39
Dopisna teologija 2. CIKLUS 2. GODINA 16. PISMO CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred očima današnju Crkvu s njezinom impozantnom veličinom, ali u isto vrijeme i s njezinim pogreškama i manjkavostima, tko je promatra u svjetlu njezina poslanja i gleda njezinu nesigurnost, taj se mora upitati da li se ta Crkva s pravom poziva na Isusa Krista. Je li ona uistinu sačuvala Isusovu poruku i djelo i pronijela ih neiskrivljene kroz povijest ili pak možda Crkva kao takva ili neke njezine važne crte zamračuju i iskrivljuju ono što je Isus donio i učinio? Tko promatra Crkvu, taj mora postaviti pitanje s obzirom na njezino porijeklo i zakonitost. Odgovor treba prije svega tražiti u Novom zavjetu. U njemu je sadržano i sačuvano ne samo izvorno svjedočanstvo o Isusu Kristu nego tu imamo i mjerodavno svjedočanstvo o tome što je Pracrkva sama o sebi mislila i vjerovala. Tu je ovjekovječeno kako je Pracrkva gledala svoj temelj u svome uskrslom Gospodinu i kako je prema tome s pravom izvlačila svoje porijeklo iz Isusova djelovanja i njegove volje. To je svjedočanstvo, kako ćemo vidjeti, mnogostruko; ne da se jednostavno svesti na isti nazivnik. Stoga valja otkriti to mnogostruko svjedočanstvo Novog zavjeta o Isusovoj zajednici učenika, o Crkvi, i onda tragati za zajedničkim središtem. Isto tako treba pokušati odgovoriti u kojem se smislu ta Crkva očituje kao djelo Isusa Krista. Time ćemo dobiti mjerilo kojim se mora mjeriti Crkva prošlih stoljeća i današnja, mjerilo koje se u svakom slučaju tek u razvijenoj vjeri te iste Crkve može ispravno shvatiti i primijeniti. Još jedna napomena za vaše studiranje: u ovom ćete pismu opet naići na mnogo svetopisamskih mjesta. Nije to zato da biste sva ta mjesta morali otvoriti i pročitati ili dapače zapamtiti. Ali mora biti jasno da u ovom pismu ne donosimo neutemeljene tvrdnje. Možda ćete se osim toga nekad kasnije htjeti malo pobliže pozabaviti nekim određenim vidom ove teme pa će vam u tom slučaju navedena biblijska mjesta dobro doći.

Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

  • Upload
    others

  • View
    3

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

Dopisna teologija

2. CIKLUS 2. GODINA 16. PISMO

CRKVA U NOVOM ZAVJETU

Uvod

Tko ima pred očima današnju Crkvu s njezinom impozantnom veličinom, ali u isto vrijeme i s njezinim pogreškama i manjkavostima, tko je promatra u svjetlu njezina poslanja i gleda njezinu nesigurnost, taj se mora upitati da li se ta Crkva s pravom poziva na Isusa Krista. Je li ona uistinu sačuvala Isusovu poruku i djelo i pronijela ih neiskrivljene kroz povijest ili pak možda Crkva kao takva ili neke njezine važne crte zamračuju i iskrivljuju ono što je Isus donio i učinio? Tko promatra Crkvu, taj mora postaviti pitanje s obzirom na njezino porijeklo i zakonitost. Odgovor treba prije svega tražiti u Novom zavjetu. U njemu je sadržano i sačuvano ne samo izvorno svjedočanstvo o Isusu Kristu nego tu imamo i mjerodavno svjedočanstvo o tome što je Pracrkva sama o sebi mislila i vjerovala. Tu je ovjekovječeno kako je Pracrkva gledala svoj temelj u svome uskrslom Gospodinu i kako je prema tome s pravom izvlačila svoje porijeklo iz Isusova djelovanja i njegove volje. To je svjedočanstvo, kako ćemo vidjeti, mnogostruko; ne da se jednostavno svesti na isti nazivnik. Stoga valja otkriti to mnogostruko svjedočanstvo Novog zavjeta o Isusovoj zajednici učenika, o Crkvi, i onda tragati za zajedničkim središtem. Isto tako treba pokušati odgovoriti u kojem se smislu ta Crkva očituje kao djelo Isusa Krista. Time ćemo dobiti mjerilo kojim se mora mjeriti Crkva prošlih stoljeća i današnja, mjerilo koje se u svakom slučaju tek u razvijenoj vjeri te iste Crkve može ispravno shvatiti i primijeniti. Još jedna napomena za vaše studiranje: u ovom ćete pismu opet naići na mnogo svetopisamskih mjesta. Nije to zato da biste sva ta mjesta morali otvoriti i pročitati ili dapače zapamtiti. Ali mora biti jasno da u ovom pismu ne donosimo neutemeljene tvrdnje. Možda ćete se osim toga nekad kasnije htjeti malo pobliže pozabaviti nekim određenim vidom ove teme pa će vam u tom slučaju navedena biblijska mjesta dobro doći.

Page 2: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 2

SADRŽAJ 1. Crkva kao vječno pitanje i trajan problem 1.1. Isus: Da - crkva: Ne?

1.1.1. Isusova kritika ljudske vlasti 1.1.2. Crkva se danas traži i dovodi u pitanje 1.1.3. Može li se Crkva pozivati na Isusa?

1.2. Postoji li jaz između zajednice Isusovih učenika i Crkve?

1.2.1. Isusova poruka: kraljevstvo Božje 1.2.2. Crkva: pouskrsni pojam

1.3. Pokušaji odgovora iz povijesti novije teologije

1.3.1. Crkva: nesporazum? 1.3.2. Crkva: osnovana neposredno od Isusa? 1.3.3. Crkva: posljedica Izraelova odbijanja? 1.3.4. Crkva: nova ponuda i za Izrael 1.3.5. Crkva: utemeljena u sveukupnom Kristovu otajstvu

1.4. Sveukupno Kristovo otajstvo kao temelj Crkve

1.4.1. Crkva - djelo zemaljskog i uskrslog Gospodina 1.4.2.Crkva - razvijena u Novom zavjetu

1.5. Zadaci

2. Isusovo navještanje kao porijeklo Crkve 2.1. Isus i krug njegovih učenika

2.1.1. Isusovo navještanje - poziv svemu čovjeku 2.1.2. Isusov poziv na nasljedovanje:

- okuplja oko Isusa - izabire Dvanaestoricu - šalje suradnike - daje Petru posebnu zadaću

2.1.3. Učenici kao predstavnici Isusa i naroda 2.1.4. Učenici kao bratska zajednica 2.2. Krug Isusovih učenika i Crkva 2.2.1. Krug učenika: usmjeren prema Izraelu 2.2.2. Krug učenika: sazvan zbog blizine kraljevstva Božjega 2.2.3. Gozbeno zajedništvo učenika: Isusova trajna volja 2.2.4. Zajednica Isusovih učenika - klica Crkve 2.3. Zadaci

3. Prazajednica 3.1. Nova zajednica u Isusovu duhu

3.1.1. Stara i nova Božja zajednica - obećanje i ispunjenje 3.1.2. Stara i nova Božja zajednica - povezanost i odijeljenost 3.1.3. Nova Božja zajednica - ispunjena Duhom 3.1.4. Nova Božja zajednica - povezana u ljubavi

Page 3: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 3

3.2. Red u bratskom zajedništvu

3.2.1. Narod Božji u uređenom zajedništvu 3.2.2. Služba Dvanaestorice 3.2.3. Poslanje apostola 3.2.4. Petrovo mjesto u Prazajednici

3.3. Druge službe i služenja 3.3.1. Mnogovrsne službe - jedno služenje 3.3.2. Mnogovrsna služenja - jedan Gospodin

3.4. Pismo kao čimbenik utemeljenja zajednice

3.4.1. Novi zavjet - nastaje s Crkvom 3.4.2. Novi zavjet - norma Crkve

3.5. Zadaci 4. Pojam Crkve u apostola Pavla 4.1. Pavlovske slike i predodžbe o Crkvi

4.1.1. Novi Izrael 4.1.2. Crkva Božja:

- kao mjesna i sveopća Crkva - kao zajednica potreba i ljubavi

4.1.3. Hram i nasad 4.2. Središnja slika: Crkva kao Kristovo tijelo 4.2.1. Mnogi udovi - jedno tijelo 4.2.2. Udovi Crkve - udovi Kristovi 4.2.3. Krist - glava svoga tijela, Crkve 4.3. Crkva kao sakramentalno zajedništvo

4.3.1. Krštenje: utemeljenje jedinstva s Kristom i Crkvom 4.3.2. Euharistija: produbljenje jedinstva s Kristom i Crkvom 4.3.3. Ženidba: tajanstvena slika jedinstva Krista i Crkve

4.4. Zadaci 5. Pojam Crkve u drugih novozavjetnih pisaca 5.1. Pojam Crkve u Matejevu evanđelju

5.1.1. Zajednica Isusa Krista: - poslana ljudima - sastavljena od ljudi - pozvana na ljubav - pozvana s Izraelom

5.1.2. Zajednica kao "Ekklesia": - porijeklo pojma - umetak evanđelista - što taj pojam želi reći - kakvu puninu vlasti ima Crkva

Page 4: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 4

5.1.3. Služba i službe u zajednici: - kao bratsko služenje - kao početak papinskog primata

5.2. Pojam Crkve u Ivanovu evanđelju 5.2.1. Crkva - jedinstvo s Kristom u Duhu 5.2.2. Crkva - dionica savršenoga života 5.2.3. Crkva - oslonjena na tradiciju i službu 5.3. Još neke crte novozavjetnog pojma Crkve 5.3.1. Crkva kao zajednica nasljedovanja 5.3.2. Crkva kao zajedništvo u Duhu Svetom:

- Duh kao vez jedinstva - Duh kao snaga za svjedočenje - Duh kao garancija vjernosti Isusu

5.3.3. Crkva kao uređena zajednica: - odgovornost zajednice - odgovornost službenika - zajednica i službenici u zajedničkoj odgovornosti

5.3.4. Crkva - na putu prema dovršenju: - narod Božji na putu - stavljena na kušnju

5.4. Zadaci 6. Svjedočanstvo o Crkvi - svjedočanstvo o Isusu Kristu 6.1. Krist - porijeklo, središte i mjerilo Crkve 6.1.1. Crkva - utemeljena u Isusu Kristu 6.1.2. Crkva - djelo uskrsloga Gospodina 6.2. Krist kao središte i svrha Crkve 6.2.1. Krist prisutan u svojoj Crkvi 6.2.2. Krist vodi svoju Crkvu prema dovršenju 6.3. Zadatak

Page 5: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 5

1. CRKVA KAO VJEČNO PITANJE I TRAJAN PROBLEM

1.1. Isus: Da - Crkva: Ne?

Jedva da ima neka institucija koja bi danas u tolikoj mjeri bila izložena unakrsnoj vatri mišljenja i kritike kao Crkva.

1.1.1. Isusova kritika ljudske vlasti

Uzrečica: "Isus: Da - Crkva: Ne!" ima temelj u samom evanđelju. Kaže se da je evanđelje poruka koja oslobađa čovjeka, dok Crkva nastupa u obliku zakonskih i vladalačkih struktura, koje je i Isus oštro kritizirao: "Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi'. Ta jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji. Ta jedan je Otac vaš - onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa - Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen" (Mt 23, 8-12). Nije slučajno što se slična kritika čuje iz redova današnje mlade generacije, ali u toj kritici sve su glasniji i stariji članovi Crkve.

1.1.2. Crkva se danas traži i dovodi u pitanje

Uzrečica: "Isus: Da - Crkva: Ne!" znači više od obične krilatice ili ratobornosti. To se jasno očituje u praksi crkvene svakodnevnice: na jednoj strani živo zanimanje za Isusovu osobu i stvar (usp. Pismo 9/1.1), začudna socijalna i politička angažiranost koja se pozivlje na Isusa (razne organizacije za pružanje pomoći, pitanje ljudskih prava), traganje za novim, jednostavnijim oblicima života; na drugoj strani opada odlaženje na nedjeljne mise, smanjuje se broj crkveno sklopljenih brakova, kritiziraju se etička načela (npr. seksualni moral). A da se ipak traži "crkvenost" u jednom drugom i širem smislu, u smislu živog zajedništva vjernika, pokazuje povećan broj mladih sudionika na katoličkim i crkvenim skupovima, pokazuju novi oblici stvaranja religioznih zajednica, pokazuje opasna privlačnost i utjecaj različitih religija mladih i sektolikih organizacija.

Da se pri tome ne negira posve ni službena struktura Crkve, hijerarhija, pokazuje spontano oduševljenje za posljednje pape, s kojih odsijava autoritet povezan s ljudskošću i dobrotom kao neki znak nade.

1.1.3. Može li se Crkva pozivati na Isusa

Tko sve to uzme ozbiljno, taj se mora zapitati: Postoji li veza između Isusa i Crkve, između Isusova naviještanja kraljevstva Božjega (Usp. Pismo 8/2.1) i naviještanja pouskrsne Crkve koja postoji sve do naših dana (usp. Pismo 9/1.2)? Da li se možda to dvoje međusobno isključuje? Da li se možda dopunjuje? Stoji li možda jedno prema drugom u plodnoj napetosti?

Page 6: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 6

1.2. Postoji li jaz između zajednice Isusovih učenika i Crkve?

Da se postavljaju takvi problemi, možemo vidjeti iz nekoliko biblijskih opažanja.

1.2.1. Isusova poruka: kraljevstvo Božje

U središtu Isusove poruke stoji kraljevstvo Božje kao od Boga darovana zbilj-nost koja mijenja i nanovo oblikuje čovjeka i njegov svijet (usp. Mk 1,15), kao još uvijek skriven ali ipak nezaustavljiv proces (usp. Pismo 8/2.14). Kako s tako dinamično-revolucionarno shvaćenim kraljevstvom Božjim pomiriti više statično-institucionalno oblikovan pojam Crkve? "Nije Crkva nego je kraljevstvo Božje posljednji cilj božanskog plana spasenja i punina spasenja svega svijeta."1 Je li onda Crkva čisti rezultat slučaja, možda nekakvo ružno rješenje pošto se izgubilo središte Isusove poruke sa svojom udarnom snagom?

1.2.2. Crkva: pouskrsni pojam

Taj povijesni problem još više otežava jedno čisto jezično opažanje. Pojam "Crkva" (grčki: ekklesia) nalazi se u Evanđeljima samo dva puta: u Mateja (Mt 16,18; 18,17), i to vjerojatno u kasnijem pouskrsnom smislu (usp. u ovom Pismu 5.13), a pojam "kraljevstvo Božje" samo kod sinoptika oko stotinu puta, i to najviše kao izvorna Isusova riječ. U tom sklopu pozornost svakako zaslužuje i način prikazivanja evanđelista Luke, koji u svom Evanđelju ne spominje poimence "Crkvu", ali u Djelima govori o njoj više od dvadeset puta; dakle svrstava je u pouskrsno vrijeme. Naše razmišljanje potvrđuju i novozavjetne poslanice, posebice Pavlova predaja po kojoj je Ekklesia i kućna i mjesna zajednica, a može značiti i Crkvu u sveobuhvatnom smislu.

Usp. Rim 16,5: "Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući" (=Priske i Akvile) - 1 Sol 1,1: "Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjana u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu." - 1 Kor 10,32: "Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj!"

I tu je Crkva očito prikazana kao pouskrsna zbilja i stoga nam se pitanje s početka nameće još upornije: što je zajedničko Isusu i Crkvi?

1.3. Pokušaji odgovora iz povijesti novije teologije

Budući da ova pitanja nisu sasvim nova, premda se u naše vrijeme opet ozbiljno postavljaju, postoje različiti odgovori na njih tijekom povijesti teologije. Navest ćemo neke reprezentativne.

1.3.1. Crkva: nesporazum?

Na jednom se krilu nalaze protestantski istraživači Rudolph Sohm (povjesničar prava i profesor crkvenog prava, 1841-1917) i William Wrede (egzeget, 1859-1906). Oni su smatrali da je nastanak Crkve plod kriva shvaćanja Isusova naviještanja i njegove namjere. Stvarni tvorac i osnivač Crkve bio bi Pavao. Takvo je shvaćanje danas egzgegetski neodrživo.

1 SCHNACKENBURG, Rudolf, Die Kirche im Neuen Testament. Freiburg (3)1966, str. 166.

Page 7: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 7

1.3.2. Crkva: osnovana neposredno od Isusa

Nasuprot tome stoji tradicionalni, i u katoličkoj Crkvi zastupan odgovor koji brani da je Crkvu sam Isus želio i da je ona stupila na mjesto Izraela: Isus je stoga pozvao Dvanaestoricu (usp. Mk 3,13-19), Petra odredio za upravitelja (usp. Mt 16,17-19) i u dvorani posljednje večere jasno zasvjedočio da želi utemeljiti Crkvu i svojima ostavio oporuku (usp. Mk 14,22-25). I to gledište nailazi danas na teške egzegetske probleme.

1.3.3. Crkva: posljedica Izraelova odbijanja?

Kao treći odgovor spomenimo utjecajno i mimo konfesionalnih granica zastupano mišljenje: Crkva je nastala jer je Izrael odbacio Isusovo navještanje. Zbog tog Izraelova odbacivanja krug je učenika nakon Uskrsa napravio korjenit zaokret i dosljedno se okrenuo misioniranju pogana, pri čemu je onda "crkvenoutemeljitetske akte" zemaljskog Isusa (npr. euharistiju) pouskrsno oblikovao i na temelju poslanja Duha institucionalizirao. Kako god bilo opravdano to mišljenje - mi ćemo se još na njega osvrnuti - i koliko se god čini da odgovara historijskom tijeku, ipak je pitanje je li Crkva na svom početku prvotno nastala odvraćanjem od židovstva i predstavlja li onda kao "Crkva pogana" neku vrstu "antižidovskog pokreta".

1.3.4. Crkva: nova ponuda i za Izrael

Najuvjerljivije djeluje jedna modifikacija i dorada upravo spomenutog mišljenja, tzv. "četverodijelna shema". Ona promatra nastanak Crkve kroz četiri faze. To su: preduskrsna faza ponude i odbijanja, te pouskrsna faza apostolskog i poapostolskog vremena.2 Tu se jako naglašava da je i nakon Isusove smrti i njegova uskrsnuća navještanje bilo u prvom redu usmjereno prema Židovima. Tako se ističe da se, istina, odstupilo od početaka, ali da je sačuvan i kontinuitet.3

1.3.5. Crkva: utemeljena u sveukupnom Kristovu otajstvu

Na istoj crti s tim što smo upravo spomenuli nalazi se i mišljenje koje ovdje zastupamo: porijeklo i razvoj Crkve imaju svoj temelj u sveukupnom Kristovu otajstvu. Jer problem koji se u prethodno spomenutim pokušajima jasno očituje jest baš kontinuitet između preduskrsne i pouskrsne faze, između zemaljskog Isusa i njegove poruke o kraljevstvu Božjem na jednoj strani i pouskrsnog razdoblja u kojem je na nalog Uskrsloga nastalo novo učeništvo koje teži stvoriti zajednicu na drugoj strani. Prema tome otajstvo Isusa Krista i nastanak Crkve jesu međusobno ovisne veličine i ne daju se razdvojiti. Svrha je našeg izlaganja istaći taj kontinuitet u "Isusovoj stvari" (kraljevstvo Božje - Crkva), ali i identitet osoba (Isus Krist i Dvanaestorica - s izuzetkom Jude). Istražit ćemo koji se poticaji i počeci nastajanja Crkve nalaze kod Isusa iz Nazareta i kako su te poticaje i početke u pouskrsnom vremenu kršćanske zajednice shvatile i dalje razvijale.

2 MUSSNER, Franz, Gab es eine "galiläische Krise"? u: Orientierung an Jesus. Zur Theologie der Synoptiker.

Festschrift für J. Schmid, hrsg. von Paul HOFFMANN in Zusamenarbeit mit Norbert BROX und Wilhelm PESCH. Freiburg 1973, str. 238-252.

3 MÜLLER, Paul-Gerd, "Jesus ja - Kirche nein" u: Linzer Theologische Quartalschrift 126 (1978), str. 129-137.

Page 8: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 8

1.4. Sveukupno Kristovo otajstvo kao temelj Crkve

1.4.1. Crkva: djelo zemaljskog i uskrslog Gospodina

Kad tražimo početke nastanka Crkve u djelovanju zemaljskoga Isusa, ne idemo toliko za tim, kako će se još vidjeti, da otkrijemo i pokažemo pojedine Isusove čine i riječi u kojima bi on neposredno postavljao temelj organizirane Crkve. Ono što smo tradicionalno obuhvaćali izričajem Isus je "utemeljio Crkvu" moramo promatrati diferenciranije i u isto vrijeme utemeljenije. Treba da otkrivamo Crkvu u njegovu sveukupnom djelovanju, ne samo u djelovanju zemaljskog Isusa nego i u djelovanju uskrsloga Gospodina u prakršćanskoj zajednici; valja početi s njegovim javnim nastupom i završiti s nastankom novozavjetnih tekstova. U tom cjelokupnom sklopu dadu se onda otkriti pojedini koraci u djelovanju zemaljskog Isusa koji vode prema budućoj Crkvi.

1.4.2. Crkva: razvijena u Novom zavjetu

Tako dobivamo određene međaše pomoću kojih ćemo pristupati pitanjima ovoga pisma i tražiti odgovore. - Najprije ćemo pitati što je stvarno Isusova poruka: u kojem smislu ona sadrži

naslućivanja i predznake kasnije organizirane i točno strukturirane zajednice? (usp. pogl. 2)

- Drugi korak vodi nas zatim do vremena prazajednice, o kojoj je djelomično govor u Djelima apostolskim (usp. pogl. 3)

- Pavlovski će nam pogled na Crkvu posebno dati odgovor na pitanje kakvo je bilo temeljno Pavlovo shvaćanje Crkve te otkriti slike i teološke predodžbe o sveopćoj Crkvi i o pojedinim mjesnim Crkvama (usp. pogl. 4)

- Konačno pokušat ćemo skicirati i druga različita novozavjetna težišta i misli vodilje glede Crkve (usp. pogl. 5)

- Iz te mnogostrukosti izvući ćemo posljednje pitanje: koje je jedinstveno središte već u Novom zavjetu prilično raznolike i donekle zamršene tvorevine "Crkve" (usp. pogl. 6)

1.5. Zadaci

1. Koje su se sve predodžbe stvarale da bi se razjasnio odnos između Isusa i Crkve?

2. Potražite i izvan ovoga pisma znake umornosti Crkve, odnosno kritike Crkve, ali i

znake novonastalog zanimanja za Crkvu.

Page 9: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 9

2. ISUSOVO NAVIJEŠTANJE KAO PORIJEKLO CRKVE

2.1. Isus i krug njegovih učenika

2.1.1. Isusovo navještanje - poziv svemu čovjeku

Tko želi saznati u kojem se smislu u Isusovoj poruci nalazi klica mogućeg nastanka Crkve, mora početi od naviještanja blizine kraljevstva Božjega. Ono je po Marku sažeto u pozivu: "Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!" (Mk 1,15). Taj apel sadrži bitne elemente Isusove preduskrsne propovijedi (usp. Pismo 8/2.1.). Blizini nadošlog, dapače već započetog i djelatnog kraljevstva Božjega odgovara ozbiljno upozorenje upućeno ljudima da se obrate i vjeruju, dakle da se otvore i budu spremni za tu posve drukčiju, nečuveno novu zbiljnost i djelovanje Božje u ovom svijetu. To je izazov upravljen čovjeku u svoj njegovoj osobnosti i poziv da se opredijeli.

2.1.2. Isusov poziv na nasljedovanje:

To se kraljevstvo Božje očituje u Isusovoj riječi, u njegovu djelovanju. Stoga obraćenje i vjera na kraju krajeva ne znače ništa drugo nego vezivanje uz Isusovu osobu i okrenutost prema njemu u osobnom nasljedovanju.

- okuplja oko Isusa

1. Poziv na nasljedovanje pogađa posve korjenito i bezuvjetno prve učenike

Isusa, koji vide, čuju i slijede.

"I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi! Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim" (Mk 1,16-18). Slično zvuči i druga scena: "Prolazeći, ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: Pođi za mnom! On usta i pođe za njim" (Mk 2,14).

Taj poziv na osobno zajedništvo s Isusom, koji on upravlja ljudima bez njihove zasluge i koji se stoga doživljava kao dar (usp. Mk 2,17), mogli bismo uzeti kao "prastanicu" i pratemelj kasnijeg zajedništva koje će se nazvati Crkva. Pri tome je važno upamtiti: Ovdje je riječ jednako o povezanosti s Isusom, o zajedništvu s njime, o boravku kod njega kao i o poslanju za druge: učinit ću vas ribarima ljudi (usp:Mk 1,17). Riječ je dakle, ukoliko naši tekstovi dopuštaju takav zaključak, od samog početka o pokretu okupljanja oko Isusove osobe, koje misionarski usmjereno. Tu tendenciju potvrđuje još jedan korak.

- izabire Dvanaestoricu

2. U današnjem teološkom istraživanju nema gotovo nikoga tko bi osporavao

daljnji Isusov korak u nastanku zajednice učenika, naime, izbor i uspostavu, Dvanaestorice: “Isus uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi Dvanaestoricu da budu s njim, pa da ih pošalje propovijedati te imaju vlast izgoniti đavle. Ustanovi, dakle, Dvanaestoricu: Šimuna: njemu nadjenu ime Petar… i Judu Iškariotskoga, koji ga izda” (Mk 3,13-19). Isto tako možemo s dobrim razlozima tvrditi da taj krug

Page 10: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 10

Dvanaestorice predstavlja dvanaest plemena naroda Izraelova (usp. Post 49) i da će na kraju vremena imati sudačku vlast (usp. Mt 19,28; par Lk 22,30). Ta povijesno-spasenjsko-eshatološka perspektiva, koja uključuje prošlost i budućnost, obilježje je kasnije Crkve. Na sličan je način znakovita i vezanost uz Isusa te misionarsko usmjerenje prema izraelskom narodu. Neposredna zadaća Dvanaestorice sastoji se u tome da preuzmu iste dužnosti kao i Isus, naime propovijedati poruku o kraljevstvu Božjem i izgoniti zle duhove, dakle dalje razvijati Isusovo djelo riječju i činom.

Posebnost i jednostavnost uspostave kruga Dvanaestorice naglašena je još i time što je smještena na goru (mjesto posebne blizine i objave Božje), zatim time što Isus poziva i izabire Dvanaestoricu, što se ponovljeno ističe zajedništvo s njime i poslanje u njegovo ime, što je svaki od njih spomenut poimence. Ljudska slabost i krhkost jednog takva zajedništva - možda i to upućuje na buduću Crkvu - ističe se time što se spominje izdajnik (usp. Mk 3,19). Među njima se nalazi i revnitelj Šimun (Lk 6,15); šarena grupica - pa je razumljivo da je imala svojih napetosti.

- šalje suradnike

3. Osim tih dobio je i izvršio svoje poslanje, čini se, još jedan veći krug suradnika. U prilog toj tvrdnji govori ne samo Isusov poticaj da se učenici mole za nove žeteoce (usp. Mt 9,37 sl) nego i nalog koji Isus po evanđelistu Luki daje “Sedamdesetorici” (usp. Lk 10,1-11); “Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.”

Da li broj “sedamdeset” (drugi tekstovi imaju sedamdeset i dva) znači baš 70 ili je s tim brojem povezana neka dublja teološka misao (sveopći poziv svih naroda - usp. Iz 60,3; Izl 1,5), nije u ovom sklopu od presudne važnosti, ali je vjerojatno za Lukino poimanje: Isus je Mesija svih naroda, pa i pogana (usp. Lk 1,32; Dj 1,8).

- daje Petru posebnu zadaću

4. Nije lako zaključiti koju je ulogu u tom užem i širem krugu učenika imao Petar. Bez sumnje mu u Evanđeljima pripada vodeće mjesto, što počiva na preduskrsnim temeljima. - U popisima Dvanaestorice on se najčešće navodi na prvome mjestu (usp.

Mk 3,16; Mt 10,2; Lk 6,14; Dj 1,13). - On vjerojatno prvi dobiva ime “Petar” - Stijena, što upućuje na izvjesni

autoritet koji mu je povjerio sam Isus (usp. Mk 3,16; Mt 4,18). - On u mnogo slučajeva nastupa kao glasnogovornik toga kruga (usp. npr.

Mk 8,27 sl; 9,5;10,28).

U kojoj je mjeri to njegovo povlašteno mjesto ovisno o tome što se po 1 Kor 15,5 Uskrsli najprije njemu ukazao (usp. Lk 24,34), jedva je još moguće povijesno ustanoviti.

Po Mt 16, 17-19 Isus svečano postavlja Petra za kamen temeljac Crkve. To je mjesto po uvjerenju većine bibličara kako na katoličkoj tako i na protestantskoj strani u tom obliku moglo biti formulirano tek nakon Isusova uskrsnuća. Slično je i s Lk 22,31 sl (da Petar jači u vjeri svoju braću) i sasvim sigurno s Iv 21,15 sl (služba pastira). S povijesnog se gledišta možda može reći da je Petar stekao i određenu negativnu “slavu” time što je zatajio Isusa (usp. Mk 14,66-72). K tome treba pribrojiti i njegov pogrešan nazor o Isusovu trpljenju i njegovoj smrti te Isusov oštar ukor: ”Nosi se od mene, sotono!” (Mk 8,33). Nije stoga bez razloga što se Isus (po Lk 22,31 sl) posebno moli za njega - da jači braću. Trebalo bi još

Page 11: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 11

upozoriti na povlašten položaj trojice učenika, Petra i Zebedejevih sinova (Jakova i Ivana), koji su bili svjedoci i Isusove slave (usp. Mk 5,37; 9,2) i poniženja (usp. Mk 14,33). Možda se tu očituje neki "hijerarhijski" moment s Petrom na čelu (usp. također Petra i njegove pratioce: Mk 1,36; Lk 9,32).

2.1.3. Učenici kao predstavnici Isusa i naroda

Krugu učenika povjerena je po Mk 3,14 sl u neku ruku dvostruka funkcija: Prvo, Dvanaestorica mogu predstavljati Isusa u njegovu zemaljskom djelovanju; drugo, oni zastupaju sveukupnog Izraela sastavljena od dvanaest plemena. Oni dakle navješćuju Isusovu poruku narodu, ali i obratno primaju umjesto naroda Isusovu poruku u poukama koje su samo njima upravljene. Oni su u isto vrijeme i učitelji i slušatelji, učenici i poslanici (apostoli). U svakom slučaju oni stoje u tijesnoj vezi i povezanosti s Isusom, s njegovom osobom i njegovom riječi.

S obzirom na vanjski oblik te povezanosti mogao se Isus nadovezati na tada u židovstvu poznati odnos učitelj-učenik. Ali stvarno taj odnos ide dalje i dublje (usp. Pismo 10/3.1). Razlog za to je najprije u Isusovoj osobi; Isus je učenike posebnim i jedinstvenim pozivom odredio za nasljedovanje. To ovisi i o zadacima koji odatle proizlaze za učenike.

2.1.4. Učenici kao bratska zajednica

Na tom stadiju razvoja još je nemoguće govoriti o nekoj "crkvenoj organizaciji". Za ovako relativno malen krug to nije bilo ni potrebno. Isus nije poznavao službe i strukture kakve prije svega očituju kasniji novozavjetni spisi (npr. pastoralne poslanice) iako je moguće u pozivu učenika na navještanje nazrijeti i poziv na neko "službeno" služenje. Isusova zajednica jest zajednica braće (usp. Mt 23,8); u njoj jedni drugima služe kao što im je on dao primjer (usp. Lk 22,24-27).

Što se tiče te "zajednice braće", mogao je Isus isto tako preuzeti i dalje razvijati oblike tadašnjeg vremena. I farizeji, a napose eseni (usp. Pismo 8/2.11.2) nazivali su se "braća saveza". Vanjsko zajedništvo bilo je uvijek obogaćeno prije svega istim učenjem i istom misli. U takvoj su se grupi ljudi osjećali kao "istinska zajednica Izraelova". Slikovit izraz za to bila je bratska gozba religioznog karaktera, jako razvijena u kumranskoj zajednici.

2.2. Krug Isusovih učenika i Crkva

2.2.1. Krug učenika: usmjeren prema Izraelu

Dok su se "bratstva" farizeja i esena gotovo sektaški zatvarala prema vanjskom svijetu, zajednica Isusovih učenika bila je otvorena. Time se već nameće odgovor na slijedeće pitanje: Komu se obraćaju Isus i njegovi učenici? Komu navještaju svoju poruku? U bitnome svemu izraelskom narodu, ne samo jednom određenom krugu, ne samo izabranima i posvećenima. Svi su pozvani na obraćenje i vjeru, nitko nije isključen.

"Reče mu Ivan: Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili, jer ne ide s nama. A Isus reče: Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je" (Mk 9,38-40).

Tom krugu "svih" uz odbačene i grešnike mogu pripadati i pogani. To pokazuje činjenica da Isus ponekad prelazi izvan granica Izraela (usp. Mk

Page 12: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 12

7,24-30) premda je bio svjestan da je u prvom redu "poslan izgubljenim ovcama doma Izraelova" (usp. Mt 15,24) pa i svoje učenike upućuje da se ograniče na taj okvir (usp. Mt 10,5). Ali Isusova poruka u svakom slučaju nije upućena samo nekom "svetom ostatku".

Ideja "svetog ostatka", malog dijela izraelskog naroda koji jedini ostaje vjeran Bogu, pojavljuje se najprije u proroka (Iz; Jr). Kumranska zajednica primijenila je tu ideju isključivo na sebe. Nasuprot tome Isusova poruka i djelovanje barem uključno pokazuju univerzalne crte i klice. To je očito upravo iz toga što se neograničeno obraća svim ljudima (usp. Mt 11,19; par Lk 7,34; Lk 15,2.7).

Ipak je Isusovo navještanje prihvatilo samo malo stado, a najveći se dio naroda zatvorio prema njegovoj poruci (usp 1.33). Tu je korijen onog shvaćanja koje smatra da je Crkva nastala zbog toga što je Izrael zakazao pa se Isus okrenuo prema poganima.

Bez sumnje je ono prvotno zanosno raspoloženje i pokret oko Isusa (“galilejsko proljeće”) došao u određenu krizu, barem onda kada je postalo jasno i nedvosmisleno da njegov "mesijanski cilj" vodi na križ i nasljedovanje (usp. Mk 8,31-35). Pitanje je međutim je li takozvana "galilejska kriza" dovoljna "podloga" za odgovor na pitanje odakle Crkva.4 Jer i nakon tog presudnog zaokreta Isus se ne bavi isključivim misionarenjem pogana, i dalje on govori učenicima i (židovskom) narodu (usp. Mk 8,34). Ali može se smatrati sigurnim da prispodobe, npr. ona o svadbenoj gozbi (Mt 22,1-14) (sigurno već matejevski redigirana) i ona o kukolju i pšenici (Mt 13,24-30) upućuju na dijeljenje i opredjeljenje već u Isusovo vrijeme.

2.2.2. Krug učenika: sazvan zbog blizine kraljevstva Božjega

Premda je zajednica Isusovih učenika na neki način otvorena i za ljude onkraj granica Izraela, mišljenje da je Isus za zemaljskog života izravno utemeljio sveopću Crkvu koja bi imala trajati do kraja vremena nailazi na velike poteškoće. Gotovo je nemoguće historijski osporiti da se Isus ograničio samo na Izraela. On osim toga naglašava sadašnje vrijeme, sadašnjost, trenutak odluke, neodgodivu blizinu kraljevstva Božjega (usp. prispodobe o rastu usjeva, npr. Mk 4,16-29). Čini se da se tu ne misli na neko duže vremensko razdoblje i da nema mjesta za neku zajednicu koja bi bila most između toga razdoblja i konačnoga dovršenja. Dakako, moguće je zamisliti da je Isus nakon svoga "neuspjeha" u Galileji ipak pomišljao na stvaranje zajednice koja će dalje nastaviti njegovo djelo.

2.2.3. Gozbeno zajedništvo učenika: Isusova trajna volja

U tom sklopu (krug učenika i Crkve) treba istaći i Isusovo znakovito gozbeno zajedništvo, posebice s odbačenima i grešnicima (usp. Mk 2,13-17); ono je tako otvoreno i slobodno da mu upravo zbog njega predbacuju kako je prijatelj carinika i grešnika (usp. Lk 7,34; Mt 11,19). To zajedništvo stola, izraz i slika Božje ljubavi i spasenjske volje (usp. također izvješća o gozbama Mk 6,32-44 par; Iv 6,1-13 te Isusovo uspoređivanje kraljevstva Božjega s gozbom, npr. Mt 8,11), dostiže svoj vrhunac u Isusovoj oproštajnoj večeri (usp. Mk 14,22-25 par). Tu Isus osniva i svojima oporučno ostavlja nešto temeljno i sržno važno. To očituje time što proročki tumači kako je njegova smrt zastupničko predanje sebe za druge i u isto vrijeme novi početak u Očevu kraljevstvu (Mk 14,25; usp. Pismo 8/4.22.1). To očituje i prazajednica kad kasnije svjesno ponavlja tu

4 LEHMANN, Karl, Die Stiftung der Kirche u: Die Kriche. Freiburg 1978, str. 31.

Page 13: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 13

Isusovu posljednju svečanu gozbu (usp. Dj 2,42.46). Ako je možda previše u tom Isusovu činu gledati "akt utemeljenja Crkve i izvor ideje o Crkvi"5 , ipak "ne može se sumnjati u to da je Isusu za vrijeme njegova zemaljskog života bilo stalo do trajanja zajednice iščekivatelja spasenja u vremenu između njegove smrti i konačnog ostvarenja kraljevstva Božjega".6

2.2.4. Zajednica Isusovih učenika - klica Crkve

Nakon svega ovoga možemo zaključiti: premda zajednicu učenika koju je Isus okupio i kraljevstvo koje je navijestio ne možemo jednostavno poistovjetiti s Crkvom, ipak tu nalazimo presudne začetke okupljačkoga pokreta i stvaranje grupe pokreta koji je svakako stajao pod eshatološkim predznakom, ali koji se kasnije ipak razvijao po općim zakonima ljudsko-zemaljskih zajednica i pri tom utvrđivao tako da je stvoren historijski i teološki temelj kasnije Crkve. Iz toga možemo dalje zaključivati: Crkva se temelji na djelu i poruci zemaljskoga Isusa; razvoj od Isusove zajednice učenika do razvijene Crkve, koji se odvijao pod vodstvom Uskrsloga, dade se na osnovi Novog zavjeta pratiti barem u svojim počecima i obrisima. Zbog toga sasvim razumljivo i put naših daljnjih razmišljanja vodi prema prazajednici. Kao pomoć za shvaćanje svega toga može poslužiti shematski prikaz na slijedećoj stranici.7

2.3. Zadaci

1. Na koje poteškoće nailazi ova rečenica: "Isus je za svoga zemaljskog života izravno osnovao sveopću Crkvu koja bi imala trajati kroza sva vremena?"

2. Koja je bila dvostruka zadaća kruga Dvanaestorice koji je pozvao Isus i njegovih učenika uopće?

3. Što je s obzirom na zajednicu vjernika Isus očitovao time što je slavio posljednju večeru sa svojima?

4. Kako se može ukratko opisati povezanost između zemaljskoga Isusa i Crkve?

5. Pročitajte čl. 5 "Dogmatske konstitucije o Crkvi". Što se tu kaže o odnosu kraljevstva Božjega i Crkve?

6. U "Zakletvi protiv modernista" Pija X. iz godine 1910. tvrdi se ovo: "Isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkvu, čuvaricu i učiteljicu objavljene riječi, neposredno i izravno ustanovio sam pravi i povijesni Krist dok je boravio kod nas te da ju je sagradio na Petru, prvaku apostolske hijerarhije, i na njegovim nasljednicima kroz vjekove" (DENZINGER, Enchiridion symbolorum, 3. izd., br. 2145). Usporedite taj tekst s tekstom čl. 32 (pretposljednji odsjek) "Pastoralne konstitucije o Crkvi u današnjem svijetu 'Gaudium et spes' ". Kakav se razvoj misli dade tu ustanoviti s obzirom na tvrdnju da je Crkvu osnovao Krist?

5 KATTENBUSCH, F., Der Quellort der Kirchenidee u: Festgabe fur A. von Harnack (1921), str. 143-162,

posebno 169. 6 MÜLLER, Karlheinz, Die Aktion Jesu und die Re-Aktion der Kirche. Würzburg 1972, str. 24. 7 Preuzeto iz: RÜCK, Werner/VOLK, Hansjörg, Kirche für die Zukunft. Mainz 1974, str. 134.

Page 14: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 14

Isus

Osnutak kruga Dvanaestorice

sav Izrael

naviješta kraljevstvo

Božje

održavanje gozbe Posljednja večera

Isusova smrt i uskrsnuće

Crkva Isusa Krista

3. PRAZAJEDNICA

3.1. Nova zajednica u Isusovu duhu

Između zajednice Isusovih učenika i Crkve što nastaje stoji događaj Isusova uskrsnuća. Je li uskrsnuće "provalija" koja razdvaja zajednicu učenika i Crkvu ili je to most koji ih međusobno povezuje? Dosljedno tome mora se postaviti pitanje: Postoji li kontinuitet između preduskrsnog i pouskrsnog vremena? Postoji li zakonit razvoj od zajednice Isusovih učenika prema Crkvi Isusa Krista?

Upravo s obzirom na to valja zapaziti: na početku Isusova zemaljskog djelovanja stoji poziv kruga učenika, na kraju njihov bijeg (usp. Mk 14,27.50). Prvi čin Uskrsloga jest ponovno okupljanje učenika (usp. Mk 14,28) i tek od toga časa možemo - kako će se još vidjeti govoriti o "Crkvi".

Na narednim ćemo stranicama to pitanje postaviti prazajednici, onim najranijim kršćanskim oblicima zajedništva. Pri tome ćemo se osloniti na Pavlove poslanice i na svjedočanstvo Djela apostolskih, u kojima unatoč Lukinoj redakciji, dakle i u preoblikovanoj građi, možemo otkriti starije predaje.

Da pri tome prazajednicu ne smijemo ograničiti samo na Jeruzalem (kako proizlazi iz Lukina poimanja, po kojem je prastanica Crkve posve usredotočena na Jeruzalem), pokazuje sigurno starija i pouzdanija galilejska predaja naših Evanđelja (npr. Mk 16,7; Mt 28,16-20; Iv 21).

Page 15: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 15

3.1.1. Stara i nova Božja zajednica - obećanje i ispunjenje

Ovdje treba najprije spomenuti kako je prazajednica sama sebe shvaćala u odnosu prema Isusu Kristu. Pri tom je značajno da prvi kršćani sebe zovu najprije nazivima "sveti" (npr. Dj 9,13), "izabrani" (npr. Kol 3,12), a onda Ekklesia, Crkva, "Crkva Božja" (usp. 1 Kor 1,2; 2 Kor 1,1) i ponekad "Crkva Kristova" (Rim 16,16). Tu "dolazi do izražaja da kršćanske zajednice sebe smatraju novim mnoštvom izabranih koje je Bog stvorio".8

U pojedinostima nije baš posve jasno porijeklo pojma Ekklesia i kako ga valja tumačiti. Ipak se može reći ovo: "Ekklesia" znači u tadašnjoj grčkoj govornoj uporabi zajedno sazvanu narodnu skupštinu pravno priznatih slobodnih građana koja upravo zasjeda. U Septuaginti dobiva jače religiozno značenje time što je povezana s Božjim imenom. Grčki izraz "Ekklesia tu theu" označava prema tome "Božju zajednicu" (ustvari: Jahvin narod: Pnz 23,2-4; 1 Ljet 28,8). Podloga je hebrejska riječ "qahal" = narod, zajednica naroda, odnosno "qahal Jahve" = Božja skupština (Jahvina), tj. zajedništvo naroda na Božji poziv i u Jahvino ime. I u apokaliptičkom je židovstvu (npr. u Kumranu) qahal u značenju "Božji saziv posljednjih vremena", koji će konačno odlučiti u borbi "sinova svjetla" protiv "sinova tame", mogao igrati neku ulogu. Osim toga nije nebitno ni zapaziti da u Septuaginti Ekklesia ima prije svega kultno značenje: ona nije toliko čvrsto definirana institucija, nego prije svega zajednica ljudi koji se okupljaju na službu Božju. U tom se okupljanju njihovo jedinstvo uvijek iznova obnavlja. Je li kršćanska zajednica za sebe izabrala taj naziv da bi se razlikovala i ogradila od židovske sinagoge? Nije sigurno, ali je sasvim moguće. U svakom se slučaju čini da se jedna helenistička skupina judeokršćana u Jeruzalemu po prvi put prozvala "Ekklesia" (Dj 2,47; 5,11), a na isti se način Antiohija spominje kao drugo (poganskokršćansko) žarište prakršćanskog zajedničkog života (Dj 11,26; 13,1; 14,27). Pavao svakako pretpostavlja da je taj naziv poznat jer ga upotrebljava kao po sebi razumljiva (usp. 4,12). Naša riječ "Crkva", spomenimo još i to, temelji se na kasnogrčkom izrazu kyriake (trebalo bi dodati: oikia) = kuća koja pripada Gospodinu, kućna zajednica.

Prazajednica se, koliko to možemo utvrditi, nadovezuje na starozavjetno shvaćanje "zajednice Božje" dok se naziva "Ekklesia". Ona se smatra (neposredno) povezana s narodom Božjim, Izraelom (usp. krug Dvanaestorice prije Uskrsa - 2.12.2). Tako okupljena zna da ju je pozvao Isus i zakonito utemeljio Uskrsli te želi na nov način prihvatiti i ispuniti obećanja povjerena Izraelu i nadu okupljanja Božjeg naroda posljednjih vremena.

To je obećanje npr. formulirano u Iz 2,2 sl: "Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva. On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema riječ Jahvina." U Ez 36,24 stoji: "Tada ću vas sabrati iz svih naroda i skupiti iz svih zemalja, natrag vas dovesti u vašu zemlju."

3.1.2. Stara i nova Božja zajednica - povezanost i odijeljenost

Jedva je moguće sumnjati u to: Prazajednica "je bila svjesna da ju je Bog izabrao i odredio da postane središtem i točkom okupljanja Izraela posljednjih vremena kojega će on pozvati.”9 Zbog toga se prazajednica sve više odvajala od židovske bogoštovne zajednice i od hramskog bogoslužja. O

8 KERTELGE, Karl, Gemeinde und Amt im Neuen Testament. München 1972, str. 69. 9 ROLOFF, Jürgen, Ekklesia u: Exegetisches Wörterbuch zum NT, hrsg, von Horst BALZ/Gerhard SCHNEIDER.

Sv. 1, Stuttgart 1980, str. 998-1011, ovdje str. 1001.

Page 16: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 16

nekom “međustanju" svjedoči Dj 2,46, gdje se govori o sudjelovanju u hramskoj službi Božjoj, ali istovremeno i o vlastitim sastancima.

Za razvoj je Crkve u Novom zavjetu tipično da je u isto vrijeme i povezana sa starim Izraelom, ali i odijeljena od njega. Tako je prikazan stari i novi narod Božji, Izrael u svome otpadu i u svome novom pozivu, tako je očitovana i Božja nepokolebiva i na sva vremena protegnuta volja da spasava.

3.1.3. Nova Božja zajednica - ispunjena Duhom

Daljnji moment stvaranja prakršćanske zajednice po Lukinu je prikazu slanje Duha. Ta "sila odozgor", koja izlazi od proslavljenoga Gospodina (usp. Dj 1,8), nadahnjuje Crkvu i tako je utemeljuje (usp. 2,1-12). Prazajednica osjeća da je tim Duhom ispunjena i pozvana svjedočiti za Isusa. Duh poziva ljude iz njihova dosadašnjeg životnog okvira i postavlja ih u novo zajedništvo. Stoga ta zajednica, odnosno njezine vodeće ličnosti pozivaju na obraćenje. To obraćenje ima biti zapečaćeno u krštenju. Tako krštenje - slično kao i zajednička molitva i "lomljenje kruha" - postaje građevnim elementom nove zajednice koja nastaje: "Petar će im: Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Svetoga Duha" (Dj, 2,38). "Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama" (Dj 2,42).

Zapazimo: lomljenje se kruha i molitva na neki način nadovezuje na krštenje (premda nisu istovjetni). Na početku Isusova pokreta stoji Ivanovo krštenje kao poziv na okupljanje i obraćenje (usp. Mk 1,4-8); Isus se sam ne bavi tom aktivnošću, nego joj se pridružuje i podlaže (usp. Mk 1,9-11), ali je tim jasnije zasvjedočeno kako sudjeluje u zajedničkim gozbama (usp. 2.23) i kako se moli pred učenicima i s njima (usp. Mt 6,9-13; Lk 11,2-4; Mt 11,25-27; Mk 11,26).

3.1.4. Nova Božja zajednica - povezana u ljubavi

Djelovanje Duha očituje se u bratskom zajedništvu prvih kršćana i u njihovim djelima praktične ljubavi prema bližnjemu. Jer stablo se prepoznaje po njegovim plodovima (usp. Mt 7,17-20). Zajedništvo misli nalazi izraz u zajedništvu dobara (usp. Dj 4,32) i u pomaganju siromašnih (usp. Dj 4,34-37), što opet očituje povezanost s Isusovim načinom djelovanja (usp. Lk 6,20 sl). Sigurno, Luki je tu jako stalo da po mogućnosti pokaže "idealnu sliku" prvih kršćana; ali on ju u isto vrijeme slika kao "sliku vodilju" za one koji dolaze. Ipak, on pri tom nipošto ne prešućuje tamne i ljudske strane, kao npr. zgodu s Ananijom i Safirom (usp. Dj 5,1-11) ili svađu oko pravedne podjele hrane (usp. Dj 6,1 sl)

3.2. Red u bratskom zajedništvu

Ako se Prazajednica smatrala bratskom zajednicom, sasvim se prirodno postavlja pitanje je li u tom zajedništvu bilo organizacije i službi.

3.2.1. Narod Božji u uređenom zajedništvu

Već samim nazivom "Ekklesia" prazajednica se nastavljala na starozavjetni narod Božji, koji je bio oblikovano i organizirano zajedništvo. Odatle možemo zaključiti da je i ona pokazivala određene strukture odnosno da ih je stvarala, premda ih ne možemo bez daljnjega uspoređivati s našim

Page 17: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 17

današnjima. Bilo bi dakle pogrešno u Pracrkvi gledati neku čistu "Crkvu ljubavi" bez službi i struktura i dovodit je u apsolutnu suprotnost s kasnijom "pravom Crkvom", kako se nekad pokušavalo. Jer kao što je pravo bez ljubavi neljudsko i prije svega nekršćansko tako će ispravno shvaćena ljubav uvijek poštovati prava i zahtjeve drugih.

3.2.2. Služba Dvanaestorice

Ne možemo iscrpno ulaziti u pojedine službe. Spomenimo samo Dvanaestoricu, koja su u Djelima spomenuta na prvome mjestu (usp. 2.12.2). Njihov se broj nakon Judina otpada popunja izborom Matije (usp. Dj 1,15-26) i time se uspostavlja veza s povijesnim Isusom; tu vezu naglašava neprekinuto svjedočanstvo (usp. Dj 1,21). Prva je i bitna zadaća te Dvanaestorice navješćivati Riječ (usp. Dj 1,8); spominju se i znaci i čuda što ih čine (usp. Dj 15,12-16) i time se svjesno uspostavlja veza s preduskrsnim vremenom (usp. Mk 3,14); tj. oni će djelovati u istom smjeru i istom punomoći kao i sam Isus riječima i djelima (usp. Mt 10,7 sl).

3.2.3. Poslanje apostola

Pojam "apostol", koji se obično poistovjećuje s "Dvanaestoricom" (usp. Mk 6,7.30) - to je Lukino dosljedno poimanje u njegovu dvostrukom djelu - ne da se u novozavjetnim spisima svesti na jedan nazivnik. Jer ta se oznaka (apostol) primjenjuje i na ljude koji sigurno nisu pripadali preduskrsnom krugu Dvanaestorice, ali ih je, i to je važnije, sam Gospodin ovlastio da navješćuju evanđelje.

Tako se npr. Pavao sam naziva apostolom (usp. Gal 2,8), jasno ne od ljudi ili po nekom čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu (usp. Gal 1,1). On se ne usteže taj naziv priznati i drugim navjestiteljima (usp. Rim 16,7; 1 Kor 12,28). Apostol sam zauzima unutar zajednice posebno mjesto (usp. 1 Kor 9,1 sl) i poziva se na posebnu punomoć (usp. Rim 1,1), za razliku od "nadapostola" (2 Kor 11,5) i u suprotnosti prema "lažnim apostolima" (2 Kor 11,13). Takva svijest "poslanog apostola" počiva u prvom redu na činjenici da ga šalje Uskrsli (usp. 1 Kor 9,1; 15,8) ili pak Crkva kao od Krista pozvana zajednica svetih (usp. 2 Kor 8,23; Fil 2,25). Možda se, osim toga, može izvesti i iz pojma opunomoćenog poslanika u tadašnjem židovstvu, "šaliah" (=apostol): opunomoćeni, poslani, šaliah, stoji po tom shvaćanju na mjestu svoga Gospodara i djeluje snagom njegova poslanja i opunomoćenja (usp. Lk 10,16; Mt 10,40-42). Prema tome apostol stoji na mjestu proslavljenoga Gospodina (usp. 2 Kor 5,20; 13,3). On po Ef 2,20 spada među "temelje" Crkve.

3.2.4. Petrovo mjesto u Prazajednici

Jasno se očituje i Petrovo vodeće mjesto. Njegova se istaknuta uloga očituje u riječima koje upućuje braći, narodu i vlastima.

"U one dane ustade Petar među braćom - a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša - i reče: ...”(Dj 1,15). "A Petar zajedno s Jedanaestoricom ustade, podiže glas i pro-zbori: Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte!" (Dj 2,14). "Petar i apostoli odvrate: Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!" (Dj 5,28).

Petar je istaknut i opisom njegova djelovanja na bolesnicima (usp. Dj 3,1-10) i inicijativom glede misionarenja pogana (usp. Dj 10). On zajedno s Ivanom i Jakovom uživa poseban ugled na apostolskom saboru (usp. Dj 16; Gal 2,1-10). Ipak i on priznaje posebno poslanje Pavla kao misionara pogana (usp. Gal 2,9), dapače dopušta da ga on ukori (usp. Gal 2,11).

Page 18: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 18

3.3. Druge službe i služenja

3.3.1. Mnogovrsne službe - jedno služenje

U novozavjetnim se spisima naziru i druge službe, zapravo "služenja" (grčki: diakonia) po Isusovu primjeru (Mk 10,43 sl). Mi danas jedva možemo znati kakve su to službe bile.

- Ovdje treba spomenuti 7 muževa, koji su tek kasnije - vjerojatno neopravdano

(jer oni su imali drukčije zadaće nego kasniji đakoni) - nazvani "đakonima" (usp. Dj 6,1-6), dok je u Fil 1,1 stvarno govor o đakonima. Nadalje, treba spomenuti "prezbitere" (= stariji, starješine) u Jeruzalemu (usp. Dj 11,30) i u zajednicama dijaspore (usp. 14,23) te u Dj 20,28 spomenute "episkope" (= nadglednike). U predstojnicima, koji imaju zadaću vođenja (usp. 1Sol 5,12), i učiteljima (usp. 1 Kor 12,28), koji su zaduženi za navještanje Riječi, što ima biti usmjerenje u Kristu i po Kristu (usp. 1 Kor 4,17), daju se naslutiti daljnje službe u zajednici.

- Važna, ali nama ne sasvim jasna, bila je uloga "proroka", koji se češće

spominju zajedno s apostolima (npr. 1 Kor 12,28 sl). Njihova glavna dužnost jest: izgrađivati zajednicu tješenjem i opominjanjem (usp. 1 Kor 14,3 sl), razjašnjenjima i uvjeravanjima na sastancima zajednice (usp. 1 Kor 13,24 sl). Čini se da su svojim karizmatičkim djelovanjem sprečavali odveć ukočen i institucionaliziran sustav Crkve. Oni su spasonosan, premda ponekad opasan elemenat nemira u zajednici (usp. 1 Kor 12 i 14), elemenat koji se nikako ne smije gasiti (1 Sol 5, 19 sl).

- Daljnja raščlanjenost i stupnjevitost u zajednici čini se da je natuknuta u

djelomice predpavlovskoj formuli 1 Kor 15, 3-8: Petar, Dvanaestorica, pet stotina te u jednom novom umetku, vjerojatno u pavlovskom proširenju: Jakov, svi apostoli, Pavao.

- Osim toga imale su i žene kako đakonske tako i navjestiteljske zadatke. O

tome svjedoči lista pozdrava u Rim 16,1sl, u kojoj su uz ostale spomenute Feba, Priska, Marija i istaknute zbog svoje posebno vrijedne suradnje (usp. također Fil 4,3). Moguće da se iza imena "Junija" (Rim 16,7) krije čak jedan ženski apostol.

3.3.2. Mnogovrsna služenja - jedan Gospodin

Pisac poslanice Efežanima promatra sve te službe ne kao neke slučajno stečene položaje ili funkcije kojih su se dokopali pojedini članovi zajednice, nego kao Kristove darove: Sam proslavljeni Gospodin postavlja "jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, druge za pastire i učitelje" (usp. Ef 4,11). On je već za svoga zemaljskog života učenike opunomoćio. Premda je Poslanica Efežanima nastala tek kasnije, ipak se u njoj naslućuje svijest prisutna već u Pracrkvi.

Vjerojatno je u vezi s tim shvaćanjem običaj da se kasnije u vrijeme služba podjeljivala polaganjem ruku i uz molitvu (usp. Dj 6,6; Tim 4,14).

Sve su službe bile vezane uz sasvim konkretne čine služenja: npr. uz služenje kod stola (usp. Dj 6,2) ili kod propovijedanja Riječi (usp. Dj 6,4; Rim 12,7) ili uz

Page 19: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 19

brigu za patnike (usp. 2 Kor 8,4) ili za zajednicu kao cjelinu (usp. 1 Kor 12,28). Služba ne pokazuje dakle toliko hijerarhijske koliko služiteljske crte u zajednici i prema njoj. Ona se očituje kao služba služenja: "Što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste". Oni su dakle sluge, svatko kako mu je Gospodin dao (usp. 1 Kor 3,5). Ista misao prožima već i predaju o Isusu, npr. upozorenje dano Dvanaestorici da služe (usp. Mk 9,35).

3.4. Pismo kao čimbenik utemeljenja zajednice

3.4.1. Novi zavjet - nastaje s Crkvom

Ruku pod ruku sa svim time išao je još jedan veoma značajan čimbenik nastajanja Crkve: pismena zabilježba Novoga zavjeta. Kao što je Crkva uopće povezana s izraelskim narodom i u isto vrijeme znači jedan novi početak, tako je Novi zavjet povezan sa Starim zavjetom, svetim pismom Izraela, a ipak je nešto novo.

3.4.2. Novi zavjet - norma Crkve

U novozavjetnim spisima, kao i u Starom zavjetu, vide prve zajednice sve više normu i putokaz, moglo bi se reći: kanon = mjerilo svoje vjere i života. Upravo u tim spisima osjećali su se suočenima Kristovom riječi i pozivom. Stoga su se prvi kršćani nužno morali prilagođavati prilikama ovozemnoga života i zahtjevima svakidašnjice. To ih je nužno upućivalo na vjernička mjerila i načela. A u tom je značajnu ulogu imalo zapisivanje do tada pretežno usmeno širene predaje o Isusu.

3.5. Zadaci

1. Što želi Prazajednica istaći time što sebe naziva "Ekklesia"? 2. Kakvo se značenje pripisuje Duhu Svetom u Prazajednici? 3. Koje službe poznaje Prackrva i kako ih shvaća?

Page 20: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 20

4. POJAM CRKVE U APOSTOLA PAVLA

Slika Crkve koju smo pokušali pokazati, djelomično polazeći od Lukinih Djela apostolskih, uglavnom je ograničena na prazajednicu u Jeruzalemu. Povremeno smo se obazirali i dalje: na zajednice koje je osnovao Pavao sa svojim suradnicima. A budući da je Pavao presudno utjecao na stvaranje i oblikovanje novozavjetnog pojma Crkve, ovdje moramo naznačiti barem još neke njegove izvorne i duboke misli. To ćemo učiniti u više velikih misaonih cjelina: Prvo, predstavit ćemo Apostolovu slikovnu simboliku (4.1), drugo, dodirnut ćemo njegovo "sakramentalno" utemeljenje i produbljenje pojma Crkve (4.3); oba ta kruga susreću se u pogledu na Crkvu kao tijelo Kristovo (4.2).

4.1. Pavlovske slike i predodžbe o Crkvi

Sustavno širenje Isusove poruke onkraj granica Palestine Pavlovo je djelo. Tako po njemu Prazajednica prestaje biti, izrazito židovska, strogo vezana za Zakon, i poprima sveopće pogansko-kršćanske crte.

4.1.1. Novi Izrael

Pavao do kraja ozbiljno uzima djelo spasenja Isusa Krista, koje pojedinac može primijeniti na sebe samo na osnovi od Boga darovane vjere. "Po Pavlu je dakle Božji poziv na vjeru u Isusa Krista temelj zajedništva vjernika u Crkvi".10 Više ne vrijede nikakvi drugi povijesnospasenjski privilegiji: "Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu" (Gal 3,28). Gotovo se neminovno Apostol mora pri tome pozabaviti pitanjem naroda Božjega: Ostaje li i dalje na snazi izabranje Izraela kao naroda Božjega? I: Jesu li po Isusu Kristu i pogani postali "Božji narod"? Kako se taj poziv pogana odnosi prema Izraelu?

U zornoj slici masline (već u SZ simbol Izraela, usp. Jr 11,16; Hoš 14,7) na koju su nakalemljene nove mladice Pavao pojašnjava poganima da oni životnu snagu crpe iz Izraelova korijena. To za novopozvane u isto vrijeme znači upozorenje i obvezu: upozorenje da se ne uzdignu iznad Izraela: jer "ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe" (Rim 11,18b) i obvezu da ne postanu žrtve iste nevjere kao i Izrael; "inače ćeš i ti biti odsječen" (11,22). "Za Pavla ne postoji Crkva samo od kršćana iz poganstva…Pojam Božjeg naroda koji izrasta iz Izraelova korijena ima dakle nezaobilaznu funkciju u pavlovskoj ekleziologiji (učenju o Crkvi )...”11

Ipak stoji činjenica da su Židovi zatajili. Ne dokida li to obećanja koja im je dao Bog? Pavlov odgovor glasi: Izraelova nevjera i tvrdokornost ne poništavaju Božje obećanje (Rim 11,29); jer s jedne strane on poziva jedan novi narod, pogane, a s druge strane i Izrael će doći k obraćenju i vjeri, premda tek na kraju. Izrael je nekoć otvrdnuo kao "narod"; Bog će mu se i smilovati kao "narodu" (usp. Rim 11,32). Apostola obuzima divljenje pred "dubinom bogatstva, mudrosti i spoznanja Božjega" (usp. Rim 11,33). Ali novi Izrael, koji je slobodan od prisile Zakona, ne može i ne smije nijekati svoju povezanost sa starim Izraelom. To kažu već oznake koje mu Pavao pripisuje, kao "nebeski Jeruzalem" (Gal 4,26) ili "Izrael Božji" (Gal 6,16), na kome se sada ispunja obećanje dano starom Izraelu.

10 KERTELGE, Gemeinde, str. 33. 11 KÄSEMANN, Ernst, An die Römer. Tübingen 1973, (2)1980, str. 297.

Page 21: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 21

4.1.2. Crkva Božja:

Pavao preuzima pojam Ekklesia - Crkva i njime označuje opisano zajedništvo.

- kao mjesna i sveopća Crkva

1. Pavao gotovo redovito tom riječju označava konkretne mjesne i pojedinačne zajednice, npr. u Solunu (usp. 1 Sol 1,1), u Korintu (usp. 1 Kor 1,2; 2 Kor 1,1) ili u Galaciji (usp. Gal 1,2). Ali i kućna zajednica kao najmanja jedinica dobiva taj naziv (usp. Rim 16,5: zajednica u kući Priske i Akvile; 1 Kor 16,19; Flm 2), a tako se napokon zove i Crkva kao "zajednica Božja" u sveobuhvatnom, nadmjesnom smislu (usp. 1 Kor 10,32; 15,9) - ali uvijek u konkretnom, osobnom značenju, ne apstraktno, ne pretežno kao juristički zamišljena i određena institucija (usp. Gal 1,13 i Fil 3,6, gdje Pavao govori o "progonu Crkve Božje", vjerojatno u Jeruzalemu).

U tom bi se smislu mogao naći i odgovor na pitanje: treba li Pavlov izraz "Ekklesia" prevesti sa "zajednica" ili pak "Crkva" (prvi izraz više vole protestantski, a drugi katolički prevodioci). Tu treba reći: za Apostola je svaka zajednica "Ekklesia tu theu" - Crkva Božja; u svakoj se zajednici ostvaruje Crkva. Tako oba pojma (zajednica i Crkva) imaju svoje opravdanje. Ekklesia u Pavla sadrži nekoliko elemenata značenja: ona je kultno-osobna zbilja (usp. 1 Kor 11,22-25: slavljenje Euharistije), ona očituje karizmatičko-eshatološke crte (usp. 1 Kor 11,26; 12,4-11), ali ona ne isključuje ni institucijsko-hijerarhijske momente (usp. npr. predstojnike po 1 Sol 5,12; đakone po Fil 1,1; službe u zajednici po 1 Kor 12,28).

- kao zajednica potreba i ljubavi

2. Pojedine su Crkve međusobno životno povezane. To se naizvana očituje u

tome što se zajednice promatraju i međusobno podupiru kao zajednice potreba i ljubavi (usp. 1 Kor 16,1-3; 2 Kor 9, 1s.15). Unatoč samostalnosti zajednica postoji dakle i povezanost među njima.

Na ideju univerzalne, sveopće Crkve isto tako upućuje i evanđelje, kojemu se pridaje značenje mjerodavne vjerske predaje (usp. 1 Kor 15,1 sl), te prije svega način kako sam Pavao shvaća svoje apostolsko poslanje - svjestan je da je apostol pogana (usp. Gal 2,8). Jeruzalemu u odnosu na sveukupnu Crkvu pripada prvotna i mjerodavna, iako ne apsolutno obvezatna i reprezentativna uloga (usp. Gal 2,1 sl: Pavao traži potvrdu svoga evanđelja od zajednice u Jeruzalemu; slično u Gal 1,18; 2,9).

Ta će se povezanost među Crkvama ocrtati još temeljitije u slici tijela Kristova, koja zajedništvo prikazuje u neku ruku "sakramentalno". O tome ćemo govoriti malo kasnije. Najprije neka još govore druge slike.

4.1.3. Hram i nasad

Misao rasta i međusobne povezanosti izražavaju u Pavla slike kojima on promatra Crkvu kao njivu, kao građevinu i kao hram.

"Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina. Po milosti Božjoj koja mi je dana, ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer, nitko ne može postaviti drugoga temelja, osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist." (1 Kor 3,9-11).

Page 22: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 22

"Ne znate li? Hram ste Božji, i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi" (1 Kor 3,16 sl).

Te slike na prvome mjestu posvješćuju kako Bog jedinstveno vlada nad svojom svojinom, kojoj samo on može dati rast i napredak, ali isto tako daju naslutiti kako čovjek u Božjoj službi s Bogom zajedno nezasluženo radi i skrbi, a osim toga naznačuju statičke temelje (građevina) kao i dinamičke elemente (njiva) potrebne za život zajednice.

4.2. Središnja slika: Crkva kao Kristovo tijelo

Zbilja i djelotvornost Crkve najsnažnije je izražena slikom Kristova tijela.

4.2.1. Mnogi udovi - jedno tijelo

Slikom "tijela" Pavao preuzima jednu u tadašnjem svijetu poznatu predodžbu.

Tako izvješćuje rimski povjesničar Livije (oko 59. pr. Kr. do 17. p. Kr.) kako je Menenije Agripa pomoću usporedbe o udovima i tijelu pokušao pomiriti zavađene građane Rima (narod se bio zbog nezadovoljstva prema Senatu iselio iz grada). "On (=Menenije Agripa) je po predaji bio pušten u tabor (građana) i na stari, jednostavan način ispričao ovo: 'Nekoć nije u čovjeku bilo sve tako harmonično kao danas. Svaki je ud imao svoju vlastitu volju, svoj vlastiti govor. Stoga su se drugi udovi ljutili što se moraju brinuti samo za želudac, za njega raditi i sve mu donositi. A želudac samo leži u sredini i ništa ne radi, nego se samo hrani stvarima koje drugi u nj stave. Stoga udovi zaključe: ruke neće više prinositi hranu ustima, usta neće ponuđeno prihvaćati, zubi neće žvakati. Kroz to vrijeme, dok su nastojali trbuh prisiliti glađu, sami udovi i cijelo tijelo postalo je slabo i jadno. Tek tada su uvidjeli da zadaća želuca nije bila lijenost. Kao što su drugi njega hranili, krijepio je i on druge. Krv nastalu preradom hrane, koja nam održava život i rast, on dijeli u sve žile i udove tijela.' Tom usporedbom pobune tijela s raspoloženjem građana protiv gradskih otaca (=senat) on je po predaji promijenio raspoloženje mnoštva."12

Pavla s gledišta njegove ekleziologije zanima jedinstvo i cjelina, osobnost i komunikativni susret: Svi udovi toga tijela moraju međusobno tvoriti jedinstvo; nije moguće odreći se usluge bilo kojega od tih udova, inače će trpjeti tijelo kao cjelina; pri tome Pavao oslovljava svakoga pojedinca osobno, ali upućuje i na sve druge.

"Doista, kao što je tijelo jedno, te ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni" (1 Kor 12,l2 sl). - "Ne može oko reći ruci: Ne trebam te, ili pak glava nogama: Ne trebam vas. Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji" (1 Kor 12,21 sl). - "Jer, kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, i svi udovi nemaju isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu" (Rim 12,4 sl). - "Bog je tako stvorio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi" (1 Kor 12,24-26).

12 Iz: LIVIUS, Romische Frühgeschichte. 1. Bd., ausgewählt und übertragen von Josef Feix. München o.J., str.

111 sl (knjiga II, pogl. 32).

Page 23: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 23

4.2.2. Udovi Crkve - udovi Kristovi

Tu Pavao naglasuje živo, nerazdvojivo jedinstvo kršćana u Kristu i s Kristom i dosljedno tome - jedinstvo u različitosti, međusobnu upućenost jednih na druge i međusobnu solidarnost. 1 Kor 6,15-17 ide korak dalje: tu se Krist stavlja nasuprot svojoj zajednici, Crkvi, ali tako da je ona s njime najtješnje povezana.

"Zar ne znate da su tijela vaša udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto! Ili, zar ne znate: tko uz bludnicu prione, jedno je tijelo? Jer veli se: Bit će njih dvoje jedno tijelo. A tko prione uz Gospodina, jedan je Duh" (usp. 1 Kor 6,15-17).

4.2.3. Krist - glava svoga tijela, Crkve

Misao povezanosti između Crkve i Krista dalje je razrađena u Kol i Ef. Tu se Krist - a to je nova misao koja nadilazi neprijeporne Pavlove poslanice (usp. Pismo 6/3.11) - naziva Glavom svoga Tijela, Crkve: "On je Glava Tijela, Crkve" (Kol 1,18). Tijesno je s time povezan i još dalekosežniji izričaj: Krist je glava svemira, stvorenja, i svih sila i moći. "Sve mu podloži pod noge, a njega postavi - nad svime - Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja" (Ef 1,22 sl; usp. također Kol 2,10).

Posebice po Poslanici Efežanima "Crkva" je zamišljena i utemeljena već u vječnom stvori-teljskom planu Božjem (1,4sl), sazidana na temelju apostola i proroka, a Isus je Krist njezina glava (1,22) i zaglavni kamen, tako da on drži svu građevinu; i tako ta građevina raste u sveti hram u Gospodinu (1,20 sl; usp. također Kol 2,19). Cilj takva dinamičnog događanja može biti samo životno zajedništvo vjernika s Kristom i međusobno: "U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu" (Ef 2,22). Tako ljubav Kristova ispunja cijelo tijelo u tolikoj mjeri da to nadilazi sve zapreke i svaku spoznaju (3,17 sl) te povezuje i izmirujući pod jednom glavom, Kristom, cijelo čovječanstvo, Židove i pogane (2,11-18). Ta živa suradnja između glave i udova još je jednom snažno izražena u 4,16: "Od kojega sve tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakom pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi". Kako se životno i realistički može odraziti i zajedništvo Crkve, pisac poslanice ističe u lijepoj slikovitoj riječi: "Tako, dakle, više niste tuđinci i pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji" (2,19).

4.3. Crkva kao sakramentalno zajedništvo

Misao osobnog susreta s Kristom i međusobnog jedinstva u pavlovskim je spisima još bolje razrađena i produbljena u vezi s krštenjem (npr. 1 Kor 12,12-14); euharistijom (1 Kor 10,16 sl) i ženidbom (Ef 5,22-33).

4.3.1. Krštenje: utemeljenje jedinstva s Kristom i Crkvom

Svi koji su u Krista kršteni "Krista su obukli" (Gal 3,27), u zajedništvu su s njime. "Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni" (1 Kor 12,13). To novo stanje kršćanina jest nutarnje srastanje s raspetim i uskrslim Gospodinom, najtješnje zajedništvo s njime, zajedništvo koje nastaje krštenjem.

"Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od

Page 24: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 24

mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo, doista, s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću" (1 Rim 6,3-5).

To intimno na krštenju utemeljeno jedinstvo između Krista i vjernika Pavao znade često sažeti u kratku formulu “u Kristu”: U njemu su članovi zajednice posvećeni (1 Kor 1,2), opravdani (usp. 2 Kor 5,21), oslobođeni (Gal 4,4 sl). Time Pavao dotiče jednu novu i nosivu zbilju, zbilju koja u bitnome prožima život pojedinca i zajednice. Tako tijesno zajedništvo s Kristom nužno mora imati odjeka u zajedništvu Crkve: ona više ne stoji pod Zakonom nego pod milošću (usp. Rim 6,14) te je i kao zajednica oprana, posvećena, opravdana u ime Isusa Krista, Gospodina, i u Duhu našega Boga (usp. 1 Kor 6,11).

4.3.2. Euharistija: produbljenje jedinstva s Kristom i Crkvom

Znak i "sredstvo" te povezanosti i jedinstva u istoj je mjeri i euharistija: "Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (1 Kor 10,17). Taj tekst polazi od shvaćanja, "da je zajednica 'tijelo Kristovo' ... Ono što je ona već po krštenju, euharistija utemeljuje i ozbiljuje na nov način, posebno glede jedinstva: Jedno jedino tijelo, tijelo Kristovo".13

Crkva je bez slavljenja euharistije na duže vrijeme nezamisliva jer bi time ostala bez temelja i bez ujediniteljskoga središta.

Stoga će Apostol još jednom iscrpno govoriti o slavljenju Večere Gospodnje u 1 Kor 11, 20-34. Najprije kori zajednicu zbog nastalih zloporaba (11,20-22), zatim predaje iz tradicije naslijeđeni izvještaj o Večeri Gospodnjoj, koji je nadasve važan već i zbog toga što se u bitnim crtama slaže sa sinoptičkim prikazima istog događaja, posebice s Lukinim. Sigurno se i Pavlov izvještaj, kao i oni u Evanđeljima, već preoblikovao u liturgijskim slavljima zajednice. Ipak, ovdje imamo pred sobom najstariju predaju, koja jasno započinje od Isusa i pokazuje da je Crkva s pravom tu gozbu smatrala presudnom za spasonosno zajedništvo s Isusom Kristom. "Kao proslavljeni on je u svojoj spasenjskoj moći prisutan na zemlji i sve one koji s vjerom primaju njegove darove uključuje u svoje 'tijelo'”.14

Sebična zloupotreba te gozbe jest stoga dijeljenje od zajedništva s Isusom Kristom, prestupak protiv osnovnoga usmjerenja i temeljnog zahtjeva Crkve: da bude zajednica pozvanih i posvećenih članova Tijela Kristova.

4.3.3. Ženidba: tajanstvena slika jedinstva Krista i Crkve

"Sakramentalna" povezanost Crkve s Kristom nadalje je pojašnjena u Ef 5,22-33 najtješnjom ljudskom povezanošću i zajedništvom, ženidbom: "Jer, muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve - On, Spasitelj Tijela" (Ef 5,23). Taj odnos objašnjavaju susljedne riječi, u kojima se Krist naziva "Spasiteljem Tijela", tj. Crkve; jer, on ju je "ljubio i sebe za nju predao ..., da ju ... posveti" (Ef 5,25 sl). Taj proces i sama ta povezanost nazivaju se "velikim otajstvom" (Ef 5,32), koje ima temelj u neshvatljivoj ljubavi Božjoj prema čovjeku i u zajedništvu s njime.

13 SCHNACKENBURG, Rudolf, Die Einheit der Kirche unter dem Koinonia- Gedanken u: HANN, F. i dr. (izd.), Einheit

der Kirche. Grundlegung im NT. Freiburg 1979, str. 59-93, ovdje str. 68. 14 HAHN, F., Einheit der Kirche und Kirchengemeinschaft in ntl. Sicht u: ISTI i dr., Einheit der Kirche. Freiburg 1979, str.

9-51, ovdje str. 38.

Page 25: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 25

4.4. Zadaci

1. Kako Pavao vidi odnos između Izraela i Crkve? Kojom ga slikom izražava? 2. Što podrazumijeva Pavao pod izrazom "Ekklesia"? 3. Kako Pavao razvija poimanje Crkve kao "tijela"? 4. Kakvo značenje imaju krštenje, euharistija i ženidba za Pavlovo poimanje Crkve?

5. POJAM CRKVE U DRUGIH NOVOZAVJETNIH PISACA

Raznolikost poimanja Crkve pokazat ćemo nešto pobliže na dva novozavjetna primjera (Mt i Iv) i dopuniti s nekoliko teoloških težišta.

5.1. Pojam Crkve u Matejevu evanđelju

Matejevo se evanđelje katkada naziva "crkvenim Evanđeljem" jer mu je središnja poruka da je Isus prisutan u svojoj Crkvi i jer djeluje kao crkveni poučni spis (Pismo 6/4.22).

5.1.1. Zajednica Isusa Krista:

U Matejevu evanđelju ocrtana je slika zajednice kojoj su obrisi u neku ruku oštro omeđeni, nutarnji odnosi realistički prikazani i povezanost s njezinim proslavljenim Gospodinom jasno izražena izričajem "njegova Crkva" (Mt 16,18).

- poslana ljudima

1. Slika Crkve koju nam nudi Matejevo evanđelje jasno se očituje pri kraju

djela, kad Isus šalje apostole u sav svijet: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode ..." (Mt 28,19). Sam Matej kao konačni redaktor (usp. Pismo 6/1.32.3) želi time reći da je Crkva otvorena za sve ljude (za razliku od onih preduskrsnih poslanja navjestitelja: Mt 10,5; 15,24). Ali on želi u isto vrijeme svojoj zajednici jasno reći koju zadaću mora ispuniti s obzirom na zatajenje prvopozvanog Izraelskog naroda - i očito ima dovoljno razloga za to upozorenje.

- sastavljena od ljudi

2. Jer Evanđelist je na svoj način poredao i oblikovao predaju o Isusu. Time

nam - kao jedva još koji drugi novozavjetni spis - pruža uvid u unutarnje životno stanje zajednice, u njezinu slabu vjeru i sumnje koje u njoj vladaju (usp. Mt 8,26: oluja na moru; 14,31: hodanje je po vodi tu doduše povezano s priznanjem zajednice 14,33: "Uistinu, ti si Sin Božji!"), u njezine tamne i negativne strane.

Page 26: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 26

Tu postoji, rečeno u slici, kukolj usred pšenice (Mt 13,25), dobre i loše ribe (usp. Mt 13,47-50); tu postoje, konkretno rečeno, "bezakonici", tj. ljudi koji "su prestupili Božji zakon" (Mt 13,41), koji "se međusobno mrze i izdaju" (Mt 24,10), mlaki i nemarni (Mt 25,1-13), marljivi i lijeni (25,14-30).

Onima koji u zajednici zakažu stavlja dušobrižnik Matej žarkim bojama živo pred oči muke i kazne budućeg suda: "Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih, i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zuba" (Mt 13,49 sl). Njegova namjera tu nije da ljude uznemiruje i straši: on ih želi samo upozoriti na njihov stvarni poziv i privesti ih natrag k njihovu pravom odredištu: da budu Crkva Kristova (16,18).

- pozvana na ljubav

3. U taj poziv spada bezuvjetno: iskazivati ljubav bratu u nevolji i u njemu

sretati samoga Krista. Opširno prikazan prizor suda (Mt 25,31-46) može služiti kao uvjerljivo svjedočanstvo za to ("Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste", Mt 25,40.45).

- pozvana s Izraelom

4. često posiže za tekstovima Starog zavjeta (obično se govori o "refleksnim

citatima", o citatima razmišljanja, usp. npr. Mt 2). Time se naglasuje kontinuitet između prvopozvanog Izraela i zajednice.

Smisao toga postupka jest: upozoriti da je Stari zavjet ispunjen u Kristu - da je u Isusu došao obećani i očekivani Mesija, što još bolje ističe Izraelovu tragičnu krivicu. - Povezanost Izraela i zajednice vjernika pokazuje se nadalje u prispodobama u kojima se kraljevstvo Božje, "kraljevstvo nebesko", oduzima prvopozvanima i daje onima koji nisu bili odmah pozvani (usp.21,43; 22, 2-14). A da se ovi kasnije pozvani ne mogu osjećati sigurnima, nego da moraju živjeti sukladno svome pozivu, to jasno ističe svršetak prispodobe (Mt 22,11-14).

5.1.2. Zajednica kao “Ekklesia”

U okviru matejevske ekleziologije važna su dva mjesta, ona na kojima evanđelist izričito upotrebljava izraz "ekklesia": Mt 16,18 i 18,18. To su jedina dva svjedočanstva u svoj evanđeoskoj predaji. Bez sumnje teži je tekst Mt 16,18, odnosno sav kontekst Mt 16,17-19.

- porijeklo pojma

1. Već je spomenuto: jedva je moguće da je te riječi u sadašnjem obliku izgovorio Isus za svoga zemaljskog života (usp. 2.12.4).

- Na to upućuju u prvom redu neka zapažanja u samom tekstu: postoji

kraća i izvornija paralelna predaja Mk 8,27-30, gdje nema obećanja osnivanja Crkve.

- Osim toga u drugim evanđeljima čitamo kako Isus daje Petru ime u

jednim, a punomoć u drugim predajama (u Mk 3,16, par Lk 6,14; Iv 1,42: ime; u Mt 18,18 i Iv 20,33: punomoć). Ovdje, u Mt 16 gotovo se

Page 27: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 27

nemoguće oteti dojmu da je to tek kasnije povezano jedno s drugim. - Daljnji pokazatelj da je taj izvještaj oblikovan nakon Uskrsa jest upadna oznaka "moju Crkvu", tj. izričaj kojim se zajednica označuje kao Crkva Isusa Krista uskrsloga, proslavljenoga Gospodina (inače se često naziva "Crkva Božja": usp. 1 Kor 1,2; 10,32).

Osim toga tu se nalazi izričaj "sagradit ću", koji očito upućuje na budućnost, na pouskrsno vrijeme. - Konačno, "vezati i odriješiti", rabinski stručni izričaj za vlast vezivanja i odrješenja, treba prije pripisati strogo organiziranoj zajednici nakon Uskrsa nego li putujućoj grupi preduskrsnog vremena. Uza sve to ne smije se dakako previdjeti da ova mjesta odrazuju stari semitski način izražavanja. Sjetimo se samo igre riječi: Petar - petra (= stijena), koja je prepoznatljiva još i u grčkom tekstu, ili predodžbe o "ključevima kraljevstva nebeskog", koja očito podsjeća na sličnu predodžbu u Izaije (22,22).

- Već ti argumenti daju zaključiti da je Isus za svoga zemaljskog života

doduše udario temelje Crkve, ali da to nije izrekao u tako određenom i izrazitom obliku kao što se može steći dojam na temelju Mt 16,17-19. Kako bi inače u ovom tekstualnom i teološkom kontekstu bilo moguće objasniti određene proturječnosti? Kako ćemo npr. čisto povijesno objasniti da se tu Petar označuje najprije kao "stijena Crkve" (16,18), a neposredno nakon toga posve suprotno kao "zavodnik", dapače kao "sotona" (Mt 16,23)?

- Mogli bismo konačno s pravom dodati još temeljno pitanje: dade li se u

Isusovim ustima onako opominjački oštra i eshatološki neodložna poruka o kraljevstvu Božjemu, kakva je izražena u Mk 1,15, uskladiti s Crkvom na dugo vrijeme, kakva je izražena u Mt 16,18 (usp. također Mk 9,1; 13,30; Mt 10,23 - sve mjesta koja odrazuju kako Isus naglašeno očekuje skori svršetak).

- U korist tvrdnje da je Petar tek nakon Vazma postavljen za stijenu Crkve

govore i sadržajno srodni izričaji: Iv 21,15 sl (predavanje pastirske službe), a i punomoć za opraštanje grijeha dana u Iv 20,23 pomaže shvatiti u tom smislu vezivanje i odrješenje iz Mt 18,18.

- umetak evanđelista

2. Po svemu sudeći evanđelist je Matej te retke tu umetnuo na osnovi svoga produbljenog shvaćanja Crkve. To onda postavlja daljnje pitanje: Otkuda je uzeo tu predaju? Moguće je da se Mt 16,17-19 temelji na nekoj posebnoj predaji, koja potječe iz neke zajednice koja je govorila aramejski (tekst pokazuje očite oznake semitsko-aramejskoga govornog stila). U toj se predaji tradicija o Petru visoko cijenila i smatrala temeljno važnom za osnutak zajednice.

Da taj tekst ima uporište u Isusovu zemaljskom životu, ne da se historijsko-kritički dokazati, ali sigurno se ne može ni isključiti. Ipak, sve ako je najvećim dijelom nastao u matejevskoj zajednici, treba ga shvatiti kao riječ Isusa Krista, koji je po svojem Duhu prisutan u svojoj Crkvi.

Page 28: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 28

- što taj pojam želi reći

3. Još se važnijim čini ovo pitanje: Što je Mt htio time reći?

- Najprije treba ustanoviti: Crkva se u njega pojavljuje kao veličina različitih dimenzija i funkcija. To se npr. očituje u tome što se jednom pojavljuje u slici građevine ("... sagradit ću Crkvu svoju...": Mt 16,18), drugi put kao zajedništvo ljudi ("... reci Crkvi...": Mt 18, 17), jednom u sukobljavanju sa silama zla uopće ("... vrata paklena neće je nadvladati": Mt 16,18), drugi put s očitovanjem tih sila u grešnom članu zajednice ("ako tvoj brat pogriješi...": Mt 18,15). Jednom se Crkva promatra u sveopćem smislu, tj. kao zajedništvo svih koji vjeruju u Krista (Mt 16,18), drugi put više stupa u prvi plan mjesno značenje konkretne pojedine zajednice (Mt 18, 17). Jednom se Petru obećaje vlast vezanja i driješenja, i to kao obećanje (Mt 16,19), drugi se put ta vlast proteže na cijelu zajednicu i vrednuje se kao funkcija koja se već prakticira (Mt 18,18).

- Namjeru ćemo teksta bolje razumjeti ako imamo pred očima njegovu

bogatu slikovnu simboliku, simboliku starozavjetno-židovske pozadine: stijenom se u Starom zavjetu označuje samo Jahve: Pnz 32,4.15.18 (stijena iz koje ste isklesani). - Slika građevine i u Starom i Novom zavjetu znači: Jahve će ponovno sagraditi Izrael (Jr 24,6; 31,4). Zajednica je Božja građevina (1 Kor 3,9-11), utemeljena na temelju apostola i proroka (Ef 2,20), sagrađena iz živog kamenja u duhovni dom (1 Pt 2,5). - Vrata pakla tu vjerojatno označuju svijet smrti (Iz 38,10), iz kojeg može samo Jahve osloboditi, ili mogu jednostavno simbolizirati područje vlasti Bogu protivnih sila. - "Ključevi kraljevstva nebeskog" kao znaci ovlaštenja i punomoći podsjećaju na Iz 22,20-25, ali u suprotnom smjeru, i na Mt 23,13, gdje pismoznanci ljudima zatvaraju pristup u kraljevstvo nebesko. - "Vezati i driješiti" treba tumačiti po židovsko-rabinskom shvaćanju: učiteljskim pravovjerkom proglasiti nešto zabranjenim ili dozvoljenim; naložiti ili dokinuti obveze; primiti u zajednicu ili iz nje isključiti. Budući da je Bog svoj Zakon povjerio Izraelu, on prizna i zemaljske odluke mjerodavnima i obvezatnima.

- kakvu puninu vlasti ima Crkva

4. Baš ta funkcija vezanja i driješenja bitna je za Mateja i njegovu zajednicu. Izražena židovskim načinom govora, želi reći da članovi zajednice ili (i) njihovi predstojnici mogu vršiti čine vlasti učenja i discipline kojih se obvezatnost i pravovaljanost osniva na potvrdi samoga nebeskog Oca. Crkva tako osjeća da je obvezuje njezin proslavljeni Gospodin, ona djeluje umjesto njega i po njegovu nalogu.

Odatle je i jasno zašto Matej svojoj zajednici poklanja toliku brigu i pažnju; jer zajednica koja nastupa s tolikom obvezom i tako obvezatno, koja je svjesna tako skrajnje odgovornosti pred Bogom, ne može nikada dovoljno ozbiljno uzeti svoju zadaću i svoj poziv da sve više postaje zajednica proslavljenoga Gospodina, pravi Izrael posljednjih vremena.

Page 29: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 29

5.1.3. Služba i službe zajednici:

Kod Mt 18,18 predaje se svoj zajednici, a ako mjesto promatramo u sklopu Mt 16,18, onda napose njezinim vođama vlast vezanja i odrješenja. To vodi do pitanja "službenih struktura" u Matejevoj zajednici.

- kao bratsko služenje

1. Unatoč nekim zamecima službi u Matejevu evanđelju (usp. npr. funkcija

učitelja, mudraca i proroka: Mt 13,52; 23,34) očito se upozorava na opasnost precjenjivanja i zloporabe službi; jer samo "je jedan vaš učitelj ... i vođa, Krist, a svi ste vi braća" (usp. Mt 23,8-10), povezani naukom i krštenjem (usp. Mt 28,19 sl), sigurnošću prisutnosti proslavljenoga Gospodina (usp. Mt 18,20; 28,20).

U tom se smislu "relativizira" i vodeća Petrova uloga: nosilac vlasti ključara i vlasti vezanja i driješenja (usp. Mt 16,19), prikazuje se bez bojazni kao učenik koji sumnja (usp. Mt 14,31), koji se buni (usp. Mt 16,22 sl), koji je zatajio (26,69-76).

Kad se ističe, ističe se dar, a ne ljudska zasluga (ne tijelo i krv: usp. Mk 16,17); kad se uznosi služba, to je služba za druge (usp. 16,19). U svakom slučaju osnovni je stav: biti učenik i brat (usp. Mt 23,8-12).

- kao početak papinskog primata

2. Da bismo odvagnuli što Mt 16,18 sl znači u ranoj Crkvi i za razvoj primata,

prvenstva rimskog biskupa, korisno je baciti pogled na strukturu i razvoj služba u ranoj Crkvi. Spomenut ćemo tri reprezentativna poimanja, kojih učinke i utjecaj ne smijemo podcijeniti.

- Pastoralne poslanice (1 i 2 Tim, Tit; usp. Pismo 6/5.21) polažu veliku

važnost na to da pozvani i prokušani muževi čuvaju i dalje predaju nepromijenjeno, od ljudskog zahvata zaštićeno blago vjere (usp. 2 Tim 1,14): "Ti se, dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu, i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti" (2 Tim 2,1 sl; usp. 2 Tim 1,6). Sukcesija, nasljedstvo službe po polaganju ruku, stoji u službi neiskrivljenog nauka evanđelja.

- U 1. Klementovoj poslanici - napisana je oko 96. u povodu nesuglasica u

Korintu, uslijed kojih su oduzete službe dotadašnjim episkopima i đakoni-ma (usp. 3.31) - pisac zastupa načelo: Episkopi su i đakoni predstavnici reda koji je ustanovio sam Bog i ne mogu stoga biti uklonjeni sa svoje službe. Nakon njihove smrti treba da drugi, prokušani ljudi preuzmu i nastave njihovu službu: - važna je dakle neprekinuta tradicija i susljednost u slijedu služba. Tu prvi put susrećemo i razliku između nosioca službi i laika. Svećenici i leviti imaju svoju vlastiti funkciju: "laika obvezuju odredbe koje vrijede za laike", tj. treba biti podložan i poslušan!

- Daljnji razvoj nalazimo u Ignacijevim poslanicama, napisanima oko 110.

godine. U njima nalazimo prvo jasno svjedočanstvo o monarhijskom episkopu, svjedočanstvo dakle da zajednicu vodi samo jedan biskup.

Page 30: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 30

Njemu, biskupu, podložni su prezbiteri i đakoni sa svojim vlastitim funkcijama. Biskup ima presudno značenje za zajednicu: "Gdje se pojavi biskup, ondje mora biti i zajednica, kao što je 'Katolička Crkva' ondje gdje je Krist Isus." Od tog monarhijskog shvaćanja episkopata nije više daleko do posebnog položaja rimskog biskupa i njegova primata nad čitavom Crkvom, što sam Ignacije (biskup Antiohije, umro kao mučenik oko 110.) još izričito ne spominje.

Važan je stav koji na toj crti zastupa Irenej (biskup iz Lyona, umro oko 202.). On u svome spisu "Protiv hereza" rimskoj Crkvi pripisuje posebno mjesto "jer se u njoj vjerno čuva tradicija koja vuče porijeklo od dvojice apostolskih prvaka Petra i Pavla".15

Prvi se put na Mt 16,18 izravno poziva papa Stjepan I (254-57) i pripisuje si kao nasljednik apostola Petra pravo odlučivanja o drugim Crkvama. Slično postupa zatim papa Damaz I (366-384). Od 4. st. pa dalje postaje Mt 16,18 glavnim dokazom za papinski primat.16

5.2. Pojam Crkve u Ivanovu evanđelju

Nezaobilazno kasno svjedočanstvo novozavjetne predaje susrećemo u Ivanovu evanđelju i njegovoj Prvoj poslanici. Udaljenost od Isusova vremena, promijenjeni uvjeti, sukob s protivnicima - sve je to jako utjecalo na narav i oblik tih djela i uvjetovalo da u njima budu nadasve naglašena pitanja crkvenog zajedništva i jedinstva. Iako riječ "ekklesia" nije izričito spomenuta, misao o Crkvi stoji na mnogim mjestima u prvom planu.

5.2.1. Crkva - jedinstvo s Kristom u Duhu

Spomenimo najprije slikovit govor o pastiru i stadu (Iv 10,11-16). Istinski i dobri pastir, Isus, za razliku od plaćenika, dakle židovskih vođa, poznaje svoje stado, ljubi ga i dapače zalaže svoj život za nj. Isto tako i njegove ovce poznaju njega i slušaju njegov glas. Time se u prvom redu ističe misao jedinstva između, Krista i njegovih.

Uz taj aspekt jedinstva tu je ugrađena i misijska ideja: "Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem, i glas će moj čuti, i postat će jedno stado, jedan pastir" (Iv 10,16).

Ta je slika preuzeta i produbljena u još jednom slikovitom govoru, o trsu i mladicama (Iv 15, 1-8). Krist je "pravi trs". Kao što su mladice najtješnje povezane s trsom tako i vjernici s Kristom.

On ostaje u njima. To je garancija da će oni donijeti rod. Povezanost učenika s Kristom jest djelo Duha, koga Ivan naziva "Paraklet", dakle branitelj, zagovornik, zaštitnik: "Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje Ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh" (Iv 14,26). Kao Duh istine on će pratiti svjedočanstvo učenika i davati mu snagu (usp. Iv 15,26 sl), te "dokazati da je svijet u bludnji - glede grijeha glede pravednosti i glede osude" (Iv 16,8).

15 VRIES, de, Wilhelm, Die Entwicklung des Primats in den ersten drei Jahrhunderten u: Arbeitsgemeinschaft ökumenischer

Universitätsinstitute (izd), Papstum als ökumenische Frage. München 1979 str. 114-132, ovdje 132. 16 Usp. o svemu tome ROLOFF, Jurgen, Das Neue Testament (Neukirchener Arbeitsbücher). Neukirchen 1977,

str. 62-76.

Page 31: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 31

5.2.2. Crkva - dionica savršenoga života

Ivanovski je pojam Crkve, mogli bismo ponešto zaoštreno reći, "sakramen-talno" obojen. Krist, euharistija i opraštanje grijeha igraju u toj zajednici presudnu ulogu.

Krv i voda teku iz otvorenog Isusova boka (usp. Iv 19,34 sl). Zajedno s 1 Iv 5,6 ("On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego - u vodi i krvi") to bi moglo upućivati na krštenje i euharistiju. Za samu euharistiju valja još upozoriti na Iv 6,51-58, za krštenje na Iv 3,5, za oproštenje grijeha, koje se tumači kao Dar Duha Uskrsloga, na Iv 20,22 sl.

Tu dolazi do izražaja ono specifično Ivanovsko: Kristovi darovi već uvode budućnost u sadašnjost: vjernik po povezanosti s Kristom ovdje na zemlji već postiže udioništvo na savršenom životu: "Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke" (Iv 6,51). Ta sigurnost daje zajednici snagu da u sukobima s bezbožnim svijetom može ostati postojana i na kraju izvojevati pobjedu: "... ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16,33).

5.2.3. Crkva - oslonjena na tradiciju i službu

Spomenimo još što prizor pod križem (lv 19,25-27) može značiti za Ivanovo poimanje Crkve. U učeniku pod križem može se prepoznati jamac predaje, a u Mariji predstavnica vjernika. Oni su upućeni jedno na drugo i simboliziraju novi narod Božji: "Ženo, evo ti sina!" - "Evo ti Majke!" Na moguće začetke strukture služba nailazimo i u Iv 20,1-10, u "utrci" dvojice učenika, i u Iv 21,15-19, gdje Isus "predaje službu" Petru: Uza sav autoritet učenika koga je Isus ljubio posebno se mjesto povjerava Petru.

5.3. Još neke crte novozavjetnog pojma Crkve

Već je jasno: pojam Crkve u Novom zavjetu nije krut, nije uvijek i posvuda jednak. On očituje živu mnogovrsnost. Još ćemo pokazati neke, možda i za Crkvu danas važne i plodonosne crte.

5.3.1. Crkva kao zajednica nasljedovanja

Crkva se promatra kao zajednica na putu nasljedovanja svoga Gospodina. Vratimo se ovdje na početak pokreta oko Isusa (usp. 2.12) i dozovimo u pamet kako je taj poziv u Crkvi ostvaren ne samo povijesno - u smislu neposrednog hodanja s Isusom - nego također - u pouskrsnom vremenu - u smislu nasljedovanja Isusova primjera i povezanosti s Uskrslim u vjeri (usp. također Pismo 9 i 10). Već najstarije, Markovo evanđelje daje to jasno naslutiti.

Poziv na obraćenje i vjeru (usp. Mk 1,15) prihvaćaju prvi učenici (usp. Mk 1,16-20), nasljeduju ga i predaju dalje (usp. Mk 3,14 sl) Dvanaestorica, izložena kušnjama (usp. npr. oluja na moru: Mk 4,35-41), iskušana pozivom na nošenje križa (usp. Mk 8,31-36), dokazana u nesebičnom služenju po Isusovu primjeru (usp. Mk 9,35; 10,43-45). Tu je Crkvi svih vremena pred oči stavljeno zrcalo pred kojim će moći sama sebe kritički ispitivati, iskreno ispravljati i hrabro usmjeravati. Jer, i u onih koji slijede Isusa ima ljudskog neshvaćanja (usp. Mk 8,32: Petar; 9,32: učenici), dapače zatajenja i krivnje (Petar - Juda - bijeg učenika). Pa ipak se nasljedovanje obnavlja novim okupljanjem učenika nakon uskrsnuća (usp. Mk 16,7) i nastavlja se dalje u naviještanju.

Page 32: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 32

To što je u Marku misao vodilja razvijaju Mt i Lk, ali i Iv, svaki na svoj način: veća udaljenost od Isusova vremena mijenja doduše okolnosti i oblike tog nasljedovanja, ali ne i njegov bitni sadržaj. Biti osobno pogođen - radikalno obraćenje - misionarska zauzetost - to su bitni elementi i poticaji kojih se ni današnja Crkva ne može odreći ako želi kročiti stopama svoga Gospodina.

5.3.2. Crkva kao zajedništvo u Duhu Svetom:

Crkva se shvaća kao zajedništvo u Duhu Svetom. Taj aspekt nadasve razvijaju Pavao, Luka i Ivan.

- Duh kao vez jedinstva

1. U 1 Kor 13,13 - gdje Pavao govori u jednom dahu o zajedništvu Duha Svetoga, o milosti Gospodina Isusa Krista i ljubavi Božjoj - postaje jasno: "Duh nas povezuje s Kristom i Bogom".17 Takva povezanost odražava se na zajedništvu Crkve kao tijela Kristova. Jedan te isti Duh povezuje Crkvu u jedinstvo i u isto joj vrijeme daje mnogovrsne darove Duha (usp. 1 Kor 12,4-6). Baš ta raznolikost darova omogućuje međusobno obogaćivanje (usp. 1 Kor 12,7), ali naravno zahtijeva i razlučivanje duhova, da li su od Boga (usp.1 Kor 12,10), što ni u kom slučaju ne znači gašenje Duha (usp. 1 Sol 5,19-21).

- Duh kao snaga za svjedočenje

2. Značenje djelovanja Duha za ekleziologiju Lukina evanđelja očituje se u obećanju Uskrsloga na kraju Evanđelja (usp. Lk 24,48 sl) i na početku Djela apostolskih (usp. Dj 1,8): primanje Duha i svjedočenje dvije su bezuvjetno međusobno povezane veličine. Tako je to snažno prikazano i u duhovskom događaju (usp. Dj 2,1-12) te uvjerljivo potvrđeno u rastu i djelovanju prazajednice: “...i svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo" (Dj 4,31).

Djelovanje Duha igra za Luku već i u Isusovu životu važnu ulogu (npr. začeće snagom Duha - krštenje). Time se želi izraziti kontinuitet između mlade Crkve i preduskrsnog Isusova djelovanja.

- Duh kao garancija vjernosti Isusu

3. Već smo upozorili na iskustvo Duha u ivanovskoj zajednici (5.21). Polazeći od toga još jednom ćemo naglasiti: da je cijela zajednica primila Duha istine, i to kao trajan dar (usp. Iv 14,16 sl); da se djelovanje toga Duha u prvom redu očituje u povezivanju s Isusovom porukom i njegovom predajom: On će ih poučavati o svemu i podsjećati na sve što je Isus govorio (usp. Iv 14,26 sl); ali naglasimo i to da se ta povezanost u isto vrijeme mora odraziti u svjedočenju učenika, u njihovu životu iz istine Duha (usp. 15,26 sl).

17 SCHNACKENBURG, Einheit, str. 68.

Page 33: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 33

5.3.3. Crkva kao uređena zajednica:

Problem na kome se danas dijele duhovi leži u pitanju: je li Crkva hijerarhijska ili demokratska institucija? Gotovo je nemoguće na osnovi novozavjetnih tekstova dobiti jasan ili - ili i naći za njega mjerodavne dokaze. Prije se može reći da su oba modela povezana jedan s drugim.

- odgovornost zajednice

1. Kao primjer navest ćemo još jednom Matejevo evanđelje, u kome se može naći jasno sadržana hijerarhijska riječ: "Ti si Petar..." (Mt 16,17-19). Ista dužnost i vlast predana je doduše po Mt 18 i Crkvi kao zajednici (18,18), a namjera je evanđelista, čini se, izražena - možda nasuprot prenaglašenom hijerarhijskom shvaćanju (usp. Mt 23.2-7) - u temeljnoj izreci: "a vi ste svi braća" (usp. Mt 23,8). Upućuje dakle na određeni partnersko-demokratski odnos, što ne isključuje nego uključuje službeni autoritet.

- odgovornost službenika

2. S druge strane vjerojatno se s vremenom i kako se povećavao broj članova Crkve, pojavio i jači interes za institucije i poredak, kako se otprilike može vidjeti iz pastoralnih pisama (napisanih oko 100.). U njima nailazimo na izričaje s jače izraženom institucijskom slikom o Crkvi.

Tu se daju upute za službe i prenošenje služba ("Ruku prebrzo ni na koga ne polaži": 1 Tim 3,1-7) i đakona (usp. 1 Tim 3,8-13), dok služba starješine (usp. 1 Tim 5,1) nasuprot tome po svemu sudeći nestaje i započinje proces pretapanja prema crkvenom stanju u kome služba episkopa stoji u središtu (usp. Tit 1,5-9). Daju se upute o čuvanju čistoće nauka: "Pripazi na samog sebe i na proučavanje! Ustraj u tome!" (1 Tim 4,16). Crkva se promatra kao uređena "kuća Božja", kao "stup i uporište istine" (Tim 13,15).

Sve su te izreke u vezi s vremensko-povijesnom situacijom, koja je početkom 2. st. već jače obojena opasnošću pogubnih krivovjerja. Njima nasuprot trebalo je čuvati zdrav nauk.

Jedva da se još zapaža nešto od živog očekivanja Paruzije (usp. Pismo 6/1.23.1 i Pismo 8/2.13). Crkva sve više i više sliči na građevinu koja je čvrsto utemeljena u ovom svijetu. Ne postoji li time i opasnost da se izgubi u ovom svijetu? U jednom iz tradicije preuzetom himnu stavlja joj se, ne bez razloga, pred oči tko je njezino središte i njezin cilj: "On (Krist), očitovan u tijelu, opravdan u Duhu, viđen od anđela, propovijedan među narodima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu" (1 Tim 3,16). Crkva je zadužena da se taj Krist i dalje propovijeda među narodima u svijetu i da ljudi povjeruju u njega.

- zajednica i službenici u zajedničkoj odgovornosti

3. Kao zanimljiv primjer obaju modela (hijerarhijskog i demokratskog) navest ćemo još Prvu Petrovu poslanicu, u kojoj se mogu naći jednako jasne upute (usp. Pismo 6/2.12) dane starješinama (da budu ne vladari, nego pastiri, usp. 1 Pt 5,3) kao i podložnim učenicima, a vršak je svega izričaj: "Svi se, jedni prema drugima, pripašite poniznošću" (1 Pt 5,5).

Page 34: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 34

Vrhunac se, novozavjetnog shvaćanja Crkve nalazi međutim u 1 Pt 2,4-10. Poziv, dostojanstvo i odgovornost naroda Božjega jedva su gdje drugdje izraženi rječitijim i življim slikama nego ovdje. Crkva se uspoređuje s Božjom građevinom, nazidanom na Kristu u Duhu Svetomu.

Pisac je stoga oslovljava časnim naslovima: "izabrani rod", "kraljevsko svećenstvo", "sveti puk", "narod stečen" (1 Pt 2,9), narod u koji su pozvani i pogani. Ti izričaji polaze od Izl 19,6 i promatraju kako je izabranje i poziv starozavjetnog naroda Saveza preuzet i ispunjen u zajedništvu Crkve. To je temeljno svjedočanstvo o općem ili zajedničkom svećeništvu vjernika; jer ovdje je svaka hijerarhijska nadređenost ili podređenost posve sporedna u usporedbi s onim što je važnije od svega, a to je navještanje djela onoga (Isusa Krista) koji je sve pozvao iz tame u svoje divno svjetlo (usp. 1 Pt 2,9).

5.3.4. Crkva - na putu prema dovršenju:

Crkva znade da je na putu prema dovršenju. Da ta Crkva, uza sve nužno prilagođavanje ovom svijetu i njegovim zahtjevima, nije od ovoga svijeta i da se ne smije u njemu rasplinuti, to nije zaboravljeno ni u kasnijem vremenu Novoga zavjeta. Jednako je tako sačuvana i misao da je Crkva na tom putu izložena iskušenjima i da joj je potrebno stalno čišćenje i sazrijevanje. Crkvi je s kraljevstvom Božjim zajedničko to da je dinamična, da stalno raste, često još malena i skrivena, ali stoga ne manje stvarna i djelotvorna (usp. Mk 4,26-29: sjeme koje samo raste; 4,30-32: gorušičino zrno).

- narod Božji na putu

1. Poslanica Hebrejima opisuje zajednicu kao narod Božji na putu, narod koji

ide ususret svom konačnom pozivu; jer on živi u uvjerenju "da nemamo ovdje trajna grada" (Heb 13,14). Pa ipak: zajednica je ispunjena nadom da će imati udjela u budućem spasenju. Međutim potrebna je ustrajnost kako bi ispunila volju Božju i postigla obećano (Heb 10,36). Ona već pripada "gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu" (Heb 12,22) premda je ovdje na zemlji još podvrgnuta iskušenju i izložena "velikoj patničkoj borbi" (Heb 10,32).

- stavljena na kušnju

2. To potkrjepljuje još više kratak pogled na Ivanovo Otkrivenje: Crkva kao

eshatološki Izrael nalazi se u posljednjem velikom iskušenju. Kao Crkva progonjenih ona se mora suprotstaviti silama zla.

Ona u liku nebeske žene nastupa kao protivnica Zmaja (usp. Otk 12) i mora se suprotstaviti posljednjoj velikoj navali antikrista. Ipak su moć i vrijeme Zloga ograničeni i Janjetova je pobjeda već izvojevana. "Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš, Svevladar! Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo, jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova!" (Otk 19,6 sl). Crkva kao zaručnica smije sada ići u susret zaručniku kao "sveti grad", kao "novi Jeruzalem" (Otk 21,2).

Tu susrećemo svjedočanstvo o Crkvi kao zajednici koja se pročišćena progonstvom i ponovno ojačana patnjom diže i ide u susret svojemu dovršenju.

Page 35: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 35

5.4. Zadaci

1. Dopunite ovaj tekst:

Matej polazi od Staroga zavjeta pa je Crkva za nj _______________________ ___________________________________. Ona svakako nije ograničena samo na jedan narod, nego ______________________________________________ __________________________. U Matejevu se prikazu odrazuju nutarnje prilike zajednice njegova vremena, prije svega ________________________________ _________________________________________________________________.

Na dva mjesta ( Mt _______________ i Mt _________________ ) označuje se Božja zajednica pojmom ___________________________________. U oba se slučaja taj pojam nalazi u sklopu govora o punomoći koja je bitna za Crkvu, naime o punomoći ______________________________________________________ . Jedinstvo Isusa Krista s njegovom Crkvom opisuje Ivanovo evanđelje prije svega u slikovitim govorima o _____________________________________________ _________________________________________. To se jedinstvo prije svega ostvaruje po _______________________________________________ koji je u Evanđelju nazvan također __________________________________ što znači ______________________________________________________. U isto bi se vrijeme Ivanovo shvaćanje Crkve moglo nazvat i _______________________ ____________________________________. Jer osnovnu ulogu u zajednici igra _________________________________________________________________.

2. Što po Židovsko-rabinskom shvaćanju znači vezati i razrješavati?

3. U Novom je zavjetu Crkva prikazana kao zajednica nasljedovanja, kao zajedništvo

u Duhu Svetom, kao uređena zajednica, kao zajednica na putu prema dovršenju. Objasnite ukratko što se tim izričajima želi reći.

4. Pokušavalo se, posebno u vrijeme protureformacije, definirati Crkvu. Posebno je

uobičajena bila definicija sv. Roberta Bellarmina SJ (1542-1621): "Crkva je društvo ljudi koji su povezani ispovijedanjem iste kršćanske vjere i sudjelovanjem u istim sakramentima pod vodstvom zakonitih pastira, posebno jedinog Kristova zamjenika na zemlji, rimskog Pape."

a) Da li po Vašem mišljenju u ovoj definiciji dolaze do izražaja bitne crte

novozavjetnog poimanja Crkve? Koje su po Vašem mišljenju možda zanemarene?

b) Držite li mogućim sažeti u jednu jedinu definiciju ono što Crkva jest?

Obrazložite - također iz ovoga što je rečeno u ovom pismu - svoj odgovor.

Page 36: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 36

6. SVJEDOČANSTVO O CRKVI - SVJEDOČANSTVO O ISUSU KRISTU

U Novom zavjetu susrećemo mnoštvo izričaja o Crkvi. Stoga se nameće pitanje: dade li se iz tog naoko zapletena mnoštva pojedinih prikaza i pogleda iskristalizirati jedno jedinstveno središte novozavjetnog shvaćanja Crkve?

6.1. Krist - porijeklo, središte i mjerilo Crkve

6.1.1. Crkva - utemeljena u Isusu Kristu

Odgovor na to pitanje može glasiti samo: to je Isus Krist. Na početku smo pošli od pitanja: Je li Isus za svoga zemaljskog života želio i osnovao Crkvu? Ovo Pismo potvrđuje na početku postavljenu tezu: Izvorište i razvoj Crkve temelje se na cijelom otajstvu Krista, na naviještanju Isusa iz Nazareta baš kao i na susretu učenika s Uskrslim. Budući da se po novozavjetnom gledanju u Uskrslom ispunja ono što je on za vrijeme zemaljskog života bio i djelovao, možemo u svjetlu uskrsne vjere i Crkvu promatrati i shvatiti kao djelo zemaljskog Isusa: Njegova je barem osnovna zamisao i nakana: Crkva kao zajednica onih koji vjeruju u njega i za njim idu.

6.1.2. Crkva - djelo uskrslog Gospodina

Može se s još većim pravom reći: Crkva je djelo uskrslog i proslavljenog Gospodina. On je njezino trajno i neprolazno središte. Bez njega bi ona bila nezamisliva, bez sadržaja i bez značenja. Po njemu se samomu ona mora trajno ravnati i ispravljati; njegova poruka mora ostati vječno mjerilo njezine valjanosti.

Riječ Mt 28,20 "I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta" ne ispu-nja se nigdje tako doslovno kao u Crkvi. A onda je u sebi krhka, besadržajna i besmislena parola: "Isus: Da - crkva: Ne!". Jer, "kako može netko tko je na-pustio Crkvu, biti u Kristu kad se odijelio od tijela Kristova?" (Augustin)

6.2. Krist kao središte i svrha Crkve

6.2.1. Krist prisutan u svojoj Crkvi

Crkva živi od obećanja svoga Gospodina: "Ta gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20). Starozavjetno uvjerenje da Bog stanuje usred svoga naroda ovdje je preuzeto, dapače još i nadmašeno sviješću kršćana da je Gospodin među njima, da im poklanja svoju prisutnost - kad su u zajedništvu s njime, kad se okupljaju u njegovo ime, kad slave njegova otajstva, kad razmišljaju o njegovoj riječi.

6.2.2. Krist vodi svoju Crkvu prema dovršenju

Dokle god Krist ostaje sa svojom Crkvom (to joj je i obećano) i dokle se god Crkva trudi ispuniti svoje poslanje, ostat će vjerna svojoj biti, premda će se možda ponešto izmijeniti na njezinu vanjskom liku: unatoč tome i upravo tako ona će ostati njegova Crkva.

Page 37: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 37

Kao narod Božji, koji se nalazi na putu, Crkva ostaje obilježena značajkom privremenosti; jednom će ući u konačno dovršenje kraljevstva Božjega. Ta "značajka privremenosti" Crkve spada bitno na njezino poslanje, koje je uvijek napeto između Već i Još ne, između već danog obećanja i očekivanog ispunjenja. Čeznutljivo očekivanje skorog dolaska, koje je iz prvih kršćana izbijalo u vapaju "Amen. Dođi, Gospodine Isuse!" (Otk 22,20), ne smije nikada nestati iz Crkve. Ona mora biti trajno svjesna da se nalazi na putu prema konačnom dovršenju.

6.3. Zadatak

Na koji način ovo Pismo ispravlja dosadašnju sliku o Crkvi i uvjerenje da ona potječe od Krista? Koji se novi impulsi za životno shvaćanje Crkve mogu u njemu nazrijeti?

Osnovi tekst ovog Pisma sastavio: P. Dr. Armin Kretzer, Würzburg

Page 38: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 38

DODATAK Izbor literature na njemačkom HAHN, Ferdinand i dr. (izd.), Einheit der Kirche im NT. (Quaestiones Disputatae 84). Herder, Freiburg 1979, 132 str. Ova ekumenski uvjetovana i usmjerena studija jasno pokazuje da ispravno shvaćeno "jedinstvo Crkve" od samog početka uključuje u sebi mnogoličnost, i to zbog povijesnih napetosti i prirodno uvjetovanih čimbenika. Ta se činjenica provjerava i tumači na središnjim tekstovima, prije svega na pitanju euharistijskog zajedništva i mijenjanju njegova shvaćanja tijekom povijesti. Ovo korisno i, uza svu učenost, shvatljivo napisano djelo može u današnjoj crkvenoj diskusiji pružiti poticaje za razjašnjavanje pojmova i za usmjerenje djelovanja. KÜNG, Hans, Die Kirche. (Serie Piper 161). Piper, München 1980, 605 str. Opširno djelo o osnovnim strukturama Crkve u duhu Novog zavjeta, o njezinoj trajnoj biti i njezinim povijesno uvjetovanim promjenama obličja; knjiga napisana jasnim, otvorenim, djelomično dapače zanosnim jezikom. (Kraće izdanje ovoga djela izašlo je kao džepna knjiga: KÜNG, Hans, Was ist Kirche? Herder - TB. 376. Freiburg 1970, 206 str, ili: Siebenstern -TB 153, Furche, München/Hamburg 1970, 186 str.) MÜLLER, Karlheinz (izd), Die Aktion Jesu und die Re-Aktion der Kirche. Echter, Würzburg 1972, 168 str. Šest priloga ove knjige pokušava riješiti krug problema pod naslovom "Isus iz Nazareta i počeci Crkve". Na temelju izabranih tekstova oni postavljaju kritičko pitanje u kojoj se mjeri s pravom (ili bespravno) pouskrsna Crkva poziva na namjere povijesnoga Isusa. - Tečno pisan i egzgegetski dobro fundiran prikaz. RÜCK, Werner / VOLK, Hansjörg, Kirche für die Zukunft. Matthias Grunewald, Mainz 1974, 212 str. Treći svezak projekta za teološku izobrazbu odraslih može i sadržajem i koncepcijom zainteresirati čitatelja: aktualne teme (promjene u Crkvi - mnogostrukost i jedinstvo) suočavaju se s biblijskim izlaganjima (Crkva u svjetlu Isusove kritike) i zorno se ilustriraju s obzirom na sadašnjost i budućnost. Knjiga je didaktičko-metodički izvanredno uspjela i može jednako i početnicima kao i uznapredovalima u teologiji pružiti vrijednu pomoć i poticaj (tekstovima - sredstvima - literaturom). SCHNACKENBURG, Rudolf, Die Kirche im Neuen Testament. (Quaestiones Disputatae br. 14). Herder, Freiburg (3) 1966, 172 str. Djelo, već gotovo "klasično", o zbilji, biti i otajstvu Crkve. Kuša otkriti napeto jedinstvo između ljudskog i božanskog, vremenitog i vječnog u Crkvi. TRILLING, Wolfgang, Die Botschaft Jesu. Exegetische Orientierungen. Herder, Freiburg 1978, 122 str. U prvom dijelu ovog sveščića obrađuje se Isusovo navještanje kraljevstva Božjega kao govor o Bogu, zatim način Isusova mišljenja i djelovanja i njegov utjecaj na ljude. To polazište nastoji Trilling primijeniti na ekleziologiju, koja se u bitnome temelji na Isusovu djelovanju i koja u pouskrsnom vremenu razvija njegovu nakanu, prije svega u praksi služenja i ljubavi. Knjižica obogaćuje, potiče i ohrabruje. VENETZ, H.-J., So fing es mit der Kirche an. Ein Blick in das Neue Testament. Zürich-Einsiedeln-Köln 1981. Ishodište i cilj ove živo i angažirano napisane studije jest "Isusova zajednica" - onda i sad. Stoga je prisutno pitanje "Isusove stvari" i "ljudi prvog časa"; stoga trijezan pogled u Pavlovu, Matejevu i Lukinu zajednicu; stoga pitanje o pojedinim crkvenim službama, o odnosima karizme i službe. - Knjiga jednako i informira i motivira, svojim otvorenim i slobodnim jezikom pridobiva i oduševljava za Crkvu.

Page 39: Dopisna teologijadt.com.hr/files/1431110166-0-pismo16.pdf · CRKVA U NOVOM ZAVJETU Uvod Tko ima pred oima današnju Crkvu s njezinom impozantnom velič činom, ali u isto ... Stara

II. CIKLUS - 16. PISMO 39

Izbor literature na hrvatskom Istu temu obrađuje DOPISNA TEOLOGIJA, Uvodni tečaj, "PUT", 9. pismo. Na str. 9/14 (2. izd. IX/13) navedena je i najvažnija literatura. Ovdje dodajemo najvažnije članke koji su naknadno izašli ili ondje nisu spomenuti. BROX, Norbett, Ranokršćanske i današnje nevolje s kršćanskom zajednicom: Svesci 46, 1982, 12-19. CARDENAL, de, Olegario Gonzalez, Što je biskup?: Svesci 39/1980, 48-59. Crkva: RBT 125-140. GRYSON, Roger, Autoritet učitelja u drevnoj i srednjovjekovnoj Crkvi: Svesci 47/1982, 2-7. Prvi kršćani: Ilustrirana povijest Crkve za mlade. I. svezak. Zagreb, KS, (1979). REBIĆ, Adalbert, Služba žene u prakršćanskoj zajednici: BS 48(1978) 217-234. SCHLIER, Heinrich, Biblijski pogled na Crkvu i njezino poslanje: CuS 16(1981) 199-212. Tijelo Kristovo: RBT 1348-1351. ZOVKIĆ, Mato, Posvećenost i svetost Crkve prema Ef 5,25b-27: BS 49(1979) 419-434.

Naslov izvornika: Theologie im Fernkurs, Würzburg. Njemački izdavač: Domschule e. V., 87000 Würzburg. Prireditelji: Prof. dr. Günter Koch, Würzburg - Domkapitulat Josef Pretscher, Würzburg. Prijevod: Dr. Ivan Dugandžić - Ivan Landeka, Humac. Dorada i prilagodba: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb. Izdaje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, Kaptol 31 Glavni i odgovorni urednik: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb, Kaptol 9 Copyright za hrvatsko izdanje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb 1984. Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb.