Marko Tulije Ciceron:

ORATOR

I. Dugo sam se, Brute, i mnogo premišljao je li teže ili bolje uskraćivati ti ono što često

tražiš ili pak to izvršiti. Jer preteško mi se činilo da bilo što uskraćujem onomu kojeg

jedino volim i za kojega osjećam da sam mu vrlo drag, osobito zato što traži ono što mu

pripada i želi prekrasne stvari. Ta, dvojio sam treba li uopće netko tko se boji prijekora

učenjaka i mudraca, upustiti se u takvo nešto, što, ne samo da je teško izvesti, već i

misaono pojmiti. Ima li, naime, što težega negoli, uz takvu raznolikost dobrih govornika,

prosuditi koja je najbolja vrsta ili takoreći oblik govorništva? Kad me već često moliš,

upustit ću se u to, ne toliko u nadi da ću dovršiti, koliko iz volje za iskušavanjem. Draže

mi je, kad se tvojoj želji već pokoravam, da uočiš u mene nedostatak razboritosti nego

dobre volje, do čega bi došlo da to ne napravim.

Dakle, često me pitaš koji rod govorništva najviše odobravam i koji mi izgleda takav da

mu se ništa ne treba dodati jer ga držim najvišim i najsavršenijim. Pri tom se bojim, u

slučaju da izvršim ono što želiš i navedem ime dotičnog govornika po tvojoj želji, da ne

bih obeshrabrio težnje mnogih koji su oslabljeni očajem i neće ni pokušati postići ono za

što ni ne vjeruju da mogu. Jer pravo je da svi iskuse sve ono, što je značajno i vrlo

poželjno. Ako će pak netko biti lišen ili prirodnog dara ili snage izvrsna duha, ili možda

slabije izučen u vještinama nauke, neka ide onakvim tokom kojim može. Jer pošteno je

da se onaj koji teži prvom mjestu, zaustavi na drugom ili trećem. Među pjesnicima, na

primjer, nije mjesto samo Homeru, da spomenem Grke, ili Arhilohu, Sofoklu ili Pindaru,

1

nego i onima na drugom mjestu, pa i ispod njega. Niti je Aritsotela veličina Platonova

odvratila od pisanja o filozofiji, niti je sam Aristotel zadivljujućim znanjem i obiljem

zagušio djelovanje drugih. II. Ne samo da to izvrsne ljude ne odvraća od težnje

savršenstvu, nego se pače nisu odrekli umjetnosti ni oni umjetnici koji, kako vidjesmo,

nisu mogli oponašati ljepotu Jaliza Rođanina ili Koske Afrodite. Isto tako nije kip Zeusa

Olimpijskog ili bacača koplja prestrašio ostale na taj način da bi bili manje spremni

pokušati što postići ili krenuti naprijed. Njih je bilo toliko mnoštvo, toliko je svaki od

njih bio hvaljen u svojem umjetničkom rodu, da mi, sve diveći se vrhunskom, hvalimo i

ono osrednje. Među govornicima pak, i to grčkima, čudesno je kako se jedan ističe među

drugima. Ali ipak, premda je postojao jedan Demosten, mnogi veliki i slvani govornici

bijahu prije njega, i bijahu bili prije, a ni poslije neće nedostajati. Stoga nema razloga

zašto bi napustili nadu ili olabavili u marljivosti oni koji su se dali njegovanju

govorničkog umijeća. Jer niti se treba odreći težnje za najboljim, a i inače je u uzvišenim

stvarima veliko i ono što je vrlo blizu najboljemu.

Stoga ću ja smišljajući vrhunskog govornika tako ga oblikovati kakav nitko nikada nije

bio. Ne pitam se, naime, tko je bio takav, nego što je to savršenstvo, ono što se u cjelini

govora ne pojavljuje baš često, ne znam da li ikada, nego tek zasjaji u nekom dijelu, kako

kod jednih češće, tako kod drugih rjeđe. Ja tvrdim da nema ničega tako lijepog, a da to

(savršenstvo, op. pr.) ne bi bilo ljepše, jer bilo što drugo tek je poput maske nekoga lica.

To se ne može opaziti ni očima ni ušima ni bilo kojim osjetilom, već ga samo zahvaćamo

umom i promišljanjem. Stoga možemo zamisliti i ljepše stvari od Fidijinih kipova od

kojih u toj vrsti ne vidimo ničega savršenijeg, kao i od onih slikarija koje sam spomenuo.

Ta nije ni umjetnik koji je oblikovao Zeusa ili Atenu promatrao ikoga po uzoru na koga

2

bi oblikovao kip, već mu je u umu bio usađen nekakav uzor krajnje ljepote, te se u nj

udubljivao i tako usredotočen po sličnosti s njim oblikovao je umjetničko djelo. III.

Dakle, kao što se u oblicima i likovima nalazi nešto savršeno i izvrsno, a to je zamišljeni

uzor kojim se oponaša ono što se okom ne može vidjeti, tako i uzor savršena govorništva

vidimo pomišljajem, dok izraz hvatamo ušima. Te stvari idejama zove Platon, premudri

njegovatelj i učitelj ne samo razumijevanja, već i govorenja. Za njih kaže da su

nestvorene, da su uvijek postojale, te da su sadržane u razumu i umu, za razliku od

drugih stvari koje se rađaju, nestaju, protječu, propadaju i dugo se ne zadržavaju u

jednom te istom stanju. O čemu god da se, dakle, razumno i postupno raspravlja, to se

mora podvesti na posljednji oblik i uzor njegove vrste.

Vidim da je ovaj moj prvi uvod izveden, ne iz govorničkih rasprava, nego da je izvađena

iz prave filozofije, i to upravo one koliko stare toliko nejasne, te će požeti ili ponešto

prijekora ili zacijelo divljenja. Naime, ili će se čuditi što se ovo tiče onoga što

istražujemo, i to oni koji će biti zadovoljni onda kad spoznaju samu stvar tako da će se

činiti da potraga za njom nije bila uzaludna, ili će nas koriti što se krećemo po neobičnim

stazama, a zanemarujemo one već utabane. Razumijem kako uvijek izgleda da govorim

nove stvari, premda govorim vrlo stare, ali ih većina ljudi nije čula, te priznajem da sam

govornikom postao, ako uopće to jesam i kakav god da jesam, ne u govorničkim

vježbaonicama, nego u prostorima Akademije. Ondje pak ima mogućnosti za

mnogobrojne i raznolike razgovore, u kojima su ponajprije utisnuti Platonovi tragovi.

Međutim, govornika uznemiruju, ali mu i pomažu rasprave kako njegove (Platonove, op.

pr.) tako i drugih filozofa, jer svako obilje i takoreći šuma govora dolazi od njih. Ipak

nisu oni dostatno obrazovani za sudske parnice, koje su, kako su i sami znali reći, ostavili

3

sirovijim Muzama. Tako je ta sudska rječitost prezrena od filozofa, te je tako odbačena

oskudijevala u mnogim i značajnim pomoćnim sredstvima, ali je ipak urešena riječima i

izrekama i hvastala se pred narodom i pretrpjela strah od suda i prijekora mnogih. Stoga

je učenima nedostajalo pučke rječitosti, a rječitima profinjenog znanja o govorništvu.

IV. Ovdje, dakle, postavimo ono što će sa kasnije razbistriti, naime, da bez filozofije

nema uzorno rječita čovjeka, ne stoga što bi filozofija sadržavala sve, nego većma kao

pripomoć, kao što hrvalište pomaže glumcu. Male stvari se često s punim pravom

uspoređuju s velikima. Jer ne može opširnije ni opsežnije bilo tko govoriti o velikim i

raznovrsnim stvarima bez filozofije. Štoviše u Platonovu "Fedru" Sokrat kaže da Periklo

nadvisuje ostale govornike po tom što je slušao Anaksagorina predavanja o prirodnoj

filozofiji. Po tom drži da je, ne samo naučio neke druge prekrasne i veličanstvene stvari,

nego i da je bio sjajan, plodan i pun znanja upravo u onom što je najglavniji dio

govorništva, naime nauk o tom kojim govorničkim sredstvima se potiču koji dijelovi

duha. Isto se može smatrati o Demostenu iz čijih se pisama može razumjeti koliko je

često slušao Platona. Bez filozofskog nauka ne možemo razlučiti rod i vrstu svake stvari,

ne možemo ništa utvrditi i objasniti, kao ni razdijeliti na sastavne dijelove. Ne možemo

prosuditi što je istinito, a što lažno, niti razabrati dosljedno, uočiti nedosljedno i raščlaniti

dvosmisleno. Što da kažem o prirodi stvari spoznaja kojih govorniku pribavlja veliku

pomoć? Ili možda vjeruješ da se o životu, dužnostima, kreposti i običajima išta može

reći, a da se mnogo nisi njima bavio? V. Za ove i tolike još druge stvari treba uporabiti

bezbrojne urese, a oni su pak bili jedino što su nekada predavali oni koji su se računali u

učitelje govorništva. Razlog što nitko nije stekao onu istinsku i savršenu rječitost, zbog

toga je što je odijeljeno podučavanje razumijevanja od podučavanja govorenja, te se od

4

jednih traži nauk o temama govora, od drugih pak nauk o riječima. Tako Marko Antonije

kojemu je doba naših otaca podijelilo naslov prvog govornika, oštrouman i mudar muž, u

jedinoj knjizi koju je ostavio za sobom, kaže da je vidio mnogo dobrih govornika, ali

nikoga rječita. Naime, u njegovoj je glavi bio usađen uzor govornika kojega je pojmio

mišlju, ali ga dosita nije vidio. Takav oštrouman muž, kakav je bio, mnogo je tražio i od

sebe i od drugih i nije mogao vidjeti nikoga tko bi se s pravom mogao nazvati rječitim.

Ali, ako nije držao rječitim ni sebe ni Lucija Krasa, imao je razvijeno poimanje nekakvog

oblika govorništva, a budući da njemu (obliku, op. pr.) nije ništa nedostajalo, nije u taj

oblik mogao uključiti one kojima je ponešto ili mnogo toga nedostajalo. Ispitajmo, dakle,

Brute, onoga kojega nikad nije vidio Antonije ili onoga koga nikad nije ni bilo. Ako ga

ne možemo oponašati i reći što o njem, a kaže da bi to jedva i božanstvu bilo moguće,

onda barem bismo možda mogli reći kakav bi trebao biti.

Tri su, uopćeno govoreći, vrste govora, a u svakoj od njih su pojedinci bili uspješni, ali

isto tako, ono što bismo najviše htjeli, vrlo rijetki u svima. Jer i govornički razzmetljivci,

tako da kažem, bili su, uz veliku ozbiljnost izričaja i veličanstvenost riječi, siloviti,

raznovrsni, opširni, ozbiljni, izučeni i pripravljeni da uzbude ljude i natjeraju ih na

promjenu mišljenja. To isto su jedni postigli surovim, tužnim i strahovitim, ali opet ne

savršenim ili zaokruženim govorom, a drugi laganim, izgrađenim i dovršenim. S druge

su strane jasni i točni, oni koji su sve objašnjavali i razjašnjavali, ali nisu bili preopširni,

već su gajili nekakav profinjen, zbijen i istesan slog. VI. U istoj vrsti su jedni bili lukavi,

ali neuglađeni i namjerno slični grubima i nevještima, a drugi u istoj bljutavoći govora

skladniji, ali duhovitiji, štoviše prpošni i lagano urešeni. Među njima se umeće nekakva

srednja i donekle umjerena vrsta govornika, onih koji nemaju oštrice drugih ni sjajnosti

5

prvih. Ta vrsta bliska je objema, ni u jednoj se ne ističe, sudjeluje u objema ili pak, ako

ćemo pravo reći, lišena je značajki obiju, te mu neprestano, kako kažu, teče izričaj pri

čem ništa ne unosi osim lakoće i jednostavnosti ili dodaje nekakve stvarčice poput kitica

u vijenac. Cijeli govor resi nenapadnim ukrasima riječi i izreka. Tko god je u pojedinim

značajkama jedne od ovih vrsta postigao snagu, veliko će biti ime među govornicima. Ali

treba istražiti jesu li dostatno napravili oko onoga što hoćemo. VII. Vidimo, naime, da je

bilo nekih koji su govorili koliko kićeno i ozbiljno toliko promišljeno i profinjeno. Kamo

sreće da među Latinima možemo pronaći primjerak takva govornika. Bilo bi izvrsno ne

tražiti strance, već biti zadovoljan domaćima. Ali čak i ja, koji sam u onom našem

razgovoru izloženom u "Brutu" mnogo pohvalio Latine, bilo da ohrabrim druge bilo da

zato što volim svoje, sjećam se da sam Demostena stavljao daleko ispred svih, a njega

bih htio poistovjetiti s onim što uopće smatram govorništvom, ne s onim što sam već sam

kod nekoga uočio. Od ovoga nema nikoga ozbiljnijeg, niti promišljenijeg, a niti

umjerenijeg. Stoga mi moramo opominjati one govori kojih su prečesto postali nevješti,

koji žele da ih se naziva Atičarima ili sami žele govoriti atičkim slogom, da se ponajviše

dive ovom čovjeku jer ne vjerujem da je čak ni Atena bila više atička od njega. Neka

nauče što je to atički slog i neka mjere govorništvo njegovom snagom, ne svojom

slabošću. Sada pak svatko hvali samo ono za što se nada da i sam može oponašati. Ali

ipak nije mi strano da one koji imaju najbolju namjeru, ali im prosuđivanje nije tako

čvrsto, podučavam u tom što je prava atička slava.

VIII. Uvijek je upraviteljica govorničke rječitosti bila razboritost slušatelja. Svi oni koji

žele zaslužiti pohvalu, zagledavaju se u volju onih koji slušaju, potpuno se ravnaju i

prilagođavaju prema njoj kao i prema mišljenju i sklonosti slušatelja. Stoga su Karija,

6

Frigija i Mizija, najneuglađeniji i najneprofinjeniji krajevi, procijenili da im je ušima

ugodan nakakav obilan i donekle mastan govornički slog koji njihovi susjedi s druge

strane ne tako širokog prolaza Rodskog mora nikada nisu odobravali, Grčka pogotovo

nije, a Atenjani su ga štoviše izričito odbacivali. Oni su uvijek držali razboritog i

iskrenog suda da ne mogu slušati ništa ako nije nepokvareno i probrano. Da govornik

govori s obzirom na njih, nikad se ne bi usudio izustiti nijednu neobičnu niti odbojnu

riječ. Tako je onaj za kojeg smo rekli da se ističe pred drugima (Demosten, op. pr.), u

onom čuvenom govoru "Za Ktezifonta", daleko najboljem govoru, isprva nastupio

opreznije, zatim, kad je počeo raspravu o zakonima, nastavio je zbijenije. Poslije toga je

postupno začaravao suce, a kad ih je vidio da su se zapalili, puno smjelije je nastavio. Ali

čak i kod ovakva govornika koji pažljivo važe svaku riječ Eshin prigovara u stanovitim

stvarima i izruguje mu se govoreći da mu je govor tvrd, odbojan i nepodnošljiv. Štoviše

ga, nazivajući ga zvijer, pita jesu li to riječi ili prikaze, tako da za Eshina čak ni

Demosten nije "Atičar". Jer lako je zapamtiti kakvu goruću riječ, pa je onda, kada su se

već duhovi dobrano ohladili, ismijati. Tako se šalom pravda Demosten govoreći da nije

do njega sva sudbina Grčke, da ne ovisi o tom je li uporabio ovu ili onu riječ odnosno je

li u ovom ili onom snjeru pružio ruku. Kako bi u Ateni tek slušali nekakvog Mižanina ili

Frigijca, kad čak i Demostena ruže kao patetičnog govornika? A da je tek počeo

povišenim glasom cendrajući pjevati na azijski način, tko bi ga podnio, ili prije: tko ne bi

htio da bude uklonjen?

IX. Za one koji se prilagode nježnim i obzirnim atičkim ušima smatra se da govore na

atički način. U tom ima više inačica, ali ovi se drže samo jedne. Naime, samo za nekoga

tko govori jezivo i neuglađeno, ali istodobno jezgrovito i profinjeno, smatraju da govori

7

na atički način. Griješe u onome "samo", ali što se tiče atičkog načina, tu se ne varaju. Po

njihovom sudu, ako je samo to atički način, ni Periklo nije govorio atički, on kojemu se

bez rasprave dodjeljivalo prvo mjesto. Da je rabio jednostavan slog, nikad pjesnik

Aristofan za nj ne bi bio rekao da je sijevao, grmio i prevrtao Grčku. Recimo, dakle, da

je atički govorio onaj najdražesniji i najuglađeniji pisac Lizija-tko bi to mogao poreći?-

jer razumijemo da je u Lizije atičko ne to što je jednostavan i nekićen, već to što nema

ničega neobičnog ili nevještog. Kićeno, ozbiljno i opsežno govoriti ili je svojstvo Atičara

ili Eshin i Demosten nisu Atičari. Pa evo neki izjavljuju da su Tukididovci, neka nova

nečuvena vrsta nespretnjakovića. Naime, oni koji slijede Liziju, slijede nekakvog

pravnika, koji doduše nije tako opsežan i veličanstven, ali iapk je temeljit i profinjen, i

koji u sudskim parnicanma na čudesan način može izdržati. Tukidid pak pripovijeda

povijest, ratove i bitke, i to dosta ozbiljno i čestito, ali se ništa njegovo ne može prenijeti

na sudbenu i javnu uporabu. Same te skupštine imaju toliko mnogo nejasnih i skrivenih

izreka, da se jedva i razumiju, a to je za javni govor najveći nedostatak. Kakva je to

izopačenost u ljudi da se, i kad nađu plodove, hrane žirom? Zar se prehrana uz pomoć

Atenjana mogla njegovati, a govorništvo nije? Koji je grčki govornik kad što preuzeo od

Tukidida? A ipak ga svi hvale. To je istina, ali hvale ga što zna objasniti događaje na

razborit, strog i ozbiljan način, ne zato da bi se bavio sudskim parnicama, nego da bi

pisao povijest ratova. Stoga ga nikad nisu uvrstili u govornike, a niti bi se, da nije pisao

povijest, uoće isticalo njegovo ime, premda je bio osobito čašćen i poznat. Nitko ne

oponaša ozbiljnost njegovih riječi i rečenica, nego samo kad tko izgovori što kljasto i

nepotpuno, što bi mogao napraviti i bez učitelja, smatra se Tukididovim rođenim bratom.

8

Našao sam i takvih koji hoće nalikovati Ksenofontu, a njihov izričaj je slađi od meda, od

sudskog žamora pak udaljeniji ne može biti.

Vratimo se, dakle, onomu kojega smo htjeli predočiti i koji je prožet takvim govorničkim

umijećem kakvo ni u koga nije uočio Antonije. X. Prihvaćamo se, Brute, velika i teška

posla, ali držim da ništa nije teško kad se voli. Volim pak i uvijek sam volio tvoju

nadarenost, marljivost i ćud. Izgaram svakim danom sve više, ne samo od želje da budem

s tobom, koja me potpuno obuzima, ne tražim samo naše susrete, zajedništvo i vrlo učene

razgovore, već i zbog glasa o tvojim nevjerojatnim vrlinama koje su međusobno različite,

ali ih povezuje mudrost. Ima li, naime, što udaljenije nego strogoća od blagosti? Koga su

ikada držali svetijim ili prijatnijim od tebe? Ima li išta težega nego u prosuđivanju

razmirica među mnogima ostati u milosti svih? Jer postižeš to da i oni koje nisi dobro

zastupao odlaze od tebe prijazno i smireno. Tako postižeš da, premda ne radiš ništa iz

milosti, ipak je ljudima drago sve što radiš. Stoga od svih zemalja jedino Galija ne gori

zajedničkim plamenom u kojem sam uživaš vlastitom vrlinom, dok si u svjetlu Italije

poznat i računaš se među najbolje građane, što po uspjehu što po snazi. Pa, koliko je već

velika stvar što uz svu zauzetost nikada ne prekidaš nauke, uvijek ili sam nešto pišeš ili

mene zoveš na pisanje. Stoga sam pristupio ovom tek što sam završio Katona, koga pak

nikad ne bih bio ni dotakao bojeći se vremena, neprijatelja kreposti, da nisam vjerovao da

nije pravo ne popustiti tvojem nagovaranju, to više što si u meni budio uspomenu na

nekog vrlo dragog. Ali, svjedočim da sam se odvažio ovo napisati jer si me ti zamolio,

premda nisam imao volje. Želim, naime, da nam zajednički bude zločin jer, ako ne

budem mogao odgovoriti tolikom zahtjevu, bit će tvoja krivnja što si mi nametnuo

9

pretjeran teret, a moja što sam to prihvatio. Pri tom će slava zbog učinjene milosti tebi

biti naknada za pogrešnost našeg prosuđivanja.

XI. Nego, u svemu je najteže izložiti oblik, ono što Grci zovu harakter, najboljega jer

svakomu drugo izgleda najbolje. Netko kaže da uživa u Eniju zato što on ne odudara od

uobičajene uporabe riječi. Drugi više voli Pakuvija; u njega su, kaže, mnogo kićeniji i

razrađeniji stihovi, dok kod drugoga je mnogo toga nedovršeno. Neka drugi voli Akcija.

Različiti su, naime, sudovi kao i kod Grka i nije lako razložiti koji oblik je najbolji. Kod

slika neki uživaju u jezivom, neuglađenom i tamnom, a drugi pak u sjajnom, veselom i

osvjetljenom. Kako bi što propisao ili napravio uzoran oblik, kad se svatko ističe u svojoj

vrsti, a vrsta ima više? Ovaj me obzir nije odvratio od nakane, i držao sam da u svemu

ima nešto najbolje, čak ako je i skriveno, i da to može razlučiti onaj koji se razumije u

dotičnu stvar.

Ali, budući da ima više vrsta govora i to različitih koji se svi ni ne podvode pod

zajednički oblik, u ovoj prilici neću obuhvatiti ono što ne spada u sudsko nadmetanje,

zapravo onu vrstu koju Grci zovu epideiktikon, kao što su razne pohvale, opisi,

povijesti, te nagovaranja kao što je Izokratov Panegirikon i govori drugih takozvanih

sofista, jer su te stvari skladane radi užitka. Ali ipak nije ta vrsta zanemariva, jer ona je

poput hraniteljice onakva govornika kakvog želimo obrazovati i o kom kanimo reći nešto

podrobnijega.

XII. Od ovog obilja i obilja riječi hrani se i njihova skladnja, a i metar uživa veću

slobodu. Daje, naime, maha suzvučju i jasnoći rečenica, dopuštaju se stanovita i točno

određena razvrstavanja riječi, te se namjerno, i to ne potajno, nego otvoreno i naočigled

nastoji da riječi riječima odgovaraju kao da su premjerene i jednake, da se često

10

supostavljaju proturječne stvari i uspoređuju suprotnosti, te da se jednako završavaju

svršeci i stapaju u isti zvuk. U pravim parnicama to mnogo rjeđe radimo, a i skrivenije. U

"Panatenejskom govoru" Izokrat priznaje da je to dosljedno provodio. Nije, naime, pisao

radi sudskog natjecanja, već na zadovoljstvo ušiju. Kažu da je ovako isprva postupao

Trazimah Halkedonjanin i Leonćanin Gorgija, zatim Teodor Bizanćanin i mnogi drugi

koje Sokrat u "Fedru" zove logodaidalus. Među njima je dosta toga oštroumnoga, ali,

budući da su tek stvoreni, dosta je toga sitničavog, nekakvih svojevrsnih stišića i dosta je

sve prekićeno. Stoga su Herodot i Tukidid divljenja vredniji. Premda se njihova dob

poklapa s vremenom onih koje sam spomenuo, ipak su oni sami vrlo daleko od takvih

poslastica, ili bolje rečeno nevještosti. Prvi, naime, teče kao kakva mirna rijeka, bez

ikakvih ljuljanja, a drugi se giba žustrije i kao da na ratnički način pjeva o ratovima. Oni

su bili prvi, kako kaže Teofrast, koji su pokrenuli povijest da se odvaži obilnije i kićenije

pisati nego raniji pisci

XIII. Iza njih dolazi Izokrat koji se kod nas u toj vrsti govora među ostalima ističe, a

ponekad, Brute, uz tvoje lagano i učeno opiranje. Ali možda bi mi popustio kad bi

spoznao što hvalim u njega. Jer, koliko god da mu je Trazimah izgledao da ima metrički

pravilne rečnice, kao i Gorgija, a za njih se kaže da su prvi po pravilu poslgali riječi, dok

je Teodor isprekidaniji i nije, tako da kažem, dostatno zaokružen, Izokrat je prvi počeo

širiti rečenice i ispunjavati ih laganijim ritmovima. Kad je u tom podučavao one koji su

bili djelomice prvaci u govorenju, a djelomice u pisanju, njegova je kuća postala

govornička radionica. Stoga, kao što sam ja, kad me naš Katon hvalio, lakše podnosio da

me drugi kude, tako se čini da je Izokrat u usporedbi s Platonovim morao prezreti sudove

drugih. Skoro na zadnjoj stranici Fedra, kao što znaš, Sokrat govori ove riječi: "O Fedre,

11

Izokrat je još mladac, ali neka mi se dospusti da proreknem što će od njega biti." "A što

dakle?" odvrati onaj. "Čini mi se da ima previše dara, a da bi se uspoređivao s Lizijinim

govorima, a osim toga je takve ćudi koja više teži vrlini. Stoga neće biti čudno ako bi, s

protokom vremena, bilo samo u ovoj vrsti govora kojoj sada teži nadmašio i dječake i sve

ostale koji su se ikada prihvatili govorništva, bilo da bi, ako se ne bi zadovoljio samo

ovim, potaknut božanskim nadahnućem poželio uzvišenije stvari. Jer u umu ovoga

čovjeka nalazi se nekakva prirodna filozofija." Ovo je o mladiću proricao Sokrat, a to

isto piše i Platon kao o starijem. On to piše kao suvremenik i kao procjenitelj svih

govornika njemu se jedinom divi. Oni koji ne vole Izokrata, neka me puste da griješim

skupa sa Sokratom i Platonom. Milozvučna je to vrsta govora, nesputana i skladna, s

oštroumnim rečenicama, zvučnim izrazima, u epidiktičkoj govorničkoj vrsti. Tu smo

vrstu prozvali svojstvenom sofistima, prikladnijom svečanosti nego bici, posvećenom

vježbalištima i hrvalištima, a prezrenom i prognanom s foruma. Ali, budući da se

uzgojeno njegovom hranom govorništvo poslije obogaćivalo bojom i snažilo, nije bio

zazorno govoriti kao o kolijevci govorništva. To bi bilo o igrama i svečanosti. Sad pak

idemo u bojni red i borbu.

XIV. Budući da govornik mora misliti o tri stvari: što govori, što na kojem mjestu i kako,

treba općenito reći što je najbolje u pojedinim stvarima, ali i ono što je ponekad različito

kod pojedinih učitelja govorništva. Nećemo postaviti nikakva načela, što nismo ni

pokušali, nego ćemo ocrtati vrstu i oblik izvrsna govorništva. Nećemo izložiti niti ono

čemu se pokorava, već kakvo nam izgleda da jest. Ali sada kratko dvije stvari koje nisu

toliko zančajne za postizanje najveće slave koliko su potrebne i s mnogima skoro

zajedničke. Jer pronalaženje i prosuđivanje što treba reći velike su doista stvari i poput su

12

duha u tijelu, ali više su svojstvene razboritosti nego govorništvu. Ima li pak takve stvari

u kojoj je razboritost suvišna? Trebao bi, dakle, taj naš savršeni govornik upoznati opća

mjesta umovanja i zaključivanja. Jer, o čemu god da se radi u prepirci ili nadmetanju, pri

tom se traži ili ima li čega, a ako ima, onda kakvo je što. Na pitanje ima li čega odgovara

se dokazima, na pitanje što je što odredbama, a kakvo je što odgovara se na temelju

razlike ispravnog i izopačenog. Da bi se mogao koristiti tim sredstvima, govornik, ne

priprosti, već izvrsni, uklanja se, ako može, raspravama o ljudima svojega vlastitog

vremena. Jer šire se može raspravljati o vrsti nego o jednom njezinu dijelu, kao što se

ono št je dokazano na općenitoj razini, mora dokazati i pojedinačno. Takva se težnja od

pojedinačnih osoba prema govoru o općenitosti naziva thesis. U njoj je Aristotel

uvježbavao mladiće, ne da bi sitničavo mogli raspravljati na filozofski način, već za

obilan govornički slog, tako da bi mogli na kićen i obilan način govoriti za obje strane, a

te je tope, jer tako ih je nazvao, izdao kao bilješke argumenata iz kojih se može izvući

cijeli govor u korist bilo koje strane. XV. A taj naš govornik, ne govorimo o nekakvu

školničkom deklamatoru ili forumskom mutikaši, kad već ima gotova opća, postupit će

tako da će prijeći preko svih njih, uporabiti prikladna, govoriti općenito, te će iz toga

proizaći takozvana opća mjesta. Neće se neoprezno koristiti tim obliljem, već će sve

dobro odvagati i odabrati. Jer ne nalaze se uvijek niti u svim parnicama iz istih mjesta

argumenti. On će, dakle, prosuditi, a neće samo izmišljati što bi rekao, već će i vagati. Jer

ništa nije plodnije od uma, a posebice kad je prožet izobrazbom. Ali, isto kao što plodne i

obilne njive ne donose samo korisne plodove, već proizvode i korov vrlo pogibeljan za

plodove, tako se iz tih općih mjesta stvara koješta sumnjivog, neprikladnog za parnice, ili

pak nekorisnog. Ako govornik ne izvrši promišljen odabir među njima, kako da onda

13

ustraje na korisnima, razblaži ono što je teško, prikrije ili pka potpuno dokine ono što se

ne može raščlaniti, naravno, ako se može, ili da zabavi slušateljstvo, ili pak da donese

nešto što, kad se iznese, može se lakše dokazati nego nešto što stoji na putu?

Ono što je izmislio pak velikim će marom razvrstati. Zapravo, to je bila druga od triju

točaka. Govornik će svakako izraditi dobre "hodnike" i prilaze do predmeta svoje

parnice. A kad je već u prvom naletu pridobio pozornost slušatelja, utvrdit će svoje

stanovište, te obezvrijediti i izigrati protivno, pri čem će neke najčvršće točke staviti na

početak, a druge na kraj, dok će se prihvatiti laganijih.

Dakle, sažeto smo i u kratko opisali kakav je naš govornik s obzirom na prvi i drugi dio

govorničke teorije. XVI. Ali, kao što već rekosmo, u tim dijelovima, premda su ozbiljni i

važni, zahtijevaju manje umijeća i rada. Smislio je što treba reći i na kojem mjestu, ali

najveća je stvar razvidjeti na koji način. Znano je, naime, što je često govorio naš

Karnead, da Klitomah govori isto, a Harmad na isti način. Ako je u filozofiji važno na

koji se način govori, a u njoj se inače više gleda na stvar nego na riječi, što tek treba

misliti o parnicama kojima u cijelosti upravlja govor? A ja sam, Brute, iz tvojih pisama

shvatio da se ne raspituješ o tom koga ja smatram za vrhunskog govornika u izmišljanju i

razvrstavanju, ali učinilo mi se da pitaš od mene koju vrstu govora smtram za najbolju.

Teška je to stvar, o besmrtni bogovi, preteška. Naime, kao što je govor mekan, nježan i

tako savitljiv da možeš s njim bilo kamo skrenuti, tako su i različite prirode i volje

izmislile vrste govora koje se međusobno prilično razlikuju. Rijeka riječi i okretljivost

duha resi one koji bit govorništva vide u brzini govora. Drugi vole razdijeljene i

umetnute razmake, otezanje i hvatanje daha. Može li se išta međusobno tako razlikovati?

Ipak u obje stvari ima nešto izvrsnoga. Neki se trude oko mekoće i jednkosti rabeći skoro

14

nekakav čist i iskren način govora. Drugi pak uvode stanovitu tvrdoću i strogost u

rečenice, a u govor tugu. Kao što smo maloprije izvršili podjelu na one koji hoće

izgledati ozbiljnima, neke druge koji su jednostavni i umjereni, tako i istina je da, koliko

smo rekli da ima vrsta govora toliko ima i vrsta govornika.

XVII. I, budući da sam svoj zadatak počeo ispunjavati na puniji način nego što si tražio,

ti si me, naime, pitao samo o vrsti govora, a odgovorio sam ti kratko o izmišljanju i

razvrstavanju, sada ću govoriti ne samo o načinu govorenja, već i o načinu iznošenja.

Tako nijedan dio neće biti izostavljen, budući da nema potrebe na ovom mjestu govoriti

o pamćenju koje je zajedničko mnogim umijećima.

A kako se govori, ovisi od vjema stvarima: o iznošenju i izričaju. Iznošenje je nakakv

jezik tijela jer sastoji se od glasa i pokreta. Promjena glasa ima toliko koliko i promjena

raspoloženja koje ponajviše pokreću glas. Stoga će i onaj savršeni govornik kojega smo

već spomenuli, na svaki način nastojati izgledati uzbuđenim i dirnuti slušateljevu dušu,

što će postići stnovitim podešavanjem glasa. O tom bih bio više rekao da je ovo prilika za

podučavanje i da si ti to od mene zatražio. Rekao bih isto tako i nešto o pokretima tijela s

čim je povezano i lice. Jedva da se može dostatno naglasiti koliko je važno kako se svim

ovim sredstvima koristi govornik. Jer, i nevješti govoru često su načinom iznošenja

pridonijeli govorništvu, a inače vješti govornici zbog nastupa su smatrani nevještima,

tako da nije bez razloga Demosten na prvo, drugo i treće mjesto stavio nastup. Ako je

pak govorništvo ništa bez njega (nastupa, op. pr.), a on je i bez govorništva toliko važan,

zacijelo vrlo mnogo može napraviti u govorništvu. Dakle, onaj koji teži vrhu

govorništva, htjet će suzdržanim glasom žestoko govoriti, sniženim glasom potiho, ili

pomoću dubokog glasa izgledati dostojanstven, a promijenjenim glasom žalostan.

15

Čudesna je priroda glasa kad postoji tolika i tako milozvučna savršena raznolikost u

pjevanju između visokog, niskog i srednjeg tona. XVIII. Jer i u govorenju se krije

nekakvo pjevanje. Ne mislim pri tom da na karijski i frigijski skoro pjevni epilog, nego

na ono na što misle Demosten i Eshin kada jedan drugomu prigovaraju zbog glasovnih

oblikovanja. (Demosten kaže više i tvrdi da je Eshin imao često milozvučan i jasan glas).

Ovdje mi izgleda da u cilju poboljšanja milozvučnosti glasa treba primijetiti ovo: sama

priroda, kao da je oblikovala ljudski govor, u svakoj je riječi postavila naglašeni slog, i to

tako da nikad nije dalje od trećeg sloga od kraja riječi. Stoga neka za prirodom u

ugađanju ljudskom uhu slijedi namjera. A poželjna je prirodna kakvoća glasa. To nije u

našoj nadležnosti, ali možemo od toga raditi pravilnu uporabu. Stoga će prvak o kojem

govorimo, prebirati i mijenjati: prijeći će sve tonove čas zatežući, a čas popuštajući.

Takve će kretnje rabiti da nijedna ne izgleda suvišnom, održat će uspravno i uzviušeno

držanje, rijedak korak, ali ne i predug, umjereno i rijetko će se savijati, neće mekoputno

kretati vratom, niti se živo igrati prstima, a neći ni lupati zglobom u ritmu. Prije će se

kretati cijelim poprsjem i muževnim zakretanjem bokova, u žestini rasprave mahat će

rukama, a u blažim prilikama će ih skupljati. Izraz lica koji dolazi na drugo mjesto nakon

glas, donosi puno dostojanstva i dražesti. Naime, kao što je lice slika duha, tako su i oči

njegovi tumači. Njihovu veselost kao i tugu određuju same stvari o kojima se priča.

XIX. Ali sad već treba oslikati savršenog govornika i vrhunsku rječitost. Samo ime mu

govori da se odlikuje u jednoj stvari, govorništvu, a ostalo je tek usputno. Nije on

izumitelj, sastavljač ili glumac, jer on je sve obuhvatio, a na grčkom se od glagola sa

značenjem "govoriti" zove rhētor, a na latinskom rječit čovjek. Od drugih stvari koje

16

rese govornika svatko sebi uzima neki dio, ali najveća sposobnost govorenja, to jest

izricanja, dolazi samo njemu.

Premda su i neki filozofi kićeno govorili, na primjer, Teofrast je dobio ime po

božanskom govoru, Aristotel se natjecao sa samim Izokratom, a kažu da su Ksenofontove

riječi glasile poput govora Muza i daleko ispred svih koji su pisali ili govorili po

ozbiljnosti i milozvučnosti stoji Platon, ipak govor ovih svih nema snage niti žalca za

govorništvo i javni nastup. Razgovaraju s učenima, a više ih vole umiriti nego potaći na

nešto. Na taj način govore o mirnim i nesvađalačkim stvarima, i to radi podučavanja, a

ne pridobivanja nekoga, tako da, samim tim što govorom teže izazvati zadovoljstvo,

nekima izgleda da rade više negoli je potrebno. Stoga je od ove vrste lako odijeliti ono

govorništvo o kojme se sada radi. Mekan je govornički slog filozofa i školnički, nije

opskrbljen izrekama niti riječima prikladnim za običan puk, a nije ni metrički uređen, već

je slobodan. Nema u njem ničega ljutitog, zavidnog, jezivog, nečega što bi izazivalo

sućut, a niti lukavog. To je čedna neiskvarena djevica. Stoga se prije naziva razgovorom

nego govorom. Premda je pak svako govorenje govor, ipak se govorenje jednog

određenog govornika označilo ovim osebujnim nazivom.

Treba, međutim, napraviti razliku prema sličnom slogu sofista o kojima sam prije

govorio, a koji žele uporabiti sve one iste ukrase koje rabi i govornik u parnicama. Ali u

tom se razlikuju što, kad im se predloži da ne smućuju ljude, nego ih radije umiruju, ne

uvjeravaju, nego im pružaju užitak, onda to oni rade otvorenije i češće nego mi, više

traže skladne rečenice nego dokazive, često skreću s predmeta, umeću priče, riječi koriste

za viša značenja i tako ih razvrstavaju kao slikari razne boje, ujednačuju rečenice, temelje

ih na suprotnostima, a najčešće istim riječima završavaju rečenice. XX. Povijest je bliska

17

ovoj vrsti. U njoj se pripovijeda kićeno i često opisuje krajolik ili bitka, a umeću se

skupštine i bodrenja. Ali kod njih se traži savitljiv i gladak slog, a ne ovakav opor i oštar

izričaj. Ono govorništvo za kojim težimo treba razdvojiti od ovakva sloga, ništa manje

nego od pjesničkog. Jer, i pjesnici su postavili pitanje što je to, zapravo, po čem se

razlikuju od govornika. Prije se činilo da je glavna razlika u metru i stihovima, ali sada se

metar ustalio i kod govornika. Što god da to jest, ako se nešto ravna po pravilima uha, pa

makar i nije stih, jer to bi bila propast za govor, zove se metar, a Grci to zovu rhythmos.

Stoga mi se čini da su neki mislili da se Platonov i Demokritov izričaj, premda nije

nimalo blizak stihu, ipak, budući da se poletno kreće i koristi najsjajnije riječi, prije može

smatrati za pjesmu nego pjesmotvori komičara. Kod komičara se slog, osim toga da je u

nekakvim stihovima, nimalo ne razlikuje od obična govora. Pa ipak nije ovo najveći znak

pjesnika, premda je to više pohvale vrijedan što više primjenjuje govornikove vrline, a

ipak je sputan stihom. Ja pak, premda je glas nekih pjesnika veličanstven i kićen, ipak

tvrdim da je kod njih veća nego kod nas sloboda u tvorbi i skladanju riječi, a i po volji

nekih više paze na zvuk nego na riječi. I doista, ako je jedno u njih slično, to je onda

prosudba i izbor riječi, te se zbog toga ne može razumjeti različnost u drugima. Ali bez

dvojbe ta različnost postoji, a ako i ima kakva prijepora o tom, to nije nužno za ono što

smo naumili. Mi trebamo objasniti kakav je govornik odvojen od filozofskog izričaja,

sofista, povjesničara i pjesnika.

XXI. Rječit čovjek, tu slijedimo Antonija, bit će onaj tko na forumu i u građanskim

parnicama govori na taj način da dokaže nešto, da pruži užitak, da pridobije slušateljstvo.

Dokazivanje je stvar nužnosti, pružanje užitka stvar je dražesti, a o pridobivanju ovisi

pobjeda. Naime, to je stvar koja za pobjedu u parnici može napraviti najviše. Ali, koliko

18

je zadaća govornika, toliko je i vrsta govora: jednostavna služi za dokazivanje, umjerena

za užitak, silovita za pridobivanje ljudi. U tom jedinom je sva sila govornikova. On će

morati biti čovjek sposoban za veilike prosudbe i vrlo vješt, a i kao kakav usklađivač ove

trodijelne raznolikosti. Jer, i sudit će što tko treba raditi i moći će govoriti na onaj način

kako to bude zahtijeavala narav parnice. Ali temelj je govorništva, kao i svih drugih

stvari, mudrost. Kao i u životu tako i u govorništvu, teško je odrediti što je prikladno. To

Grci zovu prepon, a mi to nazovimo decorum. O tom se mnogo i to na predivan način

podučavalo, a i vrlo je poželjno da se spozna. Ako se to ne zna, često se, ne samo u

životu, nego i u pjesmama i govoru, griješi. Radi se o tom što govornik treba imati, ne

samo u misli, nego i u riječima. Ne može se istim slogom i mislima obrađivati svaka

sudbina, svaki položaj, svačija važnost, svaka životna dob, i uvijek u svakom dijelu

govora, kao i u životu, treba paziti što je kada prikladno. To ovisi o predmetu koji se

obrađuje, te o osobama, kako o govornicima tako i o slušateljima. Stoga ovaj predmet

filozofi, kada govore o dužnostima, na dugo i na široko obrađuju taj predmet-ne kada

raspravljaju o pojmu ispravnosti same, jer to je jedno i jedino-gramatici to ispituju kod

pjesnika, a govornici u svakoj vrsti i dijelu parnica. Kako bi bilo neprikladno, kad kod

suca govoriš o curenju vode, koristiti se najširim izrazima i općim mjestima, ili pak o

veličini rimskog naroda govoriti skrušeno i jednostavno. XXII. Ovi griješe u cijeloj vrsti,

a drugi griješe u procjeni osobe, bilo sebe samih, bilo suca, bilo suparnika, i to ne samo u

stvarima, već i u riječima. Premda bez stvari riječ ne vrijedi ništa, ipak se često ista stvar

ili dokazuje ili odbacuje ovisno o tom koja riječ se rabi. U svim stvarima treba utvrditi:

“Dokle?” Premda sve ima svoju mjeru, ipak suvišak više vrijeđa nego manjak. K tomu je

Apel govorio da griješe oni slikari koji ne osjećaju kada je dosta. Velika je stvar ovo,

19

Brute, i ti to znaš, i za nj bi trebala druga velika knjiga. Ali, ovoliko je dosta koliko se

tiče naše teme. Kada kažemo-a to često radimo što god govorili ili činili, bilo to neznatno

ili veliko-da je nešto prikladno, a za drugo da nije, to dokazuje koliko važan je taj pojam.

Ali isti tako i da ovisi o nečem drugom i da je potpuno druga stvar ono što je prikladno

od onoga što treba. “Trebati” označuje vrhunac dužnosti koju uvijek i svi moraju slijediti,

a prikladno je ono što je u skladu i suglasju s vremenom i osobom. Ovo zadnje važno je,

kako u djelovanju tako vrlo često i u govorenju, u izrazu lica, držanju i hodanju, dok

suprotno spada u neprikladnost. Neprikladnost i pjesnik smatra najvećim grijehom i

griješi ako valjan govor mudra čovjeka stavi u usta nedolična ili luda čovjeka. Tako i

slikar, ako je prikazao da je pri žrtvovanju Ifigenije Kalhant tužan, Odisej još tužniji,

Menelaj se žalosti, Agamemnonovu glavu će prekriti jer tako veliku bol ne može

oponašati kistom. Ako čak i glumac traži što mu je prikladno, što da mislimo o

govorniku da bi trebao napraviti? Ali, kad je već i u ovom slučaju prikladnost tako važna,

što tek da govornik radi u parnicama i njihovim različitim dijelovima? Pri tom je očito da

ne samo svaki dio govora, već i sa svaku parnicu treba obrađivati drukčijim govorničkim

slogom.

XXIII. Slijedi da za svaku vrstu treba naći obilježje i obrazac, što velika je i teška zadaća,

kao što smo već često prije rekli. Ali, u uvodu nam je valjalo razmotriti što da radimo,

sada pak moramo jedra pustiti vjetru kamo god da nas odnijela. Prvo trebamo naznačiti

koga se to zove pravim “atičkim” govornikom. Skroman je i ponizan, slijedi običaj,

razlikuje se od nerječitih više no što se misli. Stoga, oni koji ga slušaju, premda nisu

govornici, ipak se pouzdaju u same sebe da i oni mogu tako govoriti. Naime,

jednostavnost govora izgleda lako za oponašati nekomu tko o tom razmišlja, ali ne i

20

onom koji to izvodi. Premda nije punokrvan, treba ipak imati nekakve životnosti, tako

da, premda nije baš prepun snage, ipak, tako da kažem, sačuva zdravlje. Kao prvo,

oslobodimo ga od okova metra. Postoje, kao što znaš, neki metrički obrasci za govornika,

o kojima ćemo uskoro tek ponešto napomenuti, ali oni se rabe u drugoj vrsti govora, u

ovoj ih pak treba potpuno ostaviti. Metar mora biti sloboda, ali ne raspušten da bi

izgledalo da slobodno ulazi, a ne da luta bez pravila. Trebao bi izbjegavati da riječi na

kakav način vezuje skupa. Jer ima takav zijev i sudar samoglasnika nešto privlačno i

ukazuje na ne baš pokudnu nemarnost čovjeka koji se više brine o predmetu govora nego

o riječima. Ali, njegova veća sloboda u stvaranju perioda i spajanju riječi potaći će ga da

se pobrine za ostalo. Jer, ne valja sa sažetim i malim rečenicama nemarno postupati, ali

postoji i korisna nemarnost. Naime, kao što se za neke žene kaže da su ljepše kad se ne

ukarašavaju jer im takvo neukrašavanje pristaje, tako čak i neukrašen govor pruža užitak.

U oboma se nalazi nešto što daje veću dražest, ali nije očito. Tada će se ukloniti sav

znatniji ures, kao što su biseri, i neće ostati niti vikleri. Svi pripravci za ljepotu, bilo

bijeli ili crveni, bit će odbačeni. Samo će ostati profinjenost i čistoća. Govor će biti pravi

i čist latinski, jasan i jednostavan, a pazit će se i na prikladnost izričaja. XXIV. Jedna će

stvar nedostajati, i to ona koju Teofrast imenuje četvrtom kada govori o vrlinama

govorništva. To je upravo ona dražest i punoća ukrasa. Često će rabiti oštre izraze koje je

tko zna odakle iskopao, i to će prevladavati kod ovog govornika. Sramežljivo će rabiti

ono što možemo nazvati govorničkim namještajem. Svojevrstan namještaj nalazi se u

ukrasima, i to je različit za stvari, a različit za riječi. Ukras riječi pak dvojak je, dijeli se

na ukras samih riječi i na takav koji nastaje spajanjem riječi. Jednostavan ukras

preporučuje se kod običnih i rabljenih riječi, što ili jako dobro zvuči ili najbolje

21

objašnjava predmet. Kod neobičnog ukrasa pak preporučuje se ili preneseno značenje i

posuđeno s nekog drugoh mjesta ili novoskovano ili staro i nerabljeno. Ali nerabljena i

stara značenja nalaze se i kod običnih riječi, samo što takve riječi rijetko koristimo.

Spajanje riječi daje nekakav ukras, ako sačinjava sklad koji nestaje kad se promijene

riječi premda misao ostaje ista. Jer, misaone figure koje preostaju, čak ako i promijeniš

riječi, vrlo su mnoge, ali malo njih se ističe. Stoga govornik jednostavna sloga, samo ako

je profinjen, neće smjelo kovati riječi, u rabljenju prenesenih značenja bit će sramežljiv i

oprezan, a suzdržaniji kad se radi o arhaizmima i drugim ukrasima, kako jezičnim tako i

misaonim. Možda će više koristiti metaforu jer nju vrlo često rabi jezik građana, ali i

seljaka. Seljaci kažu da se loza “okitila draguljima, da je usjev “veseo”, a žito

“raskošno”. Svi ovi izrazi na neki način su smjeli, ali, ili je sličan onomu od kojeg je

uzeto ili, ako stvar nema svojega vlastitog imena, izgleda da je preuzet radi podučavanja,

a ne radi igranja. Ovim ukrasom malo će se slobodnije koristiti umjereni govornik, nego

drugima, ali ipak ne bez ograda, kao da bi rabio najraskošniji slog. XXV. Stoga se ono

neprikladno koje se zapravo spoznaje po prikladnom, i ovdje pojavljuje, kad se značenje

riječi više udalji od izvornog, te se u jednostvanu govoru koristi ono što bi pristajalo

drugamo. Taj pak sklad, koji osvjetljava skupove riječi onim svjetlima koja Grci, kao

kakve govorne figure, zovu σχήματα, a ista se riječ onda prenosi i na misaone ukrase,

primjenjuje umjereni govornik kojega neki zovu “aticistom”, i to s pravom, samo što on

nije jedini aticist. Naime, kao što će netko tko u gozbi izbjegava raskošnost, htjeti da ga

smatraju ne samo štedljivim, već i odmjerenim, pa će stoga izabrati čime da se služi. Ima

zapravo kod ovog govornika dosta ukrasa sukladnih štedljivosti o kojoj govorim. Naime,

od stvari koje sam već ranije spomenuo, pametan govornik treba izbjegavati nizanje

22

jednakih rečenica, i s istim ritmom, te postupke kojima pomoću promjene kakva slova

želi postići učinak dražesti. To zapravo stoga da namjerna skladnost i nekakvo grabljenje

užitka ne bi izgledalo odviše očitim. Isto tako, ako stanovita ponavljanja riječi zahtijevaju

jače usredotočenje i dizanje glasa, to će biti strano ovoj jednostavnosti govora. Ostalim

figurama može se koristiti po volji, samo neka olabavi niz riječi i razdijeli ih, te koristi

što rabljenije riječi i najblažim metaforama. I neka koristi takve misaone figure koje neće

biti prenapadno sjajne. Ne bi trebalo da prikazuje republiku kako govori, da podiže

mrtvace iz grobova, niti da skupi mnogo toga na gomilu i poveže u jedan sklop. To je za

one jačih glasovnih mogućnosti, i ne valja imati takva očekivanja i zahtjeve od govornika

kojeg uzimamo za uzor. Bit će i u glasu i u izričaju suzdržaniji. Ali, mnoge već

spomenute figure odgovarat će ovakvoj jednostavnosti, premda će se s puno više opreza

služiti ukrasima. Takva čovjeka zamišljamo. K tomu još dolazi izvedba, ne kao na

tragičkoj pozornici, već popraćena umjerenim micanjem tijela, pri čem i lice igra priličnu

ulogu. Ne sastoji se takva izvedba u pravljenju grimasa, kako se to kaže, već na prirodan

način treba naznačiti što će kojim pokretom izraziti.

XXVI. Ovakvoj vrsti govora treba dometnuti i šale koji pri govorenju imaju veliku

vrijednost. Ima ih dvije vrtse: jedna vrsta su dosjetke, a druga humor. Služit će se

objema, ali jednom kada hoće što pripovijedati na dražestan način, drugom pak kada se

izruguje, čega opet ima više vrsta. Ali, sad se bavimo drugim stvarima. Ipak, govornika

koji se kani služiti izrugivanjem, upozoravamo da to ne radi prečesto niti na posprdan

način, da to ne bude prostački i nečasno, ne zločesto ili neljudski, niti tako da se smijeh

prometne u mržnju, i da ne bude neprilično za njegovu osobu, suce ili vrijeme u kojem

govori. Gore rečeno odnosi se na pojam neprikladnosti. Izbjegavat će unaprijed

23

smišljene, ne na licu mjesta izmišljene, nego od kuće donesene postupke, jer oni su

uglavnom nedjelotvorni. Štedit će prijatelje i visoke dužnosnike, izbjegavat će zajedljive

uvrede, usredotočit će se na svoje protivnike, i to ne uvijek, niti ne sve, niti pod svaku

cijenu. Izuzevši ovakve postupke, koristit će šale i dosjetke na način na koji to ne radi ni

jedan od ovih novih aticista koje sam upoznao, prema je to u najvećoj mjeri atička

značajka. Ja držim da je to model umjerena govornika, ali isto tako veličanstvena i

istinskog aticista. Što god ima duhovitog i zdravog u govoru, to je atička značajka. Ali

nisu ni oni svi duhoviti: Lizija i Hiperid su prilično, Demada se ističe ispred svih, a

Demosten se drži manjim. Izgleda mi da nitko nije imao više duha od njega, ali nije bio

toliko humorističan, koliko duhovit. Ovo drugo zahtijeva veću oštroumnost, a prvo veću

umješnost.

Drugi slog je ispunjeniji i donekle silovitiji nego onaj ponizni o kojem smo već ponešto

rekli, ali je i jednostavniji od onoga najraskošnijeg o kojem ćemo tek govoriti. Ovaj je

slog ponajmanje mišićav, ali ima u njem najviše dražesti. Međutim je bogatiji od

jednostavnog sloga, ali je i jednostavniji od onog kićenog i obilnog. XXVII. Njemu

pristaju svi govorni ukrasi i u ovom govorničkom obliku najviše je dražesti. U njemu su

se istakli mnogi Grci, ali po mojem sudu Demetrije Faleranin nadmašuje druge. Njegov

govor teče smireno i spokojno, a poput zvijezda ga obasjavaju prenesene i posuđene

riječi. Kao i često prije, prenesene riječi su, kako ih ja zovem, one koje se iz razloga ili

dražesnosti ili oskudnosti po sličnosti prenose s jedne stvari na drugu. Posuđene su one

kod kojih se umjesto obične riječi ubacuje neka druga koja isto znači, ali je uzeta iz

nekog drugog srodnog područja. Premda se o drugoj vrsti prenošenja radi, ipak je Enije

“prenio” kad kaže:

24

lišena sam utvrde i grada

a opet o drugoj u stihu:

Strašna Afrika strahovito se potresla.

Ovo retori zovu hypallage, jer kao da se riječi zamjenjuju riječima, a gramatici to zovu

metonymia, jer se imenice prenose. Aristotel pak i ovo podvodi pod metaforu, pa čak i

zlouporabu koju zovu katakhresis, što je kao kad kažemo “sićušan” umjesto “malen”. Ili

kada krivo koristimo srodne riječi, bilo da tako treba ili što nas veseli ili što tako priliči.

Kada su pak potekle neprekidne metafore, govor biva drukčijim. Stoga tu vrstu Grci zovu

allegoria: ime je ispravno, ali bolje je kad se rabi ime cijele vrste i kaže “metafora”.

Faleranin ih osobito mnogo koristi i vrlo su pristale i, premda u njega ima puno metafora,

ipak je metonimija češća no kod bilo koga drugoga. U tu vrstu govora-govorim o

jednostavnom i umjerenom slogu-spadaju svi jezični, ali i mnogi misaoni ukrasi.

Pokrenut će govornik velike i učene rasprave i navodit će opća mjesta bez posebnog

naglaska. Ali zašto da mnogo govorim? Iz filozofskih škola skoro sve sami takvi izlaze i,

ako ne bude uspoređen s jačim govornikom, onaj o kojem govorim, sam će se dokazati.

Postoji, naime, stanovita znamenita i sjajna vrsta govora, šarena i izglačana, u kojoj se

sjedinjuju sve dražesti riječi i misli. Sve ovo se iz sofističkih izvora slilo na forum, ali su

to prezreli jednostavni i odbacili ozbiljni, pa se stoga ukočilo u onoj osrednjosti o kojoj

govorim.

XXVIII. Treća vrsta sastoji se od onog raskošnog, obilnog i ozbiljnog ukrasa, u kojem je

zapravo najveća snaga. Ovu vrstu su ljudi obožavali zbog njezina ukrasa i obilja i stoga

su govorništvo u gradovima-državama doveli do najvećeg cvata, ali to je govorništvo

koje se odlikuje silovitošću i zvonkošću, za kojim se svi osvrću i dive mu se, ali ne

25

vjeruju da ga mogu usvojiti. Ova vrst govorništvo utječe na ljudske misli, svakojako ih

okreće. Čas se probija, čas se uvlači u osjetila. Umeće nove misli, čupa već usađene. Ali

postoji velika razlika između ovog i viših stilova govorenja. Onaj tko se uvježbao u

jednostavnom i oštrom slogu, tako da može govoriti spretno i jasno, ako se još i u ovom

usavrši, bit će velik, ako ne i najveći govornik; ponajmanje se kretati po skliskom

zemljištu i, kada se jednom učvrsti, nikada neće pasti. Onaj govornik srednjeg sloga,

kojega zovem skromnim i umjerenim, samo kada se dostatno uvježba, neće se žacati

govorenja o sumnjivom i nesigurnom; premda i ne uspije potpuno, kako često biva, ipak

neće doći u veliku pogibelj; ne može duboko pasti. Ali ipak onaj naš govornik kojega

stavljamo na prvo mjesto, ozbiljan, oštar, gorljiv, ako je rođen samo za ovaj govornički

slog, samo se u njemu izvježbao ili je težio samo ovomu slogu, a nije ublažio svoje obilje

onim dvama slogovima, onda ga treba ponajviše prezirati. Jer jednostavna govornika

smatraju mudrim stoga što govori jasno i umjesno; onaj koji rabi srednji slog, smatraju

ga ljupkim; najobilnijeg pak, ako mu je obilje jedina kakvoća, smatraju da je sišao s uma.

Onaj koji ništa ne može reći mirno, tiho, razvrstano, određeno, razrađeno i duhovito,

osobito kada neke slučejeve treba u cijelosti obrađivati koristeći taj slog, te ako još

nepripravljenim ušima počne strastveno predstavljati čitavu stvar, za njega će se među

zdravima činiti da luduje, a trijezni će ga držati za pijanog.

Imamo, dakle, Brute, onoga kojega tražimo, ali samo umno i ne u rukama; jer da sam ga

ščepao rukom, ne bi me on sam svojom toliko velikom rječitošću uvjerio da ga pustim.

XXIX. Ali pronađen je upravo onaj govornik kojega nikad nije vidio Antonije. Tko je

pak taj? Ukratko ću progovoriti o njemu, a raspravit ću u veću širinu. Radi se, naime, o

govorniku koji o stvarima nižeg reda može govoriti jednostavno, o višim temama

26

dojmljivo, a o srednjima umjereno. Reći ćeš da je to nitko, da ga nikada nije ni bilo.

Neka nije! Ono čemu težim nije nešto što sam vidio, već se vraćam na onaj Platonov

oblik i vrstu stvari o kojima sam već govorio, a koje, premda ih ne zamjećujemo, ipak ih

umno pojmljujemo. Govornik kojega tražim nije nešto smrtno i efemerno, upravo ono što

nekoga koji to ima, čini govornikom; jer radi se upravo o govorništvu samom koje ne

možemo vidjeti nego samo očima uma. Taj je, dakle, govornik, da istu stvar ponovimo,

koji stvari nižeg reda može izreći jednostavnim slogom, stvari srednjeg značaja

umjereno, a velike stvari uzvišeno.

Cijeli moj slučaj oko Cecine bio je u vezi s riječima zapovijedi: dotične probleme

objasnili smo određujući ih, uzdigli smo građansko pravo, nejasne riječi smo razlučili. U

“Manilijevu zakonu” trebalo je proslaviti Pompeja: u umjerenom goovru iskoristili smo

svu raskoš ukrasa. U slučaju Rabirija radilo se o sačuvanju veličanstva. Stoga smo kod

njega raspalili svaku vrstu uveličavanja. Ali ove slogove treba ublažavati i mijenjati. Koji

se slog ne nalazi u sedam knjiga “Optužaba”, koji nedostaje u “Obrani Habita” i “Obrani

Kornelija”, kojega nema u najvećem broju naših obrana? Iz ovih govora bih odabrao

primjere da ne mislim da su već poznati ili da ih lako mogu naći oni koji ih traže. Nema

te govorničke pohvale koja se ne može naći u našim govorima, ako ne u savršenu obliku,

a ono barem u trudu i namjeri. Nismo postigli cilj, ali vrijedi razvidjeti čemu treba težiti.

Sada ne govorim o sebi samom, nego o stvari. Ne samo da se ne divim vlastitu

govorničkom umijeću, nego toliko sam težak i zahtijevan da me ne zadovoljava ni sam

Demosten. Jer premda on iskače ispred svih u svim govorničkim slogovima, ipak nisu

uvijek moje uši zadovoljne njime; one su toliko požudne i nezasitne da često traže nešto

neizmjerno i beskonačno. XXX. Ali ipak, budući da si se, dok si bio u Ateni, skupa s

27

Pamenom, najvećim Demostenovim obožavateljem, marljivo upoznao s cijelim njegovim

djelom, te ga ne ispuštaš iz ruku, a i naše čitaš, pravo vidiš da je Demosten mnogo toga

napravio, dok smo mi pak mnogo toga pokušavali, da on može, a mi da hoćemo govoriti

na način kako to zahtijeva pojedini slučaj. Ali on je velik; ne samo da je naslijedio velike

govornike, već je i za suvremenike imao najveće govornike. Veliku bismo stvar napravili

da smo mogli stići onamo kamo težimo u gradu u kojem se, kako kaže Antonije, nije čuo

nijedan rječit govornik. Ako Antoniju Kras nije izgledao vješt govornik kao ni on sam

sebi, nikada takvima ne bi izgledali ni Kota, ni Sulpicije, ni Hortenzije; Kota nije imao

veličinu, Sulpicije blagosti, a Hortenzije ozbiljnosti; stariji su bili spretni za svaki slog,

mislim na Krasa i Antonija.

Shvatili smo, dakle, da su uši ovoga grada željne ovoga raznovrsnog načina govorenja

koji je istodobno razliven u sve govorničke slogove, te smo ih mi prvi, koliko god da su

oskudne bile naše snage i skromni domašaji, obratili na slušanje ovoga govorničkog

sloga. Kakvim pljeskom je bio popraćen onaj govor moje mladosti o kažnjavanju

paricida, , za koji smo nakon nekoga vremena shvatili da nije dovoljno sazreo. “Što je,

naime, toliko blisko kao duh živima, zemlja mrtvima, more onima koji se ljuljaju na

valovima ili obala nasukanima? Tako žive, dok mogu, da ne smognu uhvatiti zraka

nebeskog; umiru tako da im kosti ne dotaknu zemlje; bacaju ih valovi, ali ne mogu ih

saprati; na koncu budu tako izbačeni, da ni na stijenama, premda mrtvi, ne mogu naći

počinka”, itd. Sve ovo bilo je hvaljeno budući da potječe od mladića, ne zbog zrelosti

stvari nego zbog nade za uspjeh. Od ove iste sposobnosti, sada već zrelije, došlo je ovo:

“žena svojem zetu, maćeha sinu, kćeri priljžnica”. Ali nije u nama uvijek bio zanos da

govorimo na ovaj način. I sama ona mladenačka prpošnost pojavila se u umjerenim

28

oblicima, ponegdje malo veselije, kao u govoru “Za Habita”, “Za Kornelija” i nekim

drugima. Nijedan govornik nije napisao tako puno kao mi, pa čak ni oni koji su uživali u

grčkoj dokolici, ti naši govore razlikuju se upravo onom raznolikošću koja mi se sviđa.

XXXI. Trebam li Homeru, Eniju, drugim pjesnicima i ponajviše tragičarima prepustiti tu

povlasticu da se na svim mjestima ne služe istim govorničkim žarom, već da često

mijenjaju način izričaja, tako da ponekad čak dolaze do svakodnevne vrste govora? A ja

da nikada ne odustajem od one žestine sloga? Ali zašto spominjem pjesnike božanskog

reda? Vidjeli smo one glumce, od kojih se u njihovu staležu ne može naći ništa

izvrsnijega, koji su poželi dobar prijem ne samo u različitim ulogama unutar vlastita

dramskog žanra, već smo se osvjedočili i da se komičar istakao u tragedijama i tragičar u

komedijama: zar ja da ne razrađujem slog? Kada govorim o sebi, mislim na tebe, Brute,

jer, što se mene tiče, već se izvršilo što je trebalo; a zar ćeš ti sve slučajeve obrađivati na

isti način? Ili ćeš možda neke vrste parnica izbjegavati? Ili ćeš pak u kod istovrsnih

parnica primjenjivati isti slog bez ikakve promjene? Ta, Demosten, a njegov sam kip

vidio pored tvojega i kipova tvojih rođaka kada sam te nedavno posjetio u Tuskulanu, i

pretpostavljam da ga voliš kad ga tamo držiš, i sam on nimalo ne zaostaje za Lizijom u

jednostavnosti, ni za Hiperidom u oštrini i finoći, ni za Eshinovom glatkoćom i

govorničkim sjajem. Mnogi njegovi govori u cijelosti su tako jednostavni kao npr.

“Protiv Leptina”, mnogi su tako ozbiljni kao neke od Filipika, mnogi su raznoliki kao

onaj protiv Eshina koji se tiče lažnoga poslanstva, ili govor isto tako protiv Eshina u

slučaju Ktezifonta. Taj srednji slog ščepa on kada god hoće i od najuzvišenijeg dijela

prijeđe na ovu vrstu izričaja. Ipak, poluči najveće odobravanje i najviše postiže govorom

kada koristi ozbiljan slog. Ali, o kanimo se ovoga, budući da se propitujemo o vrsti, a ne

29

o čovjeku; radije se vratimo temi i razjasnimo bit i narav govorništva. Prisjetit ćemo se

pak onoga što smo prije rekli, naime da ne kanimo ništa govoriti radi podučavanja, te da

ćemo se prije truditi da izgledamo kao procjenjivači, a ne učitelji. U tom ipak često

idemo dalje jer znamo da nećeš samo ti ovo čitati. Tebi su sve ove stvari mnogo

poznatije nego meni koji bi trebao podučavati, ali ova knjiga mora postati općepoznata,

manje zbog naše zasluge nego zbog tvojega imena.

XXXII. Savršeni govornik mislim da nije onaj koji ima samo ono svojstvo koje mu

priliči, da može glatko i obilono govoriti, već mora usvojiti i dijalektičku znanost koja

mu je bliska i susjedna. Premda se čini da je jedna stvar govor, a druga rasprava, i da nije

isto raspravljati se i govoriti, obje stvari imaju veze s govorenjem. Svađanje i

raspravljanje je za dijalektičare, a na govornicima je da govore i ukrašavaju govor.

Zenon, začetnik soičkog nauka, znao je rukom pokazivati koja je razlika između ovih

vještina; kad bi stisnuo prste i napravio šaku, rekao bi da je takva dijalektika; kada bi pak

popustio stisak i raširio ruku, rekao bi da je govorništvo poput njegova dlana. I prije

njega je Aristotel na početku “Retorike” rekao da je retorika antipod dijalektici, a razlika

među njima se sastoji u tom što je retorika šira, a logika uža. Stoga želim da ovaj naš

savršeni govornik bude upoznat sa svom teorijom govorenja. Ova stvar je, kako ti, koji si

u tom izobražen, najbolje znaš, učila se na dva različita načina. Naime, i sam Aristotel je

utvrdio mnogo načela raspravljanja, a i kasnije su takozvani dijalektičari stvorili mnoge

trnovite teorije. Smatram da onaj kojega privlači govornička slava, ne smije biti u tim

stvarima neuk, već se mora podučiti bilo u onoj staroj nauci o retorici bilo u ovoj novoj

Krizipovoj. Prvo mora spoznati značenje, prirodu i vrste riječi, kako jednostavnih tako

vezanih u rečenice; zatim to, na koliko se načina što može reći; kako se prosuđuje je li

30

nešto istinito ili lažno; što nastaje iz čega, što je čemu dosljedno, a što suprotno; i, budući

da se mnogo što kaže na dvosmislen način, kako i što treba razdijeliti i objasniti. Ovoga

se mora pridržavati govornik-jer često se pojavljuje-ali, budući da su ove stvari same po

sebi nekako neugledne, trebat će, kad se budu objašnjavale, uporabiti ponešto od

govorničkog sjaja.

XXXIII. I, budući da se kod svih stvari koje se uče sustavno, prvo mora ustanoviti što je

što, jer, ako se diskutanti ne slažu oko onoga o čem se raspravlja, ne može se ni ispravno

raspravljati ni doći do rješenja, često moramo riječima objasniti našu misao o nečem i

pomoću pobližeg određenja razjasniti nejasnoće u dotičnoj stvari. Definicija je, naime,

koja na što kraći mogući način pokazuje ono o čem se radi. Tada, kao što znaš, nakon što

je objašnjena vrsta svake stvari, treba razvidjeti koji su oblici ili dijelovi te vrste, tako da

se među njih može razdijeliti cijeli govor. Onaj, kojega uzimamo za uzor rječitosti,

posjedovat će tu sposobnost da može pobliže odrediti temu, a da to ne napravi tako

sabijeno i suženo kako to obično biva u najučenijim rapsravama, nego jasnije i istodobno

obilnije, te prikladnije za stjecanje općeg suda i razumijevanje puka. Ista će se opća vrsta,

kada bude trebalo, razdvojiti i podijeliti u stanovite podvrste, kako se ništa ne bi

izostavilo, a niti da ne bičega bilo previše. Kada pak i kako to treba napraviti, o tom ništa

zasada jer, kako rekoh, hoću biti sudac, a ne učitelj.

Ne samo da treba biti obrazovan u dijalektici, nego bi treba poznavati sve teme iz

filozofije. Ništa o religiji, o smrti, o pobožnosti, o ljubavi prema domovini, o dobru i zlu,

o vrlinama i porocima, o dužnosti, o boli, o požudi, o duševnim smetnjama i zabludama,

dakle o svemu onom što se često javlja u parnicama i oskudno se obrađuje, ništa od toga

se, kažem, ne može ozbiljno, naširoko i obilno objasniti bez one znanosti koju sam

31

spomenuo. XXXIV. I sada govorim o govorničkoj tvari, a ne o stilu. Jer govornik bi,

prije nego što razmisli kojim riječima će i kako nešto reći, prvo morao svoj predmet tako

uobličiti da godi učenim ušima. Htio bih isto tako da se, kako bi bio što veličajniji i u

nekom smislu uzvišeniji, kao što sam to rekao o Periklu, razumije ponešto i u prirodne

znanosti. Tako će, kada se s nebeskih stvari bude vraćao na ljudske, o svemu govoriti i

osjećati uzvišenije i veličajnjije.

A kada spozna božanske stvari, ne smije biti neznalica u ljudskim pitanjima. Neka

poznaje građansko pravo koje svakodnevno treba na sudskim parnicama. Ima li čega

sramotnijega, nego zastupati stranke u javnim i građanskim parnicama, a ne poznavati

zakone i građansko pravo? Trebao bi upoznati povijesnu kronologiju prošlih događaja,

navlastito onih koji se tiču naše države, ali i moćnijih naorda i slavnih vladara. Taj napor

nam je prištedio naš Atik svojim radom. On je, naime, učvrstio i pribilježio našu

kronologiju, pri čem nije izostavio ništa znatnijega, te je uspomenu na sedamsto godina

sažeo u jednu knjigu. Jer, ne znati ništa o onom što se dogodilo prije vlastita rođenja,

znači vječno ostati dječak. Čemu uopće ljudski život ako nije upleten u pamćenje o

prošlim događajima i našim precima? Prisjećanje na starinu i iznošenje primjera unosi

užitak u govor, pridonosi ugledu, ali i vjerodostojnosti.

Tako obrazovan govornik pristupit će obradi parnica, ali prije mora upoznati vrste

govora. Razvidjet će, naime, da ne može izbjeći takve parnice u kojima su sporni ili

saržaj ili riječi: kod sadržaja radi se o tom je li tužba istinita, opravdana ili kako se

naziva, a kod riječi se radi ili o nejasnoćama ili o proturječnosti. Jer, ako se kad čini da je

jedno u mislima, a drugo u riječima, to je onda neka vrsta nejasnoće koja proizlazi iz

toga što je izostavljena neka riječ; u ovom slučaju vidjet ćemo da pojam nejasnoće može

32

značiti dvije stvari. XXXV. Budući da ima tako malo vrsta parnica, ima malo i propisa za

argumentiranje. Obično se govori o dva izvora iz kojih se mogu izvući: jedan je prisutan

u samoj parnici, a drugi je preuzet od drugdje.

Upravo obrada teme predmeta parnice čini govor zadivljujućim; jer sam predmet vrlo je

lako spoznati. Ono što pak slijedi, podložno je pravilima vještine, osim ako se tako ne

počinje govor da se pridobije slušatelj ili uzbudi ili učini da lako može shvatiti cijelu

stvar; predmet treba izložiti kratko, vjerodostojno i otvoreno, da se može razumjeti o čem

se radi; svoj stav treba utvrditi, tuđi opovrći, te to sve skupa izvesti ne na zbrkan način,

nego pomoću argumenata kojima se može zaključiti ono što je sukladno načelima koja se

uzimaju da bi se dokazala svaka pojedina stvar; na kraju izgovoriti peroraciju koja treba

ili zapaliti slušateljstvo ili smiriti njegove strasti? Na ovom mjestu teško je reći kako

treba postupati svakim pojedinim od ovih dijelova; neće se uvijek postupati s njima na

siti način. Budući da tražim nekoga koga ću podučiti, već onoga koga ću pohvaliti,

pohvalit ću prvoga onog koji se učini da nešto vrijedi. Radi se, naime, o onoj vrsti

mudrosti koju najviše treba njegovati govornik, a ta se sastoji u tom da se prilagodi

prilikama i osobama. Smatram da se ne može uvijek govoriti na isti način sa svima, ni

protiv svih, ali niti za sve ni sa svima. XXXVI. Dobar će govornik biti onaj koji će moći

prilagoditi svoj govor svakoj od pojedinih prilika. Jednom kad je to utvrdio, tada će

onako govoriti kako se pristoji za svaku priliku: neće o bogatom predmetu govoriti na

oskudan način, ali neće ni s velikim stvarima postupati bljedunjavo, niti suprotno, već će

govor biti u skladu s predmetom; početak će biti oprezan, neće biti začinjen uzvišenim

riječima, nego oštrinom misli bilo s ciljem da se uvrijedi suparnik bilo za vlastitu

pohvalu; pripovijedanje će biti vjerodostojno uz jasna objašnjenja ne u pripovijednom,

33

već skoro pa svakodnevnom slogu; stoga ako je parnica lagana, tada lagan treba biti u

argumentiranju, kako onda kada se dokazuje tako i onda kada se pobija; treba se držati

načela da, od kolike je važnosti predmet, od tolike mora biti i govor; kada se pak pojavi

takva parnica u kojoj se može razviti čitava snaga govorništva, tada će govornik iskazati

svu svoju raskoš, tada će upravljati slušateljstvom, oblikovati mišljenje ljudi i nametati

im one osjećaje koje hoće, odnosno koje priroda slučaja i okolnosti budu zahtijevale.

Ali njegov će biti onaj dvojaki ures zbog kojega je govorništvo polučilo toliku slavu.

Svaki dio govora mora biti hvalevrijedan, tako da svaka riječ koja izađe bude ozbiljna ili

profinjena, ali dva dijela su posebice sjajna i djelotvorna: prvim smatram raspravu o

općenitom, to je onaj koji Grci zovu thesis, a drugi dio je nauk o uzdizanju i

uveličavanju predmeta, onja koji Grci zovu auksesis. Premda ovaj drugi mora biti

razliven po cijelom tijelu govora, ipak će se najviše istaći kod općih mjesta; zovu se

“općima” jer izgleda da su ista u mnogim slučajevima, ali bi iapk trebala biti prikladna za

svaki pojedini govor. Onaj pak dio govora koji se bavi općim načelom često sadrži

cjelokupne parnice. Kako god da se zove onaj dio govora u kojem je u stanovitu smislu

središnja točka prijepora, ono što Grci zovu krinomenon, treba tako govoriti da se

predmet prenese na razinu rasprave o općenitom načelu, osim u slučaju kada postoji

sumnja u istinitost činjenice, kod čega se pribjegava nagađanju. Te stvari neće se govoriti

na način peripatetika-njihova je, naime, profinjena metoda raspravljanja koju je

ustanovio Aristotel-nego će se govoriti do neke mjere jače; što se tiče općenitih primjedbi

vezanih za predmet, treba govoriti puno blaže u korist branjenika, a oštro protiv

suparnika. Nema toga što govor ne može postići u nastojanju da uzdigne ili unizi neki

34

predmet; to treba napraviti usred argumentacije, koliko god puta će se dati prilika da se

nešto uzdigne ili unizi, a gotovo beskonačno se to može rabiti pri peroraciji.

XXXVII. Ima dvije stvari koje, ako ih govornik dobro uporabi, mogu govorniku

priskrbiti divljenje zbog govorničke vještine. Jedna od tih stvari je ono što Grci zovu

ethikon, a ima veze s naravi, ćudi i životnim običajima ljudi; druga je ona koju Grci

zovu pathetikon, a uzbuđuje i potiče osjećaje; samo tu vlada govorničko umijeće. Ono

prvo je pitomo, udobno, spremno da priskrbi naklonost, dok je drugo žestoko, strastveno

i uzbuđeno i to je ono što otima parnicu od suparnika; ako se brzo primjenjuje, nikako

mu se ne može odoljeti. Premda sam osrednjih sposobnosti, a možda i manje od toga,

uvijek sam služeći se žestokim slogom obarao protivnike. Hortenzije, vrhunski govornik,

nije mi znao na pravi način odgovoriti braneći svojega prijatelja; kada sam u senatu

optužio onoga drskog Katilinu, zanijemio je; kada mi je senator Kurion počeo odgovarati

u vrlo važnoj i ozbiljnoj privatnoj parnici, ubrzo je sjeo rekavši da mu je otrov oduzeo

pamćenje. Zašto da govorim o umoljavanjima? U više slučajeva sam se njima poslužio

jer, premda je bilo više govornika na mojoj strani, ipak bi svi meni ostavili peroraciju;

takvim slučajevima postizao sam da me ljudi smatraju izvrsnim, i to ne zbog prirodnog

dara, nego zbog smilovanja. Kakve god da dobre osobine imam u sebi-meni je žao što su

samo tolike-mogu se razabrati u mojim govorima, premda knjigama nedostaje onoga

duha zbog kojega obično sve izgleda znatnijim kada se uživo odvija, nego kad se čita.

XXXVIII. Ne treba na mišljenje sudaca utjecati samo umoljavanjem-time sam se dosta

služio, i to na jadan način, recimo tako što sam za vrijeme peroracije u ruci držao maloga

dječaka ili tako što sam u drugoj parnici branjeniku plemiću rekao da ustane, te sam

digavši u zrak njegova malog sina sudnicu ispunio plačem i zapomaganjem-nego treba i

35

tako postupati da se sudac razljuti, umiri, da zavidi ili bude sklon komu, da prezire i divi

se, da mrzi i voli, da želi nešto ili zazire od toga, da se nada i boji, da se veseli i bude

tužan; razne primjere za grublju inačicu postupanja pružit će “Optužba”, a za blažu moje

obrane. Nema tog načina kojim se slušatelj može uzbuniti ili umiriti, a da ga ja nisam

iskušao. Nazvao bih se savršenim da mislim da je tako i ne bih se bojao da bih izbog

iznošenja istine mogao biti optužen za umišljenost; ali, kao što već rekoh, ne zanosi me

osobita nadarenost, nego velika srčanost, tako da premašujem sama sebe; uostalom, nikad

se slušatelj ne bi raspalio da ne čuje vatren govor. Citirao bih primjere iz vlastitih govora

da ih nisi čitao, citirao bih tuđe, latinske ako bih našao takvih, ili grčke ako bi trebalo.

Ali ima samo nekoliko Krasovih govora, a oni nisu sudski, nema ništa od Antonija, Kote

ili Sulpicija; Hortenzije je bio bolji u govorenju nego u pisanju. Nego, kad već nemamo

primjera, zamislimo kolika bi mogla biti ta govornička snaga koju tražimo. Ako pak

tražimo primjere, uzmimo ih od Demostena, i odande gdje u neprekidnom govoru, u

“Obrani Ktezifonta”, iznosi sud o djelima, savjetima i zaslugama za državu svojega

branjenika. Svakako se taj govor u tom obliku otprilike poklapa s pojmom o govorništvu

usađenom u nas, tako da se bolji primjer rječitosti ne mora tražiti.

XXXIX. Ali, još ostaje i sam oblik i ono što se zove kharakter. O tom kakav on treba

biti može se zaključiti iz prije rečenog. Naime, dotakli smo se stilskih ukrasa, kako

pojedinih riječi tako i njihovih kombinacija. Tih ukrasa će biti toliko mnogo da iz

govornikovih usta neće izaći nijedna riječ, a da nije profinjena ili ozbiljna, bit će mnogo

metafora svake vrste, jer upravo one služeći se usporedbama zanose slušatelje u željenom

smjeru i vraćaju ih natrag, miču ih amo-tamo, a ovo brzo misaono gibanje stvar je koja

veseli sama po sebi. Ali i druge vrste kombinacija riječi koje se rabe služe kao pravi

36

ukrasi koji rese govor. Slični su onim predmetima koji se, ako je njima obilnu ukrašena

pozornica ili sudnica, zovu “ukrasna obilježja”, ne stoga što bi ukrašavali, nego zato što

se ističu iz okoline. Isti je razlog postojanja i onih stvari koje se zovu govornički ukrasi

jer i oni su neka vrsta obilježja: kada se bilo podvostručuju i ponavljaju riječi ili kada se

riječ ponovi s neznatnom izmjenom; kada se češće ponavlja ista riječ na početku

nekoliko susljednih rečenica, ili na kraju, a možda i jedno i drugo; kada se ista riječ

ponavlja na početku rečenice ili na kraju; kada se ista riječ rabi u različitom značenju;

kada riječi imaju sličan ritam ili nastvake, ili kad se vezuju dva suprotna pojma, ili kada

se rečenica postupno uzdiže, pa pada, ili kada je labavo vezano nekoliko rečenica bez

veznika, ili slučaj da, kada nešto izostavljamo, pokazujemo zašto tako činimo, ili kada

ispravljamo sebe same pri čem kao da se korimo, ili kada ispustimo kakav uzvik divljenja

ili žaljenja, ili kada istu riječ nekoliko puta rabimo u različitim padežima.

Ali misaoni ukrasi mnogo su veći; budući da se njima prečesto služio Demosten, ima

onih koji drže da je upravo zato njegovo govorničko djelo najviše vrijedno pohvale. I,

doista, skoro da nema tog predmeta koji je obrađivao, a da se nije služio preoblikovanjem

misli; jer i nije ništa drugo govorničko umijeće, nego, na neki način ukrasiti, bilo sve bilo

najveći dio misli: budući da se ti, Brute, ponajbolje razumiješ u ove ukrase, čemu da ti

navodim imena ili primjere? Neka se samo zna da smo se dotakli te teme. XL. Govornik

kojega tražimo govorit će ovako: na razne načine obrađivat će istu temu, držat će se

jednog predmeta i ustrajat će u istoj misli; često će nešto ublažavati, često ismijavati;

skretat će s teme i preoblikovati misao; najavit će ono o čem namjerava govoriti; kad već

prođe neki predmet, iznijet će zaključak; sama sebe će pozvati natrag na temu; ponovit će

ono što je već rekao; služit će se logičkim argumentiranjem; pitanjima će pojačavati svoj

37

stav; odgovorit će na nešto što je kao već sam sebe pitao; ili će reći nešto što će htjeti da

se razumije u suprotnu smislu; izrazit će sumnju u to treba li što reći i na koji način;

razdijelit će govor na dijelove; nešto će izostaviti ili zanemariti; pripremit će put za ono

što treba doći; krivnju za ono, čime se tereti, prebacit će na suparnika; često će kao

vijećati sa slušateljstvom, a ponekad i sa suparnikom; opisivat će način govora i ćud

drugih ljudi; nijeme stvari će natjerati da govore; odvraćat će pozornost slušatelja od

onoga o čem se zapravo radi; često će razveseljavati ili nasmijavati slušateljstvo;

preduhitrit će pitanje suparnika; služit će se usporedbama i primjerima; razdijelit će

govor tako da svakom dodijeli jedan dio; ušutkat će onoga koji ga bude prekidao; reći će

da nešto prešućuje; ili da će nešto iznijeti od čega bolje da se čuvaju; da je spreman na

smjele poteze; ljutit će se, ponekd prijetiti; molit će, preklinjati i smekšavati slušateljstvo;

nekada će skrenuti s teme; molit će, psovat će; bit će prisan sa slušateljstvom. Držat će se

i drugih, tako da kažemo, govornih kvaliteta: kratak će biti ako to predmet zahtijeva;

često će predmet živo predočiti slušateljstvu; često će pretjerivati više nego što je stvarno

moguće; značenje će često imati veću ulogu nego same riječi; često će biti veseo, a nekad

će oponašati život i prirodu. U ovoj vrsti ukrasa-jer vidiš kolika šuma toga ima-treba

zasjati sva veličina govorničkog umijeća.

XLI. Ali sve ove figure mogu služiti na pohvalu samo ako su dobro raspoređene i na

pravi način povezane riječima. Ako mi se čini da moram govoriti o tom, nelagodno se

osjećam zbog onoga što sam govorio prije, ali još i više zbog sljedećih stvari. Palo mi je

na pamet da bi se moglo naći, ne zavidnih ljudi kojih ionako ima koliko god hoćete, nego

i onih koji cijene moje umijeće, ali isto tako misle da čovjek, kojega je kao nikoga

drugoga zbog zasluga hvalio senat i rimski narod, ne bi trebao tako puno pisati o umijeću

38

retorike. Da sam takvima odgovorio da ovo činim samo stoga da ne bih Brutu uskratio

uslugu za koju me molio, i to bi bila dostatna isprika, jer doista sam htio udovoljiti želji

svojeg dobrog prijatelja i vrlo ugledna čovjeka kakav je on, pogotovo što je ono što traži

ispravno i pošteno. Ali ako bih izjavio-daj Bože da mogu!-da onima koji se izučavaju u

retorici želim prenijeti načela tog umijeća i načine koji vode k ovladavanju

govorništvom, tko bi mi dobronamjeran takvo što mogao zamjeriti? Jer, ima li onoga koji

bi mogao posumnjati u činjenicu da je u našoj državi, u vrijeme kad su sređene prilike i

vlada mir, uvijek na prvom mjestu bilo govorništvo, a zatim znanost o pravu? Koliko se

u jednom umijeću radi o naklonosti, slavi i moći, toliku je druga škola za vršenje

kaznenog progona i čuvanje dogovora; pravo pak često traži pomoć od govorništva, a

kada ono napada, jedva može braniti svoje granice i područje. Zašto se dakle uvijek

smatralo prihvatljivim podučavati građansko pravo i kuće poznatih pravnika uvijek su

bile pune učenika, dok se pak onaj koji učvršćuje i potpomaže mladež u ovladavanju

govorništvom, korio? Jer, ako je grijeh kićeno govoriti, treba prognati govorništvo iz

države; ako pak ono ne resi samo one koji su njemu vješti, nego i cjelokupnu državu,

zašto je onda sramotno učiti ono što je čestito znati ili zašto ne bi bilo pohvalno

podučavati o onom što je jako dobro spoznati?

XLII. “Ali jedno je već uvriježeno, dok je drugo novo”, neki će reći. Priznajem da je

tako, ali postoji razlog za obje stvari. Učenicima prava bilo je dovoljno da slušaju sudski

postupak svojih učitelja, tako da učitelji nisu morali izdvojiti još i posebno vrijeme za

podučavanje, već su istodobno opsluživali učenike i klijente; retori su pak vlastito

vrijeme kod kuće trošili za upoznavanje i sastavljanje parnica, vrijeme dok su na sudu

trošili su na vođenje parnica, a ostatak vremena trebao im je da se odmore; koje su onda

39

imali mogućnosti za uvježbavanje ili podučavanje učenika? Isto tako ne bih znao reći

odlikuje li se većina naših govornika više prirodnim darom ili dobrom podukom; stoga

im je bolje išlo govorenje nego podučavanje, a za mene važi možda suprotno.

“Ali”, reći ćete, “podučavanje nema ugleda.” Istina, ako se radi o školskom učitelju; ali

ako se opominje, potiče, raspituje, razmjenju mišljenja, ako se uz čitanje i sluša, ako

podučavanjem možeš u bilo čemu ponekad poboljšati ljude, zašto te ne bi radio? Zar je

čestito podučavati kojim se riječima izvodi odreknuće od štovanja obiteljskih božanstava,

a nije čestito podučiti kako se mogu zadržati prava na obdržavanje istih obreda?

“Da poznaju pravo, to izjavljuju i oni koji ga ne znaju; kod govorništva pak takvo je

stanje da i oni koji su u njem dobri, to prikrivaju.” To je upravo stoga što je mudrsot

ljudima draga, a jezik je sumnjiv. Zar je, dakle, uopće moguće sakriti rječitost, ili druge

prevariti da ne primjete da je netko dobar u govorništvu, ili postoji opasnost da ne bi tko

mislio da je sramotno druge podučavati u velikom i slavnom umijeću koje je sam onaj

koji ga je stekao smatrao vrijednim učenja? Možda su neki zatvoreniji; ja sam uvijek

isticao da sam izučio govorništvo. Što dakle? Kada sam kao mladić bio odsutan od kuće i

zbog ovih nauka, a u kući bi bilo mnogo vrlo učenih ljudi, te bi se nalazile kakve vijesti o

tijeku naukovanja u mojem pismu koje se čitalo pred drugima, kako sam se mogao u

takvim prilikama naučiti prikrivati svoje umijeće? Jesam li imao razloga da se sramim,

osim možda zbog toga što sam premalo napredovao?

XLIII. premda tako stoje stvari, ipak je više dostojanstva u raspravljanju imalo ono o

čem se prije govorilo, nego ono o čem ćemo govoriti kao sljedećoj temi. Moramo

govoriti o slaganju riječi i takoreći o prebrojavanju i mjerenju slogova. Te stvari, premda

su, kako mi se čini, potrebne, ipak su veličanstvenije negoli se to podučava. To je

40

općenito istinito, ali upravo u ovom slučaju se tako kaže. Naime, za sva velika umijeća

važi kao i za stabla da nam se njihova visina sviđa, ali korijenje i debla ne; ali ono prvo

ne može biti bez drugoga. Što se mene tiče, ili će me onaj vrlo poznati stih, koji

zabranjuje

da se stidiš onoga umijeća kojim se baviš

spriječiti da skrivam ono u čem uživam, ili me je tvoja težnja natjerala da napišem ovu

knjigu, u svakom slučaju trebalo je odgovoriti onima za koje sam mislio da će

prigovarati. Ali, sve i da nije sve onako kako sam rekao, tko bi se našao tako tvrd i

nepopustljiv da mi ne dospusti, kada se već moja sudska vještina i javna praksa urušila,

da se ne prepustim lijenosti, što ne mogu napraviti, ili tuzi, od koje zazirem, nego

umjesto toga književnosti? Ona me je nekad pratila u sudu i u senatu, a sada mi je kućna

zabava; ne bavim se samo stvarima koje ova knjiga sadrži, nego mnogo ozbiljnijima i

većima; ako ih sredim, upravo će sudskim našim poslovima odgovarati književna

postignuća kod kuće. Nego, vratimo se raspravi koju smo započeli.

XLIV. Riječi će se raspoređivati, ili zato da što prikladnije se zadnji slog slaže s prvim i

da riječi imaju što ugodniji zvuk, ili zato da sam oblik ili sukladnost riječi mogu

sačinjavati vlastiti krug, ili zato da period bude metrički prikladan. Stoga, pogledajmo

kakvo je ono prvo, tomu treba najviše truda, kako bi bilo to poput kakve građevine, ali da

ne bude odviše savršena; posao bi tada bio beskonačan i djetinjast; to je upravo ona

značajka stila u Albuciju o kojoj znalački kod Lucilija razmišlja Scevola:

kakve lijepe lekseis pravi raspoređene pravilno

kao mozaik i umetnutu sliku ih povezuje!

41

Ne bih htio da struktura izgleda tako sitničavo; ali će ipak izvježbano pero lako izvesti

obrazac za skladbu. Naime, kao što pri čitanju oko, tako će um pri govorenju predvidjeti

što slijedi, da ne bi susret zadnjeg sloga prethodne i prvog sljedeće riječi izazvao zijev ili

lomljenje jezika. Koliko god da su dražesne i ozbiljne misli, ipak ako se iznose s

neprikladnim riječima, uvrijedit će uši, a njihov sud je vrhovan. Na to posebice pazi

latinski jezik, da nitko nije toliko neotesan da ne bi htio povezati samoglasnike. I stoga

neki kore Teopompa jer je takve glasove pažljivo izbjegavao, premda mu je učitelj bio

Izokrat; nije ih izbjegavao ni Tukidid, niti onaj ne malo veći pisac Platon, i to ne samo u

razgovorima koji se nazivaju dialogoi, gdje je to trebalo raditi namjerno, nego i u javnom

govoru kojim se obično u Ateni na skupštini slave oni koji su poginuli u bitkama; taj

običaj je tako bio odobravan, da ga je trebalo, kako to znaš, svake godine izvoditi na onaj

dan. U njemu je često to povezivanje samoglasnika koje kao štetnu pojavu izbjegava

Demosten.

XLV. Ali neka Grci vide kako je najbolje; nama, ni da hoćemo, ne bi bilo dopušteno

napraviti prekid između dva samoglasnika. Dokazuju to oni jezivi Katonovi govori,

dokazuju svi pjesnici, osim onih koji su radi metrike često dopuštali zijev, kao Nevije:

vos, qui accolitis Histrum fluvium atque algidam

i na istom mjestu:

quam numquam vobis Grai atque barbari…

a Enije jednom: Scipio invicte, a ja:

hoc motu radiantis etesiae in vada ponti.

Naši pisci ni podnijeti ne bi mogli ono što Grci čak često i hvale. Ali što da ja pričam o

samoglasnicima? Radi veće mekoće izostavljanli su se često samoglasnici, tako da se

42

govorilo: multi’ modis, in vas’ argenteis, palm’ et crinibus, tecti’ fractis. Ima li smjelije

stvari nego sažimati imena ljudi da bi zvučala prikladnije? Naime, kao što od duellum

dolazi bellum, a od duis bis, tako su Duelija koji se brodovljem pobijedio Punjane nazvali

Belijem, premda su mu se preci uvijek zvali Dueliji. Štoviše se riječi često sažimlju ne

zbog uporabe nego zbog zvuka. Kako je vaš Axila postao Ala, ako ne zato da se izbjegne

grubi glas? Profinjeni latinski izričaj taj glas često izbacuje iz riječi kao maxillae, taxilli,

vexillum i pauxillum. Često su vezivali riječi stapajući ih, kao sodes umjesto si audes, sis

umjesto si vis. U riječi capsis ima tri riječi. Ain se kaže za aisne, nequire za non quire,

malle za magis velle, nolle za non velle, osim toga često kažemo dein i exin umjesto

deinde i exinde. Zar nije jasno odakle dolazi da kažemo cum illis, ali ne kažemo cum

nobis, nego nobiscum? Da se tako govori, glasovi bi se spojili i dali nepristojno značenje,

a spojili bi se i kad sam maloprije rekao da nisam umetnuo autem. Mecum i tecum se

stoga tako kažu da bi bili sličniji s nobiscum i vobiscum.

XLVI. A neki i kasno navečer sjede da bi ispravili stari govor, i to oni koji ne odobravaju

ovu anomaliju. U izrazu pro deum atque hominum fidem rabe oblik deorum. Vjerujem da

naši preci to nisu znali: je li im običaj davao dopuštenje za to? Tako i pjesnik koji je na

neobičan način sažimao:

patris mei meum factum pudet

umjesto meorum factorum i

texitur, exitium examen rapit

umjesto exitiorum, ne kaže liberum, kako većina kaže, na primjer u izrazu cupidos

liberum ili in liberum loco, nego kako oni hoće:

neque tu meum umquam in gremium extollas liberorum ex te genus

43

i opet: namque Aesculapi liberorum.

A drugi pjesnik ne samo da u “Krizu” kaže:

cives, antiqui amici maiorum meum

što je bilo obično, nego još i grublje:

consilium socii, augurium atque extum interpretes;

pa nastavlja:

postquam prodigium horriferum, portentum pavos;

premda se ovakav oblik ne rabi kod svih imenica srednjeg roda. Ne bih baš rado rekao

armum iudicium, premda se to nađe kod istog pjesnika:

nihilne ad te de iudicio armum accidit?

Kao što bih ja rekao centuria fabrum et procum, kako to govore i cenzorski registri, a ne

fabrorum et procorum; nikako ne kažem duorum virorum iudicium ili trium virorum

capitalium ili decem virorum stlitibus iudicandis. Ali Akcije kaže:

video sepulcra dua duorum corporum

i opet

mulier una duom virum.

Razabirem o čem se radi; ali ponekad govorim onako kako je je dopušteno, tako da

kažem ili pro deum ili pro deorum, a ponekad, kad je to potrebno, kažem trium virum, a

ne virorum, sestertium nummum, a ne sestertiorum nummorum, jer kod ovih slučajeva

nema različitosti u uporabi.

XLVII. Zašto zabranjuju da govorimo nosse, iudicasse, te propisuju novisse i

iudicavisse? Kao da ne znamo da je u ovom slučaju ispravno navesti puni oblik, a

skraćeni se tek uobičajio? Terencije rabi oba oblika:

44

eho tu, cognatum tuom non noras?

A kasnije:

Stilponem, inquam, noveras.

Sient je puni oblik, sint je skraćeni; možeš rabiti oba. Tako kod istoga pisca:

quae quam sint cara post carendo intellegunt,

quamque attinendi magni dominatus sient.

Ne bih zamjerio ako bi tko rekao scripsere alii rem premda ćutim da je bolje reći

scripserunt, ali rado ću slijediti običaj koji se povodi za tim što uhu bolje zvuči.

idem campus habet

kaže Enije, a u hramovima piše idem probavit. Isdem bi bili ispravnije, ali ne eisdem koje

zvuči odviše dugo; isdem bi pak loše zvučalo, a običaj dopušta da se griješi radi

milozvučnosti. Isto tako radije bih rekao posmeridianas quadrigas, nego postmeridianas

quadriiugas, i mehercule umjesto mehercules. Reći non scire zvuči barbarski, nescire je

slađe. Zašto se kaže meridiem, a ne medidiem? Vjerujem da bi ovo drugo zvučalo

nezgrapno. Prijedlog koji najgore zvuči je af, koja se sada rabi samo u vođenju knjiga, a

ni tamo ne uvijek, u drugim vrstama govora promijenila se; naime, kažemo amovit,

abegit i abstulit, tako da se ne zna dolazi li a od ab ili abs. Zašto se abfugit činilo ružnim,

a nisu htjeli ni abfer, te se prednost dala oblicima aufugit i aufer? Ovaj prijedlog neće se

naći ni u kojoj drugoj riječi osim ove dvije. Postojali su oblici noti, navi i nari, a kad se

njima nadjenuo prijedlog in, izgledalo je bolje reći ignoti, ignavi, ignari, nego onako

kako je zahtijevalo pravilo. Kaže se ex usu, ali e re publica, jer u prvom slučaju na

početku imenice bio je samoglasnik, dok bi u drugom sintagma grubo zvučala da se nije

izostavio suglasnik; ista stvar je kod glagola: exegit, ali edixit; refecit, rettulit, reddidit:

45

prvi glas dodanog glagola izmijenio je prijedlog, kao u slučaju subegit, summutavit,

sustulit.

XLVIII. Zašto se, kako je poznato, kod složenih glagola kaže insipientem, a ne

insapientem, inicum, a ne inaecum, tricipitem, a ne tricapitem, concisum, a ne

concaesum. Stoga neki žele reći pertisum, a to taj isti običaj ne bi dopustio. Ima li boljeg

primjer za nešto što biva po običaju, a ne prirodom: riječ indoctus kažemo s prvim

kratkim samoglasnikom, insanus s dugim, inhumanus s kratkim, infelix s dugim; da ne

duljimo, u riječi kod kojih je prvi suglasnik onakav kao kod sapiens ili felix, in se

izgovara dugo, kod svih drugih kratko; isto kod composuit, consuevit, concrepuit,

confecit. Ako se držiš pravila, prigovorit će ti, ako se uzdaš i svoje uho, odobrit će. Pitaš

uho zašto je tako? Reći će da mu godi, volji pak uha mora se prilagoditi izričaj. Tako i ja,

znajući da naši preci nikad nisu aspirirali suglasnike, već glas h govorili samo sa

samoglasnicima, govorio bih pulcer, Cetegus, triumpus, Cartago; u neko vrijeme, i to

dosta kasno, uho me natjeralo da se ne držim pravila, puku sam povjerio da određuje

govorni običaj, dok sam znanje zadržao za sebe. Ipak kažemo Orcivius, Mato, Oto,

Caepio, sepulcrum, corona i lacrima, jer prosuđujemo prema uhu. Za Enija postoji samo

Burrus, a ne Pyrrhus;

ut patefecerunt Bruges,

a ne Phryges: ovaj oblik pokazuju najstariji pjesnikovi rukopisi. Nisu tada kosistili grčko

slovo-mi ih sada koristimo dva-i, kada je trebalo reći Phrygum ili Phrygibus, čudno je

bilo to što se grčko slovo koristilo i kod riječi sa stranim nastavcima ili to što se na grčki

način govorilo samo u nominativu; ipak kažemo Phryges i Pyrrhum povodeći se za

uhom. Isto tako, nešto što se danas čini pomalo neotesanim, nekad se smatralo otmjenim,

46

naime, to da se onim riječima koje su završavale dvama glasovima koji su u riječi

optimus, oduzme zadnji glas, osim ako u sljedećoj riječi nije slijedio samoglasnik. Tako

se to nije smatralo prekršajem u stihu, dok to današnji pjesnici izbjegavaju. Naime, ovako

smo govorili:

qui est omnibu’ princeps,

a ne omnibus princeps, i:

vita illa dignu’ locoque,

a ne dignus. Ako je nenaučeni običaj takav proizvođač milozvučja, što tek možemo

očekivati od umijeća i nauka? O ovom sam iznio kraće razlaganje, nego u slučaju da sam

samo o tom raspravljao-jer tema o naravi i uporabi riječi vrlo je široka-zahtijevalo bi to

više vremena nego što sam predvidio u planu rada.

XLIX. Dakle, prosudba o stvarima i riječima stvar je razbora, uši su pak suci glasova i

ritmova. Kao što ono prvo ovisi o razumu, tako ono drugo o želji, u prvom razum daje

pravila, u drugom osjećaji. Morali smo ili zanemariti naklonost onih za koje smo htjeli da

nam odobravaju ili smo morali naći načina da je pridobijemo. Dvije su stvari koje miluju

uši, a to su zvuk i metar. O metru ćemo uskoro, sada istražujemo zvuk. Riječi, kako prije

rekosmo, treba ponajprije birati tako da dobro zvuče, ali to ne trba raditi kao pjesnici koji

ih biraju prema blagozvučju, već ih treba uzeti iz reda običnih riječi.

qua pontus Helles supera Tmolum ac Tauricos

Ovaj stih urešen je sjajnim imenima, ali sljedeći je uprljan najneugodnijom riječju:

finis frugifera et efferta arva Asiae tenet.

Stoga, radije se služimo dobrim našim riječima, nego sjajem grčkih, osim ako možda nije

grijeh ovako govoriti:

47

qua tempestate Paris Helenam

i ono što slijedi. Ipak, radije slijedimo drugo načelo i izbjegnimo neotesanost:

habeo ego istam perterricrepam,

isto kao

versutiloquas malitias.

Neće se riječi samo slagati po nekom načelu, nego će se po tom i oblikovati rečenice,

budući da smo rekli da je to druga stvar koja ovisi o sudu tuđih ušiju. Oblikovat će se ili

samim slaganjem riječi, kao sama od sebe, ili uporabom neke vrste riječi u kojima ima

simetrije; bilo da imaju slične padežne nastavke bilo da se rečenicama isto govori ili da

se nižu suprotna mišljenja, same po sebi rečenice će biti ritmične, premda to neće biti

učinjeno namjerno. Gorgija je, kaže se, bio najveći majstor u postizanju ove simetrije; te

vrste je primjer iz mojega govora “Za Milona”: “Ovo nije, suci, napisan, nego urođen

zakon, nismo ga naučili, prihvatili, pročitali, već smo ga uzeli, isisali i istisnuli iz prirode,

nije nas nitko podučio njemu, već smo stvoreni za nj, nismo obrazovani, nego prožeti

njim.” Ova izjava je takva da, budući da se jedno s drugim slaže ono što se treba slagati,

razumijemo da ritam nije naučen, nego da je ishod prirodnog slijeda. Ista stvar biva kod

navođenja suprotnosti kojima se izgrađuje ne samo ritmičan izričaj, nego i stih:

eam quam nihil accusas damnas,-

(da se hoće izbjeći stih, reklo bi se condemnas)-

bene quam meritam esse autumnas

dicis quae merere?

id quod scis prodest nihil; id quod nescis obest.

48

Navođenje suprotnosti sačinjava stih. Isto tako bi bilo ritmično u proznom izričaju: ono

što znaš ne koristi; ono što ne znaš donosi veliku štetu. L. Ono što Grci nazivaju

antitheta odnosno supostavljanje suprotnosti, samo po sebi, i bez namjere, sačinjava

govornički ritam. Ovo su voljeli stari već i prije Izokrata, a najviše Gorgija u čijem

izričaju ova simetrija sačinjava ritam. Mi smo često rabili ovaj stil, kao na primjer u

četvrtoj knjizi “Optužbe”: “Usporedite ovaj mir s onim ratom, dolazak ovoga pretora s

pobjedom onoga vojskovođe, ovu nevrijednu kohortu s onom nepobjedivom vojskom,

požude ovoga sa suzdržljivošću onoga: reći ćete da je onaj koji je zauzeo zapravo i

osnovao Sirakuzu, a onaj koji ju je primio na upravljanje, da ju je osvojio.”

Dakle, kad je već ovaj ritam poznat, neka se objasni i ona treća vrsta, ritmička proza. Što

se tiče onih koji ovo ne razumiju, ne zan kakve uši imaju i ima li u njima išta ljudskoga.

Moje uši vesele se savršenoj i zaokruženoj rečenici, osjećaju nedostatak i ne vole višak.

Što da samo govorim o svojima? Često sam vidio da bi cijela skupština klicala kada bi

riječi bile ritmično poslagane. Jer uho očekuje da riječi povezuju rečenicu. “Tako nije

bilo kod starih”, neki će reći. Ali njima pak ničega drugog nije manjkalo; jer izabirali su

riječi, pronalazili ozbiljne i dražesne misli, ali su ih slabo vezivali i dopunjavali. “Upravo

to me veseli”, kažu. Znači, ako nam ono slikanje s malo boja pričinja više zadovoljstva,

nego ovo već skoro savršeno, zar onom prvom trebamo težiti, a ovo drugo odbaciti? Kite

se imenima starih. Među ljudima najveći ugled imaju starci, isto tako kada se radi o

primjerima prednost imaju oni iz straine. I za mene važi to pravilo. Nisam od onih koji bi

kudio starinu zbog onoga što joj nedostaje, već je radije hvalim zbog onoga što jest;

osobito stoga što mislim da je od veće vrijednosti ono što ima od onoga što joj nedostaje.

Više ima dobroga u riječima i mislima kojima se stari odlikuju, nego što ima u ritmičnom

49

završetku rečenice koji im nedostaje. LI. Kasnije su izumjeli ritmičan završetak rečenice,

a vjerujem da bi se njim već bili služili stari da je bio već poznat i preuzet; nakon što je

izumljen, vidimo da se njim služe svi veliki govornici. Ali naziv “ritam” izaziva zavist

kada se kaže da se u sudskom i javnom govoru koristi ritam, grčki rhythmos. Ako

govornik, dok govori, tarži ritam, smatra se to velikim pravljenjem zasjede da bi se

odvratila pozornost slušateljstva. Pod ovim izgovorom ti koji prigovaraju sami govore

razlomljeno i nepotpuno, a kore one koji govore spretno i sa zaokruženim periodima; ako

pritom koriste isprazne riječi i tričave misli, prigovor stoji; ako su pak prave stvari,

odabrane riječi, zašto bi više voljeli da govor šepa ili da zastane umjesto da teče

usporedno s misli? Ovaj ritam, predmet zavisti, ne donosi ništa drugo, samo to da rečnica

bude ispunjena pravim riječima; tako se radi još od starine, ponajviše slučajno, često ide

samo od sebe; oni dijelovi njihovih govora koji se hvale, to je stoga što imaju ritmični

završetak. Kod Grka se to hvali već skoro četristo godina; mi smo to nedavno spoznali.

Dakle, Enije je prezirući stare stvari, mogao reći:

Versibus quos olim Fauni vatesque canebant.

Zar ja govoreći o starima ne bih mogao na taj način suditi? Osobito budći da ne

namjeravam reći: “prije mene” kao što je on napravio, niti nastaviti kako je on: “Usudili

smo se otvoriti vrata”; pročitao sam i čuo neke kojima je skoro uvijek izričaj bio

ritmičan. Ali oni koji to ne mogu, nije im dosta da ih ne kude, već hoće biti hvaljeni. Ja

pak hvalim one, i to s pravom, za koje kažu da ih oponašaju, premda mislim da im

ponečega nedostaje, najmanje mi se pak sviđaju oni koji oponašaju samo loše strane

starih, a dobre im nedostaju.

50

Jer, ako imaju tako neljudske i divlje uši, , zar ih ne dira ni autoritet učenih ljudi?

Izostavljam Izokrata i njegove učenike Efora i Naukrata, premda bi najznatniji i

najugledniji govornici morali biti uzoru u sastvaljanju i kićenju govora. Ali, je bio

najučeniji, najoštroumniji, najoštriji kad je u pitanju bilo pronalaženje ili prosudba o

stvarima, ako ne Aristotel? Tko je bio žešći protivnik Izokratu? On pak zabranjuje stih u

govoru, ali propisuje ritam. Njegov učenik Teodekt, kako Aristotel često ističe, jedan od

najvrsnijih umjetnika riječi, isto to misli i propisuje; Teofrast je pak o istim stvarima i

precizniji. Tko bi, dakle, podnio one kojima ovi pisci nisu po volji? Moguće je da ne

znaju da su upravo ovi ljudi postavili takva pravila. Ako je tako-a mislim da nije

drukčije-zašto se ne povedu za vlatitim osjećajem? Zar im ništa ne izgleda nepotpuno,

ništa neotesano, ništa šepavo, kljasto ili preobilno? Kad je stih u pitanju, čitavo gledalište

se uzbuni ako je koji slog kraći ili dulji; mnoštvo ne zna ništa o metrima niti o

ritmovima, a kad im nešto para uši, ne razumiju zašto je tako i o čem se radi. Ipak je

sama priroda u naše uši usadila osjećaj da razlikujemo dužine i kraćine glasova, ali i

uzlazni od silaznog tona unutar riječi.

LII. Želiš li, dakle, Brute, da cijelu ovu problematiku objasnimo čak i temeljitije od onih

samih koji su ovo i drugo štošta nama prenijeli, ili možemo biti zadovoljni s onim što su

oni već rekli? Ali, što te uopće pitam želiš li, kad sam iz tvojih majstorski napisanih

pisama mogao razvidjeti da je to ono što najviše želiš? Prvo, dakle, objasnimo podrijetlo,

zatim uzrok, pa prirodu i, na kraju, o samu uporabu dobro skladana i ritmičnog proznog

izričaja.

Jer, oni koji hvale Izokrata, najviše se dive toj novosti u njega i uzdižu je, što je prvi u

prozni stil uveo ritam. Kad je vidio da slušateljstvo govornike sluša sa strogim izrazom

51

lica, a pjesnike sa zadovoljstvom, kaže se da je tada uveo ritam, kojim bi se trebalo

služiti u prozi, kako radi ugode tako i zato da bi raznolikost prevladala nad

jednoličnošću. Djelomično je točno to što kažu, ali ne u cijelosti. Naime, treba priznati da

se u tom stilu nitko vještije nije iskazao od Izokrata, ali je izumitelj bio Trazimah, čiji

spisi odišu i pretjeranom ritmičnošću. Jer, kao što sam prije rekao, Gorgija je prvi slagao

rečenice jednake duljine i sličnih nastavaka, što samo po sebi, sve i da ne radiš namjerno,

izaziva ritmični učinak, premda se za Gorgiju može reći da se tim služio neumjereno. (To

je, kako je prije rečeno, druga vrsta slaganja riječi od moguće tri). Obojica su prethodili

Izokratu, tako da ih je on nadmašio u primjeni, a ne u pronalaženju. Mirniji je u

pravljenju metafora i u stvaranju novih riječi, ali i suzdržaniji u primjeni ritma. Gorgija

je pak privrženiji tom stilu i ovim se “kićenostima”-tako ih on naziva-smjelije služi; tim

se Izokrat, premda je kao mladić u Tesaliji slušao predavanja staroga Gorgije, umjerenije

služio. A i Gorgija se, kako je postajao stariji-doživio je skoro sto godina-oslobađao

prisile pretjeranog korištenja ritma, što je obznanio u knjizi koju je napisao Filipu

Makedonskom, kad je već bio jako star; u njoj kaže da se manje koristi brojevima nego

prije. Tako je ispravio, ne samo prethodnike, nego i sebe sama.

LIII. Budući da smo, dakle, razmotrili najveće autore i izumitelje proznog stila i našli

njegov izvor, valja nam tražiti uzrok. Uzrok je pak toliko bjelodan da me čudi da ga stari

nisu uočili, osobito uzmemo li u obzir da se često slučajno nešto kaže na suvisao i vješt

način. Kada je to dotaklo ljudsku misao i uši, tako da su mogli shvatiti da je ono što su

slučajno proizveli dobro zazvučalo, zacijelo su morali to zabilježiti da bi mogli oponašati

sebe same. Jer same uši odnosno um koji prima poruku iz ušiju sadrži u sebi nekakvo

urođeno mjerilo glasova. Tako uho prosuđuje što je duže, a što kraće, i uvijek očekuje da

52

izričaj bude potpun i skladan; osjeća što je šepavo i na neki način okrnjeno, jer to s

pravom vara njegov osjećaj i vrijeđa ga; ono što je pak duže i prelazi svoju mjeru više

negoli što treba, to prezire uho još i više; jer kako i u većini stvari tako i ovdje višak više

smeta od manjka. Dakle, kao što je u pjesništvu stih otkriven prema onom što odgovara

uhu i prema razmišljanjima znalaca, tako je primjećeno da govor mnogo ozbiljnije zvuči,

ali na isti način opominje, ako se ravna po određenom ritmu i ima prvailne završetke.

Budući da smo pokazali uzrok, sada, dopustite nam, objasnimo prirodu ritma, premda,

doduše, rasprava o tom ne spada u ovaj naš razgovor, već bi zasluživala da se obradi u

posebnom djelu o tom. Naime, može se zapitati kakav je prozni metar, gdje se nalazi i

odakle potječe, je li samo jedan, ima li ih dva ili više, kako se gradi, te za koju temu,

kada, gdje i kako se primjenjuje da ima povoljan učinak. Ali, kao i kod svega, tako

postoji i u ovoj stvari dvojak način razmatranja, od kojih je jedan duži, a drugi kraći i

istodobno lakši. LIV. Prvo pitanje u dužem putu je postoji li uopće metrička proza.

Nekima se čini da ne postoji jer se u njoj ne nalazi ništa određena kao u stihovima, a i oni

koji tvrde da postoji prozni metar, ne znaju objasniti način na koji on djeluje. Zatim, ako

bi postojao prozni metar, kakav je ili kakvi su, je li isti kao u pjesništvu ili je od drukčije

vrste? Ako je to isti metar kao u pjesništvu, koji tip ili tipovi metra se rabi? Neki misle da

se rabi samo jedan, neki da da ih se rabi više, a neki misle da se svi. Onda, koji god da

jesu, bio samo jedan ili više njih, jesu li zajednički svim govorničkim vrstama-budući da

nije ista stvar pripovijedna vrsta kao vrsta kojom se uvjerava i ona kojom se podučava-

prilagođavaju li se različiti metri svakoj vrsti govora. Ako su zajednički, koji su? Ako su

različiti, po čem se razlikuju i zašto se isti tip metra ne pojavljuje u prozi kao i u stihu?

Zatim, ono što se u prozi naziva metričkim, postiže li se to samo uporabom metra ili i

53

nekakvim slaganjem i vrstom riječi? Ima li svaki od njih svoje područje, tako da se ritam

pojavljuje u razmacima, skladnost u glasovima, a sama vrsta riječi skoro kao kakav

ljepota i ukras govora, je li izvor svega skladnost riječi iz koje proizlazi i ritam kao i ono

što se naziva ljepota i ukras izričaja, koji, kao što rekoh, Grci zovu skhemata. Ali nije

sve to isto, naime ono što je ugodno uhu, ono što je poredano po metričkim zakonima i

ono što je ukrašeno određenim riječima, premda se ovo zadnje nalazi na graničnom

području s ritmom, jer je samo po sebi ponajviše savršeno. Skladnost se pak razlikuje od

obojih, jer ona u cjelini služi podizanju ozbiljnosti i dražesti riječi. U ovim stvarima valja

tražiti narav ritma.

LV. Nije, dakle, teško razazznati da u prozi ima nekog ritma. Jer o tom sude osjetila; u

tom slučaju je neispravno ne prepoznati ono do čega dolazi, i to samo zato što ne

možemo otkriti zašto do toga dolazi. Ni sam stih se razumski ne spoznaje, već pomoću

prirode i osjetila, a tek kasnije teorija izmjeri stih, te objasni što se dogodilo. Tako je

umjetnost stvorilo upoznavanje i opažanje prirode. Ali kod stihova cijela je stvar mnogo

bjelodanija, premda se kod nekih metara, kad se ukloni glazba, čini kao da se radi o

prozi, a ne poeziji, i to se ponajviše događa i kod ponekog među najboljima lyrikoi kako

to Grci zovu, kod kojih, kad ukloniš glazbu, ostane skoro gola proza. Tomu slično može

se zapaziti i kod nekih naših pjesnika, na primjer u “Tijestu”:

Quemnam te esse dicam? Qui tarda in senectute

i ostalo što slijedi. Taj stih bez pratnje frule izgleda vrlo slično prozi. Pa i stariji komičari

tako su često odbačeni jer im tekst nalikuje prozi, da se ponekad kod njih jedva može

razabrati ritam i stih. To teže je onda pronaći ritam u prozi negoli u stihovima. Općenito

gledano dvije stvari su poput začina prozi: ugodnost riječi i ritma. U riječima se nalazi

54

sadržaj, a ritam to izgladi. Ali, kao i kod drugih stvari, i ovdje su izumi nastali od nužde

straiji nego oni nastali zbog užitka. Herodot i njegovo doba, kao i razdoblje prije toga,

nisu poznavali ritam, osim što su ga ponekad rabili sasvim slučajno. Najstariji pisci

ostavili su nam brojne upute o tom kako treba sastavljati prozu, ali ništa o ritmu. Naime,

uvijek prije spoznajemo ono što je lakše i potrebnije. LVI. Tako su metafore, sklopljene

riječi i složenice lako spoznate jer uzimali su ih iz običnog svakodnevnog govora; ritam

pak nije se mogao naučiti kod kuće, te nije za njim postojala potreba u prozi, a nije ni bio

srodan s njom. Donekle je kasnije uočen i spoznat i donio je prozi nekakvo atletsko

usavršenje, nacrtao joj je završne obrise. Ako je neki govor uzak i sažet, a drugi raširen i

raspršen, zacijelo to ne biva zbog naravi glasova, nego zbog izmjenjivanja dugih i kratkih

razmaka. Budući da je govor prožet i izmiješan s ovim stvarima koliko smiren toliko i

poletan, nužno je da ritam obuzdava ovakvu narav. Jer period, kako smo često već rekli,

nošen je gore dolje od ritma, sve dok ne dođe na kraj i ne zaustavi se.

Jasno je, dakle, da proza mora biti vezana ritmom, ali ne u stihovima. Ali, zatim treba

vidjeti jesu li metrii isti kao i kod ritma u poeziji, ili su od neke druge vrste. Nema

nikakvih metara osim pjesničkih, stoga što su vrste metara strogo ograničene. Svaki od

njih da se podvesti pod jednu od tri vrste. Jer stopa, koja se primjenjuje za metre, dijeli se

na tri tipa: dijeli se na dva jednaka dijela ili je jedan dio dvaput veći od drugoga ili upola

veći. Tako nastaju daktil, dvostruki jamb i pean. Kako se ove stope ne mogu uklopiti u

prozu? Ako se one poslažu po nekom redu, ono što ispadne mora biti ritmično. Ali

pitanje je koji metar treba rabiti ili koje ponajprije. Da se svi oni mogu uklopiti u prozu,

može se razumjeti već i iz toga što često zbog neopreznosti stih kažemo u prozi. To je

doista štetno, ali ne pazimo i ne čujemo same sebe. Teško da možemo izbjeći senarije i

55

hiponakteje. Naš govor se velikim dijelom sastoji od jamba. Ali ipak te stihove lako

prepoznaje slušatelj, jer su vrlo često rabljeni. Zbog neopreznosti omaknu nam se i neki

manje rabljeni, ali ipak i oni su stihovi. To je loša navika koju svjeno treba izbjegavati.

Jedan od najistaknutijih peripatetika Hijeronim iz mnogih Izokratovih knjiga izabrao je

možda trideset stihova, u prvom redu senara, ali i anapesta. Može li što biti gore od toga?

U izboru je bio loš; jer odrezao je početni slog prve riječi u rečenici i dodao zadnjoj riječi

prvi slog sljedeće rečenice, te tako stvorio anapest koji se zove aristofanej. Paziti da se to

ne dogodi nije moguće, a i ne treba. Ali i sam taj kritičar Izokrata, kako sam primijetio

pažljivo ga izučavajući, na istom mjestu koje kritizira, i sam umeće senar. Neka se tek

toliko zna da i u prozi postoji metar, i da su govornički metri istovjetni pjesničkim.

LVII. Slijedi sada da vidimo koji to metri najviše pristaju prozi. Neki drže da je to jamb,

jer je najsličniji običnom govoru; smatramo da se stoga, zbog sličnosti s govorom, rabi u

dramama, dok je daktilski metar iz heksametara prikladniji za veličanstven izričaj. Efor

pak, i sam uglađen govornik i proizašao iz najbolje škole, rabi pean ili daktil, a izbjegava

spondej i trohej. Jer, budući da pean ima tri kratka sloga, a daktil dva, misli da zbog

kratkoće i brzine slogova riječi brže klize, dok se suprotno događa kad je u pitanju

spondej i trohej. Budući da se jedan sastoji od dugih slogova, a drugi od kratkih, onaj

prvi čini stil prebrzim, a drugi presporim, ni u jednom slučaju nije stil umjeren. Ali, i već

spomenuti griješe, a i Efor. Naime, i oni koji zanemaruju pean, , ne vide da prelaze preko

najugodnijeg metra koji je ujedno i najobilatiji. Drukčije je sve to vidio Aristotel za

kojega je herojski metar preveličanstven za prozu, a da jamb previše nalikuje pučkom

govoru. Stoga mu nije po volji ni prenizak i prost stil, ali ni preuzvišen i razliven, želi

pak da bude pun ozbiljnosti, da u onih, koji slušaju, može izazvati divljenje. Trohej pak,

56

koji traje kroz isto vrijeme kao i horej, zove cordax, jer njegova sažetost i kratkoća ne

čine ga dostojanstvenim. Stoga hvali pean i kaže da ga svi koriste, a da i sami toga nisu

svjesni. To je treći oblik, na pola puta između prva dva. Tako su načinjene te stope, da se

u svakoj od njih nalazi razmjer tri prema dva, dva prema jedan ili dva prema dva. Oni

pisci koje sam prije spomenuo samo su pazili na prikladnost, a ne na dostojanstvo. Jamb i

daktil ponajviše su prikladni za stih. Stoga, kao što izbjegavamo stih u prozi, tako treba

izbjegavati da ove stope idu jedna za drugom; stoga, kao što u prozi izbjegavamo izričaj

prikladan stihu, tako treba izbjegavati slijed ovih stopa; jer proza je nešto drugo nema još

većeg neprijatelja nego što su stihovi; pean je to manje prikladan za stih, što ga radije

prihvaća proza. Efor pak ne razumije da je spondej, koji izbjegava, jednak daktilu koji

hvali. Smatra da stope treba mjeriti prema slogovima, a ne razmacima. Isto radi i s

trohejem koji je po vremenu i razmacima jednak jambu, ali je pogubniji za prozu ako se

stavi na kraj, jer bolje je ako se riječi završavaju na duge slogove. Ovo što kaže Aristotel,

isti to kažu i Teofrast i Teodekt o Peanu. Ja pak mislim da su sve stope u prozi na neki

način smiješane i zbrkane. Ne bismo mogli izbjeći kritičku primjedbu ako bismo se

uvijek služili istim stopama. Naime, proza ne smije biti previše ritmična, kao da je

poezija, ali niti i potpuno bez ritma, kao da je govor gomile. U prvom slučaju je previše

vezana, tako da se doima umjetnom, a u drugom previše slobodna i izgleda preneuredno i

pučki. Ako ti se ono prvo ne sviđa, drugo ćeš mrziti. Neka bude, kako već rekoh,

smiješana i razblažena ritmom, a ne potpuno nevezana, niti sva u ritmu. Ponajviše treba

rabiti pean budući da najbolji autoritet tako smatra, ali treba je obogatiti i drugim

metrima, koje on ne spominje.

57

LVIII. Sada treba reći koje metrove treba miješati s kojima, kao što se to radi pri

pripremi grimizne boje, i koji su metrovi najprikladniji za koje vrste proze. Jamb je

najčešći u onim vrstama proze koje se zovu jednostavan i prost govor, a pean u

uzvišenom slogu. Daktil se susreće u oboma. Stoga se u raznolikom i neprekinutom

govoru ova dva stila moraju miješati i dopunjavati. Na taj način će se najmanje primijetiti

težnja za pružanjem ugode i marnost u stalnom brušenju izričaja; ona će se prikriti to

više, što se budemo služili teškim riječima i mislima. Jer, oni koji slušaju, zamjećuju ovo

dvoje i smatraju ugodnim uhu, mislim na riječi i misli. Dok ih pozorno slušaju diveći im

se, pobjegne im pažnji i proleti ritam. Ako ga pak nema, riječi i misli će im se manje

sviđati. Kod ovoga tijeka ritma - u prozi, dakako, kod stihova je stvar drukčija – ne radi

se o tom da je sve u metru, jer u tom slučaju bila bi poezija, nego o tom da se svaki govor

koji ne šepa i ne ide gore-dolje, te ravnomjerno i stalno napreduje, smatra ritmičkim. U

prozi se smatra ritmom ne to, da je sve u metru, nego ono što je najbliže ritmu. Stoga je

teže sastavljati prozu nego stihove. Naime, kod stihova postoji siguran i točno utvrđen

zakon koji treba slijediti, dok kod proze nema čvrstog pravila, osim onoga da izričaj ne

smije biti neodmjeren, preuzak, preslobodan ili raspušten. Stoga u prozi nema mjera kao

one koje određuje udaranje uz frulu, već je cijeli opseg i izgled izričaja zaokružen onako

kako to uhu godi.

LIX. Obično se postavlja pitanje o to treba li kroz cijelu rečenicu držati metričkih pravila

ili samo u prvima i zadnjima; većina autora pak smatra da samo na kraju rečenica mora

biti ritam. Istina je da je najbolje ritam staviti na kraj, ali nije to jedino moguće. Period

mora biti zaokružen, a ne smije se naglo udariti ritam. Stoga, budući da uho uvijek

očekuje kraj i u nje uživa, ne smije on biti bez ritma, već od početka do kraja mora teći

58

ritmičan raspored riječi, kako bi se na kraju zaustavio. Da to postignu, neće biti teško

onima koji su uvježbani dobrim naukom, onima koji su mnogo pisali, ali i takvima koji

su isto to postigli bez pisanja, samo govoreći. Najprije su u umu oblikuje misao, te

odmah naviru riječi, a njih um, od kojeg nema brže stvari, rasporedi, tako da svaka dođe

na pravo mjesto. Svaki poredak riječi završava se drugim ritmičkim završetkom. Sve

riječi, i one na početku i one na kraju, trebaju se ravnati prema završetku. Inače je u

govorništvu ponekad brzina izričaja jača, ponekad govor lagano napreduje, tako da je već

s početka vidljivo kakav se kraj sprema. Ne samo u metru, nego i u drugim retoričkim

ukrasima, trebamo izbjegavati da radimo ono što i pjesnici, ne smije proza biti slična

poeziji. Jer i u poeziji i prozi radi se o dvije iste stvari: o gradivu i njegovoj obradi.

Gradivo se sastoji od riječi, a obrada od njihova smještanja. LX. Od ove dvije stvari

svaka se sastoji od tri dijela. Riječi mogu biti u prenesenom značenju, nove tvorbe i stare

riječi (ovdje ništa ne kažem o riječima u njihovu temeljnom značenju). Kod smještanja

riječi treba paziti na sljedeće: skladbu, eufoniju i ritam. Oboma se češće služe pjesnici, a

u onom drugom su slobodniji. Naime, češće i ustrajnije koriste metafore, radije arhaizme,

a slobodnije rabe nove tvorbe. To isto ne vrijedi za ritam kod kojega su prisiljeni

uskladiti se s nužnošću. Ali ipak možemo razabrati da sve ovo nije ni jako različito jedno

od drugoga niti jako povezano. Stoga nije ista stvar ritam u prozi i u poeziji, a i ono što

se u prozi naziva ritmičnim, često se ne postiže uporabom metra, nego ponekad

sukladnošću ili strukturom riječi.

Tako, ako se pitamo koji se metar rabi u prozi, možemo to reći za svakoga, samo što je

neki bolji ili prikladniji od drugoga. Što se tiče mjesta, može se nalaziti u bilo kojem

dijelu rečenice. Odakle dolazi? Od užitka koji pruža uhu. Kako se slaže? O tom će se

59

govoriti drugdje jer tiče se uporabe, a ta tema je ispala na četvrtom i zadnjem mjestu u

našoj podjeli. Čemu služi? Zadovoljstvu. Kada se treba rabiti? Uvijek. Na kojem mjestu?

Kroz cijelu rečenicu. Što proizvodi taj užitak? Isto što i kod stihova, a o tom naučava

teorija, ali i same uši jasno razabiru tu teoriju i bez posebna naukovanja.

LXI. Toliko o prirodi ritma, sada slijedi uporaba, o čem detaljnije treba raspraviti. Pri

tom se postavlja pitanje treba li u cijelom govornom lûku koji Grci zovu periodos, a mi

ga zovemo ambitus, circuitus, comprehensio, continuatio ili circumscriptio, samo na

početku, samo na kraju ili na jednom i druogm mjestu držati se ritma. Osim toga, ako se

ritam razlikuje od ritmičnosti, u čem je razlika? Zatim, treba li kod svih ritmova period

razdijeliti na iste manje rečenice ili da jedna bude manja, a druga veća, ako da, kada ili

zašto? Na kakve dijelove treba dijeliti, je li nekoliko njih ili samo jedan, nejednake ili

jednake i kada treba rabiti ove ili one? Koji se metri jedni s drugima najbolje slažu i

kako, i ima li razlike u ovom smislu? Najvažnije je razjasniti na koji način proza postaje

ritmična. Valja objasniti i odakle dolazi uređenje rečenice i reći koliko perioda treba

oblikovati, a još i raspraviti o dijelovima perioda i još manjim dijelićima. Treba ispitati

jesu li svi od iste vrste i dužine ili ih ima više. Ako ih ima više, gdje, kada i kako ih treba

rabiti? Naposlijetku ostaje za objasniti kakva je korist od svake vrste ritma, što ima šire

značenje, jer se odnosi na puno stvari, a ne samo na jednu.

Može se, i ne odgovarajući na svaku pojedinu stvar, tako obraditi cijelu temu, tako da se

čini da se dao odgovor i na pojedinačne probleme. Zanemarimo sada ostale vrste i

izaberimo jednu vrstu govora da o njoj govorimo, i to onu koja se rabi u sudskim

parnicama. Kod drugih vrsta, to jest u povijesti i takozvanoj epidiktičkoj vrsti, sve se

može govoriti na izokratovski i teopompovski način, s takvim periodom u kojem govor

60

teče u nekakvom krugu, sve dok ne dođe na kraj kada je svaka rečenica-sastvanica već

dovršena i cjelovita. Stoga, nakon što je stvaorena ova circumscriptio, comprehensio,

continuatio ili ambitus, ako se tako može reći, nema nikoga tko se računa u red

govornika, a da je napisao govor namijenjen za užitak i udaljen od forumske i sudske

borbe, koji se bi bio uređen u metričke rečenice. Naime, budući da je slušatelj taj koji se

ne boji da će ga zavesti zamka kićena govora, zahvalan je govorniku što godi užitku

njegova uha. LXII. Ovu vrstu govora ne treba u cijelosti uzeti u sudske parnice, a ne

treba ga ni potpuno odbaciti za tu svrhu. Ako ga stalno rabič, ne samo da dovodi do

zasićenja slušateljstva, nego već i nevješti počinju razaznavati o čem se radi. Osim toga

lišava izvedbu govora strasti, otima od slušatelja ljudski osjećaj, iz korijena čupa istinu i

povjerenje.

Ali, budući da ovaj stil ponekad i treba primijeniti, najprije treba razvidjeti gdje pristaje,

te zatim koliko dugo ga treba držati i u kolikoj mjeri se može mijenjati. Ritmičan izričaj

valja primijeniti ako treba nešto hvaliti, kao što smo mi govorili u “Optužbi” hvaleći

Siciliju, ili u govoru senatu o konzulatu. Takav stil rabi se i onda kada se pripovijeda o

nečem, što zahtijeva više dostojanstva nego strasti, kao u četvrtom govoru “Protiv Vera”,

gdje je riječ o Cereri iz Hene, o Dijani iz Segeste ili o smještaju Sirakuze. Često će, ako

se samo pretjeruje, mnogi reći da je izričaj ritmičan i živ. To mi možda nismo postigli,

ali pokušavali jesmo. O tom da smo to pokušavali i težili svjedoče brojne peroracije. To

vrijedi onda, kada je govornik pridobio i drži slušatelje. Slušatelj tada više ne vreba i ne

promatra pažljivo govornika, nego je ovaj već stekao naklonost slušatelja, koji želi da on

napreduje i divi se njegovoj sposobnosti govorenja, a ne traži ono u čem bi prigovarao.

61

Ovaj stil ne valja dugo zadržati, ne govorim o peroraciji, u koju se potpuno uklapa, nego

o drugim dijelovima govora. Jer, kada si već završio s onim dijelovima u kojima je takav

stil dopušten, moraš ga preobraziti u ono što Grci zovu kommata i kola, a mi, ne baš

pravilno, zovemo incisa i membra. Ne mogu za nepoznate stvari ni biti poznata imena,

nego, budući da rabimo riječi u prenesenom značenju, bilo zbog dražesti bilo zbog

oskudice, u svim umjetnostima se događa da, kada treba nazvati nešto što nije imalo

imena jer je i sama stvar bila nepoznata, potreba nas tjera da ili stvorimo novu riječ ili

posudimo riječ slična značenja.

LXIII. Već ćemo vidjeti na koji način treba govoriti u kolonima i komama.1 Sada treba

reći na koliko načina se mijenjaju periodi i ritmički završeci. Općenito se može reći da

ritam teče, s početka brže ako su stope kraće, a kasnije sporije ako su duže. Raspre

zahtijevaju brži ritam, dok izlaganje stvari može ići i sporije. Period se svršuje na razne

načine, od kojih se jednim ponajviše služi Azija, a zove se dihorej, jer dva zadnja su

horeji, to jest svaki se sastoji od dugih i kratkih. Treba, naime, objasniti zašto različiti

autori različitim imenima zovu stope. Dihorej nije sam po sebi loš u ritmičkim

završecima, ali nema ništa gore od toga da se on uvijek rabi u ritmu govora. Sam po sebi

se uklapa prekrasno, a to više se treba bojati zasićenja njim. Ja sam stajao u skupštini

kada je pučki tribun Gaj Karbon ovo rekao: “O Marce Druse, patrem appello”-ovdje je

upotrijebio dvije kome, svaku od dvije stope, zatim u kolonima: “tu dicere solebas

sacram esse rem publicam”-ova rečenica ima kolone od kojih svaki ima tri stope. Zatim

period: “Quicumque eam violavissent, ab omnibus esse ei poenas persolutas”, ova se

1 Ovdje u hrvatski prenosimo grčke riječi koje u tekstu ranije navodi autor. Od sada rečene pojmove dosljedno nazivamo njihovim grčkim varijantama: kolon, -i (kôlon, lat. membrum) i koma, -e (kómma, lat. incisum).

62

svršuje na dihorej, a nema nikakve veze je li zadnji slog dug ili kratak. Zatim: “patris

dictum sapiens temeritas fili comprobavit”. Ovaj dihorej izazvao je toliki žamor u

skupštini, da je to divljenja vrijedno. Pa, pitam vas, nije li to izazvao ritam? Promijeni

red riječi, i ovako reci: “comprobavit fili temeritas.” Sada od učinka neće biti ništa,

premda se temeritas sastoji od tri kratka i jednog dugo sloga, što Aristotel hvali kao

najbolji ritam, a ja se ne slažem s tim. “Ali iste su riječi, ista je misao.” Premda to

zadovoljava duh, uho ne. Stoga se ne smije javljati prečesto, jer najprije se prepoznaje

kao ritam, zatim se zasićuje, da bi ga na kraju, kada se spozna lakoća kojom se njim

barata, slušateljstvo prezrelo.

LXIV. Nego, ima više metričkih završetaka koji postižu ugodan i ritmičan učinak.

Recimo kretik koji se sastoji od dugog, kratkog i dugog, i njegov ekvivalent pean koji

uzima isto vrijeme, ali je za slog duži i smatra se za metar najpogodniji za prozu jer je

dvojak. Naime, ili se sastoji od dugog i tri kratka sloga, pa je jak na početku, a slabi

prema kraju, ili se sastoji od tri duga i kratkog sloga, što stari autori smatraju najboljim

ritmom. Ja ga ne odbacujem potpuno, ali dajem prednost drugima. Ne treba potpuno

zanemariti ni spondej, premda, budući da se sastoji od dva duga, čini se tupljim i

sporijim. Ipak kroči čvrsto i s nekim dostojanstvom, osobito u kolonima i komama, gdje

mali broj stopa nadoknađuju težina i sporost. Ali, kad spominjem stope u klauzulama, ne

govorim samo o zadnjoj stopi, nego dodajem najmanje onu stopu do nje, a često i treću

od kraja. Jamb koji se satoji od kratkog i dugog ili parnjak troheja tribrah s tri kratka, a

jednak je troheju samo po vremenu, ne po slogovima, ili daktil koji se sastoji od dugog i

dva kratka, ako se stavi blizu kraja, dosta hitro dođe do kraja, samo ako je na kraju trohej

ili spondej. Nikad nema nikakve veze koji od njih je na kraju. Ali isto tako ove tri stope

63

sačinjavaju loš ritam, ako je koja od njih na kraju, osim u slučaju da umjesto kretika na

kraju stoji daktil. Nema nikakve razlike je li zadnji daktil ili kretik jer čak ni u stihu nije

važno je li zadnji slog dug ili kratak. Stoga, i onaj koji kaže da je pean prikladniji jer mu

je zadnji slog dug, slabo vidi, jer ne mijenja na stvari dužina zadnjeg sloga. Neki čak i

pean smatraju metrom, a ne stopom jer ima više od tri sloga. Po jednoglasnom sudu

starih autora: Aristotela, Teodekta i Efora, to je stopa koja jako dobro pristaje na početku

ili u sredini rečenice. Oni misle da je dobar na kraju, ondje gdje se meni boljim čini

kretik. Dohimij, stopa sastavljena od pet slogova, kratkoga, dvaju, dugih, kratkoga, pa

dugoga, na primjer: “amicos tene”, prikladna je da se smjesti bilo gdje, ako se uporabi

samo jednom. Kada se stalno ponavlja, čini ritam preotvrorenim i preočitim. LXV. Ako

se budemo služili tolikim i toliko raznolikim zamjenama, neće očitim postati i otkriti se

ono što namjerno radimo, a zapriječit ćemo i zasićenje.

Zatim, ritam u prozi ne nastaje samo uporabom metra, nego i slaganjem riječi i nekom

vrstom simetrije. Pod slaganjem riječi mislim na slučaj kad su tako raspoređene riječi u

rečenici, da ritam ne izgleda kao nešto čem se namjerno težilo, nego da ide sam od sebe,

kao kod Krasa: “Nam ubi lubido dominatur, innocentiae leve praesidium est.” Poredak

riječi pak sačinjava ritam bez bilo kakva govornikovog izričitog truda. To vrijedi za stare

pisce, mislim na Herodota i Tukidida i cijelo njihovo doba: naime, ako su ono što izrekli

spretno i ritmično, to su postigli, ne namjernim trudom oko ritma, nego slaganjem riječi.

Ima, naime, takvih oblika izričaja, kod kojih postoji takva simetrija, da iz toga nužno

slijedi ritmičnost. Kad su dvije rečenice jednake, ili kada se redaju jedna do druge

suprotne, ili kad se međusobno postavljaju riječi sa sličnim završecima, štogod se na

ovakav način izvrši, ponajviše uzrokuje ritmičan učinak. O tom smo već prije raspravili

64

navodeći primjere. Ovo daje obilnu mogućnost da završeci uvijek ne budu isti. Nisu,

međutim, ova pravila tako čvrsta i vezana, da ih, kada to hoćemo, ne bismo mogli

olabaviti. Vrlo je važno je li proza ritmična, to jest da nalikuje određenim metrima, ili se

sastoji od određenih metara. Ako dođe do drugog slučaja, onda je to nepodnošljiva

greška, ako do onog drugoga ne dođe, izričaj je rasut, neotesan i nestalan.

LXVI. Nego, budući da u pravim sudskim parnicama i forumskim sporovima, ne samo

da ne često, nego štoviše i vrlo rijetko treba govoriti po pravilima ritma, ostaje nam da

vidimo što su one dvije stvari o kojima sam ranije pričao, naime kome i koloni. U pravim

parnicama oni zauzimaju najviše mjesta. Pravi veliki period sastoji se, naime, od skoro

četiri dijela, koje zovemo kolonima, koji mora udovoljiti uhu tako da ne bude ni kraći ni

duži nego što treba. Ipak, dvije pojave se ponekad, zapravo i često, javljaju, to jest da se

govornik mora brzo zaustaviti ili da još dalje mora nastvaiti, da ne bi izgledalo da je

kraćina prevarila uho niti da ga je dužina otupila. Ali ja uzimam u obzir sredinu. Ne

raspravljam o stihu, a proza je u nekom smislu slobodnija. Od četiri kolona, po uzoru na

heksametre, sastoji se puni period. U svakom od tih članova nalaze se svojevrsni povezni

čvorovi koji se u cijelom periodu ujedinjuju. Dakle, ako hoćemo govoriti u kolonima,

zaustavljamo se i, kada to treba, lako se i često odvajamo od tijeka kad postane

neugodan. Ništa ne smije toliko biti ritmično, koliko ono što se najmanje vidi, a najviše

vrijedi. Od ovoga stila citirajmo Krasa: “Missos faciant patronos; ipsi prodeant”2. Da nije

u razmaku rekao “ipsi prodeant”, sigurno bi osjetio da je izlio senar. Svakako da bi bolje

leglo “prodeant ipsi”, ali sada govorim o stilu. “Cur clandestinis consiliis nos oppugnant?

Cur de perfugis nostris copias comparant contra nos?”3 Gorenavedene prve dvije rečenice

2 “Neka otpuste odvjetnike i sami se pojave pred sudom.”3 “Zašto nas napadaju tajnim planovima? Zašto od naših bjegunaca stvaraju čete koje će se boriti protiv nas?”

65

ono su što Grci zovu komama, a mi zovemi incisa. Ono treće Grci zovu kolon, a mi

membrum. Slijedi period, ne dug, sastavljen od dva stiha, odnosno kolona, a završava se

na spondeje. Kras je najčešće ovako govorio, a to je ujedno stil koji najviše odobravam.

LXVII. Kada se nešto govori u komama i kolonima, to mora imati pravi ritam, kao na

primjer kod mene: “Domus tibi deerat? At habebas. Pecunia superabat? At egebas.”4 Ovo

je rečeno u četiri kome, a u onom što slijedi ima dva kolona: “Incurristi amens in

columnas, in alienos insanus insanisti.”5 Zatim se sve drži kao kakav temelj za duži

period: “Depressam, caecam, iacentem domum pluris quam te et quam fortunas tuas

aestimasti”6 i završava se trohejem. Ali prethodna rečenica svršuje se na spondej. Jer u

ovim rečenicama, kojima se treba služiti kao malim bodežima, sama kratkoća čini stope

slobodnijima. Često se mora rabiti jedna stopa, najčešće dvije, a svakoj se može dodati

po dio neke druge, ali ne može se uzeti više od tri. Govor sastavljen od koma i kolona

najviše vrijedi u pravim parnicama, a poglavito na onim mjestima na kojima nešo

obrazlažeš ili pobijaš, kao što mi radimo u drugom govoru “Za Kornelija”: “O callidos

homines, o rem excogitatam, o ingenia metuenda!”7 Zasada u kolonima, sada jedna

koma: “Diximus”,8 onda opet kolon: “Testis dare volumus.”9 Na kraju dolazi period s dva

kolona, od kojeg ne može biti kraćega: “Quem, quaeso, nostrum fefellit ita vos esse

facturos?”10 Nema boljeg ni jačeg stila govorenja, nego onaj kod kojeg se udari

4 “Dom ti je nedostajao? A imao si ga. Imao si novca preko potrebe? A oskudijevao si.”

5 “Kao mahnit si se zaletio u stupove, ludovao si protiv stranaca.”6 “Urušenu, mračnu i nisku kuću više si cijenio nego sama sebe i svoj imetak.”

7 “Kako lukavi ljudi! Kako promišljena stvar! Kako opasni umovi!”

8 “Rekli smo.”.9 “Hoćemo zvati svjedoke.”10 “Tko od nas je, molim vas, prevario i mislio da vi nećete tako postupiti?”

66

rečenicama od dvije ili tri riječi, nekad samo jednom, a u drugim slučajevima s više njih,

unutar čega se rijetko umetne ritmičan period s različitim klauzulama. To izopačeno

izbjegava Hegezija, a dok hoće oponašati Liziju, skoro drugog Demostena, skače okolo

usitnjujući svoj stil u manje čestice. Osim toga griješi ne manje u msilaima, nego u

riječima, tako da onaj koji ga je upoznao, ne traži dalje koga bi mogao nazvati

nespretnim. Nego, ja sam naveo primjere iz Krasovih i vlastitih govora da bi onaj tko

hoće, mogao vlastitim ušima prosuditi što je to ritmičnost i u najmanjim česticama

govora.

Dakle, budući das mo o ritmičnosti proze više rekli nego bilo tko prije nas, sada ćemo

nešto reći o korisnosti toga stila. LXVIII. Lijepo govornički se izražavati nije ništa

drugo, Brute, a i ti to dobro znaš, nego najbiranijim riječima izražavati najbolje misli.

Nema te mudre misli koja bi govorniku donijela plod, a da nije skladno i zaokruženo

izložena, niti ukras riječi može zasjati ako riječi nisu valjano posložene. A ovo oboje

uljepšava ritam, i to ritam, često to treba isticati, koji, ne samo da nije na poetski način

vezan, već i izbjegava poetski ritam i potpuno je različit od njega. Nije riječ o tom da

ritam, ne samo prozaista i pjesnika, nego i svih koji govore, pa i svih zvukova koje može

izmjeriti uho, ne bi bio isti, nego o tom da red stopa čini da ono što se izgovara zvuči bilo

kao proza bilo kao pjesma. Ovo, dakle, bilo da to zovemo slaganjem bilo izgradnjom ili

ritmom, mora se uporabiti, ako hoćeš govoriti kićeno. Ne samo, kao što kažu Aristotel i

Teofrast, da ne bi izričaj neodređeno tekao kao rijeka (on se i onako mora zaustaviti, ne

zato da bi govornik uzeo daha ili zato jer u knjizi slijedi interpunkcijska pauza, nego zato

jer je vezan ritmom), već i zato što puno veću snagu ima ritmička nego nevezana

rečenica. Kao što vidimo da boksači, a ni gladijatori, ne rade ništa, niti u smislu

67

izbjegavanja udarca, ni u žestokom napadanju, a da dotični pokret nema neku eleganciju

u sebi, i to zato da bi ono što je korisno u borbi bilo i lijepo za vidjeti, tako i govornik ne

udara jako ako izvedba napada nije bila spretna, a niti ne izbjegava napad na pravi način

ako ne zna što valja raditi kad se uzmiče. Stoga mi se govor onih koji ne rabe ritam čini

kao pokreti oni koje Grci zovu apalaistretoi. Daleko je od istine ono što tvrde oni koji

nisu postigli uspjeh, bilo zbog nedostatka učitelja, troma duha ili nesklonosti radu, naime

to da pažljiva skladnja riječi slabi govor. Upravo suprotno, u govoru bez skladnje ne

može biti nikakva poleta ni snage. LXIX. Ali stvar je velike vježbe da ne radimo slične

greške kao oni koji su slijedili ovaj stil, ali neuspješno. Ne valja otvoreno prebacivati

riječi samo radi ritmičnog učinka. Lucije Celije Antipater u predgovoru “Punskom ratu”

kaže da to neće raditi, ako nije baš nužno. Kako li je jednostavan onaj čovjek koji ništa

ne skriva od nas! Kako li je mudar onaj koji smatra da se treba prilagoditi nužnosti! Ali

ipak je Antipater bio neotesan, po mojem mišljenju u govoru i pisanju ne vrijedi isprika

nužnosti. Ništa nije nužno, a ako i jest, nije to trebalo priznati. A zacijelo ovaj čovjek

koji traži milost od Lucija Elija kojem piše i pred kojim se hoće opravdati, ne samo da

prebacuje riječi, nego uz to još i ništa bolje mu ne polazi za rukom da ispuni i dobro

završi svoje misli. Kod drugih pak, a posebice azijanaca koji najviše robuju ritmu, naći

ćeš da se umeću isprazne riječi koje jedino služe tomu da dopune ritam. Ima onih koji

slijede loš običaj Hegezije i sjeckaju i režu metre, tako da postignu odvratan stil sličan

nekakvim stišićima. Treća greška može se naći kod braće Hijerokla i Menekla, korifeja

azijanskog stila, a nju se po mojem mišljenju nikako ne može zanemariti. Naime, premda

u pravim govorima udaljeni od aticističkih pravila, ipak ovaj nedostatak nadoknađuju

lakoćom ili obilnošću. Ali kod njih nije bilo raznolikosti, jer sve se završavalo takoreći

68

na isti način. Onaj koji je izbjegavao da tako premješta riječi da se vidi kako to radi

namjerno, ne gomila riječi samo da bi popunio rupe, ne presijeca i oslabljuje misao

služeći se sitnim metrima, ne rabi uvijek isti ritam bez promjene, za njega se može reći

da je izbjegao sve greške. Jer dosta smo rekli o vrlinama kojima su ovakve mane očito

suprotne.

LXX. koliko vrijedi spretan izričaj može se uvidjeti ako se dobro složena skladnja

govornika razvrgne premetanjem riječi. Cijela stvar se pokvari kao u sljedećem odsječku

iz govora “Za Kornelija”, a i u sljedećem: “Neque me divitiae movent, quibus omnis

Africanos et Laelios multi venalicii mercatoresque superarunt.”11 Promijeni ovo malo, pa

da bude: “Multi superarunt mercatores venaliciique”. Vidiš da je sve upropašteno. A ono

što slijedi: “Neque vestis aut caelatum aurum et argentum quo nostros veteres Marcellos

Maximosque multi eunuchi e Syria Aegyptoque vicerunt.”12 Promijeni red riječi u:

“Vicerunt eunuchi e Syria Aegyptoque.” Dodaj treću rečenicu: “Neuque vero ornamenta

ista villarum quibus L. Paulum et L. Mummium, qui rebus his urbem Italiamque omnem

referserunt, ab aliquo video perfacile Deliaco aut Syro potuisse superari.”13 Ne vidiš li da

se s malom promjenom reda riječi, pri čem se rečenica sastoji od istih riječi, sve

pretvorilo u ništa, tek što je oslobođeno veznoasti? Ili, ako uzmeš zbrkanu rečenicu

nepažljiva govornika i neznatnim mijenjanjem poretka riječi daš joj neki oblik, ono što je

prije bilo opušteno i nevezano postaje dobro uređenim. Uzmi ovaj primjer iz Grakhova

govora pred cenzorima: “Abesse non potest quin eiusdem hominis sit probos improbare

11 “Ne dira me bogatstvo u kojem su mnogi trgovci nadmašili sve Afrkance i Lelije.”

12 “Ni odjeća ni izrezbareno zlato i srebro u kojem su mnogi eunusi iz Sirije i Egipta pobijedili naše stare Marcele i Maksime.”

13 “A nije ni ukrase na vilama kojima su Lucije Paulo i Lucije Mumije napunili čitav Rim i Italiju, mogao tako lako nadmašiti bilo kakav sirijski ili delski trgovac robljem.”

69

qui improbos probet.”14 Kako bi profinjeniije bilo da je rekao: “Quin eiusdem hominis sit

qui improbos probet probos improbare!”

Nitko nikad nije htio govoriti na ovaj način, nema nekoga da bi to mogao, a da bise

ustručavao. Oni koji govore drugim stilom rade to zato jer ovaj nisu mogli dostići. Tako

su iznenada nastali aticisti. Kao da Demosten dolazi iz Trala! Ne bi tako odjekivala

grmljavina njegovih govora, da nisu bili vezeni metrima. LXXI. Ali ako se nekom više

sviđa nevezan stil, neka ga i rabi, ali na način onoga koji hoće razgraditi Fidijin štit. Tko

to napravi, upropastit će dražest kompozicije, ali ne i ljepotu pojedinih dijelova. Kod

Tukidida, na primjer, nedostaje mi periodička izgradnja izričaja, ukrasi su tu. Ali kada

aticisti razgrađuju govor u kojem je svaka riječ loša, ne čini se da razbijaju štit, nego, ako

mogu tako reći prema poslovici, razvezuju metlu. Ovo je niska usporedba, ali dočarava

stvarnost. Može izgledati da preziru onaj stil koji ja hvalim, ali onda neka napišu nešto

izokratovskim, eshinovskim ili demostenovskim stilom. Tada ću smatrati da nisu izbjegli

taj stil jer ga se boje, već stoga jer ga ne drže prikladnim. Ili ću onda ja sam naći nekoga

tko je voljan govoriti ili pisati na latinskom ili grčkom onim stilom koji se njima sviđa.

Jer, lakše je razbiti dobro građenu rečenicu, nego povezati nesređenu. Stvari ovako stoje,

da kažem najkraće što mislim: govoriti sređeno i ritmično, a bez ideja, ludost je, iznositi

ideje bez pravog reda riječi, znači nesposobnost govora. Ali to je takva nesposobnost

govora, da se za one koji je posjeduju ne može reći da su glupi ljudi, nego štoviše ivrlo

mudri. Ako je tko zadovoljan samo s tim, neka mu bude. Govornik koji mora izazvati ne

samo odobravanje, nego i divljenje, usklike i pljesak, tako da kažemo, trebao bi se tako

isticati u svemu, da bi trebalo biti sramotno ako je što čekao s većom zebnjom i radije

slušao. 14 “Ne može biti drukčije nego da onaj koji hvali zloga ujedno i kudi dobroga”

70

Imaš, Brute, moj sud o govorniku. Možeš slijediti taj ideal ako ga odobravaš, ili ustrajati

na vlastitom, ako ga imaš. U tom se neću prepirati s tobom, niti ću za ovaj svoj ideal, koji

sam iznio u knjizi, ikad tvrditi da je ispravniji od tvojega. Ne samo da ja mogu imati

drukčiji ideal od tvojega, nego i moj može biti različit u raznim prilikama. Ne samo u

ovoj stvari koje se tiče odobravanja puka i užitka uha, a to oboje su stvari od neznatne

važnosti u prosuđivanju, već i u stvarima od najvećeg značenja, nisam našao još ništa

čvršćega, čega bih se držao i prema čem bih usmjeravao svoj sud, nego ono što mi je

izgledalo najsličnije istini. Sama istina i dalje ostaje ležati u tami. Ako ti se ne sviđa što

sam izložio, molim te da uzmeš u obzir da zadaća koje sam se primio prelazi moje

mogućnosti, te sam slijedio tvoju molbu i nepromišljeno se prihvatio pisanja srameći se

da ti odbijem uslugu.

71

72