra. Mada očito zastrašen, Adrien je podigao glavu i stupio unutra. Vrata su se iza njega brzo i

čvrsto zatvorila, a ona je progutala velik gutljaj plina gledajući ga kako hoda kroz mrak.

- Oh, taj svemir kojeg sam vidjela, Adriene! - uskliknula je. – A ima još toliko toga što treba tek istražiti!

Bio je presretan što opet može biti blizu nje. - Trebali bismo instalirati sustav zvučnika, majko. Bilo je nemoguće... tolika pitanja, a nismo mogli doprijeti do tebe. - Kleknuo je pokraj njezinog napola rastopljenog jastuka na podu tanka.

- Sustav 7vučnika je prihvatljiv, ali ti Adriene... možeš i ulaziti ova mo kad god ti ja kažem da je sigurno.

- Kada to ne bi bilo sigurno ući u tvoj tank? - upitao ju je začuđeno.

- Kada budem koristila moj um, moja predviđanja, kako bih izračunala siguran kurs kroz nabrani svemir. Zar si zaboravio svrhu ovog projekta?

Njezin glas je čak i njoj samoj zvučao sablasno dok je nadugo i naširoko govorila, objašnjavajući kako joj je obilje melangea pojačalo sposobnost zamišljanja budućih događaja i kako treba zaobići katastrofalni kurs leta. - U mislima sam već razradila sve do zadnjeg detalja.

Kroz njegovu masku od prozirne plazme vidjela je kako su njegove crte lica napete od zabrinutosti. -Razumijem, majko, ali moram biti siguran da si ti izvan opasnosti. Dopusti da te medicinsko osoblje pregleda kako bismo ustanovili jesi li zdrava. Izgledaš kao da si potpuno izgladnjela.

- Bolje sam nego ikad, - rekla je s pomalo odsutnim osmijehom na širokom, koščatom licu. - I zdrava sam. - Njezino je tijelo sada degeneriralo u oblik koji teško da bi bio sposoban podupirati njezinu smiješno veliku glavu. Koža joj se borala, a udovi su izgubili svoj oblik i postali tanki poput uzica. - Mijenjam se u nešto... i prema nečemu.

Svojim je rukama obuhvatila njegove mnogo veće šake i stisnula ih čvrsto, s ljubavlju. Pogledala ga je prodornim pogledom svojih od začina plavih očiju - Ukrcaj moju komoru u jedan od brodova za preklapanje svemira, kako bih mogla demonstrirati svoje nove navigacijske sposobnosti. Znat ću upravljati brodom.

- Jesi li sigurna da to nije opasno? - Adriene, život je već sam po sebi opasan, krhak poput cvjetnog

pupoljka u oluji. Ali baš kao i pupoljak, i on sadrži nevjerojatnu ljepo tu. Je li nabiranje svemira sigurno? U usporedbi s čime? Po šansama,

vjerojatno je sigurnije nego da žena preživi porod, ali... da, mnogo je opasnije od ne micanja dalje od vlastitog kućnog praga.

- Zaista nam treba neko važno i dalekosežno otkriće, - složio se, ponovno razmišljajući kao poslovan čovjek. Zatim je tvrdoglavo prekrižio ruke na grudima, dok se plin kovitlao oko njega. - Ali ako je to tako sigurno kao što tvrdiš, onda inzistiram na tome da i ja pođem s tobom kako bih pokazao koliko povjerenje imam u tvoje sposobnosti.

Polako je kimnula, a njezina povećana glava se klimala gore-dolje na onom tananom stalku vrata. - S tobom je jednako teško pregovarati kao što je bilo i s tvojim ocem. Onda, u redu. Pokazat ću ti svemir.

Pod Norminim nadzorom i Adrienovim budnim okom kojim je pratio svaki detalj, dovršene su pripreme za njezin prvi let s nabira-njem svemira. On će za Normu biti nešto novo, uzbudljivo i konkretno, a ne samo teorijski rad. Bit će to test, dokaz... oslobođenje.

Stotine radnika na Kolharu pobrinulo se da jedan teretni brod srednje veličine i komora sa začinskim plinom budu izrađeni točno prema dobivenim specifikacijama. Jedan sustav zvučnika bio je instaliran unutar tanka kako bi Adrien mogao razgovarati sa svojom majkom, mada je često imao problema kako privući njezinu pozornost ili dobiti od nje informaciju u nekom korisnom obliku.

Kad su sve komponente za to predviđeno putovanje bile spremne, samo se dvoje ljudi ukrcalo na brod: Norma, unutar zapečaćene komore i Adrien u posebnom odjeljku koji je omogućavao normalne životne uvjete, a bio je smješten na istoj palubi gdje i Normin tank. Znao je da ovim jednim jedinim letom stavlja na kocku budućnost tvrtke VenKee, jer nitko od njegovih braće i sestara nije mogao ni približno obavljati ma i djelić njegovih poslova.

Ali Adrien je vjerovao svojoj majci. Kroz prozirne pregrade svojih prostora u kojima su boravili mogli su vidjeti jedno drugog i razgovarati služeći se izravnom komlinijom. Holtzmanovi motori će nabrati svemir i transportirati ih od Kolhara do nekog drugog mjesta. Norma će odabrati pravi kurs.

Ona je prije polaska pojačala koncentraciju plina u tanku i upala

u trans kojim je otvorila svemir kao rastvarajuće latice neke prekrasne ruže. Svaki puta kada bi bacila pogled u svemir, on je bio ljepši nego kad ga je prethodni put vidjela. U tim je prilikama Norma izvela skok

brodom, vodeći ga putem kojeg je već ranije jasno predvidjela u svojoj glavi.

Usredotočila se na budućnost, vidjela je vrtlog boja svemira i svoj beskonačno malen brod u njemu. Bio je to nekakav kozmički rebus, ali ona ga je potpuno razumjela. Svemir će se u zagrljaju punom ljubavi omotati oko broda, kao što brižna mati uzima dijete u zagrljaj. Duboko u duši osjećala je snažno bezvučno zujanje i, bez da se je zaista okrenula i pogledala, spazila je vibracije Adrienovog života unutar njegove zaštitne kabine.

Kad su Holtzmanovi motori počeli nabirati svemir, savijajući jednu koordinatu za drugom, putovanje je otpočelo i brod je klizio slojevima daljina i prostora. Adrien se tresao, što zbog vibriranja broda, a što od straha da bi mu se tijelo moglo raspasti, ali nije požalio što se odlučio ovo iskusiti.

Tada su se našli na onoj strani svoga odredišta. Vidjela je kako Adrien postoji unutar jednih koordinata, a onda se pojavljuje unutar drugih. U tom jednom trenutku svemir je postao vrlo malen.

- Uspjeli smo, majko! Pogledaj dolje!- Zadivljen, virio je kroz prozor teretnog broda i prepoznao suhi planet pun rasjeda. Odavde, iz staze, izgledao mu je kao bazen pun zlata. - Arrakis? Bio sam ovdje mnogo puta.

- Mislila sam da bi za moje prvo, u mislima već ranije sagledano putovanje bilo posve u redu otići do mjesta izvora melangea.

Arrakis ju je privukao kao mjesto u kojem se sažimaju sva njezina proročka iskustva, mjesto gdje će moći sagledati sve ono što još treba doći, što se treba dogoditi njoj, Adrienu, cijelom ljudskom rodu.

- Ovo je zapanjujuće i to ne samo u jednom smislu, - rekao je. - Ovakvim gotovo trenutačnim pristupom do izvora začina,

VenKee može imati još veću dobit. - Nisu sve dobiti novčane. Arrakis je poput začina koje sadrži;

ne shvatljivo složen i bezmjerno vrijedan. Norma je znala da su začin i navigacija usko povezani. Isporuka

melangea morala je biti zajamčena. Moglo bi se dogoditi da će VenKee tvrtka morati ovdje postaviti vlastite vojne snage kako bi branili ovaj začinski pijesak. Arrakis nije bio od onih mjesta gdje bi se ponosili poštivanjem zakona. Bio je to sirov, divlji svijet u kojem su preživljavali samo oni najjači.

Iz svoje zapečaćene, začinom impregnirane pilotske kabine ona je svojom mentalnom snagom vodila transportni brod svoje tvrtke, koji

je sada rabio konvencionalne motore, nisko nad ogoljelim planetom. U odnosu na ocean dina, njezin je brod za nabiranje svemira izgledao zaista patuljast. Svojim moćnim umom Norma je promatrala velike pješčane crve, oblake prašine i zastrašujuće Coriolisove oluje. Misli su joj bile otvorene istovremeno u dva smjera, prema prošlosti i prema budućnosti vidjela je skupine ljudi kako se kreću pejzažom... neki pješice dok su drugi doslovno jahali na crvima.

- Kad bismo samo mogli pronaći neko drugo nalazište začina, tako da ne moramo toliko ovisiti o ovom jednom jedinom svijetu koji je već preplavljen tragačima za začinom, - rekao je Adrien, dok mu je glas lebdio prema komori s plinom. - Nakon Omniusove kuge svi znaju kako ih ovdje čeka bogatstvo i Arrakis vrvi od tragača, pa čak i lovaca na robove.

- Melange je srce svemira, - rekla je. - A postoji samo jedno srce.

Lebdeći brodom nad golemim pustinjama, vidjela je budućnost trgovine. Adrien možda ne bi mogao shvatiti kakvu moćnu organizaciju će stvoriti.

- Povijest će govoriti da je tvoj otac razvio ove sjajne brodove, - rekla je. - Aurelius Venport bit će upamćen kao vizionar izumitelj, kao veliki rodoljub cijelog ljudskog roda. Kako vrijeme prolazi i svi veliki sudionici događaja umiru, nitko neće moći razlikovati činjenice od mitova. Ta me pomisao čini vrlo sretnom i zadovoljnom. To je moj posljednji dar čovjeku kojeg volim. Želim da ti, kao voda tvrtke VenKee, to shvatiš, jer će ta tvrtka sudjelovati u nečem još većem.

Kimnuo je. - Ti to radiš iz ljubavi i zahvalnosti, jer je moj otac bio jedini koji je vjerovao u tebe. Razumijem to, majko.

Nakon što se činilo da su proveli mnogo vremena iznad divljeg Ar-rakisa, Norma Cenva je okrenula svoj teretni brod natrag prema prostranstvu, krećući prema Kolharu.

Na Arrakisu život znači manje nego zrnce pijeskana otvorenoj

rani. - Legenda o Selimu Jahaču Crva Pretučeni ljudi koji su preživjeli upad u zensunijsko selo slijedili

su Ismaila i El'hiima natrag u glavno naselje na najudaljenijim liticama. El'hiim je predložio da najteže ranjenike odnesu u obližnji grad kojeg je podigla trgovačka kompanija i da im se tamo pruži medicinska pomoć.

Ismail nije htio ni čuti za to. - Kako to uopće možeš predložiti? Ovi ljudi su jedva izbjegli sa ih ne ulove i pretvore u robove. A sada bi ih ti isporučio ravno u ralje onih koji su stvorili potražnju za robovima.

- Nisu svi oni lovci na robove, Ismaile. Pokušavam spasiti živote.

- Suradnja s njima je kao igranje s napola pripitomljenom zvijeri. - Tvoje miroljubive geste su ove ljude već koštale njihovih

najmilijih i njihovih domova. Nemoj pokušavati isisati još više krvi iz njih.

Mi ćemo se sami pobrinuti za njih, s onoliko opreme i namirnica koliko imamo.

Kad je ta grupa izbjeglica stigla do naselja u špilji, vijest o njima širila se među ljudima kao požar. Sa svojom čvrstom osobnošću i nepokolebljivima zahtjevima, Ismail se ponašao kao njihov vođa.

Puštajući starcu na volju, El'hiim, pravi naib, je rekao: - Ja strance razumijem bolje nego ti, Ismaile. Poslat ću glasnike u gradove VenKee kompanije i uložiti u gradu Arrakisu službeni protest. Oni to ne mogu činiti nekažnjeno.

Ismail se osjećao kao da je njegova vlastita srdžba slomila nešto u njemu. - Smijat će ti se. Lovci na robove su uvijek progonili Zensu-nije, a ti si upravo ušao u njihovu zamku.

Kad je njegov posinak otišao u te pretrpane gradove, Ismail je pozvao sve Zensunije kojima tijelo nije bilo ranjeno da se sastanu s njim u velikoj dvorani za sastanke. Kao jedina žena koja je bila starješina sela, Chamal je predstavljala žene koje su bile jednako tako žedne krvi kao i muškarci. Mnogi bučni i energični mladići, koji su se divili legendama o Selimu Jahaču Crva, zahtijevali su kažnjavanje tih kriminalaca.

Bijesni i postiđeni, prisjećajući se koliko puta se nisu obazirali na Ismailova upozorenja, najsnažniji medu njima su se dragovoljno

javili prikupiti oružje i formirati takozvanu kanla, skupinu vojnika-koman-dosa koji će pronaći lovce na robove i krvavo im se osvetiti.

- El'hiim mi je rekao da zna gdje su, - rekao je Ismail. - On nas može odvesti tamo.

Kad se el'hiim vratio dobivši od zaštitarskih snaga Arrakisa neka vrlo neodređena obećanja o uvođenju strožih propisa glede otmica ljudi, dočekala ga je već naoružana kanla željna borbe. Vidjevši izraz na njihovim licima i shvaćajući osjećaje u njihovim srcima, nije mu bilo druge nego pridružiti im se kao njihov naib.

Mada je bio znatno stariji od bilo kojeg od tih boraca, Ismail je pratio grupu osvetnika. Usprkos tome... ili možda upravo zato, zbog tog gađenja i muke zbog svega što se dogodilo mnogim njegovim prijateljima Zensunijima i čak i nekoj od Chamaline unučadi, Ismail se osjećao pun energije, kao da je netom uzeo veliku dozu začina. Bio je spreman udariti na one koji su iskvarili ovaj svijet za kojeg se je on morao tako teško boriti da bi ga mogao nazvati domom.

Možda će ovo biti moja posljednja bitka. Možda ću umrijeti. Ako je i tako, ne mogu se potužiti.

Prelazili su pustinju krećući se brzo i tiho. Klizeći kao sjene preko od sunca blijedih stijena, kanla je sljedećeg poslijepodneva pronašla logor lovaca na robove. Sklonili su se iza kamenih gromada kako bi promatrali te lovce i planirali svoj napad.

Jedan od boraca je predložio da se noću uvuku u logor i pokradu im svu vodu i namirnice. - To bi bila dobra osveta! Ostali bi u pustinji i tu polako umirali od žeđi.

- I postali hrana Šai-Huludu. Ali Ismail nije imao strpljenja za tako sporu i dugotrajnu osvetu.

- Jednom davno je moj prijatelj Aliid rekao: "Ništa ne pruža toliko zadovoljstvo kao kad na prstima osjetiš krv svog neprijatelja". Ja namjeravam osobno ubiti te demone. Zašto bih Arrakisu prepustio to zadovoljstvo?

Kad je pao mrak i kad je već prvi mjesec utonuo iza obzora, kanla se poput pustinjskih škorpiona šuljala naprijed, noseći kris-noževe umjesto žalaca. Lovci na robove... izbrojio ih je više od deset... uključili su generatore koji su jasno osvijetlili cijeli logor, ne zbog zaštite nego zbog njihove udobnosti. Nisu se ni potrudili postaviti straže.

Zensunijski osvetnici su posve opkolili logor. Premda su lovci na robove naizgled bili naoružani boljim oružjem, kanla je bila gotovo dvostruko brojnija. Bit će to pravo krvoproliće.

Ismail nije želio da se koriste svojim maula puškama, jer su bile previše nespretne, a i činile su borbu bezličnom, no El'hiim je sugerirao da iskoriste prednost vatrenog oružja kako bi njime pogasili svjetla. S tim se Ismail složio. Kad se kanla našla na željenom položaju dao je znak, a baražna vatra maula je uz buku svojim projektilima ispunila zrak, uništivši svjetleće kugle i ostavivši cijelo područje u mraku.

Ljudi pustinje napali su poput vukova, sa svih strana. Potpuno zatečeni, došljaci s drugih svjetova nespretno su se izvlačili ispod pokrivača. Neki su dograbili oružje i zapucali, no uopće nisu mogli vidjeti napadače.

Zensuniji su se držali nisko pri tlu, koristeći svaki raspoloživ zaklon. Njihov je duh predugo bio zatočen i sada su u tom uzbudljivom krvoproliću pustili emocijama na volju. Skakali su na svoje žrtve i svetili se koljući ih bodežima napravljenim od zuba pješčanih crva.

Usred svega toga Ismail je koračao logorom u potrazi za nekim neprijateljem kojeg bi kaznio. Spazio je čovjeka niskog rasta koji je tražio zaklon među balama nekog tekstila. Ta kukavica nije ni pokušavala braniti svoje drugove ili štititi svoj vlastiti život.

Ismail ga je podigao dok je ovaj puzao. Kad su mu se oči prilagodile svjetlosti koja je dopirala samo od zvjezdanog neba potpomognutog bljeskom vatrenog oružja, vidio je da je to neki Tlulakšanin, karakteristično uskog lica i jedva malo razmaknutih očiju. Spoznaja gaje silno pogodila. Bio je to Wariff, onaj tako slabo pripremljen i opremljen tragač kojem je Ismail prije dvadesetak godina spasio život.

Tlulakšanin je podigao pogled i oslovio Ismaila imenom, sjećajući ga se nakon tolikog vremena. Ismail je potegnuo svoj bodež, britke i zakrivljene oštrice. - Spasio sam ti život, a ti mi to vraćaš napadajući moje ljude i odvodeći ih u roblje? Proklinjem i tebe i cijelu tvoju odvratnu rasu.

Nasilje i povici oko njih dosegli su vrhunac. Wariffse otimao, mašući svojim malim ručicama kao ptica krilima. - Molim te, nemoj me ubiti. Ispričavam se. Nisam htio...

- Povlačim sve ono što sam ti odavno dao. - Ismail je povukao

oštrim bodežom preko tananog vrata lovca na robove, režući mu grkljan. Povukao je Wariffovu glavu unatrag, tako da je krv slobodno šikljala. - Ovo je pravda Slobodnih Ljudi. Tvoju vodu darujem pustinji.

Krv svih ostalih uzet ću za naše pleme.

S gađenjem je odgurnuo tijelo među razbacane stvari lovaca na robove. Shvatio je kako bi pod ovakvim okolnostima njegov ljutit prijatelj Aliid mogao biti u pravu. Tamo na Poritrinu, dok su još obojica bili mladi, Ismail je uvijek ustrajavao na tome da pokušaju pronaći miroljubivo rješenje. Sada se konačno suočio s Aliidovim stavom. Ponekad nema ničeg uzbudljivijeg od osvete.

Nad dinama se zaorio El'hiimov glas. - Sada prestanite! Preostale moramo žive dovesti u Arrakis gdje će im se suditi. Moramo imati dokaz njihovih zlodjela.

Zbunjeni, neki Zensuniji su stali, dok su se drugi nastavili boriti kao da nisu čuli svojeg naiba. Ismail je zgrabio svojeg posinka za odjeću na prsima - Zar ćeš ih vratiti strancima, El'hiime? Nakon svega što su nam učinili?

- Počinili su zločin. Pusti neka budu kažnjeni prema njihovim vlastitim zakonima.

- Medu njihovom vrstom porobljavanje ljudi se ne smatra zločinom! - prosiktao je Ismail. - Pustio je El'hiima i dopustio mu da zateturavši vrati ravnotežu. El'hiim više nije mogao svoje osvetoljubive ljude držati pod kontrolom. Ismail je podigao svoju krvlju poprskanu ruku i zaurlao tako da su ga svi mogli čuti. - Ovi ljudi su nam dužni toliko da nam to nikada neće moći vratiti. Na ovom svijetu jedina valuta je začin i voda... i zato nas pusti da im uzmemo krv, destiliramo njihovu vodu i to damo obiteljima koje su povrijedili.

Ostali ljudi su gledali u Ismaila, oklijevajući da to učine. Na El'hii-mu se vidjelo koliko se zgrozio.

- Voda je voda, - Ismail je bio ustrajan. - Voda je život. Kad su napali naša sela, ovi su ljudi oteli živote naših prijatelja i rođaka. Prerežite im grkljane i pustite neka iskrvare, a njihovu krv držite u posudama. Možda će Bog smatrati da su na neki način platili za svoje zločine. Nije moje da im sudim.

Lovci na robove su nastavili vikati dok su se pokušavali obraniti. Zensuniji su pojurili na njih, urlajući i koljući, ubijajući jednog za drugim.

Moj je otac bio proglašen herojem Džihada. Neka ljudski rod

nikada ne zaboravi tu činjenicu, čak ako se i svi ostali povijesni podaci pretvore u prah i pepeo.

- NAMJESNIK FAYKAN BUTLER, rezolucija predložena parlamentu Lige

Monotonim i logičnim glasom Dante ga je izvijestio o uspjelom

pokusu izvedenom protiv flote Lige. Laseri, štitovi... i potpuno uništenje.

Dok je Quentin to zapanjeno slušao, nesposoban isključiti svoje niti za audio vezu, Junona mu je objasnila kako je on sam nesvjesno odao kako je sustav štitova posve neotporan na laserske zrake. Posve je pobjesnio i izgubio nadzor nad sobom, a kad su ga isključili i maknuli iz hodalice zapao je u očaj, nesposoban izračunati kolike živote vojnika je upropastio slabošću svog uma. A koliko će ih još umrijeti?

Titani su mu spriječili pristup bilo kakvom mehaničkom tijelu. Instinkt mu je govorio da se bori i pogine, no bio je posve nemoćan. Cymehi su mu oduzeli ruke i noge. Oduzeli su mu oči, sluh i glas. Nije bio ništa drugo do nemoćan trofej. Ne raspolažući nikakvim podacima o tome koliko traje taj njegov limb, Quentin nije znao koliko dugo je bio izoliran.

Kada bi samo mogao isključiti ovaj sustav za održavanje mozga na životu, kad bi mogao prisiliti se umrijeti, tada bi mogao biti siguran da nikada više neće otkriti nikakvu informaciju od vitalnog značaja.

Ali Quentin je morao izdržati to svoje prokletstvo, sve dok je vjerovao kako postoji i najmanja šansa koja bi mu omogućila uzvratiti udarac, naročito sada kada je znao kakvu vitalnu informaciju im je odao. On nije kukavica poput Xaviera Harkonnena. Bio je posve voljan dati svoj život u borbi protiv ovih hibridnih neprijatelja, ali neće uzalud rasipati trud. Mora biti siguran da ima barem nekakvu šansu naškoditi Titanima.

Kad mu se iznenada sa zasljepljujućim svjetlom vratio vid, njegove ponovno uključene optičke niti su mu pokazale jednu aerodinamičnu hodalicu i posudu s mozgom za koju je znao da pripada Junoni. Nije znao bi li ustuknuo ili bi je napao. Kada bi mogao mozgom stvoriti snažne ruke, pružio bi ih naprijed i zadavio je, ali Quentin nije imao tu mogućnost.

- Želimo te povesti sa sobom, - rekla je. - Letjet ćeš.

Bilo je prekrasno, kako su Cymehi i obećali, i Quentin ih je zbog toga mrzio. Premda mu je Junona mnogo puta lagala, nije pretjerala kad je govorila o ovom osjećaju.

Neosi su instalirali njegovu posudu s mozgom u sjajni, dobro održavan brod dizajniran za prijevoz Cymeha do meduzvjezdanih bojišta. Kako su ubrzavali udaljavajući se od Hessre, tako se Quentin osjećao poput orla sa čeličnim krilima. Mogao bi se strmoglavo obrušavati poput kakve grabljivice na svoj plijen, a onda prema svojoj želji mijenjati kurs i letjeti u bilo kojem smjeru u kojem poželi.

- Mnogi neosi iskuse ekstazu letenja, - rekao je Dante javivši se preko odašiljača, jer je letio na čelu njihove male eskadrile. - Da ste surađivali, primero Butler, mogli ste to već odavno osjetiti.

U jednom ludom trenutku Quentin je zaboravio na sav užas svoje situacije. Ipak, sada je skratio svoj estetski doživljaj i osjećao se bijedno, leteći u tijesnoj formaciji s ostalim cymeh brodovima. Sada je mogao pobjeći, promijeniti kurs i usmjeriti letjelicu izravno prema najbližem užarenom suncu, upravo onako kako je to učinio i izdajnik Harkonnen, povevši sa sobom u smrt i Iblisa Ginju.

Ali čemu bi to služilo? Još je uvijek želio unijeti razdor među cymehe. Svakog je dana razlog za osvetu postajao sve veći.

S Hessre je letio s Danteom, a sve oružje na Quentinovom brodu bilo je deaktivirano. Bio je poput ptice grabljivice kojoj su potkresali pandže, no Quentin je još uvijek mogao promatrati i nadati se da će ugrabiti priliku.

Agamemnon i Junona su otišli na druge planete njihovog carstva koje se tako naglo razvijalo, dok je Danteov posao bio malo bolje pogledati pet vrijednih planeta koje je nedavno napao i vidjeti kako napreduju diktature neosa koje je tamo postavio kao vladare. Nakon što su toliko propatili od napada misaonih strojeva koji su trajali više od jednog stoljeća, a onda i od kuge, bilo je za očekivati da će se ljudi na tim osvojenim planetima grčevito uhvatiti za svaku lažnu nadu. Cymehi su im ponudili moć i besmrtnost.

Bilo je potrebno tek nekoliko konvertita pa da se uruši cijelo

društvo. Nisu svi ljudi imali tako jaku snagu volje kao što je to imao Quentin.

Kad je flota brodova Cymeha prišla rubovima Reliconovog sustava, Dante se iznenadio susrevši Ligine ekspedicijske snage sa

Saluse koje su došle pogledati preživjelu ljudsku koloniju i pomoći im. Oni nisu znali da su još prije mjesec dana Cymehi zauzeli taj planet.

Danteovi brodovi su se istog trena prestrojili u borbeni formaciju, aktivirali svoje oružje, stavili projektile u cijevi za lansiranje i pripremili svoje lasersko naoružanje.

- Izgleda da se netko došao poigrati s nama. - Titanove riječi u komliniji bile su upravljene Quentinu, no začulo se klicanje neosa koji su jedva čekali borbu.

Quentin nije želio susret s brodovima Armije čovječanstva, pogotovo kad je vidio da je brod koplje koje ih je predvodilo bio stožerni zapovjedni brod. To je neki visoki političar bio u inspekcijskoj ophodnji, nudeći tim ljudima pomoć i obnovu.

- Pripremite se za napad, - rekao je Dante. - Ovdje nam se nudi neočekivana nagrada.

Quentin je tražio neko rješenje. U svojem ogoljenom brodu nije imao naoružanja, ali ako ne upozori brodove Lige da Cymehi znaju kako laser djeluje na Holtzmanove štitove, doći će do masakra.

Razmišljajući o svemu dostupnom, otkrio je da bi mogao manipulirati komunikacijskim sustavom.

Tada je preko širokopojasnog otvorenog kanala došao signal s broda na čelu flote Lige. - Cymehi, neprijatelji ljudskog roda, govori vam namjesnik Faykan Butler. Napali ste naselja ovih ljudi i sada se morate suočiti s našim izvršenjem pravde.

Quentin je osjetio silnu nadu, a onda užas. Faykan! Nije želio da ga njegov najstariji sin vidi ovakvog. Ali to je bio sebičan strah... sada kad je toliko toga bilo na kocki.

Držeći se pažljivo planiranog teksta, Dante je sada govorio snagama neoCymeha: - Svim neosima! Otvorite paljbu s projektilima.

Prema zapovjednom brodu Lige i razaračima koji su ga okruživali pojurila su torpeda i granate poput prave mećave eksploziva. Quentin je i dalje nastojao promijeniti frekvenciju u komunikacijskom sustavu svoje letjelice, no nije znao kako se to radi. Prebacivao ju je čim bi mu misli malo skrenule.

Dante je i dalje govorio, a glas mu je bio zadovoljan i pun samopouzdanja. - Podigli su štitove. Sad uključite lasere. Priprema...

Napokon je Quentin čini se nabasao na tajnu frekvenciju koja se

u armiji Džihada dugo rabila za komuniciranje među visokim časnicima. - Faykane! Odmah spusti štitove! To je trik.

- Tko je to? Naravno, signal kojeg je Quentin emitirao iz svog mozga nije

imao prepoznatljivu boju glasa. - Faykane, namjeravaju uporabiti lasersko naoružanje... a ti znaš što to znači. Spustite štitove prije negoli bude prekasno!

Faykan mu je očito povjerovao. Samo je nekoliko časnika i političkih voda iz zapovjedne strukture Lige znalo tu tajnu o ranjivosti Holtzmanovih štitova. - Spustite štitove! Svima podređenima: odmah spustite štitove!

Mada su mnogi negodovali, namjesnik je još jednom čvrstim glasom ponovio naredbu. Štitovi su nestali samo koji tren prije negoli su zrake slabe i neučinkovite energije počele plesati po trupovima letjelica, prouzročivši tek ogrebotine i površinska oštećenja, ništa značajno, tek poneka osmuđena površina. Laser je ponovno prošarao, sada su zrake bile intenzivnije, ali niti jedan brod Lige nije podigao svoj štit.

Faykan je u trenutku shvatio da ih je nečije misteriozno javljanje spasilo od uništenja. - Tko je to na liniji? Zar među Cymehima imamo nekog saveznika? Identificirajte se.

Dante još uvijek nije shvatio što je Quentin učinio. - Nešto je pošlo po zlu, ali mi imamo načina kako ćemo to ispraviti. - Napadačka flota Cymeha je ponovo napunila svoje oružje projektilima. Ti će projektili biti smrtonosni ako se Faykanovi brodovi ne posluže štitovima.

- Mičite se odavde. Ja... ili ćete biti... - Quentin je zastao, bojeći se da će se odati. Vjerujte mi. Učinite... da ponovo lijem suze radosnice.

- Quentin se nadao da će to njegovom sinu biti dovoljno da shvati o čemu se radi. Nije mogao podnijeti pomisao da prizna sve... ne u ovom času.

Bilo je grozno i pomisliti da bi Armija čovječanstva mogla poslušati nečiji loš savjet i krenuti u akciju kako bi ga spasili, kako dolaze na bazu Cymeha na Hessri kako bi ga spasili. Quentin to nije želio. Želio je samo da Faykan makne svoje brodove prije nego ih Dante sa svojim moćnim brodovima sve zarobi.

- Oče! - ponovo se javio Faykan na privatnoj frekvenciji. - Primero... jesi li to ti? Mislili smo da su te ubili!

- Butleri nisu nikome batleri! - povikao je Quentin. - A sad odlazi.

Kad su Danteovi sljedbenici ispalili prve plotune, Quentin je odjednom shvatio kako njegov brod može poslužiti kao oružje. Promijenio je kurs, zaglavio motore na najvećem ubrzanju... i odjednom je jurio kroz redove Cymeha, rastjeravši ih kao što bi pas prestrašio jato golubova. Brodovi Cymeha su se vrtjeli uokolo pokušavajući izbjeći sudar. Quentin ih je kroz komliniju čuo kako brbljaju i svađaju se oko toga što trebaju učiniti.

Quentin se kolebao kojeg od njih bi napao, ali Cymehi su se bolje od njega prilagodili svojim mehaničkim tijelima. Izmičući mu se, počeli su ga gađati tako da mu onesposobe sustav za upravljanje. Njihove su riječi naglo postale nerazumljive, jer su prešli na šifriran način komuniciranja.

Pogodci koji su ga trebali onemogućiti odbijali su se od njegovog trupa, a Quentin je sve više žurio prema Danteu. Bio je voljan položiti svoj život kako bi uništio jednog od preostala tri Titana.

Dante se sa svojim većim brodom izmaknuo, tako da ga je Quentin uspio samo ogrepsti dok je prolazio pokraj njega. Kako su vibracije prolazile njegovim metalnim tijelom, Quentin je osjetio da je oštećen, no nije bilo nikakve fizičke boli. Sada je njegov brod mnogo slabije reagirao na komande pa se pitao koliko je štete nanio svojem umjetnom tijelu.

Bilo mu je lakše kada je vidio kako se ekspedicijske snage Lige povlače, mada to još uvijek nije bilo potpuno povlačenje. - Idite! Odlazite odavde ili ćete svi izginuti, - ponovio je u odašiljač.

- Sigurno im je primero Butler nešto rekao! - javio se Dante. - Onemogućite njegov signal!

Jake smetnje su onemogućile daljnje emitiranje. Quentin nije mogao ništa objasniti, nije mogao moliti za oproštenje, pa čak ni svojem sinu reći zbogom. Ali učinio je ono što je bilo nužno. I sada će Liga znati da je on još uvijek živ.

Pogodci Cymeha nisu bili dovoljni da unište Quentinov brod, ali učinili su dovoljno da mu onemoguće rad motora i ostave ga lebdjeti u svemiru. Bespomoćnog i neučinkovitog. Kako sramotan način umiranja, pomislio je...

Cymehi su ga morali tegliti na Hessru, dok ga je Dante psovao ga zbog njegove gluposti. Ipak, Quentin je bio zadovoljan zbog onoga što je uspio učiniti. Nakon što je toliko dugo vremena bio posve bespomoćan, zadao im je u ime ljudskog roda dobar udarac. Pri ovom susretu nije bio izgubljen niti jedan ljudski život.

Kad ga budu dovukli na Hessru, general Agamemnon će ga bez sumnje zatočiti u posudi za održavanje mozga i podvrgnuti ga bolnim podražajima, ako ga uopće i ostavi na životu.

Ali ono što je postigao bilo je vrijedno toga.

Najbolji planovi se razvijaju usput Kad plan zaista uspije, on

počinje živjeti svojim vlastitim životom, posve odvojeno od bilo čega što je njegov izvorni tvorac namjeravao.

- VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID Vor je uvijek znao da su Titani još uvijek moćni i da njegov otac

neće vječito mirno sjediti, posebno sada kad je Omnius zatvoren. Otkad je Džihad završio, Vor je sedamnaest puta govorio u parlamentu Lige, ustrajno tražeći da se pokrene vojna operacija kojom će se zbrisati Cymehe s Hessre, no nitko drugi nije vidio nikakvu potrebu da s time požuri. Uvijek su se lako pronalazili drugi prioriteti.

Oni su uvijek bili skloni podcijeniti Agamemnona. Nakon što je dojurio s Wallacha IX donoseći novosti o tome

kako su ih Cymehi napali i o tome kako je Quentin Butler vjerojatno mrtav, Porce Bludd je alarmirao ljude. Neposredno nakon užasa s malenim pirana ubojicama - na koje je Vor također bio upozoravao Ligu - te pojave još goreg oblika kuge na Rossaku, Vor je bio siguran da bi vlada napokon mogla biti izbačena iz svog samozadovoljstva.

Sada ga barem nisu više otvoreno odbijali. Članovi parlamenta su znali da je on staroga kova, da je usprkos svojem mladolikom izgledu veteran koji je nadživio sve svoje drugove po oružju. On je zahtijevao trenutačnu akciju koja je onda prerasla u mjesece jalovih rasprava.

Nestala je cijela jedna eskadrila Armije čovječanstva i pretpostavljalo se da su ti brodovi uništeni. Sada se namjesnik Faykan Butler vratio s alarmantnim izvješćem kako Titani sada znaju za onu pogibeljnu laser-štit slabost, za tajnu koja je bila tako dobro čuvana tijekom trajanja Džihada.

A Faykan je izvijestio i da je njegov otac pretvoren u Cymeha! Nakon ove posljednje novosti, Voru je prekipjelo. Napokon ih se

moglo trgnuti da nešto poduzmu, no sumnjao je da će to za, njegov ukus, biti dovoljno brzo i dovoljno značajno.

Dok je čekao na instrukcije vlade morao se nekamo maknuti od ludila svakodnevnih manifestacija Ravninog Kulta i beskrajnih sjednica parlamenta Lige, kao i od svojih svakodnevnih beznačajnih obveza koje je imao kao vrhovni bašar Armije čovječanstva. Kako je došlo do ovoga? Jedan dio njega žudio je za danima otvorenog ratovanja i jasnim, nedvojbenim neprijateljima, za vremenom kada je bio u stanju sam donositi odluke, pokrenuti razorni napad i onda pustiti da se

posljedice toga same sređuju. Uvijek je zafrkavao Xaviera, jer se ovaj tako strogo pridržavao propisa i naredbi...

Kad ga je bašar Abulurd Harkonnen pozvao da posjeti jedno staro arheološko nalazište izvan grada, Vor je to radosno prihvatio. Novopečeni časnik je obećavao mir, svjež zrak i mjesto gdje će moći razgovarati, a to im je obojici itekako trebalo.

Mada su naizgled to vrijeme uzeli kako bi se posvetili sebi, obojica su bili u mračnom raspoloženju. Abulurd je sad već izgledao stariji od svojeg mentora koji se prema njemu odnosio kao da mu je Abulurd mladi brat. Otkad je Leronica umrla, Vor se više nije trudio oko toga da kozmetičkim pomagalima poštara svoj izgled. Samo su mu se oči postarale, naročito sada kada je znao što Agamemnon zapravo radi.

Arheološko nalazište je bilo na sunčanoj strani brežuljka, udaljeno od Zimije svega jedan sat vožnje automobilom. Vojni šofer, ratni veteran iz vremena Džihada koji je na Honru pretrpio nekoliko teških ranjavanja grudnog koša, stalno im je govorio kako bi želio da još uvijek može ratovati i kako se svakoga dana moli svetoj Sereni. Imao je malen, napola sakriven bedž koji je pokazivao da je simpatizer Rayni-nog pokreta. Iskrcao ih je i odvezao kola u sjenovito područje gdje će ih pričekati.

Njih dvojica su šetali pustim arheološkim nalazištem. Čitajući natpise i izbjegavajući vlastite misli, Abulurd je rekao: - Ovo je područje nekada bilo naseljeno budislamistima, prije nego su se oslobodili generacijskog ropstva i pošli naseliti Nesvrstane planete.

- Tvoj otac neće nikada biti oslobođen iz ovog svog ropstva, -promrmljao je Vor, spuštajući nad njih oblak ispunjen šutnjom. Kao cymeh, Quentin se više nikada ne bi mogao vratiti kući.

Obojica su zurili u vremenom uništene arheološke ostatke i Abulurd je učinio nekoliko slabašnih pokušaja čitanja natpisa i oznaka, povremeno zastajući u tom recitiranju, onako kako mu se njegov vlastiti očaj probijao kroz tu fasadu. - Nakon što su okrenuli leđa našoj civilizaciji, Zensuniji i Zenšijiti su zašli u dugo mračno razdoblje; sve do ovih dana većina njih živi kao primitivci na udaljenim planetima. - Škiljio je gledajući pločicu obasjanu suncem. - Ovdje je pronađena i muadru lončarija.

- Kogitori su na neki način bili povezani s Muadruima - rekao je Vor. - A Vidad je jedini preživjeli kogitor. - Spominjanje Vidada podsjetilo ga je na Serenu i njezinu smrt.

Nitko živ nije imao toliku prošlost i toliku ogorčenost na Titane kao što ju je Vor imao. Agamemnon ga je podigao, obučavao da, naučio ga taktici... svemu čime bi Vor jednoga dana mogao tlačiti ljudsko roblje. Ali on je tijekom Džihada to svoje tako stečeno znanje okrenuo protiv misaonih strojeva, stalno ih pobjeđujući koristeći se unutrašnjim informacijama. Sada je Vor imao još više informacija o Aga-memnonu i namjeravao ih je iskoristiti na posve drukčiji način.

Sjeo je s Abulurdom na gomilu ruševina i tu su podijelili zamotane sendviče napravljene od kruha i jako začinjenog mesa. To su zalili bocama hladnog saluškog piva. Vor nije mnogo govorio, jer je bio zabavljen važnim brigama. Stresao se prisjetivši se grozne "nagrade" koju mu je general Cymeha jednom bio obećao. Da nisam sa Serenom i Ginjom pobjegao sa Zemlje, Agamemnon bi i mene pretvorio u cymeha. Prema onom: kakav otac, takav sin.

Kao vojskovođa, Vor je za Ligu učinio sve što je mogao. Iscrpljena ljudska rasa nije imala ni energije ni entuzijazma za još jednu dugu borbu. Još dugo nakon ovih kriza mnogi su se vođe užasavali i same pomisli na nuklearni holokaust kojeg je on vodio protiv Sinkroniziranih svjetova, stideći se onoga što su učinili. Većina ljudi se nije sjećala važnosti, užasa i nužnosti tih opasnih dana. Samo su pognuli glave pri sjećanju na milijarde porobljenih ljudi koji su tijekom uništavanja Omniusa poginuli kao usputne žrtve. Nisu mislili na one milijarde ljudi koji bi stradali da su tada pobijedili strojevi. Vor je i previše puta vidio kako se povijest može lako preoblikovati.

Sada kad se Agamemnon napokon vratio kako bi ponovno prouzročio posvemašnji kaos, Vor je osjećao da je pred njim još jedna bitka... u koju će se upustiti sam, bez ikoga tko bi donosio ocjene o njegovim postupcima.

Stisnuvši zube, pogledao je Abulurda i rekao. - Znam što moram učiniti. Potrebna mi je tvoja pomoć i tvoje potpuno povjerenje.

- Naravno, vrhovni bašare. A tada je Vor nastavio govoriti kako bi Abulurdu rekao na koji

način se namjerava jednom zauvijek riješiti Agamemnona.

Uvijek imaj na umu neumitnost svojeg kraja. Tek kada

prihvatiš činjenicu da ćeš umrijeti, moći ćeš dosegnuti veličinu i postići najveću čast.

- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS U impozantnoj dvorani zgrade parlamenta Abulurd Harkonnen

je sjedio u prvom redu pozvanih gostiju, ponosno noseći na ramenima i grudima oznake bašara. Uzvanici na ovoj ceremoniji bili su mješavina političkih i vojnih lidera koji su tu sjedili i mrmljali bez nekog očitog entuzijazma.

Vrhovni bašar Vorian Atreid je zatražio da se obrati skupštini, obećavajući neku važnu obznanu... kao što je to i ranije često radio. Ipak, kako je do sada već godinama donosio teška upozorenja pesimističnog sadržaja, ovi časni ljudi više nisu pokazivali veliko zanimanje za to što on govori. Znali su za nove pljačkaške pohode Cymeha, a one pirana ubojice su ih podsjetile kako je i Omnius ostao prijetnja pa su očekivali kako će im stari veteran sada predbacivati zbog njihove nesposobnosti predviđanja događaja.

No Abulurd je znao pravi razlog zbog kojeg je vrhovni bašar htio održati govor. Sjedio je mirno, disao je plitko i onako miran bio je slika i prilika dostojanstvenosti.

Većinu tog jutra Abulurd je proveo zadubljen u svoj posao u laboratorijima pokraj administrativne zgrade Velikog Patrijarha. Slijedeći naputke velikog bašara, njegov tim inženjera je nastavio s rastavljanjem i analiziranjem onih smrtonosni pirana kukaca, aktivirajući neke od njih pod strogo kontroliranim uvjetima. Njegovi istraživači su mislili da sada imaju nekoliko mogućih načina obrane ako bi Omnius odlučio ponovo se poslužiti tim malim ubojitim strojevima.. Dvojica Abulurdovih inženjera su već projektirali prototip blokade... ne ništa nalik Koltzmanovim pulsnim generatorima, nego mnogo jednostavniji signalni uređaj koji će unositi zbrku u program navođenja kukaca.

Abulurd je za ovaj današnji događaj skinuo laboratorijsku odjeću i odjenuo vojnu odoru. Mada se nije zahtijevalo službeno odijevanje, on je to učinio iz poštovanja prema vrhovnom bašaru.

Sada, čim su se velika vrata otvorila i kad je bio najavljen

dolazak Voriana Atreida, Abulurd je skočio na noge i vojnički

pozdravio. Vidjevši to, ostali časnici Armije čovječanstva učinili su to isto i trenutak kasnije je i ostatak dvorane počeo ustajati, najprije tek poneki, a zatim u jednom valu.

Dok je Vorian ponosito kročio središnjim prolazom, izraz na njegovom licu bio je nedokučiv. Odlučio je pojaviti se u punom sjaju, s impresivnim izborom pošteno zasluženih lenti, odličja i oznaka ranga, sakupljenih tijekom mnogih desetljeća vojne službe. Dok je koračao, sve je to na njemu zveckalo i izgledalo je da će težina sveg tog odličja poderati materijal njegove odore. Činilo se da njegova uniforma, premda netom izglačana, u svojoj strukturi ima utkano blato i krv i da, kao i sam taj čovjek, nikada neće moći biti posve čista.

Bacio je pogled prema mjestu gdje je bio Abulurd; pogledi su im se sreli i mlađi časnik je osjetio kako mu srce radosno kuca.

Vrhovni bašar je držao glavu visoko uzdignutu i ispravio je ramena penjući se stubama na pozornicu gdje je predsjedao guverner Faykan Butler koji je sjedio pokraj Velikog Patrijarha. Odjeća Xandera Boro-Ginja bila je nepotrebno nakićena.

- Vrhovni bašare Voriane Atreide, pozdravljamo vaš dolazak na sjednicu, - rekao je Faykan. - Pozvali ste nas ovamo zbog neke važne obavijesti? Sve nas zanima što ćete reći.

- I bit ćete mi zahvalni ako budem što kraći, - rekao je Vor. Nekolicina predstavnika iz prvog reda se tiho smijuckala. - Ovog mjeseca se navršilo stotinu i trinaest godina koje sam proveo kao vojnik, boreći se za ljude. - Zastao je, pustivši da ta brojka ostavi dojam. - To je više od stoljeća borbe protiv neprijatelja i pomaganja Ligi plemića.

I mada još uvijek možda izgledam jak i snažan, i premda održavam svoje zdravlje i sposobnosti, sumnjam da ovdje postoji i jedna osoba koja bi mogla reći da nisam dovoljno dugo služio Džihadu i u Armiji čovječanstva.

Polako je prešao pogledom preko slušateljstva, zaustavivši svoj pogled na namjesniku. - Želim da odmah stupi na snagu ostavka na moj položaj u Armiji čovječanstva. Prije devetnaest godina Džihad je proglašen završenim. Moje vrijeme ratovanja je prošlo. Neko vrijeme ću se posvetiti sebi, a onda ću se vratiti zadatku da sperem ljagu s imena Xaviera Harkonnena.

Faykan je reagirao brzo i glatko, kao da je cijelo vrijeme znao što Vorian namjerava. - Govorim u ime svih koji su se ovdje okupili.

Uviđamo da ste vjerno služeći dali cijeli jedan životni vijek. Sada su pred nama novi izazovi s Cymehima i s Omniusom, no tom poslu ionako nikad kraja. Čini se da ćemo uvijek morati imati posla s neprijateljima čovječanstva. Jedan čovjek ne može riješiti sve te probleme pa ma koliko se trudio. Voriane Atreide, možete se opustiti, povući u mirovinu i činiti što vam je volja, a taj posao prepustite nama. Zahvaljujem vam na vašem primjernom vršenju službe. Zaslužujete svaku čast i poštovanje koje vam možemo pružiti.

Namjesnik je počeo pljeskati, a za njim i Veliki Patrijarh i uskoro su se svi u dvorani ustavši pridružili ovacijama. Ponesen gromoglasnim aplauzom, Abulurd je promatrao svojeg mentora, osjećajući kako bi se mogao utopiti u emocijama, istodobno i od ponosa i od tuge. Veliki Patrijarh je Voru dao svoj službeni blagoslov.

Vrhovni bašar ih je sve pozdravio lamanjem glave, a samo je Abulurd znao da se on namjerava i dalje boriti, iako na način kojeg Liga nikad ne bi dopustila.

Dok su Vora iz velike, akustične dvorane parlamenta ispraćali poklicima, čestitkama i pljeskom, Abulurd je pošao za njim, nadajući se prigodi da će se moći osobno oprostiti s čovjekom koji je toliko za njega učinio.

Sve u svezi s tom objavom i njezinim prihvaćanjem bilo je na odgovarajućoj razini, no Abulurda je takva reakcija ipak boljela. Nakon svih dobrih stvari koje je Vor učinio za Ligu i usprkos činjenici da se njegove vještine nisu nimalo smanjile, niti jedna od nazočnih osoba nije učinila ni najmanji pokušaj da ga odgovori od umirovljenja i odlaska. Bilo im je drago što odlazi.

Smrt može biti prijatelj, ali samo ako njen poziv dođe u pravo

vrijeme. - Navakristijanski tekst (dvojbeni prijevod) Izgubljena u vrućici, Raquella je sanjala o snovima, o slikama i

na-danjima svojih predaka, tako sjajnim u mladosti, a tako otrcanima u gruboj stvarnosti. Čak je i njezin tajanstveni djed Vorian Atreid bio tamo, kao i Karida Julan, njezina baka, ta žena koja je voljela Voria-na... kao i brojni muškarci, žene, junaci, kukavice, lideri i sljedbenici. I Mohandas Suk.

Čula je kako odnekud kaplje voda... ili neka druga tekućina, kucajući poput protjecanja vremena. Osjećala je kako joj se fizičko tijelo suši, kako se pridružuje bezvremenom ekološkom sustavu tog planeta.

Rossak. Nikada nije pretpostavljala da će umrijeti na tako čudnovatom

svijetu. Raquella nije bila ovdje rođena niti je imala ikakvih veza s Ros-sakom, nikada ne bi ovamo došla da se tu nije ponovno pojavila kuga i da nije morala pomoći. Osjećala je kako tupo lebdi, bez ikakvog taktilnog osjećaja na svojoj koži, bez ikakve sposobnosti da se pomakne. Osjećala se kao da joj je nešto debelo i teško prekrilo tijelo i silom iz nje cijedi život. Je li to bio taj retrovirus? Ili njezine nemoguće odgovornosti? Uz velike poteškoće uspjela je udahnuti dubok, okrepljujući obrok zraka.

Jimmak Tero ju je nekamo odveo, na neko skrovito mjesto duboko u srebrno-grimiznu prašumu. Tada je jedva bila pri svijesti i sjećala se samo zvukova i vlage, zbunjujućih mirisa. Sada nije imala pojma gdje se nalazi.

Usprkos stalnom nemiru u duhu i tijelu, Raquella se pokušavala smiriti. Sve je u redu. Zapravo sam prilično dobro. Mohandas i ja smo pomogli žrtvama kuge. Isplatilo se žrtvovati moj život za njihovo dobro.

Mnogo ranije, na Parmentieru, Vorian Atreid joj je rekao da se ponosi njome; sve otad držao ju je taj komentar, pokazivao joj emocije koje je taj stranac, njezin djed, osjećao prema njoj. U međuvremenu ju je Vor posjetio mnogo puta i nudio joj svoju ljubav i pomoć. Sada kad ga je poznavala i kad joj je bilo stalo do njega, ponos i poštovanje koje je njezin junački djed osjećao prema njoj značilo joj je mnogo i više nego ikada. Vrhovni bašar Armije čovječanstva bio je važan, slavan

čovjek. Silno se namučio dok ju je pronašao i konačno ju je pronašao baš u vrijeme kuge.

Dok se borila da obuzda valove boli koji su joj kidali tijelo, Raquelli je trebala sva energija kako bi nastavila disati. Usredotočila se na one zvukove kapanja, pridržavajući se tog ritma, balansirajući na samoj oštrici svjesnog stanja i života. Kap. Udah. Kap. Udah.

Raquella se u mislima vraćala unatrag, prisjećala se oaza radosti u pustinji uznemirenosti. Većinu života provela je radeći, tragajući, postižući, a tek vrlo malo uživajući u onim divnim radostima koje je Bog rasipao. Ali Raquelli je to bilo važno i to bi za jednu osobu trebalo biti posve dovoljno. Osjećala se umornom i gotovo spremnom ispustiti one tanane niti koje su je još vezale s postojanjem.

Onaj zvuk kapanja postao je glasniji. Osjetila je nešto na licu, svježu vlažnost i nehotice je progutala. Shvatila je da to sada nije učinila prvi puta. Kako dugo je već tu? I gdje je to uopće? Ta voda joj je nešto činila... ili je ona radila nešto s njom. Čudan osjećaj.

Raquella se pomaknula, otvorila oči i ugledala široko, nevino lice Jimmaka koji je klečao pokraj nje i umivao joj obraze i čelo. Kad je opazio da se probudila, lice mu je poprimilo izraz ushićenja. - Ja sam Dečko Doktor. Ja radim dobar posao.

Vidjela je da leži ispružena na tlu pokraj jezerca mirnog poput ogledala. Korijenje, stijene i zemljani strop govorili su joj da se nalazi u slabo osvijetljenoj špilji. Zrake svjetlosti lomile su se prodirući kroz rupe na krovu, filtrirajući se kroz prašinu. S niskog stropa pa sve do poda spuštale su se paukove mreže i dlakavo korijenje bilja.

Fluorescentno plavkaste gljivice bile su pripijene uz zidove špilje. Voda je kapkala sa stropa i onda mirno tekla u jezerce, a da pritom nije nimalo uzburkala njegovu površinu. Čula je odjek glasova i s druge strane vode ugledala dvoje čudnih ljudi. Oboje su imali savinuta, deformirana tijela. Jedno od njih, djevojčica mršava poput motke, pokazala je prema njoj.

- Mislim da je Gospođa Doktor izliječena. - Jimmakove su riječi dolazile polako. - Vrućica je prošla, ali ste nastavili spavati. Stavio sam na vas još mineralne vode. Čak ste malo i popili. To je jako pomoglo.

Raquella je drhtala shvativši da joj je bolnička kuta posve mokra.

Primijetila je kako u blizini, posve zaboravljena, lebdi ona

platforma sa stvarima koje je Jimmak uzeo iz bolnice. Čitala je o

ovakvim vap-nenačkim udubinama. Pokušala se sjetiti kako se to kaže... vrtača.

S natruhom isprike u glasu Jimmak je rekao. - Stavili smo vas u vodu koja liječi. Moji prijatelji i ja. Pustili smo vas da se tako kupate cijeli dan. Ta vam je voda sprala vrućicu.

- Ljekovita voda? - Raquella je shvatila kako se osjeća čudnovato ispunjena energijom.

- Posve posebno mjesto. - Osmjehnuo se. - Samo Krivorođeni znaju za njega.

- Jimmak, vrlo si pametan. - Jedva je protisnula te riječi, no činilo se kako postaje sve jačom. - Točno si znao što trebaš učiniti da bi mi pomogao. Nisam vjerovala da ću preživjeti.

- Donio sam suhu odjeću i pokrivače, - rekao je Jimmak. – Za vas.

- Hvala. Mislim... osjećat ću se bolje u suhoj, čistoj odjeći. - Odjeća na njoj bila je hladna i mokra.

Uz pomoć nekoliko žena, također Krivorođenih, koje su se tako uočljivo razlikovale od visokih i ledeno savršenih čarobnica, Raquella se zaputila u mračni bočni hodnik i presvukla se u udobnu, čistu crnu odjeću. Odložila je svoju staru odjeću i ponovo odteturala do svog mjesta pa legla na ugodno hladno tlo i omotala se suhim pokrivačem.

Pokazala je na skupinu radoznalih i stidljivih Krivorođenih. - Tko su ovi ljudi? Zašto žive ovdje?

- Čarobnice nas bace ovamo u prašumu. Nadaju se čudovišta nas pojesti. - Osmjehnuo se. - Ali mi imamo naša tajna mjesta. Poput ovog.

Zrake sunca su plesale preko vrtače ispunjene vodom, stvarajući čudesan ambijent toliko drukčiji od onog koje su savršene čarobnice ispunile mržnjom i prezirom.

- Čarobnice ne dolaze ovamo. Čak ni ljudi iz VenKee, koji beru biljke i gljive, ne dolaze, - rekao je Jimmak ustavši. - Ova voda posebna.

Sada čarobnice umru, a Krivorođeni ostanu živi. Raquella nije mogla poreći da ju je nešto izliječilo, a to je

vjerojatno bila ta voda iz vrtače. Liječila je mnoge bolesnike i znala je stadije te bolesti pa je znala i to da nitko nikada nije preživio ako je došao do stadija u kojem je ona bila. Bila je posve sigurna da ju je retrovirus ubacio u fatalnu spiralu prije nego ju je Jimmak odveo iz grada na litici. Tamo bi ona umrla.

Ali nije se moglo reći kakve su se kemijske tvari nataložile u vodi tog podzemnog jezerca. Nije od Jimmaka očekivala stručno objašnjenje. Ne bi bilo nikakvo čudo da se neka kombinacija toksina i prirodnih nusproizvoda pokazala smrtonosnom za retrovirus kuge.

Ta je voda ponudila ključ rješenja. Mohandas i njegov tim su bez odmora radili u svojem izoliranom laboratoriju broda Oporavak na stazi oko Rossaka, no svi dosadašnji pokušaji bili su bezuspješni. Ako bi on mogao analizirati tu vodu i izdvojiti ljekovite sastojke te ih kao lijek podijeliti ljudima koja je patila u gradovima na litici, tada bi mnoge žrtve mogle biti spašene.

Taj nagli osjećaj kako ipak ima nade izazvao je u njoj vrtoglavicu i dezorijentaciju oslabljenog tijela. Nesigurnim je koracima pošla prema rubu jezerca. - Možemo ovamo dovesti ostale bolesne ljude i liječiti ih. Hvala ti, Jimmak, što si mi ovo pokazao.

Krivorođeni su odbili ovaj njezin prijedlog krijući se u sjeni, šapću-ći i stenjući. Uzrujan, Jimmak je silovito odmahivao glavom. - Oh ne. Ne možete to učiniti. Ovo je naše posebno mjesto gdje se liječimo.

Raquella se namrštila. - Žao mi je, Jimmak... ali svi oni ljudi umiru. Ovo nam pruža priliku za izlječenje. Ja sam liječnica. Ne mogu ne iskoristiti ovakvu mogućnost.

Jimmak je pocrvenio. - Čarobnice će ukrasti čarobnu vodu. Ubit će nas jer smo je krili.

- Ne, Jimmak. Neće... - Čarobnice nas uvijek žele ubiti. One žele očistiti ... - Borio se

da se prisjeti izvjesne riječi koju mu je njegova mati vikala. – Očistiti gene.

Raquella se željela prepirati s njim, ali vidjela je Ticiju Cenvu i znala je kako ta čarobnica može biti hladna i okrutna.Kad bi se saznalo za ovaj tajni podzemni izvor, čarobnice i tragači za ljekovitim biljem tvrtke VenKee masovno bi se obrušili i uništili jedno od rijetkih mjesta koja ova jadna odbačena stvorenja imaju za sebe. Mjesto gdje oni viđaju svoje rane.

Na Raquellinom licu se vidjelo razočaranje. - Umiru deseci tisuća ljudi, ne samo čarobnice nego svi ljudi Rossaka. Svi. Vidio si ih, Jimmak. Ne znamo kako bismo ih spasili... ali nešto u ovoj vodi ima ljekovit učinak. - Uzdahnula je. - U redu, moram doktoru Suku dati uzorak ove vode. Tako ih neću morati dovoditi ovamo u tu tvoju svetu vrtaču.

Mohandas bi morao moći iz te vode izolirati sve bitne kemijske sastojke prije nego preostaloj živoj populaciji Rossaka istekne vrijeme. Nitko drugi ne mora znati za ovu vrtaču i njezina ljekovita svojstva. Ona nikada neće otkriti otkud ta voda dolazi... barem toliko može učiniti za Jimmaka.

U rastućem bijesu Jimmak je povikao: - Ne možete nikome reći! Oni će htjeti znati odakle vam voda. Ne! - Pogledao ju je očajnički.

Raquella je gledala to Jimmakovo nedužno lice. Znala je da ga nikada ne bi mogla nagovoriti da promijeni mišljenje, a ona je tom mladiću dugovala svoj život. A opet, bilo je još toliko drugih žrtava...

- Obećajte, Gospoda Doktor. Obećajte! Ostali Krivorođeni su nervozno gledali u nju, neki od njih

agresivnim pogledom, kao da bi mogli razmisliti i o tome da je ubiju prije nego ih ona stigne izdati. Ako ih ne uvjeri, nikada je neće pustiti otići odavde. A tom slučaju neće moći reći Mohandasu za lijek.

- U redu, Jimmak, obećavam. Neću dovesti ljude ovamo. Ali koji je bio poziv kojem je trebala biti lojalna... spasiti

bolesne i umiruće ili sačuvati povjerenje? Tu je previše života bilo na vagi. Nije željela ponijeti se nečasno, a opet... njezina konačna odluka nije se uopće mogla dovoditi u pitanje. Čak i ako ga je morala obmanuti i prevariti, nije mogla ne obazirati se na sve one bolesne koji su sada imali šansu za izlječenje.

Sigurno je da su potrebe umirućeg pučanstva cijelog Rossaka pre-tegnule nad željama šačice Krivorodenih. Zaštitit će Jimmaka i njegove drugove onoliko koliko to bude mogla, ali nije mogla uskratiti Mohandasu ovaj trag. Ako ništa drugo, morala mu je dati uzorak ove vode.

A postojao je način. Krivorođeni su okom sokolovim pazili na nju, držeći je podalje

od jezerca kao da se boje da bi mogla ukrastibocu te tekućine. Raquella je uzdahnula, legla na on lebdeću nosiljku i rekla mu da je spremna. Jimmak joj je stavio povez preko očiju i osjetila je kako je izvodi iz špilje.

- Obećajte da nećete nikome reći za ovo mjesto, - zamolio je, a usta su mu bila tako blizu njezinom uhu da je mogla osjetiti njegov topao dah.

- Imaš moju riječ, - izgovorila je u mrak. -

Kad se raquella vratila U pretrpane odaje na litici, u crno odjevene zapanjene čarobnice su se okupile oko nje. Čak je i Ticija Cenva pokazala veliko iznenađenje što je vidi još uvijek živu.

- Vratila si se iz mrtvih... i izliječena si! - rekla je mlada Karee Marques, ne obazirući se na ostale. Ali kako?

- Nije važno, - odgovorila je Raquella, primijetivši Ticijin pogled nezadovoljstva. -Možda sam pronašla ključ kako ću moći spasiti i vas ostale.

Dobar plan je fleksibilan i neočekivani rezultati su

prihvatljivi... pod uvjetom da su dovoljno značajni. - YOREK THURR, tajni korinski dnevnici Nakon tolikih godina provedenih među misaonim strojevima,

Yo-rek Thurr je gotovo zaboravio kako je uzbudljivo primijeniti one njegove posebne vještine uhođenja i infiltriranja.

Jer, tijekom svojeg "prvog života" u Ligi plemića, on je za potrebe Džipola razvio napredne tehnike obmanjivanja i promatranja. Mogao je uhoditi gdje god je to poželio i mogao je ubiti čovjeka na stotinjak različitih načina. Ali nakon što je kao apsolutni vladar vladao Walla~ ehom IX., a onda kao zaštićen zarobljenik boravio na Corrinu, njegove su sposobnosti atrofirale.

I zato mu je bilo drago kada je, ušuljavši se kasno noću u administrativnu zgradu Velikog Patrijarha, vidio da još uvijek vlada svim tim nužnim znanjima. Po tlu su patrolirali stražari, dok su primitivni alarmni sustavi nadzirali prozore i ulaze. Ali njihove senzore je bilo lako zavarati.

Dok je vodio Džipol, stekao je običaj da se nikada ne budi i da nikada ne zaspe u isto doba dana. Mijenjao je svoj raspored ostajući danima budan, zadovoljavajući se tek s nekoliko sati sna u bunkerima. Iblis Ginjo je mislio kako je to zanimljiv primjer paranoje, ali Thurr se nije šalio.

Jedan od malih visokih prozora bio je otvoren i Thurr je uspio ispu-zati duž strehe i spustiti se do ravnine tog prozora i kroz uski otvor ubaciti unutra noge. Uvukavši ramena kliznuo je unutra poput jegulje i tiho se spustio na mramorni pod. Prešao je dvoranom do otvorenih prostorija Xandera Boro-Ginje.

Kad je pronašao spavaonicu Velikog Patrijarha, ta je budala tamo bila sama, tiho hrčući u svom krevetu pokraj fontane koja je svojim mrmorenjem prigušila zvuk tihih Thurrovih koraka. Možda Xander jednostavno nije bio dovoljno zanimljiv da bi imao kakve komplicirane poroke. Thurr se namrštio. Svaki pristojan vođa morao je imati izvjesne granice. Ovaj tetošeni Veliki Patrijarh, koji se pomoću političkih makinacija svoje bake dokopao počasnog lanca kao simbola svojeg položaja, nije zaslužio biti na čelu preživjelih ostataka čovječanstva. Njima je trebao vizionar poput Yoreka Thurra, netko hrabar, netko s vizijom i inteligencijom.

Thurr se nagnuo nad zaspalim krupnim čovjekom poput matere koja se sprema dati poljubac za laku noć. Odagnao je iz svoje glave ono uporno zujanje i usredotočio se na ono što mora učiniti. - Probudi se, Xanderu Boro-Ginjo, da se možemo prihvatiti posla. Ovo je najvažniji sastanak kojeg si imao u životu.

Veliki Patrijarh je, sad već budan, ispustio još jedan zvuk sličan hrkanju i onako gol pridigao se u sjedeći položaj. Kad je otvorio usta kako bi mogao postaviti pitanje, Thurr je mirno uzeo u ruke mali sprej i štrcnuo mlaz smrdljive tekućine čovjeku ravno u usta. Xander je kašljao i išlo mu je na povraćanje dok se rukama držao za grlo. Oči su mu se širom otvorile, kao da se prestrašio da je upravo proboden bodežom atentatora.

- To nije otrov, - rekao je Thurr, - nego jednostavno sredstvo koje ti neutralizira glasnice. Moći ćeš šaptati pa ćemo ipak voditi naš ugod ni razgovor, samo nećeš moći zazivati upomoć. Čak bi nam i tvoji ne spretni stražari smetali. - Rukom je protrljao svoju glatku ćelu. Xander je hvatao zrak i šaptao, napokon nekako protisnuvši promukle riječi: - Što? Tko...

Thurr se namrštio. - Rekao sam ti tko sam. Kako si mogao to zaboraviti u svega nekoliko dana? Razgovarali smo u tvojem uredu. Zar me se ne sjećaš?

Oči Boro-Ginja su se razrogačile. Šapatom je pozvao stražu, no riječi su bile tek tiho cviljenje.

- Prestani trošiti moje vrijeme. Večeras će doći do velikih promjena. U analima Lige to će biti zabilježeno kao prekretnica u ljudskoj povijesti. - Thurr se osmjehnuo. - Ne bi me trebao odbijati dok ne čuješ što nudim. Proveo sam mnogo godina na Corrinu i donosim vrlo važne informacije o Omniusu. Znam takve tajne o misaonim strojevima koje bi se mogle pokazati ključnima za naš opstanak.

Xander je otvorio i zatvorio usta, kao riba na suhom. - Ali... ti strojevi nisu više nikakva prijetnja. Zarobljeni su tamo na Corrinu.

Thurr je poželio pljusnuti ga. - Omnius je uvijek prijetnja. Nemoj to nikada zaboraviti. - Tijekom cijelog Thurrovog života, čitav izvor njegove moći i razlog njegova postojanja temeljio se na postojanju Džihada. I sada, ako Liga zaista vjeruje da su i posljednji misaoni strojevi neutralizirani, on će morat pronaći nešto drugo gdje će ostaviti svoj trag. Jer, više od bilo čega, Thurr nije želio postati nevažan.

Xander je ponovo šapnuo zovući svoju gardu, a Thurr ga je plju-snuo preko onog debelog lica, ostavivši jasan crveni trag. Veliki

Patrijarh se tresao od bijesa. Prema tom razmaženom momku se vjerojatno nikada ranije nitko nije ovako ponašao.

Mirno, Thurr je otišao do ormarića koji je stajao nedaleko Xande-rove postelje i uzeo lanac kojeg je Veliki Patrijarh obično nosio oko vrata kao oznaku svojeg položaja. - Vidiš, sam sam ga dizajnirao, zajedno s udovicom Iblisa Ginje, - rekao je, pogledavši prestrašenog čovjeka koji je mirno i šutke sjedio u krevetu.

- Nakon što je Harkonnen ubio Iblisa, sazvali smo hitnu sjednicu da odlučimo kako ćemo voditi Džihad i održali Ligu plemića na njezinom jasnom putu. Zbog te politike i zato da bi je ljudi lakše prihvatili, Camie je ustrajala na zahtjevu da ona naslijedi svojeg muža, obećavši da ću je ja naslijediti. Ali nakon deset godina predala je lanac svojem sinu Tambiru. Nije se konzultirala sa mnom, jednostavno je sama donijela službenu odluku o tome. - Dok je to govorio, nosnice su mu se širile.

- Bio sam strašno bijesan i prijetio sam joj da ću je ubiti. Samo mi se nasmijala. Nakon svega što sam bio učinio za armiju Džihada, nakon što sam ljudsku rasu održao snažnom u borbi protiv misaonih strojeva, ona me izdala! I tako sam... promijenio saveznike. - Namrštivši se, zveknuo je lancem. - Ali sada imam puno pravo nositi ovo. Ti moraš podnijeti ostavku.

- Ja... kao duhovni voda Lige ne mogu podnijeti ostavku, - rekao je Xander onim svojim jedva čujnim glasom. - Nasljeđivanje se ne odvija na takav način, gospodine. Vi ne razumijete politiku.

- Onda ću te maknuti na neki drugi način. Ali najprije upitaj samoga sebe što si ti učinio za ljudski rod. Jesi li ti kao Veliki Patrijarh od koristi Ligi? Odgovori su posve očiti.

Gol, Xander se nekako izvukao iz postelje i počeo trčati poput kakve trapave krave. No Thurr se rnunjevito pokrenuo i presjekao mu put. Jakim udarcem u grudi bacio ga je natrag na rub kreveta gdje se ovaj sapleo i pao koliko je dug i širok. - Hmm... znači tako si odlučio.

Thurr je sjeo pokraj debelog Velikog Patrijarha koji se tresao od straha. Sklupčavši se u gotovo fetalni položaj, Xander je djelovao bespomoćno, spreman zaplakati. Onim starim arogantnim načinom protisnuo je: - Vi me ne plašite. Ne možete me ubiti... ja sam Veliki Patrijarh.

Thurr je zaškiljio, nabravši onu svoju ćelu. - Nisi me razumio. Ja sam taj koji je izmislio one pirana žderalice koje je Omnius poslao na Zimiju, a zaslužan sam i za kugu. Osobno sam odgovoran za više smrti

nego bilo koje drugo biće tijekom povijesti. Mora da sam do sada pobio stotinu milijarda ljudi.

Veliki Patrijarh je ponovno ustao u patetičnom pokušaju bijega, no Thurr je posegnuo rukom i zgrabio ga za ručni zglob. Povukao ga je natrag dolje, a onda stavio ruku oko njegovog debelog vrata u nekom ležernom, gotovo nježnom pokretu. Kad je Xander zakrkljao, još je više stegnuo taj zagrljaj, a onda iznenada trgnuo unatrag, sve dok nije čuo da je kralježnica pukla. Držao je debeljka u tom položaju sve dok se ovaj nije prestao trzati.

- Tako, sad vas je sto milijarda ijedan. Nakon što je pustio da glava Velikog Patrijarha tresne natrag na

krevet, Thurr je ponosno stavio lanac oko svojeg vrata i onda izašao u noć. Kad je, satima kasnije, sirena u gradu napokon označila uzbunu, on je još uvijek bio rumen od uzbuđenja i pun planova o promjenama koje će uvesti kad sve bude imao pod nadzorom. Kao prvo, morat će se pojačati osiguranje.

Da bi moglo doći o izdaje, najprije treba postojati povjerenje. - VRHOVNI BAŠIR VORIAN ATREID, privatna poruka

Abulurdu Harkonnenu Vorian Atreid je sam pošao u potragu za svojim ocem tiraninom.

Znao je da ne može imati povjerenja u letargičnu Ligu, čak ni u ovakvoj očitoj krizi. On će se pobrinuti za ovu prijetnju Cymeha. Osobno.

Teška srca je ostavio Abulurda s uputama neka nastavi raditi na obrani od pirana kukaca i istovremeno prikuplja povijesne zapise koji bi mogli pomoći da se spere ljaga s imena Xaviera Harkonnena. Zasad su tu snage Lige učinile vrlo malo.

Poletjevši u Putniku snova, poželio je da još jednom može otići na Caladan, samo da vidi svoje sinove. To je bilo odredište kamo je ljudima iz Lige rekao da odlazi, no to nije bilo moguće. Ako bi Estes i Kagin osjetili da nešto nije u redu, oni bi se osjetili dužnima da ga odgovore od njegovog plana. Ili bi možda samo formalno prihvatili njegov posjet, porazgovarali o nebitnim stvarima i onda čekali da on ode kako bi se mogli vratiti rutini svoje svakodnevice.

Ako ništa drugo, barem ga nisu mrzili onako kako je on mrzio svojeg oca.

Vor nikada nije vidio neko mjesto koje bi bilo tako sumorno kao Hessra. Za vrijeme koje je proveo na osamljenom putovanju u Putnika snova, dozvao je u sjećanje povijesne prikaze posjeta Serene But-ler kogitorima u Kuli od slonovače, no i te snimke ga nisu bile pripremile za tako sumoran i očajan prizor.

Vor je brižljivo odabrao koordinate za slijetanje, mjesto odakle se vidio zamak utonuo u led u kojem su prije boravili Vidad i njegovi drugovi, pa je spustio stari brod u veliku zaleđenu dolinu ispod strmih kamenitih vrhunaca. Čim je izašao iz broda, dobro odjeven kako bi se zaštitio od studeni i vjetra, udahnuo je rijedak, nimalo prijateljski zrak.

Duboko sam usred teritorija cymeha. Mogli bi me jednostavno raz-nijeti. Kroz nekoliko trenutaka ću to saznati. Ali znao je da će njegov otac htjeti osjetiti samozadovoljstvo, a zatim će ga ispitivati ili mučiti. Nitko od Cymeha neće poduzeti ništa bez zapovijedi Titana generala.

Osjećajući kako mu se zamrznuto tlo pod nogama trese, podigao je pogled na ledom prožete tornjeve utvrde koja je pripadala kogitorima. Ispod zatrpanih tornjeva zjapila su otvorena golema vrata. Počeli su se

pojavljivati strojevi, grozna menažerija letjelica i teško oklopljenih ho-dalica nalik rakovima. U svakoj od njih nalazila se posuda s mozgom neoCymeha. Kroz ledeni zrak se čuo težak korak mehaničkih koraka, zavijanje snažnih motora i onaj sveopći zveket oružja.

Okrenuo se nadolazećim snagama strojeva s ljudskim umovima, sam i neustrašiv. Prekrižio je ruke na grudi i malo čvršće stao, znajući da izgleda samouvjereno i nimalo impresioniran.

Cymehi u letjelicama su brujali oko njega, a zagrijani motori su im grmjeli po mračnom nebu. Nespretne borbene hodalice kretale su se prema njemu, a kroz kupole su provirile cijevi. Još od vremena kad je s njima boravio na Zemlji Vor je bio navikao na najrazličitije oblike i dizajne. Bilo je to vrijeme kada je više od svega želio postati jedan od njih.

Jedna letjelica oštrih bridova lebdjela je iznad njega i Vor je spazio svjetlost holo-kamere fokusirane na njegovo lice i koja je bez sumnje emitirala sliku kontrolnim centrima unutar tvrđave. Vor je pomaknuo glavu i viknuo gore: - Ja sam Vorian Atreid! Recite Agamemnonu da mu se sin vratio. On i ja imamo o mnogočemu razgovarati.

Lebdeća letjelica je spustila kuku i njome obuhvatila Vora oko grudnog koša. On nije napravio baš nikakav pokušaj da se odupre, jer je znao da ga taj neo samo pokušava zastrašiti. Ako bi ga itko od ovih pokušao povrijediti, taj bi se morao suočiti s Agamemnonovim bijesom i kaznom. Morao je računati na to.

Stišćući Vora u metalom zagrljaju tako da je ovaj jedva udisao taj ionako rijedak zrak, neo je letio natrag u citadelu kogitora. Na zaleđenom polju koje je ostalo iza njih, Cymehi su okružili Putnika snova i zauzeli ga. Jedna od manjih hodalica manipulirala je senzorima na vratima, nastojeći ući u brod. Vor se nadao da ga neće oštetiti. Ali ako ga i oštete, bio je spreman i na to da će ostati bez sredstva kojim bi mogao pobjeći. Spašavanje vlastitog života mu je sada bila sekundarna briga.

Neocymeh ga je uveo kroz rotirajuća vrata do iskopane špilje ispod utvrđenja. Cymehi su tu maknuli stoljećima nagomilani led ledenjaka, otvorivši prostorije i uređaje kojima su se kogitori odavno bili prestali koristiti. NeoCymeh je spustio Vora na noge unutar tog akustičnog prostora. Ta prostorija je, čini se, bila nekakvo skladište i tu su pod i zidovi bili prekriveni injem. Posvuda je vidio gomile rezervnih

hodalica za Cymehe, letjelice i ostale mehaničke oblike u kojima sada nisu bile pričvršćene posude s mozgom.

Vor je popravio odjeću, duboko udahnuo i sabrao se. Ignorirajući tu letjelicu koja ga je bez velikih ceremonija spustila na pod, okrenuo se prema velikom tunelskom ulazu odakle je dopirala jeka koraka dolazećeg Titana. Mirno i s odlučnim izrazom lica, Vor se pripremio za ponovni susret s ocem. Proveo je stoljeće zamišljajući ovaj susret.

Agamemnon je izašao na svjetlo, njegove snažne metalne noge bile su, kao i uvijek, prenatrpane oružjem. Smiješeći se, Vor je podigao pogled prema kupoli koja je stajala na mjestu glave i gdje se nalazila cijela galaktika sjajnih optičkih niti.

- Onda, oče, je li ti drago što me vidiš? Cymeh je stajao nadvit iznad njega poput kakvog tornja, barem

dvostruko viši i višestruko krupniji od Vora. Dvije mehaničke ruke ljudske veličine pojavile su se ispred oklopa i otvorile jednu ploču točno ispred posude s mozgom.

- Dovoljno sretan da te razderem u masu mesa i kostiju, - Agamemnonov koleričan glas zvučao je kao da kamen puca. - Zašto si došao ovamo?

Vor se nastavio osmjehivati, a glas mu je bio miran. - Je li to ona bezuvjetna ljubav oca prema sinu? Kako si već pobio sve svoje potomke, mislio sam da ćeš htjeti najprije čuti što ti imam reći. Gdje mi je dobrodošlica?

- Dočekati te dobrodošlicom je jedno, a vjerovati ti je nešto posve drugo. U ovom trenutku ne namjeravam ni jedno ni drugo.

Vor se prisilio na tiho kikotanje. - Rečeno upravo u stilu generala Agamemnona. - Podigavši ruke dotaknuo je svoje glatko, mladenačko lice. - Pogledaj me, oče. Zahvaljujući tvom postupku produljenja života, nisam ostario. Zar ne vjeruješ da sam ti na tome zahvalan?

Golema hodalica se arogantno i polako kretala zaleđenim podom, a pod njom su s kamenja sijevale iskre. - Učinio sam to još onda kada si mi bio odan.

Vor je tu brzo uskočio. - Ah da, još onda kada si ti bio odan Omniusu. Stvari se mijenjaju.

- Ti bi mogao doživjeti i milenij... kao cymeh. Ali tu si mogućost odbacio.

- Odvagnuo sam svoje mogućnosti i odabrao najbolju. Ti to sigurno možeš razumjeti, oče... to je upravo onako kako si me ti učio. Uostalom, ja sam se uspio osloboditi Omniusa desetljećima prije negoli

je to tebi pošlo za rukom. Agamemnon nije bio zadovoljan, a nije ni bio sazdan od

strpljenja. - Zašto si ovdje? - Donio sam ti dar. - Neos je ustuknuo, kao da očekuje da bi Vor

mogao izvaditi neku skrivenu bombu. - Sebe. Agamemnon se od srca nasmijao, a jeka toga smijeha se orila

dvoranom. - A zašto bih ja to želio? - Dovoljno sam dugo živio među gubitnicima i sada sam

spreman obnoviti naš odnos. Cymeh je otrovnim tonom odgovorio: - Zar očekuješ da ti to

povjerujem? Izdao si misaone strojeve kako bi pomagao ljudima u njihovom Džihadu.

- To je točno, ali ti i tvoji Cymehi ste mijenjali strane, i to više nego jednom. - Vor je zabacio svoju tamnu kosu. - Očekujem da saslušaš moje razloge i vidiš hoćeš li i ti doći do istog zaključka.

Boreći se da se ne počne tresti od hladnoće u toj ledenoj prostoriji, izložio mu je svoju litaniju o neuspjesima Lige, punu pretjerivanja, govoreći o tome kako su ljudi odbili dati nužan pristanak da se jednom zauvijek na Corrinu uništi Omnius i kako su se prema njemu ponašali kao prema nekoj staroj relikviji koja izgleda kao mlad i neiskusan čovjek.

- Žena mi je umrla, a vlastiti sinovi su mi kao stranci. Liga nam je stalno iznova davala do znanja kako im ubuduće neće trebati islužene rage. Marljivo su poništili sve te pobjede... sve moje pobjede... protiv Sinkroniziranih svjetova. Oni ne mogu misliti na duže od nekoliko desetljeća i uopće ih ne zanima budućnost koja nadilazi njihov kratak životni vijek. Za razliku od Titana, koji u svojim ambicijama pokrivaju i više od tisuću godina. Ali pogledaj sebe: šačica Cymeha krije se na zaleđenom planetoidu još dugo nakon što je Omnius bio poražen.

Iskreno govoreći, tebi i tvojima bi mogla dobro doći moja pomoć.

Agamemnonov glas je zvučao uvrijeđeno. - Mi imamo mnoge svjetove!

- One mrtve, radioaktivne, koje nitko drugi ne želi. I nekoliko novih kolonija koje su već bile oslabljene kugom.

- Gradimo naše baze.

- Da? Valjda ste zato zarobili Quentina Butlera i pretvorili ga u cymeha. Očito vam je potrebna svježa krv, talentirani zapovjednici koji bi ti pomogli. Zar ne bi radije imao mene umjesto taoca koji ne želi surađivati?

- Zašto ne bih mogao imati obojicu? - Titanova se hodalica još malo odmaknula, pokazujući još jedan set vatrenog oružja. - Nedavno smo gotovo uspjeli slomiti Quentina.

- Ima izgleda da ti i u tome pomognem. - Vor je prišao bliže tom monstrumu, našavši se tako unutar dometa moćnih metalnih pandži.

- Oče, ne krivim te što si tako sumnjičav prema meni... napokon, ti si me podučavao. Ali ja sam tvoja krv, tvoj sin... tvoj posljednji sin. Više ne možeš imati djecu. Ja sam tvoja posljednja prilika da si stvoriš dostojnog nasljednika. Želiš li iskoristiti tu mogućnost ili ćeš je odbaciti?

Kad je poruka doprla tamo gdje treba, Vor je promatrao igru električnih naboja po mozgu u posudi. Agamemnon je posegnuo i podigao Vora u zrak. - Protiv svojeg uvjerenja, povjerovat ću ti... za sada. Sine moj, ponovo smo obitelj.

Četiri dana kasnije stajali su vani na studenom glečeru, na izoliranoj Hessri, pod njezinim nebom bez zvijezda. Zrak je bio previše rijedak i hladan za Vorovo ljudsko tijelo pa je navukao još jedno od Li-ginih odijela uskladištenih na Putniku snova i namijenjenih ovakvom okolišu. Zaštitna odjeća je blistala ledenim odsjajem.

Iznad njih je preletio meteor, na trenutak ih osvijetlio i onda zauvijek nestao. - Kad jednom postaneš cymeh i pomogneš meni, Juno-ni i Danteu uspostaviti sljedeće Vrijeme Titana, tvoja perspektiva će umjesto desetljeća obuhvaćati milenije.

Vor je požurio kako bi održao korak s brzinom kretanja mehaničke hodalice. To ga je pomalo nostalgično podsjetilo na dane vlastite mladosti i nevinosti, kada je radosno slijedio oca ulicama stare Zemlje. Tada, slijep i neiskusan, nikada nije u Omniusovoj tiraniji vidio ništa lošeg. Vor je bio ponosan na to što kao ljudski povjerenik služi Sinkroniziranim svjetovima i nikada nije ni pomislio da bi njegov veliki otac uopće mogao biti pokvaren.

- Sjećaš li se, tako sam te svaki puta čekao da se vratiš iz borbe protiv hrethgira7. Njegovao sam te, slušao tvoje priče, čistio sve tvoje dijelove i sustave?

- A onda si me izdao, - zarežao je Agamemnon.

Vor nije zagrizao mamac. - Zar bi ti bilo draže da sam nastavio letjeti za Omniusa? U svakom slučaju, bio bih na pogrešnoj strani.

- Barem si konačno došao k mozgu. Samo bi mi bilo drago da ti nije trebalo više od stoljeća da me potražiš. Većina razmetnih sinova bi već odavno umrla od starosti, Vor se kikotao. - Što se toga tiče ja tu imam očitu prednost.

- Imao sam još trinaest sinova, a ti si najnadareniji od svih. Postavši mnogo ozbiljniji, Vor je rekao: - Kad sam bio sa

Seuratom prije nego sam... promijenio svoju lojalnost, otkrio sam u bazi podataka da si ti pobio sve te ostale sinove.

- Svi su oni imali poneku manu. - Imam je i ja. To otvoreno priznajem. Ako si želio savršenstvo,

mogao si nastaviti služiti misaonim strojevima. - Tražio sam osobu dostojnu da mi bude nasljednik. Sjeti se,

srušio sam Staro carstvo boreći se uz velikog Tlaloka. Takav svoj položaj ne bih mogao prepustiti nikome tko bi pokazao slabost ili nesigurnost.

- I niti jedan od tih tvojih sinova nije imao nikakvih sposobnosti? - Neki nisu bili previše inteligentni, drugi nisu imali ambicija, a

nekolicina njih bila je previše nelojalna. Nisam to mogao podnijeti pa sam ih pobio i počeo iznova. Proces uklanjanja korova. Stoljećima ranije, prije nego sam se transformirao u Cymeha, uskladištio sam veliku količinu svoje sperme pa nije bilo razloga da prihvatim nekakvog mediokriteta za svog nasljednika. Ali ti si, Voriane, posljednji. Kao što znaš, sva moja sperma je uništena za vrijeme atomskog razaranja Zemlje. Ti si moj jedini preživjeli sin... a tijekom mnogih desetljeća sam vjerovao da sam te izgubio.

- Ovaj svijet nije statičan, oče. - A ti se nisi vratio niti trenutka prerano. Ranije sam gajio velike

nade vezano uz Quentina Butlera, no on se opire onome što je neizbježno i protivi se svim našim naporima. On nas mrzi, premda njegova budućnost leži uz nas, jer se on više ne može vratiti u Ligu i više nikada ne može biti čovjek. Možemo nastaviti manipulirati s njim i mogli bismo konačno ipak od njega napraviti saveznika. Ali ako imam tebe, onda mi više ne trebaju Quentinove vještine. Čim te pretvorim u Cymeha, postat ćeš moj nasljednik i sljedeći general Titana.

- Oče, povijest je nepredvidiva. Možda si precijenio to što bih ja mogao postići.

- Ne, Voriane, ja te ne precjenjujem. - Golema hodalica je podigla jednu ruku i nježno potapšala malo ljudsko stvorenje. - Kao cymeh, bit ćeš nepobjediv kao i ja. Mogu te sigurno provesti kroz mnoge naše ponovno zauzete svjetove i načinit te kraljem onog planeta kojeg budeš poželio.

Vor nije bio impresioniran. - Mogao sam postati guverner bilo kojeg svijeta Lige.

- Kad jednom postaneš cymeh, tvoje će novo postojanje već samo po sebi biti basnoslovna nagrada. Ako se dobro sjećam, kad si bio naš povjerenik molio si me za takvu mogućnost. Očekivao si dan kada ću te podvrgnuti operaciji i učiniti te snažnim poput ostalih Titana.

- Ja se još uvijek tome nadam, - rekao je Vor, progutavši gorku slinu u grlu i dobro pazeći da u glas unese entuzijazam. Idući jedan uz drugog, napokon su se vratili u napola zakopane tornjeve. – Nadam se da će se to uskoro dogoditi.

- Prije nego maknemo tvoj biološki oblik, on još uvijek ima jednu prednost, resurs kojeg sam ja davno izgubio.

- Što je to, oče? Gigantska hodalica se nastavila kretati preko leda. - Ti si mi sin,

moj potomak, jedini preostali iz drevne kuće Atreus. I mada je na Zemlji uništena sva moja sperma, ti još uvijek imaš mogućnost nastaviti našu lozu. Trebam tvoje sjeme. U sobi kogitora Junona već ima spremnu aparaturu. To je dužnost koju moraš izvršiti prije negoli dopustim da postaneš cymeh.

Vorianu se stegnuo želudac, ali znao je da neće moći odgovoriti oca od te zamisli. I zato će morati dati spermu koju je Titan zahtijevao. Pomislio je na Estesa, Kagina i na Raquellu. Oni će ostati njegovi pravi nasljednici, bez obzira na to što se ovdje bude događalo. Grlo mu se osušilo od uzbuđenja, ali nije dugo oklijevao. - Učinit ću sve što budeš od mene tražio, oče. Došao sam ovamo kako bih ti dokazao svoju lojalnost. Dati nešto moje sperme za buduće generacije Atreida... to je sitnica.

Dok su tako stajali pred tornjevima kogitora, golema vrata koja su gornjim dijelom pratila oblik luka i vodila u tamne prolaze izgledala su kao razjapljene gladne ralje. Zakoračio je unutra, spreman na sve na što će ga Junona prisiliti.

A što se istine tiče, je li bolje pamtiti ili zaboraviti? Trebamo

pažljivo odvagnuti odluku između povijesti i naše ljudske prirode. - BAŠAR ABULURD HARKONNEN, privatni zapisi Ubojica Velikog Patrijarha prouzročio je veliku strku u Ligi

plemića. Sumnje i optužbe pljuštale su na sve strane, dok je namjesnik Butler pokušavao zavesti mir i stabilnost. Svi moćnici su imali neke svoje političke rivale, ali bezlični Xander Boro-Ginjo nije nikada bio od one vrste ljudi koji bi izazivali takvu strasnu mržnju koja bi dovela do toga da ga se ubije. Bilo je teško vjerovati da je ičija reakcija na njega mogla ići dalje od toga da ljudima ide na živce.

Premda je Faykan iskazao svoj šok i ljutnju zbog tog ubojstva, nije se posebno žurio objaviti potrebu za izborom novog Velikog Patrijarha. Zasad je Abulurdov brat imenovao samo nekoliko zamjenika koji će preuzeti Xanderove dužnosti koje su, kad su obveze bile tako delegirane i raspodijeljene, postale uglavnom ceremonijalne i beznačajne.

Šačica onih koji su se nadali da će biti izabrani za sljedećeg Velikog patrijarha tražili su brzo izjašnjavanje. Namjesnik je iznio čvrsti stav o tom kako se svi iz neposredne blizine Xnadera moraju automatski smatrati sumnjivima i kako neće imenovati nasljednika sve dok se ne završi istraga. Abulurd je sumnjao da njegov brat oteže s vremenom, mada nije mogao razumjeti zašto.

Novi bašar je većinu svojih inženjera usmjerio na istraživačke radove koji su bili u tijeku u laboratorijskim prostorijama uredske zgrade Velikog Patrijarha, koja je sada pak bila izolirana zbog istrage. Jedan od njegovih laboranata žurio je iz jednog vanjskog ureda, a na licu mu se vidio izraz pun panike. - Bašare, trebali biste vidjeti što se događa na ulici. Okupili su se pripadnici Kulta Serene. Silna gomila ljudi.

- Zar opet? - Kako je laboratorij bio zbog zaštite izoliran, nije znao što se vani događa. Abulurd je imao vrlo malo kontakata sa svojom nećakinjom Ravnom još otkad su žrtve kuge doveli na Salusu, ali znao je za njezinu sklonost prema razbijaju opreme. - Ostanite ovdje i zabarikadirajte vrata. Zaštitite vaš posao po svaku cijenu, jer ako pripadnici Kulta udu unutra, znate što će učiniti.

Ove su riječi prestrašile one laboratorijske tehničare i inženjere koji nisu prošli obuku samoobrane ili ratovanja. - A ako... udu unutra?

- Učinite najbolje što budete mogli, - rekao je, vidjevši njihov prestrašen izraz. Izašao je van, pogledati što je to danas izvuklo gomilu na ulice.

Na ulicama je Ravna Butler... sada mršava žena tridesetih godina, još uvijek blijeda i ćelava... stupala na čelu svojih sljedbenika. Išli su ulicama noseći zastave i transparente, pjevajući, mašući oružjem. Njezina sljedba, puna entuzijazma i nasilja, razvila se na uništenim planetima na kojima je ostalo još vrlo malo zakona. Ovdje, u Zimiji, Ravna je, držeći se svojeg dogovora s Faykanom, ipak držala svoje ljude pod čvršćim nadzorom. Abulurd se ipak bojao da je to tek privremena mjera. Kult Serene bio je kotao u kojem se ljudski rod koji je ostao bez nade sve više približavao točki ljutitog vrenja.

Mnogi od tih fanatika nosili su slike herojskih ličnosti medu kojima su bile i one Triju Mučenika i glasnim su povicima zahtijevali pravdu. Vlasnici kuća i prodavaonica su s osjećajem tjeskobe promatrali te povorke, bojeći se da bi toj gomili bila dovoljna tek iskra pa da otpočnu s nasilnim ponašanjem.

- Znate li što ih je ovog puta pokrenulo? - upitao je Abulurd nekog vlasnika prodavaonice kraj kojeg je zastao.

- Parlament je jučer objelodanio sliku čovjeka koji je ubio Velikog Patrijarha, - odgovorio je trgovac, gledajući vojne činove na Abulurdovoj radnoj odjeći.

- Znači, ulovili su ga? Znaju li tko je? - Nitko ne zna. Nitko ga ne prepoznaje. - Pa zašto su ovi iz Kulta tako pobješnjeli? - Abulurd je

promatrao sljedbenike Kulta koji su zahtijevali krv i pravdu. - Nikada ranije ih nije bilo briga za Velikog Patrijarha.

- Sada kad je mrtav, tvrde da je bio svetac koji je prihvatio Ravninu viziju.

Abulurd se namrštio. Taj Kult Serene je stalno nastojao naći razloge koji bi im pomogli da povećaju svoj utjecaj. Vlasnik prodavaonice mu je pružio sliku snimljenu nadzornim kamerama postavljenim u poslovnoj zgradi Velikog Patrijarha. Podudarala se s ostalim slikama snimljenim u uredima Xandera Boro-Ginje. Abulurd se smrknuo vidjevši lik ćelavog ubojice maslinaste kože. Nekako mu je bio poznat. Tekst je ukratko govorio kako se ta osoba najprije ubacila u urede Velikog Patrijarha i prouzročila zbrku pa ga je straža izbacila, no pobjegao je prije negoli su ga stigli uhititi. Nekoliko noći kasnije se vratio, uvukao se u spavaonicu Velikog Patrijarha i tamo ga ubio.

Pretpostavlja se da je to plaćeni ubojica. Nitko ga nije prepoznao među uobičajenom skupinom rivala ili znanaca Velikog Patrijarha.

Već su pljuštale optužbe zbog nesposobnosti. Neki su čak predlagali da se ponovno uvede stroga policija Džihada kako bi ona zavela red. Abulurd se prisjetio svih onih navodnih uhoda u službi strojeva koje je Džipol uhvatio i brojnih čistki koje je Džipol izveo u vrijeme Xaviera Harkonnena, u vrijeme koje je on proučavao kako bi otkrio istinu o svome djedu. Bi li Xanderov ubojica mogao biti jedan od onih perfidnih ljudi koji su bili lojalni Omniusu? Je li itko od njih još uvijek živ, ili su nestali još davno prije negoli je nestao i sam Džipol?

A onda gaje, poput udarca, pogodila jedna posve nemoguća pomisao. Zaškiljio je i malo bolje pogledao lice s potjernice. Te crte lica se nisu mnogo promijenile... izgledao je gotovo posve isto kao na slikama iz povijesti. Zapovjednik Džipola Yorek Jhurrl

Kako je Vor to tražio od njega, Abulurd je proučavao zapise o karijeri svojeg djeda i o njegovom padu. Thurra je znao vrlo dobro. Premda je taj zapovjednik Džipola bio tajanstvena osoba i izbjegavao je snimanje kad god je to bilo moguće, Abulurd se domogao pristupa povjerljivim dokumentima Lige i to mu se lice usjeklo u memoriju. Thurr i Camie Boro-Ginjo su nastavili s učinkovitom i nemilosrdnom kampanjom kako bi diskreditirali Xavierova golema postignuća i oslikali ga kao kukavičkog izdajicu. Čak i Vorian Atreid nije mogao okrenuti tu plimu koja je bila sračunata na demonizaciju njegovog prijatelja.

Ali Thurrov svemirski brod je eksplodirao prije šezdeset i pet godina i taj je čovjek jamačno mrtav. Sve to nije imalo smisla. Zašto bi se netko drugi kamuflirao tako da izgleda poput te mračne, sve samo ne zaboravljene povijesne ličnosti?

Okrenuo se prema vlasniku prodavaonice. - Mogu li zadržati ovaj letak?

Čovjek je slegnuo ramenima. - Jasno. Planirate uhvatiti ubojicu i predati ga ovoj svjetini? To bi bilo zgodno vidjeti.

Neodređeno kimnuvši, Abulurd je požurio u dvoranu zgrade parlamenta. Pokazat će Faykanu usporedbu slika i postaviti mu pitanje, mada nije mogao ponuditi nikakvu teoriju o tome kako bi Thurr mogao još uvijek biti živ ili zašto bi netko drugi odabrao takvu sličnost.

U foajeu su ga obavijestili da je namjesnik na nekom sastanku i neće biti dostupan još barem sat vremena. Abulurd mu je ostavio poruku da mora razgovarati s njim čim to bude moguće.

Frustriran, bašar se udaljio mramorom obloženim hodnikom sve dok nije došao do mjesta gdje se na ukrašenom postolju nalazila posuda s kogitorom Vidadom. Posljednji od drevnih kogitora izgledao je pomalo izgubljeno i patetično dok je razmišljao ovako osamljen u svojim beskonačnim danima.

Abulurd se zaustavio pred tom posudom. Taj je mozak silnim trudom apsorbirao sve strane ljudske povijesti otkad su se u vrijeme Se-rene Butler kogitori Kule od slonovače izvukli iz svoje izolacije. Abu-lurdu je bio potreban trenutak dok je otkrio gdje se nalaze kogitorovi optički senzori. Nije znao bi li pokucao na zaobljenu stjenku posude kako bi privukao kogitorovu pozornost. - Kogitore Vidad, ja sam bašar Abulurd Harkonnen. Želim razgovarati s vama.

- Možete razgovarati sa mnom, - odgovorio je Vidad kroz zvučnik na postolju. - Ali samo nakratko, jer danas moram razmišljati o važnim stvarima.

Abulurd je držao onu sliku blizu Vidadovih optičkih senzora i objasnio svoju teoriju. Tražio je da kogitor konzultira vlastite povijesne podatke i prizove u sjećanje svaki relevantan podatak povezan s ranijim zapovjednikom Džipola.

- Sličnost je zaista velika, - priznao je Vidad - nevjerojatna. Meni se čini da je ta osoba namjerno učinila da bude toliko slična Yoreku Thurru ili je možda njegov klon. Ti odmetnici s Tlulaxa postali su zai sta vješti u tim stvarima.

- Izgleda gotovo potpuno isto kao što je izgledao Thurr na posljednjim snimkama prije svoje navodne smrti, - rekao je Abulurd.

- Ili je to pravi Thurr preživio i prestao starjeti, ili je netko sa starih holograma kopirao njegov izgled.

- Postoje mnoga moguća objašnjenja, - rekao je Vidad. – Nekada davno, u vrijeme Starog carstva, ljudi su bili razvili tretman protiv starenja. Mi kogitori smo se time služili kako bismo milenijima sačuvali naš mozak. Postojao je i drugi način...

Abulurd je uzdahnuo. - Mislite kao Vorian... kao vrhovni bašar Atreid. General Agamemnon ga je podvrgnuo tretmanu produženja životnog vijeka pa jedva da je nakon svojih dvadesetih godina imalo ostario.

- Takav bi tretman sačuvao Thurra sve ovo vrijeme. Ako je još

uvijek živ.

Držeći fotografiju, Abulurd je koračao ispred pijedestala. Osjećao se slabim dok je prelazio na drugi korak. - Ali ako su strojevi jedini kojima je dostupan taj postupak za produženje života, kako se zapovjednik Džipola toga domogao? Zar vjerujete da je netko od naših znanstvenika uspio ponoviti taj proces?

- Takva mogućnost uvijek postoji, ali nije baš vjerojatno. Zar vjerujete da bi taj tretman mogao ostati tajnom kada bi zaista bio dostupan Ligi plemića? Sposobnost usporavanja starenja kakvu daje melange izazvala je eksponencijalno širenje uživanja te droge. U Ligi plemića takav savršeni tretman za produženje života ne bi nikada uspio ostati tajnom. Trebate razmisliti o nekoj jednostavnijoj mogućosti.

Abulurd je znao da Vidad govori istinu. - Ali... vi mislite... - Zaustavio se - Kažete da je zapovjednik Džipola vjerojatno bio u vezi s misaonim strojevima ili Cymehima?

- To je posve logično razmišljanje, - rekao je Vidad. - Ako je to zaista Yorek Thurr.

Dok je bijes u njemu rastao, Abulurd je gužvao onu sliku. Cijelo to vrijeme dok je blatio lik Xaviera Harkonnena, Thurr je možda bio u savezništvu s Omniusom! Abulurd je bio bijesan i osjećao se izdanim.

- A sada se, čini se, vratio kako bi ubio Velikog Patrijarha, - rekao je Vidad.

Dok se tiho kleo kako će se osvetiti, Abulurd je napustio kogitora. Bašaru više nije bio potreban sastanak s Faykanom; morao je poći u lov na tog preobraćenog ubojicu.

Osjećam kako me obuzima neki mit ili je to zaista vizija? Velike

stvari će doći od mojih Sestara, pod uvjetom da ih se može pomno odabrati.

- ČASNA MAJKA RAQUELLA BERTO-ANIRUL Raquellin povratak u život nakon zamalo fatalnog oboljenja od

mu-tiranog virusa kuge, pružio joj je novu priliku i jedan neočekivani izvor kojim može spasiti umiruću populaciju.

Jimmak je sjedio uz nju pokraj kamenog zida pretrpane prostorije za oporavak, dijeleći hranu koju je donio iz prašume. Činilo se kako on vjeruje da se sve opet vratilo u normalu. Raquella se jedva usuđivala pogledati tog smirenog mladića, bojeći se da će njezin osjećaj krivnje biti jasno vidljiv, jer je planirala iznevjeriti njegovo povjerenje... njegov jednostavan zahtjev. Ali, s moralnog stanovišta, nije imala izbora. Svaki novi dan košta sve više i više života.

- Jimmak, molim te, bi li mi napravio još onog tvojeg posebnog čaja?

- Gospoda Doktor još uvijek bolesna? - Ne, bolje mi je. Ali ipak bih rado malo tog čaja. Radosno je otišao. Čim je nestao, Raquella je maknula još uvijek

mokru odjeću koju je držala skrivenu. Pazeći da sačuva svaku kap te vlage, umotala je tu odjeću u nepropustan film, zapečatila i spremila u posudu za uzorke.

Tada je, radeći sama u malenom laboratoriju, izvadila malo vlastite krvi. Među kemikalijama koje su u primjesama u vodi vrtače i antitijelima u njezinoj krvi, Mohandas će možda moći pronaći neki ključ. Poslala je te uzorke brzim šatlom u laboratorij na brodu Oporavak, a uz to i poruku u kojoj ga moli neka brzo radi. Kako nikakav višak ne može škoditi, pridodala je tome još i molitvu.

Jimmak se vratio sa šalicom gorkog biljnog čaja, a za sebe je donio čašu vode. Sjeo je uz nju, osmjehujući se. - Drago mi, što sam mogao pomoći.

- Možda bi mogao pomoći i ovi ostalim bolesnim ljudima, - glas joj je bio težak.

Prestrašeno ju je pogledao. - Ne, ne mogu odvesti nikog drugog

do vode. Obećali ste.

S hladnim osmijehom Raquella je pokazala kako je njezin strah od Ticije Cenve bio opravdan. Ta žena je bila daleko od toga da osjeti olakšanje zato što se Raquella oporavila i zapravo je izgledala ljutito i sumnjičavo. Da je mogla i posumnjati kako će Krivorođeni pronaći lijek, mrzila bi ih zato što mogu učiniti ono što ona ne može. Isti je razlog ležao u osnovi njezine sve jače iracionalne odbojnosti prema liječnicima i istraživačima HuMeda.

- Da, obećala sam. - Ali jednako tako sam se bila zaklela kako ću pomagati onima kojima bude potrebna moja liječnička pomoć...

Kasnije te večeri Mohandas se javio i, zaprepašten onim što je našao, užurbano javljao preliminarne rezultate. Nije još ustanovio specifičan kemijskih sastav komponenti tih alkaloida, minerala i dugo-lančanih molekula koje su bile u vodi tog podzemnog jezerca. Činilo se nemogućim proizvesti ih... baš kao što se to nije moglo učiniti ni s melangeom.

Iz uzoraka krvi je zaključio kako se nešto čudno dogodilo u Raquel-linom tijelu, neka biokemijska transformacija kakvu nikada ranije nije vidio. Ta bitka između retrovirusa i čudnih kemikalija u vrtači učinila je nešto njezinoj biokemiji, bitno je mijenjajući.

Nadajući se da će uspjeti proizvesti cjepivo ili lijek, tražio je od nje da mu pošalje mnogo više litara te vode iz vrtače, no nije mu mogla pomoći.

Frustriran time što mu se rješenje nalazi tako pri ruci, Mohandas je rekao: - Raquella, svako odgađanje predstavlja izricanje daljnjih smrtnih kazni za ove ljude. S malom količinom ove vode koju sam dobio iz tvoje odjeće gotovo je nemoguće provesti sve testove koje moram učiniti. Kako ću izolirati i sintetizirati taj učinkoviti sastojak? -Lice mu je izgledalo jednako blijedo i umorno kao i njezino. Pitala se je li on uopće spavao, tamo gore u njegovom sigurnom orbitalnom laboratoriju. - Zar nas ne možeš povesti do tog izvora? Potrebno mi je još mnogo litara. Odakle dolazi ta voda?

Njezina ljubav i divljenje prema njemu bilo je jasno i nije se nimalo smanjilo... a ipak već je i do sada rekla dovoljno za izdaju. Sumnjala je da bi sama bila u stanju ponovo pronaći to jezerce. Naravno, Jimmak joj nikada ne bi u tome pomogao. - Ja... Mohandas, ne mogu.

Ali svaki puta kad je začula stenjanje bolesnika iz velike bolesničke sobe, svakoga dana kada je gledala nove mrtve, dok je osjećala vonj pogrebnih vatri kada su hrpe mrtvih tijela bile spaljivane

na golom platou iznad prašume, njezina savjest joj je dovikivala kako mora nešto učiniti.

Otkad se vratila, visok je postotak preostalih čarobnica... više od polovine njih... naglo bio pokošen kugom, kao da ih je imunitet organizma istovremeno izdao. S više nepovjerenja nego ikada prije, Ticija Cenva je stajala, mršava i tvrdoglava, kao da želi pokazati kako će njezina vlastita čvrsta odlučnost i mentalna moć nadići najgore učinke epidemije.

Raquella nije osjećala nikakav osobni animozitet prema vrhovnoj čarobnici, osim što joj je zamjerala kako se ponaša prema svome sinu. Njezin grubi način mogao je koristiti zajednici tijekom Džihada, kada su se mnogobrojne žene s Rossaka morale žrtvovati kako bi uništile neprijateljske Cymehe. Ali ponovna pojava epidemije bila je nešto protiv čega se Ticija nije mogla boriti.

Dok je Raquella razmišljala, na um joj je pala jedna čudna misao, ali koja se uporno nametala. Sada kad sam se oporavila, Ticija me gleda kao prijetnju. To je razlog zašto ne želi da ostale budu pokraj mene. Zar je pomislila kako bih ja željela postati vođom čarobnica? Ako bih ja ovdje uspjela, onda bi to po njezinom značilo da je ona podbacila.

Samo su žene rođene na Rossaku pokazivale tu izuzetnu mentalnu snagu koja ih je svrstavala među slavne čarobnice. Nitko s drugih planeta nije nikada smatran dovoljno vrijednim da ga one prihvate. Ipak, Raquella je sada uživala izuzetan utjecaj na tom planetu, bila je izliječena u tajanstvenoj špilji, a kemija njezinog tijela se promijenila sve do razine stanica tkiva. Mogla je to osjetiti u sebi, u mentalnoj metamorfozi koja je uslijedila nakon što je fizički preboljela mutirani virus.

Nadala se kako će Mohandas Suk uskoro nešto pronaći, makar i neki pokusni serum kako bi spasio nekoliko bolešću najteže pogođenih žena.

Pogledavši dolje u Jimmaka, opazila je kako ju on promatra s divljenjem s kakvim dijete promatra svoju majku. To je za Raquellu bio čudan osjećaj. Taj malo usporeni mladić se toliko žrtvovao kako bi joj pomogao i toliko riskirao ne brinući se za svoju osobnu sigurnost. Odjednom joj je na pamet pala jedna misao. Moram provjeriti da mu nije naškodilo to što sam učinila.

Raquella je promatrala svjetla za slijetanje što su bila upaljena na šatlu koji se spuštao iz staze prema vrhovima krošnji. Prepoznala je

obrise HuMedovog transportera pa joj je srce počelo jače tući. - Moram dočekati doktora Suka.

Jimmak joj je, uzrokujući pravu agoniju zbog neodlučnosti, dobacio kratak pogled, veseo i nedužan. - Trebate pomoć?

- Ne, želim da odeš do Krivorođenih i zamoliš ih neka još jednom razmisle. Ta voda iz vrtače mogla bi spasiti tolike...

Njegov izraz lica koji je sada bio pun panike osjećala je kao ubod noža u srce.

- Oni se neće predomisliti! Stisnula mu je rame, pokazujući suosjećanje. - Molim te,

pokušaj još jednom. Mene radi. - Kako ga je dotaknula, tako mu je na njegovu široku košulju postavila sićušan odašiljač. Kad otrči u gustu prašumu, odašiljač će jasno pokazivati put do vrtače.

Otrčao je. Teška srca požurila je za njim u tajanstvenu noć Rossaka, gazeći

ispod spužvastih krošanja. Svjetla na polju za spuštanje letjelica kupala su krošnje žuto-bijelim svjetlima. Nitko od stanovnika Rossaka nije došao dočekati letjelicu; dolaskom epidemije potpuno su nestali svi običaji.

Kad su se vrata medicinske letjelice otvorila, pojavio se čovjek u zeleno-bijeloj odjeći za dekontaminaciju, urešenoj grimiznim križem HuMeda. Prepoznala je Mohandasa po njegovim kretnjama. Nosio je zapečaćene kutije i žustro joj mahao, smiješeći se ispod vizira kacige. Čak je i preko te kacige mogla nazrijeti njegov izraz svježeg entuzijazma. - Ovo je novo pokusno cjepivo... pomalo je obećavajuće, ali samo bi ona tvoja čudesna voda bila dovoljno učinkovita.

Raquella je skrenula pogledom. - Ja... to bi se moglo uskoro promijeniti. - Gledajući u njegove tamnosmeđe oči, vidjela je u njima nadu i entuzijazam. Željela ga je poljubiti, vratiti se s njim na stazu i jednostavno provesti dan grleći ga, osjećajući ga uza se u njihovoj kabini na brodu Oporavak. Ali to nije bilo moguće. Ne dok ovoj epidemiji ne dođe kraj.

- To se možda neće dogoditi tako skoro, Raquella. Moramo sve pokušati. Stupio sam u vezu s vrhovnom čarobnicom i dogovorio da ona pomogne oko podjele ovih novih uzoraka.

Raquella se zabezeknula: - Zar je Ticija zaista pristala pomoći? - Namjerava osobno dijeliti cjepivo. - Govorio je autoritativnim

glasom. - Mislim da to ima političku stranu. Želi se naći u središtu pažnje.

Raquellu to nije iznenadilo. Prihvatila je torbu s epruvetama. -

Javit ću ti ako ovo bude imalo ikakvog učinka. - Ovdje ima toga dovoljno za desetak ispitanika, - rekao je. – Ali

spreman sam u orbitalnom laboratoriju pokrenuti punu proizvodnju. Ne možemo čekati... Ticija Cenva je izašla iz otvora litice i prešla čistinu, a pratile su

je dvije u crno odjevene čarobnice. - Ja ću to preuzeti. Ovdje sam ja na vlasti.

Raquella se nije željela usprotiviti toj hirovitoj ženi. - Pomoći ću ti podijeliti serum. To bi nam mogla biti najbolja prilika za ozdravljenja. - Dok ja ne pronađem vrtaču i njezinu ljekovitu vodu.

- Ne treba nam tvoja pomoć. - Bljesak jedva prikrivenog neprijateljstva pojavio se u Ticijinim očima.

- Tako govoriš već tjednima. - Raquella je pokušavala ublažiti oštrinu u svojem glasu. - Ali vidjela si moje simptome... Jasno je da sam imala izuzetno težak slučaj zaraze i bila sam već u zadnjoj fazi iz koje se nikada nitko nije vratio. Osim mene.

- Možda je tvoj oporavak samo privremen. - Visoka, blijeda žena uzela je torbu s uzorcima i kurtoazno kimnula Mohandasu koji je stajao ispred svog šatla. - Bude li ovaj serum dao rezultate, slobodni ste napustiti Rossak čim prije to bude moguće.

Ona i njezina pratnja zaputile su se do ulaza u liticu. Raquella je udahnula, ali se još uvijek itekako nadala. Ako ništa drugo, Jimmak će ih uskoro nehotice odvesti do vrtače.

Kada drugi stave čovjeka pred prevelike zadatke, on mora

redefinirati svoje ciljeve i krenuti vlastitim putem. Tako će barem jedna strana biti zadovoljna.

- MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS Tijekom ovih dvadeset godina otkako je većina snaga misaonih

strojeva bila uništena, potražnja za majstorima mačevanja s Gi-naza je opala. Stoljećima su na arhipelagu centri za obučavanje stvarali vrsne borce, u prvom redu za uništavanje borbenih robota. Mada nitko od plaćenika nije prigovarao što je taj Serenin krvavi Džihad okončan, preostali majstori mačevanja su bili na gubitku, jer nisu više imali kome staviti svoje vještine na raspolaganje.

Istian Goss je preživio svoje bitke, prošao je s ožiljcima, ali ostao relativno netaknut. Zadržao je svoj pulsirajući mač, ali nije bilo neprijateljskih strojeva protiv kojih bi ga koristio. Umjesto toga, putovao je s planeta na planet, koristio snagu svojih mišića i znanje pa pomagao izbjeglicama da se oporave od kuge i obnove kolonije.

Svjetovi Lige su sada imali jedva trećinu svoje ranije populacije. Obitelji su dobivale podršku u nastojanju da imaju što više djece kako bi se ljudskom rodu pružile što bolje šanse da ponovo procvjeta, ali nije bilo dovoljno radne snage koja bi podigla poljoprivredu i industriju. Svi su morali raditi dvostruko više nego prije.

Mnoge loze plemenitaša su izumrle i sada su se počeli javljati novi centri moći kad su među preživjelima oni ambiciozniji počeli graditi svoja vlastita carstva, deklarirajući se kao svježi ogranci plemenitaških porodičnih stabala i počeli zahtijevati svoja prava i privilegije. Kako je mnogo takvih sjedilo i u parlamentu, one najstarije plemenitaške obitelji se nisu imale kome žaliti zbog tako nelegitimne promjene strukture moćnika.

Istian Goss se prije pet godina vratio na Ginaz, kako bi tamo postao instruktor. Mada je u sebi nosio mentorski duh Joola Noreta, shvatio je kako nikada nije postigao ništa zbog čega bi njegovo ime u povijesnim knjigama upadljivo sjalo. Nije se osramotio kao što su to bili učinili otkriveni Tlulakšani ili kao Xavier Harkonnen, ali nije stekao ni poseban ugled. Nitko nije na glas komentirao kako su od Istiana Gossa više očekivali, ali razočarao je samoga sebe. Žalio je što nije mogao započeti s praznom pločicom, onako kako je to njegov izgubljeni

prijatelj Nar Trig započeo. Tada ne bi na plećima osjećao toliki težak teret i tada bi se možda i istaknuo.

Kad je Džihad bio proglašen završenim, civilizacija i društveni odnosi unutar svjetova Lige promijenili su se na vrlo temeljit i nepredviđen način. Kako je primjena Holtzmanovih štitova bila u širokoj uporabi, svatko tko je bio imalo važan nosio je takav tjelesni štit kako bi se obranio od kriminalaca, atentatora i nesretnih slučajeva. Takva je praksa učinila uporabu vatrenog ili bačenog hladnog oružja, poput strijele, posve zastarjelom.

Protiv protivnika koji je nosio takav štit jedini učinkovit način borbe bila je krajnje precizna uporaba bodeža ili kratkog mača. Predmeti su mogli proći kroz zaštitno polje samo ako su se kretali dovoljno polako, pa su se novi načini mačevanja i borbi noževima razvijali tako da iskoriste prednosti te male ranjivosti.

Zato je instruktor, mehanički robot Chirox promijenio svoje standardno programiranje i trenirao s Istianom Gossom tako da stvore majstore koje će moći iznajmiti kao ubojice ili tjelesne čuvare onim plemićima kojima se prijetilo. I mada se plaćenici više nisu morali boriti s hordama borbenih robota, Ginaz nije dopustio da se njegovi standardi i očekivanja smanje. Oni koji su sada ovdje završili obuku majstora mačevanja bili su još uvijek najbolji kakve je Liga mogla ponuditi.

Istian je promatrao kako dolaze novi učenici, mada ih je sada bilo daleko manje nego ranije. Bez stalnog zahtjeva za sve većim brojem boraca protiv Omniusa, mladići i djevojke su za sebe potražili neku drugu profesiju. Nakon više od tisućljetne tiranije strojeva, ljudska je vrsta imala dovoljno poslova koje je trebalo obaviti.

Jednog dana se Istian iznenadio vidjevši malen brod koji je stigao na Ginaz noseći poruku i poziv. Brod je na sebi imao grb namjesnika Faykana Butlera, a donosio je poziv za trenera-robota Chiroxa i, ako se do njega može doći, za majstora mačevanja Istiana Gossa. Činilo se da je namjesnik pozvao robota kako bi mu bila uručena priznanja koja je zaslužio nakon dugih godina suženja Džihadu. Istianovo zaprepaštenje je bilo najveće onda kada je vidio potpis čovjeka koji je poslao tu poruku. Potpis majstora mačevanja Nara Triga.

Svih ovih godina Istian je pretpostavljao da je njegov sparing partner otišao s onim neupućenim fanaticima koji su bili krenuli na Cor-rin kako bi se borili protiv misaonih strojeva. Ali, naposljetku, Trig je bio živ! Što li je taj čovjek radio tijekom protekla dva desetljeća? Zašto nisu već ranije stupili u vezu? Iz ove je poruke bilo jasno da je njegov

raniji kolega znao da je Istian opet na Ginazu i tu uvježbava nove učenike.

Istian je požurio do Chiroxa kako bi mu rekao novosti. - Moramo ići na Salusu Secundus. Tamo nas trebaju.

Metalni sensei se nije bunio niti se raspitivao za razloge. - Kako vi kažete, majstore Istian Gossu.

Odanost je kristalno jasna stvar samo onima koji su priglupi i

bez mašte. - GENERAL AGAMEMNON, Novi memoari Usprkos prijateljstvu dugom jedanaest stoljeća, Junona i Dante

se nisu uvijek slagali s Agamemnonom. Frustriran, general cymeh se nije mogao smiriti nego je koračao sa svojom hodalicom, tražeći nešto što bi mogao razbiti. Njegova teška metalna stopala oštetila su pod prostorije.

- Ne, ja mu ne vjerujem potpuno, premda mi je sin, - rekao je braneći se. - Ali nisam vjerovao niti većini od dvadesetorice Titana.

Sjetite se Xerxa. - Zar ti to ne vidiš? Previše je jednostavno da se Vorian

jednostavno pojavi ovdje i počne tvrditi kako je opet promijenio stranu kojoj će biti lojalan, nakon što je stotinu godina služio Džihadu. - Junonin glas ga je obično smirivao, ali sada je imao neku hrapavu oštricu.

U Agamemnonu je sve kuhalo. - Zar ti ne bi poludjela živeći tako dugo među tim ljudima? Vorian je odrastao i bio odgajan na Sinkroniziranim svjetovima. Zapamtio je moje memoare i divio se mojim postignućima, sve dok ga nije zbunila ona žena... ako hoćeš, nazovi to mladenačkom pobunom. Vjerujem da su njegovi razlozi dobri i dostatni. Upravo onako kako bih i ja učinio.

Junona je ispustila neki lažan smijeh. - Znači, Agamemnone, na kraju ispada kako je tvoj sin zapravo jako nalik tebi?

- Nikada nemoj podcjenjivati snagu krvne povezanosti. - Nemoj to nikada ni precjenjivati, - odgovorila mu je. Vor je izgledao vrlo malen i ranjiv dok je stajao u središnjoj

prostoriji koju su nekada nastavali kogitori Kule od slonovače i zurio u zastrašujući lik svojeg oca.

- Zbog čega misliš da bi ti mogao uvjeriti Quentina Butlera da se veže uz nas, kad mi u tome nismo uspjeli premda smo se služili svim našim tehnikama prisile? - upito gaje Agamemnon.

- Upravo zato, oče, - odvratio je Vor. - Želiš li da vojni genij okrene kabanicu i prikloni se strani Cymeha... našoj strani, onda ga ne možeš jednostavno mučiti. Jednom si ga prevario, a on je visokoobrazovan vojni zapovjednik. Kad se uzme u obzir rezultat kojeg ste htjeli postići, metode su bile potpuno pogrešne.

Vor je promatrao zaštićenu prozirnu posudu u kojoj se nalazio stari mozak njegovog oca, a i brojni raskošni pregradci u kojima je Agamemnon izložio svoju čudnu kolekciju antiknog oružja.

General se nagnuo naprijed kao kakva tarantula spremna za skok.

- Ja ti još uvijek ne vjerujem niti imam povjerenja u tebe, Voriane.

- I za to imaš razloga. Niti ti meni nisi dao puno razloga da bih ja tebi vjerovao. - Mirno je zurio u monstruoznu hodalicu u kojoj se Agamemnon kretao amo-tamo. To njegovo mehaničko tijelo bilo je gipko i jako i mogao je bez problema raskomadati čovjeka, od po ud.

Danas ipak ne. - Ipak, voljan sam se kockati. Ili me se bojiš? - Dovoljno sam dugo živio da se više ničega ne bojim! - Dobro, onda smo se dogovorili. - Vor nije nikada dopuštao da

izblijedi njegova arogancija i samopouzdanje. Titan je pomaknuo svoju hodalicu, očito ljutit zbog smjelosti

svog sina, ali ipak se suzdržao. - I ti misliš kako ćeš s Quentinom Butlerom postići više nego mi?

Vor je prekrižio ruke na grudima. Pazio je da pred ovim Titanom niti ne trepne. - Da, ja tako mislim, oče. Quentin i ja smo bili prijatelji. Bio sam mu nadređeni časnik. On me poštuje i zna kako sam se požrtvovno borio na strani Džihada. Čak ako se i ne bude slagao s mojim izborom, barem će me saslušati. To je više od onoga što ste vi do sada postigli.

Cymehov zvučnik je brujao i vibrirao dok je Agamemnon mrmljao neizgovorene pritužbe. - Možeš pokušati,- rekao je naposljetku. - Ali imaj na umu, Voriane, da je to jednako toliko test za tebe koliko je i za njega.

- Sve u životu je nekakav test, oče. Onog trenutka kada te opet budem iznevjerio, nećeš oklijevati da me kazniš.

- Tvoja sljedeća kazna bit će ti i posljednja. Nemoj to zaboraviti. - Ali u Agamemnonovim riječima nije se osjećalo ono čvrsto

uvjerenje. Kraj toliko propalih nada, generalu se nije nimalo žurilo da se tako brzo odrekne Voriana Atreida.

Poslije svih ovih stoljeća, mislio je Agamemnon, nisam

očekivao da će u meni ostati više ikakva ljudska emocija. Nadao se da se niti jedna od njih nije vidjela.

Zrak je pod naslagama leda bio tako hladan da je Vorian mogao vidjeti vlastiti dah. Jedan od neoCymeha odveo ga je do neke hladne prostorije, tamo gdje je, od onog dana pobune tijekom napada Cymeha na Faykanovu grupu brodova, bila uskladištena posuda s Quen-tinovim mozgom.

Nekada sjajni primero, osloboditelj Parmentiera i Honrua, zapovjednik snaga Džihada, sada nije bio više od inertne mase naboranog moždanog tkiva u plavom elektrolitu. Njegova je posuda bila na polici poput nekog odbačenog komada opreme. Nakon njegove zapanjujuće opomene Faykanu bio je doveden natrag na Hessru i demontiran, a njegova posuda s mozgom više nije imala pristup nikakvom tijelu namijenjenom Cymehima. Bio je ovdje u klopci.

Kad ga je Vor ugledao, riječi su mu zastale u grlu. - Quentin? Quentin Butler!

Zgrozivši se, prišao je bliže posudi s mozgom i upravo je htio postaviti pitanje svojem neoCymeh pratitelju kad je vidio da se ta zvec-kajuća hodalica povlači iz prostorije i odlazi hodnikom. Vor se nadao da su Quentinovi senzori spojeni na moždane niti i da će moći komunicirati.

- Ne znam, Quentine, koliko dobro me možeš prepoznati. Ja sam vrhovni bašar Vorian Atreid.

- Aha. Razumijem. - Glas je dopirao iz zvučnika na zidu, nedaleko od posude s mozgom. - Vidim da je to još jedan od jeftinih trikova.

- Ja nisam iluzija. - Vor je znao da će Titani itekako prisluškivati svaku riječ koja bude izgovorena pa da zato mora biti oprezan. Svaka nijansa i svaka riječ bit će sumnjivi. A morao je nekako Quentinu naglasiti istinu, a da pritom ne otkrije svoje planove.

- Titani su se s tobom igrali i mučili su te, ali ja sam stvaran. Borio sam se zajedno s tvojim sinovima. Ja sam onaj koji je otišao na Parmentier i vratio se s vijestima da su Rikov i njegova žena umrli od kuge. Jednom sam te pratio kada si išao posjetiti Wandru u Grad introspekcije. Bilo je proljeće u punom cvatu. Rekao sam ti kako mi je Wandra uvijek bila slaba točka, jer je Xavierova najmlađa kćer. Naljutio si se na mene, jer sam tako uveo Harkonnenovo ime u naš razgovor. Sjećaš li se toga dana, Quentine?

Mozak umirovljenog ratnog heroja ostao je tih, a onda je konačno rekao. - Cymehi znaju za interakciju laser-štit. Ja... ja sam im to rekao. Gotovo su uništili Faykana.

Znajući da bi se ova tema mogla pokazati opasnom, Vor je otvorio jednu drugu. - Faykan je sada namjesnik Lige. Jesi li to znao? To se dogodilo kada si ti bio na putu s Porceom Bluddom. Bio bi vrlo ponosan na njega.

- Ja... uvijek sam se ponosio njime. - A tvoj najmlađi sin, Abulurd, -Vor je prišao još bliže posudi s

mozgom. - Pobrinuo sam se za to da on bude unaprijeđen u bašara četvrtog razreda. Sam sam mu pričvrstio te oznake čina. Mislim da je to bio najradosniji dan u njegovom životu, ali bio je jako tužan što nisi mogao biti tamo vidjeti ga.

- Abulurd... - rekao je Quentin, kao da je to ime pokrenulo neku nesigurnost u njegovom umu.

Vor je znao da je ovaj ratni veteran uvijek bio hladan prema svom najmlađem sinu. - Nisi bio pošten prema njemu, Quentine. - Vor je osjetio kako bi tu strog ton mogao biti najučinkovitiji. - On je nadaren, inteligentan mladić... i u pravu je što se tiče Harkonnenovog imena. Mogu ti reći da su te legende koje si čuo u vezi s Harkonnenom bile uglavnom laži. On je bio žrtveni jarac da bi se spasio Džihad. imenovao sam ekipu koja treba sve to preispitati. Vrijeme je da te rane zacijele. A Abulurd... Abulurd u svom poslu nikada nije učinio ništa čime bi izazvao tvoje razočaranje.

- Bio sam nepravedan prema sinu - složio se Quentin, - ali sada je prekasno. Ne mogu ga više nikada vidjeti. Ovdje nisam imao što drugo raditi nego razmišljati... i žaliti zbog svih pogrešaka koje sam u prošlosti učinio. Mrzim ovo što sam postao. Ako si zaista odan nama, ako u tebi ima imalo ljubavi ili poštovanja prema meni, Voriane Atrede, onda ćeš sada ovu moju posudu razbiti o pod. Pokušavao sam im se opirati, no oni su mi uništili svaku šansu. Želim umrijeti. To je sve što još mogu učiniti da im otežam njihove planove.

- To bi bilo previše lagano, Quentine. - Vorov je glas postao oštar.

Sada se služio onim tonom kojim se koristio pri izdavanju zapovijedi i kojeg je razvijao duže od stoljeća u armiji Džihada. - Sada si cymeh. Pruža ti mogućnost boriti se uz generala Agamemnona. Da ne ma tebe i mene, cymehi bi sada vjerojatno navalili na bespomoćne ljude, postavši im nova prijetnja, jednako strašna kao što su to bili misaoni strojevi. Često si mi znao reći kako Butleri nisu ničiji batleri. I to je točno. Mi smo vođe, ti i ja. Ako se odlučimo za suradnju, tada

možemo pomoći pri određivanju odnosa između ljudi i cymeha tako da ti odnosi postanu bolji.

Vor je zvučao uvjerljivo, čak i svojim vlastitim ušima. - Ali Titani neće biti voljni pregovarati prije nego si osiguraju poziciju moći. Mnogo puta sam i sam zagovarao da ih se uništi. Oni imaju dobar razlog da budu zabrinuti zbog Lige. Ali ono što mi znamo može se pokazati kao ključno. Ako im ti pomogneš s onim što ti znaš, ljudi će imati najveće šanse za mir i prosperitet. Na dugu stazu, ako pomogneš Cymehima, spasit ćeš ljudske živote. Uviđaš li to? - Znao je da je dovoljno vatreno govorio da bi uvjerio Junonu i Agamemnona koji sigurno ovo prisluškuju. - Moraš prestati držati se tako čvrsto svojih predrasuda. Džihad je završio. Čeka nas jedan drugi svijet.

Dok je podizao ruke kako bi naglasio svoje riječi pazio je da bude okrenut prema senzorima iz kojih su neuronske niti vodile u Quen-tinov mozak. Napravio je brzu, vještu kretnju prstima, vojnički znak kojeg su na razini zapovjednika i on i Quentin desetljećima koristili u armiji Džihada. Bilo je malo vjerojatno da bi cymehi, koji su već tako dugo živjeli odvojeni od slobodnih ljudi, koristili ili uopće prepoznali to čudnovato sredstvo komuniciranja, ali Quentin će to sigurno prepoznati. Vor se nadao kako će biti dovoljno dokazati kako on zapravo nije promijenio stranu nego ima nekakav drugi plan. Vor će pronaći način da održi pobunjeničku iskru duboko u ovom mozgu koji je već pomislio da je pobijeđen, nadmudren i zaglavljen u nemoći. Pokazat će Quentinu da postoji i drugi način... ako će moći koordinirati plan.

Quentin je tako dugo šutio da je Vor već počeo misliti kako ovaj nije ni opazio onu kretnju. Konačno je taj ogoljeli mozak progovorio kroz pojačalo. - Dao si mi mnogo materijala za razmišljanje, vrhovni bašare. Ne mogu reći da se slažem... ali razmislit ću o tome.

Vor je kimnuo. - Izvrsno. - Otišao je iz te studene prostorije, siguran da će sada njih dvojica pronaći način za Agamemnonov pad.

Najveći kriminalci ljudskog roda su oni koji se zavaravaju

misleći kako su napravili "pravu stvar". - RAYNA BUTLER, prodike na Salusi Secundus Premda je Veliki Patrijarh bio slab voda, bez ikakve jasne vizije,

Ravna je iskoristila priliku da ubijenog čovjeka pretvori u heroja, u uzor kojemu bi se svi trebali diviti. Ima ironije u tome kako se ona pobrinula da Xander Boro-Ginjo postigne više toga nakon svoje smrti nego je postigao tijekom dugogodišnjeg obavljanja dužnosti.

To ubojstvo je moglo biti ona iskra koja će razbuktati razmirice i sukob s onima kojima je bilo draže vidjeti stari pokvaren način vladanja, dok je Pokret ključao i na Salusi Secundus se uzdizao do novih visina. Ravna je očistila mnoge svjetove Lige, oslobađajući ih od svih tragova kompjutoriziranih strojeva, svakog odbačenog dijela sprava koje su oponašale rad svetog ljudskog uma.

Mada je već prošlo mnogo dana, namjesnik Faykan Butler je još uvijek izbjegavao proglasiti nasljednika Velikog patrijarha, a Ravna je pomislila kako bi naposljetku taj položaj trebao pripasti njoj. Lanac koji je bio simbol te službe mogao joj je poslužiti za daljnje širenje Kulta Serene, dajući mu privlačnost kakvu i zaslužuje. Bio bi samo kao vizija bijele gospe koju prikazuje.

Ta se vijest počela tiho širiti među onima koji su joj bili skloni. Zi-mija je sa svojim suvremenim načinom života činila neke od njezinih sljedbenika nervoznim, a ipak je sve više novih ljudi dolazilo vidjeti Ravnu, čuti je... a onim najsretnijima se posrećilo i dotaknuti je.

Bilo je gotovo sigurno da njezin stric ima uhode među pripadnicima Kulta. Neki od njezinih najodanijih pristaša otkrili su neke koji su se infiltrirali u Pokret pa su ih bez mnogo buke likvidirali. Saznavši za to, Ravna je bila užasnuta, jer ona nikada nije zagovarala otvoreno nasilje protiv ljudskih bića, nego samo ono protiv monstruoznih strojeva. Zapovjedila je da takve aktivnosti moraju odmah prestati i njezini su se pobočnici oklijevajući složili s tim, mada ni sami nisu baš ostavljali neki dojam čvrste discipline. Možda joj, pomislila je Ravna, oni samo više ne namjeravaju govoriti o svojim tajnim ubijanjima.

I upravo je toga dana Kult odlučio ne govoriti javno o svojim namjerama, držeći sve u potpunoj tajnosti. Isplanirani pohod je trebao biti potpuno iznenađenje, tako da garda Zimije neće imati vremena na

brzinu organizirati obranu. Te demonstracije će biti daleko učinkovitije nego generalni štrajk.

Kult Serene je imao daleko više pristalica nego je to Faykan Butler pretpostavljao. Sada, dok je Ravna, odjevena u svoju bijelu svećeničku halju, hodala na čelu svjetine, izlazeće sunce joj je kupalo blijede obraze. Mora da je sada izgledala kao ona sjajna vizija Serene Butler koju je Ravna vidjela prije mnogo godina, još dok je bolovala od kuge.

Kad je sve otpočelo, zvuči slomljenog stakla, zdrobljenog metala i trijumfalni povici tvorili su u njezinim ušima simfoniju. Prvo su jednostavno pomeli napola prazne bulevare i onda nagrnuli kroz kompleks stambenih zgrada. Neki muškarci i žene zamagljenih pogleda pokušavali su obraniti svoje prodavaonice i domove. I mada je Ravna dala izrazite upute neka paze da ne dođe do ranjavanja nevinih ljudi, Kultisti nisu bili mišljenja da je nevin netko tko se njima opire.

Kako je svjetina postajala sve brojnija, tako su i sa sve manje oklijevanja ubijali. Neki šokirani građani su bježali, napuštajući svoje domove i poslovne prostore. Drugi pak, obuzeti žarom, odjednom su se zaklinjali na lojalnost Kultu Serene.

Zimijska garda je istrčala, pokušavši organizirati nekakav učinkovit odgovor, o mnogi od njih su istovremeno bili i tajni članovi Kulta Serene.

Ravna je predvodila povorku, napredujući prema zgradi parlamenta. Na njezinom blijedom licu titrao je božanski osmijeh. Kada su prišli golemoj vladinoj zgradi, gazeći popločenim ulicama do trga punog elegantnih fontana i kipova, Ravna je bila razočarana što Faykan nije izašao kako bi se suočio s ovom naelektriziranom situacijom. Očito je namjesnik odlučio kako neće biti na tom mjestu, kao da je zauzet nekim drugim poslom. Možda je on ipak imao uhode medu njezinim ljudima.

Ali čak ni Faykan Butler ne bi mogao zaustaviti ovaj plimni val. Onaj beznačajan kordon stražara je odustao kada su vidjeli

kakva skupina gnjevnih ljudi napreduje prema njima. Političari i zastupnici napustili su prostorije zgrade kroz bočne i stražnje izlaze.

Ravna se iznenadila spazivši pet hrabrih ljudi, muškarce u žutoj odjeći koji su se pojavili iz arkada na prednjem ulazu. Izlazili su, a jedan od njih je nosio prozirnu posudu i to na način kao da nosi svetu relikviju. Druga dvojica nosila su postolje.

Ni ne zaustavljajući se, Ravna je podigla pogled. Sunce joj je smetalo očima, ali prepoznala je posljednjeg kogitora iz Kule od slonovače. Gomila iza nje je imala previše ustaljeno gibanje da bi se mogla naglo zaustaviti pa ona nije ni usporila korak kada se počela uspinjati dugim, plitkim stubama pred ulazom u dvoranu parlamenta.

Svećenici koji su brinuli o kogitoru podignuli su pijedestal i na njegovu ravnu površinu stavili posudu s mozgom. Kad su priključili njegov zvučnik, Vidadove riječi su zagrmjele. - Obraćam se vašoj ljudskosti! Molim za trenutak zdravog razuma. Razmislite o tome što radite.

Ravna mu je uzvratila jasnim glasom. - Provela sam godine razmišljajući o ovome, kogitore Vidad. Dobivam nadahnuće od Boga, jasnu viziju koju primam od same Serene Butler. Tko može to dovesti u pitanje?

- Jednom davno osobno sam razgovarao sa Serenom, - rekao je Vidad. - Nije od vas mudro što je glorificirate. Ona je bila samo obična žena.

Ravna se popela za još jednu stubu. - Vi kogitori iz Kule od slonovače posredovali ste u jednom glupom sklapanju mira s misaonim strojevima, pod tako odvratnim uvjetima daje Sveta Serena otišla u smrt kako bismo svi mogli vidjeti pravu Omniusovu prirodu. - Glas joj je ostao sablasno miran. Vi ste, Vidade, bili Jude. Ovoga puta vas nećemo poslušati. Moramo učiti na našim pogreškama i znati kako ćemo se boriti.

- Primijenite racionalni način mišljenja, - rekao je kogitor. – Zar ste zaista superiorni Omniusu ako u ime čistoće provodite nasilje nad svojim sugrađanima? Ti strojevi koje vi uništavate ne mogu vam nauditi. Promatrajte objektivno. Vi morate...

- On brani strojeve, - povikao je netko iz gomile, - a i izgleda kao cymeh! Cymehi ili kogitori, kakva je razlika... svi su oni misaoni strojevi!

Buka i povici postajali su sve jači. Ravna se nastavila uspinjati kamenim stubama. - Dosta nam je hladnog, racionalnog načina razmišljanja, Vidade. To je način na koji se ponašaju strojevi. Ali mi smo ljudi, sa srcem i s našim strastima, i mi moramo obaviti tu bolnu čistku koju su Bog i Sveta Serena postavili pred nas. Ti nam nećeš stajati na putu.

Ostatak svjetine se gurao iza nje, vičući, vitlajući štapovima i toljagama, hitajući prema dvorani parlamenta.

Ona petorica koji su se brinuli o Vidadu pokušali su ostati mirni i čvrsti, no u posljednji čas su dvojica izgubila samopouzdanje i pobjegli u svojim žutim haljama, dok su se preostala trojica uzaludno borili da nekako zaštite ranjivog kogitora na njegovom pijedestalu. U tom uzbuđenju i strci Vidad je nastavio pledirati za zdrav razum, no glasovi iz pozadine ubrzo su nadjačali njegov glas koji je dopirao iz zvučnika.

Ravna se zaustavila pred kogitorom, ali njezini strasni sljedbenici gurali su se naprijed. Netko se gurnuo i posuda s mozgom se ozbiljno zaljuljala. Tada su se ostali, sada već izvan nadzora, počeli namjerno i grubo gurati. Teška posuda s mozgom se preokrenula i pala, udarila o kamene stube i raspukla se. Koturala se i odskakivala, a gomila je radosno klicala. Trčali su za njom udarajući je svojim cijevima i toljagama dok se nije posve smrskala.

Ravna je razmišljala o tome bi li ih zaustavljala, ali ona je i predobro razumjela cijelu situaciju. Ovi sljedbenici su kogitore vidjeli kao anatemu, kao nešto vrlo slično onim zlim Titanima: mozgovi bez ljudskog tijela, koje dijabolička tehnologija održava na životu. Gust plavi elektrolit tekao je po tlu kao krv.

Zatim se Ravna okrenula i sa svojim odanim sljedbenicima pošla u dvoranu parlamenta.

Pravda možda i jest nepristrana, ali pravednost je duboko

osobna. - BAŠAR ABULURD HARKONNEN, privatni dnevnici Govoreći s mjesta kamo se povukao u sigurnost dok su Ravna i

njezini sljedbenici mahnitali ulicama, namjesnik Butler je proglasio izvanredno stanje. Ali straža u Zimiji nije bila dovoljno brojna da bi mogla ponovno uspostaviti red. Nisu imali načina kojim bi zaustavili najezdu fanatika osim da dopuste opću klaonicu, služeći se svim oružjem koje im stoji na raspolaganju.

Liga plemića je održavala velike arhive elektronički pohranjenih podataka. Premda nositelj tih arhiva nije bila umjetna inteligencija odnosno misaoni strojevi već samo obični programi obrade podataka... bitna razlika koju većina ljudi nije shvaćala... sama ta nazočnost kompjutorskog sustava bila je Ravni trn u oku. Omniusova kuga je već bacila civilizaciju Lige u košmar pa je velik dio znanstvenih i vojnih, kao i obiteljskih i povijesnih podataka u njoj bio izgubljen. Sada je Ravna čistila ono što je još bilo preostalo.

Podaci stari tisućljećima bili su pobacani u vatru, a veličina tog gubitka bila je čak i veća od one kada je uništena aleksandrijska knjižnica na staroj Zemlji. Ako se ovako nastavi, ljudska će se rasa zasigurno suočiti s razdobljem nalik na produženi mračni srednji vijek, ako se ikada uopće od toga oporavi.

Dakako, nisu tu svi podaci bili točni, mislio je Abulurd Harkonnen. Kada bi svi lažni povijesni podaci bili uklonjeni, onda bi možda bilo lakše ponovno vratiti djeda na mjesto koje mu, kao heroju Džihada, pripada.

Ne želeći postati uočljivom metom, Abulurd je svukao svoju bašar-sku odoru i odjenuo civilnu odjeću. Da je vjerovao da bi to moglo biti učinkovito, izašao bi na ulice naoružan svojim punim naoružanjem. Ali pripadnici Sereninog kulta bili su savršeno voljni žrtvovati svoje živote. Jedan sam čovjek im se ničim ne bi mogao suprotstaviti.

Ali nadao se da će biti u stanju zaštititi svoj laboratorij. Kad je nakon zalaska sunca stigao do tamo, neke od zgrada koje

su okruživale administrativnu zgradu Velikog Patrijarha su bile u plamenu, dok je zgrada u kojoj su se provodila istraživanja bila netaknuta... za sada. Abulurd je istovremeno osjetio i olakšanje i

razočaranje kada je otkrio da nitko od njegovih znanstvenika i inženjera nije došao braniti prostorije u kojima su provodili istraživanja. Možda su svi bili kod kuće i štitili svoje obitelji.

Ušavši u zgradu, izvadio je sve podatke i rezultate testiranja svih pirana kukaca. U laboratoriju je još uvijek, nakon obavljanja nekoliko završnih testova, na stolu stajao prototip uređaja za smetnje koji neutralizira funkcioniranje tih mehanizama, a kojeg su razvili njegovi inženjeri. Morat će ukoriti osoblje što nisu spremili tako vrijedan uređaj kojeg su Kultisti mogli pronaći i razbiti u komadiće.

Prije negoli je stigao spremiti uređaj, čuo je kako se netko miče u prostorijama. Abulurd je zadržao dah kako bi bolje osluhnuo. Možda se ipak pojavio netko od njegovih inženjera kako bi branio njihova istraživanja. Ponovo je odložio prototip uređaja za smetnje na laboratorijski stol pa oprezno prišao. Još niti jedno od svjetala nije bilo upaljeno. Sjene su bile dugačke, a nezvani došljak se, sudeći prema zvuku, kretao oprezno i užurbano. Znači, nije to netko od inženjera. To je netko tko ne bi trebao biti tu. Možda netko od Mučenika?

Zastavši kako bi, za slučaj da bude napadnut, uključio svoj osobni štit, upalio je sva svjetla, zaslijepivši stranca. Čovjek je rukom zaštitio oči i kretao se poput guštera po vrućem kamenu. Ispalio je dva brza hitca iz maula pištolja, ali Abulurdov je štit zaustavio metke. Provalnik je bježao tražeći zaklon iza ormara s laboratorijskim instrumentima. Abulurd je uočio čovjekovu maslinastu boju kože i ćelu, izgled koji mu je bio poznat. Bio je to čovjek za kojim je tragao.

Abulurd je s boka povukao pištolj i drugom rukom zgrabio paradni bodež. Nije mogao ispaliti iglice iz pištolja tako dugo dok mu je osobni štit bio aktiviran, a nije se usudio sada isključiti tu zaštitu. - Znam tko si, Yorek Thurr,- rekao je.

Provalnik se nasmijao, ali u tom smijehu se osjetila nervoza. - Ako ništa drugo, barem moje ime ide ispred mene! Bilo je već i vrijeme.

Čučeći, Abulurd se kružno kretao. - Drago mi je što sam imao priliku susresti se s tobom lice u lice. Istraživačko povjerenstvo Lige sumnja da bi nakon svih tih godina još uvijek mogao biti živ, ali ja nisam podcijenio tvoje sposobnosti.

Koristeći komparativne tehnike pri usporedbi starih slika zapovjednika Džipola sa slikom snimljenog ubojice Velikog Patrijarha, Abulurd uopće nije sumnjao u identitet ubojice Velikog Patrijarha. Kasnije, kada je iznio rezultate te analize svojem skeptičnom bratu, Faykan je obećao da će to proučiti, ali očito to nije uzimao za ozbiljno.

U svojem lovu na tog čovjeka Abulurd se bio služio vlastitim vezama kako bi proučio podatke o ljudima koji su nedavno stigli na Salusu Secundus, slijedeći unatrag tragove izbjeglica i pritom se pomažući njihovom dokumentacijom. Pronašao je nekoliko snimaka koje je snimila služba nadzora i te su snimke pokazivale upadljivu sličnost s već napola zaboravljenim zapovjednikom Džipola, no njegov se trag već izgubio. Premda je Liga naširoko razastrla mrežu kako bi ulovila ubojicu Xandera Boro-Ginje, ta je mreža imala daleko previše rupa.

- Svi su se dali u potragu za ubojicom Velikog Patrijarha, - rekao je Abulurd - ali samo sam ja tragao za tobom. A sada, dok traje ovo ludilo na ulicama, ti si došao ravno k meni, poput kakvog dara.

Thurrovo je lice izgledalo barem pedeset godina mlade nego bi to smjelo biti. Dok se bezbrižno smješkao, činilo se kako uživa u ovoj konfrontaciji i ne pokazuje nikakvu zabrinutost.

Pod svjetlom istraživačkog centra Thurr se latio svojeg maula pištolja, premda je bio nekoristan protiv Abulurdovog štita. I Thurr je imao štit, ali ga još nije koristio, jer se očito radije koristio slobodom uporabe vatrenog oružja nego da se koristi zaštitom koju bi mu pružalo Holtzmanovo polje.

- Mladiću, čemu dugujem tu čast da si tako opsjednut mnome? - zapitao je Thurr. - Možda bi mi dobro došao u mojim budućim planovima. Zar ne bi želio postati dijelom povijesti? - Kretao se poput pantere koja se prikrada plijenu.

- Ti si se i do sada sasvim dovoljno koristio ljudima. Moj djed je bio Xavier Harkonnen... junak u ratu protiv misaonih strojeva... a ti si uništio njegov ugled. Manipulirao si istinom i uništio ugled moje obitelji.

- Da, ali zar ne vidiš kako je za sve to postojao dobar razlog. - Ne, ne vidim. - Abulurd mu je prišao bliže držeći svoj bodež

kojim se mogao koristiti i dok je bio pod zaštitom štita. - Zašto si došao u moj laboratorij?

- Zar to nije ono mjesto gdje čuvate preostale uzorke mojih slatkih mehaničkih ljubimaca? Male žderače koje sam osmislio na Corrinu. - Thurr je podigao obrve. Povijesni zapisi su ga oslikali kao nemilosrdnog i hladnog inteligentnog čovjeka, ali sada je divlji pogled u izdajičinim očima imao dodatnu oštrinu kao da mu se u glavi nešto okrenulo. Još je bio maliciozan i tajnovit kao uvijek, no činilo se da polako gubi razum.

- Oh, kakav sam učinak ja imao radeći za Omniusa... povijesno gledano daleko značajniji od ičega što sam učinio kao zapovjednik Džipola. Čak i dok sam radio za Džipol, obavljao sam poslove za Omniusa koji mi je dao svoj čudesni tretman za produženje života. Oh, još sam uvijek pred strojevima krio mnoštvo važnih tajni, ali uvijek sam ostavio neki mamac, izbacio kakav lažni trag za Velikog Patrijarha Ginju i njegove zaluđene obožavatelje. Sve bi bilo u najboljem redu, samo da mi je njegova žena dala ono što mi je pripadalo. To bi bilo krunsko postignuće jedne blistave karijere. Moja vlastita vrsta povijesne besmrtnosti! Ali kad mi je to bilo ukradeno, morao sam učiniti nešto drugo. Ti gladni mali metalni kukci bili su samo mali pokus. Na pravio sam ih, jer mi je bilo dosadno za vrijeme mojeg beskonačnog zatočeništva na Corrinu. No onaj retrovirus kojeg sam predložio bio je daleko najgori od svega. Zar ne?

- Ne mogu pojmiti magnitudu tvoje pokvarenosti, - rekao je Abulurd.

- To samo dokazuje koliko si nemaštovit. Abulurd je čvrsto držao dršku bodeža, želeći ubiti tog čovjeka

prije nego prizna još nešto. - Zašto mi govoriš sve to. Zar ti je toliko teška savjest pa se pokušavaš ovako olakšati?

- Ne budi smiješan. Imam puno pravo hvaliti se što sam sve postigao. A osim toga, ionako te namjeravam ubiti pa mi dopusti prije toga ovu zadovoljštinu.

Mada je još uvijek u jednoj ruci držao pištolj, Thurr je podigao ruku u kojoj je držao malu, prozirnu kutijicu. Abulurd je prepoznao jednu od laboratorijskih posudica za držanje uzoraka. Pečat je bio skinut, a bravica slomljena. Thurr je prstom podigao poklopac. - Razočaran sam što ste zadržali samo dvanaest mojih malih prijatelja netaknute... ali i tih dvanaest će sigurno ovdje obaviti svoj posao na tebi.

Čim su bili aktivirani, mali žustri žderači su počeli zujati i sudarati se. Thurr je otvorenu kutiju bacio prema Abulurdu. Kutija je udarila o štit, a male su se pirane rasule zrakom poput izgladnjelih stršljena. Abulurd se bacio unatrag, pogledom tražeći zaklon, ali metalne pirane su se raspršile i progonile ga.

Stisnuvši se uza zid, skriven među sjenama i zbunjujućim obrisima opreme, Thurr je to promatrao i tiho se smijao.

Zujeće mini-ubojice su kružile zrakom, skenirajući prostoriju,

identificirajući Abulurdov ljudski oblik kao najočitiju pristupačnu metu.

Jurile su za njim, a male kristalne čeljusti su bile spremne progri-sti kroz meso. Jedna od tih malih pirana se sudarila s nevidljivom barijerom Abulurdovog štita, udarivši o njega brzinom metka. Odbila se, a ostale su sada kružile približavajući se znatno sporije. Abulurd uopće nije sumnjao u to da će one uskoro otkriti kako zaci u Holtzma-novo polje. Kako se povlačio prema jednoj od onih prostorija u kojima su Abulurdovi inženjeri radili, bacio je pogled dolje i ugledao svoj spas. Zgrabivši prototip, sjeo je na laboratorijski stol i uključio uređaj za smetnje.

Ta previše jednostavna sprava nije mogla spaliti sićušne motore kukaca, ali odjednom je Abulurdov oblik postao nejasan i nevidljiv njihovoj rutini prepoznavanja. Zbunjene, zujale su i kružile u sve širim krugovima, tražeći drugu žrtvu i onda odjednom nestale.

Oklijevajući, Abulurd je podigao uređaj za smetnje i napravio dva koraka naprijed, prema sredini laboratorija. Leteće pirane nisu reagirale na te pokrete. Sa svojim rotirajućim ustima i lebdećim motorima koji su ih nosili u raznim smjerovima, one uopće nisu reagirale na njega.

Ljutit zbog tog obrata, Thurr je upitao: - Što si to učinio? Kako si...

Odjednom, pirane su ga spazile. Promijenile su kurs leta i usmjerile se prema svome tvorcu. Thurr je aktivirao svoj osobni štit. Tucet malenih ubojica je kružilo uokolo njega, udarajući o polje, odbijajući se i pokušavajući ponovo. Bile su poput lešinara kada se obruše na strvinu. Abulurd je aktivirao sigurnosnu bravu na vratima. Prepreke su se odmah pojavile na svojem mjestu i automatski se oglasio znak za opasnost kako bi dozvao pojačanje, ali uz ovu Ravninu svjetinu na ulicama, sumnjao je da će itko ubrzo odgovoriti.

- Sam si sebi odredio sudbinu, Yorek Thurr. Prva od malih pirana si je polako probila tunel kroz nevidljivu

barijeru izdajičinog štita. Našavši se unutar zaštićenog područja, počela je divljački napadati njegovo tijelo. Uskoro je i svojim malim kolegicama signalizirala kako probiti štit. Pa su se ove dale na posao, sve se sporije približavajući, sve dok se nisu probile unutar štita.

Počele su otkidati komadiće Thurrekovog tijela, zaglavivši svoje mehaničke čeljusti na njegovim rukama, na vratu, na obrazima. Branio se bezuspješno. Dok su ga izjedale, izdajica je vrištao i mahao rukama. Mada mu je krv sukljala kroz progrizene rupe na ramenima i bokovima,

činilo se da je bio više bijesan nego užasnut zbog smrti koja mu je prijetila.

Jedna od tih spravica kružila mu je nad glavom i tu široko zagrizla kroz njegovu tamnu kožu, ogolivši bijelu kost lubanje. Ostale su mu bušile trbuh i stegna. Jedna se opet pojavila, zakrvavljena, i vidjelo se kako je slomila svoj umjetni zub dok se probijala kroz rebra u grudni koš, malo je kružila, a onda ponovo uronila po svoj sljedeći obrok. Iz rupa su letjeli sitni komadići mesa.

Thurr je urlao. Pao je na koljena i očajničkom kretnjom uspio je u ruku uhvatiti jednu od tih sivkastih kuglica. Dok je gledao svoj uspjeh, ona mu se već probila kroz stisnutu šaku, oštetivši mu članke toliko da su mu prsti otpali.

Abulurd je s užasom to promatrao, osjetivši mučninu, ali se istovremeno i prisjetio kako je taj nečovjek izdao ljudski rod pobivši milijarde ljudi i oskrnavivši uspomenu na Xaviera Harkonnena. To mu je pomoglo da postane gluh na te krikove.

Kako je malih pirana bilo svega dvanaest, trebalo im je nekoliko dugih minuta da učine dovoljno fizičke štete koja će ubiti njihovu žrtvu. Čak i nakon što je pao i prestao se trzati, kuglice su mu probušile lubanju, a onda pretraživale prostoriju u potrazi za kakvom drugom metom. Abulurdu je uređaj za smetnje pomogao da ostane ne-primijećen. Tada su se metalni kukci vratili do Thurrovog tijela i nastavili ga komadati.

Abulurd nije mogao otrgnuti pogled s tog prizora. Pustio ih je da nastave, sve dok izdajica čovječanstva nije bio posve raskomadan u neprepoznatljivu masu. Napokon su se izvori energije metalnih kukaca potrošili pa su poput usijanog šljunka popadali na pod prostorije.

Kada su napokon, i prekasno, tri blijeda i uzrujana stražara odgovorila na alarmno zvono koje je Abulurd bio pritisnuo, zurili su užasnuto u ostatke mesa koje je bilo na gomili poput sastruganih otpadaka s poda kakve mesnice.

- Znam da to nije naš najvažniji prioritet tijekom akcije ove svjetine, - rekao im je Abulurd,- ali ovo je bio ubojica, čovjek koji je ubio Xandera Boro-Ginju.

- Ali... ali tko je on bio? - upitao je jedan od stražara. Abulurd je dugo razmišljao prije nego je odgovorio, a onda je

napokon rekao: - Nitko čije ime bi vrijedilo upamtiti.

Droga s Rossakaje samo jedna staza do beskonačnosti. Postoje

i druge... i jedna, još neotkrivena, koja je veća od svih. - ČASNA MAJKA RAQUELLA BERTO-ANIRUL Umrle su sve čarobnice koje su primile novo pokusno cjepivo

doktora Suka. Ukupni postotak smrtnosti šokirao je Raquellu. Povišenim glasom, glavna čarobnica je to okarakterizirala kao još jedan potpuni promašaj koji je samo pokazivao nestručnost istraživača Hu-Meda koji su ljudima Rossaka nametnuli svoje usluge.

Ticija Cenva je sama njegovala bolesne, odbivši prepustiti ih Raquellinoj "torturi". Poslala je jednu od čarobnica da doktoru Suku odnese uzorke, ali ovaj ni nakon svih analiza nije mogao shvatiti zašto se taj tretman pokazao tako smrtonosnim. Jer, u najgorem slučaju, trebao se pokazati tek neučinkovitim.

Raquella se počela pitati nije li se tu umiješalo nešto drugo, možda i sama Ticija.

Vrebajući u onoj svojoj crnoj žalobnoj odjeći poput kakvog lešina-ra, vrhovna čarobnica je mrkog pogleda gledala onih šest mrtvih žena, žrtve probnog seruma, kao da nije bila zadovoljna njihovim nedostatnim pokazivanjem agonije. Svoju je ljutnju usmjerila na Raquellu. - Tvoji su napori besmisleni. Svaka budala može vidjeti kako nisi ni od kakve pomoći.

- A što želiš da učinim? Da ih samo gledam kako umiru? - Čini se da ti to najbolje polazi za rukom. - Barem smo pokušali. Činilo se da to Ticiju ne zanima. - Najjači će preživjeti, a one

slabe će stići sudbina kakvu su zaslužili. Tako su na Rossaku krvne loze oduvijek djelovale. Zato su Krivorođeni i protjerani u prašumu. Oni koji se ne mogu uhvatiti u koštac s izazovima prirode nestat će. Iz naše DNK banke možemo dobiti zamjenski priplod, čim odaberemo poželjne karakteristike.

Raquella se obazrela oko sebe po odjelu punom mrtvih, vidjela golem broj pacijenata i osjetila onaj smrad bolesti. Sada je bila noć pa je većina ili spavala ili su možda bili mrtvi. - Genetski uzorci ne mogu nadomjestiti prijatelje koje ćeš izgubiti ako odbiješ našu pomoć.

Do sada je najveći dio stanovništva već bio izložen mutiranom re-trovirusu. Gore, u brodu Oporavak, Mohandas još uvijek nije mogao

identificirati onaj osnovni sastojak u uzorku vode iz vrtače kojeg je manje-više reproducirao. Bilo mu je potrebno još te vode.

Kako su se svi probni serumi pokazali fatalnim, Raquella više nije imala izbora. Onaj mali odašiljač kojeg je postavila na Jimmakovu odjeću pokazao joj je put do vrtače. Kad jednom medicinski tehničari i čarobnice budu imali slobodan pristup toj vodi moći će liječiti sve oboljele, spasiti stanovništvo.

Krivorođeni će patiti. Možda će ih čak i ubiti. No, s druge strane, bilo je daleko više stanovnika Rossaka i ona više nije mogla opravdavati svoju šutnju. Bilo joj je jasno što joj je dužnost.

Već bolesna i iscrpljena od borbe oko donošenja te odluke, Raquel-la je otišla potražiti nekoliko sati sna. Kada svane, povest će ekspediciju do vrtače kako bi tamo uzeli ono što su toliko očajnički trebali...

Pri prigušenoj svjetlosti panela izrađenih od jantara, žena odjevena u crnu halju kretala se pokraj zaspalih pacijenata od kojih su se mnogi sklupčali ležeći pod pokrivačima na golom podu. Već tjednima nisu imali dovoljno postelja.

Borila se protiv sve jačeg djelovanja svoje bolesti. Mogla je osjetiti kugu pa je koristila svaki tračak svoje mentalne energije kako bi potisnula simptome, ali znala je da su u njoj. Bez obzira na to koliko ih je uporno poricala i koliko začina je konzumirala, dokazi o njezinoj bolesti vrištali su iz svakog mišića njezinog tijela.

Ali Ticija Cenva je imala zadaću, morala je nešto obaviti. Ušavši u susjednu prostoriju, zastala je čekajući da joj se brzo

disanje smiri, trudeći se da bude posve nečujna. Ove su prostorije bila namijenjene liječnicima, sestrama i ostalom medicinskom osoblju HuMeda. Zaustavila se pokraj jednog kreveta u ženskom dijelu, jednog od nekoliko njih u dugačkom nizu. Ležeći na boku, Raquella Ber-to-Anirul je, iscrpljena, spavala dubokim snom i ritmički disala.

Ticijine oči su se stisnule i osjetila je kako se u njezinom mozgu skuplja energija, ona snaga dugo obuzdavane destrukcije. Kao kćerka velike Zufe Cenva, bila je uvijek spremna dati svoj život u onom konačnom bljesku slave, no nikada joj se nije za to pružila prilika. Bila je slabić, neuspjeh... neuporabljeno oružje koje više nema nikakve svrhe. Onaj unutrašnji svađalački glas ju je, oslanjajući se na onaj osjećaj krivnje kojeg imaju preživjeli, nazivao kukavicom.

Rossak-epidemija ubijala je sve njezine ljude, a ona tu nije mogla ništa učiniti. Samo su je još ljutnja i odlučnost držale na nogama.

Tijelo joj se ukrutilo dok je bijesnim pogledom promatrala ženu koju je mrzila. Raquella je mislila kako može odnekud doći ovamo i dokazati kako su čarobnice glupe, slabe i neučinkovite. Takvo što se nije smjelo dopustiti.

Najslabiji pacijenti će svi pomrijeti, što je nužna cijena da bi se na Rossaku ponovno mogla uspostaviti snaga krvnih linija. Sve je bilo zabilježeno, dokumentirano i odloženo u skrivene kompjutore u kojima se vodio kompletan DNK trag ljudske rase. Čak i da je serum doktora Suka bio učinkovit, to bi samo odgodilo ono neizbježno i ostavilo preživjele pacijente da tu dovijeka trunu. Nije mogla probaviti činjenicu da su njezini ljudi toliko mlitavi da se bez neke pomoći izvana nisu mogli održati na životu. Bit će bolje da umru sada i ovdje, tako da povijest može za to okriviti ove liječnike koji se upliću u stvari koje ih se ne tiču, a ne da se pronalaze slabosti u Ticijinom vodstvu.

Kao iz daljine, vrhovna čarobnica je bila svjesna simptoma prve faze bolesti u sebi, koji uključuju iracionalne misli, paranoju i srdžbu. Ali taj početak bolesti se u njezinom tijelu kretao sporo, sputavan njezinom mentalnom snagom i nikada nije zastala i preispitala svoje motive. Njoj je bio posve razumljiva njezina ljutnja i okrivljavanje drugih.

Nagnuvši se iznad usnule Raquelle, Ticija je znala da ovo mora brzo obaviti. Nitko nije sumnjao ni da je ona ovdje, a niti da su se i kod nje pojavili znakovi zaraze. Morala je učiniti još jednu stvar prije negoli utone u vrućicu koja ju je obuzimala. Koža joj je na dodir već bila vruća, crvena od vrućice i napornog hodanja.

Posegnuvši rukom pod crnu odjeću, izvukla je malenu apotekarsku bočicu i skinule s nje poklopac. Raquella je duboko disala i usne su joj se malo razdvojile. Prstima koji su se tresli, Ticija je petljala oko bočice, a onda kapaljkom izvukla nekoliko kapi opake tekućine koja je izgledala kao ulje. Miris je bio oštar i neugodan i dobro je ilustrirao kakav smrtonosan učinak može imati.

Prije mnogo godina su Aurelius Venport i njegovi tragači za lijekovima otkrili jedan nevjerojatno jak otrov, kemikaliju tako otrovnu da su je jednostavno nazvali 'droga s Rossaka'. Ta kemikalija nije imala nikakve legitimne uporabe, osim što su se njome služili ubojice. Nikada nije bio pronađen protuotrov. Jednom dana nekome, ta droga je uvijek bila fatalna, čak i u najmanjoj dozi.

Raquella se lagano okrenula, pomakla glavu i još malo otvorila usne. Kao da surađuje.

Zgrabivši tu priliku, Ticija je kapnula tekućinu na ženina usta. Otrov je kliznuo glatko i lako, baš kao i kad je Ticija njime ubijala one na kojima je bio testiran serum doktora Suka. Sada će napokon svi povjerovati kako je Raquellino izlječenje bilo tek lažna nada i kako su Raquelline neočekivane sposobnosti oporavka bile samo iluzija te da ju je brzo vraćanje u prvobitno stanje konačno ipak ubilo.

To je ovoj ženi služilo prvenstveno zato da bi pred čarobnicama pokazala svoju superiornost. Raquella nije nikada trebala doći ovamo.

Kad je Ticija došla do vrata, čula je kako se Raquella probudila, kako kašlje i krklja pokušavajući se već boriti protiv otrova. Nije važno. Sada više ništa ne može promijeniti njezinu sudbinu. Vrhovna čarobnica je nestala među sjenama.

Um joj je istog trenutka užasnut ustuknuo pred gorkim okusom koji joj se širio u ustima. Kiseo okus smrti. Raquellina memorija koja se gubila govorila joj je kako su ove kapi koje je osjećala na usnama tako različite od one ljekovite vode iz tajne vrtače kamo ju je Jimmak bio odveo. Ono je bilo poput krštenja koje daruje život. Ovo je bilo nešto posve drugo. Ovo je oduzimalo život.

Otrov. Već se gubila, lebdeći u tamnoj nesvjestici. Odjednom je u

njezinoj svijesti sinula svjetlost i pokazala joj nov način obrane, oružje za koje nije ni znala da ga posjeduje. Dok se borilo protiv kuge, tijelo joj se promijenilo nakon što je primilo onu neshvatljivu mješavinu kemikalija. Raquella je sada, duboko u svojim stanicama, dobila neočekivane sposobnosti i izvore.

Obuzeo ju je posvemašnji mir i u mislima je vidjela veze koje su vodile do središta njezinog mozga... dendrite koji su se granali prema venama, tetivama, mišićima, upravljajući svim funkcijama, bile one voljne ili automatske. Sve je to bilo tako jasno, kao da promatra slikovni prikaz ljudskog tijela. Spor, ali opasan, otrov širio se po njezinoj krvi, organima i imunološkom sustavu. Činio se gotovo živim, zlobnim i sigurnim u svojoj zloj namjeni.

Ne, on sam po sebi nije bio zao... ali trovač jest. - Neću odustati, - mrmljala je Raquella. - Odupirat ću se. Sada bi

me samo strah mogao ubiti. Okrenuvši se duboko u sebe, započela je unutarnji rat. Podržavala je obranu svog tijela i podigla biokemijski zid protiv

napada tog otrova. Tada se izravno sukobila s neprijateljem. Analizirajući molekulnu strukturu otrova, porazmjestila je elemente i

nanovo povezala slobodne radikale, odbacivši slobodne proteinske lance. Oduzela je tome otrovu oružje.

Tijekom tog procesa strpljivo je transformirala otrov, razlažući ga sve dok nije oslabio. Sada joj više nije mogao nauditi. Kako je to radila po prvi puta, istraživala je svoje sposobnosti i shvatila da ima potpun nadzor nad svakom stanicom i nad svakom nebitnom molekulom svog tijela. Njezin um, naviknut razmišljati na način na koji je to tražila medicina, bio je zadivljen tom činjenicom. Bila je gospodarica čak i onih najkompliciranijih funkcija tog složenog biološkog stroja.

Poput sveuma Omniusa. Ta ju je pomisao uznemirila i zainteresirala. Koliko su ljudska

bića slična tim strojevima koje su stvorili? Možda i više nego bi to itko ikada želio priznati.

A unutra, duboko u svojem genetskom kodu, vidjela je još nešto, nešto nalik prekrasnoj knjizi bajki. U početku joj je to dolazilo tek kap po kap, onako kao što voda kapa u Jimmakovo jezerce, a zatim u pravoj bujici podataka, kao da ju je preplavilo nasljedno sjećanje njezinih predaka. Znala je da je ta riznica znanja oduvijek bila tu, prenošena iz naraštaja u naraštaj, zapečaćena i nedostupna... a sada, potaknuta ovim otrovom kao katalizatorom, primila je ključ i otključala ta vrata.

To je bilo kao da pokušava popiti gutljaj iz bujice. Mnogo toga joj je ulazilo u mozak preplavivši joj svijest mada je cijelo vrijeme bilo tu... vrebajući, krijući se, čekajući. Začudo, te mentalne mogućnosti bile su ograničene samo na žensku lozu.

A onda je, usred te njezine euforije, sjećanje nekamo kliznulo, mučeći je i ostajući izvan dosega. U početku, kad su je svi ti prekrasni predci napustili, osjećala se kao siroče. A tada je polako shvatila da će joj oni povremeno dolaziti, pomoći joj i opet se vratiti u nepovratnu prošlost.

U toj nastaloj praznini zapazila je da mutirani virus kuge u njezinom organizmu više nije aktivan. Zauvijek ga je neutralizirala, stvarajući na tom mjestu nepobjediva antitijela. Raquella je mogla kroz staničnu strukturu slijediti trag bilo koje bolesti, progoniti je u osvetničkom pohodu i otjerati neprijatelja. Više se nije morala bojati da će ponovo oboljeti.

U najdubljim predjelima svojih stanica radila je s onim što joj je stajalo na raspolaganju, postižući rezultate koje doktor Suk nikada ne bi mogao postići u svojem laboratoriju. Ona je sada imala svoj vlastiti

laboratorij koji se nalazio unutar njezinog tijela i tu je stvarala upravo ono što je htjela: precizna antitijela nužna za sintetiziranje brzog i jakog seruma koji će s Rossaka zbrisati ovu epidemiju.

Nije joj više trebala voda iz vrtače. Vlastite stanice i imunološki sustav bili su joj tvornica, daleko kompleksnija od svih instrumenata koje je Mohandas Suk rabio na brodu Oporavak. Mogla je proizvesti onoliko seruma koliko je bilo potrebno.

Otrov je nije ubio nego ju je, naprotiv, oslobodio. Ovo će spasiti sve ljude na tom planetu. Upravo obratno od onoga što je Ticija Cenva planirala.

Testovi su, baš kao i raquellino novostečeno intuitivno znanje, pokazali kako bi originalni serum doktora Suka ojačao imunološki sustav žrtava epidemije. Raquella je također shvatila i da su oni koji su primili to cjepivo umrli ne zato što je zakazala medicina, nego zato što su bili ubijeni.

Ticija Cenva. Sa svojim novim sposobnostima Raquella se nije usredotočila na

osvetu nego na liječenje. Katalizatorima proizvedenima u svome tijelu mogla je izmijeniti postojeće količine seruma i obogatiti ih antitijelima iz vlastite krvi. Nije joj trebala voda iz vrtače, niti je trebala upropastiti Krivorođene i njihovu bijednu egzistenciju. Sve što joj je bilo potrebno imala je u vlastitom tijelu.

Počela je propisivati kuru umirućim pacijentima koji su ispunili prostorije gradu na litici. Preostali liječnici i osoblje HuMeda pohitali su joj pomoći. Kako je sve više ljudi bilo izliječeno, tako su oni napuštali postelje i pomagali, a Rossak epidemija je slabila, stagnirala i napokon se povlačila.

Činilo se ironičnim da je vodu dobivala od svojeg vlastitog liječenja kojem su je podvrgli odbačeni, ljudi koje su čarobnice smatrale bezvrijednima. Sada će njezina promijenjena unutrašnja kemija spasiti te žene koje su se prema Krivorođenima odnosile gotovo kao prema životinjama ili kao prema pogreškama.

Daleko od toga da bi slavila njihov spas od virusa, Ticija Cenva se držala podalje i nije ju se moglo vidjeti. Raquellu, koja još jednom nekim čudom izbjegla smrt, nije čudilo što se vrhovna čarobnica bila povukla. Raquella i njezin sve veći krug zdravih pomoćnika dijelili su ampule s cjepivom i davali ih bolesnima.

Kad je Raquella vidjela da su serum dobili već gotovo svi kojima je bio potreban, tražila je da joj se kaže što se dogodilo s

vrhovnom čarobnicom. Je li Ticija izbjegla virus ili mu je podlegla? Kako su ostale žene izbjegavale Raquellina pitanja, ona je osjetila izravne ili neizravne laži. Žene s Rossaka su krile nešto važno.

Na vlastitu inicijativu i ne bojeći se ničega, premda je znala da ju je ta čarobnica pokušala otrovati, Raquella je otišla u privatne odaje Ti-cije Cenva. Nikada nije htjela uzurpirati autoritet vrhovne čarobnice; namjeravala je samo boriti se s epidemijom i zatim napustiti Rossak. Ali Ticija će je sada vjerojatno doživjeti kao zadovoljnu pobjednicu koja uživa u tome što je porazila svog rivala.

Kad je stigla do ulaza u privatne prostorije, Raquella je naišla na prolaz blokiran iskričavom barijerom... zid sile projicirane ljutitim i delirijskim umom, a ne generatorom Holtzmanovog štita. Na drugoj strani te neprolazne barijere vidjela je silno uzrujanu mladu Karee Marques. Slijeva, jedva vidljiva iza valova sile, stajala je Ticija Cenva sjajeći poput psihičkog oružja koje samo što nije eksplodiralo.

Sada bi me samo strah mogao ubiti, bodrila je Raquella samu sebe, a onda posegnula za najsmirenijim dijelom svojeg duhovnog bića, za onim mjestom koje joj nitko nije mogao oduzeti. Iz tog osobnog uporišta, iz te citadele svoje duše, Raquella je netremice zurila u barijeru stvorenu energijom, aktivirajući sile koje niti jedna čarobnica nije nikada otkrila.

Barikada je nestala poput posljednje iskrice pri nestanku električnog naboja. Ticija je grozničavo nastojala rekonstruirati taj zid, no svaki je pokušaj završio samo tihim cvrčanjem i nije se mogao održati. Pri tim pokušajima vrhovna je čarobnica izgubila svoj psihički sjaj, kao da su ga sprali valovi očajanja. Konačno pobijeđena, Ticija Cenva je stajala drhteći, a njezino prekrasno lice je sada bilo samo maska na kojoj se vidjela krajnja uzrujanost i bolest.

Raquella je ušla i stala nasuprot svojoj ogorčenoj protivnici koja

se ljuljala na nogama i znojila se, a lice joj je bilo crveno. Očiti znakovi kuge su joj prekrivali lice i ruke, a koža i oči su joj bile žućkaste. Prestrašena ovim nadmetanjem moći koje je upravo vidjela, Karee Marques im se maknula s puta. Pet drugih čarobnica se sada pojavilo iz dubine ovih privatnih odaja, zapanjene očitim neuspjehom... i bolešću... žene koja im je bila vođa.

- Reci mi što to skrivate - zahtijevala je Raquella nekim glasom koji nije bio potpuno njezin. Svi njezini predci ženskog roda, prava

horda, govorile su s njom, iz prošlosti u sadašnjost i budućnost. Riječi su odzvanjale kroz prostor i vrijeme pa se ponovo vraćale.

- Ne mogu... - rekla je Ticija. - Ne mogu... - Reci mi! Govori o svim našim predcima na koje si bacala

krivnju, o životima koje si oduzela, o budućnostima koje si ukrala! Bio je to opet taj Glas koji je ovoga puta izlazio iz Raquellinog grla još jači, još uporniji. Bilo je nemoguće suprotstaviti mu se.

U bujici svojih priznanja, Ticija je otkrila kako je sprečavala Raquel-line pokušaje da pomogne ljudima Rossaka, kako je poubijala one koji su sudjelovali u testiranju cjepiva i pokušala otrovati Raquellu. U toj dezorijentiranoj i paranoičnoj ranoj fazi bolesti njoj su razlozi bili posve razumljivi i zahtijevali su njezinu akciju.

Sa svojom novom sposobnošću razumijevanja vrhovne čarobnice, Raquella je shvatila da Ticija Cenva krije daleko više, a njezina tajna je daleko nadmašivala beznačajni rivalitet. - Sada mi reci što to ovdje skrivaš. - Opet je onaj Glas izašao na površinu.

Ticija mu nije mogla odoljeti. Krećući se uz trzaje, kako kakva loše vođena marioneta, Ticija je povela Raquellu do goleme špiljske prostorije ispunjene kompjutorima i drugom elektronskom opremom, u golem izvor informacija. Kompjutori su tiho zujali procesuirajući podatke, izmjenjujući ih uzajamno i stalno ih nadograđujući, podižući ih na više, razumljivije razine: DNK od milijarda ljudi različiti rasa, najdetaljnije razrađeni genetski podaci ikada sakupljeni, i to ne samo tijekom izvorne kuge nego i tijekom mnogih generacija ovdje na Rossaku.

Negdje u svojoj podsvijesti Raquella je već znala za ovo mjesto. Dok je kugom pogođena vrhovna čarobnica na zahtjev Glasa priznavala, Raquella je osjetila kako su predci unutar nje same vodili nju u tu situaciju, kao da su to unaprijed znali i vodili su ljudska bića kao pijune u nekoj igri. Što bih ja morala ovdje raditi?

Odgovorila je na svoje vlastito pitanje i to joj je dalo neki čudan

osjećaj kada je istovremeno osjećala i nelagodu i ohrabrenje. Žene, koje su se već odavno bile pretvorile u prah i pepeo, su je sada promatrale, savjetovale je pri važnim odlukama koje će tek morati donijeti.

Odjednom je Ticija zakašljala i posrnula. Kliznula je i koljenima pala na hladan kameni pod.

Raquella je pohitala prema njoj. Dok je Karee Marques čvrsto držala Ticiju i pokušavala je utješiti, Raquella je iz svojeg džepa

izvadila ampulu sa serumom. - Tvoja bolest je već u uznapredovalom stadiju, ali ovaj lijek će je svejedno izbaciti iz tvog tijela i to tako što će neutralizirati virus.

Ležeći na tlu i previjajući se od bolova, Ticija je kašljala. Njezine plave oči su sada bile vlažne i prožete crvenim venama; bio je to prozor u njezinu dušu koji je sugerirao da je mnogo starija od njezinog broja godina. Sada je već neko vrijeme konzumirala velike količine začinske mješavine i to joj je davalo mladenački izgled i intenzivnu, začinski plavu boju očiju. Sada, dok joj je virus kuge kolao obrambenim sustavom, se sve to promijenilo.

Zadnjim snagama je odgurnula Raquellu od sebe. - Ne želim tvoju pomoć! Sada znaš za gensku banku podataka. Za kompjutore. Dovest ćeš Kult Serene da razore sve to na čemu smo radile.

- Ne želim uništiti vaš rad, - rekla je Raquella. - Želim mu nešto pridodati. Fanatična svjetina je na Parmentieru razorila Bolnicu za neizlječive bolesti. Ne podržavam ih.

Ticija je postala tiša, ali mržnja u njezinim očima postala je još jača. Kad je izvukla ruku iz svoje tamne, znojem natopljene halje, držala je u ruci malu otvorenu bočicu gorke, smrdljive tvari. Prsti su joj bili umrljani time. Raquella je istog trenutka identificirala tu tekućinu i znala je da je to droga s Rossaka koja ju je gotovo otrovala.

Posegnula je prema vrhovnoj čarobnici, ali ju je ova svojim zadnjim ostacima mentalne snage odgurnula. Bočica je pala na pod i razbila se. Prije nego ju je itko stigao zaustaviti, vrhovna čarobnica je svoje umrljane prste prinijela usnama. Jedna jedina kap bila je dovoljna.

Život je brzo nestajao iz Ticijinih očiju i ona se zagledala u beskonačnost.

Onaj koji daje i onaj koji prima "nagradu" mogli bi je posve

različito definirati. - KOGITOR KWYNA, arhiva Grada introspekcije Dante se, miran, ali skeptičan, naslonio u svojoj metalnoj

hodalici i taksativno nabrajao, kao da čita s nekog popisa. Preostala dva Titana su već svoje rekli i sada su slušali njegov sumarni komentar.

- I zato, Generale, - zaključio je Dante - ako zaista vjerujete kako je Vorian Atreid došao ovamo svojom slobodnom voljom i da će pomagati pri našem širenju i okrenuti se protiv hrethgira, onda ga moramo pretvoriti u Cymeha prije nego se predomisli. - Optičke niti na njegovoj kupoli su brzo bljesnule i ugasile se, što je bio mehanički ekvivalent namigivanju.

- Slažem se, - rekao je Agamemnon sav sretan. -Odstranit ćemo to nevažno meso i tada će njegova nova lojalnost prema nama biti više nego intelektualna. Bit će neopoziva.

- Oh, kad se radi o takvoj odluci onda tu nema ničeg intelektualnog, - rekla je Junona. - Pripremit ću operacionu salu, a naš dragi ljubimac Quentin će mi asistirati. To će biti važan test njegove vlastite...

preusmjerene odanosti. - Butleru se to neće nimalo sviđati, - rekao je Dante. - Znam. Ali to će pokazati je li on, ili nije, stvarno sagledao

razloge, onako kako to Vorian tvrdi za sebe, - nasmijala je Junona. – Njezina hodalica je odskakutala iz središnje prostorije i otišla potražiti njihovog novog konvertita.

- Da, oče, želim postati cymeh. Želim to više nego išta. - Vor je

morao stalno iznova uvježbavati tu laž. - Sanjao sam o tome još dok sam bio vaš ljudski posrednik. Uvijek sam znao kako će mi, ako se budeš ponosio sa mnom, jednoga dana biti dopušteno postati Cymehom. Poput tebe.

- Onda je sada to vrijeme došlo, sine moj. - Agamemnonova

enormno velika borbena hodalica stajala je pred njim na ledenom mostu izvan utvrde. Ta generalova hodalica bila je dvaput viša od Voriana, ukrašena pletivom od zlatnih lanaca. - Čekaju te u operacionoj sali.

Dok su njih dvojica hodali prema ulazu u staru utvrdu kogitora, Vora su opsjedale sumnje. U jednom kratkom trenutku je pomislio i na to da uzme Putnika snova i njime pobjegne prije nego Cymehi kirurzi stignu izvesti svoju jezivu vivisekciju. No, nakon što je toliko predano radio na svojem planu, sada nije mogao odustati. Uz njega je paradnim korakom gazila krupna hodalica. - Obećavam ti da će ti se sviđati biti cymeh. Tada možeš biti što god poželiš i nisi omeđen nedostacima slabog biološkog oblika. Ma što mi zamislili, uvijek možemo stvoriti pogodno tijelo koje će tome odgovarati.

- Ja mogu zamisliti mnogo toga, oče. - Iznad njih, ledeno nebo je djelovalo kao produžetak površine Hessre, kao da su se snijeg i ledpodigli iznad njih, a u sredini ostavili sloj zraka.

Vor se protegnuo kako bi bio što je moguće viši, još uvijek izgledajući mlad i snažan, no u sebi se osjećao prastarim. Prisilivši sebe da učini ono što se treba učiniti, ušao je u golemu građevinu. Dok je prolazio hodnicima, bilo mu je hladno usprkos zaštitnim slojevima odjeće.

- Prije nego se podvrgnem kirurškom zahvatu, rado bih te još jednom njegovao onako kako sam to ranije običavao raditi.

- Za volju starih vremena? Neki stari klišeji su još uvijek ostali prikladni, zar ne?

Vor se nasmijao i taj je zvuk šuplje odjeknuo u onoj golemoj praznini koja ih je okruživala. - Naravno, ti sebe uvijek možeš transformirati u neku drukčiju, čistu formu stroja, ali ja bih to želio još samo jednom osjetiti u mojem starom tijelu prije nego ga se zauvijek odreknem. I to bi bilo nešto u čemu ćemo obojica uživati.

- Krasna zamisao... i onda ću se diviti samome sebi. - Kad je zakoračio u hladne, zatvorene hodnike koji su bili sagrađeni prije mnogo stoljeća, Agamemnon je zazveckao svojim ukrasom od ispletenih lanaca. Ta se dekoracija činila toliko čudnom i odskakala od ambijenta baš koliko i razne sprave, noževi i vatreno oružje sa zatvaračem koje je imao spremljeno u vitrinama oko svoje hodalice.

Vor je osjećao navalu adrenalina i silinu očekivanja pa ga je to tjeralo dalje, cijelog zajapurenog i u iščekivanju. Ali on i titan general su očekivali posve različite stvari...

Sada, dok je Junona pripremala operacionu salu, njegov ga je

otac poveo gore među nizove zidina koje su čuvali neocymehi s prozirnim posudama za održavanje života udobno smještenim u donje

metalne dijelove koji su izgledali kao kakve čudne mehaničke genitalije. Popeli su se u toranj koji je još uvijek bio napola ukopan u ledenjačkom ledu i pružao se visoko nad zamrznutim pejzažom.

- Već je prošlo i previše vremena od mojeg posljednjeg njegovanja, - rekao je, naslonivši svoju krupnu hodalicu na opremu za obavljanje popravaka koju su Cymehi tu složili. - Uživat ću u tome, Voriane. Zapravo, mislim da ću osobno izvršiti taj kirurški zahvat na tebi, kako bih ti se nekako istom mjerom odužio za čišćenje i laštenje.

- Ja ne bih ni želio da je drukčije. Na vrhu studenog tornja ušli su u golemu sobu punu ogledala u

kojoj su četiri prazne hodalice bile složene oko malog slobodnog prostora, različiti oblici najdražih hodalica kojima se Agamemnon služio u borbama. Oprema za čišćenje i poliranje bila je uredno složena u ormarićima i na policama. Kroz širok prozor pružao se pogled na polumračno, ledeno prostranstvo Hessre. Vor se nehotice stresao.

Dok je promatrao instrumente i sprave za renoviranje, prisjetio se kako je bio mlad i nedužan u onim danima kada je bio povjerenik cymeha. Vjerovao je generalovim krivim sjećanjima, njegovim pričama i teorijama. Nije mu tada palo na pamet išta od toga dovesti u pitanje. Sada, čini se, nije više ništa vjerovao.

Mnogo je toga naučio i iskusio. - Eh, a sada oče, - rekao je okrenuvši se Cymehu koji je čekao, -

počnimo!

Podupri brata svojega, bio on u pravu ili ne. - Zensunijska izreka Nakon uspješnog kanla prepada, Ismail se obratio ljudima

okupljenim u najvećoj dvorani za sastanke unutar špiljskog grada. Ponovo se osjećao živim, opet mu je vruća krv kolala ostarjelim tijelom. On i "previše civilizirani" pustinjski ljudi pobili su svoje neprijatelje i zaposjeli ostatke logora lovaca na robove. Uzeli su od došljaka vodu, hranu, opremu i novac. Ali Ismailu niti to nije bilo dovoljno... nikada ništa ne bi bilo dovoljno da bi se naplatilo ono što su trgovci robljem učinili ostalim selima koja su napali.

Sada kad je sve to završilo i kada su se vratili kući, El'hiim je bio silno uzrujan onim što je vidio, posebice onim cijeđenjem neprijateljeve krvi da bi se oduzela voda. - Zbrisali smo sa sebe stoljeća civilizacije, - tiho je rekao Ismailu. - Pretvorili smo se u zvijeri i sada nema tog zakona na Arrakisu koji bi stao na našu stranu. Izgubili smo više negoli smo dobili.

- Ne, samo smo vratili ono što je naše, - odgovorio je Ismail. Uvijek smo se pokoravali zakonu pustinje, tom zakonu opstanka... zakonu Budalaha! Briga mene za pravila koje su postavili civilizirani ljudi u svojim udobnim domovima.

El'hiim se smrknuo. - Mene je briga, Ismaile. Ali Ismail nije htio da među ljudima stvari ostanu onako kako su

bile. Kad su se starješine okupile, govorio je vatreno pa su se mnogi nestrpljivi mladi ljudi zaustavili kako bi ga slušali. - Lovci na robove su napali naše selo, ali smo ih odbili. Osvetili smo sve one koji u bili izgubljeni kad su udarili na drugo selo... ali naši neprijatelji će se opet vratiti, i opet i opet! Otvorili smo im naša vrata. Dopustili smo da nas šakali iskoriste. - Podigao je svoju kvrgavu šaku. - Naša najbolja nada za budućnost je da se vratimo na običaje Selima Jahača Crva. Moramo spakirati samo one stvari koje su nam potrebne za preživljavanje pa se povući u najdublju pustinju gdje će nas lovci na robove ostaviti na miru.

Neki od ljudi su, puni entuzijazma, počeli klicati; ostali su izgledali zabrinuto. Izvjestan broj mladih Zensunija željelo je pokrenuti još nekoliko osvetničkih napada, kao u onim starim odmetničkim danima.

Ali sada je naib El'hiim, koji je izgledao zabrinut, ustao i pokušao ih smiriti, - Ismaile, nema potrebe biti tako žestok. Oni koji su

napali nezaštićeno selo bili su kriminalci i dobili su zasluženo kaznu. Mi smo se pobrinuli za taj problem.

- Taj problem je sama srž našeg društva, - rekao je Ismail.- Zato i moramo otići i ponovo pronaći našu dušu. Moramo se sjetiti proročanstava Selima Jahača Crva i činiti onako kako nam je on govorio.

El'hiim je rekao: - Ja sam naib, a Jahač Crva je bio moj otac. Nemojmo se previše pouzdavati u snove i vizije koje je on imao nakon što je konzumirao pretjerano velike količine melangea. Zar nemamo svi čudne vizije ako popijemo malo previše začinskog piva? Neki od Slobodnjaka su se nasmijali, a Ismail se namrštio.

- Probleme nećemo riješiti bježeći od njih, Ismaile. Tvoje rješenje je... naivno jednostavno.

- A tvoje je slijepo i lijeno, naibe, - brzo i oštro mu je odgovorio Ismail. - Vidio si kako ti došljaci zarobljavaju i ubijaju naše ljude, a ipak želiš s njima uspostaviti poslovne odnose i praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Misliš da možemo ostvariti sasvim miran suživot s njima.

El'hiim je prekrižio ruke - Da, mislim da možemo! Svi moramo koegzistirati.

- Ja nemam nikakvog razloga biti štetočinama dobar susjed! - Ismail se nadao kako bi, stekavši očitu i većinsku podršku, mogao svojeg posinka prisiliti na promjenu mišljenja. No sada je vidio kako može postojati samo jedno rješenje, ono koja se razvijalo već godina ma. Zbog toga što je odgajao El'hiima i zato što je Marhi dao svoje obećanje, Ismail je odbijao razmišljati o očitoj, nužnoj akciji. Sada...

zbog dobra svojih ljudi i budućnosti Arrakisa... nije to više mogao izbjegavati.

Okrenuo se prema svojem posinku kojeg je bio spasio od najezde škorpiona, kojega je poučavao i kojeg je štitio. Sada je bilo važnije zaštititi njihove ljude. Ta odluka ga je razdirala i bojao se da će se Marhin duh vratiti i progoniti ga zbog prekršenog obećanja koje joj je dao. Ali morao je to učiniti. Mora Zensunije održati živima i slobodnima. U dnu duše je znao da bi ih El'hiim poveo u slabost i uništenje.

- Ismaile, treba razmisliti o mnogim čimbenicima, - rekao je El'hiim, pokušavajući ga smiriti.- Svi mi znamo koliko su ovi posljednji događaji bili uznemirujući. Ali ako jednostavno opet postanemo

odmetnici, izgubit ćemo sav onaj napredak kojeg smo ostvarili tijekom protekle polovice stoljeća. Možda zajedno možemo...

- Izazov, - rekao je Ismail, a njegov je glas zagrmio špiljom. El'hiim ga je pogledao. - Ma kakav...? Ismail je zamahnuo i pljusnuo naiba posred lica da je sve

zazvonilo i pred svima. - Izazov, prema zensunijskoj tradiciji. Okrenuo si leda velikom dijelu svoje prošlosti, El'hiime, ali ljudi ti neće dopustiti da i ovo ignoriraš.

U dvorani su začulo kako su ljudi kolektivno udahnuli zrak. El'hiim se povukao, ne mogavši povjerovati što je starac upravo učinio.

Podigao je ruke. - Ismaile, prestani s tim besmislicama. Ja sam tvoj...

- Ti nisi moj sin, a nisi ni sin Selima Jahača Crva. Ti si štetan, pokvaren kukac koji izjeda srce zensunijskog naroda.

Prije negoli se mogao zaustaviti, Ismail ga je ponovo pljusnuo, još jače, po drugom obrazu. Smrtna uvreda. - Izazivam te i želim ti oduzeti titulu naiba. Izdao si nas, prodao si nas zbog profita i udobnosti. Izazivam te na dvoboj koji će odlučiti tko preuzima vodstvo svih Zen-sunija i odlučuje o našoj sudbini.

El'hiim je izgledao vrlo uzrujano. - Ja se neću... ne mogu se boriti protiv tebe. Ti si mi poočim.

- Pokušavao sam te odgojiti prema načinu na koji bi to učinio Selim Jahač Crva. Učio sam te zakonima pustinje i učio sam te svete zensunijske sutre. Ali osramotio si me, a osramotio si i uspomenu na tvog pravog oca. - Podigao je glas. - Pred svim ovim ljudima odričem te se kao svojeg posvojenog sina... neka mi moja ljubljena Marha oprosti.

Ljudi nisu mogli vjerovati to što su upravo slušali. Ali Ismail je bio nepokolebljiv u svojoj odluci, premda je na El'hiimovom licu zapazio zapanjen i prestrašen izraz.

- Zensunijski zakon je jasan, El'hiime: ako se ne želiš boriti samnom onako kako to tradicija nalaže, onda ćemo pustiti neka sam Šai-Hulud odluči.

Sada je mladi naib izgledao zaista užasnut. Ostali Slobodnjaci u dvorani su samo zurili, dobro znajući što je Ismail time htio reći. Dvoboj pješčanih crva odlučit će njihovu budućnost.

Toliko se toga temelji na percepciji. Događaje vidimo kroz

filtar našeg okruženja pa nam je teško znati radimo li pravu stvar. U ovom groznom zadatku kojeg moram izvršiti... a koji je po svačijim mjerilima grješan... taj problem postaje očitiji nego ikada.

- VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID Tijekom samog procesa, Quentin nije bio prisiljen gledati

strašnu kiruršku operaciju koja ga je bila odvojila od njegovog ljudskog tijela. Cymehi su vivisekcijom izvadili mozak iz njegove lubanje prije negoli se osvijestio. Sada, s optičkim nitima koje je imao, bit će prisiljen promatrati sav taj užas koji se pripremao Vorianu.

Činilo se da je Junona posebno ponosna na sve te instrumente opakog i zloslutnog izgleda smještene u studenoj operacionoj sali. Zasad su ti instrumenti sjali sjajem ulaštenog metala i plastike; uskoro će biti umrljani krvlju.

Čak i ovako izoliran u svojoj posudi s mozgom, Quentin nije mogao suspregnuti apsolutno gađenje koje je osjećao. Molio se da vrhovni bašar zna što radi...

Dvojica hibridnih sekundarnih neosa kretala su se neodlučno po prostoriji, spremna pomagati pri operaciji koja će promijeniti Voriana Atreida. Baš kao i Quentin, i ti su neosi bili tu protiv svoje volje, no sumnjao je da bi mu oni pomogli. Tiho su pripremali salu za operaciju.

Krupna zglobna aparatura bila je povezana sa zidovima i stropom prostorije, bile su to razne bušilice i laseri za rezanje, sonde, pile s dijamantnim zupcima i priručni škripci. Na tlu pokraj stola koji se sjajio bile su poredane metalne kante u koje će se bacati odstranjeni udovi i organi. Operacioni stol je imao duboke žljebove za odvod tekućine koji su vodili do odvodnih kanala kanalizacije.

- Stvari znaju postati malo neuredne, - vedro je istaknula Junona. - Ali krajnji ishod uvijek opravdava sredstva. - Cymehi uvijek opravdavaju to što čine, - rekao je Quentin. - Čujem li ja to neku ogorčenost, dušice moja mala? - Zar to poričeš? Meni je bilo teško to opravdati, ali vrhovni

bašar mi je rekao da moram pokušati. - Požalio je te riječi još dok ih je izgovarao. - Ja nikada nisam želio postati cymeh. Ne možeš od mene očekivati da ću to lako prihvatiti... premda počinjem uviđati neke prednosti.

- Znam koliko muškarci mogu biti tvrdoglavi. Provela sam više od tisuću godina uz Agamemnona. - Ponovo se smijuljila.

Zbog njegovog sudjelovanja u cijeloj ovoj operaciji, Quentinu je bilo odobreno korištenje malene hodalice s pokretnim rukama, maleno tijela koje nije predstavljalo nikakvu prijetnju Junoninoj mnogo većoj i naprednijoj hodalici. Bila je Titan i mogla je s lakoćom zdrobiti bilo kojeg neosa.

Dok su mehanički svećenici sterilizirali kirurške instrumente, Ju-nona je uživala opisujući kako će Vorian biti doveden unutra i položen na stol. - Razmišljala sam o tome da mu dadem dovoljno anestetika kako bih olakšala operaciju. Ipak, na neki način, postoji nešto čisto i prirodno u onoj sirovoj fizičkoj boli. Ovo je posljednja prilika kada će Vor imati mogućnost osjetiti je. - Nervozno se nasmijala. Quentin je pomislio kako je vjerojatnije da je zlobna nego nervozna. - Možda bismo ga trebali rezati bez ikakvog anestetika... i tako mu dopustimo zadnju uspomenu na istinsku agoniju.

- Meni to zvuči više kao sadizam nego kao usluga, - rekao je Quentin, nastavivši igrati svoju ulogu rezigniranog sudionika, kako ona ne bi ništa posumnjala. - Ako je Agamemnonov sin dragovoljno prešao na vašu stranu, ne vidim zašto bi ga htjela razljutiti. – Pomak nuo se naprijed, proučavajući kirurške lasere, te "prste" dizajnirane za precizno manipuliranje prilikom kirurgije mozga.

Junona se postavila tako da je mogla paziti na osnovnu kiruršku opremu. Držala je Quentina podalje od snažnih rezača i ostale jezovite opreme ove kirurške sale, mada nije mislila da bi ovaj potučeni časnik Džihada učinio išta tako ludo kao što bi to bio napad na nju. Nikada se ne bi mogao domoći nekog od većih instrumenata.

Ali to je bio Junonin najveći previd. Previdjela je nužnost da razmisli i o sitnim stvarima. Quentin je uočio slabosti o kojima Titani nisu razmišljali. Cymehi su imali i više nego samo jednu Ahilovu petu.

Tijekom njegovih ranijih silovitih pokušaja da se pobuni, Junona ga je lako pokorila neutralizirajući niti za prijenos misli koje su povezivale njegov mozak s njegovom hodalicom. Jednostavno bi ga iskopčala i tako ga učinkovito paralizirala. Titani su se služili tom tehnikom kao lakom i nimalo destruktivnom metodom isključivanja Quentina kad bi postao previše neobuzdan.

Upravo zbog toga mu sada nije trebalo nikakvo moćno oruđe, nego samo finese. Quentin je samo trebao iskoristiti svoju priliku. Radeći sa svojim mehaničkim rukama, dok je Junona i dalje brbljala o

torturi kojoj će povrgnuti Voriana Atreida, pokupio je jedan mali laser niskog intenziteta. Osjećao se poput nekog malog dječaka koji je odabirao kamenčić kojim će napasti Golijata, likovi iz knjige priča koje su Rikov i Kohe čitali svojoj kćerkici na Parmentieru.

Quentin je najviše brinuo hoće li s tom malom spravom znati precizno nanišaniti. Junona nije brinula o njemu. Barem još sada nije.

Krećući se vrlo marljivo i tiho, sekundarni neosi su očistili kirurški metalni stol i aktivirali onu tešku opremu pokraj njega. Uskoro će pozvati Voriana. Ali jedan od tih trapavih pomoćnika se slučajno spo-taknuo i prouzročio glasno zveketanje. Junona je brzo okrenula svoju kupolu prema mjestu odakle je dolazio zvuk i tako mu naglo pružila pristup jednom od svojih vanjskih otvora. Pokrenuo se strelovitom brzinom i svojim krupnim rukama strgnuo zaštitnu ploču s njezine mreže dotad zaštićenih vlakana povezanih s mozgom.

Junona se pomaknula unatrag, ali Quentin je uperio dijagnostički laser u jedan od njezinih vrlo osjetljivih receptora, zasljepljujući joj senzore. Zahvaljujući svojim intenzivnim vježbama i proučavanju konfiguracije tijela Cymeha, Quentin je točno znao kamo treba gađati.

Taj udar energije je bio dovoljan da preoptereti i isključi jednu od veza koja je Junoninu posudu za održavanje mozga na životu povezivala s energetskim krugovima za pokretanje hodalice. Zatečena, tr-gnula se i povukla unatrag, pokušavajući ponovo uspostaviti nadzor, ali Quentin je sada ispustio mali dijagnostički laser te svojom metalnom rukom kao grabljama povukao preko još tri njezina spoja nerv-nih niti koje su išle prema mozgu i uništio ih.

Kratki spoj na Junoninim energetskim krugovima prouzročio je da su joj noge kliznule prema tlu kao da su izgubile fizički integritet. Ali za razliku od ljudi koji se onesvijeste, Junona je ostala pri svijesti. Bila je tako bijesna da je njezina posuda s elektrolitom sjala jasnim modrim sjajem. Jednostavno se nije mogla pomaknuti.

- Kakva je sada to glupost? - Jedna od nogu joj se trzala. - Pa znaš da se nervne niti brzo regeneriraju. Nećeš me zaustaviti na neko duže vrijeme, dušice moja mala.

Djelovao je vrlo brzo, ponovno se latio dijagnostičkog lasera i njime spalio preostale niti koje su upravljale hodalicom. Privremeno paralizirana, Junona je vikala i psovala, no bila je potpuno prepuštena na Quentinovu milost i nemilost.

Pronašao je niti koje su vodile do njezinog zvučnika, a pokraj njih bili su stimulatori koji su vodili do njezinih osjetilnih centara.

Centara za bol. - Rado bih te čuo kako vrištiš, Junona, i ostavio bih te tako vrištati, ali sada si to ne mogu priuštiti. - Sljedećim je udarcem isključio njezin zvučnik tako da Junona više nije mogla ispuštati glasove. - Jednostavno ću se morati zadovoljiti samo time da zamislim svu tu bol koju budeš morala izdržati.

Radeći užurbano, ali oprezno, prije nego se nervne niti budu mogle same ponovo spojiti i Junona opet zadobije kontrolu nad tijelom, Qnentin je odvojio njezinu posudu s mozgom od hodalice. Svojim snažnim metalnim rukama podigao je posudu i stavio je na operacio-ni stol na kojem je Vorian Atreid trebao biti pretvoren u Cymeha.

Agamemnon se nespretno nagnuo do dijela gdje je stajala oprema za njegovanje, jedva čekajući da nastave s aktivnošću koju je nekada toliko volio. - Oh, Vodane, zaista si razmetni sin. Više od stoljeća nisi se obazirao na svoju sudbinu, ali sada si konačno došao pameti. Uskoro će sve biti savršeno, upravo onako kako sam se uvijek i nadao.

- Zar jedno stoljeće igra ikakvu ulogu ako smo besmrtni. To je tek točkica na vremenskoj traci naših života. - Vor mu je prišao, prisjećajući se svi oni složenih koraka pri procesu čišćenja i održavanja ovog složenog stroja. - No svejedno, ipak se čini da je prošlo mnogo vremena otkad sam ti ovo posljednji puta radio. - Prisjetio se ekstra vagantni gradova na Zemlji, golemih spomenika vremenu Titana. Gotovo je zaboravio da je tada bio sretan...

- Prošlo je i previše vremena, sine moj. - Poput kakvog golemog poslušnog psa, Titan je svukao svoj vanjski, pancirnom mrežom urešen oklop hodalice i onda se udobno smjestio u prostoru za čišćenje.

Gotovo je preo od zadovoljstva kad se njegov sin oprezno popeo na vrh hodalice, čisteći i lašteći vanjske dijelove.

- Titan treba pobuđivati strahopoštovanje i mora izgledati veličanstveno, - rekao je Vor. - To što ste vi Cymehi ovdje na Hessri sami, nije nikakva isprika da možete izgledati šlampavo.

Dok je čistio mehaničke dijelove i obavljao vanjske popravke na hodalici, sustavu za održavanje života i na vezama s posudom u kojoj je mozak, Vor je osjetio nostalgiju. Tada se prisjetio zašto je ovdje.

Jedna smrt će osvetiti sva ubojstva koja je ovaj okrutni tiranin počinio.

Sekundarni neosi su stajali i promatrali sve što je Quentin radio. Nisu komentirali, nisu ni pobjegli. A nisu ga ni pokušavali zaustaviti. Sada kad je imao posve slobodan pristup i onoj teškoj kirurškoj opremi,

Quentin se poslužio dijamantnom pilom kako bi prepilio Ju-noninu posudu s mozgom koja je imala debele stjenke i iz koje se razlijevao plavi elektrolit. Napokon se ukazao mek i ranjiv mozak ovog ženskog Titana.

- Kad se uzme u obzir sav strah kojeg si prouzročila, - glasno je govorio Quentin, znajući da ga ona s isključenom mrežom senzora ne može čuti, - uopće ne izgledaš zastrašujuće... sada više ne, milo moje malo.

Tada je uzeo teške kirurške lasere i podesio ih na najveću snagu. - Stvari bi mogle postat malo neuredne, - rekao je parafrazirajući njezinu raniju izjavu. Tada je pustio da zasljepljujuće vruće zrake sa-sijeku Junonin mozak na male sive hrpice iz kojih se pušilo. Potočići tekućine i žitke organske tvari slijevali su se u one žljebove, baš onako kako je Junona rekla.

Odmaknuo se kako bi pogledao pocrnjelu masu, bezobličnu i nimalo impresivnu.

Sada kad je jedan od preostala tri Titana bio mrtav, Quentin je okrenuo svoju kupolu i vidio da ga sekundarni neosi još uvijek promatraju. - Onda? Namjravate li mi se suprotstaviti ili ćete mi pomoći?

- Mi mrzimo Titane koji su pobili naše gospodare kogitore, - od govorio je jedan od tih čudnih hibrida.

- Čestitamo ti na ovome što si učinio, Quentine Butleru. Nećemo te ometati i ti samo nastavi s tim zanimljivim poslom, - dodao je drugi.

Napokon, nakon stanke, onaj treći je rekao: - A i izgledat ćeš kao zanimljiv cymeh kad se smjestiš u Junoninu superiornu hodalicu.

Ovi mehanički pomoćnici su sada poradili na tome da premjeste posudu s Quentinovim mozgom iz malenog i slabašnog mehaničkog tijela i instaliraju je u snažnu titansku hodalicu koja je donedavno pripadala Junoni.

Kada su sve nervne niti bile prespojene i kad je njegov novi

sustav bio aktiviran, Quentin se osjećao sjajno. Zapravo i više nego sjajno. Ju-nonino je tijelo imalo puno naoružanje i neometan pristup svim Hes-srinim obrambenim sustavima. Taj potencijal za konačno uništavanje činio ga je presretnim.

Što se Quentina ticalo, Agamemnon, Dante i svi Cymehi su mogli umrijeti. Tim bolje po galaktiku.

Kako bi na svom ocu obavio što bolji posao, Vor je na hodalici otvorio skladišne odjeljke u kojima je general držao zanimljive predmete sakupljene na svojim putovanjima. Bilo je tu jezivih trofeja, šarenih tričarija i antiknog oružja. - Molim te, pomakni se malo da mogu očistiti i ovaj pregradak.

Cymeh ga je poslušao, pomaknuvši ljušturu svog mehaničkog tijela. - Zaista sam trebao sačuvati dva-tri pomoćnika kogitora u njihovom ljudskom obličju, kako bi mi mogli obavljati ovakvo servisi-ranje. Posve sam zaboravio kako to može... pružati zadovoljstvo.

U pregratku je Vor pronašao ono što je tražio, antikni bodež, neučinkovit predmet koji nikada ne bi mogao nauditi titanskoj ratničkoj hodalici.

- Prije mnogo stoljeća, u vrijeme naše najveće moći, - rekao je Agamemnon sanjarskim glasom, - koristili smo se ljudskim robljem da obavljaju ovo što ti sada radiš, ali kao pobunjeni Cymehi više ne raspolažemo time.

- Razumijem, oče. Obavit ću ovaj posao bolje nego ikada. Odvojio je posudu za održavanje mozga od hodalice. Onako

kako je to uvijek činio. Znajući da ova studena utvrda ima malenu vojsku neoCymeha

koja ne bi ostavila Voriana živog ako bi ovaj išta pokušao, Agamemnon je započeo pričati o svojim slavnim danima kada je bio vladar svih ljudi i o svojim snovima kako bi, sada kad je Omnius potučen, on i njegov sin mogli upravljati jednim novim carstvom.

I dok je njegov otac utonuo u nostalgiju, Vor je radio. Već odvojena od mozga, hodalica je bila neuporabiva; Vor još nije isključio optičke niti, a i vanjski senzori su još bili povezani s nervnim nitima. Usprkos tome, Agamemnon je sada bio posve ranjiv.

Polirajući posudu s mozgom, Vor je rekao: - Samo ću pomaknuti

ovu ventilacijsku ploču kako bih počistio oko nje. I kako je general nastavio brbljati o svojim danima slave, Vor je

neopazice otvorio uski pregradak na posudi i ugledao u njoj moždanu masu. Čvrsto je primio antikni bodež. Jedan brz potez će zabiti vrh bodeža duboko u spužvaste obrise Agamemnonovog mozga. Tada će sve biti gotovo.

I upravo u tom trenutku vrata prostorije su se s treskom otvorila i ušao je monstruozni Titan. Zapanjen, Vor je ispustio bodež koji je uz

zveket pao na pod. Junona? Ili Dante? Ni jedno od njih nije vjerovalo u njegovu navodnu promjenu strana i priklanjanju Cymehima.

Ovaj mehanički ratnik je izgledao zastrašujuće, načičkan oružjem i bodljikavim oklopom. - Mislio sam da bih ovdje mogao pronaći Aga-memnona, - rekao je sintetiziran glas. - I Voriana.

Titan im je prišao, uzeo Voriana i maknuo ga podalje od ranjivog mozga koji je ležao u posudi. Samo nekoliko decimetara dalje. A bio je tako blizu...

Bez obzira na čin koji ima, glavna briga ratnika je kako će se

ponašati u trenutku kad mu prijeti smrt. - MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS, uvodne opaske

njegovim učenicima Skenirajući prostoriju svojim nitima, general Agamemnon se

zaustavio u svojim uspomenama. - Ti nisi Junona. Zašto imaš njezinu hodalicu? Tko...

Drugi Titan je blago stavio Vora na stranu. - ono što si ti naumio, Voriane Atreide, bilo bi prebrzo. Ni izbliza dovoljno bolno. Ja imam bolju ideju.

-Voriane, spoji me opet s mojom hodalicom! - zahtijevao je Agamemnon preko zvučnika.

Zbunjen, Vorian je podigao pogled prema hodalici koja se nadvila nad njim. Prepoznao je konfiguraciju sličnu Junoninoj, ali nije znao reći što je to drukčije.

- Zar me ne prepoznaješ, vrhovni bašare? - upitao je Titan. – Ne što je u kadenci tih riječi zazvonilo poznato.

Vor je u nevjerici žmirnuo očima. - Quentine? Zar si to ti? Bespomoćan u svojoj posudi s mozgom, general je postao

glasniji sa svojim zahtjevima, no Vor se nije obazirao na njega. Jednako tako nije se obazirao i drugi cymeh dok je objašnjavao. - Da. Ubio sam Ju-nonu. Uništio sam joj mozak, sasjekao sam ga u komadiće iz kojih se pušilo.

- Junonu? - zavapio je Agamemnon preko zvučnika. - Mrtva je? Quentin se u Junoninom moćnom tijelu nagnuo naprijed i

podigao posudu za očuvanje života u kojoj se nalazio Agamemnonov mozak. Držao je posudu ispred svojih sjajnih optičkih vlakana, a ružičaste i sive membrane su pulsirale kao da žele umaknuti. - Da, Junona je mrtva. A i tebe čeka ista sudbina.

Vor je stajao nepokretno, osjećajući oluju konfliktnih emocija, ali želio je završiti zadatak. Agamemnon je cvilio, ali zvučnici nisu mogli prenijeti tugu koja je prolazila Agamemnonovim mozgom za ženom čiji ljubavnik je bio duže od tisuću godina.

Quentin je nastavio govoriti, znajući da ga Agamemnon može

čuti. - Za to što ste mi učinili, generale, za to što ste mi ubili tijelo, što ste me preobrazili u Cymeha, zbog toga što ste me prijevarom natjerali

odati tajnu o ranjivosti naših štitova... namjeravam da ovo potraje lijep komad vremena.

Ušla su dva sekundarna neosa koja su slijedila Quentina u visoki toranj. Vor je bacio pogled prema njima, ali opazio je kako ih ti Cymehi, koji su nekada bili svećenici u službi kogitora, ne namjeravaju napasti.

Ipak, u citadeli je bilo još mnogo lojalnih Cymeha. - Quentine, završimo s tim. Nitko ne poriče da Agamemnon za svoja zlodjela zaslužuje smrt. Nisam namjeravao mučiti ga...

- To nije dovoljno dobro, vrhovni bašare. - Sekundarni neosi su došli u sobu za čišćenje i njegovanje. Quentin je stavio posudu s mozgom bespomoćnog Titana na postolje gdje bi ga Vor nastavio čistiti. - Namjeravam priključiti Agamemnonovu posudu s mozgom na pojačivač osjeta boli kakve je instalirao u hodalice ovih jadnih sveće nika. Bude li izdržao samo sekundu boli za svaki život kojeg je tijekom ovih stoljeća oduzeo, još će uvijek desetljećima trpjeti bol. A to je samo djelić patnje koju zaslužuje.

Kao bivši zapovjednik Džihada, Vor nije imao prigovora na pravdu kakvu je Quentin imao na umu. Ali usprkos svim poznatim Agamemnonovim zlodjelima, on je ipak bio Vorianov otac. Kroz zvučnike je dopirao generalov vrisak. - Sine moj! Kako mi to možeš učiniti?

- Kako ne bi mogao? - Vor se prisilio odgovoriti. - Zar se nisi ponosio svim zlodjelima koja si počinio... sa svim ugnjetavanjima i dominiranjem? Htio si me prisiliti da ti se zbog toga divim.

- Pokušao sam od tebe napraviti svojeg nasljednika koji bi me bio dostojan. Jednog Titana snažnog duha. Odgajao sam te tako da budeš velik, učio sam te poštovati svoj vlastiti potencijal, da štuješ povijest i da u njoj napraviš svoje vlastito mjesto. - Generalov glas je bio ljutit i agresivan, nimalo u panici. - Ja sam taj koji te učinio ovakvim kakav jesi, ponosio se ti time ili ne.

Vor se borio kako bi zadržao svoju čvrstu odlučnost. Nije želio u očevim riječima čuti istinu, nije želio shvatiti kako su njegove vlastite odluke prožimale živote Abulurda, Raquelle, Estesa i Kagina. Niti on sam nije bio neki savršen otac.

- Quentine, nije važno što ćeš učiniti niti koliku ćeš torturu primijeniti, jer nikada neće biti dovoljno... i to nikada neće moći ni vratiti ni promijeniti povijest.

Hodalica namijenjena Titanima, a u kojoj je sada bio Quentin, lju-tito se pomaknula. - Pogledaj, vrhovni bašare, što je meni učinio! Ja zahtijevam osvetu...

- Uzeo ti je tijelo, Quentine. Nemoj dopustiti da ti oduzme i ljudskost.

U sebi je osjećao studen i to ne zato što su se nalazili u hladnoj prostoriji tornja. - Tijekom Džihada smo si previše često dopuštali da se pretvorimo u monstrume kako bismo postigli svoj cilj. S time bismo sad trebali prestati, s ovom malom gestom.

- Ja to odbijam! Vor je kružio oko Junonine ukradene hodalice. - Quentine Butle-

ru, još sam uvijek tvoj nadređeni časnik! Cijeli tvoj život bio je posvećen vojsci Džihada i kasnijoj Armiji čovječanstva. Višestruki si heroj... nemoj sve to odbaciti. Dajem ti izravnu naredbu, kao tvoj vrhovni bašar.

Jedan dugačak trenutak Quentin uopće nije reagirao i činilo se da to mehaničko tijelo podrhtava od košmara i nedoumica.

Vor je objasnio što je želio učiniti s Agamemnonom. Napokon je Quentin u svojoj golemoj hodalici otišao do prozora tog visokog tornja. Snažnim zamahom metalne ruke zdrobio je prozorsko staklo iz-bacivši ga iz okvira. Sasule su se krhotine stakla i leda, a u sobu je ušao hladan zrak.

Osjećajući studen na svojoj koži, Vor je podigao posudu u kojoj se nalazio Agamemnonov mozak i onda pogledao u optičke niti, znajući da ga njegov otac još uvijek može i čuti i vidjeti. - Sada shvaćam da sam ono što si ti od mene učinio. Od tebe sam naučio donositi teške odluke koje se nitko drugi nije usuđivao donijeti i onda prihvatiti i njihove posljedice. Zahvaljujući tome, mogao sam voditi Veliko čišćenje iako nas je koštala tolikih ljudskih života. A to je razlogom i zašto moram obaviti ovu zadaću na koju sam se odlučio.

- Čitao sam tvoja opširne memoare, oče. Znam kako si za sebe zamišljao velik i herojski kraj, da si očekivao kako ćeš se suprotstaviti velikim armijama i poginuti u nekoj grandioznoj bitci.

Ponio je posudu do razbijenog prozora, trepćući zbog studenog zraka koji mu je bockao oči i obraze.

- Umjesto toga, - nastavio je Vor,- ćeš se ti, moćni Titan Agamemnon, susresti s najsramnijom mogućom i najbjednijom smrti.

Agamemnon je zaurlao. - Ne, Voriane. Ne smiješ to učiniti! Mi možemo stvoriti novo Vrijeme Titana. Mi...

Vor nije obraćao pozornost na generalove stalne proteste. - Dat

ću ti ono što si zaslužio... kraj koji je apsolutno beznačajan. Gurnuo je posudu preko prozorskog okvira i bacio je. Elektrolit

se prolijevao, a posuda se okretala kroz zrak sve dok nije tamo duboko dolje udarila o led tvrd poput čelika, razbila se, a nešto sivo i mekano se razletjelo na sve strane.

Kad je to bilo obavljeno, Quentin i Vor su otišli u hodnik. - Neosi će zahtijevati tvoju krv, - rekao je Cymeh Quentin - a i moju... ako je ja uopće imam.

Neko će vrijeme neosi na nedavno osvojenim svjetovima nastaviti i ne znajući da je njihova zapovjedna struktura eliminirana. Ipak, Vor je znao da će preostali Cymeh pobunjenici patiti zbog izvjesne mekoće u vodstvu, zbog slabosti u redovima onih koji donose odluke. To je bio pravi razlog i zašto su uopće oteli Quentina i namjeravali ga učiniti jednim od svojih zapovjednika. Bez Agamemnonove vizije koja je bila pokretačka sila, ova nova generacija Cymeha nije bila u stanju održati carstvo. Njihov će utjecaj biti sve manji i konačno će posve nestati.

Vor je trčao vodeći ih kroz tunele. Quentin ga je slijedio onoliko brzo koliko se uspio kretati, još uvijek se privikavajući na hodalicu koju je oduzeo Junoni.

Oglasio se znak za uzbunu. - Čim otkriju naših ruku djelo brzo će shvatiti sve detalje, - bez daha je rekao Vor. - Moramo nekako doći do brodova. Postoji li kakva letjelica za Cymehe s kojom bi ti mogao upravljati? Ja imam Putnika snova.

- Ne brini za mene, vrhovni bašare. Postoje brojne mogućnosti. Hodnikom su se kretala tri neoCymeha koji su u svojim

hodalicama imali ugrađene bacače projektila. Čim su ugledali Voriana Atrei-da, to jedino ljudsko biće u zamrznutoj tvrđavi, prebacili su svoje prekidače na položaj u kojem im je oružje bilo spremno za uporabu, no tu je bio i Quentin koji je pojavom bio mnogo veći od neosa. Oni su pak prepoznali robotsko tijelo koje pripada Titanima.

- Junona, držiš li ti pod nadzorom ovog zatočenika? - upitao je jedan od neosa.

Kao odgovor, Quentin je podigao svoje daleko superiornije oružje i u smjeru Cymeha lansirao jaka torpeda. Precizni pogodci raznijeli su im posude s mozgovima i tri su tijela tresnula na pod.

- Ova moja kamuflaža će možda biti posve dovoljna, - rekao je Quentin.

- Nemoj previše računati na to. Dođi. Povećavši korake svog mehaničkog tijela, Quentin je sada išao

brže od Vora, krećući se sa samopouzdanjem. - Ima načina kako se sve ovo može okončati. U svojoj vlastitoj paranoji, general Agamemnon je posijao sjeme zalaza Cymeha.

Prije nego ga je Vor stigao upitati što je time mislio reći, naišli su na nekoliko uništenih tijela Cymeha koji su ležali u tunelu nadomak uzletišta na kojem je bio Putnik snova. - Čini se da je još netko zaratio s Cymehima.

Iz sporednih prolaza su na uzletište izašla tri neosa. Quentin je bio spreman raznijeti ih, no uskoro je postalo jasno da ti Cymehi od nečeg bježe.

Za njima su se pojavila četvorica sekundarni neosa, bivših svećenika koji su ranije brinuli o kogitorima i koji su protiv svoje volje bili pretvoreni u neose. Oni su bili uzeli dijelove drugih hodalica i spojili ih u neobične nove konfiguracije. Dijelovi namijenjeni za borbu, kao npr. komadići razmontiranog Cymeha Beowulfa, bili su uskladišteni kako bi ih se kasnije popravilo i ponovo uporabilo u nekoj drugoj ho-dalici. Ovi prisilni Agamemnonovi sluge sada su otpočeli svoju vlastitu pobunu.

Pucajući za onim neosima koji su bili lojalni Titanima, utrčali su na teren za slijetanje. Kad su tako u zamku uhvaćeni neosi ugledali golemu titansku hodalicu kako ih čeka, izgledalo je da su se ohrabrili. Pomislili su kako je pred njima njihova saveznica Junona.

Premda su sekundarni neosi nastavili pucati iz oružja koje su oteli, Quentin je podigao svoju artiljeriju i raznio neoCymehe. Posvuda su se razletjele krhotine i plavi elektrolit. Oni sekundarni su samo trenutak oklijevali, a onda pucajući pojurili naprijed.

- Vidjeli su me kako sam uništio Junonin mozak, - objasnio je Quentin Voru. - Mora da ih je to napokon gurnulo preko ruba pa su prihvatili nasilje.

Sekundarni su sada jurili medu krhotinama i komadima metala kao lešinari kroz bojno polje. Provjerivši jesu li posude s mozgovima neosa zaista potpuno uništene, uzimali su oružje koje je dotad pripadalo neosima i stavljali ga na sebe.

Quentin je okrenuo svoju kupolu i zaputio se prema sekundarnim Cymehima koji su ga strpljivo čekali. - Kako vam ide? - upitao ih je.

- Desetorica naših su poginula. Ostali smo samo četvorica, ali

već smo pobili mnogo neosa. Tuneli su puni njihovi uništenih hodalica. Uništili smo laboratorije za proizvodnju elektrolita, prolili rezerve i uništili postrojenje koje je nužno da bi se mogle proizvesti nove količine. Svi Cymehi koji prežive ovu borbu uskoro će itekako trebati tu tekućinu koja ih održava na životu.

Vor se osjećao kao da mu je netko skinuo velik teret. - Sjajno! - Ostao je još jedan veliki problem, - rekao im je Quentin. – Zna

li itko gdje je Dante? On je posljednji Titan. - Negdje je unutar ovog kompleksa, ali ne znamo točnu lokaciju. - Moramo ga naći, - rekao je Quentin Voru. - Uništenje Dantea

je mnogo važnije negoli to možeš zamisliti. Putnik snova je bio tu, spreman za polijetanje. Bilo bi tako lako

pobjeći i vratiti se na Salusu Secundus s ovim vijestima, ali Vor se odupro takvom jednostavnom rješenju. - Quentine, armija Džihada je pogriješila prije dvadeset godina kada smo jedan svijet strojeva ostavili netaknut. Tada nismo dovršili posao i sve od tada zbog toga plaćamo. Ne namjeravam ovdje ostaviti nedovršen posao.

- Hvala ti, - odgovorio je kroz zvučnik Quentin tihim glasom. - Hvala ti.

Dante je oduvijek bio nešto više od običnog administratora; vodio je cijelu stvar oko rušenja Starog carstva. I Agamemnon i Junona su daleko više od njega bili skloni ratovanju. Čim je otkrio ubojice svojih kolega Titana, shvatio je da se nalazi u strašnoj nevolji. Nije točno znao kako su Agamemnon i Junona bili ubijeni, ali nije želio ostati tu i boriti se s tako učinkovitim neprijateljem.

Hessra nije bila najjače uporište novog titanskog carstva. Mnogo više neosa i porobljene ljudske populacije bilo je uzeto s okupiranih svjetova kao što su Richese, Bela Tegeuse i drugi; na tim planetima je i obrana bila mnogo opsežnija. Agamemnona nije nikada jako brinulo hoće li izgubiti Hessru ili neće.

Sada, dok su se Titanima lojalni neosi nastavili boriti protiv samoubilačkih sekundarnih Cymeha, Dante je prošao kroz visok luk izlaznih vrata citadele i zaputio se preko zaleđenog pejzaža prema zračnoj luci gdje su spremni čekali brodovi Titana. Dante se koristio

upravo tim letjelicama onoga dana kada je demonstrirao fatalno međudjelovanje laserskih zraka i Holtzmanovog štita. Požurio je preko pustog tla po kojem je vijao vjetar i, stigavši do jedne od robotskih letjelica, podesio je cijeli mehanički sustav tako da je svoju posudu s mozgom prebacio iz hodalice i instalirao je u letjelicu u kojoj će imati funkciju mozga cijelog broda. Morao je otići odavde.

Dante je sada bio jedini preživjeli od dvadeset izvornih Titana. Nakon što su se neuronske niti povezane s mozgom automatski povezale s upravljačkim mehanizmom, upalio je motore. Sada je mogao odletjeti s ovog zaleđenog planetoida, mogao se spasiti.

Dante nije bio kukavica, ali bio je pragmatičan. Ovdašnja pobuna je prouzročila mnogo štete. Namjeravao se vratiti i dovesti jake snage s Richesea ili s kojeg od nedavno osvojenih svjetova Cymeha. Tada će s tim svojim snagama lako potući preostale pobunjenike i dalje će sve moći ići po planu.

Brod mu se podigao u prazno nebo i Dante se osjećao slobodnim i sigurnim.

Udobno se smjestivši za upravljačem Putnika snova, Vor je aktivirao sustav i pripremio ga za lansiranje. Skeneri su radili i bili su spremni fiksirati se na zadanu metu čim on otkrije gdje se Dante nalazi. Sekundarni neosi su mu javili da su vidjeli Danteovu hodalicu na glečeru i da se Titan popeo u jedan od ratnih brodova.

Quentin se sa svojim golemim tijelom nagnuo naprijed. Zvučnik mu se naduo, a glas je zagrmio. - Apsolutni je prioritet da nam on ne pobjegne! Možeš li ubrzo krenuti, vrhovni bašare? Možeš li ga preteći?

- Putnik snova je brz, ali nije baš najbolje naoružan. Ipak, i to čime raspolažemo moglo bi mu zadati posla. Imaš li još što?

- Ti ga samo uspori. Ja ću poći za vama čim budem mogao. A onda Dante neće moći bježati. Nikako mu ne smijemo dopustiti da pobjegne.

Vor je shvaćao tu primerovu potrebu za osvetom. Putnika snova, je odmah poletio s uzletišta, slijedeći trag Titanova broda.

Quentin je stupao podzemnim prostorijama prema mjestu gdje je bila uskladištena još jedna golema letjelica. Više puta je promatrao generala Agamemnona, dok je Junona bila presretna što mu je može pokazati kao dokaz prednosti Cymeha nad slabim ljudskim bićima. Sada se Quentin mogao time poslužiti koristeći je za mnogo pametnije svrhe.

Bio je to Agamemnonov osobni ratni brod.

Putnik snova je poletio u zvjezdano, uvijek sumračno nebo. Ispred njega je Danteov brod ubrzavao kako bi izašao iz Hessrinog sustava.

Kad je posljednji preživjeli Titan spazio da ga progoni samo jedna malena letjelica, zapravo Omniusov poštanski brod za raznošenje aktualnih informacija, okrenuo se i pošao natrag. Bio je opomenuo Agamemnona neka ne vjeruje svojem sinu i njegove sumnje su se pokazale točnima. - Vorian Atreid. - To je ime bilo izgovoreno glatko, kao da Titan opće nije bio iznenađen. - Jesi li ti odgovoran za sav ovaj kaos?

- Ne mogu si prigrabiti sve zasluge. Ja sam samo jedan čovjek. Povijest Titana je sakupila toliki dug da ga jedan jedini čovjek sigurno nemože naplatiti.

- Poznato ti je da ja vrlo lako mogu razoriti taj tvoj brod, - rekao je Dante kao da je samo trebao zaprijetiti. - Putnik snova nije građen tako da bi mogao podnijeti napad nekog ratnog broda Cymeha.

- Možda, ali ja imam mnogo bolje manevarske sposobnosti. – Zasuo je trup Danteova broda mnoštvom malih projektila, a zatim promijenio kurs radikalnim stražnjim iupingom kako bi izbjegao Danteove osvetničke hice iz teških oružja.

Vor je pojurio i napao Titanov brod s repa, lansirajući četiri rakete i oštetivši jedan od Danteovih motora za manevriranje. Titan se okrenuo i ponovo otvorio vatru, a ovaj puta je njegov hitac okrznuo oklo-pljeni trbuh Putnika snova.

Vor se okretao u divljoj spirali, slijepo ubrzavajući sve dok nije ponovno uspostavio kontrolu i mogao opet ravno letjeti. Okrenuo se i namjerno kroz komliniju provocirao preostalog Titana, nadajući se da će ga time zadržati kako je to Quentin tražio. Dante je još jednom opalio i projektil je eksplodirao ispred Vorovog broda.

Upravo se tada pojavila golema letjelica koja je izgledala kao da dolazi iz košmarnih snova... poput kakve divovske praptice... i obrušila se izravno na Danteov brod. Taj leteći kolos trokutastog oblika pojavio se niotkud i otvorio vatru koja je prisilila Dantea na povlačenje.

U Vorovom sustavu za komuniciranje začuo se Quentinov glas

koji je govorio posebno kodiranim jezikom koji se tijekom rata bio razvio u armiji Džihada. - Moram ti reći zašto je tako važno maknuti Dantea. Kad je general Agamemnon stvarao svoje armije Cymeha, bojao se da bi oni mogli otkazati poslušnost pa je u njihove posude za

održavanje mozga dao ugraditi prekidače pomoću kojih ih se moglo jednostavno usmrtiti. Ako bi u bilo kojem trenutku posumnjao da se radi o izdaji, mogao je potezom prekidača prouzročiti individualnu smrt.

I kao konačno osiguranje, Agamemnon, Junona i Dante su postavili "mrežu mrtvog čovjeka" gdje kao dodatno osiguranje u posudi za mozak svakog Titana postoji kodiran signal. Barem jedan od tri Titana mora se redovito vraćati u domet prijamnika neoCymeha ili se ti neosi zauvijek gase. Mehanizmi za održanje života postupno otkazuju i svi oni umiru.

Vor nije mogao vjerovati to što je čuo. - Zar želiš reći kako ćemo, uništimo li Dantea, zapravo zbrisati sve neprijateljske snage, samo tim jednim jedinim udarcem?

- U glavnim crtama je to tako, iako bi se mogao pojaviti i neki faktor odgode. Lokalni neosi će se srušiti odmah nakon prestanka signala nakon što i posljednji Titan bude uništen. Agamemnon je bio poprilično paranoidan.

- Znam. - Ostali cymehi u udaljenim bazama će se slomiti i umrijeti u

periodu od otprilike godinu dana, kada u dogovoreno vrijeme ne budu primili verifikacijski signal. Zato nam je Dante toliko važan.

Vor se tek na trenutak osmjehnuo prateći svoje misli do jednog jedinog mogućeg zaključka. - Ako sada ovdje uništimo Dantea, tada ćeš i ti, Quentine, umrijeti. To je neposredna posljedica.

- Vidio si me, vrhovni bašare. Znaš što sam postao. Nemam namjeru dopustiti ikome u Ligi da me vidi ovakvog. Ni Faykan ni...

Abulurd. Ne želim se vratiti. - Ali što ću poručiti Abulurdu? On mora shvatiti... - Znat ćeš što mu trebaš reći, vrhovni bašare. Uvijek si u tome

bio bolji od mene. Pusti me da obavim tu posljednju stvar. Vor je podigao glas. - Ne, možemo pronaći i neki drugi način.

Za-robit ćemo Dantea. Mi ćemo... - Sjeti me se, vrhovni bašare. Nikada nisam odabrao to da budem

cymeh i svakog trenutka sam samo tražio način kako da ih ubijem. Konačno znam što trebam napraviti. Monstruozna letjelica dizajnirana za Agamemnona napravila je

luk i poletjela prema Danteu. Posljednji Titan je ubrzao nastojeći velikom brzinom umaknuti snažnom brodu Cymeha.

Ali jedan od Danteovih motora je bio oštećen, a Agamemnonova je letjelica bila i daleko superiornija. Kako je sve više smanjivao udaljenost među njima, Quentin je lansirao projektil za projektilom, pogađajući Titanov brod koji je bježao.

Mada se približavao svojoj meti, Quentin nije usporavao. Motori su se naprezali punom snagom, pogađajući brod kao da ga udara usijanim čekićem... dok napokon, baš kad se Danteov brod deformirao od posljednje runde eksploziva koji ga je pogodio, Agamemnonova letjelica nije udarila u njega, još uvijek povećavajuću brzinu. Svjetlost je bila zasljepljujuća. Oba broda su eksplodirala, pretvorivši se u sve širi oblak plamena.

Vor je bespomoćno promatrao te posljednje trenutke. Osjetio je kako mu je grudi pritisnula silna tuga zbog gubitka hrabrog Quenti-na Butlera... a istovremeno se u njemu širila i toplina pobjede, jer je znao da je i posljednji od okrutnih Titana, a time i svi cimehi, sada bio uništen.

Zlo se ne ograničava ni na strojeve ni na ljude. Demoni se

mogu nalaziti na obje strane. - MAJSTOR MAČEVANJA ISTIAN GOSS Kad su Istian i mehanički sensei stigli u saluški sustav i počeli se

spuštati u zračnu luku Zimije, majstor mačevanja je mogao vidjeti koliko se toga promijenilo. U ovoj impresivnoj metropoli bio je samo jednom, nakon što je završio s obukom na Ginazu, a prije nego su ga poslali u udaljene svjetove Lige. Salusa Secundus je uvijek izgledala grandiozno sa svojim visokim zgradama koje su bile prikaz najbolje arhitekture i kiparstva Lige kako bi svi mogli vidjeti superiornost ljudske duše nad logikom misaonih strojeva.

No sada je u zračnoj luci vladao kaos. Kako se njegova letjelica spremala za slijetanje, premda ni na ponovljene zahtjeve nije primio potrebne upute, spazio je da su neke ulice u plamenu i da iz kuća kulja dim. Gomile ljudi su besciljno hodale bulevarima. S onim osjećajem hladnoće u trbuhu, prisjetio se slične scene kojoj je nazočio na Honru i Ixu.

Konačno se kroz brodsku komliniju začuo poznat, ali neočekivan glas. - Vidim, Istiane da si stigao točno prema rasporedu. Uvijek si savršeno predvidljiv. Je li Chirox s tobom?

- Nar Trig! Tako je dobro ponovo čuti tvoj glas. - Spremni smo dočekati te u zračnoj luci. Spustivši brod na jedan malen komad slobodnog prostora na tlu,

Istian je upitao: - Hoće li nam namjesnik poslati pratnju? Što se to događa u Zimiji? - Dok je majstor mačevanja postavljao sva ta pitanja, Chirox je šutio.

- Namjesnik je zauzet drugim stvarima. Ovo je važan i velik dan za Kult Serene. Tvoj dolazak će biti jedno od naših vrhunskih postignuća.

Istian se osjećao neugodno, iako ne bi znao reći zašto. Vrata su se otvorila pa je zajedno s Chiroxom izašao. Čim je ugledao svjetinu koja ih je čekala, začuo je gnjevne povike i ugledao razvijene zastave svete Serene i njezinog djeteta Maniona, shvatio je da Chirox neće od namjesnika primiti nikakve pohvale i priznanja.

- Namamili su nas trikom, - rekao je. - Morat ćemo se boriti.

Sensei je stajao visok i snažan, a njegove sjajne optičke niti upijale su nove detalje. Okrenuo je glavu. - Ne želim se boriti protiv nevinih civila.

- Napadnu li nas, možda nećemo imati izbora. Mislim da je poruka od namjesnika bila lažna i da je poslana kako bi nas namamili ovamo. - Istian je uza se imao svoj pulsirajući mač kao i svoj omiljeni ratni bodež kojim je vježbao obranu. Mislio je da će mu oni poslužiti kao svečani ukras, a sada se pokazalo da mu je to jedino oružje. - Chirox, ovo izgleda vrlo loše.

Mehanički sensei je čekao. - Naš ćemo odgovor planirati u skladu s potrebama trenutka.

Voda gomile je istupio naprijed. Arogantan momak širokih ramena čija crna kosa je bila protkana sjedinama. Njegove poznate crte lica ogrubjele su tijekom godina. Dugačak ožiljak od opekotine učinio je da mu lijeva strana lica izgleda glatko i voštano. - Bojao sam se da ću te zateći na strani demonskih strojeva, - rekao je Nar Trig. - Pridruži nam se, Istiane i duša ti se može spasiti.

- Moja duša je moja stvar. Je li ovo taj odbor za doček kojeg si okupio da dočeka Chiroxa kao heroja? On je trenirao tisuće majstora mačevanja, a ukupno gledano, oni su pobili stotinu puta toliko misaonih strojeva.

- Ali on je stroj! - povikao je neki pripadnik Kulta koji je stajao iza Triga. - Ravna Butler kaže da moramo eliminirati sve sofisticirane strojeve. Chirox je jedan od posljednjih. Mora biti uništen.

- On nije učinio ništa čime bi to zaslužio. - Istian je polako

izvlačio svoj pulsirajući mač i bodež, stojeći hrabro ispred Chiroxa i čekajući. - Zar vam je do te mjere ponestalo neprijatelja da si sami morate stvarati nove? To je smiješno.

- Chirox je i mene obučavao. - Trig je podigao glas kako bi ga svi okupljeni fanatici mogli čuti. - Znam sve njegove trikove no nadmašio sam njegove sposobnosti. Postao sam prosvijetljen... znam da su ljudi superiorni bezdušnim strojevima. Imam temeljnu prednost pred svakim prokletim robotom. Izazivam te na borbu, Chiroxe. Borise sa mnom! Lako bih mogao pustiti da te ova gomila raskomada, ali radije bih te uništio u poštenom dvoboju.

- Nare, prestani s tim, - rekao je Istian.

Chirox je koraknuo naprijed, proguravši se pokraj Istiana. - Bio sam izazvan na borbu i moram to prihvatiti. Robotov je glas bio posve monoton. Izvukao je cijelu garnituru svoje borbene opreme.

Trig je imao dva dugačka pulsirajuća mača, po jednoga u svakoj

ruci. Visoko je podigao to oružje, a svjetina je klicala. - Dokazat ću superiornost ljudi. Ti si me podučavao, Chiroxe, nekad davno. Ali sve što ti sad dugujem jest tvoje uništenje.

- Očito je da te nitko nije učio poštenju i zahvalnosti, - rekao je Istian, držeći se tijesno uz Chiroxa. Podigao je svoje oružje, nimalo ne hajući što će svjetina vidjeti da namjerava braniti stroj. A što je drugo i mogao učiniti?

Izraz prezira iskrivio je Trigovo voštano lice s ožiljkom. - Je li to glas mojeg prijatelja Istiana ili to iz tebe govori unutarnji duh Joola Noreta?

- Ima li neke bitne razlike? - Mislim da nema. Chirox je istupio naprijed, licem okrenut svojem bivšem

učeniku. Trig je čvrsto stisnuo svoja dva pulsirajuća mača. Istian je promatrao, ali nije mogao spriječiti taj beskoristan dvoboj. Protivnici su ostali nepokretni, proučavajući jedan drugog.

Gomila koja je stajala iza njih samo je čekala da robot bude rastrgan. Kad ta primarna meta njihovog bijesa bude eliminirana, moći će se ustremiti na druge, kao na primjer na Istiana Gossa.

Uz jedan neartikuliran krik koji je mogao biti molba za božansku pomoć, ali isti tako i izraz bijesa koji se cijelog života u njemu skupljao, Nar Trig se bacio na Chiroxa. U sijevanju metala koje je nastupilo, sensei je kontrirao i parirao, a mnogobrojne ruke su mu se vješto kretale poput paukovih udova. Imao je iza sebe tisuće ovakvih duela sa svojim studentima tamo na Ginazu, ali samo se jednom tijekom njegove stogodišnje službe dogodilo da je ubio čovjeka. Bila je to ona nehotična, slučajna smrt oca Joola Noreta.

- Ne bih se trebao boriti s tobom, - rekao je robot. Par Trigovih mačeva je pogodio pa se odbio od metala i onda

ponovo udario, no robot je te udarce brzo odbijao zaustavljajući ih svojim mehaničkim rukama. Na Trigovom licu s ožiljkom jasno se je vidio bijes, a napadao je s velikim entuzijazmom, pretvarajući svoje frustracije u snagu.

Istian je čvrsto držao svoj bodež. - Nare, prestani s tim... ili ću se ja boriti s tobom!

Onaj drugi se samo na trenutak iznenađeno okrenuo. - Ne, ti se ne bi...

Slijedeći svoj program, robot je spazio prazno mjesto i napao rukom naoružanom oštricama. Na Trigovim prsima se pojavila tanka crta krvi. Čovjek je zaurlao i ponovo se bacio na svog mehaničkog protivnika.

- S tobom ću kasnije obračunati, Istiane... ti ljubitelju strojeva! Gomila je zarežala opasno se pomičući, no činilo se da su

hipnotizirani borbom. Nakon svih tih godina, Trig mora da je samoga sebe uvjerio

kako je superioran borac. Očekivao je da će ova borba kratko potrajati. Ali Chirox je bio daleko bolji od kakvog prosječnog robota namijenjenog borbama. Tijekom mnogih generacija, on je poboljšavao svoju vještinu i u borbama protiv najboljih boraca Ginaza usavršavao je način na koji je bio programiran. U dnu srca Istian nije želio vidjeti svojeg davno izgubljenog sparing-partnera ranjenog, ali nije ni želio vidjeti svojeg robota-učitelja oštećenog ili uništenog.

Kako se dvoboj nastavljao, tako se Chirox kretao s nekim oklijevanjem, pokrećući svoje ruke sa sječivima prema Trigu. No robot je uvijek u posljednjem trenutku usporio, dopuštajući svom protivniku da se izmakne. To je bila tehnika koja se inače koristila protiv protivnika sa štitom, ali Trig nije imao takvu zaštitu i Chirox je to znao. Istian se pitao zašto se sensei bori na taj način i onda je zaključio da robot ne želi povrijediti svojeg bivšeg učenika.

Dok se borio, robot je govorio i time dekoncentrirao Triga, ali on sam nije obraćao pozornost na borbu. - Sjećam se još jednog ovakvog dvoboja, još prije mnogo godina, kad sam isprobavao svoje mogućnosti boreći se protiv Zona Noreta. Zapovjedio mi je da se služim najvišim stupnjem svojih sposobnosti, punim intenzitetom. Vjerovao je da me može potući.

Bilo je jasno da Trig sluša što on govori, no istovremeno je udarao po svojem protivniku jače no ikad. Svjetina je klicala kad je jedan od njegovih pulsirajućih mačeva onesposobio robotov donji produžetak sa sječivima. Metalna je ruka beživotno visjela. Istian je znao da robot može sebe resetirati u roku od minute, ali ako bi se Trig borio onako kako treba, nastavio bi deaktivirati robotovu obranu brže no što bi se ovaj stigao oporavljati.

Istian je želio intervenirati, učiniti nešto kako bi se zaustavila ova nerazumna ekshibicija, no stvari su već otišle predaleko. Pripadnici Sereninog kulta su klicali. Neki su počeli gađati robota kamenjem i jedan je kamen pogodio bok Istianova broda, dok se drugi odbio od robotovog metalnog torza. No Chirox se nastavio boriti i govoriti.

- Zona Noreta je njegova prekomjerna samouvjerenost odvela u

smrt. Nisam ga namjeravao ubiti, no onesposobio mi je fajlove za sigurnost pa se nisam mogao zaustaviti. Zonovom smrću Ginaz je izgubio nadarenog majstora mačevanja koji je mogao onesposobiti još mnogo neprijateljskih strojeva. Bio je to gubitak jednog dobrog izvora.

- Ubit ću te, demone! - ponovio je Trig, udarajući pulsirajućim mačevima po metalu. - Ne možeš se mjeriti sa mnom.

- Čekaj! - povikao je Istian. - Kamen kojeg je bacio netko od Kultista pogodio ga je u čelo, što ga je više iznenadilo nego zaboljelo. Iz posjekotine na čelu potekla je krv.

Chirox nije promijenio svoj položaj iz kojeg se branio. - Prisilio si me na dvoboj kojeg ja nisam želio. Tražio sam da prestaneš, ali ti si to odbio. Nisi mi ostavio nikakav izbor, Nare. Ovo, - munjevito je pomaknuo svoju savitljivu ruku omevši Triga koji je pokušavao držati korak s njime navaljujući i odbijajući bočne udarce, - ovo je namjerno.

Koncentriranim zamahom dviju ruku s dugim sječivima, Chirox je, umjesto da pokuša ubosti svojeg napadača ili izbjeći njegovo oružje, snažnim udarcem pogodio Trigov debeli vrat i odsjekao mu glavu. Glava je poletjela zrakom i tresnula na zemlju. Krv je šikljala, a tijelo fanatičnog majstora mačevanja se grčilo odgovarajuće na nervne impulse. Iz beživotnih ruku su na zemlju pala oba pulsirajuća mača. Tek je tada tijelo kliznulo na koljena i onda se srušilo, a iz vrata je kuljala arterijska krv.

Istian je osjetio kako mu niz kralježnicu prolazi jeza. Trig je sam sebi odabrao sudbinu. Istian nije mogao učiniti ništa čime bi to spriječio. Misli su mu se kovitlale dok je preispitivao vlastite postupke.

Kultisti su dugo zadržavali dah i sada je nastupio vakuum tišine. Vidjevši izraz njihovih lica, Istian je osjetio zebnju.

Chirox je mirno stajao, kao da je izračunao da je patnji došao kraj. Pobijedio je svojeg protivnika i s tom je pobjedom namjeravao otići.

- Ovo je bila poštena borba, - viknuo je Istian gomili. - Nar Trig je bio časno pobijeđen od svojeg protivnika. - Istian baš nije bio uvjeren da kod pripadnika Kulta čast i poštenje visoko kotiraju.

- Ovaj misaoni stroj je ubio našeg majstora mačevanja! - Ubio je čovjeka! - Sve strojeve treba uništiti. - On nije naš neprijatelj, - povikao je Istian. - Misaoni strojevi ne mogu biti drukčiji nego jesu! Smrt

strojevima! Chirox je ispravio svoj metalnu torzo i uvukao krvlju

poškropljena sječiva. Izvukavši svoje oružje, Istian je stao pokraj robota. - Chirox nije ništa skrivio. Obučio je bezbroj majstora mačevanja i pokazao nam je kako se treba boriti protiv misaonih strojeva. On je naš saveznik, a ne naš neprijatelj.

- Svi strojevi su naši neprijatelji, - doviknuo je netko. - Onda trebate malo bolje porazmisliti o svojim neprijateljima. Ovaj mehanički trener je prijatelj svim ljudima. On je pokazao

kako nam strojevi mogu poslužiti i kao ratnici. Ali bijesan poklič iz gomile Kultista govorio je drukčije. Ljudi

su bili naoružani samo primitivnim oružjem. Palicama, toljagama i nekakvom zamjenom za prave mačeve ili noževe. Diljem cijele Zi-mije širio se val pobune, jer su fanatici zapalili i uništili sve tehničke proizvode do kojih su mogli doći, čak i nevina korisna pomagala.

- Možete osvojiti cijeli grad, - rekao je Istian, - ali ne možete dobiti Chiroxa.

- Smrt strojevima! - ponovio je netko iz gomile, a Istian je, držeći svoje oružje, stao ispred robota.

- On je na našoj strani. Ako ste previše slijepi da biste to vidjeli, onda niste vrijedni biti članovima ljudske rase. Otjerat ću svakoga tko će ga pokušati oštetiti. I ubit ću, ako to moram.

Netko se nasmijao. - Zar ćete nam se usprotiviti... jedan majstor mačevanja i jedan robot?

- Moje djelovanje se povodi osjećajem časti. Chirox je ponovo progovorio. - Istiane Gossu, nemoj se žrtvovati

radi mene. Zabranjujem ti to. - To nije nešto o čemu se može pregovarati, - uzvratio je Istian,

podigavši svoj pulsirajući mač. U borbi protiv ovakve rulje pulsirajući

mač nije bio najpogodnije oružje, ali on će ga ipak uporabiti kako najbolje bude mogao. - To je ono... ono što bi Jool Noret učinio.

Kultisti su se počeli gurati kako bi došli što bliže Trigovom obezglavljenom tijelu, osjećajući svoj vlastiti bijes i žeđ za osvetom. Premda njihovo primitivno oružje ne bi moglo biti učinkovito u borbi protiv robota, njihov zastrašujuće velik broj bio bi dovoljan. Istian je već vidio kakvo će ovo biti krvoproliće.

- Ja ću te braniti, - rekao je čvrstim glasom, bacivši kratak pogled preko ramena prema robotu. Štiteći robota, namjestio je hrabro lice i okrenuo se gnjevnoj svjetini.

- Ne, ti ćeš umrijeti. Mnogi od ovih ljudi će umrijeti, - rekao je robot. - Ne mogu to dopustiti.

Leđima okrenut robotu, Istian se suočio s gomilom. Iza njega Chi-rox je stajao uspravan, sa svim oružjem spremnim za borbu. - Ne, ovo mora prestati... prestati.

Razdiran pogledom na gnjevne ljude i spoznaje što sensei namjerava učiniti, Istian je pogledavao iza sebe i vidio kako naoružan robot stoji mirno, kao skamenjen. Robot se nagnuo nad krvlju umrljanim, obezglavljenim truplom Nara Triga. Ruke su mu bile ispružene, a na vrhu svake je bilo oružje od tekućeg metala, no ležalo je nepokretno i beskorisno.

- Neću... dopustiti... da umreš braneći mene, - rekao je robot, a glas mu je bio nerazumljiv i sve sporiji. - To se... ne slaže ... s kriterijima. - Robotov se glas gubio i onda je posve umuknuo, izgubljen u hladnoj tišini, a sjajne optičke niti na Chiroxovom licu sada su bile blijede i beživotne.

Istian se okrenuo i zurio u nepokretnog robota. Nakon tolikih godina tijekom kojih je obučavao majstore mačevanja i učio običaje ljudi, ovaj robot je samostalno donio tešku odluku... bio je to njegov slo-bodan izbor, nešto što mu nije bilo programirano.

Obuzet mukom i zbunjenošću, Istian se trudio shvatiti ovu tragediju. Oružje koje je držao u rukama osjećao je kao neke hladne, beskorisne štapove. Robot je sada bio isto tako mrtav kao što je to bio i Nar Trig. Obojica su sebe žrtvovali za svoje ideale.

Možda, mislio je Istian, i mi moramo mnogo toga naučiti od strojeva.

- Danas smo izgubili dva velika borca... bez ikakvog razloga, - rekao je Istian tihim glasom. Nije bio siguran može li ga ijedan od ovih fanatika čuti.

Sok proteklih događaja blažio je onu destruktivnu napetost svjetine. Izgledalo je da su splasnuli i ostali frustrirani, jer im je žrtveni jarac izmaknuo.

Tada su istupila dvojica s očitom namjerom razbijanja već deak-tiviranog robotovog trupa, a Istian je čuvao nepokretnog Chiroxa držeći u jednoj ruci svoj pulsirajući mač, a u drugoj obredni bodež, a oči su mu sjale ubilačkim pogledom. Najljući pripadnici gomile su ga bijesno gledali, oklijevali i napokon se povukli, ne želeći se suprotstaviti tom veteranu i majstoru mačevanja.

U gradu se nastavio Ravnin revolt, a fanatici su se postupno razišli kako bi potražili nove predmete mržnje.

Istian Goss je još mnogo sati proveo uz ugaslog robota i obezglavljeno truplo svojeg nekadašnjeg prijatelja Triga. I premda su još prije mnogo godina atomskim napadima zbrisana sva uporišta misaonih strojeva, mogao je vidjeti kako u ljudskim srcima taj Džihad još ni izdaleka nije završio.

Nemojte se zavaravati. Naš rat protiv misaonih strojeva - a ni

moje sumnje - neće prestati sve dok bude postojao i najmanji trag Omniusa.

- VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREIDES Nakon pogibije Quentina Butlera i uništenja Dantea, Vor je sam

i zaprepašten sjedio u svojem Putniku snova. Pustio je brodu da slobodno plovi svemirom, dok se on prepustio moru uspomena koje su ga gušile.

Dovoljno se divio Quentinu da sada nije tugovao zbog samožrtvo-vanja koje je ovaj počinio. Čemu se još mogao nadati veliki vojni vođa nakon što je bio odvojen od vlastitog ljudskog obličja? Vor je barem bio pokušao natjerati primera da konačno shvati svoga sina Abulurda. Sada će tom mladom čovjeku prenijeti poruku i reći mu što je njegov otac učinio.

Vor se brodom zatim vratio na Hessru, spustivši se na zaleđenu ravnicu u podnožju tamne, napola ukopane utvrde kogitora, gdje su posljednji Titani bili uspostavili svoju bazu. Izašao je iz Putnika snova i stajao onako sam, jedino ljudsko biće na cijelom planetu. Iako je bio odjeven u svoje letačko odijelo, osjećao je kako kroz njega prodire studen. Oko njega je fijukao oštar vjetar, a zvjezdano nebo iznad njega obasjavalo je grub pejzaž mliječnom svjetlošću.

Dok je prilazio bivšoj utvrdi kogitora, uvjerio se kako je Quentino-vo objašnjavanje Agamemnonova "prekidača za mrtvaca" bilo točno. Prelazeći led, Vor je naišao na nekoliko raštrkanih mehaničkih tijela koja su pala tamo gdje ih je smrt zatekla. S metalnim ekstremitetima okrenutim pod čudnim kutom, od kojih su se neki još trzali, izgledali su poput mrtvih insekata. Posude s mozgovima tih neosa bile su tamnocrvene, jer se modri elektrolit pomiješao s tkivom i krvlju mozga koji je eksplodirao.

Jedan od neosa koji se još uvijek grčevito držao one trunke života u sebi, pojavio se iz tame ulaznih vrata u podnožju citadele. Ljuljao se i posrtao, krećući se u krugovima, jer mu je samo jedna noga radila onako kako treba. Vor je tiho stajao i promatrao taj stroj koji se nagnuo naprijed i onda srušio.

- Da sam znao kako da produžim tvoju agoniju, učinio bih to - rekao je Vor, prošavši pokraj stroja koji se još uvijek micao, i onda je ušao u utvrdu.

Dva su izmučena i dezorijentirana sekundarna neosa posrtala. Vor se divio njihovoj odlučnosti da ostanu živi. Vor baš nije osjećao neku veliku ljubav prema kogitorima, čija naivnost i nespretna politika su doveli Serenu do toga da je sebe žrtvovala, ali osjećao je simpatiju za ove jadne njihove pomoćnike koje su Cymehi silom natjerali u mehaničko ropstvo. - Još ste živi.

- Jedva, - odgovorio je jedan od svećenika pretvorenih u neose. Zvukovi koji su dopirali iz zvučnika bili su teško raspoznatljivi –

Čini se... da smo... mi... sekundarni neosi... razvili viši... prag boli. Ostao je uz njih satima, sve dok nisu umrli. Ovakva umiranja će se događati i na šačici drugih svjetova u

vlasti Cymeha, tijekom sljedećih nekoliko godina, jer preživjeli neosi neće primiti nužan kontrolni signal koji ih treba ostaviti na životu. Vor se pitao hoće li neki od njih saznati što se dogodilo Titanima i grozničavo pokušavati pronaći neki način na koji bi se spasili. Sumnjao je da bi mogli u tome uspjeti... u takvim je stvarima general Agamemnon bio jako temeljit.

Vor je tužno odmahnuo glavom. Nema kraja vjerovanju u iluzije...

Nakon što je vidio sve što je trebao vidjeti, znajući da će svi Cymehi umrijeti, hodao je natrag prema Putniku snova. Osjećao se poput kakve ribarske brodice na Caladanu, koja besciljno luta morem.. Džihad je tako dugo bio njegov život i jedini fokus. Što je on bez tog ratovanja? Toliko toga je već bilo izgubljeno, tolike milijarde života. A sada je ubio i vlastitog oca. Patricid. Strašne li riječi za to užasno djelo. Pozlilo mu je dok je razmišljao kako je to bilo nužno, kako je sve to što se dogodilo bilo nužno.

Brodeći oceanom svog života, Vorian je stalno za sobom ostavljao krvavu brazdu, ali svaka ta tragedija i pobjeda bila je nužna zbog sveukupnog čovječanstva. Posredovao je u padu misaonih strojeva... od Velikog čišćenja Sinkroniziranih svjetova pa do uništavanja Titana.

Ali još uvijek nije bilo gotovo. Ostala je još posljednja zadaća. Čast mi je ponovo aktivirati vas u vašem vojnom činu u Armiji

čovječanstva. Tijekom povratka na Salusu Secundus emitirao je poruke u

kojima se nije osjećalo slavlje. Nije mu trebao aplauz i privlačenje

pozornosti, mada je namjeravao ustrajati u tome da se Quentinu Butleru iskažu počasti kao pravom heroju.

Premda je još prije dva mjeseca napustio Armiju čovječanstva i otišao iz Lige, lako je odmah po povratku dogovorio sastanak s namjesnikom. Nitko osim Abulurda nije znao pravi razlog zbog kojeg je Vor bio napustio svoj položaj, ali sada će znati da je zapravo bio otišao u lov na Cymehe. I da je u tome uspio...

Prolazeći Zimijom, vidio je tragove nedavnih nereda. Prozore preko kojih su bile zabijene daske, ukrasna stabla na bulevarima bila su pocrnjela i iskrivljena od vatre, dim je ostavio prljav trag na vladinim zgradama i njihovim zidovima od alabastra. Vatre su bile ugašene i Kultisti su se razišli, ali šteta je ostala. Dok je prilazio zgradi parlamenta, gledao je oko sebe s nevjericom.

Bitka koju sam ja vodio nije bila jedina. Unutra, ometan skupljanjem krhotina, tješeći potresene ljude i

čineći dovoljno ustupaka Ravninom rastućem pokretu da bi ih na neki način ipak držao pod nadzorom, namjesnik Faykan Butler je u nizu grozničavih sastanaka napravio pauzu kako bi mogao primiti vrhovnog bašara. - Moram ti pričati o tvojem ocu, - rekao je Vor.

Faykan je bio zaprepašten, no bilo mu je drago čuti da su Titani mrtvi, a onda ga je rastužila priča o tragičnom i herojskom kraju njegova oca. - Godinama sam bio vrlo blizak s njim, - rekao je Faykan, sjedeći vrlo službeno i ukočeno za svojim radnim stolom. Kao političar, naučio je savladavati svoje osjećaje. - Priznajem da sam saznavši da je živ, ali pretvoren u Cymeha, poželio da je mrtav... a očito se i on tako osjećao.

Rukom je poravnao hrpu dokumenata koji su na stolu čekali njegov potpis. - Sada, kad sam ovo čuo... pa pretpostavljam kako je to najbolje čemu smo se mogli nadati. Živio je i umro je ravnajući se prema istom kredu... govorio je kako Butleri nisu ničiji batleri. - Duboko je uzdahnuo. Faykan je sada govorio glasnije, kao da samoga sebe uvjerava - Moj otac si ne bi dopustio postati slugom tim Cymehima.

Namjesnik je pročistio grlo i činilo se da ponovno na lice stavlja onu svoju masku političara. - Hvala vam na vašoj usluzi, vrhovni bašare Atreid. Službeno ćemo objaviti te važne vijesti o kraju Titana.

Mada Abulurd nije imao blizak odnos sa svojim ocem, činilo se

da je tog mlađeg čovjeka daleko više potresla vijest o Quentinovoj

smrti. Bio je osjećajna osoba pa je svim srcem osjećao bol i tragiku, dočim je Faykan već bio naučio kako će se ograditi od neželjenih reakcija na" užase rata ili neugodnosti koje donosi život.

Abulurd se osmjehnuo i na trenutak mu je tuga nestala s lica. -Žalim za svojim ocem, gospodine... ali, iskreno rečeno, daleko sam se više brinuo zbog vas.

Vora je stegnulo nešto u grlu i pomislio kako je to čudan obrat okolnosti: ovaj nadareni časnik bio je Quentinov sin, a Quentin ga nije prihvaćao... a Vorovi sinovi na Caladanu pak nisu željeli blizak odnos s njim. Gledajući Abulurda, Vorian je vidio svoj pravi razlog zašto je ostao dijelom Lige. - Tvoj otac je uvijek bio heroj. Povijest će ga dobro upamtiti. Ja ću se pobrinuti za to.

Abulurd je oklijevao i pognuo je glavu. - Kada bi barem Xavier Harkonnen imao isto takvu mogućnost. Bojim se da ona radna skupina nije postigla nikakav napredak u skidanju ljage s njegovog imena. Sada su mnogi od povijesnih zapisa uništeni... kako ćemo ikada dokazati istinu? Ili će nam to možda olakšati posao?

Vor se uspravio. - Već je odavno bilo vrijeme da skinemo tu nepravednu mrlju s Harkonnenovog imena. Možda mi sada, kad smo pobijedili Titane, pođe za rukom progurati neku rezoluciju.

Abulurdovo olakšanje je bilo očito. - Ipak, - rekao je Vor čeličnim glasom, - postoji još jedna stvar

koju namjeravam obaviti. I na nama je ostala jedna velika strateška mrlja. Misli da bi, uz dovoljno čvrstoće i odlučnosti, Armija čovječanstva mogla uspjeti tamo gdje ranije nismo uspjeli. Ako sada ne iskoristim tu mogućnost, bojim se da Liga to nikada neće učiniti.

Abulurd da je začuđeno pogledao. - Što to namjeravate učiniti, vrhovni bašare?

- Planiram otići natrag do Corrina i potpuno ga uništiti. Abulurd je iznenađeno trznuo glavom. - Ali vi znate kakvo su

mnoštvo obrambenih brodova roboti stavili u stazu oko planeta. Nikada se nećemo probiti.

- Možemo se probiti... ako donesemo dovoljno velik bat i

zamahnemo s dovoljno snage. Ta bi žrtva mogla biti skupa... i što se tiče brodova i što se tiče ljudskih života. Ali kako je Omnius zarobljen na Corrinu, to bi mogla biti naša posljednja prilika. Ako misaoni strojevi ikada pobjegnu i opet se rašire onda ćemo biti tamo gdje smo bili i prije stotinu godina. Ne možemo dopustiti da se takvo što dogodi.

Abulurd se meškoljio. - Kako ćete ikada uvjeriti Parlament? Jesu li vojnici još uvijek voljni boriti se i umirati zbog takve neizvjesne prijetnje. Čini se da nitko u tome ne vidi dovoljno veliku opasnost, čak ni nakon onih pirana kukaca. Mislim da su izgubili svoju odlučnost.

- Godinama sam slušao njihove isprike, ali sada ću ih natjerati da shvate - rekao je Vor. - Znam Titane i Cymehe i razumijem opasnost od misaonih strojeva bolje nego bilo tko drugi. Neću se smiriti dok ljudski rod ne bude siguran. Naša najbolja šansa je u masovnom na padu. Moram dovršiti taj posao. Nemoj podcijeniti moju moć uvjeravanja u nešto što meni osobno toliko znači.

Još su dugo njih dvojica hodali izgubljeni u kontemplativnoj šetnji, sve dok Abulurd nije napokon upitao. - Otkad ste vi postali takav jastreb, vrhovni bašare? Ranije ste se u strategiji prema neprijatelju oslanjali na trikove i prijevaru, a sada vam je taktika masovan i otvoren napad. To me podsjeća na...

- Podsjeća te na Xaviera? - osmjehnuo se Vor. - Premda smo se, dok je bio živ, znali razilaziti u mišljenju, pokazalo se da je moj prijatelj bio u pravu. Da, postao sam jastreb. - Potapšao je Abulurda poramenu. - Od sada pa nadalje, jastreb će biti moj simbol. Uvijek će me podsjećati na ono što mi je dužnost.

Svako društvo ima svoj popis kardinalnih grijeha. Oni su

ponekad uvjetovani prezrivim djelima koja nastoje uništiti tkivo društvene organizacije; ponekad grijehe definiraju vode koji žele zadržati svoje vlastite položaje.

- NAAM STARIJI, Prvi službeni povjesničar Džihada Kao da su zaboravili svoje nedavne burne demonstracije, ljudi su

na sva zvona proslavljali povratak Voriana Atreida. Cymehi su bili mrtvi, posljednji Titani su bili uništeni i tako je još jedna prijetnja čovječanstvu bila uklonjena iz svemira.

Kad se njegov automobil kretao ruševinama zatrpanim bulevarima Zimije, dočekali bi ga špaliri ljudi koji su mu klicali i zasipali ga narančastim nevenima. Mnogi su nosili transparente na kojima je, uz njegov stiliziran pristali lik, pisalo "Heroj Džihada", "Branitelj ljudskog roda", "Pobjednik nad Titanima"...

Ravna Butler se radovala "pravednoj egzekuciji" nad posljednjim strojevima s ljudskim mozgom i radosno prihvatila Vora... "tog pravog prijatelja i sljedbenika Serene Butler"... kao dio svog Pokreta.

Vrhovni bašar se nikada nije osjećao ugodno kad je bio ovako u središtu pozornosti. Bez obzira na svoj vojni čin, uvijek je radio svoj posao za Serenu i njezin Džihad, ne misleći ni na kakvu osobnu korist i ugled. Želio je samo uništiti neprijatelja i ništa više.

Gledajući te ljude koji su se okupili njemu u čast, sjetio se kako nije vidio ovakvo oduševljenje još od završetka Velikog čišćenja. Možda bi sada, kad mu je to zaista potrebno, mogao svu tu njihovu energiju okrenuti u svoju korist. Koristit će se svakim oružjem nužnim da bi se postigla konačna pobjeda.

Oni Kultisti koji su čak i jednostavne kućanske aparate držali prijetećim strojevima, nisu nikako mogli podnijeti pomisao da bi se Omniusu moglo dopustiti ostati stalnom prijetnjom ljudskom rodu i pustiti ga da slobodno boravi u svojem uporištu na Corrinu. Za njih je Corrin bio brlog u kojem su boravili svi demoni.

Sada, dok se njegovo vozilo približavalo zgradi parlamenta, Vor je ugledao još veću gomilu okupljenu na memorijalnom trgu. Neki od njih su nosili ukrašene transparente, dok su drugi svima uručivali letak na kojem je bila tiskana neki manifest. U svojem divljem slavlju su

nasred trga postavili hrpe elektronskih sprava i kompjutoriziranih aparata pa ih polili gorivom kako bi sve to mogli zapaliti.

Zaštitarske snage Zimije držale su se na sigurnoj udaljenosti od takvih demonstracija pa su se usredotočili na to da u podnožju stuba zgrade parlamenta osiguraju prolaz automobilu. Kad su demonstranti spazili automobil, uputili su mu glasan poklič. Izašavši iz automobila i uspinjući se stubama, Vor je gledao ravno ispred sebe. Prošao je ko-lonadom stupova i zastao na glavnom ulazu u zgradu gdje je spazio velik plakat grubo pribijen na vrata. Na njemu je bila ona ista poruka koja je bila otisnuta na letku.

Čitajući, Vor je pomislio kako je to, sudeći po žestokom i

nimalo uvijenom stilu, zasigurno napisala sama Ravna. Na dnu se nalazio i njezin potpis.

MANIFEST RAYNE BUTLER Građani slobodnog čovječanstva! Proglasimo diljem cijele Lige

Plemića da NEMA bezopasne uporabe misaonih strojeva. Premda bi oni mogli prikrivati svoju zloću obavljajući svojim korisnicima poslove kojima bi im uštedjeli vrijeme, oni su opasni na svakoj razini.

Ovaj manifest je nacrt prema kojem se ljudsko društvo može posve očistiti od najgorih grijeha. Svaki građanin Lige će se strogo pridržavati ovih pravila i potpadati pod ove kazne:

Ako neka osoba zna gdje se nalazi neki stroj i ne uništi ga ili to ne prijavi Pokretu, dotični krivac bit će kažnjen vađenjem očiju te čupanjem ušiju i jezika.

Ako neka osoba počini težak grijeh uporabivši misaoni stroj, osoba će biti ubijena.

Ako neka osoba počini još teži grijeh pa posjeduje misaoni stroj, osoba će biti ubijena na najbolniji način.

Ako neka osoba počini najgori od svih grijeha pa stvori ili proizvede misaoni stroj, tada će taj krivac, svi njegovi zaposlenici i svi članovi njihovih obitelji biti ubijeni na najbolniji način.

Svatko kome nije jasno koji su to strojevi opasni, treba se obratiti Pokret i zatražiti Službeni stav. Kad se jednom dobije takvo Stručno mišljenje, opasni stroj će se smjesta maknuti iz uporabe i uništiti. Kazne za neposluh će se određivati prema gore navedenoj specifikaciji.

Poželjnije je proizvoditi robu koristeći se radom robova nego vjerovati misaonim strojevima.

Ne smijete graditi strojeve čiji je um na sliku i priliku ljudsku. Zaprepašten širinom manifesta, kao i silnom ludošću njegova

sadržaja, Vor je ušao kroz glavni ulaz i ušao u sabornicu. Da, još je uvijek postojao jedan neprijatelj. Da, misaoni strojevi su još uvijek postojali. Ali ovi Kultisti su nišanili u pogrešnu metu.

Corrin. Moramo krenuti na Corrin. Prije negoli su ga najavili, Vor je vidio da su zastupnici već

ustali na noge, kličući i aplaudirajući. Ali ne njemu. Za govornicom u

sredini dvorane stajao je namjesnik Butler, držeći visoko podignut primjerak Manifesta. Oko njega su zakonodavci ustajali u valovima.

- Neka bude tako! - kliknuo je Faykan. - Manifest moje uvažene nećakinje je ovdje prihvaćen aklamacijom i ja ću mu svojim potpisom namjesnika dati zakonsku snagu. Stupa na snagu sutia ujutro i bit će zakon Lige, a svi koji se s time ne slažu, bit će progonjeni i kažnjeni zajedno s misaonim strojevima koje štite. Neće biti nikakvih kompromisa! Smrt misaonim strojevima!

Te su riječi poput jeke prelazile od usta do usta svih zakonodavaca, kao neka nova mantra.

- Izgradit ćemo novo društvo i ljudskom rodu postaviti nov smjernice, - povikao je Faykan još glasnije. - A nas ljude mislit će ljudi, za nas će raditi i odrediti našu sudbinu. Bez misaonih strojeva! Tehnologija uz pomoć strojeva je samo štaka, a vrijeme je da se pri hodu služimo samo vlastitim nogama.

Prepoznavši Vora, neki zastupnici su počeli pokazivati prema njemu i došaptavati se. Napokon je i namjesnik podigao ruke pokazujući radosnu dobrodošlicu. - Vorian Atreid, vrhovni bašar Armije čovječanstva! Naši ljudi vam već duguju najveću zahvalnost za mnoge stvari koje ste učinili... a sada nam dodajete još jednu. Posljednji Titani su mrtvi! Ona čudovišta od Cymeha više ne postoje. Neka vas povijest zauvijek bilježi kao Heroja Čovječanstva!

To je naišlo na jednodušno odobravanje u cijeloj dvorani. Dok je Vor išao prema govornici osjećao je kako se događaji oko njega valjaju poput one male grude snijega koja prerasta u lavinu i kako će ga na svom putu zbrisati. Ali imao je svoju čast, svoj osjećaj dužnosti i obećanja koja je dao sebi i ljudima. Mogao je plivati protiv tog vala... a mogao je i jahati na njemu, cijelim putem do Corrina.

Kad je pogledao oko sebe, dvorana je utihnula. Usredotočio se na neka poznata lica, a onda pogledao prema najudaljenijim dijelovima dvorane gdje su Ravnini sljedbenici mahali golemim, šarenim zastavama.

- Da, možemo slaviti kraj Cymeha, - rekao je. - Ali još nismo završili! Zašto gubite vrijeme i energiju pišući manifeste, uništavajući kućanske aparate i ubijajući jedni druge... kada je Omnius još uvijek živ? - Ovim je tako zaprepastio slušateljstvo da su se u nastaloj tišini čuli samo uzdasi.

- Prije dvadeset godina proglasili smo Džihad završenim, a jedan od Sinkroniziranih svjetova ostavili smo netaknut. Corrin je kao

postavljeni eksploziv kojeg treba demontirati. Ta rak-rana Omnius ostaje kao mrlja na budućnosti ljudske rase.

Ljudi nisu očekivali takvu strastvenost u njegovom glasu. Bilo je očito su očekivali da će veteran vrhovni bašar primiti svoje nagrade, nakloniti se i pustiti namjesnika da nastavi sa svojim govorom. Ali on nije odustao.

- Smrt misaonim strojevima! - doviknuo je fanatično netko s visokog balkona.

Vorov glas je ostao glasan i vrlo ozbiljan. - Dugo smo vremena izbjegavali učiniti ono što nam je dužnost. Napola izvojevana pobjeda uopće nije pobjeda.

Namjesnik ga je pogledao i bilo je očito da mu je neugodno - Ali, vrhovni bašare, znate da se ne možemo probiti kroz Omniusovu obranu. Desetljećima smo to pokušavali.

- To samo znači da se trebamo više potruditi. Pristati na sve nužne gubitke. Čekanje nas košta milijarde života. Sjetite se kuge koju nam je poslao, pa onih pirana kukaca. Sjetite se Džihada! Znajući što smo sve morali žrtvovati kako bismo stigli tu gdje smo sada, samo bi se budala sada zaustavila! - Faykanove su riječi dale naslutiti da će Liga ponovo oklijevati pa je Vor namjerno provocirao Ravnine fanatike. Glas mu je bio bridak poput plaćeničkog mača. - Da, smrt misaonim strojevi ma... ali zašto gubiti vrijeme na surogate kada možemo uništiti one prave? I to zauvijek.

Gomila je zaurlala, usprkos tjeskobnim izrazima na licima mnogih predstavnika. A onda je postupno nastupio tajac dok se eterična, blijeda mlada žena približavala govornici. Ravna Butler je zračila mirom i samopouzdanjem, kao da jednostavno može ući u zgradu parlamenta i prekinuti sjednicu kad god to zaželi. Na sebi je imala novu zeleno-bijelu odjeću s ucrtanim krvavo crvenim profilom Serene.

- Vrhovni bašar je u pravu, - rekla je. - Prerano smo zaustavili Veliko čišćenje. Nismo zatrli zadnje ostatke žeravice onda kada smo imali priliku zauvijek ugasiti vatru. Bila je to skupa pogreška, pogreška kakvu više ne smijemo ponoviti.

U velikoj dvorani širio se žagor entuzijazma, kao da je i sama grada izašla iz dugog zimskog sna. - Smrt Corrinu!

- Za svetu Serenu, - rekla je Ravna povišenim glasom. Njezine su se riječi pronijele dvoranom. I kao što se val mreška šireći se morem, tako je i taj poziv bio ponavljan, sve glasnije, sve dok se nije pretvorio u grmljavinu povika "Za svetu Serenu!", "Za troje mučenika!"

Vor se prepustio tom entuzijazmu gomile. Ovo bi trebalo biti dovoljno. Ovoga puta, ići će do kraja.

Bez obzira na strategiju, uvježbanost ili molitve, samo Bog

odlučuje o pobjedi ili porazu. Svaki drukčiji stav je bahat i nerazuman.

- Zensunijska sutra U vrijeme kad se Ismail suočio sa svojim rivalom na otvorenom

pijesku, taj sukob je već podijelio Zensunije. Na dan bitke pješčanih crva, Ismail je noseći svoju opremu

umorna koraka gazio duž crte odakle je počinjalo kamenito tlo, a jutarnje sunce postajalo sve jače. Njegovi konzervativni sljedbenici žurili su za njim, nudeći mu podršku i nošenje njegovog tereta, ali starac se nije obazirao na njih. On će to učiniti sam, za budućnost Zensunija i očuvanje njihove svete prošlosti.

Bio je iznenađen i ujedno mu je bilo drago kada je vidio koliko broj ranijih odmetnika je bio nezadovoljan civilizacijskim promjenama i stavovima naiba El'hiima te kako su njegovali stvari iz prošlosti. Ismailu se pridružila većina drugih starješina, uključujući tu i Cha-mal, a isto su to učinili i izravni potomci izbjeglica s Poritrina koje je Ismail oslobodio ropstva. Zahvalni su mu bili i mladi snažni ratnici, željni uzbuđenja i borbe s neprijateljem... s bilo kojim neprijateljem. Ti mladi ljudi su idealizirali priče o Selimu Jahaču Crva i dodatno ukrašavali avanture velikih zensunijskih ratnika koji su se borili za svoj opstanak na Arrakisu. Bez obzira na njihove razloge, Ismailu je bilo drago vidjeti kako mu pokazuju svoju podršku.

S druge strane, El'hiim je uza se imao brojne "civilizirane" muškarce i žene koji su znali često odlaziti u gradove i naselja tvrtke VenKee. Ljude koji su bili voljni pronaći kompromis s došljacima s drugih svjetova, pomiješati kulture i žrtvovati svoj identitet... ljude koji su mirno vjerovali onima koji su trgovali s ljudskim životima.

Ismail je duboko udahnuo vruć, prašan zrak, popravio svoje čepove za nos, provjerio sve veze i kopče na svojoj prozračnoj odjeći i onda čvrsto privezao svoju kabanicu tako da mu ne bude smetala pri radu. Okrenuo se prema okupljenim ljudima koji su čekali na stijenama.

S one druge strane udoline El'hiim i njegovi su isto tako

promatrali. Znali su da se bliži čas. - Ako pobijedim, čekajte me, a ako izgubim, sjećajte me se, -

rekao je Ismail.

Nije čuo žamor glasova podrške i negiranja. Usredotočio je svoje misli i zakoračio na mekši pijesak, uspinjući se uz laganu uzbrdicu do najviše obližnje dine. Ovo je bila njegova vlastita bitka i bez obzira na posljedice morat će samo misliti na ovaj dvoboj. Odabrao je dobar položaj, pogledao otvorenu pustinju oko sebe i procijenio kutove pješčanih obronaka. To je bilo savršeno mjesto za promatranje pojavljivanja crva i mjesto s kojeg se mogao popeti na tog monstruma kad dojuri.

Učinio je to već mnogo puta, ali to nikada nije bilo ovako važno. Sjećao se kako ga je Marha poučavala toj vještini koju je ona naučila od samog Selima. Marha mu je silno nedostajala... baš kao i njegova prva žena Ozza. Na kraju će im se i on pridružiti. Ali ne danas.

Ismail je čučao na kresti dine, leđima okrenut prema promatračima ispunjenim nadom koji su ga čekali tamo otraga na kamenitom tlu. Nakon što je šiljati kraj svojeg bubnja za dozivanje zabio duboko u pijesak dine, počeo je po njemu ritmički udarati dlanovima. S dalekog kraja udoline čuo je slabu jeku El'hiimovog bubnjanja.

Crvi će doći... i bitka će početi. Ovakvu vrst borbi uveo je Selim kako bi među svojim

sljedbenicima iskorijenio nezadovoljstvo. Takvi titanski dueli dogodili su se samo četiri puta u povijesti; o njima su ispredane veličanstvene priče, ali bile su grozna realnost. Bez obzira na to kako će ovaj današnji sukob završiti, Ismail i El'hiim će ući u legende.

Nakon što je svoje ljude doveo s Poritrina ovamo, Ismail je oženivši Marhu tjeskobno krenuo stopama velikog Selima. Ali El'hiim se aktivno borio kako bi izašao iz sjene svojeg već mitskog oca i riskirao slijedeći loše savjete. Ni Ismail, a niti njegov posinak, nisu dobro obavljali posao vođe.

Sada su se nalazili na raspuću. Hoće li Selimov san posve umrijeti pa će narod Zensunija postupno nestati, apsorbiran u ogavnu slabost nevjerničke civilizacije? Ili će oni ponovno otkriti svoju dušu i kralježnicu, još jednom prihvatiti izazov i nastaviti se boriti sve dok ne budu pobjednici i slobodni... bez obzira na to koliko bi im stoljeća moglo za to trebati.

Izgubljen u svojem sanjarenju, Ismail nije opazio crva sve dok iza svojih leđa nije čuo tihe povike promatrača. Svojim starim očima je vidio slabo mreškanje pijeska prouzročeno gibanjem duboko ispod dina.

Udario je o bubanj još sedam puta... sveti broj... i pripremio se, skupivši svoju užad i opremu. Crv je pojurio prema njemu.

Tamo daleko, na suprotnoj strani udoline, spazio je neko kretanje, pomicanje sitnih figura, a zatim se tamo pojavio drugi crv. Šai-Hulud je odgovorio na njihov poziv.

Ismail je, napet, čučao. Mišići su mu bili stari, kruti i bolni, no on nije sumnjao u svoju vještinu. Mogao se popeti na ta stvorenja i držati ih pod kontrolom jednako dobro kao i El'hiim.

Rastvaranje pijeska je popratio oblak prašine i onda se podiglo zmijoliko tijelo, a Ismail se pognuo naprijed. U svom životu je dozvao mnogo crva koji su bili veći od ovog, no i ovakav je bio dostatan. Da mu je Budalah poslao kakvog golemog, svi bi to protumačili kao jasan božju znak pa je sada shvatio da se bitka neće odlučiti tako lako. Morat će se boriti za ono za što je znao da je ispravno.

Ismail je bio spreman na to. Bacio je svoje kuke i zgrabio užad, penjući se rebrastim

prstenastim segmentom prije nego je životinja opazila neočekivanog jahača. Polugom je razdvojio članak otkrivši osjetljivo meso koje će spriječiti crva da ponovo zaroni ispod grubog, hrapavog pijeska. Tu tehniku je razvio Selim prije više od stotinu godina. Postao je prvi jahač crva, a imao je samo neku metalnu šipku i smotak užeta.

Sada se crv izvijao i borio protiv tog parazita koji mu je smetao, no Ismail se držao. - Radim ovo u čast uspomeni na tebe, Selime, za preživljavanje naših ljudi i za slavu Budalaha i Šai-Huluda.

Kad se dobro osigurao omotavši uže oko struka i usidrivši ga u mekom mesu pokraj same glave crva, pokrenuo je životinju koja ga je nosila preko pijeska otvorene udoline do mjesta gdje će se sukobiti s El'hiimom. Dok je crv jurio naprijed, trenje s pijeskom je stvaralo visoku temperaturu i osjećao se jak miris cimeta. Vatre u grlu crva bile su sve jače. Razjapljena usta su blještala od sjaja igličastih zuba.

Spazivši kako im preko ravnice prilazi drugi crv, znatno veća životinja na kojoj je jahao El'hiim, Ismail je zgrabio uže i omotao ga oko ruke kako ga ne bi ispustio. Vikao je izazivajući crva i bodući ga između članaka.

Crvi su poput ratnih strojeva jurili preko dina jedan prema drugom. Ti pješčani crvi s Arrakisa imali su izuzetan osjećaj za teritorij i čim bi jedan nanjušio nazočnost drugog, odmah bi se začula rika izazova koju su ispuštali iz svojih grla zajedno s jakim zadahom melan-gea. Crvi bi se tada skupili poput opruge pa se bacili u borbu.

Ismail se čvrsto držao i instinktivno je stisnuo oči kada su se ta golema stvorenja sudarila. Od silnog sudara je gotovo izletio iz onih uzdi koje je napravio od konopa i omotao oko sebe. Golema usta puna šiljati zuba udarila su jedna o druga. Nastale vibracije su kao trzaja prošli i Ismailovim tijelom.

Na drugom je crvu mogao vidjeti El'hiimovo užasnuto lice dok se mladić čvrsto držao užadi, stalno se pritom privezujući. Vrlo nesmotreno. Bio bi posve bespomoćan i izgubljen kada bi se crv okrenuo na leđa. Ismail je osjetio kako ga prolazi jeza. Nije želio vidjeti da El'hiim umire...

Shai-Hulud će odlučiti. Crvi su se povukli kako bi se pribrali i onda su ponovo navalili.

Debeli, kamenjem prožeti prsteni oko segmenata crva su pukli i popustili. Dvoboj je otpočeo i sada će se ta stvorenja s osjećajem za pripadnost teritoriju boriti na svoj vlastiti način. Ismail više nije mogao upravljati kretanjem svojeg crva; jedino što je još mogao učiniti bilo je da se čvrsto drži.

Sikćući i vrlo oprezni, crvi su se povlačili i onda kružili, spuštajući i podižući pijesak u prašnom kovitlanju. A onda su se ponovo pograbili, omatajući se jedan oko drugog tvoreći čvor kojim kao da su htjeli stisnuti i zadaviti jedan drugog. Kristalni zubi su sjekli oklopljeno meso. Sve je više segmenata crva bilo otrgnuto i odbačeno. Iz zjapećih rana tekla je želatinozna sukrvica.

Nakon ponavljanih sudara, crvi su se iscrpili, ali nisu izgubili volju za borbu. Ismail se čvrsto držao crvu za leđa, jer se bojao da će ga ovaj zdrobiti ako se bude, usprkos otvorenom mesu, okrenuo na leđa. U posljednjem trenu se ispravio i nagnuo natrag pa onda opet naprijed, klateći se poput čekića na nakovnju.

Na svojem crvu, El'hiim je bio gotovo bez svijesti, no već se toliko puta privezivao uzetom da ga sada više nije mogao osloboditi sve da je i htio. Njegov krupniji crv udario je o Ismailovog tolikom žestinom da je manja životinja bivala odbačena natrag. Ismail je kriknuo i gotovo ispustio konopce, ali je svoje debele čizme dobro ukopao pa se na taj način nekako usidrio.

Jedan od njegovih konopa je pukao. Kako su se crvi nastavili udarati, tako se Ismail osjećao poput

zrnca pijeska u oluji. Padajući i tažeći naslijepo nekakav oslonac, udarao je o jedan prsten životinje, a onda u drugi... Crvi nisu obraćali

pozornost na te beznačajne ljude. Njihova usta su se sudarala. Kristalni zubi su se odlamali poput tankih siga.

Ismail se nastavio kotrljati konačno je udario o mekan, od onog ko-vitlanja rahli pijesak. Upao je u njega i plivajući pokušavao se nekako domoći površine i zraka. Kašljao je, a onda zamahnuo rukama dok je pokušavao stati na noge.

Svaki puta kad su se crvi valjali pa onda ponovo pograbili, uništili su sve oko sebe. Ismail je počeo bježati onoliko brzo koliko je mogao, zaboravivši na onaj ponekad "zamuckujući" korak kojega je naučio koristiti kad se kretao po pijesku. Životinje su se ponovo pograbile, ispreplevši tijela u golem čvor. Kad su se povukle na njegovu stranu, brzo se bacio u udubljenje između dina. Mršav rep njegovog crva, vruć od trenja, prešao je iznad starca, nabacivši na njega pijesak.

Gušeći se, Ismail je opet kopao rukama kao pandžama kako bi izašao na površinu, a crvi su nastavili s borbom i sada su se odmakli od njega. Ismail je šepajući krenuo prema zaklonu u stijenama. Teško dišući, sam, jedva u stanju održati se pri svijesti, zurio je kako El'hii-mov crv pobjedonosno odbacuje Ismailovog crva još dalje.

Spustio je glavu. Dvoboj je bio završen... U pobjedničkom stilu, El'hiim je dojahao na svojem crvu. Obje

životinje su bile potpuno iscrpljene. Ismail nije vidio je li onaj njegov crv bio ubijen ili se jednostavno tiho iskrao i duboko zakopao.

Ismail se srušio, teško dišući i tresući se. Prišli su mu njegovi ljudi, ali on nije želio s njima razgovarati. Ne sada. Okrenuo je prašnjavu glavu na drugu stranu. Srce mu je još uvijek udaralo i dah u prsima mu je bio topao, ali učinak je bio očit. Preživio je, no to ga nije nimalo radovalo.

Izgubio je svoj izazov i budućnost za Slobodnjake Arrakisa.

Vojna pobjeda ne bi smjela biti predmetom tumačenja ili

pregovora. Trebala bi biti kristalno jasna i nedvojbena, bez kompromisa.

- VROVNI BAŠAR VORIAN ATREIDES, iz niza predavanja koja je održao kao gost

Osvetnička flota se spremala napustiti Salusu Secundus i krenuti

prema Corrinu. Posade brodova sačinjavali su veterani Džihada, redovna vojska Armije čovječanstva i vatreni pristalice Kulta Serene.

Brze izviđačke letjelice koje su mogle nabirati svemir odjurile su do flote koja je stražarila pred posljednjim od Sinkroniziranih svjetova i obavijestili ih da stiže golema ratna flota. Jedna konačna bitka i njihovom bi stražarenju mogao doći kraj.

Misaoni strojevi nisu ništa znali o uništenju koje im se približava.

Prisiljen da bude nazočan kićenoj oproštajnoj svečanosti u vrijeme kada se mogao pozabaviti mnogo važnijim detaljima, Vorian Atreid je u stavu mirno stajao na popločenom uzletištu i promatrao utovar u posljednji brod. Liga je već postala pravi ovisnik o pompi i fanfarama.

Okrenuo se kad mu je prišao namjesnik Butler, noseći malenu plavu kutiju omotanu zlatnim vrpcama. Namjesnik je bio odjeven u službenu odoru koja mu je po položaju pripadala i na njoj malen, ali uočljiv bedž koji je označavao njegovu povezanost s Kultom Serene. Vor nije mogao vjerovati da je sin Quentina Butlera prihvatio tu in-stant antitehnološku službenu poruku svoje nećakinje i njezin Manifest, ali Ravnin pokret je već imao toliku snagu da je namjesnik jasno vidio u kojem smjeru pusu politički vjetrovi.

Faykan još uvijek nije dopustio imenovanje novog Velikog Patrijarha, sada pod izlikom kako ofenziva protiv Omniusa ima prioritet. Vor je sumnjo da taj čovjek ima neki drugi plan i da samo odugovlači.

Blijeda Ravna Butler je sjedila ispred tribine i napeto promatrala. Fanatici sjajnih očiju i puni iskrenih dobri želja popunili su plato, noseći bijele zastave urešene krvavim siluetama Serene Butler. Gomila je klicala i izvikivala Vorianovo ime, zajedno s kletvama upućenima Omniusu.

Poput čovjeka koji se penje uzbrdo, Vor je usredotočio svoj pogled u jednu točku ispred sebe, u vrh, u cilj uništenja posljednjeg sveuma. Premda mu se nije sviđalo ono što su Kultisti zastupali, nije se libio iskoristiti svakog borca i svaki izvor borbenosti. Sve što je postigao tijekom stoljeća Džihada kulminirat će u ovoj posljednjoj bitci i misaoni strojevi više nikada neće predstavljati prijetnju ljudskoj rasi. Ali po onome što je vidio u nemirnoj i ljutitoj gomili Ravninih sljedbenika, nije sumnjao u to da će oni nastaviti pronalaziti neprijatelje i žrtvene jarce kako bi zadržali svoju razinu adrenalina.

Voda eskadrile balista, Ligin brod LB Serena Pobjednica na kojem je Vor letio i tijekom Velikog čišćenja, uzdizao se uz rub uzletišta, zajedno s još nekoliko ključnih brodova. Većina onih glavnih ratnih brodova čekala ih je već na stazi oko planeta.

Uza sve to, bez obzira na to koliko je zaposlen bio, Vorian nije zaboravio svoje nedavno obećanje Abulurdu da će, čim se vrate, sprati ljagu s Harkonnenova imena.

Počasna garda Armije čovječanstva je za nazočne izvela vrlo ekstravagantnu točku. Stupajući svojim tradicionalnim paradnim korakom formirali su streljački stroj i opalili rafale u slike misaonih strojeva koje su bile pričvršćene na stupove. Simulacije robota treptale su svojim senzorima, kao da mole da im se poštede životi. Ti lažni roboti bili su, jedan po jedan, uništavani i to je bilo popraćeno divljim klicanjem. Taj dramatično režiran događaj bio je uživo emitiran na cijeloj Salusi Se-cundus i spremljen kako bi se to poslalo i drugim svjetovima Lige, gdje su velike mase ljudi također sudjelovale u slavljima.

- Ovo je samo zagrijavanje prije slanja nove Osvetničke flote, -rekao je Faykan Butler glasom koji je grmio cijelom zračnom lukom. Ravna je sjedila uz svog ujaka, kao da je njezina moć ravna njegovoj.

Ovo dvoje predstavlja opasnu kombinaciju, pomislio je Vor pogledavajući čas Faykana, čas Ravnu.

Ratni veteran je poželio jednostavno otići odavde i boriti se s misaonim strojevima u izravnoj bitci, ali to se neće tako dogoditi. Ovaj šašavi namjesnik i njegova nećakinja namjeravali su i sami pratiti flotu u svojoj vlastitoj diplomatskoj letjelici, što će samo komplicirati ionako kritičnu bitku. Sada Vor nije morao brinuti samo o misaonim strojevima nego i o tome hoće li ti Butleri ili neće poduzeti kakvu glupu akciju usred bitke.

Neki od Kultista su željeli koristiti Holtzmanov pogon kako bi Osvetničku flotu odmah lansirali na Corrin. Ali čak ni njegova odlučnost i nestrpljenje nisu Vora učinili toliko ludim da bi riskirao u skoku izgubiti desetinu svojih snaga. Norma Cenva, koja je neprekidno radila na tom problemu, tvrdila je da je otkrila siguran način upravljanja brodovima, no bilo je očito kako je samo ona to u stanju. Samo jednu po jednu letjelicu.

To nije bilo dovoljno dobro. Dvadeset godina flota je stražarila i držala Omniusa zatočenog na Corrinu. Ti posljednji misaoni strojevi nisu imali razloga misliti da će se sada ta situacija promijeniti. Vor će suzdržati svoje nestrpljenje i vlastiti bijes. Još samo mjesec dana i sve će biti gotovo...

Nakon što im je priredba tako dobro uspjela, Faykan je skinuo zlatne vrpce i otvorio plavu kutiju pa je pružio Voru koji je ugledao blještave zlatne oznake vojnog čina pa je suspregnuo uzdah. Još jedna nova vojna tričarija koju će morati nositi.

Svojim čistim, njegovanim prstima, namjesnik je izvadio oznake i ponosno ih uručio svojem vrhovnom bašaru. Faykanov se glas orio iz zvučnika postavljenih oko uzletišta .- Voriane Atreide, u čast našeg novog vojnog pohoda na Corrin, dodjeljujem ti još jednu titulu: Prvak Serene, čovjek koji zastupa interese Lige plemića, Kult Serene i sveukupno slobodno čovječanstvo!

Svjetina je klicala kao da ta nova titula čini neku razliku. - Hvala vam, namjesnice. - Vor je zadržao hladan izraz lica. - A sada je bilo dosta tih ispraznih ceremonija. Vrijeme je da naši brodovi krenu. Omnius čeka. - Gurnuo je oznake u jedan unutrašnji džep, tamo gdje ih se ne vidi.

Namjesnik je visoko podigao ruke. - Do Corrina! Do pobjede! - Do Corrina, - rekla je Ravna. Svi Ravnini sljedbenici ustali su na tribinama poput jata ptica

koje se sprema poletjeti. Oni su njezin poklič ponovili glasnom rikom. -Do Corrina!

Vor nije mogao dočekati da se s njima složi. Njegov zapovjedni brod je poletio prvi, a slijedili su ga ostali

brodovi koji su bili na svečanosti i sada su se išli pridružiti velikoj masi vojne opreme i ljudstva koja se već nalazila na stazi. Tvrdog pogleda i napetog izraza lica, Vor je koračao zapovjednim mostom dok ga je njegov izvršni časnik, bašar Abulurd Harkonnen, promatrao. Voru je

bilo drago što uza se ima nekog hladne glave, što na svojoj strani ima jednog časnika na kojeg se može osloniti.

- Spremni smo za polijetanje, vrhovni bašare... htio sam reći... prvak Atreid.

Vor se smrknuo. - Draže mi je koristiti se činom kojeg sam zaista zaslužio, Abulurde. Ostavi ti tog 'prvaka' svome bratu i njegovim glamuroznim spektaklima. - Još je uvijek oznake novog čina nosio u džepu odore i nije imao nikakve namjere pričvrstiti ih na mjesto gdje bi ih trebao nositi.

- Da, gospodine. To će biti kraj jedne ere. - Abulurdove oči su se malo zamutile. - A kasnije ćemo Xavieru dati ono mjesto u povijesti koje mu s pravom pripada... ako mi još uvijek želite u tome pomoći.

- Imaš moju riječ. Bio sam nazočan samom početku Džihada i imam namjeru vidjeti i zadnji detalj tog završetka. Samo tada ću, Abulurde, moći budućnost prepustiti tebi i tvojoj djeci. - Vor je kroz zaslon zurio u zvijezde, usredotočivši misli na posljednji, udaljeni Sinkronizirani svijet. - Zapovjedi Osvetničkoj floti da krene.

Ova potpuno nova generacija boraca, mada željna ratovanja i potaknuta vjerskim žarom, nije tijekom ovih dvadeset godina, otkad su misaoni strojevi bili zarobljeni na Corrinu, vidjela borbu uživo. Čak su i Abulurdu sjale oči dok je slušao priče o slavi, usprkos... ili možda upravo zbog teških gubitaka koje je njegova obitelj već pretrpjela.

Nedaleko odavde, u stazi, diplomatska letjelica nosila je namjesnika i Ravnu Butler. Mada je bio opremljen svim onim što je predstavljalo zadnju riječ tehnologije i naoružanja, Faykanov brod bi bolje pristajao kakvoj izložbi nego borbi. Većinu njegove posade i putnika činili su neuvježbani plemići i zastupnici bez ratnog iskustva, gledateljstvo koje je htjelo nazočiti bitci, ali ne i sudjelovati u njoj, tako da mogu kasnijim generacijama pričati kako su bili tamo. Vor je namjeravao ne obraćati pažnju na njih. Jasno je svima dao na znanje kako ovu operaciju vodi on, a ne Faykan ili Ravna.

Što se pak nje tiče, Ravna je bila zagonetka, hodajući sudar ideologija i akcija. Zagovarala je mržnju prema tehnologiji i željela uništiti čak i one najjednostavnije strojeve, bez obzira imali oni ugrađen kompjutorski sustav ili ne. Ipak je, usprkos svojim vatrenim uvjerenjima, gunđajući pristajala na putovanje svemirskim brodovima koji su vrlo složeni strojevi. Na takvo bi pitanje nakon kraćeg razmišljanja odgovorila: - Svemirski brod je nužno zlo s kojim se služim kako bih mogla širiti svoje poruke. Sigurna sam da nam Bog i

Sveta Serena to neće uzeti za zlo. U krajnjoj liniji, kad bude pogodan trenutak i kad mi takva letjelica više ne bude od koristi, dat ću i nju uništiti.

Takvi planovi nisu Voru ulijevali povjerenje. Uzevši u obzir silnu vatrenu moć Osvetničke flote i pribrojivši

tome ratne brodove koje su već bili stacionirani na stazi oko Corrina, Vor je s velikim pouzdanjem vjerovao u pobjedu. U ovom trenu, nakon tolikih godina službe, neće se ustručavati uporabiti bilo što i sve će staviti na taj konačni udarac. Sve.

Ove protekle dvije dekade Liginog oklijevanja i neučinkovitosti jasno su pokazale kako mu se nikada više neće pružiti mogućnost kao što je ova.

No sve u svemu, ova bitka neće biti jednostavna. Mnogi od ovih brodova i posada stradat će kad se suoče s izuzetnom obranom flote strojeva. Ovaj nadolazeći sukob bit će starinski bučni košmar... krvoproliće.

Privatno, Vor je izgovorio molitvu i čvrsto i odlučno stisnuo svoje vilice. Osvetnička flota krenula je prema Corrinu.

Misaoni strojevi nisu u stanju shvatiti pojmove zla, etike ili

ljubavi. Oni stvari vide samo u svjetlu svog vlastitog opstanka. Ništa drugo im nije važno.

- SERENA BUTLER, svećenica Džihada Dva je desetljeća trajao posve neodlučan ishod. Omnius nije

mogao pobjeći, a Armija čovječanstva nije mogla prići bliže. Snage strojeva formirale su jedan obrambeni zid za drugim, tvoreći tako obrambenu ljušturu oko Corrina, a unutar neprobojne Holtz-manove mreže skremblera, dok je stražarska flota ljudi svojim teško naoružanim brodovima tvorila neprobojni vanjski luk.

Uz Corrin su robotski brodovi kružili unutrašnjim rubom mreže skremblera i koristili se skenerima dalekog dosega s kojim su promatrali vanjske rubove sustava. Dvije preživjele inkarnacije sveuma zapovjedile su pojačan nadzor, jer je, čak i nakon dvadeset godina, SeurOm izračunao mogućnost da je drugi Omnius preživio i da bi mogao doći spasiti ih. Ratni brodovi strojeva su poput gustog jata morskih pasa neumorno kružili po svojim preklapajućim koncentričnim stazama.

Povremeno je dolazilo do sporadične vatre. Iz stražarskih brodova Lige bi smjesta na to odgovorili preciznom paljbom. Jedan brod-kop-lje koje je pripadao hrethgirima bio je ozbiljno oštećen, dva robotska ratna broda bila su uništena. Tada je pak stražarska flota ljudi zgusnu-la svoje redove, povećala broj praktičnih vježbi i slala više izvidnica. Nešto su čekali.

A onda se, neočekivanom promjenom taktike Lige, sve promijenilo.

Iz unutrašnjeg pojasa misaoni su strojevi opazili nagli dolazak golemog broja novih brodova, balista i kopalja. Jednim jedinim potezom ljudi su utrostručili broj svojih snaga koje su se tu već nalazile.

Izviđači misaonih strojeva koji su se držali unutar te zamršene satelitske mreže postavljene da bi se razorili gel-mozgovi misaonih strojeva ako bi pokušali izaći iz nje, emitirali su svoje podatke do središnjeg kompleksa na Corrinu. Brojevi koje su javljali bili su alarmantni i neupitni. Ljudi su namjeravali poremetiti ovu ravnotežu snaga.

Nakon obavljenih statističkih analiza, par preživjelih sveuma zaključi kako su suočeni s dovoljnom vatrenom moći koja bi mogla

predstavljati ozbiljnu prijetnju njihovom daljnjem postojanju. Vjerojatnost da će biti uništeni bila je velika.

Erazmus je s marljivim Gilbertusom Albansom stajao na trgu, tiho slušajući kako dva sveuma razmatraju svoje mogućnosti u ovom nenadano promijenjenom scenariju. Otkad su se riješili Glavnog Omniusa, ove dvije njegove divergentne kopije su rijetko tražile savjet neovisnog robota, ali sada su shvaćali svu težinu situacije u kojoj se nalaze.

- Vrlo je teško reći kako će to završiti, moj mentate, - tiho je rekao Erazmus.

Gilbertus ga je uzrujano gledao. - Onda bih trebao biti sa Sere-nom. Ona je još uvijek u vili.

Erazmus ga je pogledao. - Ti bi trebao biti sa mnom, poraditi na rješavanju ove krize. Nije baš vjerojatno da će taj neuspjeli klon Se-rene Butler ponuditi kakvu pametnu ideju. - Obojica su slušali brzometni dijalog dvojice sveuma.

Za razliku od palog Corrin-Omniusa, SeurOm i ThurrOm nisu, srećom imali umjetničkih pretenzija. Jedna od najvidljivijih promjena koje su uveli odnosila se na onu silnu ukrašenost središnjeg tornja. Skinuvši sve pretenciozne ukrase i pokušaje umjetničkog djelovanja, jednostavno su smanjili cijeli toranj i ugurali ga pod veliki zaštitni svod ispod glavnog trga. Na vrhu toga svoda, vani u centru grada, stajala su dva pijedestala, a svaki je bio prekriven prozirnim kupolastim pokrovom.

D ovog trenutka su se zamisli ThurrOma i SeurOma vrloo razlikovale i u tome su nadmašivali njihovog odbačenog druga. Ali dolazak Osvetničke flote usredotočio je sveume na zajednički problem.

- U skladu s raspoloživim podacima, sada si ljudski ratni brodovi brojniji od naših, - rekao je SeurOm. Ako im je naoružanje uobičajene snage, onda se ni naša obrambena flota neće moći oduprijeti punom napadu... budu li voljni posegnuti za svim čime raspolažu i žrtvovati se.

- Ne čini mi se da bi se oni tako žrtvovali, - usprotivio se Thurrom. Podaci koje imam i koji su sakupljeni prije dvadeset godina ne govore tome u prilog.

Erazmus je osjetio potrebu umiješati se u razgovor. - Mi smo ovdje izolirani i ne znamo kakav je pritisak doveo do ovakve promjene stava hretgira. Moram pretpostaviti da je to opet neki strasni entuzijazam posvećen kakvoj novoj inkarnaciji njihova religioznog

ludila. Nemojte od njih očekivati ponašanje koje bi bilo u skladu s vašim prihvaćenim načelima.

- Postavite više brodova. Pojačajte našu obranu. - Više ne možemo. Resursi su potrošeni, mada naši rudarski

roboti i skeneri minerala još uvijek pretražuju koru planeta tražeći dodatne žile sa zalihama nužnih, a rijetkih elemenata. U svakom slučaju, do segnuli smo svoj limit. Corrin je presušio. Već smo postavili sve raspoložive letjelice. Više ih nemamo čime zamijeniti.

ThurrOm mu je brzo odvratio. - Onda moramo mi napasti prvi, kako bismo promijenili odnos izgleda. Čak i bez dodatnih gel-mozgo-va, posjedujemo superiorno naoružanje.

- Već i ranije smo to pokušavali. Naša pojačanja su se vremenom istrošila i ne možemo izdržati stalne napade. Njihovi brodovi su zaštićeni štitovima, što im pruža znatnu sposobnost da izdrže naše napade. Sateliti sa skremblerima će uništiti previše naših brodova. Njima je lako popravljati tu Holtzmanovu mrežu.

Roboti-izvidači su iz staze emitirali detaljne procjene vatrene moći ove pojačane ljudske flote. Erazmus je sve te zbirne podatke razmotrio sa svojim ljudskim štićenikom. Što su podaci bili točniji, to su omogućavali bolje procjene... i situacija je postajala sve gora.

SeurOm je nastavio. - Moramo više brinuti o tome da preživi bilo koji od Omniusa, nego o svojoj osobnoj sigurnosti. Jedan silan napor s naše strane stvorit će neke pukotine u mreži skremblera. Nekoliko brodova bi se moglo provući i pobjeći. Neke simulacije pokazuju da je takav ishod moguć.

- To je neuvjerljiv argument koji se temelji na minimumu podataka, - rekao je ThurrOm. - Većina simulacija daje različite rezultate.

A što je još važnije, koji od nas bi postao temeljni sveum? - Ova dva sveuma su postali toliko ljutiti da su kodirani električni impulsi dobili na intenzitetu i sijevali kao munje, a elektronski proizvedeni glasovi su odjekivali trgom.

- Možemo poslati kopije obojice. - Time nimalo nećemo zaštititi nas ovdje na Corrinu, - rekao je

Erazmus. Morao je pronaći neki način kako spasiti svojeg štićenika i sebe. Iako bi osiguravanje preživljavanja sveuma trebalo biti prioritetnim zadatkom svakog misaonog stroja, Erazmusu to nije bilo dovoljno. - Ljudi su nepredvidivi, Omniuse. Budeš li svoju strategiju

temeljio na golim numeričkim analizama, doživjet ćeš neuspjeh. Neprijatelj će te iznenaditi.

- Ponavljani napadi pokatkad pokazuju nepredviđene pogreške. Beznačajno je malena vjerojatnost da bismo mogli uspjeti, čak i

da lju dima nisu došla ova pojačanja. No, ne preostaje nam drugo nego pokušati.

Erazmus je na svojem licu od tekućeg metala formirao osmijeh. - Oh, imamo, imamo, ako razumijemo način na koji hrethgir

razmišlja. Imamo oružje koje bi se protiv Armije čovječanstva moglo pokazati učinkovitim... nešto što oni nikada ne bi od nas očekivali. -

Okrenuo je svoje optičke niti prema svojem štićeniku. - Imamo nešto što će ih razbjesniti.

- Objasni, Erazmuse, - jednoglasno su zahtijevala oba sveuma. - U mojem oboru za robove i u gradovima diljem Corrina imamo

brojne zatočenike i objekte na kojima se vrše testiranja. U skladu s posljednjim popisom, ovdašnja populacija hrethgira broji negdje oko tri milijuna. Liga može protiv nas postaviti velike Holtzmanove štitove...

ali mi se možemo koristiti ljudskim štitom. Tako bi svaka akcija Armije čovječanstva zasigurno rezultirala milijunima nepotrebnih smrti. To će neprijatelja natjerati da dvaput razmisli prije nego započnu sa svojim napadom.

Gilbertus ga je prestrašeno pogledao, ali nije ništa rekao. Koristeći se već po običaju tehnikom smirivanja, skrenuo je misli i usredotočio se na druge stvari i počeo onako napamet obavljati računske operacije.

- To je pogrešan zaključak, - rekao je SeurOm. - Tijekom Velikog čišćenja ljudi su bili voljni žrtvovati nevine robove. Taj tvoj prijedlog je besmislen.

- I sami ljudi često rade besmislene stvari. Sada je situacija drukčija, - istakao je Erazmus. - Prisilit ćemo ih da te svoje nevine žrtve gledaju u lice. To će ih natjerati na oklijevanje.

- Jasno rečeno, kakvu to alternativu predlažeš? - Robove pošaljemo na stazu u teretnim kontejnerima, čak ih i

naguramo oko slabijih bojnih brodova. Tada zaprijetimo kako ćemo ih pobiti ako Armija čovječanstva povuče ikakav potez protiv nas.

- Erazmus je popravio nabor na svojoj luksuznoj odjeći, ponosan na taj svoj plan i na svoj dobar uvid u ljudsku prirodu.

- Takav plan nema strateškog smisla, - rekao je ThurrOm. – Ako Armija čovječanstva već namjerava osvojiti Corrin, onda i očekuju ljudske žrtve. Zašto bi ih to obeshrabrilo?

Erazmusov je osmijeh postao širi. Okrenuo se prema Gilbertusu. - Mentate moj, objasni im zašto će to imati učinka.

Čovjek je teško progutao, kao da se nije htio suočiti s realnošću te prijetnje. Činilo se da upada u neki trans, zaranjajući duboko u sebe kako bi pronašao mirnoću i organizirati svoje misli, a trenutak kasnije se pojavio s odgovorom. - Prouzročiti kolateralne žrtve je jedna stvar, a posve je drugo ako si izravno odgovoran za pokolj milijuna upravo onih ljudi koje namjeravaš osloboditi. - Zastao je. - Razlika je možda previše suptilna da bi je strojevi mogli shvatiti, ali to je značajno.

- Bio sam siguran da je moje objašnjavanje ljudske prirode bilo točno, - vedro je izjavio Erazmus. - Nakon što napunimo naše brodove nevinim ljudima, obavještavamo zapovjednika Lige da ćemo pogubiti te taoce ako njegovi prijeđu jasno određenu granicu. To će biti most kojeg se oni neće usuditi prijeći.

- Most napravljen od hrethgira, - promrmljao je Gilbertus. – S malo sreće, to bi moglo upaliti.

- U našim projekcijama nema mjesta za sreću, - rekao je ThurrOm.

Dva sveuma su sada raspravljala o strateškim stvarima, a impulsi su blještali amo-tamo tvoreći zasljepljujući prizor. Na kraju su došli do zaključka i Erazmus je bio vrlo ponosan na samoga sebe.

- Dogovoreno. Ne smije biti nikakvog odgađanja. Flota hrethgira već dogovara svoj napad. - Dok su sveumi još ovo govorili, već su emitirali zapovijedi armijama robota namijenjenih borbama, nadgle dnicima ratnih brodova, kao i robotima-stražarima, kako bi započeo masovni pokret.

Gilbertus je izgledao vrlo nesretno, no robot se okrenuo svojem štićeniku. - Gilbertuse, možda je ovo jedini način da neki od nas prežive.

Samo su strojevi sa svojom nepokolebljivom učinkovitošću i upornošću mogli obaviti takav nemoguć zadatak.

Teretni kontejneri bili su ispunjeni redovima ljudi istjeranih iz prostora u kojima su ih držali zatočene. Jedan za drugim su se glomazne i jedva išta vrijedne letjelice podizale kroz atmosferu do svojih položaja nisko u stazi. Veći dio flote strojeva ostao je neposredno ispred pojasa

skremblera, dok su se neke letjelice spustile kako bi ukrcale one koji ni najmanje nisu željeli tu biti.

Premda su u tim teretnim kontejnerima i pretrpanim brodovima uređaji za održavanje života bili minimalni, još je teže bilo s hranom i ostalim namirnicama koje milijunima taoca neće dugo potrajati. Erazmus nije bio previše opterećen brigom za njihovu dobrobit. Situacija se već kroz nekoliko dana mogla dramatično promijeniti, ako će zapovjednici ljudi reagirati onako kako je on to procijenio.

Dok su se te aktivnosti odvijale nesmanjenom žustrinom, Erazmus je u mirnom i spokojnom botaničkom vrtu svoje vile uživao u društvu Gilbertusa Albansa. Čovjek se raspitivao za Serenu koju se nigdje nije moglo vidjeti. Robot je na lice navukao ohrabrujući osmijeh. - Ti i ja smo najbolje opremljeni za ovu krizu, mentate moj. Zahtijevam tvoju punu usredotočenost.

Gilbertus je pocrvenio i odgovorio uz slabašan osmijeh. - U pravu si. Ona ponekad može djelovati vrlo destruktivno.

Dan nakon što je stigla Osvetnička flota Lige, brodovi koji su pripadali ljudima konsolidirali su svoje snage i otišli na svoje položaje odakle će napasti. Bilo je očito da su spremni za pokret. Erazmus se nadao da će "Most hrethgira" biti postavljen dovoljno brzo da ih onemogući u akciji.

Oko njih su blage fontane stvarale ugodne i utješne zvuke. Biljke su bile u cvatu, a kolibrići su lebdeći obilazili cvijet za cvijetom. Činilo se da je na Corrinu sve mirno, osim te goleme flote gore u zraku. Erazmus je silno uživao u tom vrtu.

- Oče, zar ćete ih zaista sve pobiti? - upitao je Gilbertus tihim glasom. - Ako Armija čovječanstva bude ignorirala našu prijetnju i pređu granicu, hoćeš li ti biti taj koji će izdati zapovijed da se taoci pobiju? Ili će to biti Omnius?

Mada će rezultat u oba slučaja biti isti, neovisni je robot mogao vidjeti da je to pitanje Gilbertusu vrlo važno. - Netko to mora učiniti, moj mentate. Mi smo misaoni strojevi pa će tako ljudi znati da ne blefiramo. Oni ne vjeruju da smo mi to u stanju. Ako kažemo da ćemo to učiniti, onda moramo biti spremni ići do kraja.

Čovjekovo lice je ostalo mirno. - Mi nismo tražili ovu nestabilnu situaciju. Ja bih radije... učinio njih odgovornima. Ne želim da po-bijete tolike taoce, oče. Stavi okidač u ruke zapovjednika Lige, tako da on bude izravno kriv za to, odluči li krenuti naprijed.

- Kako? Objasni. - Možemo okrenuti situaciju tako da pojas s Holtzmanovim

satelitima okrenemo u liniju smrti koja funkcionira na obje strane. Treba mehanizme za razaranje u svim kontejnerima povezati sa senzorima u mreži ljudskih skremblera. Kad Armija čovječanstva bude prolazila ispod svojih satelita, ti će senzori emitirati aktivacijski signal za eksploziju. - Gilbertus je izgledao kao da ga moli. - Ako oni prouzroče smrt i destrukciju, znajući da je to cijena njihove akcije, to će njihovom zapovjedniku dati dodatan razlog za oklijevanje.

Premda se Erazmus izrazito trudio shvatiti razliku, bio je zadovoljan ovim potankim Gilbertusovim pojašnjenjem. - Nikad nisam sumnjao u tvoju intuiciju. Onda dobro, prepustit ću tebi programiranje sustava okidača tako da sami brodovi Lige započnu masakr. S moje strane neće biti izravne akcije.

Činilo se da je čovjeku mnogo lakše. - Hvala ti, oče.

U ratovanju uvijek ima događaja koji se ne mogu predvidjeti u

vojnim planovima, iznenađenja koja postanu prekretnice povijesti. - PRIMERO XAVIER HARKONNEN Dok se pripremao da se po posljednji puta suoči s misaonim

strojevima, Vorian Atreid je razmišljao koliko puta je tijekom svoje karijere već bio u sličnim očajnim situacijama. Već su više od stotinu godina njegovi uspjesi bili legendarni, ali pretjerana ambicioznost opisana u starim tragedijama podsjećala ga je kako jedna jedina pogreška može izbrisati sve i ostaviti njegovo ime na smetlištu povijesti.

Zato je, stigavši s Osvetničkom flotom na odredište, nastavio oprezno. Premda je uza se imao ono što je držao golemom vatrenom moći, znao je da ne postoje nikakve garancije. Sa svakim porazom kojeg su pretrpjele od ruke čovječanstva, misaoni strojevi su sve više učili i poduzimali protumjere kako bi spriječili ponavljanje istih pogrešaka. Dodavali su sve više i više robotskih brodova. Povijest Džihada... i cijelog dotadašnjeg ratovanja bila je prepuna ljudske inventivnosti, kreativni odluka koje su vojni vode donosili kako bi iznenadili i nadvladali protivnike. No ipak, mada su strojevi imali pristup golemim arhivama s podacima o takvim stvarima, Vor je sumnjao daje Omnius u potpunosti shvaćao proces kojim su ljudi donosili takve odluke koje su se temeljile na intuiciji.

Kao vrhovni bašar i novoimenovani Prvak Serene, Vor je pripremio brojne moguće strategije napada pa onda s time, onako usputno, upoznao kapetane svih brodova svoje Osvetničke flote.

Otkad su Cymehi otkrili onu pogubnu osjetljivost Holtzmanovih štitova na lasersko oružje, neki od Vorovih časnika su se uplašili da su možda i neki od uhoda strojeva saznali za to. Kada bi to bilo tako, Omnius bi mogao jednom jedinom salvom iz laserskog oružja uništiti cijelu oklopljenu flotu zaštićenu tim štitovima. Upravo je ta pomisao bila dovoljna da zastraši mnoge kapetane brodova. Ipak, Vor nije vidio mnogo toga što bi išlo u prilog takvoj tvrdnji. Cymehi su već dugo vremena bili neprijatelji Corrina i nije baš bilo vjerojatno da su izmjenjivali obavještajne podatke. A osim toga, Omnius je već desetljećima bio tu zarobljen pa je Vor bio siguran da bi strojevi već pokušali koristiti se laserom, istog trenutka kada bi za to saznali.

Ako bi zapovjedio Armiji čovječanstva da podu u bitku ne koristeći se štitovima, mnogi bi zbog toga bili uništeni. Vrhovni bašar je

to ocijenio nepotrebnom žrtvom ranjivih brodova i boraca. Umjesto toga, on i Abulurd su odlučili organizirati ovu posljednju ofenzivu u valovima i to tako da svaki prednji red brodova koristi štitove, dok bi oni iza njih aktivirali svoje tek u trenutku kad i sami budu izloženi neprijateljsko vatri.

Ovo njihovo putovanje bilo je nevjerojatno dugo. Omnius nije mogao ni na koji način saznati da mu se približava Osvetnička flota i da je kraj strojeva blizu.

Stigavši u sustav Corrina, Vor se sastao sa zapovjednicima brodova koji su ovdje bili stražarili. Zahvaljujući podacima koje su primili od izviđača u letjelicama koje mogu nabrati svemir, ti brodovi na straži su obavili sve pripreme brodova i ljudstva još dok su čekali na dolazak Osvetničke flote čiji brodovi su se koristili konvencionalnim motorima. Sve je bilo spremno.

Sa zapovjednog broda, LB Serena pobjednica, Vor je promatrao planet okupan krvavo crvenom svjetlošću njegovog nabreklog, golemog sunca. Nakon što je uništio Titane i zadobio podršku Ravninog fanatičnog Kulta Serene, konačno je dobio svoju šansu. Sumnjao je da bi mu je Liga plemića ikada više ponovo pružila. Zato je Omnius morao biti uništen, bez obzira koliko života to koštalo. Sada će se stvoriti heroji i mučenici. Kraj jedne duge i mračne ere bio je nadohvat ruke.

Točan i pouzdan kao i uvijek, njegov izvršni časnik Abulurd Har-konnen nadzirao je okupljanje svih brodova i zapovjednika. Zahtijevao je potpun spisak oružja, boraca i brodova koji će sudjelovati u posljednjoj ofenzivi. Sve je moralo biti spremno i u savršenom redu.

U međuvremenu, iz svojeg diplomatskog broda, daleko od mjesta na kojem će se odigrati bitka, namjesnik Faykan Butler je držao inspi-rativne govore. Emitirajući ih kroz otvorenu komliniju, Ravna je vojnike vodila kroz molitvu.

Premda je vladalo uzbuđenje, Armija čovječanstva nije morala žuriti. Omnius neće nikamo pobjeći, ali strojevi su jasno sagledali svoju propast. S one strane koja je bila bliža planetu, unutar smrtonosne mreže skremblera, zarobljeni strojevi su djelovali grozničavom brzinom. Roboti izviđači letjeli su amo-tamo poput poludjelih stršljena, a bojni su se brodovi spuštali na površinu planeta i nekoliko sati kasnije opet uzlijetali. Golem broj brodova, kontejnera nalik sanducima i prevelikih satelita bilo je poslano na stazu.

- Što li to oni rade, vrhovni bašare? - upitao je Abulurd. - Tu ima svega i svačega. Je li to neki tečaj postavljanja prepreka? Nekakve barikade?

- Ma tko bi razumio te proklete strojeve, - mrmljao je jedan od vojnih taktičara na mostu.

U stazu su podignute neke krupne, teško pokretne stvari nalik teretnim kontejnerima, velika skupina njih, poput kakvog otoka ... skladišta namirnica? Vor je odmahnuo glavom. - To je nekakav očajnički potez. Nemam pojma što im to znači.

Ravnin glas se i dalje čuo u eteru, kao neki zvuk iz pozadine. Vor je poželio prekinuti to njezino beskonačno brbljanje, no već je previše članova posade potpalo pod utjecaj te samoproglašene vizionarke. Njezini poticaji davali su im onu samoubilačku odlučnost koja će mnogima zatrebati budu li željeli dočekati kraj bitke.

- Abulurde, daj mi izvješće skenera, - rekao je Vor. - Daj da vidi mo što možemo pronaći. Tu mi se nešto ne sviđa.

Dok su se i prostori za držanje robova i ljudska naselja praznili, Gi-lbertus se koristio svojim znanjem programiranja kako bi se postavili prijemnici na mnogo komponenti takozvanog Mosta hrethgira. Konstantno emitiranje signala koje su odašiljali sateliti sa skremblerima sada je imalo ulogu okidača za sustav za samouništenje instaliran u sve brodove i kontejnere koji su nosili ljudski štit. Ako bi se satelitski signal prekinuo, aktivirao bi se sustav za samouništenje. Bio je to prilično jednostavan zadatak. Sada je upravo ta Holtzmanova mreža koja je držala u zatočeništvu misaone strojeve postala i prvi sustav upozorenja i virtualni detonator.

Gilbertus već dva dana nije vidio klona Serene Butler, ali barem ga nije dekoncentrirala. - Nemoj biti zabrinut, - rekao mu je Erazmus. - Ako uspijemo zaustaviti Armiju čovječanstva, onda će ona biti spašena, kao i svi mi.

- Ja sam svoj dio učinio, oče. - A sada ja moram učiniti svoj, kako bih te držao na sigurnom. - - Mada su Omniusove stražar-oči lebdjele uokolo, neovisni robot

je razvio posebno programiran sustav kako bi ih omeo. Erazmus nije vjerovao Omniusu s Corrina još otkad ga je ovaj "uništio", a ove dvije kopije tog sveuma doimale su se još manje stabilnima. Erazmus je želio imati više nego samo jedan plan koji će osigurati njegov opstanak... i Gilbertusov.

Kad su ušli u vilu, potajice je požurivao čovjeka kroz uske, senzo-rima blokirane hodnike i onda niz stube, sve dok nisu došli do elektronički zaštićenog dijela za koji ni SeurOm niti ThurrOm nisu znali da postoji. Namjeravao se tim dijelom služiti kao privatnom izoliranom zonom ukoliko ikada bude odlučio izvoditi eksperimente za koje ne bi želio da ih sveum promatra... nešto što mu je Yorek Thurr jednom bio predložio. Sada se nadao kako će to biti dovoljno sigurno mjesto u kojem će držati Gilbertusa dok kriza ne prođe.

- Ostani ovdje - rekao je. - Osigurao sam ti dovoljne zalihe hrane za dosta dugo vrijeme. Vratit ću se po tebe kako bih te odveo na sigurno kad se ovo vani riješi.

- Zašto Serena ne može biti ovdje? - Sada bi bilo opasno voditi je ovamo. Sveumi bi to vidjeli.

Predlažem ti da ovo vrijeme iskoristiš za mentalne vježbe. Gilbertus ga je pogledao svojim krupnim, izražajnim očima -

Nemoj zaboraviti na mene. - To bi bilo posve nemoguće, sine moj. - Gilbertus ga je zagrlio,

a robot je oponašao tu kretnju prije nego su se žurno udaljio. Nije želio da ovaj dvodijelni Omnius postane sumnjičav.

Sada kad je Gilbertus bio na sigurnom imao je drugih planova koje je trebao provesti u djelo. Otišao je potražiti istraživača s Tlulaxa, Rekura Vana.

Nekim ljudima je oklijevanje u krvi. U mojoj krvi je odlučnost. - VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID, iz poruke emitirane

Osvetničkoj floti Prije nego je Vor mogao izdati zapovijed za konačni napad koji

će donijeti pobjedu na Corrinu, nagli je nalet statičkog elektriciteta u glavnoj komliniji prekinuo molitve Ravne Butler i zamijenio ih ugodnim glasom stroja.

- Obraćamo se novopridošloj grupi ljudskih osvajača. Jasno je da ste došli ovamo kako bi nas uništili. Prije nego počnete djelovati mo ramo vas upozoriti na neke posljedice.

Glas je bio šupalj, no osjećala se školovanost i malena natruha samozadovoljstva. Vor je prepoznao taj glas - Erazmus! - Stisnuo je zube i tiho slušao, kretnjom upozorivši posadu mosta koja je počela gunđati neka se smire. Na svim zaslonima skenera pojavila se u zumi-rana slika robotskog obrambenog sustava i povećana aktivnost posve blizu u stazi.

- Ovo nisu naše snimke, vrhovni bašare - izjavio je Abulurd. -Priključili su se na naš sustav za skeniranje.

- Da li Holtzmanovi sateliti još uvijek funkcioniraju? - upitao je Vor, odjednom se prestrašivši da im se prednja linija obrane raspala.

- Da, još je uvijek sposobna, ali nekako njihov signal upada u naše vlastite komlinije. Upravo tragam za alternativnim vezama pokušavajući ih preusmjeriti.

- Poslušajmo što nam to Erazmus ima za reći, a onda ćemo ih sve uništiti, - zarežao je Vor.

Dok su se prizori na ekranu smjenjivali, robotov glas je govorio. - Vaša istraživanja su vam već pokazala postojanje prstena kontejnera oko Corrina. Mi smo ta nova teretna vozila, a i mnoge od naših ratnih brodova, napunili nevinim ljudskim taocima. To su robovi, njih više od dva milijuna, pokupljeni iz naših logora i obora.

Ekran se nakratko zamutio, a onda su se pojavile gomile lica ljudi koji, nasilu okupljeni, zapomažu. Smjenjivao se jedan prizor za drugim, dug niz očajničkih izraza lica.

- U svaki od tih teretnih kontejnera i brodova postavili smo

eksploziv. Okidač za njihovo uništenje povezan je s vašom vlastitom mrežom skremblera postavljenih oko Corrina. Ako ijedan brod Armije

čovječanstva prođe ispod tih pograničnih senzora, eksploziv će automatski eksplodirati. Ako se ne budete držali na udaljenosti od nas, pogubit ćete dva milijuna nevini ljudi.

Sada je Erazmus pokazao svoje lice od tekućeg metala. Robot se smiješio. - Nama nije žao tih talaca. A vama?

Povik nevjerice i psovki čuo se medu posadom LB Serena Pobjednica, a njegova jeka se čula i sa svakog broda osvetničke flote kao i sa stražarski brodova otprije stacioniranih nad Corrinom. Svi su gledali u Vora i očekivali neko rješenje.

Stisnuo je usne i prisjetio se svih bitaka u kojima se borio, svih prijatelja koje je izgubio, krvi koju je već imao na svojim rukama. Skupio je hrabrost i rekao sporim, ledenim glasom. - To ne čini nikakvu prokletu razliku i ne mijenja ništa na stvari. - Okrenuo se svojoj posadi - Ovo samo još jače pokazuje razlog zašto moramo napokon uništiti te misaone strojeve.

- Ali, vrhovne bašare, - promucao je Abulurd. - Više od dva milijuna ljudi!

Umjesto da mu odgovori, Vorian se okrenuo svojem časniku za veze, kako bi započeo s davanjem odgovora. Čim je njegova slika bila emitirana, Erazmus je zadovoljno reagirao - O, Vorian Atreid... naš stari neprijatelj! Ne bih se trebao čuditi što sam u pozadini ove agresivne igre naišao na tebe.

Vorian je prekrižio ruke na prsima - Zar misliš da ćeš razriješiti moje dvojbe postavljanjem tog kukavičkog ljudskog štita?

- Voriane Atreide, ja sam robot. Znaš me dobro. Znaš da ja ne blefiram. - Razvukao je lice u neki maloumni osmijeh.

Vor se ponovo prisjetio onih lica ljudi koje su natrpali u međusobno povezane teretnjake, lica prestrašena i bez nade. Usmjerio je misli na onaj krajnji cilj i to ga je učinilo jačim. Ako danas to ne učini, sumnjao je da će ikada ponovo imati priliku.

- Onda je to tužna, ali nužna cijena pobjede. - Okrenuo se i Abulurdu izdao naredbu - Pripremi Osvetničku flotu za puni napad.

Čekajte na moju zapovijed. Njegova posada je uzdahnula, a onda su tiho mrmljali prije no

što su se ponovo odano i nepokolebljivo vratili svome poslu. Abulurd je stajao skamenjen, kao da nije mogao vjerovati ono što je njegov mentor rekao. Točno je da su bili spremni prihvatiti žrtvovanje nevinih kao nužnih i žaljenja vrijednih žrtava rata... ali ne ovako.

Nakon stanke ponovo se začuo Erazmusov glas koji je sada bio glasniji, ali je ipak zvučao posve mirno. - I mislio sam kako ćeš se možda teško dati uvjeriti. Zato, Voriane Atreide, imam za tebe još jedno iznenađenje. Pogledaj malo bolje.

Na Vorov užas, nakon još nekoliko prikaza gomila zatočenika, kamera se usredotočila na prostoriju u kojoj je sjedila žena koju su čuvala dva robusna robota rađena za borbe. Svima iz Lige plemića je njezino lice bilo poznato, mada su ga tijekom desetljeća obožavanja malo idealizirali i stilizirali. Vor ju je osobno poznavao, čak ju je i volio. Nikada nije imao priliku oprostiti se s njom prije negoli je naglo otputovala na Corrin izazvati Omniusa i predložiti mu mirovni plan.

Serena Butler. Sada se kroz komliniju začuo kričav glas. - Ja sam sveta Serena.

Izgledam upravo kao na slikama! Vor je zurio. Izgledala je nešto mlađa od one kakvu je upamtio,

ali prošlo je osam desetljeća od njezine smrti. Previše dobro ju je poznavao, svaki njezin izraz lica, njezine usne, svaki pogled njezinih očiju boje lavande. Toliko puta je gledao one posljednje slike, arhivske snimke dok se penjala u svoju diplomatsku letjelicu praćena svojim serafinskim čuvaricama i krenula prema Corrinu, na sastanak s misaonim strojevima... gdje je bila jezivo mučena i zatim pogubljena.

- Ovo nije moguće, - rekao je, prisilivši se svojem glasu dodati hladnu smirenost. - Svi smo vidjeli snimke njezinog pogubljenja. Osobno sam vidio izmrcvareno tijelo za koje je genetskom analizom bilo utvrđeno da pripada Sereni Butler. To je neki trik!

- Ali, Voriane Atreide, koje od ovoga je trik? - Sada je Erazmus na zaslonu pokazao jedno drugo poznato lice, omraženog tlulaškog izdajicu Rekura Vana. Kamera je snimala izbliza, pokazujući samo lice tog "genetskog čarobnjaka".

Trgovac mesom je ironičnim glasom rekao: - Omnius nije toliko blesav da bi odbacio osobu s takvim potencijalom kakvog ima Serena Butler. Paljeno i mučeno tijelo koje smo poslali natrag u Ligu bilo je klon Serene Butler, uzgojen u onim našim posudama na Tlulaxu. Znaš da smo držali njezine genetske uzorke na našim farmama organa. Cijeli taj plan je osmislio Veliki Patrijarh Iblis Ginjo.

EFazmus je dodao: - Voriane Atreide, vjeruj mojoj izjavi: Omnius nije ubio Serenu Butler. Snimke koje su toliko razjarile ljudsku rasu bile su falsifikat Iblisa Ginje.

Vor je u sebi osjećao neku prazninu i mučninu. Ostao je stajati iako je osjetio kako su mu noge odjednom oslabile. Nažalost, te su optužbe zvučale i više nego vjerojatno.

Robotove oči su se suzile i lice mu je dobilo zavjerenički izraz. - Iblis je zapravo izveo mnoge trikove. Jesi li svjestan da je ono

mrtvo djetešce koje ste s toliko ponosa izložili u Ligi također lažno? Vor nije odgovorio. On je zapravo znao da je ono tijelo djeteta

izloženo u Gradu Introspekcije lutka, no malo ih je koji su to znali. Sada se slika ponovo vratila na Serenu, a jedan od onih robota

koji ju je čuvao podigao je maleno djetešce i prijeteći ga zaljuljao. Nitko od promatrača nije mogao previdjeti prijetnju koja je tu bila implicirana.

- Razmisli: Što ako smo mogli zadržati Serenino djetešce u nepromijenjenom stanju? - upitao je Erazmus. - Mislio sam kako bismo, uz znatne kirurške napore, mogli popraviti većinu oštećenja. A sada, Voriane Atreide, razmisli o svojoj šansi da napadneš Corrin.. Ako dopustiš da nam tvoja armada priđe bliže, svi će ti taoci biti pobijeni...uključujući Serenu Butler i njezino djetešce. Sumnjam, Voriane Atreide, da bi ti želio da se to ponovo dogodi.

- Ne mogu vjerovati da si mi to pokazao, - rekao je Vor tihim i prijetećim glasom.

Rekur je rekao: - Ovo je Svećenica Džihada glavom i bradom. Ravna Butler se kreštavim glasom javila u komliniji - Čudo!

Serena Butler nam se vratila... a i Manion Nevini! Preko dobro čuvane komunikacijske linije Vor je čuo bijesan i

uspaničen glas namjesnika Faykana. - Što ćemo sada učiniti? Moramo spasiti Serenu ako za to postoje ikakve šanse! Prvače Atreide, odgovorite mi!

Vor je zaprijetio. - Namjesnice, skinite se s tog kanala. U skladu s propisima o svemiru i Armiji čovječanstva ja zapovijedam ovom vojnom operacijom.

- Što namjeravate učiniti? - Faykanov je glas zvučao vrlo tjeskobno. - Moramo o svemu razmisliti.

Vor je duboko uzdahnuo znajući da još jednom mora donijeti tešku odluku. Inače više ne bi mogao živjeti u miru sam sa sobom.

- Namjeravam obaviti svoj zadatak, namjesnice. Kao što je i sama Serena znala reći, moramo po svaku cijenu postići pobjedu.

Vor je blokirao ulaznu komliniju, spriječivši tako svako miješanje izvana. Tada je emitirao svim svojim brodovima i posadama - Ne zaboravite da je Erazmus onaj koji je ubio Maniona Nevinog, ba-

civši dijete s visokog balkona. Upravo je on pokrenuo cijeli Džihad. Vjerujem kako je cijeli taj njegov ljudski štit samo varka smišljena da bismo odustali.

Vorove su oči bile suhe, a pogled oštar. Činilo se da i ova zapanjena tišina oko njega zaglušno odjekuje u njegovim ušima. Vidio je kako Abulurd zuri u njega s izrazom lica kojeg nikada ranije nije vidio, ali Vor je skrenuo pogled u stranu. Sada je imao posla i morao ga je obaviti.

Mnogo je sličnosti između ljudi i strojeva koje su oni stvorili, i

mnogo je razlika. Spisak razlika je relativno malen... ali one su silno značajne. Upravo one su srž svih mojih frustracija.

- Erazmusovi dijalozi, jedna od posljednji poznatih bilježaka Nakon što je iznio svoj ultimatum Liginoj Osvetničkoj floti,

Eraz-mus se upustio u još teži pothvat. Barem je Gilbertus bio na sigurnom.

Slijedeći kružnu stazu, autonomni robot se zaputio u sustav tunela koji se protezao ispod trga i dopirao do mjesta gdje je bio odložen uništeni Prvi Omnius, postavljen ispod ranije lokacije sada uvučenog središnjeg tornja. Zidovi te prostorije bili su, kao i mehanizam samog tornja, napravljeni od najboljeg tekućeg metala, ali njihov raniji sjaj je potamnio. Ovi razdvojeni sveumi nisu imali "umjetničku žicu" uništenog Prvog Omniusa... imali su samo neke od onih mana koje su išle na živce.

Robot nije bio siguran koliko vremena ima na raspolaganju. Pretpostavljao je da će Vorian Atreid i njegovi praznovjerni i fanatični hreth-gir sljedbenici zaključiti da su uvjeti neprihvatljivi pa će se Armija čovječanstva povući. Mislio je kako će ono za što su oni vjerovali da je prava Serena Butler biti u svemu tome odlučujući faktor.

Rekur Van se oporavio od ozljeda koje je zadobio kad su Thur-rOm i SeurOm neutralizirali Prvog Omniusa pa je nastavio raditi na biološkim robotima kojima se mijenja oblik tijela, onako kako mu je Erazmus rekao da to radi. Nadao se da će se moći koristiti novim tekućim metalom koji je izgledao poput mesa, kako bi zavarao ljude, ali ti novi biometali su često pokazivali nedostatke pa se je probnim robotima lice često "curilo". Neki od tih probnih robota uspijevali su oponašati Serenine izraze lica i pokrete, no jedna pogreška bi upropastila cjelokupnu iluziju.

To je značilo da Erazmusov plan ovisi o Sereninom klonu. Gilbertus bi se sada jamačno uzrujao no to je nužno. Nije sumnjao u to da će hrethgiri već smisliti neki drugi način na koji bi uništili posljednji od Sinkroniziranih svjetova. Neovisni robot nije vjerovao onoj dvojici sveuma da će pronaći pobjednosna rješenja. Odlučio je povećati šanse.

Posluživši se pristupnim kodovima, Erazmus je provalio u ljušturu starog tornja i u samom njegovom središtu pronašao je ono što je tražio: malen komadić metalstakla u kristalnoj kugli. Zbačeni Cor-rin-

Omnius bio je teško oštećen, ali Erazmus je možda mogao spasiti nešto od njegovog mentalnog sadržaja.

Pažljivo je podigao staklenu kuglu. Riskirajući i radeći ono što je ranije odbio, Erazmus je ubacio kuglu u za to određen otvor u svojem torzu od tekućeg metala i tako je "progutao". Možda će uspjeti asimilirati neke sitne ostatke golemog sveuma. Morao je riskirati. Sve je ovisilo o tome... budućnost misaonih strojeva... budućnost jednog carstva.

Robotova ulazna jedinica se sama podesila prema veličini i obliku ubačenog predmeta i vibrirala dok je njegov sustav prihvata podataka pokušavao aktivirati sveuma. SeurOm i ThurrOm verzije su očito bile pokvarene pa premda su Erazmus i Prvi Omnius imali mnoge i značajne nesporazume i neslaganja, Erazmus je ipak odlučio pokušati aktivirati ga stvarajući kopiju.

Sveum je pokazivao zamjetne znake oporavljanja, neki sačuvani fajlovi bi trebali ostati nedirnuti čak i nakon značajnih oštećenja. Erazmus se nadao da će ga nekako potaknuti na samooporavljanje. - Uspije li ovo, više nećeš imati razloga nazivati mene "Mučenikom", rekao je naglas, a onda shvatio kako zapravo oponaša staru ljudsku naviku samozadovoljnog ponašanja.

Njegov pokušaj nije uspio. Razočaran, robot je namjeravao započeti s postupkom

oporavljanja vlastitog procesora, no ništa se nije dogodilo. Bit će da je sveum bio previše oštećen pa se nije bio u stanju pokrenuti i prebaciti se u sustav Erazmusovih gel-krugova. Mrtav. Beskoristan.

Konačno je ipak izazvao iskricu odgovora, nekoliko prvih, traljavih pokreta rekonstrukcije podataka.

Odjednom je Erazmus spazio stražar-oko kako lebdi pokraj njegove glave i zuri u njega. Mada su ThurrOm i SeurOm bili zaokupljeni prijetnjom vojnog prodora, znao je da je ovaj majušni elektronski uhoda još uvijek povezan s parom sveumova, bez obzira polagali oni tome pozornost ili ne. Izračunao je kako baš ne bi bilo mudro da se ova njegova akcija vidi i interpretira. Brzo je zamahnuo, namjeravajući zdrobiti stražar-oko svojom metalnom rukom.

Ali glas koji je izašao iz sićušnog zvučnika nije pripadao

Omniusu. - Oče, pronašao sam te. - Signal je bio slab i iskrivljen, ali bilo je jasno da dolazi od Gilbertusa Albansa!

Erazmus je zabio iglu sonde iz svoje ruke u stražar-oko uporabivši vlastito programiranje da bi filtriranjem popravio prijem. Stvarčica je zasjala i upalila se holo projekcija, prepuna informacija. Erazmus je brzo prošao kroz mnoštvo iscrpnih podataka, pregledavajući slike.

Ekstremnom je brzinom skenirao na tisuće i tisuće prizora naguranih stvorenja, uhvaćenih i zbijenih tijesno jedno do drugog kao da ih je ta jednostavna blizina dodira mogla zaštititi od nadolazeće eksplozije. Tada je Erazmus ugledao nešto što je do srži potreslo njegovu unutrašnju programiranost. Ne. To mora biti neka pogreška.

Vidio je Serenin klon. i pokraj nje Gilbertusa! Gilbertusa koji je emitirao iz jednog od onih kontejnera u kojima je bio postavljen eksploziv, tamo gore, na Mostu hrethgira.

Gilbertus je držao jedan od senzora postavljenih na teretni kontejner. - Ah, tu si, oče. Povezao sam ovaj sustav s jednim od stražar-očiju.

- Što radiš ondje? Trebao si biti na sigurnom mjestu. Sam sam se bio za to pobrinuo.

- Ali Serena je ovdje. Bilo ju je lako pronaći pa sam došao s posljednjim kontejnerom.

Ovo je bilo nešto najgore što je robot mogao zamisliti. Nije zastao ni toliko da bi vidio kako su ekstremi njegove reakcije daleko nadmašili normu za misaone strojeve. Obavio je toliko posla na Gilbertu-su, obučavao ga je, pretvorio ga je u superiorno ljudsko biće... samo zato da bi vidio kako će umrijeti sa svim drugim ljudima. Umrijeti zajedno s bezvrijednim klonom prema kojem je pokazivao toliko ludu ljubav i odanost.

Usprkos svemu što je Erazmus iskusio i znao, ništa od toga mu više nije bilo važno osim jedne jedine stvari: učinit će sve što je potrebno da bi spasio svog sina.

Na vanjskim zaslonima s podacima vidio je kako se Osvetnička flota, nakon što je jedno kratko vrijeme bila oklijevala, sada primakla usprkos prijetnji.

- Gilbertuse, spasit ću te. Budi spreman. Više nije mogao gubiti vrijeme na djelomično oporavljen sadržaj

Prvog Omniusa. Bijesno je to ostavio po strani i odjurio u podzemnu komoru.

MORAM SE PROBUDITI.

Podaci su počeli teći, no ostalo je još posla prije nego se gel-me-morija bude mogla u potpunosti oporaviti. Ona dva nesinkronizirana Omniusa su mu teško oštetili sustave, no nisu se potrudili dovršiti taj posao. Odbacili su njegove kibernetske ostatke usred središnjeg tornja i onda se pozabavili drugim stvarima.

Zbog njih će sada Corrin pasti. Prije nego su ga te dvije manjkave kopije uništile, Prvi Omnius

je razvio savršeno prihvatljivo sredstvo za bijeg, način koji će dopustiti da bitna kopija njegovog sveuma preživi. Imao je sposobnost kodiranja svih informacija koje su komprimirale njegov entitet u golem paket podataka. Samo kao signal, a ne kao konstrukcija do gel-čipova, moći će proći kroz mrežu skremblera. Omnius će letjeti galaktikom dok ne pronađe neki prijemnik, nešto što će moći skinuti te podatke. Bilo što u čemu će se moći nastaniti.

Ova dva uzurpatorska sveuma mogu ostati ovdje i boriti se. No, bit će uništeni, ali Prvi Omnius ne može dopustiti da se to njemu dogodi. Sada najprije treba regenerirati svoje sustave.

Samo misleći strojevi vide odluke isključivo u crno-bijelom

svjetlu. Svatko tko ima srce ima i sumnje. To jednostavno ide uz ljudskost.

- BAŠAR ABULURD HARKONNEN, privatni dnevnici Pritjecala su izvješća iz stražarskih brodova i s paluba

zapovjednog broda. Vojnici Armije čovječanstva osjećali su se vrlo tjeskobno. Ako je tako, ljudska bi rasa mogla izgubiti rat. Na zapovjednom mostu, potpuno usredotočen na zadatak koji je bio pred njima predstojao, Vor je rekao: - Ako Omnius vjeruje da ćemo se sada povući, onda se teško prevario! Ova taktika samo pokazuje koliko misaoni strojevi podcjenjuju ljudsku odlučnost.

Preko sigurnog komunikacionog kanala namjesnik se ponovo obratio Liginom brodu Serena Pobjednica i sada je zvučao pomirljivo

- Možda sam bio malo brzoplet, prvače Atreide. Bili ste potpuno u pravu. Mada smo se tijekom Džihada vi i ja borili rame uz rame u mnogim bitkama, ja sam sada namjesnik Lige. Više nisam vojnik pa zato perem ruke od donošenja ove odluke. Vi ste sami na čelu ove operacije.

Vojni autoritet i sva odgovornost sve je to vaše, uz moj blagoslov.

Nakon što se ogradio od prijeteće tragedije, namjesnik je zapovjedio da se njegova diplomatska letjelica dovoljno udalji od mjesta koje će postati bojnim poljem nad Corrinom, povevši sa sobom na sigurnu udaljenost svoju nećakinju Ravnu i predstavnike plemstva.

- On se samo pozicionira, - s gađenjem je promrmljao Abulurd. - Sve što moj brat radi svodi se samo na političke poteze, čak i

ovdje. Vorian je svoj kameni pogled usmjerio ravno ispred sebe;

Abulurd je znao da njegov zapovjednik daje primjer ovim uzrujanim, ali odanim članovima posade na zapovjednom mostu. Komlinija vrhovnog bašara bila je povezana s brojnim brodovima koji su došli na svoju zadnju smjenu.

- Ići ćemo naprijed, bez obzira na prijetnje koje će izreći misaoni strojevi. Nemam namjere sada stati. Prokleti bili ti strojevi i njihova izdaja.

- Ali, gospodine, tolika cijena! - povikao je Abulurd. - Toliki ne vini životi. Sada kad su se okolnosti promijenile trebali bismo ponovo razmisliti... razmisliti o nekom drugom načinu.

- Ne postoji neki drugi pametan način. Budemo li čekali, rizik će biti previsok.

Abulurd je oštro udahnuo zrak. Nikada još nije vidio svojeg mentora tako odlučnog i tako nesmiljenog. - Omnius je logičan. On to neće učiniti ako zna da će biti uništen.

- Njegovo uništenje uopće nije predmet za raspravu, - rekao je Vorian. - Već smo prolili toliko krvi i voljan sam proliti još koju kap više kako bih osigurao našu pobjedu.

- Koju kap?!! - To je nužno. Njihova sudbina je bila zapečaćena već kad smo

stigli ovamo. - Ne slažem se, gospodine. Druge žrtve Džihada su možda i bile

neizbježni gubici, ali ne i ovi ljudi. Situacija je dovoljno stabilna da si možemo uzeti malo vremena i ponovo preispitati naše mogućnosti.

Mogli bismo se sastati s drugim časnicima i vidjeti imaju li neko...

Vor se okrenuo mlađem časniku. - Još razgovora? Tijekom ovi dvadeset godina naslušao sam se u Ligi beskonačnih i beskorisnih rasprava! Oh, to će opet početi kao kratka odgoda, a onda će namjesnik ponovno razmisliti i tražiti od nas da pošaljemo glasnika natrag na Salusu. Tada će se umiješati plemići svojim doprinosom. - Stisnuo je šake. - U prošlosti smo napravili previše pogrešaka, Abulurde, i platili smo strašnu cijenu za taj nedostatak odlučnosti. To se danas mijenja jednom zauvijek.

Zapovjednik je fiksirao pogled na zaslon, na zloćudni tumor na Corrinu koji treba biti odstranjen iz svemira. - Sva oružja spremna, svi brodovi punom snagom naprijed!

- Ali, vrhovni bašare! - Abulurd je uporno stajao na mostu. - Znate da Omnius ne blefira. Ako prijeđete granicu, aktivirat će se detonatori. Uništit ćete sve te ljude... uključujući Serenu i njezino djetešce.

Vor se činio dalekim. - Već sam to i ranije radio. Ako šačica žrtava mora ovdje postati žrtveno janje za buduću slobodu ljudske rase, onda neka tako i bude.

- Šačica? Gospodine, tamo ih je više od dva milijuna...

- A pomisli na one milijune vojnika koji su već mrtvi. Serena je shvatila da ponekad nevini promatrači postanu žrtvama rata. – Sada su se njegove sive oči usredotočile na Abulurda, a mladić je pomislio kako pred sobom ima stranca - Nemoj se zavaravati, Omnius će njih pogubiti, a ne ja. Ja nisam stvorio ovu situaciju i odbijam prihvatiti da je odgovornost na meni. Imam već dovoljno krvi na svojim rukama.

Abulurdovo je srce silno kucalo, a dah mu je postao kratak. Nije ga bilo briga slušaju li ovo i drugi članovi posade. - Možemo odvojiti onoliko vremena koliko nam treba da bismo to pažljivo razmotrili, gospodine. Misaoni strojevi su na Corrinu zarobljeni već dvadeset godina. Zašto moramo napasti sada... kad riskirate živote više od dva milijuna ljudi? Samo zato što su naše snage ovdje? Omnius danas ne raspolaže nekom većom prijetnjom nego jučer ili prekjučer.

Vorovo mladenačko lice postalo je poput kamena i hladno, a to je bio jedini način na koji si je on dopustio pokazivati vlastito nezadovoljstvo. - Na kraju Velikog čišćenja dopustio sam Omniusu da živi. Patili smo zbog fatalnog nedostatka odlučnosti, mada su naši vojnici Džihada bili spremni učiniti posljednji napor i platiti tu konačnu cijenu. Nismo tada smjeli gubiti pouzdanje, a ja ne namjeravam to činiti ponovo sada.

- Ali zašto barem ne pokušate razmotriti neku soluciju, pronaći neki način kojim biste spasili neke od tih ljudi? Možemo izvesti mali proračunati udar, na način kako su to radili moj otac i moja braća kad su oslobađali Honru. Naši brodovi su puni bombardera natovarenih pulsirajućim bojevim glavama, a imamo i tolike plaćenike s Ginaza.

Možda bi ih se moglo provući dovoljno da bace bombe i unište Omniusa.

- Da bi to učinili, ipak moraju prijeći tu liniju razgraničenja. - Pogled vrhovnog bašara bio je hladan poput leda. - Nema više daljnjih rasprava, bašare. Nastavit ćemo koristeći se svim naoružanjem kojim raspolažemo. Povijest će zabilježiti daje ovo bio posljednji dan misaonih strojeva. - Vor se nagnuo naprijed u stolcu na svom zapovjednom mjestu i koncentrirano se zagledao u zaslone s prikazom taktike.

Abulurd je želio viknuti. To nije nužno! Osjećao se kao da mu je srce iščupano iz grudi. Zadržao je miran glas. - Ne mogu dopustiti da ovako odbacite svoju vlastitu ljudskost, vrhovni bašare. Možemo ovdje držati liniju. Imamo našu Osvetničku flotu na mjestu. Možemo držati strojeve prikovane za Corrin još dvadeset godina dok ne smislimo nešto

drugo. Molim vas, gospodine, surađujte sa mnom dok ne pronađemo neku alternativu.

Vorian je ustao sa stolca i s hladnim bijesom se okomio na svojeg izvršnog časnika. Na posadi mosta se jasno vidjela tjeskoba zbog toliki nepotrebnih smrti, a Abulurdovo prigovaranje je samo produbilo njihove sumnje.

Vor se uspravio i bijesno rekao. - Bašare Harkonnen, donio sam svoju odluku i izdao sam naredbe. Ovo nije debatni klub. - Podigavši glas, grubo se obratio ostalim članovima svoje posade - Pripremite oružje i spremite se za konačni napad.

- Ako to učiniš, Voriane, - rekao je Abulurd, ne mareći za posljedice, - onda nisi ništa bolji od svog oca. Takvo nešto bi učinio Titan Agamemnon.

S Vorianovog lica su nestale sve emocije. Lijepe crte lica pretvorile su se u tvrdu masku, a glas koji je iz njega izašao bio je miran i hladan kao one ledene ravnice na Hessri. - Bašare Harkonnen, ovim vas oslobađam vaše dužnosti. Ostanite u vašoj prostoriji na ovom brodu sve do završetka ove bitke za Corrin.

Zaprepašten, Abulurd je zurio u njega, osjećajući kako u njemu kuha očaj, a oči su mu se napunile suzama koje su ga pekle. Jednostavno nije mogao vjerovati.

Vor mu je okrenuo leđa i upitao. - Zar vam je potrebna stražarska pratnja?

- To neće biti nužno, gospodine. - Abulurd je napustio most, ostavivši iza sebe i sve svoje nade i svoju karijeru.

Ljudski životi nisu na prodaju. - BAŠAR ABULURD HARKONNEN privatni dnevnici Maknut sa svih dužnosti i sa zabranom napuštanja svojih

prostorija, Abulurd je osjećao kako zapovjedni brod Serena Pobjednica ubrzava u svoj konačnu bitku prema Corrinu, prema sudbonosnom liniji koju je tvori Omniusov Most hrethgira.

Preko brodskog interkoma vrhovni bašar Atreid održao je poticajni govor, bodreći ljude uoči nesmiljenog napada. - Omnius smatra da može spriječiti našu pobjedu postavljanjem ljudskog štita u stazu oko Corrina. Misli da će podizanjem 'Mosta hrethgira otupiti našu odlučnost i ostaviti ga da nastavi svoje otrovne planove. No on je u velikoj zabludi.

- Sveum je postavio milijune nedužnih ljudi na mjesto gdje će sigurno biti ubijeni. To samo iznova potvrđuje nužnost njegova uništenja, bez obzira na cijenu! Misaoni strojevi se valjaju u kalu svoje nehu-manosti, jednako kao što mi uživamo u našoj pravednosti. Neka to bude naše posljednje bojno polje! Slijedite me u pobjedu, zbog naše djece i svih budućih generacija ljudi.

Abulurd je znao da će Vor, golom snagom svoje volje, držati vojnike Armije čovječanstva fokusirane na njihove dužnosti umjesto na njihove sumnje, sve dok ne obave svoju dužnost. A nakon toga više nema povratka. Inercija ga nosi naprijed prema groznome kraju. Vojnici neće biti u stanju misliti o tome što čine sve dok više ne bude prekasno. To je bio Vorov plan.

No Abulurd je morao razmatrati sve posljedice. Prokletstvo, smrt tolikih ljudi je nepotrebna. Nepotrebna! Faykan se povukao podalje, na mjesto s kojeg će on njegovi plemići samo promatrati i ostati čistih ruku. Vor će po dužnosti prihvatiti svu odgovornosti za to klanje. No Abulurd Harkonnen neće.

Pogledao je na znamenja čina na svojoj odori. Bio je tako ponosan kad mu je Vor osobno stavio bašarski čin. Mladi časnik uložio je sve nade i svu odanost u Voriana Atreida. U plemenitost i čast svoga mentora.

A sada je sve to propalo. A zbog čega? Svi ti ljudi nisu trebali

umrijeti. Ranije, za vrijeme Džihada, Vorian je stvorio sebi reputaciju s nekim originalnim rješenjima, poput obmanjivanja misaonih strojeva s

lažnim brodovima mamcima postavljenima oko Portrina ili pak sa štetnim kompjutorskim virusom kojeg je i ne znajući širio njegov 'prijatelj' Seurat. Sada pak vrhovni bašar zove sebe jastrebom. Nemiran i osvetoljubiv, vodi on sad svoju vojsku u jednu suvišnu bitku.

S bolom koja je gotovo bila fizička, Abulurd je skinuo svoje časničke oznake i pogledao se u zrcalo. Čovjek bez ikakvog čina. Samo čovjek sa savješću. Bilo ga je sram što je dio ove vojne operacije.

No možda bi mogao još spasiti situaciju prije nego preraste u tragediju, prisiliti Voriana da stane, do dobije vremena za razmišljanje. Abulurd je znao da u vrhovnom bašaru još ima velikodušnosti. Morat će zaustaviti ovu suludu akciju na bilo kakav način.

Napustio je svoje prostorije, namjerno prekršivši naredbu. Bio je tek početak.

Hodao je niz hodnike, osjećajući u sebi odlučnost koja mora biti jednaka Vorianovoj, samo suprotnog predznaka. Prije dvadeset godina nije sudjelovao u Velikoj čistki koja je pobila toliko milijardi porobljenih ljudi.. On je bio ostao na Salusi Secundus zbog nadziranja evakuacije i organiziranja posljednje linije obrane glavnoga grada Lige. Vorian Atreid mu je dodijelio tu dužnost kao znak pažnje, da zaštiti osjetljivog mladog časnika od tolikog krvoprolića i groza.

Sada će mu Abulurd vratiti tu uslugu. Učinit će pravu stvar i spasiti vrhovnog bašara od grozne odluke. Bio je voljan žrtvovati za to svoju cijelu vojnu karijeru. Bio je siguran da će na kraju Vor uvidjeti mudrost u onome što Abulurd čini.

Požurio je prema prostoriji za upravljanje vatrom iz topničkih i raketnih sustava. Iz ovog čvornog zapovjednog mjesta, kojem je kao bašar ima pristup, upravljalo se vatrom svih brodova cijele flote. Sve je bilo koordinirano iz ove točke, premda je svaki brod imao i mogućnost nezavisnog otvaranja vatre, uz prethodno odobrenje zapovjednog broda Serene Pobjednice.

Na početku ovog ratnog pohoda, kad su krenuli sa Saluse Secundus, Vorian Atreid je imao puno povjerenje u svog izvršnog časnika. Uvijek realan, pripremajući se za slučaj da se njemu što dogoditi, Vor je dao bašaru Abulurdu Harkonnenu set glavnih kodova, niz pristupnih kodova kojim su se stavljali u automatsku funkciju svi oružni sustavi na brodovima flote za konačni obračun kod Corrina... još jedan znak njegovog obećanja da će ponovno vratiti čast i poštovanje imenu Harkonnen. Ti su oružni sustavi istina imali i mogućnost za

ručnu nezavisnu paljbu, no za prebacivanje na ručno nije bilo vremena, a tako se ne postiže ni dovoljno dobra preciznost vatre.

A jednako tako kako je set kodova omogućavao Abulurdu uporabu svih oružja Osvetničke flote, mogao je poslužiti i posve drugoj svrsi.

Mnoštvo je tehničara radilo za svojim monitorima, pripremajući oružja za skorašnju borbu. Zapovjedni brod-balista i ostali ljudski brodovi približavali su liniji, prelaskom koje će započeti besmisleno ubijanje milijuna ljudi unutar 'Mosta'. Zadubljen u svoje strateške planove i ne želeći štetiti moralu vojske, vrhovni bašar još nije obznanio cijeloj posadi kažnjavanje Abulurda.

Stoga se ovdje nazočni časnici i tehničari, vidjevši bašara, nisu zapitali zašto je došao ovamo, a u žaru priprema za bitku nisu obraćali pažnju ni na to da na odori nema oznaka čina.

Automatski otpozdravljajući na njihove vojničke pozdrave, Abulurd se uputio prema glavnoj konzoli. Za nekoliko minuta, vrhovni zapovjednik dat će floti naredbu da otvori vatru.

Čim je ukucao potrebni pristupni kod, Abulurdu je bio otvoren pristup svim nadzornim sustavima oružja. Zurio je u ekran, zastrašen i s osjećajem strahopoštovanja prema akciji koju je upravo poduzimao. Prije negoli je još stigao promijeniti mišljenje, upotrijebio je svoj kodni ključ tako da je pristupni kod izmijenio u novi niz, samo njemu sada znan.

Kad se približi borbenoj zoni, Vor će otkriti da više ne raspolaže oružjem potrebnim za bitku. Neće biti u stanju... pucati. Bez vatrene moći, neće imati drugog izbora do li povući se. To će mu dati vremena da predahne i pronađe neki drugi pristup u ovoj bitci.

Šapćući u sebi molitvu, Abulurd je napustio prostoriju. Neće potrajati dugo dok ne otkriju što je učinio.

Armija čovječanstva jurila je ususret dramatičnom sukobu, i ne znajući da je milosrdno onemogućena za borbu

Rat je kombinacija umjetnosti, psihologije i znanosti. Uspješan

zapovjednik zna kako upotrijebiti svaku od tih komponenti, i kada. - VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID Ja sam jastreb. To je moj simbol. Divovsko naduto sunce

provirivalo duž ruba Corrina, bojeći mrlje krvi na trupovima najbližih brodova sa svojim tmurnim svjetlom. Ispod mreže satelita-skremblera, Omnius je okupljao svoje obrambene brodove i teretne kontejnere pune nevinog ljudskog štita, na brzinu podignutog u svemiru. Prvi valovi Osvetničke flote opremljene štitovima moraju se probiti kroz tu prepreku, ali i snositi posljedice svoga čina.

Nakon što je taj izazov misaonih strojeva bio postavljen, oblaci su igrom slučaja prekrili većinu površine planeta. Vor je tu i tamo vidio bljesak poneke munje, no mnogo gora oluja dogodit će se uskoro ovdje u gore u svemiru.

Ispred njega, mreža satelita-skremblera tvorila je liniju smrti za više od dva milijuna talaca. Uključivši Serenu Butler. Ne mogu donijeti drukčiju odluku. Ako je ondje doista Serena, živa nakon svih tih godina, ona će razumjeti... u stvari, ona bi zahtijevala da tako postupim.

A ako ondje nije Serena Butler, zar je to uopće važno. On je već preispitao svoj um.

Kako je flota napredovala, ubrzavajući i zatvarajući zamku, vojnici su postajali sve zabrinutiji. Neki su molili da se misaoni strojevi povuku u posljednjoj minute prije odluke. No Vor je znao da se to neće dogoditi. Nebrojene milijarde zasužnjenih ljudi već su stradale tijelom nuklearnih čisti Sinkroniziranih svjetova. Ono što će se sada dogoditi je za žaljenje, ali ne gore od onoga što se već događalo. A bit će to konačno kraj misaonih strojeva.

Čak i kad je saznao za ljudski štit na 'Mostu', njegova se odlučnost nije pokolebala. Već i činjenica da se strojevi učinili takav očajnički potez otkrivala mu je da su i očajničkom položaju gubitnika. Cijena pobjede je visoka... ali prihvatljiva.

Abulurdov usmeni prigovor Voru ipak je bio teško razočarenje. Ako itko, barem je Abulurd znao kakva je važnost ovog

napada... za Vora i za cijelo čovječanstvo. Trebao bi biti od pomoći vrhovnome bašaru, a ne miješati se u odluke nadređenog časnika ... i svog prijatelja.

Osjetio je kamen u želucu. Xavier se ne bi nikada kolebao u takvoj situaciji. On bi donio ispravnu odluku.

Sa svog sigurnog mjesta na palubi diplomatskog broda, Ravna je emitirala svoje molitve, očito razapeta između mržnje prema misaonim strojevima i želje da spasi čudom živu Serenu Butler i njeno dijete. Vor se čudio kako to da voditeljica Kulta ne vidi nikakav paradoks u tome. Ako je Ravna doista vjerovala da se duh Serene Butler doista pojavljivao u njenim grozničavim vizijama, kako bi mogla vjerovati da je stvarna Serena još uvijek živa? To nije imalo smisla.

Osvetnička flota stigla je u domet satelita-skremblera. - Pripremite se za susret s neprijateljem. Topnički časnici, počnite opsluživati svoje podstanice. Pripremite sve sustave za paljbu i budite spremni otvoriti vatru na moju zapovijed. Udarit ćemo poput plamenog mača s neba.

Progutao je slinu u suho grlo. Ako je pogriješio u svojem nagađanju da Omnius nije saznao o međudjelovanju lasera i Holtzmanovih štitova, za nekoliko sekundi će prva linija ratnih brodova Lige u trenutku ispariti u pseudo-atomskoj eksploziji.

- Dok se približavamo, izaberite svoje ključne ciljeve, - rekao je preko zapovjedne linije.

- Gospodine, što ako na robotskim ratnim brodovima ima ljudskih talaca?

Vor se naglo okrenuo, zamijetivši da je topnički časnik koji je to izgovorio poskočio na njegovu reakciju. - A što ako ih nema?. Ne brinite 0 tome. Radite svoj posao, batore. Njegov glas zazvučao je nekako šuplje. Kad eksplodira Most hrethgira, neće biti više ničeg što će zadržati Armiju čovječanstva od bijesa odmazde. Na izvjestan način, poželio je 1 da tako ide razvoj događaja, da se flota može bolje koncentrirati na glavnu zadaću koja je pred njom.

Spreman za otvaranje vatre te da uradi ono što se mora uraditi, polako je primicao svoje prste bliže tastaturi putem koje će zapovjediti početak otvaranja vatre. Želio je nauditi misaonim strojevima koliko su oni naudili čovječanstvu tijekom mnogo generacija.

- U dosegu su, vrhovni bašare, - javio je časnik za prostornu koordinaciju zapovjednog broda.

- Započnite s paljbom. Smekšajmo ih malo!

Želeći uputiti osobno prvi projektil, Vor je dodirnuo tipku na komandnoj ploči, no ništa se nije dogodilo. Pokušao je ponovno. Opet ništa. - Prokletstvo! - uzviknuo je.

Oko zapovjednog mosta, topnički časnici su zbunjeno mrmljali i dizali uzbunu. Komlinija je brujala od razgovora.

- Gospodine, sva oružja u cijeloj floti su mrtva. Ne možemo ispaliti ni jedan jedini projektil.

Njegovi časnici su tražili odgovore, šaljući iz svojih brodova upite zapovjednom brodu što se to događa. Kad je ubrzo došlo objašnjenje, bilo je kao kiselina bačena Voru u lice.

- Ovdje Abulurd Harkonnen, eksplodirao je glas u zvučniku. - U želji da spriječim nepotrebno ubijanje milijuna nevinih ljudi,

onemogućio sam sustave nadzora paljbe na svim topničkim baterijama flote. Vrhovni bašare Atreide, moramo pronaći bolje rješenje od ovog.

Nemate sada drugog izbora osim uzmaka. - Dovedite mi ga hitno ovamo! - rekao je Vor. - Topničkim

časnicima: Priključite ponovno oružja na sustave nadzora paljbe! - Ne možemo to izvesti bez poznavanja sigurnosnih kodova... a

bašar Harkonnen ih je promijenio. - Sad nam je jasno zašto je uzeo ime Harkonnen, procijedio je

kroz zube jedan od topničkih časnika. - Strah ga je boriti se sa strojevima.

- Dosta. - Vor je zaustavio sebe da ne kaže nešto više. Vrtjelo mu se u glavi, nije mogao razumjeti kako je njegov štićenik mogao učiniti takvo što, zašto bi Abulurd doveo u opasnost živote svih njih, ometavši ih u ovom najkritičnijem trenutku. - Premostite sve sisteme koje možete, unesite sve elemente za ručno gađanje i upravljanje paljbom, snađite se kako znate. Inače, možete otvoriti vrata i bacati rukama rakete na neprijatelja.

- Trebat će nam za to nekoliko minuta, vrhovni bašare. - Gospodine, da li da nastavimo naprijed, - zapitao je navigator. - Gotovo smo stigli do Mosta. Misli su se vrtjele Vorovim umom, preplavljene bukom izdaje

koju je Abulurd očigledno počinio. - Ako sada usporimo, strojevi će znati da nešto nije u redu.

- Ne smijemo oklijevati! - poviče jedan od Kultista članov posade.

- Demonski strojevi će smatrati to znakom da nismo predani našem svetom cilju.

Vor je bio siguran da Omnius ne misli na taj način. – Vjerojatnije je da će posumnjati u neki tehnički problem, što je i točno. - Glas mu je bio hladan, bez emocija. - Nastavite. Morat ćemo to obaviti na teži način. - Imao je samo nekoliko minuta da uvjeri Abulurda da vrati sustave u pogonsko stanje. Možda bi uspio obaviti to na vrijeme.

Abulurda Harkonnena je bilo lako naći, a nije se ni opirao uhićenju. Bio je zapravo ponosan na samoga sebe kad su ga stražari doveli na zapovjedni most. Nije nosio oružje, no odlučan izraz na njegovom licu ubo je Vora poput bodeža. Na Abulurdovoj odori nije bilo oznaka čina.

Očiju iz kojih je sijevala vatra, Vor je krenuo prema njemu. - Što si učinio? Tako ti boga i Serene, reci mi što si učinio?

Drugi čovjek ga je gledao kao da se nada razumijevanju. - Spasio sam te da ne počiniš strašnu pogrešku. I spasio sam milijune života.

Vor je pograbio Abulurda za kaput odore. - Ti si lud! Ako ne dovršimo to sada, danas, osudio si sve nas ljude i otvorio vrata za sljedećih tisuću godina robovanja strojevima.

Onaj topnički oficir je ponovno povikao: - Kukavica, baš kao i njegov djed.

- Ne kao Xavier. - Vor je gledao u Abulurda i njegove frustracije uništavale su sva ona lijepa sjećanja na vrijeme koje su bili proveli zajedno. - Ovaj je čovjek u svom vlastitom prostoru kukavičluka, batore. Ne usporedujte ga ni s kim drugim.

Abulurd je ostajao miran i nije se otimao iz Vorova zahvata. Već je samo nastavljao svoje. — To se ne mora raditi na ovaj način. Kad bi samo...

Vorov glas je postao leden. - Bašare Harkonnen. Zapovijedam ti da mi predaš nove kodove. Nemamo mnogo vremena.

- Žao mi je, ali ne mogu to učiniti. To je jedini način da priđeš problemu na drugi način. Morat ćemo se povući.

- Dovodiš u opasnost živote svih ljudi Osvetničke flote! Mlađi čovjek čini se da time nije bio zastrašen. - Ti si taj koji

ugrožava života, Voriane, ne ja. - Da se više nisi usudio izgovoriti moje ime. Ono pretpostavlja

prijateljstvo koje više ne postoji. - Zgađen, Vor ga je odgurnuo i Abulurd se jedva nekako održao na nogama. Vor je znao da neće pomoći ni prijetnja mučenjem. Ne kod Abulurda. - Izdao si budućnost čovječanstva!

Uzbuđena glasa, navigator je pozvao preko komlinije. Stižemo do granice satelitske mreže, vrhovni bašare. Da smanjim brzinu?

- Ne! Nastavljamo s napadom, bez obzira... Abulurd se zgranuo. - Ne možete! Morate sada stati, pregrupirati

se! Pokušati pregovarati s Omniusom. Vaši brodovi nisu naoružani... - Strojevi to ne znaju. A za razliku od Erazmusa, ja mogu

blefirati. - Grobni mir zavladao je u prostoriji i u Voru. S onesposobljenim oružjima dalekog dometa, Osvetnička flota se približavala snagama strojeva. Vor je razmišljao o tome kako se već previše angažirao da bi sada odustao. - Osim toga, dok imam svoju maštu, nisam nikada bez oružja.

Okrenuvši se od sablasno blijedog Abulurda, Vor je rekao: - Maknite mi ga s očiju i držite ga pod stalnom stražom. - Tri krupna straža prijeka pogleda došla su do Abulurda, tražeći samo bilo kakav povod da počnu tući izdajnika. No on je mirno stajao. - Kasnije ću odlučiti što s njim... ako doživimo to kasnije.

Povijest ratovanja je satkana od trenutaka... i odluka... koje su

mogle biti ovakve i onakve. Erazmusovi Dijalozi Završni korinski unos Kolikogod pretraživao memoriju u svom dugom životnom

trajanju, Erazmus nije mogao naći neko drugo vrijeme u kojem je bio tako duboko zabrinut kao što je sada. Tako blizu... panici i očaju? Da se izbjegne velika nesreća, morao je djelovati hitno: spasiti Gilbertusa.

Zanimljivo, pomislio je s takvim bljeskom shvaćanja da je bio gotovo izbezumljen zbog iznenadne opasnosti. Možda mije sada jasnije zašto je Serena Butler bila tako fanatično štitila svoje dijete.

Kao neovisni robot i savjetnik Omniusovih inkarnacija, Erasmus je imao pristupa u svaki sustav Corrina. U oklopljenoj prostorima duboko ispod glavnog grada, ušao je u jednu sobu ispunjenu holografskim koordinatama. Taktičke vojne karte prikazivale su model obrane planeta, uključivo robotske bojne brodove s teškim naoružanjem te mnogobrojne teretne i zatvorske spremnike koji su stvarali Most od hreth-gira - medu njima i spremnik u kojem su bili Gilbertus i klon Serene. Mogao je također vidjeti i Osvetničku flotu čovječanstva koja je klizila u blizinu ove mreže koordinata. Svakoga trenutka hologram se mijenjao, već kako su u stvarnosti brodovi mijenjali položaje približavajući se granici satelitske mreže koja bi aktivirala eksploziv i pobila ljudski štit.

Robotov um od gel-sklopova spojio se na zapovjednu mrežu. Brzo je analizirao programiranje koje je ovdje bio ugradio njegov briljantni štićenik Gilbertus.

Brodovi Lige su i dalje ubrzavali, s očitim namjerama. Kad su prispjeli u ničije područje, nisu pokazivali nimalo kolebljivosti. Ništa ih više ne bi moglo okrenuti natrag. Vorian Atreid, sin Titana Agamem-nona, bio je voljan žrtvovati sve ove zarobljenike. Oni ga neće zaustaviti.

Gilbertus će umrijeti odmah čim ljudski brodovi prijeđu liniju. Osim holo-modela u njoj, soba je bila puna kompjutorski

pristupnih čvorova i s robotima poslužiteljima koji su obavljali složene zadatke za dva sveuma. Erazmus nije na njih obraćao pažnju, zauzet svojim vlastitim mentalnim procesima.

U svim svojim projekcijama raznih vjerojatnosti, nikad nije bio predvidio događaje koji su se upravo odvijali pred njim. Da je Erasmus

bio čovjek, njegovo sadašnje djelovanje bi se zasigurno moglo nazvati suicidalnim i izdajničkim. Odstranjivao je zadnju očajničku obranu koju su strojevi imali, jedini način da zadrže ljudsku vojnu silu... premda nije sigurno da bi i to pomoglo.

Preostale su još dvije sekunde. Robot je proučavalo hologram obrambene mreže, vidio je kako

se sve više i više i više neprijateljskih brodova približava polumjeru na kojem se aktivira eksploziv. U ovoj prostoriji bili su to samo treptaji svjetlosti. Ali ondje vani, u svemiru oko planeta, bijahu to stvarni brodovi, u stanju uništiti Corrin atomskim napadom, čim prijeđu Most i ubiju sve one taoce na njemu.

I oni za nas kažu da smo neljudski1. Bez daljnjeg kolebanja, Erazmus je preuzeo upravljanje nad

sustavom obrane. Jantarna svjetla plesala su ispred njegovih optičkih niti i on isključi vezu između satelitske mreže i eksploziva.

I zatim je promatrao kako treptaji koji su označavali neprijateljske brodove prelaze onesposobljenu barikadu. Nije bilo višeg što će ih zaustaviti.

Ne bojim se smrti. Bojim se samo neuspjeha. - SERENA BUTLER Vrhovna svećenica Džihada Vor je imao plan ili barem jedan njegov dio. Misli su mu jurile.

Razmatrao je sva sredstva koja je imao na raspolaganju. Abulurd je istina onesposobio teško naoružanje ugrađeno u

glavne brodove Osvetničke flote, ali lansirne niše brodova tipa balista i koplje bila su još uvijek puna kindal bombardera, a svaki od njih natovaren pulsnim atomskim bombama. Prema prvobitnom planu, on je teško naoružanje flote namjeravao upotrijebiti da njime raznese barikadu od robotskih brodova, a nakon toga da Corrin obaspe nuklearnim detonacijama koje će uništiti mozgove misaonih strojeva. Sada, zbog Abulurdovog izdajstva, bit će prisiljen potrošiti neke od atomika na proboj barikade. Nadao se da će mu ostati dovoljno bombi da dokrajči Omniusa, koristeći precizne udare svojih plaćenika s Ginaza.

Izračunao je dakle da čak i bez naoružanja njegovi oklopljeni brodovi mogu izvesti proboj. Sve što je morao učiniti je da dovoljno svojih bojnih brodova provede kroz robotsku barijeru.

U svome umu, već je izabrao platiti proboj žrtvovanjem nevinih talaca na Mostu hrethgira.

S posadom zgranutom od užasa zbog tog masakra, zapovjedni brod Serena Pobjednica stigao je do granice s koje više nije bilo povratka. Vor nije skidao svoje oči s ekrana, jer osjećaj krivnje i istodobna odlučnost prisiljavali su da gleda posljednje trenutke milijuna talaca koje je upravo osudio. Prešao je crtu.

No nije bilo detonacije, svjetlosnog bljeska, nije bilo uništenja dva milijuna žrtava.

Most hrethgira stajao je i dalje ondje. Vor nije mogao povjerovati. - Prokleti robot je ipak blefirao! - Ljudi su spašeni! - vikao je njegov navigator. - Sveta Serena je izvela još jedno čudo.- Glas Ravne Butler

začuo se preko komlinije. - I ona će nas voditi do konačne pobjede nad demonskim strojevima. Pobjednice Atfeide, krenite u uništavanje Omniusa!

Vor je mrmljao. - Isključite taj glas! Na ovome zadatku ja izdajem zapovijedi.

Zbog Abulurdove izdaje nisu na brodu imali upotrebljivo oružje. Za Vora nije bilo ničeg goreg od izdaje - posebno je od strane tako voljenog druga, mladog čovjeka kojeg je bio uzeo pod svoje okrilje. Bilo bi od strane Abulurda ljubaznije da je jednostavno probo Vora bodežom u srce.

Vrhovni bašar se zakleo da će uspjeti na ovom zadatku unatoč toga što je učinio Abulurd.

- Idemo dalje, da ne izgubimo ovu priliku. - Proučavao je podatke o najbližem bojnom brodu robota. Zatim se okrenuo. - Dajte mibašara Harkonnena! Opasnost po ljude na Mostu sada je prošla. Čak ni on ne može sada odbiti ponovno unošenje kodova za aktiviranje oružja.

Prolazile su sekunde i Vor je povikao u komliniju. - Gdje je Abulurd. Treba mi...

- Žalim, vrhovni bašare, no kukavica je ... u ambulanti. - Glas vojnika na komliniji zvučao je pokajnički. - Na putu do svoje sobe, on se ... malo opirao. Ne očekuje se da će uskoro doći do svijesti.

Vor je opsovao, znajući da je to trebao predvidjeti. Okrenuo se prema taktičkom časniku. - Dajte mi bilo kakvo oružje koje imamo na brodu, rakete, topove. Naročite mine za skrembliranje.

Brod je nastavio kliziti neometan kroz mrežu satelita i u prostor ispunjen snagama Omniusa.

Počeo je dobivati izvještaje iz svoje flote da su neki od oružnih sustava ponovno pokrenuti, no bez točnosti algoritama za gađanje što ih je onesposobio Abulurd. Topnički časnici i dragovoljci Kulta preuredili su neke lansere tako da su sada mogli gađati i aktivirati ih ručno.

Prva linija Omniusovih brodova dolazila im je ususret. Vor je proučavao obrambene parametre svojih protivnika i zamijetio da se još brodova podiže na višu stazu kao pojačanje u borbi. U ovom trenutku, čak i s djelomično osposobljenim borbenim sustavima, Osvetnička flota bila je u oružju nadmoćnija u odnosu na prvu liniju brodova misaonih strojeva. A imala je i štitove.

- Možemo ih preventivno napasti, vrhovni bašaru, - predložio je njegov novi drugi časnik. - Ako odmah sad zapucamo.

- Učinimo tako. - Vor je zurio u neprobojnu blokadu i zatim je zagrmio u komliniju: - Kult Serene, borci Džihada, plaćenici i sve druge osobe koje se bore uz mene u ovo velikoj bitci, podsjećam vas zašto vodimo ovaj Sveti rat. Zato da osvetimo smrti naše voljene Serene,

Maniona Nevinoga i milijarda drugih mučenika. Zato da zaustavimo neprijatelja. Zato da izvadimo 'misao' iz misaonih strojeva!

Neobično, prvi brod strojeva koji se bio približio Vorovom zapovjednom brodu nije bila neka borbena jedinica već neki malen i zastarjeli brod. Umjesto da otvori vatru, brod je poslao poruku: - Tako dakle, Vbriane Atreide. Ovo je mnogo složenije od strateških igara koje smo običavali igrati. - Na ekranu se pojavilo bakrenasto lice Seurata koje ga je gledalo, robotsko lice mirno i bezizražajno kao i uvijek. - Jesi li me došao uništiti? Bit ću prva žrtva ovog tvog napada.

- Stari Metalume! Nisam ni znao da si još uvijek...! Dobro poznata slika Seurata ispunila je čitav ekran; Vor je

očekivao od njega izljev nespretnog humora ili podsjećanje zapovjednika koliko je puta Seurat spasio ljudski život. - Nismo bili uvijek na suprotnim stranama u sukobu, Voriane Atreide. Smislio sam novu šalu o tebi: Koliko je puta nekom čovjeku dopušteno da se predomisli?

Vor je prekrižio ruke na grudi. - Kako možeš biti siguran da sam se ja predomislio, a ne samo krio svoje prave osjećaje od tebe?

Vor je sebe očeličio prihvaćanjem mogućeg masakra više od dva milijuna talaca u ljudskom štitu, no sada, ironije li sudbine, pokolebao se vidjevši ovog robota, svog nekadašnjeg pratitelja. Od sve svoje obitelji i prijatelja koje je imao u svom dugom životnom vijeku... Serena, Xavier, Leronica, čak i Agamemnon... preostao je još samo Seurat.

- Što radiš ovdje, Seurate? Ostani dolje. Stari brod je pričao još bliže. - Zašto mi ne bi dopustio da se

ukrcam pa možemo popričati o starim vremenima? Zar ja nisam prihvatljiv posrednik za raspravu i rješavanje tog pitanja?

Vor se sledio, boreći protiv svog prvog nagona. Zar to nije bilo točno ono što je Abulurd bio želio? Vjerojatno ne bi mogao pregovarati s misaonim strojevima. Ali Seurat...

Njegov drugi časnik se javio tihim glasom. - Gospodine, naša oružja još uvijek nisu potpuno spremna. Možda da dobijemo na vremenu?

- Stari Metalume, je li to neki trik? - Ti si me podučavao trikovima, Voriane. Što ti misliš? Vor je koračao zapovjednim mostom. Seuratov brod se nastavio

približavati bez zastoja. Ako bi im to pružilo priliku da dobiju na vremenu i pripreme više oružja, je li to vrijedno rizika? - Isključite štit, -

rekao je Vor. - Seurate, možeš nastaviti. No bolje za tebe ako si spreman ponuditi nam bezuvjetnu predaju Omniusa.

Seuratovo bakrenasto lice nije se izmijenilo. - Sad si ti taj koji priča šale, Voriane Atreide. - Robotov brod ubrzao je prema zapovjednom brodu.

- Vrhovne bašare, njegovi topovski izlazi su se otvorili! Bez upozorenja, Seuratov zastarjeli brod otvorio je vatru, udar je

prostrujio kroz trup broda, lomeći tek djelomično podešeno brodsko naoružanje. Bez štita koji bi smanjio udar, eksplozije su potresle trup Serene Pobjednice na dva mjesta. Zrak iz njega šištao je u svemir kao iz mnoštva raketnih mlaznica, bacajući zapovjedni brod izvan kursa. Brod se tresao, alarmi su zvonili. Istodobno, prva linija robotskih brodova krenula je napad.

- Aktivirajte opet štitove! Dignite punu zaštitu! U tom sveopćem kaosu, robot Seurat je emitirao hinjeni srnijeh.

- Sjećam se rečenice koju si me naučio, Voriane Atreide. Uhvatio sam te sa spuštenim hlačama. Slabo si napredovao nakon svih tih godina života među hrethigirima.

- Otvorite vatru! - Voru se steglo grlo i proklinjao je sebe zbog nedostatka odlučnosti. Nije me briga stoje to Seurat...- Dovedite brod u operativno stanje.

Zatvorio je oči dok je više ručno upravljanih oružja zapucalo. Zapovjedni brod se tako okrenuo tako da bi topnici imali bolji pregled i vojnici su zdušno otvorili vatru iz svojih improvizirano podešenih topova. Val naciljanih granata preplavio je mali robotov brod.

Nemajući vremena za ljutnju ili neodlučnost, ljutit na sebe zbog svoje ludosti, nesmotreno sentimentalan, Vor se u sebi pripremio za skorašnje krvoproliće. Prva linija robotskih branitelja došla im je domet.

Tijekom mnogo godina i mnogih intenzivnih vježbi, naučio sam

Gilbertusa Albansa kako da organizira svoj um, kako da priprema svoje misli na sustavan način tako da se njegove sposobnosti približe čak onima misaonih strojeva. Nažalost, bilo je nemoguće naučiti ga kako da ispravno odabere.

Erazmusovi Dijalozi Vani, na glavnome trgu, iznad oklopljene kupole koja je štitila

njihove memorijske kugle, dva su sveuma treperila od komešanja na

svojim pijedestalima. Tisuće struja podataka teklo je u njih s bojnog polja iznad Corrina, prenoseći novosti i upozorenja.

Osvetnička flota čovječanstva se je raširila i u valovima sa svih strana napadala posljednji Sinkronizirani svijet. Sve do posljednje trenutka neprijateljski zapovjednik nije prezao od prelaženja linije smrti, osuđujući tako sve one nevine taoce ukrcane na Most hrethgira. Pa ipak, Most nije bio eksplodirao.

SeurOm i ThurrOm to nisu mogli razumjeti.. Dvojac sveumova slao je nizove instrukcija robotskim bojnim

brodovima, obasipajući svakoga posebno s bezbroj planova od kojih su mnogi bili međusobno kontradiktorni. Kao rezultat toga, obrana strojeva na stazi bačena je u nepredvidljiv kaos.

Erazmus je bio savršeno zadovoljan nastalom zbrkom. Trebao je postići svoj cilj bez uplitanja od strane dva sveuma.

Njegov nesiguran kontakt s Gilbertusom se prekinuo kad su brojne eksplozije i izboji energije na bojnom polju pokvarili ionako loše sustave za vezu na teretnim spremnicima punim hrethgira na stazi. Erazmus je držao sada prazno stražarsko oko u svojoj metalnoj ruci, a zatim ga je zgnječio o tlo. Ljutnja?

Nezavisni robot je prišao upravljačkom pultu povezanom s nekima od malenih obrambenih brodova koji još nisu bili upućeni u bitku. Erazmus je prisvojio jednoga od njih, upravljajući njime daljinski s površine Corrina.

Kad mu je izravna linija s podsustavima strojeva dala pristup brodu, odveo je brod na mjesto događanja te izdao naredbe borbenim robotima na njemu, a da to ni SeurOm ni ThurrOm nisu zabilježili.

Pronašao je jedini njemu važan teretnjak i poveo malen robotski brod prema njemu. Gilbertus je bio ondje. Brod je pristao.

Smrad je bio grozan, zrak jedva prikladan za disanje, kisika je nedostajalo. Metalni pod i oplatne ploče kao da su usisavale svu toplinu iz zraka, a ipak je stisak gomile tolikih prljavih tijela proizvodio zagušljivu vrućinu.

Gilbertus je sjedio tik uz Serenu klona. Držao je njene ruke, a ona mu se naslonila na mišićave grudi. Došao je ovamo po svojoj vlastitoj volji; možda to nije bio najlogičniji izbor u ovim okolnostima, no on je ustrajavao u svojoj odluci. Bez obzira na to hoće li trik s korištenjem ljudskog štita uspjeti ili ne.

U srcu, zamjerao je Erazmus što ga je prevario dopustivši da Se-rena bude odvedena zajedno s ostalih taocima. Kad je postao jasniji

ostatak plana i kad su slike Serene bile emitirane prema prijetećoj Armiji čovječanstva, Gilbertus je razumio... ali samo umom. Sve je to logički imalo smisla; dodatak ovom osobitog taoca mogao se pokazati kao odlučujući faktor.

- Da samo to nisi trebala biti ti, - šaputao joj je. Drugi taoci u spremniku su samo gunđali i žalili se. Nitko od

njih nije zapravo znao što se događalo. Neki su širili glasine da slobodni ljudi dolaze kao spasitelji; drugi su se pak pribojavali da je posrijedi još jedan masovni psihološki eksperiment što ga je osmislio Erazmus. Gilbertus je pokušavao objasniti potanko situaciju dvojici ljudi koji su se sklupčali pokraj njega i Serene, no oni nisu vjerovali njegovim riječima ništa više negoli tucetu drugih priča.

Rekur Van je bio također dovučen gore, zatvoren u svoju posudu za održavanje života. SeurOm i ThurrOm si očito prihvatili načelo da sve svoje ljudske zarobljenike stave u teške uvjete. Bezruki i beznogi Tlulax je toliko cvilio i žalio se te glasno brbljao da je Gilbertus otišao sa Serenom u udaljeni dio teretnjaka, samo da ga ne sluša. Ovdje, zajedno su čekali svoj kraj.

Bilo je očito da bi se sve već trebalo odlučiti do sada. Kašnjenje je bilo dobar znak: gotovo sigurno, zapovjednik Lige se pokolebao i povukao se. Inače bi Gilbertus i svi ostali taoci već bili mrtvi.

No zašto je, međutim, vidio kroz male prozore teretnjaka toliko

borbe? Posvuda su bljeskale eksplozije, a dijelovi svemirskih brodova letjeli na sve strane. Nije prepoznavao velik broj brodskih amblema.. jesu li to ljudski bojni brodovi. Ali oni su bili duboko unutar linije skrembliranja pa bi Most hrethgira trebao eksplodirati.

Gilbertus je prestao gledati u svemir. Bilo je samo važno da je ovdje sa Serenom.

- Ovo neće trajati još dugo, - rekao joj je blago. - Uskoro će se cijela ta stvar razriješiti. - Znao je, također, da milijuni ljudi ukrcani u dijelove Mosta imaju hrane, vode i zraka za ne više od nekoliko da na, a samo posve logistički problemi iskrcavanja natrag na površinu zahtijevaju nekoliko dana.

Osjetio je jezovitu vibraciju kad je neki brod pristao uz prepun te-retnjak i spojio se s njim. Manevar je nespretno izveden, kado da je brod vodila neiskusna ruka. Gilbertus je prolazio u mislima po svim mogućnostima, začuđen da su možda to ljudi došli da ih spase. To pak nije bilo ono što je on želio.

Kad su se otvorila vrata prelazne komore, sedam krupnih borbenih robota ušlo je u unutrašnjost teretnjaka. Njihova teška stopala udarala su po oplati palube. Taoci su im se micali s puta, nastojeći da im ne privuku pažnju. Roboti su, međutim, bili zaokupljeni nečim drugim.

Gilbertus se podigao na noge. Sada je shvatio. Erazmus mu je bio dao dovoljno podataka prije negoli je zakazala komunikacijska veza stražarskih očiju.

Roboti su se zaustavili ispred njega, neumoljiva sila, poput zatvorske straže koja je došla po zatvorenika za egzekuciju. - Došli ste me spasiti, - rekao je.

- To je naredba Erazmusa. - Ljudi koji su bili stisnuti oko njih bučno su tražili da se i njih

spasi. Svi su osjećali kako je kisika sve manje, a mnogi od njih nisu dobili hranu gotovo dva dana. Gilbertus se sagnuo i povukao Serenu na noge da stane uz njega.

- Neću se odupirati, ali Serena ide sa mnom. Roboti su se kolebali. - Ne. Samo ti i samo jedan od nas se može

vratiti na Corrin. Gilbertus se namrštio pokušavajući dokučiti zašto bi to Erazmus

učinio. Tada je uvidio da je neovisni robot vjerojatno prevario dvije Omniusove inkarnacije; bilo mu je lakše preurediti programiranje jednog jedinog borbenog robota negoli svih sedam istodobno. Erazmusu je bilo potrebno vrijeme da dovede Gilbertusa natrag u dvojbenu sigurnost površine.

- Neću otići bez Serene. - Gilbertus je prekrižio svoje mišićave ruke na grudi u prkosnoj pozi. Oni je gledala u njega s očima boje lavande punim povjerenja.

- Šest je robota zakoračilo korak natrag. Mi ćemo ostati ovdje napalubi teretnjaka i čuvati klona Serene Butler.

- Čuvati je protiv čega? Roboti su zastali, primajući nove instrukcije. Njihov predvodnik

je rekao: - Erazmus traži od tebe da mu vjeruješ. Ramena mladog čovjeka su se opustila i on pusti Sereninu ruku.

Prihvaćanje neke nove informacije i njeno korištenje u svrhu

promjene našeg ponašanja - u tome prepoznajemo ljudsko svojstvo zvano misao. A razmišljajući, preživljavamo, ne samo kao pojedinac već kao vrsta. No hoće li čovječanstvo ustrajati u preživljavanju? Hoćemo li ispustiti iz ruke stvari koje život čine vrijednim življenja, tople i ispunjene onim što zovemo ljepota? Nećemo imati to trajno čovječanstvo ako se odreknemo cijelog našeg bića - ako se odreknemo emocija, misli i tijela. U njima imamo tronožac na kojem je u ravnoteži sva vječnost. Odreknemo li se emocija, gubimo svaki dodir sa svemirom. Odreknemo li se carstva misli, ne možemo razmišljati o onome što dodirujemo. A usudimo li se odreći se tijela, skidamo kotače s vozila koje nas sve nosi.

- KREFTER BRAHN Posebni savjetnik Džihada Cim je Osvetnika flota projurila kroz skremblersku mrežu

postavljenu za ometanje rada mozgova misaonih strojeva, našla se pod najgušćom koncentracijom neprijateljske vatre. Robotski bojni brodovi napravili su koncentrične slojeve za zaštitu Corrina i nisu imali namjeru dopustiti ljudima prolaz.

Strojevi su upućivali beskrajnu kišu dobro naciljanih projektila. Eksplozija za eksplozijom za eksplozijom bezopasno su se razlijevale po Holtzmanovim štitovima. No prednje linije flote Armije čovječanstva su bile preopterećene. Sa svog zapovjednog broda Vor je procijenio da će se, nastavi li se ovako žestoka paljba, štitovi pregrijati i za oko sat vremena prestati biti djelotvorni.

Druga linija brodova tipa balista i koplje stizala je odmah nakon njih, a zatim treća i četvrta. Čvrsto se uhvatio rukama za svoj zapovjedni stolac, s bezizražajnim izrazom lica. Sad je bilo samo pitanje koja će strana dulje izdržati.

- Nastavite s paljbom, - rekao je Vor, premda je znao da topnicima to ni ne treba govoriti. - Udrite sa svime što imamo.

- Ciljnički sustavi su još uvijek neupotrebljivi, vrhovni bašaru. Zbog toga gubimo mnogo streljiva. - Nakon Seuratovog

izdajničkog napada, na brod Serena Pobjednica brzo je popravljeno sve što se moglo da brod opet bude borbeno spreman, no Vor je u eksplozijama izgubio više od stotinu članova posade.

- Gađajte kako najbolje znate. - Mahnuo je glavom. – Pogledajte na sve te brojne robotske brodove. Kako možete uopće promašiti?

Šuma neprijateljskih brodova zaklonila mu je pogled na cilj. Vor prokune u sebi! A trebala je to biti tako jednostavna i lagana operacija! Abulurd je uništio toliko mnogo planiranja i ovaj napad je sad postao mnogo kompliciraniji i neizvjesniji.

Kad Most hrethgira iz neobjašnjivih razloga nije eksplodirao čak ni nakon što je Vor bio prešao liniju smrti, dva milijuna talaca je dobilo odgodu smaknuća. Ako snage Lige postignu pobjedu, svi vojnici imaju naredbu da spase što je moguće više talaca. Posebno Serenu Bu-tler, ako je među njima.

Premda su brodovi Osvetničke flote imali minimalne posade te stoga mnogo dodatnoga prostora, nikako ne bi mogli ponijeti milijune izbjeglica. Bijahu to relativno spori brodovi i trebalo bi im dogo vremena dok ne stignu do nekog nastanjivog planeta. Jedino rješenje za izbjeglice bio bi njihov povratak iz tih spremnika za teret natrag na površinu Corrina.

Ali ne ako Vor pretvori planet u radioaktivnu šljaku, kao što je to učinjeno s drugim Sinkroniziranim svjetovima u Velikoj čisti.

Sada, kad se pokazalo da je Most hrethgira čini se dobro razrađen paklenski trik, ne može samo tako osuditi na propast dva milijuna ljudi. Ova epska pobjeda ne bi bila tako čista i tako jednostavna kako se bio nadao, no on je usprkos tome mora postići.

Dok je Vor nastavljao dalje, preopterećenim brodovima na prvoj liniji počeše otkazivati štitovi. Mnogi zapovjednici su se počeli povlačiti kako bi na njihova mjesta došli novi brodovi iz druge borbene linije, no neki su odbili povlačenje premda su im Holtzmanovi štitovi opasno treperili. Nezaštićeni, ljudski brodovi su jedan po jedan padali kao žrtvo neprekidnih udara protivničkih projektila. Na ekranima pred Vorom nizali su se brojevi.

- Krenite s eskadrilama kindala. - Došao je trenutak za početak drugog dijela plana. - Recite pilotima da budu spremni upotrijebiti svoje pulsne atomike.

- Ali, vrhovni bašare, još smo daleko od površine! - Ne, nismo, a do nje uopće nećemo ni stići ukoliko se ne

prokrčimo put kroz cijelu tu gužvu. - Duboko je udahnuo. - Sačuvajte ipak dovoljno bojevih glava za završni coup de grace i recite majstorima mačevanja s Ginaza da će nam biti potrebni za neke poslove kirurške preciznosti.

- Da, gospodine. Kako ga je Xavier poučio mnogo puta ranije, zapovjednik mora

na bojnom polju biti fleksibilan. Mnogi putovi vode cilju. Neka pulsni atomici obave posao prokrčivši im put do Corrina, jer on ne može postići svoj glavni cilj, uništenje Omniusa, ako ne prodre na planet. Svaki korak u svoje vrijeme.

Ovako izmijenjena taktika spasila bi i živote. Ne samo onih milijuna natrpanih na teretnjake Mosta hretghira i već i mnogih vojnika koji bi poginuli ako bi vrhovni bašar ustrajao na udaranju po robotima konvencionalnim naoružanjem.

- Nema ničeg dobrog u spašavanju naših atomika, budu li svi naši brodovi uništeni ovdje na stazi.

Rojevi kindala napustiše svoje bazne hangare na velikim balista brodovima, tisuće borbenih lovaca i bombardera. Bili su sitni, poput pahuljica bačenih na krdo divovskim životinja. Ali nosili su u sebi sjeme goleme rušilačke snage.

Kindali ispustiše svoje atomske bombe, bacivši ih naširoko raspršene prema zbijenoj formaciji koju su postavili misaoni strojevi da zaustave Armiju čovječanstva.

- Evo, stiže, - viknuo je Vor nikome posebno. - Svi štitovi na punu snagu. Prednje linije, povucite se odmah ako možete.

Vidjevši neočekivanu promjenu u redovima ljudskih brodova, ro-botski brodovi pomaknuše se još više naprijed, željni opet ovladati prostorom koji su ranije bili izgubili.

Val blještavih eksplozija pulsnih atomika ispuni prostor, plima silne energije one vrste koja briše gel-umove robota. Prateća fizička šteta je samo sekundarna.

Zaštitivši svoje oči od bljeska, Vor je proučavao automatski zamračene zatamnjene ekrane svog zapovjednog broda. Gledao je blještavi sjaj koji je upravo harao kroz robotske borbene linije, paralizirao brodove, ubijao misaone strojeve na njima, a do ovog trenutka neprobojnu obrambenu liniju pretvarao u hrpe starog željeza.

Ne, pomisli Vor, to nije beskorisno rasipanje naših atomskih bombi. Dobro je postupio.

Nema sumnje, na tim neprijateljskim ratnim brodovima bili su zatočeni i mnogi nesretni ljudi s Corrina i poginuli su zajedno sa svojim robotskim uzničarima, i Vor nije prestajao misliti o tim gubitcima. No bili su nužni, neizbježni. Možda će jednoga dana povijest dati cjelovitu

sliku. Ali tu povijest pisat će ljudi kada, i ako, izađu kao pobjednici iz ove Corrinske bitke.

- Punom snagom naprijed, u prodor, - uzviknuo je. - Ako vam se štitovi još drže, podignite ih zbog svih ovih krhotina. Idemo!

Kao borbeni ovan, Armija čovječanstva uništavala je sve pred sobom, probijajući se kroz mrtve robotske brodove, sve dok nije stigla do unutarnje crte obrane misaonih strojeva. Iznenađeni, robotski bojni brodovi zbili su svoje redove.

Vor je poslao van sljedeći val kindal bombardera i anihilirao i tog neprijatelja koji im se našao na putu. A zatim treću, posljednju liniju obrane. Do trenutka kad su se napokon probili do rubova atmosfere Corrina, Osvetnička flota potrošila je gotovo sve svoje zalihe atomika.

Sada, kad su potrošili većinu svojih bombi, napokon je cilj bio nadohvat, izložen i ranjiv.

- Moramo dolje dovršiti taj posao. - Vor pokaže rukom na posljednji planet strojeva, koji se pružao blago zakrivljen sedamdesetak kilometara ispod njih.

Ostatci protivničke flote još su se zalijetali u borbu, ispaljivali projektile, okretali se i opet vraćali kao bijesne osice. No bojne brodove Osvetničke flote više ništa nije moglo zaustaviti. Vor je vodio svoj balista brod u boj kao da je za komandama lovca jednosjeda, kao da je opet neki mladi časnik želja samodokazivanja. Sjetio se prve velike bitke Džihada iznad Zemlje.

Njegova flota je već ušla duboko u gornju atmosferu. Prateći brodovi uokolo Vorovog zapovjednog preuzimali su na sebe teške udarce ultrazvučnih zračnih torpeda, a kad bi se neki od srušio u plamenu, drugi bi zauzimao njegovo mjesto da zaštiti vrhovnog bašara.

Neprijateljska vatra pogodila je obližnji brod i već pregrijan štit Vorovog broda jedva je izdržao udarce njegovih krhotina. Vor se na-mrštio vidjevši ljudska tijela kako ispadaju iz olupine u visok, rijedak zrak.

A još veći gubitci tek su slijedili. Osobno se nije bojao smrti i bio je ponosan na posadu svoga broda, kako su besprijekorno obavljali svoje dužnosti. Više od toga nije mogao tražiti.

Artiljerijski udari izbrisali su napokon misaone strojeve u njihovim bojnim brodovima i na tlu. Eksplozije su se rascvjetavale i na nebu i na tlu. Dolje, Omnius je dalje bio netaknut.

Sada, kad je bio siguran put sa satelitske staze prema planetu, diplomatski brod Namjesnika krenuo je prema vanjskog rubu ratnog

djelovanja. Iz njega je poletjelo nekoliko šatlova koji su se počeli polako spuštati prema središtu najžešćih borbi koji su se još uvijek ovdje vodile. Preko komlinije, Vor je čuo strastven glas Ravne Butler. - Milošću Svete Serene, probili smo se! Rekla sam vam, uspjet ćemo!

Ljutit, Vor je otvorio izravni kanal. - Namjesnice Butler, što vi i Ravna radite ovdje. Ja nisam dao odobrenje za to! Ostanite izvan vatrene linije.

Faykan je odgovorio. - Nije to bila moja zamisao, vrhovni bašare, Čini se da ... Ravna ima svoj zadatak. Bila je vrlo uporna.

Blijeda mlada žena javila iz svog šatla. - Corrin je brlog naših neprijatelja. On je, i oduvijek je bio, moj životni poziv. Moji sljedbenici i duh Svete Serene će me zaštititi.

Ogorčen, Vor je duboko udahnuo. Na neki način, ova je žena bila u stanju pomiriti u sebi bilo kakvu kontradikciju. Ravna je vjerovala da je Serena živa i na Mostu, ali je istodobno osjećala da je vodi duh Serene, Ili, željela je uništiti sve tehničke sprave, a ipak je letjela svemirom u svemirskom brodu koji joj omogućio da dođe ovamo na Corrin. I da uništimo Omniusa.

No on je trenutka imao važnijih briga od Ravnine psihe. Uostalom, sad će se ona i njeni sljedbenici barem moći boriti protiv stvarnog neprijatelja, umjesto protiv bezopasnih korisnih strojeva Lige. Neka samo ti antitehnološki fanatici prime na sebe glavni udar Omniusovih branitelja, a bolje je da iskažu ovdje svoju žestinu negoli kod kuće.

Dok su se preživjeli brodovi Armije čovječanstva spuštali sve dublje prema glavnome cilju na Corrinu, snage strojeva pregrupirale su se oko sveumove tvrđave u središtu grada. Vor je okupio sve majstore mačevanja i plaćenike, a mnogi od njih bijahu iskusni i prokušani veterani uvježbani za borbene situacije baš kakva je ova. Oni su tijekom dugog putovanja bili očekivali ovaj trenutak.

Na kraju, nije važno što si već tko si. - Erazmusovi dijalozi, završni unos Premda je bio omamljena i tijela i duha, majstor mačevanja

Istian Goss nastavio je borbu. Corrin je, uostalom, bio pravo bojno polje na kojem je mogao iskazati svoje vještine.

Tijekom tjedna svemirskog putovanja do posljednjeg Sinkroniziranog svijeta bio je emocionalno zbunjen, nemiran i osamljen. Na brodu je bio susreo mnogo članova Kulta, tih fanatika koje je toliko mrzio. Da ih se nije klonio, mogao bi doći u napasti da ih ritne i polomi im kosti.

Stoga je vježbao sam u zatvorenim sobama, tjerajući sebe do krajnjih ljudskih granica, poboljšavajući svoje borbene vještine i više nego što je učinio Jool Noret. No bez obzira koliko je naporno radio, Istian još uvijek nije osjećao u sebi duh velikog heroja. Ipak, bio je zadovoljan svojim uspjesima i došao je do zaključka da ga unutarnja šutnja Joola Noreta čini još učinkovitijim. Bio je uvježbani majstor mačevanja zadovoljan svojim umijećem.

Nakon pobuna i nasilja na Zimiji, u kojima su stradali i Nar Trig i robot instruktor Chirox, Istian se odmah dobrovoljno javio za ovaj završni napad na Corrin. Borba protiv Omniusovih snaga bila mu je draža nego da u svom osjećaju ljutnje i krivnje ubija ljudska bića.

Kad se Osvetnička flota sudarila s neprijateljem iznad posljednjeg Omniusovog uporišta, Istian i njegovi drugovi po oružju pripremili su se za borbu. Ali svemirska bitka nije bila dio borbe majstora mačevanja. Istian se samo nervirao na brodu, čekajući da završi topnički sudar, nestrpljiv da upotrijebi svoj pulsni mač u borbi s robotima prsa u prsa.

Napokon, kad su olupine snaga misaonih strojeva ispunile prostor na stazi, zajedno s mnogim sada mrtvim brodovima Osvetničke flote, vrhovni bašar Atreid pustio ih je s lanca. Istina Goss i ostali plaćenici ukrcali su se na brzi putnički šatl, spremni za posljednji napad na glavni grad Corrina. Nedaleko od njih vidio je prateće koplja brodove pune plaćenika kako eksplodiraju od paljbe strojeva.

No neki su preživjeli. Dovoljno njih da obave taj posao.

Njihov šatl jurnuo je kroz atmosferu, praćen s još dvadesetak istih. Zadatak Istiana i njegovi drugova po oružju bio je da osvoje teritorij, očiste ostatke misaonih strojeva i precizno postave atomske bombe koje će uništiti posljednjeg sveuma.

Malo podalje, u susjednom šatlu, spuštalo se dvadeset tri drugih majstora mačevanja, veterana iz starih bitaka, poput njega. Nakon Džihada, mnogi od njih su našli druga životna zanimanja, no sad su se ponovno vratili u borbu. Posljednja prilika da provjere svoje borbene vještine.

Kad se šatl Istiana Gossa klizeći zaustavio u strci koja je već vladala u gradu strojeva, otvoriše se hitro vrata i majstori mačevanja po-kuljaše van sa spremnim pulsnim mačevima u rukama. Nedaleko su se spustila i dva šatla koja su umjesto znakovlja Armije čovječanstva nosila diplomatske oznake. Puni entuzijazma, izašli su nespretni članovi Kulta noseći su toljage i loše imitacije pulsnih mačeva, željni uništavanja neprijatelja čim ga nađu.

Dok mu je srce tuklo, Istian se okrenuo od njih, ne želeći da ga zasmeta gomila budala sada kad je imao stvarnog protivnika u borbi. Neprijatelja koji je važan.

Ipak, shvatio je da Kultisti nisu brinuli o tome hoće li izgubiti dva ili tri borca za svaki stroj kojeg uspiju onesposobiti. To je za njih bio čisti sveti rat, više negoli za druge borce Armije čovječanstva. Za razliku od prošlih događanja, kad su napadali bespomoćne strojeva poput Chiroxa, sada i ovdje ti fanatici su bili zapravo Istianovi saveznici. Začudio se što misli o njima na taj način...

Nakon što su Istian i njegovi drugovi po oružju žurno bili izašli, pilot šatla opet je uzletio, dok je protuzračna vatra šarala nebom. Eksplozije su potresale ulice glavnog grada Corrina. Borbeni roboti po-kuljahu iz svjetlucajućih geometrijskih kompleksa. S glasnim poklikom, majstori mačevanja potrčaše prema njima.

Željan borbe, Istian je išao prvi. Ispred njega, Omniusovi borbeni roboti stajali su licima okrenutim prema majstorima mačevanja, raširenih oružnih ruku i iskrama u optičkim nitima, kao da iz njih izvire mržnja, kad bi je strojevi mogli ćutjeti.

A svaki od njih bijaše sablasno sličan Chorixu. Nakon što je bio vidio kako se njegov sensei žrtvuje radije

negoli da ozlijedi ljudsko biće, Istian se sada pokolebao, osjećajući neku težinu u grudima. Poželio je da Chirox sada bude ovdje uz njega. S

mnogo više utjecaja na njega negoli duh Joola Noreta negdje u nutrini, ovaj reprogramirani borbeni robot bio je upravljao Istianovim životom.

Tapkao je naslijepo za Joolom Noretom u nutrini svoga srca... i napokon našao emocionalnu, duhovnu vezu. A sučelice njemu, ovi borbeni roboti bijahu jednostavni borci gole snage. I morali su pasti. U trenutku kad se njegov pulsni mač sudario s borbenim robotom, shvatio je da je svaka sličnost s Chiroxom bila iluzija.

Nakon što ga je uvježbao vjerni Chirox, Istian im se mogao suprotstaviti. Već s prvim udarima raskomadao je dva protivnika i zatim se ne razmišljajući bacio na sljedećeg najbližeg, koji je upravo bio ubio jednog razbješnjenog člana Kulta. Dok je krv još kapala s njegovih oštrih udova-oružja, Istian mu je spržio sustav gel-čipova i već se okretao oko sebe, tražeći novog neprijatelja.

I nastavio se boriti, ostavivši za sobom sve svoje sumnje i duhove.

Istian je dosegnuo konačnu razinu opuštenosti duha i čvrstine tijela, onu istinsku tajnu borbenog stila Joola Noreta. Osjećao se nabijen energijom. Bilo je to ono stanje kojem je posvetio svoj život. To će zauvijek ostati fokusom njegovog srca i uma.

On i njegovi drugovi po oružju probijali su sebi put prema središnjem prostoru Omniusove jezgre, čekajući od svoga zapovjednika naredbu za postavljanje atomika i time završetak svoga zadatka. Mašući svojim pulsnim mačem, Istian se osjećao kao da bi se ovako mogao boriti zauvijek - a ovdje je bilo zasigurno dovoljno misaonih strojeva da ima pune ruke posla.

Dok je završna bitka bješnjela uokolo grada, Erazmus jer u miru slušao tihe šumove vode što je tekla iz brojnih umjetnih izvora i vodoskoka, šum koji je bio prekidan odjecima bitke u pozadini, na nebu iznad glavnoga grada. Shvativši nesretni ishod bitke - no i bez ikakvog osjećaja krivnje zbog svoga udjela u tom groznom gubitku -neovisni robot se bio povukao ovamo gdje je mogao potražiti utjehu zbog svojih nevolja i čekati kraj. Ili uništiti samoga sebe.

No, čim se osvjedočio da se njegov voljeni štićenik vratio, Erazmus je naglo promijenio svoje mišljenje. U grimiznoj odjeći koja ga je pratila vijoreći se oko njega, robot je pohitao naprijed kako bi zagrlio uzdrmanog Gilbertusa Albansa, spašenog s teretnih kontejnera Mosta hrethgira. Unatoč činjenici da je posljednji Sinkronizirani svijeta propadao oko njega, on je mogao misliti samo na jednu stvar. – Ti si

spašen, moj mentate. Izvrsno. - Izraz radosti na njegovom licu od tekućeg metala nije bio hinjena već izvorna nesvjesna reakcija.

Zagrljaj dobrodošlice bio je tako žestok da je čvrsto građen muškarac jedva prodahtao: - Oče, molim te, ne s toliko oduševljenja!

Erazmus je oslabio svoj zagrljaj i koraknuo korak natrag da bi se divio čovjeku kojeg je podigao, školovao i brinuo se o njemu točko desetljeća. Gilbertus je bio prljav i umoran nakon svih muka, ali neozlijeđen. A to je bilo najvažnije. - Nikad nisam mislio da će ponovno vidjeti, - rekao je robot.

- I ja također. - Gilbertusove velike maslinasto-sive oči su se za maglile. - No istodobno sam bio siguran da ćeš smisliti neki način kako me vratiti. Ne bi dopustio da me ozlijede. - A zatim se namrštio.

- No Serena je još uvijek gore. Moramo je spasiti. - Nažalost, u ovom trenutku joj ne mogu pomoći. Glavnina naše

obrane je zbrisana ljudskim pulsnim atomicima. Bojim se da je Corrin za nas izgubljen, - rekao je Erazmus. - Flota Lige će se uskoro pojaviti ovdje.

- Barem nije bila na nekom od brodova strojeva, - reče Gilbertus, željan bilo kakve utjehe. -U tim bi slučaju već bila mrtva.

Neovisni robot mu nije htio lagati. - Ako Vorian Atreid ne promijeni svoju dosadašnju taktiku, ni tebi ni meni, moj Mentate, ne pre-ostaje još mnogo vremena. Sterilizirat će Corrin kao što je bio učinio s drugim Sinkroniziranim svjetovima, i mi ćemo biti zbrisani. Gore na Mostu, tvoja Serena može preživjeti.

- Ne vjerujem da će besciljno poslati kišu atomskih bombi koja bi nas ubila, oče. Vidio sam kako se njihove kopnene trupe spuštaju i ulaze u grad. Istina, njihov je zapovjednik nedavno bio dokazao da je voljan žrtvovati milijune talaca kako bi pobijedio. No ne mogu razumjeti kako se dogodilo da je zakazao eksploziv na Mostu hretghira.

- Nije zakazao, Gilbertuse. Ja sam ga deaktivirao... zato da spasim jednu osobu.

Gilbertus je zanijemio. - Učinio si to za mene? Žrtvovao si Corrin, cijelu civilizaciju strojeva? Ja nisam vrijedan toga!

- Meni jesi. Proveo sam opsežne procjene iz kojih je proizašlo da ćeš jednoga dana postati vrlo važan čovjek. Jednoga dana, kad misao nih strojeva možda više ne bude, moći će podučiti neke druge ljude kako da misle učinkovito. Inače je sav moj trud bio nizašto.

- Ti si me naučio kako misliti, oče, - Iskazat ću ti čast time što ću im objasniti da sam te tehnike naučio od tebe.

Robot je kimnuo glavom. - Ni jedan stroj neće pobjeći danas sa

Corrina. Čak ni ja. Bitka je izgubljena. Mogao bih ti pokazati projekcije stanja na terenu kad bismo mogli aktivirati jednog od Omniuso-vih zidnih ekrana. Naše linije obrane su se slomile. Flota Lige upravo je uputila još jednu cijelu borbenu skupinu prema površini. Vrlo je malo još upotrebljivih naših brodova na stazi. Hrethgiri su već probili sve naše linije. Mogu se samo nadati da su odlučili djelovati precizno te poštedjeti nešto od ljepota ovoga svijeta... i spasiti tebe. Zagledao se u daljinu odakle su stizali potmuli zvukovi bitke i slagali neugodan kontrapunkt s nježnim zvukovima vrta.

- Ovo je pravi sumrak misaonih strojeva. No ne i za tebe, Gilberuse. Od sada pa nadalje moraš se kretati među ljudima i prekinuti svaku vezu sa mnom. Ja sam ubio dijete Serene Butler i potaknuo masovnu histeriju protiv strojeva. Nikad ne spominji moje ime ni tvoju vezu sa mnom. Dragocjeni trenutci što smo i proveli zajedno mogu se samo održati u tvom čudesnom umu. Moraš se pretvarati da si bio tek običan ljudski rob ovdje na Corrinu. Promijeni odjeću. S malo sreće, hrethgiri će te spasiti i povesti natrag u Ligu plemića.

- Ali ja ne želim ići. - Očito uzbuđen, Gilbertus je nastavio: - Ako ja preživim, tada ima nešto što moram zauzvrat učiniti za tebe.

- Položio je ruke na robotova metalna ramena. - Imaš li povjerenja u mene?

- Dakako. Nelogično je čak i postaviti mi takvo pitanje. Duboko ispod glavnog trga opsjednutoga grada, ispod plamena,

ruševina i sve veće gomile ljudi osvajača, oporavljeni glavni Omnius počeo je micati tekući metal koji ga je okruživao, materijal koji je nekoć predstavljao njegov Središnji Toranj.

Sada ponovno potpuno funkcionalan, prvi sveum, kojeg su odbacili SeurOm i ThurrOm, namjeravao je ponovno zadobiti vlast nad planetom.

Oružje je važan čimbenik u ratu, no ne i odlučujući čimbenik.

Ljudi su odlučujući. - MAO CE TUNG, filozof sa stare Zemlje Ne mogavši vjerovati da je napokon došla pobjeda nakon više o

stoljeća muka i krvoprolića, vrhovni bašar Vorian Atreid upravljao je svojim zapovjednim šatlom prema središtu glavnoga trga glavnoga grada planeta Corrina. Pobjeda, koja je visjela o koncu, imala je metalni okus u njegovim ustima, zamućena stalnom ljutnjom na Abulurda. U najvažnijem kriznom trenutku, on nam je skoro sve uništio. A jednako tako ga je izdao i Seurat.

Imat će vremena da se kasnije pozabavi s tim emocijama, nakon što se na svoje oči uvjeri da je došao kraj kompjuterskom sveumu.

Gledajući ih odozgo dok se spuštao prema središnjem trgu, ro-botski vojnici izgledahu poput dječjih igračaka raspoređenih po pravilnom bojnom polju obavijenom dimom. Ostatci ostataka mehaničke armije nagomilali su se u obrambenu formaciju uokolo središnje ok-lopljene kupole. Premda poraženi, nisu se predavali već neumorno pucali po malim kindal letjelicama i transporterima Lige koji su vladali nebom.

Progovorivši u svoju zapovjednu vezu, Vor je poslao val napadačkih kindala na posljednju tvrđavu Omiusa, slamajući tako obranu ro-botskih vojnika da bi se plaćenici s Ginaza mogli približiti kupoli i obaviti svoj kirurški zadatak. Zahvaljujući nekoj svojoj uspješnoj tehnološkoj inovaciji, sveum je odmah popravljao oštećenja na kupoli nakon svake eksplozije, nanoseći sloj tekućeg metala preko razorenog mjesta, poput nekog živog bića kojem bi stalno iznova raslo uništeno tkivo.

Oprezan, Vor je pozvao neke od preostalih brodova balista da izvedu teža bombardiranja i oni su se spustili sa staze kroz brojne goruće olupine da zaspu teškim bombama posljednju utvrdu sveuma. Pod tako jakim udarima, zaštitna kupola se napokon počela urušavati u sebe, ne mogavši dovoljno brzo samu sebe obnavljati tekućim metalom.

Kad je šatl aterirao, Vor je okupio preživjele plaćenike s Ginaza

i poslao ih naprijed, opremljene oružjem koje će jednom za svagda odstraniti i posljednju mrvicu sveuma.

Moram nazirati završni udar. I tom posljednjem činu stoljetnog Džihada, kad su stvari stajale tako loše po njih, misaoni strojevi još uvijek mogu izaći s nekim svojim lukavim posljednjim naporom, s nečim iznenađujućim i razornim.

Kad je Vor dugim koracima zakoračio u grad strojeva, prisjetio se nacrta i mreže ulica velike Omniusove metropole na Zemlji, ondje gdje je proveo mladost. Namjesnik Faykan Butler se također spustio svojih šatlom i šepirio se bojnom polju okružen brojnim plemićima koji su htjeli da povijest zabilježi da su oni bili osobno ovdje na tom važnom događaju.

Mahniti članovi Kulta Serene jurili su gradom u orgiji uništavanja i Vor ih je pustio da zadovolje svoju sklonost prema kaosu. Cinično je pomislio da bi ga jedna jedina ispravno postavljena pulsna atomska oslobodila i Ravne i njenog bijesnog Kulta i politički ambicioznog Namjesnika i sveuma, i to sve njih odjednom. Trebalo bi ovamo još samo dovesti izdajničkog Abulurda Harkonnena pa da se okupe svi neprijatelji čovječanstva na jednome mjestu...

No Vor je odgurnuo u stranu te mračne misli. Iblis Ginjo bi možda odobrio takav plan, ali ne i Vorian Atreid. Zakleo se da će ostaviti u naslijede baštinu časti nakon ovih važnih dana pobjede.

Ugledavši Vora, jedan od Butlerovih plemićkih pratitelja potrči prema njemu. - Zapovjednice Atreid! Ravna i nekolicina njenih ljudi nalazili su se u blizini tvrđave prije početka bombardiranja! Bojim se da su zakopani pod ruševinama. Treba poslati ljude da ih se iskopa. Sada je ondje Namjesnik.

Vor nije mogao vjerovati u ono što je čuo. - Zašto je bila ona ondje? Zar nije znala da bombardiramo Omniusa? Ovo nije mjesto za civile. Corrin je ratna zona.

- Možda je jadna djevojka mislila da će je zaštititi Sveta Serena, -reče plemić s primjesom sarkazma u glasu. - Molim vas pošaljite radnike i medicinsko osoblje, to je izravni zahtjev Namjesnika.

Vor je kipio, ogorčen što mora vrijedne mu ljude odvajati od njihovih važnih zadataka zato da pomognu u spašavanju Ravne. Ipak, zato-mivši svoje negodovanje, okupio je spasilačku ekipu građevinaca, vojnika i bolničara.

Dok su majstori mačevanja jurišali u ruševina utvrđenja, boreći se protiv robota koji su ostali čitavi čak i nakon bombardiranja, Vor se uputio prema središtu razaranja. Zamijetio je da su plaćenici s Ginaza

bacali granate za skrembliranje, čiji su pulsovi Holtzmanove energije brisali gel-mozgove robota.

Pokraj urušene kupole tvrđave vidio je Namjesnika kako stoji zabrinut i prati iskopavanja. Njegovi su ljudi iz ruševina već izvukli desetak tijela. Mahnuvši, Vor mu se približi. - Jesu li našli vašu nećakinju?

- Ne još. No i dalje se nadam. Vor je kimnuo. - Da, pretpostavljam da ima mjesta za nadu. Na tome je mjesto nekoć stajao Središnji toranj Omniusa. Ovdje

je također poginula i Serena Butler, dajući svoj život za čovječanstvo. Malo podalje, po rubovima trga, inženjerci su tragali za mogućim skrivenim otvorima koji bi vodili u podzemlje. Snopovima detektora šarali su po ruševinama i ostatcima razbacanih ploča. Plaćenici su bili spremni, opremljeni pulsnim atomicima.

Jedan od Vorovin izviđača poslao mu je preko komlinije poruku. - Pronašli smo nešto ispod ovoga što je preostalo od spomenika od plaz-materijala koji je bio unutar kupole, - rekao je čovjek. - Čini se kao neka novija konstrukcija, a detektor mi otkriva i neke šuplje prostore ondje dolje. Uz rubove su također i neki prolazi, a u sredini velika praznina.

- Spektralna analiza otkriva neobične metale, - reče drugi vojnik. - Kopajte ondje, - zapovijedi Vor. Iznenada, trg se zatresao od udara, što natjera u bijeg Vora i

njegove inženjere. Poput neke zmije koja se podigla iz svoje rupe, srebrna-sta izraslina oblika pipka Središnjeg tornja ritnula se iz ruševina i štrc-nula uvis.

Vojnici su zapucali, a Kultisti rukama po zraku crtali zaštitničke znakove protiv uroka. Toranj od srebrnastog tekućeg metala se uvijao i mijenjao oblik, naduvši se na svome kraju u oblik izokrenutog kišobrana, neku vrstu paraboličnog tanjura. Odašiljač!

S hukom poput neke umiruće morske nemani, Središnji toranj se grčio i zatim izbacio bljesak svjetlosti, ispucavajući signal uvis kroz atmosferu, poput vriska u nebo, gdje se zatim raspršio po putu od mnogo svjetlosnih godina. Zatim je Središnji toranj propao, izgubio svoju čvrstoću i raspljeskao se u bezoblične grude po prostranog trgu već ionako punom krhotina.

- Za ime Serene, što je to bilo? - vikao je Faykan. - Ništa dobroga, - rekao je Vor. - U to možete biti sigurni.

Začuo je klicanje i nedaleko od mjesta gdje je stajao vidio je vojnike i neuredne Kultiste kako vuku slabašno tijelo Ravne Butler iz ruševina. Mlada je žena bila pokriveno prašinom i prljavštinom, ali živa. Nakon nekoliko trenutaka stala je na svoje noge, mašući i istresajući sa sebe prašinu. Široka traka krvi bila je na njenoj odjeći, no ona je rekla da nije njezina. Još nesigurna hoda, popela se na obližnju hrpu razlomljenih ploča s trga, duboko udahnula i kriknula: - Sveta Serena me je zaštitila!

- Sveta Serena je dosta učinila za jedan dan, - promrmljao je Vor Faykanu. - Odvedite svoju nećakinju i sve vaš ljude odavde, jer dižemo u zrak ovo što je još ostalo.

Dobio je potvrde od plaćenika da su svoje tri pulsne bombe postavili na točno određena mjesta. Zahvaljujući ranijem bombardiranju iz zraka po Središnjem tornju, robotska obrana je bila smrvljena. Ostatak je bio lagan poput vježbe. Svi ljudi su se zatim povukli na sigurnu udaljenost.

Bljesak nije bio ništa sjajniji od ranijih, ali uzvici oduševljenja iz brojnih ljudskih grla bio je glasniji. Omnius je otišao. Zauvijek.

Gilbertus Albans je odvojio memorijsku jezgru od tijela neovisnog robota, istu onu malenu kuglicu koju je nekoć spasio kad je Omnius bio zahtijevao brisanje Erazmusa. Zamotao ju je u tkaninu koju je zatim vezao s punom pažnjom, kao što se čini za voljeno biće. Maleni smotuljak dobro je pristajao u njegov džep, gdje ga nitko neće tražiti. U kuglici je bio potpun zapis Erazmusovog značajnog života, njegov um... njegova duša.

Robotovo metalno tijelo, sada prazno i isključeno, ostalo je usred njegovog voljenog vrta za kontemplacije, okruženo blagom klasičnom glazbom i mirnim žuborom fontana. Njegova plišana odjeća visjela je na njemu u teškim naborima. Erazmus je izgledao poput kipa.

Sad je Gilbertus odlučio pronaći Serenu Butler klona. Njegov je prvi izazov bio spasiti je, ako je još živa. Bilo je toliko toga što još nije znao.

Bacivši posljednji pogled na tijelo svoga mentora, Gilbertus je otrčao iz vile i utopio se mnoštvu ljudskih vojnika u odorama, plaćenika s Ginaza i Kultista koji su razbijali sve što bi vidjeli. Jedan od njih je ispalio raketu na bogato ukrašenu vilu u vrtu koje je stajalo platinasto tijelo Erazmusa. Gilbertus se lecnuo od boli, a zatim skrenuo pogled kad je vila buknula u plamenu. Gomila fanatika je radosno povikala, a zatim otrčala prema sljedećem cilju.

Satima, Gilbertus se pravio da pomaže ljudima u uništavanju misaonih strojeva i strukture jedinog društva kojeg je bio poznavao. Trčao je s ljudima, posrćući i zgađen svime time, ali uvjeravajući samoga sebe da je sve to nužno da bi došao na sigurno.

A to je ono što bi želio Erazmus.

Ponekad su uspomene sigurnije od stvarnosti. -VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID Nakon uništenja posljednjeg Omniusa, i nakon što je podijelio

svoje borbene skupine da dovrše preostale ratne operacije diljem planeta, Vor je sve preostale brodove na Most hrethgira. Kapetan svakog broda morao je napraviti selekciju prema prioritetima hitnosti, tako da prvo spašavaju ljude iz kontejnera koji su u najjadnijem stanju.

I naći Serenu. Kako pronaći jednu jedinu ženu među toliko mnogo talaca?

Vorovi tehničari su pregledali snimke koje je svojedobno bio emitirao Erazmus i koje su pokazivale običnu ženu i njezino dijete, te analizirajući pojedinosti nastojali uspoređivanjem napipati neki trag koji bi im ukazivao na to u kojem bi se od bezbrojnih kontejnera ona mogla nalaziti.

Drugi ešalon Armije čovječanstva raspršio se po Mostu na stazi. Balista brodovi krcati spašenim taocima bez prestanka su prebacivali ljude na površinu i vraćali se opet natrag po nove. Misaonim strojevima je trebalo manje od dva dana da smjeste sve njih na ljudski štit, no to su činili na grubi način prepun pogibelji, no Vor je dobivao procjene zapovjednika s lica mjesta da će brodovima s kojima je Osvetnička flota još raspolagala trebati najmanje jedan tjedan da spase dva milijuna ljudi i prebace ih na sigurno. Nije vjerovao da mnogo njih može proživjeti toliko dana.

Provizorni kontejneri i teretnjaci bili su naime građeni za potrebe robota, dakle bez sustava za održavanje života. Tek naknadno su im roboti ugradili spremnike za zrak i vodu i bez dovoljno sanitarija, a sve to je bilo napravljeno na brzinu i bez svih sigurnosnih mjera. U mnogim teretnjacima smrad je bio grozan i neizdrživ, a počelo je po-nestajati i zraka. Časnici Flote izvještavali su o poteškoćama na koje nailaze. Neki su zarobljenici već umrli, a mnogi su bili vrlo slabi. Ni na jednom kontejneru više nije bilo ni hrane ni vode.

- Vrijeme istječe, - gunđao je Vor. - Moramo ubrzati tu operaciju.

Kad su Vorovi tehničari suzili svoje traganje za Serenom na

jedan od teretnjaka na kojem se najvjerojatnije ona nalazila, izdao je

naredbu da se njegov zapovjedni brod približi tom teretnjaku. - Želim je osobno vidjeti. Odmah ću znati je li to doista ona.

Kad je zapovjedni šatl pristao uz teretnjak, vor je uzeo sa sobom malu skupinu naoružanih vojnika i inženjeraca. Otvarajući vrata prijelazne komore, bili su preplavljeni očajnim ljudima, no on i njegovi vojnici uspjeli su ih odgurnuti natrag. Nakon što su nekako smirili izluđene ljude upucavajući u gomilu malene strijele natopljene sedativima, vojnici Lige započeše urednu evakuaciju. Još se šest drugih šatlova prikopčalo na druge kontejnerske izlaze. Dva su inženjerca požurila provjeriti stanje sustava za održavanje života i pogonski sustav, procjenjujući koliko dugo će još taj teretni brod moći izdržati.

Vor je imao drugi prioritet. Uključio je svoj osobni štit i ostavio stručnjake da rade svoj posao. Nakon što su pregledali gomilu koja se gurala prema ulazima u spasilačke šatlove, on i četiri vojnika koje je poveo sa sobom potrčaše kroz spojnu cijev u sljedeći kontejner. Zatvorenici su se ovdje gurali prema njima, podižući ruke, kličući svojim spasiteljima, moleće za pomoć. No njegova malena skupina samo je jurila dalje, uporna u svome traženju.

Veliki teretni kontejneri bijahu podijeljeni u više prostranih odjeljaka, krcatih smrdljivim i bučnim ljudima. Dok je Vor naprezao svoj vid da ugleda poznato mu lice, pozvao ga je jedan od njegovih inženjeraca: - Vrhovni bašare, ovaj kontejner neće još izdržati dugo. Na njemu je smješteno previše eksploziva. Nećemo sve to moći odspojiti na vrijeme.

- Ako su stavili dodatne količine eksploziva na ovaj teretni kontejner, onda bit će da je to baš onaj pravi za kojim smo tragali, - odgovori brzo Vor.

Glas vojnika na komliniji odavao je zabrinutost. - Ne možemo izaći na kraj s kaskadnim otkazivanjem funkcija. Zapovjednice, morate odmah natrag na svoj brod.

- Ne dok ne nađem Serenu Butler. Nastavite raditi na problemu. - Zatim je povećao širinu i domet veze.- Poziv svima. Javite mi,

je li netko vidio Serenu i dijete. Javio se jedan vojnik. - Mislim da su to oni ovdje, vrhovni

bašare... ali nešto nije u redu. U početku je nisam vidio, a onda se sve promijenilo. I to pred mojim očima. I... ovdje ima više od jedne Serene!

Vor je izviješten o lokaciji i krenuo tamo probijajući se kroz gomilu, ne misleći na opasnost eksplozije. Njegovi stručnjaci znaju što im je raditi.

U dalekom kutku mračne i smrdljive prostorije napokon je ugledao Serenu kako sjedi na klupi pokraj malog dječaka. Pogledala ga je onim poznatim mu očima boje lavande, no kad su im se pogledi sreli, nije pokazivala nikakve znakove prepoznavanja.

Zatim je ugledao i drugu Serenu, koja je izgledala nešto mlađe od prve, ali inače su bile identične. A zatim još dvije, i sve su one očite bile Serene Butler. Kopije, varalice.

Jedna od tih žena ustane i pode prema Voru. Pružila mu je ruku i Vor dodirne njene prste. Koža nije bila ljudska već je imala teksturu gume. - Ja sam Serena Butler. Molim vas, ne ubijte me. Molim vas, ne ubijte moje dijete. - Simulacija glasa bila je takva da je bio gotovo isti kao Serenin.

Zatim se njeno lice počelo trzati i izobličavati. Posve se izmijenilo, izgubilo integritet i počelo se spuštati, otkrivajući tekući metal i čvrstu strukturu ispod. Robot s nekom vrstom maske od lažnoga mesa.

Zgrožen, Vor se omaknuo korak natrag i tada začuo smijeh s druge strane kontejnera. Okrenuo se od prerušenog robota i vidio lice koje je odmah prepoznao, premda ga godinama nije vidio. Rekur Van, trgovac ljudskih organa s Tlulaxa. No Van sad nije imao ni ruku ni nogu. Njegov torzo bijaše smješten u neku kutiju povezanu s uređajem za održavanje života. Ostali taoci su se odmaknuli od njega, sretni što će ih vojnici Lige evakuirati šatlovima.

Rekur Van je mrko gledao sa svojim tamnim štakorskim očima. - Jesam li vas zavarao na trenutak, jesam li? Ja sam stvorio taj

simulakrum, biološki tekući metal koji izgleda poput kože. Izgleda kao Serena.

Bolestan od razočarenja, Vor pogleda Tlulakšanina. Sada je shvaćao koliko je mnogo nade bio polagao na nemoguću mogućnost: da je Serena još živa. Njemu sa strane, četiri vojnika su se postavila u položaje obrane vrhovnog bašara, spremnih oružja.

- Gubimo vrijeme ovdje, - reče Vor vojnicima. - Odvedite preostale ljude odavde. Mogao sam si i misliti da strojevi sami nikad ne bi smislili takvu laž. Trebala im je pomoć čovjeka.

- Ja sam ipak savršeno stvaran. - Rekur Van se smijao. - Tko bi kopirao tijelo poput ovog mojeg?

Vor je pogledao na umnožene Serene. - Jesu li sve one prerušeni roboti?

- O ne, nešto mnogo bolje. Ona tamo jedna je klon, nastao iz stanica stvarne Serene Butler, uzgojen specijalnim postupkom... još ne dovoljno razrađenim postupkom. Tijelo je ispalo potpuno identično, um nema iskustva originala, ni njegova sjećanja ni osobnost. U stvari, sumnjam da uopće i ima dušu, proces nije tekao dobro kako sam se ja bio nadao, jer prva i najbolja oprema za pokuse mi je na mome svijetu... Trebao sam ostati na Tlulaxu. Sveumi su poludjeli. Bilo ih je tri, zatim su preostala dva. Ili ste ih već sve uništili? Zašto su me samo poslali ovamo gore zajedno s tim beskorisnim ljudima?

- Gdje je Gilbertus?, - zapita Serena klon. - Zapovjednice, - prvi inženjer viknuo je preko komlinije. – Ne

možemo više održati kontejner u komadu. Morate ga odmah napusti ti. Tlulakšanin je zaviknuo: - Povedite me sa sobom. Imam za vas

vrijedne informacije koje... Šest borbenih robota, koje je Erazmus ovdje bio ostavio kad je

spašavao Gilbertusa, ušlo je s druge strane prostorije. Detektirajući naoružane ljude, otvorili su vatru. Zrna su udarala u Vorov osobni štit. Taoci koji još nisu otišli baciše se na pod. Jedan od njegovih vojnika koji nije imao uključen štit bio je pogođen u rame i pao je, držeći se za otvorenu ranu.

Vor i ostala tri vojnika nisu mogli zapucati na robote, a da prije toga ne isključe štitove. Roboti su se približavali brzo i bučno, stalno pucajući. Serena klon stupila je pred njih, pokušavši ih zadržati zbog nekog nedokučivog razloga? Da li se ona, ipak, sjeća?

Vor je pokušao jurnuti naprijed, no prije negoli se i pomaknuo, roboti su bjesomučnom paljbom raskomadali tijelo Serene klona. Zgrožen, promatrao je kako misaoni strojevi po drugi puta ubijaju Se-renu Butler.

Jedno od teških zrna iz robotovih oružja oštetilo je oplatu već ionako klimavog kontejnera. Zrak je počeo šištati kroz nastalu pukotinu u svemir.

Bijesan, Vor je na trenutak isključio svoj štit te ispalio velikokali-barsko zrno na dolazeće robote. Dva borbena stroja su time bačena natrag, dajući mu upravo toliko vremena da dohvati ranjenog vojnika i počne ga vuči za sobom. - Mičimo se odavde, - poviče ostalima.

Uključivši ponovno svoj štiti, Vor se više nije osvrtao. Teglio je ranjenika između tijela po podu kontejnera i trčao prema izlazu, dok su

njegovi ostali vojnici, povlačeći se, naizmjence pucali na robote i ponovno uključivali svoje štitove.

Inženjerci su u komliniju javljali da je postupak razaranja u završnoj fazi. Vor je trčao, no osjećao se umrtvljeno. Ni jedna Serena nije bila stvarna. Dijete nije bilo stvarno. Sve je to bila glupa, očajnička obmana.

S preostalim borbenim robotima još uvijek za petama, Vor je ušao u spojnu cijev zapovjednog šatla. Pričekao je svoje ljude koji su i dalje pucali iz pozadine, a zatim su se svi zajedno zakotrljali kroz cijev u ša-tl. Predao je ranjenog vojnika u ruke posadi i ispružio se na pod šatla.

- Odvajaj! Nedugo nakon što se zapovjedni šatl odvojio od na uništenje

osuđenog teretnjaka, eksploziv na njemu je eksplodirao, razorivši i Tlu-lakšanina i njegove grozne kreature.

Čak se i Norma Cenva borila da postigne savršenstvo, no nikad

ga nije postigla. - Porijeklo Svemirskog ceha Život u spremniku... ali um bez granica. Tko može poželjeti

veću slobodu? Stalno ovisna o začinskom plinu koji se kao narančasta magla

vrtložio uokolo nje, impregnirajući svaku njenu poru, svaku stanicu, ona više nikad neće napustiti svoju zapečaćenu komoru. Norma čak nije bila ni sigurna bi li je i mogla napustiti. Preživljavanje vani možda za nju nije ni moguće. Ne više.

Tijekom dugog života punog događanja, Norma je prošla mnogo toga, od zanemarenog i neželjenog patuljka do matematičkog genija... do predivne žene i majke. A sada, sljedeća faza... nešto mnogo, mnogo više.

U zapečaćenom začinskom spremniku mogla je otputovati kamo god joj se prohtjelo. Mogla je voditi VenKeeove brodove sigurno kroz labirint nabranog prostora Cijeli je svemir ležao otvoren pred njom.

Sve potrebne hranjive sastojke dobivala je iz samoga začina. Njena izravna fiziološka osjetila bijahu umrtvljena i Norma nije više brinula o okusu, mirisu i dodiru. Još uvijek je koristila svoj vid i sluh, ali samo komuniciranje s Adrienom i njegovim suradnicima u tvrtki, koji su ispunjavali sve što je od njih tražila.

No bila je tako teško razgovarati na toj niskoj razini. Njezin izmijenjen, dubok način viđenja stvari i pojava bijaše

mnogo važniji i zanimljiviji od onoga što ga je izgubila. Potaknuta transformacijom kojoj je bila podvrgnuta prigodom Xerxesove torture godinama ranije, Norma se razvila izvan fizičkih granica, s one strane ljudskog.

Bilo joj je zanimljivo kad je vidjela da je izrasta kožica između nožnih i ručnih prostiju, poput plivajuće opne. Njeno lice, nekoć bezizražajno, a zatim besprijekorno lijepo, imalo je sada malena usta i sitne oči okružene blagim borama. Glava joj natprirodno narasla, dok je ostatak tijela atrofirao u beskorisni dodatak.

No sve se to nju ni najmanje nije ticalo. Obdarena sada vidovitošću, Norma je vidjela budućnost, poput

misli unutar misli unutar misli, odjekujući u budućnost. U svome umu

mogla je vidjeti... i obuhvatiti... čitav svemir. I znala je da nema granica onome što je mogla postići. Promatrala je put kojim će čovječanstvo poći, put prema interplanetarnom carstvu povezanom brodovima za nabiranje svemira... krvotok trgovačke razmjene za bilijune ljudi.

Džihad Serene Butler i iz njega proizašao fanatizam usmjeren protiv misaonih strojeva - zajedno s dugotrajnim terorom biološkog oružja od strane Omniusa te užasni atomici korišteni u Velikom čišćenju - sve to ostavilo je još tisućljećima neizbrisiv znak na čovječanstvu.

No čovječanstvo će preživjeti i stvoriti širok prostor djelovanja, političkog, poslovnog, vjerskog, filozofskog, a sve držano zajedno na okupu zahvaljujući začinu melangeu.

Sa svojom novom vidovnjačkom vizijom mogla je voditi VenKeeove brodove kroz nabrani svemir na trenutna putovanja preko velikih udaljenosti. Ali Norma ne može sama obaviti sav taj posao. Mora osposobiti i druge koji će biti navigatori brodova zahvaljujući svojoj vidovitosti, poboljšanoj konzumiranjem velikih količina začinskog plina...

Nikad nije zapitala Adriana svojih prvih deset dragovoljaca. Ka basnoslovno bogat direktor tvrtke VenKee i njene najnovije tvrtke-kćeri Prijevoz nabranim svemirom, Adrien je imao brojne veze. Vrlo brzo, kandidati su bili zatvoreni u sobe ispunjene s postupno povećavanom koncentracijom plina melangeu. Počeli su se mijenjati, mutirati vrlo slično Normi. Jednoga dana, ti ljudi, Navigatori, upravljat će brzim tvrtkinim brodovima kroz svemir Lige i Nezavisnih planeta, no Norma je znala da oni neće nikad imati tako dalekosežne vizije kakve ima ona.

Norma je osjećala nestrpljenje dok je iščekivala kada će mutacije njenog tijela doći do kraja svog genetskog putovanja. Ona je predviđala političke, trgovačke, filozofske, religijske i tehnološke sutrašnjice kako se razmataju u beskonačno udaljenu budućnost.

Ona bi utrla put u svemir. Ni jedna druga osoba, otkad postoji čovjek, nije još imala taj jedinstveni skup nadarenosti.

No čak i sa svojom neusporedivom moći predviđanja, Norma nije mogla odrediti što će na kraju postati od nje.

Ima izvjesne pakosti u oblikovanju društvenog poretka.

Despoti-zam se nalazi na jednom kraju spektra, a ropstvo na drugom. -TLALOC Vrijeme za Titane Kad se Armija čovječanstva vratila na Salusu Secundus nakon

pobjede nad misaonim strojevima, delirijska slavlja širom Zimie i diljem svjetova Lige nadmašila su čak i gorljivost fanatičnih mrzitelja strojeva Ravne Butler.

Priče o bitci su se pričale i prepričavale, uz stalna dodatna uljepša-vanja. Hrabro iskazivanje snage od strane vrhovnog bašara na Mostu hrethgira preokrenulo je gotovo-katastrofu u potpuni trijumf, izbri-savši zauvijek neprijatelja. Svi djelići sveuma Omniusa su nestali, završilo je više od tisuću godina tlačenja od strane strojeva. Čovječanstvo je napokon bilo slobodno, u stanju sada koračati nesmetano u budućnost, na svoj način, na svoju slavu.

Vorian Atreid, junak Bitke za Corrin, zauzeo je svoje mjesto uz Namjesnika Butlera i Ravnu na proslavi na glavnome trgu Zimie. Vrhovni bašar odjenuo je svoju kompletnu odoru, uključivši i nova odličja te ukrase koji su ručno izrađeni za njega. On se bio posvetio vojnom pozivu zbog svojih vlastitih razloga, još otkako ga je Serena bila uvjerila u urođenu snagu čovječanstva. Sada pak, gledajući na ovo neposlušno mnoštvo, osjećao je zabrinutost punu dvojbi o budućnosti kakvu bi čovječanstvo moglo stvoriti za sebe.

Uokolo Zimie, još uvijek je viđao ožiljke nedavnih divljanja članova Kulta: spaljene zgrade, razbijena pročelja, razbacane olupine nekoć korisnih strojeva. Kult Serene bio je ovdje među slušateljstvom, njegovi fanatici nosili su transparente i toljage.

Za cijelo to vrijeme, Faykan se smješkao svojoj nećakinji i stajao tik uz nju, uživajući u sjeni njene slave. Vor je i predobro uviđao kakvi su njegovi planovi.

Na dugom putu kući, Vor je shvatio da je namjesnik brižljivo kovao planove sa svojom žustrom nećakinjom, premda se ona još bila oporavljala od ozljeda. Faykan joj je ponudio položaj Velike Matrijarhe, no blijeda mlada žena začudo nije željela taj naslov. Željela se samo obećanje od svoga strica da će provoditi i pomoći u provođenju potpunog društvenog čišćenja Lige kakvo je ona zamislila.

Vor, međutim, nije gajio tako velike nade. Ako Ravna nastavi svoje čistke, neobuzdano uništavanje tehnologije će se proširiti na sve

naseljene svjetove. Svatko je mogao lako zaključiti da će to stvoriti novo mračno doba... no sada i u ovom trenutku, bojao se Vor, čini se da Faykana najviše brine kako osigurati bazu svoje moći. U sadašnjoj klimi, namjesnik ne bi mogao stvoriti sekularnu državu bez emocional-no-religijskih ukrasnih vanjskih znakova.

Iznenada oslobođeni svojih neljudskih neprijatelja, ljudi su se okrenuli svojim vjerovanjima, u zahvaljivanje i nadu. Slijepa bespogovorna vjera bijaše izvor energije koju je Liga trebala iskoristiti. Ljudska rasa će se suočiti sa stoljećima obnove, ali Faykan očito nije vjerovao da bi sama mogla obaviti taj zahtjevan posao u okviru političke nužnosti. Trebalo im je nešto drugo što će ih goniti naprijed.

Na nesreću, ostavši bez svojih demona, Ravnina sljedba bila je prinuđena da se opet uznemiri, čim se euforija Bitke za Corrin potroši. Vor je bio duboko zabrinut za vremena koja su pred njima...

Okupan svjetlošću prelijepoga dana, namjesnik Butler podigao je ruke prema mnoštvu. Slavljenički povici nabujali su u zaglušni krešen-do, a zatim naglo splasnuli u potpunu tišinu. Faykan je nekoliko trenutaka šutio, pustivši da mnoštvu poraste znatiželja. Zatim je povi-kao: - Ovo su vremena za velike promjene! Nakon tisuću godina velikih kušnji, ubrali smo plodove neizbježne pobjede, od Boga obećane. Platili smo za našu pobjedu neizmjernu... ali i nezaboravnu... cijenu. Ne možemo dovoljno naglasiti važnost Bitke za Corrin i divne mogućnosti koje nam se pružaju u budućnosti.

- Da obilježim taj veliki događaj, zajedno s mojom nećakinjom Ravnom Butler i vrhovnim bašarom Vorianom Atreidom, objavljujem da ću Ured namjesnika spojiti s dužnostima Velikog patrijarha, koje je mjesto prazno nakon ubojstva Xandera Boro-Ginja. Od danas pa nadalje, umjesto da državna vlast bude podijeljena i razvodnjena, vlast će biti skupljena u rukama jedne osobe, mene odnosno mojih nasljednika. Mnogo posla treba obaviti na preoblikovanju naše umorne Lige plemića u učinkovitiji oblik vladavine. Utemeljit ćemo novo carstvo čovječanstva koje će moći rasti i opet zadobiti slavu Starog Carstva... a izbjegavajući pritom njegove fatalne pogreške.

Na dogovoreni znak, gomila je počela oduševljeno klicati. Premda iznenađen objavom, Vbr se nije posebno zabrinuo. Od Ureda Velikog patrijarha on ionako nije nikada imao neke koristi, jer je bio osnovan zbog provođenja cilja Iblisa Ginja. Sada, u smijehu i očima Faykana Butlera Vor je mogao zamijetiti jeku Serene kad je bila najžučljiviji borac.

Kad se buka stišala, Faykan je položio ruku na Ravnina mršava ramena. - Kako nitko ne bi zaboravio koliko su se tvari promijenile, odsad se ja više neću zvati imenom Butler. Potječem iz velike i časne obitelji, ali od ovoga dana pa nadalje želim da se za mene zna po Bitci za Corrin, mom vrhunskom postignuću kojim su dokrajčeni misaoni strojevi.

Vidi, vidi, pomisli Vor, sakrivši cinični smiješak. i on je sve to sam učinio.

- Od sada pa nadalje neka me ljudi zovu Corrino, tako da se svi moji nasljednici sjećaju te bitke i ovog velikog dana.

U oštroj suprotnosti s ushićenjem i slavljima, vladalo je otužno tmurno raspoloženje sljedećeg jutra kad je zatvorenik Abulurd Har-konnen doveden u podzemnu sobu Parlamenta da se suoči s optužbama koje ga terete. U početku, Faykan je bio namjeravao dovući svoga mlađeg brata u lancima u glavnu skupštinsku dvoranu, no Vorian je bio protiv toga, iskazujući posljednji trag samilosti prema čovjeku koji je bio nekoć njegov prijatelj. - On nosi lance svoje vlastite krivnje. Veća je težina na njegovoj savjesti nego bilo što što bismo mu mi mogli učiniti.

Vani na ulici, tražeći bilo koga da na njemu iskali svoj bijes, svjetina je urlala i proklinjala izdajnika. Kad bi joj se pružila prilika, rastrgala bi Abulurda na komadiće. On je onemogućio Osvetničku flotu u trenutcima najvećih potreba. Ni ljudi ni povijest mu to ne mogu oprostiti.

Unutar sobe, predstavnici Lige i vojni časnici gledali su kako hoda do središta prostorije, gdje su ga zaustavili. Tijekom povratnog putovanja s Corrina zacijelile su gotovo sve Abulurdove rane i otekline, no on je i dalje izgledao iscrpljen i izudaran. Nazočni su gledali u njega pogledima u kojima gotovo da se mogla napipati mržnja i bijes. Premda su znali za ranije bašarovo primjerno služenje Armiji, bili su poput sverušilačke sile koju nište nije moglo pokolebati u osudi njegovog čina.

Faykan je bio također ovdje, sučelice časniku sramotna

ponašanja, njegov vlastiti brat, premda već godinama nisu dijelili obiteljsko ime.

- Abulurd Harkonnen, bivši časnik Armije Džihada, stojiš ovdje optužen za najveću izdaju protiv ljudske rase. Bilo zbog dosluha s neprijateljem bilo zbog lošeg procjenjivanja, svejedno, tvoje djelovanje zamalo je nanijelo neizmjernu štetu našoj floti... i, preko nje i cijeloj

ljudskoj rasi. Hoćeš li i dalje kaljati svoju čast nudeći isprike za svoje ponašanje?

Abulurd je podigao glavu. - Moji su motivi poznati iz ranijih izjava. Ili ih prihvatite ili odbijte. Uostalom, koji god da bio razlog, nije bilo nužno ubiti dva milijuna nevinih talaca. Ako zbog te odluke moram ispaštati, neka tako bude.

Ljudi u sobi su mrmljali. Za njih, nema tih muka koje bi bile dovoljne da se kazni ovaj izdajica.

- Kazna za izdaju je jasna, - rekao je Faykan. - Ako odbijaš dati nam drugi mogućnost, tada ova Skupština nema drugog izbora već osuditi te na smrt.

Abulurd je spustio glavu i više ništa nije rekao. U sobi je zavladao grobni muk.

- Želi li itko govoriti u ime ovog čovjeka? - zapitao je namjesnik, gledajući sve uokolo. Namjerno je odbio nazvati Abulurda svojim bratom. - Ja ne.

Abulurd je zadržao svoj pogled prikovan za pod. Izdržao je kušnju da ne gleda u lica nazočnih u sobi. Ostao je zaključan u svojem umu. Činilo se da tišina traje vječno.

Na kraju, upravo kad je namjesnik bio podigao ruku da izrekne presudu, vrhovni bašar Vorian Atreid polako se digao na noge u prednjem redu stolica.

- Predlažem da povučemo tužbu za izdaju protiv Abulurda Harkonnena i ograničimo je na optužbu za ... kukavičluk.

U sobi se začulo teško disanje. Abulurd je napokon digao pogled.

- Kukavičluk? Ne činite to, molim vas! Faykan je mirno rekao: - Ali kukavičluk pravno gledano nije

ispravan opis njegove zločinačke radnje. Njegovo djelovanje ne potpada pod kriterije...

- Bez obzira na to, terećenje za kukavičluk dublje će ga povrijediti negoli bilo koje drugo. - Njegove riječi bijahu oštre kao iglice leda.

Vor je nastavio, sada snažnijeg glasa. - Abulurd je nekoć služio Armiji hrabre se boreći protiv misaonih strojeva. Za vrijeme Omniusove pošasti rukovodio je evakuacijom o obranom Saluse Secundus, a zajedno sa mnom se borio kad su pirana kukci napali Zimiu. No odbio je boriti se protiv misaonih strojeva kad ga je na to pozvao njemu pretpostavljeni časnik. Kad se bio suočio sa strašnim posljedicama jedne

odluke, pokazao je sramotan strah i dopustio je strah umjesto dužnosti upravlja njegovim djelovanjem. Kukavica je, i kao takav mora biti protjeran iz Lige.

- To je gore od smrti, - povikao je Abulurd. Vor je suzio svoje sive oči i nagnuo se naprijed. - Da Abulurde,

vjerujem da je. Potpuno slomljen, skupljenih ramena, Abulurd se počeo tresti.

Nakon sveg truda da izbriše lažne optužbe protiv svoga djeda Xaviera, ova osuda pogodila ga je u sam živac.

Faykan je iskoristio priliku. - Izvrsna zamisao, vrhovni bašare! Proglašavam da je predložena formulacija prikladna i stoga naređujem da se provede. Abulurd Harkonnen, osuđen si kao kukavica... možda i najveća kukavica u povijesti... zbog štete koju si počinio, a prije svega zbog štete koju bi bio počinio da je zbog tebe Bitka za Corrin pošla drugim tijekom.

Vor se obratio Abulurdu, kao da nikog drugo osim njega nije bilo u velikoj prostoriji. - Ostavio si me u trenutku kad sam te najviše trebao. Nikad više neću pogledati u tvoje lice. Kunem se. - Dramatičnom kretnjom, Vorian Atreid mu je okrenuo leđa. - Od ovoga dana pa nadalje, neka svi oni koji nose ime Atreid pijunu na ime Harkonnen.

Ne okrećuće se više, vrhovni bašar je izašao iz sudnice, ostavivši Abulurda samog u svojoj bijedi. Nakon kraćeg kolebanja, Faykan Cor-rino također je okrenuo leđa svome bratu i napustio dvoranu bez riječi.

Mrmljajući, svi okupljeni vojni časnici i predstavnici parlamenta slijedili su njegov primjer, ustajući u skupinama i ostavljajući Abulurda njegovoj sramotnoj sudbini. Prostorija se brzo ispraznila.

Abulurd je stajao, tresući se u sredini prostorije koja je još odzvanjala od koraka. Nije se opirao kad su ga stražari odvodili iz prostorije, da ga pošalju u doživotno progonstvo.

Ne možemo se kretati naprijed bez prošlosti. Nosimo je sa

sobom, ne kao prtljagu već kao sveti blagoslov. -ČASNA MAJKA RAQUELLA BERTO-ANIRUL Premda nije bila rođena na Rossaku, Raquella je zadobila

poštovanje onog malog broja čarobnica koje su preživjele epidemiju. Pomoću cjepiva kojeg je izmijenila tako što je koristila antitijela iz svoje vlastite krvi, spasila je tisuće života, premda će se ovaj prašum-ski svijet još dugo vremena oporavljati od stravičnih učinaka mutant-nog virusa.

Nakon smrti Ticije Cenve, druge žene su predložile Raquelli da ih vodi.

Prosvijetljena svojim novim čudnim otkrivenjem, ona je prihvatila ponuđeni joj položaj, ali ne zbog dobivanja osobne moći. Njena unutarnja preobrazba joj je također pokazala vlastitu genetičku povijest. Zainteresirala ju je golema količina genetskih podataka koje su ča-robnice bile skupile. Toliki potencijal ljudske rase!

Tajna nezakonitih strojeva-računala za spremanje i obradu genetskih podataka bijaše skrivena duboko u kamenim špiljama grada na klisuri. Valu mržnje svega što je u vezi strojeva, a koji se valjao diljem svjetova Lige, nije se smjelo dopustiti da uništi neizmjerno vrijedne podatke o krvnim vezama koje su žene Rossaka prikupljale tijekom bezbrojnih generacija. Izvrsna zamisao da se misaoni strojevi koriste za poboljšanje čovječanstva!

Preboljevši zarazu i otrov, Raquella je postigla duboko razumijevanje svoje stanične građe. Nadala se sada podijeliti svoja iskustva sa zapanjenim preživjelim čarobnicama. Bi li i one mogle naučiti kako da upravljaju svojim biokemijskim procesima i bi li to i za njih zahtijevalo slične teške kušnje kroz koje je ona prošla? Kakvim groznim poduka-ma i testovima se one moraju podvrgnuti?

Proizašle iz redova najmoćnijih čarobnica, mogle bi biti elitni red s posebnim nadarenostima, povezane s dalekom prošlošću i dalekom budućnošću. Sve će to započeti ovdje.

Nakon Raquellinog čudesnog ozdravljenja na Rossaku, Mohan-

das je požurio dolje iz svog medicinskog broda na stazi. Došla je pozdraviti ga na sletišu, osjetivši kao da se između njih pojavi veliki ponor. No među svim životima i sjećanjima koje je držala unutar sebe,

imala i također i svoje vlastito vrijeme, svoju vlastitu povijest. A mnogo od toga bijaše proživljeno zajedno s Mohandasom Sukom.

Čim je stupio iz šatla, zagrlio ju je i čvrsto privio uz sebe. - Već sam mislio da sam te izgubio.

- Da bila sam izgubljena... no putem natrag našla sam mnoge neočekivane stvari.

- Nagnuo se nad nju, poljubivši joj vrat, usredotočen samo na činjenicu da je opet s njom. Bujica njenih sjećanja izađe joj je na površinu uma, i ona ih upotrijebi kao sidro da zaustavi sva druga unutar nje. Ona i Mohandas nisu nikad bili u vezi punoj neke divlje strastvenosti, no njihova ljubav i profesionalna povezanost držali su ih zajedno tijekom četvrt stoljeća.

- Ovdje je još mnogo ljudi kojima treba pomoći, - reče ona. - Bolesnici se još oporavljaju. Moram još brinuti o tisućama pojedinosti, tijela treba sahraniti, potrebni su nam hrana i čista voda, zatim...

Mohandas ju je čvrsto držao, ne puštajući je. - Oboje smo zaslužili malo svoga vremena, samo za nas. Samo sat i nešto.

Raquella se nije mogla tome usprotiviti. Kad su našli jedno skrovito privatno mjesto, istraživali su jedno drugo, prisjećajući se što to znači biti čovjekom. Vodili su ljubav, i ona se osjećala opet svježom i puna radosti, slaveći život, okrećući leđa smrti koje se nagledala. Bila je to njihova mala, ali značajna pobjeda.

Bila je ožalošćena što se njih dvoje više nikad neće vratiti u nevinu prošlost, jer Raquella više nije bila ona ista osoba. Otključavanje starih sjećanja unutar nje proširili je povijest koju je mogla dosegnuti, pokazujući joj sagu o njenim ženskim predcima i omogućivši joj da vidi kako je daleko ljudska rada došla... i koliko će još daleko ići.

Uz novu sposobnost nadzora nad svojim tijelom, mogla je upravljati svojim reproduktivnim sustavom. Raquella je promatrala svojim unutarnjim očima, zadivljena čudom kako je začela dijete. Ležeći uz nju, Mohandas to nije znao. Ona ga je zagrlila, no usredotočila se na tajnovite dubine unutar sebe. Bit će to kćer...

Kasnije, Mohandas joj je pričao o planovima koje je napravio. - Prošli smo stoljeće Džihada, zatim Omniusove kuge i sada ove

nove epidemije. Čovječanstvo mora biti pripremljeno za suočavanje sa svim mogućim tragedijama koje još za nas svemir drži u pričuvi. Kad je na kocki naša vrsta, važne pobjede se moraju izvojevati jednako tako u bolnicama kao i na bojnim poljima. Moramo okupiti najbolje među

nama, najnadarenije istraživače, najsposobnije liječnike, te utemeljiti medicinsku školu kakvu Liga još nikad nije vidjela. Moramo osigurati da naši liječnici i naši bolnički odjeli budu takvi da nam ne mogu više nauditi nikakvi strojevi, rat i zaraza.

Ponesena njegovom entuzijazma, Raquella se smješkala. - Ako to itko može učiniti, Mohandase, onda ćeš to biti ti. Bit ćeš uspješniji čak i od svoga velikog strica Rajida. Ti si uvelike nadmašio njegova umijeća cijenjenog vojnog kirurga.

Njegove tamne oči su zasjale. - Moraš poći sa mnom, dakako. Bez tebe, nitko od ovih ljudi ne bi bio izliječen.

Polako je odmahnula glavom. - Ne, Mohandase. Ja... ja moram ostati na Rossaku. S ovim ženama ovdje moram dovršiti jedan važan posao.

Činilo se daje iznenađen ovakvim odgovorom. - Ali što bi to moglo biti važnije, Raquella? Pomisli samo što bismo mogli učiniti zajedno...

Prekinula gaje, pritišćući mu nježno prste na usne. - Moj umje sada nadopunjen, Mohandase. Stvari koje sam vidjela, nadarenosti koje sada posjedujem, sadrže mnoge tajne, mnoga čuda. Ovim ženama ovdje, s njihovim velikim moćima, potreban je racionalan i vrijedan vođa za doba promjena, netko tko ih može povesti u obećavajuću budućnost. - Možda, pomislila je Raquella, bi mogla sada učiniti nešto i za Jimmaka i ostale takve.

Mohandas je tresao glavom u nevjerici, a tada su se njegove oči ispunile emocijama. Premda njih dvoje nisu često izražavali svoje osjećaje jedno prema drugome, vidjela je koliko je jaka njegova ljubav prema njoj. Međutim, njeni su se osjećaji zauvijek promijenili, proširili u novu dimenziju. Držala ga je, stavila glavu na njegovo rame tako da ga ne mora gledati u lice. - Žao mi je... moja budućnost mora biti ovdje.

Jednog poslijepodneva, nakon što je Mohandas odletio iz staze oko Rossaka slijedeći svoje planove, Raquella je okupila žene Rossaka na vjetrom šibanom vrhu klisure. Sazvala je ovdje sve čarobnica da na ovom visokom mjestu označi početak njihove nove organizacije.

Zbog dosadašnje potrebe, čarobnice su bile usko povezana skupina nadarenih žena koje su čvrsto držale tajne i bile pune međusobnog povjerenja. I sada im je ona obećala da će njihovo 'Sestrinstvo' biti utemeljeno na prilagodbi, toleranciji i dugoročnom planiranju. Sa svojim novim pogledom, koji je obuhvaćao sve ranije generacije, Raquella je sada mogla sve to razumjeti.

Ako ljudi ispravno pristupaju svome potencijalu, posjeduju beskrajne sposobnosti adaptacije na neobične, čak i tegobne okolnosti. Slijedeće postavljene ciljeve Džihada, i više od tisuću godina zloupo-rabe strojeva, ljudska rasa je sada bila u stanju da poduzme slijedeći, najvažniji korak.

Raquella se obratila okupljenim ženama. - Jedan glas mojih ženskih predaka zvao me je iz nutrine i rekao mi što nam je činiti. Taj glas je zamjetljiv po svojoj harmoniji, kao da tisuće žena govori istodobno. Rekao mi je da se od sada pa nadalje moramo zajedno povezati da bismo postigli naš zajednički cilj, a to je jačanje nasljednih linija čovječanstva.

Ona i njene sljedbenice još su uvijek nosile crnu odjeću, no sada slobodnijeg kroja za razliku od žalobne stroge odjeće u vrijeme vrhunca epidemije. Imale su visoke ovratnike i šešire koji su im, kad bi bili stavljeni na glavu, davali izgled nekih egzotičnih ptica.

- Mi ćemo premošćivati generacije i zvjezdane sustave te držati stražu nad jakostima i slabostima čovječanstva.

Karee Marques, koja je stajala uz Raquellu, okrene se prema njoj. Povjetarac je napuhivao njenu odjeću i mrsio dugu plavu kosu. Ova mlada žena, među najsposobnijima od novih Sestara, progovori: - Neke od plemićkih obitelji... posebice Butleri - već nastoje prekrajati povijest tako što će izbrisati genetsku povezanost s kukavičkim Harkonnenima, Xavierom i Abulurdom. Za nekoliko generacije, nitko više neće znati njihovu povezanost. Kako da budemo sigurni da će se istina sačuvati?

- Mi ćemo voditi naše vlastite datoteke, i to točne, - reče Raquella.

Bacila je pogled na srebro-grimizni biljni pokrov kojeg su tvorili vrhovi prašumskih stabala, a ispod kojih je sve vrvjelo od života skrivenog pogledu... uključivši Jimmaka i njegove. Činilo joj se da naj-vrjednije stvari u prirodi imaju težnju same sebe sakriti od otkrivanja, kao što je to bio slučaj s idealnom genetskom mješavinom koju je tražila. Ona i njezine Sestre kreću u epsku potragu koja će zahtijevati beskonačno strpljenje i posvećenost.

Ali s nestalim carstvom misaonih strojeva i dalekosežnim novim carstvom ljudi još u embrionalnom stupnju razvoja, čovječanstvo je bilo prožeto stvaralačkom energijom još neviđenom u povijesti, pravom renesansom. Netko mora držati stražu.

- Putovat ćete do udaljenih svjetova, promičući naše političke ciljeve tako da naše Sestrinstvo, naš Red, ostane stoljećima snažno. Raspršite se u svaku vladarsku kuću. Zamislite samo koliko mnogo možete promotriti i naučiti kao tamošnje namještenice, žene, ljubavnice, borci, dok vaša primarna lojalnost ostaje prema krilu Sestrinstva.

Žene su se smješkale, s nestrpljenjem očekujući svoje nove zadatke.

Nakon sastanka, kad su se žene u crnom vraćale svojim domovima u klisuri, Karee se približila Raquelli. - Nakon ove epidemije, zar ne bi naš prvi prioritet bio obnova naše vlastite populacije ovdje na Ros-saku? Izgubile smo toliko mnogo obitelji, toliko mnogo oplođivača među muškarcima.

Raquella pomisli na svoju kćer čiji zametak je sada nosila, stanice koje su se užurbano dijelile u njenoj maternici. Osjetila je gorkasti žalac tuge pri pomisli da Mohandas neće nikada znati da je imao dijete. - Kao i uvijek nakon velikih gubitaka naše će Sestre dolaziti u iskušenje da pristanu na neprovjerenu reprodukciju. Ali mi moramo odbirati samo najbolje partnere i brižljivo voditi datoteke. Genetska baza podataka pomoći će na pri izboru pravilnog partnera. To ne smije nasumičan izbor.

Mlada čarobnica izgledala je snuždeno. - Moramo se rasplođivati samo u skladu s kartama krvnih veza? Ne može li ovdje biti ni najmanjeg ustupka ljubavi?

- Ljubav. - Raquella je kotrljala riječ u svojim ustima. – Moramo biti na oprezu s tom posebnom vrstom emocije, jer ona zavede ženu u razmišljanje o samo jednoj osobi prirasloj joj srcu, umjesto da razmišlja dalje i šire. Ljubav uvodi u igru toliko mnogo nasumičnih čimbenika. Sada, kad su nam na raspolaganju DNK karte putovanja u budućnost, možemo se uputiti ispravnim putom.

- Ra... zurnijem. - Mlada je žena zvučala razočarano. Zar je već imala nekog svog dragog među preživjelim muškarcima?

Raquella je proučavala njezine klasično lijepe crte lica i tijela te rekla: - Razumijevanje je samo početak.

Bez obzira kamo pošao, svemir me uvijek nađe. Vrhovni bašar Vorian Atreid, Razmišljanja na Lossu U svemirskoj luci Zimije jedan je čovjek hodao oko nekog broda

starinskog tipa, obavljajući posljednji pregled prije polijetanja. Svježe obojen i generalno obnovljen, stari crno-srebrni brod reflektirao je zlatne zrake zalazećeg sunca. Teško da će više ikad ovdje vidjeti, kad sada ode.

Vorian više nije nosio vojnu odoru. Pokušao je zamisliti kako će izgledati potpuna sloboda, život bez dužnosti i obveza koje su ga zarobljavale desetljećima. Bile je već vrijeme da sve to napusti i ode daleko odavde, prema Nesvrstanim svjetovima i dalje. Neće požaliti što ostavlja sve za sobom. Otišle su brige sa Džihadom, a rijetko kad će misliti na Abulurda, Agamemnona, Omniusa ili bilo koga od onih koji su mu zadali toliko bola.

Njegova karijera ratnika bila je završena, i nije znao kakav je život pred njim. Već je proživio koliko su dva ljudska života, a lako je moguće da je još više nego toliko ostalo u njegovim prenabijenim genima. Počeo je pokazivati neke blage znakove starenja... izgledao je već kao tridesetogodišnjak... ali u kostima i u svojoj duši nosio je umor od tisuću godina. Džihad i sve njegove tragedije odnijele su dio njega i nije znao kada će se, i hoće li se, ikad oporaviti.

Možda bi mogao svratiti nakratko do Rossaka i posjetiti svoju požrtvovnu unuku Raquellu koja je ondje radila s preživjelim čarob-nicama. Nije imao pojma o tome što to one ondje rade, ali s veseljem je očekivao da će ustanoviti. Možda bi čak otišao opet na Caladan. Ako zbog ničeg drugog, da kaže zbogom sinovima i unučadi.

Osjećao se kao galaktički turist bez ikakvog plana putovanja, bez ikakvog pritiska na kakvog je bio naviknut tijekom proteklog stoljeća.

Za putovanja u divljine planeta ponio je sa sobom čamac za napuhavanje i lebdeće platforme, sve oprema koja je zauzimala malo mjesta u prtljažnom prostoru Putnika snova. Skitat će se gdjegod poželi, otkrivajući sve što mu se sviđa. Većinu svog života posvetio je učenju i usavršavanju umijeća ratovanja, no za takve vještine sad više nema potrebe.

Ironijom sudbine, sad mu je dobro došlo znanje kojim je ovladao još rano u životu, davno prije negoli je postao slavni heroj Džihada, u

onim mirnim danima kad su on i Seurat obilazili Sinkronizirane svjetove prenoseći ažurirane kopije svemira. Bijahu to dani jednostavnosti. Ovaj brod, nekoć pun kompjutorskih sustava, sada je imao samo ručno upravljanje. Uz dodatnu zalihost opreme, koju je Vor ugradio tijekom rekonstrukcije, brod će ga dobro služiti. Manje dijelova i manje sofisticiranih sustava značilo je i već pouzdanost, manje zakazivanja.

Ukrcao se na Putnika snova i poletio dan prije plana, čime je izbjegao bilo kakve fanfare i otpozdravljanja. Dok se uspinjao kroz atmosferu, s pleća kao da mu se podigao velik teret, a nadomjestio ga osjet čistog uzbuđenja, kao da je, iznova rođen, ponovno stupio u život pun obećanja.

Za donošenje loše odluke dovoljan je samo trenutak, no

buduće generacije mogu zbog trpjeti stoljećima. -VRHOVNI BAŠAR VORIAN ATREID Završna ocjena

Džihada (Peta revizija) Abulurd Harkonnen protjeran je u galaktičku zabit, na hladan

planet Lankiveil. Obasut porugama i otjeran iz Lige kao kukavica, prihvatio je

svoju sudbinu na ovom nezgodnom mjestu. No nije ni želio ništa drugo već povući se u sebe, daleko od svih očiju.

Premda je bio želio samo to da spasi nevine milijune ljudskog štita Mosta hrethgira

i premda su na kraju strojevi ipak bili pobijeđeni, Vorian mu nikad nije mogao oprostiti nepoštivanje zapovijedi. Vrhovni bašar nije taj čin samo smatrao izdajom vojničkih dužnosti već i izdajom njihovog prijateljskog odnosa.

Nakon njegovih ranijih zasluga, ne mogavši se oporaviti od ove sramote, Abulurd je sada bio ogorčen na Ligu plemića, na svoga brata Faykana i njegovu sitničavu politiku... no iznad svega na Voriana Atreida, čovjeka kojeg je bio volio, ali koji se pokazao da je jednako nehuman kao i Titan Agamemnon.

Abulurd je očekivao da će mu biti oprošteno, no kameno srce Voriana Atreida nije imalo u sebi nimalo samilosti.

Najgore od svega, Vorian više neće održati svoje obećanje da će otkloniti nepravednu ljagu s imena Xaviera Harkonnena. Da se Abulurd vratio iz Bitke za Corrin kao heroj, on i Vor zajedno bi rehabilitirali posthumno Xaviera, tako da se Liga plemića sjeća njegovog djeda kao velikog čovjeka kakav je doista i bio. No čim je Abulurd protjeran, bijaše raspušteno i parlamentarno povjerenstvo koje je Vor bio osnovao da preispita taj slučaj Xaviera Harkonnena.

Uoči suđenja, vrhovni bašar je nakratko bio posjetio Abulurda u ćeliji istražnog zatvora u Zimiji. Nekoliko je dugih trenutka u tišini promatrao zatvorenika, a Abulurd je čekao, pripravan izdržati ono što mora.

Pažljivo mjereći svoje riječi, Vor je rekao: - Xavier mi je bio

prijatelj. No više nije moguće ozdraviti ime Harkonnen. Ljudi će reći da krv nije voda, da je moralna pokvarenost s tvoga djeda nasljedno prešla

na tebe. Zbog tvoje izdaje, izgubljena je i prošla slava što ju je tvoja obitelj imala. - S prezirom na licu, napustio je ćeliju.

Susret je trajao manje od minute, no usjekao se kao kiselina u Abulurdovo pamćenje. Tada je bio duboko povrijeđen; sada, prisjećajući se tih Vorovih riječi, osjećao je kako u njemu kipti bijes.

Premda prognan iz Lige plemića, Abulurd je imao dovoljno prihoda za opstanak na Lankiveilu. Namjesnik Faykan Corrino, omotavši se u zaštitnički i slavni plašt moći, objavio je da Abulurd i svi njegovi nasljednici moraju zadržati pogrdno ime Harkonnen. Vremenom, rijetki će se sjećati da su Harkonneni i Corinni nekoć bili u rodbinskoj vezi...

Abulurd je sagradio svoj novi dom u središtu nekog jadnog sela u dnu jednog fjorda strmih stijena na Lankieveilu. Ljudi ondje bijahu ribari i seljaci koji su živjeli izvan utjecaja Lige i nezainteresirani za politiku. Nisu obraćali pažnju na sramotu svoga novog gospodara i uskoro su naučili živjeti s njim, uvjereni u njegovo pravedno postupanje u Bitci za Corrin.

Prolazile su godine, on se oženio jednom mještankom i dobio s njom tri sina. Kad im je ispričao o svojoj prošlosti, njegova žena i djeca maštala su o bogatstvu koje je ukradeno njihovoj obitelji i zakipjeli su zbog mogućnosti koje su zauvijek uskraćene Harkonnenima. Osjećali su tu nepravdu pri svakoj pomisli na Voriana Atreida. Abulurdovi sinovi su sebe doživljavali kao prinčeve u egzilu, odrezani od svog plemićkog nasljedstva, premda oni sami nisu nikad učinili ništa loše.

Jednoga dana, jedan od Abulurdovih sinova, Dirdos, nađe očevu staru zeleno-grimiznu odoru Armije čovječanstva, uredno složenu i spremljenu, te se odjene u nju. Abulurda je zaboljelo kad je vidio svoga sina u nekoć cijenjenoj odori te je odmah uzme od njega i spali. No to je mlade Harkonnene samo još više inspiriralo da dodaju nove priče o izgubljenoj slavi.

Desetljećima kasnije, kad su Abulurd i njegova žena umrli od neke groznice koja je pomela ribarsko naselje, preživjeli sinovi Harkonneni optužiše za to Atreida. Bez ikakvog dokaza koji bi podržali njihove navode, sinovi su rekli da je Vorian Atreid osobno ubacio klice te bolesti zato da istrijebi njihovu familiju.

Abulurdovi sinovi prenosili su priče o svojoj prošlosti na svoju djecu, a ovi dalje na svoju, stalno pretjerujući u važnosti koju je navodno imala familija Harkonnen i kako je zatim duboko. A sve to zbog Voriana Atreida.

Izolirani na Lankiveilu, kasniji naraštaji Harkonnena zakleli su da će se osvetiti svojim smrtnim neprijateljima Atreidima. Tijekom stoljeća koja su slijedila, do u vrijeme kad su Harkonneni počeli poduzimati prve pokusne korake za povratak u novo carstvo Corrina, njihove priče počeše se prihvaćati kao činjenice. A Harkonneni nisu nikada zaboravili.

Duboka pustinja nije prognanstvo. Ona je samoća. Ona je

sigurnost. -NAIB ISMAIL Vatrena poezija s Arrakisa Ismail se oporavio od borbe s pješčanim crvom, ali ne i njegovo

srce. Premda je bio izgubio sok izazova, nije prihvatio poraz, jer znao

je koliko mnogo toga počiva na njegovoj sposobnosti spašavanja Zen-suni naroda, zaštite njihove tradicije suočene s napastima vanjskoga svijeta.

Nakon što se njegovo ostarjelo tijelo zaliječilo od fizičkih ozljeda, Ismail je odlučio prikupiti nešto zaliha i uobičajenu opremu te se uputiti sam u duboku pustinju... kao što je nekoć učinim Selim Jahač Crva nakon prognanstva iz naselja naiba Dhartha.

Kad je obznanio svoj naum, više mladih ratnica te neki razočarani stariji pitahu ga mogu li poći s njim, zajedno s Chamal i jednim brojem potomaka s Poritrina. Ti stariji su bili još djeca u vrijeme Jahača Crva, ali nisu zaboravili. Svi su oni željeli slijediti viziju Selima, nastavljajući njegovo djelo i sjećajući se legende o njemu. Kad je Ismail vidio da ga toliko mnogo ljudi namjerava slijediti i ostaviti lagodan život, nezadovoljni načinom vladanja El'hiima, osjetio je radost u srcu.

Tijekom najvećeg dijela vremena, njegov ga je posinak izbjegavao te nije zlurado uživao u svojoj pobjedi... barem ne u Ismailovoj nazočnost. Ali raspoloženje mještana se očito bilo promijenilo. Mnogi od onih koji su bili razmaženi nepotrebnim komforom željeli su sada poći iz svog usamljenog naselja što bliže gradu Arrakisu. Neki odlučiše svoje druge domove unutar VenKee naselja.

Ismaila je boljelo zbog toga srce, jer je bio siguran da će ti Zensuniji naposljetku izgubiti svoju neovisnost i samobitnost kao narod. Neće više biti nomadi, poštovani Zensuniji. Ismail nije želio biti dio toga.

S ponosom koji ga je održavao na životu jednako koliko i stalnu

uzimanje melangea, pobrojao je svoje sljedbenike i rekao im da skupe svoje najnužnije stvari. Morat će ostaviti beskoristan luksuz, opremu stana i odjeću koja ne može izdržati grube uvjete Arrakisa. Naći će sebi mjesto u dubokoj pustinji.

Ismail, daleko najstariji od svih živućih Zensunija, suočio se s El'hi-imom malo prije odlaska. - Vodit ću moje ljude odavde... daleko od tebe i daleko od svih pokvarenost koje stranci donose.

El'hiim se prvo zabuljio u njega, a onda kao se nasmijao. - Budi razborit, Ismaile. Svi ćete izginuti tamo vani.

Starac se nije pokolebao. - Neka tako bude, ako je takva volja Bu-dalaha. Vjerujemo da će se pustinja pobrinuti za nas, ali ako činimo pogreške, izginut ćemo. Ako postupamo ispravno, napredovat ćemo kao Slobodnjaci, određujući sami našu zajednicu. Bilo ovako ili onako, ti to El'hiime vjerojatno nećeš nikada saznati.

Poput nekog zbjega, Ismail i njegovi krenuše iz iskvarenog

naselja. Ostavili su rodbinu i prijatelje, prošli kroz prolaz u Zaštitnom zidu i van u divljinu, u opasnu pustinju poznatu kao Tanzerouft.

Dok mu je topao vjetar milovao lice, Ismail je zaklanjao oči pogleda uprtog u daljinu, u nemiran, negostoljubiv krajolik. No umjesto da mu izgleda kao nešto prijeteće, veliko more dina učinilo mu se kao da ga zove i nudi mu beskrajne mogućnosti.

Okrenuo se ljudima koji su hodali za njim. - Ondje vani, nitko nam neće smetati. Sagradit ćemo zaštićene nastambe i živjeti u miru, bez miješanja s onima koji imaju previše povjerenja u strance.

- Bit će teško, - reče jedan od starijih koji je hodao uz njega. Ismail je kimnuo. - Da, no tegobe će nas učiniti jačima, i jednoga

dana Arrakis će cijeli biti samo naš. Veliko prostranstvo pijeska ima svoje vlastito vrijeme. Kako su

plime promjena pohodile planet za planetom diljem Galaktike, beskrajna pustinja na Arrakisu odstranjivala je sve pokušaje njenog pripitomljavanja ili upravljanja. Suha klima čuvala je artefakte, dok su bijesne pješčane oluje brisale sve na svome putu. Tragači za začinom dolazili su i odlazili, no crvi su uzimali k sebi mnoge nedovoljno pripremljene nametljivce.

Ali uljezi su nastavljali dolaziti, privučeni mamcem i legendom o začinu melangeu.

I kako su carstva nastajala i propadala, pustinjski planet Arrakis pokazivao je svoje lice svemiru i trajao.

-------------------------------------------------------