Sadržaj

1. Uvod 1

2. Teorijski pristupi dječjoj književnosti 3

2.1. Pristupi dječjoj književnosti 3

2.1.2. Dječja književnost kao društvena činjenica 9

2.2. Pristupi dječjoj književnosti u Hrvatskoj 14

3. Ćudoredna pripovijetka u časopisu Bosiljak 22

3.1. Hrvatska dječja književnost devetnaestog stoljeća 22

3.2. Povijesni kontekst 27

3.3. Časopis Bosiljak 31

3.4. Ćudoredna pripovijetka u Bosiljku 36

3.4.1. Pristupi pouci 40

4. Zaključak 46

5. Literatura 47

6. Životopis 50

1

2

1. Uvod

Ćudoredna pripovijetka žanr je kojim započinje hrvatska dječja književnost. Bosiljak je

dječji časopis koji je izlazio od 1864. do 1868. To je prvi časopis za djecu u Hrvatskoj koji je

uspio izlaziti i nakon prvog broja. Ćudoredna pripovijetka nije ograničena na pojavu u

Bosiljku, kao što ni Bosiljak nije objavljivao samo ćudoredne pripovijetke. U ovom radu

usredotočit ću se na njihov spoj, ali i dati širi prikaz svih pojmova iz naslova: ćudoredne

pripovijetke, dječje književnosti i Bosiljka.

Dječja je književnost zanemareni dio kroatistike. Na prvi je pogled upravo to privuklo

moju pažnju - zanimaju me marginalna područja istraživanja. Prvi od dva dijela rada

posvetila sam nešto detaljnijem objašnjavanju teorijskog pogleda na dječju književnost.

Smatram to bitnim s obzirom na to da postoje različiti stavovi o dječjoj književnosti u cjelini

pa tako i o didaktičkoj dječjoj književnosti čiji je ćudoredna pripovijetka dio. Danas dva

najvažnija pristupa problematici čine tzv. tradicionalni pristup koji koristi estetska mjerila pri

analizi ćudoredne pripovijetke i moderni pristup koji obuhvaća kulturalnostudijske prakse.

Iako ću se oslanjati i na ideje tradicionalnog pristupa, koncept mog rada više je vezan za

kulturalne studije. Prateći tijek teorijske misli o dječjoj književnosti u svijetu (pri čemu se

svijet odnosi zapravo na zapadnu Europu) pozvat ću se i na područje povijesti djetinjstva i

novi historizam te progovoriti o tome na koji se način problem odnosa teksta i konteksta tiče

dječje književnosti devetnaestog stoljeća. Pritom nisam zanemarila ni hrvatsku tradiciju

znanstvenog istraživanja dječje književnosti - u trećem se poglavlju razmatra upravo kako su

hrvatski teoretičari razumijevali dječju književnost.

Drugi se dio rada odnosi na ćudorednu pripovijetku koju nalazimo u časopisu Bosiljak.

Pažnja se posvećuje i jednom i drugom pojmu. Za početak, ćudoredna pripovijetka smještena

je u širi književni kontekst vremena: hrvatsku dječju književnost devetnaestog stoljeća. Ovdje

sam objasnila nedoumice koje prate njen nastanak, iznijela sam sudove teoretičara te opisala

korpus početka dječje književnosti. O Bosiljku sam progovorila u zasebnom poglavlju.

Navela sam općenite podatke o časopisu, prikazala njegov koncept i odnos prema adresatu

3

(časopis je, naime, osim djeci, bio namijenjen i puku). Kako bi se ideje iz pripovijedaka i sam

Bosiljak bolje razumjeli, posegnula sam za poviješću svakodnevnog života i tako pokušala

približiti duh devetnaestog stoljeća u hrvatskim gradovima i selima. Ovakav širi uvid pruža

sliku o ćudorednim pripovijetkama iz različitih perspektiva: sociološke, povijesne, književne,

pedagoške. Zatim sam se posvetila ćudorednoj pripovijetki. Objasnila sam pojam i opisala

dvojnost od koje se sastoji (zabavnog i poučnog dijela). Kako bi ovaj dominantno didaktični

žanr funkcionirao, razrađen je niz odlika koje sam uz pomoć teorijske literature pokušala

razotkriti - od emotivnih manipulacija tekstom do šabloniziranih likova - nositelja određene

osobine. Što se tiče pouke, dva su načina na koji joj se u pripovijetkama pristupalo:

poticanjem vrline koristeći nagradu za povoljno ponašanje ili pak prikazivanjem negativne

osobine koja biva teško kažnjena.

4

2. TEORIJSKI PRISTUPI DJEČJOJ KNJIŽEVNOSTI

2.1. Pristupi dječjoj književnosti

Teorijsko bavljenje dječjom književnošću javlja se u trenutku kad se dječja književnost

kod određenog broja ljudi uključenih u njeno stvaranje prepoznaje kao fenomen kojem je

potrebno misaono pristupiti. Početak dječje književnosti ne može se niti u jednoj nacionalnoj

književnosti odrediti godinom s obzirom na to da je za stvaranje fenomena potreban korpus a

ne izdvojeno djelo. Ozbiljnijim stvaranjem korpusa (u hrvatskom slučaju taj korpus čine

časopisi, od kojih je Bosiljak prvi) dječja književnost postaje dijelom kulturne prakse koji se

ne može ignorirati i čiju strategiju razvoja valja oblikovati. Tijek razvoja kako dječje

književnosti, tako i teorije o njoj razlikuje se od zemlje do zemlje i uglavnom se unutar

nacionalnih okvira i predstavlja. Komparativne studije dječje književnosti nisu česte, a

pogotovo ne komparativni pregledi teorijskih pristupa, što otežava generaliziranje: to što se

nešto dogodilo u jednoj zemlji ne znači da se takav slijed događaja odnosi na čitavu teoriju o

dječjoj književnosti. Osim toga, moramo napomenuti da kada govorimo o teoriji o dječjoj

književnosti mislimo na slijed ideja, pretpostavki i pitanja koja su se postavljala od kraja

devetnaestog stoljeća do danas na području Europe. Da budemo precizniji, u ovom ćemo se

pregledu koncentrirati na Zapadnu Europu. Razloga je nekoliko: ta je literatura najdostupnija,

sama teorija prilično živahna i kontinuirana, a s obzirom na geografsku blizinu Hrvatske tim

zemljama i kulturni utjecaj najviše je djelovala kako na razvoj hrvatske dječje književnosti,

tako i na hrvatske teoretičare.

Početak teorije o dječjoj književnosti podudara se u svim zemljama s početkom

stvaranja korpusa dječje književnosti. Budući da je dječja književnost nov fenomen, vode se

općenite rasprave o njenoj naravi, preispituju se i nerijetko dovode u pitanje vrijednost joj i

smisao, ali se traga i za adekvatnim vrijednosnim kriterijima. Rasprave se odvijaju izvan

akademskih krugova i to će ostati činjenica još čitavo stoljeće. Sudionici rasprave nerijetko

su i sami autori književnosti o kojoj raspravljaju, a svojom su profesijom uglavnom vezani za

obrazovna i odgojna zanimanja, pod većim ili manjim utjecajem dominantne religije u državi.

Samim pogledom na područje njihovog primarnog interesa i aktivnosti jasno je da će utjecaj

5

pedagogije i didaktike biti presudan, što se vidi i iz tema rasprave i iz njihovog pristupa

književnosti za djecu. Krajem devetnaestog stoljeća zainteresirani za problematiku općenito

smatraju da bi dobra dječja književnost trebala biti umjetnička, ali također funkcionalna, da

ima spadati u oblast obrazovanja i doprinositi uljuđivanju djece. Budući da se čitava dječja

književnost nije mogla zadržavati pod apsolutnom kontrolom teoretičara i normativnim

postavkama koje su nudili te da je svaki od njih lako u novostvorenom području mogao naići

na "kukolj" koji nije odgovarao idejama koji je mogao o njoj imati, postavlja se, primjerice,

pitanje1 je li dječja književnost uopće potrebna djeci i ima li pozitivan utjecaj na njih. Neki od

argumenata protiv dječje književnosti bili su da ona svojstvenom trivijalnošću sprečava dijete

u spoznavanju klasičnih književnih vrijednosti, da ne nudi intelektualni izazov i da umjesto

toga dijete razvija maštu i sanjarenje iz čega u krajnjem slučaju može proizaći manjkav

uspjeh učenika u školi.2

Početak dvadesetog stoljeća obilježen je širenjem perspektive u znanosti o književnosti

općenito - traže se novi pristupi, prekida se s devetnaestostoljetnom književnopovijesnom

paradigmom. U Rusiji Vladimir Propp u okviru formalizma proučava bajke tražeći obrasce

koji se ponavljaju u njenoj strukturi. Iako danas bajku smatramo dijelom dječje književnosti,

za Morfologiju bajke (1928.) ipak ne možemo reći da predstavlja afirmaciju dječje

književnosti u širem području znanosti o književnosti. Ovdje se (kao i u istraživanjima

njemačkih filologa u 19. stoljeću) bajka promatra kao izraz narodnog duha i povezuje s

folkloristikom. Osim bajki, ostali žanrovi dječje književnosti na ovoj se razini se ne

proučavaju.

Ekonomski razvoj, napredak tehničkih mogućnosti komunikacije te migracije

stanovništva uzrokovane Prvim svjetskim ratom utjecale su općenito na svjetonazor i kulturu,

pa tako i partikularno na shvaćanja u književnosti. Nacionalna paradigma prestaje biti jedina

moguća i iako se ideje o proučavanju književnosti izvan granica jednog naroda javljaju i

ranije (primjerice, Goetheova vizija svjetske književnosti), komparativna književnost

početkom dvadesetog stoljeća stječe punu afirmaciju. U okviru takvog pristupa istražuje se

1 Heinrich Wolgast u Njemačkoj, primjerice, postavlja to pitanje u djelu iz 1896. Das Elend unserer Jugendliteratur. Ein Beitrag zur künstlerischen Erziehung der Jugend (Bijeda naše književnosti za mladež. Prilog umjetničkom odgoju mladeži., prema: Crnković, Milan. Težak, Dubravka. 2002. Povijest hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Znanje, 243. str.

2 Crnković, Milan. Težak, Dubravka. 2002. Povijest hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Znanje, 243. str.

6

prožimanje nacionalnih književnosti, utjecaji djela jedne nacije na drugu, kakav je pristup

motivima u različitom vremenu i prostoru, usporedno se sagledava nekoliko nacionalnih

književnosti i traže podudarnosti i različitosti. Prvo akademsko djelo Knjige, djeca i odrasli u

teoriji dječje književnosti nastaje upravo u takvom ozračju, u Francuskoj 1932. Autor je

francuski komparatist Paul Hazard. On zahtijeva kvalitetnu literaturu za djecu koja ne smije

zanemarivati estetsku vrijednost, ali ni dječje karakteristike poput zaigranosti i sklonosti

maštanju. Književnost bi se tako trebala prilagoditi djeci i dati im ono što oni trebaju s

obzirom na svoju posebnost. Osim izjašnjavanja o vlastitoj ideji književnosti za djecu,

Hazard analizira i postojeće stanje - uspoređujući dječje književnosti zapadnoeuropskih

zemalja zaključuje kako po tom pitanju sjeverni dio Zapadne Europe ima nadmoć nad Jugom.

Ova je tvrdnja postala kontroverzna i pobudila reakcije. To i ne čudi - sada su se neki narodi

našli u podređenom položaju, a to nikada nije ugodno. U svakom slučaju, djelo je ostalo

utjecajno i nakon Drugog svjetskog rata kada se ono i prevodi na strane jezike poput

engleskog, njemačkog, švedskog i češkog.

Polovicom dvadesetog stoljeća proučavanje dječje književnosti ulazi kao predmet u

obrazovne institucije - pedagoške akademije - gdje se takva proučavanja stavljaju u svrhu

obrazovanja budućih učitelja. Oni moraju steći uvid u proteklu produkciju dječje

književnosti, naučiti kako i koje tekstove koristiti u koju svrhu. A svrha je ono što je ovdje bit

dječje književnosti - pomoći u opismenjavanju, estetski odgoj, promicati moralne vrednote.

Procjenjuje se vrijednost djela, a ne literarnost fenomena. Činjenica da se sada dječja

književnost proučava na fakultetima pridonijela je razvoju teorije i stvaranju dječje

književnosti, ali ne i njenom akademskom ugledu. Dječja književnost rezervirana je za

obrazovnu funkciju koja je u hijerarhiji znanstvenog diskursa sama po sebi inferiorna.

Pristup na čijim ćemo temeljima u drugom dijelu analizirati priče iz Bosiljka javlja se

sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kao što napominje feministička teoretičarka dječje

književnosti Lissa Paul, zajedno s drugim valom feminizma.3 No, osim promjena u

feminističkoj teoriji, mijenja se i znanost o književnosti općenito. Razvijaju se kulturalni

studiji kao hibridni žanr koji briše konkretne granice dotadašnjih disciplina: književnost se

proučava sa stajališta psihoanalize, antropologije, sociologije, političke znanosti, povijesti i

3 Paul, Lissa. 2002. From Sex-Role Stereotyping to Subjectivity: Feminist Criticism. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, 113 str.

7

ostalih humanističkih i društvenih znanosti kao kulturni fenomen. Osim toga, javlja se interes

za područja koja su dotada bila isključivana iz akademskih praksi, poput popularne kulture sa

svim reprezentacijama kao i ostalih dotada zanemarivanih područja književnosti namijenjene

pojedinim društvenim skupinama ili koje su zanemarivane skupine stvarale. Dječja

književnost kao također jedno od "rubnih" isključivanih područja ovdje nalazi svoje mjesto.

Punu afirmaciju proučavanje dječje književnosti doživljava devedesetih godina, baš kao i

ostali navedeni teoretski pravci. Valja napomenuti da ova proučavanja nisu nastavak na

edukacijski orijentiran pristup koji se prakticirao na pedagoškim akademijama, i to se u

suvremenim pregledima povijesti često naglašava. Peter Hunt, Zohar Shavit i Hans Heino

Ewers razlikuju tradicionalni pristup i moderni. Zohar Shavit u predgovoru knjige Poetics of

Children's Literature (Poetike dječje književnosti) to razlikuje ovako: O dječjoj se

književnosti ovdje neće raspravljati iz tradiocionalne pedagoške i obrazovne perspektive

nego iz one poetičke.4 Kad se prikazuje razvoj suvremene teorije o dječjoj književnosti

tradicionalni se pristup samo spominje kao opreka modernome čiji se razvoj onda prati od

sedamdesetih godina nadalje. Ipak, kako napominje Hans Heino Ewers, ova su dva pristupa

supostojala samo kraće vrijeme - jedan na, kako smo već spomenuli, učiteljskim fakultetima i

drugi u sklopu humanistike na odsjecima za književnost. Ubrzo se tradicionalni pristup

asimilirao pa razlika između suvremenih učiteljskih fakulteta i književnih odsjeka danas po

pitanju pristupa dječjoj književnosti u pravilu više nema.5

No, da objasnimo kojim se pitanjima i na koji način bave teoretičari modernog pristupa

dječjoj književnosti. Krenut ćemo od općenitijih pojmova prema specifičnim problemima

struke, posvećujući pozornost osobito onim pitanjima i idejama koje mogu pomoći u boljem

razumijevanju ćudorednih pripovijedaka u časopisu Bosiljak.

S obzirom na pristup, koji sam po sebi promatra kulturu i funkcioniranje fenomena

unutar nje, od općenitih problema prvi bi bio vlastito pozicioniranje unutar

književnoteorijskog sistema. Zohar Shavit afirmaciju dječje književnosti kao studija vidi tek

u okviru kulturalnih studija. Prema njoj, dva su razloga za to što se donedavno dječja

književnost nije smatrala legitimnim područjem istraživanja: prvi je kulturalna koncepcija 4 Shavit, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens and London: The University of Georgia Press,

str. IX5 Heino Ewers, Hans. 2002. Children's Research in Germany. Children's Literature Association Quarterly. 27-

3, str. 159.

8

djetinjstva u društvu iz kojeg proizlazi i odnos prema dječjoj književnosti, a drugi

tradicionalni normativni kriterij za odabir područja koje će postati objekt istraživanja. Lissa

Paul, pak, iz feminističke perspektive nalazi da povezanost između marginalizacije područja

dječje književnosti i toga da su žene mahom sklonije baviti se poslovima u osnovnom i

srednjem obrazovanju nije slučajna.6 Dakle, kao što su žene bile marginalizirane tako se i

manje važnim smatralo ono što je spadalo u oblast njihovog djelovanja. S aspekta same

književnosti, nametala se usporedba s književnošću za odrasle. Tekst se vrednovao prema

kriterijima koji nisu bili primjenjivi na dječju književnost pa se na temelju toga smatralo da

mu je literarna vrijednost inferiorna. Problem je bio u tome što se tradicionalno nametao isti

vrijednosni kriterij različitim žanrovima koji zahtijevaju različitu kritiku. Posljedica takvog

shvaćanja jest ta da se djela dječje književnosti ne nalaze u korpusu nacionalnih književnosti,

u enciklopedijama, na fakultetskim odsjecima. Status dječje književnosti može se usporediti,

objašnjava Shavit, s ostalim izvankanonskim područjima književnosti poput trivijalne i

žanrovske književnosti, ali samo po pitanju položaja unutar književnog sustava.7

Važna promjena u izučavanju dječje književnosti koja je doprinijela njenom drugačijem

shvaćanju jest ta da se sada podjednako uvažava ono kulturno i literarno koje oblikuje neko

djelo. Od kulturnih komponenti u djelu tu je svakako njegova politička i ideološka

sastavnica, koja nije zaobišla niti dječju književnost u svojoj praksi, ali ni u teoriji. Neka od

pitanja koja se postavljaju su utječe li i u kolikoj mjeri književnost na stvaranje trenutnih i

budućih stavova djeteta, mijenja li njegov stav o svijetu? Peter Hunt smatra da je negacija

neuvjerljiv stav.8 Što se tiče utjecaja kulture na dječju književnost, ona se očituje kod samih

povijesti dječje književnosti koje su redovito strukturirane tako da odražavaju mušku

percepciju svijeta na nacionalnoj razini, a kod svjetskih pregleda dječje književnosti

dominantan je i anglocentrični fokus.9 No, da je teško izbjeći sklonost pristranosti i

hijerarhičnosti ne samo u književnoj praksi, nego i u teoriji - čak i onda kada se to želi /

mora, pokazuje internacionalna enciklopedija dječje književnosti International Companion

6 Paul, Lissa. 2002. From Sex-Role Stereotyping to Subjectivity: Feminist Criticism. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, str. 112.

7 Shavit, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens and London: The University of Georgia Press, str. 159.

8 Hunt, Peter. 2002. Introduction: The World of Children's Literature Studies. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, str. 1.

9 Hunt, Peter. 2002. Introduction: The World of Children's Literature Studies. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, str. 5.

9

Encyclopedia of Children's Literature koju su uredili Peter Hunt i Sheila Ray. Kako ističe

Meena Khorana u kritičkom prikazu knjige S margina u mainstream?,10 pažnja se u

enciklopediji uglavnom posvećuje dječjoj književnosti pisanoj na engleskom jeziku i onoj iz

zapadnog dijela Europe. Tako se u slučajevima kada se treba oprimjeriti neki problem poseže

uglavnom za citatima iz povlaštenih književnosti. U dijelu enciklopedije u kojem se

prikazuju povijest i osobitosti nacionalnih književnosti (The World of Children's Literature)

ponovno je prisutno privilegiranje i vrednovanje iz zapadnoeuropske perspektive, odnosno

perspektive zemalja u kojem se govori engleski jezik: zemljama poput Austrije, Australije,

Kanade, Velike Britanije, Irske i drugih posvećena su zasebna poglavlja, dok su neka velika

područja svijeta sažeta na zajedničko poglavlje, primjerice Arabija, Afrika, Daleki Istok,

Središnja i Južna Amerika. Prikaz hrvatske dječje književnosti nalazi se u poglavlju s ostalim

istočnoeuropskim književnostima. Kao što vidimo, anglocentrična perspektiva nije

rezervirana samo za književnost u njenoj praksi.

Što se tiče pitanja o naravi predmeta istraživanja i definiranja pojma dječje

književnosti, čini se da se o tome reklo i zaključilo sve što se imalo. Iako je termin "dječja

književnost" dvojakog značenja - može značiti "književnost pisana za djecu" i "književnost

koju pišu djeca", djela koja se smatraju dječjima određuju se konsenzusom. Isto je i s

dvojbom oko toga čini li knjiga pisana za odrasle koju čitaju i djeca dio korpusa dječje

književnosti (vrijedi i obrnuto, kad knjigu izvorno pisanu za djecu čitaju odrasli). Ovakva

pitanja vrijedi postavljati da se pokaže kako su granice dječje književnosti fluidne i kako nije

lako omeđiti područje i zaključati ga. Konačne odgovore zapravo niti ne treba tražiti jer ih se

jednoznačno ne može dati. Za odgovor ključno je slaganje svih čimbenika komunikacije.

Iako, u ovom bismo slučaju doista mogli naići na probleme, jer je dječja književnost poseban

način književne komunikacije. Stvari ovdje nisu jednake kao kod književnosti za odrasle -

osim poznate sheme autor - djelo - čitatelj u komunikaciju kod dječje književnosti ulaze još i

odrasli kritičari, roditelji, knjižničari. Dječja književnost, naime, mora s jedne strane

zadovoljiti kriterije odraslih a istodobno privući dječjeg čitatelja. Put do djece - odredišnog

primatelja djela koji odlučuje hoće li mu se knjiga svidjeti ili ne - redovito prolazi kontrolu

odraslih, koji pak imaju pravo veta. Autor nužno ambivalentnog teksta koristi dijete kao

10 Khorana, Meena. 1999. From the Margins to the Mainstream? Children's Literature Association Quarterly 24-3, str. 148.

10

pseudoadresata:11 dijete jest posljednja karika u književnom lancu komunikacije, ali odrasli

su ona karika koja određuje što će do nje uopće doći. Spoj svih sudionika donosi završnu

odluku što će se smatrati dječjom književnošću. U odnosu na književnost za odrasle, s kojom

se često uspoređuje i čijem sistemu kao podskup pripada, dječja književnost je prilagođena

različitim dječjim uzrastima kada su shvaćanje svijeta, interesi i potrebe drugačiji od onih

odraslih čitatelja. Iako bi položaj dječje književnosti na margini književnog sistema mogao

upućivati na subverzivnost, zbog uloge odraslih koji kontroliraju i štite djecu od nepoželjnih

sadržaja dječja se književnost dvostruko cenzurira - prije (pisac koji ima na umu dvostrukog

adresata) i nakon objavljivanja (djelo koje ne zadovolji uvjerenje odraslih o pogodnosti za

dječji uzrast odbacuje se). Činjenica da odrasli pomno prate što se nalazi u knjigama za djecu

otkriva nam i optimističan pogled na književnost - postojanje straha od "zavođenja" djece u

pravcu u kojem ne bismo htjeli svjedoči strahu od moći pisane riječi, što je za književnost

svojevrstan kompliment.

2.1.2. Dječja književnost kao društvena činjenica

Kada se govori o dječjoj književnosti, često se spominje tema odnosa društva i

književnosti. Iako dječja književnost kao područje ne stvara vezu s društvom koja bi bila

posebno drugačija od one koju uspostavlja književnost za odrasle, čini se da se o tome više

raspravlja na području teorije o dječjoj književnosti. Možda taj odnos pobuđuje interes zbog

toga što odrasli teoretičari svojom pozicijom više pripadaju društvu nego izgubljenoj ulozi

djeteta koje se kao odrasli samo mogu sjećati. Govoreći o mjestu dječje književnosti u

društvu zapravo govorimo o odnosu svijeta odraslih prema području koje sami stvaraju, ali

kojim se želi približiti drugačijem poimanju svijeta od vlastitog.

Ovoj su temi na različite načine pristupali kako strani, tako i domaći teoretičari. Stjepan

Hranjec u Pregledu hrvatske dječje književnosti naglašava da je književnost općenito

društvena činjenica, ali je to posebno očito u dječjoj književnosti: hrvatski je književnik,

poglavito onaj koji je djelo namijenio djeci (ili je pretpostavljao da je namijenio) uvijek u tom

djelu gledao postići kakvu funkciju, svrhu.12 Hranjec dalje postavlja pitanje koje smatra

11 Shavit, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens and London: The University of Georgia Press, str. 94.

12 Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Školska knjiga, 33. str.

11

temeljnim - treba li se tekst čitati u kontekstu vremena u kojem je nastao i s obzirom na to tko

ga je pisao?13 Hranjec ne daje eksplicitan odgovor i u nastavku teksta bavi se drugim

problemima, ali čini se da to nije bilo niti potrebno - iz konteksta je jasno da je kao

povjesničar dječje književnosti opredijeljen za pozitivan odgovor. Hranjec ova dva različita

pitanja dovodi u vezu iz čega bi se dalo iščitati niz tvrdnji. Prva je da se obilježje pripadnosti

društvu i djelatnost dječje književnosti u njemu očituje u namjeni dječje književnosti. Bez

obzira koliko pokušavala zabaviti, ona je ovdje da preoblikuje, odgaja, upućuje u određenom

smjeru. Književnost je djelatna sila, instrument. Budući da takav stav Hranjec oprimjeruje

citatom osnivača časopisa Bosiljak Ivana Filipovića, ovaj bi stav mogao reprezentirati

zdravorazumsko razmišljanje devetnaestog stoljeća. Dakle, da bismo mogli iščitati sva

značenja teksta, potrebno je znati kakva je kulturna, znanstvena i duhovna klima vladala u

razdoblju nastanka teksta. Kad Ivan Filipović u programu svog časopisa kaže da mu zadaća

ima biti odgoj na temelju i u duhu kršćanske prosvjete14 koji u mladeži goji ljubav prema

rodu i domu,15 nije nebitno to da je Filipović bio učitelj, da je devetnaesto stoljeće u

Hrvatskoj razdoblje ilirskog pokreta i da katolicizam ima jak utjecaj na cjelokupnu strukturu

društva. Značaj konteksta za cjelovitost prenošenja poruke književnoumjetničkog teksta

može varirati i ne možemo tvrditi da je za razumijevanje uvijek potrebno poznavati okolnosti

pod kojima je nastao. Ipak, ako je djelo vezano za društvene funkcije (poput obrazovanja i

odgoja, primjerice) ili se referira na određeni društveni kontekst, jasno je da će u tom slučaju

važno biti i sagledavanje okolnosti u kojima je djelo nastajalo. Takva je upravo situacija s

dječjom književnošću u trenucima njenog nastajanja u Hrvatskoj sredinom devetnaestog

stoljeća - da bismo je bolje shvatili bit će potrebno opisati i izvanknjiževnu stvarnost. Osim

toga što za hrvatsko devetnaesto stoljeće dječje književnosti vjerujemo da vrijedi pogledati

kontekst zbivanja, odnosno sve ono što je moglo utjecati da djela ispadnu takva kakva jesu,

teoretičari smatraju da je dječja književnost općenito vrlo pogodna za odražavanje društvenih

stavova. Jan Susina smatra neupitnim da dječja književnost odražava ideologiju kulture u

kojoj je nastala, te da se u tekst upisuje skup predodžbi o djeci i prikladnom ponašanju koje

se od njih očekuje. Budući da dječju književnost pišu odrasli želja za odgojem je inherentna,

13 Temeljno je pitanje možemo li takav stav jednostavno proskribirati [stav Ivana Filipovića o potrebi pisanja dječje književnosti u kršćanskom moralnom ključu], ne trebamo li uzimati u obzir prilike u kojima je ovaj tekst pisan, k tomu i činjenicu daje književna produkcija mahom bila u učiteljskim rukama?! Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Školska knjiga, 33. str.

14 Poziv na pretplatu, Bosiljak, 1, 1864.15 Isto.

12

jer se i sam odnos s djecom dobrim dijelom zasniva na odgoju.16

No, o odnosu dječje književnosti i okolnosti još nije sve rečeno. Osim teksta, čini se da

je problematičan i kontekst. Marijana Hameršak posvetila je pažnju upravo tome. Njezina je

kritika upućena shvaćanju povijesnog konteksta kao stabilnog i jasno odredivog elementa

analize književnog fenomena s jedne strane, te književnosti kao isključivo proizvedene ali ne i

proizvodne društvene forme, s druge strane.17 Ova je problematika dio šireg razmatranja o

odnosu književnosti i društva. Postavlja se pitanje koja je pozicija književnosti u odnosu na

društvo? Prostor za odgovor ograničen je: u odnosu možemo vidjeti ili ravnopravnost ili

hijerarhiju. Hijerarhija pretpostavlja ujedno i jasno razgraničenje područja društva - moramo

znati što je konkretno čemu nadređeno. U ovakvom pogledu na problem kontekst je, naravno,

nadređen književnosti. Kontekst je društvo, a nadređenost implicira da je ono cjelina od koje

podređeni može samo posuđivati. Književnost se smatra dijelom cjeline, ali to znači da već

posjeduje svojstva sustava kojem pripada. Ona može odražavati samo ono što društvo već

sadrži i ništa izvan toga. Može biti samo preslika društva u Platonovom smislu - umjetnost je

sjena sjene. Ovakvo nam shvaćanje može ponešto olakšati analizu književnog djela. Ako se

složimo s hijerarhijom književno djelo možemo promatrati kao odraz društva, u njemu

možemo tražiti tragove povijesnih promjena, i što je najvažnije - možemo biti sigurni da

nismo pogriješili. Djelo samo po sebi u tom slučaju nema jednako važnih vlastitih zakonitosti

i ako nešto izgleda kao trag društvene promjene, onda to zasigurno i jest. Prednosti ovog

pristupa ujedno su i njegove mane: sigurnost i stabilnost koja se nameće društvenim

činjenicama. Upravo su te karakteristike, čini mi se, mnogo upitnije nego odnos hijerarhije

između književnosti i društva. Jer, kao što smo već rekli, stupanj nadređenosti konteksta

tekstu može biti različit ovisno o konkretnom slučaju. Ponekad je bitno što se u datom

povijesnom trenutku nastanka književnog djela događalo, u drugim slučajevima svijest o

kontekstu može biti samo trivijalan podatak. Međutim, stabilnost povijesnog konteksta upitna

je zbog načina na koji nam je on posredovan. Ovakvo razmišljanje o povijesti kao

konstrukciji svojstveno je za novi historizam. Privid pozitivističke objektivnosti zamjenjuje

se sumnjom. Komunikacija između nas i povijesnog konteksta otkriva se ovisnom o

preostalim relevantnim svjedočanstvima o prošlom vremenu. To mogu biti povijesni 16 Susina, Jan. 2003. Children's Literature. Encyclopedia of Children and Childhood: In History and Society.

(2008.) http://www.faqs.org/childhood/Ch-Co/Children-s-Literature.html, rujan 2010.17 Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 8.

13

dokumenti, različiti zapisi, svjedočanstva, govori. Riječju, tekstovi. Paradoks se javlja kada

jedan skup tekstova imenujemo zaokruženom cjelinom, istinom, datošću, a drugi, zato što je

neprikriveno fikcionalan, postaje samo odraz rekonstruiranog vremena. Problematičan je,

dakle, kontekst. To usložnjava pristup tekstu kojem želimo sagledati uklapanje u društvenu

situaciju jer ona postaje kompleksnija. Osim toga, znamo da znanje temeljimo na nečemu što

je i samo tekst, dakle, potencijalno je nepouzdano. Analiziramo li književni tekst imajući na

umu utjecaj okolnosti na njega, moramo biti svjesni da pritom citiramo i same tekstove.

Birajući veću dozu nesigurnosti konteksta, biramo ravnopravnost između njega i

književnosti. Hameršak taj odnos opisuje pozivajući se na simetričan odnos koji nudi

američki novohistoričar Louise Montrose. On govori o kontekstualnosti tekstova i

kontekstualnost tekstova. Kontekstualnost tekstova podrazumijeva da su tekstovi ucijepljeni u

kontekste, odnosno, da je oštra razlika između teksta i konteksta ponajprije analitička

konstrukcija. S druge strane, tekstualnost konteksta pretpostavlja da je kontekst, napose ako

je riječ o povijesnom kontekstu, i sam uvijek utemeljen na rekonstrukciji određenoga skupa

tekstova.18 Sukladno smanjenju oštrih razlika između teksta i konteksta i shvaćanju odnosa

književnosti i društva složenijim od pukog odražavanja stvarnosti u književnosti, na dječju se

književnost (ali i na onu za odrasle) može gledati kao na mjesto u kulturi koje ne samo da

usvaja, nego i utječe na kulturu. Mitzi Mayers u skladu s time smatra da su književne prakse

s jedne strane oblikovane izvanknjiževnim utjecajima, a s druge i same čimbenici koji

oblikuju psihičku i moralnu svijest mladih čitatelja, ali također pružaju i način za ostvarivanje

autorovih fantazija i priznavanja ili podrivanja dominantne klase i rodne ideologije.19 Pri

sagledavanju teksta, dakle, moramo imati na umu dvostrukost sile koja povezuje društvo i

književnost: neki motiv može biti plod utjecaja konteksta ali i želja za utjecajem na nj.

Osim različitih pogleda na fenomene koji se tiču književnosti, na oblikovanje teorije o

dječjoj književnosti utjecali su i pogledi na dijete budući da je ono u dječjoj književnosti

važno i kao adresat i kao lik. Da se upotpuni shvaćanje, teorija o dječjoj književnosti obratila

je pozornost upravo na humanističke znanosti koje su se time bavile. Pionirsko djelo kojim se

otvaraju vrata istraživanju djeteta i djetinjstva kao subjekta u društvenom kontekstu bilo je

L'Enfant et la vie familiale sous l'Ancien Régime (engleski prijevod glasi Centuries of 18 Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti:

doktorska disertacija. Zagreb, str. 56.19 Watkins, Tony. 2002. The Setting of Children's Literature: History and Culture. Understanding Children's

Literature [ur. Hunt, Peter]. London and New York: Routledge, str. 33.

14

Childhood) francuskog povjesničara Philippea Arièsa. Knjiga u originalu na francuskom

izlazi 1960. godine a u engleskom prijevodu 1962. U početku zauzima svoju nišu unutar

znanosti o povijesti, ali se s vremenom osamostalila utirući put nizu istraživanja. Danas to

područje zovemo poviješću djetinjstva prema engleskom terminu history of childhood s

obzirom na to da se disciplina proširila najviše na engleskom govornom području. U znanosti

o dječjoj književnosti Ariésove su se spoznaje i pristup počeli u većoj mjeri primjećivati

dosta kasno, tek devedesetih godina. Djelo je značajno zbog afirmacije teme djetinjstva kao

primjerenog subjekta u povijesnoj znanosti. Ono što je pak važno za područje teorije o

dječjoj književnosti jest nov način sagledavanja djetinjstva. Ariés, naime, djetinjstvo smatra

konstruktom koji proizlazi iz načina na koji odrasli shvaćaju, određuju i pristupaju toj dobi.

Djetinjstvo nije djetinjstvo samo po sebi nego dobiva različita značenja ovisno o tome što se

podrazumijeva pod tim pojmom u različitim povijesnim trenucima. Ova je ideja postala

okosnicom povijesti djetinjstva a dosad se dobro udomaćila i u teoriji o dječjoj književnosti.

Kao primjer možemo navesti članak o dječjoj književnosti u enciklopediji Encyclopedia of

Children and Childhood in History and Society koji počinje tvrdnjom o tome kako su

djetinjstvo i dječja književnost uvelike kulturni konstrukti koji se razvijaju s vremenom.20

Ovakav je pristup Ariés potkrijepio tezama o etapama u povijesti koje su označavale

promjenu pogleda na prije uvriježene predodžbe odraslih o djetinjstvu. Ističu se dvije glavne

vremenske faze: srednji vijek i novi vijek (od 16. stoljeća). Za srednji vijek Ariés kaže: U

srednjovjekovnom društvu ideja o djetinjstvu nije postojala; to ne znači da su djeca bila

zapostavljana, napuštana ili prezirana. (...) čim je dijete moglo živjeti bez stalne skrbi majke

ili dadilje pripalo je društvu odraslih.21 Ovu tezu Ariés dokazuje srednjovjekovnim slikama

na kojima mahom nema djece čak i kada se ona prikazuju. Svijet odraslih vrijedi za sve

dobne skupine pa se djeca na slikama prikazuju kao odrasli ljudi. Iznimka je ornamentalni lik

golog dječaka - anđela (putto) koji se javlja u Italiji u petnaestom stoljeću koji zapravo ni po

čemu ne predstavlja stvarno dijete i preuzet je kao motiv iz klasične umjetnosti. U

šesnaestom se stoljeću takav svjetonazor počinje mijenjati pa u početku nalazimo na prikaze

preminule djece, a kasnije, u sedamnaestom stoljeću i na obiteljske portrete na kojima su

djeca prikazana u skladu sa svojom dobi. Djetinjstvo tada postaje zasebnom kategorijom s

vlastitim pravilima koja traži poseban odnos starijih. No, odnos je često ambivalentan - dok 20 Susina, Jan. 2003. Children's Literature. Encyclopedia of Children and Childhood: In History and Society.

(2008.) http://www.faqs.org/childhood/Ch-Co/Children-s-Literature.html, rujan 2010.21 Ariés, Philippe. 1962. Centuries of Childhood: A Social History of Family Life [prev. Robert Baldick]. New

York: Vintage Books, 128. str.

15

je za jedne dijete izvor zabave i nježnih osjećaja, drugi ne mogu shvatiti fascinaciju

infantilnim i smatraju da se dijete treba prvenstveno odgajati oslobađajući ga od zla.

Osamnaesto stoljeće kombinira ova dva nazora - odgoj i nježnu igru - dodajući k tome još i

pojačanu brigu oko fizičkog zdravlja. Dijete polako postaje središnja figura obiteljskog života

sa svim prednostima i manama takvog statusa. Ova značajka, po Ariésu, opstoji do danas.

Nastavljači na tragu povijesti djetinjstva osporavali su pojedine tvrdnje Ariésova djela, a

imali su i niz metodoloških i argumentacijskih zamjerki. Tako Edward Shorter smatra da se

moderno poimanje djetinjstva ne javlja u 17. stoljeću nego krajem 18., na temelju toga što

tada žene iz srednje klase u Francuskoj počinju same dojiti svoju djecu. Lawrence Stone

ističe da postoji veći broj obitelji nego što ih je Ariés naveo te da postoje razlike u shvaćanju

djetinjstva u istom vremenu u različitim slojevima društva. Određenu Ariésovu simpatiju

prema srednjem vijeku u kojem postoji ravnopravnost između djece i odraslih pokušao je

opovrgnuti Lloyd de Mause. On na povijest gleda kao na postupan napredak gdje je srednji

vijek bio razdoblje nebrige i zlostavljanja djece a vremenski tijek unosi sve veću dozu

humanosti u međusobne odnose. Istraživanja u osamdesetim godinama, poput onog Linde

Pollock, pokazala su da je briga za djecu kroz povijest bila konstantna te da stavovi o odgoju

ne moraju biti nužno povezani s ponašanjem u životu. Ipak, unatoč razlikama koje se javljaju

u radovima različitih istraživača, ideja o povijesnoj promjenjivosti ideje djetinjstva ostala je

značajkom discipline, i kao takva utjecala na promatranje djeteta u teoriji o dječjoj

književnosti.

2.2. Pristupi dječjoj književnosti u Hrvatskoj

Iako se teorija o dječjoj književnosti u Hrvatskoj javlja nekoliko desetljeća nakon

zamaha u književnom stvaralaštvu za djecu, njeni će pogledi biti jasno obilježeni kako tada

aktualnom situacijom u hrvatskoj dječjoj književnosti, tako i stranim teorijskim utjecajima.

Osim teorijskih nazora ovdje ćemo izložiti i stavove koji su utjecali na početno oblikovanje

dječje književnosti u Hrvatskoj. U središtu pozornosti bit će odnos prema dječjoj književnosti

devetnaestog stoljeća koji se mijenjao ovisno o promjenama u teorijskom poimanju.

Početak dječje književnosti u Hrvatskoj vezuje se uz koncept utilitarnosti. Književnost

se tada smatrala više dobrom metodom pomoću koje se može odgajati dijete nego estetskom

16

cjelinom. Osim praktičnih književnih ostvarenja uglavnom u dječjim časopisima (Bosiljak,

Smilje i Bršljan najjači su predstavnici) o stavovima o književnosti pisalo se u predgovorima

časopisa za djecu te u prilozima drugih publikacija (primjerice, u prilogu Književna smotra

časopisa Napredak). Pisanje o dječjim žanrovima marginalizirano je kao i sama takva

književnost pa se radovima nekolicine pisaca koji su se odlučili okušati u dječjoj književnosti

nije kritički pristupalo. O posljedicama neselektivnosti piše kritičar Josip Škavić: time je

nanesena šteta i samoj književnosti, jer su lošim piscima porasla krila, pa su literaturu

zarazili lošim radovima, dok ih bolji i savjesniji pisci nijesu mogli stizati kvantumom

proizvodnje. (...) Valjani radovi gubili su se u moru loše robe, jer nije na njih svraćena

dovoljna pažnja, i tako su konačno loši pisci došli do neke prevlasti nad boljima. (...) Zasluga

je te kritike da se još i danas loši pisci drže za reprezentante omladinske knjige, i da se na nju

gleda kao na nešto posve nedotjerano i inferiorno.22 Ovakvo je stanje potrajalo tridesetak

godina, do pojave kritičkih tekstova koji su izmijenjenim poimanjem dječje književnosti

željeli utjecati na njenu kvalitetu. Kritički prvijenac izašao je 1897. Bio je to članak dječje

spisateljice i kritičarke Jelice Belović-Bernadzikowske Naša omladinska literatura objavljen

u časopisu Školski vjesnik iz Sarajeva. Pod utjecajem njemačkog kritičara Heinricha Wolgasta

ona smatra da književnost za djecu uopće ne bi trebala postojati kao zasebna cjelina. Korijen

ovakvog pristupa stoji, naravno, u nezadovoljstvu postojećom, nedovoljno umjetničkom

književnošću. Kao i Wolgast, Belović-Bernadzikowska svrhu književnosti vidi u ljepoti, a ne

u izvanknjiževnim pretenzijama. Ako je ljepota bitno obilježje književnosti tada nema smisla

dijeliti je po dobnim skupinama. Ono što nema obilježje književne ljepote ne može se niti

smatrati književnošću, bez obzira za koga je pisano. Ipak, ovakav se teoretski nazor ne

podudara s praktičnim, kritičarskim sustavom Jelice Belović-Bernadzikowske. Naime, teško

da se tada u Hrvatskoj i moglo naći djela za djecu koja na umu imaju umjetnički ostvaraj više

nego nametanje kakve pozitivne moralne ideje, pa se neke autore moralo izdvojiti kao

kvalitetnije i pristati na kompromis između teorije i stanja građe kojom se raspolaže. Kao što

to kaže Milan Crnković, Jelica Belović-Bernadzikowska kritičkim stavom prema školničkoj

književnosti početnog razdoblja dokazuje da je ono pri kraju te utire put kritičarima s početka

dvadesetog stoljeća (od istaknutijih to su Josip Škavić, Oskar Dürr, Ljudevit Krajačić).23

22 Škavić, Josip. 1913. Najnovija naša omladinska knjiga i kritika. Zagreb: Napredak; prema: Idrizović, Muris. 1984. Hrvatska književnost za djecu: sto godina hrvatske dječje knjige. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 11.

23 Crnković, Milan. Težak Dubravka. 2002. Hrvatska dječja književnost od početaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje, str. 246.

17

Nakon nje u potrebu za umjetničkim u dječjoj književnosti više se ne sumnja: Za lijepu

knjigu, koja je namijenjena djeci, vrijedi vrhovno načelo, da ona mora biti plod stvaralačke

snage i ljubavi za interesnu sferu djeteta.24

Nakon što se oblikovala kritika dječje književnosti, javili su se i prvi povijesni

pregledi.25 Oni su ponajprije i bili upravo to - pregledi, odnosno popisi autora, njihovih djela i

časopisa koji se pokreću i djeluju u počecima hrvatske dječje književnosti. Kao što smo već

rekli, načelni odnos prema književnosti zahtijeva umjetnička ostvarenja. Kad treba izreći sud

o nekom djelu i odvojiti značajnije pisce česta su nepodudaranja u procjeni među kritičarima.

Prikazi su redovito nepouzdani, ne raspolaže se s dovoljno faktičkih informacija o djelima.

Ozbiljniji pristup nazire se nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, literatura koju i danas

možemo smatrati relevantnom za uvid u dječju književnost nastaje sedamdesetih godina.

Upravo tada dječja književnost postaje jedan od predmeta na pedagoškim akademijama.

Njena pozicija unatoč tome nipošto nije laskava - bavljenje dječjom književnošću smatra se

manje vrijednim područjem, a nerijetko se osporava postojanje dječje književnosti. Ipak,

javljaju se antologije pjesništva (Dalibor Cvitan, Joža Skok, Zvonimir Balog), kritike

temeljene na književnoteorijskim pojmovima (Dalibor Cvitan) te povijesti hrvatske dječje

književnosti (Milan Crnković, Ivo Zalar). Pristup povijesti hrvatske dječje književnosti

mijenja se u odnosu na prethodne principe, kao što to kaže Marijana Hameršak, prevlast nad

bibliografski orijentiranim prikazima preuzimaju estetičko-vrijednosni usmjereni pristupi.26

Jedna od tih povijesti, Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća Milana Crnkovića

(objavljena 1978.), tiče se upravo početaka dječje književnosti u Hrvatskoj. U usporedbi s

prethodnim pregledima istog razdoblja, po pitanju kronologije, biografije i bibliografije

posebno se teži sistematičnosti i faktografskoj točnosti. Bibliografija je i dalje važan dio s

obzirom na to da je prethodnih desetljeća u tom području vladao kaos. Čak se i Muris

Idrizović koji svoju Hrvatsku književnost za djecu piše 1984. žali što još nema cjelovite

24 Dürr, Oskar. 1911. Pjesma i priča u životu djeteta. Zagreb: Napredak; prema Crnković, Milan. Težak Dubravka. 2002. Hrvatska dječja književnost od početaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje, str. 247.

25 Prvi povijesni pregled dao je Magjer, R. F., Prijegled savremene hrvatske omladinske književnosti, u Pedagoški letopis, Slovenska šolska matica, 1907. Nakon toga slijede: Šević, Milan Dečja književnost hrvatska, u: Brankovo kolo, 17/1911.), Krajačić, Ljudevit, Naša omladinska literatura do potkraj devedesetih godina (Napredak, 1914.), Širola, Stjepan, Hrvatska književnost za mladež, u: Hrvatski učitelj, 2/1922., itd.

26 Hameršak, Marijana. 2009. Višestruki odnosi i neočekivani ishodi: prvo stoljeće hrvatske dječje književnosti iz vizure povijesti čitanja, knjige i djetinjstva. Časopis za suvremenu povijest, 41-3, str. 786.

18

biografske i bibliografske građe i književnohistorijskih i kritičkih pregleda.27 Osim popisa

činjenica Crnković i vrednuje djela te pokušava dati zaokruženu sliku razdoblja s

dostignućima, klasifikacijom žanrova i općom ocjenom. Budući da se kao polazište uzima

estetski kriterij, zaključuje se kako je ta književnost bila školnička, nedovoljno umjetnička,

ali vrijedna po tome što predstavlja temelj za skori umjetnički razvoj hrvatske dječje

književnosti. Okosnica pristupa očituje se u pitanjima koja Crnković postavlja u zaključku:

koliko je ta "književnost" uopće književnost, koliko se uspjela približiti djetetu i koliko je,

dakle, dječja, i na kraju, koliko je bliska dostignućima i tijekovima suvremene dječje

književnosti?28 Loša ocjena književnosti s takvog gledišta sasvim je legitimna i jedina

moguća s obzirom na to da nema drugih pristupa osim estetskog i povijesno-kronološkog.

Sličan je stav Crnković pokazao i u Povijesti hrvatske dječje književnosti od početaka

do 1955. godine u suautorstvu s Dubravkom Težak. Iako knjiga izlazi 2002. godine, a u

popisu literature nalazimo, primjerice, djelo Petera Hunta Criticism, Theory & Children's

Literature koja se poziva na suvremene književnoteorijske trendove, estetsko-vrijednosni

pristup ostao je isti. Budući da je ova povijest ujedno i sveučilišni udžbenik, naglasak je na

informativnosti, definiranju pojmova i preglednosti. Dio koji se tiče 19. stoljeća, Počeci

hrvatske dječje književnosti, sažetak je Crnkovićeve povijesti iz 1978.

Pregled hrvatske dječje književnosti Stjepana Hranjca (izašla 2006.) još je jedna

povijest hrvatske dječje književnosti kojoj je cilj približiti i olakšati susret s dječjom

hrvatskom književnosti studentima dječje književnosti, profesorima i učiteljima u školi te

odgojiteljima u predškolskim ustanovama.29 Citat je indikativan za poziciju teorije o dječjoj

književnosti: njeno je mjesto u prosvjetnim ustanovama, a uloga joj je stvaranje okvira za

metodičke procese. Koncept ovog pregleda, kao što autor kaže, jest poetološki i književno-

povijesni. Budući da su i povijesti koje su prethodile ovoj30 sagledavale hrvatsku dječju

književnost na isti način, možemo reći da se radi o shemi u proučavanju povijesti hrvatske

dječje književnosti. Ovaj povijesni pregled obuhvaća razdoblje od početaka do suvremenih

27 Idrizović, Muris. 1984. Hrvatska književnost za djecu: sto godina hrvatske dječje knjige. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 7.

28 Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska knjiga, str. 158. 29 Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Školska knjiga, 6. str.30 Zalar, Ivo.1978. Dječji roman u hrvatskoj književnosti. Zagreb: Školska knjiga; Idrizović, Muris. 1984.

Hrvatska književnost za djecu. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb; Crnković, Milan. Težak, Dubravka. 2002. Povijest hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje.

19

izdanja autora rođenih sedamdesetih godina. Književnost devetnaestog stoljeća obrađena je

stoga sažetije nego u drugim povijestima. Pažnja se posvećuje dominantnim časopisima te

nekolicini istaknutih autora uključujući Ivana Filipovića. I Hranjec ovu etapu hrvatske dječje

književnosti drži važnom za razvoj budućih klasika, ali joj odriče intrinzičnu vrijednost jer ne

zadovoljava sjedinjeni etički i estetički kriterij.

Prvi povijesni prikaz hrvatske dječje književnosti je Hrvatska književnost za djecu: Sto

godina hrvatske dječje knjige Murisa Idrizovića iz 1984. godine. Rad se bavi razdobljem od

devetnaestog stoljeća do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća koje se dijeli na didaktičku

književnost, prijelaz od didaktike k izvornoj dječjoj knjizi i književnost dvadesetog vijeka. Cilj

je pokazati kontinuitet i progresivni razvoj, gdje je književnost koja se sada stvara dostigla

najveći umjetnički domet i ozbiljno postavila pitanje svog tretmana kao specifične

umjetnine.31 Pojedinim se razdobljima pristupa isključivo preko autora jer općenitog pregleda

uobičajenog za kasnije povijesti ovdje nema. Pažnja je usmjerena na prikaz djela, njihove

poetike i važnosti za hrvatsku dječju književnost, a biografski su podaci svedeni na

najosnovnije. Literatura na kraju broji šest jedinica - uključuju se samo starija djela srodne

tematike, poput Cvitanove antologije pjesništva za djecu Vječnotraž (1975.), Crnkovićeve

Hrvatske dječje književnosti do kraja XIX stoljeća (1978.) ili Zalarove Suvremene hrvatske

dječje poezije (1979.), što govori o tome da se teoriju književnosti nije doživljavalo

kompatibilnom s teorijom o dječjoj književnosti. Ovakva će se praksa promijeniti pa se

kasniji pregledi sve više oslanjaju na teorijske radove. Osim pregleda literarnih dostignuća,

Idrizović daje i razvoj kritike dječje književnosti u Hrvatskoj do svojeg vremena.

Iako su čak dvije povijesti dječje književnosti nastale nakon 2000. godine, u isto se

vrijeme javlja novi pristup kako dječjoj književnosti, tako i njenoj povijesti. Kao i u stranim

radovima o teoriji dječje književnosti (posebno onima s engleskog govornog područja), i u

Hrvatskoj se pristup dječjoj književnosti dijeli na stari, tradicionalni i novi, vezan za

kulturalne studije, novi historizam, teoriju čitateljskog odgovora i povijest djetinjstva.

Osnovna razlika između ova dva pristupa jest u tome što je novi svjesniji teorijskih kretanja u

književnosti, dok je stari usredotočen isključivo na estetska i pedagoška mjerila književnosti.

Razilaženja se vide posebno u odnosu prema početnim djelima dječje književnosti koja doista

31 Idrizović, Muris. 1984. Hrvatska književnost za djecu: sto godina hrvatske dječje knjige. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 335. str.

20

jesu upitne estetske vrijednosti i čiji je pedagoški pristup drugačiji od današnjih standarda.

Prije se taj korpus uzimao u obzir uglavnom kao dokaz o kontinuitetu hrvatske dječje

književnosti, odnosno kao zametak nečega što tek ima doći. Književnost se sagledavala iz

perspektive sadašnjeg stanja umjetnosti i društva. Umjesto toga, novi se pristup pozabavio

rekonstrukcijom minulih čitateljskih praksi, kulturom i običajima paralelno uz koje je

nastajala i razvijala se dječja književnost. Slijedeći novi pristup, najopsežnije su studije

hrvatske dječje književnosti ostvarili Marijana Hameršak i Berislav Majhut, a članke su

napisale i Štefka Batinić, Dunja Fališevac i Dubravka Zima.

Krenemo li kronološki, 2004. nailazimo na tri rada vezana za novi pristup dječjoj

književnosti: Štefka Batinić piše o ćudorednoj pripovijetki i objavljuje katalog izložbe o

časopisima za djecu i mladež od početaka do 1945., a Marijana Hameršak izdaje članke o

Philippeu Arièsu i recepciji povijesti djetinjstva općenito u književnoj teoriji. Članak Štefke

Batinić poseban je po pristupu dječjoj književnosti devetnaestog stoljeća i referiranju na

povijest djetinjstva. U književnim tekstovima iz časopisa koji su se izdavali u devetnaestom

stoljeću ona prokazuje manipulativne tendencije i strategije kojima su se postizali, ili htjeli

postići, odgojni efekti. Članak Štefke Batinić poseban je po pristupu dječjoj književnosti

devetnaestog stoljeća i referiranju na povijest djetinjstva. U književnim tekstovima iz

časopisa koji su se izdavali u devetnaestom stoljeću ona prokazuje manipulativne tendencije i

strategije kojima su se htjeli postići odgojni efekti. U katalogu izložbe posvećenoj dječjim

časopisima do 1945. daje i uvid u povijesno-kulturni kontekst vremena, govori o prosvjetnim

prilikama povezujući ih s uvjetima nastanka časopisa za djecu. U drugom dijelu daje se

pregled i opis oko pedeset dječjih časopisa. Osim Štefke Batinić, časopisima za djecu istog

razdoblja bavila se i Blanka Pašagić (knjiga izlazi godinu dana ranije, 2003.). Njezin rad

obuhvaća popis dvadesetak časopisa s uvidom u faktografske podatke (godine izdavanja,

uredništvo, broj pretplatnika, koliko je koji pisac objavio priča ili pjesama u pojedinom

časopisu) i citatima koji ukazuju na politiku vođenja časopisa.

Osim članaka koje je pisala o povijesti djetinjstva i povijesti čitanja, najopsežniji rad

Marijane Hameršak koji obuhvaća sve teme kojima se u člancima bavila jest doktorska

disertacija pod nazivom Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj

21

književnosti. Kao što autorica sama kaže, pod utjecajem suvremenih pristupa književnoj

povijesti, time donekle i novohistorističkih uvida u tom području, u ovom se pak radu

propituju načela udomaćivanja povijesti djetinjstva u povijestima (dječje) književnosti.32

Konkretno, rad se bavi bajkama hrvatskog devetnaestog stoljeća (razdoblje od 1780. do 1880.

godine), ali i njihovom publikom koja je tijekom godina varirala te idejama o djeci,

djetinjstvu i funkciji koju su bajke imale obavljati u njihovim životima. Prati se razvoj bajke

od njene namjene mješovitoj publici odraslih i djece k specijalizaciji kao žanra za djecu, gdje

se pod pojmom djeteta nije uvijek podrazumijevalo isto. Tako se ono u određenom vremenu

izjednačuje s pukom imajući na umu zajednički stupanj obrazovanja, te se smatra da djeca

mogu biti nosioci obrazovnih poruka u narodu. Promjenom percepcije dijete postaje

autonoman subjekt kojeg valja obrazovati i naučiti ga odraslom ponašanju te kasnije i subjekt

važan sam po sebi i svojoj osobitosti čijim se osobinama valja prilagoditi. Ove vizije djeteta i

djetinjstva ne redaju se sukcesivno, već često supostoje unutar istog razdoblja i promoviraju

se u istim časopisima.

Drugo obimnije istraživanje o dječjoj književnosti koje se temelji na novijem pristupu

jest ono Berislava Majhuta. Njegov se rad bavi hrvatskim dječjim romanom do 1945. Stariji,

uglavnom neumjetnički tekstovi pogodni su, naime, za primjenu suvremenoteorijskih i

interdisciplinarnih pristupa kada kritika usmjerena na estetsko ne može dati odgovore o

takvoj „poluknjiževnosti“. O značajci proučavanja upravo takvih tekstova govori i Majhut

kritizirajući mane vrijednosnog kriterija u proučavanja početaka dječje književnosti: Jedna

od njih je da se djela preostala u vidokrugu čine poput izoliranih, osamljenih otoka dok je

sve oko njih prekriveno morem zaborava. (...) Ako želimo shvatiti vezu između Šegrta Hlapića

i Družbe Pere Kvržice bit će potrebno ispitati i zaboravljena djela često posve marginalna,

ona koja leže između tih otoka no koja se ne smiju preskočiti ako tu vezu želimo razumjeti. 33

Temeljeći svoj rad na teoriji čitateljskog odgovora, Majhut promatra romane prema tome koji

odnos stvara implicitni čitatelj (dakle, ne više ahistorijsko dijete iz današnje perspektive)

prema junaku i okolini klasificirajući ih tako na onaj o dječjoj družbi, siročetu i pustolovni

roman. Svaka se podvrsta romana podrobnije razrađuje dajući tako uvid u pripovjedne

tehnike te šireći perspektivu dotadašnje teorije o dječjem romanu.32 Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti:

doktorska disertacija. Zagreb, str. 8.33 Majhut, Berislav. 2005. Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do 1945. Zagreb: FF press

<i.e. Filozofski fakultet>, str. 9.-10.

22

Dunja Fališevac u članku Dijete i djetinjstvo u starijoj hrvatskoj književnosti tragom

povijesti djetinjstva te na temelju književnih tekstova prikazuje odnos prema djetetu u ranom

novovjekovlju. Pritom opovrgava uvriježeno historiografsko mišljenje (navodi ga i Philippe

Ariés) o tadašnjoj ravnodušnosti roditelja prilikom djetetove smrti. Na temelju pjesama

Dominka Zlatarića pokazuje kako je u šesnaestom stoljeću dijete ipak prikazano kao subjekt

za čijom smrti roditelj žali na način koji je uobičajen u današnjem vremenu.

Dubravka Zima se polazeći od tvrdnje da su dijete i djetinjstvo kulturni konstrukti

poziva na Karin Lesnik-Oberstein. U svom radu istražuje kojim su se značenjima punili

likovi djeteta u romanima za djecu dvadesetog stoljeća. Nalazi dvije projekcije: dionizijsko

dijete, koje je podložno utjecajima, osobito negativnima, i kojemu je potreban odrastao da ga

uputi, pouči i svojim mu primjerom pokaže ispravan način ponašanja, te apolonsko dijete,

koje je nevino, blisko prirodi, nepokvareno društvenim utjecajima i koje obećava bolju

budućnost zajednici.34

34 Zima, Dubravka. 2006. Slika djeteta u hrvatskome dječjem romanu 20. stoljeća. Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima [ur. Dubravka Oraić Tolić, Erno Kulcsar Szabo]. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za znanost o književnosti, str. 245.

23

3. ĆUDOREDNA PRIPOVIJETKA U ČASOPISU BOSILJAK

3.1. Hrvatska dječja književnost devetnaestog stoljeća

Ćudoredna pripovijetka javlja se u Hrvatskoj sredinom devetnaestog stoljeća, a maha

joj je u pisanoj riječi prvi dao Bosiljak. Da bismo bolje shvatili kontekst, ovdje ćemo

prikazati kako su se u Hrvatskoj odvijali prvi koraci dječje književnosti. Također ćemo dati

uvid u književnoteorijske nedoumice koje prate pojavu dječje književnosti, kako kod nas,

tako i u svijetu.

Početak dječje književnosti pobuđivao je interes kod teoretičara književnosti

zainteresiranih za dječju književnost. Zašto se u u Zapadnoj Europi ona javlja tek krajem

sedamnaestog stoljeća (u Hrvatskoj u devetnaestom stoljeću)? Zašto ne postoji posebna

književnost za djecu u, primjerice, šesnaestom stoljeću, dok je književnost za odrasle tada

već utvrđena kao umjetnost? Je li to naprosto slučajnost ili postoje uzroci? Odgovor na ovo

pitanje pokušala je dati Zohar Shavit. Pod utjecajem spoznaja iz Ariésova djela Centuries of

Childhood o kojima smo već govorili (djetinjstvo kao kulturni konstrukt, razdoblja različitih

poimanja djetinjstva) ona povezuje ideju o tome da se dijete i djetinjstvo u perceptivnom

smislu osamostaljuju od odraslih upravo u osamnaestom stoljeću s pojavom dječje

književnosti. Prije no što se mogla razviti dječja književnost bilo je potrebno izvršiti

sveobuhvatnu preinaku pojma djetinjstva, kaže Shavit. Prije nego što su dječje potrebe dobile

priznanje i legitimitet kao različite i odvojene od potreba odraslih, dječja književnost nije

mogla postojati.35 S tim se slaže i Peter Hunt: prepoznatljiva dječja književnost zahtijeva

prepoznatljivo djetinjstvo (...).36 U hrvatskoj je znanosti o dječjoj književnosti ovu ideju

prihvatio i Berislav Majhut: Pogledajmo sada kako su društveno povijesne promjene dovele

do prepoznavanja djeteta kao neovisne pojave te kako je ta pojava dovela do promjene

implicitnog čitatelja i stvaranja dječje književnosti.37. Međutim, nisu svi složni oko ovakve

procjene. Marijana Hameršak smatra kako navedene tvrdnje uopće nisu teorijski utemeljene i

da se često od Zohar Shavit preuzimaju po inerciji. Naime, prema njenom mišljenju,

35 Shavit, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens and London: The University of Georgia Press, str. 4.

36 Hunt, Peter. 2002. Introduction: The World of Children's Literature Studies. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, str. 5.

37 Majhut, Berislav. 2005. Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do 1945. Zagreb: FF press <i.e. Filozofski fakultet>, 76. str.

24

zaključak je utemeljen na logičkoj pogrešci brkanja korelacije i kauzalnosti. Sam Ariés nije

povezivao promijenjenu percepciju djetinjstva i pojavu igračaka, pa ni književnosti. Umjesto

na vlastitom istraživanju, Shavit je tezu o književnosti kao reakciji na društvo utemeljila na

uvriježenoj postavci o književnosti kao sekundarnom obliku društvene zbilje, kao njezinoj

refleksiji, a ne njezinom sastavnom dijelu.38 Bez istraživanja koje bi se ticalo upravo te teme,

dakle, nije moguće sigurno utvrditi prirodu nastanka dječje književnosti i je li povezanost

književnosti i društvenih promjena u ovom slučaju samo nevaljani zaključak koji zvuči

zdravorazumski.

Ono u što možemo biti sigurni jest da je pisani početak dječje književnosti sličan u

mnogim zemljama. Prva djela pisana za djecu redovito su bila moralno-didaktičnog karaktera

i pod značajnim utjecajem religijskih učenja. Od djela za odrasle razlikovala su se upravo po

naglašenoj potrebi za obrazovanjem, želji da se dijete pomoću književnosti polako pretvori u

moralnu, marljivu i poslušnu osobu. Ukratko, bez obzira na zemljopisna određenja, dječja je

književnost u svojim počecima bila prvenstveno namjenska. U Zapadnoj Europi djela za

djecu počinju se javljati krajem sedamnaestog stoljeća, a u Hrvatskoj sredinom osamnaestog,

odnosno devetnaestog stoljeća. Teoretičari, naime, nisu suglasni oko definiranja djela koje bi

označila početak dječje književnosti u Hrvatskoj. Muris Idrizović, Milan Crnković, Dubravka

Težak i Stjepan Hranjec odlučili su za početak uzeti polovicu devetnaestog stoljeća. Muris

Idrizović, Dubravka Težak i Milan Crnković odlučni su i oko konkretnog djela koje smatraju

formalnim početkom: to je Mali tobolac raznog cvetja za dobru i pomnjivu mladež (objavljen

1850.) Ivana Filipovića. Svoj izbor objašnjavaju ovako: knjižica uz prerade i prijevode sadrži

i vlastite Filipovićeve radove (pjesme); Filipović će nastaviti rad na pisanju, prevođenju i

izdavanju knjiga za djecu; Filipović će izdavati prvi dječji časopis (Bosiljak); Filipović će

skupiti velik broj suradnika, pogotovo iz redova učitelja, koji će biti promicatelji dječje

književnosti.39 Stjepan Hranjec složit će se s izborom te naglasiti kako se tada počinje

formirati korpus hrvatske dječje književnosti40. O djelima koja su se javila prije govori se kao

nedovoljno primjerenima djeci (s obzirom na to da im je adresat uz djecu bio i puk), te se

naglašava da ne postoji kontinuitet koji bi govorio u prilog postojanja dječje književnosti.

38 Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 59.

39 Crnković, Milan. Težak Dubravka. 2002. Hrvatska dječja književnost od početaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje, str. 124.

40 Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Školska knjiga, str. 33.

25

Berislav Majhut svoju ideju o ranijem početku temelji upravo na opovrgavanju ovih tvrdnji.

On pomiče granicu koja označava nastanak dječje književnosti u Hrvatskoj na sredinu

osamnaestog stoljeća. Budući da između 1750. i 1850. nalazi tridesetak naslova namijenjenih

djeci (odnosno oko pedeset uzmu li se u obzir čitanke za djecu), pokazuje kako nije točno da

postoji praznina između nekolicine djela objavljenih oko 1750. i Filipovićeva djela. Razlog

za razilaženje u poimanju kontinuiteta književnosti nije u tome što Crnković, Težak i Hranjec

nisu znali za određene naslove, već u različitom pogledu na kategoriju namjene nekog djela

djeci. Uvodeći pojam implicitnog čitatelja, Majhut širi korpus djela dječje književnosti.

Bez obzira na to u koje stoljeće smjestili početak hrvatske dječje književnosti, ona je u

devetnaestom stoljeću u svakom slučaju prisutna. Njen korpus obuhvaća usmenu književnost,

časopise i samostalna izdanja. Budući da je Hrvatska u devetnaestom stoljeću u prvom redu

njegovala tradicijsku kulturu, usmena književnost bila je i najrasprostranjeniji oblik

književnosti dostupan djeci. Za ostale trebalo je ići u školu i znati čitati, a kako ćemo vidjeti,

mnoga djeca nisu imala tu priliku. Bez obzira na to, izdanja za djecu entuzijastično su se

javljala. Dio se publikacija odnosio na časopise, a dio na romane, zbirke priča, pjesničke

zbirke i slikovnice. Negdje na rubu dječje književnosti smještaju se i školski udžbenici,

katekizmi i literatura koja doduše nije bila namijenjena djeci, ali kao što se slušalo priče koje

su se već pričale, tako se i čitalo ono što je bilo dostupno. Sredinom devetnaestog stoljeća

pokreću se dvije edicija knjiga za djecu: edicija Kola mladih rodoljuba 1846. te niz knjiga

Hrvatskog pedagogijsko-književnog zbora 1878. Ipak, časopisi u ovom razdoblju imaju

primarnu ulogu u dječjoj književnosti, a i najveća im je pažnja posvećena u kasnijim

pregledima razdoblja. Milan Crnković o razlozima za to kaže sljedeće: Bez časopisa nema

okupljanja šireg kruga pisaca, bez časopisa teško je ili nemoguće stvoriti čitalačku publiku,

pogotovo dječju ili đačku, bez časopisa nije moguće provoditi određenu politiku, utjecati u

određenom pravcu.41 Osim toga, ukupna književna produkcija devetnaestog stoljeća sadržana

je u najvećem broju u časopisima. Prema Štefki Batinić, do 1900. pokrenuto je devet

časopisa: Bosiljak (1864-1868), Zlatni orasi (1870-1871), Smilje (1873-1945), Bršljan (1873-

1876, 1889-1903), Hrvatska omladina (1885-1886), Pobratim (1891-1916), Ljiljan (1895-

1898), Mali dobrotvor (1895-1912) i Vjerni drug (1897-1933). Kao što vidimo, imena biljaka

česta su među naslovima časopisa. Štefka Batinić to objašnjava simboličkim značenjem:

41 Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska knjiga, 18. str.

26

briga o biljkama smatrala se usporedivom s brigom o djeci. Drugi je razlog za to stvarno

bavljenje vrtlarstvom u okviru školskih aktivnosti jednog učitelja, a takvim je imenima

vjerojatno pripomogla i moda sentimentalizma u devetnaestom stoljeću.42 U časopisima

objavljivale su se više ili manje izvorne pripovijetke, pjesme, igrokazi, anegdote, biografije,

tekstovi s područja zemljopisa i povijesti. Originalnost tekstova tada nije bila bitna niti se

poštivalo autorstvo, a sami su se autori često potpisivali samo inicijalima. U početku su

časopisi izlazili na jednom arku papira s vremenom povećavajući obujam te dodavajući crno-

bijele ilustracije.

Želimo li prikazati zašto je hrvatska dječja književnost devetnaestog stoljeća izgledala

tako kako jest, moramo sagledati što je utjecalo na njeno formiranje. Obratimo li pozornost

na prijevodnu književnost koja sigurno upućuje s kojih su se stranih izvora crpile ideje, otkrit

će nam se niz prijevoda i prerada njemačkih naslova. U povijesnim pregledima dječje

književnosti tog razdoblja redovito se ističu dva imena njemačke književnosti: Christoph

Schmid i Franz Hoffmann. Današnji kritičari hrvastke dječje književnosti poput Milana

Crnkovića i Stjepana Hranjca na njihov utjecaj ne gledaju blagonaklono, kriveći ih posredno

za pretjerani didakticizam i izostanak umjetničke kreacije. Početkom dvadesetog stoljeća

popularnost njihovih priča počinje jenjavati. No, da razjasnimo tko su ova dvojica pisaca i

kakva je bila njihova uloga u oblikovanju hrvatske dječje književnosti. Christoph Schmid

(1768-1854) bio je katolički svećenik i autor je niza pripovijedaka religiozne tematike, od

kojih je u Hrvatskoj vrlo utjecajna bila Genoveva, poučna priča o francuskoj svetici.43

Njegove se priče tiču plošno oblikovanih likova koji prolaze kroz ne osobito logične nedaće

da bi ih na kraju Bog obilno nagradio zbog njihovih vrlina. Cilj priče jest pobuditi sažaljenje

čitatelja koji će tada, ako je to potrebno, korigirati vlastite postupke u stvarnom životu u

smjeru katoličkog morala koji se u priči nudi kao poželjan model ponašanja. Franz Hoffmann

(1814-1882) pisac je romana i pripovijedaka. U Hrvatskoj je objavljeno nešto manje od

dvedeset njegovih djela. Prijevodi njegovih romana označavaju početak pustolovnog romana

u Hrvatskoj. Likovi su obično mladići na pragu adolescencije koji kroz niz avantura u

egzotičnim krajevima dokazuju svoje vrline. Vrijednosti koje se pritom promiču nisu dječje

vrijednosti, nego vrijednosti odraslih kojima se hoće privesti dijete-čitatelja. I jedan i drugi 42 Batinić, Štefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži: hrvatski časopisi za djecu i mladež od 1864. do

1945. Zagreb: Hrvatski školski muzej, str. 17.43 U Njemačkoj je Genoveva izdana 1819. Na hrvatski je prevedena i objavljena 1846. u nakladi Kola mladih

rodoljuba.

27

autor utjecali su na definiranje hrvatske dječje književnosti u devetnaestom stoljeću kao

pretežito moralno-didaktične. Na motivskoj razini znatan je pak utjecaj narodne pripovijetke.

Teoretičari se pritom slažu da se usmenoknjiževna građa preuzimala ne imajući na umu

primjerenost sadržaja djeci (Crnković, Hameršak, Hranjec). Tako među motivima nalazimo

povampirenu djevojku i vile koje vade oči i sakupljaju ih, da navedemo samo najsablasnije

primjere kojih u pripovijetkama ne manjka. Upravo se motivi natprirodnog, česti u narodnim

predajama, nalaze u središtu ambivalentnog odnosa, posebno na početku hrvatske dječje

književnosti u časopisu Bosiljak. S jedne se strane, naime, potiče skupljanje narodnog blaga

karakteristično za nacionalna buđenja u razdoblju romantizma, a s druge se racionalizacijom

pokušava stati na kraj pučkim vjerovanjima u natprirodne pojave. Bez obzira na podrijetlo

priče, didaktičnost je uvijek visoko na listi prioriteta. Marijana Hameršak ovaj podvojeni

odnos objašnjava susretom modernizacijskih i nacionalno integracijskih pogleda na tzv.

narodnu kulturu.44 Kad govorimo o građi podrijetlom iz narodne kulture, napomenimo da se

to podrijetlo ne pokušava prikriti i prezentirati djelo kao autorski rad. Upravo suprotno, u

podnaslovima se često naglašava da je pripovijest narodna te s kojeg područja potječe.

Najčešće su to slavenske predaje, od južnoslavenskih do istočnoslavenskih i

zapadnoslavenskih. Usmena književnost, osim kao poduka o poželjnim vrijednostima u

društvu, bila je idealna za promicanje svijesti o zajedništvu slavenskog svijeta.

Kritičari koji su pokušali vrednovati hrvatsku dječju književnost devetnaestog stoljeća

redovito nisu bili blagonakloni. O kritičkim stavovima suvremenika već smo pisali (Jelica

Belović-Bernadzikowska). Stavovi današnjih teoretičara koji su ocjenjivali hrvatsku dječju

književnost u devetnaestom stoljeću ne razlikuju se mnogo. Izrazi koji se obično vežu uz tu

književnost su: pripremno razdoblje (Milan Crnković), školnička književnost (Milan

Crnković), faza stranputica (Berislav Majhut), književnost pokušaja (Stjepan Hranjec),

literarizirana pedagogija (Stjepan Hranjec), didaktička književnost (Muris Idrizović).

Zamjera joj se ovisnost o stranim utjecajima, diletantizam, pedagogiziranje, neupućenost u

događanja u svjetskoj dječjoj književnosti te posljedičnu zaostalost za umjetničkim

trendovima i zanemarivanje djetetove stvarne prirode.45 Ovu književnost danas ne čitaju

djeca. Njome se prvenstveno bave odrasli istraživači povijesti dječje književnosti. Iznimka je

44 Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 192.

45 Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska knjiga, str. 159.

28

tek pokoja pjesma koja se zadržala i kojoj rijetki današnji čitatelj zna autora. Takva je,

primjerice, poznata pjesma Krunoslava Kutena Ura:

Ura ide tika taka,Svako jutro budi đakaDa se od sna brzo prene I u školu s knjigom krene.A kad bije dvanajst sati,Stane ura đaka zvati:"Ajte đaci brzo kući,Dok su mastni žganci vrući!"46

3.2. Povijesni kontekst

Govoreći o kulturalnim studijima i prokazivanju skrivenih društvenih naznaka,

Vladimir Biti ističe jednu od njihovih postavki: Sve bi proizvode kulture prema tome, od

"najnižih" svakodnevnih sve do "najviših" umjetničkih i znanstvenih, trebalo izvoditi iz

određenih specifičnih okolnosti.47 Iako smo već prije napomenuli da je književni tekst polje

utjecaja društvenopovijesnog konteksta, ali da isto tako i samo ima sposobnost djelovanja na

društvenu stvarnost, ovdje ćemo se zadržati na povijesnoj, socijalnoj i kulturnoj situaciji u

devetnaestom stoljeću. To je potrebno kako bismo Bosiljak i njegove moralno-didaktične

priče mogli smjestiti u kontekst unutar kojeg su nastajale i koji su htjele mijenjati. S obzirom

na objektivno nepoticajne okolnosti za dječju književnost, autori i njihova izdanja morali su

se nositi s vremenom i djelovati u skladu s njim. Zbog toga ćemo predstaviti politička i

društvena kretanja relevantna za umjetničko stvaralaštvo, prikazati socijalna i demografska

obilježja vremena i pokušati rekonstruirati svakodnevni život i međuljudske odnose.

Devetnaesto stoljeće za Hrvatsku znači prelazak iz tradicionalnog feudalnog društva u

moderno građansko društvo. Što se tiče političke situacije, Hrvatska je na početku stoljeća

podvrgnuta Ugarskoj upravi. Pod utjecajem nezadovoljstva mađarskom opresivnom

politikom te vala narodnih preporoda i težnji za osnivanjem nacionalnih država diljem

Europe i u Hrvatskoj će se javiti želja za nacionalnom samostalnošću. Zahvaljujući jačanju

građanskog sloja, kao ishodiše pobune javio se Zagreb. Političke i kulturne težnje objedinjene

46 Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska knjiga, str. 82.47 Biti, Vladimir. 2000. Strano tijelo pri/povijesti: etičko-politička granica identiteta. Zagreb: Hrvatska

sveučilišna naklada, str. 117.

29

su u Hrvatskom narodnom preporodu. Oko njegove najistaknutije ličnosti, Ljudevita Gaja,

okupili su se obrazovani mladi većinom pučkog podrijetla i manjim dijelom plemićkog. U

nizu programskih spisa iskazuju svoje težnje za stvaranjem jedinstvenog hrvatskog teritorija i

standardnog jezika koji dotada nisu postojali. U ostalim krajevima Hrvatske, Istri i Dalmaciji

koje su pod austrijskom upravom, preporodne će se struje javiti nešto kasnije - u Dalmaciji

sredinom devetnaestog stoljeća, a u Istri tek krajem devetnaestog stoljeća. Zapadna

novoštokavština zahvaljujući nastojanjima preporoditelja postaje i službeno hrvatskim

standardnim jezikom 1847. Godinu dana kasnije, 1847. ukida se kmetstvo. Nakon

revolucionarnih nastojanja naroda u Europi 1848. u Habsburškoj Monarhiji počinje se kao

reakcija provoditi apsolutizam karakteriziran snažnim germanizacijskim nastojanjima. Ipak,

ovakvo stanje nije moglo opstati pa se zbog unutarnjopolitičkih teškoća Habsburška

Monarhija pretvara u dvojnu Austro-Ugarsku Monarhiju u kojoj dominantnu austrijsku i

mađarsku stranu vežu samo osoba vladara, vanjski i vojni poslovi. Status Hrvatske u novom

se poretku uređuje Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868.), prema kojoj Istra i Dalmacija

spadaju pod austrijski dio Monarhije, a Banska Hrvatska i Slavonija s Vojnom krajinom pod

mađarski dio. Vojna krajina pod vlast bana i Sabora vraća se 1881. Prema nagodbi Hrvatska

je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave te pravosuđa, dok su

ostali poslovi zajednički. Ovakva situacija i dalje nije bila zadovoljavajuća jer je Hrvatska

ostala podijeljena na mađarski i austrijski dio što je sprečavalo ujedinjenje. Ipak, procesi

modernizacije se nastavljaju, posebno u segmentima koji su u djelokrugu hrvatske vlade.

Tako se 1874. uvodi obavezno osnovno školstvo, iste se godine otvara moderno Sveučilište u

Zagrebu s Pravnim, Bogoslovnim, Filozofskim i Medicinskim fakultetom, a 1866. osnovana

je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Kraj stoljeća obilježen je banovanjem

grofa Karolyja Khuena Hedervaryja (1883-1903) i njegovim represivnim stilom vladanja.

Osobito su negativna bila nastojanja oko mađarizacije Hrvatske i represivno zakonodavstvo,

čime se želja za vlastitom cjelovitom državom nije smirila.

U pozadini povijesnih okolnosti odvijao se život stanovnika Hrvatske koji je bio više

ili manje povezan s političkim događajima. Povijest takozvanog "malog čovjeka" ima svoju

priču koju je teže rekonstruirati s obzirom na to da je takozvani "mali čovjek" devetnaestog

stoljeća u Hrvatskoj ostavljao manje tragova nego što ih možemo naći u političkoj povijesti.

Štošta se, ipak, dade zaključiti i na temelju statističkih podataka. Iskra Iveljić navodi kako je

30

1869. godine (dakle, godinu dana nakon što je Bosiljak prestao izlaziti) postotak nepismenih

u gradu Zagrebu bio 45,44%.48 Podsjetimo da je Zagreb bio tada središte građanskog života u

Hrvatskoj. Na razini čitave države nepismenost je bila mnogo veća - podaci za istu godinu

kažu da je na području Banske Hrvatske i Slavonije nepismenih bilo čak 74,3% muškaraca i

86,81% žena.49 U takvim uvjetima krug čitatelja općenito nije mogao biti velik. Osnovno

školstvo počinje se razvijati i zahvaćati veći broj djece tek sredinom devetnaestog stoljeća.

1869. donesen je austrijski Državni školski zakon po kojemu primarno školstvo traje pet

godina opće pučke škole i još tri godine građanske škole. Djeca su trebala pohađati nastavu

od šeste do četrnaeste godine. Naravno da to u uvjetima gdje je većina stanovništva bila na

selu nije bilo moguće. 1874. donesen je Prvi školski zakon koji je propisao obavezno

petogodišnje školovanje djece (od sedme do dvanaeste godine). U Zagrebu se ubrzo javljaju i

rezultati s obzirom na to da je 94,5% djece polazilo nastavu - 1880. je bilo 25,08%

nepismenih.50 Na selu je situacija pak bila drugačija. Iako nemamo točne podatke o postotku

djece koja su sredinom devetnaestog stoljeća redovito išla u školu, možemo posegnuti za

istraživanjima kasnijeg razdoblja. Suzana Leček istražila je svakodnevni život u seljačkoj

obitelji sjeverozapadne Hrvatske između dva svjetska rata te su neki podaci usporedivi s

devetnaestim stoljećem. Iako se situacija na političkom planu promijenila a narod prošao

kroz iskustvo rata, život na selu nije bio potpuno izmijenjen. Što se tiče obrazovanja, navodi

se podatak o 30% do 50% seoske djece u krapinskom kotaru koja nisu polazila školu.51 Za

razliku od djece u gradovima, čije središnje zanimanje postaje učenje,52 djeca na selu, koje

ukupno gledano ima više53, zbog različitih razloga velikim dijelom ne idu u školu. Unatoč

propisanim kaznama za roditelje koji ne školuju svoju djecu, one se u praksi nisu provodile.

U stvarnosti, škola je na seoskim područjima bilo premalo, često su bile predaleko ili im je

kapacitet bio premalen za svu djecu. Osim toga, djeca su morala pomagati u poslu na polju i

u kući i često nisu bila samo dobrodošla pomoć nego i potrebna radna snaga. Zbog 48 Iveljić, Iskra. 2008. Očevi i sinovi: privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća. Zagreb: Leykam

International, str. 281.49 Batinić, Štefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži: hrvatski časopisi za djecu i mladež od 1864. do

1945. Zagreb: Hrvatski školski muzej, str. 14., prema Zoričić, Milovan. 1902. Pismenost žiteljstva u Hrvatskoj i Slavoniji. Napredak. 43-1.

50 Iveljić, Iskra. 2008. Očevi i sinovi: privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća. Zagreb: Leykam International, str. 281.

51 Leček, Suzana. 2003. Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918-1941. Zagreb: Srednja Europa; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, str. 376.

52 Batinić, Štefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži: hrvatski časopisi za djecu i mladež od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski školski muzej, str. 9.

53 Za usporedbu, 1931. je u Jugoslaviji 83% stanovništva živjelo na selu. Prema: Erlich, Vera, st. 1964. Porodica u transformaciji: studija u tri stotine jugoslavenskih sela. Zagreb: Naprijed, str. 23.

31

orijentiranosti na iscrpljujuć posao u poljoprivredi, djeca često nisu mogla polaziti školu.

Važnu ulogu u odluci hoće li dijete ići u školu imali su roditelji. U mnogim slučajevima oni

nisu uviđali važnost školovanja te su radije svoju djecu vidjeli kao svoje nasljednike na selu.

Jedna od kazivačica Suzane Leček svjedoči o takvom roditeljskom razmišljanju: Da kaj će

mu škola, svejedno bu doma ostal, na zemlji. Nek krave pase!54 Za razliku od gradskih

djevojčica za koje je bilo poželjno da se školuju, posebno u bogatijim građanskim obiteljima,

djevojčice sa sela gotovo da uopće nisu imale takvu šansu. One su mogle naučiti čitati

samostalno ako su to željele i ako njihove obitelji nisu bile prenegativno nastrojene prema

obrazovanju žena. Prevladavajući način prenošenja znanja na selu bilo je s koljena na

koljeno, od roditelja k djeci. Utjecaj učitelja i obrazovne literature bio je zbog toga značajno

smanjen. S obzirom na život u zadrugama (koje će se krajem devetnaestog stoljeća početi

raspadati) utjecaj sredine bio je dovoljno jak da odbija nove ideje (znanstvene, pedagoške)

koje su pokušavale prodrijeti putem obrazovanja. Niti za učitelje takva klima nije bila

povoljna pa su često bili proganjani zbog prenaprednih stavova i kažnjavani premještanjem.55

Kao što vidimo, načini života razlikovali su se ovisno o društvenoj skupini kojoj se

pripadalo. Isto je tako recepcija kulturnih proizvoda bila različita. Na selu su često jedina

literatura bili molitvenici, kalendari i pokoja pučka knjiga poput Reljkoviće ili Kačićeve, dok

su građanske obitelji čitale pretežito stranu beletristiku. Djeca u gradu u dobrostojećim

obiteljima čitala su knjige na stranim jezicima - višejezičnost u tim je slojevima bila

uobičajena. Takva su djeca uopće rijetko posizala za izdanjima na hrvatskom jeziku jer im

naprosto nisu bila potrebna. Strana je književnost mogla zadovoljiti njihove literarne potrebe,

a osim toga, hrvatska je književnost u usporedbi s dostupnim vrhovima svjetske književnosti

bila manjkava. Dječji časopisi koji se javljaju do 1880-ih godina nisu niti bili orijentirani na

građansku klasu. Njih su ponajviše promicali učitelji koji su podučavali u školama u seoskim

sredinama sa željom da puk kulturno unaprijede. Upravo su učitelji i sami sudjelovali u radu

časopisa pišući priče i priloge, što se često navodi kao uzrok pretjerane didaktičnosti dječje

književnosti devetnaestog stoljeća (Crnković, Hranjec, Težak).

Od povijesnih okolnosti i ideja koje su najviše utjecale na učitelje svakako kao bitne 54 Leček, Suzana. 2003. Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918-1941. Zagreb: Srednja Europa;

Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, str. 375. 55 Erlich, Vera, st. 1964. Porodica u transformaciji: studija u tri stotine jugoslavenskih sela. Zagreb: Naprijed,

str. 320.

32

valja izdvojiti Hrvatski narodni preporod i religiju. Iako su u doba objavljivanja Bosiljka neki

od ciljeva već i ostvareni, kao što kaže Ivo Frangeš, ilirska je legenda još bila živa.56 Ilirizam

je kao jedna od varijacija Hrvatskog narodnog preporoda htio ostvariti kulturno zajedništvo

južnih Slavena ističući zajedničku nacionalnu mitologiju u obrani od nametanja germanskog i

mađarskog identiteta. Nakon što je 1843. austrijski car Ferdinand V zabranio uporabu ilirskog

imena, hrvatski su se preporoditelji ograničili na stanje u Hrvatskoj i napustili ilirističke

ideale. Ipak, sudeći prema tekstovima iz Bosiljka, jugoslavenstvo ali i panslavizam još su bile

ideje vrijedne širenja u narodu. S druge strane, važan je utjecaj na hrvatsko društvo imala

religija. Osim golemog utjecaja Crkve među pukom i intelektualci su dobrim dijelom

potjecali iz svećeničkih redova. Budući da su plemići u pravilu bili okrenuti stranim

utjecajima, nezainteresirani za probleme hrvatske kulture, za takve su se ideje počeli zanimati

obrazovani mladići - potomci seljaka ili gradskih majstora. Njima financijski nikako nije bilo

lako obrazovati se pa su se zbog toga nerijetko okretali bogosloviji. Crkva je, naime,

materijalno potpomagala školovanje svećenika. Tako je nastala situacija u kojoj su

najobrazovaniji ljudi u narodu bili upravo svećenici. Učitelji su u obrazovanju djece

surađivali s njima i sami doprinoseći očuvanju katoličanstva.

3.3. Časopis Bosiljak

Bosiljak se u literaturi navodi kao prvi hrvatski dječji časopis. Iako je prije njega bilo

izdanja čiji su autori možda htjeli nastaviti s objavljivanjem, to se ipak nije ostvarilo i njihova

su djela ostala na samo jednom svesku.57 Ovdje ćemo podrobnije govoriti o Bosiljku -

njegovom konceptu, općenitim podacima, njegovom poimanju publike.

Prvi je broj Bosiljka tiskan 10. listopada 1864. u Zagrebu u Knjigotiskarni Dragutina

Albrechta. Časopis je izlazio četiri godine, obično dva puta mjesečno, do 15. prosinca 1868.

Razlog za prestanak objavljivanja bio je nemogućnost daljnjeg financiranja - pretplatnika je

bilo premalo, a mnogi koji su bili pretplaćeni nisu plaćali pretplatu (očito iz učestalih

upozorenja i molbi u časopisu da se plati pretplata kako bi časopis opstao). Nakladnik trećeg i

četvrtog godišta bio je Lavoslav Hartman, prije toga vlasnik je bio Ivan Filipović. Časopis je

sadržajno bio raznolik - objavljuju se poezija, proza, dramska djela, obavijesti iz područja

56 Frangeš, Ivo. 1987. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 179.57 Primjerice, Horvatzki detcze priatel Jurja Dijanića iz 1796.

33

kulture, politike i književnosti, popularnoznanstveni sadržaji i savjeti za zdraviji život.

Rubrike su u prvom godištu nosile sljedeće naslove (u narednim se godištima one neće

mnogo mijenjati): Pjesme umjetne i narodne, Veće i manje pripoviedke, bajke, priče i basne,

Sitnice (Dopisi, književnost, razne vijesti, smješnice u svih brojevih), Razni poučni članci,

narodne poslovice i zagodnetke, Prirodoslovlje, polj. gospodarstvo, kućanstvo i obrtnost te

Povjestne, zemljopisne, statističke i životopisne crtice.

Sve vrijeme izlaženja urednik je bio Ivan Filipović (1823-1895), učitelj i županijski

školski nadzornik. Bavio se i književnošću, prve pjesme izdao je u Danici. Od knjiga za

djecu objavio je Mali tobolac raznog cvetja za dobru i pomnjivu mladež naroda

srbskoilirskoga (1850), Franje Hoffmanna 150 ćudorednih pripovjedakah za mladež obojega

spola (1865), Igrokazi za mladež II dio (1866), Ezopove basne (1867), Jagodnjak (1878), 100

malih pipoviedaka za mladež Kr. Šmida (1881). O njegovim zaslugama pišu Milan Crnković i

Dubravka Težak: Napisao je prve dječje pjesme. Uveo je preradu tuđih tekstova i prevodio sa

stranih jezika. Prihvatio je već uvedenog Christopha Schmida i popularizirao ga. Uveo je

Franza Hoffmanna. Uređivao je prvi hrvatski dječji časopis Bosiljak. Okupljao je suradnike

za časopis i nagovarao ih na pisanje. Kao organizator hrvatskog učiteljstva promicao je

dječju književnost u školama. Osnovao je Hrvatski pedagoško-književni zbor i osnovao

njegovu Knjižnicu za mladež. Uvodi biografije. Izdao je knjigu basana. Pokušao je pisati

pripovijetke i priče. Pisao je kritike dječje književnosti.58 Štoviše, čitavo se početno razdoblje

(od početaka do 1913.) u povijesti hrvatske dječje književnosti Milana Crnkovića i Dubravke

Težak naziva Filipovićevim dobom.59 Kao društvenom djelatniku, važnu će preokupaciju

Filipoviću predstavljati politika. Iako u Pozivu na predplatu piše kako će u Bosiljku nastojati

isključiti svaku političku razpravu i članke erotičkoga sadržaja,60 doista se držao samo

drugog. Filipović je bio gorljivi protivnik mađarizacije te kao dobrovoljac sudjeluje u

Jelačićevom gušenju mađarske revolucije 1848., a četiri godine kasnije završit će u zatvoru

na šest mjeseci zbog protuaustrijske pjesme Domorodna utjeha objavljene u Nevenu (zajedno

s urednikom Mirkom Bogovićem). Zbog nametanja austrijskog i mađarskog jezika i kulture,

Filipović se okreće panslavizmu. Smatra da bi se Hrvatska jačanjem veza sa slavenskom

58 Crnković, Milan. Težak Dubravka. 2002. Hrvatska dječja književnost od početaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje, str. 131.

59 Crnković, Milan. Težak Dubravka. 2002. Hrvatska dječja književnost od početaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje, str 125

60 Filipović, Ivan, Poziv na predplatu, u: Bosiljak, 1864., 1, str. 2.

34

kulturom lakše mogla oduprijeti stranim utjecajima i tako očuvati svoj identitet. U časopisu

Filipović se o svojim stavovima izjašnjavao posredno i neposredno. Veličao je sve što je

slavensko, objavljivao vijesti o povoljnim političkim događajima te svjesno odabirao

književne tekstove iz slavenskih zemalja (poput narodnih priča) kojima će predstaviti

prijateljske narode. Obraćajući se ponajprije seljaku koji je u razjedinjenoj zemlji osjećao u

prvom redu lokalnu pripadnost htio je potaći homogenizaciju domoljubnih osjećaja prema

hrvatskom prostoru u kontekstu slavenskog svijeta.61

Kao ključne za dječju književnost, Michael Benton navodi dva pitanja na koje valja

odgovoriti: tko je pretpostavljeni čitatelj upisan u tekst te kako dječji čitatelj reagira tijekom

procesa čitanja.62 Na drugo pitanje, iako jest važno, s obzirom na vremensku udaljenost teško

je odgovoriti. Posvetit ćemo se stoga prvom pitanju. Krenemo li od paratekstualnih poruka,

na naslovnoj stranici Bosiljka, ispod naslova i ilustracije naći ćemo podnaslov: List za

mladež. Njegov urednik, Ivan Filipović, o adresatu pak kaže sljedeće: Naš list namienjen je

doduše uglavnom nadobudnoj našoj omladini; nu uz to smo ipak rekli, da ćemo ga tako

udešavati da i za prijatelje pučke prosvjete u obće nebi nezanimivim bio. Da tomu

zadovoljimo, to ćemo osobitu pozornost obraćati onakovim opisom, koji su upravo odredjeni,

da promiču pučku prosvjetu, pa ćemo je po važnosti i valjanosti njihovoj obćinstvu

preporučivati.63 Obratimo li pozornost na pretplatnike čija nam struktura govori o tome u

kakvom se kontekstu čitao časopis, naći ćemo da su to redom bili učitelji, profesori,

61 Zanimljivo je promotriti odnos današnjih proučavatelja dječje književnosti prema Filipovićevom panslavizmu. Muris Idrizović koji svoju Hrvatsku književnost za djecu objavljuje 1984. iskoristio je Filipovićeve riječi kako bi još jednom uvjerio svoje suvremenike u samorazumljivost Jugoslavije: "Svugdje gdje je smatrao da je potrebno isticao je književne i kulturne veze Hrvata i Srba: ... jerbo je sav književni rad Hrvata i Srba u tiesnom savezu, te se raztrgati neda; a napokon jer nijednoj znanosti zadaćom nije, da srodne narode razdvaja i odtuđuje, nego da ih sbližuje i u što veće cjeline staplja." (citat sa stranice 18.) Sudeći prema pošaranom odlomku u knjizi posuđenoj u knjižnici i riječima ispisanim na margini, čini se da su čitatelji imali drugačije mišljenje. Milan Crnković i Dubravka Težak u Povijesti hrvatske dječje književnosti: od početaka do 1955. godine izdanoj 2002. nizom primjera dokazuju pak kako je Filipović bez obzira na svoju naklonost prema južnim Slavenima prije svega hrvatski domoljub, a njegov se entuzijazam prema prijateljstvu sa Srbima ocjenjuje kao "nesnalaženje u tim pitanjima" (citat sa stranice 130.). Aktualnost istih pitanja do današnjih dana vidi se u sljedećoj rečenici: "Filipovićevo isticanje važnosti knjižnica, a usto i njegovo hrvatsko rodoljublje koje mu u novije vrijeme katkad spočitavaju (istaknula S.P.), vidi se i u jednoj vijesti kakve je urednik Bosiljka objavljivao u rubrici Sitnice: "U našoj hrvatskoj Rieci, divnom hrvatskom labudu na Jadranskom moru osnovala je domorodna gimnazijalna mladež za sebe narodnu čitaonicu. (...)" (citat sa stranice 138.)

62 Benton, Michael. 2002. Readers, Text, Context: Reader-Response Criticism. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, str. 81.

63 Filipović, Ivan, Bosiljak 1 (1864) 1, 23

35

ravnatelji, župnici, zatim pojedine škole te poneki gimnazijalac.64 Iz svih ovih informacija

dade se iščitati da je urednik imao višestruke namjere - na naslovnici stoji da je list

namijenjen mladeži, a u predgovoru se spominju i odrasli "prijatelji pučke prosvjete".

Konkretno, omladina koju je Bosiljak obuhvaćao sastojala se od učenika od desete do

petnaeste godine koji su pohađali više razrede glavnih škola ili niže razrede gimnazije.65

Časopis, dakle, nije bio namijenjen djeci u užem smislu. U devetnaestom su se stoljeću

životna razdoblja poimala drugačije nego danas, i to u ovisnosti s fizičkom snagom i

sposobnošću obavljanja poslova u domaćinstvu, posebno na selu. Seoska djeca bila su

pošteđena težih fizičkih poslova do dvanaeste godine, a odraslim se članom postajalo u

petnaestoj godini.66 Prema tome, dobna skupina koju obuhvaća Bosiljak u ondašnjem smislu

doista obuhvaća mladež, ma koliko danas desetogodišnjake smatrali djecom. Druga publika

na koju je Bosiljak računao bio je puk. S obzirom na način približavanja publici putem škola i

crkvi, s časopisom su se susretala najprije djeca, a ne odrasli. Ipak, do puka je Filipović

namjeravao prodrijeti preko djece. Dakle, Bosiljak je, kao prvi dječji časopis, bio namijenjen

djeci, ali i njihovim roditeljima, rođacima, djedovima... Zapravo svima koji su htjeli slušati

djecu koja bi ispričala ono što su iz Bosiljka naučila ili, još bolje, pročitala im tekstove.

Računajući na rasprostranjenu praksu kolektivnog čitanja, Filipović je školsku djecu vidio

kao nositelje obrazovanja u seoskim sredinama. Već smo prije spomenuli kako je Bosiljak bio

prvenstveno namijenjen seoskoj sredini. Razlog za takav - s obzirom na broj nepismenih -

teži odabir bila je Filipovićeva namjera obrazovanja naroda. Htio je početi tamo gdje je to

bilo najpotrebnije, na selu. Dječje čitanje naglas trebalo je riješiti dva problema: nepismenim

ukućanima i susjedima približiti osnove suvremene znanstvene spoznaje i književnost, usaditi

pozitivan stav prema obrazovanju i ukazati na potrebu za školovanjem, te doskočiti problemu

nedostatka knjiga koje su se mogle posuđivati iz knjižnica. Zašto se odabrao upravo ovakav

koncept obrazovanja objašnjava Marijana Hameršak: Logika kojom je upravo dijete (...)

označeno kao ono koje će širiti radosnu vijest knjige počivala je, s jedne strane, na

pretpostavci o identičnosti djece i puka, a time i njegovim sličnim čitateljskim

preferencijama, i, s druge, na ideji djeteta koje je ujedno i učenik i učitelj.67 Spajanje dječjeg i

64 Batinić, Štefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži: hrvatski časopisi za djecu i mladež od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski školski muzej, str. 36.

65 Batinić, Štefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži: hrvatski časopisi za djecu i mladež od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski školski muzej, str. 34.

66 Leček, Suzana. 2003. Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918-1941. Zagreb: Srednja Europa; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, str. 346.

67 Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti:

36

odraslog čitatelja u jednu kategoriju potvrđuje sam Filipović u predgovoru prvom broju

Bosiljka: Uz to će se nastojati, da zanimivim bude i za sve prijatelje mladeži, pa i sam puk,

koji se u umnom pogledu također mladeži pribrojiti može.68 Kriterij na temelju kojega se

moglo stopiti puk i dijete u jedno bila je obrazovanost. Niti puk niti djeca nisu znali čitati,

nisu poznavali književnost, valjalo im je pripovijedati o životima velikih znanstvenika i

književnika, htjelo ih se privesti kulturi. Zašto ih tada ne bismo mogli obrazovati zajedno?

Propust ovakvog shvaćanja morao se pokazati prije ili kasnije. Naime, iako djecu i puk

devetnaestog stoljeća doista veže nepoznavanje opće kulture, to nije bilo dovoljno da im se

dade isti sadržaj. Dječje poimanje književnog teksta drugačije je od percepcije odraslih - ne

razlikujući fikciju od stvarnosti dijete se potpuno uključuje u tekst. Osim toga, njihovi su

interesi različiti. 1870-ih godina odustaje se od predočavanja djece i neobrazovanih odraslih

kao iste vrste čitatelja te se potiče diferenciranje tekstova primjerenijih jednoj ili drugoj

grupi.

Kao uopćenu tvrdnju koja može vrijediti za bilo kakav oblik dječje književnosti, Lissa

Paul ističe: Dječja književnost nudi djeci obećanje uključivanja u književnu zajednicu.69

Bosiljak je, s obzirom na okolnosti, morao nuditi i više od toga: obrazovanje prije svega i

stvaranje pozitivnog odnosa prema školovanju i književnosti. Filipović jasno ističe koje će

vrijednosti isticati kao urednik lista: Zadaća ovoga lista polag podnešenoga programa ima

biti, da na temelju i u duhu kršćanske prosvjete u mladeži budi nagnuće k svemu, što je dobro

i plemenito, da ju potiče na svestrani napredak na polju umnom i stvarnom, da u njoj goji

ljubav prama svomu rodu i domu, da ju čuva i odvraća od kojekakvih zabludah, stranputicah

i manah, i da ju napokon jača u svakom krepostnom, poštenom i značajnom djelovanju i

nastojanju.70 Koncept Bosiljka kao časopisa namijenjenog i mladeži i puku prilagođen

strategijama obrazovanja odrazio se i na njegov sadržaj i estetiku. Stjepan Hranjec zbog toga

smatra kako se književnost u tom časopisu može nazvati dječjom samo zato što su je takvom

kvalificirali njezini autori.71 Iako pjesme i priče iz Bosiljka današnju djecu vjerojatno ne bi

zainteresirale, sredinom devetnaestog stoljeća na temelju kriterija o kojima smo prije govorili

doktorska disertacija. Zagreb, str. 161.68 Filipović, Bosiljak, 1, (1864)1, 1-269 Paul, Lissa. 2002. From Sex-Role Stereotyping to Subjectivity: Feminist Criticism. Understanding

Children's Literature. London and New York: Routledge, str. 113.70 Filipović, Ivan, Bosiljak 1 (1864)1, 1-271 Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Školska knjiga, str. 33.

37

(dječje-pučki čitateljski amalgam) ta je književnost ipak namijenjena između ostalog i djeci

te zbog toga valja tekstove promatrati unutar konteksta u kojem su nastale.

3.4. Ćudoredna pripovijetka u Bosiljku

Razdoblje u kojem se djecu posebno nadziralo imalo je i svoj omiljeni žanr: ćudorednu

pripovijetku. Ovdje ćemo pokušati objasniti što je zapravo ćudoredna pripovijetka, koje su joj

karakteristike i kako je ona našla svoje mjesto u Bosiljku.

Ćudoredna pripovijetka dominantan je žanr u dječjoj književnosti do kraja

devetnaestog stoljeća. Javlja se u razdoblju prije Bosiljka zahvaljujući prijevodnoj

književnosti. Najveći su utjecaj izvršili prijevodi pripovijedaka Christopha Schmida i Franza

Hoffmanna koje je prevodio upravo Ivan Filipović. Znak da pripovijetka nije izvorna bio je

pr. napisan kraj autora teksta, iako ime autora izvornika često nije navedeno. Isto tako, u

mnogim je slučajevima teško odredivo što znači oznaka pr. - je li autor tekst preveo ili ga je

priredio ili pohrvatio (prilagodio imena mjesta, likova i običaja). Tako nam veze s

izvornicima nerijetko izmiču. Treba znati da ćudoredna pripovijetka nije posebnost samo

hrvatske dječje književnosti - slične se priče javljaju na počecima svih europskih nacionalnih

dječjih književnosti. Na engleskom govornom području to su moral tales, u Italiji narrazioni

ammonitivo-educative, a žanr se javlja i u Francuskoj i Njemačkoj (čiji je model kroz

prijevode predstavljen u Hrvatskoj). Poučnost u dječjim književnostima nije rezervirana

samo za pripovijetke, ona se često umetala u žanrove poput bajki, pjesama i romana pa u

nekim slučajevima nije lako odrediti kojoj vrsti pripada tekst - je li to više bajka ili ćudoredna

pripovijetka.

Ćudoredna je pripovijetka prozni oblik namijenjen djeci (s obzirom na dvojnog

adresata u Bosiljku, i puku) koji se s obzirom na različiti sadržaj i namjere sastoji od dva

dijela: zabavni dio i onaj poučni. Odnos dijelova nije ravnopravan - u prvom je planu pouka

koja se želi prenijeti, a zabavni dio tek je ruho kojim se zaodijeva pouka, začin (Slivarić

1876: 41), slatki zavitak (Bassariček 1870: 73), u kojemu se "podaje moral i opomena, tako

da se odmah ne opazi namjera učiteljeva" (Basariček 1870: 73), (...) odnosno, forma pomoću

38

koje se može "kriomice šiljati poruku" (Tomić, 1866).72 Pouka se ističe često i eksplicitno i

čitav je koncept pripovijetke podređen pouci. Događaji o kojima će se pripovijedati biraju se

s obzirom na njihov instruktivni potencijal. Zbog toga se često biraju teme iz stvarnog života

poput pisanja domaće zadaće i školskih obaveza, odlazaka u crkvu, blagdanskih običaja,

gospodarenja imanjem. Pripovijetka želi imati realističku podlogu da bi poduka mogla biti

utemeljena, da bi imala pokriće u primjerima iz stvarnog života. Ipak, imitacija stvarnosti ne

bi se ni izbliza mogla nazvati vjerodostojnom zbog čitavog niza razloga. Likovi su izrazito

šablonizirani - mogu biti ili dobri ili zli, a još je bolje ako pritom budu nositelji čitavog tipa

osobnosti koji će predstavljati poželjne i nepoželjne vrijednosti. Oni se niti ne žele ponašati

onako kako se ponašaju djeca - ne žele biti zaigrani, nestašni, spontani nego prije pokušavaju

prikazati disciplinirano dijete koje bi trebalo poslužiti kao primjer. Zbog toga protagonisti

pripovijetke nisu ljudi koji su živjeli u gradovima i selima u devetnaestom stoljeću nego

projekcija osobina koje su se u određenom vremenu i na određenom prostoru smatrale

poželjnima. Kao što to kaže Dubravka Zima, dječji lik u tom sustavu postaje funkcijom

unutar narativnog koda, (...) oni [djeca] unutar pripovjednog prostora funkcioniraju kao

paradigme ispravnog života.73 Karakterizacija se osim izravnim sudom postiže i prikladnim

imenima likova: Jeguljić bijaše obće poznat kao zločest i pokvaren dječak.74 Kao ostala

imena-tipovi javljaju se Kriepostić, grof Nemilić, Nevinka... Ovo nije postupak

karakterističan isključivo za Bosiljak - naime, u devetnaestom stoljeću imena koja

signaliziraju kvalitetu lika javljaju se često i u književnosti za odrasle. Prizori iz života djece

koriste se ne da bi se pričom približilo djeci i njihovom poimanju stvarnosti, nego da bi se

umanjio otpor pri usađivanju željenih vrijednosti. Sama radnja pripovijedaka izrazito je

shematična i naivna a postupci likova nemotivirani. Ćudorednoj su pripovijetki dragi

sentimentalni prizori i emocionalna manipulacija kao postupci za postizanje odgojnog cilja.

Odabiru se oni s najvećim implicitnim emotivnim nabojem: smrt majke, siročad, krajnja

bijeda. Što se tiče poruka koje se pripovijetkama želi odaslati, njihov raspon kreće se od

domoljubnih i religijskih, ali ponajviše moralnih tema u kršćanskom smislu, te otuda dolazi i

naziv žanra. Autori koji su se bavili ovom temom skovali su različite termine - moralistička

72 Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 226-227

73 Zima, Dubravka. 2006. Slika djeteta u hrvatskome dječjem romanu 20. stoljeća. Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima [ur. Dubravka Oraić Tolić, Erno Kulcsar Szabo]. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za znanost o književnosti, str. 255.

74 Gj. M. Banjalučki. 1864. Zdrava Marija. Bosiljak, 1-3, str. 93.

39

pripovijetka (Milan Crnković), poučna pripovijetka (Milan Crnković), moralno-poučna

pripovijetka (Štefka Batinić) te ćudoredna pripovijetka (Dubravka Težak i Milan Crnković,

Marijana Hameršak, Štefka Batinić). S obzirom na to da naziv ćudoredna pripovijetka

prevladava, koristit će se i u ovom radu. Ova se vrsta u hrvatskoj dječjoj književnosti u

stilskom smislu odlikuje miješanjem elemenata različitog podrijetla. Tako su se za "zabavni"

sloj koji je obavijao pouku posuđivali motivi iz hajdučko-turske novelistike, životopisa,

robinzonade, viteških priča, usmenih pripovijetki, biblijskih parabola i propovjedničkih peldi.

Motivi koji se najčešće javljaju su nesretna djeca (siromaštvo, roditelji umrli, glad, zima);

smrt nesretne djece kao sretan završetak (idu u nebo); bogati dobročinitelji, često vlastelini,

pomažu siromašnoj djeci dajući im jelo i odjeću ili ih školuju; majčina ili očeva smrt; cijeli

život s burnim prekretnicama na 2-4 stranice; kažnjena neposlušnost, oholost, lakomost itd.;

nagrađena skromnost, poslušnost, nesebičnost, čednost, plakanje i sl. kao i molitva na

majčinu grobu; ljubav prema životinjama donosi nagradu, mučenje životinja teške kazne;

nađeni novac vraća se i dobiva velika nagrada; blagdani, osobito Badnjak siromašnih

obitelji: dobročinitelji nose darove (...).75

Zbog svega nabrojenoga Hans Heino Ewers didaktičku književnost za djecu općenito

drži autoritativnom: izravno propisujući pravila ponašanja i stilove života koja bi se trebala

slijediti, didaktička književnost zapravo nameće viziju svijeta koju su stvorili odrasli.76

Štoviše, Paul Hazard kaže da su odrasli putem ćudoredne pripovijetke dugo ugnjetavali

djecu, a Štefka Batinić dodaje kako nam više stručna obazrivost nego strukovna solidarnost

ne dopušta da se u potpunosti složimo s tom radikalnom ocjenom.77 Nitko od znanstvenika

koji na ćudorednu pripovijetku i didaktičku književnost općenito gledaju iz perspektive

suvremenog čitatelja nije joj dao pozitivnu ocjenu. Autori sa stajališta kulturalnih studija

govore o kolonizaciji djeteta (primjerice, Peter Hunt) a oni koji se drže tradicionalnog

pristupa kritiziraju estetsku vrijednost pripovijedaka. Milan Crnković razmišlja ovako:

Moralističku pripovijetku, kao dominantnu vrstu, treba prihvatiti kao činjenicu; iako je

unaprijed osuđena na neuspjeh u uzdizanju do prave umjetnosti, jer joj je cilj pedagoški,

izvanumjetnički, ipak i u njoj treba u detalju, u izvornoj impostaciji, u manje voštanim

75 Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska knjiga, str. 128.76 Blezza Picherle, Silvia. 2004. Libri, bambini, ragazzi: incontri tra educazione e letteratura. Milano: Vita e

pensiero, str. 25.77 Batinić, Štefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim dječjim časopisima 19. stoljeća. Anali za povijest

odgoja 4. str. 38.

40

likovima, u evokaciji pravog djetinjeg pratiti sitne korake što ih je ta u cjelini trapava proza

činila prema dječjem romanu i pripovijeci kakvi će se kasnije razviti.78 Dakle, ćudoredna se

pripovijetka unatoč nedostacima zadržava unutar korpusa dječje književnosti. No, kako se i

ovakav stav može dovesti u pitanje svjedoči F.J. Harvey Darton koji isključuje čitav

didaktički dio iz književnosti za djecu. On razlikuje dječju književnost i knjige za djecu. Pod

prvim pojmom podrazumijeva umjetnička i zabavna djela za djecu, za razliku od knjiga koje

se koriste u edukativne svrhe. Njegovim riječima, knjige za djecu bile bi tiskana djela

proizvedena da djeci tobože daju spontano zadovoljstvo, a ne da ih prvenstveno uče, ili da ih

samo učine dobrima i svrsishodno mirnima.79 Kao odgovor na ovaj stav može poslužiti

mišljenje Berislava Majhuta. On je odnos početaka dječje književnosti u Hrvatskoj (što

vrijedi i za početke u zapadnoeuropskim zemljama s obzirom na sličnosti) i kasnije pojave

umjetničkih djela za djecu slikovito opisao ovako: kao što bi za biologa bilo potpuno

neprihvatljivo isključenje čudnovatog kljunaša iz razmatranja sisavaca jer posjeduje samo

rudimentarna svojstva sisavaca, tako smatramo da bi i za povjesničara dječje književnosti

bilo neprihvatljivo izuzeti iz razmatranja književni oblik koji je pisan u vrijeme dok je oblik

tek nastajao.80 Dakle, činjenica da je estetska vrijednost ovih pripovijedaka mala stoji u

potpunosti i s njome bi se vjerojatno složili i sami autori s obzirom na to da niti njihova

namjera nije bila dati umjetnički vrijedan tekst. Evaluaciju možemo shvatiti kao jedan od

mogućih aspekata u priči o ćudorednoj pripovijetki.

Nakon što smo objasnili strukturu, strategije i poimanje ćudoredne pripovijetke,

valjalo bi razmotriti u kakvim je okolnostima ona nastajala i zbog čega je dobila lik kakav

jest i veliku popularnost (barem među piscima). Obratimo li pozornost na isticanje

didaktičnosti, asocijacija će sigurno biti praktična prosvjetiteljska misao o korištenju

zabavnog za korisne ciljeve (poznato dulce et utile). Štefka Batinić smatra da se ćudoredna

pripovijetka razlikuje od toga: ona je plod okolnosti devetnaestog stoljeća kada je

prevladavajuća književna struja bio romantizam te se neke osobine usklađuju s tim pravcem.

Situaciju opisuje ovako: Razdoblje romantizma i bidermajera potisnut će razum kao vodeću

nit u odgoju i okrenuti se osjećajima. Stoga je i ćudoredna pripovijetka, nastala u prvoj

78 Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska knjiga, str. 158.79 Lesnik-Oberstein, Karin. 2002. Esentials: What is Children's Literature? What is Childhood? Understanding

Children's Literature. London and New York, str. 21.80 Majhut, Berislav. 2005. Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do 1945. Zagreb: FF press

<i.e. Filozofski fakultet>, str. 13.

41

polovini 19. stoljeća, svoje ciljeve pokušavala postići djelovanjem na emocije čitatelja. 81

Marijana Hameršak drži da se sam tekst i dalje zasniva na realističkom oblikovanju te da je

veza s romantizmom drugačije prirode. Naime, ono što se promijenilo je očekivana

emocionalna reakcija čitatelja na racionalno.82 U svakom slučaju, pripovijetke nisu bile u

potpunosti realistički orijentirane i zasigurno su se funkcionalni efekti emocionalnog svjesno

koristili. Od čitatelja se očekivalo da razvije neku od osjećajnih reakcija, po mogućnosti strah

i da vođen emocijama baždari svoje ponašanje prema primjerima iz teksta. Razlog zbog

kojeg je ćudoredna pripovijetka stekla svoju popularnost nalazio se u mogućnosti prilagodbe

proznog teksta duhu vremena. U tom se razdoblju, naime, umjetnost općenito nije držala

vrijednošću koja bi mogla pozitivno utjecati na društvo. U proznom se tekstu stoga ne poseže

za estetskim, nego za reprezentacijskim svojstvima.83 Ćudoredna pripovijetka bila je upravo

takva: umjetnička svojstva svedena na najmanju mjeru uz maksimum instruktivnosti. Kao što

to kaže Štefka Batinić, svejedno je jesu li željeli odgojiti um ili srce svojih čitatelja, činjenica

je da su često podcjenjivali i jedno i drugo.84 Upravo se zbog podcjenjivanja dječjeg

poimanja svijeta i sposobnosti razmišljanja poučavanje banalnim primjerima smatralo dobrim

načinom odgoja djece. Citat iz tog vremena potvrđuje rečeno: liepi se primjeri bolje dojme

mladeži, kad joj ih samo znadu roditelji ili učitelji živo predočiti i prikazati: jer primjeri

prodiru do vrućega srca, a načela do hladna uma.85 Osim u književnosti, učenje primjerom

bilo je tada najrasprostranjenija nastavna metoda u poučavanju (bez obzira radilo se o

prirodoslovlju ili moralnom odgoju) pa se ćudoredna pripovijetka i ovdje dobro uklopila.

Učenje primjerom iz knjiga smatralo se čak ravnopravnim učenju na temelju primjera iz

stvarnog života. Osim toga, tragovi prosvjetiteljskog environmentalizma još su uvijek

prisutni i utječu na optimizam kojim se pristupalo odgoju djece. Vjerovalo se, naime, da se

dobrim odgojem u velikoj mjeri može utjecati na okolinu. Krajem devetnaestog stoljeća

počele su se nalaziti zamjerke modelu ćudoredne pripovijetke. Međutim, koncept

didaktičnosti ostao je netaknut - smatralo se samo da ćudoredna pripovijetka ne poučava na

81 Batinić, Štefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim dječjim časopisima 19. stoljeća. Anali za povijest odgoja 4., str. 42-43

82 Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 214.

83 Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 215.

84 Batinić, Štefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim dječjim časopisima 19. stoljeća. Anali za povijest odgoja 4., str. 40.

85 Tomić, Janko, prema: Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 218.

42

prikladan način. Ono što se smatralo spornim bili su negativni likovi. Za njih se počelo

uviđati da ne daju dovoljno zorno primjer ponašanja kakvo treba izbjegavati, nego štoviše, da

djecu zbog identifikacije s njima potiču na zla djela.

3.4.1. Pristupi pouci

Kao što smo već rekli u prethodnom poglavlju, ćudoredna se pripovijetka ustoličila

kao paradigmatski žanr dječje književnosti devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj stjecajem

zajedničkog djelovanja nekoliko društvenih silnica. Temeljila se na poimanju proze kao

sredstva obrazovanja djece, ali i puka. Poučni dio umetao se u zabavnu fabulu kako bi učenje

bilo manje suhoparno. No, unatoč zadanoj shemi na kojoj se ova vrsta pripovijetke imala

graditi, ćudoredne pripovijetke međusobno su se razlikovale s obzirom na strategiju koju su

odlučile odabrati kako bi prezentirale pouku. Mogućima su se pokazala dva pristupa:

poticanje vrlina i susprezanje negativnih osobina. Dakle, pripovijetke su se usredotočile ili na

poticanje pozitivnih osobina za koje se želi da ih čitatelj uvrsti u svoj moralni sustav, ili na

negativne osobine koje se prikazuju kako bi se čitatelja od njih odvratilo. Pritom su se oba

slučaja prikazivala izrazito plošno uz korištenje manipulacijske strategije kako bi se postigao

cilj - usvajanje društveno prihvatljivog ponašanja.

Usporedimo li kvantitativno ove dvije grupe pripovijedaka u Bosiljku, na prvi ćemo

pogled uočiti kako tema prikazivanja grijeha i negativnih primjera prevladava. Čini se da je

razlog za to uobičajeno ljudski - tema ljudskog užitka zanemarena je u potpunosti u odnosu

na tomove knjiga posvećenih bolestima.86 Osim općenite okupacije prikazivanjem

negativnog, pritom nije nevažan niti odnos prema djeci koji se iščitava iz onodobne

pedagoške literature, ali proizlazi i iz ćudorednih pripovijedaka. Već smo napomenuli kako je

uspjehu ćudoredne pripovijetke pridonijelo i podcjenjivanje djeteta i njegove sposobnosti

razmišljanja, zaključivanja i percepcije. Uz to, odnos prema djetetu bio je pun nepovjerenja,

neuvažavanja i nerazumijevanja.87 Od djeteta se tražila bezuvjetna poslušnost kako bi postao

marljivi učenik i zahvalni sin. Da bi se to postiglo trebalo je najprije sputavati neželjene

karakterne osobine prijeteći kaznom, a onda i pokazati primjer ponašanja kakvo se tražilo

86 Cerjan-Letica, Gordana, [et al.]. 2003. Medicinska sociologija. Zagreb: Medicinska naklada, str. 112. 87 Batinić, Štefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim dječjim časopisima 19. stoljeća. Anali za povijest

odgoja 4., str. 44.

43

obećavajući nagradu. U psihološkom smislu, takav se pristup temelji na operativnom

uvjetovanju. Rezultat sustava pokude i pohvale trebao je dovesti do toga da se čitatelj nastavi

ponašati na poželjan način objašnjen u tekstu. Iako neobiheviorist F.B. Skinner smatra da je

uvjetovanje koje nagrađuje mnogo djelotvornije od onoga koje kažnjava,88 ćudoredna

pripovijetka odlučila se cilj postići prevladavajućim sustavom kazni.

Situacije u kojima su se prikazivali primjeri lošeg postupanja bile su u nekim

slučajevima općeljudske a u nekima specifične. Tako su nepoželjnima bile prikazivane

općenite osobine poput neposlušnosti roditeljima, neurednosti, srditosti, naglosti, zavisti,

neučenja, umišljenosti, nepažljivosti, nerada. Posebne situacije u kojima je trebalo

intervenirati poukom bile su vezane za ponašanje za vrijeme bogoslužja (neusredotočenost na

obred) ili se pak branilo pijenje hladne vode (Kad je čovjek ugrijan i znojan nesmije piti

hladno piće i stajati na promaju zraka. To upamti sokole moj!89). Radnja je obično bila

vezana za likove djece-učenika u životnim neprilikama. Pripovijetka Zloćudni Lovro primjer

je u kojoj je protagonist model za prikaz čitavog niza neprimjerenih osobina. Glavni junak

Lovro tako je od djetinjstva svog bio jako neotesan i razpušten dječak. Već prije nego je u

školu pošao bio je uvijek poderan, neopran i razčupan. K tome je imao još i tu jako zločestu

navadu, da je pse i mačke, gdje ih je samo stigao, dražio, tukao i natezao. A to je dalo slutiti,

da nije baš najbolje ćudi i naravi.90 Kasnije se Lovro u školi vječito tukao i ometao nastavu a

nije prestao niti maltretirati tuđe kućne ljubimce. Nije se promijenio ni nakon što ga je

dresirani majmun kojeg je dražio teško izgrebao po glavi. Kao radnik Lovro se pokazao

sličnim nevaljalcem kao što je bio i u školi: sada je zlostavljao radne krave i konje. Naravno

da je zloćudni Lovro morao zaglaviti. Jednog dana dogodilo mu se da se na šumskom putu

teretnim kolima sudari s vozom koji je dolazio iz suprotnog smjera. Prebrzo je vozio pa se

nije stigao ukloniti. Pao je i, naravno, umro. Preostaje još samo izreći pouku: Eto kraja, komu

zla i opaka ćud vodi! Lovro je bio zdrav i kršan momak, pa morade prije reda zaglaviti, a sve

s lude glave i opaka srca. Ljudi su ga žalili, otac i majka plakali; ali komu nebijaše sjeta,

nebijà mu sada ni pomoći! -91 Kao i u ovom primjeru, na kraju se ćudoredne pripovijetke

primatelju pouke često utjeruje osjećaj krivnje - to što je Lovro sebi naškodio loše je, ali što

tek reći na žalost njegovih roditelja?! Svojim je zlim postupcima doveo sebe u smrt, a 88 Fromm, Erich. 1989. Anatomija ljudske destruktivnosti 1. Zagreb: Naprijed, str. 52.89 Izvor, u: Bosiljak, br. 14., 1865.90 Zloćudni Lovro, u: Bosiljak, br.1, 1864.91 Zloćudni Lovro, u: Bosiljak, br.1., 1864.

44

nedužni otac i majka koji su ga voljeli ostali su bez djeteta. Lovro je svojim postupcima

skrivio i svoju smrt i njihovu žalost. Kao što Štefka Batinić primjećuje, egzekutori u

pripovijetki ne moraju biti uvijek roditelji (primjerice, kao u priči o dječaku koji nije htio

napisati domaću zadaću Kažnjena nebriga u kojoj roditelji jesu ti koji kažnjavaju dijete). Za

kaznu se osim njih može pobrinuti i viša sila koja dijeli pravdu, kao što se dogodilo u priči o

dječaku Lovri. U takvim slučajevima roditelji ispadnu najveće žrtve jer su emocionalno

povrijeđeni a da to nisu zaslužili.92 Strukture ćudorednih pripovijedaka u kojima se

čitateljima želi omrznuti nepoželjne osobine slične su. Tekst možemo podijeliti na dva dijela:

priču i pouku. Eksplicitna pouka uvijek stoji na kraju i sažima ono što se pričom htjelo reći.

Primjerice: "Eto, zašto nisam tolikimi krasotami zadovoljan, što me sa svih strana

okruživahu; zašto se neudovoljih radošću, koju osjetih promatrajuć stvari, što su blizu mene i

prema mojoj slabosti - nego sam se nezadovoljan zanio u žarko sunce, te mi od njega oči

bliešte!" Stao tužan mladić uzdisati i vrati se kući, promatrajuć, kako je nezasitno oto ljudsko

srce.93 Na početku pripovijetke možemo imati dobro dijete koje po utjecajem lošeg društva

postane zlo (Zdrava Marija), protagonista zlog od početka (Vreća puna zemlje), ili naprosto

neznalicu koja iz nehaja počini zlo (pastir koji u pripovijetki Kurjak(vuk) laže da vidi vuka

dok ga nema pa ga na kraju kad ga životinja doista napadne nitko ne želi spasiti). Rasplet

priče uključuje kaznu koja je vrlo često nesrazmjerno velika u odnosu na pogrešku ili

naopako djelo (posljedica doduše bizarne dječje igre "kako se hranjenici bravci kolju"94 bude

mrtav dječak) ili preobrazbu lika (mala Ružica iz pripovijetke Kokošinjac postala je toliko

čista i uredna, koliko prije bijaše nečistom i neurednom.95). Grubost kazne možemo objasniti

željom da se čitatelja preplaši dosljednošću i snagom posljedica za loša djela. Ako se ne

pokajemo i promijenimo ponašanje, snaći će nas velika kazna, uči nas ova vrsta ćudoredne

pripovijetke.

Ćudorednih pripovijedaka koje afirmiraju društveno poželjno ponašanje bilo je u

Bosiljku manje. I ove su se pripovijetke, kao drugi dio didaktičko-književne cjeline, trudile

sistemom nagrada (umjesto kazni) privoljeti čitatelje na dobro vladanje. Neke od osobina

koje su se cijenile bile su pobožnost, poslušnost, nesebičnost, marljivost, poštenje, poniznost.

92 Batinić, Štefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim dječjim časopisima 19. stoljeća. Anali za povijest odgoja 4., str. 45.

93 Mladić, u: Bosiljak, br. 16., 3. godište94 Posljedica nesmotrene sigre, u: Bosiljak, br. 4., 1865. 95 Kokošinjac, u: Bosiljak, br. 2., 1864.

45

U sažetoj pouci na kraju pripovijetke i ovdje imamo izravno očitovanje o tome što se

pripovijetkom htjelo reći - Kao što najotrovnije zmije, kad čuju kakvu liepu glasbu, odmah na

svoju divljačinu zaboravljaju, tako će isto i tvoji neprijatelji, kad vide tvoje kriepostno i

pošteno življenje, odmah zaboraviti na svoju nepravdu i postat će tvoji najglavniji prijatelji.96

Nositelji su poželjnog ponašanja likovi djece i mladih i njihovi pozitivni postupci. Kao što

primjećuje Milan Crnković, model odgoja potencira lukavu dobrotu97 - ne isplati se biti dobar

zbog dobrote same, nego zato što jer se od vrline ima koristi. Tako mladi barjaktar iz priče

Zlatna burmutica bude obilno nagrađen svakodnevnim ručkom u pukovnikovoj kući i

zlatnom burmuticom jer je pokazao izrazitu privrženost i ljubav prema roditeljima. Da bi se

naglasio efekt nagrade, ćudoredna pripovijetka u nekim slučajevima pribjegava deus ex

machina rješavanju bezizlazne situacije i velikim obratima. Dakle, kao što viša sila kažnjava

neposlušno dijete, tako ga po zaslugama može i iznenaditi povoljnom okolnošću. Jedan od

sretnih bio je Ivan iz Orlovca. On je u pripovijetki Božja milost izgubio potporu za daljnje

školovanje u gradu nakon što je lokalni župnik umro. Jednom se prilikom iskrao iz kuće i

otrčao na grob pokojnog dobrotvora. Tamo ga je svećenik iz drugog mjesta slučajno zatekao

gdje plače i, poprimiv ga za ruku, odvede u župni stan. Ivica mu je putem morao potanko

ispripovijedati sav svoj udes.98 Osvojen djetetovom ambicioznošću i dobrotom, svećenik se

ponudi pomoći mu da završi školovanje. Ova pripovijetka spada u podgrupu ćudorednih

pripovijedaka s tematikom nesretnog djeteta99 u kojoj lik obično bude na neki način životno

ugrožen (siromaštvo, umrli roditelji) te zbog dobrote prije ili kasnije dobije svoju nagradu.

Ako se u pripovijetki uopće ističe socijalni status djeteta, tada je siromaštvo redovito

rezervirano za pozitivne likove, a bogatstvo za negativne. Ovakva raspodjela nema nikakve

veze sa socijalnim realizmom jer uopće ne teži mijenjanju postojećih društvenih struktura.

Siromaštvo i bogatstvo naprosto su poslužili kao prikladni epiteti u obuhvatnijoj crno-bijeloj

podjeli u kojoj pozitivni lik kad upadne u nevolju mora buditi sažaljenje, a negativac prijezir.

Ako nema interakcije između pozitivnog i negativnog lika, tada bogati lik može također biti

pozitivan i promicati poželjne osobine. Pripovijetka Badnja večer upravo je takav primjer. U

njoj imamo dvije djevojčice, Danicu i Vjekoslavu. Danica je siromašna i živi u maloj kući,

Vjekoslava je bogata i njena je kuća velika. Sretnu se na Badnjak i pričaju o božićnim

96 Tamburica, u: Bosiljak, br 3., 3. godište97 Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska knjiga, str. 30.98 Božja milost, u: Bosiljak, 2. godište, br. 14.99 Crnković, Milan. Težak. Dubravka. 2002. Povijest hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. godine.

Zagreb: Školska knjiga, str. 145.

46

poklonima - Vjekoslava će dobiti mnogo poklona, Danica neće dobiti ništa jer: Moj je otac

siromašan i neima novacah; nemože me dakle ničim razveseliti. Kad ti i mnoga druga djeca

uzbudete se igrala oko božićnjaka, na kojemu će vam gorjeti mnoge svjećice, ja ću morati

kod kuće u mraku sjedjeti, niti ću šta imati, čim bi se veseliti mogla.100 Vjekoslava je zbog

toga htjela razveseliti Danicu pa je na Badnjak podijelila svoje poklone s njom. Iako je tužna

priča potakla Vjekoslavu na dobro djelo, da bi Danica dobila poklone trebalo je ispuniti još

uvjeta: Danica bo je uvijek bila dobra i prijazna, i imala je Vjekoslavu jako rada. 101 Osim

zbog nagrade, dobar se isplati biti i zbog straha od smrti nakon koje po katoličkom

vjerovanju slijedi primjerena vječna kazna za grijehe i nagrada za dobra djela: Mladić dobro

promisli, što mu je starac bješe rekao, i mišljaše svaki dan na svoju smrt, i tako postade

dobar i pobožan čovjek.102 Dobrota nije vrijednost sama po sebi nego isključivo u odnosu na

potencijalnu dobit.

100 Badnja večer, u: Bosiljak, br. 3., 1. godište, 1864.101 Badnja večer, u: Bosiljak, br. 3., 1. godište, 1864.102 Svjet, u: Bosiljak, 3. godište, br. 8. str. 127.

47

4. ZAKLJUČAK

Ćudoredna pripovijetka najprisutniji je žanr u hrvatskoj dječjoj književnosti

devetnaestog stoljeća. Ona je didaktička i neumjetnička. Nije taktična u poučavanju djece

nego manipulira i prijeti. Služi se strahom od kazne kako bi se dijete discipliniralo. Ona

govori - ne napišeš li zadaću, stići će te osveta. Jer u dječjem su svijetu stvari vrlo određene:

najprije izvršiti dužnost, a tek onda poći na igranje. I sporedni i glavni likovi samo su

funkcije koje se izvršavaju. Osim osobina potrebnih da bi se složila pouka druge nisu niti

važne i neće se spomenuti. Ako lik promiče pozitivne vrijednosti bitno će biti da dokaže da je

marljiv, a zatim će dobiti prikladnu nagradu. Zbog svih ovih osobina, kritičari još od kraja

devetnaestog stoljeća ćudorednu pripovijetku smatraju neprikladnom za djecu. Prigovori su

bili različiti. Najprije se negativne likove smatralo isuviše privlačnima čitatelju pa se

sumnjalo da umjesto da poučavaju, kvare mladež. Kasnije se zamijeralo zanemarivanje

estetskog i čak sumnjalo u pripadnost pripovijedaka u korpus književnosti za djecu. F.J.

Harvey Darton smatrao je da sociološki pamflet poput ćudoredne pripovijetke nikako ne

može biti umjetnost riječi. Na ćudorednu pripovijetku može se gledati i kao na počeno stanje

koje će se kasnije razviti u pravu dječju književnost. Ili pak ovako: A nisu se pitali kako će

biti sretna [djeca] kad im za zabavu serviraju priče u kojima se umire više nego za vrijeme

kuge, u kojima ti je i dobri anđeo čuvar samo nadzornik koji nadgleda tvoje ponašanje, priče

bez trunke optimizma, u kojima nikad ne znaš hoće li tvoj vršnjak umrijeti jer je kažnjen za

neposlušnost ili zato što je tako dobar da ga je Bog poželio uzeti k sebi.103 U ovom sam radu

pokušala dati pregled različitih književnokritičkih i teorijskih viđenja, ali i pokušala opisati

širi povijesni i književni kontekst u kojem se ćudoredna pripovijetka javlja. Smatram da se o

ćudorednoj pripovijetki još mnogo toga može reći i istražiti.

103 Batinić, Štefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim dječjim časopisima 19. stoljeća. Anali za povijest odgoja 4., str. 45.

48

5. LITERATURA

Primarna:

Bosiljak, 1(1864/65)-4(1868)

Sekundarna:

Ariés, Philippe. 1962. Centuries of Childhood: A Social History of Familiy Life [prev. Robert

Baldick]. New York: Vintage Books.

Batinić, Štefka. 2003. Hrvatski školski sustav u XX. stoljeću. Anali za povijest odgoja 2, str.

49-69.

Batinić, Štefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži: hrvatski časopisi za djecu i

mladež od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski školski muzej.

Batinić, Štefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim dječjim časopisima 19. stoljeća. Anali

za povijest odgoja 4., str. 37-49.

Biti, Vladimir. 1997. Znanost o književnosti. Uvod u genezu i stanje pojma. Umjetnost riječi,

1-2, str. 1-19.

Biti, Vladimir. 2000. Strano tijelo pri/povijesti: etičko-politička granica identiteta. Zagreb:

Hrvatska sveučilišna naklada.

Car-Mihec, Adriana. 2002. Povijest hrvatske dječje književnosti: Milan Crnković - Dubravka

Težak: Povijest hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. godine. Fluminensia, 14-1,

str. 119-123.

Cerjan-Letica, Gordana [et.al.]. 2003. Medicinska sociologija. Zagreb: Medicinska naklada.

Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska

knjiga.

Crnković, Milan. Težak, Dubravka. 2002. Povijest hrvatske dječje književnosti: od početaka

do 1955. godine. Zagreb: Znanje.

49

Compagnon, Antoine. 2007. Demon teorije. Zagreb: AGM.

Erlich, Vera, st. 1964. Porodica u transformaciji: studija u tri stotine jugoslavenskih sela.

Zagreb: Naprijed.

Ewers, Hans Heino. 2002. Children's Research in Germany. Children's Literature Association

Quarterly. 27-3, str. 158-165.

Fališevac, Dunja. 2008. dijete i djetinjstvo u starijoj hrvatskoj književnosti. Dani hvarskog

kazališta: počeci u hrvatskoj književnosti i kazalištu [ur. Nikola Batušić...et.al.]. Zagreb:

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Split: Književni krug, str. 15-34.

Frangeš, Ivo. 1987. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Fromm, Erich. 1989. Anatomija ljudske destruktivnosti 1. Zagreb: Naprijed.

Frongia, Terry. 1995. Pedagogy, Aesthetics, and Humanism: The Three Muses of Italian

Children's Literature Theory. The Lion and the Unicorn, 19-1, str. 50-70.

Hameršak, Marijana. 2004. History, literature and childhood: encounters and departures.

Narodna umjetnost, 41-1, 23-39.

Hameršak, Marijana. 2004. Desetljeća Ariesove povijesti djetinjstva. Časopis za suvremenu

povijest, 36-3, 1061-1078.

Hameršak, Marijana. 2006. Majhut, Berislav, Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji

roman do 1945. Narodna umjetnost, 43-2, str. 215-217.

Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj

književnosti: doktorska disertacija. Zagreb.

Hameršak, Marijana. 2009. Višestruki odnosi i neočekivani ishodi: prvo stoljeće hrvatske

dječje književnosti iz vizure povijesti čitanja, knjige i djetinjstva. Časopis za suvremenu

povijest, 41-3, str. 783-804.

Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

Hranjec, Stjepan. 2009. Ogledi o dječjoj književnosti. Zagreb: Alfa.

Idrizović, Muris. 1984. Hrvatska književnost za djecu: sto godina hrvatske dječje knjige.

Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Iveljić, Iskra. 2008. Očevi i sinovi: privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća.

Zagreb: Leykam International.

Khorana, Meena. 1999. From the Margins to the Mainstream? Children's Literature

Association Quarterly, 24-3, str. 148-151.

Leček, Suzana. 2003. Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918-1941. Zagreb:

50

Srednja Europa; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest.

Ledić, Jasminka. 2000. Dnevnik Mladena Lokara: uvod u povijest djetinjstva i mladosti.

Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci.

Majhut, Berislav. 2005. Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do 1945.

Zagreb: FF press <i.e. Filozofski fakultet>.

Children's Literature: Approaches and Territories [ur. Janet Maybin i Nicola J. Watson].

2009. Basingstoke: Palgrave Macmillan.

O'Sullivan, Emer. 2005. Comparative Children's Literature. London and New York:

Routledge.

Pašagić, Blanka. 2003. Hrvatski dječji časopisi od 1864. do 1950. godine. Zagreb : Udruga

umjetnika "August Šenoa".

Shavit, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens and London: The University

of Georgia Press.

Susina, Jan. 2003. Children's Literature. Encyclopedia of Children and Childhood: In

History and Society. (2008.) http://www.faqs.org/childhood/Ch-Co/Children-s-

Literature.html, rujan 2010.

Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. 2002. London and New York:

Routledge.

Zima, Dubravka. 2006. Slika djeteta u hrvatskome dječjem romanu 20. stoljeća. Kulturni

stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima [ur. Dubravka Oraić

Tolić, Erno Kulcsar Szabo]. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za znanost o

književnosti, str. 253-265.

51