RUKA ŠTO POTPISA PAPIR

Ruka što potpisa papir sruši grad;Vladarski prsti namet na zrak udariše,Dvostruko već je mrtvih, zemlja prepolovljenja;Tih pet kraljeva i kralja usmrtiše.

Tu moćnu ruku spušteno vodi rame,Zglobove prstiju već zgrčio je kreč;Pero je guščje dovršilo umorstvoKoje dovrši riječ.

Potpisa ruka ukaz i ognjicu rodi,Dođoše skakavci, nasta vrijeme glada;Velika to je ruka što ovlaš, potpisom,Čovjekom može da vlada.

Mrtvace broje tih pet kraljeva no nećeUblažit čelo ni smekšat skorenu ranu;Ta ruka milost daje ko ruka što nebom vlada;Nemaju ruke suza da im kanu.

SJAJ SE LOMI GDJE SUNCE NE SIJE

Sjaj se lomi gdje sunce ne sije;Gdje more se ne miče, a vode u srcuU plimama se biju;I slomljene sablasti s krijesnicom u glavi,Od sjaja stvari,Kroz meso bruse se gdje meso kost ne krije.

U bokovima svijećaMlado će sjeme zgrijat, sjeme vremena sažgat;Gdje sjeme se ne mičePlod se čovjekov razrasta u zvijezde,Ko smokva blistav;Kad voska nema, luč će stijenj pokazat.

Iza očiju prolomit će se zora;Od lubanje i prstiju, vjetrena će krvLizat poput mora;Bez zabrana, bez kolja, izljevi nebesaU stapkama će brizgatI ljubiti u smijehu ulje suza.

U dupljama zaoblit će noć

1

Ko mjesec paklinast, granicu globusa;Dan ozari kost;Gdje studen nije, zderat će olujaRuho od zime;Mrena tad proljetna na kapcima visi.

Sjaj će na tajnoj baštini se slomit,Na vrhu misli gdje misli mirišu u kiši;Kad razum umreTajna će tla kroz oči nići,Krv se u sunce dići,A iznad pustih zemljišta zastati će zora.

SNAGA KOJA CVIJET KROZ ZELEN STAPKU GONI

Snaga koja cvijet kroz zelen stapku goniZelenu dob mi goni; korijen stablu rušiI mene krši.A ja sam nijem da svitoj ruži zborimOd iste groze zimljive da moja mladost gori.

Snaga koja vodu kroz klisuru tjeraKrv crvenu mi tjera; potok suši,Moju u vosak gruša.A ja sam nijem da svojem žilju kažemDa gorski vrutak sišu ista usta.

Ruka što vodu kovitla u mlakiMiješa živi pijesak; veže vjetru dahI jedro mi puni.A ja sam nijem obješenom prozboritDa krvnik svoje vapno od moje gline tvori.

Usne vremena pripijaju se k česmi;Ljubav kaplje i skuplja se, no pala krvOzljedu će utišat.A ja sam nijem da vjetru progovorimDa vrijeme nebo oko zvijezda riše.

I nijem sam reći ljubavi u grobuDa ponjavom mi plazi isti svijen crv.

2

POSLIJE POGREBA

(u spomen Anni Jones)

Poslije pogreba, jecave hvale, jauci,Vjetar što stresa uši ko jedra, prigušen topot,Kuckanje zavrtnja u blatnoj stopi groba,Vjeđe zasjenjene i zubi u crnini,Oči slinave, rukavi slanih kapi,Jutrom udarac lopatom što tjera sanI stresa dječaka očajnog gdje siječe svoje grloU mraku kovčega i suho lišće sipa,Što lomi jednu kost do sjaja s ruhom suca,A nakon slave čkalja, vremena gustih suza,U izbi s lisicom punjenom, u izbi s paprati uvelom, Ja stojim, sam, u ime ove uspomeneU jecav sat s mrtvom zgrbljenom AnnomKojoj je srce zapretano jednom ko česma pljuštalo Spženim svijetom Walesa i svako sunce utapalo,(Pa nek je za nju to čudovišna slika i slijepoU hvali pretjerana; smrt joj je bila tiha kap;Ne bi mi dala da poplavi me slavaI plima njenog srca; duboko nijema bi leglaI njenom skršenom tijelu ne bi trebalo vrača).Ali ja, Annin bard, na uspravljenom ognjištu,Sva mora zovem na službu, da krepost joj šutljivuŽamore ko zvona na bovi ponad raspjevanih glava,Da sijaju papratne zidove lisičijih šuma,Da ljubav joj ljuljaju i poju u smeđem hramu,Blagoslove duh sa četiri ukrštene ptice.Meso je imala blago ko mlijeko, no kip što stremi u neboDivljih grudiju, blažene lubanje diva,Iz nje sad klešem u izbi s mokrim oknomDok kuća žestoko nariče i godina dok se svija.Poznam joj dlanove oljuštene, ponizne jetke ruke,I znam da leže u vjeri zgrčene, njen istanjeniŠapat u vlažnoj riječi, pamet sada već praznuI šaku njenog lica priljubljenu uz bol,Tu isklesanu Annu, sedamdeset ljeta kamena.Ruke od mramora natopljene oblacima, ta velikaPrepirka odsječnim glasom, gest i psalam,Nek huje zauvijek sa mnom nad njenom rakomSve dok se pluće lisici ne gane dok ne zagrca LjubavA gizdava paprat ne položi sjeme na crni prag.

3

RAZGOVOR MOLITVI

Razgovor molitvi što će tek ih rećiDijete kad se leči i čovjek što se penjeDo ljubavi umiruće u visokoj sobi,Jedno ne mari kome u snu se okrećeA drugi, pun suza jer ona će umrijeti,

U tami se miču na zvuk za koji znajuDa dići će se nebu sa zelenog tla,Od čovjeka na stubama i djeteta do kreveta.A zvuk što će ga reći dvjema molitvamaZa san u mirnoj zemlji, za ljubav što umire,

Bit će ista bol. Kog će molitve ublažiti?Hoće li dijete usniti bez brige, čovjek jecat?Razgovor molitvi što će tek ih rećiMrtvom je i živom, i čovjek na stubamaVečeras, ne umiruću, već živu i vruću

U nježnosti vatre nać će ljubav u visokoj sobi.I dijete što ne mari kome molitva se penjePotonut će u tugu duboku kao rakuI vidjeti tamnog oka val, u očima sna,Gdje vuče ga stepenicama onoj što je mrtva.

ODBIJANJE DA SE OŽALI SMRT U POŽARU JEDNOG DJETETA U LONDONU

Nikad pa sve dok čovjek neće bitiKo ptica zvijer i cvijetŠto plodi se i ponizna dok tamaTišinom ne kaže prolom zadnjeg sjajaA tihi satNe dođe s mora što se propelo u ormi

Sve dok ne moram opet ućiU obli cion kapi vodeU sinagogu jednog klasa žitaJa neću molit sjenu zvukaNi sijat svoje slano sjemeU najmanji prodol kostrijeti da plačem

Veličanstvo izgaranja ove dječje smrtiNeću umorit

4

Ljudskost njenog hoda s tom teškom istinomOskvrnut neću zastajanje dahaS još nekomElegijom mladoj nevinosti.

Duboko s prvim mrtvima leži kćer Londona, Odjevena u stare prijatelje,U zrna mimo vijeka, tamno žilje svoje majke,Potajno kraj vode što ne žali,Kraj vode Temze koja nosi.Jer poslije prve smrti, druge više nema.

PRIJE NO KUCNUH

Prije no kucnuh da put me pustiSa tečnom rukom po utrobi tapšah,Bez obzira jer bijah ko vodaŠto Jordan stvori kod mog doma;Mnethinoj kćeri bijah bratI sestra crvu od začeća.

Bio sam gluh za proljeće i ljeto,Suncu ni mjesecu nisam ime znao,Pod oklopom mesa tutnjavu sam čuo,Rastopljen oblik što sam bio,Olovno zviježđe, čekić kišovitSa svoje kupole što zaliva ga otac.

Poruke zime ja sam tako znao,Strelastu tuču, djetinjast snijeg.Vjetar je snubok mojoj sestri bio,Ko rosa paklena backo se u meni;Istočna klima žilama je tekla,Nepočet još i dan i noć sam znao.

Nedočet još, pretrpio sam:Mučila snova ljiljanske su kostiU živu savijala brojku,I meso sjeckano da pređe crtuGorkih žučnjivih križeva na jetri,Trnjavog grmlja u skvrčenu mozgu.

Znalo je grlo žeđ prije nego tkanjeKože i žilja uokolo vrelaGdje riječ i voda tvore smjesu

5

Neumitnu dok krv ne stane;Srce je ljubav znalo, trbuh glad,Miris ličinke poznavao je stamen.

Vrijeme izbaci moje stvorenje smrtnoDa luta ili da ga guta moreDa upozna soli pustolovnePlima što nikad ne dodirnu žal.Ja što bijah bogat bogatiji postahU gutljajima vina što ga daje dan.

Rođen od sablasti i puti, nisam bioNi utvara ni čovjek, samo smrtan duhKad satrlo me pero smrti.I sasvim smrtan bijah,Do zadnjeg dugog daha što mom ocu Prenese glas od umirućeg spasa.

U križu i klanjanju vi pred oltarima,Spomenite se mene i smilovanje njemuKoj uze moju put i kost za štitA mojoj majci prevari utrobu.

VJENČANJE JEDNE DJEVICE

Probudila se sama u mnoštvu ljubavi kad je svjetlo jutraZateklo u dugoj noći njenih očijuSvoje zlatno jučer na perunikama usnuloA sunce tog dana iz bedara poskočilo k nebuČudesno djevičanstvo bijaše, staro ko hljeb i ribe;Premda je čas tog čuda kao vječno svjetloA brodogradilišta stopa galilejskih kriju flotu golubica.

Drhtaji sunca neće žudjet višeDuboku morsku postelju gdje nekad se vjenčala sama,Sa srcem u sluhu i vidu; usne su lovile lavinuZlatne sablasti što prsten je dala njenoj živoj kosti,Pod njenim prozorom što je digla svoj teret od zlata,Jer muškarac sad spava gdje utažen je požar i njegovom rukom ona saznajeTo drugo sunce, ljubomorni tok neprispodobive krvi.

6

KAD LJUBAV BI ME DODIRNULA KAKO

Kad ljubav bi me dodirnula kako,Varava djevojka što ukrala me sebi,Prođe kroz babinje i povoje mi slomi,Kad crveni bi škakljaj ko što se stoka teliIzgrepsti mogao smijeh iz mojih pluća,Ne bih se bojao ni jabuke ni plimeNi zle krvi proljeća.

Muškarac ili žena? ćelije govoreOd mesa dok plod kaplje poput vatre.Kad tek izlegla kosa bi me golicala kako,Kost krilata što u peti klija,Nemir čovjeka već na stegnu čeda,Ne bih se bojao ni omče ni bradveNi ukrštenih pritki rata.

Muškarac ili žena? kažu prstiŠto kredom rišu zidovima parove zelene.Da golicne me glad ježinca kakoVrućinom da kuša živcu sirov rubNe bih se bojao ljubavničke snage.Ne bih se bojao zloduha u bokuNi izgovorene rake.

Da protrlja me kako ljubavnički dodirIzbrisat što ne može trag vrane niti grčBolesne stare muškosti na opuštenoj bradi,Vrijeme, gubici i nježni krevetacUzbudili me ne bi jako,More bi prljavo utopit me mogloDok dragoj se mrtvo pod nogama lomi.

Taj svijet je na pol đavolov, na pol moj,Mahnit od droge što puši se u ženiI oko pupoljka se svija što joj rašlja oči.Gnjat starca, jedna moždina sa mojom,I sleđevi svi što mirišu u moruDok sjedim i motrim crva što pod noktomŽivot polako toči.

To me protrlja i to je što golica.Čvoravo majmunče srlja niz svoj spolIz vlažne ljubavničke tame i njihaj dojiljeOthranit nikad neće ponoć smijeha,

7

Ni onda kad ljepotu nađe u grudimaDrage, majke, ljubavnika, ili svojih šestStopa u čistom prahu.

Pa što je dodir? Na živcu pero smrti?Te tvoje usne ljubavi, u čkalju poljubaca?Moj Krist običan, na stablu trnjem rođen?Suhlje je slovo smrti nego njegov leš.Rane mi rječite tvojom utisnute kosom.Da okrznu me kako dodir što je:Moja metafora čovjek.

NAROČITO KAD VJETAR U OKTOBRU

Naročito kad vjetar u oktobruMraznim prstima kažnjava mi kosu,Šćepan od sunca mrzovoljnog vatru gazimI trpku sjenu bacam po tom tlu,Kraj morske obale dok čujem žamor ptica,U zimskim šibama kako gavran kašlje,Zaposleno mi srce drhti dok ti pričaš,Riječi ti upija, slogove krvi sipa.

I ja u grad od riječi zaključan, vidimNa obzorju gdje poput stabla iduRječiti oblici žena, graja djeceSa zvjezdanim kretnjama u parku.Da sačinim vam nešto od samoglasnih stabala,Od hrastovih nek glasa, vijesti od korijenjaMnogog trnovitog da vam kažem kraja,Nek satvorim vam od zborenja vode.

Vrč paprati i neprestani satKažu mi riječ ovog časa, živčani smisaoPo ubraždenom krugu leti, proglašava jutro,Vjetrokazom kaže vrijeme vjetrovito.Nek napravim vam nešto od livadnih znaka,Znakovite trave što priča da znanjeSa zimom crvljivom u oku se lomi.O gavranovu grijehu da vam kažem.

Naročito kad vjetar u oktobru(Da sačinim vam nešto od jesenjih čara,Paučjeg jezika glasnih brda Walesa)Pesnicom plodina kažnjava mi zemlju,Da učinim vam nešto od riječi bez srca.

8

Presušilo je srce jer je žurno znaloPosrćuć u krvi da dolazi jarost.A tu pri žalu ptice tamnih vokala.

U POČETKU

U početku bješe zvijezda sa tri kraka,Osmijeh od sjaja preko prazna lica;Grana od kosti kroz tek prihvaćen zrak,Rašljasta tvar, moždina prvom suncu;I razgorjele brojke na oblom prostranstvu,Nebo i pakao su mješale u pređi.

Bješe u početku potpis blijed,Trosložan i zvjezdan kao smijeh;A poslije pridođoše otisci na vodi,Iskovan biljeg lica na mjesecu;I krv što dirnula je kalež, stablo križa,Potaknu prvi oblak, dade znak.

Bješe u početku uspon vatre,Zapali klime svjetlom jedne iskre,Trooke iskre, rumenooke, ko cvijet nemušte;Izraste život i prolipta iz valjanja mora,Prsne u korijenju, iz kamena iz zemlje crpnuPotajna ulja što tjeraju trave.

Bješe u početku riječ, ta riječŠto iz tvrdih svjetlosnih temeljaOdvoji slova sva praznine;Iz oblačnih osnova udisanjaIzroni riječ i prevede za srcePočetne slovke rođenja i smrti.

U početku bješe mozak tajni,Mozak staničan i zalemljen u misliPrije no se paklina razrašlja u sunce;Prije no se žilje strese u svom situ,Krv sunu i prosu vjetrovima svjetlaRebrast izvornik ljubavi.

9

UMIJEĆE SAMOTNO I ZANAT SVOJ

Umijeće samotno i zanat svojJa vježbam u tišini noćiKad samo mjesec nebom bjesniA ljubavnici u posteljiSve svoje grle muke,Kraj raspjevanog svijetla trudimNe za tišinu niti hljebNi da se gizdam ni da tržimDražimaBjelokosnim prozornicamaZa priprostu tek plaću radimNajtajnijeg mi srca.

Ne za gorkog odmetnikaPod bijesnim mjesecom ne pišemTim poprskanim stranicamaMrtvacu naprasitom neSa slavujima i psalmima,Za ljubavničke samo rukeŠto grle boli vjekovneŠto ne plaćaju niti mareUmijeće turobno i zanat moj.

FERN HILL

Jer mlad i lagan, pod granama jabuka,A kuća radosna, ja sretan ko zelena trava,Noć nad dolinom zvjezdana,Dalo mi vrijeme da se penjemZlatan u radosti njegova oka,I čašćen među kolima, princ gradova jabukaJednom sam gospodski imao lišće i stablo,Trag od ječma i cvijećaNiz svjetlosne rijeke bez vjetra.

Jer mlad i bezbrižan, čuven među sjenicama,A sretna dvorišta, pjevah jer selo mi dom,U suncu što je jednom mlado, Dalo mi vrijeme igru i da budemZlatan u milosti njegova toka,I zelen i zlatan, pastir i lovac, teladPjevala uz moj rog, brdske lisice lajale čisto i lednoA sabath sporo zvonioU šljunku svetih brzaca.

10

Cijelog je sunca to ljupko trajalo, sjenokošeKo kuća visoke, pjev dimnjaka, zrak, Igra ljupka, vodena, vatra ko trava zelena,A noću pod priprostim zvijezdamaU san jahao, sove odnašale selo, Cijelog sam mjeseca slušao, blažen kraj sjaja, ćukoveGdje lete s plasnicama, konje Što sijevaju u mrak.

I budan zatim, a selo od rose bijeloKo putnik se vratilo, s pijetlom na ramenu:Sve je ko Adam i djevica sjalo,Nebo se opet skupljaloI sunce zaoblilo u taj isti dan.Tako je moralo biti nakon rođenja prvog sjajaNa prvom vrtložnom mjestu, vrući začarani konjiIz rzavih izlazili stajaPrema poljima hvale.

I čašćen od lisica i fazana, a kuća radosnaPod novim oblacima, sretan koliko je srca,A sunce se novo na novo rađa,Put mi je bezbrižan išao,Želje mi jurile visokom ko kuća travom,I nisam se brinuo, igre mi ko nebo plave, da vrijemeOkreće raspjevano i daje tek jednom takvu jutarnju pjesmuPrije no djeca zlatna i zelenaProslijede iz njeg van milosti.

Nisam se brinuo, dani mi bijeli ko janje, da vrijemeZa sjenu ruke me vodi ambaru lastavica,U mjesecu što uvijek raste,Ni da ću jašući u sanČuti kako s visokim poljanama letiProbuditi se jer selo iz zemlje bez djece bježi.No mlad i lagan, u milosti njegova toka,Dalo mi vrijeme da umirem zelenIako pjevah u lancima ko more.

NE IDI NJEŽAN U OVU DOBRU NOĆ

Ne idi nježan u ovu dobru noć,Izgorjet treba starost i buncat kad izmiče dan;U bijesu, gnjevna što umire joj sjaj.

11

Na kraju znaju mudri da tama je u pravu,Razrašljala im munju nije riječ, pa ipakNe idu nježni u ovu dobru noć.

Dobri ljudi, zadnji talas, naričuć kako suKrhka im djela blještat i plesat mogla u uvali zelenoj,Gnjeve i bjesne jer umire sjaj.

Divlji ljudi što ščepali su i pjevali sunce dok u letuI saznali, prekasno, da požališe put,Ne idi nježno u ovu dobru noć.

Teški ljudi, blizu smrti, sa zjenom koja gasne videDa slijepe oči sijevnut ko meteor mogu i bit žive,Bjesne, u gnjevu što sjaj umire.

A ti, moj oče, tamo na žalosnom visu,Žestokom svojom suzom kletvu i blagoslov mi daj,Ne idi nježan u ovu dobru noć,U gnjevu budi, gnjevan što umire sjaj.

TAJ KRUH ŠTO LOMIM

Taj kruh što lomim bijaše jednom žito,A vino to na tuđoj loziOtrgnuto u plodu;I čovjek danju ili vjetar noćuObori ljetinu, slomi radost grožđu.

Jednom je u tom vinu ljetna krvTukla u mesu što čokot je skrilo, Jednom je u tom kruhuNa vjetru žito prpošno bilo,A čovjek sunce slomi i vjetar utiša.

To meso koje kidaš i krv ovaU žilama što pustoš praviŽito i grozd su bili,Od čulnog rođeni korijena i soka,Te moj hljeb lomiš i piješ moje vino.

I SMRT NEĆE GOSPODSTVA IMAT

12

I smrt neće gospodstva imat.Mrtve će gole u jedno prožimatSa čovjekom u vjetru pod zapadnom lunom;Kad izbijele im čiste kosti, kad ne bude ih više,Zvijezde će imat pod laktom i stopom;Polude li kako, u zdravlju će biti,U moru potopljeni iz mora će izrasti;Izgubljeni ljubavnici, ljubav neće pasti;I smrt neće gospodstva imat.

I smrt neće gospodstva imat.U vijugama mora, oni što već dugoPočivaju, neće umrijet šuplje;Na mukama svijeni, kad tetive im prasnu,Na kotač nabijeni, neće da se skrše;Vjeru u rukama kad im prepolove,Jeze jednoroge kada ih probodu;Razneseni svuda, tad neće popucat;I smrt neće gospodstva imat.

I smrt neće gospodstva imat.Pri sluhu im galeb nek više ne kričiIl vali da se bučno na žalima lome;Gdje cvijet je cvao neka više cvatNe diže glavu prema mlazovima kiše;Pa jesu li mahniti i posvema mrtvi,Tratinom kucaju glave ovih bića;Dok sunce ne padne suncu će se lomit,I smrt neće gospodstva imat.

VIZIJA I MOLITVA

I

TkoSi tiŠto rađaš seU sobi susjednojTako glasan u mojojDa čujem sada utrobuGdje otvara se i gdje tamaStruji nad slabošću i položenim sinomIza tog zida slabog ko ptičja kost?U krvavoj izbi rođenja koja ne zna

13

Kako se vrijeme okreće i goriI kako ljudskog srca otisakKrštenju nije sklonKad sama tamaBlagoslivljeOvo divljeČedo.

IMoram sadLežati tih ko kamenKraj zida od kosti pticeI slušati jaukSakrivene majkeI zasjenjenu glavu boliGdje jutro poput trna dajeI primalje gdje o čudu pjevajuSve dok pridošli prkosnikNe spali mi svoje ime svoj plamI krilati zid dok ne prsneOd njegove spržene kruneI tame što iz bokaRaste premaJasnomSjaju.

KadPtičja kostIskrivi se i svineI prvo svjetlo zoreOd njegove struje jarosnoNavrvi na kraljevstvo početoOd onog što je zabljesnuo neboI poprskanu porodilju djevojkuŠto nosila ga s lomačom u ustimaI ljuljala ga ko olujaIzgubljen u nenadanomUžasu i ozaren odNekoć zastrte odajeUzalud ću plakatU kotluNjegovaPoljupca.

U vrtnjiNjegova sunca

14

U pjenušavomViru njegova krilaJer bijah izgubljen što samJecao pri prijestolju potopljenomU prvoj jarosti tog novog tokaI munjama poklonstva bijah vraćen otopljenNatrag u crnu tišinu oplakanJer bijah izgubljen jaŠto dođoh do nijeme lukeI onog koji nađeA ravno podneNjegove raneZasljepljujeMoj krik.

TamoSkutren nagU svetoj škrinjiNjegovih blještavihGrudiju probudit ću seKad sudac zatrubi ludiloNezajaženom morskom dnuOblaku što se penje grobu što izdišeI prahu kad kaže da uzjedriS plamenjem u svakom zrnu.O spiralo uzašašćaIz pohlepne urneOne ljudske zoreKad svaZemlja

I tekRođeno moreHvalili su sunceOnog koji nađeI uspravnog AdamaGdje nad izvorom se raspjevao!O krila mnoge djece!Let k rani onih davnoMladih iz urvina zaborava!Hod nebom onih uvijek umorenihU bitkama! ZbivanjaSvetaca njihovim vizijama!Svijet vijugajući kući!I sva ta bol sadTeče otvorena

15

UmiremI ja.

II

U ime izgubljenog što se dičiU prljavoj ravnici gnjiležiPod pjesmom pogrebnomPtica s teretomTeškim od utopljenogI prašine zeleneIznašajućiDuhIzZemljeKo peludNa crnom perjuI kljunu sluzavomJa molim sad iako nisamPosve od one braće ojađeneJer radost se maklaU samoj moždini kosti moga srca

Da onaj što sad spoznaje i sunce i mjesecU mlijeku svoje majke da se vratiPrije no mu usne sijevnu i procvatuIza zida od ptičje kostiIzbi rođenja krvavojDa bude nijemA utrobaŠto rodiZaSve ljudeObožavanoSvjetlo djetetaTe blistave uzeRazjapi se njegovu povratku.U ime ispraznogNa nekrštenoj planini izgubljenogU srcu same tame molim ga

Nek ostavi da leže mrtvi premda jaučuDa trnjave mu ruke podignu ihHraništu i rani svijetaVrtu kapi krvi

16

Da izdrži kamenDomaćin slijep da snijeU tamnoj iDubokojStijeniKost srcaDa ne budiVeć da je slomiNa kruni planinskojBez zapovijedi suncaI da se prah razaspeRavnicom gdje rijeka ničePod plaštem noći što zauvijek pada.

Noć što zauvijek pada poznata je zemljaI zvijezda četi spavačaČiji jezik zvonimDa oplačem mu potopLagan kroz more i tloJer mi sad znamoI poznamoSva mjestaPuteVijugeI stazeČetvrti i groboveBeskonačnog pada.I priprosti ubogarSpavače moli sve da sadaNe bude se i da ne ustajuJer zemlja je smrti srcu mjera

A zvijezda izgubljenih oblik očiju.U ime onog bez ocaU ime nerođenogI onih što ne žaleJutra primaljaRuku i spravaO u ime nikogDa sadIliNitkoBudemTo molimI da bi sunce grimiznoSatkalo sivu raku

17

I da mu boja glineProstruji nad mučeništvomU protumačenoj večeriI znanoj tami zemlje amen.

Smjer molitvi okrećem i gorimU blagoslovu nenadanog sunca.U ime prokletnikaOkrećem se i hitamSkrivenoj zemljiAli glasno sunceKrsti nebo.NađenSam.O nek meOpari i kupaU rani svojega svijeta.Moj glas mu sad u ruci gori.Mom kriku odgovara munjom.U oslijepjelom sad sam izgubljen.Sunce urla na kraju molitve.

OBRAZINU DAJ MI I ZID

Obrazinu daj mi i zid da od uhoda tvojihBritka pocakljena oka i pandža ostakljenih,Sakrijem nasilje i bunu u jaslicama svojeg lica;Čep zanijemjelog drveta da od protivnika golihZakočim bajonet jezika u ovoj molitvi bez štita,Prisutna usta i slatku trubu laži,U starom oklopu i hrastovini lice priglupog,Da branim blještav mozak, da otupim istražitelje,I bol obudovjelog poškropljen suzom s trepavica,Da zastrem belladonnu, nek suhe oči spazeDruge gdje odaju jadovane laži svojih gubitakaU obrisu nagih usana i hihotu pritajenom.

BJEŠE LI VRIJEME

Bješe li vrijeme kad su plesači s guslamaU dječjim cirkusima nevolje podnijet znali?Doba bje jednom da nad knjigom plaču,No svoju ličinku vrijeme im na trag stavi.Pod lukom neba sad su nesigurni.

18

Što nikad ne znamo, sigurno je znanje.Nebu pod znakovima, oni bez udovaNajčišćih su ruku i sablast bez srcaJedina neranjiva i slijep čovjek takoNajbolji vid ima.

PJESMA U OKTOBRU

Pod nebom bje mi tridesetaU sluhu budnom

Zaliv i šuma susjednaŠkoljkama osuta čapljama služena

ObalaU jutru znak

S molitvom vode, pozivom galeba i vranaUdarom jedrenjaka o gat istkan mrežama

A ja da kročimTog časa

I krenem na put iz pozaspalog grada.

S vodenim pticama moj rođendan počeS pticama grana krilatih što lete moje ime

Iznad svih sela i bijelih konjaI ustadoh

U kišnu jesenDa odem pod pljuskom svih mojih dana

Zaroni čaplja u visoku plimu kad na put panuhPreko granica

I vrataVeć probuđenog zaključanog grada.

Proljetna pregršt ševa kotrljav oblačićPrepuno kosova ćurlika grmlje uz cestu

I sunce oktobraKo ljetno

Brijegu na ramenuOvdje su odana podneblja, mili pjevači

Odjednom u jutro pristigli dok lutam i slušamGdje curi kišaI hladan vjetar

19

Kroz šumu piri daleko poda mnom.

Blijeda kiša nad zalivom sve manjimA preko mora crkva mokra ko puž velika

Rogovi joj u magli i dvoriSmeđi ko sovaNo vrtovi svi

Proljeća i ljeta u dugim bajkama su cvaliPod oblakom punim ševa iza svih granica.

Divio sam se tadSvom rođendanu

No vrijeme obrtat se stalo.

Odvrnu se od vedrog krajaNiz drugi jedan zrak, druga nebesa plava

Prostruje opet ponad čuda ljetnogS jabukama

Rumenim breskvama i grožđicamaU obratu tad jasno vidjeh dijete jedno

Jutra već s uma smetnuta kad je s majkom šetoKroz krivulje

Sunčanog sjajaZelenih kapela predanja

Kroz polja djetinjstva već dvaput kazana.Od suze njegove obrazi mi gore i srce mi se u njem miče

I to su bile šume rijeke i moreGdje dječak jedan

U ljetu mrtvihIstinu svoje radosti šapuće

Drveću i kamenju i ribama u plimiDok tajna

Još pjeva i živiU vodi i pticama pjevicama.

Tu sam se divio svom rođendanuAli se vrijeme obrnulo. I radost prava

Već dugo mrtvog djeteta što meni je pjevalaU suncu izgara.

Pod nebom bje mi trideseta

20

Tamo je stajala tada u podne ljetaA dolje ležao grad lisnat od krvi listopada.

O neka istina mog srcaI dalje pjeva

Na ovom brijegu visokom godina dok se mijenja.

Pogovor iz knjige „Poezija“ Dilan Tomas

Iz utrobe zemlje izlazi pjesnikkoji je možda seljak,obnevideo pod teretom sjemenja.

Slavko Mihaljić

Pišući o Dylanu Thomasu, Ann Riddler je zabilježila kako svako vrijeme može sebi priuštiti nekoliko pjesnika kao što je on: pjesnika koji na neki način stoje po strani od glavnih zbivanja u vremenu, no koji su u isto vrijeme dovoljno umjetnici a da im djelo ne bi živjelo.

Možda je ova izjava zapisana u brzini, na prečac. Stojimo pred nekim pitanjima. Prvo: koje je vrijeme takvo da sebi može dozvoliti, upravo „priuštiti“ pjesnika koji stoji po strani a da ipak ostaje pjesnik? Drugo: nije li upravo taj i takav čovjek kojeg vrijeme može sebi „priuštiti“ onaj prijeko potreban čovjek?

Odgovor je zajednički za oba pitanja i, jer se sam nameće, nije ga teško izreći.

U svakom bi vremenu ljudi koji se bave riječima htjeli da posjeduju svoje vrijeme, kako to povijest obično pokazuje. Većina ga ne posjeduje a uzroke ne marimo ovdje znati. No priznati nekom sve atribute umjetnika, hvaliti ga i cijeniti i u isto vrijeme tvrditi da je on mimo glavnih pjesničkih zbivanja svog vremena, proturječno je. Priznati nekom da je njegovo djelo zaista poezija, znači priznati ga nužnim i više ne može biti riječi o tome da li ga vrijeme može sebi dozvoliti ili ne. Vrijeme ga je samo izazvalo i on se pojavio, nikako mimo njega. Zašto i kako, valja utvrditi. Pa ako i jest po strani, kako kažu, smisao te poezije valja nam potražiti u njenom položaju unutar jednog pjesništva.

U vrijeme kad su Eliot, Auden i Spender stvarali svoja najzrelija djela i kidali s tradicijom u tolikoj mjeri te se činilo da je poslije njih neizrecivo teško reći svoju, pojavljuje se sa svojom prvom knjigom od osamnaest pjesama mladi čovjek iz Walesa, ljubitelj mita koji živi u samom njegovom središtu, pjeva iz njega i stvara ga pjevajući. Na ustuk svim socijalnim,

21

psihološkim, intelektualnim problemima vremena, on se razvija u situaciji u kojoj se novi pjesnički jezik pričinjao iscrpljen u svim smjerovima, doveden do svoje krajnje suhoće i precizne jednostavnosti. Novi pjesnički idiom već je stvoren, Eliot već piše prvi od svoja „Četiri kvarteta“ i, u pokušaju da sintetizira vrijeme, nailazi na zidove sa svih strana. Našao je razrješenje u uzašašću a ostali nastavljaju novim stazama koje i nisu više nove.

Međutim, Dylan Thomas kao da izlazi iz utrobe zemlje same, pouzdano upućen u tajne žive i nežive prirode, žlijezda i minerala podjednako. Svijet oko njega pritisnut je neminovnim i neodložnim pitanjima, elementarna razularenost i iracionalnost drugog rata već prebivaju u zraku. On se javlja kao pjesnik koji iznova potvrđuje mogućnosti jednog jezika, dakle njegovu životnu sposobnost, vraćajući mu čistoću primitivnu i priprostu, ogromnim unutarnjim iskustvom, šireći mu granice, potičući ga na nov razvoj a vezujući ga istovremeno za daleku tradiciju, za sjećanje na Shakespearea, za Blakeovu prožetost elementima, za Yeatsovu tehničku disciplinu. Dylan Thomas pjeva kao da na svijetu nema strahota koje bi bile neobične ili neočekivane: sve nepogode dobro su došle jer ih valja prevladati i jer čovjek nema drugog izbora. Smrt i život suočavaju se kao neizbježna oscilacija a njegova poezija oscilira istom mjerom, istom frekvencijom, u vjeri da su mogućnosti tih oscilacija neiscrpne.

Vrijeme ga je dakle zahtijevalo a ne dopustilo kao neku od mogućih raskoši, u jednom je času bila potrebna riječ mimo svih ljudskih ozljeda ili svečanosti, bilo je potrebno potvrditi golo osjećanje disanja, ravnotežu, povratak nekim prastarim temeljima. Dosad još nije bilo vremena u kojem bi takav pjesnik bio sporedan ili po strani od zbivanja.

Doista, ne radi se o jednom od najvećih. T. S. Eliot je sigurno obuhvatniji i misleniji. No postoji jedna tačka u kojoj se trud malih majstora madona sabire s Giottovim, potvrđujući i nagovještavajući sve skrivene sposobnosti opstojanja u vremenu. Pjesnik koji je možda seljak, odgovorio je put prirode. Za svako razaranje, nova plodnost.

Na mnogim mjestima nejasan, još duboko u mraku svojih unutarnjih impulsa, podložan im je većom zagusnutošću no i jedan od suvremenika. U sretnim trenucima ravnoteže između osjetljivosti i svijesti, Dylan Thomas je neosporno pjesnik. Rekao je za njega Herbert Read: „U tragično kratkom životu, on je bilježio svoju ličnu bitku s tamom, za izvjesnu mjeru svjetlosti i to u jeziku tako strasnom, da je uprkos svim neumjerenostima uvjerljiv, spontan i neodoljiv.“

Nikica Petrak.

22