583583

UDK: 930198/200Pregledni lanak

Primljeno: 22. 9. 2006.Prihvaeno: 13. 10. 2006.

O historiografiji posljednjih trideset godina

MIRJANA GROSSprofessor emeritus, Sveuilite u Zagrebu, Republika Hrvatska

Od 1970-ih godina te nakon golemih preokreta poslije 1989. suvremena se historiografija bitno izmijenila. Pojavile su se i razvijale nove struje. Nove teme su u sreditu interesa i diskursa profesionalnih povjesniara i povjesni-arki a i javnosti. Ovaj je prilog pokuaj da se ukratko izloe neki osnovni elementi toga kretanja s obzirom na istraivanje i razne interpretacije povi-jesti 20. stoljea i na vane teme u dananjem diskursu, pogotovo na odnos historije i memorije.

Kljune rijei: historiografija, povjesniari, historija, memorija

Uvod

Na meunarodnom kongresu povjesniara 1955. u Rimu prvi put sam se srela s predstavnicima struje oko francuskoga asopisa Annales. Njihov odnos prema historiji kao znanosti te mogunosti istraivanja, koja su oni otvarali, toliko su me oduevili da sam otada, kolikogod mi je bilo mogue, paljivo pratila kretanja u suvremenoj historiografiji, t. j. u velikim historio-grafijama Europe i Sjedinjenih Drava.

Uvjerena da svoje obavijesti i spoznaje moram podijeliti s kolegama i kolegicama, a pogotovo sa studentima i studenticama, odluila sam obja-viti knjigu o povijesti historiografije i metodologiji historijske znanosti. (1. izd. 1976., 2. dopunjeno izd. 1980.). Uinila sam to teka srca. Mislila sam da nemam dosta obavijesti jer nisam dovoljno dugo mogla boraviti u velikim inozemnim knjinicama. No uspjela sam donekle pratiti diskusije koje su mi pomogle da steknem obavijesti o prednostima i slabostima pojedinih stru-ja i miljenja.

Osnovni sadraj ove knjige bio je put historije od knjievnosti preko tra-dicionalne dogodovtine prema modernoj drutvenoj znanosti. Iako sam donekle uoila neke pojave do kraja sedamdesetih godina koje su rastva-rale taj obrazac, drala sam tada da postoji zajedniki nazivnik pri trae-nju novih rjeenja u metodama i podrujima istraivanja u profesionalnim historiografijama s predajom iz 19. stoljea. To je najprije naputanje tra-

God. 38., br. 2., 373.-716. Zagreb, 2006.

584584

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

dicionalnoga miljenja o individualnosti i neponovljivosti svake povijesne injenice i okret prema istraivanju povijesnih procesa i struktura. Zato sam naglasila da historija ne moe biti samo znanje o pojedinim prolim dogaa-jima nego znanost koja ih objanjava uopavanjem i teorijama.

Posebnu sam panju obratila uvjerenju da predmeti istraivanja vie ne mogu biti samo dogaaji, pojedine osobe te njihove ideje i uglavnom poli-tike odluke. Vidjela sam da se sve vei broj povjesniara okree istraiva-nju raznih, dotada neuoenih, podruja drutvenoga i ljudskoga ivota. Ako su dakle sva podruja drutvenoga ivota u prolosti za historijsku znanost predmet istraivanja, onda je, prema mom tadanjemu miljenju, ona mora-la postati drutvena znanost te ovladati novim metodama. Zato sam, uz kri-tinost prema tada ahistorijskim drutvenim znanostima, dala obavijesti o onim drutvenim znanostima kojima se dio povjesniara i povjesniarki nadahnjivao. Osvrnula sam se i na tada donekle raireni marksistiki pris-tup istraivanju povijesti drutava u zapadnim zemljama kao i na mnoga shvaanja koja su dominirala u literaturi i diskusijama.

No upravo sedamdesetih godina, kada je nastala ova moja prva knjiga (pogotovo njeno drugo izdanje), poele su znatne preobrazbe u znaaju pro-fesionalne historije. Tih tridesetak godina od 1970-ih godina do danas obu-hvaa ui vremenski i predmetni obzor aktualnih novih kretanja, suprot-nosti i diskusija. S prijelomima i novim usmjerenjima 1970-ih godina poi-nje zapravo suvremena povijest historiografije. Zato ponovljeno izdanje moje knjige iz 1976/1980., koja se bavila problemima historiografije do 70-ih godina, nije vie dolazilo u obzir. Ona je ve 1980-ih godina zastarje-la. Napisala sam dakle novu knjigu (1. izd. 1996., 2. izd. 2003.) uz koritenje nekih tekstova o starijoj historiografiji iz prve knjige.

Zbog brojnosti struja i izuzetne razvedenosti suvremene profesionalne historije, koncepcije, koje sam izloila u prvoj knjizi, morale su se dopuni-ti i donekle modificirati u skladu s novim kretanjima. U novoj knjizi dala sam obavijesti o strujama koje su se pojavile od 1970-ih godina dalje pri emu sam uvaila diskusije i suprotna miljenja. Kolikogod je bilo mogu-e na temelju literature kojom sam raspolagala, nastojala sam upozoriti na uspjehe i slabosti u razvoju historiografije. Odbacila sam jedino neke post-modernistike teze jer izlaze iz okvira profesionalne historije i tovie ugro-avaju njen opstanak. Osim toga deavalo se neto to me vrlo razveselilo. Naime, pojedini mlai povjesniari i povjesniarke poeli su i pri istraiva-nju hrvatske povijesti primjenjivati pristup i metode novih struja u histo-riografiji. To se usmjerenje posljednjih godina tovie pojaalo. Neki otpo-ri u profesionalnoj historiji, koji su eljeli odbaciti nova kretanja i drati se iskljuivo tradicionalnih oblika i normi, potpuno su propali.

S obzirom na brzo poveanje izdanja iz historije historiografije te teori-je i metodologije, uz brojne debate i polemike, za mene se ve uoi izlaska prvoga izdanja moje druge knjige (1995.) postavilo pitanje: kako dugo e moje obavijesti uope biti aktualne? Deset godina nakon toga mogu donekle

585585

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

odahnuti i rei da ta knjiga jo nije zastarjela, da je, na temelju prikuplje-ne literature u velikim europskim i amerikim knjinicama, vie ili manje opirno i vjeto obuhvatila struje koje se i danas bore za mjesto pod suncem. Sada vie ne mogu obilaziti velike knjinice ali sam poeljela da na teme-lju meni dostupne razmjerno skromne literature (naalost samo na njema-kom jezinom podruju ali i s podacima izvan toga kruga) dopunim neke obavijesti iz moje knjige koje se odnose na spomenutih posljednjih tridese-tak godina. Posebnu panju elim obratiti rezultatima i problemima profe-sionalne historije koja se bavi povijeu 20. stoljea. Mislim da je u meu-narodnim razmjerima debata o tim problemima najrairenija i najpoznati-ja u javnosti i da daje uvid u vana suvremena drutveno-politika, kultur-na i ideoloka kretanja.

Historija historijske znanosti prua bitan doprinos samokritikoj histori-zaciji i problematizaciji pojmova i istraivakih pitanja. Sa svojim drutveno i kulturno-historijskim metodama pokuava analizirati i ustanove struke te politike, drutvene i kulturne preduvjete profesionalne prakse povjesniara i povjesniarki. Temeljni problemi i glavne struje znanstvene historiografije proizlaze iz injenice da je u 20. stoljeu nacionalna drava bila njen organi-zacijski okvir a njena povijest najraireniji predmet istraivanja. Historijska znanost bila je u 20. stoljeu samo dijelom autonomna znanost. U nekim zemljama nalazila se u sreditu politike kulture sa snanim utjecajem ideo-logija na znanstveni pogon. Profesionalizacija zapravo i nije dovela do vee-ga osamostaljenja historiografije od dnevnopolitikih opredjeljenja i kolek-tivnih strasti.

Razlika u uvjetima rada i mogunostima artikulacije u demokracijama i diktaturama, te jedva ili teko postignuta profesionalna autonomija prema zahvatima politike, pripadaju bitnim temama iz povijesti nae struke. No s druge strane vano je i povezivanje specijalista preko granica njihovih dra-va. Transnacionalna suradnja povjesniara i povjesniarki utjecala je na meusobno pribliavanje nacionalnih historiografija. Nacionalizam, mar-ksizam u razliitim varijantama, struje oko Annales-a, feministika kritika mukoga pogleda na povijest, kritika nacionalnih te imperijalno-kolonijal-nih pripovijesti o pobjedama i napretku, sukobi razliitih struja - to su pri-mjeri povezivanja u svjetskim razmjerima.

Na izvoz zapadnih modela historijskoga znanja danas odgovara kritika imperijalistikih i eurocentrinih tumaenja. Vana je tema historije histori-ografije u 21. stoljeu transkulturalno razumijevanje i nastojanje u mnogim zemljama da povjesniari predoe vlastite postkolonijalne interpretacije kao protumodele zapadnim uzorima. U azijskim je zemljama nacionalizam, pro-buen u borbi protiv europskih imperijalista i kolonizatora, dao poticaj pro-mjeni vlastitoga znanja o povijesti te kolektivnoga sjeanja s politikim isko-ritavanjem prolosti. Japanska je drava poticala i nadzirala nastanak naci-onalno-dravne historiografije koja je, kao u Europi, trebala povezati oda-nost reimu te patriotizam s odreenim standardima strunosti. I u Japanu

586586

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

se pojavila politika javnost koja je pozivanjem na historiografiju sudjelova-la u politikim kontroverzama. U Kini je slom slubenoga konfucionizma i klasinoga mandarinskog ideala obrazovanja bitno utjecao na novu historij-sku kulturu. Nastala je nacionalna historiografija prema zapadnome uzoru. Ona se bavi povijeu naroda Han i prua obrasce za shvaanje povijesti nacionalnog osloboenja i reformnih pokreta. Japansko ugroavanje Kine tridesetih godina pojaalo je nacionalistike komponente u obje zemlje i oprene interpretacije.

U Indiji, koja je bila neposredno pod kolonijalnom vlasti, postojale su vie kole i sveuilita osnovana od kolonijalnih gospodara. No upravo tamo oblikovala se nova protukolonijalna historijska kultura. Arapske zemlje imaju dugu tradiciju vlastite historiografije a nastala su dva oblika historij-ske kulture. Ueni religiozni initelji i dalje piu historije gradova i biografi-je dok se s druge strane pojavila nacionalistika odnosno panarapska seku-larna nacionalna historija vlastite drave (Sirija, Alir, Maroko). U drugim arapskim zemljama (ali i u Iranu i Pakistanu) tradicionalni su oblici historij-ske predaje i religijsko kolektivno sjeanje ostavili mnogo jae tragove nego nova profesionalna historiografija. Jo vie nego u Aziji nastala je i u Africi nacionalno-dravna historiografija i historijska kultura kao odgovor koloni-jalnoj politici i poticaj integraciji novih nacija.

Openito se moe rei da su na znanstveno bavljenje s prolou u cije-lom 20. stoljeu utjecali interesi vlastodraca, javno miljenje i kulturne tra-dicije odreenih grupa. Nacionalni pokreti odnosno nacionalistike struje te komunistiki pokreti koristili su ovu vezu kako bi historijski legitimirali vlastite ciljeve. Izmiljanje prolosti s peatom znanosti postalo je esto upo-trebljavano oruje za odranje politike moi.

U socijalistikom lageru pod sovjetskom hegemonijom postojala je dravno-partijski usmjeravana historiografija na temelju marksistiko-lenji-nistike gospodujue ideologije s izraenim nacionalnim znaajem. Pokazalo se da se usmjerenje prema naciji i dravi moglo uskladiti s marksistikom perspektivom, iako je ova prvobitno bila internacionalna, a glavne pokre-take snage povijesti vidjela je u klasama a ne u nacijama. Nacionalizacija marksizma, pogotovo u lenjinistikoj varijanti, temeljila se na pojednostav-ljenoj univerzalno-historijskoj shemi kojoj su prilagoene etape pojedi-nih nacionalnih povijesti. Osim u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima takav je pristup bio rairen u azijskim zemljama.

Oblici politiko-ideolokoga nadzora i nacionalno-politike upotrebe historiografije s izrazito antikomunistikom tendencijom razvile su se u desnim diktaturama starih i novih nacionalnih drava (panjolska, Portugal, junoamerike zemlje, islamski svijet, azijske zemlje protivnice blokova). Tek posljednjih dvadesetak godina 20. stoljea ta se konstelacija promijenila zbog sloma socijalistikih reima istone Europe i preobrazbe nekih desnih diktatura. To je omoguilo rast broja povjesniara neovisnih o reimima

587587

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

i njihovih kritiara. Dolo je i do intelektualnoga prevrednovanja vanih dravno-politikih tema sa strane novih struja socijalne i kulturne historije.

Na kraju 20. stoljea donekle raste internacionalizacija historiografije. Sve se vie istie zajednitvo meu povjesniarima raznih zemalja i kontinena-ta. S time nije u skladu nacionalno-dravni oblik znanstvenih pogona koji se pojavio irom svijeta izazivajui dakako velike napetosti. Svuda su profesio-nalni povjesniari i povjesniarke ovisni o kolektivnim oprekama pri tuma-enju nacije, njene politike organizacije i prolosti.

Sva pitanja o posebnim putovima i meusobnim utjecajima u povijesti postavljaju se iznova. Svijet politiki i ideoloki nadzirane historiografije postao je manji krajem 20. stoljea no autonomna historiografija samo je u rijetkim sluajevima normalna pojava. Zato nacionalne velike pripovijesti uglavnom jo uvijek prevladavaju u profesionalnoj svakodnevici povjesni-ara i povjesniarki i pod utjecajem postmoderne izazivaju velike debate.

Velike (meta ili majstorske) pripovijesti /Meta-Meistererzhlung, meta (master, grand) narratives, mta rcits/ prisutne su najvie u interpretacija-ma nacionalnih povijesti. One se bave dugotrajnim pravcima razvoja, redu-ciraju sloene povijesne strukture na jednostavniji temeljni obrazac u obli-ku pripovijesti, prenose ideoloke poruke u smislu jasne perspektive, grade most izmeu znanstvenih istraivanja i drutvenih slika o povijesti a preko osjeajnih apela potiu stvaranje ili uvrenje kolektivne svijesti.

Te velike pripovijesti u zapadnim su drutvima imale posljednjih 200 godina razliite sadraje tradicije i protutradicije ovisno o tome jesu li ope-rirale iz perspektive dravne moi ili emancipacije. Istina, u Europi se moe zapaziti slabljenje odnosno mijenjanje takvih pripovijesti zbog politikih lomova 1945, 1968, 1989. Zatim je postmoderna svojom kritikom relativi-rala metode, instrumente i interese takvih istraivanja a i razliite struje u historiografiji slabile su usmjerenja pri interpretaciji nacionalno-politiko-ga razvoja.

I velike pripovijesti zapadne civilizacije manje su aktualne zbog toga to mnogi vie ne vjeruju u univerzalnost temeljnih zapadnih vrijednosti, pri-mjerice u nauk o pojedincu kao autonomnoj veliini, o stalnom napretku, o religiji kao osobnoj stvari. One su zato pod snanim udarom postmoderne.

Sam pojam majstorske pripovijesti dolazi od postmodernoga utjecaja koji nastoji zamijeniti monizam 20. stoljea s povijesnim pluralitetom 21. stoljea. Nastao je u debatama 80-ih i 90-ih godina o tematizaciji narativ-noga temelja historijskoga izvjetaja. (H. White). Pri tom su bitno utjeca-li francuski dekonstruktivisti. U svojoj kritici moderne Michel Foucault je napao prije svega optimizam i pojam slobode te napretka i suprotstavio mu drutva tamnice. Jean-Franois Lyotard protivio se Hegelovom idealisti-kom povijesnom determinizmu i marksistikim velikim pripovijestima, koje interpretiraju prolost u smislu historijskoga materijalizma i pripreme soci-jalistike revolucije, i uope svim optimistikim pripovijestima o moderni-zaciji, napretku, naciji, demokraciji. Rije je zapravo o odbijanju svake veli-

588588

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

ke pripovijesti te nijekanju mogunosti istraivanja obuhvatnijih povije-snih kretanja. Taj kritiki smjer naiao je najprije na odziv u Sjedinjenim Dravama pogotovo kod feministica i drutvenih manjina koje su napadale prevladavajue muke, bijele i eurocentrine slike.

O samom pojmu velike pripovijesti mnogo se raspravlja primjerice u vezi s prepletanjem profesionalnih rezultata istraivanja s kulturnim tradici-jama i sjeanjem javnosti, s medialnim pretvaranjem prolosti u sadanjost, s politikim inscenacijama povijesti, s drutvenom ulogom meta narrati-va kao temeljnih oblika kolektivnoga samorazumijevanja. Pitanje je tako-er tko su u raznim razdobljima ti majstori pripovijesti kao nositelji dru-tveno prihvaenoga stvaranja smisla.

Propale su meta pripovijesti iz Carstva i Hitlerovoga doba u Njemakoj nakon 1945. Pri tom je na istoku nastao marksistiki protunacrt a na zapa-du drutvena historija koja se smatrala demokratskom. Ve ovi primjeri pokazuju koliko su te meta pripovijesti proizvodi unutranjih sukoba a i vanjskih utjecaja i kako njihova dominacija ovisi o promjenljivim drutve-no-politikim okvirima.

Velike pripovijesti ne istiu samo kulturni identitet svojih objekata istraivanja. One opisuju i razliitost prema drugima i njihovoj drugotnosti. Nije rije samo o velikim pripovijestima Zapada jer i ostale kulture imaju svoje vlastite meta pripovijesti. Postmoderna kritika velikih pripovijesti Zapada otkriva krizu identiteta u samorazumijevanju zapadnih kultura. No ini se da ne postoji kulturni identitet bez velikih pripovijesti zbog uskih veza izmeu historiografske proizvodnje i predaje u kolektivnom kultur-nom ili drutvenom pamenju.

U suvremenim razgovorima o povijesti rije je vrlo esto o kolektivnome sjeanju ili pamenju. No svako sjeanje izvire iz osobnoga iskustva. Slina iskustva ili uspomene izazivaju vrlo razliita sjeanja. Kolektivni ili nadindi-vidualni su samo uvjeti pod kojima nastaju osobna iskustva i njihov prije-laz u sjeanje. Takvi su uvjeti politiki, religijski, socijalni, ekonomski, jezi-ni, nacionalni. Treba razlikovati osobna iskustva i ona sekundarna u onih ljudi koji pri neposrednim zbivanjima nisu bili prisutni. Uvijek je pitanje tko kolektivira, ujednauje i monopolizira sjeanja, tko nastoji povijesnu zbilju manipulirati prema suvremenim interesima i ideologijama.

Postmoderna teza da je historiografija samo odreeni tip fikcije nije se dodue probila ali se vie ne moe tako lako odbiti pozivanjem na tradi-cionalne standarde znanstvenosti. Pitanje fikcije nije u faktinosti dogaa-nja i uzronih povezanosti manjega opsega nego u njihovoj ukljuenosti u obuhvatnije pripovijesti. Dok su povjesniari bili uvjereni da putem svojih postupaka mogu proizvesti objektivno znanje o povijesnim zbivanjima, oni su drali da imaju vanu ulogu pri usmjeravanju drutva pa su pisali histo-rijske narative kojima su pripisivali strukturirajui poticaj za sjeanje dru-tva. Danas se meutim povezuje interes za oblike historijske svijesti i za veli-ke pripovijesti sa sve veom skepsom prema ulozi povjesniara i povjesni-

589589

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

arki. Sumnja se u to da oni jo imaju funkciju usmjeravanja historijske svi-jesti drutva. Zbog premoi slika u medijima ini se kao da historiografija, oblikovana tekstom, nema ansi prema medijalizaciji komunikacije u vezi s povijeu, t.j. prema povjesniaru publicisti koji slijedi zahtjeve trita jav-ljajui se sa senzacijama u tisku i televiziji. U odnosu sloenosti strunoga znanja i pojednostavljene medijske potranje, zacijelo ova posljednja ima sve vie utjecaja. Ipak profesionalni povjesniari i povjesniarke jo uvijek imaju vanu ulogu jer pokuavaju povezati znanstvenu analizu i pripovi-jest.

Znatne promjene u prikazima nacionalne povijesti izaziva politi-ka instrumentalizacija nacionalno-povijesnih mitova nakon preobraz-bi 1989/1990. Na primjeru zemalja bivega Sovjetskoga saveza te Istone i Jugoistone Europe zapaa se povratak na starije obrasce velikih pripovije-sti. U Rusiji je na dnevnome redu slavljenje predrevolucionarnoga razdoblja i prihvaanje klasinih slika velikoruskoga nacionalizma 19. stoljea. ini se da samo manjina povjesniara i povjesniarki na tom podruju nije podle-gla tradicionalnim tenjama za stvaranjem nacionalnoga identiteta i smisla.

Meutim, brojne su novosti pristupu nacionalne povijesti a time i veli-kim pripovijestima. Tako se nacionalna povijest prikazuje i kao politiko-drutvena povijest moderne nacije, odnosno rije je o drutvenoj histori-ji usredotoenoj na naciju. Pri tom se nacija shvaa kao proizvod moderne. U smislu Annales-a tumai se nacionalna povijest i kao strukturalna povi-jest dugoga trajanja. Jo treba napomenuti istraivanje nacionalne povijesti kao kulturne historije nacionalne tradicije u smislu prouavanja kulturnoga znaenja nacionalnoga identiteta.

Openito se ipak moe rei da nacionalno-historijske velike pripovijesti, kakve su nastale u 19. stoljeu,a nastavile se i u 21. stoljeu pogotovo s obzi-rom na istraivanje 20.stoljea, uglavnom ne gube svoje znaenje. Stvaraju se i temelji za nove velike pripovijesti, a u tom smislu vrlo je aktualno tra-enje novih putova za interpretaciju europske povijesti koje potie razvoj u vezi s Europskom unijom. No ini se da i svijet, koji se globalizira u bez-brojnim sukobima, zahtijeva velike pripovijesti uz pluralitet perspektiva i kulturu tolerancije za razliite takve pripovijesti.

Postmoderna dekonstrukcija potpuno odbacuje velike pripovijesti o zapadnoj modernizaciji i o nacionalnoj povijesti. Ona je u pravu kada se okree protiv pripovijesti o stalnom usponu prema svijetlu, slobodi i demo-kraciji te protiv interpretacije o dominaciji bijeloga ovjeka ili protiv nacio-nalnih mitova. No postmoderna pobija svaki pokuaj sinteze koji zahtijeva jasna naela organizacije. Umjesto toga preporua mikrohistoriju nepoveza-nih pojedinosti kao jedini realni pristup povijesti. Meutim, historijska zna-nost bi se odrekla svoje temeljne zadae kada vie ne bi pokuavala objanja-vati sloene strukture prolosti.

Otvaranje prema razliitim novim strujama historiografije u drugoj polo-vici 20. stoljea izvela je grupa oko asopisa Annales svojim usmjerenjem

590590

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

prema novoj ekonomskoj, drutvenoj i kulturnoj povijesti. Zbog svojih brzih unutranjih promjena, ona se ne moe jednoznano usporediti s dru-gim strujama ali njezin izuzetan meunarodni uspjeh od 50-ih godina dalje osiguravao joj je velikim dijelom utjecaj na razliita nova strujanja u meu-narodnoj ekumeni povjesniara i povjesniarki. Struja oko Annales-a istra-ivala je drutvene procese, kolektivne snage i dugotrajnije strukture. Njen ideal 50-ih i 60-ih godina bio je obuhvaanje svih podruja drutvenoga ivota odreenoga razdoblja u njihovim meusobnim odnosima.

Spomenuto usmjerenje nije u skladu s beskrajnom fragmentacijom koja je slijedila kasnijih godina u vezi s pokuajima pristupa razliitostima i bogatstvima povijesnoga ivota i s orijentacijom prema pojedinim drutve-nim znanostima. To je kretanje uzrokovalo povlaenje na ograniena, ua podruja istraivanja. Nakon Febvre-a i Blocha oeva osnivaa te struje, generacija Fernanda Braudela, dominantna do kraja 60-ih godina, istrai-vala je ekonomske i drutvene strukture uz djelominu upotrebu kvanti-tativnih metoda, zatim procese dugoga trajanja i razliite razine povije-snoga vremena. Trea generacija bavila se povijeu mentaliteta i nastoja-la je postii izvjetaj o kulturi i subkulturi odreene regije s naglaskom na mikroelementima i panjom prema svakodnevnome ivotu. Ona se poe-la baviti povijesnim injenicama koje su dotada uglavnom bile samo pred-met istraivanja antropologa. Iz toga se usmjerenja rodila etvrta generacija struje oko Annales-a koja se nadahnjuje antropologijom i knjievnom teo-rijom.

Od 1960-ih do 1990-ih godina moe se govoriti o kontinuitetu socijal-no-historijskoga usmjerenja. Socijalna je historija s vremenom obuhvatila brojna podruja istraivanja i dijelom je sauvala neke ostatke svojih opo-zicijskih poetaka. Logika specijalizacije dovela je 80-ih godina do atomi-zacije historiografije u zapravo nepovezana podruja. Razliiti teoretski i metodski pristupi izazvali su brojne kontroverze. Sukobile su se mikrohi-storija s makrohistorijom, historija svakodnevice s politikom historijom drutva, socijalna historija s onom kulturnom i uope pluralitet shvaanja uz brojne polemike postao je karakteristian za suvremenu historiografiju. Socijalna historija nije postala veinsko podruje istraivanja niti kao kon-cepcija Annales-a niti kao historijska drutvena znanost, kakva je nastala u Njemakoj, niti kao amerika Social ScienceHistory.

Neki su shvaali socijalnu historiju kao disciplinu uz politiku, idejnu ili kulturnu historiju dok su drugi vidjeli u socijalnoj historiji posebnu per-spektivu pri tumaenju ope povijesti. Teorije historijske sociologije posta-le su vane u istraivakoj praksi. Uz Maxa Webera i ameriki pristup teori-ji modernizacije, valja spomenuti i marksizam zapadnih povjesniara dru-tva koji nisu imali nikakve veze s komunistikim partijama. No to je usmje-renje s vremenom ostalo u pozadini (osim kod nekih britanskih povjesni-ara). Mnogi socijalno-historijski radovi radije su dijelili povijesni svijet u osovine: ekonomija, vlast, drutvo, kultura. Neki su radovi uglavnom do 80-

591591

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

ih godina upotrebljavali makro-socioloke modele i kvantifikacijske metode ali je rastao broj glasova kritinih prema tome pristupu.

Kao i u drutvenim znanostima dolo je meu povjesniarima i povje-sniarkama drutva do brojnih kontroverza. Suprotstavile su se kvantitativ-ne i kvalitativne metode istraivanja, makro i mikro perspektive, strukture i dogaaji, drutvo i pojedinac, praksa i diskurs. Na taj se nain polje soci-jalne historije dalje fragmentiralo i oteavalo komunikaciju meu razlii-tim pristupima. Istraivake jedinice bile su veim dijelom regije i gradovi ali je okvir predstavljala nacionalna drava odnosno podruje na kojem je ona nastajala.

Unato poetnoj euforiji, uvoenje informatikih tehnologija nije bitno izmijenilo socijalnu historiju. Uz ostalo socijalna se historija metodski pro-irila upotrebom intervju-a i upitnih araka t. j. etabliranjem oral history. Pri tom je 80-ih godina dolazilo do polemika zbog suprotstavljanja te struje sta-tistikim metodama te istraivanjima drutvenih struktura i njena insistira-nja iskljuivo na iskustvima svjedoka povijesnih zbivanja.

Dosta kasno postavila se na dnevni red sustavna usporedba kao meto-da socijalne historije. Poticaj prema razvoju sustavne usporedbe drutve-nih pojava i konstelacija proizaao je uz ostalo i iz nacionalne historije koja je sadravala i usporedbu s drugim nacijama i dravama, a danas sve zani-mljivija postaje komparativna historija Europe koja pokuava odgovoriti na veliko pitanje to je zapravo Europa. Poredbena istraivanja manjih jedi-nica kao to su gradovi i regije javila su se u poveanom obujmu tek 90-ih godina. Proirilo se istraivanje drutvenih grupa koje je pokazalo brojnost i raznolikost civilizacija i nacija. Posebno mjesto u suvremenim kretanji-ma ima dakako jo jedno socijalno-historijsko polje koje se pojavilo kasnim otkriem zaboravljenoga dijela stanovnitva naime povijesti ena i kasni-je roda.

Svakako se moe rei da se socijalna historija snano probila na meuna-rodnoj razini. U 50-im godinama su konzervativni povjesniari, koji su se bavili iskljuivo politikom, poistovjetili marksistiki socijalizam sa socijal-nom historijom. Takvo je shvaanje odavno nestalo pa je istraivanje povi-jesnih drutava prisutno svuda u profesionalnoj historiografiji. No s druge strane socijalna historija vie ne postoji kao takova. Ona se sastoji od niza specijalnih podruja meu kojima nema strunoga dodira.

Sredinom 80-ih godina poeo je napad nove kulturne historije na soci-jalnu historiju. Zadrala bih se na njemakom sluaju koji mi je najpozna-tiji. U Njemakoj Saveznoj Republici razvila se nacionalno usredotoe-na politika drutvena historija koja se usmjerila na velika pitanja novije povijesti vlastite nacije i pokuala analizama povijesnoga drutva pokrenu-ti novo usmjerenje nacionalne historiografije. Rije je o kritikom vredno-vanju novije nacionalne povijesti s njenom kljunom tokom u nacionalso-cijalistikom reimu i njegovim masovnim zloinima. Nastala je teza o nje-makom posebnom putu, t.j. o odstupanju od puta modernizacije zapadno-

592592

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

ga karaktera pri razvoju suvremene nacije i njena drutva. Knjige Hansa-Ulricha Wehlera o njemakoj drutvenoj povijesti od 1700 do 1949. zapra-vo su sintetizirale istraivanja cijele generacije koja se bavila socijalno-povi-jesnim problemima. Zato je on istupio kao glavni borac protiv napada nove kulturne historije, a mislim da ta polemika daje dobru sliku suvremene historiografije uope iako u posljednje vrijeme jenjava. No prije nego to pokuam prikazati taj problem, moram upozoriti na polemike o temeljima historijske znanosti koje je nametnula postmoderna.

Naime, danas historijska znanost vie nije sigurna u predmet svoga istra-ivanja pod udarom oluje postmoderne, velikim dijelom u ruhu lingvisti-koga obrata i diskurzivne analize (Foucault). Najradikalnije miljenje lin-gvistikoga obrata sastoji se u tvrdnji da tekstovi komuniciraju samo s tek-stovima a ne s povijesnom zbiljom o kojoj govore. Realnost se konstitui-ra u jeziku koji prethodi znanju o svijetu. Jezik vie nije funkcija individue koja govori. ovjek vie nije gospodar jezika jer ovaj njime vlada. Pobija se shvaanje povjesniara da se jezini znakovi u povijesnome tekstu odnose na injenice koje su postojale u zbilji izvan teksta. Pobornicima lingvisti-koga obrata se zato predbacuje da zapravo potpuno negiraju realnost izvan teksta.

Postmoderni pisci tvrde da se prolost, pa niti jedan njen dio, ne moe otkriti u sadanjosti. Rije je samo o odnosu povjesniara i povjesniar-ki prema prolosti. Taj odnos nalazi svoj odraz u historiografskome tekstu koji kao literarni artefakt ima fikcionalno-pripovjedako obiljeje. Prema tim tvrdnjama taj pripovjedni tekst nije znanstvena obavijest o povijesnom kretanju. On je smjeten u pripovijest ovdje i sada (H. White) ili u diskurs (Foucault), t.j. u cjelinu pravila imanentnih odreenoj jezinoj praksi. Dakle, povjesniar bi mogao dati samo prijedlog za vienje prolosti a ne histo-rijski sud s pokuajem njene rekonstrukcije. Profesionalna historija zato ne prua obavijesti o res gestae ona je samo igra razliitih gledita histori-ae rerum gestarum. Prema tome, historijski iskaz ne bi mogao biti niti isti-nit niti neistinit. Ba ovo miljenje dalo je povod polemici o tome moe li se primjerice realnost holokausta prepustiti svatarenju i potpunoj relativizaci-ji postmoderne pripovijesti.

Svojim iskljuivim utemeljenjem na jezinoj analizi postmoderna podu-pire neku vrst duhovne historije koja izbacuje iz vidokruga sve initelje povijesnih procesa osim jezika. Ona nudi literarni artefakt umjesto dru-tveno-povijesne analize ili znanstveno disciplinirane pripovijesti. Ne uzima se u obzir kako je teko razumjeti povijesnu zbilju sa svim njenim proturje-nostima nego se odluno negira da ta zbilja uope postoji. Prema tome, zna-nje o povijesnim injenicama nije historijsko. To je samo ono to se izraava jezikom dakle pripovijeda.

Istina je da historijska analiza dodue odgovara naelu narativnosti ali zato ne gubi svoje znaenje u odnosu s prolim. Historijska spoznaja nasta-je tek kada se obavijesti o povijesnim faktima na temelju standarda znan-

593593

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

stvenoga istraivanja meusobno smisleno povezuju, t.j. u pripovijesti koja ima poetak i kree se prema kraju i tako daje smisao povijesnome vreme-nu. Pobornici lingvistikoga obrata se nasuprot tome bave iskljuivo pri-povijedanjem a zanemaruju istraivanje iako samo meusobna veza ta dva podruja stvara proizvod znanstvene historije i ona se ne mogu odijeliti.

Valja rei da veina onih povjesniara i povjesniarki, koji su dijelom podlegli modi postmoderne, ipak ne prihvaa potpunu negaciju realnosti. No dri da nije mogue stei znanje o irim povijesnim kretanjima nego samo obavijesti o fragmentarnim pojedinostima iz povijesne zbilje. U tome jeste bit sukoba izmeu socijalne historije koja istrauje drutvene procese i nove kulturne historije odnosno historije svakodnevice koje se ograniava-ju na male pripovijesti.

Historija mentaliteta 50-ih i 60-ih godina bila je okrenuta kulturnim masovnim pojavama ali i povezana sa socijalnom historijom grupa i klasa. Kolektivne predodbe bile su vrlo vaan predmet istraivanja. Opa politi-zacija i polarizacija 1968. imala je znatan utjecaj na historiografiju. Metodski put prema serijalnim izvorima, interes za prosjeno i normalno pomalo se naputao i nadomjestio politiko-etikim traenjem marginalnoga i poti-snutoga, onoga to je protivno elitnom. Dok su socijalno-historijske stru-je bile uvjerene u vanost svoga istraivanja za politiko-ideoloke suko-be sadanjosti, nova kulturna historija poela se oblikovati na podrujima koja nisu bila vana za probleme sadanjosti. Umjesto toga taj se smjer bavio pitanjima za koja bi se jo prije dvadeset godina reklo da pripadaju temelj-nim antropolokim istraivanjima.

Pojam nova kulturna historija uvrstio se tek nakon pojave zbornika priloga pod tim nazivom urednice Lynn Hunt (1989.). Za to je usmjerenje karakteristina velika raznolikost pa i proturjenost metoda, teorija i tema. ini se da je zajedniki nazivnik u istraivanju simbolikih oblika u pro-losti: znakova, metafora, politikoga jezika, kolektivnih predodbi, ritua-la. U tom okviru rastao je broj povjesniara i povjesniarki nepovezanih s institucijama nacionalno-historijske kulture. Poloaj kritikoga intelektualca postao je nekim profesionalnim povjesniarima atraktivniji od uloge znan-stvenika, politikoga savjetnika ili stvaratelja nacionalnoga smisla.

Posljedice lingvistikoga obrata pri tom su doista rairene. Smatra se da izvori ne otvaraju pogled na povijesne injenice nego da samo pokazuju elemente prole jezine komunikacije. Istovremeno s otkriem jezika kao samostalnoga sustava konstrukcije zbilje dolo je i do preuzimanja etnolo-koga pojma kulture.

Kulturom se smatra autonomni sustav kolektivnih simbola i znaenja koji osigurava stabilnost i kontinuitet drutva izvan razine konkretne djelatno-sti, politikih dogaaja pa i ekonomskih i drutvenih promjena. Pri tom se esto istie iskustvo subjekata i dostojanstvo maloga. Velikome dijelu takve kulturne historije nedostaje pogled na cjelinu, na ire tendencije, sistema-tizacije, pravce razvoja. Vrlo je rairena mikrohistorija koja se bavi isku-

594594

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

stvom i ivotnim priama malih ljudi bez nadopune drutvenih uvjetova-nosti njihovih ivota. Zato mnoga takva djela lie na fikcionalnu literaturu. Postoji dodue i miljenje da je antropoloki pristup odreen svojim tema-ma a ne usmjerenjima prema malome ili velikome. U svakom sluaju taj pri-stup osporava mogunost istraivanja povijesnih procesa i modernizacije i zato esto estoko napada socijalnu historiju koja se time bavi.

S novom kulturnom historijom usko je povezana historija svakodnevice. U 20.stoljeu su ratovi, revolucije, tehnike novosti, novi zakoni i ekonom-ske odluke velikom brzinom mijenjali svakodnevni ivot. Od danas na sutra svakodnevica se bitno mijenjala i postajala povijest. Traenje identifikaci-je sa starim poznatim, pouzdanim i samorazumljivim protivilo se usmje-renju prema emancipaciji i osloboenju. Uglavnom 1970-ih godina pojavio se pokret laika povijesnih gubitnika ali i nekih profesionalnih povjesnia-ra protiv slubene historijske politike i historiografije. Engleski demokrat-ski pokret History Workshop proirio se i drugdje. No njegova ideologija nije potvrdila lijeve slike o tlaiteljima i potlaenima. Istraivanje povijesti radnika pokazalo je naime da se proleteri nisu ponaali jednoznano nego da su bili tvrdoglavi u svojoj ideologiji preivljavanja, u otporu i perspek-tivi rtava.

Velik utjecaj na historiju svakodnevice imala je historija ena. Upravo u svakodnevici bila je posebno vidljiva proturjenost izmeu znaenja en-skoga dijela ovjeanstva i njegove nevidljivosti u historiografiji. Praktiari historije svakodnevice odbacili su istraivanja povijesnih struktura i susta-va sa strane socijalne historije i tvrdili su da je ova degradirala pojedince na statistike jedinice i adresate socijalne politike. Subjektivna iskustva pojedi-naca i grupa postala su omiljelo podruje istraivanja. No s vremenom su bavljenje svakodnevicom od bosih povjesniara preuzeli profesionalci pa su se proirila istraivaka pitanja.

Uz ostalo se raspravljalo o tome postoji li objektivna istina izvan brojnih subjektivnih uvjerenja pa se historija svakodnevice pribliila postmoderni. Ona je u suprotnosti s mega-pripovijestima jer su njene prie nepovezane i proturjene. Najvie preko feministike historiografije su na debate o sva-kodnevici utjecali lingvistiki obrat i diskurzivna analiza. Mnogi prak-tiari opisivali su svakodnevne pojave pointilistiki, na impresionistiki nain, i nisu se brinuli za njihove povijesne uvjetovanosti. No velikim dije-lom zbog kritike socijalne historije, mnogi su shvatili da interpretacija sva-kodnevice nije solidna bez poznavanja njene politike i socijalne pozadine.

U tijeku prouavanja svakodnevice posveivala se panja novim vrstama izvora i podrujima istraivanja kao to su mladost, starost, roenje, smrt. Pisalo se o higijeni, bolestima, stanovanju, kuhanju, kunom radu koji je, posredstvom historije ena, stavljen uz bok radu izvan kue. Uglavnom nica-la je historija zaboravljenih, neuspjenih, stigmatiziranih primjerice: sluin-adi, dezertera , psihikih bolesnika. Pojavili su se radovi o mnogobrojnim kulturnim tehnikama i strategijama za preivljavanje. Pokazalo se da bio-

595595

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

grafije malih ljudi sadre istu dramatinost kao one velikih linosti. Ove su studije pobile mnoge klieje i mitove kao primjerice one romantike o nedunome narodu ili o borbenome proletarijatu. Pokazalo se da povijest nije put prema napretku i slobodi nego konstelacija uspjeha i gubitaka.

Ta je struja znatno proirila podruja zanimljiva povjesniarima. Uvjeravala je da su svi ljudi sposobni za povijest i ova je zapravo posta-la sinonim za prolost. Dakako nekadanja namjera da historiju svakodne-vice piu oni koji su pogoeni povijeu ili ak narod odavno je propa-la. Profesionalni povjesniari i povjesniarke pokazali su se kao nezamje-njivi. U svakom sluaju nedostatak irega usmjerenja pri istraivanju u kul-turnoj historiji i onoj svakodnevice uglavnom je posljedica relativizma pos-tmoderne.

Praktiari socijalne historije kritizirali su one koji se bave kulturnom historijom i svakodnevicom zato to odustaju od analize te spoznaje pove-zanosti povijesnih pojava i njihova vrednovanja. Pri tom upadaju u soci-jalnu romantiku i idilu jer ostaju iskljuivo u okviru uivljavanja u poloaj i osjeaje uglavnom povijesnih gubitnika i zato su ogranieni na pojedine sluajeve. esto postoji naivno shvaanje o mogunosti neposrednoga pri-stupa autentinim prolim ivotima na temelju simpatinoga uivljavanja u okviru nostalginoga antimodernizma.

U vezi s tim pitanjima zanimljiva je polemika predstavnika njemake historijske drutvene znanosti Hansa-Ulricha Wehlera protiv nove kul-turne historije i one svakodnevice ali i njegova samokritika. Glavni je pro-blem to je nova kulturna historija proglasila svoju nadmo nad socijal-nom historijom jer eli zamijeniti pojam drutva socijalne historije sa iro-kim etnolokim pojmom kulture. Wehler priznaje da se socijalna historija nije dovoljno bavila kulturnom dimenzijom. Napustila je prethodnu sredi-nju kategoriju drave na koju su se vezale druge kategorije kao rat, ustavni i stranaki sukobi. Socijalna historija je pod utjecajem Webera i Marxa kon-struirala ekonomiju kao dinamiko, institucionalizirano sredite. Koncept drutva bio je u uskoj vezi s ekonomijom, a taj pojam bio je dovoljno irok da se primijeni na razliite klase, na gradove, seoske regije, drave.

Pod politikom razumijevala se borba interesa za mo i vlast unutar okvira determiniranoga drutveno-ekonomskim uvjetima. Pri tom se kom-biniralo razumijevanje (uivljavanje) s objanjenjem na temelju teoretskih znanja. Zato se istraivanju nadindividualnih procesa i struktura pripisivala velika mo objanjenja. Wehler priznaje da je metodski slaba toka te soci-jalne historije bila u tome to su kulturne tradicije, slike svijeta, konstruk-cije smisla, religija, tumaenje zbilje, kolektivni mentaliteti bili zapostavljeni ili se tovie prelo preko tih pojava. Istraivanje ideologija, voenih raznim interesima, bolje je odgovaralo socijalno-historijskome pristupu. Dakle dvo-struka konstitucija zbilje, s jedne strane putem drutvenih, ekonomskih, politikih, kulturnih uvjeta i s druge strane putem tumaenja smisla i kon-strukcije zbilje od samih aktera, zapravo je jedva uzeta u obzir.

596596

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

Napad nove kulturne historije na socijalnu historiju poeo je krajem 70-ih godina a dostigao je vrhunac 80-ih godina velikim dijelom kritikom zapostavljanja individualnih ljudskih sudbina i iskustava sa strane socijalne historije. Pri tom je rasla sumnja u zapadnu modernizaciju na temelju posti-gnua prosvjetiteljstva pa tovie i u nadmo liberalne demokracije uope. Pojavila se namjera da se pojam drutva zamijeni obuhvatnim pojmom kultura a prakticira u mikrohistoriji. U vezi s time Wehler dri da socijalna historija mora ukljuiti u svoje istraivanje slike svijeta, konstrukcije smi-sla te neke rezultate historije pojmova, sociologije znanja, jezine analize t. j. spoznaju da i jezik uz ostalo konstruira drutvenu zbilju.

Wehler je uvjeren da je historijska drutvena znanost jo uvijek nadmo-na novoj kulturnoj historiji. Kae da je socijalna historija dodue iskljui-vala odreene probleme u tematska podruja ali da nova kulturna historija ini to isto jo mnogo vie. Primjerice povijest stanovnitva i uope historij-ska demografija nisu njene teme. Ekonomija, kao struktura institucija s vla-stitim ritmovima razvoja uglavnom se uope ne uzima u obzir. Kada je rije o drutvenoj nejednakosti tematizira se uglavnom samo nejednakost spolo-va, starosti i etnikoga porijekla a isputa se pitanje nejednakoga ekonom-skoga poloaja, nejednakoga pristupa ansama drutvene moi i kulturno-ga prestia. U vezi s politikom ta se kulturna historija ne zanima za procese odluivanja te neprekidnu borbu za mo i vlast. Ona se bavi uglavnom sim-bolikim pristupom politici: simbolima, ritualima, sveanostima, ceremoni-jama.

Na temelju debate u posljednjih 20 godina Wehler dri da e kultur-noj historiji biti tee napustiti iskljuenje ekonomije, socijalne nejednako-sti i politike nego to e socijalnoj historiji biti da integrira kulturne poja-ve. Wehler pri tom jo upozorava na znaenje historijske usporedbe s obzi-rom na srastanje Europe i Globusa u jedinstvena akcijska polja. Socijalna historija jo je uvijek vezana za nacionalno-povijesni kontekst. Nova kul-turna historija se dodue slui poticajima i metodama kulturne antropo-logije, steene u raznim dijelovima svijeta, ali te spoznaje ostaju u pozadini zbog iskljuivoga interesa za povijesni individuum.

Kao predstavnik historijske drutvene znanosti Wehler dakako zaklju-uje da ova struja, s obzirom na etiri dimenzije (stanovnitvo, ekonomi-ja, drutvo nejednakosti, politika), ima prednost pred novom kulturnom historijom ako uspije prihvatiti poticaje, koji proizlaze iz spomenute deba-te, s obzirom na kulturu.

Valja upozoriti na rairenu struju Oral history usmenu historiju koja se dotie i socijalne i kulturne historije te one svakodnevice. Temeljito se razlikuje od socijalne historije jer se njena istraivanja svode uglavnom na mikrohistoriju i iskustva malih ljudi. Oralna se historija temelji na postup-ku kojem je izvor intervju sa svjedokom vremena. Taj se pojam odnosi s jedne strane na proizvodnju izvora, dakle intervjua, a s druge strane na upo-trebu tih izvora za postavljanje istraivakih pitanja. Kada je rije o debati u

597597

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

vezi s manjom vrijednosti usmenih izvora od onih pisanih, pobornici Oral history upozoravaju da i usmene pripovijesti slijede drutvene konvencije po sadraju i obliku i da su drutvene konstrukcije. One dakle sadre u sebi prolost u posrednom obliku ne manje nego drugaije od pisanih izvora.

Uglavnom od kasnih 70-ih godina poela se etablirati Oral history u vezi sa zanimanjem za iskustva onih grupa koje nisu ostavile tragove u pisanim izvorima ili samo s gledita oblasti. To su primjerice radnici, ene, etnike manjine, uglavnom pripadnici puka koji nisu imali nita drugo osim svoje svakodnevice. U sreditu panje bio je pokuaj da se omogui objektima, pa i rtvama, velikih povijesnih procesa da sami govore kao subjekti, da histo-rijska znanost vrednuje njihova iskustva i tumaenja te drutvenu praksu jer se dotle bavila samo s velikima i monima ili s drutvenim strukturama.

Oral history bila je izvrgnuta estokoj kritici jer je osobna uspomena svje-doka puna praznina, proizvoljna i neistinita ak i kada svjesno ne lau. Nije se uzelo u obzir da bi vrijednost usmenih izvora mogla leati upravo u nji-hovoj subjektivnosti. No u posljednje vrijeme je polemika izmeu protiv-nika i zastupnika oralne historije oslabila a relativirala se i tvrdnja prakti-ara te struje da oni mogu prodrijeti u dubinu iskustava sudbina pojedina-ca. Kako je u posljednjim godinama pod utjecajem kulturne historije znatno naraslo zanimanje za kolektivne identitete i njihova sjeanja, a postavilo se i pitanje to konstituira historijsko pamenje, oralna je historija postajala sve vanija struja u historiografiji o 20. stoljeu.

Jedno od sredinjih pitanja je drutvena odreenost sjeanja i iskustva, t.j. koliko je pojedinano pamenje identino s onim kolektivnim kod grupe, jeli ono prikazuje prevladavajua sjeanja, norme, mentalitete. Predmet oral-ne historije bilo bi dakle pamenje kao osobni proizvod i posljedica drutve-nih procesa. Oralna je historija prema tome sredstvo za istraivanje histo-rijske svijesti i stvaranje smisla. Vrijednost obavijesti oralne historije ovisi dakako o paljivom i metodski razraenom provoenju intervjua, njegove obrade i interpretacije. Kao historija odozdo oralna je historija, u vienju domae veine stanovnitva, posebno vana za Afriku jer je nuna dopuna i prevrednovanje interpretacija afrike povijesti sa strane kolonijalnih gos-podara.

Politika obnova enskoga pokreta i feminizma ranih 70-ih godina iza-zvala je znatno poveanje politiko-historijskih radova o pokretima i povi-jesnim pojavama u kojima su sudjelovale ene. Interes za povijest ena pre-ao je zatim na drutveno-povijesna pitanja o poloaju i iskustvima ena u razliitim privatnim i profesionalnim ulogama. Kulturno-historijski pristup izazvao je istraivanje odnosa ena i mukaraca i nastanak historije roda (Gender History). Kulturna konstrukcija roda potie fiksiranje kategorija mukoga i enskoga u drutvenoj praksi, politikim diskursima, pravnim propisima, kulturnim simbolima, moralnim vrijednostima, religijskim pre-dodbama prolih drutava. Pri tom prevladava antropoloki pristup. Prema

598598

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

tome, historija roda ne bavi se prije svega ili samo enama nego i odnosima spolova i prikazuje dominantnu muku stranu povijesti u novome svjetlu.

U brojnim debatama izrazila se sumnja u prirodnu stabilnost odnosa rodova i zastupalo se miljenje o temeljnome kulturnom oblikovanju roda u prolim drutvima. Istraivanje povijesti roda ne kree se dakako u vri-jednosno neutralnom, zrakopraznom prostoru nego u drutvenom okviru koji odreuju odnosi moi te nemoi i tlaenja. Nakon prve faze histori-je nesree potlaenih i zapostavljenih ena javilo se u sreditu istraivanja otkrivanje pozitivnih tradicija koje su stvarale njihove identitete. Pri tom je bila vana spoznaja da nije problem povijest nego historiografija jer je ona prikazivala povijesna zbivanja bez ena a u sreditu joj nije bio ovjek nego mukarac.

Razna su shvaanja htjela zamijeni History s Herstory (njegovu povijest s njezinom) i stvoriti historijsku sliku ena kao veine ovjeanstva koja eli pronai svoju prolost. Pri tom se probilo miljenje da ene nisu bile samo rtve svijeta mukaraca nego da su nalazile putove da artikuliraju svoje vla-stite interese. Prema tome, jedna od bitnih zadaa pri istraivanju povijesti ena bila bi da pokae u emu su se enski interesi razlikovali od onih mu-kih i kakva je bila mogunost ena da ih ostvare.

Historija roda imala je ambicije da promijeni i dekonstruira cjelinu dosadanjih historijskih slika. U svakom sluaju cilj joj nije izrada idealizi-rane enske protukulture nego novi integrativni pogled na povijesne i dru-tvene povezanosti analizom poloaja rodova u pojedinim povijesnim dru-tvima. Pri tom se kategorija rod ne stavlja na mjesto drugih kategorija kao to su klasa ili rasa, nego uz njih. Zato se moe rei da je Gender History naslijedila socijalnu historiju a u nekim pitanjima ju je prerasla. U njenu okviru rod postaje temeljna drutvena, kulturna i povijesna kategorija jer se ne svodi na bioloku pripadnost mukome ili enskome spolu. Pri tom je osnovna spoznaja da u svim drutvima postoje vrlo razliiti odnosi meu spolovima.

Prema tome, kategorija roda ukljuuje historijsko-kritiku analizu mno-goznanosti mukih i enskih ivotnih putova i djelatnosti i ne bi se smje-la potisnuti u korist ope povijesti. Istina, problem roda se uglavnom sma-tra enskom temom pa i dalje postoji predrasuda da su ene ono posebno u suprotnosti s opim i normalnim mukoga svijeta. U posljednje vrijeme javili su se Mens Studies proizale u Sjedinjenim Dravama dijelom iz homo-seksualnoga opredjeljenja. Pri tom se mukost ne pripisuje samo tijelu nego se smatra kulturnim konstruktom koji je posljedica drutvenih suprotno-sti i vremensko-prostornih razliitosti. ini se da se jednostavna polarizaci-ja spolova vie ne uzima kao objanjenje odreenih povijesnih pojava. No u zanimljivoj debati o razlikovanju biolokih spolova (seksa) i kulturno-dru-tvenoga roda (gender) javljaju se vrlo razliita miljenja.

599599

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

Historiografija ena i roda nagovijestila je da e potpuno prevrednova-ti opu povijest. U tome dakako nije uspjela. No ona je znatno pripomogla boljem shvaanju o proturjenostima povijesnih procesa i ljudskih odnosa.

Zanimanje za povijest 20.stoljea gotovo je svuda izazvalo strastvene polemike zbog razliitih vienja odreenih povijesnih zbivanja proglaenih bitnima za neku naciju, dravu ili drutvenu skupinu. Historija 20. stoljea zapravo je postala historija sporova (Streitgeschichte) o delikatnim tema-ma u tom razdoblju ekstrema, a takvih ima u svim nacijama, dravama i drutvima u razliitim oblicima i intenzitetima. Odreene kontroverze nai-le su na poseban odjek u javnosti i pruile su obavijesti o historijskoj svijesti i politikoj kulturi odreene sredine. Pri tom je pitanje u kojoj mjeri povjes-niari-novinari u medijima potiskuju akademske povjesniare suvremenih zbivanja i koliko ovi posljednji sudjeluju u zadovoljavanju ideolokih potre-ba s opravdanjem pomou posebno osvijetljenih ili zatamnjenih povijesnih injenica.

Potresi nakon 1989. temeljito su izmijenili drutvene determinante histo-rijskih interpretacija i sudova. Pri tom je bitna zadaa profesionalnih povje-sniara i povjesniarki da pokuaju sintezu s jedne strane drutvenih struk-tura a s druge strane ljudskih postupaka, zapaanja te iskustava. Zacijelo je to jedna od najsloenijih operacija u rekonstrukciji prolosti jer se povjesni-ari i povjesniarke moraju u tom smislu intenzivnije razraunavati s 20.sto-ljeem, nego njihovi kolege koji istrauju ranija razdoblja. Oni su naime stal-no suoeni s konkurencijom razliitih i proturjenih tumaenja izmeu osobnih sjeanja pojedinih grupa i znanstvene historije suvremenosti. Radi se o sukobu bitno moralnoga, optuujuega ili opravdavajuega sjeanja i nastojanja profesionalnih povjesniara i povjesniarki da postignu racio-nalno objanjenje. Pri to valja uzeti u obzir da su i profesionalni povjesni-ari i povjesniarke mogui pristrani svjedoci vremena. Povijest kao oru-je nije dodue posebnost zamiljanja odreenih zbivanja u 20. stoljeu ali je, vie nego bavljenje s drugim razdobljima, vrlo esta pojava u politikoj kul-turi svih zemalja bez obzira na njihov karakter.

Iako se pojam kolektivno sjeanje stalno upotrebljava, ono u stvarno-sti zapravo ne postoji. Rije je o kolektivnoj drutvenoj, ekonomskoj, nacio-nalnoj, mentalnoj, politikoj, jezinoj, religioznoj uvjetovanosti sjeanja koje filtrira osobna iskustva. Moderne su diktature, odreeno vrijeme uglavnom uspjeno, oblikovale vlastite kriterije o tome to je istinito ili neistinito. One su ih oktroirale drutvu a podanici su ih velikim dijelom prihvaali. Dakako ni zapadne demokracije s idealom civilnoga drutva nisu nipoto slobodne od manipulacija sa strane vlasti u smislu zavoenja stanovnitva da prihva-ti uspomene odabrane kao korisne i potrebne za suvremene ideoloke inte-rese. Oigledno su javne posljedice znanstvenih istraivanja ovisne o bit-nim drutvenim i politikim kretanjima pa i povjesniari i povjesniarke kao istraivai 20. stoljea, znanstvenici i suvremenici nose peat povijesnih procesa i vanih zbivanja.

600600

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

Prema tome, povijest, a posebno tumaenje nedavne prolosti, snana su dimenzija kolektivnih konstrukcija identiteta koje stalno primoravaju povje-sniare i povjesniarke da zauzmu i izloe svoje stavove. Zato je odnos pro-fesionalnih povjesniara i povjesniarki s javnosti nezaobilazni dio povije-sti suvremene historiografije. ini se da nema te drave ili nacije koja ne bi imala neku nezgodnu prolost i problem kako je opravdati ili preutjeti. O tome sam u literaturi nala nekoliko primjera.

Najbrojniji su sporovi oko interpretacije nedavne prolosti u njemakoj javnosti i historiografiji. Mune uspomene na slom civilizacije za nacizma a pogotovo holokaust godinama su obiljeavale javne polemike. Rast zani-manja za povijest 20. stoljea izazvali su prije svega masovni mediji. Feljtoni velikih dnevnih i tjednih novina zapravo su nastojali preuzeti teme kojima su se nekada bavili struni asopisi i knjige. Televizija je imala pri tom bitnu ulogu a nisu zaostajali niti muzeji koji su velikim izlobama izazivali esto-ke polemike.

Zanimanje za povijest 20. stoljea odredilo je i diskusiju o buduem mjes-tu nekadanje Njemake Demokratske Republike (DDR) u politikoj kul-turi ujedinjene Njemake. Dananju Saveznu Republiku Njemaku obiljea-va polemika, velikim dijelom profesionalnih povjesniara, o nedavnoj pro-losti uz velik interes javnosti, za razliku od brojnih drugih drava i druta-va koje podlijeu (ne)izreenim tabu-ima ili povijesnim slikama konstrui-ranim od vlasti.

Spomenuta polemika poela je u nekadanjoj Saveznoj Republici Njemakoj knjigom Fritza Fischera Griff nach der Weltmacht /1961/ (Zahvat za svjetskom moi) prvoga znaajnoga njemakoga povjesniara koji je istraio odgovornost svoje zemlje za izbijanje I. svjetskoga rata i temeljno promijenio njemaku historijsku kulturu nakon II. svjetskoga rata. Iz nje-gove perspektive nacistika Njemaka nije se vie mogla initi kao nerazja-njivi udes nego kao vrhunac odreenoga negativnoga razvoja kroz desetlje-a. Time je Fischer obezvrijedio sliku prolosti svojih starijih kolega koji su ga estoko napadali. Zapravo je Fischerova kontroverza bila i politiki sukob oko odnosa intelektualaca prema naciji. Dok su uglavnom stariji povjesni-ari nastojali da i nakon drugoga poraza Njemake, t.j. u II. svjetskome ratu, neto popravljenom velikom pripovijesti sauvaju veliinu njemake naci-je, mlai su se trudili napustiti nacionalizam i uvrstiti demokraciju. Nije bilo kompromisa jer se radilo o temeljnim pitanjima njemake historijske znanosti, javnosti i politike. Ipak je ta kontroverza znatno pomogla nastan-ku njemake samokritike historijske slike.

Meu razliitim debatama o njemakoj povijesti valja prije svega spome-nuti t. zv. Historikerstreit, sukob povjesniara (1986./87.), izmeu prosvje-titelja i onih koji su htjeli potisnuti nacistiku prolost u zaborav. Politike kategorije s lijeva i s desna tada su bile odreene prije svega odnosom prema nacistikoj prolosti. Sukob se zapalio oko teza povjesniara Ernsta Noltea. On je smatrao da postoji veza izmeu sovjetskoga sustava logora i tamo-

601601

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

njih masivnih umorstava s nacistikim masovnim zloinima protiv idova. Kako je Gulag prethodio nacistikom ubijanju idova, Nolte je interpretirao holokaust kao neku vrst obrane europskoga graanstva od namjere bolje-vizma da to graanstvo uniti. Osim toga je tvrdio kako je izjava predsjed-nika cionistike svjetske organizacije 1939. da e pomoi Velikoj Britaniji u ratu protiv Hitlera bila shvaena kao objava rata idova protiv Njemake, pa bi i to trebalo uzeti u obzir pri ocjeni umorstava idova. Usporedba izme-u masovnih umorstava koje su poinili boljevici i nacisti sluila je pojmu totalitarizma u hladnome ratu a zato i rastereenju njemakih zloina.

Kada je izbio sukob povjesniara, broj radova zapadno-njemakih povje-sniara o umorstvu idova bio je malen. Razgovor o genocidu svodio se uglavnom na Auschwitz, a na tisue pojedinanih ubijanja: masakra, stre-ljanja, ubojstava plinom, koja su u istonoj Europi poinile njemake vojne jedinice i vlasti, nisu bile predmet istraivanja. Meutim, otada vei broj nje-makih povjesniara sve vie, ne samo interpretira, nego i empiriki istrau-je te povijesne pojave.

Velike javne debate o nedavnoj prolosti desetljeima su bile karakteri-stine za intelektualnu povijest Zapadne Njemake. To se nastavilo i nakon ujedinjenja Njemake. Uz ostalo, javnost je prodrmao i senzacionalni uspjeh knjige Danijela Goldhagena Hitlers willige Vollstrecker 1996. (Hitlerovi dobro-voljni izvritelji) prijevod njegove disertacije na Harvardu 1992. U ovoj je knjizi istaknut visok stupanj identifikacije njemakoga drutva s Hitlerom i nacistikom vlasti, to se u poslijeratnoj Njemakoj u velikoj mjeri preu-ivalo. Istina je dodue da taj mentalitet poistovjeivanja s nacizmom nije obuhvatio sve Nijemce. Meutim nije samo rije o Hitlerovim marljivim izvriteljima nego i o milijunima koji su odvraali pogled od zloina dok je jo bilo vremena da se tamo gleda. Zbog svoje moralne ravnodunosti vei-na Nijemaca je bila kriva, no ipak se ne moe prihvatiti Goldhagenova tvrd-nja da je holokaust bio nacionalni projekt.

Za razliku od spomenutoga sukoba povjesniara ta Goldhagenova kon-troverza nije dugo trajala. Sukob oko putujue izlobe Rat unitenja. Zloini domobranstva 1941-1944. (Vernichtungskrieg. Verbrechen der Wehrmacht 1941 bis 1944), u povodu pedesetgodinjice kraja rata, natkrilio je u inten-zivnosti i trajanju obje spomenute kontroverze i pokazao masivnu upotrebu povijesti kao politikoga argumenta i kritiku kao politiko orue. Izlobom se eljela odstraniti legenda o istome domobranstvu prema kojoj je ono dralo odstojanje prema Hitleru i nacistikome reimu a ispunjavalo je samo uljueno i dostojanstveno svoju vojnu zadau. Izlobom se naprotiv htjelo pokazati da je njemako domobranstvo kao ustanova vodilo zloina-ki rat unitenja i da je imalo odreenu ulogu u krajnjem rjeenju idovsko-ga pitanja i ubijanju stanovnitva u istonoj Europi. Izloba se odravala u preko trideset njemakih i austrijskih gradova i imala je najvei broj posjeti-laca ikada vien. Javnost je najvie uzbudila masovna prezentacija fotografi-ja koje su pokazivale zloine nad civilnim stanovnitvom u ratu na Istoku i

602602

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

upozoravale na povezanost domobranstva s reimom ukljuujui i njegovu politiku sustavnoga unitavanja ljudskih ivota.

Izlobi se predbacivala paualna osuda jedne cijele generacije. Zbog veli-kih prosvjeda izloba je zatvorena 1997. i ponovno otvorena 1999. s promi-jenjenim postavom. Temeljna joj vie nije bila sugestivna snaga slika nego tekstovi. Izloba je prozvana itankom kojom se hoda. Zadrala je dakako svoj osnovni iskaz ali vie nije polarizirala publiku. Njena je poruka zapravo bila: nije svaki vojnik domobranstva bio zloinac, pa niti na istonoj fron-ti, ali je svakako bio pod ratnim vodstvom koje je bilo zloinako i moglo je svakoga vojnika, u bilo koje vrijeme, pretvoriti u zloinca.

Kada je rije o nacistikoj prolosti Austrije forsirani su desetljeima nakon rata mitovi i drutveni tabu-i. Glavni je mit o Austriji i Austrijancima kao prvim rtvama nacistike Njemake. Austrijsko je stanovnitvo bilo toboe integrirano u nacistiki sustav pod pritiskom i suprotstavljalo se rei-mu. Meutim, ratna se generacija smatrala rtvom rata, pogotovo u vezi s bitkom kod Staljingrada, a ne nacistikoga reima jer se osjeala kao sastav-ni dio njemakoga carstva. Selektivno sjeanje njenih pripadnika dovelo je do sustavnoga preuivanja njihove uloge u zloinima nacista. Prema tome, potrebe sjeanja ratne generacije nisu bile u skladu s pripovijestima o rtva-ma i otporu nacizmu koje je nametala politika. Objavljene biografije austrij-skih vojnika koji su se poistovjeivali s domobranstvom, proturjeile su pri-povijesti politike elite o tome da su se austrijski vojnici pod prisilom borili za stranu armiju u kojoj su toboe bili zapostavljeni.

Kritiko razmatranje tih proturjenosti pojavilo se tek sedamdesetih godina. Otvorilo se novo polje drutvene napetosti jer su se mnogi glaso-vi suprotstavili mitovima politike elite i selektivnim sjeanjima ratne gene-racije. Pripovijesti o Austrijancima kao rtvama nacista kumovali su zapad-ni saveznici koji su za hladnoga rata potisnuli temu nacionalsocijalizma u pozadinu. Pripovijesti o kolektivnom poloaju Austrije kao rtve trebale su legitimirati tenje za samostalnou a ujedno to je bilo i obrazloenje za odbijanje zahtjeva za obeteenjem rtava nacizma. Pri tom se uvrivala austrijska nacionalna svijest koja se strogo ograniila od njemake nacije. To je bilo ope i slubeno miljenje u Austriji nakon dravnoga ugovora (1955.) kada je Austrija postala samostalna drava.

U sreditu sjeanja bili su austrijski vojnici kao rtve kod Staljingrada a pri tom se rat unitenja u Sovjetskome Savezu sasvim preuivao. Javnost je primijetila rtve nacizma tek u vezi s procesom Eichmannu (1961.) a sre-dinom ezdesetih godina pojavili su se dokazi za optubu nekih aktivnih sudaca i dravnih odvjetnika koji su kao pravnici u doba nacizma progonili pripadnike austrijskoga otpora. U sudskim procesima protiv nacistikih zlo-inaca u to doba austrijske su porote oslobaale sve optuene a krivi su bili samo za zloine koji su pali pod zastaru.

Jo sedamdesetih godina prevladala su shvaanja koja su odbijala svako kritiko razraunavanje s nacistikom prolosti Austrije. No politika zbi-

603603

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

vanja omoguila su osamdesetih godina raspravu o odgovornosti mnogih Austrijanaca i Austrijanki za nacistike zloine. Pri tom je postala jasnija i uloga domobranstva u zloinakom osvajakome ratu. Uz ostalo, polemika se kretala oko generala zrakoplovstva Lhra koji je bio odgovoran za rue-nje Beograda i masakra stanovnitva na Balkanu. (U Jugoslaviji je osuen na smrt). Tek s otkriima o ratnoj prolosti tadanjega austrijskoga predsjed-nika Kurta Waldheima rasplamsala se polemika o ulozi domobranstva na Balkanu, o odgovornosti vojnika pri dunostima prema pretpostavljenima u ratu unitenja i napokon o ivotnoj lai Austrije, t. j. o spomenutom mitu o Austriji kao rtvi nacizma.

U debatama o nacistikoj prolosti Austrije sudjelovali su povjesniari i povjesniarke koji se bave suvremenom povijesti. (Poto sam esto boravi-la u Beu, imala sam obavijesti o hrabrom, kritikom razraunavanju s naci-stikom prolou svoje kolegice Erike Weinzierl. Neki su je zato proglasili izdajicom austrijske odnosno njemake stvari.) U svakom sluaju, nacistika se prolost vie nije mogla preutjeti, a vrhunac kontroverzi pokazao se, kao u Njemakoj, u vezi s izlobom o njemakome domobranstvu. Kultura spo-rova o nacistikoj prolosti imala je u Austriji znatno slabije temelje nego u Saveznoj Republici Njemakoj. Za razliku od Njemake nisu se sudski pro-gonili antisemitski istupi i velianja nacizma. Veina debata o prolosti pre-uzeta je sa zakanjenjem od Njemake, a izazvala je mnogo manji odjek u javnosti.

I u dananjoj Francuskoj su tamne strane prolosti predmet strastvene debate. Kritiko razraunavanje s kolaboracijskim reimom marala Ptaina sa sjeditem u Vichy-u za vrijeme II. svjetskoga rata poelo je sedamde-setih godina i kulminiralo krajem 20. stoljea sudskim procesima protiv nekih njemakih nacistikih i francuskih zloinaca te izjavom predsjednika Jacquesa Chiraca da krivnja francuske drave za umorstvo idova ne moe zastarjeti (1995.). Nakon duge utnje doli su na dnevni red i francuski zlo-ini poinjeni u alirskome ratu.

Preuivanje reima u Vichy-u poelo je ve nakon osloboenja Francuske. Tome je sluila velika pripovijest o razdoblju II. svjetskoga rata. Prema tim tvrdnjama poraz Francuske 1940. bio je epizoda a Republika nije pre-stala postojati. Vichy je pojava koja zapravo ne pripada stvarnoj povijesti Francuske. (Upada u oi slinost s tezom da je Hitler uglavnom pojava izvan kontinuiteta njemake povijesti.) Spomenuta francuska velika pripovijest uvjerava da je kolaboracija Francuza s nacistikom Njemakom bila samo izdaja pojedinaca dok se cijela nacija suprotstavljala njemakoj okupaciji i jedinstveno stajala iza De Gaullea i pokreta otpora (Rsistance). Naposljetku se Francuska sama oslobodila uz pomo saveznika.

Ta velika pripovijest bila je zajednika i pristalicama De Gaulle-a i nji-hovim protivnicima komunistima te sredstvo da se prevladaju ratne traume i uspostavi jedinstvo francuske nacije. Usporedno s tim tumaenjem dolo je do obrauna s nekim kolaboracionistima u sudskim procesima u kojima

604604

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

je vrhunac bila Ptainova osuda. No izmeu 1951./53. objavljena je iroka amnestija koja je omoguila integraciju osuenika u francusko drutvo.

Dvadeset pet godina nakon svretka rata morali su konsenzus utnje i slubena inscenacija zaborava reima u Vichy-u ustuknuti pred novim inter-pretacijama tih zbivanja. Na temelju novih knjiga i debata postepeno se pro-bijalo uvjerenje da je u Otporu sudjelovala manjina Francuza a da se vei-na nekako prilagodila njemakoj okupaciji. Prema tom tumaenju reim u Vichy-u imao je relativno veliku autonomiju i podrku. Uz ostalo je provo-dio progon idova jo prije nego to su to njemaki okupatori zahtijevali. Dosta pristalica pridruilo se shvaanju da su francusko drutvo i politika klasa potisnuli doba Vichy-a u zaborav i da je nuna demitologizacija tome odgovarajuih pripovijesti a potreban je i obraun s nekanjenim krivcima.

Procesi devedesetih godina protiv dvojice Francuza nisu samo imali zada-u utvrditi njihovu osobnu krivnju u vrijeme Ptainove vladavine nego i uvaiti istinu o jednom vremenu i politikom sustavu. Bili su to pravi histo-rijski procesi sjeanja a neki su profesionalni povjesniari nastupili kao svje-doci.

Istovremeno zapoelo je kritiko razraunavanje s alirskim ratom s obzi-rom na postupke francuske vojske, osobito na muenje Aliraca. iroka fran-cuska javnost pratila je ta zbivanja jer nije rije samo o kritikom propiti-vanju francuske prolosti nego prije svega o bolnom procesu kolektivno-ga shvaanja francuskoga identiteta, o kritici politike kulture u suvreme-noj Francuskoj. Danas je ipak uglavnom jasno da reim u Vichy-u nije samo proizvod male grupe izdajica i kukavica nego da ga je prihvatio velik dio francuskoga drutva, da je taj reim niknuo iz odreene tradicije francuske politike kulture. Prema tom shvaanju Vichy nije vie samo epizoda nego je rije o kljunim godinama koje bacaju novo svjetlo na normalnu francu-sku povijest i pokazuju prijemljivost francuske politike kulture za faizam, diktaturu i antisemitizam.

I debata o alirskome ratu ne kree se samo oko dranja francuske armi-je i muenja Aliraca. Ona je zapravo kritiko vrednovanje razdoblja, koje je poelo 1830. kolonizacijom Alira, te spoznaja da je Alir do 1962. (do osa-mostaljenja) bio tamna strana Francuske Republike ali ujedno i dio francu-ske povijesti i identiteta.

Borba za tumaenje nedavne prolosti s javnim strastvenim debatama predstavljala je izvanredan izazov za profesionalne povjesniare. Jedan od odgovora bila je pojava profesionalne historije suvremenosti koja je u tra-diciji Annales-a drala da se moe probiti u javnosti i struci metodolokom inovacijom te samokritikom putem istraivanja drutvenih i kulturnih poja-va i nastojanjem da se izgradi poredbena historija. Tom cilju tei Institut za historiju suvremenoga doba (Institut dHistoire du Temps Prsent) osnovan 1978. koji ima sline zadae i usmjerenja kao njemaki Institut za suvreme-nu povijest (Institut fr Zeitgeschichte). Taj je francuski institut postigao viso-ku razinu u poredbenoj historiji suvremenosti, u suradnji s ostalim drutve-

605605

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

nim znanostima, u nastojanjima da se otvore arhivi, u dijalogu izmeu pro-fesionalnih povjesniara i svjedoka vremena. Ti su istraivai sudjelovali u debati o spornim aspektima suvremene francuske povijesti a shvaali su sje-anje i kulturu pamenja kao bitne predmete svoga istraivanja.

Unato velikim problemima u prouavanju suvremene francuske povi-jesti, najnoviji istraivaki rezultati o spornim pitanjima reima u Vichy-u i alirskoga rata pokazuju da su francuski povjesniari i povjesniarke uglav-nom uspjeli odgovoriti izazovu tih kasnih debata.

Poseban sluaj je manipulacija s nedavnom prolosti u panjolskoj. Kada je prestala postojati Frankova autokratska drava dolo je, na temelju usta-va iz 1978, do uspjenoga prijelaza u demokratski sustav. Nacionalnim kon-senzusom , koji je postao kljuni pojam i mit post-frankistike panjolske, Frankova je diktatura nestala iza tabu-a i strahova a kulturno pamenje panjolaca je do danas blokirano. Glavni je razlog strah od suprotstavljenih i munih javnih debata o tamnoj prolosti. Mnogi panjolci dre da je bav-ljenje s nedavnom prolosti bez politike kontrole opasan initelj destabili-zacije kulturnoga i politikoga ivota.

Slubena utnja izazvala je niz tabu-tema kao to je pitanje Frankova pua, legitimnosti njegova reima, politikih ienja, nasilnih odmazda, korupci-je pod diktaturom. Nekadanji protivnici Frankove diktature nisu rehabiliti-rani nego predstavljaju grupu zaboravljenih kao to su ropski radnici, emi-granti, kadrovi republike i uope antifrankisti. Pri tom se razlikuju dobri i loi oblici sjeanja. Primjerice, preuuju se nemilosrdne politike istke na kraju graanskoga rata, dok se gotovo hvale neki aspekti Frankova rei-ma kao gospodarski razvoj 60-ih godina. Uz to su mnoga mjesta sjeanja na graanski rat i frankizam prema potrebi uljepana odnosno uklonjena i zaboravljena. Frankov velebni mauzolej jo i danas eli simbolizirati njego-vu veliinu.

Dok su primjerice njemaki povjesniari sa svojim polemikama znatno potresli historijsku i politiku svijest graana Savezne Republike Njemake, kod panjolskih profesionalnih povjesniara, koji se bave novijom povije-sti, to nije sluaj. Ovdje tisak i politika odreuju teme o kojima se rasprav-lja u javnosti, dok profesionalna historija ima neznatan utjecaj na kulturni ivot. Ipak je u nekim sluajevima prevladana historijsko-politika blokada i dolo je do javne debate. Nositelji toga kretanja su lokalne grupe i inicijative civilnoga drutva koje su izazvale sporove oko otkria masovnih grobnica iz vremena graanskoga rata i poslijeratnoga razdoblja, oko odstranjenja jo uvijek brojnih simbola i materijalnih ostataka Frankove diktature iz javnoga prostora i oko rehabilitacije ratnih zarobljenika i politikih zatvorenika koji su pod Frankovim reimom od 1936. do 1970. bili ropski radnici.

Slubena politika sjeanja dobila je napukline ali se jo uvijek radi o poje-dinim sluajevima lokalnoga ili regionalnoga znaaja u suprotnosti s nadre-gionalnom politikom razinom. Ipak je donekle poveana prisutnost profe-sionalnih povjesniara u javnim raspravama. Otvaranje prema goloj istini

606606

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

o graanskome ratu i Frankovoj diktaturi oigledno zasada nije mogue u demokratskoj panjolskoj.

U vicarskoj je 1996. dolo do kontroverze oko slubene poslijeratne historijske interpretacije o ulozi vicarske u II. svjetskom ratu. Rije je o transakciji zlatom vicarske narodne banke s nacistikom Njemakom, o suradnji vicarskih industrijskih poduzea s njemakima, o bezimenom imetku uglavnom rtava nacizma, zapravo o dranju vicarske kao toboe neutralne drave u ratu. Upravo u federalnoj vicarskoj, sa slabim sreditem, drava je snano manipulirala historiografijom koja se bavi vicarskom u II. svjetskome ratu. Uglavnom to je bila reakcija na vanjska otkria i kritike. U poslijeratnom razdoblju konfiscirani su spisi njemakih diplomatskih pred-stavnitava u vicarskoj. S obzirom na kompromitirajuu suradnju vicarske industrije s poduzeima nacistike Njemake, spisi koji to dokumentiraju su se tovie unitavali. Pristup vicarskome saveznom arhivu bio je doputen samo podobnim istraivaima. Povjesniare, koji su se bavili temama u vezi s tobonjom neutralnosti vicarske u ratu, Ministarstvo vanjskih poslova svim je sredstvima nastojalo sprijeiti u istraivanju. Vlasti su takoer poku-avale onemoguiti kompromitirajua njemaka izdanja.

Tek 1973. otvoreni su fondovi o II. svjetskome ratu u vicarskome save-znom arhivu. Time je manipulacija s historiografijom izgubila temelje jer su slubene historijske slike o vicarskoj neutralnosti donekle izmijenje-ne interpretacijom slobodnijih profesionalnih povjesniara. Rehabilitirani su neki pojedinci koji su bili osueni jer se nisu drali naredbi o zatvaranju granica prema nacistikoj Njemakoj pa su na taj nain spasili ivote broj-nim izbjeglicama.

Ulogu spreavanja istraivanja povijesti vicarske u ratu, koju je 50-ih i 60-ih godina imala drava, preuzele su neke banke, osiguravajua dru-tva i industrijska poduzea unitavanjem spisa ili onemoguenjem pristu-pa svojim arhivima. Uglavnom se vidi da vicarska historiografija suvreme-nih zbivanja nije bila historija sporova kao u drugim spomenutim zemlja-ma. Rijetke debate nisu izazvale veu pozornost javnosti. Ceh povjesniara velikim je dijelom podlegao oktroju restriktivne dravne historijske politi-ke koja je zapravo bila u skladu s temeljnim konsenzusom stanovnitva t.j. s velikom pripovijesti o vicarskoj neutralnosti kroz povijest.

Na kraju, zanimljiv je jedan primjer iz podruja nekadanje njemake i sovjetske okupacije Poljske. Pogromi idova ljeti 1941. to su ih prove-li Poljaci ili su u tome sudjelovali, bili su dio veega vala protuidovsko-ga nasilja u istonoj Galiciji, Litvi i Besarabiji , t.j. na podruju s poljskom veinom koje se od 1939. do 1941. nalazilo pod sovjetskom okupacijom. U tom je razdoblju latentna poljsko-idovska suprotnost doivjela zaotre-nje. Sudjelovanje preteno mladih i siromanih idova u sovjetskoj upravi, Poljaci su doivjeli kao izdaju pa su kolektivno optuivali sve idove da su izdavali pripadnike poljskoga otpora NKVD-u. Nisu dakako uzeli u obzir da

607607

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

je sovjetska okupacijska uprava 1940. promijenila svoju idovsku politiku pa su idovi stradavali kao i Poljaci.

Sve to bila je preuena povijest dok u Poljskoj nisu buknule strastvene kontroverze koje je izazvala knjiga Jana Tomasa Grossa (na poljskome 2000. a poslije prevedena na engleski i druge jezike) o umorstvu, kako on kae, oko 1600 idova sa strane njihovih poljskih susjeda u mjestu Jedwabne 10.VII. 1941. Pri tome ni Nijemci, ni Sovjeti ni poljske komunistike slube sigurnosti nisu sudjelovale.

To je dakako u suprotnosti s poljskom velikom pripovijesti o Poljacima iskljuivo kao rtvama i Nijemaca i Sovjeta, s tvrdnjama da su u naci-stikim zloinima sudjelovali Ukrajinci a donekle i Bjelorusi te Litavci a nipoto sami Poljaci. Mislim, da je to bio nastavak velike pripovijesti o Poljacima kao najveim europskim rtvama nakon podjele Poljske izmeu Pruske, Habsburke monarhije i Rusije. Strastvene debate izazivale su teme o Poljacima kao gledateljima holokausta, koji idovima nisu pruali nika-kvu pomo, o kolaboraciji navodno velikoga dijela idova sa Sovjetima u vrijeme njihove okupacije 1939.-1941., budui da je spomenuti pokolj, ini se, bio posljedica propagande o kolektivnoj krivnji idova za suradnju sa Sovjetima. Veliko je uzbuenje izazvala i sama mogunost masovnoga zloi-na sa strane Poljaka jer se takav pripisivao samo rubnim, kriminalnim poja-vama.

Poljska je historiografija uglavnom utjela o poljsko-idovskim odnosi-ma u ratu, a ukoliko je bilo istraivanja, s Poljacima i idovima se postupa-lo kao s potpuno odijeljenim temama. No drutvena i ekonomska historija te ona mentaliteta ne moe vie prijei preko injenice da su Poljaci, unato zidinama geta, bili mnogostruko povezani sa sudbinom idova. Strastvene debate se nastavljaju.

Mislim, da nema te zemlje na svijetu u kojoj se ne manipulira sa sjea-njem na nedavnu prolost. Imam tako neke obavijesti da se u suvremenoj komunistiko-kapitalistikoj Kini selektivno postupa sa sjeanjem na Mao Ce Tunga kako bi se njegova djelatnost prikazala u to pozitivnijem svjetlu.

Suvremena historiografija ima dakle odreeni kontinuitet od renesan-se, kada su se pojavili prvi elementi njena pretvaranja u zahtjevnu profesi-ju, a ujedno je raslo njeno znaenje kao nositeljice ideologija i historijskih sjeanja ovisnih o drutvu i reimu u kojem je ivio povjesniar. Danas se historiografija, kakva je nastala u Europi u 19. stoljeu, proirila po cijelom svijetu u raznim uvijek novim i proturjenim varijantama a prakticira je golem broj povjesniara i povjesniarki velikim dijelom ovisnih o drutvi-ma i reimima. Meu njima ima mnogo i onih koji ele samostalno istrai-vati i suprotstavljaju se vladajuim interpretacijama pogotovo kada se radi o istraivanju suvremene povijesti. Pri tom je vrlo uoljiva odreena protur-jenost. S jedne strane dominiraju vladajue ideologije a s druge strane ih nove struje i novi pogledi na historijsko istraivanje u profesionalnoj histo-riografiji zapravo rue. Osim toga, razmjerno brojne i strastvene polemi-

608608

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

ke oko novih metoda i pristupa, koje negiraju suprotnom shvaanju svako znanstveno opravdanje, te snana ofenziva postmoderne izazivaju u mnogih profesionalnih povjesniara i povjesniarki osjeaj nesigurnosti. No i sve druge znanosti se mijenjaju i pojavljuju se nove. Mislim da svaki povjesniar i povjesniarka moraju traiti svoje mjesto u toj kakofoniji miljenja. Ne bi trebalo samo skupiti nekoliko povijesnih podataka i dati im odreeni oblik a ne razmiljati o tome to se zapravo radi i okrenuti lea kretanju u suvre-menoj historiografiji. Da, moda je profesionalna historija postala nesigur-nija nego to je ikada bila, ali novi pristupi, koji ire znanje o bogatstvu povi-jesnoga ivota, pruaju povjesniaru i povjesniarki i dalje mogunosti za solidne znanstvene rezultate i za radost i oduevljenje kod istraivanja, za jedinstven doivljaj susreta s ivotima ljudi u prolosti.

Literatura

FOUCAULT, Michel: Nadzor i kazne: raanje zatvora, Zagreb 1994.GOERTZ, Hans-Jrgen, Unsichere Geschichte, Zur Theorie historischer Referentialitt, Stuttgart 2001.GROSS, Mirjana: Mikrohistorija dopuna ili suprotnost makrohistorije?, Radovi 28/1995.GROSS; Mirjana: Susret historije i antropologije, Narodna umjetnost 33/2, Zagreb 1996.GROSS, Mirjana: Plaidoyer za profesionalnu historiografiju, Radovi 29/1996.GROSS, Mirjana: Europa-to je to?, Radovi 34-36, 2001-2004.GROSS, Mirjana: Historijska znanost, Razvoj, oblik, smjerovi, 1. izd. Zagreb 1976.; 2. izd. Zagreb 1980.GROSS; Mirjana: Suvremena historiografija, Korijeni, postignua, traganja, 1.izd. Zagreb 1996.; 2. izd. Zagreb 2001.GROSS, Mirjana: Von der Antike bis zur Postmoderne, Die zeitgenssische Geschichtsschreibung und ihre Wurzeln, Wien, Kln, Weimar 1998.HUNT, Lynn ur: Nova kulturna historija, Zagreb 2001.JANEKOVI RMER, Zdenka: Povijesna spoznaja i metodologija povi-jesti u postmoderni, Radovi 32-33, 1999.-2000.JARAUSCH, H. Konrad; SABROW, Martin ur: Die historische Meistererzhlung, Deutungslinien der deutschen Nationalgeschichte nach 1945, Gttingen 2002.LEEK, Suzana: Usmena povijest-povijest ili etnologija? Mogunosti suradnje povjesniara i etnologa, asopis za suvremenu povijest 1/2001.LYOTARD, Jean Franois: Postmoderno stanje: izvjetaj o znanju, Zagreb 2005.

609609

MIRJANA GROSS, O historiografiji posljednjih trideset godina God. 38., br. 2., 583.-609. (2006)

MAURER, Michael ur: Aufriss der historischen Wissenschaften, Bd.7: Neue Themen und Methoden der Geschichtswissenschaft, Stuttgart 2003.PEI ALDAREVI, Dubravka: Teorijski aspekti historije ena i en-skih studija, Radovi 29/1996.RAPHAEL, Lutz: Geschichtswissenschaft im Zeitalter der Extreme, Theorien, Methoden, Tendenzen von 1900 bis zur Gegenwart, Mnchen 2003.ROKSANDI, Drago ur: Uvod u komparativnu historiju, Zagreb 2004.SABROW, Martin; JESSEN, Ralph; GROSSE KRACHT, Klaus ur: Zeitgeschichte als Streitgeschichte, Grosse Kontroversen nach 1945, Mnchen 2003.WALLLACH SCOTT, Joan: Rod i politika povijesti, Zagreb 2003.WEHLER, Hans-Ulrich: Die Herausforderung der Kulturgeschichte, Mnchen 1998.WEHLER, Hans-Ulrich: Historisches Denken am Ende des 20. Jahrhunderts 1945-2000, Essen 2002.

SUMMARY

THE HISTORIOGRAPHY OF THE PAST THIRTY YEARS

In this article, the author analyzes the development of historiography in the past thirty years. She stresses her opposition to the predominant influ-ence of ideology, and at the same time she questions the new directions and viewpoints in historical research and professional historiography. She draws attention to the appearance of a lack of certainty among historians as a consequence of polemics and the effect of postmodern points of view. Her conclusion is that despite these developments, new approaches can produce valuable scholarly results and justifies historical research.

Key words: Historiography, Historians, Memory