NAPOMENA AUTORA

Prije trideset godina počeo sam da istražujem ustaški i njemački genocid nad djecom Kozare i sada, kad sam na taj Sizifov posao stavio tačku, čini mi se da sam — na početku.

U traganju za identitetom ubijenih dječaka i djevojčica obišao sam gotovo sva kozarska sela i gradove, zakucao na mnoga vrata i razgovarao sa stotinama majki i očeva, braće i sestara, rođaka i poznanika mališana ubijenih u logorima, spaljenih ili umorenih na drugi način. Upoznao sam desetine Zagrepčana, učesnika humane akcije spasavanja djece iz bodljikavih žica, i mnogobrojne građane koji su ih, po izvlačenju iz logora, usvojili. O toj djeci, najčešće, nije bilo nikakvih pisanih dokumenata. Proučio sam sačuvane logorske arhive i spiskove žrtava okupatora i njihovih pomagača. Godine sam proveo u arhivima, muzejima, zbirkama i istorijskim institutima u traganju za izgubljenim djetinjstvom 23.858 dječaka i djevojčica koji su sa moje rodne Kozare u ljeto 1942. kao taoci otjerani u logore smrti.

Poslije tri decenije uspio sam da dešifrujem stravičan spisak ubijene djece s kozarskog područja. Utvrdio sam njihova imena i imena njihovih roditelja, u kojima su mjestima rođena, gdje im je, kada i kako zgasnuo mladi život.

Sastavljajući ovu knjigu pokušao sam da otrgnem od zaborava — te najstrašnije osvete — dio naše istorije.

Drugih namjera nisam imao.

Ovo treće, prošireno, izdanje knjige Rat i djeca Kozare dopunjeno je sa 11.194 imena ubijenih dječaka i djevojčica iz 219 mjesta kozarskog područja. Najmlađa su bila u kolijevkama, a najstarija su imala 14 godina. U knjigu su uvrštena i imena 370 malih ratnika koji su pali kao borci narodnooslobodilačkog rata 1941-1945. godine.

I u ovom izdanju knjige Rat i djeca Kozare predstavljen je samo dio građe, teške kao sam usud života. Nisam siguran da će u korice druge knjige — za koju sam sakupio dokumentarni materijal — moći da stane sve ono što se mora pokazati budućim naraštajima o besprimjernom stradanju djece sa Kozare.

Radi njih samih i njihovih potomaka.

I LICE KOZARE

{13} Sudbina djece, pogotovo u kataklizmama, oduvijek je najviše uzbuđivala svijet. Nacifašistička najezda i okupacija naše zemlje 1941. godine učinila je da tragična smrt desetina hiljada mališana, posebno na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske, preraste u najveću nacionalnu nesreću. U ustaškoj NDH, toj tvorevini njemačkog Rajha, za četiri godine (od aprila 1941. do aprila 1945), ubijeno je i na druge načine umoreno više od 40.000 djece, od kolijevke do 14 godina.

Svako četvrto je bilo sa Kozare.

Kada je pod zaštitom njemačkog oružja 10. aprila 1941. godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pakleni plan o „definitivnom rješavanju srpskog pitanja“ već je bio sastavljen, a odmah zatim i ozakonjen. Sa koliko je nagomilane mržnje prema „nižoj rasi“ pripreman i izvođen veliki zločin vidi se iz sačuvanih dokumenata i izjava vodećih ličnosti ustaške države, koje su već tada imale programski karakter.

Ante Pavelić, ustaški poglavnik: „Iz slobodne Nezavisne Države Hrvatske biće iskorijenjen sav korov što ga je tuđinska dušmanska ruka bila posijala.“

Mile Budak, ministar za nastavu i bogoštovje NDH: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“

Milovan Žanić, ustaški zakonodavac: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja Hrvatskom i da je očistimo od Srba.“

Viktor Gutić, jedan od najistaknutijih predstavnika NDH u Bosanskoj krajini, ovako je govorio: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, jedne željeznicom, a druge Savom bez lađa. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih. Svu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo poubijati, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici.“

Dionizije Juričević, ustaša i sveštenik u Pavelićevom i Artukovićevom vjerskom odsjeku: „U ovoj zemlji ne može niko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Nemojte misliti što sam svećenik da ne mogu uzeti strojnicu u svoje ruke i tamaniti sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“

Čitava teritorija NDH — 22 velike župe, 142 kotara i hiljadu opština s površinom od 103.000 kvadratnih kilometara i 6,500.000 stanovnika — zahvaćena je nemilosrdnim istrebljenjem Srba, Jevreja, Cigana a potom i drugih protivnika ustaškog poretka. „Čišćenje“ pojedinih krajeva u Baniji, Kordunu, Lici, Slavoniji, Sremu, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini — raseljavanje i progoni, hapšenje i zatvaranje u logore, pokrštavanje i fizičke likvidacije — poprimili su zastrašujuće razmjere.

Svi Srbi i Crnogorci, rođeni u Srbiji, morali su da napuste svoja ognjišta, mješoviti brakovi silom su raskidani. Srbima, Jevrejima i Ciganima odmah je ograničeno kretanje, zabranjena upotreba sredstava javnog saobraćaja, posjećivanje lokala, bioskopa, pozorišta; zabranjeno je bilo kupanje u banjama. Skidani su natpisi ćirilicom i sa nadgrobnih spomenika. {14}

U jednom od prvih akata NDH, Okružnici Ravnateljstva za ponovu, stoji: „Raseljavanje Srba mora se sprovesti na bezobziran način. Hapšenja i interniranja se vrše noću i danju bez predaha. Uhapšenik je dužan da se pripremi za trideset minuta. Imovina se oduzima i sa njom raspolažu ravnateljstva za ponovu. Gdje god je moguće hapsiti čitave porodice. Ne mogu biti pošteđene starije osobe, žene i djeca.“

Bio je to samo početak.

Prvim kuršumima mržnje ispaljenim 28. aprila 1941. godine u pripadnike srpske nacionalnosti iz Gudovca, Brezovice i još nekih mjesta oko Bjelovara, dat je signal poslije koga će mnogi krajevi ustaške države biti pretvoreni u stratišta na kojima su ubijana i djeca.

Sve ono negativno, patološko i zločinačko što je karakterisalo nacifašizam i njegove sluge dostiglo je vrhunac u genocidu nad djecom. Ubijajući nejač, krvnici su pokazivali najmračniju stranu svoga bića. Na najsuroviji način uništavali su živote dječaka i djevojčica, od kojih su mnogi bili još u pelenama.

Ubijali su ih Pavelićeve ustaše, njemački vojnici, četnici Draže Mihailovića, jurišnici 369 „Vražje“ i 13 SS „Handžar“ divizije, italijanski fašisti, pripadnici Hortijeve Mađarske i Čerkezi Prve kozačke divizije. Pri tom su primjenjivali metode koje po svireposti prevazilaze najveće grozote kakve se ne pamte u našoj i svjetskoj povijesti. Zaista u našem savremenom riječniku teško je naći odgovarajuće oznake kojima bi bilo moguće izraziti stepen nečovječnosti i groznomornost izvršenih zločina.

Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete, kolje i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kućama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom.

Kozara je postojbina čudesnih ljudskih sudbina. Osvajači su joj uvijek otimali slobodu, a ona se branila i ponovo dizala protiv nasilja, protiv okova i biča. U tom dugom i strahotnom rvanju goli život Kozarčanina bio je ubog i nesiguran kao plamen svijeće na vjetrometini.

Kozara se prostire na 2.500 kvadratnih kilometara. U 33.687 domaćinstava, uoči rata, živjelo je 199.289 stanovnika, i to 137.719 Srba, 32.613 Muslimana, 26.651 Hrvata i 2.306 Nijemaca, Ukrajinaca i Italijana.

Kozara, to je onaj kutak naše zemlje omeđen rijekama Sanom, Unom, Savom i Vrbasom, gdje su i djeca gledala smrti u oči.

Vijekovna borba za djecu, za svoj porod, bila je divovska i strašna. I žrtve Kozarčana bile su tolike da nikada nisu tačno izbrojane.

U anale monstruoznih ustaških zločina iz prvih dana okupacije upisani su „avgustovski pokolji“ 1941. godine izvršeni u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog, kada se narodni ustanak već bio rasplamsao u čitavom Potkozarju. Jedna ustaška bojna za 20 dana ubila je 6.000 ljudi i žena, a sa njima i 212 djece.

Tih dana ubijani su ljudi na sve strane, po dvorištima, na kućnim vratima i kapijama, po baštama i na prijedorskoj pijaci, na mostu i obalama Sane. Po krvavim ulicama ustaše su s pjesmom pratile kolone zaprežnih vozila pretovarene svojim žrtvama.

Dušanka Radišić, djevojčica iz Rudica kod Bosanskog Novog, izranavljena, preživjela je ustaški pokolj: „U avliji kuće Đoke Oljače, klali su nas kao ovce, ubijali maljem, krampom i sjekirom. Kuća i sve pomoćne zgrade, a naročito prostrana kolnica, bile su ispunjene leševima. Kada su majke molile da ne ubijaju djecu, ustaše su činile suprotno. Prvo su klale djecu, a onda roditelje. Tako su dotukle i Mitra Oljaču, a on je vikao: 'Živjela Srbija! Ne možete nas sve poklati. Ostaće neko da i vama sudi za ovakva zlodjela'.“

{15}

Narod Kozare je listom krenuo u ustanak 1941. godine.

Da bi uništio partizanski odred i čitavo područje očistio od stanovništva, koje je u cjelosti bilo uključeno u narodnooslobodilačku borbu, neprijatelj je pretresao svaki kutak Kozare i Prosare.

Na partizanski odred „Dr Mladen Stojanović“ koji je imao 3.500 boraca i zbjeg od 80.000 ljudi, žena i djece, krenulo je 10. juna 1942. godine na Kozaru 40.000 neprijateljskih vojnika i počela je nezapamćena bitka {16}

Narod se povlačio ispred fašističke najezde pod okrilje Kozare i zaštitu partizanske vojske.

Sav svoj bijes zbog neuspjeha ofanzive na Kozaru. Neprijatelj je iskalio na nenaoružanom narodu {17}

Nijemci i ustaše masakrirali su u dolini rijeke Mlječanice 450 ranjenih boraca i omladinu koja ih je nosila. Zarobljenih partizana na Kozari nije bilo.

Potkozarje u ljeto 1942.

U selu Čitluku živjela je velika porodica Jandrića. Tog jutra kada su ustaše upale u kuću Mikana Jandrića, njegov najmlađi sin stajao je u stalku. A onda, kao da se nebo sručilo na majku — zlikovac je sjekirom odsjekao dijetetu obje ruke. Tada su ustaše ubile Ljubu, Vukašina i Ružu Jandrić, a sve troje su imali samo 11 godina.

I u Vodičevu je tada sve gorilo. Planule su kuće i žita, zgrade, sjenokosi i plotovi. Majka Pere Ćurića nije mogla da pobjegne sa petoro unučadi. Zaklali su ih. Milja Knežević sakrila se u kacu, ali njen otac Mirko to nije mogao. Ustaše su ga zaklale i bacile u živicu. Milja je to vidjela. Zlikovci su ubili dvogodišnje unuče Stoje Radman iz Vrbaške, zatim njenu kćerku, a na kraju i nju. Jovanku Sukalo prvo su prisilili da gleda kako joj umiru troje djece. Najstarije je imalo devet godina. U zaseoku Vurune ubijene su 84 osobe, a među njima 24 djece poklano je u jednom podrumu. U selu Koturevima ustaše su ubile dvoje djece Sime i Koviljke Kondić. Blagoja je imao tri godine, a Mira šest mjeseci kada ju je zlikovac nabio na bajonet i nosio kroz selo.

Nizali su se zločini pod Kozarom jedan za drugim.

Tako su ustaše, predvođene zloglasnim Maksom Luburićem, sravnile sa zemljom selo Draksenić nadomak Jasenovca. Stravičan masakr izvršen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, među kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustaško „natjecanje u krvi“ opisali preživjeli svjedoci — Anka Pavković, Anka Lukač i Mira Blagojević:

„Crkva je bila puna leševa, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena žena Nikole Dračine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, ležala je Marta Vrnić sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provučene ručice njene djece. Dječje ruke bile su vezane žicom. Malo dalje od Marte ležala je Desa Lončar i njeno dijete nabijeno na kolac.“

Kozara čuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaških zločina, izvršen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulića, Motika i Sargovca, sela pokraj Banja Luke. Vrhunac divljaštva ustaše su ispoljile u pokolju 551 djeteta:u

Drakuliću 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustašku Pavelićevu tjelesnu bojnu u ovom zločinu predvodio je Miroslav Filipović-Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu. Ovaj krvnik imao je još jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodišnje dijete Đure Glamočanina, s krvavim nožem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlučne: „Ovo ja u ime boga pokrštavam izrode. Ustaše, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dušu!“

Mile Todorović, kome je u ovom pokolju ubijena čitava porodica, priča: „Došao sam kući, a ona pusta. Samo u štali krave riču. Kada sam izišao, čuo sam neko čudno krčanje. Prišao sam bliže i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdić, sasječen i iskrvavljen, sjedio je i ječao. Od jednog malog leša učinilo mi se da je moja najmlađa kći. Onda sam se onesvijestio.“

Nikakvi zločini nisu mogli da zaustave kozarski narod koji je listom krenuo u ustanak 1941. godine. U proljeće 1942, kad je devet miliona fašističkih vojnika mrvilo Evropu, u samom središtu NDH Kozara je postala slobodna partizanska oaza.

Tada su hroničari zapisali da su se u udobnim salonima ljetovališta u Opatiji, 2. marta 1942, sastali njemački, italijanski i ustaški generali, pod komandom feldmaršala Kajtela, i dugo vijećali nad ratnom kartom Kozare.

Prema „Opatijskom protokolu“ i savjetovanju u štabu njemačkih oružanih snaga u Arsakliju u Grčkoj, 20. maja 1942, odlučeno je da se „ustaničkom pokretu na Kozari definitivno slomi kičma“. Samo tri dana kasnije, 23. maja 1942, u štabu komandujućeg generala Badera u {18} Beogradu, postavljene su smjernice za ovu operaciju: „U zapadnoj Bosni živo je porasla partizanska djelatnost na prostoru Banjaluka-Prijedor-Bosanski Novi koja mora što prije da bude likvidirana radi čuvanja njemačkih vojno-privrednih interesa“. Za izvršenje ovog zadatka formirana je „Borbena grupa zapadna Bosna“ („Kampfgruppe Westbosnien“) Štab borbene grupe sastojao se od 29 oficira njemačkog Vermahta i pet funkcionera ustaške NDH. Za komandanta operacija na Kozari postavljen je Fridrih Štal, general-major, koji je „kao mladi poručnik austro-ugarske vojske omrznuo slovenske varvare“. Ubrzo zatim uslijedila je naredba o početku najveće ofanzive koja je te godine vođena protiv partizanske vojske.

Taj dan, 10. jun 1942, Kozara neće nikad zaboraviti.

Po njemu i danas Kozarčani računaju vrijeme, šta je bilo prije, a šta poslije njemačko-ustaške ofanzive.

Na Kozaru i njen odred, na 3.500 partizana (300 je bilo ranjeno) naoružanih sa 3.000 pušaka i 170 mitraljeza, četiri minobacača i dvije haubice, dva tenka marke „Hočkins“ i jednim avionom Franje Kluza, na 934 partizanska odbornika, na omladinu što je stajala kao jedan u rezervnim četama, na narod Potkozarja i kolibe od pruća, u zbjegovima rasutim oko izvorišta Gračanice i Mlječanice, Bukovice i Rakovice ili po proplancima Mrakovice i Bijelih voda — na takvu Kozaru krenula je sila od 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustaško-domobranskih snaga, 2.000 četnika Draže Mihajlovića (grupe Drenovića i Marčetića) što je sa ojačanim okolnim

garnizonima i pomoćnim jedinicama iznosilo oko 35.000 vojnika opremljenih najsavremenijim naoružanjem drugog svjetskog rata.

Sem toga, borbena grupa je raspolagala snažnim i dobro organizovanim obavještajnim aparatom, kojim su rukovodili članovi Štalovog štaba Plume i Konopacki i u kojem je značajnu ulogu imao i mladi poručnik Kurt Valdhajm. U 17 punktova raspoređenih u naseljenim mjestima oko područja operacija, obavještajci su raspolagali sa više radio-stanica i jatom od 120 golubova pismonoša dopremljenih iz Beča. Za pretres Kozare i otkrivanje partizanskih skloništa iz Beograda je dovedeno 35 pasa tragača i njihovih vodiča, a iz Berlina je poručeno još toliko pasa, „neophodnih za potrebe ovog operacionalnog područja“.

Nezapamćena bitka trajala je dvadeset pet dana i noći. U njoj su se istopile partizanske snage, čitave čete su izbrisane iz brojnog stanja Kozarskog odreda.

Ali, Kozara nije pala.

„Gusta pomrčina pritisla je naše položaje kada nam je svima zasato dah od uraganske vatre. Prvi talas napadača privukao se kroz gustu travu i žbunje do naših redova. Partizani su hvatali za cijevi naših mitraljeza prije nego što su mogli da opale i jedan metak. Pojavili su se iznenada i nečujno. I tada je otpočelo ono najstrašnije, što je svakome od nas sledilo krv u žilama. Muškarci, žene i djeca sa neshvatljivom upornošću nasrnuli su na naše položaje. Bio je to pravi pakao i čudim se kako smo izdržali. Partizani su čak i na borna kola išli sa bombama i puškama, upravo kao mravi su navirali“, zapisao je o proboju obruča na Kozari Kurt Neher, ratni dopisnik 714. njemačke pješadijske divizije.

Kada je neprijatelj poslije proboja obruča, uvidio da ne može uništiti Kozarske partizane, sav bijes iskalio je na narodu Potkozarja.

Posebnim smjernicama regulisan je postupak prema stanovništvu koje se mora temeljno očistiti i naseliti „pouzdanijim življem“, što je trebalo da sprovede ustaški opunomoćeni ministar dr Oskar Turina, jedan od članova Štalovog štaba. Iz smjernica i Štalovih naredbi jedinicama očigledna je, kao u ogledalu, namjera da se područje Kozare sasvim opustoši:

„Sva lica zatečena u borbi strijeljati. Sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre; muškarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore. Pri pokušaju bjekstva bez milosti upotrijebiti vatreno {19} oružje; mlade žene i djevojke, prema zapovijedi Firera, transportovati na rad u Njemačku; starije žene i djecu raseliti ili otpremiti u Jasenovac 'koji može primiti neograničeni broj zatočenika'. Tko osobe koje dolaze iz Kozare i Prosare propusti ili nakon zarobljavanja oslobodi, biti će stavljen pred radni sud.“ To je samo jedan izvod iz njemačko-ustaških naredbi i uputstava za vrijeme borbi na Kozari.

Dara Baranović sa 29 ožiljaka od uboda nožem preživjela je ustaški pokolj stanovnika sela Palančišta, ali njena djeca, četvorogodišnja Radoslavka i dvogodišnji Boško — nisu.

U jednom od sedam kozarskih zbjegova.

Kozarčani u zbjegu imali su samo jednu želju i jednu misao: odbraniti Kozaru.

—U Mlječanici 4. jula 1942, uoči proboja obruča oko Kozare. {20}

U vrijeme žestokih okršaja od 10. juna do kraja jula 1942, sve je bilo pod komandom Štalovog štaba, kada su svi zakoni i sve norme o ponašanju ljudi prestali da vrijede. Svi Kozarčani sa područja operacija bili su izloženi najsvirepijem uništenju. Hajka na ljude, na sve živo što se našlo u Kozari, pokazala je u punoj mjeri zvjersko lice nacizma. Ubijani su ljudi, žene i djeca u svakoj kozarskoj avliji, čak i starci u bolesničkim posteljama. Evo nekoliko fragmenata iz izvještaja njemačko-ustaških jedinica:

„Grupa 'Putlić' čisteći prostor oko Cikota zarobila je 24 partizana i deset sumnjivih. Grupa 'Borovski' dostigla crtu Babinac—Marini. Gubici kod neprijatelja: 47 mrtvih i 36 zarobljenih. Strijeljano za odmazdu 57 partizana i dvije žene: Grupa 'Vedel'; Da bi se dokumentovalo prisustvo njemačkih trupa, čete će ponovo prodrijeti u prostor Marini i tući sve što se tamo nalazi (ljudi, žene, djeca); Prva i Druga ustaška bojna: Nađeno 140 mrtvih partizana, uhvaćeno 14 žena, 13 djece i 169 grla stoke; Ustaška bojna 'Devčić' naišla kod Moštanice na grupu od 20 partizana i u borbi ubila 18 a dvojicu zarobila: Treći gorski zdrug u čišćenju prostora zarobio 83 osobe; Ustaška bojna potpukovnika Simića: ubijeno 17 muškaraca, šest žena, 11 djece i zaplijenjeno 38 volovskih zaprega, 56 krava i 138 grla razne druge stoke.“

Dara Banović je živi svjedok pokolja 300 duša, mahom žena i djece. Samo jednom Dara je smogla toliko snage da ispriča svoju sudbinu: „U sam zalazak sunca došle su ustaše. Kada su nas istjerali, moja mala Radoslavka je prošaputala: 'Draga majo, oni će nas pobiti!' Tako je i bilo. Na gomilu poklanih počeli su slagati i nas. Od trećeg udarca nožem ja sam pala, ali svijest nisam izgubila. Najstrašnije mi je bilo kad sam gledala kako ubijaju moju djecu. Radoslavku, koja je imala četiri godine, udarili su nožem u vrat i bacili pored mene. Dvogodišnji Boško, srce mamino, iako izboden, još je plakao. Dotukli su ga na meni. Tada, kad su primjetili da sam još živa, boli su me noževima i ja ne znam koliko je to dugo trajalo. Na sebi imam 29 ožiljaka.“

U Drageljima, malom partizanskom selu pod Kozarom, Nijemci ustaše ubili su sve uhvaćene žene i djecu, jer odraslih muškaraca nije bilo. I kuće su sve spaljene. Vukosava Galić sa dvoje male djece ubačena je u kuću koja je dogorijevala; Grozda Adžić, vezana za kućni prag, bila je prisiljena da gleda svoju bebu kako gori zajedno sa krevetićem, dok su drugo dijete ustaše gušile u jami zagašenog kreča. Malog

Momira Galića zaklali su u dvorištu, a Vidosavu Obradović sa troje djece na drvljeniku. I tako redom, sve dok nisu ubijeni 31 majka i 21 dijete.

Pohvala generala Štala upućena 18. jula 1942. borbenoj grupi „Zapadna Bosna“ za izvanredan uspjeh u razbijanju partizanskih snaga na Kozari i Prosari duboko je utisnuta u najkrvaviju hroniku kozarskog naroda. U njoj se, između ostalog, navodi: „Današnjim danom završen je poduhvat borbene grupe na prostoru Kozare i Prosare. Cjelokupno stanovništvo opkoljenog područja je iseljeno i tako izvršeno temeljno čišćenje prostora radi stvaranja mira i reda na ovom području koje je za Njemačku strateški i gospodarski od izuzetne važnosti.“

Nije to bio posljednji čin kozarske drame.

Kada je potpuno opustošeno 150 potkozarskih sela, uslijedila je pljačka po zapovijedi Pavelića i njegovog ministra Oskara Turine: prikupljanje stoke i poljskih plodova. Samo u prvom naletu odvučeno je sa područja Kozare 25.363 grla stoke i 116.750 metričkih centi žitarica.

Njegove oči govore: da niko živ s njim ni do logora nije stigao.

Tužna kolona i njeni pratioci.

„Ko li će ove godine kositi, ko li će cure prositi?“ — Skender Kulenović: „Stojanka majka Knežopoljka“. {21}

U dvanaest Sabirnih i koncentracionih logora neprijatelj je za vrijeme ofanzive, u ljeto 1942, zatvorio 68.600 Kozarčana. Među njima je bilo 23.000 djece.

Svi putevi sa Kozare vodili su tada u sabirne i koncentracione logore — Staru Gradišku, Jasenovac. {22}

Svako drvo na Pašinim konacima danas je spomenik. Ovdje je uhvaćen i ubijen jedan zbjeg u julu 1942. Na mjestu zločina sve je bilo razbacano. Komadi hljeba sa dječjim zastruzima sira, torbe i korpe, zavežljaji i bošče, bočice sa mlijekom i poneka cucla. Desa Topić, majka prvoborac, izbrojala je tu trinaest praznih kolijevki. Bile su preturene, a perje rasuto po lišću. Kraj njih su ležala dječja tijela izbodena bajonetima.

Nijemci i ustaše vjerovali su da će masovnim terorom uništiti buntovnu Kozaru. Zločin nad stanovništvom, a naročito nad djecom, imao je, međutim, sasvim suprotno dejstvo. Nad praznim kolijevkama zaklinjali su se preživjeli kozarski borci. O tome svjedoče riječi narodnog heroja Boška Šiljegovića, izgovorene borcima desetkovanog partizanskog odreda poslije sedamdeset dana neravnopravnih bitaka na Kozari:

„Vidite li one kolijevke, vidite li ono perje što vjetar nosi? U njima su ležala naša djeca. Neprijatelj ih je ubio ili otjerao u logore smrti. Tom neprijatelju objavljujemo rat do istrebljenja. Kozara nije uništena, ostao je odred. Mi smo svjedoci.“

Toga dana, 19. avgusta 1942, sa Paleža, legendarnog visa na Kozari, odjeknuli su i stihovi. Skender Kulenović, borac i pjesnik, sa jednog panja na proplanku prvi put je izgovorio svoju „Stojanku majku Knežopoljku“, poemu narodnog prkosa i bola.

Narod uhvaćen na Kozari Nijemci i ustaše sabili su u koncentracione i sabirne logore u Prijedoru, Kostajnici, Cerovljanima kraj Dubice, Novskoj, Paklenici, Jasenovcu, Uštici, Mlaki, Jablancu i Staroj Gradiški — ukupno 68.600 Kozarčana. Među njima je bilo 23.858 djece.

Na času „prevaspitavanja“: djevojčice sa Kozare u ustaškom logoru za djecu u Reci kraj Jastrebarskog.

Ono što su djeca sa Kozare doživjela u ustaškim logorima predstavlja jedinstven primjer ljudskog stradanja. O tome govore mnogobrojna dokumenta i svjedočanstva preživjelih.

Sve je isplanirano po zamisli Hajnriha Himlera i njegovo razrađeno uputstvo od 25. maja 1942. godine glasi: „Akcije protiv osoba koje pomažu partizanima u Jugoslaviji moraju biti nemilosrdne. Muškarce iz osumnjičenih porodica, pa čak ako se radi i o čitavim plemenima, treba bez izuzetka, strijeljati. Djecu strijeljanih bandita treba oduzeti njihovim majkama i smjestiti u njemačke provincije kako ih one ne bi odgajale u mržnji prema Nijemcima. Majke ćemo poslati u koncentracione logore. Bez milosti moramo ostvariti naš plan kolonizacije.“

Ustaše su, međutim, na primjeru djece sa Kozare daleko prevazišle svoje gospodare.

Natporučnik Šmit Zabierov, stalni njemački predstavnik u logoru Stara Gradiška, angažovan na preuzimanju radne snage za vazduhoplovne tvornice u Njemačkoj, u svom izvještaju od 12. juna 1942, između ostalog, navodi: „Zatočenici koji se tamo nalaze registruju se od pravoslavaca i uprava nije mogla da pruži nikakve podatke o njihovom broju, ali se cijeni na više hiljada, pretežno žena i djece. Do sada je prebačeno u Njemačku za rad u poljoprivredi 2.500 osoba. Kako se mogu uputiti obitelji sa starijom djecom, ona najmanja su prepuštena brizi hrvatske države. Nužna posljedica toga je, znači, odvajanje. U jednom dvorištu vidio sam stotine djece, već odvojene od njihovih majki, kako čekaju na svoju dalju sudbinu. Sanitarnih uređaja nema, djeca leže na dvorištu pod vedrim nebom i vapiju za vodom i hranom.“

Iz obimne građe svedočanstava o masovnom stradanju djece u ustaškim logorima, datih neposredno poslije rata, izdvajamo samo neka koja se odnose na djecu sa Kozare:

Vladimir Mijatović, dijete logoraš: „Imao sam 12 godina kada sam iz Dubice sa majkom i sedmogodišnjom sestrom dotjeran u Staru Gradišku. Ustaša Ante Vrban naredio je da predamo sve vrijednosti koje imao, novac i druge dragocijenosti. Jednu ženu, u čijim je opancima pronađeno nekoliko kuna i zlatnika, Vrban je pištoljem ustrijelio u čelo, rekavši da će svako tako proći ko pokuša da nešto sakrije. {23}

Kroz dječji logor u Jastrebarskom prošlo je 3.336 djece — Mali Kozarčani na času preobraćanja u „janjičare“ ustaške mladeži.

Živima za pamćenje: Stravično ogledalo ustaških zločina pod Kozarom {24}

Mjesec dana poslije neprijateljske ofanzive: narod na smotri preživjelih boraca Kozare.

Josip Mažar Šoša, drugi sleva, legendarni heroj sa Kozare, i Đurica Pavić, njegov kurir, sada pukovnik Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva

Jovan i Draginja Katić iz sela Međuvođa pod Kozarom, za vrijeme neprijateljske ofanzive 1942, izgubili su dva sina. Onda je majka zatražila preostale sinove, Milinka i Lazu, i uputila ih u Petu kozarsku brigadu. — Milinko, prvi slijeva, sada pukovnik JNA, a Lazo je auto-mehaničar u Han-Pijesku. {25}

U 'Kuli smrti' gdje smo smješteni, čitav prostor je bio ispunjen do posljednjeg mjesta ženama i djecom. Ubrzo zatim ustaše su tražile od svih onih koji imaju djecu da ih predaju. Tada je nastala teška i mučna situacija koja se ne da opisati. Djecu su silom odvajali od matera. Kada su i nas potjerali iza zidova, čuli smo samo jauke i zapomaganja. Od tada nismo vidjeli našu majku. Otjerali su nas u dječji logor u Sisku, odakle smo imali sreću da izvučemo žive glave.“

Mara Vejnović-Smiljanić, kao mlada djevojka logoraš ovako je doživjela agoniju djece u Staroj Gradiški, juna 1942: „Užasni krici ljudskog bola, jada, nemoći i izbezumljenosti čuli su se u logorskom prostoru kada su ustaše otimale majkama malu djecu. Obično bi grupe ustaša, s bajonetima na puškama, satjerale majke sa djecom u krug. Najprije su tražili da se odvoje majke i djeca dobrovoljno, a kada to nisu mogli postići, silom su ih razdvajali. Djeca i majke su se čvrsto zbijali jedni uz druge i zapomagali. Pojedine majke skakale su na gole bajonete i padale pred njima. Potom su djecu ubacivali u veliku logorsku zgradu. U pojedine sobe satjerivali su i po 50 djece, koja su u taj prostor mogla stati jedino u uspravnom položaju. Nekoliko opatica (časne sestre) išle su od sobe do sobe s nekom tekućinom u kanticama i kistovima mazale djeci usta. Govorile su da je to tekućina za ublažavanje žeđi. Međutim, poslije kraćeg vremena djeca su počela da se previjaju od bolova, da dozivaju majku, oca, sestru, brata. Jauci i krici postajali su sve užasniji. Dječja tijela su se povijala i padala, a kako mjesta nije bilo, rušila su se jedno preko drugoga. Izmiješale su im se ruke, noge, glave. Njihove usne su bile žive rane. Umirala su u najtežim mukama i vapajima. I to je trajalo danima. Logorašice, koje su ustaše za to odredile, trpale su u deke mrtvu djecu i odnosile na mjesto određeno za leševe.“

Jelka Cihaber iz Zemuna, zatočenica ženskog logora u Staroj Gradiški, zapisala je: „Najveći broj djece sa Kozare odvojen je od roditelja i smješten u posebne odaje logorske ekonomije. U neopisivo teškim uslovima djeca su brzo fizički smalaksavala i postajala plijen svakojakih zaraznih bolesti. Pored toga ustaše su masovno likvidirale ovu djecu tako što su u nešto obilniju hranu dodavale izvjesne količine masne sode.“

Dragica Klikić-Filipović, koja je u logoru Stara Gradiška provela više od dvije godine, ovako opisuje stradanje djece: „U ljeto 1942. godine više puta se punio i praznio logorski prostor narodom sa Kozare koji je ovdje dotjerivan sa svom svojom pokretnom imovinom. Na jednoj čistini unutar logora vršeno je razvrstavanje, oduzimana imovina i odvajanje djece od roditelja, žene od muškaraca. Odatle su se danima mogli slušati samo jauci. I žene su razdvajane u dvije grupe: sposobne za rad u Njemačkoj na jednu stranu, koje su kamionima prebacivali na željezničku stanicu, a starije i nemoćne su izvodili iz logora na mjesta određena za likvidacije. Njihovu krvavu odjeću smo danima prale i sortirale u skladištu. Odvojenu djecu u prljavim prostorijama brzo je zahvatila krvava dizenterija. Ležala su nepomično i mrtva i živa zajedno. Umiralo ih je i po dvadesetoro dnevno. Bilo je tu djece od nekoliko dana i do 14 godina. Ante Vrban, koji je nadzirao čitav logorski prostor, naredio je jednoj grupi zatočenica da prenose djecu u neke druge prostorije. I dok su žene u ćebadima prenosile djecu i trpale jedno na drugo, Vrban je s pištoljem u ruci stajao pored njih. Sva ova djeca su iste noći pogušena plinom. Žene koje su bile primorane da prenose ovu djecu, a među njima i Džordana Mandić-Fridlender, koja sada živi u Izraelu, dugo poslije toga nisu mogle doći k sebi.“

Evo kako je Džordana Fridlender opisala svoje najteže dane u Staroj Gradiški: „U srpnju 1942. sa Kozare je pristizalo u logor i po 5.000 žena i djece. Ustaša Ante Vrbah odredio je nas 20 zatočenica hrvatskog ženskog logora da se brinemo o djeci koja će, navodno, biti ustaška mladež. Bilo je užasno gledati majke kada su im otimali djecu i gurali na jedan ispražnjen logorski prostor. Jednog jutra nam je naređeno da pokupimo djecu što su preko noći ozebla i po njima pala rosa i da ih {26}

 

Ni djeci nisu vjerovali: između njih i odraslih razlike nije bilo.

Iza njih je ostalo pusto Knešpolje.

„Svatri ste mi nà sisi ćàpćala — joj blagodatno sunce knešpoljsko!Svatrojici povijala nožice sam rumene u bijele povoje lamene.svatrojici sam prala jutrenje tople pelene...“

Skender Kulenović: „Stojanka majka Knežopoljika“.

Diana Budisavljević, Zagrepčanka, „srce i mozak“ jedne od najhumanijih akcija NOR-a kojom je 1942. godine iz ustaških logora spaseno 12.000 malih Kozarčana. Ova hrabra, umna i plemenita žena, porijeklom Austrijanka, u svom dnevniku opisala je 140 dana dramatične bitke za djecu i tako ostavila potresno svjedočanstvo o besprimjernom stradanju više od 23.000 dječaka i djevojčica sa Kozare. — Diana je umrla 1978. godine u Insbruku.

{27} prenesemo u prostorije prizemne zgrade koja se nalazila neposredno uz zloglasnu Kulu. Prenosili smo ih i po petnaestoro u jednom ćebetu. Sobe smo napunile i preko metra visine, trpajući jedno na drugo. I dok smo mi išle po sljedeću turu, ona već donesena su se razmilela tako da nismo mogle proći kroz vrata a da ih ne pogazimo. Za jedno dijete koje je ležalo pored vrata sa nožicom preko praga, Vrban mi je doviknuo: 'Gurni ga, nije ti ga majka rodila'. I dok sam se ja kolebala kako da to učinim, on je zgrabio dijete za nogu i lupio dječjom glavom po sobnom zidu. Kada su prostorije napunjene tako da se više nije moglo ugurati nijedno dijete, Vrban je donio ciklon. Poslije toga, nedaleko od logora, grobari su iskopali 11 velikih raka u koje su pokopana ugušena djeca. Inače, grobari u Staroj Gradiški mogli su da žive najduže 14-20 dana. Onda su i oni ubijani.“

Marijana Amulić, takođe zatočenica ženskog logora u Staroj Gradiški, svjedočila je o ovom zločinu: „Toga dana u logor su došli Maks Luburić, Ljubo Miloš, Ivica Matković sa grupom nama nepoznatih ustaša. Razlog te posjete bio je oduzimanje djece od roditelja. Užasavajuća vriska majki i plač djece. Slika je bila stravična, porazna. Veća djeca su bježala, pokušavala da se sakriju. Nastalo je zvjersko batinanje, kundačenje. Žene su bile izbezumljene, tukle su se sa ustašama za svoju djecu. Sve je bilo uzalud. Djeca su ležala bespomoćna, bez snage za plač. Umirala su

polako i tiho. O njima se brinulo dvadesetak logorašica, bespomoćnih kao i djeca što su bila. Kada nam je naređeno da smjestimo djecu u dvije prostorije jedne prizemne zgrade u krugu logora, Ante Vrban, ustaški poručnik u zapovjedništvu logora, zalijepio je prozore sa papirom i s maskom na licu ubacio u prostorije sa djecom cijankalij. Potom je zalijepio i ulazna vrata. U logoru je poslije tog jezivog umorstva zavladala užasna tišina. Na sve nas je pala neka mora, hodale smo pognutih glava, za čitav život osuđene da nosimo u sebi teret svirepog uništavanja djece sa Kozare.“

I Marija Čizmak bila je očevidac stradanja djece u zloglasnoj starogradiškoj Kuli. Godine 1945. ispričala je ovu jezivu priču Jani Koh, zagrebačkoj književnici: „Noću su došli koljači, Karamarko i Orešković. Karamarko je obilazio djecu sa dugim koljačkim nožem i klao ih tako da je svakom zario oštricu duboko u grlo. Dijete nabodeno na nož odbacivao bi koliko je dalje mogao i tako se oslobađao od svoje žrtve. Manju djecu Orešković je davio rukama ili ih je hvatao za noge i udarao više puta o grede tavana. Krv i mozak cijedili su se niz zidove. Njihove proklete ruke bile su krvave do lakata. Nevina dječja krv cijedila im se niz hlače i čizme. Gazili su preko živih i preko mrtvih. Pucale su dječje kosti. Najstrašnije je bilo to što su djecu klali, davili i ubijali pred očima onih koji su čekali da i sami dođu na red.“

Jasenovačko stratište, to nepresušno jezero bola, koje se od Krapja do Stare Gradiške prostire na površini od 210 kvadratnih kilometara, progutalo je više od 10.340 dječaka i djevojčica čija su imena do sada utvrđena. Među njima je 5.683 malih Kozarčana.

Međutim, koliko je tačno ubijeno djece u Jasenovcu, gdje je granica između života i smrti bila potpuno izbrisana, vjerovatno se nikada neće saznati. Ali, već sada se pouzdano zna da su u ovom paklu smrti bile najstrašnije.

Kako su se ustaški zločinci sadistički iživljavali nad djecom pokazuje zapis sa svjedočenja Ljube Vranješa, logoraša iz Jasenovca: „Jedna žena držala je na grudima dijete staro možda šest mjeseci. Naišli su Ljubo Miloš i Ante Vrban. Miloš se obratio ženi:

— Molim vas, da li bi ga dozvolili meni?

Uzeo je dijete i počeo govoriti kako je lijepo. Onda se okrenuo Anti Vrbanu i komandovao:

— Na gotovs!

Vrban je izvadio kamu, a Ljubo Miloš je bacio dijete u vazduh i ono je palo na isukani Vrbanov nož. Majka je vrisnula i potrčala prema {28} djetetu, ali ju je Ljubo Miloš presreo, zgrabio za kosu i zaklao. Onda se Ljubo Miloš okrenuo prema meni i upitao:

— Da li si nešto vidio i čuo?

Rekao sam da ništa nisam vidio. Miloš je onda viknuo da se gubim na posao i ja sam se brzo udaljio, preneražen i prestrašen.“

Na suđenju Ljubi Milošu, jednom od najkrvavijih komandanata jasenovačkog logora, 13. jula 1948, jedno od pitanja sudije bilo je:

— Šta se radilo i kako se postupalo sa djecom?

— Ona su takođe likvidirana na isti način kao i odrasli. U razgovoru sa Fra Majstorovićem doznao sam da je djecu mnogo teže ubijati nego odrasle.

— Zašto?

— Jer dijete ima mnogo jači život nego odrastao čovjek.

— Kako je on to znao?

— On je to radio — rekao je Miloš.“

Identična sudbina pratila je djecu sa Kozare razbacanu po ostalim — sabirnim centrima jasenovačkog gubilišta. Krajem juna i početkom jula 1942. njihov raspored je bio sljedeći: Novska 700; Uštica 4.000; Mlaka i Jablanac 5.680; Cerovljani 5.000 i Prijedor 2.450.

U julu 1942. više od 16.500 Kozarčana protjerano je u Slavoniju, Moslavinu i Bilogoru. Najteže su prošli oni koji su se našli u Požeškoj kotlini. Sredinom avgusta 1942. Maks Luburić, zapovjednik logora u NDH, sa jasenovačkim ustašama, počinio je strahovite pokolje po slavonskim selima u kojima su se nalazili prognani stanovnici Potkozarja. Tom prilikom ubijeno je 1267 Kozarčana. U Noskovačkoj Dubravi nalazilo se više od 300 žena i djece iz Knežpolja. Za kratko vrijeme ovdje je stradalo 88 djece. U selu Piskovcima je 15. avgusta 1942. spaljeno 70 žena i djece sa Kozare. U „čišćenju“ sela Bolomače, pored većeg broja mještana, ubijene su 32 majke sa djecom iz Potkozarja.

Jedan od najvećih ustaških zločina u Slavoniji izvršen je u selu Sloboštini. Ovdje je 16. avgusta 1942. ubijeno 1.368 žena i djece, od kojih je 1.165 bilo sa Kozare. Goloruke, izmučene i nemoćne taoce vezali su žicom i žive bacali u pet velikih i dubokih sloboštinskih bunara. Ovaj stravični događaj preživjela je 15-godišnja Stanka Panić iz sela Trebovljana pod Kozarom. Evo njenog sjećanja: „Kad su nas potjerali prema bunarima, ustaša me je snažno udario kundakom i ja sam pala u duboki šanac obrastao kupinom. Moj brat Zdravko i sestre od strica — Draginja, Jovanka, Zora i Radosava — ubijene su u seoskoj crkvi. Moje rođake — Anka, Dušanka, Zorka i Stana Pašajlić, poklane su i bačene u jedan od dubokih bunara u crkvenoj porti. Ovdje je smrt našlo mnogo žena i djevojaka iz Bistrice i Trebovljana. U dubokim bunarima ugašen je život oko stotinu djece samo iz naših zaseoka Čikića, Guskića i Lajića. Kasnije smo ih prepoznavali po odjeći. Danica i Grozda Sinik iz Miloševa Brda izvukle su iz jednog bunara i svog četvorogodišnjeg brata Dušana.“

Ustaše Pavelićeve tjelesne bojne 7. februara 1942. ubile su 2.300 stanovnika iz Drakulića, Motika i Šargovca, sela kod Banje Luke. Među njima je bilo 551 dijete.

Vrhunac dječje kataklizme dostignut je kada su odlukom Ante Pavelića i Andrije Artukovića, 12. jula 1942, osnovana tri posebna logora „za odgoj i prevaspitavanje“ partizanske djece.

U Gornjoj Rijeci kod Križevaca bio je jedan od prvih logora za djecu pod upravom ustaške Nadzorne službe, kroz koji je prošlo 400 mališana sa Kozare. Već tokom jula 1942. tifus je pokosio 200 djece, i ona su pokopana iza zidina staroga dvorca. Njihova imena nisu poznata. Polovinom avgusta 1942. oko 50 najteže obolelih dječaka preuzeo je Crveni krst i razmjestio ih po zagrebačkim bolnicama i prihvatilištima. I oni su svi do jednoga umrli. Ostala djeca su prebačena u karantin logora u Jastrebarskom, od kojih je većina preživjela.

U „avgustovskom pokolju“ 1941. ustaše su u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog ubile 6.000 ljudi i žena, a među njima i 212 djece. — Na fotografiji: pokolj na Urijama kod Prijedora. {29}

Dječji logor u Jastrebarskom bio je pod pokroviteljstvom časnih sestara kongregacije Sv Vinko Paulski i upravom zloglasne Barte Pulherije. Kroz ovaj logor je prošlo 3.336 djece. Prema spisku Ministarstva udružbe, u logoru je umrlo 452 djece. Međutim, na osnovu evidencije Franje Ilovara, čuvara mjesnog groblja u Jastrebarskom, koji je sahranjivao djecu po „komadu“ i o tome vodio „Dnevnik ukopa“, u ovom logoru je umrlo 768 dječaka i djevojčica.

„Prihvatilište za djecu izbjeglica“, u stvari, najveći dječji logor, nalazilo se u Sisku i bilo je pod pokroviteljstvom „ženske loze“ ustaškog pokreta. Kroz Sisak je prošlo 6.693 djece, od kojih je, za tri mjeseca ca, ubijeno ili uslijed teških uslova umrlo 1.600 dječaka i djevojčica. Većina ih je bila sa kozarskih opština: Gradiške, Dubice i Prijedora. O strahotama u ovom logoru sačuvani su mnogobrojni autentični dokazi, od kojih navodimo samo jedno svjedočanstvo.

Dr Velimir Deželić, funkcioner Crvenog krsta Hrvatske, pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ovako je 3. septembra 1945. godine opisao stradanje mališana u ustaškom logoru u Sisku:

„Najzloglasniji je dječji logor u Sisku. Silom odvojenu djecu od roditelja ustaše su zatvorile u prostorije zaražene pjegavcem. Sem toga, Antun Najžer, liječnik i jedno vrijeme upravnik logora, pravoslavnu djecu je masovno likvidirao zatrovanim injekcijama. Znali smo da je pomor djece katastrofalan, ali sve naše intervencije bile su uzaludne. Očajan, jednog dana, otpješačio sam izvan grada i pred nekom većom kućom naišao na nekoliko pripitih ustaša koji su me zaustavili i legitimisali. Onako srdit, oštrije sam reagirao, aludirajući na njihovu Prihvatnu stanicu. Na to me je jedan ustaša cinički uputio da se popnem pod krovište zgrade pa ću vidjeti malu podružnicu prihvatne stanice. Tu sam na pregrštima strugotine i razastrte slame vidio petnaestak posve nagih obeščašćenih lešina djevojčica.“

Bili su to, koliko je uopšte poznato, jedini koncentracioni logori za zatočenike u pelenama u Evropi, a možda i u svijetu.

Nad dječjim glavama, u logorskom paklu, odvijala se još jedna krvava drama.

Saznavši za strahovitu sudbinu djece, zagrebački patrioti, ljudi koji se nisu mirili sa ustaškim pokretom, komunisti i rodoljubi iz kruga uglednih građana, organizovali su u ljeto 1942. jednu od najhumanijih akcija u našoj narodnooslobodilačkoj borbi. Zahvaljujući požrtvovanju više od stotinu učesnika ove jedinstvene akcije, zdravstvenog osoblja, dobrovoljnih sestara Crvenog krsta i više stotina porodica iz Zagreba i okoline učinjeno je sve da se zaustavi masovni pomor djece. Rizikujući svoje živote, ovi plemeniti ljudi uspjeli su da iz ustaških kandži istrgnu 12.623 djece. Samo iz Stare Gradiške, Jablanca i Mlake izvučeno je više od 6.000 malih Kozarčana.

Prva pomoć djeci pružena je u Raskužnoj stanici na zagrebačkom kolodvoru, a zatim u gradskim prihvatilištima: Glavnom zavodu za gluhonijemu djecu na Ilici, Dvorani Svetog Jeronima, Udruženju učiteljica u Kukuljevićevoj ulici, Zimskom cvjetnjaku nadbiskupije i Prihvatilištu na Josipovcu. Jedan dio djece smješten je u zagrebačke

bolnice i ilegalna prihvatilišta, kao što je bilo ono u vili braće Ribarića na Perjavici. Više od hiljadu beba prihvatile su zagrebačke porodice.

Inicijatori i najistaknutiji organizatori ove humane akcije bili su Dijana Budisavljević, Kamilo Bresler, Jana Koh, Tatjana Marinić, Dragica Habazin Majka, Vladimir Broz, Velimir Deželić, Ante Dumbović i drugi. {30}

Pojedini učesnici ove dramatične borbe za djecu ostavili su svoja sjećanja, dnevnike, zapise i druga autentična dokumenta. Evo nekih od njih:

Profesor Kamilo Bresler, jedan od visokih činovnika u Ministarstvu udružbe NDH, ovako opisuje početak akcije „Kozaračka djeca“: „O ofanzivi na Kozaru znao sam onoliko koliko se moglo pročitati u ustaškoj štampi. Tih dana je u moj ured došla gospođa Dijana Budisavljević, supruga poznatog zagrebačkog hirurga, profesora dr Julija Budisavljevića, porijeklom Austrijanka i neumorni aktivista Crvenog križa. U Zagrebu je imala široki krug poznanika među kojima su neki imali određene veze sa predstavnicima njemačkog Rajha i državnim institucijama NDH. Prvo njeno pitanje je bilo da li znam nešto o tome da u logorima od Stare Gradiške do Jasenovca ima više od 10.000 djece koja će umrijeti ako se nešto odmah ne preduzme na njihovom spasavanju? Sa zaprepašćenjem sam primio ovu vijest i u magnovenju je proletilo kroz moje misli: gdje smjestiti toliki broj djece kad u čitavoj NDH ima samo 4.000 ležajeva za dječju njegu? Umjesto odgovora i sam sam postavio pitanje:

— Kako ćemo ih izvući iz logora?

— Za dozvole osoblju koje će prikupljati i transportovati djecu već sam nešto preduzela. Sa njima ću ići i ja — odgovorila je Dijana.

Tako je počela naša akcija u kojoj niko nije žalio sebe samo da doprinese spasavanju što većeg broja nevinih života.“

Dragica Habazin Majka ovako je doživjela svoj prvi dolazak u Staru Gradišku, 9. jula 1942: „Kada sam sa Dijanom Budisavljević, Janom Koh i 15 sestara Crvenog križa stigla u logor, ustaše su imale banket u čast njemačkog generala Štala. Sve do večeri s nama niko nije kontaktirao. Sutradan ujutru, stavljen nam je na raspoloženje liječnik-logoraš dr Buki Konorti. Djeca koju smo odmah počeli da preuzimamo bila su sa Kozare. Više njemačkih oficira sa ustašama iz uprave logora vršili su 'vizitaciju' žena za rad u Njemačkoj. Odvojenu djecu od tih žena predavali su nama. Potom nas je liječnik-logoraš poveo prema tzv. 'dječjoj bolnici'. Usput nam je tiho govorio: 'Sve ću ja vama pokazati', sve. I 'bolnicu' i tavan i podrum i Kulu, a vi sve što vidite prenesite javnosti. Svaki čovjek treba ovo da sazna.“ U 'bolnici' kada je neka od nas otvorila jedna vrata od 'tavana', djeca su počela da ispadaju i klize niz stepenište. Bili su to sve sami kosturi mrtve djece. Vidjevši u istom prostoru i živu djecu, u neopisivo očajnom stanju, postalo nam je jasno da se njima više ne može pomoći, ali smo i njih pokupili u transport da ljudi vide šta ustaše rade od djece. Tada smo u Zagreb prebacili oko hiljadu teško bolesne djece. Kada smo, poslije pet dana, ponovo došli u Gradišku, dr Konortija više nije bilo. Ubile su ga ustaše. I tada smo izvukli oko 700 bolesne djece. U dva puta smo iz Jablanca i Mlake transportovali više od 3.000 djece sa Kozare. Kada je Luburić zabranio svako dalje prikupljanje djece sa ovog prostora, samo u Staroj Gradiški ostalo ih je više od 10.000.“

I Jana Koh je isti događaj opisala ovim riječima: „Soba pet puta pet metara, a u njoj gusto, jedno do drugog, jedno na drugom, leže dječja tjelesa. Dječja tjelesa! Mali, nepomični kosturi na kojima su jedino još živjele velike svijetle oči. Leže djeca i umiru na trulim daskama, prekrivena u visini gležnja izmetinama. Po njima plaze tisuće muha koje su u rojevima prekrivale izmučena tjelesa ispijajući i posljednju kap života.“

Kamilo Bresler, sa grupom zdravstvenog osoblja dočekao je na Raskužnoj stanici zagrebačkog kolodvora 12. jula 1942. transport djece iz logora Stara Gradiška i o tome zapisao: „živo se sjećam dolaska prvog transporta. Na odškrinutim vratima marvenskih vagona samo blijeda i izmučena lica sestara Crvenog križa. Nije bilo žamora djece. Sve je bilo tiho, samo se tu i tamo čuo po koji jecaj ili slabi plač manjeg djeteta. Kada smo poskidali iz vagona djecu koja su mogla hodati odmah su čučnula radi nužde. Imala su općeniti proljev. Jedva nekako

U selu Drageljima pod Kozarom ustaše su prvo pred njihovim materama ubile 21 dijete, a onda su ubile i 31 majku. {31}

„Sva lica zatečena u borbi streljati. Sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre“ — glasila je naredba njemačkog generala Štala, komandanta operacija na Kozari.

— Na fotografiji: uhvaćen kozarski zbjeg sa bijelom zastavom koja simbolizuje predaju — insceniran njemački snimak.

utvrđujemo koje je koje dijete, te im stavljamo oko vrata cedulje. U jednom vagonu — dojenčad. Sve jedno do drugoga. Kako su od Okučana do Zagreba već 24 sata na putu, pomodrela su i zacenila se od plača. Nabrojali smo u tom transportu 250 dojenčadi ispod jedne godine kojima nismo znali imena. Nakon generalnog pregleda koji smo završili oko tri sata ujutru ustanovili smo da je 400 djece teško bolesno. Stotina najmanje osuđena je na smrt. Pitanje je samo sata kada će ona nastupiti. Iz vagona smo izvukli četrdesetoro mrtve djece. Dok su prenošena umrlo ih je sedamnaestoro, a za vrijeme raskuživanja još trideset sedmoro. Jedno je sigurno. Ako ovu još živu djecu išta može da spasi, onda je to njega. A kako to, u ovim teškim vremenima, organizovati bilo je osnovno pitanje.

Spasavanje tako velikog broja djece, smještene u nedovoljno opremljenim i skučenim prihvatilištima, bilo je moguće samo u tom slučaju ako se ona čim prije rasture i predaju na odgoj dobrovoljnim hraniteljima, kako bi se prekinuo dodir i međusobno širenje zaraze. Upravo, mi smo to u Zagrebu maksimalno iskoristili. Jer, u našem narodu živi netaknuta, prirodna i izvorna ljubav prema djetetu uopće, a pogotovo prema djetetu koje je ostalo bez roditelja i koje trpi. Doživio sam stotine puta da je i seljačka obitelj, koja je uzela dijete na prehranu i odgoj uz naplatu hranarine, za kratko vrijeme isto zavoljela kao svoje rođeno, a često i više nego rođeno, te je kasnije odbijala hranarinu, samo da dijete ostane u kući. Dijete im je neprimjetno 'ukralo srce', kako mi reče jedna žena. Stotine upravo dirljivih slučajeva potvrdilo je ovo moje iskustvo. Oslanjajući se i na ovu činjenicu, koristeći dozvolu ustaških vlasti da mogu tzv. 'izbjegličku djecu', tj. djecu obitelji izbjeglih pred NOV razmještati u sela na raspored, deklarirao sam preuzetu djecu iz logora kao 'izbjegličku djecu' i masovno ih kolonizirao po selima. Propaganda je išla povjerljivo, od usta do usta, od uha do uha, i za kratko vrijeme se javljalo tisuće porodica spremnih da u svoje okrilje prime i tu djecu.“

Kako je organizovan čitav pokret na spasavanju djece kazuju dragocijeni zapisi iz ostavštine i dnevnika Dijane Budisavljević, duše čitave akcije:

„Kada su 1941. godine stvoreni prvi koncentracioni logori u koje su zatočeni najprije Židovi, a tada i Srbi, konstatovala sam da su Židovi putem svoje bogoštovne općine odmah organizovali pomoć svojim ljudima u logorima nastojeći da im olakšaju sudbinu, dok se od strane Srba do tada nije pokretala nikakva akcija slične vrste. Kako je pomoćna akcija Židova već bila tolerirana od strane ustaša, mislila sam da preko ove akcije organiziram pomoć srpskim porodicama u konclogorima Lobor-Grad i Gornja Rijeka.

Tako sam u oktobru 1941. pokrenula akciju doprinosa za progonjene srpske obitelji, koja je među upućenima bila poznata pod imenom 'Akcija Dijane Budisavljević'.

Pored članova moje obitelji glavni suradnici u tome radu bili su: Đuro Vukosavljević, dr Marko Vidaković, ing. Vasilić, učiteljica Stana Radosavljević, dr Jelka Divjak, dr Milan Malojčić, Ivanka Džakula, Slava Bojanić, Ljuba Becić, sestra Vera Černe, sestra Dragica Habazin, student medicine Verenka Kogoj, Mirjana Lacković, dr Branko Kesić, predstavnik ilegalnog slovenskog Crvenog križa Colner, potpukovnik

Nikola Gajić, Olga Pokrajac, dr Desanka Ristović-Štampar, dr Janko Pajas, Gajo Omčikus, dr Mile Meledom, Anto Bojanić i drugi.

Sarađujući sa sestrom Dragicom Habazin na transportima Srba koji su odvođeni na prisilni rad u Njemačku, saznala sam da se u koncentracionim logorima Stara Gradiška i Jasenovac nalazi veliki broj srpske djece u užasnom zdravstvenom stanju, bez hrane i ikakve njege, osuđene na propast. Ovoj djeci trebalo je pružiti hitnu pomoć. Kako to nije bila u stanju da provede samo moja akcija, tražila sam pomoć od profesora Breslera, koji je radio u socijalnoj politici na zaštiti djece. {32}

Profesor Bresler je pružio punu pomoć u saradnji, te je tako uz ovu podršku, pod okriljem Crvenog križa među kojima je bilo više pripadnika NOP-a, započeo rad na spašavanju kozaračke djece.

Odjevena u uniformu sestre bolničarke Crvenog križa odlazila sam u logore u svrhu preuzimanja kozaračke djece i to dva puta u Staru Gradišku, tri puta u Mlaku i jednom u Jablanac. Prigodom svakog transporta djece nastojala sam da prikupim tačne lične podatke o preuzetoj djeci od kojih je postepeno stvorena kartoteka kozaračke djece koja je nakon oslobođenja predana Ministarstvu socijalne politike NDH u Zagrebu. Sigurnosti radi kartoteka je izrađena u dva primjerka i u njoj je registrovano oko 12.000 djece.

Kako u jesen 1942. nije bilo više moguće dobiti djecu iz logora, a profesor Bresler bio suspendovan, moja akcija se primila posla uređenja kartoteke i uspostavljanja veze sa roditeljima djece koja su se nalazila na radu u Njemačkoj. Tako smo bili u stanju da odgovorimo na 3-4.000 uputa iz Njemačke. Crveni križ iz Zagreba zatražio je od nas informacije za oko 1.500 djece. Pored toga, dobili smo oko 1.000 uputa iz različitih krajeva naše domovine. Osim toga, dolazili su danima ljudi da pitaju za svoju djecu

Veliku pomoć pružili smo dječjim prihvatilištima na Josipovcu, u Kukuljevićevoj 19, na Vrhovcu, Kužnoj bolnici, Jeronimskoj dvorani, Zavodu za gluhonijeme, Jastrebarskom i Sisku, gdje su se nalazila kozaračka djeca. Pomagali smo ženama koje su se vraćale bolesne sa prisilnog rada u Njemačkoj, pomagali u snabdijevanju transporta koje su Nijemci prisilno odvodili na rad.

Novčana sredstva za akciju prikupljana su preko pouzdanih ljudi često i izravnim doprinosima koje su darodavci donosili u ordinaciju moga muža, tobože, kao pacijenti. U tim prilikama su uvijek tražili da ostanu nepoznati jer njihova imena nismo smjeli zabilježiti.

Tako je od 25. oktobra 1941. do 20. juna 1945. prikupljeno u svemu 3,008.092 kuna.

Sva ova sredstva utrošena su, po računima, isključivo za raznovrsnu pomoć progonjenim Srbima. Najveći dio novčanih sredstava upotrijebljen je za nabavku živežnih namirnica, odjeće, obuće, posuđa, lijekova i drugih neophodnih izdataka za potrebe 'Akcije' u spasavanju kozaračke djece“.

Dijana Budisavljević, žena hrabrost, u svom dnevniku koji je vodila od oktobra 1941. do 28. maja 1945. godine, pedantno, na njemačkom jeziku, opisala je 140 dana ove jedinstvene i čudesne bitke našeg narodnooslobodilačkog rata.

Evo samo nekih fragmenata iz dnevnika:

1941.

Od krojačice saznajem za stradanje židovskih i pravoslavnih žena u logorima. U židovskoj bogoštovnoj općini dobijam liste sa imenima pravoslavki i njihove djece u Lobor Gradu. Među pravoslavcima u Zagrebu počinjem sakupljanje hrane i odjeće i pohranjujem u garažu. Za sakupljeni novac kupujemo deke, slamarice i cipele.

— Posjeta protestantskom biskupu Popu i molba da se njegovim posredstvom dobije stalna dozvola za odlazak u logore i lično dijeljenje pomoći. Pop smatra da se treba obratiti Stepincu.

— Prvi susret sa Stepincem. Pod izgovorom da nema uticaja na vladu odbija pomoć.

— Posjeta Artukoviću: dozvola se može dobiti samo od Kvaternika. .Obećava da će posredovati, ali ništa nije učinio.

1942.

— Dobijam obavijest da će određeni broj djece biti oslobođen iz logora i da im treba osigurati smještaj. Početak suradnje sa profesorom Kamilom Breslerom.

— Pretres stana. Kienel daje pismeno odobrenje za 'Akciju', ali upozorava da drugi ustaški odjeli to odobrenje ne moraju uvažiti.

— Pismo dr Branka Kesića o masovnim progonima na Kordunu. Čitave porodice se ukrcavaju u kola i odvode u nepoznatom pravcu. {33}

Koljač Gustav Majer, folksdojčer, okružen masakriranim Knežopoljcima za vrijeme ofanzive na Kozari, jul 1942.

Narod Kozare masovno je stradao u selima Slavonije u koja je, poslije ofanzive 1942, bio protjeran sa svojih ognjišta. Luburićeve ustaše iz Jasenovca su u avgustu 1942. samo u Požeškoj kotlini ubile 1.355 Kozarčana, a među njima i nekoliko stotina djece.

— U toku večeri poziv sestre Habazin zbog prolaska žena i djece u transportu za Njemačku. Na kolodvoru upoznajem Hekera, rukovodioca transporta. Iz razgovora sa ženama saznajem da dolaze iz Stare Gradiške i da se tamo nalazi vrlo veliki broj djece u teškom stanju, mnoga su umrla. Biva mi jasno da su to tražena djeca sa Korduna i Kozare. Molim Hekera da mi pomogne u dobijanju dozvole da se djeca dovedu iz logora.

— U Hekerovom uredu (Predstavništvo njemačkog ministarstva za radne odnose) upoznajem kapetana fon Kociana koji obećava da će se raspitati za djecu.

— Kocian me obavještava da je razgovarao s maršalom Kvatemikom o spašavanju djece. Rečeno mu je da se mora obratiti Kvaternikovom sinu, što će i učiniti.

— Vraćeno 220 djece, 124 žene i 6 muškaraca iz Maribora zbog lošeg zdravstvenog stanja. Heker dozvoljava da ih preuzmemo u Zagrebu, uprkos ustašama koji ih žele vratiti u logor.

— U Hekerov ured stigla dozvola Kvaternika za preuzimanje djece iz logora (7.7. 1942).

— Prvi odlazak u Staru Gradišku, 9. 7. 1942. Vođa transporta Vladimir Broz i rukovodilac deset sestara Crvenog križa. Prvo veče odlazim sa Brozom i Dragicom Habazin u logor na dogovor o sutrašnjem preuzimanju djece.

— Povratak iz Gradiške — dovezeno više od 700 djece. Drugi odlazak u isti logor — izvučeno oko 650 djece.

— Treći odlazak u Staru Gradišku: ulazak u logor nije dozvoljen s obrazloženjem da više nema djece. Kasnije se ispostavilo da to nije bilo tačno.

— Saznajem od sestre koja radi kod dr Nikole Vadkova o strašnom stanju djece u logorima Jablancu i Mlaki. Posjet majoru Knehe da se dozvoli odlazak i u ove logore.

— Odlazak u Mlaku i Jablanac sa sestrama Crvenog križa. U ove logore se ide kroz Jasenovac u pratnji ustaša. Iz Mlake preuzeli 850 djece. U ponovnom odlasku iz istog logora izveli smo 800 djece među kojima je bilo više od 100 teško bolesne male djece. U trećem transportu iz Mlake doveli smo 1200 djece.

— Pokušaj da se spasu djeca iz ustaške kolonije u Gornjoj Rijeci i Feričancima nije uspio.

— Razgovor s Knehe i Kocianom s molbom da posreduju pri dobijanju dozvole za smještanje djece u porodice. Postoji opasnost da ustaše djecu ponovo odvedu u logore. Osim toga, zbog velikog broja djece u lošim uvjetima, ona masovno pobolijevaju.

— Bresler javlja da je njegov odjel dobio dozvolu za smještaj djece u porodice. Počinjemo izradu kartoteke za djecu.

— Za mjesec dana smršavila 16 kilograma. Oporavak na Sljemenu.

— Sastanak sa delegatom internacionalnog Crvenog križa iz Ženeve dr Širmerom.

1943.

— Stalan rad na kartoteci. Iz svih transportnih lista pohranjenih u Ministarstvu udružbe suradnici ispisuju imena djece mlađe od šest godina, što je omogućilo identifikaciju velikog broja djece za koju se znao samo broj transporta.

— Razgovor sa Kocianom da se dozvoli spašavanje djece iz Jasenovca.

— Posjet švicarske konzulice koja je uzela na skrb jedno dijete.

— Profesor Bresler suspendovan i poslan na prisilno bolovanje. Nakon takvog postupka plašimo se za našu kartoteku pa Ivanka Džakula prepisuje u posebne teke podatke iz kartoteke koju deponujemo u trezor kod nadbiskupa. Na osnovu upita roditelja počinjemo pisati evidenciju djece čija imena nisu sadržana u kartoteci.

— Razgovor sa švedskom konzulicom kako bi se našla utjecajna osoba koja bi Paveliću predočila strahote kojima su djeca izložena u logorima. {34}

— Od svećenika iz Hrvatske Dubice poslan popis 158 pravoslavne djece koja se traže. Nijedno dijete nije nađeno u kartoteci. Kasnije sam saznala da su sva ta djeca stradala u Jasenovcu tako što su ustaše prevrnule čamac sa djecom na sredini rijeke.

— Molba Internacionalnom Crvenom križu u Ženevi da se ishodi oslobođenje djece iz Jasenovca.

1944.

— Čitavu zimu sestra Džakula radi na kartoteci. Posebna pažnja posvećena djeci za koju su nedostajali podaci. Veliki broj djece identificiran. Izrađena je i lista one djece koja će se poslije rata posjetiti radi ustanovljavanja njihovog porijekla. Izrađen plan

što bi sve nakon završetka rata trebalo poduzeti da se pokušaju identificirati djeca za koju se nisu znali podaci. 1945.

— U prvim danima nakon oslobođenja veliki broj roditelja dolazi i pita za djecu. Na zahtjev dvojice pripadnika OZN-e predajem albume s fotografijama djece.

— Na zahtjev Ministarstva socijalne politike NRH — Odjel socijalne zaštite i skrbi — predajem kartoteku za oko 12.000 djece koja je sadržavala sljedeće:1. Ormarić s 25 ladica sa kartotekom2. Pet teka za traženje nepoznate djece3. Registar fotografija djece4. Registar djece sa oznakama5. Potvrda o predaji pet svezaka fotografija OZN-i.

— Na zahtjev Uličnog odbora predala izvještaj o radu 'Akcije Dijane Budisavljević'.“

Zagrebački rodoljubi nisu mogli da spasu sve djevojčice i dječake sa Kozare. Na njihovim rukama je, za tri mjeseca ove dramatične bitke, umrlo 3254 djece. Ali su uspjeli da izrade kartoteku u kojoj su sačuvani podaci za 12.000 malih talaca sa Kozare. Sestre Ivanka Džakula, Veronka i Breda Kogoj danima i mjesecima su upisivale njihova imena, imena njihovih roditelja, sela i gradove u kojima su rođeni. Zapisali su i mnogobrojne pojedinačne sudbine. Za one koji nisu znali da kažu ko su i odakle su, pitali su njihovu stariju braću, sestre i rođake.

Ova kartoteka, najtužnija što može biti, decenijama je bila jedini zračak nade majkama sa Kozare da će pronaći svoju izgubljenu djecu ili makar zajedničke humke gdje su pokopana.

U ovoj humanoj borbi za djecu padale su i žrtve spasitelja. Evo njihovih imena: Erna Krajač, uhapšena 1943, ubijena u Lepoglavi; Sara Abigam, uhapšena 1943, ubijena u Jasenovcu; Nada Kaufman, uhapšena 1943, ubijena u Jasenovcu 1944; Marija-Manja Hanževački, ubile je ustaše 1944; Jana Ilijanić, uhapšena 1944. i obješena u Sv. Ivanu Zelini; Delka Prosoli, uhapšena 1944, ubijena u Jasenovcu; Jelena Černozubov, zarobljena u posljednjoj ofanzivi na Plitvicama i ubijena u Aušvicu; Mica Skaberna, uhapšena i ubijena 1945. u Lepoglavi.

Kozara ih nikad neće zaboraviti.

„Tražim bilo kog svog. Mislim da sam sa Kozare“, ponavljaju se oglasi u novinama. Prvo su preživjele bake tražile unučad i majke svoju izgubljenu djecu. Onda su djeca tragala za svojim porijeklom. A sada, najčešće, odrasla braća tragaju za sestrama i sestre, sa svojom djecom, traže u ratu izgubljenu braću.

Kozara još traži 1.738 svoje izgubljene djece. Neko se i danas pronađe.

Okupator i domaći izdajnici surovo su ubijali kozarsku djecu, ali Kozaru nisu mogli ubiti. Četiri godine Kozara je krvlju pisala slova,

{35}

Naslovna strana knjige Franje Rubine, istaknutog ustaškog novinara: „Kozara grob partizana“, Zagreb 1942. Knjigu je, poslije ofanzive na Kozari, izdao Odgojni odjel ustaške vojnice i dijelio je besplatno. U uvodnom dijelu ove knjige pod naslovom „Krvave tajne planine Kozare“ piše: „Kozara je pala. U borbi ubijeno preko 3.500 partizana, a zarobljeno više od 8.000“.

{36} punio se list za listom, i sada su to obimne knjige strašnih priča o stradanju njene djece.

Kozara je imala 39.763 žrtava ustaškog i njemačkog bezumlja, očeva i majki, braće i sestara. Među njima je bilo 25.889 muških, 13.874 ženskih i 11.194 djece od kolijevke do 14 godina. Ožiljcima teških rana na licu Kozare pridružilo se 13.432 ratne siročadi bez jednog ili oba roditelja.

Majke sa Kozare su dugo poslije rata željele čuti plač djeteta. Škole su bile prazne, regruta i svatova nije bilo.

Knjige o Kozari bilježe 49.755 imena onih koji su se borili, koji su poginuli, koji su nestali pod stravičnim žrvnjem Hitlerovog i ustaškog terora.

Na Kozari nema majke koja nije otpremila sina ili kćer u borbu, niti porodice koja nije nikog izgubila. Svaki četvrti Kozarčanin pao je u borbi za ljepša svitanja. U te temelje Kozara nije mogla ugraditi ništa vrijednije, ništa uzvišenije.

Uprkos masovnim stradanjima na ovoj planini i njenim obroncima, uprkos masovnim ubijanjima po mnogim ustaškim i njemačkim logorima, Kozara je ostala gordi simbol neustraživosti svoga naroda.

Partizanskoj borbi dala je sve što je imala.

Ratovi počinju i završavaju se suzama. Prvi i poslednji povoj ove bebe sa Kozare bio je u ustaškom logoru

II DJECA IZ PAKLA {38}

Logor Stara Gradiška, drugi po veličini u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, organizaciono je pripadao ustaškom zapovjedništvu Jasenovac. U starim zidinama Gradiške, u toku rata umoreno je 75.000 ljudi, žena i djece.

U predahu između zločina: Vjekoslav Luburić, zapovjednik svih ustaških logora, u društvu sa njemačkim opunomoćenikom — Stara Gradiška 12. juna 1942, drugog dana iza početka velike neprijateljske ofanzive na Kozari.

Ove dječake iz potkozarskih sela prisiljavaće da zaborave partizansku Kozaru.

{39} Na tavanu ispod stare kule

Stara Gradiška, ustaški logor broj V, na obali Save, drugi po veličini u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, organizaciono je pripadao zapovjedništvu jasenovačkog logora. Imao je tri dijela — logor za muškarce, za žene i „obore“ za djecu.

Jula 1942, po završetku ofanzive na Kozari, u ovaj logor je dotjerano 12.263 djece, otete od roditelja, bez ikakvih uslova za život. Akcijom zagrebačkih aktivista NOP-a, krajem jula i tokom avgusta, iz logora je izvučeno 6.230 djece, a onda je Vjekoslav Luburić, zapovjednik svih ustaških logora, spriječio spasavanje preostale djece. Za tri godine u logoru Stara Gradiška ubijeno je više od 75.000 ljudi, žena i djece.

Išao sam ukrug kao sjenka zaostala od noći. Podizao sam pogled preko vrbika, pri svakom koraku, očekujući jače sunčeve zrake da se probiju kroz maglu, razasutu po zavojima rijeke. Zastao sam za trenutak pred visokim zidom na kome sada nema bodljikave žice. Ugrizao sam usnu do bola. U meni se nešto teško pokrenulo i opet sam htio da se vratim. A vraćao sam se često od ovoga zida. Za sve minule godine vraćao sam se uvijek odavde. Nikada nisam našao dovoljno snage da prođem kroz drvenu kapiju koja je sada bila širom otvorena.

U julu 1942. prošao sam kraj visokog zida. Tada sam morao tuda proći. Na kapiji su visila tri čovjeka i okačena tabla ispod njihovih iskrvavljenih nogu. Na njoj je pisalo: „Uhvaćeni partizani sa Kozare“.

Ove zidine i kulu podigla je Austro-Ugarska na ranijim utvrđenjima što su vijekovima odolijevala osvajačkim najezdama i savskim poplavama. Vojne kasarne su izgrađene nešto kasnije i odmah pretvorene u kazneni zavod. Cijeli prostor je bio okružen visokim zidom i kulama za stražu za kojih su mitraljeske cijevi bile okrenute unutrašnjosti kruga.

Za vrijeme rata ubio je to zloglasni ustaški logor broj pet.

Zastao sam opet pred kapijom. Mladi arhitekta, koga je zanimao problem zaštite starih zidova, kao spomenika jednom vremenu, povukao me unutra. Našao sam se u dvorištu koje je za sve vrijeme rata bilo prepuno ljudi i žena, majki sa Kozare u čijim su naručjima vrištala žedna djeca na julskom suncu. Neka čudna drhtavica poče da me trese i u riječima postadoh nesiguran. Misli mi se izmiješaše sa slikama užasa što sam ih ovdje još kao dijete u ratu doživio. I kao da čujem krike Mike Mandić iz sela Turjaka, koja se junački suprotstavila ustašama i nije dopuštala da joj oduzmu dvogodišnjeg unuka Luku. Ubili su ih, tu, kraj zida. I Stoja Čekić iz Grbavaca, zabrađena boščom, prvo je molila, a onda se snažno opirala ne dajući sina Marka. Izgurali su je s djetetom na kapiju i onda se više nije vratila. Vidim i svoju strinu Jovanku kako skrušena stoji, spremna da podijeli sudbinu svojih pet kćeri. Uzimali su jednu po jednu, prvo Gospavu i Zorku, zatim Draginju i Stajku i onda malu Jelu. Ali kad su pošli po sina jedinca, Đoku, skočila je kao lavica. Strijeljali su ih u zagrljaju. Onda je dugački stroj žena s djecom, ispružen pored zida, počeo da se povija i lomi. Majke {40}

Mali Kozarčani iz Sovjaka, Bistrice, Miloševa Brda, Trebovljana, Jablanice i Podgradaca dobili su prve ustaške uniforme u logoru Stara Gradiška.

Postrojavanje malih Kozarčana po uzrastu izvršeno je u krugu stare robijašnice. (Gore lijevo)

Djecu su oduzeli, a majke odveli na prisilni rad u Njemačku. {41}

Stara Gradiška: krvave stepenice.

Na tavanu stare kule: majke su bile srećne što im nisu oduzeli djecu. Ali, sreća nije dugo trajala. Ubrzo su uvidjele da su zajedno sa svojom djecom osuđene na smrt.

U logoru Stara Gradiška ustaše su gušile djecu i cijankalijem.

Ovaj snimak načinjen je u dvorištu kaznionice u Staroj Gradiški, jula 1942. godine. {42}

Poslednji pogled za majkom.

Kada su oduzimali djecu od roditelja, ustaše se nisu trudile da zapišu njihova imena. Oni kojima je dopušteno da iz logora pokupe preostalu decu ipak su nešto zapisali — Faksimil logorskih kartica iz Stare Gradiške.

Najednom su prestali da budu djeca, a odrasli još nisu postali: dječaci pred jednom od kapija starogradiškog logora. {43}

Stoju Baškot iz sela Brezičana kod Prijedora i njenu kćerku Smilju, zagrljene, strijeljale su ustaše.

Smilja Baškot nije imala deset godina kad je u ustaškom logoru Stara Gradiška — morala da umre. (Gore desno)

Miljka Subotić iz Miloševa Brda i njena kćerka Mara nisu preživjele ustaški logor u Staroj Gradiški.

{44}

Miku Mandić iz Turjaka strijeljale su ustaše u Staroj Gradiški sa dvogodišnjim unukom u naručju. Iz Mikine porodice u ratu je poginulo devetoro članova. (Fotografija lijevo)

:

Prvo su ubili sina, a onda i majku: Stoja Čekić iz sela Grbavaca pod Kozarom sa svojim Mirkom, sinom jedincem.

U šumama Struga, na putu Stara Gradiška — Jasenovac, ubijali su samo nejake: starce i djecu.

{45} su padale licem okrenutim zemlji. Rukama su skrivale oči da ne bi vidjele strahotu koja ih je zadesila.

Penjao sam se stepenicama koje su, u ono vrijeme, bile prekrivene tepihom ljudske krvi. Išao sam i pridržavao se za gelendere iskovane od crnog gvožđa. Na njima su bili obješeni ljudi i dugo tu ostajali kao opomena svima što su pristizali.

U ljeto 1942. bili su to najčešće Kozarčani. Tamo gdje se završavaju stepenice nastaje mračan tavan. Po sredini tavana je hodnik koji razdvaja 12 velikih soba s jedne i sa druge strane. I u sobama je mrak. Okrećem se po hodniku i mislim: kada bi zidovi ovih prostorija mogli da pričaju, bile bi to samo priče o smrti. Tu su Kozarčanke u najvećim mukama rađale djecu, pa zatim umirale. I djeca koja još nisu bila progovorila morala su tu da umru. Jer, sve te sobe uvijek su bile pune žena iz sela pod Kozarom, iz Gornjeg i Donjeg Jelovca, iz Murata i Mirkovca, Jutrogošte i Sovjaka, iz Mlječanice i Podgradaca, Rakovice i Trebovljana.

Danas je to istorija, znam. Ali jedna velika humka i one male rasute po obali oko zidova staroga grada još su svježe, čini mi se. I u kuli gore, što je nekad bila samo osmatračnica, mučene su zatvorene žene. Bez hljeba i vode. Tučene su po glavi i danima su stajale u hodniku pripijene jedna uz drugu, u vatri i jezi, a morale su da izgledaju zdrave. Bolesne su čvrsto vezivali i bacali u Savu.

Jednog septembarskog dana 1942. ustaše su ispraznile sve sobe. Žene i djevojke su povezali žicom u hodniku. Noć i rijeka njih je progutala. I djecu u povoju ustaše su, kao lutke, bacali za majkama. Bosa Sladojević bila je u prvoj godini života, Anka Pjanić u devetoj; Dragica Radivojac u sedamnaestoj, Zagorka Vodogaz u drugoj; Luka Šerbula je imao samo jednu godinu kada je umro na tavanu stare kule. I tako redom, čitave kolone toga ljeta odlazile su odavde u smrt.

Ustaški zlikovci vadili su ovdje oči i djevojkama i mladićima. Dragoja Đenador, nastavnik muzičkog vaspitanja, danas je slijep. On još nije ispričao ni učenicima ni svojoj djeci kako je tu, na obali Save, u jednom danu izgubio majku, dva brata, Branka i Vladimira, sestru Milicu i — svoje oči.

Oči djevojačke, te hrabre i junačke zenice Kozare, prestajale su ovdje da gledaju. I mrtve i žive zenice bile su na tavanu pod kulom. Čitave pregršti očiju sa Kozare ustaše su nosile da pokažu svojim starješinama, zlikovcima Anti Paveliću, Vjekoslavu-Maksu Luburiću, komandantu svih ustaških logora, i Šmit-Zabierovu, njemačkom oficiru koji je ovdje bio dodijeljen za vezu.

Ante Vrban je bio najstariji ustaški funkcioner u Staroj Gradiški. Kada su majke, one mlađe i zdravije, odvukli na rad u Njemačku, Vrban je ugurao djecu u dvije prostorije prizemne zgrade u dvorištu. Onda je pustio otrovni plin. U tome su mu izdašno pomagale Nada Tanić-Luburić i Marija Buždan-Slomić, upravnice ženskog logora. Poslije toga logorom je zavladala užasna tišina, kao da se život ugasio u samom svom početku.

Tako je umirala mladost Kozare i na ovom starom tavanu ispod kule, da bi onda mrtva zaplovila rijekom. Četiri godine, bez prekida, njome je išao nijemi sprovod. Bez očiju i suza.

Pokušavam opet da prelistam debelu, staru knjigu sa hiljadama kozarskih imena, majki Knežopoljki i djevojaka iz Potkozarja, ali ne mogu. Ruke mi drhte, a slova su

toliko mutna da ih jedva raspoznajem. Tamo na proplanku ispod jablanova, u Uskočkoj šumi i Međustružju, leže u velikim humkama kosti ljudi ispod Kozare.

Krenuo sam, a nisam se osvrnuo na staru kulu koja će još dugo odolijevati vremenu i čuvati strašnu uspomenu na bezbroj lijepih djevojačkih očiju, što se ugasiše među ovim zidovima.

{46} Obračun sa smrću

Jasenovačko stratište, to nepresušno jezero bola, što se od Krapja do Stare Gradiške prostire na površini od 210 kvadratnih kilometara, progutalo je stotine hiljada ljudi, žena i djece. Prema podacima Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, od avgusta 1941 do aprila 1945, ustaše su na ovom stratištu ubile 500.000 — 600.000 Srba, Jevreja, Roma, Muslimana, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i drugih pripadnika naših naroda i narodnosti, a među njima je bilo više od 10.500 djece od kolijevke do 14 godina.

Rijeka ljudi ulazila je u jasenovački muzej. Dolazile su grupe, jedna za drugom. Čuo se neprestani žagor onih što su pristizali. A kada su pognute glave izlazili iz memorijalne sale, ljudi su to činili hodočasnički, sa šapatom na usnama od doživljene strave i mučnine zločina.

Radovan Trivunčić, kustos, govorio nam je kako su u Jasenovcu mučene i ubijane stotine hiljada ljudi, govorio nam je o Lančari i Ciglani, o Graniku i Krapju, o masovnim grobnicama na Gradini. Pokazao je i Liman, i panj one topole, okovan željeznim obručem, na kojem je urezana brojka od 12.000 žrtava. Ljudi su ćutke stajali pred vitrinama prepunim ličnih stvari koje su bile pokopane zajedno sa žrtvama. Tu su češljevi, čitava gomila malo povijenih djevojačkih češljeva, narukvica, brijača, dugmadi svih boja, pribora za jelo, bočica za mlijeko sa cuclom, sjekira sa slomljenom drškom, okova, kuka, maljeva, čekića, noževa...

Kustos nam ispriča i kako je spasen petogodišnji Joco Gostović kojeg je majka zamotala u odjeću skinutu sa ljudi pred strijeljanje i rekla: „Joco, dušo mamina, ćuti i ne miči se!“ I ćutao je mali Joco za sve vrijeme dok su ubijali. Vidio je i smrt svoje majke. Poslije toga logoraši su ga skrivali dok im se nije ukazala prilika da ga proture kroz žicu, u slobodu. Rečeno je nešto i o otporu u žicama i pobuni hiljadu i sto logoraša. Neki su se tada i spasli, mali broj njih, kao što su trinaestogodišnji Ilija Ivanović iz Podgradaca koji je proveo u Jasenovcu tri godine, i njegov vršnjak Radovan Popović iz sela Trebovljana pod Kozarom.

Jedan profesor malo glasnije izgovori stihove iz Goranove „Jame“:

„Na žezi strašnoj tiho su nas žnjeli,ko mrtvo klasje, koje jedva šušti.To se čula krv što iz grla pljušti“.

A onda su svi otišli u bioskopsku dvoranu da vide film „Jevanđelje zla“.

Mi nismo išli, želeći da čujemo i ove tri priče:

{47}

Jasenovac na ušću Une u Savu, mjesto lijepa imena i tužne sudbine, ustaše su pretvorile u najveće stratište na Balkanu.

— Logorska osmatračnica s mitraljezima.

Dokument o krvavom razbojništvu.

Jasenovačke ustaše na djelu.

{48} Miloševa priča

Miloš Batajić iz sela Međeđe pod Prosarom imao je četrnaest godina kada je dotjeran u Jasenovac i osuđen na smrt. Nekoliko mjeseci ranije, 6. januara 1942, doživio je draksenićki pokolj. Na osamarenom konjčetu, toga jutra, došao je svom ujaku u goste i upao među ustaše koji su već izgonili i goluždravu djecu na snijeg. Konja su mu oduzeli, a njega sa ostalima ugurali u crkveno dvorište. I odmah je počelo klanje. Dok su četvorica ustaša klali na crkvenom pragu, drugi su bajonetima gurali masu prema

vratima i posljednje u redu nemilosrdno boli. Onda su dvojica ušla u crkvu, razvukla mrtve kraj zida i napravili mjesta za druge. Tako je i Miloš došao na red, do velike lokve krvi u kojoj je vidio samo čizme. Ali ga je, u tom trenutku, masa povukla nazad i izbacila na željeznu ogradu. Dobio je udarac u glavu i pao u jarak, kao da je mrtav. Bilo je već prošlo pola dana, a još su se čuli jauci u crkvi.

U suton, sve se smirilo. Bilo je tu mnogo beba i djece školskog i predškolskog uzrasta: Vlajnići, Petrakovići, Lončari, Zlojutra, Lukači, a najviše malih Savkovića umrlo je u draksenićkoj crkvi.

Za vrijeme velike kozarske ofanzive, u junu 1942, Miloš je dotjeran u sabirni logor u Cerovljanima. Pred vagonima na stanici ustaše su naredile: ko za minut ne uđe u vagon biće ubijen. I zaista, oni posljednji i pregaženi bili su ubijeni.

Do Jasenovca put nije bio dug.

Iz velike grupe naroda, prvo su izdvajali mlađe žene i djevojke i nekud odvodili. One rijetke, koje su se vratile, bile su iskrvavljene i izbezumljene. Da ne bi doživjele istu sudbinu, druge djevojke su se mazale blatom po licu i od starijih žena pozajmljivale crne marame.

I Miloš je došao na red. Najednom se našao u gomili nesrećnika što se povijala na jasenovačkoj livadi ispred ciglane. Desetak dana punio se prostor i ljudi su bespomoćno ležali jedan kraj drugoga. Onda su ugurani u marvene furgone duge kompozicije. Put od Jasenovca do njemačkog logora na Sajmištu dugo je trajao. Bio je to transport užasa iz koga su mnogi izneseni mrtvi. I Milošu je na Sajmištu dva mjeseca život visio o koncu. Jednom logorskom stražaru nije se dopadalo njegovo zamuckivanje, koje je, povećano strahom, prešlo u pravo mucanje. Za svaku riječ na kojoj je zapeo tučen je žilama ispletenim od žice, štapom i kundakom. Jednom su mu vezali noge i strmoglav ga objesili za rog od barake.

Septembar je bio kada je sa velikom grupom Kozarčana odbrojan za izlazak iz logora. Rečeno im je da idu kući. I voz je krenuo. U zatvorenim vagonima, bez hrane i vode, Miloš je bio okružen neprestanim umiranjem. Ponovni put do Jasenovca bio je dug i izuzetno težak. Kompozicija je više stajala na slijepim kolosjecima nego što je putovala.

Taj ponovni boravak u Jasenovcu Miloš nikako ne može da zaboravi. Jednoga dana prisiljen je da loži vatru pod kazanom i „roštiljem“ u kojima su kuvani i pečeni ljudi. Te čudovišne sprave za ubijanje nalazile su se na ciglani. Jedan dugački kazan stajao je oslonjen na dva zida od cigalja i morao je uvijek da bude podložen, da bi u njemu ključala voda. Osuđene da tako umru vezivali su za noge i ruke i po četvoricu ubacivali u kazan. „Roštilj“ je bio još stravičniji. Dvije željezne šine pričvršćene na visini od jednog metra mogle su da prime šest ljudi. I oni su vezani za šine, a pod njima je gorjela vatra.

Miloš je bio određen u grupu za loženje vatre. Okovan u bukagije da ne može pobjeći, danima je skupljao grančice na obali Save.

Miloš Batajić, rođen 1927. godine u selu Međuvođu kod Bosanske Dubice, poslije osmomjesečnih strahota koje je doživio u logorima, uspio je, iako okovan u bukagije, da pobjegne iz Jasenovca. Kraj rata je dočekao kao borac Dvanaeste slavonske brigade. Ovaj hrabri čovjek sa Kozare danas živi u Banjoj Luci. {49}

Jasenovac su ustaše, po uzoru na njemačke koncentracione logore, pretvorile u najveće stratište naših naroda. — Kozarčani pred logorskom kapijom, jula 1942. (Gore desno)

„Poslednje svjetlo prije strašne noći, bio je bljesak munjevita noža“ — Ivan Goran Kovačić

Na Gradini, desnoj obali Save, u toku rata ubijeno je 350.000 ljudi, žena i djece. Gradina je najveće ratno groblje u Jugoslaviji. {50}

 

Svjedočanstva za sva vremena i sva pokoljenja: na Jasenovačkom stratištu je umoreno više od 10,500 djece. Među njima je bilo 5.683 mališana sa Kozare.

Imala je plavu kosu.

Ostaci jasenovačke ciglane koja je služila za pečenje cigle i crijepa, ali po projektu inž. Hinka Pičilija i za spaljivanje ljudi iz logora. {51}

Jednom je u smiraj dana, zajedno sa svojim vršnjakom Rajkom Vlajnićem, zagazio dublje i otisnuo se niz vodu. Ubrzo je naišao „splav“, čitava ljesa mrtvih tjelesa povezanih žicom. I oni su s mrtvima zaplovili rijekom. U jednoj pustoj kući, daleko od obale, pronašli su staru turpiju i dugo rezali svoje okove.

Kada su se, februara 1943, susreli sa slavonskim partizanima, bili su to najsrećniji trenuci u njihovom životu. Miloš je postao kurir i borac u Dvanaestoj, a Rajko u Sedamnaestoj slavonskoj brigadi. U tim proslavljenim partizanskim jedinicama dočekali su i kraj rata. Kada su, u maju 1945. pošli na svoju Kozaru, Rajkov konj je nagazio na zaostalu minu koja je raznijela i konja i njegovog jahača.

Miloš se sam vratio na Kozaru.

Mićina priča

Petnaestogodišnji đak prvog razreda gimnazije, Mihailo-Mićo, bio je najmlađe dijete Steve i Anke Dragaš iz sela Sreflija. U istom domaćinstvu živjela su i njegova braća Milan i Rajko i jedna njihova sestra Desa.

U ustanku 1941. učestvovala je i porodica Dragaš.

Juna 1942. u ofanzivi na Kozaru živjelo se u zbjegu. Na proboju obruča 4. i 5. jula nisu prošli. Zato su braća nedaleko od svoje kuće iskopala i dobro maskirala jednu zemunicu u koju se sklonilo njih devetoro... Poslije nekoliko dana, kada se učinilo da je neprijatelj otišao, otac je sa svoja tri sina izišao iz skloništa i upao u zasjedu. Povezane žicom i konopcima u koloni ispruženoj Dubičkom cestom dotjerali su ih na željezničku stanicu u Cerovljane. Zatvoreni u vagone po stotinu u jednom, pod jakom ustaškom stražom, bez hrane i vode, proveli su jedan dan i dvije noći. A onda su istjerani udarcima kundaka i ponovo svrstani u tri reda. Opkoljeni ustašama na konjima potjerani su, trkom, prema Jasenovcu.

Ono što je Mićo doživio sa braćom i ocem u jasenovačkom logoru III-C, nije u stanju da opiše. To ne bi mogao niko.

Logor je bio pod vedrim nebom, ograđen visokom bodljikavom žicom. Imao je čitav red visokih kula stražarnica, u stvari mitraljeskih gnijezda. Bio je razgažen, blatnjav i glibav do koljena. Tu se moralo spavati i živjeti zajedno sa mrtvima, koje su rijetko kupili. Mićo je bio strahovito gladan i jednom je pronašao na smetljistu nekakvu kost i dugo je glodao, lomio, dok su ga ostali logoraši sažaljivo posmatrali. Drugi put je kraj same žice uhvatio kornjaču i sa bratom Rajkom u slast je pojeo. Onda su počeli jednom dnevno da dijele u malim limenim tanjirima po kašiku-dvije kuvanog kukuruza, bez soli i hljeba, i da ih izgone na rad. Trebalo je prije poplava iskopati kanal širok šest metara i dosta dubok koji bi se protezao preko čitavog polja od željezničke pruge do obale Save i kraj njega podići visoki nasip. Posao je bio veoma težak, a surovi postupci stražara nepodnošljivi. Mićo je prvo gurao po blatu kolica napunjena zemljom. Svi su tako bili izlijepljeni da se ni najbliži nisu mogli prepoznati. Ako bi neko iznemogao i pao, njega su odmah ubijali i zagrtali blatom u nasip.

Onda su Miću skinuli s kolica i dali mu drugi zadatak: da sa dvije velike testije i jednom kantom nosi čuvarima vodu. Smijenio je jednog dječaka koga su ubili zato što je pokušao, krišom, da doturi malo vode jednom logorašu. Stražari kojima je raznosio vodu sa bunara što se nalazio kraj izlazne stražarnice i ustaša koji su stajali na razdaljini po 50 metara mučili su ga na razne načine. A on se jedva držao na nogama.

Mićo Dragaš jedan je od rijetkih svjedoka jasenovačkog pakla. U trenutku kada su na Gradini strijeljali njegovog oca Stevu i stariju braću Rajka i Milana, Mićo je uspio da pobjegne. Kraj rata dočekao je kao kurir Žarka Zgonjanina, proslavljenog kozarskog junaka. Umro je u Beogradu oktobra 1984. godine. {52}

Jednom su ga natjerali da legne u blato, a onda su ga bockali već krvavim nožem. Ustaša je kleknuo kao da hoće da ga kolje. Kad su mu rekli da ustane, on nije mogao, jer je bio premro od straha. Drugom prilikom dvojica ustaša uzeli su ga, jedan za noge, a drugi za ruke, i bacili ga u Savu, među leševe koje je mulj bio zadržao. Kada je izišao, opet su ga tukli. Najteže je bilo podnositi maltretiranje u blizini oca ili nekog od braće koji su radili na nasipu. Jer, svaki njihov pokušaj da ga zaštite bio bi surovo kažnjen. Bojao se da oni neće izdržati.

Morao je mali Mićo da gleda kada su čovjeka živa na kolac nabili i bacili u Savu; drugom nesrećniku obje su ruke odsjekli kosijerom i on je sam skočio u Savu. Jednog su lopatama premlatili i još živog zatrpali u glib.

I u ciglanu je Mićo nosio vodu. Kraj dugačkog reda ložišta stajali su goli logoraši i ubacivali ugalj. On nije nosio njima vodu, već stražarima koji su je kraj ove jare svaki čas tražili. Jednom je dovučena velika grupa logoraša da loži vatru. I kada se dobro

razgorjela, u svaki otvor uguran je po jedan logoraš. Čuo se samo po jedan krik pred svakom užarenom peći.

Kada je kanal bio završen ili se Mići samo tako učinilo, jedne noći, bila je mjesečina, postrojeni su po četiri u redu i dotjerani do skele u Jasenovcu koja je isključivo služila za prebacivanje logoraša izdvojenih za likvidaciju. Iz Jasenovca je skela uvijek kretala puna, a sa Gradine se vraćala prazna. Gradina je bila nepristupačna: sa tri strane opkoljena vodom, a sa one prema Kozari, od Međeđe i Draksenića, bunkerima i mitraljeskim gnijezdima.

Prihvatni logor na Gradini sastojao se od ograđenog prostora na čistini u koji je moglo da stane oko četiri stotine logoraša. Žica, je dopirala do krova jedne kuće sa dvije kapije — jedna za ulaz, a druga za posljednji izlaz. Ljudi utjerani u logor morali su da legnu potrbuške. U takvom položaju ostajali su ovdje dvije noći i jedan dan, sve dok Cigani ne bi iskopali velike grobnice, nekoliko stotina metara udaljene od logora. Za to vrijeme, svakog časa, ustaše su, za opomenu, ubijali ljude i oni su mrtvi ostajali tu da leže sa živima. Ubijali su glogovim kocem, davili kaišem i žicom, boli noževima. Sinovi su nastojali da budu u blizini svoga oca da bi šapatom mogli da se dogovore šta da učine kada ih povedu na strijeljanje.

Toga dana, 21. septembra 1942, stotinak ustaša rasporedilo se oko žice kraj logora. Onda su Cigani donijeli neke kazane s čorbom i sipali u limene tanjire. Ljudi su jeli i odmah počinjali da se previjaju od bolova. Otac je sinove upozorio da ne jedu, jer je hrana bila otrovana. Tada je naređeno da se ustane. Malaksali, ljudi su se teško pridizali. Neki su ostali i dalje da leže nepomično.

Na izlaznoj kapiji počeli su da vežu ljudima ruke žicom i da ih vode na gubilište. Onda je Stevo Dragaš viknuo sinovima i komšijama: „Na juriš!“ I drugi su vikali: „Dižite se, ljudi, svejedno je ginuti!“ Gomila je gurnula na kapiju i začas su se pomješali sa ustašama. Hvatali su se u koštac i padali. Kapija je bila zakrčena i preko nje se nije moglo preskočiti. Poletio je Rajko, Mićin brat i pao. Otac je stajao uspravno i dozivao drugog sina, Milana, a Miću je snažno odgurnuo, gotovo prebacio preko gomile na kapiju. On ni sam ne zna kako se na našao kraj Save, zaklonjen obalom. Instiktivno je potrčao uz rijeku, prema vrbiku. Trčao je preko njive, saplitao se u lozu i vinjagu, padao, i opet s nekom čudnom snagom i voljom trčao dalje, što dalje od pakla. Stigao je još trojicu drugova koji su isto tako bježali. Bio je gotovo siguran da su i njegovi uspjeli pobjeći i okretao se, da ih vidi. On nije {53}

Mirko Mandić, rođen 1928. godine u selu Gašnici pod Prosarom, jedini, je u svojoj porodici preživeo rat. Majku Milku, sestru Gotu i braću Iliju i Stoku ubile su ustaše na putu za Jasenovac, a on je, iz grupe vršnjaka koje su strijeljali na obali Save, uspio pobjeći. Mirko je danas general-major JNA sa službom u Beogradu. Snimak je iz 1946.godine.

htio da vjeruje da je njegov otac poletio na suprotnu stranu, na ustašu, i svojom smrću zaštitio život svog najmlađeg sina. Tako su poginula i braća, Milan i Rajko.

U mjestu zvanom Brljug, više manastira Moštanice, Mićo je došao u partizansku četu Đorđa Vučena, a onda je počeo da raste u Petoj Kozarskoj brigadi i nešto kasnije, kada je formirana Jedanaesta krajiška brigada, postao je kurir proslavljenog komandanta Žarka Zgonjanina. U brigadi nam Mićo nikad nije govorio o Gradini i Jasenovcu.

Mirkova priča

Kad ga vidjeh ispred kolonade kroz koju svi ulaze u jasenovački muzej, poče da me u grudima pritiskuje sve ono što sam znao o ratnom drugu iz brigade, ali što, ranije, nisam imao snage da zapišem.

Trinaestogodišnji dječak, Mirko Mandić, rano je ostao bez oca i kao najstarije dijete uprtio na svoja nejaka leđa tegoban život petočlane porodice. Njegovo rodno selo Gašnica, koje se sa padina Prosare u blagim talasima spušta u Posavinu, među prvima je bilo izloženo snažnim udarcima neprijateljskih posada iz Orahove i Draksenića. Kuće koje nisu bile razorene granatama sa riječnih monitora i obala Save, spaljene su. U ofanzivi na Kozari 1942. selom je zavladala pustoš kao da je nastao smak svijeta.

Jedan požutjeli dokument u gradiškom muzeju sačuvan je za istoriju sela. U njemu, između ostalog, piše: „Na našem srezu najviše je stradalo selo Gašnica. Od ukupno 1.650 palo je kao žrtva neprijateljskog terora 746 stanovnika među kojima je bilo oko dvije stotine djece. Selo je dalo i 130 boraca od kojih su 72 poginula...“

Na spisku žrtava fašističkog terora nalaze se i četiri imena Mirkove porodice: majka Milka, sestra Gota i braća Ilija i Stoko. Kako je Mirko, jedini iz porodice, preživio rat, u dokumentu ništa nije zapisano. Ali, iako su od tih događaja protekle gotovo četiri decenije, ništa nije zaboravljeno.

Evo te priče.

Ono najgore je došlo za vrijeme kozarske ofanzive, juna 1942, kada su Nijemci i ustaše pokrenuli sve živo iz potkozarskih sela. U dugoj koloni što je danima prelazila pontonski most između Bosanske i Stare Gradiške, bilo je najviše nejači. Sabirni logori u seoskim atarima Jablanca i Mlake, na obali Save, ispunjeni su do poslednjeg mjesta. Tim užasnim košmarom zavladala je smrt. Umrla su i djeca Mileve i Rose Mandić-Mira, Dragutin i Zdravka.

Svaki dan u logoru donosio je nove nevolje, a najveća je bila onoga dana kada su počeli majkama otimati djecu i iz kolijevke. I Mirka svrstaše u dugu kolonu dječaka, njegovih vršnjaka, i potjeraše prašnjavim drumom uz obalu Save kojom su plovili ubijeni ljudi. Tako, sve do Jasenovca, gdje ih je čekala ista sudbina.

Sumrak se već bio spustio na rijeku kada su dotjerani u blatnjavi prostor, ograđen bodljikavom žicom. Ophrvani strahom, dječaci kao da i nisu osjećali premorenost od dugog pješačenja. Sutradan oko podne, na kiši koja je uporno padala, podijeljen je prvi logorski ručak. Jedan logoraš u pratnji dvojice ustaša istresao je iz korpe tanko isječene parčiće kukuruze. Kada su se djeca sjatila oko komadića rasutih po blatu, ustaše su, s korbačima u ruci, začas napravile red.

Poslije nekoliko dana Mirko je sa grupom dječaka izveden iz logora. Sakupljajući sijeno u plastove, sve do dubičke ravni, stalno je {54}

Ustaše su se potrudile da kozarskoj djeci otkriju sve strahote jasenovačkog logora.

Petnaestogodišnja Dragojla Batos iz Knešpolja ubijena je u jasenovačkom logoru 1943. godine. {55}

Kroz njemački logor na Sajmištu i kod Beograda prošlo je u toku rata oko 100.000 zatočenika od kojih je, na razne načine, umoreno preko 40.000 ljudi, žena i djece. Sa Kozare je, neposredno poslije ofanzive, 14. i 15. jula 1942, dotjerano rva Sajmište

7.000 ljudi i 800 djece od 10 do 15 godina. Petnaestogodišnji Stanko Adamović sa Kozare je preživio njemačko-ustaški logor na Sajmištu. Danas živi u Beogradu.

bio opsjednut mislima — kako i kuda pobjeći? Ali, kada su jednog od snažnijih mladića ubili u pokušaju bjekstva, prestao je da razmišlja o tome. Nije se više radovao izlasku iz kruga, jer sve češće oni koji su izlazili više se nisu vraćali. Pa ipak, jedne večeri morao je poći. Grupu od tridesetak dječaka, svrstanih u tri reda, potjerali su uzvodno od Granika na kojem se najčešće ubijalo maljevima. Zaustavili su ih na jednoj čistini pored obale. Kada im je naređeno da kleknu, noćnu tišinu nad rijekom razbili su stravični krici. Dječaci su padali pred noge ustašama i molili da ih ne ubijaju. Kraj Mirka su, zanijemili od straha, klečali njegovi drugovi i vršnjaci, Milan i Dragomir Kalajdžić. Zdravko Savić i Jovan Tintor. I mislili, vjerovatno, što i on, da ih neće pogoditi. Koliko je dugo neizvjesnost trajala, teško je znati, kada se život počne mjeriti sekundama. Škljocanje zatvarača, prije plotuna, Mirko nije čuo. A onda je, poslije snažnog bljeska svetlosti, počelo strijeljanje. Dugo su se čuli pucnji i tupi udarci, izbezumljeni jauci i molećive riječi, koje su se sve više udaljavale da bi najzad sasvim umukle.

Ležao je pod teretom i čekao onaj posljednji pucanj iza koga sve prestaje. Ali, osjetivši zemlju u ustima, shvatio je da je živ i najednom povjerovao da će se izvući. Pobjeći makar sto metara od ovog zlokobnog mjesta, a kasnije će sve ići lakše. Rijeka ga nimalo nije zabrinjavala. Preplivaće Savu isto onako kako je to činio kao dječak, iz nestašluka, mnogo puta ranije.

Tako je i bilo.

Kada se oko njega sve smirilo i zavladala ona nesnošljiva tišina, lagano se izvukao ispod gomile mrtvih drugova i počeo da nečujno puzi uz obalu. U šipražju, do koga se nekako dovukao, napravio je mali predah, ili se njemu tako samo učinilo, a onda tiho zaplivao. Tek na drugoj obali spopala ga je drhtavica i zubi su mu cvokotali, više od straha nego od hladnoće. Pomisao da prije zore mora prijeći cestu Dubica — Gradiška po kojoj tutnje tenkovi i uhvatiti se prvi brežuljaka Potkozarja, dala mu je novu snagu.

Poslije dvodnevnog pješačenja stranputicom, uvijek podalje od puteva i naselja, izgreban i raskrvavljen, pocijepan do gole kože, Mirko je, kao utvara, izletio pred jednu ženu koja se i sama skrivala iza nagorjele kućice u voćnjaku i u jednom dahu ispričao sve o sebi. U zemunici Luke i Vukelje Stojakovića, u selu Slabinji, proveo je dane najžešćih borbi, kada su Kozarčani probijali trostruki neprijateljski obruč.

Krajem jula 1942, u Trećem bataljonu legendarnog Petra Mećave, iz Bukovice i sa Paleža pod Kozarom, počinje novo poglavlje u životu Mirka Mandića. Šest rana koje je zadobio na borbenom putu Pete kozarske brigade i poslednjim operacijama 53. divizije, u jurišima na utvrđenja kod Bihaća i Bosanskog Novog, na Lišnjoj kod Prnjavora i Dervente, na željezničkoj pruzi kod Žepča — govore o njegovoj izuzetnoj hrabrosti kao borca i kurira, skojevca i komandira.

Zemlja je ovdje, čini mi se, popila sve, usisala svu krv prolivenu u jasenovačkom logoru. I evo, okolo je procvjetalo cvijeće. Sve je pod ispletenim vijencima od svježeg poljskog cvijeća. Tim darovima zahvalnosti prekriveno je čitavo polje.

Već se bilo sve utišalo okolo, padao je sumrak na tihu rijeku, a mi smo još stajali na jasenovačkom polju.

{56} Suze u dječjoj kosi

Ustaško-njemački logor u Sisku, osnovan je krajem jula 1942, poslije ofanzive na Kozaru, i Šamaricu, imao je u svom sastavu poseban logor — „Prihvatilište za djecu izbjeglica“ kojim je rukovodio liječnik Antun Najžer, ratni zločinac. Dječji logor u Sisku nalazio se pod pokroviteljstvom „ženske loze“ ustaškog pokreta i ustaške Nadzorne službe sa logornikom Rokom Fagetom na čelu. Od 29. jula 1942, do 8. januara 1943. kroz logor u Sisku je prošlo 7.000 djece. Prema podacima Ante Dumbovića, povjerenika Ministarstva udružbe NDH, samo za pet mjeseci umrlo je 1.600 djece. Ustaški logor za djecu u Sisku bio je poznat kao jedan od najozloglašenijih, jer su djeca, odvojena od roditelja, zatvarana u prostorije zaražene pjegavcem i tako ostavljana danima bez hrane i vode.

Neko je jednom rekao: kad ne bi bilo djece, ratovi, bi, sigurno, bili manje strašni.

Hroničari Kozare su zapisali da se rat poigrao sa sudbinama 23.858 njene djece. Ona su u ljeto 1942. otrgnuta iz majčinog naručja, po uzoru na Lebensborn, koji nije bio nikakav „Izvor života“, već kraj u koncentracionim logorima. Tada su se djeca našla na zlu putu, i počela da nestaju s brojevima oko vrata, umjesto imena koje njihove ubice nisu imale vremena da zapisuju. Bila su osuđena na strašnu, polaganu smrt, da umru od gladi i žeđi. U Staroj Gradiški, danima su tako ležala izmoždena dječja tjelesa, na kojima su sijale samo upale oči. U Jablancu i Mlaki djeca su čupkala travu i iz lokvica pila zagađenu vodu. U Cerovljanima nisu ni to imala.

Međutim, ja moram da kažem nešto o drugom dječjem logoru, onom u Sisku, i njegovim strahotama.

Dječji logor u Sisku bio je u sastavu „Prolaznog logora za izbjeglice“ u koji su kaznene ekspedicije Nijemaca i ustaša, gotovo u toku čitavog rata, dovlačile žene i djecu. Majke su gonili na prisilni rad u Njemačku, a djecu trpali u „prihvatilišta“ iz kojih se teško izlazilo.

U osnovnu školu u Novom Sisku i solanu Reis, u prostorije križarskog doma i samostana Sveti Vinko, u Teslićevu staklanu i kupalište, u zgradu Guči i Sokolanu, ugurano je 6.500 mahom kozarske djece. Pod pokroviteljstvom „Ženske loze“ ustaškog pokreta, logornika Roka Fagete i Antuna Najžera, liječnika, počelo je njihovo umiranje. Ante Dumbović, učitelj, jedan od zaslužnih za izvlačenje dvije hiljade djece iz logora i njihov razmještaj u porodice, kao službenik Ministarstva udružbe NDH, zapisao je cifru od 1.152 umrle djece u toku jula 1942. Sačuvao je i 800 fotografija, potresno svjedočanstvo za sva vremena, o njihovom stradanju.

Veći broj ove djece ugušio je, po sopstvenom priznanju, Ante Najžer, ustaški ljekar. Izdašno je dijelio ubode zatrovanim injekcijama. Jedna igla bila je dovoljna za sve

njegove žrtve. Mira Gajić, Milan Stanišljević, Anđa Ćirić, Nikola Bjelajac, Milinko Grublješić, Branka Stojnić, Kozarčani u prvoj godini života, morali su ovdje da umru. I 56 još mnogo njihovih vršnjaka.

{57}

U sjenci bajoneta: njemačko-ustaški logor u Sisku zasnovan je 3. avgusta 1942, neposredno po završetku operacija na Kozari i Šamanici. U svom sastavu je imao „Prihvatilište za djecu izbjeglica“ koje se nalazilo pod upravom „Ženske loze“ i ustaške nadzorne službe.

Na putu bez povratka: kroz sisački logor je prošlo 7.000 djece odvojene od majki koje su odvučene u Jasenovac ili na prisilni rad u Njemačku.

„Prihvatilište“ u Sisku, u stvari, bilo je jedan od najzloglasnijih ustaških logora za djecu. Zatvarana u prostorije zaražene pjegavcem, bez hrane i vode, djeca su masovno likvidirana i ubodima zatrovanih injekcija. {58}

Najzloglasniji je bio dječji logor u Sisku. Antun Najžer, liječnik i upravnik logora, pravoslavnu djecu je masovno likvidirao zatrovanim injekcijama.

{59}

U dječjem logoru u Sisku umoreno je 1.600 mališana od kojih je većina sa Kozare. {60}

Kada se u javnosti saznalo za masovno uništavanje djece u Sisku, stupila je u akciju zagrebačka partijska organizacija.

Preko svojih aktivista koji su po zadatku radili u ustaškom Ministarstvu udružbe i Crvenom krstu, krajem jula 1942, upućene su u Sisak Jana Koch, Vera Luketić i Dragica Habazin-Majka. Zajedno sa Antonom Dumbovićem, počele su čudnu borbu, punu neizvjesnosti i za njih i za one kojima se moralo pomoći. Oni su bili prisiljeni da svako dijete otimaju od ustaša i od smrti.

Evo šta su ovi neobični borci za život djece doživjeli u Sisku.

Na zgradi je bio natpis „Školska poliklinika“ i stajala je zastava Crvenog krsta. Na ulazu, ispred kapije ispletene od bodljikave žice, smjenjivala se ustaška straža, a unutra, u svim prostorijama, na golom podu, u mokrini i truleži, ležala su djeca, prekrivena crnim oblacima muva.

— Vode, — vapile su njihove izranjavane usne.

Solana je bila još grozomornija. Malo je djece koja su je preživjela. I ovdje je stajao natpis: „Dječje prihvatilište“, koje je, takođe, čuvala ustaška straža. Oko velikog dvorišta, barake i bivše solane bila je razapeta gusto ispletena žica, sem sa one strane gdje se nalazio debeli zid i na njemu izlomljeno staklo. Dvorište je služilo kao smetljište, tako da se potočić, koji tuda protiče, prljav i zelen, jedva probijao prema Kupi. Zgrada solane, sa golim betonskim podom, bila je ispunjena do poslednjeg mjesta. Djeca su ležala, čvrsto zbijena, jedno do drugoga. I sa debelih zidova,

decenijama natapanih solju, širila se vlaga. Prigušeni jecaji postepeno su prestajali i djeca su tiho umirala.

Tako je bilo i na drugim mjestima, da gore nikako nije moglo biti.

Na poljani, kraj bivšeg Teslićevog kupatila, oivičenog visokom bodljikavom žicom, nalazilo se sedam baraka. Jedna baraka, dugačka 45, a široka 12 metara bila je prepuna djece, od novorođenčadi do dječaka od 10 godina. Starijih nije bilo. Ležala su nemoćno i živa i mrtva, zajedno. U ostalim barakama bile su žene. Samo dan ranije, oduzeli su im djecu i pobacali u baraku do njih tako da su mogle čuti plač koji nije prestajao. Od toga bolnog plača i nadošlog mlijeka majkama su prskale grudi.

— Nama, koje smo morale pripremiti preživjelu djecu za transport, srce se cijepalo od tuge — sjeća se Jana Koch, danas zagrebačka književnica.

Ustaški stražari između baraka, tek kada bi bili potkupljeni, dopuštali su majkama, mnogima posljednji put, da nadoje svoju djecu.

I tu radost, i djece i majki, niko ne može opisati. Male ručice su se savijale oko vrata, a usta se pripijala uz grudi. Majke su, uz duboke uzdahe i grčevite jecaje, suzama kvasile kose svoje djece.

A kada bi i posljednje dijete na grudima zaspalo, majke su, ophrvane tugom, tiho izlazile.

— Čuvajte nam djecu, čuvajte, rođene! — šaputale su jedva se držeći na nogama.

Sada je pročelje bivšeg Sokolskog doma, sa spomen pločama, zaklonjeno čitavom šumom visokih platana i topola što rastu u gradskom parku. Iz dvorane doma, danas je to disko-klub mladih, čuje se muzika. Njeni zvuci, pomiješani sa žuborom vode u fontani, dopiru sve dolje do Kupe i starog mosta sa četiri luka.

I mrtvi i živi — zajedno. {61}

Uzalud je pokušavao da pomogne bolesnoj seki (Gore desno)

Da nije bilo rata i ustaškog pogroma, Vlado Đenader bi 1942. pošao u školu, a otišao je — u smrt. {62}

Kroz spektar duginih boja, što su svoju raskoš prosule po maloj fontani u parku, pročitao sam poruku pjesnika:

Neka su sretna djetinjstva vaša,naše ne bijaše.Neka vam pršti radost,ko srebrne kapi vode.Htijenja naša, želje su vaše,da se ne ponovi 1942.

Vera Luketić, zagrebačka književnica i dobrovoljna sestra Crvenog krsta, posvetila je djeci u logorima zbirku svojih pjesama: „Živi i mrtvi“, objavljenu u prvim danima slobode 1945. godine.

{63}

Anka Šepić i Jana Koch, dobrovoljne sestre Crvenog krsta, bile su svjedoci agonije djece u sisačkom logoru.

Teto, hoćeš li biti moja mama?

{64} Zločin pod plaštom milosrđa

Ustaški logor u Jastrebarskom osnovan je po nalogu Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske za djecu Kozare.

Jastrebarsko, najorganizovaniji ustaški logor za djecu, osnovan je 12. jula i postojao do kraja oktobra 1942. U razgovorima vođenim dva dana ranije između Ante Pavelića, poglavnika ustaške „Nezavisne Države Hrvatske“, Glaze fom Horstenaua, njemačkog generala i Zigfrida Kašea, njemačkog poslanika u Zagrebu, nastao je ovaj dokumenat: „U vezi sa daljim postupcima prema zarobljenicima sa Kozare poglavnik je naredio da se iskoriste sve mogućnosti logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški za izdavanje i kažnjavanje partizana i njihovih saputnika i da se što više prikupi i pridobije sposobne radne snage za Rajh. Takođe je odlučeno da se djeca izbjeglica sa Kozare smjeste u poseban logor u Jastrebarskom i podvrgnu planskom odgajanju. — Prvi transporti djece su već u pokretu. Ovaj logor je bio pod upravom časnih sestara kongregacije „Sv. Vinko Paulski“. Barta Pulherija, šezdesetogodišnja časna sestra, ozloglašena po svojim postupcima prema djeci, bila je upravnica logora. Kao svastika Mile Budaka, ustaškog ministra i ratnog zločinca, uspjela je pri kraju rata da pobjegne iz zemlje. Preko časnih sestara „milosrdnica“ ustaše su, sistematski i na surov način, sprovodile plan „prevaspitanja“ partizanske djece u ustašku mladež i svoje „janjičare“.

Kroz logor u Jastrebarskom prošlo je 3.336 dječaka i djevojčica. Prema utvrđenim podacima umrlo je 768 djece. Međutim, u Jastrebarskom je vođena i neobična borba za spasavanje djece, kojom, je, po zadatku Partije, rukovodila Tatjana Marinić (njeno pravo ime je Josipa), član KPJ od 1919. godine. „Bila je neumorni radnik, trčala je i stizala na sve strane, imala je širok krug poznanika u Zagrebu, od proletera i skromnih domaćica do intelektualaca, od kojih su mnogi, uvjeren sam, pomagali našu borbu samo zato što je to tražila Tatjana. Nije bilo mnogo takvih žena u našoj Partiji kao što je bila Tatjana Marinić“ — zapisao je o njoj Rodoljub Čolaković u svom „Kazivanju o jednom pokoljenju“.

Uz pomoć profesora Kamila Breslera i Velimira Deželića, visokih činovnika u Ministarstvu udružbe NDH, te grupe ljekara i naroda Jaske i okoline, Tatjana je, sa grupom djevojaka iz škole za odgoj predškolske djece u Rudama kraj Samobora, uspjela da uđe u logor Jastrebarsko. Gotovo stotinu dana trajala je bespoštedna borba za djecu. Da toga nije bilo i akcije Četvrte kordunaške brigade od 26. avgusta 1942, kada je oslobođeno 727 dječaka, ko zna da li bi iko preživio „krilo časnih sestara milosrdnica“ u Jastrebarskom.

Jastrebarsko, to je Jaska. Tako smo i mi zvali ovu lepu varošicu, podjednako udaljenu od Zagreba i Karlovca, sa svih strana opkoljenu šumama i voćnjacima. Sve do kuća s crvenim krovovima, kao u talasima, spušta se Plešivica prekrivena vinogradima.

U Jaski se još prije rata nalazio dječji dom, a jula 1942. ustaše su pretvorile ovo mjesto u opšti koncentracioni logor za djecu. Istina, na ulazu u logor stajao je bezazleni naziv: „Sabiralište za djecu

Jaska je bila velika tragedija za djecu kao i Jasenovac za odrasle: kroz ustaški logor u Jastrebarskom prošlo je od 12. jula do kraja oktobra 1942. godine 3.336 djece. (Gore desno) {65}

Pred zidom zaborava: upravu logora u Jastrebarskom ustaše su povjerile Barti Pulheriji, časnoj sestri kongregacije „Sv. Vinko Paulski“. Njeni surovi postupci sa djecom zapisani su u analima komisije za ispitivanje i utvrđivanje ratnih zločina.

Na saslušanju u samostanskoim klosteru „Sveti Pavle“ u Jastrebarskom. {66}

Mali Kozarčani, nesuđeni janjičari, na času „prevaspitanja u ustašku mladež. (Gore lijevo)

Nisu zapisana imena svih koji su umrli.

Njegova gorka sudbina bila je u rukama ustaša i časnih sestara milosrdnica. {67}

Ervin Šinko, istaknuti književnik, posjetio je Jasku sa još svježim tragovima logorskog pakla i zapisao: „Htio bih da svi saznaju ono što sam ja saznao i vidio. Našao sam i pisana dokumenta koja potpuno potvrđuju ono što bi lako moglo izgledati nevjerovatno. Imao sam u ruci knjigu, lijepo uvezanu, sa rubrikama: godina rođenja, prestup, vrsta kazne — tavan i slana voda, klečanje na pijesku, kukuruzu ili grahu, 25 batina po rukama ili golom tijelu, krampus... Upisana su mnoga imena djece što ih je brižljivo bilježila u tu knjigu časna sestra Gracioza. Adela Ždero, Slavko Kun, Ruža Banović — sve djeca s Kozare, kažnjena u bivšem dvoru grofa Erdedua...“ — Drastična kazna: „napoćudni“ su prisiljavani da vuku ovaj kamen po logorskom krugu.

izbjeglica“. Kaluđerice iz samostana „Sveti Pavle“ upravljale su logorom, a ustaše su ga čuvale. Barta Pulherija, časna sestra milosrdnica iz kongregacije Sv. Vinka Paulskog, bila je upraviteljica logora.

Na poljani prema željezničkoj stanici, kraj franjevačkog samostana, tri italijanske barake bile su ograđene bodljikavom žicom. U njih je smešteno 900 kozarskih dječaka od 10 do 14 godina. Dječaci su bili obučeni u ustaška odijela.

Počelo je surovo prevaspitavanje u duhu ustaške mladeži. Glađu i batinama, teškim kaznama i radovima pod bičem na ustaškoj ekonomiji, dječaci su primoravani da zaborave Kozaru sa koje su ovdje bili dotjerani, svoje očeve i braću partizane. Ustaše su se nadale da će mali Kozarčani, bar oni nešto stariji, ubrzo biti u stanju da donekle popune ustaške redove negdje na Istočnom frontu. Zato su ih i doveli ovdje i dali im ime „janjičari“. Međutim, samo mjesec dana kasnije, 26. avgusta 1942, na svom slobodarskom putu Četvrta kordunaška brigada, pod komandom Nikole Vidovića, narodnog heroja, osvojila je neprijateljsko uporište u Jastrebarskom i oslobodila iz ustaškog logora 727 dječaka. Svi su otišli u partizane.

U starom dvorcu grofa Erdedija, vlažnom i memljivom, u vječitoj sjenci stoljetnjih platana, bila su smještena mala djeca. Njih partizani nisu mogli ponijeti u slobodu. Malo dalje od gradića, u selu Reci, nalazilo se nekoliko napuštenih štala i jedna nastrešnica za sušenje cigle. Oko štale bilo je stočno đubrište za ustašku ekonomiju.

Prostor je bio ograđen bodljikavom žicom i okružen ustaškim stražama. I ovdje je dotjerano više od dvije hiljade djece sa brojevima oko vrata, da tu umru.

Jaska je napunjena partizanskom djecom. Samo u julu 1942. u njoj se nalazilo preko tri i po hiljade malih Kozarčana. A dovlačena su tako djeca puna dva mjeseca i izbacivana u torove ograđene bodljikavom žicom. Koliko je u Jaski toga ljeta umrlo nedužnih stvorenja, koja nisu umjela ni svoje ime da kažu, i to se sada pouzdano zna.

O toj djeci iz staroga dvorca i štala na Reci hoću da vam pričam.

Jaska je tih ljetnih dana 1942. bila preplavljena malaksalim djetinjstvom. Pristizali su transporti, jedan za drugim. Stotine male djece, među kojima je najmanje bilo onih što su mogla da hodaju, izbacivane su iz teretnih vagona sa oznakom „G“. U svakom vagonu bilo ih je mrtvih, koje niko nije zapisivao. Mara Selak, iz sela Trebovljana pod Kozarom, djevojčica od osam godina, nosila je u naručju dvogodišnju sestricu, ne znajući da je djevojčica umrla. Ko zna kad.

Djeca u Jastrebarskom i nisu bila djeca, već jedva živi kosturi koji su se u hodu zanosili, ljuljali se kao klasje na vjetru, ili su bespomoćna ležala na gomili, tu na malom prostoru, zajedno sa onom već mrtvom ili jedva živom djecom.

Bio je četvrtak, 23. juli 1942. kada je list „Nova Hrvatska“ objavio preko cijele strane članak pod naslovom: „Djeca koja su oslobođena od partizanskog ropstva, oporavljaju se od pretrpljenih patnji na državnom dobru u Jastrebarskom. Imaju crne kape sa ustaškim znakom. Časne sestre su ih naučile moliti bogu. Ona pjevaju narodne pjesme, uče povjest Bosne i tjelesne vježbe. Među njima skoro da i nema bolesnih. U lošem stanju su samo ona djeca koja su bila u ropstvu partizana. Roditelji djece, koji su napustili logor i dolaze ovdje svojim sinovima i kćerima, vrlo su radosni kada vide da se sa djecom tako pažljivo postupa...“.

Sudbina 3.336 dječaka i djevojčica sa Kozare bila je u rukama časnih sestara milosrdnica, Barte Pulherije, Gracioze, Božimire, Valdemare, {68} Vinfride, Florijane, Dagoberte, Viktorije ili Gaudencije, sasvim je svejedno. Kazne u sistemu ustaškog prevaspitanja sačinjavale su značajan dio programa koji su one, u surovim samostanskim uslovima, sprovodile. Njih nisu mogli da prežive ni oni najizdržljiviji. Poslije „tavana i slane vode“ teško je ko ostajao živ, a ako je i ostao, bio je raspamećen. Kažnjeno dijete bacano je na tavan, šibano i onda poklapano velikim sandukom. Za vrijeme trajanja kazne dobijalo je šoljicu slane vode.

Druga kazna nazivala se „krampus“, čije etimološko značenje djeca, razumije se, nisu znala. Izvođena je tako što bi „zločesto“ dijete bilo ugurano u veliki kamin čiji je uži otvor bio na tavanu. Nad tim malim otvorom pojavljivao bi se jedan od „vaspitača“ — časni brat Stanislav, Nikica Garašić ili Pekar Jožica. Jakom džepnom baterijom osvetljavao bi nemoćnog mališana a potom diskretno i masku đavola koju je imao preko lica. Pavlu Boriću, sredovječnom čovjeku, i danas se diže kosa na glavi kada se sjeti čudovišta koje je iz njega izgonilo „partizanskog đavola“.

Dvanaestogodišnji Petar Stojnić za otrgnutu šljivu u samostanskom dvorištu bio je dugo vezan za isto drvo. Skinut je kad se onesvjestio. Luka Šinik iz Podradaca bio je zdrav dječak kada je dotjeran u logor. Poslije nekoliko kazni počeo je da muca. I danas, kao odrastao čovjek, jedva uspijeva da sklopi rečenicu. Ljuta paprika od koje su se dobijale opekotine, šibanje po rukama i golom tijelu, koje su redovno izvodili sestra Gracioza i časni brat Dagobert, dugo klečanje na pijesku ili „vlačane“ teškog kamena po logorskom krugu, djeca nisu ni računala u kazne,

Pa ipak, najteža kazna bila je sahranjivanje bezimene djece. Danima su odrasli dječaci, dok nisu oslobođeni iz bodljikavih žica, sahranjivali svoje drugove. Morali su pod ustaškom stražom da zakopavaju velike čamove sanduke u kojima su se nalazila njihova braća i sestre. Zakopavali su ih kraj žive ograde, dalje od groblja, jer tako je naredio Mrkušić, ustaški logornik. Kaluđerice su protestovale što se „banditska“ djeca sahranjuju tako blizu njihovoga groblja!

— „Njih treba dalje, u šumu, da im se mjesto ne zna“ — govorile su one.

Djeca su masovno umirala. Ivo Lonžar, kočijaš logora, morao je svakodnevno, iz baraka i Reke, da ih dovlači u dvorac Erdedi. Tada je, provjeravajući da li su mrtva, časna sestra Barta uzvikivala:

— To je krasno! Podsjećaju me na malog Isusa u Vitlejemskoj štalici.

Evo kakvu je tugu iz Jaske ponijela Anka Žujić iz sela Johove pod Kozarom:

„Sa mužem Milanom imala sam dvoje djece, Milorada u šestoj i Milevu u trećoj godini. Kad su nam ustaše u Cerovljanima oduzimale djecu, ja sam uspjela, ne znam ni sama kako, da se provučem u kolonu djece koja su bila određena za Jastrebarsko. Ubrzo po dolasku umrli su mi oboje djece na rukama, prije nego što sam im išta mogla pomoći. Umrli su i Branko Vujanović i Đoko Bursać, koje sam prigrlila zajedno sa mojom djecom.“

Postoji i jedan stravični dnevnik o umiranju malih Kozarčana u Jaski, Ljeta 1942.

Stari Franjo Ilovar, čuvar mjesnog groblja u Jastrebarskom, vodio je, nekom čudnom pedantnošću, dnevnik smrti koja je harala logorom. Zašto je on to radio, da li zbog računa koje je naplaćivao ili zbog istorije, ne zna se. Ali se zna da listići iz ove tužne sveščice, koji ga stoje u vitrini kozarskog muzeja, predstavljaju svjedočanstvo što udara kao maljem po glavi.

{69}

Nikada ujutru nisu svi ustali. U prljavoj slami ostajali su mrtvi. (Gore desno)

Anka Žujić iz sela Johove pod Kozarom: „Imala sam dvoje djece, Milorada u šestoj i Milevu u trećoj godini. Kada su nam ustaše otimale djecu, ja sam uspjela, ne znam ni samo kako, da se provučem u kolonu za Jastrebarsko. Ubrzo su mi umrla oboje na rukama, prije nego što sam im išta mogla pomoći“.

{70}

U logoru je svakog dana umiralo 25 do 30 djece.

U dečijem logoru Jastrebarsko, od jula do oktobra 1942. godine, umrlo je 768 djece.

{71}

Franjo Ilovar, čuvar mjesnog groblja u Jastrebarskom, ostavio je potresno svjedočanstvo o besprimjernim stradanju djece iz logora u Jaski. Faksimili listića iz dnevnika Franje Ilovara.

{72}

Na prvoj strani dnevnika zapisano je da je 22. jula 1942. sahranjeno 107 djece. Onda stoji račun i potvrda: „Primio predujam na račun kopanja grobova 10.000 kuna za sto komada djece pokopane“. Na sljedećem listiću stoji zabilješka: „Račun za ukop djece — 243 komada djeca a 150 kuna — 36.440 kuna“. Od 22. jula do 11. avgusta 1942. zapisan je svaki dan, koliko je ukopano muške, a koliko ženske djece. I tako redom, sve do oktobra 1942. bilježio je stari Franjo ove strašne brojke. Kraj svakog datuma, ispod slova što su označavala pol, zapisivao je on cifre, ili unosio samo uspravne crtice. Svaka crtica predstavljala je jednu smrt. Na kraju stoji bilješka: „Ukupno 768 komada djece, 26. oktobar 1942.“

Niko ne zna koliko bi još „komada djece“ ušlo u ovaj tužni dnevnik smrti da nije bilo jedne hrabre žene.

Ilegalni komitet Narodnog oslobođenja u Zagrebu, koji su sačinjavali članovi KPJ, organizovao je, preko Crvenog krsta, spasavanje djece u Jaski. Bio je školski raspust kada je Tatjana Marinić organizovala svoju najveću akciju. Još u školi za odgojiteljice predškolske djece, koja se nalazila u Rudama kraj Samobora, nedaleko od Jastrebarskog, ona je organizovala skojevski aktiv i objasnila šta ih sve očekuje u logoru. Nije to bila praktična obuka učenica, već bespoštedna borba za život.

Pod neobičnim uslovima, krajem jula 1942, ona je uvela djevojke u ustaški logor u Jastrebarskom, riješena da po svaku cijenu zaustavi smrt, koja je harala među kozarskom djecom. U istoriji tog podviga ostaće zlatnim slovima zapisana imena Lina Padovan, Regina Drame, Ankica Čegec, Danica Čendak, Mira Debeljak, Anica Horvat, Anka Korošec, Marija Ivanković, Dubravka Dolenec, Ruža Herceg, Dragica Vitko, Julka Marinić, Marija Ratković, Ivanka Glavan, Zita Pušić, Blanka Kolar, Olga Dupalo, Branka Takač i Ivanka Sremac koju su ustaše strijeljale zbog njene aktivnosti u logoru. Sem njih i naroda Jaske, svoju plemenitost poklonili su kozarskoj djeci i

profesor Kamilo Bresler, doktori Branko Davila, Branko i Nina Dragišić, Jasna i Jure Rendulić.

Kozara ih nikad zaboraviti neće.

Tatjana je sa svojim malim učenicama počela tajnu, ali upornu borbu protiv ustaša i kaluđerica, protiv ustaškog plana o potpunom uništenju dječjeg logora u Jaski.

Međutim, djeca sa Kozare nisu nikom vjerovala u logoru, pa ni samoj Tatjani i njenim djevojkama. Ona su se plašila svakog živog stvorenja, koje nije s njima došlo, sa njihove planine.

A mlade odgojiteljice smjelo su stupale u borbu za spasavanje dvije hiljade malih i bolesnih Kozarčana. Epidemija je kosila redom i ona su umirala masovno. Pred djevojkama je bio dvostruki zadatak: da im pomognu i da osvoje njihovo povjerenje. Ali kako i kojim putem uvjeriti petogodišnjeg Stevicu, dijete sa divnim bistrim očima, da nema čega da se plaši u njihovom zagrljaju? I da ne mora pred njima uvijek samo da ćuti. Kada se razbolio, u bunilu je počeo da prijeti ustašama. Nije mogao da izgovori slovo „Š“ i „R“: „Uzeli su pusku i ubili tatu i mamu. I nasu kuću zapalili. Kad ja polastem, uzeću pusku i puknuti u ustasu“ — šaputalo je dijete u groznici.

Mali Stevica nije porastao.

Kako razvrstati tu djecu po uzrastu, odvojiti zdravu od bolesne, a da braća i sestre ipak ostanu zajedno? Da li su ona djeca što se grčevito drže za ručice stvarno braća i sestre? Petogodišnji Rade je bio sa Kozare, a Dule od Pakraca. Ali kada su ustaše otimale djecu, Duletova majka je mnogo plakala. Onda je Rade uzeo Duleta i obećao njegovoj majci da će ga on stalno čuvati. Zato se danima nije ni za trenutak odvajao od njega. I u snu su se čvrsto držali za ruke.

Požrtvovana Pavica Defilipis došla je dobrovoljno u logor da pomogne bespomoćnima. {73}

Oni su zaustavili smrt u ustaškom logoru Jastrebarsko: pomoću antifašista koji su radili u ustaškom „Ministarstvu udružbe“ u logor je ubačena grupa od 26 dobrovoljnih sestara Crvenog krsta sa Tatjanom Marinić na čelu, starim komunistom i istaknutim radnikom. U sukobu sa upravom logora i časnim sestrama dugo je vođena dramatična borba za spasavanje djece u Jaski. (Gore desno)

Na humanom zadatku: Marija Ivanković neumorno je pomagala djeci u logoru.

Kako ih spasiti: doktor Branko Davila bio je među prvim organizatorima spasavanja djece iz ustaškog logora u Jastrebarskom.

{74}

Zorica Bugarski: „Morale smo se smijati i kada nam nije bilo do smijeha kako bismo ublažite bol i odagnale strah koji je bio u duši svakog djeteta.“ (Gore lijevo)

Pred statuom u Jastrebarskom:

„Prijatelju, druže,Stani,Ovo je nečija mati,Ovo je mati onom ko druge nema...“

(Iz pismenog zadatka Nenada Lukića, učenika VII razreda osnovne škole u Zagrebu).

{75}

Lina Padavan (lijevo), dobrovoljna sestra Crvenog krsta i jedan od organizatora spasavanja djece iz logora u Jaski: „Danas ne mogu vjerovati da je to tako strašno bilo. Ta i užasna slika neće me napustiti do kraja života“. Na snimku sa Tatjanom Marinić, na slobodnoj teritoriji Žumberka, 1943. godine.

Djevojke su danju radile najteže poslove, a noću se dogovarale kako da odagnaju smrt iz logora. Djeca su im umirala u rukama, na krevetima koje su same napravile, na podu i barakama a one su bile same i bespomoćne.

Djeca su i dalje bila nepoverljiva. Pa ipak, kada su u logor dolazile ustaše sa kaluđericama, ona su se privijala uz djevojke i stotine ručica hvatalo se za njihove haljine.

Desetogodišnja Dara, kad god bi u logoru ostala sama sa djecom, savjetovala im je da niko od njih nikome ne smije kazati svoje pravo ime. Jer, govorila je ona, ako ko kaže svoje ime, ustaše će uhvatiti i ubiti njegovog tatu i mamu.

Djeca su slušala Daru i ćutala.

Ali i ona se jednog dana razboljela. I kad joj je bilo najteže, kaluđerica, koja je bila logornica na ovoj dječjoj poljani, dovela je sveštenika iz kapele da „pokrsti“ djevojčicu na samrti. Sveštenik je pokrštavao samo odrasliju djecu, jer svu djecu koja su umirala nije stizao da pokrsti.

Kada je sveštenik, nagnuvši se iznad postelje male Dare, koja je drhtala u vatri, ne otvarajući oči, upitao dijete vjeruje li u boga, iza njega su stajale dvije mlade djevojke i plakale. Djevojčica je za trenutak otvorila oči i ispružila svoju mršavu ručicu, a zatim tiho, jedva čujno izgovorila: „Sestro, ja sam Dara Babić.“

Umrla je na rukama sestre, kao i stotine drugih, što su umirali na rukama mladih i požrtvovanih skojevki.

Kraj žive ograde u Jaski, na mermernom platou stoji statua majke sa djetetom u naručju.

Pred tim spomenikom nedavno se jedan zatočenik logora Jastrebarsko i ratnik koji je bio manji od svoje puške obratio pionirskom zboru:

„Ovdje leže djeca iz Španovaca i Turjaka, Vojnića i Sovjaka, Grđevca i Vojskove, Gudovca i Jablanice, Vrgin-Mosta i Miloševa Brda; ovdje leže naša djeca, naša braća i sestre. Ubili su ih, jer su njihove živote proglasili za zločin. Zbog ovih humki u kojima leže trogodišnji Milorad Švraka i dvogodišnji Ljubo Turudija; petogodišnji Lazo Šokčević i četvorogodišnji Radovan Stanić, gdje leže Branko, Milorad, Persa i Slavko Babić, koji su svi zajedno imali 12 godina; zbog svih onih pločica sa brojevima oko vrata što su pokopane zajedno sa njihovim slomljenim krilima; zbog čudesnih zapisa Franje Ilovara i suze u oku Tatjane Marinić i svih majki kojima su oteti najmiliji; zbog onog tek sada završenog spiska od 11.000 ubijene djece sa Kozare, ja vas molim, u ime njih i u ime mojih drugova, čiji su snovi djetinjstva ovdje iskidani, da to nikad ne zaboravite. Nemojte nikad prestati, dragi moji mali drugovi, da gradite mostove prijateljstva, mostove bratstva i jedinstva, mostove ugrađene u vrijeme u kojem nikad više neće biti malih grobova, obilježenih i onih koje niko nije mogao da obilježi.

Budite tumači želja nas malih ratnika i logoraša: svi ljudi neka se vole, a djeca u toj ljubavi neka grade svoj veseli svijet pod zvjezdanim nebom“.

{76} Rođen na gubilištu

Tuga mi se svila oko srca kada sam ga vidio na tom uskom posavskom polju, visoka i snažna. Došao je da vidi mjesto u kome je rođen onda kada se ovdje uopšte nisu rađala djeca, već samo umirala, umirala još prije nego su se i rodila.

Jasenovac je selo na lijevoj obali Save, na ušću Une u Savu. Sa svojih dvije hiljade stanovnika, selo nije uvijek izgledalo kao sada. Još u srednjem vijeku razvijalo se pored malog brodogradilišta, a za vrijeme stare Jugoslavije životarilo je kao i sva sela na obalama ove rijeke. U selu je još tada bila ciglana i radionica željezne robe, zvana „Lančara“, u kojoj su mnogi siromasi pokušavali da zarade nešto za sebe i život svoje porodice.

A za vrijeme rata cio svijet je saznao za Jasenovac i sa grozom izgovarao njegovo ime. Tu su ustaše, zajedno s Nijemcima, na pustoj površini od 125 hektara napravili koncentracioni logor, jedno od najvećih mučilišta u Jugoslaviji. Ljudi su bili primorani da sami sebi ograde logor sa tri strane visokim zidovima, a sa četvrte, južne strane, krivudala je, uz obalu Save, gusto ispletena bodljikava žica.

Četiri godine, koliko je trajao rat, ovdje su masovno uništavani ljudi i ubijana djeca. U krugu logora ustaše su činile sve što im je padalo na pamet. Sve im je ovdje bilo

dozvoljeno. Ubijali su koljem i maljevima, boli noževima i sjekli sjekirama, pucali u ljude koji se nisu mogli braniti. Izgladnjavali do smrti, i onda ih vješali. Spaljivali žive logoraše, vezivali ih za komade željeza i otiskivali niz rijeku. Hinko Pičili izmislio je peć za spaljivanje ljudi. Živih nema da nam kažu kako je ta peć izgledala.

Gradina, selo i polje na drugoj strani rijeke, najveće je kozarsko groblje. Dosad je utvrđeno da u njegovim humkama leži 360.000 Ljudi, žena i djece. Stotinak svjedoka uspjelo je da se spase onih dana kada su naše brigade, jurišajući kroz posavske šume, stigle na polje jasenovačko. Ali ustaše su dobro izbrojale dane i sebi i svojim žrtvama. Oni su u prvoj polovini aprila 1945. godine pokušali da sakriju tragove svojih zločina. Zato su zapalili sve barake i mnoge kuće u selu. Pa ipak, nije se sve moglo sakriti.

I dok su partizanske čete i bataljoni Trideset prve srpske divizije uskakali u dim spaljenog Jasenovca, i presijecali puteve onima što su bježali u strahu od svojih zločina, posljednje ustaške žrtve plivale su Savom.

Ko bi danas rekao da su ovdje prekinute stotine hiljada životnih niti i sudbina!

Ovdje su i mnoga djeca poginula.

Jedanaestogodišnjeg Božidara Arežinu strijeljali su pred velikim strojem zajedno sa majkom. Mala Grozdana iz Vojskove imala je samo trinaest godina kada su je ustaše, poslije dugog mučenja, ubile. A onoga dana 1943, na Božić, ustaše su pokupile svu djecu iz logora, i onu najmanju pobili toga jutra, a odrasliju su ostavili za druge „nastupe“ svojih zločinačkih prohtjeva.

{77}

Rođen je u jasenovačkom logoru: Miroslav Jurišić danas živi i radi u Banja Luci.

{78} Ali, i pod najtežim uslovima logorskog života, kada su ustaše i radi svoje razonode strijeljale zatočenike, bilo je ljudi koji su se borili za živote najmlađih i pokušavali da ih sačuvaju. Skrivali su ih po tavanima i zabačenim rupama logora, odvajali od svojih usta posljednje zalogaje da bi bar jednom nahranili djecu čiji su životi isto tako bili u neizvjesnosti kao i njihovi.

Jednog dana, na Gradini, logoraši su našli zamotuljak od krpa. Majka, koja je vidjela da će biti strijeljana, odbacila je od sebe osmomjesečnu djevojčicu u krpama. Opet su ljudi činili sve da je spasu i sačuvaju hraneći je — kako su to samo oni znali. I ime su joj simbolično dali: „Jasenka“. Međutim, jedne noći pronašle su je ustaše u logoru i vratile na Gradinu.

Žrtve ustaškog divljanja u Jasenovcu nikada i niko neće moći da izbroji. Zapisano je da ih ima 700 hiljada.

Dječak je danas prvi put došao da vidi svoje „rodno“ selo o kome je samo slušao od drugih i ponešto čitao u knjigama. Stajao je dugo pod ogromnim cvijetom što je nikao iz pepela nastalog u pećima u kojima su sagorjevali ljudi, iz stravične ciglane i lančare, pilane i kožare. Taj cvijet, simbol pobjede života nad smrću, izrastao je pod rukom arhitekte Bogdana Bogdanovića.

Simeuna Bjelovuk nosilac je „Partizanske spomenice 1941“. Ona je imala dvije kćerke, Branku i Bogdanu, koje su rano, odmah kad i ona, otišle u partizane. U ofanzivi 1942. njenu Branku su na proboju obruča opkolili Nijemci, usamljenu. Ona se borila dok je imala municije, a onda, na kraju, kada više nije bilo nikakvog izlaza, sa odvrnutom bombom bacala se pred njemačke vojnike i sa njima zajedno poginula.

Bogdana, druga kćerka Simeune Bjelovuk, borila se u brigadi, van kozarskog područja, zajedno sa svojim drugom Mirom Jurišićem. On je tada bio komesar čete. U četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, kada su harali tifus i glad, njegova četa, promrzla, dugo je lutala ukrug istom sniježnom stazom. U jednoj borbi, kada se njegova četa izmiješala sa njemačkim vojnicima, ranjen je komesar. Borci su iznijeli svog omiljenog druga iz okršaja, pronijeli ga kroz mnoga bespuća, prešli preko srušenog mosta na Neretvi, gazili Sutjesku i topili se u najžešćim bitkama našeg oslobodilačkog rata. Bogdana, partizanska bolničarka, odvajala se od svog komesara samo toliko koliko je bilo potrebno da se previje ranjeni borac. Na Vučevu, ranjeni komesar nije mogao da odbrani ni sebe ni četnu bolničarku. Nijemci su ih, izmučene i žedne, predali ustašama, a ovi preko Sarajeva otpremili u Jasenovac da tamo umru.

Tada je samo Bogdana znala da ih je zarobljeno troje. Počelo je odbrojavanje teških logorskih noći, jer svijetlih dana u Jasenovcu nikada i nije bilo. Bogdana je, valjda, jedini svjedok sa Granika, na kome su ustaše maljem ubijali ljude ili sa rasječenim stomakom otiskivali ih u rijeku. Izdvojili su je iz grupe žena osuđenih da tako umru, samo da bi drugi put mogli da ubiju dvoje. Dječak je rođen u jednoj takvoj noći, usred logorskog pakla. Rođen je onda kada su oca već bili objesili sa još 30 ljudi na jednoj staroj topoli kraj obale. Ustaše ni njih, majku i dijete, nisu imali namjeru da sačuvaju, već da povećaju majčine muke kraj gladnog djeteta.

Ali te noći, kada je mali Miro — majka mu je u logoru dala očevo ime — najviše plakao na praznim njenim grudima, komesarova četa vodila je veliku bitku. Ta četa, četa njegovog oca, zarobila je grupu njemačkih vojnika i jednog visokog oficira. I sve njih borci su poslali u zamjenu za majku i dijete, za Bogdanu i Miroslava Jurišića.

{79}

Bogdana Bjelovuk Jurišić, prvoborac iz Podgradaca pod Kozarom, rodila je sina u Jasenovcu.

Mnogo je puta Miro slušao kada su baba i majka govorile o tim danima, o sebi i njegovom ocu koga nikako nije mogao da zamisli. Pričale su one često i o poljani u visokoj bodljikavoj žici, o topoli kraj obale, na kojoj je tada obješeno mnogo ljudi, zajedno sa njegovim ocem.

Zato je sada ovaj mladić i došao da prošeta kraj velikih humki rasutih po posavskim livadama.

Obilazio je ograđeni prostor na kome table sa natpisima govore o strahotama noći u kojoj je on rođen. Vraćao se nekoliko puta do čudesne topole, dugo stajao pod njom i gledao u jednu gvozdenu kuku.

Sada je ovdje sve mimo i tiho. Rijeka nečujno teče i nosi naramak svježeg sijena što ga je neko otkosio kraj obale.

Poslednji pozdrav iz Jasenovca

Miroslav Jurišić komesar partizanske čete, zarobljen na Sutjesci i obješen u jasenovačkom logoru one noći kada mu se rodio sin.

{80} Božidarka iz Velike Žuljevice

Gosti urednika Zagrebačke televizije, te večeri, bili su Kozarčani. Pred kamere i pod svjetlost reflektora sjeli su generali i heroji, kuriri i djeca s neobičnim ratnim sudbinama. Za istim stolom s ratnicima sjedela je i Božidarka Frajt, filmska i pozorišna glumica. Samo, ona nije došla ni kao lijepa žena iz filma „Živa istina“, za čiju je ulogu na festivalu u Puli 1972. dobila „Zlatnu arenu“, ni kao mlada partizanka iz „Užičke Republike“. Došla je kao gost urednika da čuje priču o Kozari — i sebi.

Zato Božidarka neće zamjeriti što tu priču moram ponoviti od početka, jer ona počinje s Kozarom 1942, od njene druge godine.

Bogdan Grublješić, Božidarkin otac, otišao je u ustanak na Kozari 1941. sa još dva brata i tri sestre. Ranjen je u maju 1942. na bunkerima kod Prijedora, kada je grad prvi put oslobođen. U ofanzivi, u junu 1942, njegova rana još nije bila zarasla kada su ga zarobili Nijemci i potjerali prema Zemunu i Sajmištu. Kako je Bogdan pobjegao iz transporta i dospio u selo Žabare, živih svjedoka nema da nam to ispričaju. Sa prvoborcem Simom Simićem, čije rodno selo sada nosi njegovo ime, uspostavio je odmah vezu, a kada su naišli Krajišnici, nije mogao da odoli i otišao je s njima na rovove Sremskog fronta. Poginuo je na Bijeljini kao borac Druge krajiške brigade.

U istoj ofanzivi majka Vida svučena je s Kozare u sabirni logor Cerovljane. Dalje, put je vodio kroz Jasenovac u selo Klokočevac kraj Bjelovara. U naručju je nosila malu Božidarku, svoje jedino dijete. Selo je bilo partizansko i u njemu je jedne noći mnogo pucalo. Došle su ustaše i one koje odmah nisu pobili, otjerali su ponovo u logor. Vidu su, s porodicom kod koje se bila sklonila, sproveli u Sisak i zatvorili u bivšu tvornicu špirita. Već sutradan po dolasku, majkama su oduzeli djecu. Osumnjičene da su sarađivale s partizanima, strijeljane su noću. Među njima je bila i Vida Grublješić.

Kako je to bilo ispričala je tada Radosava Ljubišić, desetogodišnja djevojčica sa Vrištika pod Prosarom. Doslovce njena priča glasi:

„Bilo je to ljetos kada dođoše Nijemci i s njima ustaše. Moja mama strpa u vreću nešto hrane i krenusmo kud i ostali narod. Na Kozari smo ostali svega četiri dana, jer nam rekoše komšije da su otišli Nijemci. Kad smo sišli u selo, imali smo šta vidjeti: sve je bilo spaljeno. Još se dimila cigla, kud god pogledaš, svuda tinja žar. Onda su nas potjerali u logor. U Cerovljanima vrilo je od naroda. Bilo je djece u jastuku, žena i cura. Hranu što smo bili ponijeli pojeli smo još u Kozari. Ovdje smo čupkali travu i jeli korjenje. Jedne noći, prebacili su nas u selo Uštice. Tu smo ostali na vjetru i kiši jednu sedmicu, a zatim dotjerani u Jasenovac. Odmah su odvojili mušku djecu a nas strpali u vagone i dugo smo se vozili. Na jednoj stanici odškrinuli su

Majku Vidu su ubile ustaše u sisačkom logoru, a njenu jedinu kćerku, Božidarku Grublješić, usvojila je plemenita porodica Frajt iz Zagreba, oktobra 1942. {81}

Faksimil logorskog kartona Božidarke Grublješić.

Kad ne bi bilo djece, ratovi bi bili manje strašni: njihove oči i logorski kartoni ispad vrata sve kazuju.

Suza više nije bilo, čula se samo tiha jeka. {82}

 

vrata da se ne pogušimo, ali nismo smjeli izlaziti. Onda su nas ustaše odvele u neko selo kod Bjelovara i razdijelili po kućama. Poslije nekoliko dana, mnogo je pucalo i vodila se borba. Sutradan, ustaše su nas opet pokupile. U šumi, iznad sela, strijeljali su neke ljude i žene. Mi smo to morali da gledamo. Tada sam vidjela, i to je bilo strašno, kako su vezali jednog čovjeka za krmaču, a za njega ženu i dijete. Uplašena svinja je bježala kroz šumu, a ustaše su gađale jedno po jedno. Onda su nas opet strpali u vagone i dotjerali u Sisak. Mi smo mnogo plakali, jer su ustaše tukle naše majke kundacima u leđa, a one su čupale svoje kose. Kada su ih odveli i strijeljali, mi više nismo plakali. Meni je bilo svejedno, hoće li i mene ubiti. Mi, odraslije djevojčice, prigrlile smo one malene što nisu mogli ni da pužu. Kada su nas opet vozili u Zagreb, djeca su umirala, i mi smo se u početku plašili, jer kad su umirali, nisu zatvarali oči. Mi smo onda malu djecu, koja nisu umrla, stavljali u krilo i čuvali. Ona su bila mnogo gladna i žedna.“

Na trećem kolosjeku zagrebačke željezničke stanice vladao je užas. Ispred „Razkužne“ postaje na Senjaku bilo je još gore. Jer u toku avgusta, septembra i oktobra 1942. jedna kompozicija iz Stare Gradiške sustizala je drugu iz Siska. Ukupno 53 transporta sa 12.779 djece. Zagrebačka prihvatilišta — Glavni zavod. Dječiji dom na Josipovcu, Dvorana svetoga Jeronima, Zimski cvijetnjak nadbiskupije i zgrada Udruženja učiteljica u Kukuljevićevoj broj 19 — nisu mogli da prime svu djecu.

Profesor Kamilo Bresler i Jana Koch, mlada sestra Crvenog krsta, bili su među istaknutim organizatorima spasavanja djece na zagrebačkoj željezničkoj stanici. Jana se sjeća:

„Još jednom to sve ne bih mogla preživjeti. U vagonima za stoku dovučeno je 850 djece iz Stare Gradiške. Bio je to prvi transport. Ustaše su nas požurivale da što prije ispraznimo kompoziciju. Izvukli smo četrdesetoro mrtve djece. Dok su prenošena, umrlo je sedamnaestoro, a za vrijeme kupanja i raskuživanja još trideset sedmoro. Radnici iz željezničke kolonije, krišom od ustaša, donosili su kante s vodom i kvasili vapijuće dječje usne.

Ne, zaista, to se ne može opisati. Sljedeći transport od hiljadu djece bio je još stravičniji. Pred otvorenim vagonima čula se samo tiha i mnogo tužna melodija, prekidana po kojim dubokim jecajem. Pomodrela od plača, djeca su ležala na golom podu ili u klupče smotana na prljavoj slami. Ona malo odraslija čučala su držeći glavu naslonjenu na koljena i gledala beskrajno tužnim pogledom. Bila su preplašena kao ptići. I ovdje je umrlo osamdeset i četvoro.

U transportu od 17. avgusta 1942. dopremljeno je na zagrebačku stanicu 1.080 djece. Njihovo spasavanje najdublje se urezalo u moje pamćenje. U tom transportu bilo je daleko više dojenčadi od one malo odraslije djece koja su padala u nesvijest od žeđi. Žene s pelenama i benkicama izvlačile su iz vagona i trpale u korpe kao duleke onu najmanju djecu. Kasno u noći, otkrili smo u posljednjem vagonu još 250 dojenčadi. Teško su primala bočice s mlijekom i cuclu. Jedna osmomjesečna djevojčica mnogo je plakala. Kada sam ja uzela u naručje, ućutala je. Ah, čim bih je predala drugoj sestri, ili je položila na slamu, ona je opet plakala. Ponovilo se to više puta. Onda sam je uzela i dugo je golicala po vratu. Moje tepanje šapatom — dušo, dušice, do danas nije prestalo. Duška je sada odrasla i lijepa djevojka. Radi kao profesor dermatologije“.

I profesor Bresler tada nije mogao da se odvoji od jednog šestomjesečnog dječačića. Sada je i Ivica odrastao i ima dvoje djece.

Na apel organizatora ove humane akcije, više od 200 zagrebačkih porodica uzelo je djecu iz vagona smrti.

Božidarka Frajt — danas {83}

Tetka je dugo tragala za Božidarkom: Dara Grubješić, prvoborac sa Kozare, danas živi u Zagrebu.

A kada su napunjena prihvatilišta u kojima je i po četvoro djece ležalo u jednom krevetu, mnogi ljekari su ilegalno u zagrebačke bolnice uvlačili stotine ovih malih bespomoćnih stvorenja. I kada ni to nije bilo dovoljno, komunisti zagrebačke partijske organizacije odlučili su da formiraju ilegalnu bolnicu. Vjekoslav i Marijan Ribarić, braća, stavili su svoju vilu u Vrapču na raspolaganje i ona je odmah napunjena djecom. Tako je u ovoj neobičnoj bolnici otpočela borba za spasavanje pedeset troje kozarske djece. Zahvaljujući doktoru Zlatanu Sremecu, ljekarima Klari i Stanislavu Župiću i doktoru Branku Dragišiću, nijedno dijete ovdje nije umrlo.

Tada su i druge majke uzimale djecu i plakale zajedno s njima. Tražile su one podatke, bilo kakve tragove o tim malim zamotuljcima rasutim po peronima zagrebačke stanice, ali njih nije bilo. Djeca više nisu imala imena, ni roditelje. Ostali su samo brojevi i poneka ceduljica oko vrata sa oskudnim podacima kao što su „Brazletica — Dragica, 1941“. Ali, djevojčica je umrla još u vagonu. Ili „Perla — crnomanjasta, plave oči; 1940. — Bosanska Gradiška“, pisalo je na drugoj kartici. Nju su uzeli Stjepan i Marija Stipetić iz Preradovićeve 12.

Većina djece koja su dolazila iz Siska imala su oko vrata kanapom privezane ceduljice sa oskudnim podacima. Djeca su te kartončiće kidala, a mnoge i pojela.

Božidarka je svoj karton sačuvala.

Kada je odvojena od majke, da li je bila s malom i bespomoćnom djecom u Sokolskom domu ili u Solani, u Teslićevom kupalištu ili u samostanu Sveti Vinko u Sisku — to se pouzdano ne zna. Ali se zna da je kompozicija iz Siska 16. oktobra 1942. dovukla 566 male djece s brojevima i karticama ispod vrata. Njih tridesetoro raspoređeno je u prihvatilište Crvenog krsta u Kukuljevićevoj broj 19. Božidarka je bila među njima.

Doktor Desanka Risanović-Štampar zaustavila je smrt koja je harala u ovim prihvatilištima. Zdraviju djecu ona je odmah odvajala i upućivala u porodice.

I samo pet dana kasnije, 21. oktobra 1942, došli su u prihvatilište Katarina i Stjepan Frajt, supružnici bez djece i uzeli na izdržavanje i odgoj — kako je to zapisano u dokumentima — žensko dijete s brojem 527-a. Imenu je dodato prezime novih roditelja i poklonjeno jedno srećnije djetinjstvo.

Dara Grublješić, Božidarkina tetka, radeći poslije rata u bjelovarskoj bolnici kao medicinska sestra, čula je jednu uzbudljivu ratnu priču. Žena je govorila o nesreći koja je zadesila njeno selo i kozarski narod što je tu bio dotjeran. Pomenula je i logor u Sisku i ime jedne lijepe i visoke žene koju su strijeljali, pošto su joj oduzeli djevojčicu. Bila je to Vida Grublješić, Božidarkina majka.

Tada i počinje dugo i uporno traganje.

A kada je tetka Dara prvi put vidjela Božidarkin lik na ekranu, sumnje više nije bilo.

Sa ovogodišnjih julskih praznika iz Velike Žuljevice kod Kozarom vratila se Božidarka sa novom ličnom kartom u kojoj su sve rubrike sada popunjene i buketom od 34 karanfila, što su simbolično obilježili godine čekanja i ljubav najdražih.

Sinu Tomislavu majka je ispričala svoju biografiju. On je već odrastao dječak i sve razumije. A maloj Bojani, što širom otvorenih očiju gleda mamu kako se igra sa lutkama, njenim junacima, još nije.

Za nju ima vremena.

{84}

Moj brat

Sada on nosi čist bijeli mantil, kao da je u apoteci, i vješto rukuje složenim mehanizmom koji ga okružuje. U fabrici gdje radi sija se bijeli čelik i svjetlucaju bezbrojne munje svjetlosnih signala.

Tihom ulicom na Trešnjevki, punom ruža i bijelih krinova, čuo se kikot sa ljuljaške. To su Nenad i Sanja, brat i sestra, rođeni u istom času, djeca čovjeka o kojem je rat ostavio čudne zapise.

Gledam ga često srećna i nasmejana i mislim o njegovom otetom djetinjstvu i vraćenoj radosti.

On je moj brat. Razmišljam o njegovoj biografiji.

Nije to bilo davno kada je trinaestogodišnji dječak, poslije dugog traganja, našao sebe i svoje ime. Tada je njegov broj vraćen u kartoteku. Bilo je to 1954. godine, a broj je bio onaj isti što su ga ustaše utisnule još 1942, kada je on bio beba.

Preda mnom je mali isječak iz novina kojim se prekida jedno tužno poglavlje. Mnogo ranije, još kao desetogodišnji dječak, on je saznao da on nije — on. Udarac je bio snažan, jer je dijete voljelo porodicu koja ga je odgajila i podigla. Obraćao se ljudima, pitao svakog koga je iz djetinjstva poznavao ko je on u stvari, — nije mu niko mogao dati pravi odgovor. Nalazio je utjehu na ulicama, u lopti i boksu, daleko od svoje ulice. Danima je išao obalom Save, mokar i gladan. Jednom je zagazio dublje. Izvukli su ga onesvješćenog. Iz doma je pobjegao u šumu i opet dugo lutao. Prizivao je u pomoć sjećanja, ali njih nije bilo. Ona su počinjala samo iz jedne kućice u tihoj ulici na Trešnjevki. Iz nje je i pobjegao. Što se desilo ranije — bilo je u tami.

Kroz suze je dječak vidio jednog dana u domu susret svoga druga sa ocem. I opet je pobjegao. Lutajući, došao je u redakciju jednog lista i zamolio da mu odštampaju ovaj oglas: „O sebi ne znam ništa. Pričali su mi da sam sa Kozare. Sada mi je ime Antun i imam oko 14 godina. Tražim bilo kog svog“. Uredniku je dao i jednu malu fotografiju i otišao.

Na taj oglas su dolazili mnogi, zagledali ga i ispitivali. Međutim, sa sobom ga niko nije poveo. Dječak je gubio nadu i povjerenje u ljude. Sada je počeo da mrzi i one koji su ga tražili. Noćima je plakao, tresući se na mokrom jastuku, a danju, zamišljen i odsutan, slušao je u školi samo časove o borbama partizana i mnogim ofanzivama. Sa takvih časova nikad nije bježao.

Jednom je dječak usnio i čudan san. I nije mu baš sasvim jasno da li je to bio san ili se nečega stvarno sjetio iz svog djetinjstva. Bilo mu je krivo što je igra u snu kratko trajala. U njemu je doživio svoju pravu radost.

...Igrao se na obali bistre rječice. Po travi je sakupljao kamenčiće i bacao ih u vodu. Bila je tu vodenica i čudan šum je još dugo zujao u njegovim ušima. Vidio je i jednog

djeda. On je bio sijed i posipao se brašnom. Tako se dječaku učinilo. Onda ga je djed nekud nosio i vozio na kolima. U truckanju, najednom mu se sve zbrkalo i

{85}

Tražim bilo kog svog — napisao je u oglasu za novine 1954. godine Anton Škrnjug

{86}

Upisivanje i raspored: kartoteka koju su ilegalno formirali zagrebački aktivisti dugo poslije rata bila je jedina nada majkama sa Kozare i koje su izgubile svoju djecu. (Gore lijevo)

Marko Lukić iz Miloševog Brda pod Kozarom. Imao je tri godine kada je u Staroj Gradiški dobio logorski broj i ime na koje se nije odazivao.

Logorski karton starijeg brata s pogrešno upisanim imenom majke. {87}

smračilo. Neko je ispao iz kola, odletio negdje u dubini i dječak je vidio samo brkove. Pokušavao je da ih dohvati, ali njegova ruka za to je bila suviše kratka. Vičući, sav u znoju, dječak se probudio, a utrnula ruka visila je preko kreveta...

Pokušavao je da nastavi san i sazna što je dalje bilo, ali u tom nije uspio. Opet je satima noću plakao, buncao i dozivao svoga djeda. Ali, djeda više nije bilo, čak ni u snu.

Na oglas sam došao i ja. Nešto neobjašnjivo me je vuklo tome dječaku. U tihoj ulici sam zastao i zadrhtao. Naslonjen na ogradu, još jednom sam pogledao isječak iz novina i malu fotografiju dječaka. Da li je to stvarno moj brat? Jedino ga ja i mogu prepoznati. Jer, otac je ostavio dijete u kolijevci kada je pošao u rat, a majka je umrla samo dva mjeseca prije nego što je njen najmlađi sin pošao u onu redakciju da preda oglas.

Drugog brata, Rajka, koji je takođe bio dijete, i malu sestru Savku, našao sam ranije, odmah pošto se rat završio. Oni su mogli pružiti podatke o sebi koje je organizacija Crvenog krsta, krišom od ustaša, uspjela da prikupi. Brat je bio u Maloj Gorici i radio u porodici Ivana Sremića, a sestra u Stazi kod Siska. Kod predivne majke, Marije Tomić, njoj je bilo kao i kod rođene majke. Jedva sam je ubjedio da je našla svoje, jer nije vjerovala da je brat, koga je ona ostavila malenog, ipak tako mogao da odraste u partizanima.

Djecu sam odveo u selo pod Kozarom. Radosti susreta naša majka je doživjela u kolibi koju su joj seoski odbornici sagradili na ognjištu izgorjele kuće.

I evo me sada kako zastajem na svakom koraku do žute kućice na Trešnjevki. Bojao sam se tada prvog susreta.

Pri pozdravu dječak me je pogledao pravo u oči. Ruka mi je zadrhtala, u grlu mi se nešto ispriječilo. On je primijetio moju zbunjenost. Oborio je pogled i stajao dugo nemoćan. Pred sobom sam gledao stasita mladića, nemirna pogleda. I ja sam tada bio siguran. Ali kako mu to dokazati? Da li se čega sjeća? Kako to uvjerenje prenijeti i na druge, njegove staratelje? Zato sam i odlučio da im ispričam nešto o našoj majci koja je u ofanzivi na Kozari ljeta 1942. izgubila svu svoju djecu. Molio sam da tu priču sluša i dječak.

Pred njima sam utonuo u prošlost kao u duboki san. U početku sam vidio lica ispred sebe, ali ona su se brzo izgubila. Druge slike su mi sada navirale. Dječaka sam osjećao pored sebe. A strahovao sam da neću biti u stanju da ispričam njegovu pravu sudbinu. Jer moja priča je slična onoj o dvadeset i tri hiljade dječaka i djevojčica sa Kozare a koje su u ofanzivi istrgli iz naručja majki. Mnogi i danas tragaju za svojim pravim imenom.

Koliko sam dugo pričao, ne znam.

Bio sam u groznici pri pomisli na Ljetnje dane 1942, kada su beskrajne kolone djece i stoke gonjene po prašini dalje od svojih ognjišta i zagrljaja. Slušao sam lelek majki ranjenih srca. Ispričao sam tada, koliko se sjećam, samo ono što sam i sam kao dijete doživio po ustaškim sabirnim i koncentracionim logorima uz obalu Save. Ustaše su pred nama ubile djeda čije ime ovaj dječak nosi. Ubili su ga na kolima samo zato što ih je molio da mu ostave najmlađeg unuka, njegovog Ljubimca.

Tada je dječak skočio u moj zagrljaj. Majka nam je stalno govorila da ćemo lako naći Marka, našeg najmlađeg brata. On ima jedan mladež — završio sam svoju priču.

I vidio sam taj mladež...

Toga dana otišao sam na Kozaru da sa sestrom Savkom zasadim cvijeće na majčinom grobu.

Poslije dugog traganja dječak se 1954. godine susreo sa bratom, autorom ove knjige

{88} Tražim bilo kog svog

Sa strepnjom sam ušao i toga dana u tihu zagrebačku ulicu sa drvoredom. U zgradi sa kolonadama čuvaju se uspomene na one koje je tragična sudbina odnijela svojom nemilosrdnom rukom. Došao sam sa odobrenjem da preuzmem tu čudesnu kartoteku djece izgubljene u ratu i prenesem je u muzej na Kozari. Ovdje sam bio odmah iza rata. Samo, tada sam tragao za svojom braćom i sestrama. I našao sam ih. Našao sam i svoj logorski karton. U njemu su sve rubrike tačno popunjene. Sada, međutim, tražim svu djecu iščezlu sa Kozare. Da li ću ih naći? Jedanaest hiljada znam da neću naći. Ona su stradala i njihova imena već se nalaze na Kozari. A onih dvanaest hiljada? Koliko ih se vratilo na Kozaru? Gdje su ostala? Odgovore na ta pitanja Kozara još traži.

Onaj stari ormar sa 56 fioka, u svakoj po hiljadu kartica, još je tu. Sve je u njemu propisno složeno, po redu i slovu abecede. Mlada službenica je počela da govori o registraturi sve što je znala: „Tada su ustaše otimale djecu od majki, dojenčad iz naručja. Onda je Mjesni komitet Partije pokrenuo onu poznatu akciju za spasavanje djece iz logora. Na zagrebačkom kolodvoru, u stvari na Senjaku, nedaleko od današnje autobuske stanice, organizovano je, pod pokroviteljstvom Crvenog krsta, veliko prihvatilište za djecu i raskužna postaja. Ustaše, kada su otimale djecu, nisu zapisivale njihova imena. Ovdje je počelo to prvo evidentiranje i živih i mrtvih zajedno. Odmah su štampani obrasci za kartoteku i izrađene metalne pločice sa brojevima za najmanju djecu. Sa njima je bilo najteže, jer o sebi ništa nisu mogla da kažu. Onda su sestre Breda i Verona Kogoj upisivale samo ono do čega su i same

mogle doći. To su one hiljade kartica sa upisanim oznakama: „Gradišić“, „Transport iz Stare Gradiške“ „N. N.“, „Nahodče“, negdje je upisano samo ime ili poneki osobeni znak. Pred svoje bjekstvo ustaše su uništile onu kartoteku što se nalazila u Ministarstvu udružbe. Ali, Dijana Budisavljević, hrabra žena, koja je kao aktivistkinja Partije značajno doprinijela za spasavanje djece, sačuvala je jedan primjerak kao dokaz monstruoznog zločina nad djecom...“.

Koliko je bezimenih Kozarčana sve to preživjelo, vjerovatno se nikada neće saznati. Zbog njih sam i danas ovdje. Uporno kopam po arhivi, tražim bilo kakav podatak, jer iza broja na kartonu ili oskudne bilješke možda će se otkriti ime a iza imena sudbina. Sada je to debela knjiga, skup tragičnih priča.

Evo jedne od njih.

U grupi bivših logorašica koje su došle u Staru Gradišku da proslave 33-godišnjicu oslobođenja logora nalazila se i jedna mlada žena, tako mlada da je izgledala kao da je zalutala u ove stare zidine. Međutim, to je bila Brigita Fistrić, jedna od najmlađih zatvorenica ovog zloglasnog logora, Ona ništa nije znala o sebi.

„Ne sjećam se ničega. Kažu da sam imala dvije godine kada me je usvojila Danica Fistrić, iz Zagreba. Rat je za mene nešto beskrajno daleko i mutno. I ne znam da li je gore onima koji pamte strahote rata ili meni koja ih saznajem tražeći odgovor na pitanje — ko

Prvi topao obrok: djeca su zaboravila kada su posljednji put jela.

Pred „Razkužnu postaju“ na zagrebačkom kolodvoru su stigli iz logora Stara Gradiška. {89}

Jedan od mnogih koji su izgubili život u ustaškom logoru Bogdan Gajić iz sela Jurkovice pod Kozarom.

{90}

Umrlo ih je mnogo — ni broj im se ne zna.

 

Kozara i danas traži svoju djecu. (Gore lijevo)

„Ubili su nas, jer su naše nevine želje, da se radujemo životu i igračkama, proglasili za zločin“. — Dragan Kolundžija, pjesnik sa Kozare.

{91}

Svaki je imao svoj logorski broj.

{92} sam, u stvari, ja? Kako da to objasnim mome malom Igoru? Moja sjećanja ili, bolje reći, lutanja počinju 1947, ili, možda, još kasnije, kada su u našu mirnu ulicu u

Zagrebu prvi put došli neki ljudi što su me čudno zagledali, tražili po meni ožiljke i vrtjeli glavom. Tada je i pomajka progovorila i u meni se sve srušilo: „Uzela sam te iz Zavoda za gluhonijemu djecu u julu 1942, iz transporta koji je upravo bio stigao iz Stare Gradiške. Odvojena si od roditelja kao i sva djeca na Kozari. Nisi mogla hodati, bila si bolesna. Ni glavu čvrsto nisi mogla držati. Kada sam te uzela u naručje, prišla mi je djevojčica od desetak godina i rekla da je tebi ime Milica i da nemaš nikog osim djeda koji je negdje ostao. Ja sam joj kazala: „Ova beba će od sada biti moja Gita, a ti dođi i obiđi je kad god možeš.“ I zaista, djevojčica je došla odmah iza rata, tražila te, a ja sam joj, bojeći se da će te odvesti, odgovorila da više nisi kod mene.“

Na moj glas — Tražim bilo koga svog — nije se niko javio. Ni ona djevojčica koja nešto više zna o meni. Ko zna, možda je mislila da se radi o nekom drugom djetetu. Čula sam i za kartoteku u kojoj su zapisana djeca sa Kozare što su u ratu odvojena od roditelja. Ona mi je ostala kao posljednja nada ili, možda, još jedno razočaranje“.

Pažljivo smo pregledali kartoteku, ali ime Milica, sada Brigita, nismo našli.

Dvogodišnja Nevenka Kosanović bila je bolje sreće. Na njenom kartonu zapisano je ime koje je donijela oko vrata u porodicu Franje Pulcera. Punih 20 godina tragala je Nevenka za ostalim rubrikama svoje lične karte. U isto vrijeme svoju sestru je tražio i stariji brat Boro. Onda su se, jednog dana, našli u svom rodnom selu Vriocima kraj Bosanske Dubice.

I Bosiljka Radinović je, poslije 17 godina, saznala da ona nije — ona. Kod usvojiteljice, u Grubišnom Polju, sasvim slučajno je otkrila svoje porjeklo. U skrivenoj škrinjici radoznala djevojčica je našla izbušenu karticu sa krajičkom kanapa. Na njoj je pisalo: „Ljubica Gubić, rođena 1941. u selu Drakseniću kraj Bosanske Dubice“. I to je bilo dovoljno da se ubrzo nađe u zagrljaju svog starijeg brata Miće.

Gospavi Jajčanin istrgli su iz ruku troje djece — Veljka od sedam, Jovu od tri i Ljubicu od dvije godine. Iz jedne fabrike u Njemačkoj, po oslobođenju, Gospava se vratila sama. „Znam da su mnoga djeca našla utočište u kućama zagrebačkih porodica i vjerujem da će se i meni sreća osmjehnuti. Moj Veljko imao je tragove od preloma na lijevoj ruci i dosta je bio razborit. Možda se sjeća oca i fijakera u kojem se često vozio. Ljubica je imala smeđu kosu i oči su joj takve bile, a Jovo je imao ravne tabane“ — piše neutješna majka.

Kosa i Božo Gajić ostali su bez djece u Staroj Gradiški. Tada je Penica imao pet, a Mira četiri godine. Roditelji se još nadaju da će ih pronaći.

Stanoja Aćimović iz Prijedora traži sestru Anku, rođenu 1939. godine u Međeđi kod Dubice. Imala je mladež na usni i na jednoj mišici. Brat se ne sjeća na kojoj. Njihov otac Stanko poginuo je kao partizan, a ni majka više nije živa. I Dragoja Lajić iz Vrbaške kod Bosanske Gradiške pokušava da sazna šta je bilo sa njegovim sinovima poslije Stare Gradiške. Veljko je imao ožiljak ispod vrata od operacije, a za dvogodišnjeg Simu ne sjeća se da li je imao neki osobeni znak.

Ni Branko Galonja nije izgubio nadu da će pronaći svoju jedinu sestru Ljubicu, a Milovan Šinik tri: Bosa je bila crnomanjasta, Kosa je imala plave oči, a Nada graoraste. Sve tri zajedno su tada imale deset godina.

Dušan Šetkić prestao je da traži brata Dragutina, ali za sestrom Savkom, koja je imala svijetlo kestenjastu kosu i mali ožiljak na sljepoočnici, još traga. Neko traži Milenka Avramovića iz Kalendera kod

.

Faksimil spiska djece koja su, 1945, vraćena u svoj rodni kraj.

{93}

U svojoj skrovitoj vili na Perjavici ispod Sljemena braća Vjekoslav i Marjan Ribarić, hrvatski patrioti, organizovali su ilegalno prihvatilište za djecu koju su saradnici zagrebačke partijske organizacije, jula i avgusta 1942, izvukli iz u ustaškog logora. „Djeca su bila u očajnom stanju, sve sami kosturi“ — sjeća se dr Zlatan Sremec. Na fotografiji, prvoj u slobodi, predstavljeni su mali Kozarčani što su ih, rizikujući svoje živote, spasila braća Ribarić: s lijeva, Mile Pralica, Dušan i Milan Borković, Slavko Babić, Miladin Borjanović, Aleksa Gligić, Boško Latinović i Rajko Radić. (Gore desno)

Jana Koch, zagrebačka književnica i dobrovoljna sestra Crvenog krsta, sjeća se: „Spasavanje dojenčadi, koju smo dovukli iz logora Stara Gradiška, najdublje se urezalo u moje pamćenje. Jedna osmomjesečna beba je mnogo plakala, ali kada sam je uzela u naručje, ućutala je. Moje tepanje šapatom — dušo, dušice, do danas nije prestalo“.

— Duška Čeh, sada dermatolog, živi u zagrebačkoj porodici koja ju je usvojila.

{94}

Kada se dijete rodi ono dobije svoje ime. Čovjek može da umre, ali ostaje njegovo ime. Ono se ne može ubiti. U ratu nije bilo tako. Ustaše, kada su od Kozarčanki otimale djecu nisu zapisivale njihova imena. Umjesto toga djeca su dobijala brojeve ili su ubijana sa svojim imenom. A kada se tako ubije čovjek, ostaje samo pustoš. I poneko ružno ime. Malim Kozarčanima su u Staroj Gradiški 1942. izdašno dijelili ružna imena.

— Kao da nije bio rat: Jovo Jeftenić, odnosno Nahod Gradišić proživio je djetinjstvo kao Mirko Herman.

Jovi Jefteniću, dvogodišnjem dječaku iz sela Grbavca pod Kozarom, ustaše su u Staroj Gradiški 1942. godine ubile majku, a njih troje djece ugušili u sisaškom logoru: Dragana, rođenog 1934, Stanoja, rođenog 1937, i malu Milevu koja je imala samo tri mjeseca kada su je oteli od majke. Kako je Jovo, četvrto Rosino dijete, izvučen iz logora u Sisku i 27. avgusta 1942. predan na „odgoj i izdržavanje“ porodici Ivana i Jermile Herman — to je duga i tužna priča o hiljadama malih „Gradišića“ sa Kozare što su ih dobri ljudi usvojili i tako njihove živote spasili.

— Dokument o usvajanju. {95}

 

Mile Jeftenić, Jovin otac preživio je rat u jednom od njemačkih logora. Dugo je čekao na ovaj trenutak susreta sa sinom. Jovu su 14. marta 1982. dočekali braća Mirko, Mladen i Stanoje i sestra Zorka — djeca rođena poslije rata, i nova lična karta sa imenom i prezimenom koje više niko ne može da promijeni.

— Susret oca i sina: poslije 40 godina čekanja. {96}

Bosanskog Novog. Njegov otac je poginuo u ustanku 1941, a majka stradala u Jasenovcu. I brat Boško, partizan, poginuo je na Bihaću.

Dragica Zmijanac iz Grbovaca imala je osam godina kada su je u Jablancu 1942. odvojili od majke Janje i šestogodišnje sestre Jovanke. Ona ne prestaje da se nada i u novinskom oglasu priča kako je to bilo i pomaže sestri, ako je živa, da se prisjeti: „Rođene smo u Grbavcima, ali za vrijeme ofanzive na Kozaru živjele smo kod bake u Podgradcima odakle su nas potjerale ustaše u Staru Gradišku, a zatim u Jablanac gdje smo, na jednoj poljani, ostali dvadesetak dana. Poslije toga naše novo prebivalište bile su Uštice kod Jasenovca. Kada su mene odvojili u transport za Sisak, ostala si ti pod jednim napuštenim zaprežnim kolima. Mene je kasnije izvukla iz logora Marica Košutić iz Prelošce kod Siska kojoj sam mnogo zahvalna na brizi koju mi je ukazivala tokom čitavog rata. Sjeti se, mila moja sejo: imali smo veliku bijelu kuću sa lipama i bagrenjem u avliji. Na desnoj ruci, između velikog prsta i kažiprsta, imaš ožiljak. Kosa ti je bila kestenjasta, a sa desne strane zalizak na čelu“.

Živki Burazor iz Aginaca kod Bosanske Dubice oteli su iz naručja trogodišnjeg sinčića Božu, koga je njegova baka pronašla u septembru 1943. i donijela kući, i Zorku, kćerkicu koja je imala jedanaest mjeseci. „Dijete je bilo zdravo i lijepo, sa

plavom kosicom i crnim veselim očima. Moja sestra Anka, na nekoliko dana prije nego što su je strijeljale ustaše u Grubišnom Polju, privezala je mojoj Zorki oko vrata malu ogrlicu od sitnih bisera. Da se ne izgubi.“

Jedna „Brazletnica“ od perla, navodno Dragica, oko deset mjeseci, dopremljena je transportom iz Siska na zagrebački kolodvor 26. septembra 1942, a „Perla“, crnomanjasta, sa plavim očima, rođena 1940. u nekom selu kod Bosanske Gradiške, našla je 4. novembra 1942. toplinu domaćeg ognjišta u zagrebačkoj porodici Stipetić iz Preradovićeve ulice. Tako je zapisano na logorskim karticama.

Kada je majka svojoj šestomjesečno djevojčici privezala oko vrata mali đerdan sa sedamnaest šarenih staklenaca, vjerovatno je mislila da će po tome, ako ostane živa, lako pronaći svoju djevojčicu. Duška Čeh, koja živi u Zagrebu, čuva đerdan, kao relikviju, ali za njom niko ne traga.

I tako, Kozara i danas traži svoju djecu, a djeca — svoju Kozaru.

„Prvi osmjeh: Brigita Fistić dobila je ime u zagrebačkoj porodici koja ju je usvojila 1942. Ona ga i danas nosi“ — tako je pisalo ispod ove fotografije u prvom izdanju knjige.

Nevenka Kosorović, udata Kolamujić, poslije dugog traganja od tri brata našla je samo jednog — Boru i svoje rodno selo Vrioce pod Kozarom. Danas zivi u Sarajevu i podiže svog sina Emira. {97}

U drugom izdanju knjige autor može da objavi i ovu fotografiju sa novom legendom: imala je dvije godine kada su je u logoru oteli od majke. I evo, poslije 38 godina, Brigita Fistrić udata Knežević sada može da kaže svome sinu Igoru ko je ona: Mika Bundalo, rođena 1940. godine u selu Međuvođu pod Kozarom, kćerka Miće i Milice Bundalo, vratila se svome zavičaju.

— Fotografija predstavlja trenutak radosti: Miku su pred rodnom kućom dočekali brat Dragoljub i sestre Radmila, Nevenka i Gospava u avliji punoj njihove djece. (Gore desno)

Sudbonosni dokument: posljednji zajednički snimak porodice Subotić pomogao je malom Slobodanu da poslije 40 godina čekanja pronađe svoje najmilije. Predstavimo ih s redom: s lijeva na desno, stoje: Petra, majka sedmoro djece, ubijena u logoru Stara Gradiška jula 1942, drži u naručju kćerkicu Rosu, rođenu 1940, kojoj se u logoru Sisak zameo svaki trag. Mihajla, oca, strijeljale su ustaše 26. novembra 1941. sa još 164 domaćina iz Miloševa Brda, Sovjaka i Jablanice. Ispred roditelja stoje: Aleksandar, ubijen u Staroj Gradiški, Milja, Vuka i Mile, preživjeli ustaški logor u Jastrebarskom. Ispred njih sjede: Simeun, rođen 1937, izgubio život u logoru Jastrebarsko i Slobodan — Bodo, s prstićem u ustima, rođen 1939, koga su izvukle iz ustaškog logora u Sisku i spasile porodice Grubješić i Judaš.

— Božo Judaš, profesor geografije iz Petrinje, sada Slobodan Subotić iz Miloševa Brda pod Kozarom, dobio je pravi izvod iz matične knjige rođenih.

{98} Sjeti se, sejo, jablanova u našoj avliji

Mnoga ognjišta su zatrajana, porodice ostale bez najmilijih: očeva, majki, braće, sestara i druge najbliže rodbine. Poginuli su ili nestali u onim čestim „pretresima potkozarskih terena“, u ofanzivama i zbjegovima, u logorima od Jasenovca, Siska, i Zemuna od Trondhajma u dalekoj Norveškoj. Drugačije nije moglo biti ni s porodicom Veljka Milinovića iz Međuvođa, čija je kuća bila na Latinovića brdu. Supružnici Veljko i Bosa imali su četvoro djece: Nevenku rođenu 1927, Miloša — 1932, Dragu — 1935, i Dobrilu koja se rodila pred rat, januara 1940. godine. S njima je živjela i baba Milka, Veljkova majka. Rat je zapečatio i njihovu sudbinu: Veljko je, radeći kao pozadinski partijski aktivista, poginuo u februarskoj ofanzivi 1942. Baku su zaklali njemački fašisti, a Bosu i djecu otjerali su u logore. Najmlađem članu, maloj Dobrili, zameo se trag u nekom zagrebačkom prihvatilištu.

Dosadašnji pokušaji da se o njoj nešto sazna, nisu donijeli ništa osim nade da će sljedeće traganje biti uspješnije. Ono se podgrijava istrajnošću Kozare koja i poslije 40 godina traži i nalazi svoju djecu. Možda će Dobrila biti stotinu šezdeset deveto dijete koje će joj se vratiti.

I mi se nadamo da će Miloš Milinović pronaći svoju, u ratu izgubljenu sestru Dobrilu. Zato i donosimo isječak iz pisma koje je on. oktobra 1982. uputio autoru ove knjige:

„Poneka sličica iz djetinjstva ostaje nezaboravna u prisjećanjima. Čovjek joj se vraća čeprkajući po sopstvenoj prošlosti da bi dokučio ko je on, zapravo, gdje je rođen, odakle potiču njegovi korjeni. Ako je Dobrila živa, neminovno joj se nameću ta pitanja. Možda joj se razmišljanja o tome dotiču, makar i maglovite predstave o baki s naočarima, koja je zbog zauzetosti roditelja poljskim poslovima, bila najviše s djecom.

Ta baka Milka bila je naoko stroga žena, a teško se kretala. Najčešće je sjedila za šivaćom mašinom i tada bi joj mališani najradije prilazili. Bojeći se da ne zavuku prste u točak „singerice“ govorila je: „No, no“ i upozoravala na opasnost od točka dok se okretao. Pogled ispod naočara, a ponekad i prijetnja šibom, djelovali su smirujuće, ali zakratko: imala je više posla dok bi ukrotila dječji nestašluk nego što joj je ostajalo vremena za šivenje sukanja ili „fertuna“ nekoj seoskoj snaši.

Kad se nismo vrtili oko bake, igrali bismo se u dvorištu, ispod jabukovih stabala, čije su grane bile tako velike da su se ispreplitale sa granama drugog stabla u blizini. Mi stariji nadmetali smo se ko će brže i spretnije preko grane dospjeti na drugu jabuku i vratiti se istim putem. Dobrila je strahovala da ne padnemo: njena zabrinutost dovodila ju je ponekad i do plača.

Našem nestašluku pridruživala bi se i komšijska djeca, naročito kada bismo provjeravali snagu — bacanje kamena preko visokih jablanova u dvorištu pored puta. Tih „orijentira“, za mnoge putnike prema banji u Mlječanici, više nema. Odživeli su svoj vijek, ali su, kao

Braća traže izgubljenu sestru: Miloš Milinović (desno), rođen 1932. godine u selu Međuvođu pod Kozarom, i brat Drago, mlađi tri godine, još uvijek tragaju, zajedno s majkom, za svojom trogodišnjom Dobrilom. Braća pamte ofanzivu na Kozaru 1942. godine i rasulo svoje porodice, kao da je to juče bilo. Otac Veljko je poginuo kao partizan, baku Milku su zaklala njemački fašisti, a majka Bosu sa četvoro djece otjerali u logor. Trogodišnju sestru Dobrilu uzeli su iz jednog zagrebačkog prihvatilišta za djecu i od tada se o njoj ne zna ništa. Ovaj zajednički snimak braće nastao je 1943. godine u selu Gola, uz samu jugoslovensko-mađarsku granicu. Miloš je godinu dana kasnije od eksplozije mina koje su Mađari postavljali u graničnoj zoni, izgubio dva prsta na lijevoj ruci. Danas je novinar u listu „GLAS“ i živi u Banja Luci, a Drago sa majkom na ognjištu rodne kuće pod Kozarom.

{99} i čovjek, produžili svoje trajanje u potomstvu: iz njihovih panjeva izrasli su mladi jablanovi i dostigli gotovo istu visinu.

Da li je Dobrili ostalo u sjećanju bilo šta od toga? Muče li je one slike meteža u zbjegovima: mnogo svijeta, djece, život u planini, pod kolibama, i poslije toga tumaranje naroda koji je, idući nekuda, onih julskih dana 1942. godine, dospio u ruke ustaša.

U tom „hodu po mukama“ neizbrisivo je još mnogo toga: prelazak preko mosta u Dubici, sabirni logor na cerovljanskoj poljani, gladovanje i prokislost do gole kože, vagoni za stoku a narod u njima, klecanje i često zastajkivanje kompozicije i, najzad, istovar mase svijeta negdje u blizini Velikog Grđevca, odakle će krenuti u selo Crmošinu.

Izvjesno vrijeme boravili smo u Crmošini. Onda su nas ustaše opet pokupile, razdvojivši prethodno starije dječake od majki. Nekuda su ih odveli i o njima se nikad više nije ništa čulo. Tada sam imao desetak godina i majka mi je, za svaki slučaj, vezala maramu na glavu da bih ličio na djevojčicu. Možda mi je ta „maska“ pomogla da ne odem bestraga.

Sisak je bio naše posljednje zajedničko stanište. Strpali su nas u neke drvene barake: majke i djeca zajedno, potpuno goli, pripremljeni za šišanje. Obuzimao nas je stid, i strah. Nemoćni a istovremeno pritisnuti pitanjem: šta će biti s nama?

U sisačkom logoru su nas popisali: brat Drago i ja bili smo zavedeni pod brojevima 208 i 210. S nama je bio i rođak Ilija Latinović, takođe zabilježen pod nekim rednim brojem. Dobrilin broj nismo zapamtili, ali se može pretpostaviti da je mogao biti između, ili ispred, odnosno iza naših brojeva.

Logorske barake bile su pune tuge. Iznemogla, iscrpljena i bolesna djeca ležala su na podu i ujutro bi osvanula potrbuške, nepomična. Umrle su nekuda odnosili. Živjeli smo u ovom groznom prostoru sami, bez majki koje su bile u drugim barakama. Posljednjeg dana bilo im je dozvoljeno da budu s nama, ali je kraj tog susreta ostao u sjećanju kao velika bolna slika.

Rastanak, u vozu i oko njega jecaji, nijemi pogledi i mnoštvo ispruženih ruku koje su željele da posljednji put zagrle svoje najdraže. I to im je bilo uskraćeno. Skamenjene majke ustaše su surovo gurale u stranu, žureći da zabrave velika željezna vrata na vagonima, čija je lupa za trenutak nadjačavala jauke. Naša majka nije imala snage da nas isprati, noseći taj kamen na srcu i u Njemačkoj, kuda je otjerana na prisilni rad sa starijom kćerkom Nevenkom.

Duga kolona odmicala je ostavljajući mučan prizor na željezničkoj stanici. U vagonima je, takođe, bila tužna slika. Uplakana djeca tiskala su se oko rešetkastih prozorčića da bar vide svjetlost dana i udahnu svjež vazduh.

Tako smo gladni i žedni u zagušljivim „štalama“ dogurali do Zagreba. Ovdje opet barake i logorski život malih paćenika. Moja briga bili su Dobrila i Drago. Sjećam se, još jednom su nas popisivali, a sasvim maloj djeci stavljali su o vrat „privjesak“ — metalnu pločicu s brojem. Starijima su okačili kartonski.

Bila je hladna jesen, polovina oktobra. Izveli su nas napolje, oko nekih dugačkih stolova. Tu je obavljena „selekcija“: male su zadržavali, a nas nešto starije uputili u selo ondašnjeg koprivničkog kotora.

I danas mi je sve pred očima. Drago, Dobrila, Ilija i ja stojimo. Oko nas djeca vrište, otimaju se, ali nema pomoći. Došao je red i na Dobrilu: zaplakala je i ispružila ručice, molećivo zapomažući: „Mićo, nedaj me!“ Ništa nisam mogao da učinim. Odvojili su je i to je ostalo zauvijek kao opomena. {100}

Dobrila je tada imala nepune tri godine. Bila je razumna i kada bi je neko upitao kako se zove, odgovorila bi tepajući: „Doba“. Smeđe kose, plavih očiju, visokog čela, sa nešto „isturenijom“ donjom vilicom, djevojčica je najviše ličila na majku.

Nas četvoro iz porodice Milinović preživjeli smo kozarska stradanja i logorske patnje. Majka Bosa i sestra Nevenka vratile su se iz Njemačke. Sticajem srećnih okolnosti majka je još u zarobljeništvu saznala adresu porodice koje su mene i brata Dragu prihvatile, pomogavši nam da preživimo ratnu kataklizmu. Ja sam bio u Goli, kod porodice Volarić, a Drago u Novačkoj kod Kate Požgaj, sada nastanjene u Podravskom Novigradu.

Tako smo se, eto, sabrali poslije svega što nam je rat učinio. Nevenka živi u Sarajevu, ja u Banjoj Luci, a Drago s majkom u našem rodnom Međuvođu pod Kozarom. Svako ima svoju ličnu brigu. Zajednička je, međutim, Dobrilina sudbina.“

Bolesnička lista iz najvećeg zagrebačkog prihvatilišta na Ilici za 5.612 malih Kozarčana. Od 800 djece, koliko ih je prošlo kroz prihvatilište na Josipovcu, umrlo je 530 i pokopano na Mirogojskom groblju.

III KOZARO, U SRCU TE NOSIM

 

{102}

Posljednje pismo Mirke Cikote

{103} Posljednje pismo

Djevojčica ispod Kozare, Ljiljana Cikota, sada je profesor srpskohrvatskog jezika i veliki ljubitelj književnosti, predmeta koji predaje u jednoj sarajevskoj gimnaziji. Ta ljubav traje već godinama, praćena ljubavlju prema Jasminki i Amiri, Džemili i Zoranu, odlikašima iz I-a, kome je razredni starješina.

Međutim, mi smo danas, na dan velikog kozarskog slavlja, s Ljiljom Cikotom zbog još jedne njene velike ljubavi.

Mira Cikota, predratni komunista i ratni sekretar Mjesnog komiteta Partije za Prijedor, uhvaćena je u ofanzivi na Kozari i osuđena na smrt vješanjem. Jedino dijete Mire i Bože Cikote, šestogodišnja djevojčica, doživjela je Kozaru i košmar koji se ne može zaboraviti. Zbog toga doživljaja danas smo s njom.

...Ona nezapamćena bitka na život i smrt počela je najprije na položajima oko sela Bistrice i Verića. Drum kraj koga su ležali Kozarčani sa benzinskim flašama i odvrnutim bombama podrhtavao je od tenkovske kolone što je nadirala prema Prijedoru. Obruč se sve više stezao oko zbjegova sabijenih i izranjavljenih u Bjelajcima, na Pašinim konacima i oko izvora Mlječanice. Ranjenici, njih 450, bili su razmješteni po dolini i vododerinama rječice. Nemoćni, okrenuti nebu, odbrojavali su posljednje kanonade i osluškivali onu zlokobnu huku koja nikako nije prestajala, i od koje se ni u zemlju nije moglo pobjeći. Borci, maskirani lisnatim granama, još za dana privukli su se položaju neprijatelja. U prvi sumrak počela je žestoka bitka. Iza

partizanskog položaja prilegle su djevojke sa iskidanom odjećom za zavoje i mladići bez pušaka, kao zamjena za svakog poginulog ili ranjenog druga.

U toku stravične julske noći, za vrijeme proboja obruča, čitave jedinice su brisane iz brojnog stanja odreda. Tako je četa Ljubana Aćimovića ušla u bitku sa 150 boraca, a izašla sa 30. Lazo Banjac, komandir Omladinske čete, obavijestio je Šošu da je od 120 boraca na položaju ostalo još samo 80, ali dok je ijedan živ, Nijemci neće sastaviti rasječenu brešu. Ređali su se juriši, sve jedan od drugog silovitiji. Rascvjetali buketi bombi i raketa osvjetljavali su zbjeg koji je pokušavao da se odlijepi od kovitlaca, pa bilo na koju stranu. Rakete su stalno presjecale izmučene kolone što su se vukle od Dubičke ceste dublje u Kozaru, povijale su ih topovske i minobacačke granate, a mitraljeski rafali pržili ljude, drveće i tek požnjevene snopove raži u krstačama.

U jednoj dugoj i izlomljenoj koloni išla je i Mira Cikota sa svojom djevojčicom u naručju.

Već tada ranjenicima na Vitlovskoj, Mednjaku i Grabovu više niko nije mogao pomoći. Pljusak neprijateljskih granata šibao je po njima, po ženama sa djecom i zavežljajima, po grupicama osakaćenih koji su se vraćali sa drugog proboja obruča. Na jednoj uskoj stazi kraj izvora ležala je, pogođena, Draginja Knežević. U ruci je još pridržavala konopac od kravice koja je stajala iznad nje i tromjesečnog Milančića što je iščekivao da mu neko umuze gutljaj mlijeka.

{104}

Na tim stazama užasa bilo je mnogo stoke, ljudi i žena sa djecom, koji nisu znali kuda da krenu, jer je neprijatelj već bio zaposjeo padine na putevima daljeg povlačenja. Bolnicu na Vitlovskoj kosi progutao je plamen. Ljuban Šević i Milorad Vikalo jedva su uspjeli da izbjegnu smrt, a bolničarka Ratka to nije mogla. Ostala je u pepelu sa četrnaest svojih drugova. Blagoje Trkulja, borac sa Knežice, zagrnuo je lišćem, na brzinu, jednu široku kolijevku sa dvoje djece čiji plač je prekinuo rafal ustaškog šmajsera.

Na Goloj planini, ispod Kozare, 7. jula 1942, uhvaćen je zbjeg od 50 žena sa djecom. Prije toga, majke su pokušavale sve što je bilo u njihovoj moći da se sakriju, da spasu djecu. Jauk i vriska sa učestalom puščanom i mitraljeskom paljbom odjekivali su planinom. Iz uhvaćenog zbjega ustaše su izdvojile one koji su im se učinili sumnjivi, zajedno sa djecom. Mariju Kaus i Juliju Havić, Miru Cikotu i njenu malu Ljiljanu, vezali su konopcima oko vrata i tako vezane šibali čime su stigli i vukli bespućem kroz paprat i trnje prema Dubičkoj cesti. Sa uhvaćenim ženama bila je i Jelena Janjić, učiteljica iz Kozarca, sa svoje dvije kćerkice: Brankica je imala osam, a Dušanka šest godina. Korneliju Jugović — Nelu Bojanić, Slovenku, učiteljicu iz Lamovite, i njenu Brankicu, osmogodišnju djevojčicu, strijeljali su odmah, kao opomenu ostalima...

Tako je zapisano u sjećanjima Kozarčana iz ljeta 1942. Međutim, dokumenta o borbi i stradanjima kozarskog naroda još nisu sva objavljena. Kao njeni mali hroničari mi ćemo pažljivo prenijeti samo neke fragmente sa već požutjelih listića.

Miru Cikotu počeli su saslušavati još u Kozari, tukli su je i ispred Henjića dućana, usred prijedorske čaršije, i onda zatvorili u zgradu gdje je ranije bio sreski sud. Nije

poznato kada su je prebacili u banjalučku „Crnu kuću“, stari zatvor sa visokim zidovima, odakle se nije moglo pobjeći. Na kraju istrage njen zapisnik o njenom saslušanju ostao je prazan. I presuda je bila kratka: osuđuje se na smrt vješanjem.

Mala Ljiljana nije bila zatvorenik „Crne kuće“. Nijemci su je odvojili od majke još u prijedorskom zatvoru i predali na čuvanje Ljubi Radoševiću, prijedorskom gostioničaru. Zašto su to oni učinili, da li za novac ili iz nekih drugih razloga, to se ne zna.

Danica i Glišo Pralica, roditelji Mire Cikote, koji su živjeli u Beogradu, nisu znali šta se dešava na Kozari. Prve vijesti, od kojih im je zastao dah, došle su iz Prijedora, od Leposave Brković. Ona je pisala: „Uzela sam dužnost da vas izvjestim o tužnom događaju koji se odigrao sa vašom kćerkom Mirom. Ona se nalazi ovdje u zatvoru i čeka dan odlaska u Banjaluku i ono najgore. Mala Ljiljana, koja je sa Mirom u Kozari mnogo iscrpljena, sada je bolesna i ima temperaturu. Požurite da se spasi dijete dok nije kasno.

Mira je poručila da vam se javi istina i meni to teško pada, ali ja moram da ispunim njenu posljednju želju“.

Šta sve stari Glišo nije preduzimao da spase kćerku iz ustaškog zatvora i putem posrednika, Nikice Gašića iz Zemuna, dovede unuku u Beograd! Ni sada se niko još ne usuđuje da pitanjima o ratu povrijedi staroj Danici stare rane. Nije ona to ispričala ni kćerkama Nadi i Lali, koje već imaju odraslu djecu, ni Ljiljani, svojoj najstarijoj unuci. Umjesto te priče, u kući se danas čuva, kao najveća relikvija, kopija onog Mirinog pisma koje je, u klupčetu vunice, krišom iznijela iz „Crne kuće“ Stana Oljača, skojevka, hapšena više puta zbog ilegalnog rada u okupiranim gradovima oko Kozare.

Evo tih redaka, sitno ispisanih na listu hartije sa linijama:

Na Goloj planini, usred Kozare, 7. jula 1942, uhvaćen je zbjeg od 50 žena sa djecom. Prije toga, majke su pokušale sve što je bilo u njihovoj moći da se sakriju, da spasu djecu. {105}

Jelena Janjić, učiteljica iz Kozarca, uhvaćena je u kozarskom zbjegu sa svoje dvije kćerkice: Brankica (lijevo) nije imala osam, a Dušanka i (desno) šest godina. Jelena je umrla 1988. godine.

Nelu Bojanić, učiteljicu iz Lamovite, i njenu osmogodišnju Brankicu strtjeljale su ustaše u uhvaćenom kozarskom zbjegu. {106}

Ljiljana Cikota, sa majkom je doživjela dramu kozarskog zbjega, danas profesor jugoslovenske književnosti, živi i radi u Sarajevu. Svojoj kćerkici dala je ime Mira, ime svoje majke.

Žena hrabrost: Mira Cikota, sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Prijedor, uhvaćena je u kozarskom zbjegu sa šestogodišnjom kćerkicom Ljiljom, osuđena na smrt i obješena u prijedorskom parku avgusta 1942. {107}

„Draga moja mama,

Prošlo je mnogo mjeseci kako Ti nisam pisala... I evo poslije više mjeseci ja Ti pišem, na žalost, posljednje pismo. Osuda je izrečena. Sjedim u ćeliji i čekam da dođu po mene. Nisam ovdje sama. Razgovara se, pjeva, zamišljeni smo doduše, ali vjeruj mi, mama, nije ni strašno, pa zato Ti pišem. Htjela bih vam svima reći da se ne žalostite. Dok je čovjek na slobodi, izgleda mu ovakav položaj strašan, ali nije, uživila sam se u

ovo stanje, a pomisao da je završilo ovako još hiljade i hiljade ljudi, ublažuje moju bol i žalost za životom. Čula sam da je moja divna Ljiljana kod Vas. To mi je olakšalo ovo stanje, mirna sam, jer ona mi je jedina misao bila i strahovala sam da će ostati daleko od Vas. Obećala sam joj zadnjih dana, dok smo bile zajedno u Prijedoru, da će ona otići svojoj baki, pa sam sada zadovoljna da je tako ispalo. Sunce moje malo, mnogo je propatila posljednjih dana lutajući i bježeći sa mnom. Nadam se da će se uskoro oporaviti, da će biti dobra djevojčica i na zadovoljstvo baki i djedi. Znam da je volite svi mnogo, ali znam, da sam Ti, draga mama, zadala i mnogo briga, jer ona je još mala, razmažena, a Ti ne popuštaj, jer joj se valja privikavati na jedan novi život, na život u kojem neće imati mamu što razumije svoje dijete i stoji uvijek s njim i uz njega. Učite je na rad i neka Ti već sada pomaže u kućnim poslovima, a njezine dobre tetke znam da će je voljeti i paziti na nju. Mislim da bi bilo dobro da još ove godine ne pođe u školu, jer je fizički slaba, ali ako bude moguće, neka ide u dječije zabavište. Kupite joj torbicu i kakvu dječju knjigu, ona već ume pomalo čitati. Poljubi je mnogo puta i reci joj da je mama pozdravlja i moli da bude dobra i poslušna. Jednom će joj doći tata, jer ja se nadam da je još u životu, ja sam joj to govorila, ne znam je li upamtila šta sam joj rekla...

Završiću ovo pismo. Majko moja draga, ne žalosti se, moralo je valjda ovako biti, eto Vam sada Ljilje. Ti se čuvaj, znam da si slaba i osetljiva. Tatu mi pozdravi i poljubi, zahvaljujem mu se za sve, vrlo Vas obadvoje volim! Ljilja, Lala i Nada neka mi ispune želju i neka budu ozbiljne i dobre.

Pozdravite sve Božine, a vas petoro voli Vaša Mira.“

Posljednje pismo ove hrabre žene, izloženo u staklenoj vitrini memorijalnog muzeja na Mrakovici, samo je jedan od dokumenata koji govore o divovskoj borbi naroda Kozare.

{108} Djeca majke Knežopoljke

Tragajući za sudbinama kozarske djece u ratu, često sam se pitao: ko je žena sa fotografije, što kao u nekom epu, pritisnuta teretom i olovnim oblacima, nosi jedno dijete na leđima, a drugo vodi za sobom. Slika ove žene sa djecom obišla je svijet, na međunarodnoj izložbi umjetničke fotografije u Kelnu dobila nagradu, našla se na naslovnim stranama školskih udžbenika i kao muzejski eksponat na mnogim izložbama, a zatim i na jubilarnom zlatniku „Kozara 1942—1972“. Na jedinstven, dokumentaran način, ona govori o potresnoj drami Kozare.

Žorž Skrigin, borac i ratni reporter, našao se na Kozari decembra 1943. kao član Kazališta narodnog oslobođenja. Pored srušene škole u selu Brekinji nastao je ovaj poznati snimak. Evo šta je o tome zapisao autor fotosa:

„Kada smo sišli u Knešpolje, vidio sam ženu koja je jedno dijete vodila za ruku, a drugo je bilo privezano za ramena. Kada sam prišao bliže, vidio sam da na leđima nosi i druge neophodne stvari za odbranu od zime i ofanzive. To su bili: jorgan, torba sa hranom, pa čak i lonac. Duboko zamišljena, stavivši jednu ruku na lice, gledala je ispred sebe i uopšte se nije obazirala na mene i moju kameru. U momentu kada se iza nje pojavilo zgarište i čađavi oblaci, napravio sam snimak. Ponovio sam to još

nekoliko puta dok je prolazila kraj mene kao sjenka lakim i opreznim korakom. Nikad je više nisam vidio.“

Danas ispod fotosa stoji legenda: Milica Tepić iz Komlenca, povlačeći se ispred neprijatelja u Kozaru, drži svoju četvorogodišnju Dragicu za ruku, a dvogodišnjeg Branka nosi na leđima.

U stvari, sve je počelo još 4. jula 1942, kada su Kozarčani svom žestinom prodirali kroz obruč Štalove ofanzive, gazeći preko šančeva i probijajući se između tenkova i bunkera na Pogleđevu i Patriji, Jugovića brdu i Jutrogušti. U toj kratkoj julskoj noći, u koloni bez začelja, život se pretakao u legendu.

Kada je Branko Tepić, puškomitraljezac, poginuo na proboju obruča oko Kozare, ostavio je kraj samog poprišta bitke, u zbjegu, dvadesetogodišnju ženu Milicu pred porođajem i kćerkicu Dragicu u trećoj godini. U uhvaćenom zbjegu, pred ustaškim cijevima, na putu za logor, u selu Kajgani kraj Garešnice, Milica je rodila zdravo muško dijete i dala mu očevo ime — Branko.

Milica Tepić nije jedina Kozarčanka koja je donijela na svijet jedan život u vrijeme kada je svaki život na Kozari bio osuđen na smrt. Ana Zec, noseći dvogodišnju Gordanu, rodila je kraj prašnjavog druma dijete i dala mu očevo ime Veljko; Milka Međed, vukući petoro putem bez povratka, morala je da rodi i šesto, Ljubicu. Anka Mirić rodila je Koviljku u zbjegu, a onda je sa dvogodišnjim Mićom u naručju potjerana u logor; Kata Pejaković rodila je Ružu u kolibi od pruća, sjeća se dobro, bio je petak, a već u ponedeljak našla se u koloni za logor sa još osmoro iz porodice. Sa Katom je bila i Persa Blagojević sa troje djece „jedno drugome do uva“, i kada je primila

Slika ove žene sa djecom obišla je svijet i ušla u legendu To je Milica Tepić iz Komlenca, sela kod Bosanske Dubice. Povlačeći se ispred neprijatelja u Kozaru, ona drži svoju četvorogodišnju Dragicu za ruku, a dvogodišnjeg Branka nosi na leđima. — Žorž Skrigin: Majka Knežopoljka. {109}

{110}

Dragica i Branko Tepić, djeca majke Knežopoljke. Dragica je umrla 1984. godine. {111}

kobnu vijest da je njen Ognjen, prvoborac iz Pucara, poginuo, došla je na svijet njena najmlađa kćerka Danica. Sutradan, morala je poći tamo kuda su je neprijateljske puške gonile.

Formiranjem Pete kozarske brigade, u ranu jesen 1942. godine, počeo je život da se vraća u potkozarska sela. Sa nešto naroda koji su iz Slavonije prebacili hrvatski partizani na Kozaru, vratila se i Milica Tepić, sa dvoje djece na opustošeno ognjište u Komlencu. I nastavila da se bori.

U januaru 1944. godine jake neprijateljske snage upale su na slobodnu teritoriju Kozare. Ta ofanziva, šesta po redu, zavila je u crno Grbavce i Podgradce, Jablanicu i Sovjak, Miloševo Brdo i Vojskovu. U zbjegu koji se povlačio preko Vranovca i Strigove, pod okrilje Kozare i zaštitu Jedanaeste krajiške brigade, nastala je i legendarna fotografija-Milice Tepić sa djecom.

A kada se rat završio, sudbina je htjela da njena djeca ostanu i bez majke. Iznenada, poslije jake prehlade u ljeto 1949. umrla je Milica Tepić u 29. godini, a brigu o djeci,

Dragici i Branku, preuzeli su na sebe rođaci i starateljski organi opštine Bosanska Dubica.

Šesnaest godina poslije zbjega iz koga je donijela promrzlinu u nogama i sjećanje na grmljavinu topova, udala se Dragica Tepić. Došla je u selo Sovjak, u porodicu koja je isto tako u ratu beskrajno mnogo stradala. Lazo Babić, prvoborac, u rat je ušao sa ženom Rosom i sedmoro djece. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, i njegova porodica je otjerana u logor. Majka i četvoro djece — Savka, Milan, Stojan i Vidosava — nisu se vratili. Ustaše su ih ubili u šumama Struga kraj Jablanca. Radosava Babić, rođaka, uspjela je, međutim, da izvuče iz ustaškog logora u Jastrebarskom preostalih troje djece: Kosu, Duška i Ostoju. Dragica se udala za Ostoju i sada imaju dvoje djece: Gordana je završila osnovnu školu, a Duško ide u osmi razred.

Ali, rat i život u godinama koje su slijedile, nisu ostali bez posljedica. Kada su bolesti srca i strah da i njena djeca ne ostanu bez majke počeli da potmulo odzvanjaju sa svakim otkucajem, obratila se profesoru dr Isidoru Papi i molila da joj pomogne. Na odgovor nije dugo čekala. Operacija je obavljena uspješno i Dragica Babić se vratila na Kozaru da sa vještačkim zaliscima nastavi život sa djecom. Životna priča Branka Tepića, mališana sa slike na leđima majke, Dragičinog brata, sažeta je u nekoliko riječi koje je izgovorio na prvom sastanku Kozarčana u Beogradu u junu 1972. Tada su mu ratnici uručili jubilarni zlatnik sa njegovim likom. Dragica nije mogla doći na ovaj susret. Zlatnik su joj predali Kozarčani u bolnici gdje se oporavljala poslije operacije.

— Dragi Kozarčani — rekao je tada Branko — rođen sam u uhvaćenom kozarskom zbjegu. Ja ne znam tačan datum svog rođenja, ali mislim da je to bilo nekoliko dana poslije proboja obruča oko Kozare, 4 i 5. jula 1942, kada je pao i moj otac. Zato ja nosim njegovo ime. Danas živim u Sisku, a radim u poduzeću „Gavrilović“. Imam troje djece: Predraga u desetoj, a Biljana i Nenad, blizanci, sada su u osmoj godini. Djeca su zdrava, lijepo napreduju i dobri su đaci. Sve vas pozdravljam, drugovi moga tate, i vas, ratne drugarice moje majke. Neizmjerno sam srećan što ste me pronašli i pozvali na susret koji će ostati trajno u mojoj najljepšoj uspomeni. Duh Kozare živi u nama, ma gdje bili nastanjeni.

{112} Rane Nade Kutlače

Imala je samo 15 mjeseci kada su pucali u nju iz šmajsera, iz neposredne blizine. Dobila je sedam rana po nogama. Samo jedan svjedok, Savan Kutlača, može da ispriča šta je vidio onog jutra u avliji svoga prvog komšije.

Pod Kozarom je tada vrilo kao u kotlu.

Peta brigada, tek što se bila vratila sa Grmeča iz četvrte ofanzive, nije davala mira neprijatelju. Žestoke borbe vođene su kod Klašnica i Krneta, na podgradačkoj šumskoj pruzi i u Lijevče polju. Na Dubičkoj cesti zarobljeno je 30 njemačkih vojnika iz 118 divizije, a iz ustaškog logora kod Prijedora oslobođeno 120 na smrt osuđeno ljudi. Na Kozari je tih dana dijeljena pomoć u hrani i odjeći koju je poslao Vrhovni štab i formiran je novi Okružni komitet Skoja. Pioniri Johove pokidali su telefonske

linije kod Kostajnice, a u Mirkovcu je osnovana Treća omladinska radna brigada „Zoja Kosmodemjanskaja“.

Tim akcijama se radovao, s njima živio Vaso Kutlača, dobrovoljac sa Solunskog fronta i jedan od najstarijih prvoboraca sa Kozare. Već u početku ustanka poginuli su njegovi stariji sinovi — Miloš i Đorđe — a preostalo sedmoro djece imali su zajedno manje godina nego njihov otac. Njega, kao komandanta pozadine u Potkozarju, nisu mnogo zabrinjavale česte zasjede neprijatelja, koje su njega lično očekivale. Više ga je brinula sudbina sela u koje su ustaše i esesovci često upadali, ubijali sve one koji se nisu mogli skloniti, pljačkali ono što je s mukom još bilo sačuvano i za sobom požare ostavljali.

Tako su i onog junskog praskozorja 1944. iznenada upali u selo Mašiće pod Kozarom i opkolili samo njegovu kuću. Ustaše su kundacima istjerali u dvorište njih troje. Ostala djeca Vide i Vase Kutlače, Mara, Mira, Draginja, Jovan i Dragoja, te noći nisu spavali kod kuće. Do njih ustaše nisu mogle doći.

Kad su ih udarcima prisili da stanu uz ogradu, prestravljena majka držala je u naručju jednogodišnju Nadu, svoje najmlađe, deveto dijete. Pripijen uz majku, drhteći, stajao je i dvanaestogodišnji Branko.

Strijeljali su sve troje zajedno, istim rafalima, odjednom. Žena se prvo zanijela, zatim je okrenula leđa ubicama i pokušala da svojim tijelom zaštiti dijete. I Branko se zaljuljao prije nego što je pao.

Sve se utišalo. Samo je u avliji kuće, koja je zajedno sa štalom dogorijevala, jedna beba, sva u svojoj i majčinoj krvi, pokušavala da se izvuče iz mrtvog zagrljaja. Kada su je uzeli, ona je dugo plakala.

Stari Vaso umro je nedavno, u 87 godini. Ni on, prekaljeni ratnik, nije imao snage da ispriča već odrasloj djevojčici, svojoj najmlađoj kćeri, kada je i kako izgubila majku i dobila one rane što su, zajedno s njom, rasle punih 30 godina. Nije on to ispričao ni školskim drugaricama svoje kćerke, koje su iz banjalučkog internata često dolazile u Mašiće.

— Neka im drugi kažu — govorio je čika Vaso.

Stojan Slijepčević i Nada Kutlača, brat su i sestra od tetke. po završenoj trgovačkoj školi brat je doveo sestru u Beograd. Sestra

Nada Kutlača i Stojan Slijepčević, sestra i brat, nikada neće zaboraviti šta su kao djeca doživjeli na Kozari.

Zločin u selu Mašićima potresao je Potkozarje: Vida Kutlača držala je u naručju jednogodišnju Nadu, svoje najmlađe, deveto dijete. Pripijen uz majku, drhteći, stajala je i dvanaestogodišnji Branko. Strijeljali su ih sve troje zajedno, istim rafalima, odjednom. Kada se sve utišalo, čuo se samo Nadin plač, prigušen majčinom krvlju i mrtvim zagrljajem. {113}

 

je ispunila sva obećanja koja je dala bratu, čak i više. Završila je još jednu školu, vanredno.

Sestra se ponosi svojim bratom. O njegovom podvigu pisale su novine, a ušao je i u čitanke za četvrti razred osnovne škole. Evo zašto:

Dvanaestogodišnji dečko htio je da ide u partizane. Molio je komandira da ga primi u četu. Nisu ga primili, jer je još bio dijete. A onda je u njegovo selo došao neprijatelj i pljačkao. U jednom trenutku neprijateljski vojnik je odložio svoju strojnicu. Dječak je, ne razmišljajući ni trenutka, zgrabio njegovu strojnicu i pobjegao u četu. Tada je komandir uzeo dječaka za svog kurira. Bio je to Stojan Slijepčević, neustrašivi kurir sa Kozare.

U jednoj prodavnici u Beogradu tiskaju se mušterije. Oni su najčešće u žurbi, nestrpljivi. Ali njen osmjeh i poneka riječ, kao da odnesu sve nevolje, i ljudi ulaze ponovo u gradsku vrevu, da se opet, kad ustreba, vrate.

U novom stanu u jednom velikom beogradskom naselju, ne gasi se svjetlo do duboko u noć. Jer, kad se odlože udžbenici iz prava i ekonomije i mali Dragan čvrsto zaspi, misli odlutaju daleko u sjećanje i pretoče se u stihove:

Kako je teško pupoljku bez svjetlosti i sunčevog sjaja,tako je meni teško, majko, bez tvog zagrljaja.

Nada Kutlača Dimić, žena s neobičnom sudbinom, ima čitavu zbirku ovih stihova.

{114} Da ne bi pucao — kad odraste

Evo me ponovo u selu Tukovima kraj Prijedora. U stvari, to više i nije selo, već jedna dugačka ulica na periferiji grada, kojom rijetko prolaze automobili pa se dječaci često po njoj igraju lopte.

U novoj, svježe okrečenoj kućici sa brojem 24, gotovo zaklonjenoj visokim georginama i crvenim ružama, živi porodica Miodraga Kecmana. Tu su i sinovi: Mladen, koji ima šesnaest i Mladenko od jedanaest godina. Ova imena nisu rijetka u Potkozarju, jer doktor Mladen Stojanović ovdje je za života ušao u legendu. Kozara i danas svojoj djeci daje njegovo ime.

Dječaci su, kao dobri učenici, dobili tri velike crvene knjige u kojima su sabrana kazivanja svjedoka o jednom vremenu i jednoj planini što se zove Kozara. Na prvom praznom listu stoji posveta:

Za uspomenu Mladenu i Mladenku, sinovima Kozare.

Ali, mi nismo danas, ovog jula, došli dječacima u posjetu. Došli smo u posjetu njihovom ocu, Miodragu Kecmanu. Danas hoćemo da budemo s njim upravo zbog onog što je u jednoj od ovih knjiga o njemu zabilježeno.

A evo šta su svjedoci o tome zapisali:

„Taj maj pod Kozarom bio je bujan i pun života. Na uranak kod štaba Drugog bataljona došlo je četiri hiljade duša. Uređen je i aerodrom u Međuvođu, za prve partizanske avione; odbijen je neprijatelj od Jasenovca, napadnuto uporište u

Ravnicama. Oboren je i jedan avion koji je za neprijatelja prenosio osam stotina kilograma soli. U ovoj nestašici, so je dobro došla.

Ustaše, domobrani i legionari upali su u selo Miljakovce i Rakeliće. Dvije čete, jedna Drugog i jedna Četvrtog bataljona, žestoko su se sukobile s neprijateljem. Borba je trajala više časova. Ubijeno je 30 neprijateljskih vojnika i zaplijenjeno 12 pušaka, dva teška mitraljeza i dosta druge opreme. Opljačkane stvari iz sela vraćene su onima čije su i bile.

Naši gubici: dva poginula partizana i pet ranjenih.

Neprijatelj je tom prilikom zapalio 18 kuća i masakrirao više žena i djece, čiji broj još nismo mogli tačno ustanoviti...“

Tako je pisalo u zvaničnom partizanskom izvještaju o zborovima i akcijama, o napadu neprijatelja na slobodna potkozarska sela, 9. maja 1942. U izvještaju se ne govori ništa posebno o drami jedne porodice.

A evo kako je ona izgledala:

Kada su ustaše, toga jutra, upale u selo Miljakovce, zatekli su u kući Joše Kecmana samo njih troje: baba Staku, staricu od 65 godina, 29-godišnju Radojku i dječaka Miodraga, koji je tada imao šest godina. Onda, kao da je grom udario u ognjište kuće, sve se smračilo. Ustaše su prvo sjekirama, koje su našli pred kućom, posjekli baba Staku, dok je Radojka, oduzeta od straha, više za sina Miodraga nego za sebe, bila prisiljena da sve to gleda. Tada su sasjekli i nju.

Tragovi ustaških zločina na Kozari. {115}

Miodrag Kecman je jedan od mnogih svjedoka ustaških zločina pod Kozarom: prvo su ubili njegovu baku Staku i majku Radojku, a onda su Miodragu odsjekli desnu ruku da ne bi pucao — kad odraste.

Miodrag Kecman je umro 1989. godine, mjesec dana prije izlaska ove knjige.

Na Miodraga, kao da su bili zaboravili. Međutim, prešavši preko dvorišta, jedan ustaša se vratio i sjekirom, još krvavom od Radojkine krvi, na panju gdje se cijepaju drva, odsjekao Miodragu desnu ruku.

— Neka ne može pucati kad odraste — rekao je zločinac.

Ispričali smo ovo, jer Miodrag, jedan od najmlađih ratnih invalida na Kozari, sa članskom kartom Udruženja civilnih žrtava rata pod brojem 77, nerado govori o danu kada je izgubio babu, majku i dio svog djetinjstva.

{116} Humka manja od kolijevke

Tu sam nad humkom koja je, svakako, jedna od najmlađih što ih je rat ostavio. Na ovoj smrznutoj zemlji izgleda mi manja od kolijevke.

Ona i ne zna šta je to kolijevka, jer je u njoj nikada nisu ljuljali. Cio njen život, koji je brojan mjesecima, provela je u majčinom naručju po zbjegovima koje su skrivali šumarci Kozare.

Sve je to počelo prije njenog rođenja.

Bilo je ljeto 1941. kada je njen djeda Vaso Ćirić nečujno izišao iz Podgradaca i zamakao u Kozaru. Sve staze u šumi bile su mu dobro poznate i nije mu bilo teško da pronađe doktora Mladena, komandanta kozarskih partizana. Starac je imao samo jednu želju: da pomogne ustanak, koji se tih dana širio po selima ispod Kozare.

I Branka Dojčinović, njegova kćerka, sa mladalačkim žarom poletjela je u ustanak. Znala je ona još ranije, kao djevojka, od šumskih radnika sa pilane, za komuniste. Ponešto je o njima sa Stojanom, svojim drugom, i slušala.

Nekoliko dana poslije planula je pilana „Našička“ u Podgradcima. Branka je tada, noseći dijete u utrobi, imala pune ruke posla. Noću je prala partizanske košulje, šila petokrake i pripremala zavoje, spravljala paketiće sa hranom i osluškivala svaki pucanj u Kozari.

U zimu, kada je snijeg prekrio šumu, ona je pokupila iz sela sve bijele čaršave. Šila ih je sa ženama i oblačila u bijelo svakog partizana koji je noću išao u akciju. Tako ih je maskirala da bi se po snijegu neprimjetno mogli privući što bliže njemačkim i ustaškim bunkerima.

I tada, u godini najvećih okršaja, rođena je Dragica. Bilo je to u martu 1942.

Majka nije imala vremena da neguje svoje prvenče. A grudi su joj prskale od nadošlog mlijeka. Često je, negdje u drugom selu, u pauzi konferencije sa ženama, trčala do obližnje kuće da podoji čije bilo dijete kako bi joj bilo lakše. Ponekad je i Dragicu donosila na partijske sastanke i dok je dijete sisalo, majka je sa seoskim ženama slušala o Lenjinu i diktaturi proletarijata.

Došla je velika ofanziva. Vješto se snalazeći u šumi, djeda je uspio da sakrije svu svoju porodicu, pa čak i nekoliko partizana, koji nisu mogli da se probiju iz obruča. Ljeto je bilo, puno cvijeća i mirisa, i dijete nije plakalo u svom skloništu. U selima pod Kozarom tada je harao užas. Kada su se ponovo oglasile puške „uništenih partizana“ na Kozari, uhvaćen je djeda sa jedanaestogodišnjim sinom Brankom. Zajedno su ih otjerali u Staru Gradišku. Djeda su gurnuli kroz vrata u logor, a mali Branko ostao je pred kapijom svu noć. Djed više nikada nije izišao iz zatvorskih zidina. Branko se vratio kući sam.

Poslije ofanzive Branka je izabrana u Opštinski odbor AFŽ-a u Podgradcima, da bi uskoro postala i predsjednik Sreskog odbora AFŽ-a za Gradišku. U to vrijeme ona je bila i član Opštinskog komiteta Partije za Podgradce i Bistricu. Često odlazila na konferencije daleko od ovih sela, u Međuvođe i Koturove, pa čak i u Podgrmeč, Petrovac i Sanski Most, a malu Dragicu su čuvale i hranile žene podgradačke, njene drugarice.

Dragica Dojčinović strijeljana je u majčinom naručju u dvadesetdrugom mjesecu života. {117}

Branka Dojčinović, član Opštinskog komiteta KPJ za Podgradce, preživjela je zločin koji su izvršili Čerkezi u posljednjoj neprijateljskoj ofanzivi na Kozaru, januara 1944. ali njena mala Dragica — nije. Branka je umrla 1989. godine.

Neko je davno rekao: „Ako želiš osvojiti jednu zemlju, prouči joj groblja“. Po njima, Kozara je neosvojiva tvrđava.

—Rat je ostavio mnogo malih humki pod Kozarom. {118}

Nastupila je bila i četvrta godina rata. Kozarske brigade su dočekivale posljednju ofanzivu u bitkama za Banjaluku i druge velike gradove, dok su partizanske predstraže čuvale slobodnu teritoriju Kozare. Januar je bio pun mraza, ali bez snijega. Branka je pripremala podgradačku partijsku organizaciju za godišnju konferenciju kada su topovi, tukući selo, oglasili i šestu neprijateljsku ofanzivu.

Jedanaesti januar 1944. osvanuo je vedar. Jutarnje sunce se probijalo kroz grane pod injem. Najednom, oko kuće je zagrmelo. Bio je to topot konja sa bijesnim jahačima. Sa vikom se miješala pucnjava. Nastao je lov na žene i djecu. Čerkezi su iz kuća istjerali sve živo napolje, na mraz. Branku su natjerali da izuje cipele i skine kaput. Nisu joj dopustili ni da malu Dragicu umota i zaštiti od hladnoće. Onako golišava majka je privila dijete na svoje grudi. Drugo ništa nije mogla da učini.

Kada su ih potjerali preko džombaste njive, grupa je počela da se povećava. Petra Antić čija su se dva sina prvoborca nalazila u brigadi, pokušala je da pobjegne. Konjanik je bio brži. Njegov rafal je odjeknuo Ogorelicom, gdje su 1941. ustaše strijeljale 164 seljaka. U njedrima joj je ostalo pismo kojim joj se sin javljao iz brigade. Stari Bogdan Janjetović nije mogao da ide uporedo sa konjanicima. Ubili su ga na putu. Specijalne ekipe palile su domove koji su još bili ostali pod krovom poslije ofanzive 1942. Grupa žena sa djecom tada je već bila velika. Nemoćne, dizale su poglede na Kozaru, koja nije mogla da im pomogne.

U kuću zaklonjenu hrastovim gajem ugurali su baba-Milju, Branku s djetetom i još neke žene. Kasnije su ubacili i desetogodišnju Brankicu i jednog dječaka manjeg od nje. Brvnara sa ognjištem, nad kojim su se ljuljale počađale verige, brzo se punila. Ubacili su i Đuju Kljajić, Vukosavu sa troje djece, Mariju i Stoju Mirković sa po dvoje djece. Jutro se pretvorilo u dan, a ubicama se nekuda žurilo. Bez reda su prislonili žrtve uz crni zid brvnare nasuprot vratima. Kada su četvorica sa šmajserima

stali na vrata, baba-Milja je pokušala svojim tijelom da zaštiti Dragicu. Pala je među prvima kraj ognjišta.

Strijeljali su i Branku Dojčinović sa djetetom u naručju. Dragica je ubijena u dvadeset drugom mjesecu života.

Branka je, teško ranjena, bila izvan sebe. Ona nije znala da je i ova kuća, dok je ona ležala u nesvijesti, bila zapaljena, kao i sve druge u selu. A kada je sve prošlo, u smiraj dana, ne znajući ni sama kako, izvukla se kroz dvorište u šumarak koji je godinama zaklanjao ovu kuću. Prijala joj je hladna, smrznuta zemlja. Čula je korake i tihe ženske glasove. Krvavim rukama stezala je na grudima svoje dijete bez života.

Sutradan, posljednjom snagom došla je do Gaja i tu Dragicu, svoju jedinu djevojčicu, sahranila.

Samo tri dana docnije, Branka je, sa zavijenim grudima, stajala na govornici ukrašenoj šarenim ćilimima. Drhtavim glasom je čitala izvještaj na Opštinskoj konferenciji Partije o hrabrom držanju komunista u posljednjoj neprijateljskoj ofanzivi.

Roditelji male Dragice Dojčinović, Branka i Stojan, žive u Beogradu. A početkom svake godine, 11. januara, oni odlaze na Kozaru da posjete malu humku u gaju.

{119} Četiri pucnja i četiri živa spomenika

U traganju za vjerodostojnim svjedočanstvima o Kozari, dospjeh i na ovu stazicu što se, preko široke poljane, gubi dolje u gustišu borovine kao u prašumi. Kosti Hušidića više nisu ovdje. Prenesene su na partizansko groblje u Kozarcu. Okružen razdraganim graditeljima Centra za mlade „Bratstvo i jedinstvo“ na Benkovcu ispod Mrakovice, saznao sam za njihovu čudesnu sudbinu. Tužnu, da tužnija ne može biti.

Hasan Hušidić iz Kozarca bio je momčina kada mu, u prvom svjetskom ratu, navukoše austrijsku uniformu i poslaše ga na ukrajinski front. Svoj dvadeseti rođendan proslavio je u Rusiji, ali kao vojnik velikog Oktobra. Putanja revolucije dovede ga, jednog kišnog dana, u jedno malo mjesto kod Kijeva gdje mu mlada Ruskinja, Fidosija Kohar, zapade za oko.

Kada se rat završio, Hasan se sa svojom velikom ljubavi vratio u rodni Kozarac. Ubrzo po povratku rodi mu se prvenče, kćerkica Mina. Prođe neka godina i na svijet dođe još jedna djevojčica — Šefka. Onda se rodi i sin i dadoše mu ime Jusuf.

Pleo je Hasan velike korpe od vrbovog pruća i zarađivao toliko da je nekako sastavljao kraj s krajem. Roditelji su bili zadovoljni što su svojim trudom mogli da školuju djecu. Da ona bolje žive od njih. Minu su poslali čak u sarajevsku gimnaziju, a Šefka i Jusuf učili su školu u Prijedoru.

Ali, kada sa okupacijom dođoše ustaše na vlast, Kozarcom zavlada zlokobna tišina, kao pred oluju. Nekako tada vrati se i Mina iz Sarajeva. Da bude na okupu u teškim

vremenima. I prije nego što se Kozara digla Hasan je obilazio svoje poznanike u varoši i okolini, Muslimane i Srbe, sve u koje je imao povjerenja i koji su njemu vjerovali. Uspostavio je i vezu sa ustanicima i ljude, posebno one kojima je prijetila opasnost od ustaša, upućivao je u Odred preko Sušića kavane u Kozaruši.

I kada su partizani, januara 1942, oslobodili Kozarac, Hasan je kao odbornik imao pune ruke posla. Smještaj i snabdijevanje partizanske bolnice koja se nalazila u upravnoj zgradi pilane Alagića — bila je njegova briga. I radionica oružja u kojoj je majstor, Đuro Todorović, putnički automobil obložio željeznim pločama i tako izradio prvi partizanski tenk na Kozari. Hasanu je u svemu pomagala njegova Fidosa, ona mu je bila najbolji saradnik. Šefka i Mina uglavnom su radile sa omladinom. One su organizovale i onaj masovni zbor u Kozarcu na kojem je govorio Šoša.

U proljeće 1942, kada je čitavo Potkozarje bilo slobodno, ustaše su uhvatile Šefku. Tukli su je strahovito, a onda mučili na razne načine u prijedorskom zatvoru. Sa ruku su joj, zajedno s noktima, čupali živo meso. A ona je ćutala i nikoga nije odala. Poslije mjesec dana tamnovanja, spasili su je kozarski partizani prilikom oslobođenja Prijedora.

Početkom juna, kada je počela velika ofanziva na Kozaru i Nijemci s tenkovima prodrli u Prijedor, trinaestogodišnji Hasanov sin Jusuf nalazio se kod rođaka u selu Ćeli i, odsječen, više se nije mogao {120} vratiti u Kozarac. Tako je i ostao van obruča koji se brzo stezao oko Kozare i naroda što se pred neprijateljem povlačio iz Babića, Lamovite, Bistrice, Verića i Kozarca dublje u Kozaru, na Bijele vode i u šume oko izvora na Brestovcu.

Porodica Hušidić nalazila se u zbjegu na Bešića poljani, kada je za njom raspisana potjernica ustaške nadzorne službe: „Ko uhvati i žive privede redarstvenoj službi ili mrtve pronađe odmetnike Hasana, Minu, Šefku i Fidosiju Hušidić, biće posebno nagrađen“ — pisalo je na letku što je Kozarčanima s pozivom na predaju bačen iz aviona.

Bio je petak, 12. jun 1942. Štektanje mitraljeza sve se više približavalo. Gusti oblaci dima, od eksplozija granata, prekrivali su Mrakovicu i okolne proplanke, a polomljena stabla bila su razbacana svuda okolo. Sve se uskomješalo, čuli su se jauci i nesnosan plač djece. Pred kućom Radulja pod Krnjinom ustaše zaklaše ženu, a dijete ostaviše na njenim mrtvim grudima. Marko Palija zakopa u zemlju ženu i četvoro djece, svako ponaosob, a on se priveza za stablo u gustoj krošnji visoke omorike. Na mrtvoj straži, sve dok su prolazili streljački strojevi, odbrojavao je Marko najstrašnije trenutke u svome životu.

Tada se steže obruč i oko Bešića poljane. Gust streljački stroj valjao se po zelenom žitu. Vojnici i psi zavirivali su u svaki grm na planini. Na suncu su svjetlucali neprijateljski bajoneti.

Onda su na Bešića poljani odjeknula četiri revolverska pucnja. Hasan Hušidić, partizanski odbornik iz Kozarca, nije se dao živ u ruke neprijatelju. Imao je toliko snage da sam uništi svoje najmilije, da ubije kćerke Šefku i Minu, da puca u svoju drugaricu Fidosu i u sebe sama.

Mali Jusuf je ostao sam. I dugo je obilazio poznanike, raspitivao se kod onih što su se vratili iz kozarskog zbjega, ali mu niko nije mogao pomoći. Ljudi koji su nešto i znali o događaju na Bešića poljani nisu imali snage da dječaku kažu strašnu istinu. Čekali su da odraste, da ojača.

Kada su, 1956, otkopane njihove humke i kosti prenesene na partizansko groblje u Kozarcu, pronađen je i jedan mali ručni sat što je stao onoga dana u 11 časova i 10 minuta. Bio je na Šefkinoj ruci, zna to Jusuf. Iz vitrine muzeja na Mrakovici taj sat podsjeća na dramu koja se odigrala na Bašića poljani.

Danas Jusuf više nije sam. On i njegova Fazila imaju četvoro djece. Nose imena onih koji su onoga dana, da ne bi živi pali neprijatelju u ruke, pali od metaka Hasana Hušidića. Četiri pucnja i četiri živa spomenika.

Jusufov sin Hasan radi u Geteborgu, u Švedskoj. Tamo se oženio Monom i imaju sinčića. Dođu u Kozarac kad god mogu. I Mina se udala, a Fidosa i Šefka još idu u školu.

Djeca će na humke u Kozarcu položiti cvijeće. S njima će biti i Mona, Šveđanka, koja nikako nije mogla da shvati kako je to bilo na Kozari. Jednog dana, Jusuf joj je rekao:

— Dijete moje drago, ako želiš da upoznaš našu Kozaru i žrtve koje je ovaj narod dao za slobodu, treba da obiđeš mnoga groblja i spomenike. {121}

Hasan Hušidić, partizanski odbornik iz Kozarca, nije se dao živ u ruke neprijatelju. Imao je toliko snage da sam uništi svoje najmilije, da ubije kćerke Šefku i Minu, da puca u svoju drugaricu Fidosu i u sebe sama. — Fotografija iz 1941: Hasan Hušidić sa kćerkama.

Jedini preživjeli iz porodice Hušidić: Jusuf danas živi u svom rodnom Kozarcu. On i njegova Fazila imaju četvoro djece, četiri živa spomenika — Hasana, Fidosu, Šefku i Minu.

{122} Aplauz učiteljici

Aleksić Beba iz Gornjeg Jelovca pod Kozarom najmlađi komandir čete u Petoj kozarskoj brigadi, poginuo je prilikom oslobođenja Beograda, oktobra 1944.

Lagano sam koračao trotoarom novog bulevara. Širina ulice sa svjetlucavo plavom trakom neba kao da se ulivala u Dunav, a preostalo lišće na mladicama nemirno je treperilo i otresalo rijetke kapljice nakupljene rose.

Išao sam i razmišljao o beogradskom oktobru.

U stvari, spremao sam svoj prvi čas za učenike jednog razreda osmogodišnje škole na bulevaru.

Šta da ispričam veselim dječacima i djevojčicama na času od 45 minuta, posvećenom beogradskom oktobru, a da to bude zanimljivo i poučno? Da li da im govorim o životu našega grada kada oni još nisu bili rođeni i kada je sjenka smrti stalno bila prisutna na njegovim ulicama, o dječacima što su pucali u agente Specijalne policije, palili njemačke garaže i okupatorsku štampu, onda kada su njemačke trupe bile na Dnjepru i pred Smolenskom, o malom Kokanu, njihovom vršnjaku, koga su strijeljali na Banjici. Da im govorim o jurišu Krajišnika na njemačka utvrđenja rasuta po Topčiderskom brdu i mitraljeskim rafalima što su sasijecali drvorede u Kneza Miloša ulici.

Jutro je bilo kada se pred poštom kod željezničke stanice okrenuo tenk sa petokrakom i tukao Nijemce što su bježali Karađorđevom ulicom. Na zgradama okolo visili su oluci, a jedan stari tramvaj pred presječenim šinama kao da je stigao na kraj svoga puta. Ulaz u stanicu bio je zakrčen gomilom stakla i betona, a lokomotive, bez pare i šapata, kao bez života, čekale su trenutak da svojim zviždukom oglase jednu veliku pobjedu. I stari stanični sat sa kazaljkama na 12 kao da je čekao da ponovo počne da otkucava jedno novo vrijeme. U ulici Kralja Aleksandra, danas je to Bulevar revolucije, u podrumu zgrade sa brojem 167 čuli su se pucnji, a onda su Nijemci sa podignutim rukama prolazili kroz dim i prašinu, gonjeni svojim sopstvenim oružjem koje je sada bilo u rukama beogradskih mladića.

Niz Bulevar stopili su se mladići sa pjesmom partizanske kolone. Odjekivale su eksplozije oko starog vodoskoka na Terazijama. „Albanija“ i „Moskva“, „Riunione“ i „Balkan“ nisu mogli odoljeti naletu hrabrih. Studentski park bio je pust. Ispred njega je dogorijevala zloglasna Glavnjača. Zdanje starog fakulteta, bez prozora i vrata, bez katedri i oglasnih tabli, kao da je ispraćalo svoje studente na posljednji juriš. Kroz taj strašni dekor prošli su proleteri slomivši i posljednji otpor neprijatelja pod zidinama Kalemegdana. A onda je od Pobjednika poletjela visoka crvena raketa slobode, raskošno obasjavši ušće Save u Dunav.

O drami na starom Savskom mostu i podvigu čika Miladina Zarića, koji je pod kišom kuršuma presjekao splet bakarnih žica i tako zaustavio mali plavičasti plamen što je jurio prema bijelim sanducima sa eksplozivom i spasao most — danas neću govoriti. Priču o mostu i svom starom učitelju, oni dobro znaju.

Neću govoriti ni o malom Dušanu Bukvi iz Komlenca pod Kozarom, o njegovom bjekstvu iz ustaškog logora i podvizima na opasnim kurirskim stazama u Moslavini i ravnoj Slavoniji. Sa posljednjim pucnjevima koji su oglasili konačnu pobjedu Duško je slavio i četrnaesti

{123}

Đuja Aleksić, starija od brata samo neku godinu, poginula je istoga dana u istom jurišu za oslobođenje Beograda.

Dvanaestogodišnji Milorad Marinković, iz sela Kuljana pod Kozarom, stao je prvi put pred kameru u oslobođenom Beogradu i sa Dušankom Škrbić, mladom partizankom, slikao se za uspomenu.

Mićo Vujanović, jedan od najmlađih prvoboraca sa Kozare, odrastao kao kurir u Potoj kozarskoj brigadi, danas pukovnik JNA, živi, u Beogradu. — Sa ocem Ljubanom, prvoborcem, na Terazijama oktobra 1944. godine.

{124}

Selo Draksenić je podjednako udaljeno od Jasenovca i Bosanske Dubice. Januara 1942. ustaše su zatvorile u seosku crkvu 208 stanovnika i pucali iz mitraljeza kroz otvorena vrata. Djevojčice na ovoj fotografiji nisu pogodili — Zora Gubić, Mira i Ilinka Lukač iz Draksenića, kao pionirke, učestvovale su u mnogim akcijama pod Kozarom.

Zdravka Pralica i Dragica Vukelja, danas učiteljice, u ratu su kroz sve „bitke“ vodile svoj pionirski odred.

Dušan Bukva iz Komlenca pod Kozarom nije imao ni 12 godina kada su mu 1942. ubili oca prvoborca, a njega otjerali u ustaški logor. Poslije užasa kroz koji je prošao u logoru u Grubišnom Polju, susret sa moslavačkim partizanima bio je najsrećniji trenutak u njegovom životu. Od njih se nije odvajao do kraja rata. Danas je major JNA i živi u Beogradu.

{125}

 

Dvanaestogodišnji Tomo Klincov, rođen u Drakseniću kod Bosanske Dubice, sa Miljom i Nedeljkom, mlađim sestrama, doživio je 14. januara 1942. ustaški pokolj svog rodnog sela. Za vrijeme ofanzive na Kozari, u ljeto 1942, čitava porodica Klincov je strpana u logor. Oca Lazu su ubile ustaše u Jasenovcu, starija braća, Slavko i Božo, stradali su na „Krvavom putu“ u Norveškoj, a majku Persu sa troje djece deportovali su u slavonsko selo Srednji Borci kod Daruvara. Kada se majka, uz

pomoć narodne vlasti u Slavoniji, u jesen 1942, vratila na Kozaru, mali Tomo se više nije odvajao od Partizanske straže pod Prosarom, a Milja i Nedeljka od svog pionirskog odreda.

— Tomo Klimov danas živi i radi u rodnom Drakseniću, a Milja i Nedeljka u Beogradu. {126}

Marijan i Savka Lajić, brat i sestra, preživjeli su užase u Staroj Gradiški i izgubili majku: „Kada su ustaše odvele i ubile našu majku, onda je jedna žena uvila bebu u svoje duge pletenice i tako skočila u bunar koji se nalazio u krugu logora. Ne znam kako smo preživjeli one strahote u vagonima bez hrane i vode i dječji logor u Jastrebarskom. Kada su nas oslobodili partizani iz Jaske i odveli na Kozaru, odmah smo u Bistrici formirali našu pionirsku četu. Ja sam bila komandir“ — sjeća se Savka Lajić Radaković koja danas živi i radi u Bosanskoj Gradiški.

Rada Kecman, iz Gornjih Orlovaca, kao četvorogodišnja djevojčica jedva je upamtila ustaški logor na prijedorskoj ciglani; trenutak kada ju je majka sa malo starijim bratom, krišom od ustaša, proturila ispod bodljikave žice baki u ruke da bježi s njom na Kozaru. Ali, zato dobro pamti sve ono što je kasnije doživjela sa pionirima na legendarnoj planini. Sjećanja su živa i ljubav traje. — Rada Kecman Prelić, profesor psihologije, danas radi u Savjetu za vaspitanje i zaštitu djece Jugoslavije, majka Ljuba je umrla 1982, a brat Ranko živi i radi u Prijedoru. (Dole lijevo)

Danica Žujić, učiteljica, kao dvanaestogodišnja djevojčica bila je svjedok stradanja partizanskih ranjenika u Mlječanici i ustaškog pokolja u Grubišnom Polju. Iz logora ju je izvukao Bogdan Stevo i iz Slavonije preveo na Kozaru. Kao najmlađi član Sreskog komitete Skoja na Kozari, svrstala je svoje pionire u omladinsku radnu brigadu „Zoja Kosmodemjanskaja“ i vodila ih kroz sve akcije do konačne pobjede.

rođendan. Aleksandra je već sve ispričala o svom tati, to znam sigurno.

Ili da im pričam o Boži Zvijercu, dječaku koji je imao toliko godina kao i oni sada, kada su mu ustaše otele ovce na bistričkom proplanku pod Kozarom i za njim pucali dok je trčao da obavijesti partizane o dolasku neprijatelja. Bio je već iskusan borac i kurir tog oktobarskog dana kada je jurišao na Šuplju stenu pod Avalom i ušančenu 117 „Brandenburg“ diviziju. Sa mitraljescima i bombašima, u veličanstvenoj bici za Beograd, Božo je zarobio jednog njemačkog majora u čijoj torbici su pronađene dragocjene karte o rasporedu njemačkih snaga na prilazima Beogradu u kome se već razgarala bitka.

Sjetih se još jednog trenutka, kao rođendana kada se svi raduju. Plavičasti dim i miris baruta još su lebdjeli nad gradom, a razdragane kolone slivale se iz svih ulica na trg i u park oko Vukova spomenika, kada je jedan dječak, manji od svoje strojnice, uletio u fotografsku radnju na uglu Aleksandrove i Zorine ulice (sada su to Bulevar revolucije i Ivana Milutinovića ulica) i stao pored partizanke Dušanke Škrbić s molbom da se zajedno fotografišu. Svi su njegovi poginuli u ofanzivi na Kozari — i on bi volio da ima sliku za uspomenu iz Beograda. Nikada se ranije nije fotografisao — priznao je

dvanaestogodišnji Milorad Marinković, najmlađi borac Dvadeset prve slavonske brigade, a vjerovatno i čitave beogradske operacije.

Ako im budem govorio o dječacima koji su pali na ulicama grada, ne smijem zaboraviti ni one što nisu stigli ni trenutak da slobodno prošetaju Knez-Mihailovom ulicom, tamo gdje mladost šeta. Oni su zauvijek ostali na obalama Drine ili u Bijelom potoku pod Avalom, onda kada su se najviše radovali pokretu kolone sa Banova brda prema gradu na ušću Save u Dunav. Kako da im ne ispričam tužnu priču o dva imena na jednoj bijeloj ploči koja se nalazi pod razgranatim drvetom u trećem redu zdesna, kada se uđe u Aleju oslobodilaca Beograda. Dragoljub Aleksić, koga su u brigadi znali samo kao Bebu, i Đurđina-Đuja, rođeni su brat i sestra. Zajedno su živjeli i zajedno imali 33 godine kada su poginuli. A bili su mnogo mlađi onoga dana kada su došli u svoju brigadu da u njoj rastu. On je bio najmlađi komandir čete u brigadi kada je pao osvajajući njemačke topove na Banovom brdu, tu nadomak prvih gradskih ulica. Sestra je tada potrčala da mu pomogne, da mu previje rane, ali se ni ona više nije digla. Čika Vlado Aleksić, njihov otac, stari partizanski odbornik iz Gornjeg Jelovca pod Kozarom, ušao je u rat sa šestoro djece — četiri sina i dvije kćerke. Pobedu je dočekao samo sa kćerkom Anom.

Danas su djeca prekrila i njihovu ploču buketima jesenjih ruža.

Ili da im pričam... Tako bih želio da im mnogo kažem!

Moju zbunjenost u svijetloj učionici otklonila je učiteljica. Sa nekoliko tiho izgovorenih riječi, koje je prethodno uputila učenicima, ona mi je pomogla.

Ipak ću im ispričati jednu običnu priču koja bi mogla biti ispričana i svakog drugog dana, na svakom drugom času, priču o njihovoj učiteljici, koju ona, znam sigurno, nikada nije ispričala ni svom razredu.

Stajala je naslonjena na prozorski okvir, a nemiran pogled kao da joj se otimao, klizeći svježe obojenim stolovima prekrivenim rukama njenih malih učenika.

Činilo mi se da se zajedno sa mnom otisnula u prošlost Kozare i, podrhtavajući s vremena na vrijeme, reagovala na riječi koje su i meni samom nekako čudno zvučale u ovoj učionici.

Učiteljica je rođena na Knežici pod Kozarom, gdje su sve kuće bile jednake, a danas se razlikuju samo po broju žrtava palih u ofanzivama. {128} U jednoj od njih i njeno je ognjište sasvim ugašeno i nikada se više nije u tom mjestu ponovo zapalilo.

U dvanaestoj godini, kada je imala samo dva razreda osnovne škole, izabrali su je za rukovodioca pionirskog odreda. A priča o njenom odredu, to je neobična priča o mnogobrojnim podvizima kozarske djece iz vremena rata. Te male čete i patrole, sa drvenim puškama, bile su stalno predstraže sela. Dok su jedni stražarili i izvještavali partizanske komande o pokretima neprijatelja, drugi su s korpama i sepetima išli od zaseoka do zaseoka, od kuće do kuće i sakupljali hranu za partizansku bolnicu u Vojskovi. Ta djeca prenosila su kilometrima gomile žita. Svaki pionir imao je torbu u koju je stajalo onoliko kilograma žita koliko je on imao godina. „Naša krila“, kakvo je

ime dobio odred, letjela su svuda po Kozari i uvijek stizala tamo gdje je bilo najpotrebnije.

Pioniri sela Jablanice bili su vješti u likvidiranju pasa tragača s kojima su Nijemci otkrivali partizanska skloništa pod Kozarom i Prosarom, a njihovi drugovi iz Turjaka u obradi „Partizanske bašte“ koja je bila uzor u čitavom Potkozarju. Dječaci iz Gornjeg Vodičeva i Žuljevice kraj Bosanskog Novog — Jovo Šević, Rajko Radanović, Vojo Bundalo i Rajko Rađenović — izveli su jednu od najsmjelijih akcija, kada su u jesen 1943. godine zapalili ogromne stogove sijena pripremljenog za transport u Njemačku. Bio je to najljepši pionirski pozdrav Kozari vatrometom iz unske doline.

Starijih nije bilo da sahrane poklane u selu Ševarlijama. Sa počastima koje su dopuštale ratne prilike, pionirski odred je u jednom danu sahranio sedamdeset ustaških žrtava.

Četrnaestogodišnji Radomir Šević živio je u neprijateljskom garnizonu u Dobrinju i gotovo svakodnevno obavještavao partizane o brojnom stanju neprijatelja, u kojim utvrđenim zgradama i bunkerima su postavljeni teški mitraljezi, bacači mina i topovi. A kad je otkriven, nije se dao živ u ruke ustašama. Ručnom bombom, koju je skriveno nosio u džepu, sam se ubio.

Svi članovi pionirskog odreda, u tim surovim danima, stizali su da savladaju gradivo osnovne škole i da pomognu i mnogim starijim da nauče čitati i pisati. Pionir Mlađo Đurić organizovao je i vodio analfabetske tečajeve u Gornjem Vodičevu i Kuljanima.

I tako redom. Ne mogu se nabrojati sve akcije i svi podvizi pionirskog odreda „Naša krila“.

Na „Krilima“ je letjela i ona. Kao pionirka bila je i skojevka, član Sreskog komiteta i najmlađi član Partije u Potkozarju. Zavoljela je školu u svom pionirskom odredu, onda kada je jedna obična olovka sječena na nekoliko dijelova. Željela je da bude učiteljica i da tako pruži djeci ono što je njoj rano bilo oteto.

A kada je došla, kao savršena učiteljica 1950. godine u novu školu pod Kozarom, nije mogla da održi svoj prvi čas. Trčala je po selu, od kuće do kuće, tražila školsku djecu, prevrtala rijetke matične knjige sačuvane u opštinama, ali bez ikakvog uspjeha. Njenog prvog razreda nigde nije bilo, jer se djeca u Potkozarju nisu rađala 1943. godine.

Ponavljalo se to učiteljici u svakom selu pod Kozarom, u svakoj novoj školi, jer jedna generacija đaka nije postojala.

A neku godinu kasnije ni regruta ni svatova nije bilo.

Završio sam priču o ratu, u stvari o učiteljici. Djeci je ona izgledala drukčija. I čuo sam odjednom aplauz. Djeca su pljeskala, znam, ne priči i meni, nego svojoj učiteljici.

{129}

Milka i Petar Petrović, sestra i brat, rođeni u Kadinom Jelovcu kod Bosanske Dubice, kao djeca su doživjeli Kozaru, ustaški logor na Cerovljanima i smrt najdražih, kada je Milka imala 13 a Petar 8 godina. Majku Bosu, uhvaćenu u kozarskom zbjegu sa petoro djece, ustaše su ubile u Jasenovcu, a njenu djecu deportovali u selo Prokop kod Garešnice. Oktobra 1942. godine slavonski partizani su im pomogli da se vrate na Kozaru. Sestra Ruža, malo starija od Milke, nosila je petogodišnjeg Branka, Milka trogodišnju Koviljku, a Petar je išao sam. Kada su se vratili na zgarište rodne kuće, djeca su im pomrla na rukama. U ljeto 1943. Milka je postala skojevka, a Petar — pionir. Čitav rat su proveli u Moštaničkoj omladinskoj brigadi i učestvovali u svim njenim radnim akcijama. Ona im je bila i dom i porodica.

— Milkin osmijeh upućen je ćerki Dragani, rođenoj 1954. godine.

— Petar Petrović, hrabri kozarski pionir, fotografisao se prvi put 1946. godine.

Pioniri, vojska čudnovata: Gojko Vukadinović, rođen 1929. godine u selu Malom Palačištu, bio je prvi pionirski rukovodilac u svom selu. Po uzoru na oca Petra, prvoborca iz Udarnog bataljona, i Gojko se rano počeo baviti ozbiljnim ratnim zadacima. U petnaestoj godini bio je član SKOJ-a i pisao pjesme partizanske, a u šesnaestoj je postao član KPJ. U kozarskoj ofanzivi su majku Jovanku i četvoro djece — Anku, Radoja, Stanu i Stanka, jedno drugom do uva, strpali u logor na prijedorskoj ciglani, Stanko, najmlađi brat, umro je u logoru, u majčinom krilu. Gojko, najstarije dijete porodice Vukadinović, nije se dao zarobiti. Na proboj obruča pošao je sa Udarnim bataljonom, ali nije prošao. Sklonio se u maskiranu zemunicu u Dubokom jarku, preko njega su prešli streljački strojevi, ali ga nisu otkrili. Danas Gojko

Vukadinović živi u Sarajevu, istaknuti je društveno-politički radnik i funkcioner u Skupštini SR BiH. (Dole desno)

Anka Hrvaćanin iz Rogolja kod Bosanske Gradiške imala je osam godina kada je doživjela kozarsku ofanzivu 1942, bombardovanje zbjega u Gornjim Podgradcima, pogibiju oca Milana, prvoborca, i ustaške logore. O stradanju porodice i svom „hodu po mukama“ Anka kaže: „U dugoj koloni koju su ustaše sprovodile u logor, moja majka Jovanka vukarila je nas četvoro djece: dvogodišnju Milenu nosila je na rukama, a najviše strahovala za petogodišnjeg Veljka, jedinca sina. Ja i moja sestra Stevka držale smo se za ruke i mogle smo ići same. Kada su nas zaustavili u Mlaki, ustaše su nam oduzele sve što smo imali. Tu je mami na rukama umrla mala Milena. Onda su odvojili nas djecu, a kada su otimali Veljka, moja majka je kidala svoje kose. Tu su oboje stradali. Mene i sestru su odvukli u Jastrebarsko. Tamo smo mnogo propatile. Časne sestre su nas tukle i prisiljavale da učimo ustaške pjesme. U logoru smo dugo ostale, sve do 1944, kada nas je izvukla Savka Hrvaćanin i odvela na Kozaru. Brzo smo se oporavile i uključile u rad pionirske organizacije. Kao ratno siroče završila sam gimnaziju i vojno učilište za geodetske oficire“.

— Anka Hrvaćanin Milanović danas živi u Beogradu i radi u Geografskom institutu JNA.

{130} Pismo Milutina Vujića

„Dragi moj prijatelju! Pročitao sam knjigu „Rat i djeca Kozare“. Mi, tvoji drugovi, dugujemo ti zahvalnost za tvoje uporno i uspješno traganje.

Rijetko se susrećemo, pa i tada — sve što kažemo jedan drugom sastoji se od pozdrava i brzog rastanka. Uvijek sam mislio da je tako bolje. Stekao si utisak, osjećam to, da me malo interesuje ono što si napisao. Ne, dragi, moj, nije tako. Sve sam pročitao. Ćutao sam, Pokušaću da ti objasnim zbog čega. Ti ćeš to shvatiti, znam, dragi moj.

Prestao sam govoriti o svom djetinjstvu negdje početkom pedesetih godina. Bio sam gimnazijalac u Banjoj Luci. Živio sam u domu ratne siročadi. Znali su kud sam sve prošao za vrijeme rata, pa su me odredili da idem u jednu osnovnu školu i govorim djeci o našem — tvom i mom djetinjstvu. Išao sam uz jednog potpukovnika koji je govorio o Sutjesci. On je to činio sa lakoćom i iskustvom ratnika. Došao je red na mene. Znao sam šta želim reći, ali u svom pričanju nisam otišao dalje od Kulskog jarka nadomak Gradiške, kada su me kundakom gurnuli od oca za čije sam se noge rukama hvatao. Tu je bio kraj mojem kazivanju. Odjednom sam izgubio kontakt sa djecom, nikoga nisam vidio, ništa čuo. U magnovenju su se u moje misli uselile one strašne slike prošlosti. Osjetio sam opor bol u grlu i grudima, Stari ratnik me pomilovao pred djecom i njihovim učiteljima. Kad smo Izišli iz škole, on mi reče: „Dobro si govorio. To što si zaćutao i što te steglo, oni su shvatili.“

Tako je to bilo, dragi moj. Rekao sam sebi da neću govoriti, jer — šta će biti ako se kad ponovo usudim, a kraj mene ne bude čovjek kao što je bio ovaj potpukovnik.

Pa ipak, poslije šesnaest godina još sam jednom progovorio, Bio sam tada već profesor i imao lijepa iskustva sa djecom. U Bosansku Dubicu su došli dr Zlatan Sremec i još nekoliko drugarica. Ti znaš šta su oni učinili za naše male drugove i željeli su da posjete jednu osnovnu školu. Naša dobra drugarica Bora Batoz je predložila da ih ja vodim. Ni danas ne mogu prežaliti zašto sam na to pristao. Vodio sam ih na Knežicu. Govorili su malim Kozarčanima o djeci Kozare. Vratili smo se u Dubicu. Željeli su susret sa gimnazijalcima čiji sam ja profesor. Sa mojim učenicima je bilo dosta boraca. Trebalo je da ja, bivši mali logoraš, predstavim te drage ljude iz Zagreba koji su u najtežim danima naše Kozare svojom ljudskošću i djelom kazivali šta je to bratstvo. I šta se desilo, dragi moj druže? Ponovilo se ono što sam doživio sa učenicima osnovne škole. Opet sam bio onaj mali dječak koji je plakao za ocem. Plakao sam, dakle. Moji su me đaci razumjeli. Oni više nisu bili djeca.

Reći ću ti: ti si prvi kome ovo pričam. Ne kazujem to ni sinu svom, gimnazijalcu. On zna, siguran sam, sve činjenice iz mog djetinjstva. Volim, međutim, što on ne zna ono istinski bolno u svemu tome. Jer, kako da mu objasnim zbog čega odustajem svake godine od puta u Jastrebarsko. Odustao sam i tek minulog ljeta, mada sam se obradovao pozivu.

Milutin Vujić nerado govori o onom što je kao desetogodišnji dječak doživio u kozarskoj ofanzivi i ustaškom logoru Jastrebarsko: oca su ubile ostaše u Kulskom jarku, na putu za logor, bez majke je ostao ranije, a sestra Dušanka se izgubila u metežu. Na njegova nejaka pleća svalio se teret brige za maloga brata Dušana. Kada su partizani, 26. avgusta 1942, oslobodili djecu iz logora u Jastrebarskom, Milutin nije mogao poći s njima, a ostaviti bolesnog brata u logorskom paklu. I iz sela Gola kraj Koprivnice, gdje je dočekao kraj rata, nosi tužne uspomene: od eksplozije mine dva kraća prsta na svojoj ruci i smrt Mile Šuvaka, starijeg druga iz logora, koji mu je mnogo pomogao onda kada je preživjeti značilo podvig. — Fotografija, prva u slobodi, snimljena u jednom od domova ratne siročadi i faksimil logorskog kartona: Milutin Vujić, profesor jugoslovenske književnosti, danas istaknuti društveno-politički radnik i direktor obrazovnog centra u Laktašima kraj Banje Luke. {131}

Petar Bjalajac je rođen 1934. godine u selu Sovjaku pod Kozarom. Oca Božu strijeljale su ustaše na riječici Jablanici novembra 1941. zajedno sa još 160 seljaka iz tri potkozarska sela. U ofanzivi na Kozaru, u ljeto 1942, i njegova je porodica rasturena kao i sve druge iz rodnog Sovjaka. Majku Milku, brata Uroša i sestru Anku ubile su ustaše u Jasenovcu, dok su Petra i nešto starijeg Vladu odvukli u logor Jastrebarsko kraj Zagreba. Kada su partizani, 26. avgusta 1942, oslobodili iz logora odrasliju djecu i odveli Vladu u Bosansku krajinu, Petar je ostao u logoru i život mu je visio o koncu. Spasili su ga aktivisti Crvenog krsta kada su ga smestili u jednu porodicu u Škrinjarima kod Križevaca gdje je i dočekao prve dane slobode. Juna 1945. vratio se u Sovjak i na zgarištu rodne kuće našao brata Vladu, mladog partizana. Poslije rata, kao i većina njegovih vršnjaka u Potkozarju, rastao je i školovao se u domovima ratne siročadi. Završio je učiteljsku školu, i kao mlad učitelj radio u Velikoj Kladuši, ali stalno je želio da služi u JNA. Onda je jednog dana otišao u Vojnu akademiju i ostao u njoj. Pored akademije završio je i Visoku vojno-političku školu. Deset godina je proveo u neposrednoj pratnji druga Tita.

Petar Bjelajac, potpukovnik JNA, danas živi i radi u Beogradu. {132}

Mogu li sinu i drugima pričati kako sam se sa sestrom i bratom, mlađim od mene, držao za noge ocu i kako su nas kundakom odvojili od njega. Oca nikada više nisam vidio. Majka je već bila mrtva. Išli smo u koloni — Bosanska Gradiška, Jablanac pa Jasenovac. Zbili su nas u stočne vagone. Sa oznakom oko vrata brat Dušan i ja smo krenuli u Jastrebarsko. Sestru Dušanku smo izgubili.

Morao bih reći kako sam se u Reci kod Jastrebarskog razbolio. Iznijeli su me među one po koje je dolazila konjska zaprega i odvozili ih u zajedničku grobnicu. Moj brat stričević, Marijan, imao je petnaest godina. Izvukao me odatle i sakrio u slamu. Sjećam se početka bolesti — otekle i noge i ruke. Izgubio sam sluh. On je odnekuda donosio neko tijesto u džepovima. Hranio me. Ostao sam. Ostao sam i onda kada ste vi otišli sa partizanima.

Bila je jesen kada sam se malo oporavio. Vratili su nas u Zagreb. Znaš kakvi smo bili — kost i koža, svrabljivi, bolesni. Osjetio sam da poslije kupanja nestaju oni koji su imali svrab. Svoga maloga brata, punog svraba, uveo sam u klozet i iz šolje grabio vodu, kvasio mu kosu kako bih mogao reći da se on već okupao i strepio da ga ne odvoje.

Mogu li nekom da kažem kako sam živio kod jedne dobre žene, starice, na mađarskoj granici, kod Koprivnice. Kako sam tu jednom doživio užasan strah. Partizani su na ovaj prostor satjerali ustaše 1944. godine. Stanovali su po kućama. Kod starice se nastanio ustaški oficir, Zovko se zvao. Jednom se vratio sa još dvojicom. Pijani su bili. Kad sam ušao u kuću, ustaša je izvadio nož i zapjevali su: „Bježte, Srbi, eto Francetića...“. Znali su ko sam. Bježao sam, a noge su klecale. Životinjski su se smijali...

U selu Gola, kraj granice, bile su postavljene mine. Mi smo naučili da ih demontiramo kako ne bismo ginuli ni mi ni stoka koju smo čuvali. Spretni Mile Šuvak iz Gašnice, nešto stariji od mene, jednom je tako demontirao minu, stavio je pod mišku i pošao po drugu. Jedna od njih je eksplodirala. Marko Trivić, Milivoj Slijepčević, Branko Šuvak i ja stajali smo blizu. Kada se slegla prašina, Mile Šuvak je bio mrtav, a Marko Trivić ranjen. Od tih ratničkih „igara“ i sam nosim uspomenu — dva kraća prsta na ruci.

Po završetku rata nadao sam se očevom povratku. Kako da kažem nekome na kakav surov način sam naučio da se djeci ne može lagati. Stric se vratio iz logora u Njemačkoj i našao svoja dva sina i kćerku. Tješio me da će moj otac doći iz Njemačke. Osjećao sam da stric krije surovu istinu. On je znao da je otac ubijen u logoru. Ja sam plakao od bola.

To i mnogo šta drugo nosim u sebi, dragi moj. A poslije rata — dječji domovi za ratnu siročad. Najprije u Sloveniji nekoliko domova, zatim Sarajevo, Visoko, Turbe, Travnik, Bosanska Gradiška, a najduže u Banjoj Luci. Završilo se to u Studentskom gradu u Beogradu.

Dosta o tome.

Viđam te na svečanostima kada se proslavljaju jubileji. Podgradci, Mrakovica, Milića gaj, Palež, Lamovita, Stara Gradiška. Ti sigurno znaš zbog čega ja na tim svečanostima izgubim one sa kojima sam došao. I nikad se ne vratim sa njima. Kad se postroje stari ratnici, ja izgubim osjećaj za prostor i vrijeme i sve oko sebe. Krenem nekud mahinalno naprijed, prema tim ljudima. Otkrio sam zbog čega je to. To ja idem k njima zato što sam 1942. godine ostao u Jastrebarskom kada su vas oslobodili hrabri partizani Četvrte kordunaške brigade.

Našao si moj logorski karton. Vidjeću ga...

Voli te i pozdravlja tvoj drugar Milutin Vujić,

Laktaši, 4. oktobra 1979.“

Boro Pejčinović, iz sela Miloševaca kod Laktaša, imao je 14 godina kada se sa dvanaestoro članova svoje porodice našao u ustanku 1941. Ispit ratničke zrelosti je položio na delikatnim kurirskim zadacima u održavanju veza između partijskih ilegalaca u okupiranoj Banjoj Luci i Crnovrškom partizanskom četom. Bio je i borac Prve proleterske brigade kada se ona nalazila u srednjoj Bosni i kurir štaba Pete kozarske brigade. Kraj rata ga je zatekao u 53 diviziji u činu poručnika. Danas je pukovnik JNA i urednik u Vojnoizdavačkom zavodu. Živi u Beogradu.

Božidar Đurica, rođen 1928. godine u Banjoj Luci kao sedmo i najmlađe dijete Đorđa Đurice, pripadnika plejade banjalučkih naprednih učitelja. Čitava njegova, porodica, četiri ćerke i tri sina, rano su se uključili u narodnooslobodilački pokret. Gordanu, učiteljicu u Međeđi pod Kozarom ubile su ustaše u Staroj Gradiški 1942, Nebojša je poginuo u bici za oslobođenje Prijedora 1944, a Aleksandar je prošao čitav borbeni put Pete kozarske brigade. I Nada, Stojanka i Tankosava bile su na partizanskom ratištu i radile u raznim ustanovama ZAVNOBIH-a. U napadu na Banju Luku, uoči nove 1944. godine i Božidar je postao partizan. Kraj rata je dočekao u štabu Petog korpusa pored legendarnog Slavka Rodića. Prva posljeratna decenija protekla je u školovanju i radu u Upravi državne bezbednosti, a onda se Božidar posvetio novinarstvu svojoj ljubavi iz gimnazijskih dana. Danas je dopisnik TANJUG-a iz NR Kine. Fotografija je iz oslobođene Banja Luke, aprila 1945. godine.

{133} Legende u parku

Znam da mi moji ratni drugovi neće zamjeriti što sam tog popodneva dugo stajao nad jednom otvorenom crnom kutijom i šačicom sitnih, izlomljenih kostiju. U ruci sam okretao taj mali srebrni prsten koji je skinut danas, poslije toliko godina, sa tanke kosti njenog prsta. Gledao sam ga i pokušavao da u njemu otkrijem nešto više od obične uspomene. Plavi kamen prstena svijetlio je sada u mojim rukama, obasjan zracima julskog dana. On neće biti opet sahranjen, kao što ni uspomena na nju nikada više neće biti pokopana.

Radmila, partizanka iz Pakraca. Borac Jedanaeste krajiške brigade, poginula u januaru 1944. godine. Toliko se o njoj pouzdano zna.

...Bila je mlada i lijepa djevojka, krupnih, plavih očiju. Nosila je bogate, duge pletenice. Njih je nekada pridržavao ovaj malo povijeni, izlomljeni češalj, koji je sa kosom zajedno bio sahranjen. Još rano, kao učenica, došla je u brigadu da se bori...

Ove riječi su dopirale do mene, kao daleki odjeci. Koga je ostavila djevojka u svom rodnom gradu? Ima ti majku, brata, dragog, i znaju li oni gdje je i kada njihova Radmila poginula?

Na ta pitanja niko nije mogao da odgovori, kao ni ovaj mali srebrni prsten bez slova i datuma.

Posljednja ratna zima još se zadržavala pod Kozarom. Snijeg je na malim proplancima tek ponegdje bio okopnio. Svitalo je prohladno jutro, a sunčevi zraci jedva su se probijali kroz granje starih kestenova i, izlomljeni na bisernom i nju, prosipali se po zemlji.

Tog praskozorja bolno je zaječala ova legendarna šuma, zaječala ko zna po koji put. Jer, Kozara je izdržala više od sedam neprijateljskih ofanziva. Rijetki stanovnici sela ispod planine istjerani su bosi još jednom na mraz. Žene i djeca su zanijemili. Odraslih ljudi u selu nije bilo.

Čerkezi u službi Nijemaca na pomamnim konjima počeli su da izvode svoj posljednji ratni ples. Gađali su u galopu starce i grohotom se kikotali. Pucali su iz sedla u gomile bez otpora. Strijeljali su djecu u majčinom naručju isto onako kao što su to radile i ustaše onoga ljeta 1942. Sa divljom pjesmom vršili su smotru mrtvih.

A plamen je gutao preostale krovove.

Radmilu su uhvatili u kući Bogdana Borojevića. Djevojka je bila došla ovamo poslije noćne akcije da se odmori. U nju nisu pucali. Izboli su joj grudi sabljama, onda je izgazili konjskim kopitama. U dvorištu kuće koja je dogorijevala tog jutra nije prekinuta nit samo njenoga života.

Kada su strijeljali Stoju Gogić, majka je trogodišnjeg sina Miću odgurnula u snijeg. Našli su ga i ubili zajedno sa djecom Sladojevića — Dragoljubom od sedam, Ostojom od pet i Nenadom od tri godine. Tu su bili i njihovi vršnjaci, još nedorasli za osnovnu školu, Zdravka, Stajka i Ratko Šukalo. Samo su Anka i Jelka Bavrlić bile nešto starije od njih. Osmogodišnju Nevenku Čikić ubili su u šumi Gavranuši. Uhvatili su i Jelenu Tomić, četrnaestogodišnju učenicu i skojevku. {134} Kada su u njenim njedrima pronašli partizansku pjesmu koju je sama napisala, dugo su je mučili i onda ubacili u badanj vodenice na Lubini.

Sa vriskom su uletjeli i u dvorište Stojana Sitničića, dobrovoljca sa Solunskog fronta. U njegovu prostranu kuću i druge staje okolo sklonilo se pet porodica iz sela Podgradaca čije su kuće već bile izgorjele. Prvo su ubili domaćina i domaćicu, Stanoja i Rosu Sitničić i njihovu jedinicu, sedmogodišnju Stanu. Onda su strijeljali Mariju Radulović sa troje djece: Draginja je bila djevojka, Miloš je imao šest, a Mirko tri godine. Vukosava Mirković, bajonetima izbodena, preklinjala je da ne kolju djecu. Nisu je poslušali. Jedanaestogodišnju kćerkicu Maru prvo su mučili i, onako unesrećenu, bacili kraj majke. Strijeljali su i jedinca sina, Mirka, u sedmoj godini i

pucali u trogodišnju Rosu u kolijevci. Srušili su kraj bunara i Pavu Mirković sa troje njene djece: Nikola, Boro i Milica imali su tada ukupno deset godina. I tako redom, od kuće do kuće, išli su i ubijali sve pred sobom.

Uzan put prolazi kroz ovo selo prema Mrakovici i gubi se gore u planini. Tada niko nije znao da će Sedmi kilometar na tom putu postati legenda.

Snijeg je u planini bio dubok. Samo jedna uska prtina krivudala je između drveća okićenog injem. Kolona djevojaka s mukom se probijala tom prtinom. Kolonu su pratila i tri pionira. Privlačile su ih tajne Kozare i partizani — jedino o čemu su tada slušali i o čemu su drugima znali da pričaju. Dan je bio sunčan i najavljivao skoro proljeće. Trinaest djevojaka u koloni, zaprćenih torbama i hranom koju su nosile u partizansku bolnicu u Bukovici, zaobišlo je napuštenu lugarsku kućicu na Sedmom kilometru. Tada je kolona iznenada morala da stane. Bila je opkoljena, na prtini kroz snijeg, vojnicima na konjima. Stoja Zmijanjac, sekretar Skoja, koja je na čelu kolone nosila crvenu zastavu, vikala je djeci da bježe. Ali, sve je već bilo dockan.

Čerkezi su pucali u djevojke. Njihovu crvenu zastavu istrgli su zajedno sa njedrima sekretara Skoja. Djevojka je pokušala da tako sakrije zastavu svoga aktiva kada je vidjela da su opkoljene.

Pionire su takođe strijeljali.

Strijeljan je jedan skojevski aktiv na svom posljednjem zadatku, uništena sva mladost sela Grbavaca, jednog od partizanskih gnijezda pod Kozarom. Svi su pali onoga jutra kada je neprijatelj posljednji put došao na Sedmi kilometar. Na izgaženom i crvenom snijegu ležale su zagrljene sestre Persa i Živka Ilisić. Lica su im bila modra, a na čelu izrezane petokrake zvijezde. Grlo Stojice Zmijanjac bilo je presječenoi grudi izbodene. Stoju Malešević iskidali su vezanu za konjske repove.Imala je guste pletenice koje je pridržavao malo povijeni češalj. Milka Ilisić nije ni pronađena, već samo dijelovi njene iskidane odjeće i parčad crvene zastave.

Mladići i djevojke iz drugih sela pod Kozarom podigli su ovdje česmu poslije rata. Na njoj je i ploča od bijelog mermera.

Kada naiđete kroz ovaj veliki park, stanite na izvoru kraj ploče, kao što i ja uvijek stanem. Ovdje ćete, vjerovatno, uskoro pročitati na spomeniku i zapis Branka Ćopića:

„Bile ste skromno poljsko cvijeće, zablistale besmrtno u rumenoj rosi slobodarske zore. Pokosi vas iznenada divljački nalet okupatorskih dželata. Počivajte mirno u svojoj rođenoj zemlji.“

Vidjećete i četrnaest imena uklesanih u tvrdi granitni kamen, da ih nikada i nikakvo vrijeme ne izbriše. Sestre Ilisić ovdje leže zajedno: Zorka je imala 20, Milka 18, Živka 16, Nada 14 godina. Persa i Živka, njihove sestre od strica, bile su istih godina. Draginja Rašković nije imala punih 18, a njen brat Jovo 15 godina; Milja i Zorka Radić, sestre, i Marija Zarić bile su nešto starije. Stoja Malešević imala je 19, a njen brat Mićo samo 12 godina. Stojica Zmijanjac, čije su pletenice ovdje pokopane, imala je 17 godina.

{135}

Omladina Kozare ulazila je dobrovoljno, smjelo i odvažno u nezapamćeni ljudski pakao. Takav je bio i skojevski aktiv Grbavaca koji je pao herojskom smrću 11. januara 1944. godine na svom posljednjom zadatku. Toga dana su Čerkezi, u službi Vermahta, izvršili jedan od najmonstruoznijih zločina pod Kozarom. Djevojke su prvo silovali i onda, zajedno s pionirima, strijeljali. Njihova mrtva tijela izgazili su konjskim kopitama.

Draginja Rašković, jedna od trinaest skojevki, hrabro se borila do kraja. Na mjestu zločina je pronađena sa isječenim rukama i izbodenim tijelom. (Dole desno)

Milka Ilisić, nije imala 18 godina kada su je, sa tri njene sestre, skojevke, masakrirali čerkezi na Sedmom kilometru pod Kozarom.

{136} U sjenci starog kamenog grada, gdje Vrbaska pravi veliku okuku, stoji njihova česma. Djevojke su okolo zasadile cvijeće. Majka Simeuna, u crnini, sa partizanskom spomenicom na grudima, često je dolazila na česmu i umivala svoje ispaćeno lice vodom iz kamena.

Grupe dječaka šetaju kraj česme novim omladinskim putem sve gore do sačuvanih partizanskih baraka pod Mrakovicom. Sjutra će oni ovdje pretvoriti rijeku u jezero, podići centar za sport i razonodu i omladinski dom što će ga posvetiti kozarskom Skoju.

U dugoj aleji starih kestenova leže njihove kosti: „Radmila, partizanka iz Pakraca, poginula 1944. kao borac Jedanaeste kozarske brigade“ — piše na ovoj kamenoj ploči i onom natpisu u podgradačkom spomen-muzeju ispod malog srebrnog prstena.

Posjetilac koji se prošeta i dalje alejom pročitaće još mnogo imena uklesanih na pločama, česmama i spomenicima. Svi koji tuda prođu saznaće da je Božo Radić iz Sovjaka poginuo na Ćelinovcu 1943. u borbi sa ustašama, a Savo Jagodić nešto kasnije, paleći njemačke kamione u Barajima; Mihailo Vuković, Stanko Radaković, Mirko Zec, Dragan Serdar i Stanko Đurić poginuli su još 23. septembra 1941, kada su

Podgradci prvi put oslobođeni. Ilija Pavlović, borac Jedanaeste brigade, poginuo je na banjalučkoj cesti, a Simo Babičić na Grmeču, za vrijeme četvrte ofanzive.

Kraj seoskog puta u Bistrici, u avliji Stojana i Vase Rakasa, nalazio se bunar. Danas ni kuće ni bunara nema. Umjesto njih stoji mali spomenik sa zapisom: „Ovdje su Nijemci i ustaše ubacili u bunar 30 ljudi, žena i djece.“ Nešto dalje odavde, pod Prosarom, u stijenu je uklesana druga ploča: „Dvadeset pet raskomadanih djevojčica i sedamdeset pet izmrcvarenih majki zakopano je u ovu grobnicu.“ A dolje u ravnici gdje se spajaju kozarske rječice Vrbaska i Jablanica, u samom trouglu raskrsnice puteva za Bosansku Dubicu, Gradišku i Gornje Podgradce, čitava je poljana prekrivena mermernim pločama i uklesanim imenima poginulih boraca. Jedan mali obelisk i ploče rasute po travi svjedoci su žestine bitaka iz velike fašističke ofanzive u ljeto 1942. što su vođene u odbrani „Petnaestog kilometra“ i čitavog Potkozarja.

Zbog njih i Kozare podignuti su ovi spomenici, spomen-ploče i obelisci. Dolaze ljudi iz daleka i dugo stoje na onom širokom platoi podgradačkog Spomen-parka, pred monumentom „Bitka Kozare“, diveći se ispletenoj arabeski uobličenoj u granizonu rozetu što ju je Tone Svetina, slovenački skulptor i književnik, pisac čudesnog romana „Vučići Kozare“, izatkao od trofejnog oružja i Kozari poklonio. Posetilac koji se malo udalji od podgradačke ceste prema Bukovici i Ogorelic i dođe do zaseoka Pejića, doživjeće još jedan spomenik ovog snažnog umjetnika. Na visokom postolju od puščanih cijevi uzdiže se, u težnji da poleti ka Suncu, jedna „Ranjena ptica“. Ona je sjećanje na djecu Kozare kojoj su fašistički zlikovci sasjekli krila i prije nego što su mogla da iziđu iz svojih gnijezda.

Na istom brežuljku gdje stoji „Ranjena ptica“, na Jokinom brdu srešćete i jednog dragog čovjeka koji nije Kozarčanin. Ali, Marino Zurl, zagrebački književnik, pisac zbirke pripovjedaka „Tri jablana“ i potresne poeme „Joka, kći kozaračka“, ne može bez Kozare. To je

{137}

Od 10. septembra 1972, kada je drug Tito svečano otkrio spomenik na Mrakovici, ovaj kozarski vis ne zna za samoću. Odavde ljudi šalju poruke svijetu da se Kozara ne ponovi.

— Dušan Džamonja: Spomenik na Kozari.

{138} onaj Marino što sa „Arenom“, a u posljednje vrijeme i banjalučkim „Glasom“, već 20 godina neumorno traga za izgubljenom kozarskom djecom i dovodi ih na rodna ognjišta. Prva je bila Joka, kći kozaračka, zatim Uroš Slijepčević iz Turjaka. Za njima je došla „Sto pedeset osma“ — Mika Bundalo iz Međuvođa. Potom su se pojavili Slobodan Subotić iz Miloševa Brda i jedan „Gradišić“ — Jovo Jeftenić iz Grbavaca. Najzad je došla i Nada Šinik iz Podgradaca.

Marino Zurl sa Jokinog brda pod Kozarom odakle se visoko uzdiže „Ranjena ptica“ pouzdana je javka s prepunim poštanskim sandučetom. On i dalje otvara nove dosijee s neugaslom nadom da će pronaći i onaj podatak „iza zida“ i otkriti radost i sreću izgubljenog djetinjstva.

I tako, svuda redom, po selima i voćnjacima, po šumama i pašnjacima, bijele se ploče i spomenici. Oni svijetle sa Kozare. Izdaleka se vide.

Jer, Kozara je cijela — jedna velika svjetiljka.

Bilo je veče. Osvrnuo sam se još jednom na aleju pod kestenovima. Ostala je prekrivena cvijećem i svjetlošću iz malih reflektora u kojoj se kupa i spomen-dom „Lepa Radić“ u Gornjim Podgradcima.

Kozara, planina naših rana, legendarni bastion revolucije, zasijana je hiljadama grobova. Po njenim selima, voćnjacima, pašnjacima i proplancima bijele se ploče i spomenici. Oni zrače sa ove planine. Izdaleka se vide.

IV KURIRSKIM PUTEVIMA

 

{140} Moj drug kurir

Gledam u tvoje ime, uklesano u tvrd granitni kamen pod Kozarom. Ono je tu sa još 65 palih boraca iz tvog sela. Svi su te poznavali — ti, možda, nisi sve njih. Bio si još mali, vrlo mlad. Sjećam se, isti učitelj nas je učio u školi. Onda si se ti odvojio, ali zakratko. Završio si samo dva razreda gimnazije u maloj bosanskoj kasabi ispod planine.

Tada je došao rat.

Bio si jedini sin u kući, imao si dvije sestre, stariju i mlađu od sebe. Starija je tu, na istom spisku, na crnoj kamenoj ploči. A leži dolje, ispod škole, sa skojevkama, tvojim poznanicima. Mlađa je već odrasla i lijepa djevojka. Završila je učiteljsku školu.

Otac ti je imao težak život. Bio je seljak i sezonski radnik. Radio je u pilani „Našička“, onda kada se u polju nije moglo raditi.

Nije se mnogo izmijenio. Malo poguren, sada stoji tu s nama. Zaklonjen je velikim buketom bijelih jesenjih ruža, koje ti je sestra nabrala. Prisutni glasno čitaju imena, a ja, nijem, gledam samo u jedno i u mislima s tobom jurim kroz prošlost.

Nisu te htjeli primiti 1942. u četu. Bio si vrlo mlad. Blijed i nejak. Uvijek si tako izgledao, i ne znam otkuda ta snaga koja je izbijala iz tebe. U kozarskoj ofanzivi, jula 1942, i tvoja se porodica rasturila. Otac je odveden čak na Baltičko more. Uspio je, to samo on zna kako, da se vrati iste godine pod Kozaru. Do kraja rata bio je odbornik u selu. Majka se sa tvojim sestrama skrivala od neprijatelja po gajevima. Sestre su, još kao djevojčice, odnosile partizanima žito u Podgrmeč. Starija je tako postala skojevka. Pismo o njenoj smrti čitali smo zajedno u našoj brigadi. Ti si se u ofanzivi, rastavljen od porodice, sakrio u nekom potoku. Kada je neprijatelj prošao, naišla je partizanska patrola. Ona nije ni pokušala da te odvoji od sebe. Bio si na osnivanju naše brigade i ostao u njoj do kraja rata. Mene su, nešto ranije, sa mnogo kozarske djece partizani oslobodili iz ustaškog logora. Tako smo se našli u Petoj kozarskoj brigadi, u kojoj smo i odrasli.

Bio si kurir našeg komesara. On ti je dao ime „Miki“. Ni sam ne znam zašto te je tako zvao. Mislim po imenu — Milenko. Tvoj komesar je imao fotografski aparat i slikao nas je. Imali smo male talijanske puške. I bombe. Ti si nosio dvije na opasaču.

Ja sam bio kurir našeg komandanta. Zvali su me „Čuturica“. Vukmirica, puškomitraljezac, dao mi je to ime. Jednom, dok smo marširali preko Uzlomca, sa čela kolone do nas je dopro poziv komandanta:

— Čuturica, naprijed!

Komandant je volio da popije, naročito u maršu. Za njega bi se, dok smo prolazili pored puškomitraljezaca, koje smo mnogo voljeli, uvijek našao poneki gutljaj rakije.

Bili smo skojevci.. Čitao si mi i objašnjavao ono što sam teže shvatio. Tada smo zapalili i svoje prve cigarete, koje sam čuvao za komandanta.

{141}

Dobroslav Šokčević iz Kijevaca pod Kozarom, u zagrljaju brata Ranka, prvoborca, odrastao je kao kurir u Petoj kozarskoj brigadi.

Vlado Katić iz Međuvođa u Knešpolju najmlađi je prvoborac među šestoricom svoje braće.

Simo Jovičić (desno) prvoborac, rođen 18. avgusta 1930, u partizanski odred na Kozari stupio 20. novembra 1941. Umro je od posljedica sedme rane koju je zadobio pri kraju rata. S njim je njegov ratni drug sa Kozare Nikola Subotić.

Marko Milanković Monja, rađen 1931. godine u Vlaškovu pod Kozarom, bio je kurir kozarskog područja i Dvadesete krajiške brigade.

Mile Burazor Kozarica, iz sela Bjelajaca, hrabro je jurišao na rovove u proboju obruča oko Kozare 1942, i kao jedan od najmlađih boraca Dvanaeste krajiške brigade prošao je čitav njen borbeni put.

Mihajlo Zviljerac iz Bistrice kod Bosanske Gradiške poslije oslobođenja iz ustaškog logora u Jastrebarskom, avgusta 1942, bio je kurir komande kozarskog područja.

Žarko Grujić iz Romanovaca kao trinaestogodišnji dječak doživeo je sudbinu kozarskog zbjega u Podgradcima i dječji logor u Sisku iz koga je uspio pobjeći. U Dvanaestoj krajiškoj brigadi hrabro se borio sve do ranjavanja, tri mjeseca prije nego što se rat završio.

Stevan Šobota, rođen 1931. godine u Vrbaškoj kod Bosanske Gradiške, ranjen na proboju obruča oko Kozare 1942. preživio je masakr ranjenika u Mlječanici. Po ozdravljenju nastavio je da se bori do kraja rata. Kada je demobilisan, 1945, kao mlađe godište, bio je kurir štaba Prve armije.

Mirko Štakić, rođen 1931. godine u selu Sreflijama kod Bosanske Dubice, od jedanaestoro članova svoje porodice ostao je sam sa sestrom Ljubicom. Otac, majka, petorica braće i dvije sestre poginule su na Kozari i u ustaškom logoru Jasenovac. Mirko je bio kurir Komande mjesta u Knešpolju.

{142} Kao delegati naše brigade na Drugoj okružnoj konferenciji USAOJ-a, održali smo govore koje nam je bio sastavio komesar. Tada smo postali i članovi Okružnog odbora omladine za Kozaru.

Zabranjivali su nam dugo da idemo u akcije kao što su bile one duž sarajevske pruge i uz obalu rijeke Bosne. Ipak, našli smo oduška u napadu na Banju Luku uoči one nove godine. Grdio si me kada sam sa zgrade u Trapistima bacio radio-aparat pred njemački tenk, u dvorište. Priznao sam ti tada da nisam znao u onom trenutku šta predstavlja ta kutija. U šumi Krčmaricama, na prvom zastanku, obukli smo plava avijatičarska odijela, koja smo tada zaplijenili.

Kada sam ranjen na Srebreniku, ispod stare kule, ti nisi bio sa mnom. Metak koji je prošao kroz moje lijevo rame odsjekao je torbicu, i ona je ostala negdje na bojištu. Kritikovao si me na Osmacima ispred aviona koji će me ponijeti za Italiju. Kako sam mogao ostaviti torbicu u kojoj se nalazi naš skojevski materijal i dio tvog započetog dnevnika! — pitao si me. Na rastanku sam plakao. Opet si me kritikovao, i suznih očiju dobacio:

— Skojevci ne plaču.

Ti si produžio sa brigadom: oslobađao si Beograd; pošao si i na Sremski front, išao si sve do austrijske granice.

Krajem 1946. našli smo se ponovo u školskoj klupi, u banjalučkoj partizanskoj gimnaziji. Bili smo članovi Partije i rukovodioci SKOJ-a.

Učili smo osrednje, jer smo bili „prezauzeti“ i drugim dužnostima. U stvari, bili smo zaljubljeni! Prvi put tada. Krili smo to jedan od drugoga.

Poslije male mature opet smo se razdvojili. Sretali smo se rijetko, obično noću, u akcijama, kao mladi oficiri OZN-e. One zime, 1947, u čišćenju naše zemlje od ostataka četnika i ustaše imao si vanrednih uspjeha.

Bila je januarska noć kada si sa drugovima opkolio jednu usamljenu kuću. Ljutio si se što su četnici došli baš tu, odakle se vidi Kozara, koja nikada nije imala izdajnika. Glasno si razmišljao kako da ih izazoveš na čistinu, da bi izišli iz kuće, jer unutra možda spava nevino dijete. Osuo si prvi rafal visoko, samo da bi ih izazvao. Privukao si se do samog praga i pozvao ih na predaju. Umjesto toga, na tebe je bačen snop od četiri bombe. Ti se više nisi podigao.

Pratio sam tvoje mrtvo tijelo do sela u kome si rođen i gdje sada ležiš.

Otac je i tvoju smrt podnio hrabro. I možda nikada nisi znao da je, po starim običajima, kada si se ti rodio, otac zazidao u podrum bure čiste potkozarske šljivovice. Za tvoju svadbu — mislio je on.

Tvoje je selo gorilo i tvoja kuća paljena ko zna koliko puta. Ali, kameni podrum nije izgorio. Tvoj otac počastio nas je tom rakijom na tvojoj sahrani.

Gledam tvoje ime uklesano u crni granit, a vidim tvoj lik i matursko svjedočanstvo: geografija 5, istorija 3, botanika 4.

Ležiš u gaju po kojem smo se u igri nekada skrivali. U njemu je tada, dolje u dnu, bilo malo seosko groblje. Sada, međutim, groblje dopire sve do ovog spomenika koji se uzdiže među starim hrastovima ispod škole.

Škola je na istom mjestu, samo je veća i svjetlija. Sada ima četiri učitelja, a nas je učio sam jedan.

Milan Barudžija iz Sključana pod Kozarom otišao je u partizane 1942. godine sa osmoricom svoje braće i četiri sestre. Kao kurir Komande kozarskog područja teže je ranjen u napadu na Bosansku Dubicu 1944. godine. A kada su rane zaliječene u Italiji, nastavio je da se bori do kraja rata u haubičkoj bateriji Dvadesete dalmatinske divizije.

Radomir Arsenić, iz Johove, rođen 1928. godine, bio je kao jedan od najmlađih članova Skoja pod Kozarom, borac i politički delegat u Jedanaestoj krajiškoj brigadi. Umro je iznenada 1981. godine.

{143}

Pogledi bez riječi

Dvadeset sedmi jul. Sunce peče kao pred kišu. Hladovine nema, sem nešto malo od novosagrađene škole u Miloševom Brdu. Hrastovi u dvorištu osušili su se još 1942, kada je stara škola izgorjela. Red zasađenih lipa oko dvorišta, kraj puta, ne daje nikakvu hladovinu za ovoliki zbor. I zastave po kućama i voćnjacima nekako se čudno opustile na ovoj vrućini. A omladina razvukla kolo oko škole. Kolo se proteglo čak dolje do zaravni gdje je nekada bio dom u kojem smo kao osnovci sa učiteljem davali Kočićevog „Jazavca pred sudom“.

Posmatram je iz prikrajka, jer nemam hrabrosti da joj priđem. Znam da ću biti zbunjen, kao i ranije.

Gledali smo se bez riječi. Koliko je to trajalo, ja ne znam. Bio sam uzbuđen. Nije glasno plakala, ali ja sam vidio njene suze i osjećao njenu tugu.

Pred nama se prostiralo naše selo. Iz zelenila voćnjaka i šumaraka izbijaju krovovi, crveni kao plamen. Svi ti krovovi dobro su nam poznati. Gledamo ih rasute dolje do bara u ravnici, gdje smo se često kao čobani igrali. I ćutimo. Misli mi kruže po dragim uspomenama iz djetinjstva. U četvrtoj klupi učionice sastavljali smo prve rečenice. Sa

izvora pod starom kruškom uzimali smo vodu. Grane te kruške sada kao da se naslanjaju na spomenik pedeset osmorici. Danas je on prekriven ružama. Odavde mu vidim petokraku, koju obasjava sunce iza naših leđa.

Oktobar 1941. Ustaše naiđoše kroz naše selo i potjeraše 164 seljaka. I naše drugove iz razreda, Živka Gončina i Mihajla Ugrenovića. Poveli su i njenoga oca i njegova dva brata. Pobili su ih iznad brane u barama. Osmorica su uspjela da pobjegnu iz pokolja: Ilija Gligić, Mirko Dragušić, Gojko Aćimović, Gligo Ljepojević, Mirko Gligić, Petar Vukotić, Pavao Ugrenović i Stevo Babić. Oni svakog šesnaestog u oktobru odlaze na obalu i, ćuteći, dugo gledaju u tok bistre kozarske rječice. Osluškujući njen žubor, klanjaju se sjenima palih.

Majka joj i dalje sjedi za svojom „singericom“ i šije za selo. Ljudi se stalno okupljaju i oko bratove kovačnice. Jer Pero zna da popravlja i puške. Od starih i zarđalih pravi nove. Pravi oružje, jer ga nema dovoljno za sve. Ono malo pušaka i kubura koje noću popravi — mi nosimo u vreći i preko dana ih sakrivamo u staru grobnicu kod zvonika. Tamo smo sakrili i „nagan“ sa kolom i žutom drškom, koji je meni otac ostavio kada je pošao u „rezervu“. Pokloniću ga Milošu Đenadoru, jednom od prvih partizana iz sela.

Sinoć smo ispratili i Peru. Sada je ona ostala sama sa majkom.

Brata je u ratu samo jednom vidjela, kada je došao od Grmeča promrzlih nogu, da se kod kuće oporavi. Poginuo je kao komesar čete na Cazinu kada je gradić konačno oslobođen.

Juli 1942. Na Kozaru je zagrmjelo sa svih strana. Avioni su kružili i nad našim selom. Bacali bombe i letke. Mitraljirajući, pozivali {144}

 

{145}

Milka Bjelovuk iz sela Jablanice pod Kozarom bila je, kao trinaestogodišnja djevojčica, bombaš i bolničarka u jedanaestoj krajiškoj brigadi. (Fotografija lijevo)

Savka Mandić, prvoborac iz Turjaka pod Kozarom, rodila je Milicu 1944. godine u Trnavi na Majevici, u okolini Druge krajiške brigade. U Bihaćkoj 9, mirnoj banjalučkoj ulici, mali Milan i Tatjana, dobri učenici, baki su sada najveća radost.

U maminom zagrljaju: Sida Marjanović, Kozarčanka i prvoborac, rodila je kćerku 10. oktobra 1943. godine u koloni Pete kozarske brigade. Dok je Joca, Svjetlanin tata vodio brigade u okršaje sa neprijateljem, a mama organizovala omladinu Kozare za posljednju bitku, Svjetlana je, pored ustaških traganja, mirno rasla u porodici Stojana i Luce Mesić u selu Rujevici kraj Kotor-Varoši. Svjetlana je 1974. iznenada umrla, a njenih dvoje djece, Simonida i Aleksandar, rastu kod bake i deke. (Fotografija lijevo)

Ratko Kukić rođen je 1941. godine u Drugom krajiškom odredu, u kolibi zavijenoj snijegom ispod Mrakovice na vrhu Kozare. Kao beba preživio je veliku kozarsku ofanzivu 1942. Onda je rastao u bakinom krilu. Otac Mihajlo je poginuo na Sutjesci, a majku Desanku, kao istaknutog borca Kozare, ubili su četnici na Manjači pri kraju rata. Danas je Ratko Kukić pukovnik JNA.

na predaju. Pucali su i na čobane. „Sprema se neka velika sila na nas“, govorili su ljudi. Ofanziva!

A ona nije mogla da napusti bolesnu majku. To nas je razdvojilo. U Grabovom gaju, u gustoj šikari, odnekud je ostala jedna velika kaca. Ispod nje je tekao potok. I dok se ona sa majkom skrivala u kaci, sa žuborom vode su se miješali nerazumljivi glasovi sva tri streljačka stroja. U prvom su išli njemački vojnici. Ustaše su pretresale svako sumnjivo mjesto, ali njihovo sklonište nisu pronašli.

Naše, inače veliko selo bilo je prazno. Ofanziva je za sobom ostavila pustoš. Među malobrojnima, koji su uspjeli da se spasu, bilo je više djece nego odraslih. A trebalo je prenositi žito ove rodne godine i sklanjati ga od neprijatelja. Za tu akciju SKOJ je pokrenuo i najmlađe.

Maj 1943. Došla je u četu. Saznala je od Mirjane, naše bolničarke, da brigada odlazi sa Kozare, nekud daleko, preko Vrbasa. Mirjana je to, opet, saznala na skojevskom sastanku, koji je održan prije podne na položaju. Pri susretu u četi pokušali smo da sakrijemo svoju radost. Ja sam se pravio važan sa svojom „talijankom“ i krišom bacao

poneki pogled na njene crne pletenice koje su, izbačene naprijed, nemirno poigravale na njenim malim grudima.

— Samo da me ne primjete noćas u četi dok ne prijeđemo preko Vrbasa! Kasnije me sigurno neće vratiti — šapnula mi je dok smo prolazili kraj vodenice.

Bilo mi je milo što ide s nama, što će biti u mojoj blizini. Kada sam joj za trenutak dodirnuo ruku, u meni je sve zatreperilo.

Nisam ni osjetio kako je prošla moja najlepša noć u koloni. I dan, dok je brigada, u šipražju iznad Klašnica, čekala da padne noć. Sručili smo se kao uragan na most preko Vrbasa, na Devetine i četnike. Uhvatili smo Radića, nekakvog četničkog glavešinu. Od Nijemaca, nadomak Prnjavora, oteli smo topove. Njima smo sa Ljubića gađali kolonu koja je bježala uskom cestom prema Derventi. A ja sam sve češće nalazio nekakvog „važnog“ posla u njenoj blizini. u pokretu kolone, na odmoru. Stariji drugovi su to primjećivali i šalili se na naš račun.

Jesen 1943. Dan je bio lijep. Četa je na Martincu imala predah. Od kada smo prešli Vrbas, vodili smo borbe svakodnevno. Četnike smo rastjerali.

Ležao sam na svježem sijenu i gledao u čisto nebo. Naš komesar, Joco Marjanović, namjestio je fotografski aparat. Ovdje je dobio film. Raspoložen je i šali se s nama. Sida je upravo rodila kćerku. Dali smo joj ime Svjetlana. Smjestili smo je u porodicu Stojana Mesića. Obilazimo je kad god nas put nanese kroz Vrbanjce.

Mirjana i ona razastirale su po lipama u dvorištu bijele trake opranih zavoja. Iznenada, jedan avion, obrušavajući se, prekinuo je njihov smijeh. Bomba je odbacila tijela zajedno sa verandom srušene kuće. Sa mukom, ošamućena i izubijana, izvukla se iz procjepa izlomljene lipe. Mirjane više nije bilo. Od nje je ostala bolnička torbica sa bombama, od koje se nikada nije odvajala. I pramen plave kose nad kojom smo dugo plakali.

Na prvom pokretu čete ona je osvetila Mirjanu. U borbi sa Nijemcima na Čavki bacila je dvije bombe iz Mirjanine torbice. Vidio sam je kroz dim kako, puzeći, vuče u zaklon dio jednog sanduka U njemu su bile njemačke hand-granate. Bacila ih je iza drveta na Nijemce, hladno, kao da to i nisu bile bombe. U povlačenju je iz okršaja izvukla ranjenog druga.

Potukli smo toga dana mnogo njemačkih vojnika. Iznenadili smo ih i došli do velikog plijena. Zato sada i stojimo u stroju, na začelju {146} čete ona i ja, sa još vrućim oružjem, malaksali od umora. Drhtimo od uzbuđenja kao pred akciju, a komesar čita jednu pohvalu.

I dok on čita zapovijest, ona, lica znojna i garava, odsutna kao da se to ne odnosi na nju, gleda ispred sebe u mokro opalo lišće.

Jul 1944. Bili smo stari borci. Za nama su ostale velike akcije iz četvrte, pete i šeste neprijateljske ofanzive. Nalazili smo se u pokretu i naslućivali da je to veliki marš divizije. Pred nama je bila šumovita Maknjača, rijeka Bosna i „Princ Eugen“ divizija. Drugovi su se hvatali ukoštac s Nijemcima, koji su navaljivali kao podivljali. Sve se

odigralo munjevitom brzinom. Vidjeli smo kada je, pogođen, pao Rade Kondić, komandant naše brigade. I mnogi drugovi iz naše čete, prepolovljene za nekoliko trenutaka.

Onda je i ona potrčala da pomogne Braci koji se, ranjen u leđa, rvao sa snažnim Nijemcem. Pala je, a meni se učinilo da se samo saplela. Međutim, nije se dizala. Od straha i slutnji pobjegao sam na drugu stranu, a drugovi su je ranjenu odnijeli u divizijsko previjalište.

Mi ćutimo. Selo je naše pred nama, poznato i drago. Spomenik su prekrili ružama, jedva da se na njemu vidi petokraka.

Ona sjedi naslonjena na novu školsku ogradu i misli možda isto što i ja: kako je prošlo naše djetinjstvo.

Pošli smo lagano. A kada se julsko sunce spustilo za prve prevoje planine, za nama je ostalo razdragano Potkozarje.

Dosta Bućma iz Dvorišta i Milan Pejaković iz Knežice: upoznali su se u oslobođenom Prijedoru i slikali za uspomenu. Danas žive zajedno u Banjoj Luci i — zabavljaju svoje unučiće. (Fotografija lijevo)

Dušan Burazor iz Maglajaca sa svojom ratnom drugaricom Miljom Vuković. Dušan je u ratu izgubio deset članova svoje porodice. Bio je najmlađi borac u Drugom bataljonu Jedanaeste krajiške brigade. {147}

Devetog dana

U brigadi nam dječak nije nikada govorio o sebi. Bio je mali, plav i blijed. Imao je samo 13 godina. Zvao se Vojo Blagojević, ali svi mi u Drugom bataljonu Pete kozarske brigade znali smo ga samo kao „Grčkog“. Naš komandant bio je Dragutin Ćurguz Crni, a mi smo bili njegovi kuriri.

Kada nismo imali posla u štabu, kad nismo bili u pokretu i akciji, mi smo se igrali kao i sva druga djeca što se igraju. Skakutali smo po njivama i potocima, skrivali se i tražili jedan drugoga. Svoje igre čuvali smo kao najveću tajnu. Pazili smo da nas, onako zajapurene ili skrivene negdje u trnju, ne primijeti neko od starijih drugova. Kada bi to vidio Crni, ili možda komesar Joco, mi bismo u zemlju propali od stida. Mogli smo da budemo i kažnjeni prekovremenim dežurstvom, a najveća kazna za nas bila je prekomanda u drugu jedinicu.

Naš bataljon bio je za nas — naša porodica.

Jednog sunčanog dana, u proleće, igrali smo se na gomili slame. Duboko smo se zavukli u pljevu i pritajili, dok ne prođe grupa boraca. A oni su došli tu i posjedali po

slami. Dolazili su i drugi, pa i komesar i komandant. Došla je i drugarica iz brigade za koju smo znali da je visoki rukovodilac u Polit-odjelu. Slušali smo kako ona kritikuje našeg komandanta, a on ćuti. Nisam mogao da shvatim kako se ona usuđuje da kritikuje baš njega kada je on najbolji borac, svi ga vole i slušaju, a ona sada udarila po njemu, pa nikako da ga ostavi na miru. Čudio sam se zašto mu se jezik zavezao pa ne može ni riječ da progovori. Činilo mi se tada da ona nikada nije ispalila ni jedan jedini metak iz svog malog pištolja koji je uvijek nosila na nekom tankom kaišu. Drugaricu smo, mi kuriri, dugo poslije toga izbjegavali, a ipak se, zbog nečega, pred njom osjećali kao krivci.

Bio je to partijski sastanak, a mi smo tada bili samo skojevci.

„Grčkog“ više nema. Poginuo je maja 1945, kada je rat zvanično bio završen. Za njega su tih dana u diviziji spremali novo odijelo, ali on nikada nije stigao da ga obuče.

Vojo Blagojević-Grčki bio je sa Kozare, i dijelio je sudbinu svojih susjeda iz sela Pucara kada je počeo rat. Njegov otac, Ognjen Blagojević, poginuo je kao partizan noću između 4. i 5. jula, kada je Kozara razbijala obruč Štalove ofanzive. Vojina majka Persa, sa troje male djece i četvrtim u utrobi, nalazila se u zbjegu iza položaja kada joj je muž poginuo. Saznala je to odmah sutradan, ali djeci nije ništa rekla. Svu tugu za njim progutala je sa bolom, kao i sve majke ispod Kozare koje su tako, ćutke, podnosile udarce rata. Samo tri dana poslije smrti svog muža tu u zbjegu, na bukovim granama, rodila je četvrto dijete, Danicu. A sutradan po porođaju, majka je sa četvoro sitne djece morala da pođe pješice, u koloni koju su ustaše potjerale preko Dubičkog polja, prema Jasenovcu.

Najstarije dijete, trinaestogodišnji Vojo, zadavao je majci najviše brige. Za ustaše je on bio dovoljno odrastao da ga otmu i pošalju u neki drugi logor. Ili čak da ga strijeljaju, kako slučajno ne bi za godinu ili dvije postao partizan. Zbog toga je majka preobukla svog {148} najstarijeg dječaka u djevojčicu, i privijala ga uza se dok je kolona prolazila kraj strojeva njemačkih i ustaških vojnika. Ali, jedne noći, nekim čudnim slučajem njena kolona se rasula po posavskim livadama.

Vođena nagonskom željom da spase svoje četvoro nejake djece, majka je osvanula umorna i neispavana u selu Drakseniću, na drugoj obali Save. Kako je dospjela toga jutra ovamo, to ona nikako nije mogla da objasni. A odatle je, bez zastajanja, sa posljednjom snagom, potrčala dalje, prema selu Pucarima pod Kozarom.

Mali Vojo nije želio da provede kod kuće ni jedan jedini dan. Rekao je majci da neće ovdje čekati ustaše, pa ponovo bježati u ženskoj suknjici ili doživjeti možda još goru sudbinu. Majka nije ni pokušala da ga zadrži. Poljubila ga je i uputila partizanima. Iako suviše mali, Vojo je ipak zauzeo očevo mjesto u kozarskoj brigadi.

Drugi bataljon Pete kozarske brigade primio je dječaka za kurira komandanta bataljona. Komandant mu je, zbog njegove crne puti i malog rasta, dao partizansko ime „Grčki“. Vojo je bio drugi kurir u bataljonu. Prvi, Ilija Grujičić iz Lijevča-polja, isto tako mali, već je obavljao svoju kurirsku dužnost. On je bio plav i njega smo zvali „Pozni“. Tu smo se i mi sreli.

Za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive i Vojo se našao sa svojom brigadom u Grmeču. Njegov bataljon je bio odsječen u dubokom snijegu. Kolona je bila i danju i noću u pokretu, praveći velike zaokrete u šumi. U stvari, bataljon se kretao ukrug punih 20 časova. Svi borci su upadali u dubok snijeg, samo je mali Grčki uspjevao da se održi na površini. U jednom okršaju on je ugledao svog komandanta kako se rve sa Nijemcem. Dječak je pritrčao i opalio iz svoje male puške. Nijemac je pao — dječak je zaradio šmajser.

Poslije ofanzive brigada je nastavila svoj veliki pokret. Dječak tada nije znao da mu se valja oprostiti od dragih ogranaka Kozare. U maju 1943. krenuo je sa brigadom u nove borbe.

U centralnoj Bosni naša brigada razbila je četnike, tukla Nijemce, rušila vozove na ustaškim prugama i zarobljavala čitave čete Čerkeza. I baš onoga dana kada su kružile njemačke jedrilice nad Drvarom — što mi kuriri nismo tada znali — naš komandant je užurbano spremao bataljon za akciju. Noću smo ležali sa četama na vlažnoj zemlji kraj pruge i podrhtavali. Poslije snažne eksplozije posada je ubrzo savladana. Izvlačio se bogat plijen. I mi smo iznijeli jedan sanduk vjerujući da je u njemu municija. Bio je težak. Međutim, u sanduku su bili mali paketići meda. Jeli smo ga putem sve do našeg logora, ne misleći na posljedice koje će nastupiti. Bolest nas je mučila danima u pokretu i dugo poslije toga ništa slatko nije nam palo na pamet.

A kada je prošla i sedma ofanziva, saveznički avioni bacali su nam pakete. Sa sanitetskim materijalom bilo je i čokolade i malih automatskih pušaka. Jednu takvu dobio sam i ja. A oni su imali njemačke šmajsere. Bilo mi je krivo i dugo sam se mučio da zamijenim svoju pušku za njemački šmajser, pa da imam oružje kakvo su imali i oni.

Tako su nam tekle te godine rata.

A u proljeće 1945. rat je bio zvanično završen. Ostaci njemačkih snaga, kojima je komandovao general Ler, pokušavali su da se izvuku. Komandant Crni spremao je svome kuriru Grčkom najlepši poklon koji se samo zamisliti može: po mjeri skrojenu uniformu.

I dok je na malom trgu kraj Vrbanje u Kotor-Varoši igralo kozaračko kolo i borci se radovali izvojevanoj pobjedi, u selu Pribiniću kod Teslića još su pucale puške. Malog Grčkog i njegove drugove dočekala je u zasjedi četnička patrola. Vojo je pao pokošen prvim rafalom. Poginuo je devetog dana po završetku rata.

{149}

Vojo Blagojevlć Grčki (drugi zdesna) proslavljeni kurir s Kozare, poginuo je u borbi protiv četnika kod Teslića 1945, devetog dana po završetku rata.

— Dragutin Ćurguz Crni (u sredini) sa svojim omiljenim kuririma slikao se u oslobođenom Prnjavoru jula 1943. godine.

Osmogodišnji Mićo Blagojević, brat proslavljenog partizanskog kurira Voje Blagojevića Grčkog, doživio je smrt oca Ognjena na proboju obruča oko Kozare, dramatične trenutke rasula svoje porodice u Jasenovcu, potucanja po slavonskim selima i stradanja svojih vršnjaka u masovnom pokolju Kozarčana u Sloboštini. Život mu je spasio Emil Štefanek iz sela Jakšića kod Slavonske Požege u čijoj je porodici,

kao Mićo Štefanek, četvrti Emilov sin, ostao sve do juna 1945. godine kada ga je majka pronašla i vratila na Kozaru. Danas je Mićo Blagojević društveno-politički radnik i istaknuti privredni rukovodilac u Beogradu. — Snimak je načinjen 1944. godine u porodici Štefanek s kojom Mićo i danas dijeli sve životne radosti i tugovanja.

Ilija Grujičić Pozni, rođen 1928. godine u selu Rogoljima kod Bosanske Gradiške, postao je kozarski partizan u proljeće 1942. U ratu je bio kurir Ranka Šipke, Dragutina Ćurguza Crnog i Dimitrija Bajalice Baje, proslavljenih kozarskih junaka. Samo nekoliko dana pred smrt ostavio je autoru ove knjige sljedeću poruku: „Ako ne dočekam ovo izdanje uputi moju dijecu, Slobodana i Gordanu, gdje da nabave knjige za četvoro mojih unučića. Ti im, u ime naše, dragi moj ratni druže, napiši posvetu. Tvoj Pozni“. Ovaj hrabri čovjek nije dočekao izlazak ove knjige — umro je 7. juna 1984. godine. (Fotografija desno)

{150}

Petnaestogodišnji Stanko Šaponja doživio je Štalovu ofanzivu; proboj obruča oko Kozare kao kurir Dragutina Ćurguza Crnog i Ranka Šipke, proslavljenih komandanata kozarskih partizana. U završnim operacijama za oslobođenje zemlje bio je komesar Izviđačke čete 53. udarne divizije. Danas je pukovnik JNA, živi u Splitu.

Srpko Bera, Knežopoljac, bio je hrabar kurir i bombaš u Prvom bataljonu Pete kozarske brigade. Danas potpukovnik JNA, živi u Splitu.

{151} Zdravko Dimić, iz sela Demirovca, imao je 15 godina kada je 3. januara 1942. postao kozarski partizan. U udarnom protivčetničkom bataljonu za vrijeme velike ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, bio je pomoćnik Dragoje Popovića i Rade Graovca, legendarnih kozarskih puškomitraljezaca. Najveći dio borbenog puta prošao je sa Drugom krajiškom, a kraj rata je dočekao u Devetnaestoj srednjebosanskoj udarnoj brigadi. Čitava Zdravkova porodica je stradala u ofanzivi na Kozaru: oca Stevana strijeljale su ustaše u banjalučkoj „Crnoj Kući“, a djeda Jovu u 96. godini i strica Radovana u logoru na Sajmištu kod Beograda. Tetku Milicu i sva tri ujaka — Marjana, Milana i Savu — ubili su u Jasenovcu. Danas je Zdravko Dimić general-pukovnik JNA. Danas živi u Beogradu.

Nenad Banjac je rođen 1928. godine u selu Brekinji pod Kozarom. Njegov otac Mihajlo, dobrovoljac sa solunskog fronta i braća — Stevo, Uroš i Rade — svi su prvoborci. Njima su se pridružili i najmlađi članovi porodice — Nenad, Vukica i Milja. U proboju obruča oko Kozare, jula 1942, poginuli su braća Stevo i Rade. Oca Mihajla, majku Petru i njihovih četvoro unučadi ubile su ustaše i bacile u bunar u selu Velikim Zdencima kod Daruvara.

Kroz obruč oko Kozare Nenad nije prošao, već je kao jedan od rijetkih svjedoka masakriranja ranjenika u Mlječanici, i sam ranjen, uspio da se izvuče na Vitlovsku.

Neprijateljski pretres Kozare preživio je ispod jedne trule bukve. Na smotri kozarskih boraca na Paležu 19. avgusta 1942. godine stojao je i Nenad. Kao kurir borac Pete kozarske brigade učestvovao je u svim njenim bitkama, a kraj rata je dočekao kao komesar Prateće čete 53. divizije. Nenad Banjac je danas general-potpukovnik JNA, živi u Beogradu.

Tri imena i jedan broj

U počeku je poštar lutao širokim bulevarom sa drvoredom. Obilazio je ulaze u velikom, nedavno podignutom paviljonu bez broja. Mučio se dok jednog dana nije otkrio tajnu: puno pisama dolazilo je na adresu Marije, Ane i Sonje Dragišić.

Neko će, možda, pomisliti, kao i poštar što je tada mislio, da su ovdje stanovale tri djevojke, koje vole cvijeće i dobijaju puno pisama.

Ovdje je, međutim, doskora živela samo jedna djevojka, kojoj je rat napisao tri čudne biografije i ostavio tri imena i jedan broj. Marija, Ana i Sonja. Svako ime je dio jednog života.

Marija.

Rano je ostala bez majke. Bila je jedino žensko dijete u kući, pored petorice braće. Išla je u školu, igrala se i brala jagode na stranama iznad Une, kao i sva djeca u selu Kalenderima pod Kozarom. Pored snažne i odrasle braće naučila je mnoge muške poslove. Kada je rat izbio, imala je 12 godina. Otac i braća, među prvima, otišli su u borbu. Ni ona nije htjela da ostane kod kuće. Iz odreda su je nekoliko puta vraćali. Braća Mile i Dragutin jednom su je batinama otjerali kući. Ali, ona je bila uporna. I na Vitlovskoj je, juna 1942, pred proboj obruča, i njeno ime, kao ime najmlađe partizanke, uneseno u spisak Treće čete Kozarskog odreda. Dobila je i pušku sa nekoliko metaka.

Jedan od najžešćih okršaja u kozarskoj ofanzivi odigrao se na Ravnom gaju. Tu je i Marija doživjela svoje prvo vatreno krštenje. Pucala je trčeći preko mrtvih i ranjenih. Bilo ih je mnogo, a ona je htjela samo naprijed, kroz kišnu noć koju su rakete pretvarale u dan. Onda je nešto snažno eksplodiralo. Učinilo joj se da je to puklo u njenoj glavi, u ušima. Nešto ju je peklo, vidjela je plamen i osjetila miris svoje kose. Odnekud se survala sa visine i utonula u dubok san. Probudilo ju je vlažno jutro. Oko sebe je vidjela puno naroda, žena, djece i ustaša, ali nije čula njihove glasove.

Onda je kamion dugo truckao prema Dubici i dalje, a ona je grizla usne od bolova. Iza nje je ostala Kozara u dimu. Čitava sela u Knešpolju su tada gorjela.

Ana.

Teretni voz, koji je satima stajao u stanicama, opkoljen stražom, zaustavio se u gradu. Putnici nisu znali kuda idu. Najzad su se našli u Beču, na zabačenom kolosjeku željezničke stanice.

Pred komisijom, u nijemom stroju žena, stajala je i ranjena Marija. Na pitanje kako se zove — ona nije odgovorila. Tada je Nijemac, ne želeći objašnjenja, vješto udario neizbrisivi broj 73.776 na njenu lijevu ruku i, odgurnuvši je grubo, rekao nešto što je ličilo na ime „Ana“.

U stvari, put do ovog drugog imena počeo je još kod ceste na Cerovljanskom polju, gdje je ona kao zarobljenik izbačena iz kamiona u improvizovani logor žena i djece. Bila je vrućina i usne su je pekle. Sve se tiskalo oko česme za kap vode, koju su djeca tražila od majki. A onda su ustaše mitraljezima napravili „red“. Preko lješeva niko {152} nije ni pokušavao da pređe. Tada je opet nešto snažno puklo u njenim ušima i ona je čula samrtne krike.

U logoru u Staroj Gradiški doživjela je još veći užas. Stajala je u stroju sa majkama od kojih su otimali djecu. Nju nisu imali od koga oteti. Sa velikom grupom djece dospjela je u Sisak. Ležala je u vatri i bunilu, sa drugom djecom. Neka su tu već danima umirala, bez hljeba i vode. Žene su dolazile i odvodile po koje zdravo dijete. Jednoj su se svidjele njene lijepe crne oči. Povela ju je. Ali, primjetivši da je ranjena, uzela je drugu djevojčicu.

I tako, sa tužnim transportom, u tom čudnom vozu kakvi su se tada kretali prugama koje vode u Njemačku, prošla je Zagreb, Grac, Beč...

Dani su sporo prolazili, voz je klackao i stajao, a Ana, čim bi zažmurila, u magnovenju bi se našla kraj nekog potoka i slušala žubor vode. „Vode, samo kap vode“, čuli su se vapaji.

Jedna dječja duša je tako lutala stravom i užasom. Trajalo je to danima i mjesecima. U glavi su joj se pomiješala sva mjesta u kojima se zadržavala. Bila je kratko u Aušvicu, Lajpcigu, Minhenu, a duže u Vroclavu i Desau. Onesvješćenu, sa zatrovanom ranom, prebacili su je iz Vitenberga u neku malu bolnicu u parku, koja nije pripadala logoru. Pravo je čudo kako je Ana ovamo dospjela.

Rana je ubrzo zarasla, pošto su povađena sitna parčad gelera, koje je Ana zadobila na Ravnom gaju pod Kozarom. Malo odmorena, već je pomišljala na Kozaru, partizane i bjekstvo iz bolnice.

Bio je lijep dan kada je izašla u bolničko dvorište i krišom uspjela da se pridruži nekoj djeci koja su se igrala pored stare ruševine. Tako se provukla i do željezničke stanice i ušla u jedan voz koji je ubrzo nekuda krenuo. Na tom putu je, krijući se, prošla Drezden, Berlin, Varšavu, Prag i dospjela u Beč. Tu je poznala željezničku stanicu na kojoj je ranije dobila ime Ana i neizbrisivi broj. Znala je sada da je bliže svojoj zemlji. Osmjelila se i upitala koji voz ide za Hrvatsku.

Granicu je srećno prošla, ali kod Zagreba su je ustaše skinule sa voza i zatvorile u neko dvorište u kome je bilo puno žena. Bio je hladan novembarski dan. I dok je stražar razgovarao sa jednom zatvorenicom, Ana je vješto, još jednom, umakla u noć. Krpe kojima su joj bile zamotane noge odmah su otpale.

Jedan dan je provela u plastu sijena. Dok je tamo ležala, oko nje je mirno pasla stoka i prolazili su pastiri nikom od njih nije smjela da se javi. Druge noći se dovukla do jedne usamljene kuće. Dalje nije mogla. Imala je sreću: našla se u kraju koji je kontrolisao Karlovački partizanski odred. Seljaci su je prebacili preko Une na teren Kozare. Tako se srećno završilo Anino petomjesečno lutanje po svijetu.

Sonja.

„Sonja, tvoje duge kose“, tiho je zapjevao mekim i prijatnim glasom Radivoje, puškomitraljezac, dok se djevojka češljala. Pjesmu su prihvatili i ostali drugovi. Prihvatili su i to ime, i Anu su otada zvali Sonja. Sonja — to ime je vezano za njene najlepše uspomene iz rata.

Krajiške brigade su se, kroz borbu, spremale za svoju prvu smotru pred vrhovnim komandantom. Na putu za Podgrmeč Sonja je ranjena u ruku, ali nije htjela da ostane u bolnici. U stroju Četvrte divizije, 7. januara 1943, vidjela je prvi put druga Tita.

U četvrtoj ofanzivi nije se odvajala od brigade. Podnosila je glad i zimu kao i odrasli. Trljala je noge snijegom da joj se ne smrznu. Postala je bolničarka; nisu joj dopustili da ode u bombašku desetinu, kuda je željela. Ređale su se pobjedonosne akcije njene brigade, i ona je bila srećna. Drugovi su joj u šali govorili kako primjećuju da raste. U stvari, bila je sitna i mala, i jedino što se na njoj isticalo — to je bila duga crna kosa, koja joj je prekrivala pleća.

Milja Toroman iz Brekinje kod Bosanske Dubice, nije imala 15 godina kada se našla u kozarskom zbjegu na Paležu u ljeto 1942, a zatim u ustaškom logoru u Sisku i njemačkom zatočeništvu u Nirnbergu. Poslije srećnog povratka na Kozaru, u ljeto 1943, postala je borac Jedanaeste krajiške brigade u kojoj je dočekala i kraj rata.

U prvim danima slobode Milja se udala za Peru Marina, prvoborca, s kojim je stekla troje djece. Sada su počeli i unučići da pristižu. Milja Toroman Marin danas živi u Krivoj Rijeci pod Kozarom.

— Ratni snimak Žorža Skrigina.

{153}

Marija Dragišić, rođena 1928. u selu Kalenderima pod Kozarom, postala je borac Kozarskog odreda u proljeće 1942. godine. U velikoj ofanzivi je zarobljena i, sa grupom kozarskih djevojaka otjerana u jedan od njemačkih logora kraj Berlina iz koga je, poslije četiri mjeseca patnji, uspjela pobjeći i vratiti se na svaju Kozaru. Kraj rata je dočekala kao borac i bombaš Jedanaeste krajiške brigade. Marija je umrla 1974. godine od posljedica rana koje je u ratu zadobila.

{154} U avgustu 1943. Sonja je prešla u novoformiranu Jedanaestu krajišku brigadu, koja je na drumu između Dragotinje i Brezičana dočekala dijelove neprijateljske divizije „Tigar“. Ovdje je jedan Nijemac iz pištolja opet ranio Sonju u nogu, malo niže od prve rane dobijene na Kozari.

Po ozdravljenju, Sonja je ponovo našla svoju brigadu na položajima oko Gradiške. Uoči nove 1944. godine, kada su Krajišnici napadali Banjaluku, Sonja je sa vodnikom Mihailom Janjetovićem bacala ručne bombe na ustaško uporište kod mosta na Savi u Gradiški. Kad su je drugovi ponijeli teško ranjenu, po treći put u istu nogu, ona je kroz suze i svitanje gledala zidine logora u Staroj Gradiški, sjećajući se šta je tamo kao Ana doživjela. Znala je da sužnji u zidinama broje svaki pucanj koji dopire sa druge obale rijeke.

Brzo je zarasla i ova rana, i Sonja se vratila u svoju brigadu. Stigla je da sa njom prijeđe pobjedonosni put preko Travnika i Zenice — sve do jugoslovensko-austrijske granice, koju je upoznala kao mala zatočenica. Na tom putu ranjena je još na dva

mjesta. Četiri komada čelika prošla su kroz njenu desnu nogu, a jedan kroz lijevu ruku, samo malo iznad neizbrisivog broja što ga je ostavio onaj Nijemac u Beču.

Dugo poslije toga sretali smo je često u auli beogradskog Pravnog fakulteta kao vanrednog studenta, na Hipodromu kod Careve ćuprije i Partizanovom stadionu. A kada je bila zima, sankala se sa djecom u strmoj ulici.

Na klinici, gdje je radila kao medicinska sestra, voljeli su je svi bolesnici.

Iza vrata na kojima je stajala pločica sa tri imena i tri uspomene, ne čuje se više njen zvonki smijeh. Sada je tiho i ovdje na Bulevaru kao i gore u aleji Novog groblja kud je Marija otišla tako brzo da je u to teško i povjerovati.

Milja Bijelić, rođena u selu Jasenju kod Bosanske Dubice, kao petnaestogodišnja djevojčica doživjela je veliku kozarsku ofanzivu, ustaški logor na Cerovljanima i progonstvo u Slavoniju. Kada se u jesen 1942. godine susrela sa partizanima u slavonskom selu Markovcu, od njih se više nije odvajala. Kraj rata je dočekala u Jedanaestoj krajiškoj brigadi u kojoj je bila bolničarka, omladinski rukovodilac bataljona i politički komesar Prateće čete štaba brigade.

Danas Milja Bijelić Vuković živi u Beogradu.

— Ratni snimak Žorža Skrigina.

Veljko Šinik, Milan Macura i Dule Šinik, ratni drugovi Marije Dragišić, kao četrnaestogodišnjaci bili su borci i kuriri izviđačke čete Jedanaeste krajiške brigade.

{155} Na poleđini fotografije

Na maloj zaravni kod Bosanske Krupe stoje četiri stara bagrema. Jedan od njih, istureniji prema obali, krije u sebi posebnu priču. U njegovoj krošnji bez cvjetova ostao je posljednji pogled jedne mlade Kozarčanke. Na krivom i sada već zakržljalom ogranku prestao je njen život u sedamnaestoj godini.

Tog dana, u februaru 1943, Nijemci su, poslije njenog upornog ćutanja, objesili Lepu Radić, partizanku ispod Kozare. Sada su ova četiri drveta ograđena lijepom, čvrstom ogradom. Oko njih raste čitava šuma mladih bagremova, a ispod njih teče Una.

U njenoj porodici, koja više nije onako velika kao onda kada je ona bila djevojčica, vidio sam šest partizanskih spomenica i jedan Orden narodnog heroja. Tri su pričvršćene na crnom somotnom jastučiću. Jedna spomenica i Orden heroja sa zlatnom vrpcom pripadaju njoj. Jastuče nije u njenoj kući, jer kuće više nema. Izgorjela je u kozarskoj ofanzivi 1942.

Na njenim temeljima podignuta je škola koja nosi ime Lepe Radić.

Vidio sam to u Bosanskoj Gradiški, našem gradu, u gradu koji više nije onakav kao onda kada je Sveta Radić, njen otac, dovlačio bukove cjepanice iz Prosare i prodavao ih s mukom da bi platio školarinu za kćerke u zanatskoj školi. Naš grad sada je ljepši i veći. U zavičajnoj sobi sakupljene su mnoge uspomene jednog razreda i generacije koja se borila i koju je uništio rat na ovom keju kraj Save.

Gledam malu sliku i na njoj dvanaest nasmejanih djevojčica u šarenoj nošnji. Zagrljene, stale su pred kameru. Na poleđini se jedva može pročitati izblijedjeti rukopis: „Peti razred Ženske zanatske škole u Bosanskoj Gradiški. Ekskurzija sa Sušaka 7. VII 1939.“ Bilo je to prvo i posljednje zajedničko putovanje njihovog razreda. Četiri nasmijane djevojčice samo su jednom vidjele naše more. Čudna je bila njihova sudbina.

Šetale su one ovim kejom pod kestenovima i njihov zvonki smijeh sa obale osvajao je gimnazijalce. Voljele su, kao i sve djevojčice na svijetu, da šetaju sa mladićima u tišini večeri. Svoje prve sastanke zakazivale su preko cedulja krišom doturenih ispod školskih klupa. I to nikome nije smetalo, sve do jednoga dana kada je došao rat i kada su djevojčice naglo—odrasle.

Školovanje još nisu bile završile kada za njih u ovom gradu više nije bilo mjesta. Njihovo omiljeno šetalište na keju ostalo je pusto. Obalom se više nije čuo smijeh, a sa druge strane rijeke, iza zidina Stare Gradiške, sve češće su dopirali stravični krici. Neka teška tama, a to nije bila posavska gusta magla, pritiskala je naš grad. On je tonuo sve dublje u svoju mutnu rijeku i život u njemu polako je prestajao. {156}

Pod fašističkim vješalima prekinut je život 32 mlade Kozarčanke: neposredno pred rat ovaj razred ženske zanatske škole iz Bosanske Gradiške fotografisao se na na izletu u Sušaku. Tada djevojčice nisu ni slutile da će ih rat gurnuti u nezapamćeni ljudski pakao. Mira Raca, Desa i Mira Bamburać, Desa Bohatjuk i Seka Zarić obješene su na malom trgu u Bosanskoj Gradiški, a Lepa Radić, njihova školska drugarica, u Bosanskoj Krupi

Lepa Radić, rođena 19. decembra 1925. godine u selu Gašnici kod Bosanske Gradiške, najmlađi je narodni heroj Kozare. Partizanka je od ustanka, uhvaćena u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi u Podgrmeču i obešena na malom trgu u Bosanskoj Krupi februara 1943. godine. {157}

Na njegovom malom trgu, kraj keja, još stoji stari i zarđali električni stub. Ni po čemu se ne razlikuje od ostalih takvih stubova. Pa ipak, on je spomenik jednoj mladosti.

Stara učiteljica Dragica Radulović ne može da zaboravi kada su njene učenice Seka Zarić, Desa i Mira Bamburać, u svojoj šesnaestoj godini, na njemu bile obješene. Ona često dolazi u muzej koji kazuje o onim stravičnim vremenima pod Kozarom, dugo stoji kraj jedne vitrine, kao kraj najveće svetinje, i gleda u izvezene radove svoje male, i uvijek nasmijane učenice Ženske zanatske škole. To su one velike, purpurne, crvene ruže, utkane u vez koji je postao legenda.

Lepa je voljela svoj mali grad, a još više mirnu Bistricu, selo pod šumom na Dubičkoj cesti. Tu je ona maštala, čitajući zabranjene knjige koje joj je Vladeta, njen stric, donosio iz Banjaluke. Bila je još djevojčica kada mu je napisala svoje prvo pismo: „Dragi čiko, dođi, otelila nam se Goluba i došao je u selo novi pop“ — i on joj je poslao „Berače pamuka“.

Mala nestašna djevojčica prva je u selu pročitala „Gvozdenu petu“ i roman „Mati“.

A kada je došao rat, Nijemci su prolazili putem i kraj njene kuće. Ona se pela na zvonik crkvice da ih što bolje vidi. Tada je Vladeta već bio otišao u Kozaru sa Šošom. Ubrzo zatim otišao je i otac Sveto, pa stric Vojo i njegova drugarica Jovanka. Sve ih je ona ispratila. A jednog dana rano u zoru, kada je padao snijeg, došle su ustaše. Vezali su babu Darinku, sestru Daru i nju. Lepa je tada bila najmlađi talac zatvoren u Gvojićevom podrumu u Gradiški.

Poslije 20 dana, kada su ipak bile puštene, u decembru 1941, Lepa se više nije vratila kući. Sa sestrom Darom otišla je pravo u Grbavce, partizansko gnijezdo pod Kozarom.

U Grbavačkoj četi, među prvim omladincima, bila je i ona kao petnaestogodišnja djevojčica. U ambulanti Drugog krajiškog odreda bila je najmlađa bolničarka. Mladen Stojanović legendarni komandant kozarskih partizana i ljekar, naučio ju je kako se njeguju ranjenici. Shvatila je to brzo. I kada je bilo najteže, te prve ratne zime, znala je svojom vedrinom da ohrabri ranjene drugove. U dubini šume, iznad prijedorske Bistrice, nalazila se baraka za ranjenike. Noću, pored uvrnute petrolejke, ona im je ublažavala bolove. Tako je jednom primijetila da se šezdesetogodišnji Trivun Kukić, iako teško ranjen u desnu ruku, svake večeri moli bogu, krsteći se pri tome uz velike napore svojom ljevicom. Na njenu molbu da se ne napreže — prestao je Trivun da se krsti, ali pod uslovom da se ona moli za njega. I ona se molila.

U šesnaestoj godini, drugoj godini rata, tu u dubini Kozare, primljena je Lepa Radić u Partiju. Kandidatski staž za nju nije bio potreban. Tada je napustila ambulantu i bacila se svim žarom na nove zadatke. U jeku najžešćih borbi pod Kozarom prešla je u Podgrmeč.

I dok je bjesnila ofanziva pod Kozarom, u julu 1942. ona je sa omladinom organizovala na ravnici Pučinik prvu ratnu žetvu. Stotine omladinki žnjele su noću žito. Omladina Podgrmeča ponosila se Lepom Radić.

A tamo preko Sane neprestano je grmilo. Njena Kozara, drugovi i porodica bili su u obruču. U njemu su pali i otac, i brat, i stric, koga je posebno voljela. Vladeta je pao junačkom smrću. Bio je zamjenik komandanta bataljona. Na proboju obruča oko Kozare našao se sa masom žena i djece iz zbjega. Ispalio je rafal na Nijemca koji je bajonetom ubio sedmogodišnju Brankicu, kćerkicu učiteljice Nele Bojanić, koja je ispala iz granja kada je majka kraj nje pala mrtva.

— Gade! — rekao je Vladeta, prešao preko mrtvog Nijemca i krenuo prema streljačkom stroju. Tukao je iz svoje mašinke ne skrivajući se sve dok nije i sam pao.

{158}

Na putu za vješala...

Fotografije o herojskoj smrti Lepe Radić pronađene su kod ubice.

{159}

Nije imala punih 18 godina kada je prkosno stala pod njemačka vješala.

{160} Sedmog januara 1943. Lepa je došla u Jasenicu, na smotru Četvrte krajiške divizije. To je bila i njena divizija, puna Kozarčana, kojom je komandovao Šoša. A ona je na smotru dovela svoju omladinu da vidi Tita i preda mu poklone. I to je bio onaj najljepši trenutak u njenom životu, u životu borbene mladosti ovoga kraja.

Utabanim stazama gazili su Krajišnici čvrstim korakom pored Tita, a on je stajao na tribini okićenoj šarenim ćilimima. Omladina je pjevala njemu i brigadama, Prvoj, Drugoj, Petoj. I nikada nije ispjevano toliko pjesama, stvoreno toliko novih stihova na jednom zboru kao toga dana na snijegu pod Grmečom.

A onda su brigade otišle na svoje položaje. Počinjala je ofanziva, po redu četvrta.

U Srednjem Duboviku, na sastanku Opštinskog komiteta Partije, čiji je član bila i Lepa, podijeljeni su zadaci. Jake njemačke snage zaposjele su prilaze Grmeču, a u njemu su bile partizanske bolnice, oskudni magacini hrane, zbjegovi naroda i dječiji domovi. Kroz sniježno bespuće Grmeča, Lepa je povela 150 žena i omladinki za Drugom i Petom brigadom. Njihova kolona nailazila je na prizore koje samo ratni užasi mogu da ostave iza sebe.

Jedan zbjeg sa ženama i djecom zapao je u dubok snijeg. Zastali su da se malo odmore, i to je bio njihov posljednji predah. Svi su se bili smrzli i sjedili ukočeni kao kameni kipovi. I hrana koju su nosili u zavežljajima, hljeb i sir, sve je bilo skamenjeno.

Lepa je od sto prikupljenih čaršava sa ženama napravila sto nosila za ranjene i promrzle drugove. To je bilo i najpotrebnije.

Ali u žestokim borbama, kada su čitave brigade patile od halucinacija, i njen zbjeg je iznenada opkoljen u dubokom snijegu kod baraka iznad sela Praštala. Ona je ispucala na Nijemce sve metke iz svoje puške i pištolja, ali time nije mogla da odbrani ni sebe ni zbijeg koji je predvodila. Pozivala je na borbu i golim rukama. Ostala je prkosna i onda kada je savladana udarcima kundaka.

U pratnji dobro naoružanih i opremljenih njemačkih vojnika, ona je nemoćno gledala svoju gladnu i promrzlu kolonu na snijegu.

Poslije tri dana Lepu su dovezli automobilom do starog bagrema u Bosanskoj Krupi. Stalno su joj obećavali život ako kaže ko su, među prisutnima, komunisti, a ona je ćutala, kao nijema. Njen izmučeni pogled još jednom je obuhvatio zbjeg, koji je sada bio mnogo veći od onog što ga je ona predvodila kroz Grmeč. Bio je opkoljen cijevima njemačkih mitraljeza.

Bez riječi, laganim korakom, uputila se stolu pod bagremom. Kada je stala pod vješala, obratila se opet zarobljenom zbjegu... Ali je omča prekinula njene riječi.

Gledam u ovu njenu fotografiju snimljenu pod vješalima. Njemački vojnik koji joj je namakao omču na vrat pao je u Zagrebu, na Savskoj cesti. U njegovoj torbici pronađena je fotografija na čijoj je poleđini pisalo, pedantnim njemačkim rukopisom: „Lepa Radić, uhvaćena partizanka“. I to je bilo sve što su o njoj saznali.

Vladimir Mijatović, desno, rođen je 1930. godine u Bosanskoj Dubici. Od aprila 1942. do oktobra 1943. proveo je u ustaškim i njemačkim logorima. Prve strahote doživio je sa majkom Darinkom i sedmogodišnjom sestrom Nadom u ustaškom logoru u Staroj Gradiški, a potom u Lincu i Gmundenu u Austriji, odakle su, preko ustaškog zatvora na Savskoj cesti u Zagrebu, ponovo vraćeni u Staru Gradišku gde su mu ustaše ubile majku. Iz logora u Sisku djecu su spasili dobri ljudi i sklonili ih u porodicu Švab u Lipovljanima kod Novske. Oktobra 1943. mali Vladimir je pobjegao u Posavski partizanski odred. Kraj rata je dočekao kao kurir u Virovitičkoj udarnoj brigadi.

Vladimir i njegov nerazdvojni drug Škriljac bili su omiljeni borci i kuriri Virovitičke brigade. Sada je Vladimir Mijatović potpredsjednik Privredne komore Jugoslavije. Živi u Sarajevu.

{161} Sa mladog šljivika padale su grane

Lijep septembarski dan, kao dugo očekivani san, doveo nas je u Milića gaj, usred Knešpolja. Jutarnja izmaglica još se polako dizala sa Međuvođa i prvog partizanskog aerodroma, a već su bili postavljeni dugački stolovi sa svim onim što se po vjekovnim običajima ovdje iznosi na trpezu pred najdraže goste.

Oko stolova su stajale žene u crnini, samo su im maramice, kojima su brisale oči, bile bijele. A Knešpolje se uoči rata kupalo u bjelini. Žene su tada nosile bijele bošče koje su im se spuštale niz leđa. Od rata ih više nema. Mogu se vidjeti samo u muzejima.

Kolone i grupe stalno su pristizale stazama što preko livade ulaze u gaj. Kao da se sva mladost Kozare slila u ovu šumu; mladići, djevojke, djeca. U lisnatim krošnjama drveća vjetrić je lagano njihao zastave.

A onda se za trenutak sve utišalo. U sjenci hrastova, usred obilja, čvrsto zbijeni jedan do drugoga, uspravni, postrojili su se ratnici slavne Pete kozarske brigade. Kroz lisnate krošnje hrastova probijali su se sunčevi zraci i nemirno se poigravali na odličjima koja su pokrivala grudi boraca.

U stroju, tamo gdje je bio Četvrti bataljon, stajala je Ilinka Borković. Jednom rukom lagano se oslanjala na Uzeira Zubovića-Lembiku, koji je u brigadi prvo bio kurir, a kasnije, kada je malo stasao, postao je puškomitraljezac, dok je drugom rukom pridržavala štake.

Kada je pred stroj stao Boško Šiljegović, nekadašnji komesar brigade, ja sam se sjetio onog septembarskog dana 1942. godine na Paležu, kada je on isto ovako sa Šošom stajao pred našom brigadom i govorio. Zapamtio sam samo ove riječi: „Vidite li one kolijevke, vidite li ono perje što vjetar nosi? U njemu su ležala naša djeca. Neprijatelj ih je ubio ili otjerao u logore smrti. Tom neprijatelju objavljujemo rat do istrebljenja. Kozara nije uništena, odred je ostao. Mi smo svjedoci...“.

Onda su nas potresli stihovi „Stojanke majke Knežopoljke“ koju je Skender Kulenović, tu pred nama, prvi put izgovorio. Stroj se zaljujao, suze niko nije ni zadržavao.

Djevojke su, po tradiciji, darovale borce peškirima koje su same izvezle. Jedan peškir poslale su drugu Titu. Najljepši, najdražem. Izvezla ga je Sava Trkulja, iz sela Međuvođa.

Ilinka Borković dobila je dva peškira. Gledao sam je i počeo da se prisjećam.

U Maloj lokvi kraj Brusevca, pod samom Mrakovicom, izgubljena u divljini, bila je kuća Glige Borkovića, prekaljenog ratnika sa Soluna. On i njegova žena Marta do rata su podigli osmoro djece, od desetoro, koliko su ih imali. Starije kćerke, Zora u sedamnaestoj i Ljubica u šesnaestoj, već su bile pripremile ruho za udaju.

{162}

Ilinka Borković i Mihajlo Tomić, borci Jedanaeste krajiške brigade, slikali su se u Italiji 1944. za vrijeme liječenja rana zadobijeniih na kozarskom ratištu.

Rat je ranio i njegovo djetinjstvo.

{163}

Ilinka Borković (desno), iz sela Turjaka pod Kozarom ratni vojni invalid je od svoje šesnaeste godine, a Danica Sotat, iz Drvara, starija je od nje godinu-dvije.

{164} U početku ustanka Gligo je pokušavao da sakrije od djece ono što je potajno radio za partizane na Kozari. A kada su Zora i Ljubica otišle u odred, on više nije ništa krio od djece. Nosio je žito i dalje u meljavu na Lubini jer partizanskoj kuhinji trebalo je sve više hljeba. Kuća Glige Borkovića postala je — kuća partizana. Tu su dolazili: doktor Mladen Stojanović, Josip Mažar-Šoša, Miloš i Boško Šiljegović, Esad Midžić, Ivica Marušić-Ratko, Vladimir Nemet-Braco, Obrad Stišović, Ratko Vujović-Čoče, Branko Babić-Slovenac.

U junu 1942. iznenada su došli Nijemci i ustaše. Majka je uspjela samo da izvuče djecu na stazu koja je vodila dublje u šumu. I Ilinka je trčala za njima sa vrućim hljebom, tek izvađenim ispod sača, a plamen je šikljao iz kuće i štale. Sa mladog šljivika padale su grane sječene rafalima.

Skriveni u dubini šume, šćućureni u malom zbjegu, zariveni u zemlju kao krtice, dočekali su ofanzivu. Preko njih je ona protutnjala. Ilinka, najstarije dijete, zatim Nikola i Vidosava, Savka i Petra, zagrljeni, hrabrili su jedno drugo dok su preko njih prelazili streljački strojevi. Danica, beba u povojima, umrla je u majčinom krilu. Možda se i ugušila, ko zna.

Kada su izašli iz skrovišta, kako su izbjegli logor i zavarali trag neprijatelju — to samo zna majka. O skrivanju po kolibama i šumi, iznad Brusovca i Samardžija, Grbavaca i Turjaka, stara Marta danas nerado govori.

Jednog dana, u januaru 1943. otišla je i Ilinka u partizane. Majka je nije ni zadržavala. U brigadi je sigurnije — znala je ona.

Počeli su da se ređaju juriši na Petnaestom kilometru i na Ćelinovcu, na Omarskoj i Bosanskoj Dubici. U Trećoj četi Četvrtog bataljona 11. brigade bila je mezimica. Zvali su je u štab, za bolničarku, ali ona svoju desetinu nije htjela da napusti. Tako je bilo i one noći u akciji na Piskavici. Iz blindiranog voza kuljala je vatra, a njena desetina se privlačila bunkerima. Tada se nešto prolomilo, podiglo je od zemlje, pred očima joj bljesnulo i odmah zatim sve se smračilo. Nije mogla da se pokrene. Osjetila je bol i onda je opet nestalo svega.

Osvijestila se na leđima Glige Bere, druga iz desetine. Koliko je taj put, na nosilima, sve do sela Jablanice i brigadne bolnice trajao, ona ne zna. Ali se sjeća, bila je ponoć, da ju je dr Kraus iznio iz kola u Sanskom Mostu i položio na sto. Viknula je ili se njoj samo tako učinilo: „Majko rana boli!“

Kada su joj javili, iz sela Miljevića, da je Ilinka, poslije teškog ranjavanja, ostala bez desne noge, visoko iznad koljena, majka je sa dubokim uzdahom rekla:

— Neka je samo ostala živa, i sve će dobro biti!

Bio je oktobar, 1944. Avion je klizio po aerodromu. Kroz zamagljena stakla vidjeli smo, osvijetljen kao u plamenu, jedan veliki grad. Mnogobrojni reflektori, ukrštajući se na visinama, prosjecali su noć nad Barijem. Sve je tako novo i puno tajni, kao i ovaj prvi let avionom, da zaboravljam i sam na svoja ranjena pleća.

Dvadesetak kilometara vozili smo se udobnim bolničkim kolima po asfaltu. Na tragu varošice plamtjela je balja. Ulicama su se kretale čitave kolone partizana na štakama. Građanstvo nas je radoznalo posmatralo. Kad smo čuli da je Beograd slobodan, našoj radosti nije bilo kraja.

Ilinka stoji sa grupom djevojaka, nasmijana, lagano se oslanjajući na svoju štaku. Crni uvojci joj padaju na ramena, kosa je mrka i gusta, a oči sijaju čudnim sjajem. Oni što su već prezdravili uhvatili su se u kozaračko kolo, a mi nismo.

Svetislav Vasilić rođen je 1930. godine u selu Strigova kod Bosanske Dubice. Kad mu je otac Vujo među prvima otišao u ustanak 1941, Sveto, kao najstarije dijete, preuzeo je brigu o porodici. U ofanzivi na Kozaru, juna 1942, čitava porodica Vasilić je zarobljena. Majka Ljuba sa četvoro djece, najmlađi Vitomir imao je tri godine, provela je pet mjeseci u ustaškim logorima. Svetu, za koga je najviše strahovala. provukla je kroz Jasenovac i Veliki Grđevac u ženskoj haljinici. Nije se mirila sa sudbinom ni onda kada su joj u Sisku ustaše oduzele djecu. Preko Anđelka Vidovića je uspjela da ih prikupi i izvuče iz logora. U opustošenu i popaljenu Strigovu vratila se u decembru 1942. U proljeće 1943. Sveto je postao borac Pete kozarske brigade. Jedno vrijeme je proveo u Komandi mjesta za Bosanski Novi odakle je, u oktobru 1944, prekomandovan za kurira u štab 20. krajiške brigade. Učestvovao je u oslobođenju Zagreba i u poslednjim borbama kod Celja u Sloveniji. Poslije rata i školovanja decenije je proveo kao uspješan privrednik i društveno-politički radnik. Sada je istaknuti aktivista Mjesne zajednice i Sekcije boraca učesnika bitke na Kozari. Živi u Beogradu.

{165} U kratkim pantalonama

Pošto je na juriš zauzela Ključ, varošicu uklještenu planinama Šišom i Manjačom, uslijedio je pokret... Maskirana granama sa zelenim lišćem, kolona Prve krajiške brigade vijugala je prašnjavom cestom, kao duga živica u pokretu... Poslije dugog i napornog marša kolona je zastala da bi borci predahnuli i pripremili se za svečani ulazak u slobodarski Drvar.

Brigadni hroničar je toga dana zapisao, 7. avgust 1942. Bilo je kasno popodne kada su se Krajišnici svrstali u dvojne redove. Na čelu kolone išao je borac sa visoko uzdignutom zastavom. U pratnji zastave, korak-dva iza, utegnuti opasačima na kojima su visile bombe, sa kožnim torbicama kakve nose politički komesari, što im je davalo posebnu ozbiljnost, naoružani kratkim italijanskim puškama sa presavijenim nožem, išli su Rajo Baškot i Draško Popović, najmlađi ratnici Prve krajiške brigade.

Ko su bili dječaci što su na svoja slabašna pleća uprtili teret koji su uvijek mogli da nose samo odrasli muškarci?

Rajo Baškot, sa svojih 14 godina, već je bio iskusan borac. U ustanku na Kozari izvršavao je sve zadatke, kao i odrasli. Njegov stariji brat Boško, student i komunista, već se nalazio sa doktorom Mladenom u Kozari. Izbjegao je iz Prijedora još u aprilu, kada je okupator u ovom gradu uspostavljao svoju vlast. Na prve ustaničke pucnje ustaše su odgovorile pokoljem 700 Prijedorčana. Ubijali su ih na ulicama, na pijaci i na mostu preko Sane. Strijeljali su i Rajinog oca, željezničara.

Tada je čitav Prijedor bio okrenut Kozari. Ratni događaji su zahtjevali da veza Mjesnog komiteta Partije i SKOJ-a sa Mladenom i Kozarom bude sigurna i stalna. Jedna od spona u tom lancu hrabrih bio je i Rajo Baškot. Pikajući loptu kraj ustaške straže i rampe na izlazu iz grada, prolazio je plavokosi dječak na izgled nezainteresovano, a kada bi se malo udaljio od straže, ubrzao bi korak i onda trčao sve do sela Brezičana. Poruka iz grada, zašivena u kratkim pantalonama, uvijek je bila važna, pogotovo ako je dolazila iz Mjesnog komiteta Partije, od Mire Cikote ili Ajše Maličević.

Februara 1942. snijeg je bio dubok kada je Rajo u sankama još jednom prošao kraj ustaške straže. Na vojno-političkom kursu, u osnovnoj školi u Jutrogušti pod Kozarom, bio je najmlađi slušalac. Skakućući s noge na nogu, onog rascvjetalog majskog dana, utrčao je u Prijedor kada je grad bio oslobođen. Ali ubrzo zatim, njegovu radost presjekla je velika Štalova ofanziva. Proboj iz obruča na Patriji i Gornjem Jelovcu, onaj džinovski juriš Udarnog bataljona, juriš od koga je gorjela planina, bili su prvo vatreno krštenje maloga Raje. U ofanzivi je izgubio majku i jedinu sestru Stoju. Imala je samo dvanaest godina kada su je ustaše ugušile u Staroj Gradiški.

Sa stegnutim srcem prekaljenog ratnika došao je Rajo u Prvu krajišku brigadu, kao u svoju porodicu. Ona mu je bila sve što je imao. I nada i strijepnja.

{166}

Prva krajiška brigada, nosilac Ordena narodnog heroja, formirana je 21. maja, 1942. godine u selu Lamovitoj pod Kozarom. Njen borbeni put, dug 21.000 kilometara, prešli su i mnogi kozarski kuriri.

Rajo Baškot (lijevo), jedan od najmlađih prvoboraca sa Kozare, bio je kurir u štabu dra Mladena Stojanovića i u Prvoj krajiškoj brigadi sa svojim drugom i vršnjakom Stojanom Panićem. {167}

Draško Popović, crnpurasti dječačić, došao je u brigadu na neobičan način. Znao je on o Kozari dosta, još u vrijeme ustanka, kada su ustaše najviše orgijale po Prijedoru. Drago Grgić, u gradu više poznat kao Foks, stari ilegalac i komunista, sjeća se:

Bio sam ubijeđen da o mom partijskom radu malo znaju. Utoliko sam se više iznenadio kada me, jednog dana, pred Avdagića kulom susrete Draško Popović, golobradi dječačić i zaustavi me riječima: „Foks, ja znam kako se pozdravlja u Kozari“, i odmah je doviknuo: „Smrt fašizmu — sloboda narodu!“. Na pomolu je bila ustaška patrola i šta sam drugo mogao nego da se obrecnem na njega: „Idi, bježi, ne znam ja ništa o tome.“ Ali Draško se samo smiješio i čak držao uzdignutu pesnicu, kao da pozdravlja.

Kad su partizani oslobodili Prijedor, maja 1942, mali Draško je mogao da pozdravlja stisnutom pesnicom do mile volje. Tada nije ni pomišljao da ide u partizane. Svud okolo je sloboda — mislio je on.

A onda je sve došlo iznenada. Poslije njemačkih aviona koji su žestoko tukli grad, bacali bombe na sve živo što se kretalo, na ulicama su zagrmjeli tenkovi. Narod se povlačio za partizanima. U gradu, u koji su se vraćale ustaše, ni Draško nije smio da

ostane. Sa grupom dječaka našao se u Marićkoj. Bataljoni Prve krajiške kretali su po rasporedu u velike okršaje s Nijemcima na Piskavici.

Dječaci još nisu bili sigurni u svoje vojničke sposobnosti, ali mogli su da služe u kuhinji, da gule krompir, donose vodu borcima na položaj, timare konje i obavljaju sve kurirske poslove.

Bos, u kratkim pantalonama, išao je mali Draško za brigadom sve do Lušci Palanke, pod Grmečom. Od onog trenutka kada je ostao bez roditelja, on je samo u partizanima gledao svoj spas i nije smio da se od njih odvoji.

Postao je kurir štaba Drugog bataljona. Pantalone po mjeri sašili su mu od italijanskog ćebeta i kapu sa tri roga. Našao se i neki kaputić, s pravim vojničkim opasačem i uprtačem preko lijevog ramena. Mala bomba i kratka italijanska puška — Draškovo je prvo naoružanje.

Kuriri Prve krajiške nikad nijesu govorili o sebi i svojim podvizima. Oni su uvijek govorili samo o svojoj brigadi.

...Čelo rastrgnute kolone stalno je požurivalo začelje. Trčali smo prečicama i prenosili naređenja. Pred kupreškim vratima proleteri su iščekivali našu prethodnicu. Bez predaha uletjeli smo u okršaj koji je trajao čitavu noć. Ni treći napad na Kupres nije uspio. Na Mrkonjiću nije tako bilo. Za dva sata grad je bio oslobođen. Onda počeše one neprestane borbe s Nijemcima i četnicima na Manjači. U Dujakovcima bombardovaše štab brigade i pogibe Ivica Marušić Ratko, legendarni junak s Kozare i prvi komandant Prve krajiške brigade. Osvetili smo ga u borbama na Jajcu. I ovdje se uvuče u centar, gotovo bez borbe, četa Mikana Marjanovića i kad poče opšti napad, pade uži dio grada i prije nego okolna utvrđenja. Za vratove smo se hvatali sa izbezumljenim ustašama. U Vrbas su sa stijene skakali. Ostadosmo pet dana kao posada grada. Dođe i drug Tito na našu smotru. A kad nas vidje na defileu, reče: „To je vojska!“

I posla nas na Bihać. Bio nam je potreban veći grad od Jajca. Dok su se bombaši privlačili bunkerima na Somišlju, izabranici Steve Rauša već su pravili rusvaj na kanalu, u samom centru Bihaća. Bombama je raskrčen prilaz gradu do slobode.

Četvrta ofanziva i Grmeč u obruču, studene noći, 20 ispod nule, šator i miris paljevine, promrzli i ranjeni borci, tifusari u agoniji — sve je to trebalo proći i odmah zatim usiljenim maršem prodrijeti u centralnu Bosnu. Pregažen je nabujali Vrbas. Konje smo trljali da se {168} ne prehlade. Pokret i san u koloni — Nemila i Kreševo, Kakanj i Olovo, Breza i Vareš, bili su samo usputni zastanci.

Na padinama Zvijezde opkolili smo jedan bataljon Nijemaca „Princ Eugen“ divizije. Njegovo uništenje bilo je pitanje trenutka, ali naletješe avioni i razoriše naše položaje. Tako su nisko letjeli da su rukama bombe bacali.

Vojo Todorović, komandant brigade, španski borac i narodni heroj, o tome priča:

„Vraćao sam se s položaja Rauševog bataljona i razmišljao o svemu što se zbilo, kad preda me odnekud ispade Drago Talić, četrnaestogodišnji kurir, hrabar i odvažan

dječačić sa Kozare. Poznavao sam ga dobro, od prvog dana bio je u brigadi. Sprovodio je u štab dva zarobljena njemačka vojnika. Pozdravio je stisnutom pesnicom, i izvukao cigaretu iz usta i rekao:

— Da popušimo po jednu, druže komandante.

I kao za sebe, uzdahnuvši, dodao:

— Eh, da ih je nekako zapaliti!

— Kako to misliš, Taliću? — priupitao sam Talića.

— Eto, da ne bi aviona, potukli bismo danas Nijemce kao nikad ranije. Da ih je nekako spaliti na zemlji, kad ne možemo gore.

Mali Talić nije bio svjestan da je tog trenutka dao prijedlog za jednu od najljepših akcija Prve krajiške brigade. Toj ideji, čini mi se, najviše se obradovao Mlađo Marin, komesar brigade. Poslije solidnih priprema, noću između 10. i 11. avgusta 1943. upali smo na Rajlovac i uništili 34 njemačkih aviona. I kuriri su se utrkivali ko će ih više zapaliti. Aerodrom je začas pretvoren u buktinju.“

I opet pokret. Prodor u Sandžak, pa u Srbiju. Golija, Ibar, Kopaonik, Aranđelovac, Topola. Borbe sa Bugarima. Susret sa Crvenom armijom. Mijenjamo sitnice za uspomenu. Šta se kome našlo pri ruci — nožić, kašika, pero. Neki su kidali i dugmad sa šinjela. Poče i grmljavina oko Beograda, a mi pred Smederevom. Kod Vrčina se pomiješasmo sa Nijemcima. Pod Rajom pogibe konj. Poslije svega u Vršcu se malo odmorismo. I dobismo prve partizanske spomenice. Odatle na Sremski front i posljednji borbeni marš — od Erdevika do Marije Bistrice. Staza duga 21 hiljadu kilometara i 393 bitke i — pobjede.

Sve su izdržali mali ratnici. Zato ih je bilo mnogo u stroju kada su dijeljena priznanja. Komandanti su im stezali ruke i stavljali na grudi ordenje hrabrosti.

Bili su radost i ponos brigade.

{169}

Draško Popović je 10. juna 1942, prvog dana ofanzive na Kozaru, postao borac Prve krajiške brigade i u njoj ostao do posljednjeg dana rata. Danas je član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine.

Savo Lajić, rođen 1928. godine u selu Lamovitoj, borac je od 1941. Kao kurir Četvrtog bataljona Drugog krajiškog odreda doživio je dramu Kozare: preko njega su prešla sva tri streljačka stroja, a on je sa odšrafljenom bombom ležao u šupljem stablu. Rat je završio kao kurir Prve krajiške brigade. Živi u Beogradu.

Novo Anđić najmlađi prvoborac iz sela Omarske pod Kozarom. Kao kurir prošao je borbeni put Prve krajiške brigade.

{170} Nepredviđeni raport

Za nas logoraše u Jastrebarskom, taj dan nije došao iznenada. Mi smo ga očekivali.

Bez zastanka, Četvrta kordunaška brigada krenula je kroz Draganičku šumu. Nadomak Jaske, 26. avgusta 1942, u pet časova ujutru, počeo je napad. Do sedam časova, sve zgrade, sem žandarmerijske stanice, bile su očišćene od neprijatelja. Iz logora je oslobođeno 727 djece koju su ustaše dovukle sa Kozare, iz Like, Banije i Korduna

Dok su borci prodirali u logor, djeca su vikala: „Evo naših partizana!“

O tom susretu i hroničar brigade je zabilježio: „Živjeli partizani — razleglo se ulicama Jaske. Na voćke su se sjatila djeca. Iza njih je ostajala pustoš. Niko nije mogao da zaustavi tu bujicu. Od gladi zažarene oči tragale su za hranom. Naša grla su se stezala, a suze tekle. Nismo imali dovoljno ruku da ih sve zagrlimo.“

O podvigu hrvatskih partizana i drug Tito je depešom obavijestio Moskvu:

„Naši partizani oslobodili su iz koncentracionog logora u Jastrebarskom kod Zagreba 900 kozaračke djece, a ne 600 kako je ranije bilo javljeno. Tu djecu su ustaše mučile i htjele da ih vaspitavaju u duhu fašizma. Sva ova djeca nalaze se sada na našoj oslobođenoj teritoriji.“

Tih dana je objavljeno i pismo zahvalnosti:

„Beskrajna je sreća naroda čitave Krajine što su naša braća — hrvatski partizani, svojim junačkim podvigom oslobodili naše najmlađe iz fašističkog logora. Time su junaci partizanskih četa i bataljona najdivnije manifestovali veliku i svetu ideju bratstva i jedinstva i pokazali put kojim treba da idu svi rodoljubi u borbi za oslobođenje svoje zemlje. To veliko i junačko djelo partizana Hrvatske koji oslobodiše 900 kozaračke djece iz zloglasnog logora u Jastrebarskom, ostaće u divnoj uspomeni našim borcima i čitavom narodu Krajine.“

Tako je pisalo u ratnim izvještajima. Međutim, nema toga izvještaja koji bi mogao da predstavi naš najsrećniji dan. Jer nema ni riječi kojom bi se mogla izraziti naša radost kada smo prvo čuli borbu, a onda vidjeli partizane.

U selu Bukovcu na Žumberku pripremili smo se za daleki put. Brzo smo shvatili kako treba da se krećemo noću, na potrebnom odstojanju i u tišini kraj neprijateljskih uporišta. Sa suhom hranom krenula je naša dječja kolona na dug i opasan put u pratnji voda partizana sa Nikolom Ladišićem na čelu.

Drhteći od straha da nas ponovo ne pohvataju, pretrčali smo cestu i prugu kraj Jaske. Umorni i pospani, jedva smo se vukli kroz Draganičku šumu. Trnje nam se zabadalo u noge, jer smo bili bosi. Na opalom lišću prespavali smo cijeli dan. Borci su nam donosili hranu iz obližnjeg sela.

Prelaskom preko Kupe došli smo na slobodnu teritoriju. Na svakom zastanku dobijali smo hranu. Dalje smo se prebacivali kolima, gdje god je to bilo moguće, pa čak i kamionima, Na tom putu, u maršu

{171}

U Jastrebarskom, ustaškom logoru za djecu, svaki dan je bio teži od onog koji je prošao. A onda je, 26. avgusta 1942, Četvrta kordunaška brigada, na svom

pobjedonosnom putu za Žumberak oslobodila 727 dječaka i djevojčica i prebacila ih na slobodnu teritoriju Bosanske krajine.

O tom jedinstvenom događaju u NOR-u, oslobođenju djece Kozare iz ustaškog logora u Jastrebarskom, Tito je obavijestio svijet preko radio-stanice „Slobodna Jugoslavija“ koja se tada nalazila u Moskvi. — Faksimil Titove depeše na ruskom jeziku broj 35 od 9 septembra 1942. godine s potpisom „Valter“.

Riječi za slobodu: ubrzo poslije herojskog podviga boraca Četvrte kordunaške brigade, koji su oslobodili djecu iz ustaškog logora u Jastrebarskom, izišla je brošura pod naslovom: „Djeca u bodljikavoj žici“. Autor ovog jedinstvenog dokumenta na evropskom ratištu, autentičnog i potresnog svjedočanstva iz naše NOB, koje je oktobra 1942. godine pripremljeno u maloj partizanskoj štampariji u ličkom selu Buniću i štampano u 4.800 primjeraka, bila je Darinka Puškarić, omladinka i ratni reporter, sada istaknuti funkcioner u SR Hrvatakoj.

— Faksimil naslovne strane sa ilustracijom Huberta Kruljca, grafičara u partizanskoj štampariji.

{172} „naše brigade“, koja kao da je žurila na velike ratne zadatke, neprijatelj nas je napadao. Na više mjesta naša kolona bila je bombardovana.

Prelaskom preko Une u Kulen Vakufu naš veliki marš je bio završen. Lijep i sunčan dan dočekao nas je u Bosanskom Petrovcu. Evo šta je o tome zapisao Vladimir Dedijer u svom poznatom Dnevniku:

„Petrovac, nedelja 13. septembar 1942. Nedaleko od komande mesta danas sam video decu s Kozare, zarobljenu u julu, u velikoj ofanzivi. Tu su decu oterale ustaše u Jastrebarsko na prevaspitanje. Ove hrabre dečake oslobodili su hrvatski partizani i zatim ih uputili u Krajinu. Gledao sam tu decu, stajala su po vojnički u dva reda i čekali doručak. Ona su naša budućnost.“

Ratni reporter drinićke „Borbe“ 1. oktobra 1942. ovako je opisao naš susret sa slobodom:

„Vidio sam ih prvi put u Petrovcu: kolonu pocijepane i bose djece, čije su oči svijetlile, a riječi: „mi smo oslobođena djeca“ veselo i ponosno zvučale. Stigla su sa hrvatsko-slovenačke granice, poslije osamnaestodnevnog pješačenja. Blijeda i ispijena dječja lica tužno su govorila o tragičnim danima ropstva, o životu iza logorskih žica, o otetim dječjim radostima, o razbijenim dječjim životima.

Sada sam ih vidio ponovo i to nije više kolona oslobođene, već slobodne djece. Ona pričaju jednostavno i mirno. Najstarijem je 14, a najmlađem 8 godina. Ona još mlađa ostala su „negdje tamo“. Pitam ih o svemu što su doživjeli. Pitam i stalno strepim da ne upitam nešto što će koje od te djece zaboljeti. Strepim da ne povrijedim otvorene rane. Svaki od njih pošao je s Kozare s cijelom porodicom u ropstvo, a vratio se sam u slobodu! Slavku Zmijanjcu ostali su negdje u ropstvu otac, majka i dva brata; Desimiru Šmitranu otac, majka, četiri sestre i brat; Teodoru Radumilu otac, maćeha, tri brata i dvije sestre; Ognjenu Čekiću otac, majka, šest braće i sestara; Marku Hodžiću četiri brata (za jednog zna da je umro u logoru) i dvije sestre. I svim ostalim tako.

Partizani su nas prvo odveli u Žumberak. Odmah su nam dali da jedemo čorbe i mesa... Otkad smo oslobođeni, nismo gladni. Odatle nas je krenulo 280 ovamo. Svi drugi, mlađi i bolesni, koji nisu mogli pješačiti, ostali su tamo po selima. Putovali smo pješke i to noću. Prolazili smo u pratnji partizana i kroz neoslobođene krajeve. A kada smo prešli jednu veliku rijeku, tada su nam partizani rekli: sada pjevajte. Opet ste na oslobođenoj teritoriji. I mi smo pjevali...“.

U jesen 1942. naša mala četa prebačena je iz Risovca u Jasenicu pod Grmečom. Bila je to već čvrsto organizovana jedinica u kojoj nije bilo starijih od 14 godina. I naš komandir Draško Lajić imao je toliko godina, samo za razliku od nas on je bio naoružan pravom puškom „italijankom“, malim pištoljem i bombama, a mi smo imali drvene puške. Bio je već prekaljeni borac. O njemu smo znali sve.

Njegov otac Rade, školski poslužitelj u Lamovitoj, podigao je devetoro djece. Sa dva sina, četrnaestogodišnjim Draškom i trinaestogodišnjim Savom otišao je u ustanak na Kozaru. Draško je za vrijeme velike ofanzive bio u Prvoj krajiškoj brigadi i s njom jurišao na njemačke tenkove što su stezali obruč oko Kozare. A Savo, on je na neobičan način doživio kozarsku dramu: kad je neprijateljski streljački stroj pretresao svaki žbun, on se zavukao u šuplje drvo koje je bilo oboreno i već zaraslo u visoku bujad. Bio je miran i osluškivao je glasove i lavež pasa. Došli su i do njega. I kada je već pomislio da je minula opasnost, naišle su ustaše. Načinili su kratki predah sjedeći na kladi u kojoj je Savo držao odšrafljenu bombu. Čuva je i danas kao dragu uspomenu.

{173}

Na smotri Četvrte krajiške divizije, koju je izvršio drug Tito 7. januara 1943. u Jasenici pod Grmečom, stajali su i mali Kozarčani, oslobođeni iz ustaškog logora.

Tito među Krajišnicima

{174}

Draško Lajić, prvoborac iz Lamovite pod Kozarom, kao komandir pionirske čete oslobođenih dječaka iz ustaškog logora, podnio je raport vrhovnom komandantu na smotri u Jasenici pod Grmečom. (Fotografija lijevo)

Slavko Slijepčević iz Turjaka pod Kozarom imao je 13 godina kada je, poslije oslobođenja iz ustaškog logora, 1942, došao u brigadu da se bori.

Mićo Vlajnić, Ljubo Danilovlć i Nikola Košpić, borci male partizanske čete, bili su hrabri kuriri i primjerni skojevci. (Fotografija lijevo)

Draže Babić iz Podgradaca, partizanskog gnijezda pod Kozarom, bio je zatočenik ustaškog logora u Jastrebarskom, docnije borac Osme krajiške brigade. Umro 1984. godine.

{175}

Vid Zlojutro i Božo Zvijerac iz sela Bistrice kod Bosanske Gradiške, poslije oslobođenja iz ustaškog logora za djecu u Jastrebarskom, pronijeli su slavu kurira borbenim putem Pete kozarske brigade.

— Junaci Ćopićevih „Delija na Bihaću“ više nisu zajedno. Vid Zlojutro je umro 1989. godine. (Fotografija desno)

Slavko Kotur i Pero Zlojutro, Kozarčani, poslije oslobođenja iz logora bili su pitomci dječjeg doma u Jasenici pod Grmečom. Za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive obojica su poginula na zaleđenom Šatoru krajem januara 1943. godine.

— S njima na fotografiji: Vahida Maglajlić, Dušanka Stišović, Anka Marjanović i Rada Vranješević. (Fotografija desno)

{176}

Mihajlo Veljić, rođen 1930. godine u selu Podgradcima pod Kozarom, bio je najmlađi partizanski tenkista. Po oslobođenju iz ustaškog logora u Jastrebarskom, 26. avgusta 1942. postao je partizan. U jednoj borbi sa italijanskim fašistima ranjen je na četiri mjesta: u nogu, ruku, leđa i glavu. Kada su rane zaliječene u partizanskoj bolnici u Lici, Mihajlo je, 2. januara 1943, stupio u prvi tenkovski vod Glavnog štaba Hrvatske u kome je dočekao i kraj rata. Sada je Mihajlo Veljić pukovnik JNA i živi u Zagrebu.

Trinaestogodišnji Stojan Prolić iz Bereka kod Bosanske Gradiške stupio je u partizanske redove početkom 1942. i bio kurir u Trećem bataljonu Drugog krajiškog odreda „Dr Mladen Stojanović“. U Jasenici, na smotri četvrte krajiške divizije, stajao je i on u stroju Pionirske čete dječaka oslobođenih iz ustaškog logora u Jastrebarskom. Za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive prokrstario je Grmeč sa Petom kozarskom brigadom. Kasnije se borio u Jedanaestoj, a kraj rata je dočekao u Dvadesetoj krajiškoj brigadi.

— Stojan Prolić je danas učitelj u osnovnoj školi „Slavko Rodić“ u Drvaru.

{177} U Jasenici smješteni smo u prostranu i svježe okrečenu školu, tako lijepo kao da nije bio rat. Pored spavaćih soba imali smo i učionice za nastavu, veliko kupatilo i ambulantu u kojoj su doktor Vaso Butozan, Anojka Černi i Anka Marjanović nastojali da što prije poprave naše zdravlje narušeno u logoru. Od štofa zaplijenjenog u Bosanskoj Krupi i Bihaću, Ruža Đermanović je sa krojačicama u našoj radionici sašila za sve partizanske uniforme i kape „titovke“. Tako su zamijenjena ona omrznuta ustaška odijela iz Jaske. Teta Bojana Nedimović bila je naša najbolja kuvarica. Njenu pitu i kolače nikada nećemo zaboraviti. Nada Stupar bila je nastavnik muzičkog vaspitanja, a njen drug Vili Ipavec, profesor matematike. On je iz Bihaća donio jedan klavir s kojim smo spremali hor i recitacije. Imali smo i svoju dramsku sekciju. Školska nastava prekidana je samo u naletu aviona. Oni su često kružili, bombe su padale i u dvorište, ali našu školu nikada nisu pogodile.

Zdenka Čabrić, učiteljica razredne nastave, bila je zadovoljna postignutim rezultatima. Njoj je često pomagala i Dušanka Stišović. Naši mali drugovi, koji nisu ranije pohađali školu, „jurišali“ su na slova iz partizanskog bukvara koji je sastavila Mila Bajalica, učiteljica i stari komunista. Bio je to bukvar s položaja, bukvar za djecu koju su majke nosile na leđima kroz zbjegove, prvi bukvar sa svim slovima. Pod slovom „S“ pisalo je: Stjepane, tvoga sela nema, a nema ni seje. Slovo „Lj“ označavalo je ljubav i paljbu, a slovo „Š“ ime Šoše. I tako redom, od prvog do posljednjeg slova u bukvaru.

Ali nama se nije dopadalo to što se naš „vojnički kurs“ — kako smo ga mi zamišljali — zove „dječji dom“. Jer, mi smo htjeli poslije vojne obuke da idemo u brigade. I užurbano smo se pripremali „jurišajući na neprijatelja“ po vrtačama iznad naše škole. Svakom ko je kod nas dolazio, a svraćali su mnogi — Šoša i Lola, Kosta Nađ i Boško Šiljegović, Milenko Kušić i Nikica Pavlić, Branko Ćopić i Hamdija Omanović — uvijek smo postavljali isto pitanje: kad ćemo u brigadu? Mi tada nismo znali da drug Đuro Pucar-Stari, koji nas je najčešće i očinski obilazio, želi da nas sačuva od surove zime, ofanzive i smrti. Njemu smo i najčešće dosađivali istim molbama i istim željama.

Naša mala četa bila je okružena opštom pažnjom svih, ponajviše pažnjom naroda iz Jasenice i okolnih sela. Danica Medan i sve druge majke iz sela pružile su nam ono što nam je najviše nedostajalo: toplinu domaćeg ognjišta. Svaka od njih imala je „svoje“ dijete iz doma koje je nedeljom bilo njen gost na ručku.

A onda je došao i taj dugo očekivani dan i mi smo se spremali za smotru.

Još od ranog jutra, 7. januara 1943, narod iz udaljenih sela slivao se u Jasenicu. Sve je žurilo u susret drugu Titu. Na sniježnoj bjelini lepršale su zastave i čula se pjesma. Tog dana se sve živo, čitav Podgrmeč, žene i omladina, pioniri i starci, našlo oko svoje divizije i pred Titom.

Bila je to smotra Četvrte krajiške divizije, junaka s Kozare i Bihaća, Suhače i Blagaja, sa Otoke i Djedovače.

Na smotri ispred tribine i Tita stajala je i naša mala četa.

Josip Mažar Šoša, narodni heroj i komandant divizije, podnio je Titu raport. Besprekorno utegnut u partizansku uniformu koja je po meri bila sašivena, po svim vojničkim propisima, raportirao je i Draško Lajić, naš komandir i obratio se Titu riječima koje raportom nisu bile predviđene:

— Druže Tito, naredi da nas puste u brigade.

{178} Tada se Tito zaustavio pred našim strojem i gotovo svakog od nas očinski prigrlio i pomilovao po licu. Na raport komandira odgovorio je ovim riječima:

— Vi ste, dragi moji pioniri, još mali i nejaki da bi mogli podnijeti onakve napore i teškoće koje podnose vaša starija braća u brigadama. Vi treba da ostanete tu gdje ste. Slušajte drugarice koje su određene da se o vama brinu, nije daleko vrijeme kad ćete vi doći u redove naše Narodnooslobodilačke vojske.

Samo 20 dana poslije tog dragog zagrljaja teritoriju Podgrmeča zahvatila je Četvrta neprijateljska ofanziva.

Tada smo i mi pošli u brigade, u prve borbene okršaje. Sačuvan je dokumenat o našem ratnom rasporedu:

„Dječji dom, 28. februara 1943. Prema naređenju raspoređeno je 128 djece. Međutim, radi slabosti i prehlade nisu mogli svi danas krenuti. Stoga upućujemo svega 117 djece i to: 40 za Četvrtu, 40 za Petu i 22 za Desetu diviziju. U Desetu brigadu uputili smo jedanaestoro djece, a u štab Prvog bosanskog korpusa poslali smo slijedeće dječake: Slavka Kotura, Peru Zlojutra, Zdravka Karalića i Dragoju Lukića. Uz pismo šaljemo spiskove i ostale raspoređene djece. Smrt fašizmu — Sloboda narodu! Mila Bajalica.“

Na zaleđenom Šatoru, u borbi s Nijemcima, poginuli su Slavko Kotur, sekretar skojevskog aktiva doma i Pero Zlojutro, skojevac.

Borci naše male čete prošli su Neretvu i Sutjesku, borili se, na Zelengori. U svim krajiškim brigadama, dječaci iz ustaškog logora u Jastrebarskom i partizanskog doma pod Grmečom dostojno su nosili slavu boraca i kurira.

Slavko Stanišljević iz Turjaka doživeo je dramatičnu bitku Kozare i sudbinu djece u ustaškim logorima. Kada je 26. avgusta 1942. oslobođen iz Jastrebarskog, stupio je u Jedanaestu krajišku brigadu i hrabro se borio do kraja rata.

Dragan Knežević, iz Čitluka pod Kozarom kao trinaestogodišnji dječak postao je partizan Kozarskog odreda. U neprijateljskoj ofanzivi 1942. godine zarobljen je sa još 19 članova svoje porodice od kojih je preživjelo rat samo njih četvoro. Kada je, 26. avgusta 1942, oslobođen iz ustaškog logora u Jastrebarskom, postao je borac Žumberačkog odreda, a rat je završio u Moslavačkoj udarnoj brigadi kao kurir i diverzant. Dragan Knežević danas živi u Beogradu.

{179} Koliko sam puta ostajala živa

Petnaestica sa Zelenog venca dugo vozi do pretposljednje stanice i Metohijske ulice u Zemunu u kojoj su kuće male, domaćinski umivene, skrivene u raskošnom zelenilu.

Kada se zvonce utišalo, iza vrata se čuo dječji glas:

— Baka je otišla da samelje kavu. Zna da ćete doći i rekla je da je sačekate.

Hoće li opet izbjeći susret — prostruja mi kroz glavu. Njena čudesna biografija dugo me je opsjedala. Nisam imao smjelosti da diram njene uspomene. Jer, djetinjstvo i dobar dio puta u ratnom vihoru proveli smo zajedno. Miloševo Brdo pod Kozarom naše je rodno selo. U rat je zagazilo sa oko hiljadu žitelja, a iz njega izišlo sa manje od 450. I 189 djece nije preživjelo rat.

— Razgovaraćemo uoči jubilarne proslave Neretve i Sutjeske — obećala je.

I bi to nedavno na „Sastanku u studiju“ koji neumorno priprema i njeguje Branka Jelić, mlada reporterka Radio-Zagreba. Ali, ratna priča Vidosave Subotić, djevojčice s neobičnom sudbinom, nije mogla da stane u jednočasovnu emisiju.

Evo je, friška. Dobila sam je na drugi bon. Znaš, mili moj, dok je ne popijem, ne mogu reći ni „dobro jutro“.

I onda je potekla priča.

I sama sam se dugo plašila tih sjećanja. Ona su me rezala kao oštar nož. Od njih nikako nisam mogla pobjeći. I što više starim, djetinjstva se sve češće prisjećam. Valjda ono što čovjek tada doživi ostaje zauvijek onako izbistreno, naivno i čisto. Začudo, svega se dobro sjećam. Pokušala sam nešto od toga da zapišem. Djeca su me na to često prisiljavala. Ali, nije išlo, jer ja nemam ni dana redovne škole. Opismenila me je starija sestra Mara. Nešto sam naučila i na analfabetskim tečajevima, omladinskim i skojevskim kursevima. I to je bilo sve. Suviše malo znanje za zapis iz koga bi svaka majka, svaki otac i svako dijete u ovoj zemlji mogli da saznaju o ratu ono što smo mi, djeca Kozare, saznali, vidjeli i doživjeli. Zato i želim da ispričam što mogu više. Možda će to biti neuko i nespretno, ali sve je istinito.

Imala sam jedanaest godina 1941. kada su ustaše prvi put izišle na brdo Subotića. Zabijali su bajonete u sijeno koje smo izvozili iz bara i prijetili. Zavirivali su u ambare i prevrtali kace. Ubrzo poslije, postrijeljaše, kraj one naše brane na Jablanici, mnogo ljudi, njih 164. Ubiše i moga strica Mihaila. Vidjela sam kada su ih seljani razvozili na groblja da ih sahrane. Jauk se do neba čuo. U proljeće 1942. sve je nekako bilo drukčije. Kod naše škole su se nalazili partizani. Često sam im nosila jelo, nešto kuvano u zemljanim loncima, uvezanim u stolnjake i povrazače. Oko škole, nedjeljom, skupljala se omladina. Igralo je kolo i čula se pjesma. {180}

A onda, kao grom iz vedra neba, udari ofanziva. Tu riječ sam tada prvi put čula. I za čitav život — zapamtila. Prvo su nas ganjali avionima, tukli i nas i stoku na njivama. Bombama su pržili sve ispod sebe. Bili smo se već izvještili kako da se sklanjamo na svaki njihov zvuk, ali to ne potraja dugo. Kad prestadoše topovi da gruvaju po našim njivama, zacrni se vojska svud naokolo. Oni što su prvi došli da nas istjeraju iz avlija okitili su se lisnatim granama pa stoje na putu kao grmovi. Naši progonitelji su dozvolili da potrpamo u kola koliko god volovi mogu da povuku. Potjerali smo i krave i telad, a sa djecom u kola ubacili smo i dvije ovce. Tako su nas, izrovanom cestom, svukli sa brda i pretjerali preko onog pontonskog mosta na Savi. U Staroj Gradiški doživjesmo prve udarce i rasulo porodice. Toliko naroda, kolskih zaprega i stoke nikada ranije nisam vidjela. Ustaše su isprezale najljepše konje, odvlačili najbolja kola, ona okovana, kupili najvrijednije stvari i odvajali ljude. Otjerali su i moga oca Stojana i strica Lazu.

Nepreglednu kolonu žena, djece i staraca, tjeranu uz obalu Save, neprestano je, tih dana, lijevala kiša. U šumama Struga ustaše su nam oduzele sve što smo još imali u našoj volovskoj zaprezi. U Jablancu popisaše i odvojiše djecu od roditelja. U stvari, moju maćehu Mariju, majku sam izgubila kada sam imala šest mjeseci, otjeraše u Jasenovac gdje joj se izgubio svaki trag. Odveli su nekud, sa ostalim muškarčićima, i našeg desetogodišnjeg brata jedinca Stoku, a nas dvije, Mara je neku godinu bila starija od mene, onako izgladnjele, prokisle i premrle od straha, uprtismo naše sestrice, trogodišnju Dragicu i dvogodišnju Mariju i odnesosmo ih, ni sama ne znam

kako, sve do Jasenovca. Kada su svi vagoni jedne duge kompozicije bili napunjeni djecom, voz je krenuo.

Na zagrebačkom kolodvoru oduzeli su nam malene. Dragica je već bila sva pomodrila, a Marija je jedva disala. Djeca više nisu imala snage ni da plaču. Ubrzo su umrle na Josipovcu, u jednom od prihvatilišta za djecu, i pokopane na Mirogojskom groblju.

Poslije šišanja, kupanja i parenja odjeće, vraćeni smo u voz. Od Zagreba do Jastrebarskog, put nije dugo trajao. Šćućurena uz Maru, s komadićem kruha u ruci, ja sam zaspala. Neko nam je rekao da će nam tamo kuda idemo biti lijepo i da ćemo ići u školu. Ali, tako nije bilo. Zatvorili su nas u one proklete barake kod samostana. Okolo je bila ispletena bodljikava žica. U žici je bilo mnogo djece i umirala su svake noći. I danas gdje god vidim žicom ograđen prostor — okrećem glavu. Tada sam prvi put vidjela i časne sestre. Neke su bile vrlo loše, osobito prema djevojčicama. Tukle su za svaku sitnicu. Često su nas izvodile da plijevimo povrće na ustaškoj ekonomiji. Za jednu iščupanu mrkvu, časna me je dobro izlijemala čvornovatom šibom. I ne samo mene.

O drugim kaznama i strahotama koje sam doživjela teško je i govoriti. Pa ipak, jednu od najtežih koju nosim iz logora u Jastrebarskom moram da kažem. Od te kazne i danas me podilazi jeza. Dok smo mi, toga dana, skupljali stočnu repu i kelerabu, časne sestre su sa ustašama sjedile u hladovini. Jedan ustaša, koji je došao iz grada i imao zamotanu glavu, pošto je više puta obišao naše redove po rovićima, izdvojio je jednu djevojčicu, Borka joj je bilo ime, i odveo u dugačku konjušnicu na ekonomiji. Više je nismo vidjeli. Čuli smo da je izvršila samoubistvo. Kosom je prerezala vene. Moja Mara, koja se najviše družila sa Borkom, u baraci su spavale jedna kraj druge, poslije se uvijek do zemlje saginjala, skupljala se, da bi što manje bila upadljiva i ličila na odrasliju djevojčicu.

Tako su logorski dani prolazili, jedan nalik na drugi, sve do 26. avgusta 1942. kad su nas partizani oslobodili.

{181}

Faksimil logorskog kartona Vidosave Subotić

Vidosava Subotić je u jedanaestoj godini doživjela Štalovu ofanzivu na Kozaru i rasulo svoje porodice. U Jastrebarskom izgubila je dvije sestrice — trogodišnju Dragicu i dvogodišnju Mariju. Kada je, 26 avgusta 1942, oslobođena iz logora, partizani su je sa petnaestogodišnjom sestrom Marom i ostalom djecom odveli u Bosansku krajinu. Za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive sestre su sa proleterima i Centralnom bolnicom prošle slavnu bitku za ranjenike na Neretvi, ali su ih na Sutjesci zarobili Nijemci i poslije dugog maltretiranja u zatvorima u Foči, Sarajevu i Višegradu ponovo vratili u logor — Sajmište kod Beograda. Ti dani, provedeni u ovom njemačko-ustaškom logoru, najteži što mogu biti, bili su lakši od onog užasnog transporta Kozarčana što su ga ustaše danima sprovodile u Jasenovac. Na jednom zastanku kompozicije, kada su iz vagona izbacivali mrtve, djevojčice Mara i Vidosava, u stvari dva mala kostura, ostale su na gomili. Krajem septembra 1943. ove hrabre djevojčice su stigle na pusto zgarište svoje rodne kuće i odmah se uključile u rad omladine i Skoja. Prenoseći žito u dubinu Kozare, Mara je dobila upalu pluća i ubrzo umrla. Vidosava je ostala sama. Vidosava Subotić Ilisić danas živi u Zemunu i podiže svoje unučiće.

{182}

Našoj radosti nije bilo kraja. Onako bosa, s ćebencetom ispod ruke, čini mi se da sam iz Jastrebarskog izletila na ono brdašce kraj crkve gdje nam je podijeljen šećer, najslađi na svijetu. Iako sam već ličila na avet, onako ošišana kao ovca, bosa i goluždrava, bila sam izdržljivija od sestre Mare. Lakše sam podnijela onaj dugi i opasni put od Žumberka do Bosanske krajine. U koloni s partizanskom pratnjom brzo smo zaboravljali logorske muke. Jesen je bila uveliko zavladala kada sam u Bosanskom Petrovcu dobila vunene čarape i gumene opanke. Nezaboravni su oni dani, provedeni u domovima u Podgrmeču, — Lušci Palanka, Risovac, Stekerovci — u kojima smo, u igri i učenju, osjetili sigurnost i zaštitu. U Jasenici smo se najduže zadržali i lijepo se obukli, kao za paradu. Naši drugovi su, najzad, zamijenili ona naša omrznuta ustaška odijela iz logora u Jastrebarskom. Na smotri Četvrte krajiške

divizije, 7. januara 1943, vidjeli smo Tita i mnogo boraca sa Kozare koje smo poznavali prije ofanzive, kao što je bio naš Šoša. Toliko partizana nikada ranije nisam vidjela. Sada nam niko ništa ne može. Mislila sam da će tako biti dok se ne završi rat.

Četvrta neprijateljska ofanziva, međutim, sve je poremetila.

Dječaci, oni malo odrasliji i otresitiji, raspoređeni su u partizanske brigade, najviše za kurire. I njima je bilo lijepo. A djevojčice su našle zaštitu kod aktivistkinja AFŽ-a, u njihovim porodicama. Tako je i nas nekoliko — Gina Mirić, Bora Pejić i Rada Janjetović — razdijeljeno po kućama u selu Bari kod Bosanskog Petrovca. Ali, moja Mara i ja ovdje nismo htjele ostati, već smo pošle za partizanskom kolonom, transportom ranjenika i velikom povorkom izbjeglica. Kud svi oni, tamo ćemo i mi — rekla je Mara.

Na ledom okovanom putu, ljudi su posrtali pod nosilima, a ja sam se sleđenim rukama držala za lotre na kolima u kojima su ležala dva ranjena borca. Na zastanku navlačila sam ponjavu na njihove grudi. Ni za trenutak se nisam odvajala od njih. Možda je to i doprinijelo, ne znam tačno, da nas u salu Drinići prime u sastav Centralne bolnice. Naš komandir, zvali smo ga Bila, i komesar, drugarica Zora, bili su vrlo pažljivi prema nama. Neko im je ispričao našu sudbinu. A mi smo brzo naučile ono najosnovnije oko ranjenika. U početku sam se plašila svake rane, ali i to je brzo prošlo. Tako smo postale bolničarke i pomagale u svemu onim iskusnijim. Jedne noći, za vrijeme mog dežurstva kod težih ranjenika, umrije Lazar Pejić, borac iz Podgradaca pod Kozarom. Mnogo se mučio, a ja sam dugo držala njegovu već ohlađenu ruku, i plakala. Sahranili smo ga u Martin-Brodu.

Onda smo bili stalno u pokretu. Zbog aviona, kretali smo se samo noću. Tamo gdje smo zastajali da predanimo, nadlijetali su avioni, kao jata ptica. U stopu su nas pratili. Bezglasne patnje teških ranjenika i nemir tifusara ne mogu se opisati. Te slike su stalno pred mojim očima. Eto, i danas kad gledam neke dokumentarne emisije o tim događajima sva se tresem od uzbuđenja.

Negdje oko Prozora ili Vakufa, kada je zarobljeno mnogo Italijana, dobro sam se i ja obukla. Istina, pantalone sam morala da skratim kao i rukave na bluzi. I cipele su mi bile povelike. Dobila sam tanko ćebe, sanitetsku torbicu i malu italijansku pušku, onu sa nožem što se preklapao uz puščanu cijev.

Tako opremljena kao pravi ratnik, prešla sam preko skršenog mosta na Neretvi. Morala sam da puzim, jer je bilo klizavo. Ispred mene je jedan ranjenik, koji se pomagao štapom, skliznuo u rijeku. Moja Mara je pomagala jednoj ranjenoj bolničarki i s teškom mukom su uspjele da pređu preko mokre stijene na obali.

Dušan Malidžan, rođen 1928. godine u selu Rogoljima kod Bosanske Gradiške, doživio je ustaški logor za djecu u Jastrebarskom sa četvorogodišnjim bratom Ilijom i trogodišnjom sestrom Nadom. Kada su, 26. avgusta 1942, partizani odveli odraslu djecu, njemu se srce cijepalo od tuge, jer nije mogao da ponese bolesnog brata i malu sestricu. Ali, majka Persa, poslije bjekstva iz kolone koju su ustaše sprovodile u logor, uspjela je, to samo ona zna kako, da izvuče svoju djecu iz logora u Jastrebarskom i odvede na Kozaru. Dušan je kraj rata dočekao kao kurir narodnooslobodilačkog odbora u Turjaku. Danas živi i radi u Beogradu.

{183}

Radomir Krnjajić, rođen 1931. godine u selu Ševarlijama, doživio je ofanzivu na Kozaru kao kurir, a zatim ustaške logore za djecu u Sisku i Jastrebarskom. Kada su partizani, 26. avgusta 1942. oslobodili odrasliju djecu iz Jastrebarskog, Radomir je ostao zatvoren u drugom dijelu logora. U proljeće 1943. godine, ovaj hrabri dječak je uspio pobjeći iz logora i priključiti se partizanima u Sloveniji. Kraj rata je dočekao kao borac i kurir u Trinaestoj udarnoj brigadi „Rade Končar“. Danas Radomir živi u Ljubljani, ima dva sina i kćerku.

Kada smo izišli iz doline, opet nismo imali mira od aviona. Mislim da je to bilo u selu Krstac ili u njegovoj okolini. Ono mi se stalno motalo po glavi. Strašno su nas tukli avioni. Sve je bilo zasuto bombama, dimom i kamenom prašinom. Mrtvih i ranjenih je bilo na svakom koraku. U trenutku bombardovanja zatekla sam se kraj jednog ognjišta. Neko je nespretno zakačio kotao sa vrelom vodom i ukinuo ga sa veriga. Sve se sručilo na mene. Opekotine po nogama bile su neizdržljive. Mazali su me nekim uljem i brzo sam se oporavila. Na ovim terenima ostali smo nekoliko dana. Tu se još ponešto našlo za jelo. Kraj jednog praznog koša, sjećam se, nakupila sam punu pregršt kukuruznog zrnja. Veliku pletenu ljesu sam rasturila čeprkajući po njoj i vadeći zaglavljeno zrnje. Bila je to prava poslastica. Onda smo krenuli dalje. Upamtila sam Miljevinu i Rataj, prijelaz preko Tare i Šćepan-Polje, Čelebić, i Nedajno, i glad. U jednoj školi i okolnim kućama ostali smo čitav mjesec dana. I dobro se odmorili. Mnogi ranjenici su se oporavili i otišli u svoje jedinice.

I opet je pokret uslijedio iznenada. Od pucnjave zaječala je okolina. Nijemci su zapalili školu iz koje smo samo čas ranije krenuli. Dugo smo silazili niz vrletnu stazu

što se, usječena u okomitu stijenu, spušta do Pive. Prešli smo preko visećeg mosta i zašli u bespuće i kamenjar. Išli smo sve kud je prošla glavnina. Put je bio obilježen mrtvima. Izvaljeno drveće, razbacano oštećeno oružje, komora, garavi i izbušeni kotlovi. Pokretni ranjenici trgali su meso sa ubijenog konja. Neki su to pokušavali i zubima. Ja sam čupala crijemušu, gdje sam je god našla.

Na Vučevu, jeka nije prestajala. Kiša je neprestano padala. Vidjela sam kako voda curi preko nosila i ranjenika. Stati se nije smjelo. Hiljade ljudi je hrlilo u korito Sutjeske, ili se meni tako učinilo samo. Huka nabujale rijeke pomiješala se sa našom neopisivom patnjom. Pred zoru, kiša je prestala. Ispred nas, na drugoj obali, prštale su rakete i čula se neprestana pucnjava. Oni što su pristizali gurali su nas u rijeku. Vode se nisam plašila, jer sam znala da plivam. Ali, ova rijeka nije bila kao naša Jablanica kad se izlije u najveći povodanj.

Sa okačenim kajišom od puške oko vrata, uhvatili smo se za ruke i skotrljali niz okomitu obalu. Od snažnog udara vode, što je valjala i drvlje i kamenje, jedna moja ruka je popustila, a drugom sam se čvrsto držala za Maru. Živi lanac je bio iskidan, i samo se po nekoliko ljudi držalo za ruke, kao u kolu, i očajnički se borilo sa bijesnom rijekom. Matica, kao da se prvo poigrala sa nama, vratila nas je obali sa koje smo zagazili, a onda snažno povukla na drugu stranu. Neko je pružio kaiš od puške i izvukao nas. Mene je boljelo koljeno od udarca o kamen, a ruke su mi bile sve izgrebane. Odjeća me pritiskala kao olovo, sve se na meni bilo zalijepilo i nisam mogla da se pomaknem. Ni puške, ni torbice više nisam imala.

Svitalo je, a u rijeci se i dalje čula lomljava, jauci i vapaji koji mi i danas odzvanjaju u ušima. Njih nikad neću zaboraviti. Izvedrilo se kao staklo, i nigdje nije bilo oblačka.

Vidjela sam: ima nas dosta na drugoj strani rijeke. I ljekara i bolničarki. Ranjenici su bauljali i zavlačili se u šipražje. Plašili smo se aviona. Dolijetali su uvijek sa prvim jutarnjim časovima. Pogotovo, kada je bilo vedro.

Pomislila sam da je najgore prošlo, kad zapuca. Rezali su rafali i praštale puške. Čuo se i lavež pasa svud oko nas. Jedan ranjenik, s rukama u zavojima, molio je drugove da ga ubiju. Gledala sam i one najteže kako se pripremaju za odbranu. Božo Tendžerić, prvoborac sa Kozare, molio je da mu pomognem odvrnuti bombu, jer to nije mogao da učini jednom rukom. Ali su i moje ruke bile kao {184} oduzete. Uplašila sam se i zanijemila od straha. Drhtala sam kao prut. Sa Marom sam se oprostila očima i zaplakala, kada su u nas uperili puške.

Našu grupu, dvadesetak bolničarki i nekoliko kurira, Nijemci su potjerali ivicom šume. Posrtali smo pod udarcima. Vodili su nas od šatora do šatora i pokazivali svojim oficirima. Moju Maru, kada se okrenula za mnom, udario je njemački vojnik nekom držalicom i ona se zateturala. Ali, nije jauknula. Ubijali su naše ranjenike na svakom koraku. Čekali smo kada će i nas strijeljati.

Međutim, oni to ne učiniše, nego nas uguraše u kamion i odvukoše u Foču. U zatvoru s debelim rešetkama ostali smo nekoliko dana. Domobrani, neki dobri ljudi, ubacivali su u naš podrum komade hljeba i donosili kante sa vodom. Iz Foče su nas prebacili u Sarajevo i zaključali u samice. Niko ni s kim nije bio zajedno. Starije bolničarke su često izvodili na saslušanje i tukli. Maru i mene nisu ništa pitali. Poslije desetak dana,

opet nekim kamionom i sa vezanim rukama dovučene smo u Višegrad, gdje smo ostale kratko, a zatim u njemački logor — Sajmište kod Beograda.

Protjeraše nas kroz široku kapiju i postrojiše kraj jedne dugačke i prljave barake. Sa nas su visili dronjci, a lica su bila unakažena od batinanja. I moja Mara je jedva stajala u stroju, žuta kao zemlja. Sigurno sam i sama, najmanja među njima, ličila na čudovište. Ja tada nisam znala koji je to logor, ali sam ga brzo upamtila za čitav svoj život. I prostor ženskog logora na Sajmištu bio je ograđen duplim redovima gusto ispletene bodljikave žice. Oko nekog visokog tornja i dugačkih zidanica nalazile su se, načičkane, ružne drvene barake. Kada sam spazila i ustaše kako prilaze našem stroju, učinilo mi se da će nam ovdje biti kraj. I dok smo čekali da nas popišu, vidjela sam skvrčene ljude kako leže na suncu, a po njima rojevi muva. Tovarili su ih u zaprežna kola i nekud odvozili.

Dani, provedeni u ovom logoru, bili su najužasnije doba moga života. Ubrzo, glad je nadvladala sve. Po jedna kutlača čorbastog zelja dnevno i to je sve. U krugu, ni jedne travčice više nije bilo. Smetljište je neprestano preturano, ali se u njemu više ništa nije moglo naći. Često su nas izgonili na rad. Prenosili smo neke kamene kocke za popločavanje puta. I tada su sa nama postupali gore nego sa stokom. Smrt više nije bila nikakva novost.

I kada se više nije moglo izdržati, desilo se nešto neobično što nam je dalo zračak nade. Milka Mikulić, starješina ženskog logora, kao da nam je želila pomoći. Iz paketa hrane koje su dobijali neki Sremci, ona nam je ponešto namicala. Jednom sam dobila čitav somun. Mi smo to onda dijelili i onima što su bili najviše iscrpljeni. Tako smo doturili komadić hljeba i Simi Koturu, našem komšiji, koji je bio u očajnom stanju.

Logornica nam je još jednom pomogla. Izdvojila je Maru i mene u grupu koja je bila određena na rad u Njemačku. Radovale smo se izlasku iz ovog pakla, jer smo vjerovale da je svugdje bolje nego ovdje. Tek smo u vozu saznale da nas transportuju u Jasenovac. Naš vagon je bio pun nemoćnih ljudi, koji nisu mogli ni hodati, a kamoli nešto raditi. Bila je nesnosna vrućina i neizdržljiva žeđ, a voz je sporo išao ili je satima stajao u malim stanicama. Ustaše su jele lubenice, a nama ni koru da bace. U našem vagonu je bilo već više mrtvih ljudi. I ja sam mislila da je došao kraj svemu. Ležala sam obamrla na prašnjavom podu bez trunke snage, kada me je neko svalio u jarak na gomilu nepomičnih ljudi. Koliko je vremena prošlo dok sam došla k sebi — ne znam. Čula sam Maru kako šapuće: „Žive smo, žive“. Pokušale smo da idemo kroz šumu, dalje od svjetla koje je pred nama treperilo, ali nismo mogle. Morale smo ići prugom.

Savo Vidović, kada je oslobođen iz ustaškog logora u Jastrebarskom, imao je 14. godina. Na putu za Bosansku krajinu ponovo je zarobljen i zatvoren u bihaćku tvrđavu. U borbama za Bihać, novembra 1942, Savu su oslobodili kozarski partizani. Tada je postao borac Trinaeste krajiške brigade u kojoj je dočekao i kraj rata. Danas živi u Rijeci.

Ognjen Čekić, dvanaestogodišnji dječak iz Turjaka, svjedok je stradanja svoje porodice. Majku Janju ubile su ustaše u Staroj Gradiški, oca Jovu i najstarijeg brata Milu otjerali su na prisilni rad u Njemačku, a njih šestoricu braće — Petra, Bogdana, Ognjena, Gojka, Đurđa i Živka — u dječiji logor Jastrebarsko. Četvorogodišnji Đurađ ubrzo je umro braći na rukama, a dvogodišnjeg živka odnijele su ustaše i njemu se izgubio svaki trag. Sa brigadom koja je oslobodila djecu iz logora krenula su, držeći se za ruke, i preostala braća Čekić. Najstariji među njima Petar, odmah se priključio partizanima. Poginuo je 1944. godine kao borac Šeste krajiške brigade, a Bogdan i Ognjen vratili su se na svoju Kozaru. Neposredno po završetku rata vratio se i Gojko. Danas Ognjen Čekić Živi i radi u Beogradu, Bogdan u Splitu, a Gojko na starom ognjištu pod Kozarom.

{185} Pred zoru smo upale domobranskoj straži u ruke, jer bježati nismo bile u stanju. Kada su nas ispitivali, rekle smo im istinu. Jedan od njih je poznavao Rajka Subotića, našeg bliskog rođaka i obećao nam je pomoći. I zaista, kad je ubrzo naišao teretni voz, zamolio je mašinovođu da nas prebaci do Okučana. U tenderu za ugalj, sa velikom šnjitom hljeba i parčetom slanine, izišle smo na signalu, prije nego što je voz ušao u malu stanicu u Okučanima. Pošto nismo imale nikakva dokumenta, stranputicom smo pošle prema obali Save. U Novoj Varoši opet su nas uhvatile ustaše, sprovele u Bosansku Gradišku i zatvorile u podrum sreskog načelstva.

Naše saslušanje u Gradiški nije dugo trajalo. Ispitivao nas je Đorđe Knežević i, očigledno, sažalivši se nad našom sudbinom, uspio je da nas nekako iskamči od ustaša, preko Malte izvede do Kruškika i preda Niki Dojčinoviću, koji nas je dalje

poveo prema Kozari. Kada smo kod Petnaestog kilometra naišle na partizansku stražu, našoj sreći nije bilo kraja.

Bio je 21. septembar 1943. kada smo izišle na brdo Subotića. Tamo gdje je bila kuća, sve sami crni ugarak. Ni kokošinjac nisu poštedili. I travuljina svud okolo išikljala povrh konjanika. Pa ipak, moje srce je od radosti htelo da iskoči.

Godinu dana poslije velike fašističke ofanzive na Kozaru, u jesen 1943. život se polako vraćao u opustošena sela. I mi smo se brzo vratile životu i aktivno se uključile u rad omladine i Skoja. I nije bilo akcije u Potkozariju u kojoj nismo učestvovale. Skupljale smo ljetinu ispred neprijateljskih položaja, po Dubičkoj ravni, prenosile torbe žita iz Lijevča polja u dubinu Kozare, i obavljale još mnogo drugih ratnih zadataka. Kao članovi pozadinske čete išle smo, sa Jedanaestom krajiškom brigadom, u sve akcije na ustaška uporišta, na Šimiće i Mičije, Topolu i Bosansku Gradišku.

Kada su Čerkezi, u januaru 1944, izvršili onaj gnusni zločin silovanja i masakriranja trinaest skojevki, naših drugarica iz sela Grbavaca, mi smo jedva izbjegle njihovu sudbinu. Iako u drvenim klompama i slabo obučena, išla sam sa zbjegom sve do Pašinih konaka. Tako sam progurala i tu posljednju neprijateljsku ofanzivu na Kozaru. Za vrijeme žetve 1944. godine u omladinskoj brigadi „Stojan Grujičić Jaruga“, dobila sam cipele i padobransko platno od koga sam sašila bluzu i suknju samo za rijetke prilike i omladinske zborove.

Ali, neprijatelj je i dalje ispadao u naša sela, palio kuće i ubijao svakog ko mu je pao u ruke. Tako je bilo u kasnu jesen 1944. godine, kada nastrada i moja Mara. Prenoseći žito u dubinu Kozare, na Gig, okliznu se i upade u Vrbašku. Čitav dan je provela na susnježici. Kada je umrla, od upale pluća, ja sam ostala sama.

Onda je došlo oslobođenje i prva proljetna sjetva u slobodi, seljačka radna zadruga „Nova zora“ i — nemaština.

Na jednom zboru u Matavuljevom gaju u Grbavcima upoznadoh Đuru Ilisića, mladog partizana i zagledah se u njega. Zajedno provedosmo sve ove godine. Prvo nam se rodi sin Ranko, a dvije godine kasnije dobismo i kćerku Dragicu. Djeca lijepo napredovaše, završiše školu i zaposliše se. Osnovaše i svoje porodice. I evo, donesoše nam četiri unuka, jedan drugom do uva, — Dragan i Duško, Branko i Dušan — četiri babine ljubavi. S njima je uvijek moja duša ispunjena najljepšim dragostima.

Sa istim osjećanjima i ja sam čuo kraj priče Vidosave Subotić.

{186} Čelice iz Novoselaca

Dječake sam upoznao još u toku rata, ali sam malo znao o njima. I sada su škrti na riječima. Nerado govore o sebi i ratu u kojem su kao djeca učestvovali. Dragutin, Vladimir i Nikola, braća stričevići i vršnjaci, rođeni su 1928. godine. Rasli su zajedno u porodicama sa mnogo čeljadi, radovali se igrama na pašnjacima, proljeću i trešnjama kad zarude. Onda je došao rat i, kao strašan vihor, odnio dvadeset i dvoje Čelića, deset odraslih i dvanaestoro djece. Njihova imena su: Teodor, Deva, Mirko,

Marko, Jovan, Mile, Dušan, Đuro, Rade (Jovanov), Mileva, Ljuban, Stana, Milan, Pero (Savanov), Ilija, Dušan, Pero (Vasin), Rade (Perin), Božo, Milica, Nada i Janja. Ginuli su redom u kozarskim ofanzivama i zbjegovima, fašističkim logorima i na drugim stratištima. U njihovim porodicama ostala je pustoš i ovi zapisi kako je to bilo.

Dragutinov otac Teodor i brat Mirko, tek što je bio odslužio vojsku, otišli su među prvim Kozarčanima u ustanak i poginuli na „Komlenskom frontu“. Drugog brata, Marka, na prevaru su uhvatile ustaše i zameo mu se svaki trag. Tih dana strijeljali su i prve komšije, Slavka Lukača, Iliju Šekerovića, Milorada Dozeta. Majku Devu strahovito su pretukli i ona je ubrzo poslije toga umrla. Kuću i sve druge staje su spalili.

U partizanskoj četi Tomice Španovića, 5. avgusta 1941, Dragutin je našao utjehu. Bila je to četa hrabrih sa Draksenića i Kadinog Jelovca, Crnca i Hadžibaira, što je u ofanzivi 1942. stajala u odbrani zbijega kod Maglajaca, prosijecala obruč na Pogledjevu gdje tutanj nije prestajao, kao da se zemlja bila rastvorila, a nebo prolomilo. Ranjenog u desnu nogu, Dragutina su iz okršaja iznijele omladinke. Onda se dugo vukao sa drugovima koji su preživjeli masakr u Mlječanici. Bili su to najstrašniji trenuci u životu malog Čelice. Vidio je svoje drugove, mrtve, kako leže po živici i kukuruzištu, na nosilima i zaprežnim kolima, ili vise preko lotri.

U dubini šume iznad sela Vojskove, maskiran ispod oborenog stabla, sačekao je Dragutin, kao u bunilu, da prođu streljački strojevi. I kada se sve utišalo, ili se njemu tako samo učinilo, prebacio se u selo Sjeverovce, uvukao u napuštenu sjenaru i zaspao. Probudio ga je lavež pasa i pucketanje plamena koji je gutao stogove sadjevenog žita. Dalje se nije imalo kud. Okolo su stajali njemački vojnici sa psima tragačima. Oni su ga gurnuli u već obezglavljenu kolonu nejači u kojoj su, krvavim bajonetama, ustaše već bile uspostavile red. Na blatnjavom putu ostajali su samo oni što dalje nisu mogli ići.

Prostrani plato stare pilane u Bosanskoj Dubici pretvoren je u sabiralište naroda iz Knešpolja. Gledao je mali Čelica prestravljene majke sa uplakanom djecom u naručju i mislio na svoju majku, premlaćene ljude vezanih ruku iz kojih je šibala krv i sjećao se oca i braće. Udarac u leđa vratio ga je u stvarnost. Iskoristivši metež koji je oko njega nastao, gotovo u jednom skoku i za njega samog neočekivanom

Dragutin Čelić, četrnaestogodišnji dječak iz sela Novoselaca pod Kozarom, borac je od prvog dana ustanka. Na proboju obruča oko Kozare, 4. jula 1942, zarobili su ga Nijemci i predali ustašama. Na dramatičan način Dragutin je uspio pobjeći sa strijeljanja u krugu pilane kod Bosanske Dubice. Kao borac četvrtog bataljona Pete kozarske brigade prošao je čitavu njenu ratnu maršrutu. Danas živi u Prijedoru. {187}

Dušan Kević, rođen 1928. godine u selu Miloševom Brdu pod Kozarom (prvi zdesna) poslije bjekstva iz logora, bio je borac Šesnaeste slavonske brigade. Dušan je iznenada umro 1982. godine. {188}

Milan Kević iz Miloševa Brda imao je 12 godina kada je doživio Kozaru. Njegov otac, majka i pet sestara stradali su u ustaškom logoru, a Milan, sa starijim bratom Dušanom, uspio je pobjeći u partizansku Slavoniju.

— Milan Joka, narodni heroj (desno) sa Kevićem, svojim omiljenim kurirom. Danas Kević živi u Beogradu.

Vladimir Čelica, rođen 1928. godine u selu Novoselcima, jedan je od najmlađih kozarskih prvoboraca. Bio je kurir u Petoj kozarskoj brigadi. Danas je pukovniik JNA.

{189} trenutku, prebacio se u zaklon od stokova složene građe. Kad je nastavio da bježi, činilo mu se da ga i sami njegovi koraci pretiču na preostalom prostoru do ivice šumarka.

Pod Paležom su se već bili okupili preživjeli borci Kozarskog odreda kada je iz visoke paprati Dragutin izletjeo u zagrljaj Radi Dozetu, prvom partizanu na koga je naišao poslije bjekstva iz čeljusti smrti. Od tada, za kurira Čelicu i njegov Četvrti bataljon nisu predstavljale prepreku rijeke i nizovi bunkera što su razdvajali Grmeč i Kozaru. Jurišao je Čelica na utvrđene Spahiće i Ostrožac, oslobađao Bihać. Na velikom maršu naše brigade u centralnu Bosnu često smo se sretali. Na Lavovom brdu kraj Vijačana radovali smo se zapljenjenim topovima. Te julske noći 1943, kao lavina, sručili smo se u živopisni Prnjavor, gradić bogate Župe. Vješto i nečujno, kao mačka, privukao se bunkeru na raskršću i kada se malo pridigao da baci bombu, nešto ga je presjeklo po stomaku. Metak je izišao na drugu stranu. Unijeli smo ga u oslobođeni Prnjavor. Na Kozari, u partizanskoj bolnici u Bukovici, rana je brzo zarasla i Čelica je nastavio da se bori do kraja rata.

„Partizanska spomenica 1941“ i drugo ordenje što krasi njegove grudi kazuju o hrabrosti borca i kurira, skojevca i komuniste Dragutina Čelice.

I Vladimir Čelica našao se u žarištu ustanka već 30. jula 1941, kada je podno Novoselaca Mirko Bašić ubio prvog ustašu i došao do karabina. Skakutao je mali Vlado po partizanskom položaju na kojem su ustanici pravili barijeru ustašama. Sa deda Mićom sklanjao se u selo Jasenje uvijek kada je neprijatelj upadao u Novoselce. Ali, jednom djeda nije mogao pobjeći. Ustaše su ga zaklale i gurnule u Unu. Tada su ubili i osam žena i četvoro djece — prve komšije. Sa njima su pali i Jovo Bakić i njegov trinaestogodišnji sin Pero. Djeda Miću i nerazdvojnog školskog druga Peru Vlado nije mogao prežaliti. Riješen da ih osveti, dotrčao je u baljsku partizansku četu i javio se komandiru.

— Primićemo te odmah čim ti izrastu prve nausnice — našalio se Ranko Šipka, omiljeni junak Kozare.

— Biću kurir, radiću sve što rade i drugi — jecajući zaklinjao se Vlado.

Decembar je bio 1941. kada je mali Čelica postao „Sin puka“, dobio pištolj pun metaka, duboke čizme u koje je upao do koljena i kurirsko zaduženje u četi. U partizanskom logoru zvanom Komanda na Balju brzo je savladao obuku partizanskog ratovanja. A kada su Nijemci nasrnuli dubičkom cestom da izvuku iz Ljubije svoje opkoljene snage, našao se u vatrenom okršaju. Kakva je to čudna vojska što pod bijelim ogrtačima klizi po snijegu i ne propada — čudio se Vlado.

Pritajen u dubokom sniježnom nanosu ležao je, bez daha, u zasjedi kraj brekinjske škole. Snažan plotun i potmule eksplozije ručnih bombi razbili su prvi strah. Kao na krilima sjurio se na cestu po kojoj su se, na krvavom snijegu, valjali njemački vojnici: šesnaest skijaša je ubijeno, četvorica su zarobljena, a samo trojica su uspjela da pobjegnu.

U daljem nastupanju cestom prema Prijedoru, korak po korak, Nijemci su morali da savlađuju partizanske položaje na svakom brežuljku od Kruškovca do Bukove kose... I svaku borbu pratili su odmazdom nad nezaštićenim stanovništvom Vlaškovaca, Međuvođa, Mirkovca. Ubijali su svakog na koga su naišli. Tada se narod povlačio na zavijane visove Kozare i, pod zaštitom partizanskih četa, stvarao svoje prve zbjegove. {190}

Vladina majka Vasilija vukla je kroz duboki snijeg jedanaestoro svoje djece. One najmanje, bliznakinje, nosila je u naručju. Četvorogodišnja Stana, trogodišnji Milan i Pero, koji je imao samo jednu godinu, ne preživješe ovu prvu njemačku ofanzivu.

Tog proljeća oslobođeno je čitavo Potkozarje. Orahova, Kozarac, Prijedor i Ljubija bili su u našim rukama. Došli su avioni Franje Kluza i Rudija Čajaveca i Kozara je dobila svoja krila. Svi su bili na nogama i Kozara je ličila na jedan veliki vojni logor gdje se živjelo i radilo samo za borbu.

Štab Trećeg bataljona, smejšten u lugarskoj kući u Podgradcima, bio je dobro povezan sa svojim četama i onom Ostoje Miljatovića što je, isturena prema ustaškom uporištu u Mičijama, držala položaj na Šmitranskom groblju, i onom Mirka Bašića što je, ušančena, stajala na Petnaestom kilometru ispred Bosanske Gradiške. Komandant bataljona Mirko Pekić, voljeni uča, odabrao je sebi hrabrog i snalažljivog kurira. Bio je to mali Čelica.

A kada je velika ofanziva već bila počela, kurir Čelica se našao na drugoj strani Kozare. Toga dana Prvi bataljon, pod komandom Žarka Zgonjanina, izvojevao je jednu od svojih najvećih pobjeda u ofanzivi. Mrtve i zarobljene kurir je jedva prebrojao: šezdeset ubijenih i 283 zarobljena neprijateljska vojnika. Ubrzo zatim uslijedio je i proboj obruča. Put je prokrčen preko Patrije i Jugovića brda. Jurišao je i Čelica, preskakao šančeve i pucao. Neprijateljski vojnici su vikali: „Držite malog, hvatajte ga živa!“ Bili su to trenuci užasa.

Kao prekaljeni ratnik sa Kozare prošao je Čelica velike bitke koje su Krajišnici vodili na Bihaću, u četvrtoj ofanzivi i zavejanom Grmeču. Obhrvan tifusom, u proleće 1943. vratio se na Kozaru iz koje se, sa zgarišta, život ponovo javljao. U tišini sela Jasenja, usled Knešpolja, saznao je za tužnu sudbinu svojih najdražih. Najstariju sestru Milevu, prkosnu djevojku, ustaše su strahovito mučile, tukli je putem sve do sabirališta u Cerovljanima i onda zaklale, a šesnaestogodišnjeg brata Ljubana strijeljali su, kao odraslog, na Gradini kraj Jasenovca.

U partizanskoj brigadi dječak je ojačao da bi poslije rata, u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, stasao.

Vladimir Čelica, nosilac „Partizanske spomenice 1941“ i drugih odličja za vojne zasluge, danas je potpukovnik naše Armije. Osjećao sam nemoć pred bjelinom hartije i dugo nisam imao hrabrosti da opišem ratnu sudbinu Nikole Čelice. Na uporno insistiranje Voje Babića, našeg ratnog druga, a sada pisca i urednika sarajevske televizije, Nikola je smogao snage da se sada otisne s nama u tešku i slavnu prošlost Kozare.

Evo te odbolovane priče:

„Moj otac Pero, koji je kao tesar u drvetu izrezbario čitavo naše domaćinstvo, i majka Janja, gorda Ličanka, imali su sedmoro djece. Rat sam proživio samo ja. Od devetoro ostalo sam sam. Još prije ustanka, u prvim racijama u našem selu, oca su zatvorili, ali je on nekako uspio pobjeći. Uletio je u ustanak hrabro i borio se onako kako dolikuje Kozarčaninu. Poginuo je u prvoj ratnoj zimi na Kruškovcu, kada su Nijemci navalili iz Dubice. I najstarijeg brata Radu ubiše tada ustaše. Mene ne htjedoše primiti u partizansku četu da zauzmem očevo mjesto. Bio sam isuviše mali. Utom dođe i ona ljetna ofanziva 1942, najstrašnija što može biti, i mi iz sela nagrnusmo na Kozaru. I nasta život u zbjegovima, ali ipak život koji ne mogaše zaustaviti topovima i avionima. Ali, kada su mitraljezi počeli da siju smrt na bliskom rastojanju, nasta pometnja, jauci i vapaj nejači rasute po kozarskim vododerinama. Sa ranjenicima koje je omladina nosila na proboj obruča, ustaše uhvatiše i sestru Milicu. Tek je bila napunila dvadesetu kada je

{191}

Vlado Ortić (lijevo) rođen 1928. godine u Čelebincima pod Kozarom, borac je od 1942. godine. Rat je proveo kao kurir u Petoj kozarskoj i Jedanaestoj krajiškoj brigadi Danas živi u Zemunu.

Lazo Batar, Vladin vršnjak, rođen je u Jasenovcu. Svoje rodno mjesto je doživio kao najstrašnije gubilište ljudi. Bio je zatočenik u Staroj Gradiški, a zatim u Jastrebarskom ustaškom logoru za djecu. Kada ga je, 26. avgusta 1942 oslobodila Četvrta kordunaška brigada, ostao je u njoj da se bori, a kraj rata je dočekao kao borac Osme krajiške brigade. Danas je potpukovnik JNA i živi u Beogradu

— Zajednički snimak dječaka je iz Beograda 1944. godine kada su biti pitomci Titove garde.

Nikola Čelica, rođen 1928. godine, jedan je od junaka naše priče „Čelice iz Novoselaca“. Od devetoro članova svoje porodice kozarsku ofanzivu preživio je samo on pobegavši sa strijeljanja iz ustaškog logora u Grubišinom Polju, Kraj rata je

dočekao kod Trsta u posljednjim okršajima sa neprijateljem. Ovaj hrabri čovjek danas živi i radi u Bosanskoj Gradiški.

{192} živu spališe u Baćinskoj krečani. U zbjegu, gore pod Paležom, pogibe mi i petogodišnji brat Boško. Raznese ga granata. Onda nastade rasulo ostataka porodice. Majku sa troje djece odvukoše u logor, a ja nekim čudom izbjegoh to prvo češljanje Kozare.

Uspješno sam odolijevao potjerama, zavlačio se u lisičje rupe, pomagao preživjelim ranjenicima koliko sam mogao i kada je već izgledalo da je ono najgore prošlo, avgusta 1942, upao sam u klopku. Umjesto u logor, strpali su me u dubički zatvor, kao odraslog, gdje sam zatekao dvadesetak mojih vršnjaka i nekoliko djevojčica. Deportovaće nas u „dom za prevaspitavanje“ u Vrapču — pričalo se. I zaista, jednog dana, potjeraše nas preko Une prema željezničkoj stanici. Grad je bio izlipljen plakatama: „Kozara je pala“ i „Kozara — grobnica partizana“.

Na cesti smo dugo tucali kamen. Onda su nas tjerali da klečimo na oštrom tucaniku i gledamo u Sunce. A onda peče li, peče, oči da iscure. Dok je ljetna žega jenjavala, potjeraše nas, trkom, prema Jasenovcu. Na tom putu padoše četiri dječaka. Mislimo, kraj je došao i nama. U logoru, sretoh se sa majkom. Skupila se sirota kraj logorske ograde, u krilu je držala dvogodišnju Nadu, a kraj nje bila su šćućurena braća Dušan i Ilija. Majka se osmjehnula ili se meni tako samo učinilo.

Koliko smo dugo ovdje ostali i kako smo preživjeli Jasenovac, ja ne znam tačno. Sjećam se jedne duge kompozicije prepune naroda što nas je nekud vukla, a mi smo se držali jedno za drugo, da nas ne razdvoje. Učinili su to u slavonskom selu Dapčevici. Majku sa malenima, Nadom i Dušanom, uzela je jedna porodica, Iliju je odveo jedan bogat seljak da mu pomaže u berbi kukuruza, a mene jedan siromašak, dobričina i plašljivac. Brzo smo nekako živnuli. Saznadosmo za moslovački i bilogorski partizanski odred i Čelice odletješe u slavonske partizane. Đuro, Rade i Boško. I moj brat Ilija ode u bilogorski odred, ali ubrzo pogibe u jednoj uvali... Padoše hrabro i Đuro i Rade, moji rođaci i školski drugovi. Rat je preživio samo Boško, jedan od moje braće stričevića. I ja sam želio ići u partizane, ali mi je bilo žao ostaviti majku sa ono dvoje nejake djece.

Tako prezimismo i dođe proljeće 1943. Neki su otišli posredstvom narodnooslobodilačkih odbora na Kozaru i mi smo se počeli pripremati za put. Ali, preduhitrile nas ustaše. Pokupiše sve Kozarčane, žene i djecu, i satjeraše na stočnu pijacu u Grubišnom polju. Radi prozivke — rekoše. I bi to prozivka, ali samo za strelište udaljeno nekoliko kilometara odatle.

Okomita obala kao zid iza leđa, gust stroj ustaša ispred nas i mitraljezi. Majka se presavi, ispade joj Nadica iz ruku i Dušan pade ispružen. Više ništa nisam vidio i ništa čuo. Bježao sam glavom bez obzira. Za mnom su pucali, ali ja sam, ne znam zašto, bio uvjeren da me neće pogoditi.

Tako sam ostao sasvim sam. Kada sam stigao u bilogorski odred, marta 1943, svi su već znali za sudbinu moje porodice. Godinu dana provedoh sa slavonskim partizanima i bilo mi je lijepo, ali se razboljeh od upale zglobova. Malo me nosiše, čak i konjče mi nabaviše i ja prezdravih toliko da mogoh doći do Kozare. U pounjskoj

opštini malo ojačah, neko vrijeme ostadoh pri odboru kao kurir pa opet odoh u brigadu baš onda kada su na Kozari vođene one žestoke borbe sa Čerkezima. Tako stigoh i do Trsta i posljednjih okršaja sa neprijateljem koji je bježao iz naše zemlje. Demobilisan sam juna 1945. kao mlađe godište...“.

Zaćutasmo i kao da ne čusmo kraj priče. Na terasi hotela „Kozara“ u Bosanskoj Gradiški, na obali Save, vladala je tišina. Kamera prestade da radi, tonac isključi magnetofon.

{193} Ratnik dvije slavne armije

Kada se okupe stari ratnici, rađaju se nezaboravne priče o davnim partizanskim danima. Tako i svaki susret u beogradskoj Sekciji učesnika bitke na Kozari donese poneko novo kazivanje. Neumorni Dušan Bukva, sekretar Sekcije i jedan od junaka ove knjige, obradovao me dugo iščekivanim susretom i poznanstvom sa Milinkom Macurom, koji je kao dječak doživio ustanak na Kozari, agoniju ranjenika u Štalovoj ofanzivi, ustaški logor na Cerovljanima, partizansko vojevanje u Slavoniji, pogibiju svoje čete u jurišu na Viroviticu, teško ranjavanje, njemačko zatočeništvo u Aušvicu, poslednje bitke protiv fašizma u redovima Crvene armije i jednu publikaciju u kojoj je proglašen mrtvim.

Ratna biografija Milinka Macure, sada sredovječnog i prosijedog čovjeka, s blagim osmjehom u očima, ne može stati u jednu priču. Zato ćemo je dati u fragmentima onako kako ju je sam ispričao u ove majske dane 1984, četrdeset godina kasnije.

Imao sam četrnaest godina, završenu osnovnu školu i neuspjeli pokušaj trgovačkog zanimanja kad je s okupacijom 1941. ustaška vlast smrtno zaprijetila svim ljudima u mom rodnom selu — Donjem Jelovcu kraj Bosanske Dubice. Razlog više za zabrinutost moje porodice imao je djed Pavle koji je sa svojim kumom Stevićem Balabanom još 1917. godine ubio dva austrougarska žandarma, nekog Furtulu, komandira stanice u Knežici, i jednog Čeha, i odmetnuo se u Kozaru, u zeleni kadar, kako se tada govorilo. Sem toga, i moj otac Blagoje, koji je 1929, kada sam bio u trećoj godini, otišao na rad u Francusku, bio je na žandarmskoj potjerničkoj listi. Godinama je otac radio u rudnicima uglja i slao majci ponešto novaca sve do španskog građanskog rata kada mu se izgubio svaki trag. Pojavio se 1938. godine i tada sam ga upoznao kao oca. Pjevušio je i zviždukao neke pjesme koje nisam razumio i pričao kako je pješice prešao Pirineje. Žandarmima je bio sumnjiv pa su ga često obilazili i o njemu se kod drugih raspitivali. Otišao je opet iznenada i poslije dvije godine se vratio da podigne kuću. Tako se u aprilskom ratu 1941. zatekao kod kuće i pridružio se onoj jedinici bivše jugoslovenske vojske što je na Uni kod Balja borbom dočekala Nijemce. U povlačenju, naši vojnici su uništili topove i razbacali zatvarače po šumi. Otac je odatle donio karabin sa dosta municije i opet otišao. Djed i ja smo taj karabin zakopali ispod brašnara u našem kućaru. Izvadio sam ga uoči ustanka, kada je Njemačka napala Sovjetski Savez, i sa fišeklijama punim municije Predao stricu Milanu Macuri. S njim je on učestvovao u napadu na žandarmerijsku stanicu u Knežici. Bila je to jedna od prvih ustaničkih akcija pod Kozarom.

Ustanak sam i ja pomagao onoliko koliko se od mene moglo očekivati. I moja majka, među prvim ženama u selu, postala je partizanska odbornica. Dušanu Vučenu Dželatu i Dušanu Macuri, organizatorima ustanka i narodne vlasti u našem selu i okolini,

pomagala je u svemu a najviše u zbrinjavanju ranjenika. Bila je nemuorna u prikupljanju {194} i pripremanju odjeće za borce. Moje osnovno zaduženje, tih dana, bile su kurirske veze sa komandom partizanske čete. A kada je, krajem 1941, u našoj školi formiran vojno-politički kurs za obuku mladića koji nisu služili vojsku, mene ne htjedoše zvanično primiti zbog velikog odziva mladića starijih godišta. Ali, ja sam stalno bio s njima i tako savladao obuku rukovanja puškom i stekao osnovne predstave o načinu partizanskog ratovanja. Dosta sam naučio i u Skoju, koji su tada osnovali u selu Božo Dimitrijević, Dževad Midžić i moj rođak Neđo Macura.

U borbama na Dubičkoj cesti, februara 1942, kada su Nijemci izvlačili svoje snage iz opkoljene Ljubije, jedva sam izvukao živu glavu. Zima je bila jaka i mi smo se, s teškom mukom, kroz duboki snijeg penjali na Komandu u Kozari i sklonili se u kuće Čupića. Tada su strahovito stradala sva sela oko ceste, nejač pobijena i kuće spaljene. Kada su se borbe malo stišale i mitraljeska vatra pomjerila se prema Prijedoru, ja sam se prečicom vratio u Jelovac. Kuće su još dogorijevale, a u štalama stoka spržena. Poubijani ljudi, žene i djeca, čitave porodice, ležali su na krvavom snijegu. I pred našom kućom, izgorjelom nekako po sredini, doživio sam trenutak koji nikad neću zaboraviti. Čovjek koji je sjedio na drvljaniku, licem zagnjuren u šake, bio je moj otac. U njegovim očima vidio sam suze kada je pričao kako su ga na putu iz Njemačke uhvatile ustaše i sa ljudima iz Dubice potjerale da čisti snijeg na pravcu njihovog nastupanja. Od kuća Ostojića, uspio je pobjeći. Sada se ne sjećam tačno da li je to bilo iste ili sljedeće večeri, otac je sa Nešom Balabanom, prvoborcem, otišao na Vitlovsku, gdje se tada nalazio štab Drugog bataljona kozarskog odreda. Predosjećao je, ili se meni samo tako činilo, da se nikada više nećemo vidjeti. S tugom u očima čvrsto me je prigrlio i rastali smo se na sniježnoj prtini. Kako je i gdje otac poginuo, nikad nisam saznao.

Preživjeli su odmah prionuli na posao u otklanjanju posljedica zimske ofanzive. Omladina je u svemu prednjačila. Pošto je i škola bila izgorjela, naš vojno—politički kurs je nastavio rad u kući Laze Macure. Obnovljen je i analfabetski tečaj u kući Rade Vučena. Moje lijepe uspomene iz tih dana vezane su za organizovani odlazak Jelovčana na masovni omladinski zbor u oslobođeni Prijedor i dolazak Kluzovog aviona u Međuvođe. Sjećam se pripremanja terena za njegovo slijetanje, darivanje aviona vezenim peškirima, kićenja poljskim cvijećem i kola kozaračkog što je oko njega igralo.

Ali, naša sreća ne potraja dugo. Prvih dana juna 1942. sruči se na Kozaru velika ofanziva i naše selo se nađe u samom njenom žarištu. S narodom koji se povlačio od Une, Bosanskog Novog, Dobrljina, Kostajnice, Čitluka i Strigove, vukući sa sobom sve što se moglo ponijeti, moradosmo i mi napustiti naše kuće. I kad počeše one žestoke borbe na Brnačama i Hajderovcima, nađosmo se u smrtonosnom obruču. Vjerovao sam, kao i sva naša pozadina, da će partizani odbraniti Kozaru.

U tom uvjerenju proveo sam teške dane sa zbijegom u Sastavcima. Sa omladinom u rezervnoj četi, koja se pod kuršumima nalazila iza položaja, izvlačio sam ranjenike i zapregama prevozio ih na Mednjak i Podgleđevo. I onu poslednju noć proboja iz obruča proveo sam sa dva ranjenika u kolima sa volovskom zapregom. Ali sutradan, dalje od Široke luke, više se nije imalo kud. Stotine zaprežnih kola s teškim ranjenicima na nosilima ostalo je u Grabovom jarku. Kod kuće kovača Babića za dlaku sam izmakao da me ne uhvate. U Vojskovi sam na nekom žrvnju samlio torbicu

kukuruza i majka je sestri i meni napravila cicvaru. Bila je to poslednja hrana u Kozari, jer sam već sutradan bio zarobljen. Uhvatili su i ranjenog djedu što je za mene bio najveći udarac, jer mi je on u djetinjstvu zamenjivao oca.

{195}

Ratnik dvije slavne armije: Milenko Macura, iz donjeg Jelovca, kao petnaestogodišnji dječak doživio je dramatične događaje na Kozari u ljeto 1942. i ustaški logor u Cerovljanima, teško ranjavanje u slavonskim partizanima i ponovno njemačko zarobljeništvo, dugotrajno liječenje u okupatorskoj bolnici i zatvorsku samicu, nestajanje ljudi u Aušvicu i završne operacije protiv fašizma u redovima Crvene armije.

Danas živi i radi u Bosanskoj Dubici.

{196}

Ljuban Zlokapa, rođen 1929. godine u Slabinji pod Kozarom, brat jedinac, pratio je u stopu na njihovom borbenom putu svoje hrabre sestre. Kao kurir i borac ostao je u Sedamnaestoj slavonskoj brigadi do kraja rata. Kada je 1945. godine demobilisan iz JNA kao mlađe godište, prešao je u službu Narodne milicije.

Danas živi i radi u Bosanskoj Dubici.

I porodica Ostoje Zlokape, prvoborca iz Slabinje, zarobljena je u kozarskom zbjegu i iz ustaškog logora u Cerovljanima rasturena po slavonskim selima. Milja i Rosa Zlokapa, sestre, tek stasale za udaju, lako su pronašle put koji ih je iz sela Dapčevice odveo u slavonske partizane. Ubrzo su borci Sedamnaeste slavonske brigade saznali za podvige mladih Kozarčanki. Milja se nije odvajala od svog puškomitraljeza, a Rosa od svoje bombaške desetine. U bici za Grubišno Polje, kod Velikih Zdenaca, pred njemačkim bunkerom prvo pogibe Rosa. Samo sat kasnije, u jurišu kod Velikog Grđevca, smrtno pogođenoj Milji ispade mitraljez iz ruku.

{197} Tako sam se našao u onoj tužnoj koloni što se, tih dana, Dubičkom cestom protezala u nedogled. Ustaše su nemilosrdno mlatile ljude čim su stigle, a oni su, iskrvavljeni, gazili tucanik i išli ćutke. U Dubici nam oduzeše sve što nam je bilo preostalo, a kada su iz kolone počeli da izdvajaju odrasle muškarce, ja sam, vjerovatno zahvaljujući svom uzrastu, prešao preko mosta na Uni sa ženama i djecom. Tako je bilo i u sabirnom logoru na Cerovljanima. Nekoliko puta sam izbjegao odvajanje od matere i odvođenje u dječje logore. Nekim dječacima, mojim vršnjacima, majke su, krišom od ustaša, navlačile ženske haljinice i tako ih zadržavale kraj sebe, dok i djevojčice nisu došle na red.

Poslije desetak dana provedenih na ograđenoj poljani kraj pruge, kao u toru, već iscrpljeni glađu i strahom od smrti, ustaše nas počeše odbrojavati kao stoku i kundacima ugoniti u teretne vagone duge kompozicije.

Mučno putovanje do Bjelovara trajalo je beskrajno dugo. U vagonima se nije moglo disati. Jedna starica i dvoje djece umriješe pred mojim očima. Onda nas rasturiše po slavonskim selima. Mene su, sa stočne pijace u Garešnici, odveli neki ljudi u selo Rogažu. U porodici Ane i Ilije Lalića brzo sam se oporavio i sa domaćinom, koji nije bio mnogo stariji od mene, sprijateljio. Tako jednom, u tiho avgustovsko veče, kada sam pomagao Iliji u izvlačenju iz Ilove potopljenog lana, vidjeh partizansku patrolu. Borci su se sa nama srdačno pozdravili. Tada sam se upoznao sa Milanom Mavdušom, Brankom Vorkapićem i Stevanom Lovrićem, mojim vršnjacima, koji su me tako zavoljeli da su prosto bdjeli nadamnom kako ponovo ne bih pao u ustaške ruke. S neskrivenim oduševljenjem oni su mi pričali o slavonskim partizanima, a ja sam njima prepisivao borbene pjesme koje sam naučio na Kozari. Zajedno smo ih umnožavali i krišom rasturali, lijepili po drveću i dvorišnim kapijama nekih odabranih kuća.

Oni su mi jednom i život spasili. Bilo je to polovinom avgusta 1942, kada su Luburićeve ustaše izvršile one masovne pokolje u nizu slavonskih sela. Samo u Sloboštini oni su tada pobili i u neke bunare pobacali više od hiljadu žena i djece iz Potkozarja.

Tih dana su ustaške vlasti, jednim prijetećim raspisom, pozvale sve Bosance iz Rogaže, starije od deset godina, da se odmah prijave u vatrogasni dom radi odlaska na prikupljanje ljetine u napuštenim potkozarskim selima. Za one koji pokušaju izbjeći obavezu predviđena je smrtna kazna. Sjećam se, u oglasu je ta prijetnja bila odštampana masnim i krupnim slovima. Na žalost, neki su se, u želji da se što prije domognu Kozare, odazvali pozivu i svi do jednoga stradali u jasenovačkom logoru. Moji drugovi Slavonci su pomogli da i sam ne upadnem u tu zamku. Iz voćnjaka Ilije Kriganca, gdje smo se, inače, često okupljali, oni su me odveli sa još nekoliko drugova i drugarica u Moslavički partizanski odred koji se tada nalazio na planini Garić. Tako sam postao partizan. U zagrljaju Marka Opačića, komandira Druge čete, mojoj radosti nije bilo kraja.

Ono što sam naučio na vojno-političkom kursu i doživio u neprijateljskom obruču oko Kozare, dobro mi je došlo već u prvom vatrenom krštenju, u napadu na Čazmu, oktobra 1942. U toj borbi sam zaslužio karabin, a na Prokopu — pohvalu. Naša četa je imala dobar muzički sastav s kojim smo se dičili u odredu. Borci su, s puškom i ljubavlju, nosili svoje instrumente i u najžešće okršaje. Tako je bilo i na Prokopu. Ali, kad moradosmo da se iz borbe povučemo na polazne položaje, naš klarinet ostade u nekoj štali iz koje smo tukli bunker. Meni je bilo žao onako lijepog instrumenta, pa sam {198} se pod vatrom vratio i iznio naš klarinet. U noćnom napadu na Česmu kod Grubišinog Polja, naša glazba je opet svirala u svom punom sastavu. I u toj borbi igrom srećnih okolnosti, zarobio sam desetak domobrana i doveo ih pred mog komandira. Tada sam se obukao kao cvjećka i naoružao se kao pravi ratnik.

U našoj četi bilo je nekoliko mladića i djevojaka s Kozare. Dragoljub Milić, Ilija Miljuš, Srđo Ećim i Rade Pralica pobjegli su ispred ustaša i došli u četu kao što sam i ja došao. Tako su se našle u našem bataljonu i mlade Kozarčanke, Drljićke, Pralice i Marica Šekerović, a o maloj Zdenki, i njenim podvizima sa puškomitraljezom, govorilo se s divljenjem. Svi smo, kao dobrovoljci, prešli u Šesnaestu omladinsku brigadu „Joža Vlahović“ i na smotri u Gornjim Borkima, 30. decembra 1942, doživjeli velike radosti. Bataljoni i čete postrojeni su na poljani kraj puta što vodi

prema Bijeloj. Tapkali smo u mjestu i prsti su nam od mraza prijanjali za oružje, sve dok Rade Knežević Tihi, komandant brigade, nije komandovao i primio uobičajeni raport. Onda su govorili, vatreno, Petar Drapšin, komandant divizije i Marjan Cvetković, komesar naše brigade. S nestrpljenjem sam iščekivao kraj govora, jer je ispred nas, na utabanom snijegu, stajao narod iz okolnih sela s punim kotaricama hrane. Ta smotra i narodni zbor, ostali su mi u uspomeni kao najljepši trenuci u ratu. Samo nekoliko dana poslije krenuli smo u prvu veliku bitku za oslobođenje Voćina. Drugi bataljon je zatvarao pravac od Đulovca, sada Miokovićeva, a naša četa je bila na cesti kod Huma i Pijetlove Noge, gdje smo Nijemcima preoteli dvije tankete. U žestokom okršaju pomagao sam ranjenom Juri Vlajniću i zamijenio ga na njegovom puškomitraljezu. Onda smo išli na rušenje željezničke pruge na relaciji od Nove Gradiške do Novske. Spalili smo gomilu vagona na stanici Dragalić. I tako, iz borbe u borbu, sve do 13. februara 1943, do onog kobnog napada na Viroviticu i mog posljednjeg dana na partizanskom ratištu.

Evo kako je to bilo.

Uoči samog napada na grad raspoređen sam u pratnju štaba brigade. Meni se to nije svidjelo, jer u štabu nisam nikoga poznavao, i vrebao sam pogodnu priliku da se priključim svojoj četi u kojoj sam se osjećao kao u porodici. Žestoka borba za grad nije jenjavala u toku čitave noći. U zoru su štabu javili da je zauzeto skladište kod kasarne i da je skršen otpor kod starog dvorca u središtu grada, ali je lomljenje posljednjeg uporišta na željezničkoj stanici zaustavljeno sa dva oklopna voza koji su prodrli kroz naše zasjede iz pravca Podravske Slatine i Đulovca. Već je uveliko bilo svanulo i naše se jedinice povukle, neke i kilometar dva od grada, kada su zatraženi dobrovoljci. Tu priliku sam iskoristio i priključio se drugovima iz moje stare čete koji su, kao dobrovoljci, ušli u sastav nove jedinice sa zadatkom da unište oklopne vozove.

Bilo nas je oko 60 boraca, naoružanih samo bombama i automatima, kada smo za Boškom Zmijanjcom, hrabrim komandirom, pošli u posljednji juriš. Za trenutak smo zalegli kraj neke kalupare. S tog rastojanja od dvadesetak metara razgovjetno sam čuo riječi i šištanje pare u lokomotivi. Onda je prvi skočio komandir i mi za njim. U jednom skoku, čini mi se, stropoštao sam se u jarak kraj malog betonskog mosta, nadomak prvog kolosjeka. Od zaglušujuće paljbe više se nije čula ničija komanda. Zazvečali su rafali po oklopu, zašištale bombe. Neko je skočio na papučicu voza, ali ga je skinuo rafal, možda i naš. Odjeknulo je nekoliko neujednačenih eksplozija, čuo se poneki uzvik, jauk i psovka. Iz oklopa je mitraljeska vatra neprestano kuljala. Neko je od naših uspio da ućutka jednu puškarnicu na vagonu ispred mene i ja se tada malo pridigoh sa već aktiviranom

Dušan Radaković, rođen 1929. godine u selu Kadinom Jelovcu kod Bosanske Dubice, preživio je kozarski zbjeg i sabirni logor na Cerovljanima zahvaljujući hrabrosti svoje majke koja ga je u ženskoj odjeći izvukla iz ustaških kandži i vratila na Kozaru. Majka nije mogla da tako spase svoje malo starije sinove, Đuru i Radu, koje su ustaše ubile u logoru na Sajmištu kod Beograda. Tako je Dušan, od legendarne smotre na Paležu avgusta 1942, kao kurir rastao u Petoj kozarskoj brigadi i na njenom borbenom putu ostao do posljednjeg dana rata.

Danas je pukovnik JNA i živi u Vrnjačkoj Banji.

{199}

Dragoja Burazor, iz Komlenca kod Bosanske Dubice, kao četrnaestogodšnji dječak učestvovao je u ustanku 1941. i sa partizanima srušio Skelu preko Une kod Baćina. U ofanzivi na Kozaru 1942. je uhvaćen i protjeran u slavonsko selo Gornju Bršljanicu kod Garešnice. Kada se, septembra 1942, vratio na Kozaru postao je borac Trećeg bataljona Pete kozarske brigade koji je, poslije četvrte neprijateljske ofanzive u Grmeču 1943, prerastao u Dvanaestu krajišku brigadu. Sa ovom proslavljenom jedinicom Dragoja je, kao kurir i borac, prošao čitav njen borbeni put preko Beograda, Sremskog fronta i Celja do posljednjeg dana rata.

Danas je potpukovnik JNA i živi u Novom Sadu. {200}

Živko Bućma, rođen je 1929. godine u Knežici kod Bosanske Dubice. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, ustaše su mu ubile majku, i još desetoro članova njegove porodice, a on je, izbjegavši zarobljavanje, septembra 1942, postao borac Pete kozarske brigade. Nešto kasnije, 1944, prešao je u Komandu kozarskog područja i bio zamjenik političkog komesara čete. Kraj rata ga je zatekao u Pratećem bataljonu Petog korpusa, kada je, kao mlad oficir prešao na rad u Odeljenje zaštite naroda Bosne i Hercegovine. U ratu je ranjavan dva puta. Umro 1985. godine.

Miloš Savić, iz sela Mirkovca kod Bosanske Dubice, jedan je od najmlađih prvoboraca sa Kozare. Imao je 14 godina kada je postao borac Baljske čete Kozarskog odreda i skojevac, a godinu dana kasnije je primljen u KPJ. U ofanzivi na Kozaru, u

ljeto 1942, sa istom četom se probio iz obruča. Sa Petom kozarskom brigadom prošao je slavne bitke u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi a u Dvanaestoj „Medavinoj brigadi“ ostao je od njenog formiranja do posljednjeg dana rata. Na borbenom putu svoje brigade ranjavan je tri puta, a za ratne i vojne zasluge dobio je sedam visokih odlikovanja. Danas je pukovnik JNA, živi i radi u Beogradu. {201}

Vukosava Poljarac je imala 13 godina kada su jasenovačke ustaše, 14. januara 1942, ubile 208 stanovnika iz njenog rodnog sela Draksenića pod Kozarom. Onda je djevojčica otišla u partizansku četu Tomice Španovića i tu ostala. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, zarobili su je njemački vojnici i otjerali na prisilni rad u Slavoniju, odakle je Vukosava pobjegla u Daruvarski partizanski odred. Nešto kasnije, kao borac Sedamnaeste slavonske brigade, istakavši se izuzetnom hrabrošću u bici za Kukujevce i spasavanju ranjenog borca Laze Amedžića, povjereno joj je komandovanje četom u ovoj proslavljenoj partizanskoj brigadi u kojoj je ostala do kraja rata. Vukosava Poljarac danas živi u Jasenovcu.

bombom i daleko je odbacih. Ruka mi je još bila u vazduhu, kada po njoj ošinu rafal. Strovalih se malo dublje pod mostić i uz pomoć lijeve, zavukoh desnu ruku u džep od šinjela. Od paklene vatre i kuršuma koji su prštali svuda okolo, više se nije imalo kud. U magnovenju sam počeo da puzim niz jarak kraj pruge i odmakao se desetak metara kada me opet ošinu rafal po nogama i prikova za zemlju. Naš otpor je već bio sasvim prestao, minuti su trajali kao vječnost, a u mojim sljepoočnicama je tuklo da oči iskoče. Čekao sam sljedeći rafal da me dokrajči. Nijemci su već bili izišli na poprište i pucali jednako u mrtve i ranjene. I upravo to iščekivanje bilo mi je najteže u životu. Moji drugovi su ležali oko mene kao izvaljeno snoplje, svi mrtvi. Malo sam se

pridigao. Podigla su se još četvorica: Milutin Čabrajac, Nikola Kramarić i još dva druga čijih se imena više ne sjećam. Znam da je jedan bio od Iloka, a drugi se, s odbijenom nogom, jedva vukao na laktovima i tražio da ga ubiju. Nas petorica, s teškim ranama, među pedeset i pet mrtvih drugova! Među njima je nepomično ležala i drugarica Vida, naša hrabra bolničarka. Slika je bila stravična. Ne mogu je nikad izbrisati iz svog sjećanja. Ona je postala dio mene. Eto, nedavno sam pročitao knjigu Milana Kavgića „Putevima hrabrosti“, u kojoj je prikazan borbeni put Šesnaeste omladinske brigade. Za mnoge čitaoce to je obična knjiga, a mene je ona strahovito potresla. Ne zato što sam u njoj proglašen mrtvim već što sam ponovo doživio svoju četu u paklenom jurišu iz koga sam jedini izišao živ.

Kada se stiša haos oko oklopnjaka, Nikola Kramarić i ja smo se podigli i Nijemci nas povedoše na željezničku stanicu. Jedan mi čak pomože da prijeđem preko kolosjeka. Dovukli su na peron i Milutina Čabrajca i još jednog druga, dok je onaj sa odvaljenom nogom umro ili su ga dotukli. Oko nas se bilo okupilo dosta svijeta, vojnika i civila. Neki su po nama pljuvali i vikali da nas treba odmah objesiti. Podne je već bilo prošlo, kad su nas unijeli u posljednji vagon njemačkog oklopnog voza. U Đulovcu, tridesetak kilometara udaljenom od Virovitice, naše rane su umotali nekim papirnatim zavojima i zatvorili nas u jednu podrumsku prostoriju. U stvari, bila je to vešernica poplavljena vodom. U uglu se nalazio veliki zidani šporet na koji smo se popeli da ne ležimo u vodi. Jedan stražar, Folksdojčer, prijetio nam je s nožem u rukama, a mene je dobro odalamio pesnicom i iščupao mi pramen kose. Drugi stražar, koji ga je smijenio, bio je neki dobar čovjek. On nam je dao paklo cigareta i šibicu. Tada sam i ja zapalio svoju prvu cigaretu. Poslije dva dana bez hrane i vode, jedan naš drug umrije. Iznijeli su ga sa Milutinom Čabrajcem, koji je bio u teškom stanju, a Nikola Kramarić i ja izišli smo nekako sami. Tada su mene izdvojili i vratili u Viroviticu. Šta se desilo sa ostalim mojim drugovima iz zatvora u Đulovcu, nikada nisam saznao. Neko je od sprovodnika rekao da me vode na željezničku stanicu u Virovitici i da ću tamo biti obješen. I ja sam u to vjerovao. Međutim, sve je ispalo drukčije. Sa stanice su me stražari sproveli u virovitičku bolnicu i predali nekom ljekaru s kojim su stajale, kao vojnici, dvije časne sestre. Istoga dana, bilo je to 15. februara 1943. godine, operisao me profesor dr Mijo Koljbaš, upravnik virovitičke bolnice.

Kada sam se probudio, poslije operacije, najednom sam osjetio čudo od života. Ležao sam u zajedničkoj sobi sa još deset postelja. Moj krevet se nalazio pored ulaznih vrata, kao da sam ga sam birao. Iznad glave je stajala bolesnička lista na kojoj je pisalo: „Otvoreni kostolom desne ruke, strelne povrede lakta lijeve ruke i nogu na pet mjesta. Pacijent ima i tešku upalu podrebrice“. U listu nije pisalo da sam zarobljeni partizan, ali su to već svi znali, čak i neprijateljski {202} vojnici izranjavljeni u borbama za Viroviticu. Prvi dani u bolnici bili su mi neobični, a onda sam se navikao. Rane su brzo zarastale, a mene nisu otpuštali. Počeo sam da izlazim u šetnju bolničkim parkom, da se družim s bolesnicima i da sve upadljivije zagledam časne sestre — bolničarke. A one su se samo smiješile. Za razliku od ostalih bolesnika, mene su sestre okružile posebnom pažnjom. I počeo sam da sanjarim. Moj ormarić je uvek bio pun raznovrsnog voća, našlo se poneko iznenađenje kao milošta, čak i novac. Nikada nisam saznao ko je to ostavljao. Osjetio sam posebnu naklonost doktora Mije Koljbaša, koji nije skrivao namjeru da me što duže zadrži u bolnici, da me sačuva. Mnogo kasnije saznao sam da je on, preko Vjekoslava Pintarića, komandanta Drugog konjičkog sklopa, koji je sa domobranskom bojnom izišao u partizane, nastojao da i mene prebaci u partizansku brigadu.

A ja sam se u duši radovao svakom novom neprijateljskom ranjeniku koji je došao u našu sobu. Tako sam, jednom, od ranjenog domobrana saznao gdje moja brigada vodi borbe i kakve uspjehe postiže. Potajno sam se nadao i napadu na Viroviticu. Dani su prolazili i meni je bilo lijepo. Osmijeh mi nije silazio s lica, kome su se naročito iščuđavali reporteri, kad su me slikali kao zarobljenog partizana. Snimci su, navodno, objavljeni u ustaškom „Signalu“ koji je tada štampan u Berlinu. To mi je dalo ideju da me uslika gradski fotograf koji je često dolazio u bolnicu. I snimio me on u bolničkom krugu s papirnom ružom na grudima, koja će učiniti čitav preokret u mom životu. Fotografije s pismom uspio sam da pošaljem majci. Tu moju jedinu sliku, njoj najdražu, nosila je u njedrima u toku čitavog rata. Ali, meni đavo nije dao mira pa sam sačuvao i onu crvenu ružu. Dugo je ona stajala na mom ormariću kraj uzglavlja, i na nju niko nije obraćao pažnju sve do 1. maja 1944, kada sam je zakačio za moju bolesničku listu iznad uzglavlja. Onda je sve krenulo naopako. Poslije vizite, toga dana, došli su stražari i donijeli moje staro odijelo, bez šinjela. Sestre su plakale, kada su me poveli. U ruke su mi tutnule paket sa hranom i drugim sitnicama koje sam imao u ormariću. I pun koverat krupnih novčanica — kuna. Jedna sestra me je ispratila do kapije i, ne skrivajući suze, šapnula da će se moliti za moje spasenje. Tako sam poslije punih 16 mjeseci napustio bolnicu.

U samici virovitičkog zatvora saslušali su me njemački policajci, jer sam bio njihov zarobljenik. Ispitivanja su trajala kratko. Uvijek sam ponavljao istu priču. U stvari, govorio sam istinu. Tako je bilo i sa žandarmima kada su me prebacili u zajedničku prostoriju istog zatvora i sa ustašama u vinkovačkom logoru. Poslije mjesec dana sa većom grupom zarobljenika sproveden sam u Zagreb, u sabirni logor što se nalazio kraj zagrebačkog kolodvora. Ovdje sam na prvom saslušanju bio obradovan upitnikom koji sam morao da popunim. Pitanja su, sjećam se, ovako postavljena: da li želim ostati u ovom logoru, ići na rad u Njemačku, ili u razmjenu za partizanske zarobljenike? Ja sam zaokružio, razumije se, posljednje pitanje — razmjenu. Ali, moja želja, na žalost, nikad nije ispunjena. Nakon mjesec dana nadanja i iščekivanja, opet sam ukrcan u teretni vagon, obilježen krupnim rimskim brojevima, u kojem se već nalazilo tridesetak zarobljenika, mladića mojih godina. Među njima nađoh i poznanike — Simu Subotičkog, Blagoju Rajčevića i Petra Drakulića — čije su sudbine bile slične mojoj.

Na jednoj od bečkih željezničkih stanica izvršena je poimenična prozivka i svaki od nas je dobio po jedan okrugli hljeb. U vagon je ubačena i gajbica puna crne marmelade. I ovo mučno putovanje u 202 neizvjesnost trajalo je dugo. Kada su nas, uz viku i zveket šarki na vagonima najzad istjerali u hladno jutro, iako je bio kraj jula 1944.

Stojan Ećim Čoko, rođen 1930. godine u selu Mrazovcima pod Kozarom, rano je ostao bez roditelja. Od kozarske ofanzive 1942. i zbjega na Pašinim konacima, preko ustaških logora u Cerovljanima, Jasenovcu i Garešnici, porodica Ećim se istopila i Stojan je ostao sam. Nikola Žarković iz sela Vukovija kod Garešnice izvukao je dječaka iz logora i skrivao ga od ustaša sve do 20. maja 1943. godine, kada ga je, preko svojih veza, uputio u Šesnaestu slavonsku omladinsku brigadu. Čoko je sa ovom partizanskom jedinicom prošao čitav njen borbeni put i kao hrabar borac sve njene okršaje na Voćinu i Daruvaru, Pakracu i Virovitici, Đulovcu i Bastajima, od Slavonije do Žumberka i posljednjeg dana rata.

Stojan je 1945. godine demobilisan iz JNA kao mlađe godište kada je prešao u službu Narodne milicije.

Umro 1985. godine.

{203}

Mirko Semiz, rođen je 1927. godine u selu Mirkovcu kod Bosanske Dubice. Otac Simo i njegovi stariji sinovi — Miloš, Kosta i Sreto — bili su u julu 1941. među prvim ustanicima na Kozari. U velikoj neprijateljskoj ofanzivi 1942, prvo je poginuo otac Simo, zatim braća Miloš i Sreto, a Mirka su sa majkom i četiri sestre zarobile ustaše u kozarskom zbjegu. U logoru na Cerovljanima ustaše su odvojile sestre, Nevenku i Jovanku, i otjerale na prisilni rad u Njemačku, a ostale članove porodice Semiz rasturile po slavonskim selima. Mirko je, iz sela Munije kod Grubišnog Polja, avgusta 1942, pobjegao u partizane. Među istaknutim borcima Slavonije koji su odabrani u sastav Prve proleterske divizije, bio je i Mirko Semiz. Ali, kada je u Jajcu novembra 1943, susreo Josipa Mažara Šošu i Žarka Zgonjanina, junake sa Kozare, oni su ga uputili u Prvi bataljon Dvanaeste krajiške brigade kojim je komandovao njegov brat Kosta. Poslije bratovljeve pogibije, Mirka su vratili na Kozaru, u Jedanaestu krajišku brigadu u kojoj je dočekao i kraj rata.

Sada je Mirko Semiz pukovniik JNA. Živi u Beogradu. {204}

Đuro Škondrić, rođen 1930. godine u selu Božićima pod Kozarom, najmlađi je borac iz svoje porodice koja je u ratu besprimjerno stradala. Već u ustanku, 23. novembra 1941. poginuli su otac Stevo i brat Stojan. U ofanzivi na Kozaru 1942. izginuli su braća prvoborci, Božo i Mirko, a četvrtog brata Simu, godinu dana starijeg od Đure, odvukle su ustaše u logor Jastrebarsko i tamo ubile. Nastradala je i najmlađa sestra, osmogodišnja Živka, koju su Čerkezi otkrili u zemunici pod Kozarom i januara 1944. godine ubili. Đuro je preživio rat kao komandir pionirske čete, kurir relejne stanice u Komandi kozarskog područja, borac Lijevčanskog partizanskog odreda i Dvadesete krajiške brigade s kojom je pobjedonosno oslobađao Zagreb i gonio neprijatelja do austrijske granice. U ratu je ranjavan tri puta i invalid je grupe najvišeg stepena. Živi u Beogradu.

Božo Pavković, rođen 1930. godine u selu Demirovcu kod Bosanske Dubice. Ofanziva 1942. zatekla ga je u onom dijelu kozarskog zbjega koji je u pokušaju proboja iz obruča zarobljen i sproveden u sabirni logor Uštice kraj Jasenovca. Čitava porodica mu je u logoru stradala. Ustaše su ubile oca Gojka, majku Mariju, sestru Kosaru i braću Mladena, Marka i Nebojšu, sve mlađe od njega, i još trinaestoro bližih rođaka. Samo je Božo uspio da pobjegne sa poljane na kojoj je morao da skuplja sijeno za ustaške konje. Oktobra 1942. godine postao je borac Dvanaeste slavonske proleterske brigade, a kraj rata je dočekao kao komandir kurira u Dvanaestoj slavonskoj diviziji. U ratu je tri puta ranjen i teški je invalid.

Danas živi u Beogradu.

{205} godine, pojma nisam imao gdje se nalazim. Neki su šapatom pominjali Poljsku, Osvjencim, Krakov, Katovice i meni se to sve pomiješalo u glavi. Međutim, saznali smo to ubrzo, pred kapijom koncentracionog logora na kojoj je pisalo: I. G. farben industrie gemeinschaft lager Tanmenvald — Auschwtiz. Ja tada o ovom najvećem i najstravičnijem njemačkom logoru za masovno ubijanje, toj najvećoj fabrici smrti, koja je progutala više od četiri miliona ljudi iz gotovo svih evropskih zemalja, stvarno nisam znao ništa. Možda je to bila i moja sreća, ako se ovdje na sreću uopšte moglo misliti, da postepeno saznajem ono što se ne da zaboraviti, iako bih to želio.

Eto, vrijeme od četiri decenije dovoljno je dugo da potisne mnoge događaje, ali Aušvic — nikad. Iz pamćenja nije isčezlo ništa. Svaki dan proveden na dnu ovog ponora obilježen je ponekim grozomornim prizorom i novom ranom najveće ljudske nesreće. Gusta bodljikava žica ispletena u redovima po visokim betonskim stubovima i tornjevi za stražare sa mitraljezima i reflektorima, beskrajno duga nizovi baraka

načičkanih duplim krevetima gdje su se na gornje ležajeve mogli popeti samo mlađi i izdržljiviji, dresirani psi i kapoi s korbačima u rukama, iscrpljujući rad do besvijesti od jutra do mraka i neprestana glad, ljudske aveti što su se u hodu zanosile, padale i umirale, zaglušujuće pretnje iz zvučnika i zastrašujući zvižduk pištaljke s pozivom za dugo stajanje u stroju na ciči koja se nije mogla izdržati — samo je mali isječak iz stravične stvarnosti logora u kojem sam izdržao punih šest mjeseci. O tome šta sam sve doživio u Aušvicu, nikad nisam volio da govorim. I kada sam pokušavao da nešto kažem, riječi su mi izgledale nekako blijede, a svi oni događaji što mi se i sada u snu prikazuju, djeluju nestvarno i neuvjerljivo. Zato sam uvijek odustajao, već na početku kazivanja, ispunjen nekom gorkom mučninom koju nikako ne umijem da objasnim. Tako se i sada osjećam.

Kada se topovska grmljavina približila našem mučilištu, počelo je raseljavanje logora. Tako sam se i ja, polovinom februara 1945, našao u jednom velikom transportu koji je surovo gonjen pješice preko Čehoslovačke prema austrijskoj granici. Naša duga kolona senki od ljudi brzo se topila na sniježnom bespuću. Iznemogli su padali kraj puta, na njih su nagonili pse da ih dokrajče, ili su jednostavno u njih pucali. Vukao sam se posljednjom snagom, samo da ne zaostanem. U tankoj logorskoj odjeći od cajga i nekoj sleđenoj kabanici žute boje cvokotao sam od hladnoće. Najteže mi je bilo na iskrvavljenim nogama vukariti cipele s drvenim đonom.

A onda, kod Moravske Ostrave, mislim da se tako mjesto zove, najednom se naša kolona uskomješala. Sve što je moglo da se kreće, makar i četvoronoške, nekako živnu. I mene ponese neko čudno osjećanje. U želji da zagrlim prvog vojnika Crvene armije, što je kupio naše sprovodnike koji nisu stigli da se razbježe, uspio sam da se proguram kroz gomilu logoraša i kleknem ispred nogu jednog majora Crvene armije. Od radosti suze nisam mogao da zaustavim. Plakao sam kao malo dijete i onda kada me je podigao i s jednim vojnikom smjestio u kolsku zapregu. Šta se dalje dogodilo, ja ne znam, jer sam ubrzo zaspao.

Ovaj dragi čovjek, mislim da se Sašenjka zvao, zadržao me je u jedinici za snabdijevanje fronta kojom je on komandovao. Dobio sam i pravu rusku uniformu, šinjel i čizmice po mjeri. Brzo sam se oporavio i već počeo da pomažem u raznim poslovima, najčešće oko ishrane i timarenja konja. U jednom dvorcu kraj Beča, za vrijeme petnaestodnevnog oporavka s rekonvalescentima Crvene armije, dočekao sam 9. maj 1945, dan pobjede nad fašizmom.

{206} U konjskim zapregama preko Mađarske, s velikim transportom Jugoslovena, stigao sam na našu granicu tek krajem juna 1945. godine. U Komandi mjesta u Subotici dobio sam partizansku objavu, dvije konzerve i nešto novaca da mi se nađe na putu. Voz je išao sporo, a meni se žurilo. Razdaljinu od Novske, preko Jasenovca, do Bosanske Dubice, čini mi se da sam pretrčao. I kada sam s prvim sutonom zastao na obali Une, u parku ispred bivšeg dubičkog sreza treslo se kozaračko kolo. Bilo je neko doba noći kada sam pokucao na vrata rodne kuće. Majka me, u prvi mah, nije prepoznala. S nevjericom je dodirnula krupan mladež u zalisku moje kose, i onda briznula u plač.

Moj povratak iz rata bio je radostan, iako su svi oko mene plakali. Ono malo Jelovčana što je preživjelo, zbrajalo je žrtve. Od 98 poginulih boraca i preko 200 žrtava fašističkog terora, ostalo je dosta ratne siročadi. Neke je prigrlila i moja majka.

Sedamdeset domaćinstava je potpuno razoreno i u selu spaljeno 290 kuća i pomoćnih zgrada. Mnoge kuće nisu nikad podignute na onim mjestima gdje je rasturen pepeo.

Sve je to doživljeno u prvim poslijeratnim danima, kada su rane još bile svježe, i presudno je uticalo na mene da ostanem ovdje, da se ne otisnem u svijet, dalje od svog rodnog kraja. Školovao sam se po domovima kao i svi moji vršnjaci pod Kozarom. Partizansku gimnaziju sam završio u Domu ratnih vojnih invalida Šeste armije u Sarajevu, a Visoku privrednu školu u Zagrebu. Prvi radni odnos sam zasnovao u Kombinatu drvne industrije u Dubici i tu ostao 17 godina. Onda su me izabrali za direktora „Knežopoljke“. Bila je to najljepša decenija moga života i rada, u najvećem dubičkom kolektivu koji je žurio da sustigne one koji su daleko otišli ispred njega i tako izraste u vrh vodećih jugoslovenskih proizvođača tekstilne industrije.

I naš razgovor prekide dr Savo Zrnić, Milinkov nerazdvojni drug, iz Turjaka. Saznadoh i za njegovu sudbinu u ratu. Imao je tri godine kada mu je otac Lazo poginuo na proboju obruča oko Kozare. Onu veliku fašističku ofanzivu 1942. Savo je preživio u zemunici ispod Giga gdje ga je sakrila tetka Milja Paspalj zajedno sa još desetoro djece iz svoga komšiluka.

Došao je, veli, po Milanka da ga odveze u Mlječanicu, jer je gore nešto zapelo na gradilištu Banjsko-rekreacionog centra što se podiže na bogatom izvorištu sumporovite mineralne vode, jedinstvene po svom sastavu u našoj zemlji. Njeno blago radioaktivno dejstvo, već ove godine, počeće da liječi razne tegobe naših ljudi. Uz put će obići i staru Milinkovu majku Anušu i izmjeriti joj pritisak. Ona im se uvijek, podjednako, obojici raduje.

 V GENERACIJA ČETRDESET DRUGE

O ratovima i bunama pod Kozarom znali su samo iz priča starijih, jer knjige još nisu bili počeli da čitaju. Rođeni su u selima što su sa prvim pucnjima Mladenovih i Šošinih partizana ušla u najljepše hronike našeg oslobodilačkog rata: Gornji Jelovac, Dragotinja, Devetaci, Vodičevo, Gaćani, Draksenić, Sovjak, Palančište, Vrbaška; rođeni su u vrijeme kada je trebalo da strahuju da u igri ne izgube loptu, a oni su strahovali, ima li ičeg strašnijeg, da u ratu ne izgube život.

Neki od dječaka iz ove neobične desetine ne znaju tačan datum svog rođenja, a ni godine nisu uvijek sasvim sigurne. Sabrali smo i provjerili, koliko smo mogli, njihove godine — najmlađi je imao tri, najstariji petnaest, sa kojima su dječaci ušli u tešku i slavnu 1942. koja se na Kozari pamti kao da je juče bila.

Ukrstiše se frontovi nad njihovim glavama i kolone stegoše svoj obruč, Štalova ofanziva sažeže sve pred sobom. I djeca upoznadoše rat iz neposredne blizine. Zbjegove i juriše, bombardovanja i topovske granate, kundačenja i strijeljanja najbližih, Jasenovac i smrt na savskom nasipu, Staru Gradišku i Cerovljansko sabiralište, dječje logore u Sisku i Jastrebarskom. Potraja to dugo, mnogi se izgubiše u metežu, i rat se ne završi za hiljade dječaka i djevojčica sa brojevima oko vrata. Njima je ostavljeno da se nadaju. Tražiće se dugo, lutaće i čekati, kopaće uzalud po pamćenju i nastojati da se sjete djetinjstva kada su imali roditelje, svoje ognjište.

I za one koji se vratiše na zgarište kao junaci ovih priča, rat se ne završi njegovim prestankom. Dio njihovih biografija, onaj prvi, iz ranog djetinjstva, gotovo je identičan. Svi su vodili čudesan rat protiv okupacije i svoje zlehude sudbine. A bili su djeca, kao i sva djeca, željna igre i života, ali i ratnici silom prilika, jer drugog izlaza nije bilo. Rano su naučili najopasniju vještinu života — vještinu ratovanja.

Ali, mi ne govorimo o njima samo zbog rata u kojem su kao djeca učestvovali, već ih želimo predstaviti i kao pjesnike, romansijere i slikare, istoričare i muzičare, jer u njihovom stvaralaštvu rat odzvanja kao topovska kanonada i osjeća se kroz njihovo pamćenje i svjedočenje, kao nezaboravljena mrtva majka i sestra, kao djetinjstvo bez igre i radosti.

U njihovoj umjetnosti i ljubavi Kozara je najviši vrh.

{208} Drago Šormaz

U desetoj godini, kao najstariji sin, morao je da ponese dio tereta svoje porodice. Otac Blagoje umro je 1937, a majka Stojanka, sa troje nejake djece, borila se sa nemaštinom i pomagala ustanike u Gornjem Jelovcu. Prvi udarac Drago je doživeo u jesen 1941, kada su ustaše spalile kuću i u njoj petogodišnju Milju, jedinu sestricu. Ubrzo zatim, 1942, udari ofanziva, narod se povuče u zbjegove i zavlada strah od zločinačke sile što se sruči u dolinu Mlječanice. Majku sa dvoje djece, prokisle i gladne, uhvatiše Nijemci i predadoše ustašama. U sabirnim logorima u Cerovljanima i Ušticama još su bili zajedno, ali ih u Jasenovcu razdvojiše. Majku, sa mlađim ženama, ugurali su u transport za Njemačku, a brata, osmogodišnjeg Sretka, otjerali su preko Stare Gradiške u dječji logor u Sisku.

Iscrpljen od gladi i iznemogao, Drago je mjesec dana gledao zvjerstva jasenovačkih ustaša i kada je bio na samoj ivici života i smrti, spas mu je došao iznenada. Omer Mujičić, stari kočijaš iz Bosanske Dubice, koji je u logoru skupljao mrtve, pokupio je i Dragu, prekrio ga prnjama na špediterskim kolima, i tako provukao kraj ustaških straža. Omeru ovo nije bio prvi slučaj. Iz povorke Kozarčana, koje su ustaše tjerale prema Cerovljanima i Jasenovcu, on je već bio izvukao tridesetoro djece i sklonio u porodice svojih poznanika. Dragu Šormaza je predao Salku Šošiću, dimnjačaru, koji ga je pazio kao sina i, kada je osjetio opasnost, izveo ga je iz grada i pokazao mu put prema Kozari.

Šormaz je dočekao kraj rata kao pionir. Njegova majka, čim se vratila iz njemačkog logora, dala se u traganje za svojim drugim, mlađim sinom Sretkom. Našla ga je u Sunji, u porodici Jele i Đure Dumbovića, koji su ga 1943, na jedvite jade, izvukli iz dječjeg logora u Sisku. Prijateljstvo nastalo u surovim danima još traje.

I Drago Šormaz se odužio, koliko je mogao, svojim spasiocima. Pomagao im je u školovanju djece, priticao u pomoć kad god je trebalo. Tako radi i danas, porodice se nađu na okupu, u tuzi i na veselju.

Sa snažnim osjećanjem dužnosti preživjelog svjedoka Drago Šormaz danas kao direktor Nacionalnog parka kazuje o Kozari svoga djetinjstva. Za sedam godina pet miliona posjetilaca iz svih krajeva Jugoslavije, koji su prošli pored monumentalnog spomenika na Mrakovici i memorijalnog zida na kojem su, kao u knjizi, ispisana

9.864 imena boraca sa Kozare „u smrti za vječnost postrojena“, upoznalo je ovog dobrog čovjeka i neobičnog tumača kozarske heroike. Znalački, i jednostavno, do suza uzbudljivo on priča o podvizima partizana i masovnom otporu nenaoružanog naroda, o velikoj drami koja se zove Kozara.

A onda, prospu se riječi kao zdravica kozarska: „Neka vama i generacijama što će ovdje dolaziti u životu sve iskri i blista od radosti kao stotine planinskih izvora, neka vam svi dani, lijepi i sunčani, teku u miru i sreći, bratstvu i jedinstvu, ljubavi i slobodi...“

{209}

Mladost posvećena legendarnom bastionu revolucije: Drago Šormaz, rođen 19. novembra 1931, u Gornjem Jelovcu kod Prijedora, profesor jugoslovenske književnosti i jedan od rukovodilaca Nacionalnog parka „Kozara“.

Kada Drago Šormaz, zaokupljen poslovima svakodnevice i brigom da Nacionalni park „Kozara“ bude što ljepši i sadržajniji, ne stigne da iziđe na Mrakovicu, na postolje kraj spomenika i „vječne vatre“ staje Veljko Rodić, čovjek koji je isto tako posvjetio svoju mladost ovoj legendarnoj planini. Rođen je u selu Jutrogušti 1941, onih dana kada su mu oca strijeljale ustaše. Kao osmomesečna beba u kolijevci, koju je majka vukla sa još troje male djece, preživio je veliku kozarsku ofanzivi skrivan po Dubokoj gradini i dolini Mlječanice. Iako kozarsku dramu nije upamtio kao njegov drug Šormaz, Veljko Rodić ne govori o njoj sa manje uzbuđenja.

{210} Mladen Oljača

Golobradi momčić, mladi gimnazijalac, našao se u svom rodnom selu Devetacima i središtu ustanka 1941. Starija braća Vojin i Gojko povjerili su mu skrivanje pušaka, i one što je donesena sa mađarske granice kada se rasula vojska stare Jugoslavije i one što je, u prvo vrijeme, bila zakopana ispod šporeta. Kada se Vojin, tih julskih dana, našao u štabu doktora Mladena Stojanovića, komandanta kozarskih partizana, a Gojko sa Šošom u pripremama za napad na rudnik Lješljane, dječak se motao oko grupica naoružanih ljudi i smišljao kako da im se s puškom u ruci pridruži. Već mu je bilo dosadilo da devetačkoj omladini čita literaturu koju su braća donosila iz karanskog partizanskog logora.

U prvim okršajima ustanika sa neprijateljem oko Svodne izgorjela je i njegova kuća, na Oljačinom brdu, a s njom i školska torba, udžbenici i svjedočanstvo o položenom četvrtom razredu gimnazije. Tada je upoznao Ivicu Marušića Ratka, jednog od istaknutih junaka ustaničke Kozare, a kasnije legendarnog komandanta Prve krajiške brigade i malo se razočarao. Zamišljao ga je snažnog i brkatog, a ne ovako običnog i jednostavnog. Ali, kada je Ratko, sa grupom Kozarčana, upao u ustaški oklopni voz, stvar se izmijenila. O tom događaju, što je snažno odjeknuo pod Kozarom, Oljača je sastavio pjesmu s kojom je pošao u karansku partizansku četu. Zima je već bila uveliko stegla, kada je mali Oljača dobio od komandanta Ratka dugački šinjel, velike cipele, pištolj sa nekoliko metaka i postao borac partizanske čete. U maloj, drvenoj bajti, na kratkom skojevskom kursu, držanom između akcija, upoznao je Vladimira Nemeta, sekretara legendarnog kozarskog SKOJ-a, koji je za omladinu Kozare bio i uvijek ostao samo — Braco Kozarčanin. Sa njime, Anđom Knežević i Dževadom Midžićem Mladen će provesti mnoge radosne i teške trenutke, kao član Sreskog, a zatim Okružnog komiteta SKOJ-a, više puta prokrstariti Kozaru i na mnogobrojnim zborovima govoriti o ljepoti i veličini naše oslobodilačke borbe.

Sa borcima Prvog bataljona Kozarskog odreda učestvovao je u oslobođenju Prijedora 16. maja 1942. Sa posebnim uzbuđenjem prilazio je svojoj gimnaziji u kojoj su se bile zabarikadirale ozloglašene ustaše i suznih očiju gledao svoju školu kako gori. Sa bataljonom, koji je u okršaje vodio legendarni Žarko Zgonjanin, probijao je u ofanzivi obruč oko Kozare i jurišao sa četom neustrašivog Lazara Banjca na Patriju i Pogleđevo. Kroz istu brešu izišla je iz obruča sa kozarskim zbjegom i njegova majka Stana, ali sestra Đuja, djevojka stasala za udaju, nije mogla proći. Poginula je te noći na partizanskom ratištu na kome je i zemlja gorjela.

Usred pustoši, poslije velike bitke na Kozari, 19. avgusta 1942. stajao je Mladen u stavu mirno pred Šošom, slavnim komandantom, u onom partizanskom stroju na Paležu, pred kojim je Skender Kulenović, prvi put, govorio svoju „Stojanku majku Knežopoljku“. A onda je uslijedio borbeni pokret Kozarčana u Podgrmeč, na Bihać. Kao delegat kozarske omladine prisustvovao je Prvom kongresu USAOJ-a, slušao Tita i Lolu koji su govorili o omladini u surovoj školi rata. Svoje {211} utiske sa tog jedinstvenog skupa Mladen je prenosio na Kozaru i vatrenim govorima i pisanom riječju.

Kraj rata je dočekao kao rukovodilac SKOJ-a u Šesnaestoj krajiškoj brigadi. Ali, kud god je išao, uvijek se svojoj Kozari vraćao.

„Otišao sam u rat iz školske klupe i, ma kako to danas izgledalo čudno, ja imam utisak da su to bili najljepši dani moga života. U vihoru koji me je ponio kao što oluja ponese ptičje perce, ja zaista bijah srećan. Ne znam otkuda to osjećanje, ali ja tvrdo vjerujem da sam tada bio najsrećniji, mada sam spavao na hrastovim žilama, pješačio gladan, smlavljen tegobama. Jedna korpica trešanja, koje su nam djeca nabrala, jedna noć bez kiše na stražarskom mjestu, svaka pobjeda nad neprijateljem, sve me je to ispunjavalo zadovoljstvom i srećom“ — samo je jedan mali isječak iz Mladenovih sjećanja o ratu.

Takav Mladen Oljača, opsjednut ratnom tematikom u slobodi, latio se pera, prvo kao novinar i urednik listova, a zatim i kao pripovjedač i romansijer. Snažnim talentom i krajiškim pripovjedačkim darom ispisane su stranice „Herojska odbrana Beograda 1915“, „Šapat borova“, „Tri života i dvije smrti“, „Poslije ponoći“, „Crne sjekire“, „Nađa“ i „Razvalina“.

Drama bivšeg ratnika, prožeta tužnim uspomenama i sjećanjima na smrt drage djevojke nevino optužene, primorala je Oljaču da napiše „Molitvu za moju braću“. Tako je nastala i „Kozara“, ta potresna epska panorama, koju je doživio dječak, autentično. Roman „Kozara“ štampan je u deset izdanja i preveden na mnoge strane jezike. Porede ga sa „Ratom i mirom“ i „Tihim Donom“.

Godine 1983. objavljena su izabrana djela Mladena Oljače.

Junak Oljačinog djela uvijek je čovjek, njegova sudbina.

Mladen Oljača, rođen 10. oktobra 1926. u Devetacima kod Bosanskog Novog, prvoborac, romansijer i pripovjedač, akademik i član Predsjedništva SSRN Bosne i Hercegovine, živi i radi u Sarajevu, Banjoj Luci i na Kozari.

{212} Dragan KolundžijaNA BREG SAMIZ MATEREPAO;I POŽAR,I POKOLj,I SMRTSA NJEGAUGLEDAO.ZAŠTO JEMORALO DOĆIDO POLJUPCA,PRE NEGOKRVAVI VETROVIPROĐU,SUZNIM TE OKOM

PITAM,MAJKO.

U krugu svoje porodice — sina Igora i supruge Dušanke — obilježava samo njihove rođendane, jer tačan datum svog rođenja ne zna. Izgorio je zajedno sa matičnim knjigama na Kozari.

Otac Simo, dobrovoljac sa Soluna i učesnik bitke na Kajmakčalanu, i majka Anđa imali su petoro djece kada se na Gornje Vodičevo pod Kozarom sručila još jedna ratna opasnost. Starija djeca, Radojka i četvorogodišnji Dragan ostali su kod kuće. U velikoj ofanzivi izgorjela je i njihova kuća, i zaselak Trnjaci, sa svojim crvenim krovovima, potonuo je u duboko ćutanje. Tada se narod povukao u zbjegove prema Vojskovi i kada je u dolini Mlječanice zaprijetila opasnost od zarobljavanja, stari i iskusni ratnik, dobar poznavalac svoje planine, pronašao je skrovište za dosta njih, a svoju porodicu zakopao je u zemunicu. I tako trčkarajući — „samo se puta kroz vatru dobro sjećam“ — od izgrađenog skloništa u velikom breziku do ognjišta koje je više puta obnavljano, Dragan je dočekao i kraj rata.

Kada su 1948, u obnovljenoj kući Vide Šurlan, Draganove sestre, otvorena dva odjeljenja, pošao je u osnovnu školu. Bio je u razredu sa starijim dječacima, gotovo za vojsku stasalim.

Onda je, iznenada, nastao preokret u životu maloga Dragana.

Jednoga dana, u jesen, kada sve zažuti pod Kozarom, u kuću je došao ujak Đuro, stari rudar, kome su za vrijeme rata, u Poljavnicama kod Bosanskog Novog, ustaše poklale porodicu, i u želji da ima nekoga bližnjega kraj sebe usvojio malog Dragana. Više razrede osmogodišnje škole, gimnaziju, jugoslovensku i svjetsku književnost na Filološkom fakultetu završio je u Beogradu.

Prvu pjesmu Dragana Kolundžije, kao učenika osnovne škole „Josip Pančić“ u Beogradu, objavio je Mladen Oljača, 20. oktobra

Zatvorenik u ruži: Dragomir Dragan Kolundžija — ne zna tačan datum svog rođenja — godine 1938. u Gornjem Vodičevu kod Bosanskog Novog, pjesnik Kozare, živi i radi u Beogradu.

{213} 1954, u listu „Omladina“. Pjesma se zvala: „Tvoj glas“. Onda su se prosuli stihovi po mnogim listovima i časopisima, da bi 1957. bili sabrani u prvu zbirku: „Zatvorenik u ruži“.

Te prve njegove pjesme su i prve uspomene koje je donio u Beograd sa vodičevskih pašnjaka. Pjevao je o majci i ratnim stradanjima, o vjetrovima i prelima pod Kozarom. Bio je to novi zvuk u poeziji koja se tada pisala u Beogradu.

Ključ za istinsko tumačenje Kolundžijine poezije nalazi se u njegovom doživljaju rata, u gorkoj sudbini kozarskih zbjegova, u djetinjstvu izranjavljenom strahom od ratnih strahota. Njegovi stihovi ispunjeni su dostojnim imenima dvadeset i osmoro Kolundžija kojima su uzeli živote u Jasenovcu i na Kozari ili su na Pogleđevu, sa kojeg je tekla krv braće i sestara, pomiješani sa zemljom, vatrom i — istorijom.

Krajina, a Kozara posebno, nepresušno je vrelo Kolundžijine poezije. Utkana je u čitavo njegovo stvaralaštvo, u sve njegove zbirke: „Zatvorenik u ruži“; „Čuvari svjetlosti“; „Zlato i roditelji“; „Koja godina, koja zvezda“; „Pogleđevo“; „Orah“; „Tamne vojske“; „Ostavljeno svetlo“; „Zvono za povratak“ i „Očevina“.

Stihovi Dragana Kolundžije ušli su u mnoge antologije i prevedeni na mnoge svjetske jezike.

{214} Milorad Gončin

U dvanaestoj godini, sa tek završenom osnovnom školom, kao najstarije dijete u porodici Milana i Spasenije Gončin iz sela Gaćana kraj Prijedora, morao je, najednom, da odraste.

Kada je ustanak podigao ljude sa južnih padina Kozare i sanske doline, u prvim borbama oko malog rudnika, Rasavci, na Topića brdu i položaju u Rosuljama, nalazio se i Miloradov otac. Onda se, kao za trenutak, sve utišalo. Ustanici koji su se povukli sa frontova oglašavali su se samo noću na neprijateljskim uporištima. Ali, sa proljećem došli su partizani i počeo je novi život na slobodnoj teritoriji. Oko Mijakovačke partizanske čete okupili su se svi iz okolnih sela. Sa narodom koji je okruživao svoje borce, i dočekivao ih sa darovima kada su se vraćali iz akcija, uvijek su se nalazili i najmlađi. Novaku Vranješu, starom odborniku, oni su bili oslonac u svemu, njegova desna ruka u sakupljanju hrane i odjeće za borce, u kurirskim vezama i seoskim predstražama.

Na takvim borbenim zadacima nikla je i pionirska organizacija, a pionirski odred Miljakovaca i Gaćana izabrao je za svog prvog komandanta Milorada Gončina. Oni najagilniji u odredu — Gajo i Rade Vranješ, Milutin Vučenović i Ljuban Davidović — dječaci skoro istih godina, bili su i najsmeliji. Dobro su poznavali sve staze i puteljke, prijelaze preko rijeka i prečice, i često bi se, kao slučajno, našli u blizini partizanskog položaja, a u stvari željeli su da se domognu puške i postanu borci. Nisu oni zapostavljali ni svoje obaveze kao pioniri — učenje o partizanskoj borbi, pjevanje

i recitovanje na zborovima i priredbama — ali su nekako više živjeli sa partizanskom četom i njenim akcijama.

Pioniri i njihov komandant držali su se hrabro kada ono neprijatelj iznenada udari, a malobrojne partizanske snage nisu mogle istovremeno da odbrane i zaštite niz sela pod Kozarom. Rakeliće, Gaćane, Miljakovce, Busnove, Tomašicu i Ćelu zadesila je tada velika nevolja.

Jednog martovskog jutra 1942. Milorad je po zadatku pošao do partizanske predstraže u Pejićima, ali je u Šiljegovića potoku upao u klopku. Tu su uhvatili i Marka Vilu koji je nosio lovačku pušku, izboli su ga bajonetima i ugurali u zapaljeni sjenik. Onda se jedan ustaša, s nožem u ruci, okomotao na malog Milorada. U strahu da i njega ne ubace u plamen dječak je počeo snažno da se opire i u tom rvanju rasječen mu je lijevi obraz. Tada je priskočio domobranski oficir i podigao prestravljenog dječaka. A kada je ponovo zapucalo i ustaše zauzele položaj za odbranu, Milorad se, niz Šiljegovića voćnjak, sjurio u potok. Umjesto kuće, našao je zgarište. Bio je radostan što je majka sa djecom uspjela da pobjegne u Kozaru, ali i tužan kada je pod nastrešnicom, što se još držala, vidio svoju baku. Pred njom su, zaklani, ležali dvadesetogodišnji sin Branko i osamnaestogodišnji sinovac Mile. Baka je stajala bez snage i glasa i, s pogledom u daljinu, udisala miris paljevine. Poslije toga ni sama nije dugo živjela.

Oslobođenjem Prijedora, maja 1942, miljakovački pionirski odred opet je bio na okupu. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, dječaci su izuzetno {215} bili aktivni. Oni su pomagali, koliko su god mogli, borcima Prve krajiške brigade, koja je žestoko i uporno tukla neprijatelja spolja, da bi olakšala položaj opkoljene Kozare. Nešto kasnije, Milorad Gončin se našao u bataljonu Borka Arsenića, jednog od heroja sa Kozare. Ali, u jeku Četvrte neprijateljske ofanzive, poslije žestokih okršaja s dijelovima 718. njemačke divizije i Trećim gorskim zdrugom, Milorada je oborio tifus.

Kada se u proljeće 1943. vratio na Kozaru, dočekao ga je njegov pionirski odred kojeg će još dugo voditi u nove bitke i pobjede. Čedomir Šiljegović, sekretar Opštinskog komiteta, saopštio mu je tada da je postao član SKOJ-a. Ubrzo zatim stigla je i tužna vijest: u borbi za oslobođenje Tuzle, 29. septembra 1943. godine, poginuo mu je otac kao istaknuti borac Druge krajiške brigade. Tu vijest dugo je skrivao pred ispaćenom majkom.

Poslije skojevskog kursa, 1944. Milorad se bacio svim svojim žarom na rad sa omladinom.

U oslobođenom Prijedoru je počeo da pohađa partizansku gimnaziju, a 1947. nastavio je u Beogradu. Geodetsko vojno učilište završio kao prvi u rangu i Titov pitomac. Oficir JNA u činu potpukovnika bio je do 1967.

Rano je počeo da piše, prvo kao novinar, a zatim kao književnik, romansijer i pripovjedač.

Zapisujemo njegove knjige redom kako su nastajale: romani — „Tragom očeva“, „Rođen kao zarobljenik“, Plavi šljemovi“, „Vrela kota“, „Oklopni voz u Potkozarju“, „Nemir“, „Poslije školskog zvona“, „Vojvođani“ i „Jači od smrti“; romansirane

biografije heroja — Petra Lekovića, Franje Kluza, Vladimira Perića Valtera, Boška Palkovljevića Pinkija, Blagoja Parovića, Petra Drapšina, Anke Butorac i Stevana Dukića; zbirke pripovjedaka — „Grumen zemlje kozarske“, „Priče iz torbaka“ i „Odsustvo milosti“; književni zapisi — „Sinovi Kozare“, „Najmlađi partizani“ i „U rovovima Srema“; drame — „Markan iz Potkozarja“; monografije — „Prva krajiška proleterska brigada“ (sa Stevom Raušom) i „Druga krajiška udarna brigada“.

Njegove knjige najviše govore o podvizima mladih u narodno-oslobodilačkoj borbi i revoluciji. Uprkos bolu i stradanju, pogibijama i žrtvama, iz njih zrači optimizam koji pisac nosi u svom srcu sa uzavrele Kozare još iz skojevskih dana.

Za svoje književno stvaralaštvo dobio je više priznanja i nagrada. Ali, Četvrtojulska, Dvadesetsedmojulska, dvije nagrade „Dragojlo Dudić“ i nagrada novosadskog „Dnevnika“ njemu su najdraže.

Milorad Gončin, rođen 13. februara 1930. u Gačanima kod Prijedora, učesnik NOR-a, književnik, živi i radi u Beogradu i na Kozari.

{216} Dragan Žigić

Benkovac u ljetno popodne na 35-godišnjicu kozarske epopeje. Zastave na jarbolima lepršaju, a pjesme iz zvučnika razglasne stanice dopiru sve do spomenika na Mrakovici. To omladina iz svih naših republika i pokrajina gradi svoj kutak, za odmor i rekreaciju, svoje naselje bratstva i jedinstva.

Rodno mjesto Dragana Žigića nije Benkovac, već susjedno selo Balte. Ali, on kao da je u djetinjstvu zapamtio samo ovaj proplanak na kome se sada visoko uzdiže slavoluk sa krupnim slovima: „ORA Kozara 1977“.

Zato smo danas ovdje da čujemo njegovo sjećanje.

— Imao sam sedam godina kada sam se sa zbjegom naroda našao na Benkovcu 1942. Ljetnje tiho vrijeme, žito požutjelo, a voće uzrelo. Ljudi kao da su samo s puškama razgovarali, a žene su vukle djecu i zavežljaje, sve što su mogle dograbiti u žurbi napuštajući svoje domove pred naletom neprijateljske vojske. Na opkoljenom proplanku, ljudi i stoka. Svima se u oči uvukao strah, tek poneko dijete zaplače, ali se i brzo smiri kao da osjeti neposrednu opasnost. Avioni su nadlijetali, bacali letke i mitraljirali. Sjećam se ranjenih i jednog izbušenog kazana iz koga je šikljala voda. Onda je nastala noć, najduža koju pamtim. U zoru su se oglasili topovi i granate su padale svuda oko nas, po ivici šume i proplanku pod pšenicom. Kada se oko podne sve utišalo, iznenada, naišli su gusti redovi vojnika. Ja sam vidio samo šljemove u žitu. Čula se vika i udarci kundaka, škljocanje oružja i poneki pucanj, lavež pasa i jauci. Svijet je potjeran na cestu, žene s crnim maramama i djecom u naručju, ljudi pognutih glava — sve je to pokuljalo putem što vijuga dolje prema Kozarcu. Ako je neko zastao, a bilo je dosta nemoćnih i bolesnih, u njega su pucali.

Na Urijama kraj Prijedora, u logoru ograđenom žicom, majka je držala na okupu nas četvoro djece. Najmlađi brat Ratko ubrzo joj je umro na rukama. Otac je bio u Kozari, a najstarija sestra, petnaestogodišnja Bosiljka, uspjela je da se izvuče iz logora i nešto kasnije priključi partizanima.

Poslije nekoliko dana mene su odvojili od majke i ubacili u teretni voz sa još stotinak djece, najviše mojih vršnjaka, a ona je sa četvorogodišnjim Nikolom ostala u logoru. Kako je dva mjeseca kasnije uspjela da izađe iz logora i spase dijete, o tome nikad nije htjela da govori.

Sisak 1942. i velika zgrada pored Kupe. Na kapiji stražar, a dvorište je ograđeno ispletenom žicom. Rijetki prolaznici, krišom od ustaša, bacali su nam preko ograde voće u fišecima. Onda su nas ustaše preselile na polje preko mosta, u neku baraku ispregrađivanu daskama. Djeca, koja su mogla da se kreću, igrala su se danju oko neke stare mašine. Tom mjestu ja nisam prilazio. Bojao sam se stare mašine, jer mi se činilo da je to neko čudovište što proždire djecu.

Spavali smo po dvoje ili troje u ograđenom prostoru, a noći su bile hladne. Moja mala šarenica od vune, koju mi je majka tutnula u ruke, po svu noć je vučena od jednog do drugog djeteta sve dok nije {217} pocijepana. Kraj mene je, jedne noći, umro dječak. Ja nisam smio da ga dotaknem. Ujutru su ga odnijeli. Svakog dana dolazila su kola sa konjskom zapregom da pokupe mrtve.

Zagreb 1942, vrijeme hladno. I opet jedna siva zgrada sa dvorištem. Kroz veliku kapiju ušao je kamion sa oznakom Crvenog krsta i donio miris svježeg hljeba. Zatim Dugo Selo, željeznička stanica i doručak, hljeb sa marmeladom.

U porodici Makar u Andrilovcu dočekao sam kraj rata. Po mene je došla sestra Bosiljka, partizanka, i odvela me na Kozaru...

Nikad i niko ne može da plati lutanja mojaPo razvalinama rata,Djetinjstvo moje ukradeno.Prolazeći svijetom u srcu te nosimKozaro moja, tamo daleka!

Prvi stihovi Dragana Žigića, napisani 1948, bili su snažan protest protiv rata i njegovih strahota. Kozaru, njene heroje i žrtve, opjevao je Dragan u svakoj svojoj zbirci: „Kozara, dok vatra spava“, „Dio svijeta“, „Zatočenik svjetlosti“ i „Ruke nad vremenom“. Ovaj svijet ne može bez pjesnika. Dragan Žigić je pjesnik Kozare.

Dragan Žigić je pjesnik Kozare. On ne zna tačan datum svog rođenja godine 1935. u Baltinim Barama kod Prijedora. Živi i radi u Beogradu.

{218} Branko Miljuš

Kao slikar i grafičar izdvaja se talentom i originalnošću svoga izraza, energijom i poetskom suštinom svoje forme.

Suštinski, njegova sanjarska umjetnost više potvrđuje, a negira samo koliko je potrebno da se sagradi nov maštoviti svijet oblika.

Pozitivan stav prema umjetnosti i životu stalno je prisutan u njegovom originalnom slikarskom i grafičkom ciklusu i predstavlja značajan momenat u stvaranju naše najmlađe umjetničke generacije.

Pokrenuo je najtananije strune svježine i nadahnuća, progovorio jezikom velike djece.

Sa njim je naše slikarstvo dobilo originalnog i maštovitog umjetnika, velikih mogućnosti i neobične nadarenosti.

Slikar snažnog likovnog osjećaja i talenta, i u grafici je izgradio posebnu oblast, nesumnjivo originalnu — samo su kratki inserti iz njegove umjetničke biografije.

Rođen je 1936. u Dragotinji pod Kozarom. Kao najmlađi sin Ilije Miljuša, željezničara, u djetinjstvu je osluškivao kloparanje vozova što su i njega, u mašti, odnosila u nepoznate daljine. Ali, kad poče rat, učestaše eksplozije i ljudi digoše prugu, opusti mala stanica i škola izgorje, a ustaše su kupile po Prijedoru željezničare i strijeljale.

U toku ofanzive, u ljeto 1942, Miljuši su se povukli u Kozaru. I dok je majka, u zbjegu pod Mrakovicom, privijala uza se maloga Branka i nešto stariju Nevenku, otac je, kao iskusni majstor, podizao partizanske barake u šumi, magacine za hranu i skladišta za ranjene borce.

Iz obruča oko Kozare Miljuši nisu mogli da se probiju. U povlačenju nazad, pod pljuskom granata, ranjen je i mali Branko. Otac mu je privio bokvice na ranu, i nosio ga u naručju, sve dok mu ustaše nisu pokazale mjesto u koloni koju su tjerali u logor, a dijete je ostalo sa majkom. Kraj rata Ilija je dočekao u jednom od njemačkih logora u Norveškoj.

Na putu kroz ustaške logore, stalno suočavana sa novom opasnošću i neposrednom smrću koja je kosila Kozarčane u Cerovljanima i Jasenovcu, majka je samo strahovala da je ne odvoje od djece. Da li pukim slučajem ili njenom snalažljivošću — to se nije desilo. Iz logorske kaljuge u Garešnici, kada im je snaga bila na izmaku, izvukla ih je i sklonila jedna slavonska porodica.

Kad se dobro oporavio, Branko je počeo da pjevuši i pjesmicu naučenu na Kozari.

Partizanski bacač mina ustašama glavu snima.

Tek 1943. majka je uspjela da dođe u vezu sa starijim sinom Milanom koji se odranije nalazio u Beogradu i radio u „Ikarusu“. Poslije mnogo raznih muka, neizvjesnosti i straha, uspjela je da sa oboje djece stigne do Zemuna i prebaci parobrodom, ilegalno, jedno po jedno, na drugu obalu, u Beograd.

Sa Krajišnicima iz oslobođenog Beograda otišao je i Milan u {219} brigadu. Poginuo je na proboju sremskog fronta, kada je mali Branko već pohađao osnovnu školu, u razredu Miladina Zarića, onog poznatog učitelja koji je svojom hrabrošću i vještinom spasao Savski most koji su Nijemci, bježeći iz Beograda, namjeravali da dignu u vazduh.

Iz šestog razreda Druge muške gimnazije Branko je konkursom otišao na Akademiju za likovne umjetnosti koju je uspješno završio 1958. godine u klasi Nedeljka Gvozdenovića. Kod toga umjetnika, i na odsjeku grafike Boška Karanovića, završio je dvogodišnje postdiplomske studije. Na specijalizaciji u Parizu proveo je jednu godinu...

Za 18 godina umjetničkog stvaranja Miljuš je postigao toliko da je njegovo ime upoznao najširi krug ljubitelja umjetnosti kod nas i u svijetu.

Priroda je njegova opsesija, a čovjek sa problemima egzistencije i stalnom nadom koju nosi u sebi — osnovni su motivi njegovih djela. Svoje snove i optimizam utkao je u sve cikluse stvaralaštva, u usnule forme i sjetne djevojke, u puževe i bukete cvijeća, u kocke i predjele, školjke i spirale, kao linije stalnog kretanja i obnavljanja.

Iz njegovih grafika, bez obzira kako se one zovu — Svjedok rata ili Oplakivanje, Igra čekanja ili Pad Ikara, Ptičiji grad ili Drvo života — uvijek zrače boje radosti. Miljuš je zaljubljen u život i onda kada mu slike govore o njegovim tužnim stranama. Takve slike ii grafike u boji — „Krvava Kozara“, „U spomen heroju Kluzu“, „Strijeljani željezničari“, „Djeca logoraši“, „Strelište“ i „Krvave stepenice“ — posvetio je sjećanju na svoje djetinjstvo.

Branko Miljuš je najmlađi umjetnik koji je nagrađen na Oktobarskom salonu. Takav je dobio i nagradu „Politike“. U konkurenciji afirmisanih slikara i grafičara dobitnik je 20 raznovrsnih nagrada, koje drugi dobijaju kasnije, u zrelijem dobu svoga života i stvaralaštva.

Pred ljubitelje likovne umjetnosti u zemlji i inostranstvu izišao je sa 40 samostalnih i 300 kolektivnih izložbi (55 međunarodnih, 130 jugoslovenskih u inostranstvu i 120 reprezentativnih u zemlji).

Bogatstvom svoga kolorita — plavog, žutog ii crvenog — on pozdravlja svijet koji voli.

Slike su njegove praznično raspoloženje.

Pozdrav svijetu koji voli: Branko Miljuš, rođen 3 marta 1936. u Dragotinji kod Prijedora, slikar i profesor na Akademiji za likovne umjetnosti, živi i radi u Beogradu.

Branko Miljuš: Pad Ikara.

{220} Nedeljko Goga

Među prvim ustanicima na Kozari, jula 1941, bio je i Mirko Goga, a tri mjeseca kasnije, poslije oslobođenja Turjaka, došla je u grbavačku četu i Savka, njegova drugarica. I dok su oni svijali partizansko gnijezdo pod Kozarom, dva njihova sina, šestogodišnjeg Vasu i četvorogodišnjeg Nedeljka, čuvala je baka, kao što se to obično dešava kad mladi roditelji nekud otputuju. Ali kad je 1942. počela ona teška ljetna ofanziva i žestoke borbe na Petnaestom kilometru, nadomak njihove kuće, i baka je sa djecom morala da se povuče dublje u Kozaru. Na proboju obruča, na Patriji, otac je poginuo. Ni majka nije prošla. Svoje oružje je zakopala i djecu pokušala da sakrije u šumi, ali u tome nije uspjela. Zarobljeni su i sprovedeni u logor. U Jablanicu baka je umrla.

Kada su joj u sabirnom logoru Mlaka oduzeli djecu, Savka je počela da smišlja plan za bjekstvo.

Primjetivši da ustaška straža oko logora ne čuva obalu Save, riješila je da to iskoristi. Nije dugo oklijevala. Kada je jedne noći kiša počela da lije kao iz kabla, skliznula je u rijeku i zaplivala. U prvom šipražju izišla je na istu obalu i produžila kroz posavsku šumu. U slavonskom selu Vrbovljanima ostala je samo toliko koliko je trebalo njenim poznanicima da joj pribave potrebne isprave za put, u potragu za djecom.

Bio je četvrtak, 17. septembar 1942. — dobro se sjeća majka — kada je pronašla sinove u jednoj baraci dječjeg logora u Sisku. Vaso se još nekako držao, ali Nedeljko je bio u očajnom stanju, niti je mogao da hoda, ni glavu drži upravno. Sa potvrdom koju joj je dao Ante Dumbović, činovnik u logoru, uspjela je da izvuče djecu iz Siska.

Na Kozari je Savka, kao odbornica, dočekala kraj rata, a nešto kasnije i kolonizaciju u Inđiji gdje i danas živi.

Osnovnu školu Nedeljko je završio u Inđiji, a Srednju građevinsku i Školu za likovne umjetnosti u Beogradu.

U Profesorskoj koloniji, u jednom potkrovlju, ima atelje. On je pretrpan portretima najdražih, Silvije i Anete, sedamnaestogodišnjih kćerki — bliznakinja, majke, supruge Vere, autoportretima, kopijama srednjevjekovnih fresaka, pejzažima s Kozare i skicama na temu rata koji je oteo dio njegovog djetinjstva. U posljednje vrijeme ga više privlače vajarstvo, sitna plastika i dizajn.

Nedeljko Goga, slikar i vajar, radi tiho i uporno.

{221}

Nedeljko Goga: Protiv militarizma

Nedeljko Goga, rođen 9. jula 1937. u Vrbaškoj kod Bosanske Gradiške, slikar i vajar, živi i radi u Beogradu.

{222} Rajko Samardžija

Ispod pijace Zeleni venac, u Lominoj ulici broj 17, u Beogradu, živi i stvara Rajko Samardžija, slikar koji je odavno na sebe skrenuo pažnju. Njegov prostrani atelje u jednom potkrovlju zakrčen je štafelajima i tek razapetim platnima što se suše, čitavom galerijom slika u koje je umjetnik utkao svoje snove.

Poznatija platna, koja su ubrzala njegov likovni uspon, svakako su ona u kojima je njegova kičica, igrom svjetlosti i sjenke, odslikala „dušu“ izabranih motiva. Takva je i ona „mrtva priroda“, u stvari jedna obična polica sa nekoliko flaša što se kupaju u

obilju tonova i gradaciji osvjetljenja, izvanrednom crtežu i vjerno prikazanoj stvarnosti. Takvi su uzbudljivi portreti Japanke, Don Kihota, Kokete i Obične djevojke. Sa Čovjekom i konjem i Splavarima na Drini, kao da želi uljem i pastelom da odbrani prignječenog čovjeka, da zaštiti ugroženu prirodu i onaj iskonski žubor potoka i kamene gromade znamenite Sutjeske.

Istraživao je dugo „oborene klade“ — viziju izobličenih ljudskih leševa što plove Savom — i bešumno slagao boje na platno „Sjećanja na logor Jasenovac“. U tim tragovima crvene boje nastala je i Majka Knežopoljka i Autoportret, iz čijih očiju izbija tuga, neko daleko sjećanje.

Rajko Samardžija je prošao kroz mnoge zasjede u životu i naučio da krije svoje patnje. Ali, onu tugu u očima, ponesenu sa Kozare sudbonosne 1942, njegova bogata paleta morala je da otkrije.

Rođen je 1930 u Drakseniću kraj Bosanske Dubice kao najmlađi unuk Mike Samardžije koji je još kao dijete došao iz crnogorskog Grahova i naselio se u zaselak Čuklinac na obali Une. Rajko jedva pamti djedovu kućicu od šepera, vrt svog djetinjstva, ali 14. januar 1942. duboko se utisnuo u njegovo pamćenje.

U ranu zoru, toga dana, jasenovačke ustaše su istjerale čitavo selo na snijeg i počeli da ubijaju — po avlijama, na prtini, u seoskoj crkvi. Otac Luka uspio je da na brzinu izvuče iz kreveta sina Rajka i nešto stariju kćerkicu Desu i sa bratovom djecom ubaci u sanke. Stric Stevo, odvažan i hrabar, s konjima u trku, izbjegao je taj stravični pokolj. Otac, majka i devedesetotrogodišnji djed nisu mogli pobjeći. Zaklali su ih u avliji i kuću spalili. A brat Branko, partizan, poginuo je toga jutra u borbi protiv ustaša na Gradini.

Veliku ofanzivu Rajko je dočekao u selu Klekovcima, na partizanskom položaju u odbrani Kozare. Za vrijeme jednog bombardovanja i sam je ranjen — geler mu je rasjekao lijevu nogu ispod koljena. Rana je zarasla u kozarskom zbjegu.

Polovinom jula 1942. zarobljen je i sa ostalim narodom sproveden u jasenovački logor. Za četrnaest logorskih dana jeo je samo onda kada bi neki od ustaša bacio ogrizak od jabuke. I tako, sve do one trodnevne vožnje stočnim vagonima, bez vode i hrane, vozom kojim je dovučen u Slavoniju. U jednoj porodici čuvao je svinje sve dok se nije oporavio. A onda, sa sestrom Desom, tetkom Ljubicom i njenom djecom — Maricom, Jovankom i Urošem — prešao je na Kozaru. Ali, {223} u pustom Drakseniću nadomak Jasenovca nije se moglo živjeti i njih petoro odlaze u partizane. Novembra 1942. Rajko je raspoređen u zaštitnu četu partizanske bolnice u Bukovici. Kao kurir i osmatrač okolnih brežuljaka, dežurni ili pomoćnik kuvara, u propisno skrojenoj partizanskoj uniformi, s titovkom na čelu, naoružan malom italijanskom puškom, proveo je čitav rat u zaštitnici ove partizanske bolnice na Kozari.

Oslobođenje ga je zateklo u Sanskom Mostu u kome je postao jedan od prvih pitomaca doma ratne siročadi. Dok je deljao drvo nožićem i uređivao školske zidne novine, učitelji i vaspitači u domu rano su otkrili njegovu sklonost za likovnu umjetnost. U Herceg-Novom završio je Srednju umjetničku školu, Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, u klasi Đorđa Andrejevića Kuna, kome duguje svu zahvalnost što je postao slikar i koji ga je naučio da tako crta sve dok crtež ne

„progovori“. Bio je na studijskim putovanjima u Francuskoj i Italiji. Izlagao je na mnogim likovnim manifestacijama u zemlji i inostranstvu. Na međunarodnoj izložbi u briselskoj „Palati stoljeća“ 1975. dobio je Grand Pri za svoje slikarstvo.

U svijetu koji liči na veliku slikovnicu, život mu je ispunjen tihom ljudskom postojanošću, velikom snagom jednostavnosti i prisnosti.

Rajko Samardžija takav je čovjek i umjetnik.

Rajko Samardžija, jedan od najmlađih učesnika NOR-a, ne zna tačan datum rođenja 1930. godine u Drakseniću kod Bosanske Dubice, akademski slikar, živi i radi u Beogradu.

Rajko Samardžija: Sjećanje.

{224} Radovan Kragulj

Rođen je 1934. u selu Palančištu pod Kozarom. Kao slikar i grafičar pripada onoj posljeratnoj generaciji naših umjetnika koji su svoje usavršavanje dovršili u inostranstvu i prije postali poznati u svijetu nego u svojoj zemlji.

Na svoj tihi način, strpljivo i sa zapanjujućim majstorstvom, olovkom i perom, Kragulj je hvatao i neumorno bilježio sve što bi vidio. Zaljubljen u prirodu i plodove zemlje, on crta seoske motive sa uzbudljivom čednošću, plave patlidžane i drveće, gajbice s jabukama i ovce, patke i svinje, krave i čovjeka.

Svojom gusto tkanom grafikom i brižljivo iskazanim slikama ponudio je nove odnose između čovjeka i stvari, životinja i svega što nas okružuje.

Njegovi briljantni grafički radovi nalaze se na zidovima Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku, Viktorija i Albert muzeja u Londonu, Kongresne biblioteke u Vašingtonu, pariskim galerijama i mnogim drugim zbirkama širom svijeta.

Izlagao je na svim meridijanima i dobijao visoka priznanja i nagrade.

Predavao je grafiku na Kembridžu i Mančesterskom koledžu za umjetnost i dizajn.

Sa dječački čistom dušom i otvorenim srcem krenuo je Radovan Kragulj od Kozare putem na kome ga je njegova stvaralačka snaga uzdigla do blistavih vrhova svjetske umjetnosti.

Svoje doživljaje sa tog puta, koji su se najdublje urezali u njegovo pamćenje, ispričao je u Parizu 20. novembra 1978. Evo fragmenata tog sjećanja:

— Jedna čudesna slika često se formira u mojim mislima. To je ona slika koju nosim iz ofanzive na Kozari, kada je moja majka Mileva, sa nas sedmoro djece, u zbjegu tražila zaklon od svakojakih strahota i napasti. Moj najstariji brat Stevo imao je tada 14 godina, a najmlađa sestrica, Gina, bila je dvogodišnja beba i nije izdržala vrijeme kozarskog zbjega. Umrla je na majčinim rukama. I moj otac Dragoje, koji je bio željezničar, nestao je u ofanzivi. Ni grob mu nikada nismo pronašli.

Kada su borbe jenjavale, poslije proboja obruča, svukli su nas sa Kozare. Kroz logore u Cerovljanima i Jasenovcu uspjevali smo nekako da se održimo na okupu. Ali iz Siska majku odvedoše u Njemačku. Tamo je čitav rat provela u nekoj vojnoj fabrici u Kelnu. O patnjama, gladovanju, bolestima i neprestanom strahu od smrti u dječjem logoru Sisak, ne mogu da govorim bez uzbuđenja, iako je od tada prošlo toliko vremena. Te scene, koje se ponekad jave i u snu, ne mogu da slikam. Od njih bježim.

Poslije mjesec dana, a možda i više, došla je u logor jedna divna žena i odnijela našeg četvorogodišnjeg Manojla, a nama je bilo žao što i nas nije povela. Mnogo smo plakali. Onda je došao domobranski oficir da nas utješi. Rastužen valjda našim jecanjem za bratom, obećao {225} je da će i nas izvući. I zaista, jednog popodneva, izveo nas je ne samo iz logora, već i iz grada i pokazao put prema Kozari.

Išli smo dugo stranputicom, uvijek podalje od puta i naselja. Sveto, Mihajlo i Persa nosili su na smjenu trogodišnjeg Milu, a ja sam prikupljao plodove, brao gloginje, trnjine i jabuke divljakinje. Kada smo na nekom gazu prešli Unu, imali smo sreću da naiđemo na jednog vodeničara koji nas je odveo svojoj kući. I pošto je još bilo opasno ići prema našem selu, znajući da je u Palančištu izvršen, upravo tih dana, jedan od najstrašnijih pokolja pod Kozarom, ovaj divni čovjek zamaskirao nas je u plast sijena i svojom volovskom zapregom dovezao u Prijedor, našoj strini Viktoriji.

Kada su partizani oslobodili Prijedor, išli smo u opustjelo Palančište, na zgarište naše stare kuće. Uz pomoć seoskog odbora i strine Milke preuredili smo naš stari štagalj koji nekim slučajem nije bio spaljen i smjestili se u jedno odjeljenje, a u drugo privezali kravicu koju nam je poklonila partizanska komanda mjesta.

Po oslobođenju, 1945, došla je majka i dovela Manojla koga je pronašla preko Crvenog krsta u porodici Cvijanović u Sisku. I danas se sjećam tog trenutka kada se ona pojavila sa jednim isluženim konjčetom koje su joj dali slovenački partizani. U njenom toplom zagrljaju odjednom su iščezle sve patnje kroz koje sam prošao.

Nova radost bila je škola. Sa nešto starijim bratom i većim brojem druge djece, ratne siročadi iz Potkozarja, odveden sam u Sloveniju. Poslije četiri razreda osnovne škole, koje sam završio u Radovljici kod Ljubljane, određena mi je podoficirska škola u Požarevcu koju sam, takođe, sa uspjehom završio. U četrnaestoj godini stupio sam na dužnost vodnika. Sebe sam tada zamišljao kao generala i radovao se svakom izlasku s vojskom u bioskop. Istovremeno, pohađao sam i srednje-tehničku školu i mnogo čitao. Moje starješine, uvidjevši koliko volim knjigu, premjestiše me u računovodstvo. Međutim, susret s jednim vojnikom, slikarem-amaterom, koji je slikao kao mađioničar, odlučio je moju dalju sudbinu.

I počeo sam da slikam. Crtao sam djevojke u prolazu, likove Cigančica sa pijace i svoje drugove — vojnike. Ali, kada sam nacrtao majora Labuda, svoga komandanta kako jaše na kozi, u pratnji šefa računovodstva, kao Sančo Pansa, nastala je bura. Oduševljen mojim crtežima i beskrajnom željom da se dalje obrazujem kao slikar, mnogo mi je pomogao poručnik Žokelja, uputivši me na kapetana Ivana Cvetka, načelnika doma JNA u Beogradu. Od susreta sa tim divnim čovjekom počinje novo poglavlje u mom životu.

U devetnaestoj godini konkurisao sam na Akademiji za likovne umjetnosti. I imao sam sreću. Po završetku Akademije dodeljena mi je stipendija britanske vlade za postdiplomske studije u Londonu. Iste godine, na izložbi grafike u Zagrebu, dobio sam nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

U Londonu, a posebno u predivnom Velsu, koji me podsjećao na moje Potkozarje, ostao sam punih četrnaest godina i uvijek se sjećao kako sam kao čobanče čuvao sitnu stoku na pašnjacima rodnog Palančišta. Predmet mog slikarskog interesovanja tako su postale domaće životinje i njihovo odgajanje. Ta opsesija ne napušta me ni ovdje, u mom pariskom ateljeu...

Iako stalno živi u Parizu, Radovan Kragulj redovno izlaže u svojoj zemlji.

Zaljubljenik u prirodu i plodove zemlje: Radovan Kragulj, rođen septembra 1934, u Palančištu kod Prijedora, akademski slikar i profesor, živi i radi u Parizu. Stigne on da ode i na Kozaru. Ove godine je rodnom Prijedoru poklonio bogatu zbirku svojih grafika i vrijednih djela poznatih svjetskih umjetnika za prvu umjetničku galeriju u Potkozarju.

Radovan Kragulj: „COW AT REST“, olovka 1978. 65×60

{226} Dušan Šmitran

Sreli smo se na Šestom tradicionalnom zboru pionira Jugoslavije u Jastrebarskom, 4. juna 1978, i zasadili naša stabla u Spomen-parku „Bratstvo i jedinstvo“. Prvo stablo je zasadio Nikola Vidović, narodni heroj i komandant Četvrte kordunaške brigade, koja je, avgusta 1942, oslobodila iz ustaškog logora 727 dječaka i djevojčica. Sada je to čitava šuma borova. Pioniri iz Titovog Velesa i Krškog, Smedereva i Šibenika, Bjelovara i Kragujevca, Potkozarja i Nikšića položili su cvijeće ispred spomenika

majci sa djetetom u krilu. Hiljadu cvjetova za vršnjake koji su umrli u ustaškom logoru. Svakome po jedna latica.

Mihajlo Veljić, pukovnik, Stojan Burazor, radnik i Dušan Šmitran, slikar, Kozarčani, dugo su stajali pred okamenjenim likom majke sa djetetom. Njihove riječi, tihe i teške kao kamen, vraćaju nas 36 godina unazad, u dane kada smo bili dječaci, u jedno bezumlje i mučninu života iza bodljikavih žica.

Svaki od njih imao je svoju ratnu priču.

Zbog uzbuđenja koje uvijek doživim u ovakvim prilikama, nisam bio u stanju tada da zapišem sjećanje Dušana Šmitrana. Zato sada i listam njegov partijski dosije i sa požutjelog lista biografije doslovno prenosim riječi koje je još kao skojevac napisao:

„Rođen sam 1935. godine u selu Sovjaku pod Kozarom. Moji roditelji, otac Mile i majka Anica bili su siromašnog stanja i teško živjeli podižući šestoro djece, među kojima sam ja bio najmlađi. Upravo je trebalo da pođem u osnovnu školu kada je počeo rat. Novembra 1941. ustaše su ubile mog najstarijeg brata dvadesetogodišnjeg Iliju. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, čitavo naše selo strpano je u logor. U Staroj Gradiški oca su odmah izdvojili i nikad ga više nijesmo vidjeli. Brata Stevu otjerali su u Njemačku i on je nekako preživio rat. Majku i nas četvoro djece tjerali su danima preko Jablanca i Mlake sve do Jasenovca. Poslije nekoliko dana odvukli su i majku i ona se više nije vratila, a nas djecu — Boru, Zdravku, Dušanku i mene, — sa još mnogo djece prevukli su onim marvenim vagonima u dječji logor Jastrebarsko. Obukli su nas u ustaška odijela i razdvojili. Boro se našao sa odraslijim dječacima u barakama kraj samostana, Zdravka sa djevojčicama u dvorcu Erdedi, a Dušanka i ja na ciglani u Reci, dva kilometra udaljenoj od Jaske. Boru su, avgusta 1942, oslobodili partizani, i Zdravka se nekako izvukla, ali nas dvoje ostali smo u logoru sve do kasne jeseni 1942. U stvari, to je bio i najteži period moga djetinjstva i ne znam ni sam kako sam izdržao. Sjećam se straha od smrti, okružen umrlom djecom koju su svako jutro kupili iz barake, slagali kao cjepanice na velika zaprežna kola i nekud odvlačili. Neki su dolazili i odvodili svoju djecu. Po nas nije imao ko doći. Ali, jednoga dana pojavila se u logoru strina Stoja, promućurna i snalažljiva žena i sa svojom djecom izvela i nas. Bilo je tada teško prebaciti se na Kozaru. Malo smo putovali vozom, malo zaprežnim kolima i dugo pješačili. Tako smo i došli u naše selo koje je bilo gotovo pusto. I naša kuća je bila izgorjela, a avlija u korov zarasla. Jaka {227} zima i oskudica, česte neprijateljske potjere i sklanjanje naše u Kozaru, sve je to bilo lakše od života u logoru.

Kao pionir, dočekao sam kraj rata i odmah počeo sa školovanjem u banjalučkom domu ratne siročadi. Bilo nas je iz svih krajeva Bosanske krajine. Poslije završene male mature određen sam u Vazduhoplovnu tehničku školu u Rajlovcu, a odatle na službu u Niš...“

Jedan susret sa Radomirom Antićem, akademskim slikarom, odredio je Dušanovu dalju sudbinu. Profesionalni vojnik otkrio je u njegovom slikarskom ateljeu drugi svijet. U njemu se razbuktala jedna želja, od školskih dana duboko zapretana i ljubomorno čuvana samo kao intima. Ubrzo zatim, odjednom su šiknule iz njega crtačke sposobnosti, temperamentna linija i bogata ekspresija boja.

U njegovom slikarstvu osjeća se bol, ali i radost života. Jer, Šmitran je u duši pjesnik. Njegove slike iz zavičaja — „Miloševo Brdo“, „Sovjak“, „Bijakovac“, „Sjećanje“ i čitav ciklus „Kozara“ — sa ofanzivama i kolonama, zgarištima i suzama, rađene u crnim i prigušeno sivim tonovima, izražavaju bol, ali u isto vrijeme pred njima čovjek osjeća i svu radost života. Da li taj osjećaj zrači iz one zelenožute boje, koja kao da je prikrila svu tugu i zacjelila sve rane čovjeka ispod legendarne planine i vratila mu sreću i mir ili iz onog divnog pogleda koji nam slikar upućuje sa autoportreta ili portreta „Djevojčice“ — teško je reći.

Dušan Šmitran živi u Puli, ali najčešće stvara u svom slikarskom ateljeu koji je podigao pod Ogorelicom, na ognjištu svog djetinjstva pod Kozarom.

Dušan Šmitran, rođen 21. septembra 1935, u Sovjaku kod Bosanske Gradiške, junak romana Toneta Svetine „Vučići Kozare“, slikar, živi u Puli i radi u ateljeu na Kozari.

Faksimil kartona iz ustaškog logora u Jastrebarskom.

Dušan Šmitran: Portret djevojčice

{228} Slavko Galić

Na tradicionalnom susretu Kozarčana, učesnika legendarne bitke, koji je održan u beogradskom hotelu „Metropol“ 3. juna 1978, zabavnim orkestrom rukovodio je major Slavko Galić, muzičar i dirigent. Svojim zemljacima, ratnim drugovima i prijateljima pokazao je Slavko, te večeri, ljepotu zvuka, čela i saksofona, trube i klarineta, svoje znanje i ljubav prema muzici.

Otac Jovan, koji je sa prvim ustanicima iz Vrbaške otišao u Kozaru, kao da i nije strahovao za svoju drugaricu Jovanku i tri kćerkice što su ostale kod kuće koju su često gađali iz neprijateljskog uporišta, već samo za sina jedinca, 12-godišnjeg Slavka. I kada više nije mogao izdržati, januara 1942. odveo ga je u Podgradce, u štab Prve čete Trećeg bataljona Kozarskog odreda i tamo ostavio. Kada je počela neprijateljska ofanziva, u ljeto 1942, Slavko je već bio iskusan borac i kurir. Poslije neuspjelog proboja obruča, kada mu je otac poginuo, morao je da sakrije svoje oružje i vrati se u selo.

Majku, neposredno poslije porođaja, ubile su ustaše, a brigu oko novorođenčeta, malog Milana, preuzela je na sebe tetka Ruža Ćelić. S njim se sklanjala po šikarama, dojila ga i čuvala i tako izbjegla pretres planine i zarobljavanje. Ali Slavko i njegove sestrice — Anka, Zorka i dvogodišnja Dušanka — nisu mogle izbjeći logore. Već u Staroj Gradiški djevojčice su umrle, jedna za drugom, a Slavko je otjeran u Jastrebarsko.

Kada su partizani oslobodili djecu iz logora u Jastrebarskom, poveli su i Slavka, ali on nije mogao da pješači. Iz Svete Jane prebačen je u Samobor, a nešto kasnije u Podravinu, gdje prestaju patnje i potucanja. Kada se kod Anke Savić u Ćukovcu dobro

oporavio, prešao je u porodicu Stjepana i Đure Kemeca u Ludbreg i počeo da uči strojobravarski zanat.

Jednoga dana, 1945, kada se pred radionicom zaustavila partizanska četa koja je imala svoj duvački orkestar, Slavko se više nije odvajao od nje. Truba koju je dobio u četi i mjesto u orkestru pomogli su mu da zaboravi sve nevolje kroz koje je prošao i ublaži tugu za najdražim.

Bio je tužan što kao maloljetnik nije imao pravo glasa na prvim izborima, ali i neizmjerno srećan kada je prvog septembra 1946. ušao u zagrebačku kasarnu „Zrinjski“ i sjeo u klupu kao pitomac Vojne muzičke škole. Završio ju je s odličnim uspjehom godinu dana ranije od svoje generacije. Tako je bilo i sa Muzičkom akademijom — odsjek dirigovanja — koju je sa izvanrednim uspjehom završio u klasi profesora Predraga Miloševića. Kada je branio svoj diplomski rad, trebalo je da pred profesorima diriguje samo jedan stav iz simfonije. On je, međutim, postupio drukčije. Pred brojnom publikom izveo je, napamet, tri kompletna djela muzičke klasike.

S ljubavlju i dirigentskom palicom obišao je mnoge vojne garnizone u svim krajevima naše zemlje i više puta dirigovao u inostranstvu. Dobitnik je mnogih nagrada i diploma, među kojima su dvije sa međunarodnog seminara u Beču i najvrijednije.

{229}

Mladić s trubom: Slavko Galić, rođen 14. novembra 1930, u Vrbaškoj kod Bosanske Gradiške, muzičar — dirigent, major JNA, živi u Beogradu.

Karton iz ustaškog logora u Sisku sa pogrešno upisanim imenom.

{230} Boro Prpoš

Bio je sunčan jesenji dan 1978. kada sam sa Brankom Miljušom, slikarom, i Gojkom Šerbulom, novinarom, što su kao djeca doživjeli rat u svojoj surovosti, izašao na Stevanovo brdo pod Vrištikom gdje se šume Prosare i Kozare spajaju kao da su u zagrljaju. Dugo sam čekao na ovaj ponovni susret. Od rata i našeg djetinjstva.

Na starom ognjištu sada je skromna prizemna kućica sa dvije sobe, kuhinjom i zastakljenom verandom sa koje puca pogled na proplanke što se gube dolje u plavetnilu posavske i lijevčanske izmaglice. Po bašti se prosulo jesenje cvijeće i kesten uzrio pa njegovi plodovi kaplju sa grana i kotrljaju se utabanom stazom koja vijuga prema Pisariću.

Tišinu šume išikljale svud oko domaćinove avlije remete samo zvonca na kozama što se vrzmaju po široko ograđenom prostoru pod kestenovima.

Za dugačkim stolom od hrastovih polutki, u sjenci oraha, spletoše se naše uspomene.

Preživjeli iz malog sela Sovjaka i danas su opsjednuti uspomenama iz rata koji je ostavio iza sebe 433 žrtve, a među njima i 155 djece. To je ono najstrašnije što Boro Prpoš nosi iz djetinjstva. Lutajući po svijetu, pokušavao je da zaboravi te mračne uspomene, danju je nekako i uspjevao, činilo se, da ih potisne, ali noću su uvijek donosile, sa prvim snom, prizore košmara kroz koji je prošao.

Kao devetogodišnji dječak, novembra 1941, dobio je prvi snažan udarac kundakom u leđa. Tog kišnog popodneva ustaše su iznenada upale u selo i pokupile 164 seljaka. Strijeljali su ih na rječici Jablanici pod Ogorelicom. Otac Stevo i brat Ljubomir, zajedno vezani, bili su izbodeni bajonetima. Na svaki šušanj i pucanj majke su sklanjale djecu u šumu, skrivale se po trnjacima. Ali u ofanzivi 1942. ne mogoše se sakriti i izbjeći ono najstrašnije. U Staroj Gradiški, Evici Prpoš oduzeše jedinu kravicu koju je ona vukla za sobom sa četvoro djece. Onda su od majke prvo odvojili Mihaila i Boru kao odraslije. I sedmogodišnja Ana izgubila se u metežu. Majci je u rukama ostao samo trogodišnji Đuro, ali za kratko. Ugušen je zajedno sa majkom, na

jednom od tavana stare kule koja vjekovima stoji kao sablast na obali Save, u Staroj Gradiški.

Mihajlo i Boro, braća, držali su se jedan za drugog i čuvali se da ih ne razdvoje na putu punom neizvjesnosti kroz sabirne i one druge logore — Jablanac, Mlaka, Jasenovac i Jastrebarsko. Kako se desilo onog avgustovskog dana 1942, kada je Četvrta kordunaška brigada oslobodila 727 dječaka i djevojčica iz logora, da u Žumberku braća zaostanu i opet upadnu u ustaške ruke — to Boro sada ne može da objasni. Preko Samobora dječaci su dovedeni u Zavod za gluhonijemu djecu, u zagrebačko prihvatilište koje je tada do posljednjeg mjesta bilo ispunjeno malim Kozarčanima. Zima je bila kada su izvučeni iz ovog užasnog sabirališta u kojem se umiralo masovno i prebačeni u Sveti Ivan Žabno, u porodicu Ivana Tadeja. Jedna plemenita žena, Ivanova majka, spasila je njihove živote.

Boro Prpoš, rođen 15. Juna 1933, u Sovjaku kod Bosanske Gradiške, slikar, poslije petnaestogodišnjeg boravka u Parizu i u Njemačkoj, danas živi u sivom rodnom selu pod Kozarom.

Faksimil kartona iz ustaškog logora u Jastrebarskom.

{231} Tako je došlo i ljeto 1943, a s njim i partizani iz Bilogore. Za jednom malom kolonom pošli su i dječaci. Mihajlo je dobio pušku i postao borac, ali poslije dva mjeseca poginuo je u borbi kod Velikog Križa. U toj ofanzivi na Moslavinu i Bilogoru i mali Boro je ponovo pao neprijatelju u ruke. Šta je dalje bilo, sjeća se kao kroz ružan san. Sa narodom iz okolnih sela uguran je u voz i dotjeran u Jasenovac. Koliko je dugo ostao u logoru, ne zna tačno, ali ono što je u njemu doživio ne može da zaboravi. Bio je već krajnje iscrpljen, iznemogao. Noge su mu drhtale i vid počeo da popušta. Neko mutnilo navuklo mu se na oči. Pa ipak, sa grupom dječaka, premlaćen debelim prutom zbog sakupljanja ogulina od krompira na smjetlištu, morao je da vuče granje od obale Save do ciglane u kojoj su robijaši stalno ložili vatru i kraj nje umirali.

Onda mu se odjednom ukazao zračak nade. Sa dvojicom mališana, u nekom fijakeru, kao da nije bio rat, prebačen je u Bosansku Dubicu da pomaže jednom starcu u kućnim poslovima. Brzo se oporavio.

Kada je granulo proljeće, 1944, srećno se provukao kraj ustaških straža na izlazu iz grada i uputio se prema Orahovi. Dragoje Mirić, očev prijatelj, pokazao mu je put do Hajdučkog potoka u Prosari uz koji je začas istrčao u Gornjane, tamo gde je bilo njegovo rodno selo. Iza palikuća ništa nije ostalo. Na starom kućištu samo gomila crijepa i ćerpiča, sve zaraslo u travuljinu. Utonulo u gusto šipražje i korov, ni groblje se više nije vidjelo. Ni jedne svježe humke. A koliko je ovdje bilo djece, stoke na pašnjacima, momaka i djevojaka, zborovanja i pjesme? Tada se Boro srušio na jednu nagorjelu gredu i dugo plakao.

Kraj rata je dočekao u kolibi od pruća kod strine Save Prpoš koja je nekim čudom preživjela hajku streljačkih strojeva.

Na dugačkom spisku ratne siročadi, u ljeto 1945, našlo se i Borino ime. Trebinje u Sloveniji, porodica Antonija Škoda, veliki komad bijelog hljeba, prve radosti u osnovnoj školi i u igri sa veselim Slovencima. Industrijska škola u Smederevskoj Palanci, po direktivi i rasporedu, ali zbog srčane mane, ponovo je vraćen u Trebinje. Omladinska pruga Doboj — Banja Luka, dobrovoljno odsluženje vojnog roka, Novo Mjesto i nastavak školovanja. Na Mašinskom fakultetu u Ljubljani dolazi do prekretnice. Jedna čežnja, duboko zapretana u duši, izbila je kao erupcija. Prijatelji sa Umjetničke akademije u Ljubljani sa uspjehom su predstavili njegove prve amaterske radove u Beogradu i Rimu, i pomogli mu 1961. da ode u Pariz. Vanredne studije vajarstva, klasičnog vitraža, keramike u Parizu i Kelnu, novo su poglavlje u životu Bore Prpoša.

Punih deset godina, sa mnogo odricanja, spreman i da gladuje, Boro je živio za svoju umjetnost koja na svoj način odražava i njegovo raspoloženje doneseno iz rata kao veliko breme teških sjećanja.

Izložbe u Dortmundu, Kelnu, Veroni, Luksemburgu, Lincu, Bolonji, Sarbrikenu i Sarluisu, njegove blistave, pikantne i fine ukrasne staklene kompozicije, sa fascinirajućim bogatstvom boja, kritika je uvrstila u najviši rang savremenog slikarstva. Za najbolje rješenje enterijera školskog centra za evropsko tržište, Muzeja i banke u Sarluisu, slikar i grafičar Boro Prpoš dobio je prve nagrade i druga najviša

priznanja. Istupanja na velikim likovnim manifestacijama i njegova izvanredna umjetnost našli su se i na malom ekranu pored milionima gledalaca Njemačke.

Kad god mu se ukazala prilika, između izložbi i drugih obaveza, dolazio je u svoje Potkozarje. Pod razapetim šatorom na starom ognjištu, u tišini šume kojom i srne slobodno šetaju, ostajao je Boro sve dok ne bi osjetio „da srce hoće da prepukne“ i ponovo bježao u {232} svijet svoje umjetnosti. Tako, sve do prije tri godine. Tada je na ovo brdo došlo njih troje, da se više ne vrate.

Sa Monikom, Njemicom francuskog porijekla, i sinom Stevanom što nosi djedovo ime, bilo je veselo ponovo zapaliti vatru na starom ognjištu, zapretati krompire, onako sa ljuskom, zaspati na mekom lišću pomiješanom sa jelovim iglicama, udisati miris četinara i slušati pucketanje vatre.

U početku su Sovjačani bili začuđeni Borinim povratkom. A onda su ih sve troje prihvatili i ponečem naučili.

Sada je ovdje sve nekako drukčije. Monika je naučila da melje žito u vodenici, da mijesi kukuruzu i zavija pitu isto onako kako se to u Sovjaku radilo vjekovima. I dijete je rodila u selu. Kraj nje su noć provele komšinice vične poslu oko porodilje i novorođenčeta. Lidija je već prohodala, trči za kozama, a kada se saplete u travu i padne — smeje se. Stevan je učenik šestog razreda osnovne škole i pomaže ćaći u mnogim poslovima. Boro je napravio pravu kuću, veliku i svijetlu, sa prostranim ateljeom. Kuća se bijeli pod Prosarom kao letnjikovac. Izdaleka se vidi.

Konture spomenika na Prpoševom brdu već se naziru, kao i onog na malom trgu u Gradiški. Radovi su, u posljednje vrijeme, malo zastali, jer Boro žuri u Sarajevo da uljepša, prije početka zimske olimpijade, još pokoji skver i druga mjesta gdje će dolaziti ljudi iz čitavog svijeta.

A gore, proplanak pod Vrištikom, više nije pust. Pjesma i dječja graja odjekuju šumom.

Boro Prpoš: Nokokoro — duševno središte čovjeka

{233} Vojo Babić

Razigrano djetinjstvo po tratinama i proplancima rodnog Čapnjaka u Vojskovi pod Kozarom i svi oni đački nestašluci što su remetili mir prastarih lipa oko srednjevekovnog manastira Moštanice, ostali su i za Voju Babića samo daleko sjećanje. Rat i okupacija naglo su prekinuli njegovo osnovno školovanje u posljednjem razredu onoga dana kada je moštanički učitelj Branko Bosanac, pogružen i tih, ušao u učionicu i svojim đacima, mnogo prije uobičajenog školskog raspusta, saopštio da se zbog ratnih okolnosti prekida dalja nastava. Taj divni čovjek i pedagog, sa suprugom Radojkom i četvoro djece — Ljubomirom, Nenadom, Srđanom i malom Divnom — podijelio je gorku sudbinu sa mnogim svojim učenicima koji su maljem ubijeni u jasenovačkom logoru.

Čapnjak, živopisni zaselak velikog sela Vojskova, našao se u samoj žiži ustanka na Kozari. Poslije protjerivanja žandarma iz kasarne u Kadinom Jelovcu, jula 1941, kroz oslobođenu Vojskovu često su prolazili partizani. U Čapnjaku su se i duže zadržavali. Dolazili su i dr Mladen, Šoša, Boško Šiljegović, ivica Marušić Ratko. Po ugledu na starije i Vojo je počeo da se zameće drvenom puškom i petokrakom na kapi. Sa zanosom i ushićenjem dječaka pomagao je ocu Radi i stricu Dmitru u poslovima oko partizanske bolnice kada je u njihovoj avliji i pred kućom Pantelije Međeda, gdje je bio žitni magacin, vrilo kao u košnici.

Velika ljetna ofanziva 1942. godine sa onom zloslutnom topovskom tutnjavom i avionima što su sa bombama bacali i letke kojima su pozivali Kozarčane na predaju, pretvorila je Čapnjak i njegovu okolinu u posljednju oazu izbjeglog naroda iz ugroženih potkozarskih sela koji se povlačio dublje u planinu. Kada su granate počele da padaju po visoravni iznad sela, Savka Babić je pokupila svojih četvoro djece, dvije kćerkice i dva sinčića, među kojima je Vojo, kao najstariji, pomagao majci u svemu i sa najnužnijim što se moglo i moralo ponijeti, priključila se zbijegu čije su kolone već bile zašle duboko u Kozaru. U selu Rakovici sustigao ih je otac Rade koji nije mogao da odoli svojoj želji da još jednom vidi djecu. Ali, kada je sutradan pokušao da se provuče do svog skloništa u vrtači Zekanovac, bilo je dockan. Samo nekoliko dana kasnije svi su se našli u logoru na Cerovljanima kraj Hrvatske Dubice.

„Pamtim taj nijemi i tužni pogled kada se opraštao od nas iz nepregledne ljudske rijeke koju su kundacima tjerali prema željezničkoj stanici“ — sjeća se Vojo rastanka sa ocem.

I tako se po nekoj neumitnoj logici, sudbina oca prenijela na njegovo potomstvo. Jedva je upamtio svoje roditelje koje je u prvom svjetskom ratu pokosila španska groznica, a sada je ista sudbina zadesila i njegovih četvoro djece. Rade Babić je 30. jula 1942. dotjeran u njemačko-ustaški logor na Sajmištu kod Beograda i samo šest dana kasnije ubijen.

Za Savku Babić i njenu djecu put od Cerovljana do Jasenovca nije dugo trajao. Kako je to bilo, sjeća se Vojo: „Najstrašnije je bilo {234} kada su nas naši sprovodnici potjerali prema obali Save. Tamo nas je čekala skela koja je prevlačila roblje u Jasenovac ili natrag — u Gradinu. O tom ozloglašenom logoru moja majka i ja znali smo dosta. Pri samom njegovom pomenu ja sam se sjetio avetinjskih kostura petorice Jevreja koji su u jesen 1941. uspjeli pobjeći sa stratišta u Gradini i doći u Vojskovu.

Dvojicu od njih primili su u kuću moj otac i stric. Nama djeci izgledali su kao ljudi koji su tek ustali iz groba i dugo smo sa strahom odvraćali pogled od njih. Sada smo, kako se skela približavala obali, najednom vidjeli da svaki čovjek u logoru, u toj kaljuzi, tako izgleda. U Jasenovcu je odmah otpočelo novo razvrstavanje. Kada su odraslije dječake ustaše počele da kupe, majka je gurnula ispred sebe moje sestrice, Lenku i Ankicu, a mene i brata Manu čvrsto uhvatila za ruke. Bio je to čelični stisak na smrt spremne majke. Ustaša me vukao na jednu, a majka na drugu stranu. I zahvaljujući samo njenoj čvrstoj riješenosti da nadjača ustašu, ostao sam živ.

Na željezničkoj stanici u Jasenovcu utjerali su nas u vagone za stoku, po stotinu duša u jedan vagon. Dva dana i dvije noći trajala je vožnja do Sirča, podno Papuka. Onako izmrcvareni, poslije dvadesetak dana potucanja po logorima, dospjeli smo u Borce, selo na partizanskoj teritoriji. Narod nas je lijepo dočekao, iznosio iz kuća sve što se našlo pri ruci od hrane i nudio nam ne skrivajući svoje uzbuđenje. Tako je bilo u svakom selu kroz koje smo morali proći. Ali, porodicu. Alekse Popovića, u selu Bastajima, nikada neću zaboraviti. I čika Aleksin sažaljiv pogled: „šta je ovaj narod skrivio da toliko pati, šta je moj mali Vojo grdno zgriješio?“ — ponavljao je kao refren sa suzama u očima.

Zahvaljujući razgranatim partizanskim vezama između Kozare i Slavonije, već u jesen 1942. vratila se na svoje ognjište i Savka Babić sa djecom. Ali, to više nije bilo ono Potkozarje, koje su u ofanzivi morali da ostave. Umjesto kuća, svuda okolo, samo sablasne slike zgarišta. Ljetina zatrvena, uništena, stoka otjerana. U čitavom Čapnjaku, koji je ranije imao petnaestak domaćinstava, ostala je samo poneka staja. Ni ljudi nije bilo. Ofanzivu su preživjeli samo Dragutin i Gojko Međed i obojica odmah otišli u Petu kozarsku brigadu i Milan Babić, Vojin stric, koji se iznenada razbolio i ubrzo umro. Tako je Čapnjak ostao bez muške glave. Žene koje su se vratile iz slavonskih sela i mlađi svijet morali su da ponesu teret života u opasnim ratnim uslovima.

Dan u Čapnjaku počinjao je jaukom. Svuda naokolo razlijegao se bolni vapaj samotnih majki koje su, poput crnih ptica, polegle po zgarištima dozivajući svoje najmilije, svoju otetu djecu i ljude koje je progutala ofanziva. A onda se taj jauk postepeno počeo da pretvara u pjesmu, jer se život nije mogao zaustaviti. I ta pjesma, prožeta bolom, pratila je Kozaru do kraja rata i još dugo poslije njega.

I dječaci su nekako preko noći odrasli i ni po čemu se nisu razlikovali od starijih, sem po svojoj golobradosti. Tako se i Vojo uvijek isticao na mnogobrojnim ozbiljnim zadacima i malo mu je vremena ostajalo za igru sa vršnjacima. Skojevska organizacija zadužila ga je, kao jednog od svojih članova, da radi s pionirima i vodi jedan ogranak analfabetskog tečaja u Vojskovi. Samo u jesen 1943. Vojo je opismenio preko stotinu omladinki, mlađih žena i pionira. Prosvjetni referent narodnooslobodilačkog odbora sreza Dubičkog, Milan Narančić, obilazeći tečaj u Vojskovi napisao je za nastavnika ovakvu karakteristiku: „Ozbiljan, savjestan i marljiv.“

Pred kraj rata Vojo Babić je i sam morao poći na dalje školovanje. U Prijedoru, već u avgustu 1945. završio je prvi razred gimnazije, {235} da bi nekoliko godina kasnije svoje školovanje okončao na Pravnom fakultetu u Sarajevu.

Još kao student pisao je poeziju. Sa njegovim imenom i njegovom poezijom, inspirisanom Kozarom, sve češće smo se susretali na stranicama književnih listova i časopisa. U listu „Oslobođenje“ i časopisima „Život“ i „Naši dani“ objavio je i niz zapaženih proznih priloga. Bio je to ponovni pohod na Kozaru, onu ratnu, od koje se Vojo Babić nikada nije ni odvajao. Kao zrio i iskusan reporter uvijek se vraćao bolnim i potresnim stranicama te nikada do kraja iščitane knjige o herojstvu i tragici kozarskog naroda. I uvijek se pitao: ne prevazilazi li Kozara mjerom doživljenog i preživljenog mjeru ljudskog poimanja a time i snagu reporterskog i literarnog kazivanja. Jer, ono što je za mnoge ljude, posebno njegove kolege po peru, izgledalo kao „emotivna pregrejanost“ i sušta nadrealnost, za Voju i njegove Kozarčane bila je to neposredna stvarnost.

Pravu vokaciju Vojo Babić će dostići na polju dramskog stvaralaštva. Njegovu dramu „Državni čovjek“ nagradilo je banjalučko Narodno pozorište 1969. godine, a radio-dramu „Terasa nad rijekom“ emitovale su mnoge naše i strane radio-stanice. Na veliki uspjeh kod gledalaca naišle su i njegove televizijske drame „Sjeverno od sunca“, „Moba“ i „Skretničar“. Za uspješan novinarski rad, prije svega za seriju reportaža sa tematikom iz narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, Udruženje novinara Bosne i Hercegovine već mu je dodijelilo najviše priznanje — nagradu za životno djelo.

U književnom stvaralaštvu Vojo Babić ne posustaje:

„Čini mi se da sam još uvijek na početku. Tek kad televizijskog gledaoca provedem kroz igranu seriju onim istim stazama koje sam i sam prošao, kad mu u svijest utisnem makar djelić istine o Kozari i prikažem onu ogromnu fresku patnji i stradanja našeg herojskog naroda, smatraću da sam, makar i skromno, odužio dio svoga duga i zavičaju, i literaturi, i svojoj novinarskoj profesiji.“

Vojo Babić, rođen 1930, u Vojskovi pad Kozarom, književnik i urednik televizije Sarajevo. Fotografija je iz 1947. godine.

{236} Simo Turudija

Cvijeta Turudija je imala šest sinova i samo jednog unuka. Njen Simo, koji nosi djedovo ime, unuk jedinac, baki je posvetio pjesmu:

Ljuljala majka u kolijevci sinoveMilu i MilovanaJovu i ĐuruMihaila i ČedomiraBrižno ih njegovala i ispraćala u KozaruPod crvenu zastavu revolucije

Kolijevka velika kao domovina

Ugradila majka sinove kao bor stasaleU temelje miraU srce revolucije

Ostade prazna kolijevka

Kolijevka velika kao domovina

Sa svojim Simom, dobrovoljcem u prvom svjetskom ratu, Cvijeta je podizala sinove na krčevini, u državnom zabranu. Krampom i motikom otkidala je komad po komad šikare i pretvarala je u obradivu zemlju. Hrašće je lomilo njihova leđa, a žandarmi rušili kuće po Dragotinji podignute na „carevini“ i plijenili sirotinju domaćina. Braneći svoj mukom stečeni posjed u Goronjama, Simo je 1933. godine izgubio život. Sudbina oca i petorice njegovih sinova biće istovjetna. Sa svojom energičnom majkom sinovi su nastavili žilavu borbu za jedan pravedniji svijet kao sezonski radnici u ljubijskim i lješljanskim rudnicima, smjeli i odvažni štrajkači, vrsni majstori za opravku poljoprivrednog alata i raznovrsnog oružja, agilni članovi „Seljačkog kola“ i drugih naprednih društava.

Sa takvim sinovima pedesetsedmogodišnja Cvijeta našla se u vrtlogu ustanka na Kozari, ispod onog crvenog barjaka što je istaknut na jednom od visova Vranića s koga neće prestati partizanski pucnji do poslednjeg dana rata. I već prvoga dana, 28. jula 1941. godine, kada su se ustanici, sa sjekirama i gvozdenim polugama, bajonetima što su ih od kolskih šina iskovali braća Turudije, rudarskim capinima i ponekom puškom, sručili na željezničku prugu, u Gornjoj Dragotinji ispod Reljića kamena, poginuo je Milovan Turudija, drugi po starini Cvijetin sin. Bila je to prva žrtva u prvom ustaničkom danu. Tada je majka skinula svoju tradicionalnu bošču i obukla crninu. U njenoj staroj kući, kilometar udaljenoj od željezničke pruge i neprijateljskog uporišta, ukrštale su se partizanske patrole i diverzantske grupe sve do proljeća 1942, kada su Kozarčani potrgali 25 kilometara željezničkih tračnica i odvukli u planinu ili potopili u virove rijeke Sane.

Kada se velika neprijateljska ofanziva, u ljeto 1942. godine, sručila kao uragan na svaku kozarsku kuću, u svaku njenu avliju i {237} smrt počela da kosi sve odreda, Cvijeta se, okružena nejači, našla u mlječaničkom zbjegu.

Tih dana, kada je i nebo nad Kozarom plakalo, sjeća se i mali Simo:

„U šumi iznad Mlječanice bili smo u nekim kolibama koje su prije nas koristili Karavlasi što su u jošikovom drvetu dubili zdjele i kašike, pravili vretena, preslice i razne druge predmete za pokućstvo. Sve naše stvari bile su natopljene kišom. Ako je dan bio lijep, dolijetali su avioni, bacali bombe i mitraljezima kresali lisnate grane sa trešanja koje su se od roda bile savile. I uvijek su nekoga ubili. Izranavljena stoka je rikala, djeca drečala. Čim su se navukli oblaci i prošla opasnost od aviona, ljudi su ložili vatre i pristavljali kotliće se komadima mesa od ubijene stoke. Žene su muzle krave, a baka je dijelila mlijeko djeci i ranjenicima. Razdijelila je našu sitnu stoku i svu hranu što smo od kuće ponijeli. U svim tim nevoljama ona je uvijek zračila svojom smirenošću i pribranošću. Jedne noći bila je paklena grmljavina, a mi smo nekuda išli. Pratio sam baku u stopu i kada je svanulo, sve se utišalo.“

Bilo je to one noći kada je Prvi bataljon kozarskog odreda, pod komandom Žarka Zgonjanina, prokrčio prolaz kroz ognjeni pakao i izvukao iz obruča jedan dio naroda iz zbjega.

S novim ranama na srcu vratila se Cvijeta iz ofanzive u svoju opustošenu Dragotinju. Kada je saznala za junačku smrt sinova, Đure i Mihaila, koji su poginuli na proboju neprijateljskog obruča oko Kozare, niko nije vidio njene suze i niko nije čuo njen jauk. U sebi je ona sama nadjačala smrt svojih sinova. I činilo se da je s njihovom smrću dobila neku novu snagu. Bila je stalno u pokretu. S puno topline obraćala se ljudima, čak i neprijateljskim vojnicima iz posada u bunkerima kraj pruge koji su često znali da zakucaju na njena vrata. Tako je bilo i one noći kada je izvela do partizanskih straža 30 domobranskih vojnika zaprćenih ratnom opremom, vrećama soli i lijekovima za bolnice na Pogleđevu i Vitlovskoj. U njenom tajnom džepu ušivenom s unutrašnje strane pregače često se našla poruka koju je trebalo poslati u Kozaru ili doturiti partizanskim saradnicima u okupiranom Prijedoru. Išla je na sve partizanske zborove i konferencije. Svojim primjerom je podizala druge žene i omladinu da u pozadini fronta preuzmu sve muške obaveze.

I kada je krajem 1943. saznala za smrt svog četvrtog i najmlađeg sina, Čedomira, ćutke je uvela kurire u kuću i poslužila ih najljepšim što je imala — pogačom i kajmakom. A onda je otišla u voćnjak da izljubi šljive koje su njeni sinovi kalemili.

Posljednji pucnji, u osvit slobode, otrgli su iz njenih njedara i petog sina — Jovu, zamijenika političkog komesara Gradiško-lijevčanskog partizanskog odreda. U trenutku najtežeg roditeljskog bola, Cvijeta je, samo s dubokim uzdahom, prekrila svoje oči rukama da joj unuk ne primijeti suze.

Poslije svega, čula se pobjednička pjesma. Započeli su je mladi, djeca koja su izrasla na kozarskom ratištu.

Kada se 1945. iz njemačkog zarobljeništva vratio Mile, Cvijetin najstariji i jedini sin koji je preživio rat, ispunio je majci dvije želje: dobar dio svoje predratne krčevine u Goronjama predao je društvenom sektoru za nova pošumljavanja legendarne Kozare i upisao sina jedinca u školu, babinog jedinog unuka što je s njom prošao sve herojske dane Kozare.

Zapisao je Simo o svojoj baki i ove redove:

„Zadržao sam je u sjećanju onakvu kakvu sam je vidio u ratu.

Simo Turudija, rođen 1934, u selu Dragotinji kod Prijedora, magistar psihologije, radi u Savezu sindikata Jugoslavije, živi u Beogradu.

{238} Imala je veliko i plemenito srce. Bila je majka svih mojih vršnjaka, pionira iz Dragotinje. Niko manje od nje nije tražio od života. Uvijek je želila da budem pored nje. Vodila me i u Milića gaj 27. jula 1951. godine. Tada sam prvi put vidio Tita na Kozari. Dobro pamtim njenu skrušenost kada je za svoje zasluge u ratu primala ordenje i druga znamenja, kao da se želila opravdati riječima: „Nisam ja, djeco moja, nikakav heroj. Ja sam samo majka. Sinovi moji su heroji što izgiboše braneći svoju zemlju od dušmana.“

Kada je 1964. umrla, u osamdesetoj godini života, sahranjena je na partizanskom groblju sa počastima koje su joj, kao zaslužnom borcu, pripadale.

U strahotama rata Simo Turudija je rano sazrio. Osnovnu školu je završio u rodnoj Dragotinji, nižu gimnaziju u Prijedoru, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Kao učitelj proveo je nekoliko godina u krajiškim selima, u Bravsku, Smoljani, Zecovima i Brezičanima. Uporedo je studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao magistar organizacionih nauka bavi se naučno-istraživačkim radom i visoko-školskom nastavom iz oblasti psihologije i organizacije rada, o čemu je objavio više studija, priručnika, udžbenika i drugih stručnih i naučnih radova.

Pored nauke, njegova velika ljubav je i književno stvaralaštvo. Simo Turudija je pjesnik. Svoju poeziju još od studentskih dana objavljuje u raznim listovima i časopisima, a najčešće u zbornicima Kluba pisaca „Čukarica“ u Beogradu.

Sjećanja iz djetinjstva i zavičaja trajna su inspiracija Sime Turdije.

{239} Vasilije Karan

Upoznao sam ga nedavno u Društvenom domu „Mejdan“ u Banjaluci na večeri posvećenoj literaturi o narodnooslobodilačkoj borbi, a činilo nam se da se odavno poznajemo, od našeg ranog djetinjstva. Sa uzbuđenjem sam pratio izlaganja Rade Bašića, kozarskog heroja i književnika, i Irfana Horozovića, koji su, predstavljajući „Crvene tragove“, najnoviji roman Vasilija Karana, u stvari, govorili o slavnim danima kozarske epopeje. Onda se razgovor sa autorom, hrabrim dječakom u vrijeme Kozare, protegao do duboko u noć.

Biografija Vasilija Karana je povijest o patnji čitave generacije njegovih vršnjaka u kojoj ima previše ratnih tema za život jednog dječaka.

Rođen je 1934. godine na Pogleđevu, zaseoku sela Međuvođa, koje je u ratu odmah ušlo u pjesmu i istoriju. Sa pogleđevačke visoravni na sjevernim padinama Kozare, puca pogled na čitavo Knežpolje i ravnu Slavoniju. Prije rata ovdje je tridesetak porodica provodilo svoj mukotrpni život. Kuća Blagoje i Petre Karana nalazila se usred zaseoka, nedaleko od izvora Miletinac koji je ucrtan u sve vojne karte. Kada je okupacija došla i na Pogleđevo, njihovih četvoro djece — Vasilije, Mirko, Ranko i Anka — imali su ukupno 14 godina. Ali to ništa nije smetalo da se Blagoje nađe sa svim Pogleđanima na ustaničkim položajima u julu 1941. godine. „Čulo se srce ustalo Pogleđevo“ — rekao je pjesnik. Od tada pa sve do velike ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, na Pogleđevu je bilo kao u mravinjaku. Sa njegove visoravni, partizanske osmatračnice, granale su se staze na Mednjak i Vitlovsku, Patriju i Palež, Široku luku i Ravni gaj, mjesta što su zajedno sa Kozarom ušla u legendu. U tri najveće kuće braće Trkulja smještena je dobro organizovana partizanska bolnica i čitavo selo je bilo angažovano u liječenju rana kozarskih partizana. Za Blagoja Karana, jednog od prvih odbornika, ranjenici su bili neprestana briga. Od njih se nije odvajao sve do onog kobnog trenutka kada je prvih dana jula 1942. godine pet stotina ranjenih kozarskih partizana doživilo najstrašniju sudbinu.

U ofanzivi, 18. juna 1942, neprijatelj je zaposjeo Mlječanicu i Međuvođe i zemlja je zatutnjila ispod Pogleđeva. U žestokoj borbi koja je trajala čitav dan kozarski partizani su razbili ustaško-domobransku pukovniju „Ante Pavelić“, zarobili 80 neprijateljskih vojnika, zaplijenili 12 mitraljeza i jedan top, ali Pogleđevo nisu mogli odbraniti. Tog dana su njemački avioni, u smjenama, nadlijetali Jelov jarak podno Paleža, istresali snopove bombi i mitraljirali otkriveni zbjeg. Plamen je gutao kolibe od granja, oblovine i paprati. Preplašena stoka se razbježala, žene padale ničice po zemlji, a stariji i iskusniji ljudi zaklanjali se za debela stabla i zabrinuto osmatrali nebo. Po odlasku aviona došli su njemački vojnici i s uperenim puškama počeli da skupljaju narod u gomilu. Bilo ih je dosta i na konjima.

Petra Karan je uprtila sinčića Ranka, a svojoj sestri Mariji Lajić tutnula u ruke malu Anku, dok je Mirko trčkarao za majkom u koloni {240} koju su gonili prema

Mlječanici. Odmah su rastavili muškarce od žena i djece i oduzeli svu njihovu sirotinju. Djevojkama su čak pokupili ukosnice iz pletenica. U tom metežu Vasilije je oklijevao i tako se odvojio od svojih najbližih. Obazirao se u nadi neće li gdjegod u koloni otkriti oca. Prolazeći ispod Pogleđeva, vidio je smrt izbliza. Ustaše su iz kolone izvukle jednog čovjeka i ubile kraj puta. Ispod njegove bijele košulje od lana izvirala je svježa krv. Tada je Vasilije odlučio da pobjegne i potraži oca. Izvukao se neprimjetno iz kolone i šmugnuo u šipražje kao preplašeni zec. Kada se u suton privukao bliže kući, čitavo Pogleđevoje bilo u plamenu. Onda je danima lutao šumarcima, vješto se skrivajući od vojnika koji su streljačkim strojevima pretresali svaki grm, hvatali stoku i tjerali prema Dubičkoj cesti i odvlačili sve što su mogli ponijeti. U Jelovom jarku gdje se nalazio zbjeg, sve je bilo razbacano. Plahte i ponjave pokisle, poderani jastuci i rasuto perje. Zalutali prasci buškali su prazne kolijevke.

Svom rodnom selu Vasilije se oprezno privlačio nekoliko puta. Tako je iznenada upao u domobransku zasjedu. Mogao je pobjeći, ali više nije znao kuda da bježi. Sa još nekoliko uhvaćenih ljudi, koje nije poznavao, kamionom je prebačen do sabirnog logora u Cerovljanima. Na ograđenoj poljani kraj željezničke pruge bilo je mnogo naroda, najviše žena, djece i starijih ljudi. Iz kamiona je odmah ubačen u vagon što je stajao na kolosjeku, pun žena i djece. Poslije duge vožnje i nešto kraćeg pješačenja do sela Velike Barne kod Grubišnog Polja, raspoređen je u kuću Mileve Marević. Kod ove plemenite žene ostao je do septembra 1942, sve do onda kada su ustaše otjerale u logor i porodicu Marević. Toga jutra je Vasilije bio sa stokom u polju i tako izbjegao sudbinu svih onih seljana iz Velike Barne, partizanskog sela, koji su deportovani na prisilni rad u Njemačku.

Dobro organizovana narodna vlast u ovim slavonskim selima omogućila je Vasiliju da se ubrzo, sa jednom grupom Bosanaca iz Velikog Grđevca, prebaci na Kozaru. O svom ponovnom susretu sa rodnim ognjištem Vasilije je zapisao:

„Sa strepnjom sam izišao na Pogleđevo. Na zgarištu naše kuće gušio sam se u suzama. Nikoga nije bilo da me utješi. Selo je bilo bez ljudi, bez djece. Preživjela su samo četiri čovjeka. Među njima i Živko Špica, stari partizanski odbornik. U zemlju su se zavlačili kao krtice i tako ostali. Jauk žena se ponavljao svakoga dana. Kako je koja pristizala tako se i oglašavala na svom razorenom ognjištu. Vratila se i moja majka Petra sa Mirkom i Rankom. Sačuvala ih je, to samo ona zna kako. Dvogodišnju Anku nije mogla sačuvati. Umrla joj je na rukama u jasenovačkom logoru. Ni za grob joj ne znamo. Onako skamenjena od tuge dugo je stajala na pepelištu naše kuće. Ličila je na spomenik. Tada nas je primio Živko Špica u svoju štalicu da se sklonimo od nevremena, a u proljeće 1943, radna ekipa narodnooslobodilačkog odbora podigla nam je kućerak s jednom sobicom i naložili smo prvu vatru na našem ognjištu. Majka je bila mnogo zauzeta u radu sa omladinom na proljetnoj sjetvi i drugim pozadinskim obavezama. Imam smo i pionirsku organizaciju čiji sam i sam bio član. Naše voće koje smo nosili u partizansku bolnicu na Razvalinama bilo je najljepše voće. A kada je osposobljena zgrada u Međuvođu, pošao sam u prvi razred osnovne škole. Tada sam i saznao da su u ofanzivi moga oca uhvatile ustaše u Mlječanici kada su poubijali naše ranjenike i da je u logoru na Sajmištu skončao u strašnim mukama.“

Poslije oslobođenja zemlje kao najstarija muška glava u porodici, Vasilije Karan je morao rano da preuzme na svoja pleća veliki teret života. Tek kada je odslužio vojni

rok, 1954. godine, zaposlio se kao fizički radnik u Šumsko-industrijskom preduzeću „Kozara“ u Bosanskoj Dubici i nastavio dalje školovanje. Pored Srednje ekonomske {241} i Novinarske škole, završio je i Pedagošku akademiju — grupu za srpskohrvatski jezik i književnost.

Rano je počeo da piše o ratu kako su ga vidjele njegove dječje oči. Otuda za svoj prvi roman „Crveni tragovi“ Vasilije kaže: „Dok sam pisao ove redove, ponovo sam prošao kroz veliku kozarsku ofanzivu. Sanjao sam kolone vojnika s bajonetima na puškama, djecu bez roditelja, drhtao od straha i vidio smrt izbliza.“ Još dva njegova romana u rukopisu „Paklena varoš“ i „Noć bez granica“ samo su nastavci slikanja onih dalekih, a tako bliskih ratnih dana Kozare, kada u smrti između djece i odraslih nije bilo nikakve razlike. Takve su i njegove zbirke pripovjedaka „Čerga“, televizijska serija „Dobar dan ratniče“ i monodrama „Tako ti meni, druže odborniče“.

Cjelokupno Karanovo stvaralaštvo je ispovjedna proza i jedno svjedočanstvo više o veličini naše borbe za slobodu.

Humoreskama i aforizmima koje objavljuje u mnogim jugoslovenskim listovima kao da želi pobjeći iz tematike svojih romana u jedan ljepši i srećniji svijet.

Iz tihe banjalučke ulice u Budžaku, Sretena Stojanovića broj 11, do duboko u noć čuju se zvuci muzike i monotoni otkucaji pisaće mašine. To kćerka Vesna, nastavnik muzičkog obrazovanja i zaljubljenik klavira i flaute, priprema svoj uobičajeni čas, dok Vasilije žuri da još jednom prekuca posljednju verziju svog novog romana.

Vasilije Karan, rođen 1934, na Pogleđevu pod Kozarom, književnik, živi i radi u Banjoj Luci. Fotografija sa odsluženja vojnog roka, 1955. godine.

{242} Jovan Kesar

„Dekunga“ je prva, malo iskrivljena, njemačka riječ koju je Jovan Kesar upamtio. Čuo je od svog djeda Mile, starog ratnika, koji je u ustanak 1941. otpremio tri sina — Savu, Petra i Dmitra, visoke i uspravne kao tri jablana. Koristeći svoje veliko iskustvo, djed je znao da odabere prava mjesta za skrovišta i da ih majstorski uredi za djecu svojih sinova. Njegove zemunice, „dekunge“, prekrivene travom, granjem i lišćem, s cijevima za dovod vazduha, mnogo puta su im valjale glave.

Kako je to bilo pod Kozarom u te strašne dane kada je čovjek bio gonjena zvijer — ispričala mi je Jovanova majka Pava:

„Nikom mije moglo biti teže nego nama materama. U ratu se sve urotilo protiv nas i naše nejači. Eto, kad god se spomene rat, prvo se sjetim djece. Kada ono moj Sava ode među prvima u borbu, ja ostadoh sa dvoje djece, Jovanom u četvrtoj i Borislavom u drugoj godini. Znala sam, čini mi se, svaki korak prve diverzantske grupe, desetak mladića, koje s u noćne akcije vodili Žarko Zgonjanin, Ivica Marušić Ratko i moj Sava. Često su se, tih dana, sastajali u našem voćnjaku okupljajući nove borce. Ja sam ih služila najljepšim što se našlo u kući. Baš tada sam im ofarbala one vojničke uniforme, potapajući ih u boju napravljenu od orahovog lišća i jošikove kore. Ispratila

sam ih i onoga dana kada su ustanike poveli na željezničku prugu. Pucali su i iz možareva što su bili kod naše crkve u Marinima.

Ubrzo zatim ukrstili su se ustanički frontovi preko Pastireva i Vranića. Ali, oni ne potrajaše dugo i formira se partizanski logor na Karanu. U septembru 1941. u naše Marine dođoše dr Mladen Stojanović i Osman Karabegović. Obojica su govorili na velikom narodnom zboru. Kod marinske crkve spremili smo dosta hrane i pića za zajednički ručak. Bilo je lijepo, što samo biti može.

Poslije toga, osluškivala sam svaki pucanj i svaku borbu, naslućujući gdje bi to moglo biti. Moji Kesari se brzo pročuše kao hrabri borci. I što se više pričalo o njihovim podvizima, mene je hvatao veći strah za djecu. Pri svakom ispadu neprijatelja, a izlazili su često iz svojih uporišta i ostavljali za sobom pustoš, bježala sam sa djecom u šumu. Držala sam se uvijek, kad god je to bilo moguće, partizanskih položaja. Onda su Ratko i Sava, sa većom grupom boraca, otišli sa našeg terena. Poslije oslobođenja Prijedora formirana je Prva krajiška brigada. Sava je postavljen za zamjenika političkog komesara brigade. Kod nas je ostao Prvi bataljon Kozarskog odreda. Kad god je mogao, Žarko Zgonjanin je dolazio u Marine i obavještavao o Savi. Uvijek mi je donosio riječi utjehe. Radovala sam mu se kao svom najrođenijem.

Kada je počela velika neprijateljska ofanziva na Kozaru i borbe oko Marina i Karana, ja pokupih moje mališane, nešto hrane i pokrivača, a već sam bila i u šestom mjesecu trudnoće, pa sa narodom iz Prusaca i Lješljana, Grabašnice i Marina — u zbjeg. Sve živo bilo je krenulo u Kozaru. Na našem putu prema Dubičkoj cesti i Mlječanici pratilo nas je veliko nevrijeme. Bili smo mokri, ozebli. A kad

Jovan Kesar, rođen 1937. u Marinima kod Bosanskog Novog, novinar i književnik, urednik u „Večernjim novostima“, živi i radi u Beogradu.

{243} bi se vrijeme proljepšalo, pratili su nas avioni i neprestano tukli. Gotovo mjesec dana šiban je naš zbjeg svim mogućim nedaćama. I mogu da kažem da sam se najviše straha nakupila od aviona. Kad sam čula da se jedna žena porodila u zbjegu, pobojala sam se da se to ne dogodi i meni. Istina, po mom računu, bilo bi to rano, ali u ratu je sve moguće. Takve slutnje, jednog jutra, prekide moj brat Relja Kačavenda, borac čuvene Omladinske čete. Uletio je u našu kolibu od granja i rekao da se pripremim za proboj iz obruča. U tom proboju moj Relja je poginuo. Izginula je gotovo cijela njegova četa.

U prvi suton izišli smo na Poljane u Gornjem Jelovcu, a već je na Patriji, Jugovića brdu i na Dubičkoj cesti ključalo kao u kotlu. Nikada sebi nisam mogla da objasnim otkuda mi snaga da trudna prijeđem toliku razdaljinu sa Borom u naručju i vukući za ručicu moga malog Jovana. Kada smo prelazili preko ceste, zasipali su nas raketama. Boro je vrištao i tresao se u mom naručju, a ja sam se spoticala preko mrtvih oko rovova, Jovan je tu izgubio cipelice, ali me pratio u stopu i nije plakao. Nikad nije plakao. Tek sutradan sam vidjela da su mu noge krvave pa sam ih uvila u komade isječene ponjave. Pričalo se da je te noći izišlo iz obruča oko deset hiljada ljudi. Ali, ja nisam smjela da ostanem na Pastirevu već sam sa djecom krenula za partizanima u još jedan proboj. Čula sam da Prva krajiška brigada napada neprijatelja s leđa pa sam pošla u nadi da ću negdje sresti Savu. Tako je i bilo. Vidjeli smo se, na čas, kod Majkić Japre. Od tog rastanka proći će gotovo tri godine do našeg ponovnog susreta.

U Podgrmeču smo se malo okrijepili i jedne mrkle noći krenuli za Kozaru. Preko Sane su nas prevezli skelom, a kada smo se prebacili preko željezničke pruge, Bori sam rukom zatvarala usta kako ne bi jauknuo i otkrio našu kolonu. Toga jutra unijela sam u kuću, koja još nije bila izgorjela, oba sina i sručila se polumrtva u postelju.

Bio je kraj jula 1942. kada su naišle one posljednje neprijateljske „grablje“. Dušmani su nastupali od Bosanskog Novog i Dobrljina. Njihovi streljački strojevi, pretresajući svaku stopu zemlje, spuštali su se sa padina Kozare. Neko je rekao da kupe mušku djecu, i ja skočih da bježim sa Jovanom, koji je nekako bio izrastao za svoje godine. Ali, sve je bilo dockan. Više se nije imalo kud. Od vojske se zacrnila naša visoravan. Uspjela sam samo da Jovanu navučem zaovinu suknjicu i da mu glavu povežem mojom maramom. Kuću nam, srećom, pretresoše domobrani, kratko se zadržaše i tako protutnje i ta opasnost, a mene spopadoše porođajni trudovi.

Dijete sam rodila 10. avgusta 1942, onoga dana kada su se počeli da okupljaju preživjeli partizani Kozare i pripremaju za smotru na Paležu. U kući sam Milana rodila, u zbjegu podojila, a sve trojicu u Kozari odgojila“ — kaže ponosna majka Pava Kesar.

Jovan Kesar je jedan od mnogih dječaka kojima je rat uskratio radosti djetinjstva. Naučio je da bude jači od suza i nije plakao kada je bilo teško i opasno. Postao je pionir još dok je rat trajao i naučio sva slova iz partizanskog bukvara. „Sramota je ne znati čitati“ — govorila mu je baba Anđelija koja je, iako nepismena, znala napamet stotine narodnih pjesama, priča i zagonetki. Svog velikog tatu, proslavljenog kozarskog partizana, vidio je u ratu samo jedanput. I kada je otac, u junu 1945, došao da ga povede sa sobom, on je morao da se privikava na njega. U osnovnu školu pošao je u Titovom Užicu, tamo gdje je otac odveo svoju ratnu diviziju u prvi mirnodopski garnizon. Gimnaziju i filozofski fakultet završio je u Beogradu.

I kada je, kao mladi saradnik lista „Borba“, donio u Redakciju svoju prvu reportažu, urednik mu je rekao: {244}

— Ti ili ćeš biti veliki novinar, ili od tebe neće biti ništa.

Jovan Kesar je postao vrsni hroničar našeg vremena i dramski pisac.

Knjigom „Djetinjstvo moje ukradeno“ odužio je dug svojim vršnjacima, malim Kozarčanima, što su na isti način kao i on, prestrašeni od smrti kojom su bili okruženi, proživjeli ratno djetinjstvo. Inspirisan je sudbinom Zore Skibe, rođene Delić, koja je u ratnom metežu, kao četvorogodišnja djevojčica, postala ustaška zatočenica sa logorskim brojem oko vrata. Tri puta je „pokrštavana“ i dugo prevaspitavana u ustaškom duhu „u ime Isusa“. Jovan Kesar, jednostavno, duboko ljudski i potresno do suza, ispričao je samo jednu od desetina hiljada sudbina kozarske djece.

Ovu autentičnu priču, strašnu ljudsku istinu Zore Skibe, nastavnice matematike u Osnovnoj školi „Braća Šimić“ u Mostaru, Kesar je nadahnuto pretočio u dramski tekst. Tako, monodrama, „Djetinjstvo moje ukradeno“, u dramatizaciji i režiji Ahmeta Obradovića, koju snagom svog talenta brehtovski tumači Zlata Kogelnik, prvakinja Amaterskog pozorišta u Prijedoru, veličanstvena je scenska oda onima koje su sahranjivali u ustaškim logorima za djecu, brojeći ih na komade.

Okupiran ljudskim sudbinama, novinar po profesiji, Jovan Kesar je napisao i više drugih dramskih tekstova. Njegovi komadi „Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi?“, „Zadužen sam ispred frakcije da ti skršim vilicu“ i „Suđenje partijskom sekretaru Borislavu Borjanoviću“ — godinama ne silaze sa naših pozorišnih scena.

{245} Milinko Toroman

Bio je dijete kada dijete nije mogao biti.

Milinko Toroman je rođen 3. juna 1940. godine u Donjoj Gradini, selu koje je u ratu bilo u središtu jasenovačkog pakla, na samom njegovom dnu. I rat i prvi dani mira za njega su bili gotovo istovjetni. Isti po pamćenju i tragovima koji su se utisnuli u njegovu dušu. O svom rodnom selu naslušao se paklenih priča od svoje majke Smilje. Govorile su i komšije. Svako je imao svoju priču o strahotama što su zadesile ovo mirno selo na desnoj obali Save i samom ušću Une i pretvorile ga u najveće smrtište svih vremena. Svi šumski proplanci, njive i pašnjaci, avlije i voćnjaci, luke i tukovi — 924 hektara zemlje crnice natopljeni su ljudskom krvlju. Ovdje su, između dvije rijeke, u zajedničke grobnice sahranjene stotine hiljada ljudi, žena i djece.

Sve je počelo u rano jutro 14. januara 1942. kada je jedna ojačana grupa razularenih jasenovačkih koljača, koju je predvodio Staniša Vasilj, ustaški poručnik, iznenada upala u selo. Toga dana se u Gradinu uselila smrt. Ubili su svakoga koga su uhvatili i kuće spalili. Najednom su 54 domaćinstva u crno zavili. I sva ostala ognjišta razorili. Od tada, kada se god spomenuo Jasenovac, uvijek je tu bila i Gradina. Isto zlo ih je povezalo pa su tako ostali nerazdvojni, uprkos širokoj rijeci koja ih razdvaja.

Među rijetkim stanovnicima Gradine koji su, za pedalj brži od noža, uspjeli izbjeći pokolj i krvavom prtinom preko Draksenića i Međeđe, opustošenih sela, domoći se prvih obronaka Prosare koje su branili kozarski partizani, bila je i Smilja Toroman sa četvoro svoje djece. Dobrinka je tada imala 14, Leposava 9, Milan 8, i Milinko dvije godine. Toplo ognjište u Bijakovcu malo ih je povratilo u život, ali nije prošlo mnogo vremena kada su sa domaćinima Jablanice doživjeli sudbinu kozarskog zbjega zarobljenog u velikoj fašističkoj ofanzivi, juna 1942. godine. Put njihovog stradanja vodio ih je kroz ustaške sabirne i koncentracione logore. Dani provedeni u Cerovljanima kraj Hrvatske Dubice bili su dugi kao vječnost. Majke su morale svojoj djeci zaklanjati oči da ne vide kako druge majke, na kiši, u blatnjavoj kaljuzi, rađaju djecu i zajedno umiru. U Uštici kraj Jasenovca, gdje su ustaše od roditelja otimale odrasliju mušku djecu za svoje janjičare, Smilja Toroman je dobila snažan udarac kundakom u leđa samo zašto je zastala kraj česme da nakvasi ispucale i pomodrele usne svom malom Milinku. Onda je duga i beskrajno izmučena kolona Kozarčana nekim čudom odlijepljena od Jasenovca i pod ustaškom pratnjom rasturena po slavonskim selima. U jednom dokumentu iz ustaške arhive: „Dana 14, 15 i 16 srpnja 1942. dopremljeno je na područje ove župe 16.500 partizanskih zarobljenika sa Kozare mahom žena i djece i oko 15% starijih muškaraca, dakako prljavih i punih vašiju. Svi su oni razdijeljeni u dvije grupe i smješteni — 8.500 u Grubišno Polje i 8.000 u Garešnici.“

Smilja Toroman sa djecom, raspoređena u selo Grabovac, mislila je da je ono najgore prošlo. Njeno nadanje je presječeno u jesen 1942. {246} kada su sa mnogobrojnim Kozarčanima ponovo pokupljeni i strpani u njemačko-ustaški logor u Sisku.

U neprestanom strahu za djecu, na ivici života i smrti, izdržala je Smilja Toroman u Sisku skoro godinu dana. I sačuvala svoje najmilije. Suze su joj bile presušile od plača za djecom što su masovno umirala, kao da ih je kuga odnosila. Sasušena dječja tjelešca, na kojima su se isticale dugačke ruke i velike glave, umirala su tiho i u velikom broju. I Smiljinoj sestri, poslije sedam mjeseci provedenih u logoru, umro je mali Ranko, a imao je samo deset dana kada su ga sa majkom strpali u sisački logor za djecu.

Povratak preživjelih u Gradinu bio je i želja i strah. U aprilu 1945. godine okupila se na zgarištu i porodica Toroman. Vratio se i otac Radovan koji je čitav rat proveo u njemačkom zarobljeništvu. Poslije dugog izgnanstva, povratak u rodno selo ovako je doživio mali Milinko Toroman: „Koprive više mene, otac pipa izgorjele zidove. Majka u zdjelici našla šaku brašna. Tavanica pada koso, izgorjela.“

Tumarali su ljudi, kao ukleti, po opustošenom selu. Obilazili su uzvišenja u ravnici kojih ranije nije bilo. Nikuda se nije moglo proći a da se čovjek ne spotakne o kost ubijenog čovjeka. I podivljala rijeka, kao uvijek u proljeće, podrivala je zemlju i podizala lješeve iz mulja. Kada se povlačila, ostavljala je po sprudovima isprane ljudske kosti.

Preživjeli iz Gradine prvo su prebrojali mrtve, svoje komšije: 346 palih kao žrtve ustaškog terora, među njima i 93 djece. Poginulo je i 50 partizanskih boraca. Ali, sve mrtve u svom selu nisu mogli prebrojati. To nije mogao niko. Ni ona komisija za ispitivanje ratnih zločina što je, otkrivajući još svježe grobnice, ispisala krvavu hroniku ustaških zločina u Donjoj Gradini kraj Jasenovca. Tada je na ovom prostoru, zaklonjenom od svijeta, s jedne strane opkoljenog Unom, s dvije strane Savom, a sa četvrte, prema Kozari, dubokom tranšejom rovova i više od 50 bunkera od betona, otkriveno 190 ogromnih grobnica, poput one što je zauzela prostor od 480 kvadratnih metara površine, sa dubinom od tri metra. U ove velike jame ustaše su slagale svoje žrtve i u stojećem stavu, koliko ih je god moglo stati, i onda čekićem i okovanim maljem — tukli u potiljak. Kuća Pere Vujkića, zaštićena visokom bodljikavom žicom, postala je „sablasna kuća“, jer je u toku čitavog rata bila posljednja čekaonica na putu za stratište. Iz kuće Ostoje Krnjajića, „kuće leleka“, odjekivali su krici. U njoj su ljudi svlačeni do gole kože i tako nagi, žicom povezani, vučeni do grobnica iskopanih na njivama Jele Rastovac i Gine Božičić. U njihovim baštama trava nije rasla. Od žestine ljudske krvi i zemlja je bila otvrdla kao cement. Tu je i ona velika prostorija sa smočnicom u kojoj su zazidani ljudi, u samrtnim mukama, ostajali do posljednjeg ropca. Na mjestu zvanom Čelinka još stoji „Krvava kruška“, a na livadama Limana „Krvava dječja vrba“ pod kojom su grobnice poklane djece. I zelene oaze Šiba, Bjeljevine i Kunjevače, prekrivene su grobnicama.

I ona stara topola na obali Une, gorostasni fenomen prirode, nije mogla da izdrži teret rata i sve one ljude što su, na njoj obješeni, morali da umru. Skrhana „Topola uzdaha“, pala 1978. godine, sada je podignuta na željezne nosače iznad velikih voda i kao spomenik za vječnost konzervirana. Više nema tragova onih čudesnih ložišta što su se protezala obalom rijeke i reda velikih kazana u kojima su kuvani ljudi. Nema ni one uske željezničke pruge sa vagonetima što su do savske obale prevozili iskuvane ljudske kosti od kojih su pravili sapun. Samo jedan kazan se još čuva u sarajevskom muzeju revolucije kao nijemi svjedok o ljudskom zlu i ljudskoj patnji. Nema više ni {247} skele što je sa Granika prevozila preko Save nijemi sprovod punih četrdeset

mjeseci, danju i noću. Skela sa čeličnom sajlom, razapetom preko rijeke, bila je usko grlo masovne smrti u Gradini, u kojoj su i ubice doživljavale slom nerava. O neprekidnom pokolju ljudi u Gradini, o bezimenim grobnicama i danas se govori sa užasom.

Milinko Toroman, stasao do djetinjstva kada se najviše pamti, dugo je bježao iz zagrljaja sjećanja na svoje rodno selo. Onda je, jednog dana, morao da zapiše: „Čitava moja generacija je rođena u nevrijeme. Kao da nas je neko na silu istjerao napolje. Bježeći od ustaša po Prosari i Kozari, majka me je do jauka stiskala uz grudi. Posrtala je i padala, ispadao sam joj iz ruku, jedva me je nalazila u mraku i lišću. Mnogo kasnije, veoma lijepo i uzbudljivo, pričala je o ratu i bježanju, o mrtvima u našem selu i ustašama. Njen jezik je bio skoro biblijski, sadržajan i širok, topao kao u našim narodnim pjesmama koje je odlično znala i često ih govorila pobožno, sa puno ozbiljnosti i šarma starih pjevača i pripovjedača. Često je to pričanje o ratu prelazilo u čist plemenit jecaj kakav bi poželila svaka nacionalna literatura. Moja supruga Leposava i danas kaže: „Bože, kako je lijepo i uzbudljivo pričala tvoja majka. Ko zna šta bi bila, da je školovana“.

Trebalo je da prođu čitave decenije u snovima što uskraćuju životne radosti pa da Milinko Toroman, sa već izgrađenom biografijom, mukotrpnom i gordom, progovori stihovima gorke poezije. Na jednom mjestu on kaže: „Godinama me zaokupljala tema djeteta — logoraša. O tom ratnom užasu propjevao sam poslije četrdeset godina, tek kad sam osjetio i životnu i pjesničku zrelost. Mnogi moji vršnjaci iz djetinjstva, umotani u krvave pelene, nogu tankih kao slamke, očiju suznih od tuge i gladi, bačeni su živi naglavačke u jasenovačku peć, u kojoj se ranije pekla cigla, bačeni su visoko u vazduh i dočekani na nož, zgnječeni su pod crnim cokulama i gusenicama tenkova, zadavljeni u Savi.“

Milinko Toroman predstavio se svojim čitaocima, gotovo istovremeno, sa tri poetske zbirke. „Biološka bajka“ (1980) njegov je prvenac. Satkana na bogatoj tradiciji narodnih bajki, pripovjedaka i legendi, ukazala je na njegov originalni pjesnički talenat i jedno neiscrpno vrelo njegove poezije. Druga njegova zbirka „Balkanska bajka“ (1982) puna je života, iako o smrti pjeva. Ona je životna bajka, poema o životu i njegovom trajanju, satkana od lirskih simbola kao od zrna bisera, sva u slikama. Istovremeno ona pjeva o besprimjernom stradanju i borbi ljudi sa Kozare, o smrti što na Kozari gine. Dijete — žrtva skoro je centralna tema „Balkanske bajke“ kojom je pjesnik izrazio veliku tugu i naslikao užas u očima djeteta. Ona je, u isto vrijeme, obračun sa okupatorom i njegovim slugama, ona je radost i ponos pobjede. Treća zbirka, „Kućni duh“ (1982) je lirska bajka, prepuna drevnih savjeta iz narodne mudrosti. Čitava zbirka stihova kao da je izrečena u jednom dahu jezikom narodnog pjevača.

I nove zbirke revolucionarne poezije, „Smrt je mrtva“ i „Jasenovačke tužbalice“ već su pripremljene za štampu.

Dobitnik je više nagrada i priznanja među kojima su njemu najdraže književne nagrade: „Dragojlo Dudić“ za njegovanje i razvijanje revolucionarnih tradicija i nagrada „Blažo Šćepanović“ dodijeljena u znak posebne ljubavi prema književnosti.

Milinko Toroman, profesor ruskog jezika, živi u Šapcu sa suprugom Leposavom, nastavnicom, i sinom Tatomirom. Svaku novu generaciju svojih učenika odvede on na Kozaru. Uz put svrate i u Jasenovac. Đacima u Gradini ne govori o svojoj sudbini.

Milinko Toroman, rođen 1940, u Donjoj Gradini kod Bosanske Dubice, profesor ruskog jezika, živi i radi u Šapcu. Fotografija je iz dječjeg logora u Sisku, 1943. godine.

{248} Ranko Risojević

Najmlađi je u krugu pjesnika što su, zbog divnih darova svoje poezije, na stranicama ove knjige.

Rođen je 8. avgusta 1943. godine u selu Kalenderima, nedaleko od Bosanske Kostajnice, kada su se djeca pod Kozarom rijetko rađala. Njegovo rodno selo, poslije velike fašističke ofanzive, razrušeno i spaljeno, bez ljudi i svatova, sa ženama u crnini, podsjećalo je na tragediju što je prijetila svim živim stvorovima na zemlji.

Majka je, toga dana, svoje prvenče rodila u drvenoj zgradici, a već sutradan, pod mitraljeskom vatrom, morala je da ga doji u zemunici, skrivenoj u dumači šumovitih predjela Pastireva.

Otac nije vidio svoga sina jedinca niti je plač njegov čuo. Kada je odrastao, sin je ocu posvetio ove stihove:

Moj otac je bio mrak,riječi u mraku, klupko sna.Po danu nije ga bilo,možda tek pogled neki,možda tek umor ponekad.

Moj otac je bio pričauvijek drukčijeg kraja.Zrna graha na crnom stolu,glas tavana pred spavanje:Ko groba nema, živ je!

Moj otac je bio uspavankacrepovima na srušenoj kući.Majka ga je prenosila,od stola do kreveta,od svog srca do mog srca.

Ostoja Risojević, otac, imao je 21 godinu kada je doživio aprilski slom i kapitulaciju bivše jugoslovenske vojske. Njegov puk su zarobili Nijemci, ali on je uspio pobjeći i iz Bijeljine, pješke, doći u svoje Kalendere. U prvim danima ustanka pod Kozarom, 30. jula 1941, Ostoja je, s karabinom u ruci, jurišao na neprijateljsko uporište u Bosanskoj Kostajnici. U stroju prve Baljske partizanske čete, koju je predvodio Ranko Šipka, heroj Kozare, stajao je uspravno među najistaknutijim borcima, bombašima i puškomitraljescima. Za vrijeme neprijateljske ofanzive u ljeto 1942. kada je cijela Kozara bila u pokretu prema Dubičkoj cesti, predvodio je desetinu u proboju obruča, a 19. avgusta 1942. godine na smotri preživjelih boraca, kada je Skender Kulenović vrh Paleža pretvorio u grmljavinu stihova, Ostoja je stajao na čelu partizanskog voda u Četvrtoj četi Prvog bataljona kozarskog partizanskog odreda „Dr Mladen Stojanović“. U legendarnom stroju na Paležu stajala je, toga dana, i Dragica Risojević, rođena Mirčetić, mlada i lijepa žena koja će godinu dana kasnije, usred ratnog vihora, roditi sina Ranka.

Ranko Risojević, rođen 1943, u Kalenderima kod Bosanske Kostajnice, književnik i urednik u NIGRO „Glas“, živi i radi u Banjoj Luci. Na fotografiji kao izviđač, Plitvice 1957. godine.

{249} O vremenu Kozare i tim danima nastao je, mnogo kasnije, i ovaj zapis Ranka Risojevića:

„U sumraku, davnih dana u Kostajnici, sjedili smo, moja majka i ja, uz prozor i razgovarali. Ona se sjećala još davnijeg dana, na Paležu, stroja boraca i divnog mladića koji je strašnim glasom čitao pjesmu od čijih su stihova suze frcale iz očiju. Priča mi majka, govori stihove, zna cijelu pjesmu napamet, i ja se gubim, mislim o nepoznatom mi ocu, o krvi, o Srđanu, Mrđanu i Mlađenu i davim se u jecajima. Za svima njima.“

Gotovo iz svečanog stroja, sa Paleža, Peta kozarska brigada je krenula na slavni borbeni put, na Bihać i Krupu, na lomljenje „Postava Jugozapad“ što je bunkerima i bodljikavom žicom odvajao Podkozarje od Podgrmeča i ostalih dijelova Bosanske krajine, na smotru Četvrte krajiške divizije koju je izvršio Tito, u četvrtu neprijateljsku ofanzivu, u bitku za ranjenike.

U grmečkim smetovima, iako krajnje iscrpljeni neprestanim borbama Kozarčani su svojim grudima štitili mrazom okovani zbjeg od 15 hiljada roditelja, sitne djece i omladine iz podgrmečkih sela. Tako je bilo i one noći, 11. februara 1943. kada je

pedeset junaka, zbijenih jedan do drugoga, sa isto toliko puškomitraljeza i snopovima bombi pregazilo 370 puk 369 njemačke divizije koji se bio ušančio na drumu kod Benakovca. U toj uraganskoj vatri pali su Ostoja Risojević i njegov mlađi brat Mikan. Bio je to njihov posljednji juriš.

Preteška je bila 1943. godina. Čitava sela pod Kozarom su bila bez muške radne snage. Cjelokupan život je počivao na frontu žena i omladine, na kozarskoj udovici koja je muškarca zamijenila u svemu, čak i u kosidbi. U žarištu svih aktivnosti na izvršavanju zadataka koje su nametali gorki dani rata, stajala je i Dragica Risojević, mlada majka i komunista. A kada se završio rat i skinuta krv s napaćenog lica zemlje, ostala je duboka rana na grudima sela Kalendera: preko dvije stotine stanovnika nestalo je pod udarcima fašističkog terora. Ubijeno je i 38 djece, čitav jedan razred. Od stotinu boraca, 53 su poginula u partizanskim bitkama.

Majka sama, sa svojom materinskom ljubavlju i nežnom ženskom snagom, divni pratilac djetinjstva, učinila je sve što je bilo u njenoj moći da stasanje sina bez oca ne ostavi dublje tragove na poprištu njegovog malog srca.

Ranko Risojević je to najljepše izrazio u svom najnovijem romanu, „Dječaci sa Une.“ To je uzbudljivi svijet njegovih uspomena i majčinih priča, to su druženja sa dječacima koji su, kao i on, ostali bez jednog ili oba roditelja, to su njihove nestašne igre po kostajničkoj tvrđavi i na rijeci biserne ljepote. „To divno dječje bratstvo moje su najdraže uspomene iz djetinjstva. Ne pitajući za nacionalnost i vjeru, živeli smo zajedno i dijelili ono malo hrane što su tada mogle da sakupe naše matere“ — zapisao je Risojević.

Za vrijeme školovanja Risojević je promijenio više mjesta u zemlji. Iz partizanskog bukvara, u Bosanskoj Kostajnici, naučio je prva slova, u Zagrebu je upoznao kajkavski govor, u Pančevu pohađao gimnaziju, a na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu diplomirao studij matematike i fizike. Kasnije je godinama predavao ove predmete u banjalučkim srednjim školama.

Još kao student objavio je zbirku stihova, „Vid tame“. Onda su nastale knjige poezije, sustižući jedna drugu: „Vreme i vrt“, „Tako, ponekad“, „Bosanske elegije“, „Istrpi ovo draganje“ i „Snovi o vječnom“. Sa ovim knjigama, zbirkama stihova, Risojević je otkrio svoj pjesnički dar i predstavio se kao svestrano plodan pisac. Iz njegovog obimnog proznog stvaralaštva izdvajamo, prije svega, roman „Nasljedna bolest“, zbirke pripovjedaka „Slike za utjehu“ i „Priče iz novina“. {250} Pored ovih, čisto literarnih djela, objavio je i knjigu „Veliki matematičari“ i Biografiju kompozitora Vlade Miloševića, čovjeka koji nam je podario pravo blago — na hiljade prikupljenih i transkribovanih narodnih pjesama iz Bosanske krajine koje su objavljene u pet knjiga. Za česte i uvijek prijatne susrete sa starim profesorom, Risojević kaže: „Razgovori sa Miloševićem popunjavaju u mojoj svijesti ona zatamnjena mjesta sjećanja, koja drugim sretnim ljudima osvijetli već u djetinjstvu njihov otac.“

Ranko Risojević je autor više radio-igara za djecu i raznih drugih tekstova iz raznih oblasti umjetnosti.

U svojim knjigama poezije i proze, kao i u mnogim esejima, rasutim po časopisima, Risojević se smjelo vraća stvarnim životnim problemima i „poeziji života“. Taj put je

kružni, od složenosti knjiga koje su se prve javile do jednostavnosti proze što je osobito izraženo u najnovijem romanu „Dječaci sa Une“.

U eseju „Nova pjesma o Kozari“ Risojević se pita: „Ako pjesnika nešto opsjeda, iz te opsjednutosti možda će nastati pjesma. Je li Kozara takav motiv koji opsjeda pjesnika rođenog poslije rata? Teško. Ma koliko nas se ticala patnja tih ljudi, ona nam poetski danas malo govori. Šećemo padinama Kozare, sve je pitamo — o čemu je ono govorio Skender, pitamo se. Sjednemo pod drvo na nekom ćuviku — gdje je naša patnja? Patnje nema. Tu smo mi, tu naše srndaćko srce. Tu treba biti iskren i pjevati o sebi. Neka pjeva začuđenost što je tu, na tom mjestu moglo tako biti.“

I nastala je nova pjesma o Kozari:

Na pijuku se jednom ptica,tako mala, anđelak,smjestila, i dušu mojuogrnula kao perje svojei svoga poroda nadu.

Na krampu, tu, u ozonuKozare, gdje jauče sjekirakad dirne drvo, i gdjejauče drvo kad ga prsttakne — anđelak, ptica,bez straha jer dušu mojuoko sebe i svog porodaogrnula je i ne pjevanego sanjari, o travi,kroz koju lijeću njenasnažna krila.

Otresaju se latice, spadapolen po duši mojoj,po krampu, na komepočivaju dvije meke, dvijenježne, dodirujući dušu moju,djevojačke ruke, elektrišućiskoro veče, rastvarajući stvarnost.

Ranko Risojević živi i radi u Banja Luci. Urednik je univerzitetske knjige u izdavačkoj kući „Glas“. Knjige su njemu stalna lektira. Čita ih nezajažljivo, sve odreda, nove i stare. Muziku sluša možda više od svega. Stigne on da „prošestari“ i voljenim gradom, obroncima Kozare i rodnim Pastirevom.

U krugu porodice — supruge Mire, sina Vladimira i kćerkice Tatjane — roje se stihovi kao pahuljice. U tom gnijezdu njegovo srce je uvijek srećno, poput „srca grlice“.

{251} Milivoj Rodić

Tragajući za Kozarčanima koji su rat doživjeli kao djeca, a kasnije, u miru, našli u umjetničkom stvaranju ono što im je u djetinjstvu bilo uskraćeno, saznao sam i za Milivoja Rodića, neumornog istraživača i sakupljača, stručnog i naučnog obrađivača žive poetske riječi i narodne, partizanske pjesme, nastale na kozarskom bojištu slobode.

Iako smo se upoznali na Mrakovici, oktobra 1977, sreli smo se kao stari poznanici. Bilo je to na naučnom skupu „Kozara u narodno-oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji“ na koji su došli istoričari i istraživači, naučni radnici i pisci, stari partizani i borci slavnih bitaka, organizatori ustanka i narodne vlasti, Narodnog fronta i Antifašističkog fronta žena, omladine i pionira, Skoja i Komunističke partije, da govore o onoj Kozari na kojoj je svako drvo ranjeno, o Kozari, kolijevci bratstva i jedinstva, o masovnom heroizmu njenih boraca i besprimjernom stradanju kozarskog naroda. Nizala su se saopštenja i referati, jedan za drugim. Tema je bilo napretek i novih saznanja o bitnim karakteristikama narodnog ustanka na Kozari i snazi partizanskog odreda „Dr Mladen Stojanović“, njemačkom okupatoru i ustaškom teroru, velikoj fašističkoj ofanzivi i kozarskim zbjegovima, masovnim zločinima, sabirnim i koncentracionim logorima načičkanim oko Kozare, partizanskim brigama i opštenarodnom frontu u pozadini, memoarskoj građi i prezentaciji kozarske epopeje u muzejskim postavkama i školskim udžbenicima, o mjestu Kozare u oslobodilačkom ratu i njenom zadivljujućem doprinosu konačnoj pobjedi.

Pri kraju dvodnevnog rada, za govornicu svečane sale novog hotela „Kozara“ na Mrakovici, izišao je i Milivoj Rodić i, s osmjehom na licu, obratio se prisutnima. Učinilo mi se da je pročitao samo naslov svoje teme: „Narodnooslobodilačka borba u partizanskoj poeziji Kozarčana“, a onda, kao da nije više čitao, već sve one svijetle stranice stravične i prkosne kozarske istorije protkao stihovima što su nastajali na samom izvorištu događaja, iz duše i srca kozarskog naroda.

Borbena i revolucionarna tradicija kozarskog naroda seže u daleku prošlost. Od davnina je Kozara poznata kao bedem otpora i bastion slobode. Ratničku zbilju i nezapamćeni heroizam njenih ljudi za vrijeme narodnooslobodilačke borbe 1941-1945, neprestano je pratila pjesma. Tada su, o njenom nepresušnom optimizmu, uprkos bolu, stradanjima, pogibijama i strahotnim žrtvama, o njenom duhu i prkosu, buntu i otporu, podvizima i junacima, o Titu, ispjevani najljepši narodni stihovi našeg jezika.

Izlažući prisutnima svoju temu, Rodić se trudio, ili se meni samo tako učinilo, da svojim izborom, stručnim i naučnim komentarima, ne povrijedi ni jednu izgovorenu poetsku riječ o Kozari i Kozarčanima, ni jednu pjesmu i stih koje je morao da navede kao ilustraciju i pjesnički dokumenat Kozare i njenog putokaza do slobode.

Kozarska partizanska pjesma najavila je burne događaje i gotovo hroničarski pratila sva važnija zbivanja od prvog ustaničkog pucnja {252} do posljednjeg dana rata. S pjesmom i kolom koje ima korake samo naprijed usmjerene, Kozara je ušla u legendu.

I ja osjećam neodoljivu potrebu da navedem uz ovaj prilog makar nekoliko stihova iz one velike pregršti kojom je Milivoj Rodić ozario ovaj značajni skup na Kozari.

Zapjevaću što je meni voljaNek se znade da sam iz KnešpoljaNe bojim se ni boga ni kraljaNi tri para knežičkih žandaraDok se zemlja oko Sunca krećeKozara se pokoriti nećeSred Kozare tvrde pločePartizanska borba počeTu je borbu Mladen dig'oI narodnu želju stigoJa i dragi jedne vjere nismoMi kujemo bratstvo i jedinstvoŠto valjalo pušku pripasaloSamo smeće oko kuće šećeIde Mladen vodi partizaneRazveo ih na sve četri straneHerojska se borba razigralaKozara se slavom ovjenčalaNas dva brata oba ratujemoNe plač' majko, ako poginemoMi smo braća ispod KozariceGdje ne rađa majka izdajiceMi smo braća, mi smo i drugoviKo jabuka kad se raspoloviPoznaju se braća KozarčaniPo pjevanju i po jurišanjuNeću žalit svoje krviZa slobodu proliću je prviKozara je od velika čudaProletere razbacala svudaPetokraka zašto si crvenaZato što si u krvi stečenaLijepo li je moje janje nosiTitovka mu na garavoj kosiDruže Tito, naše rosno cvijećeCio narod za tobom se krećeKoju bi' ja pjesmu zapjevalaKad Partiju ne bi spominjalaDrug je Tito izdo naređenjeSvi u borbu za oslobođenjeKozarsko se kolo ne okreneDa u njemu Tita ne spomeneJa sam Tita lijepo darovalaDva mu sina u brigadu dalaDruže Tito jabuko od zlataDala sam ti sva četiri brataMitraljezu čaure ti žuteJa se uzdam u Tita i u tePjesmu pjevam kad mi krvca lijeSve u slavu Tita i Partije

Kozara je pet brigada dalaTri momaka dvije djevojakaKozara je sve od sebe dalaPrve borce do Tita maršalaOj, Kozaro, divno opjevanaU najtežem času nasmijanaOj, Kozaro, ne treba ti kišeHeroji te krvlju natopišeJa sam svoje zakopala janjeU Kozari pod jelovo granjeSvud grobovi u zrelome žituA Kozara zaklinje se TituDruže Tito, mi ti se kunemoDa sa tvoga puta ne skrenemoNek svi znadu da je to rečenoČuvaćemo u krvi stečenoČuvaćemo tekovine drageUzdamo se u vlastite snageDomovini vjerni ćemo bitiAko treba život položitiKnešpolje je vatrom popaljenoAli nikad jarmom porobljenoPo Kozari dijete pužePa mi veli zdravo družeZdravo druže mili brateIma l' ovdje moga tateZdravo druže partizaneIma l' ovde moje naneNema, nema, drago dijeteUbiše ih Švabe klete

Iako sa razdaljine decenija i godina rasutih po našem pamćenju, stihovi nam ostadoše u duši gotovo isti onakvi kakvi su bili u trenutku svoga rađanja. I danas, ovdje na Mrakovici, progovoriše snagom izvorne svježine narodnog izobilja o neuništivosti života i poezije, njegove vjerne pratilice.

Posljednji stihovi, koje je Milivoj Rodić kazao sa govornice, zapljuštali su kao pun šaržer metaka ispaljen po djeci na Kozari, iako ih je on izgovorio, nekako drukčije i mekše. Jer, Rodić je kao sedmogodišnji dječak, iz malog sela Jutrogošte, samo kilometar udaljene od

Milivoj Rodić, rođen 1935. u selu Donja Jutrogošta pod Kozarom, profesor i doktor jugoslovenske književnosti, živi i radi u Tuzli. Fotografija iz 1954. godine sa odsluženja vojnog roka.

{253} Dubičke ceste preko koje se Kozara, u velikoj fašističkoj ofanzivi u ljeto 1942. probijala iz paklenog obruča, dobro upamtio i zbjeg kada je sva Kozara u zbjeg bila pretvorena.

Njegova majka Mara sa četvoro sitne djece nije mogla proći kroz obruč, već se morala vratiti u Kozaru. Najteže joj je bilo sa sedmomjesečnim sinčićem Veljkom. Neke žene su je nagovarale da ostavi njega jednoga, a spasava preostalih troje, ali je majka odlučno odgovorila da, ako treba ginuti — ginuće zajedno. Pretres Kozare streljačkim strojevima i one čudesne „grablje“ sa psima tragačima preživjela je na strmoj gradinskoj kosi ispod Vitlovske. Mirko Rodić, odbornik, pomogao im je da se sakriju. U nekim rupčagama zatrpanim granjem, preturili su preko glave svoja najteža tri dana u životu. Mala Milanka je plakala i majka je morala da joj stavlja krpu na usta, a Veljko je bio dobar i nije plakao. (Danas je Veljko Rodić, beba iz kozarske ofanzive, istoričar i jedan od direktora Nacionalnog parka „Kozara“). I tako, provlačeći se kroz „iglene uši“, majka se sa svojim malenima još dugo verala po šumarcima Planinice, kuvala djeci „varicu“, a oni su snivali tople pogače i pokajmačene pite. Tek avgusta 1942, kada su se na Paležu okupili preživjeli kozarski borci, vratila se u spepeljenu Jutrogoštu.

Kako je to bilo i Milivoj se živo sjeća:

„Zavukli smo se u polovinu kuće moje bake Stajke, u stvari, u onaj dio koji, nekim slučajem, nije bio izgorio. Inače, sve kuće u našem selu tada su spaljene, njih dvadesetak, ukupno. Bila je pustoš koju je teško opisati. Samo su čopori pasa kidisali i na djecu što su pomagala odraslima da sahrane mrtve kojih je bilo na svakom koraku. Tako je i moga oca Kostu, vjerovatno, neko zakopao. Njega su uhvatile ustaše u Krivoj Rijeci i sa grupom Kozarčana odvukle u logor na Sajmištu. Sami smo morali da preživimo rat. Bili smo djeca, a ipak, zreli i ozbiljni kao starci. Kada su nam odbornici, 1944. godine, podigli zgradicu od brvana, da se od zime sklonimo, postao sam član i pionirske organizacije. Imao sam drvenu pušku i „titovku“ sa petokrakom. Rajko Slijepac, skojevac, bio je naš komandir. Igrali smo se rata i držali stražu kod groblja. Takmičili smo se u berbi voća, branju kukuruza i sakupljanju oraha i lješnika za partizansku bolnicu koja nije bila daleko od našeg sela. U jesen 1944. godine pošao sam u partizansku školu. Za vrijeme nastave u jednoj seoskoj kući u Ušivcu, jer je prva škola bila izgorjela, naša učiteljica, Brana Zec, držala je na stolu parabolu, da nas brani od fašista, ako zatreba. Prva slova naučio sam i sa kućnih vrata premazanih čađu koje je učiteljica ispisivala nekim bijelim kamenčićima. U pionirskoj organizaciji i na zborovima u Knešpolju, zavolio sam narodnu poeziju, priče i pjesme o našoj borbi i revoluciji, a u partizanskoj osnovnoj školi — učiteljski poziv.“

Milivoj Radić se dalje školovao u domovima ratne siročadi i raznim internatima, kao i većina njegovih vršnjaka ispod Kozare. Gimnaziju i učiteljsku školu završio je u Banjaluci, a Višu pedagošku akademiju u Sarajevu. Onda je, dugi niz godina, bio učitelj u Miskoj Glavi kod Ljubije i nastavnik u osnovnoj školi u Bosanskom Šamcu. Sada radi kao pedagoški savjetnik u Zavodu za obrazovanje u Tuzli. Studije jugoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu završio je vanredno kao što je odbranio i doktorsku disertaciju „Revolucionarna i partizanska narodna poezija Bosne i Hercegovine“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Do sada je objavio preko 200 stručnih i naučnih radova iz oblasti narodnog stvaralaštva i nekoliko obimnih knjiga i publikacija od kojih se posebno izdvajaju: „Narodne partizanske pjesme sa Kozare“, lijepa i uzbudljiva „pjesmarica đacima i svima koji vole svoju {254} zemlju i njenu slobodu, bukvar i čitanka za hiljade čitalaca“; „Plamene zvijezde“ su prava panorama narodnih pjesama o ženi u borbi i revoluciji, a „Sunce iza gore“ — čitavo bogatstvo revolucionarnih pjesama sa tla Bosne i Hercegovine. I njegova reprezentativna publikacija narodnih pjesama o Titu, zbirka je najljepših stihova o neugasloj legendi naše revolucije.

Milivoj Rodić je sa zadivljujućom upornošću istraživača sakupio i preko dvije hiljade narodnih pjesama o našoj borbi i socijalističkoj revoluciji.

Tu poeziju što vijekovima dovire iz dubine naroda, on i danas sakuplja sa istom onom ljubavlju sa kakvom je ta poezija i nastajala „iz glave cijelog naroda“, kako je to još Njegoš rekao.

 VI BILANS ZLOČINA NAD DJECOM KOZARE

Trebalo je da prođe više od tri decenije da se konačno utvrdi stravični spisak smrti djece sa područja Kozare: imena ubijene djece i imena njihovih roditelja, u kojima su mjestima i kada rođena, gdje su i kada stradala.

Evo bilansa tog zločina koji su izvršili ustaški i njemački krvnici. Za četiri ratne godine, od aprila 1941. do aprila 1945, iz 219 kozarskih sela i gradova ubijeno je i na druge načine umoreno 11.194 djece. Najmlađa su bila u pelenama i kolijevkama, a najstarija su imala 14 godina. Na najsvirepiji način ugašen je život 6.302 dječaka i 4.874 djevojčica. Za njih 18 nije bilo moguće utvrditi ime i pol. Ubijena su prije krštenja.

Po uzrastu, ubijeno je 738 četrnaestogodišnjaka, 819 trinaestogodišnjaka, 567 dvanaestogodišnjaka, 799 jedanaestogodišnjaka, 390 desetogodišnjaka, 580 devetogodišnjaka, 444 osmogodišnjaka, 555 sedmogodišnjaka, 692 šestogodišnjaka, 737 petogodišnjaka, 791 četvorogodišnjaka, 934 trogodišnjaka, 1.013 dvogodišnjaka, 951 jednogodišnjaka. Prevremena smrt najviše je pokosila dojenčad. Njih 1.195 imalo je tada samo nekoliko dana ili nekoliko mjeseci. Prosječna starost 11.194 ubijenih dječaka i djevojčica bila je 6,5 godina.

Po nacionalnom sastavu najtragičnije su prošli Srbi — 10.775. ubijenih. Na drugom mjestu su Romi — 310; ubijeno je 73 malih Muslimana, 15 Jevreja, 12 Hrvata, dok se za devetoro djece nije mogla utvrditi nacionalna pripadnost.

Za mladi naraštaj Kozare najkobnija je bila 1942. godina. Tada je ubijeno 9.443 djece. Masakr je učinjen u toku i poslije velike bitke na ovoj planini, koja je Kozaru pretvorila u legendu. Godine 1941. ubijeno je 212 djece, 1943. stradalo je 673, a godinu dana kasnije 799. Djeca sa Kozare su ginula i u 1945. godini. U posljednjim mjesecima rata, kada je neprijatelj bježao iz naše zemlje, ubijeno je 103 mališana.

Najviše djece sa Kozare progutalo je jasenovačko stratište. U Staroj Gradiški, Jablancu, Mlaki, Uštici i Jasenovcu — 5.683; u logorima za djecu (Gornja Rijeka, Jastrebarsko, Sisak), u transportima, zagrebačkim prihvatilištima i bolnicama — 3.254; u pokoljima izvršenim u rodnim mjestima i u zbjegovima na Kozari i Grmeču stradalo je 1.195 djece; od 16.500 Kozarčana protjeranih u Slavoniju, Moslavinu i Bilogoru ustaše su ubile 700 mališana; u logoru na Sajmištu kod Zemuna živote je izgubilo 234, dok se iz njemačkih dušegupki nije vratilo 19 djece.

Za izvjestan broj djece sa Kozare nije bilo moguće utvrditi mjesta njihovog stradanja niti humke gdje su pokopana.

Kakve je razmjere imao zločin nad djecom Kozare može se vidjeti i iz ovih primjera: na teritoriji opštine Bosanska Gradiška pred rat je živjelo 48.000 stanovnika. Svaki četvrti (11.595) pao je kao žrtva nacističkog i ustaškog terora. Među njima je bilo 4.444 djece. Kakav je masakr počinjen nad najmlađim naraštajem ove opštine pokazuju primjeri iz nekoliko njenih sela: Bistrica, 272, Vrbaška 264, Gašnica 380, Gornji Podgradci 487, Jablanica 403, Mokrice (malo romsko selo) 216, Trebovljani 243, Turjak 487, i tako redom satrven je najmlađi naraštaj iz 50 potkozarskih sela opštine Bosanska Gradiška.

Opština Bosanska Dubica po broju žrtava drži primat u drugom svjetskom ratu. Od 33.000 stanovnika, koliko je imala uoči rata, svaki drugi je žrtva ustaškog i njemačkog bezumlja — 14.287. Među njima je 4.149 djece. Ako se ukupnom broju žrtava doda i 3.404 poginula borca narodnooslobodilačkog rata, onda je dubička opština smanjena za 53 procenta svoga stanovništva. Statističari su utvrdili da je u legendarnom Knežpolju potpuno uništeno 513 seoskih domaćinstava, iz kojih niko nije preživio ni po muškoj ni po ženskoj liniji, i da je dubička opština tek osamdesetih godina dostigla predratni broj stanovnika.

Spisak smrti nevinih najdublja je rana na licu Kozare.

Pomenimo ih s poštom. {259}

SRBIJA IMA MNOGO SNAŽNIH ARGUMENATA ZA TUŽBU PROTIV HRVATSKE (15)

Pokolj srpske dece u Lici

Samo u Divoselu ustaše su poklale čak 195 nejači od jedne do deset godina!Užasni zločini genocida koje su Hrvati-ustaše počinili nad Srbima širom Hrvatske za vreme Drugog svetskog rata naročito jezivi bili su u Lici.Ove strahote u knjizi „Lička tragedija“ opisao je Mirko Rapaić, i sam žrtva, učesnik i svedok, kome su ustaše u Jadovnom poklale oca i tri rođena strica. Najveći broj Srba ubijen je u jamama-stratištima širom ovog dela srpske zemlje.„Moj suprug Danilo Brakus bio je paroh pravoslavne crkve u selu Bjelopolje kod Korenice. Ustaše su ga uhapsile prvi put polovinom juna 1941. godine i odvele ga u Korenicu. Tu su ga ispitivali i mučili zajedno sa ostalim Srbima koji su se našli u zatvoru. Jedini razlog da ga uhapse bio je taj što su htjeli da potpuno unište sve sveštenike, ali mi to tada nismo znali... Odveli su ga 1. jula (u ponoć) za Prijeboj, i tamo su ga u jamu bacili. Prije toga su ga svirepo mučili“, opisala je stradanje svoga supruga Nada Brakus.I sam autor knjige Mirko Rapaić, tada dvadesetogodišnjak, opisao je strahovit zločin koje su ustaše počinile nad malom Milenom Lalić, koju su nabili na kolac!„Na moju nesreću, bio sam očevidac pokolja srpskog naroda u selu Homoljac, nedaleko od Korenice. To se dogodilo14. marta 1945. godine kada se već približavao kraj rata. Tu odmah kraj kuća naišao sam pored jedne ograde i ugledao stravičan prizor.

PAKAO U DIVOSELUKontinuitet zločina koje su Hrvati počinili nad Srbima tokom čitavog prošlog veka posebno se potvrdio baš u ovom kršnom kraju. Naročito teško stradalo je selo Divoselo i njegovi žitelji, gde je pobijeno i zaklano preko 800 Srba i uništeno oko 60 domaćinstava! Samo u ovom selu ustaše su poklale čak 195 dece od jedne do deset godina! Takođe je mnogo nastradala i omladina od 16 do 30 godina. Zverski je pobijeno 184 mladića i devojaka. Ako se zna da je samo za jedan dan, 5. avgusta 1941. godine pobijeno čak 265 Divoseljana u uvali Kruškovače na Velebitu, onda se dobija još upečatljivija slika pakla u kome se našao srpski narod ovog kraja.

Na jednom kocu - nabijeno dete! Hrvatski zlikovci su djevojčicu nabili na kolac i tako je ostavili. Nabijena na kolac između nožica, i tako ostavljena smrzla se na studeni i izgledala je kao kakva lutka. Bila je potpuno gola. Samo joj je između nožica curila krv, pa niz kolac i tako crveni mlaz krvi se zaledio. Jedva sam skinuo to djete sa koca. Djevojčica se zvala Milena Lalić i rođena je 1944. godine. Nije imala ni godinu dana a krvnici je bezdušno nabiše na kolac. Obilazeći dalje, shvatio sam da se stanovnicima ovog srpskog sela dogodilo veliko zlo. Na zgarištima kuća naišao sam na pojedine dijelove ljudskog tijela: pečene noge, ruke i poneka glava. Ustaše su ljude zatvarale u kuće i zapalile. Ako je neko i pokušao da pobjegne, sustigli su ga, ubili i bacili natrag u vatru. Tako je u vatri izgorjela čitava porodica Miloša Lalića. Pored Miloša, izgorjeli su njegova žena, tri sina i dvije kćeri. U tom bezumnom pokolju Hrvati su pobili i zapalili 45 žitelja ovog malog srpskog sela. Iz kuća Lalića pobijeno je 37 duša, a iz Panjkovića šest“, svedočio je Rapaić.Sutra: „Oluja“ - konačan egzodus Srba iz RSK

Autor:Petar Pašić