1

Dinko ŠtimacDinko ŠtimacDinko ŠtimacDinko Štimac

olim te Eileithyo. Volim te toliko

da mi to zadaje fizičku bol. Ležim

u tami, okružen ravnomjernim disanjem svoje

usnule braće i osjećam agoniju. Agoniju? Možda i

lažem, osjećam sreću zbog tvojeg postojanja, ali

istovremeno ćutim i bol zbog činjenice da nisam s

tobom. Ne mogu te gledati – suze mi oči, ne mogu

te ne gledati – boli me srce. Ne znam što

napraviti, gdje se okrenuti. Jesam li ja jedini koji to

ovako snažno osjeća? Reci mi šutljiva i prekrasna

Eileithyo, je li moja ljubav normalna? Znam da su

te voljeli mnogi, teško te je ne voljeti; znam da

usrećuješ mnoge, znam to sve. Znam i još nešto, u

mojim mislima ti si samo moja i ničija više.

Stišćem svoju plahtu i znam da si tamo

vani ... Stišćem plahtu i svoj jad. Zašto, zašto? I

drugi vole pa ne osjećaju takvu bol. Normalno

žive i rade, a ja posrćem, slijepo teturam životom

pod tvojom svjetlošću. Nisi zvijezda, iako imam

dojam kao da jesi. Gledajući zvijezdu koja

obasjava naš planet, zamrači mi se pred očima,

gledajući u svjetlost koju stvaraš ti – moja

zvijezdo, gubim krhki razum i poželim se

ozlijediti. Šakom udaram u prvi predmet koji

nađem: zid, stup, ciglu … sve je bolje od vatre

koja me proždire iznutra. Fizičkom boli

pokušavam otjerati onu unutarnju, ali to ne ide. Ti

si još uvijek tu i nikamo ne ideš. Bolje da se sa

time pomirim, ovi osjećaji koje imam – tu su i neće

otići. Ponekad ih mrzim, ali svejedno ne želim da

u potpunosti nestanu. Htio ja to ili ne, oni me

ispunjavaju, opijaju svojom snagom. Tako su

snažni, a opet, tako nepredvidljivi ...

Vani je hladno, ali odjednom me udara

nagli val vrućine, odbacujem plahtu koju sam do

maloprije čvrsto držao i širom otvorim oči ...

Tama ... Neprilagođenim očima zurim u gusti crni

zid mraka i razmišljam. Opet razmišljam, koristim

se mozgom koji samo što se ne upali od divljeg

zlorabljenja. Ne usmjeravam ga u nekim korisnim

smjerovima kao npr. u znanost; ne, ja ga mučim

apsurdima i beskorisnim gluparijama ...

Recimo ova tema: sada, dok su mi oči još

neprilagođene, vidim samo tamu. To je

trenutačno sav moj svijet – ova tri prsta na svakoj

od mojih ruku i iza njih ništavilo. Nije li užasno

provesti čitav jedan život u takvoj čahuri?

Nesumnjivo jest, a nema nikakvih naznaka nade.

Opet, možda i postoji nada? Nastavljam gledati i

pomalo mi se otvaraju novi svjetovi. Jedan od

moje usnule braće na krevetu iznad, jedan lijevo,

mislim da čak vidim i zid naše sobe. Ritmičko

disanje i nepomičnost prizora obuzimaju mi um.

Siguran unutar svoje braće, zašto sam se uopće i

brinuo? Oni su tu, njihova toplina i ljubav, za nju

tu nema mjesta ...

... Ona, ponovo ona ... Zašto se ne mogu

izgubiti u toplini mase kao moja bezbrižna braća?

Samo jedan trenutak među njima i ponovo sam

prepušten sebi. Gle kako mirno spavaju! O čemu

V

2

sanjaju? O njoj, svemiru, životu ...? Prokleti bili,

tako im zavidim na samokontroli i nekom smislu

u životu. Pripadaju našem jajetu i sretni su –

sretni onim intenzitetom i načinom na koji ja to

nikada neću biti. Pokušali su mi pomoći, stvarno

jesu, ali jednostavno nije išlo. Uvijek sam stajao po

strani i bio sam. Sam s njom, uz jedan maleni

problem – ona je na nebu ... Ne mogu više

izdržati, moram je vidjeti … odmah. Tiho se

uspravljam u krevetu i na prstima odšuljam do

vrata. Odlično, nitko se nije probudio ...

Tiho škripanje šarki i u sobu uđe mirisni

noćni povjetarac. Srce mi počinje drhtati, ona je

tako blizu, već joj vidim odsjaj. Dok za sobom

pažljivo zatvaram vrata, osjećam njezin pogled i

toplinu poput žmaraca na leđima. Okrenem se, na

trenutak zastanem i onda, stropoštavši se na

koljena, tiho zaridam. Suze mi mute vid, cijeli je

svijet u vlažnoj izmaglici i usred svega toga – ona.

Crveni mjesec koji me gleda iz zvijezdama posute

praznine. Kako li sam malen naspram nje, poput

mrava u usporedbi sa planinskim lancem ...

Kao svi pripadnici moje vrste i ja sam

zaljubljen u Eileithyu – mjesec koji kruži oko

našeg planeta. Mi – crvi na planetu, svi smo

muškog spola, ona – gore u hladnoći, je žena. Mi

smo njezino sjeme, njezina djeca i vraćamo joj se

svakih deset godina da je oplodimo. Tako bi i bilo

da sve ide prirodnim redom, ali stvarnost

nažalost nije takva – druga su ovo vremena.

Nekoć, muškarci su bili muškarci i živjeli

su samo radi nje. Eileithya bi stvorila njihovo jaje i

uz bijesnu ga vatru poslala na planet gdje bi se

izlegli. Blagoslovljeni životom, izašli bi iz istog

jajeta kao i pedesetero njihovih drugova – braće s

kojom će provesti ostatak svojeg života pod

njezinom svjetlosti. Život koji traje deset godina,

vrijeme koje se iskorištavalo za dozrijevanje i

osnaživanje. Onda bi jednog dana, veliki i siloviti,

raširili svoja krila te proletjeli tankom atmosferom

i hladnim svemirom do nje. Spojili bi se s njom i

živjeli u vječnom raju – vrtu čuda sazdanom na

spoznaji da su produžili vrstu i nastavili vječni

ciklus. Krug u kojem je crveni mjesec polagao jaja

na površinu tužnog planeta koji bi tada rodio

životom, ispraznio se i vratio taj tračak života

natrag od kuda mu je darovan. Suprotnosti bi se

opet spojile i sve bi se nastavilo iznova; u

savršenom redu gdje smo mi imali prelijepu

zadaću prenošenja blagog titraja razumnog

postojanja.

Zadaću čiju smo čast prije nekoliko

padanja jaja odbacili. Braća su postala ohola ...

Previše su zavoljeli ovaj jadni život na planetu i

odlučili ga produžiti. Pod maskom razuma i

racionalnosti, uvjerili su i većinu ostalih u

besmisao masovnog egzodusa u njezino naručje.

Argumentima i strahom od smrti, obrazložili su

braći da se Eileithya može oploditi i s manje

muškaraca. Nije potrebno da naša rasa svakog

desetljeća na trenutak nestane iz postojanja.

Odjednom je nestala slatka dužnost predavanja

nečemu većem od sebe, rekli su da bi se život

trebao koristiti za bolje stvari, kao primjerice za

izgradnju carstva.

To je bio dan kada je moja vrsta, a to moja

mi je sve teže reći, počela graditi planetarni

imperij. Oplođivanje su riješili osnivanjem

Fertilnih igri čiji su pobjednici – njih tisuću,

dobivali priliku i privilegiju da na dan desetljeća

svemirom odlete u svoju prekrasnu sudbinu.

Budući da budućnost vrste ne možemo prepustiti

3

baš svakome, Igre su testirale inteligenciju, snagu,

spretnost i izdržljivost potrebnu za kozmički let.

Ne moram ni spominjati koliko je teško ući u tih

tisuću ...

... Sutra je dan Fertilnih igri. Dan u kojem

će se odlučiti moja sudbina, hoću li ostati u ovoj

planetarnoj močvari ili otići ususret nepoznatome.

Srce mi puca od želje, toliko to želim da osjećam

titranje tijela svaki put kada bacim pogled na

njezinu crvenu površinu. Takva želja, a opet, u

glavi mi uporno kljuca neki dosadni glasić.

Neumorno me uvjerava da neću uspjeti, da sam

kreten, budala jer cijeli svoj život bacam u te

proklete Igre. Kada sam umoran od svega i ne

mogu dalje, glas dobije na snazi, počne urlati,

krevelji se i provocira.

Ustajem s bolnih koljena, brišem

poluosušene suze i vraćam se svojoj usnuloj braći.

Sutra moram uspjeti, inače mi nema života ...

***

Igre su došle i prošle, mnoštvo fizičkih

testova predviđenih za provjeru letačkih

sposobnosti i onda kao šlag na kraju –

"Standardni test inteligencije Fertilnih igara". Ime

koje je zavaralo mnoge, pošto se nije radilo o

nikakvom standardu niti testu. Nakon tjelesnog

iscrpljivanja koje je otpisalo četrdesetak posto

najslabijih, ovo je služilo za ubijanje bilo kakve

preostale nade kod najupornijih. Plemeniti cilj u

kojem se u potpunosti uspjelo, zato jer sam

svojem jajetu doteturao predstavljajući klasični

primjer apatičnog nihilista.

Nakon tjedna očajavanja i brojanja dana do

rezultata, napetost je razbijena i prestao sam se

uznemirivati. Nisam uspio, nisam u onih tisuću,

sa mnom je svršeno ...

Došao sam u jaje i ustanovio da braće

nema, svi su bili na poslu. Dovukao sam se do

kuhinje, uzeo nož i prislonio ga na trbuh,

razmišljajući. O čemu? Svemu pomalo: životu,

smrti, ljubavi, Igrama ... posebno Igrama. Napeo

sam ruke i udaljio nož za konačni udarac:

"Zbogom Eileithyo ...", a onda mi je sinulo.

Ideja, koja je zabljesnula poput munje

nepodnošljive svjetlosti – ako ću ionako umrijeti

onda barem mogu pokušati doći do nje! Mozak

mi je nastavio užurbano rezonirati: svečanost

oplodnje je za nekoliko dana, odabrani će

poletjeti, a snage reda će pokušati zaustaviti

sulude očajnike (taj sam ...) da to isto i sami

pokušaju. Zašto dovraga ne? Moj život je ionako

gotov, bolje da me obore stražarske strijele, pa da

se survam natrag znajući da sam pokušao, nego

da skončam ovdje u kuhinji poput poražene

budale. Ljubavi, možda se ipak i sretnemo ...

Sljedeći su mi dani prošli kao u magli;

braća su bila začuđena mojom neobuzdanom

srećom, ali nisu postavljali previše pitanja.

Pretpostavljam, zato jer su se bojali odgovora

kojeg bih im mogao servirati. Uglavnom, život se

promijenio na bolje. Prilično ironično, uzevši u

obzir da sam bio bliže smrti nego ikad, ali hej, što

je – tu je. Maničan, lud i zasigurno poremećen,

odmarao sam se šetnjama i zabavljao dugim

razgovorima s braćom. Prikupljao sam energiju i

opraštao se od bližnjih; mislim da su neki i

pretpostavljali što ću učiniti. Srećom, sve se

zadržalo na pretpostavkama pa sam imao

vremena za mirnu kontemplaciju.

4

Napokon, došao je i taj dan, Dan

decenijske oplodnje, prilično sunčan i zaista lijep.

Odabranih tisuću se podijelilo u skupine i svaka je

odabrala jednu od planina za konačni skok u

svemir. Dakako, i ja sam bio tu, sakriven iza

okupljenog mnoštva koje je promatralo odabrane,

dok sam širio svoja snažna krila. Bio sam

spreman, jak i odlučan da ovo privedem kraju.

Ona je gore i čeka me, neće čekati još dugo.

Došao je trenutak odluke; naelektrizirana

svjetina je podivljala od uzbuđenja i odabrani su

urliknuli šireći dugačka krila. Eksplozija zvuka iz

njihovih snažnih pluća i proparali su našu slabu

atmosferu poput prelijepih munja. Promatrači su

odjednom utihnuli i zagledali se u još jednu

priliku, on ne bi smio biti ovdje ... Uzvici uzbune,

negodovanja i stražari su počeli s preciznom

paljbom.

Znao sam kako će reagirati, predvidio sam

to već odavno. Najvažnije je bilo da se pomiješam

s odabranima čime bih ih obeshrabrio od pucanja.

Dok sam tako kalkulirao i grčevito pokušavao

promijeniti smjer leta prema prilikama malo

iznad sebe, kraj tijela mi je prohujala užarena

strijela grimizne boje. Kako je sjekla zrak, iza sebe

je ostavljala izmaglicu topline. Uspaničeno sam

promatrao, grozničavo se nadajući da mi sljedeća

neće prići na razdaljinu manju od deset metara.

Ukoliko bi se to dogodilo, pao bih na tlo u obliku

trzave buktinje.

U izbjegavanju strijela, izgubio sam

odabrane iz vida i napokon napustio atmosferu.

Budući da užarene strijele nisu djelovale u

vakuumu svemira, stražari bi svaki tren trebali

prijeći na plave ... Prvi bljeskovi plavih munja,

nagli ujed hladnoće i shvatio sam da je već počelo.

Svemir je hladno mjesto, i osamljenom je letaču

potrebna sva energija i kisik koje može prikupiti,

ne bi li se vratio u njezino naručje. Proklete

smrzavajuće strijele su bile predviđene za

otimanje upravo te prijeko potrebne topline. Dok

su modre iskre frcale sve bliže, osjećao sam

neopisivu hladnoću i umor. Udovi postaju sve

teži, srce gubi volju za tjeranjem krvi, sve se gasi.

Dolazi mrak i mir, napokon mir ... Iznemoglo

zatvaram olovne kapke i u daljini primijetim

svjetlucanje. To su oni! Skupina odabranih ...

Tromo mijenjam kurs i zadnjim ostacima

energije krećem prema njima. Kako im se

približavam, streličarska paljba postupno slabi, te

na kraju prestane. Koliko god me htjeli oboriti i

ohladiti, ipak ne žele riskirati svoju budućnost.

Umorno letim iza njih i ne proizvodim

nikakve zvukove, nitko me ne čuje i ne zna da

sam tu. Samo zalutali slijepi putnik koji pokušava

stići kući ...

Kako mi se vid i um bistre, po prvi put

jasno uspijevam percipirati cilj prema kojem

letim. Eileithya – ona koja dolazi u pomoć,

prekrasna, crvena i savršeno okrugla. Svakog mi

trenutka ispunjava sve veći dio vidnog polja,

svakim zamahom sam sve bliže, dok mi ne

zauzme cijeli vidik. Zauzme! Kakva trapava riječ,

ona ne zauzima, jednostavno postaje sve ono što

sam u stanju i mogućnosti vidjeti. Ne znam, niti

želim znati mehanizme kojima me krila tjeraju

svemirom, ništa više nije bitno, niti ciklus,

odabrani, nitko i ništa osim nje. Želim je zagrliti

cijelu, želim da me prigrli. O, daj da postanem

dijelom tebe ...

Uskoro shvatim da mi krila više nisu

potrebna, uhvatila me svojim dodirom i

5

neumoljivo me privlači sebi. Nemam više snage

za otpor, napor, ikakvo djelovanje; lagano se

prepuštam i počinjem svoj pad u njezino naručje.

Dok polagano ponirem, uviđam da su odabrani

već sletjeli i da se okupljaju oko tamnih rupa koje

joj obilježavaju crvenu površinu. Lagano sletim i

zateturam od snage dodira. Kroz bosa stopala

osjećam nagli nalet topline i nekakvo strujanje

neobične energije. Penjući se uz moje drhtave

listove i bedra, polako mi obuzima cijelo tijelo i na

kraju eksplodira u glavi. Vizija svijeta se mijenja,

srce mi prestaje treperiti i postiže normalan ritam,

sve je u savršenom redu i na svojem mjestu. Kao

tek izleglo dijete gledam na planet sa kojeg sam

došao – tako ružan i hladan, ali tako pun svrhe.

Sve ima svoju svrhu u fluidu ovog postojanja, sve

prekriva ista tekućina koje sam i ja dio. Ja – kako

je to smiješna riječ. Glupost, ja nisam ja, ja sam ja,

ja, ja, ja ... Glupost ...

Lagano se budim iz snatrenja u koje me

bacila ta neobična energija. Na trenutak su mi

širom otvorena vrata kroz koja sam inače tek

sramežljivo zavirivao. Vrata koja ti pokazuju

svemir onakvim kakvim on zaista jest, zapamtiti

ću taj prizor. To je moja sudbina, sudbina svih

bića.

Umora izbrisanog kao da nikada nije ni

postojao, lagano krećem prema najbližoj rupi.

Dok hodam, divim se krajoliku, kamenčićima,

vlastitom tijelu. Kako su neobične i savršene ruke

koje nazivam svojima! Zacijelo smiješno izgledam

dok ovako putujem tihim mjesecom i upravo

patološkom pažnjom razgledam vlastite šake.

Netko bi rekao da sam ih tek sada po prvi puta

zamijetio. Taj netko bi bio u pravu, jer ih tek sada

po prvi puta vidim kroz ovu mrežu svijesti. Imam

dojam kao da sam prije bio slijep.

Dolazim do tamnog grotla tunela i uviđam

da je prekriven kožastom opnom. Dotaknem je,

tim prstima kojima se još uvijek čudom čudim, i

koža se drhtavo pomakne u stranu. Ulazim u

novootvoreni tunel i primjećujem da se opna iza

mene ponovo navlači. Ustvari, ne primjećujem, ja

to čujem; čini se da u tunelu ima zraka. Oprezno

otvaram zapečaćene dišne otvore i uviđam da

sam u pravu. Druga se opna ispred mene uz

šištanje otvori i stupim unutra. Čim napravim

nekoliko koraka, shvaćam da se nalazim u živom

biću. U njoj sam. Zidovi su meki i izgledaju kao

koža koja se ritmički steže i opušta, u nekom meni

nevidljivom ritmu disanja. Sasvim različito od one

kamene površine vani.

Osjećam nevjerojatnu navalu sreće, ali

istovremeno i blago drhtanje. Nestala je ona

mirnoća otprije i ponovo se osjećam poput sebe.

Spušten s nebeskih visina vrata čuda, da bih se

spojio s njom. Tiho pogledam vibrirajuću kožu i

sjetno pomislim: toliko boli, suza, divljeg

samoiživljavanja, a sve zbog tebe. Vrijedilo je,

stvarno je vrijedilo, čak imam dojam da i nije

moglo biti drugačije. Ja nisam stvoren da bih

pognute glave gradio carstvo, tu sam zbog

ljubavi. Moju kontemplaciju i lelujavo hodanje

prekida nečiji glasni krik: "Neee, ovo nije raj

kakav sam htio, ostavi me kučko!", još jedan

kratki vrisak, hroptanje i tišina.

Tišina koja se nadvija nad hodnike poput

žive prikaze. Bića koje mi zlokobno prenosi

poruku da se okrenem dok još mogu. K vragu,

nisam došao do ovdje da sada odustanem, ionako

sam mrtav. Naprijed, naprijed u konačno

6

razrješenje! Oprezno nastavljam dalje i dolazim

do poveće komore. Uokolo leži nekoliko ispijenih

lešina odabranih, a u sredini ona.

"Eileithyo ...", slomljeno zavapim, " ... tu

sam."

Okrene se prema meni – kako li je

prekrasna. Sjedi u sredini prostorije na nekakvom

tronu, a iz leđa joj izlaze pulsirajuće cijevi koje se

spajaju sa stropom. Izgleda poput nas mužjaka,

osim što ima dugačku crvenu kosu i upravo je

zapanjujuće lijepa. Nema tu one sirovosti linija

lica kojima smo obilježeni mi muškarci, ovdje

vidim original, onako kako bi bića trebala

izgledati. Nije stvar samo u zaobljenom i

savršenom licu, tu su i oči, izraz ... Tako dobar i

sućutan, a istovremeno tako mudar. Vidim da su

joj usne krvave, ali to me ne smeta, želim biti

jedno s njom ...

Očaran, začaran i zastravljen istovremeno,

nesigurno nabadam nogama na putu prema

sudbi. Zaustavlja me podignuta ruka: "Stani, jesi li

ti posljednji?"

Odgovaram šutnjom koja odaje proces koji

mi se odvija unutar glave.

"Ima li vas još na površini?"

"Nema", zbunjeno promucam, "ja sam

zadnji."

"Ah, tako znači. U zadnje vas je vrijeme

zaista malo."

"Mhm."

"Ti znaš da ćeš umrijeti?"

"Ha?", na trenutak se prenem, upozoren na

ovu veoma očitu, ali i neizbježnu činjenicu,

"Znam."

"Dobro. Ovo iskustvo može biti prelijepo,

ali i užasno ako se budeš otimao kao onaj prošli",

pritom uz sućutno vlažni sjaj u oku, pokaže na

jednog od odabranih koji je sav isisan ležao u

blizini.

Na masci koja mu je nekad bila lice, ležao

je odvratni izraz posvemašnjeg užasa i boli. Ona

me pogleda sa bolnim smiješkom i prošapta:

"Nemoj i ti otići tako, olakšaj si i samo se

prepusti."

"Eileithyo, zato sam i rođen, radi sa mnom

što god želiš."

"Poljubi me ..."

Otišao sam do trona i usne su nam se

dotakle. Dok su se cijevi iza njenih leđa bučno

punile tekućinom mojeg života, gledao sam u

dubine zelenih očiju. Nije lagala, zaista je bilo

prekrasno …

"Let do Eileithye" © Dinko Štimac, 2007.

��������

http://bluducnost.blog.hr