Charles Dickens - Velika oؤچekivanja Charles Dickens - Velika oؤچekivanja Naslov originala : CHARLES

  • View
    4

  • Download
    1

Embed Size (px)

Text of Charles Dickens - Velika oؤچekivanja Charles Dickens - Velika oؤچekivanja Naslov originala :...

  • Charles Dickens - Velika očekivanja

    Naslov originala : CHARLES DICKENS - GREAT EXPECTATIONS

  • 1. POGLAVLJE Buduci da se očeva porodica zvala Pirrip, a moje krsno ime bilo Philip, nisam znao u svom djetinjem jeziku iz obiju riječi skovati nikakvo dulje ili jasnije ime nego Pip. I tako sam sebe prozvao Pip, a Pip su me i drugi zvali. Navodim Pirrip kao očevo prezime na temelju njegove nadgrobne ploče i pričanja moje sestre - gospode Joe Gargery, koja se udala za kovača. Ne vidjeh nikad ni oca, ni majke, niti sam ikad vidio bilo kakvu njegovu ili njezinu sliku (jer su živjeli davno prije vremena fotografskog umijeća), te sam stvorio sebi prve predodžbe o njihovu obličju, sasvim nerazumno, po njihovim nadgrobnim pločama. Po obliku slova na nadgrobnoj ploči moga oca ja sam ga na neki čudan način zamišljao kao snažna, stamena i mrka muškarca crne kovrčaste kose. Iz slova i stilizacije natpisa »I Georgiana, žena Gore Spomenutoga«, izveo sam djetinjasti zaključak da je moja majka bila bljedah-na i pjegava lica. Pet kamenih pločica, svaka stopu i pol dugačka, lijepo poredanih do njihovih grobova, a posvećenih sjećanju na petero moje male braće, koja su još u najranijoj mladosti odustala od pokušaja da žive u toj općoj borbi, usadilo je u moju dušu usrdno vjerovanje, koje sam do dana današnjega sačuvao, da su se rodili po-leduške, s rukama u džepovima svojih hlača i da ih nikad nisu izvadili u životu. Stanovali smo u močvarnom kraju pokraj rijeke, dvadesetak milja hoda uzduž njezina vijugavog toka, daleko do mora. Prvu, najživlju i najdublju uspomenu na zbilju ovog svijeta bit će da sam stekao jednog hladnog nezaboravnog popodneva kad se dan već gasio. U tim trenucima bilo mi je jasno da je to turobno, koprivama zaraslo mjesto — groblje, a da su Philip Pirrip, nekoć član ove župe, i Georgiana, žena Gore Spomenutoga, mrtvi i pokopani, da su Alexander, Bartholornew, Abraham, Tobias i Roger, dječica spomenutih, također mrtva i pokopana a pusta ravnica iza groblja, ispresijecana nasipima, humcima i prijelazima, po kojoj pase raštrkana stoka- močvara, niska olovna crta iza nje rijeka, onaj daleki divlji brlog, odakle žestoko kulja vjetar - more, a maleni jadni drhtavi stvor što se stao svega toga bojati i udario u plač - Pip. — Zaveži! — dreknu strašan glas i nekakav muškarac iskrsnu medu grobovima pokraj crkvenih vrata. — Zaveži, mali vraže, ili ću te zaklati! Strašan lik, sav u gruboj surini, s velikim željeznim negvama na nozi. Gologlav, poderanih cipela, a glavu umotao starom krpom. Prokvašen vodom, uprljan glibom, noge podbio o kamenje, raskrvario na oštrome šljunku, ozario koprivama, izbo na glogovu trnju. Hramao, drhtao, piljio očima, režao, a zubi mu cvokotali u ustima kad me je ščepao za podbradak. — Gospodine, nemojte me zaklati - zaklinjao sam ga zaprepašten od užasa. - Molim vas, gospodine, nemojte. — Reci nam kako se zoveš! - progovori muškarac. - Brzo! — Pip, gospodine. — Ponovi — reče, zureći u mene. — Glasnije! — Pip, gospodine, Pip. — Pokaži nam gdje stanuješ - nato će neznanac. - Pokaži nam to mjesto! Pokazah rukom gdje leži naše selo u nizinskom obalnom kraju, medu johama i okresanom drveću, milju-dvije od crkve. Gledao me časak, a zatim me okrene glavačke te isprazni moje džepove, u kojima nije bilo ništa do kriške kruha. Kada je crkva opet stajala na svome mjestu — jer je bio tako brz i snažan da je crkvu o-krenuo naopačke, tako da sam toranj vidio pod svojim nogama — 10

    kada je, dakle, crkva opet stajala na svome mjestu, sjedio sam, sav dršćući, na povisokom nadgrobnom spomeniku, dok je on proždrljivo gutao kruh.

    2

  • - Kučkin sine - reče oblizujući usne - ala su ti obrazi bucmasti. Vjerujem da su bili bucmasti, iako sam u ono vrijeme bio premalena rasta za svoje godine i slabašan. - Đavo me odnio ako ih ne bih pojeo - reče neznanac i prijeteći zaklima glavom - i malo fali da to ne učinim. Odgovorih kako se ozbiljno nadam da to ne će učiniti, i privijem se još čvršće uz nadgrobni spomenik, kamo me bješe posadio, prvo da zadržim ravnotežu, a drugo da ne briznem u plač. - A sada pogledaj u mene! - nato će muškarac. - Gdje ti je majka? Odgovorih: - Ovdje, gospodine! Neznanac se trže, potrča malo, stade i pogleda preko ramena. - Ovdje, gospodine! - javim se uplašeno. - I Georgiana. To mi je majka. - A tako! - reče i vrati se natrag. - A je li ti to otac, tu pokraj majke? - Da, gospodine, i on je tu pokopan. - Ha! - promrsi premišljajući. - A kod koga živiš, ako ti dobrostivo dopustim da poživiš, na što se, međutim, još nisam odlučio? - Kod sestre, gospodine, kod gospode Joe Gargerv, žene kovača Joea Gargervja. - Kovača, veliš? - upita i pogleda dolje na svoju nogu. Pogledavajući mrko čas u nogu, čas u mene, približi se nadgrobnom spomeniku, na kome sam sjedio, zgrabi me za obje ruke i zabaci me koliko je god više mogao unatrag, tako da je oči svom snagom upiljio u moje, a ja nemoćno gledao u njegove. - A sad pazi, jer ti se radi o glavi. Znaš što je turpija? - Da, gospodine. - I što je sjecalica? - Znam, gospodine. Nakon svakog pitanja jače me nagne kao da hoće da još više osjetim svoju nemoć i opasnost u kojoj lebdim. 11 — Nabavit ćeš mi turpiju — pa me još nagne. — I sjecalicu. — Opet me nagne. — I donijet ćeš mi oboje. — Ponovno me nagne. — Ili ću ti iščupati srce i jetru. — Opet me nagne. Prepadoh se tako strašno, a mozak mi se zavrtje u glavi da sam se objema rukama zakvačio za nj i rekao: - Gospodine, budite ljubazni pa me izvolite postaviti uspravno, onda mi možda ne će pozliti i bolje ću pripaziti na vaše riječi. Tolikom me žestinom premetnu i prebaci, da se je crkva okrenula oko svoga vjetrokaza na tornju. Zatim me uze za ramena, uspravi navrh nadgrobnog spomenika i produži ovim strašnim riječima: — Donijet ćeš mi sutra rano turpiju i sjecalicu. Sve to donesi tamo preko na staru tvrđavu. To ćeš učiniti, ni da pisneš ni da odaš znakom da si me vidio, ili ma koga drugoga, i poštedjet ću ti život. Ne učiniš li to ili na dlaku ne izvršiš što ti rekoh, iščupat ćemo ti srce i jetru, ispeći ih na roštilju i pojesti. Nisam ovdje sam, kako ti možda misliš. Tu se sa mnom krije još i mladić prema kome sam ja anđeo. Čuje što govorim. Poznaje tajne putove, zna kako će se domoći dječaka i njegova srca i jetre. Dječak bi se zaludu pokušao sakriti pred njim. Može zaključati vrata, zavući se u toplu postelju, pokriti se svojim odijelom preko glave, sakriti se i misliti daje spašen. Ma kako se dječak sigurno i udobno osjećao, mladić će se tiho šunjati i došunjati k njemu i onda ga rasporiti. Zasada ga teškom mukom odvraćam od toga, da ti ne naudi. Vrlo ga teško držim podalje od tvog srca i jetre. Sto kažeš na to? Obećah da ću pribaviti turpiju i prikupiti svaku mrvu hrane što je nađem, i da ću u cik zore doći k njemu na staru tvrđavu. — Reci: ubila me strijela Božja ako to ne izvršim! - nato će neznanac. Izgovorih te riječi i on me skinu sa spomenika. — A sad - produži - ne zaboravi što si obećao, sjeti se mladića, tornjaj se kući!

    3

  • — La-la-ku noć, gospodine — promucah. — Bit će mi baš laka! — odvrati razgledajući hladnu, vlažnu pustoš. — Volio bih da sam žaba ili jegulja. 12

    Tresao se od zime i cijelo vrijeme objema rukama grlio svoje tijelo kao da ga hoće sačuvati da se ne raspadne i hramajući išao prema niskom grobljanskom zidu. Gledao sam ga kako se provlači između kopriva i trnja što je izniklo između zelenih humaka. Mojim se djetinj-skim očima činilo da izmiče rukama što ih mrtvi oprezno pružaju iz grobova, da ih opletu oko njegovih gležanja i povuku ga u raku. Kada je došao do niskoga grobljanskog zida, prebaci se kao da su mu noge uzete i ukočene, a onda, okrenuvši se, pogleda u mene. Kad vid-jeh kako se osvrnuo za mnom, udarim ravno kući, trčeći što me noge nose. No uskoro pogledam preko ramena i tada sam vidio kako ponovno ide prema rijeci, svejednako stišćući objema rukama svoje tijelo i traži ranjavim nogama put između velikog kamenja, porazbacanog ovdje-ondje po močvari kao nogostup kada udare kiše ili nadode plima. Kada sam stao da pogledam za njim, močvara je u tom času bila samo duga crna ravna crta a rijeka isto tako, ali ni izdaleka tako široka, niti crna; nebo samo isprepleten niz dugih, jarko crvenih i duboko crnih traka. Na rubu rijeke jedva sam nazirao jedina dva crna predmeta na cijelom vidiku, što su uspravno stršila: svjetionik, po kome su se pomorci upravljali — nalik na rasklimanu bačvu, nataknutu na stup, ružna stvar kada joj se približiš, i vješala s lancima, na kojima se nekoć zibalo tijelo gusara. Neznanac je hramao prema vješalima; kao da je gusar oživio te se, sišavši s vješala, sada vraća da se ponovno objesi. Kada sam pomislio na to, podide me jeza, a kada vidjeh kako goveda podižu glave i bulje za njim, u čudu sam se pitao ne misle li i ona što i ja. Ogledavao sam se na sve strane ne bih li gdje ugledao onog strašnog mladića, ali njemu ni traga, ni glasa. Tada me ponovno obuze strah i ne osvrćući se više, potrčah kući. 13 2. POGLAVLJE Moja sestra gospoda Joe Gargerv bila je više od dvadeset godina starija od mene i njoj je uspjelo da medu susjedima postane čuvena po tome što je mene othranila »svojom rukom«. Kako sam u ono vrijeme bio prisiljen sam odgonetati značenje tih riječi, a poznavajući njezinu nesmiljenu i tešku ruku, što se često spušta na njezina muža i na mene, smatrao sam da smo Gargerv i ja bili odgajani njezinom »rođenom rukom«. Nije bila baš pristala žena i imao sam dojam da je ona »svojom rukom«