hIZABRANI ROMANI E. R. BURROUGHSAEdgar Rie Burroughs

EDGAR RIE BURROUGHS

TARZAN MEU MAJMUNIMA Naslov originala TARZAN OF THE APESCOPYRIGHT 1912 FRANK A. MUNSEY COMPANY

Preveo s engleskoga BRANKO BRUSARNaslovnu stranicu izradio

TARZAN MEDU MAJMUNIMAPrvo izdanje u ovoj biblioteci

IGOR KORDEJ

Cover Ari by IGOR KORDEJ Copyright 1986, EDGAR RIE BURROUGHS, INC. AH Rights Reserved

Urednik

ZVONIMIR MAJDAK

IZDAVAKO KNJIARSKA RADNA ORGANIZACIJA

III I i\ (I O S IZAGREB 1986

P M fU V S K A S L M M k

K 1 U I2 N IC A IS IT A O N IM

NA MOREOvo mi je ispripovjedio ovjek koji nije morao priati ni meni ni bilo kome. Moda je poetak ove udne prie nastao djelovanjem opojna starog vina na pripovjedaa, a nastavak zato to sam ja sumnjao i nisam mu potpuno vjerovao. Kad je moj gostoljubivi domain uvidio da mi je toliko ispriao, a ja da sam jo uvijek sklon sumnjiavosti, njegov glupi ponos preuze zadatak koji je zapoelo staro vino, pa je odnekud iskopao pismeno svjedoanstvo u obliku pljesniva rukopisa, kao i suhi slubeni zapisnik Britanskog kolonijalnog ureda, da bi tako potkrijepio mnoge vane pojedinosti svoje neobine prie. Ne kaem da su ovi dogaaji istiniti, jer ja im nisam bio svjedokom, ali injenica da sam se, prepriavajui vam ih, posluio izmiljenim imenima glavnih junaka pokazuje u posve dovoljnoj mjeri iskrenost moga uvjerenja da bi mogli biti istiniti. ute, pljesnive stranice dnevnika ovjeka koji je ve odavno mrtav i zapisnik Kolonijalnog ureda slau se savreno s pripovijedanjem moga gostoljubivog domaina, pa vam ovo priam onako kako sam muno sabrao iz tih nekoliko izvora. Ako vam se ovo ne uini vjerojatnim, barem ete se sa mnom sloiti da je jedinstveno, neobino i zanimljivo. Iz zapisnika Kolonijalnog ureda i pokojnikova dnevnika saznajemo da su nekom mladom engleskom plemiu, kojeg

/ W * *signatura

emo zvati John Clavton, lord Grevstoke,

povjerili vrlo delikatan zadatak da izvidi stanje u jednoj britanskoj koloniji na5

''"**-

zapadnoj obali Afrike, iz koje je, kako se znalo, medu jednostavnim uroenicima, jedna druga evropska sila novaila vojnike za svoju uroeniku vojsku kojom se sluila samo zato da silom otima kauuk i bjelokost divljim plemenima uz rijeke Kongo i Aruvimi. Uroenici ove britanske kolonije alili su se da mnoge njihove mladie vabe od kue lijepim i sjajnim obeanjima. ali da se jedva ikoji vraa svojim obiteljima. Englezi u Africi tvrdili su jo i vie. Govorili su da jadne crnce zapravo pretvaraju u robove, jer kad bi im protekao rok slube, bijeli bi se oficiri koristili njihovim neznanjem uvjeravajui ih da moraju sluiti jo nekoliko godina. I tako je Britanski kolonijalni ured uputio Johna Clavto-na na nov poloaj u Britansku Zapadnu Afriku, ali u povjerenju mu je naredio da tono izvidi kako jedna prijateljska evropska sila postupa sa crnim britanskim podanicima. Meutim, za ovu priu nije toliko vano zato su ga poslali, jer on nije nita izvidio, niti je ikada stigao na svoje odredite. Clavton je bio jedan od onih Engleza koji su se za svoju domovinu plemenito borili i pobjeivali na tisuu bojita jak, muevan duevno, moralno i tjelesno. Stas mu je bio iznad prosjene visine. Oi su mu bile sive, crte lica pravilne i izrazite. Dranje mu je odavalo savreno, krepko zdravlje, kao i utjecaj godina vojne obuke. Iz politikih pobuda zatraio je da ga premjeste iz vojske u Kolonijalni ured, pa mu je tako, jo onako mladom, povjeren delikatan i vaan zadatak u slubi Kraljice. Kad je primio to imenovanje, u isto se vrijeme i obradovao i uplaio. Sama ast inila mu se dobro zasluenom nagradom za savjesnu i pametnu slubu, kao i stepenicom prema poloajima jo vee vanosti i odgovornosti. Ali, u drugu ruku, jedva prije tri mjeseca oenio se plemenitom Aliceom Rutherford, pa gaje pomisao da tu lijepu djevojku povede u opasnost i osamu tropske Afrike obeshrabrivala i plaila. 6

Radi nje bi odbio imenovanje, ali ona to nije htjela, nego je, tovie, traila da ga prihvati i povede i nju sa sobom. Bilo je majki i brae, i sestara, i druge rodbine i svojte, koji su se o tom kojekako izraavali, ali o em su se napose izjasnili povijest uti. Samo znamo da su sjajnoga svibanjskog jutra 1888. John. lord Grevstoke, i lady Alice otplovili iz Dovera u Afriku. Mjesec dana kasnije stigoe u Freetovvn, gdje su unajmili mali jedrenjak Fuvaldu, koji ih treba da preveze do konanog cilja. I otada Johna, lorda Grevstokea, i njegovu enu lady Alice ljudi nisu vie niti vidjeli niti su to o njima uli. Dva mjeseca, otkako su digli sidro i izili iz luke Freetovvn, pola je tuceta britanskih ratnih brodova pretraivalo juni Atlantik ne bi li nali njih i njihov brodi, pa su gotovo odmah naili na olupinu na obali Sv. Helene. To je uvjerilo svijet da se Fuvalda sa svima putnicima potopila, te su tako prestali traiti prije nego to su i poeli, iako je u nekim srcima tinjala nada jo mnogo godina. Jedrenjak Fuvalda, od oko stotinu tona bio je brod onakva tipa koji se esto via u obalnoj trgovini na dalekom jugu Atlantika, s posadom od pomorskog oloa neobjeenih ubojica i razbojnika svake rase i naroda. Fuvalda nije bila izuzetak. Njezini oficiri bili su suncem upaljeni nasilnici koji su mrzili posadu i kojima je posada vraala jednakom mjerom. Kapetan, inae sposoban pomorac, postupao je okrutno sa svojim ljudima. U ophoenju s l j u d i m a on je poznavao dva pomagala, ili se barem njima sluio klin oko kojeg se namata ue i pitolj a ono aroliko drutvo kao da nita drugo nije ni razumjelo. I tako su ve drugog dana putovanja John Clavton i njeuova mlada ena bili svjedoci prizora na palubi Fuvaldeo kolima nisu vjerovali da postoje izvan korica knjiga o moru.7

Ujutro drugoga dana skovala se prva karika onoga lanca dogaaja iz kojih e potei ivot kakva jamano nije bilo u povijesti ovjeka. Dva su mornara ispirala palube Fuvalde, prvi oficir bio je u slubi, a kapetan se bio upravo zaustavio da progovori nekoliko rijei s Johnom Clavtonom i lady Alice. Ljudi su radili i natrake se pribliavali toj skupinici koja je bila okrenuta na drugu stranu. Toliko su se pribliili da je jedan od njih dospio kapetanu upravo iza lea. Ve idui a-sak bili bi krenuli dalje pa se ovaj dogaaj ne bi nikad zabiljeio. Ali ba se u taj tren oficir okrenuo da odstupi od lorda i lady Grevstoke, pa se spotakao o mornara i pao koliko je dug i irok na palubu preokrenuvi pri tom vedricu tako da se sav smoio prljavom vodom. Na trenutak je bio to smijean prizor. Ali, samo na trenutak. Uz mlaz stranih kletvi, lica zarumenjena od jada i bijesa, kapetan se osovi na noge i jakim udarcem obori mornara. Taj ovjek bio je prilino malen i star, tako da se okrutnost tog ina jo vie istakla. Drugi mornar, meutim, nije bio niti star niti malen golem medvjed, s groznim crnim brkom i velikom bikovskom ijom meu snanim ramenima. Kad je vidio kako mu drug pada, on se zguri, tiho zarei i skoi na kapetana oborivi ga na koljena jednim jedinim snanim udarcem. Oficirovo zarumenjeno lice problijedi, jer to je bila pobuna. Ve i prije u svojoj karijeri doivljavao je i uguivao pobune. Mada se jo nije pravo ni podigao, trgnuo je pitolj iz depa da puca ravno u onu gromadu miia koja se nadvila nada nj. Ali ma koliko on bio brz, John Clavton bio je gotovo isto toliko brz, tako da se kugla koja je bila namijenjena srcu, zabila u mornarevu nogu, jer je lord, kad je oruje za-blistalo na suncu, gurnuo kapetanovu ruku. Clavton je objasnio kapetanu da mu se ne svia okrutan postupak prema posadi, pa ga, dok su on i lady Grevstoke putnici na tom brodu, vie nee trpjeti. 8

Kapetan je htio ljutito odgovoriti, ali se predomislio; okrenuo se na peti i, crn i namrgoen, otiao na krmu. Nije se htio zamjeriti engleskom slubeniku, jer je Kraljiina mona ruka baratala kaznenim sredstvom koje je on znao cijeniti i kojega se bojao dalekosenom engleskom mornaricom. Stariji mornar pomogao je svomu ranjenomu drugu da ustane. Taj veliki svat, kojega su njegovi drugovi zvali Crni Michael, pomicao je oprezno nogu pa se, kad je vidio da mu moe podnijeti teinu, okrenu Clavtonu i grubo mu se zahvalio. Iako se u glasu tog ovjeka osjeala mrzovolja, rijei su mu oito bile dobronamjerne. Jedva je zavrio svoj mali govor, kad se ve okrenuo i odepeljio prema prednjem katelu, S vrlo vidljivom nakanom da prekine svaki razgovor. Nisu ga zatim vidjeli vie dana, a kad je kapetan morao s njima progovoriti, tek je mrzovoljasto zagunao. Jeli su u svojoj kabini kao i prije tog nesretnog dogaaja. Ali kapetan je pazio da mu dunost nikad ne dopusti da jede u isto vrijeme. Drugi oficiri bili su grubi i nepismeni, tek malko iznad lopovske posade koju su muili, pa su vrlo rado izbjegavali drutvo s uglaenim engleskim plemiem i njegovom gospoom, tako da su Clavtonovi bili vrlo esto sami. To se samo po sebi savreno slagalo s njihovim eljama, ali ili je prilino izdvajalo iz ivota brodia, tako da nisu bili u dodiru s dnevnim dogaajima koji e tako brzo zavriti u krvavoj tragediji. U cijeloj atmosferi toga broda bilo je neto to je slutilo 04 nesreu. Na povrini, koliko su znali Clavtonovi, sve se na brodiu odvijalo kao i prije, ali oboje je osjealo da postoji podvodna struja koja ih vodi u nepoznatu opasnost, ali o to me nisu razgovarali. s Drugi dan poslije ranjavanja Crnog Michaela Clavton je doao na palubu upravo na vrijeme da vidi kako etiri druga 9

nose dolje mlohavo tijelo nekog mornara, dok je prvi oficir s velikim klinom za namatanje ueta u ruci stajao mrtei se na skupinicu prkosnih mornara. Clavton nije nita pitao nije bilo potrebno a idui dan, kad su veliki obrisi britanskog ratnog broda izrastali na dalekom horizontu, bio je napola odluio da sebe i enu prebaci na taj brod, jer se sve vie bojao da bi ih, ostanu li na mrkoj, mrzovoljastoj Fuvaldi, moglo stii nekakvo zlo. Oko podneva pribliili su se na dosluh britanskome brodu, ali kad se Clavton ve odluio da zatrai kapetana da ih prebaci, odjednom mu se takav zahtjev uinio smijenim. Kako je zapovjedniku broda Njezina Velianstva mogao opravdati svoju elju.da se vrati? Kako je mogao rei da su oficiri zlostavljali dva mornara? Oficiri tog ratnog broda samo bi se u sebi smijali, pa bi njegov odlazak s broda pripisivali samo jednom razlogu kukaviluku. John Clavton nije zatraio da se prebace na britanski ratni brod, pa je kasno toga popodneva vidio kako obrisi gornjih dijelova iezavaju na dalekom obzorju, ali ne prije nego to je saznao ono to mu je potvrdilo njegovu najveu bojazan i natjeralo ga da psuje krivi ponos koji ga je naveo da prije nekoliko sati ne zatrai sigurnost za svoju mladu enu, kad je sigurnost bila na dohvatu ruke sigurnost koja je sada zauvijek nestala. Bilo je usred podneva kad je mali stari mornar kojega je prije nekoliko dana oborio kapetan, doao onamo gdje su Clavton i njegova ena stajali na boku broda i promatrali kako iezavaju obrisi velikog ratnog broda. Starac je latio mjed, a kad se pribliio Clavtonu rekao je tiho: Bit e vraga, gospodine, na ovome brodu, pazite to govorim, gospodine, bit e vraga. to mislite time, moj dobri ovjee? upita Clavton. Pa zar ne vidite to se dogaa? Niste li uli kako je onaj vraji kapetan sa svojim oficirima namlatio pola posade? Juer su prsnule dvije glave, a tri danas. Crni Michael se10

oporavio, a on to nee trpjeti, nee. Pazite to sam vam rekao, gospodine. Mislite li, ovjee, da e se posada pobuniti? upita Clavton. Pobuniti usklikne starac. Pobuniti! Misli se na ubojstvo, gospodine, pazite to sam vam rekao, gospodine! Kad? Bit e, gospodine, bit e, ali neu kazati kad, a sad sam rekao vraki previe, ali vi ste onda bili dobri, pa sam mislio da je red da vas opomenem. Ali drite jezik za zubima. Kad ujete pucnjavu, otiite dolje i ondje ostanite. To je sve. Samo drite jezik za zubima, ili e vam staviti pilulu u rebra, pazite to vam kaem, gospodine i starac je nastavio lati-li, to ga je odvelo od onog mjesta gdje su stajali Clavtonovi. Vraki ruiasti izgledi, Alice napomene Clavton. Ti bi morao kapetana odmah upozoriti, Johne. Moda se neprilika jo moe izbjei odgovorila je ona. Valjda i bih ali ja bih ipak iz posve sebinih razloga htio drati jezik za zubima. Ma to oni sad uinili, nas e potedjeti zato to sam se zauzeo za onog Crnog Michaela, a kad bi oni vidjeli da sam ih izdao ne bi za nas bilo milosti, Alice. Tvoja je dunost samo jedna, Johne, a ta je interes vlasti. Ako ne upozori kapetana, ti sudjeluje u svemu to slijedi, jednako kao da si vlastitom glavom i rukama pomo-gao skovati zavjeru i provesti je. - Ti ne razumije, draga odgovori Clavton. Ja mislim na tebe, to je moja prva dunost. Kapetan je skrivio ovo lanje pa zato da onda ja svoju enu izlaem nezamislivim irabotama u po svoj prilici beskorisnom pokuaju da njega spasim od njegove okrutne ludosti? Ti ne moe zamisliti, draga, to bi slijedilo da taj opor razbojnika zagospodari Fuvaldom! - Dunost je dunost, moj muu, pa je nikakvo mudrovanje nee promijeniti. Bila bih jadna ena engleskog lorda11

kad bih snosila odgovornost za njegovo oito izbjegavanje dunosti. Shvaam opasnost to nadolazi, ali joj se ja s tobom mogu i suprotstaviti suprotstaviti mnogo hrabrije nego to bih se suprotstavila sramoti da uvijek znam da si mogao odvratiti nesreu samo da nisi zanemario svoju dunost. Onda neka bude kako ti hoe, Alice pristane on smijeei se. Moda se izlaemo neprilici. Iako mi se ne svia stanje na ovom brodu, moda napokon i nije tako stra no, jer je mogue da je stari mornar1 samo izrazio elje svojega starog zloudnog srca, a ne govori o stvarnim injeni cama. Pobuna na otvorenom moru moda je bila neto obi no prije stotinu godina, ali u ovoj dobroj 1888. ona jedva da se moe dogoditi. Ali, evo gdje kapetan odlazi u svoju kabi nu. Ako treba da ga upozorim, neka se taj vraji posao to prije svri, jer mi se s tom zvijeri gadi govoriti. Rekavi to, uputi se bezbrino prema prolazu kojim je upravo proao kapetan, pa asak kasnije pokuca na njegova vrata. Naprijed zarei duboki glas toga smrknutog oficira. A kad je Clavton uao i zatvorio vrata, kapetan upita: No? Doao sam da ponovim sadraj razgovora koji sam danas uo, jer osjeam, iako moda od toga nee biti nita, da bi bilo dobro da vas upozorim. Ukratko, ljudi se spremaju na pobunu i ubojstvo. To je la! zagrmi kapetan. Ako se budete ponovno mijeali u disciplinu ovoga broda ili zabadali svoj nos u poslove koji vas se ne tiu, moi ete sebi pripisati i posljedice, odnio vas vrag! Svejedno mi je jeste li engleski lord ili niste. Ja sam kapetan ovog broda, pa od sada ne zabadajte svoj nos u moje poslove. Dok je kapetan govorio, obuzeo gaje toliki bijes da se zajapurio u licu i posljednje rijei po vikao iz svega glasa, poStari mornar (The Ancient Mariner) aluzija na pjesmu engleskog pjesnika Samuela Taylora Coleridgea (17721834) Op. prev.1

tkrijepivi ih jakim udarcem po stolu golemom akom, dok je drugom mahao Clavtonu ispred nosa. Clavton nije ni trepnuo, nego je razjarenog ovjeka gledao mirnim pogledom. Kapetane Billingse napokon je progovorio opros tite mi moju iskrenost, ali htio bih vam rei da ste magarac. Na to se okrenuo i otiao iz kabine s istom onom nehajnou koja mu je bila navikom, a koja je podjarivala ovjeka Billingsova kova vie nego bujica kletvi. I tako, dok bi se kapetan bio lako naveo na to da poali svoju naglost, da ga je Clavton samo pokuao umiriti, njegovo je raspoloenje sad nepovratno ostalo onakvo u kakvom ga je Clavton ostavio, pa je tako propala i posljednja prilika da surauju na zajednikom dobru i ouvanju ivota. No, Alice rekao je Clavton kad se pridruio svojoj eni da sam utio, bio bih izbjegao uvredu. Taj se ovjek pokazao vrlo nezahvalnim. Skoio je na mene kao bijesan pas. to se mene tie, neka i on i njegov brod odu k vragu. Dok se ne rijeimo ovoga, ja u se svim silama brinuti o na ma. Mislim da bi zato trebalo najprije otii u nau kabinu i pregledati revolvere. Sad mi je ao to smo puke spakovali i spremili pod palubu. Svoju kabinu nali su u velikom neredu. Odjea iz otvorenih kovega bila je rasuta po prostoriji. I posteljina je bila isprevrtana. Netko se oito za nae predmete zanimao vie nego mi napomenuo je Clavton. to li je taj prostak traio? Po gledajmo, Alice, da vidimo to je nestalo. Kad su sve dobro pretraili, vidjeli su da su nestala samo dva Clavtonova revolvera i mala zaliha municije. A ba sam to najvie elio da nam ostave govorio je Clavton a injenica da su eljeli samo revolvere prijeti nam najzlokobnije otkako smo stupili na ovu trupinu. - to da radimo, Johne? pitala ga je ena. Ja te neu tjerati da ponovno poe kapetanu, jer ne mogu trpjeti da 13

12

le ponovno vrijea. Spasit emo se najvjerojatnije ako ostanemo neutralni. Ako oficiri uzmognu sprijeiti pobunu, nemamo se ega bojati, a ako pobijede pobunjenici nada nam je u tom to ih nismo pokuali ometati ili im se odupirati. Pravo ima, Alice. Drat emo se neutralno. Dok su nastojali urediti kabinu, Clavton i ena opazili su u isto vrijeme kako ispod vrata proviruje komadi papira. Dok se Clavton saginjao da ga dohvati, snebio se od uda kad je vidio kako se papir pomie u sobu, pa je tek onda shvatio da ga netko gura. Brzo i tiho pristupi vratima, ali kad je posegao da uhvati kvaku i otvori, ruka njegove ene pade mu na zapee. Ne, Johne aptala je oni ne ele da ih vidimo, pa ih zato i ne smijemo vidjeti. Ne zaboravi da se drimo neut ralno. Clavton se nasmijei i spusti ruku. Tako su promatrali onaj komadi bijela papira, dok se napokon nije smirio na podu s ove strane vrata. Tada se Clavton sagne i pobere papir. To je bio komad zaprljana bijela papira, nespretno smotan u nepravilni kvadrat. Otvorivi ga, naoe grubu poruku tampanu slovima koja su u mnogo emu odavala grubost ruke nenavikle na taj zadatak. Ukratko, to je bila opomena Clavtonovima da ne prijave nestanak revolvera i ne kau ono to im je rekao stari mornar, i to pod prijetnjom smrti. I mislim da emo biti dobri rekao je Clavton sa sjet nim smijekom. Moemo samo sjediti i ekati to e se do goditi.

DOM U DIVLJINII nisu dugo ekali, jer kad se idue jutro Clavton pojavio na palubi kao obino, da bi se proetao prije doruka, odjeknu hitac, pa jo jedan, i jo jedan. Ono to je vidio potvrdilo mu je najgore bojazni. Pred aicom oficira bila je cijela arolika posada Fuvalde na elu sa Crnim Michaelom. Na prvu salvu oficira ljudi su potrali u zaklon, pa su iza jarbola, kormilarnice i kabina vraali vatru onoj petorici ljudi koji su predstavljali mrsku vlast na brodu. Dvojica su pala od kapetanova revolvera. Leali su ondje gdje su i pali, izmeu boraca. Uskoro je prvi oficir pao niice, pa su na zapovijed Crnoga Michaela krvoedni lopovi zapucali na preostalu etvoricu. Posada je uspjela sakupiti samo est komada vatrenog oruja, pa je veina bila oboruana klinovima, sjekirama i ipkama. Kapetan je, kad su ljudi navalili, upravo praznio revolver i nanovo ga punio. Puka drugoga oficira zatajila je, pa su tako ostala samo dva oruja protiv pobunjenika koji su se brzo primicali oficirima. Ovi su sad poeli uzmicati pred navalom la/.bjenjelih ljudi. Obje strane uasno su psovale i klele, to je, zajedno s pucanjem oruja i vriskom i stenjanjem ranjenika odjekivalo palubom Fuvalde kao u ludnici. Prije nego to su ofju m mnakli nekoliko koraka, pobunjenici su ih stigli. Sj^u ra^ma jaka crnca raskolila jef rov*I

14

%

kapetanu glavu od ela do brade, a trenutak zatim i drugi su bili oboreni: mrtvi i ranjeni od udaraca i metaka. Brzo i jezovito bilo je djelo pobunjenika na Fuvaldi, a za sve to vrijeme John Clavton bezbrino je stajao naslonjen iza stepenita to je vodilo u kabine, puei lulu i snatrei kao da promatra osrednju igru kriketa. Kad je pao posljednji oficir, sjeti se da je vrijeme da sie eni, da je koji lan posade ne bi dolje naao samu. Iako je izvana bio miran i nehajan, Clavton se u sebi bojao i uzrujavao, jer se zabrinjavao za sigurnost ene u rukama tih neukih poluzvijeri, kamo ih je sudbina tako nesmiljeno bacila. Kad se okrenuo da sie niz stepenice, iznenadio se kad je na njima, tik do sebe, ugledao enu. Kako si dugo ovdje, Alice? Od poetka odvrati ona. Kako strano, Johne! O kako strano! to da oekujemo u rukama takvih ljudi? Doruak, nadam se odgovori on smijeei se hrabro kako bi je umirio. Poi u i upitati ih dodao je. Poi sa mnom, Alice. Moramo im dati do znanja da oekujemo samo pristojan postupak. Ljudi su do tada okruili mrtve i ranjene oficire pa su nasumce i bez milosti poeli bacati preko boka broda i ive i mrtve. S jednakom okrutnou rijeili su se i svojih ranjenika i tjelesa trojice mornara. Odmah je jedan od posade opazio kako se pribliuju Clavtonovi pa je s povikom: Evo, jo dvoje za ribe pojurio prema njima i podigao sjekiru. Ali je Crni Michael bio jo bri, tako da je onaj svat pao od metka u lea prije nego to je prevalio nekoliko koraka. Gromkim glasom Crni Michael privue panju drugih i pokazavi lorda i lady Grevstoke povie: Ovi ovdje su moji prijatelji, pa ih treba ostaviti na mi ru. Razumijete li? Ja sam sada kapetan ovog broda, pa ono 16

to ja kaem treba i izvravati dodao je okrenuvi se Claytonu. Samo se zadravajte u kabini, pa vam nee nitko nita nauditi. Pogledao je prijetei svoje ljude. Clavtonovi su se drali uputa Crnoga Michaela tako dobro, da su jedva viali posadu, pa zato nisu nita ni znali o njihovim namjerama. Od vremena do vremena, uli su priguene odjeke tunjave i svae pobunjenika, a u dva navrata tiinom se opako raz-leglo tektanje vatrenog oruja. Ali Crni Michael bio je pravi voa ovoj mjeavini razbojnika, pa ih je, sve u svemu, dobro drao na uzdi. Peti dan otkako su pobijeni brodski oficiri deurni je opazio kopno. Je li to bio otok ili kontinent, Crni Michael to nije znao, ali najavio je Clavtonu, ako se pokae da je prikladno za stanovanje, da e njega i lady Clayton prebaciti na obalu s njihovim stvarima. Ondje ete nekako proboraviti nekoliko mjeseci tumaio je. A do toga vremena mi emo se ve doepati neke nastanjene obale i malko se raspriti. Onda u se ja pobrinuti da se vaa vlada obavijesti gdje se vi nalazite, pa e po vas uskoro doi ratni brod. Nekako ete proboraviti. A nama bi bilo teko da vas iskrcamo na nekom nastanjenom mjestu, jer bismo se izvrgli mnogim pitanjima na koja nitko od nas ovdje nema ba vrlo uvjerljiv odgovor. Clayton je protestirao zato to hoe da ih iskrcaju na nepoznatoj obali na milost i nemilost divljim zvijerima, a moda jo i divljim ljudima. Ali njegove rijei nisu nita pomogle, nego su ljutile Crnoga Michaela, pa je morao odustati i uiniti to se u tom neugodnom poloaju dalo uiniti. Oko tri sata poslije podne prili su lijepo poumljenoj obali nasuprot uu, kako se inilo, luke okruene sa svih strana kopnom. Crni Michael poalje ami pun ljudi da izmjere dubinu ulaza, kako bi se ustanovilo moe li se Fuvalda probiti.2 Tarzan meu majmunima

17

Sat kasnije oni su se vratili i izvijestili da je voda u uu i dalje u tom malenom zalivu duboka. Jo prije tame brodica je leala mirno usidrena na povrini luke glatke kao ogledalo. Obale je krasilo suptropsko zelenilo, dok su se dalje od oceana dizali breuljci i visoravan koje je gotovo jednoliko prekrivala prauma. Nigdje nije bilo nikakvih znakova naseljenosti, ali bi se ovjek mogao lako odrati na tom tlu, to je bilo oito po bogatu ptijem i ivotinjskom svijetu koji bi s vremena na vrijeme opaali promatrai s Fuvalde, kao i po Ijeskanju rjeice koja je utjecala u luku i mogla obilovati svjeom vodom. Kad se na zemlju spustila tama, Clavton i lady Alice stajali su jo uz ogradu broda mirno promatrajui svoje budue mjesto stanovanja. Iz tamnih sjena goleme ume dopirali su divlji krikovi zvijeri duboko rikanje lava, a katkad i prodorni vrisak pantere. ena se privila tjenje uz mukarca predosjeajui s uasom strahote u groznoj tami buduih noi, kad e njih dvoje biti sami na toj divljoj i samotnoj obali. Kasnije uveer Crni Michael im se pridruio i dao im upute za iskrcavanje sutradan ujutro. Nastojali su ga nagovoriti da ih prebaci na koju gostoljubiviju obalu koja bi bila blie civilizaciji, tako da bi se mogli nadati da e dospjeti u prijateljske ruke. Ali njihove molbe, kao i prijetnje i obeanje nagrade, bile su uzaludne. Ja sam jedini ovjek na brodu koji vas ne bih radije oboje vidio mrtve, ali iako znam da je to razuman nain da se osigura vlastiti vrat, Crni Michael ipak nije ovjek koji zaboravlja dobroinstvo. Vi ste jednom spasili meni ivot, pa u vam ja zauzvrat spasiti va, i to je sve to mogu uiniti. Moji ljudi moda ne bi podnijeli vie, a ako vas ne iskrcam prilino brzo, mogli bi ak promijeniti svoje miljenje o tom da vam se prui prilika. Iskrcat u vas na obalu zajedno s vaim stvarima, kao i priborom za kuhanje, i neto starih jeda18

ra za atore, pa i toliko jela da vam dotraje dok ne naete voa i divlja. Tako ete se s pukama moi ovdje zatititi i proivjeti dok ne stigne pomo. Kad se sretno sakrijem, pobrinut u se da britanska vlada sazna gdje ste. Ne bih im ni za ivu glavu mogao tono rei gdje ste, jer toga ni sam ne znam. Ali oni e vas ipak pronai. Poto je on otiao, oni su mirno poli dolje, zaokupljeni crnim slutnjama. Clavton nije vjerovao da Crni Michael imalo namjerava obavijestiti britansku vladu o njihovu boravitu, niti je bio previe siguran da se radi o nekoj prevari sutradan, kad e se oni nalaziti na obali s mornarima koji e ih pratiti i pomoi im nositi stvari. Kad se jednom maknu s oka Crnom Michae-lu, bilo koji mornar moe ih ubiti, a da ipak ne uznemiri savjest Crnoga Michaela. A ak ako i izbjegnu takvoj sudbini, nee li se ba zato morati suoiti s jo veom opasnou? Da je on sam, mogao bi se nadati da e se odrati i godine i godine, jer je snaan, atletski razvijen ovjek. Ali to je s Aliceom i s onim drugim malim biem koje e se tako skoro nai usred tekoa i velikih opasnosti iskonskoga svijeta? Clavton je zadrhtao kad je pomislio na stranu ozbiljnost i uasnu bespomonost njihova poloaja. Ali oni nisu mogli da predvide gadnu stvarnost to ih je ekala u mranim dubinama onoga svijeta. Sutradan rano ujutro iznijeli su njihove brojne kovege i kutije na palubu i spustili ih u male amce koji su ondje ekali da ih prevezu na obalu. Te su stvari bile mnogobrojne i raznolike, jer su Clavtonovi raunali i na pet do osam godina boravka u novom domu, tako da su, uz mnogo stvari koje su im bile nune ponijeli i mnoge raskone. Crni Michael odluio je da nita to pripada Clavtonovi-ma ne ostane na brodu. Teko bi bilo rei da li je to inio iz samilosti ili zbog vlastitih interesa. Jasno je da bi prisutnost 19

vlasnitva nestalog britanskog slubenika na sumnjivu brodu bilo teko protumaiti u bilo kojoj civiliziranoj luci na svijetu. Toliko je revno nastojao provesti svoje nakane da je zahtijevao da mornari vrate i Clavtonove revolvere. U male amce takoer su natovarili suho meso i dvopek, s malom zalihom krumpira i graha, igica i suda, kutiju alata i stara jedra to ih je Crni Michael bio obeao. Kao da se i on sam bojao upravo onoga u to je Clavton sumnjao. Crni Michael ih je pratio na obalu, pa ih je posljednji ostavio kad su mali amci, im su brodske bave napunili svjeom vodom, krenuli prema Fuvaldi. Dok su se amci polako micali po glatkoj vodi uvale. Clavton i ena stajali su tiho promatrajui njihov odlazak a u grudima predosjeali su nesreu i krajnju beznadnost, A iza njih, preko niska grebena, promatrale su druge oi smjetene nablizu, zle oi, koje su se svjetlucale pod kud-ravim obrvama. Kad je Fuvalda prola kroz uski ulaz u luku i nestala im s oiju iza nekog rta, Alice zagrli Clavtona, i, kako nije mogla da se obuzda, zajeca. Bila je hrabra kada je izbila na brodu pobuna; gledala je s junakom odvanou u stranu budunost; ali sad kad su ostali potpuno sami, ivci su joj popustili. On nije pokuavao da joj zaustavi suze. Bolje je da priroda na svoj nain ublauje ove dugo suzdravane osjeaje. Prolo je mnogo minuta prije nego to je ena jer jedva da je i bila vie od djeteta ponovno ovladala sobom. O, Johne napokon je povikala kako je to uasno! to da radimo? to da radimo? Samo jedno nam valja initi, Alice govorio je mirno kao da sjede kod kue u udobnoj dnevnoj sobi a to je raditi. Rad nam mora biti spas. Ne smijemo sebi dati vremena da mislimo, jer emo poludjeti. Moramo raditi i ekati. Siguran 20

sam da e pomo doi, i to brzo, kad se jednom vidi da se Fuvalda izgubila, makar Crni Michael i ne odrao svoju rije. Ali, Johne, da se radi samo o tebi i meni jecala je mi bismo mogli izdrati, ja to znam, ali... Da, draga odgovorio je on blago ja sam i na to mislio; ali mi se i s tim moramo suoiti, kao to se moramo suoiti, sa svim to dolazi, hrabro i s najveim povjerenjem u svoju sposobnost da se suprotstavimo svim neprilikama. Stotine tisua godina prije nas nai su se preci u nejasnoj i dalekoj prolosti nalazili pred istim problemima pred kojima sad stojimo i mi, moda i u ovim istim praumama. injenica da smo mi danas ovdje, svjedoi o njihovoj pobjedi. Ono to su oni uinili, zar to ne moemo uiniti i mi? A ak i bolje, jer nismo li oboruani stoljeima velikog znanja koje nam je dala znanost, a o kojoj oni nisu imali ni pojma? Ono to su oni postigli, Alice, alatom i orujem od kamena i kosti, to sigurno moemo postii i mi. Ah, Johne, eljela bih biti mukarac, s mukarakom filozofijom, ali ja sam samo ena koja gleda srcem vie nego glavom, a sve ono to vidim previe je strano, previe nezamislivo a da se izrazi rijeima. Samo se nadam da ima pravo, Johne. Ja u sve uiniti da budem hrabra, iskonska ena, prikladna druica iskonskome mukarcu. Clavtonova je prva misao bila da uredi sklonite za noenje, neto to bi ih moglo zatititi od ivotinja koje vrebaju. Otvorio je kutiju u kojoj su bile puke i municija, pa su se oboje naoruali protiv mogueg napadaja dok rade, i onda potraili mjesto pogodno za prvo noenje. Stotinu metara od ala bilo je ravno mjestance, prilino slobodno od drvea, pa su tu odluili da sagrade stalnu kuu, ali su zasad mislili da je najbolje da izrade leaj na drveu, tako da budu izvan dosega veih divljih ivotinja u carstvu kojih su se sad nalazili. U tu svrhu Clavton je odabrao etiri stabla koja su stvarala kvadrat sa stranicama od oko osam stopa, pa je odsjekao 21

duge grane s drugog drvea i sagradio oko stabla okvir oko deset stopa nad tlom, uvrstivi krajeve grana za stabla s pomou ueta kojim ga je Crni Michael opskrbio iz utrobe Fuvalde. Preko toga okvira Clavton je postavio druge, manje grane jednu tik do druge. Taj pod obloio je golemom paprati to je rasla oko njih u izobilju, a na tu paprat poloio je veliko jedro presavijeno vie puta. Sedam stopa iznad toga sagradio je slini, iako neto laganiji pod, koji e sluiti kao krov, pa je sa strana ovoga objesio ostatak jedrenine kao zidove. Kad je zavrio, imali su prilino udobno gnjezdace, na koje je odnio pokrivae i neto laganiju prtljagu. Sad je bilo kasno popodne pa su ostatak dana posvetili izgradnji grubljih ljestava kojima se Alice mogla popeti u svoj novi dom. Cijeli dan uma oko njih odzvanjala je uzbuenim krikovima ptica sjajnog perja, dok su majmuni plesali i brbljali promatrajui s najotrijim zanimanjem i panjom ove nove pridolice, kako grade divno gnijezdo. Iako su Clavton i ena otro promatrali okolicu, nisu uope vidjeli velikih ivotinja. Ipak su u dva navrata vidjeli kako mali majmunski susjedi dolaze vritei i brbljajui s oblinjega grebena ogledajui se uplaeno preko svojih malih ramena i odajui se jasno, kao govorom, da bjee od neega stranoga to se ondje sakrilo. Clavton je zavrio ljestve upravo prije mraka pa se, napuni vi velik sud vodom iz oblinje rjeice, popeo sa enom u razmjernu sigurnost svoje sobe u zraku. Kako je bilo sasvim toplo, Clavton je zabacio postranine zavjese preko krova. Dok su uali na pokrivaima poput Turaka, lady Alice je, napreui oi da vidi sve tamnije sjene ume, iznenada posegla i uhvatila Clavtona za ruku.22

Johne apnula je gledaj! Stoje to, ovjek? Kad je Clavton upravio oi u pravcu u kojem je ona pokazivala, ugledao je na sjenama ume nejasne obrise velika stasa kako stoji uspravno na grebenu. Jedno je vrijeme to stajalo kao da slua, a onda se polako okrenulo i nestalo u sjenama dungle. to je to, Johne? Ne znam, Alice odgovorio je on ozbiljno. Previe je tamno a da se tako daleko vidi. To je mogla biti i sjena koju baca mjesec to upravo izlazi. Ne, Johne, to nije bio ovjek, to je bilo neko golemo i nezgrapno ruglo od ovjeka. O bojim se. On ju je zagrlio apui joj u ui rijei hrabrosti i ljubavi, jer je u njihovim nesreama Clavtonu bila najvea muka duevna tjeskoba mlade ene. Iako je on sam bio hrabar i neustraiv, ipak je shvaao onu duevnu nevolju koju uzrokuje strah, a to je rijetka sposobnost. Upravo zato, uz mnoge druge razloge, mladoga lorda Grevstokea potovali su i ljubili svi oni koji su ga poznavali. Odmah poslije toga on je spustio zavjese privezavi ih za drvee tako da su, osim maloga otvora prema alu, bili potpuno zatvoreni. Budui da je sad u njihovu domu u zraku bilo tamno kao U rogu, legli su na pokrivae da otpoinu, u zagrljaju duboka, kratka zaborava. Clavton je leao s licem prema otvoru s prednje strane, s pukom i dva revolvera pri ruci. Jedva da su zatvorili oi, kad je uasan krik pantere odjeknuo iz dungle. Dolazio je sve blie, dok tu veliku ivotinju nisu zauli ravno pred sobom. Jedan sat ili vie sluali su je kako njuka i grebe po drveu to je podupiralo njihov pod, ali je napokon odlunjala preko ala, gdje ju je Clavton jasno vidio na sjajnoj mjeseini velika, lijepa ivotinja: najvea koju je ikad vidio.23

Za dugih sati tame spavali su samo na mahove, jer su im ivci, ionako ve oslabljeni, sasvim popustili od nonih umova velike dungle pune bezbrojnih ivotinja, tako da su se zbog prodornih krikova ili uljanja velikih tjelesa ispod sebe stotinu puta trzali iz sna.

IVOT I SMRTUjutro jedva da su bili ita osvjeeni, iako su s velikim olakanjem doekali svitanje dana. Tek to su pojeli ono malo suhe svinjetine, kave i dvopeka, Clavton je poeo graditi kuu, jer je shvatio da se ne mogu nadati sigurnosti ili duevnom miru u noi, dok ih napokon etiri jaka zida ne odijele od ivota dungle. Taj zadatak bio je naporan i za nj je trebalo vei dio mjeseca, iako je i do tada sagradio samo jednu sobicu. Sagradio je svoju kolibu od malih stabala od oko est palaca promjera zatrpavi pukotine ilovaom koju je pronaao na dubini od nekoliko stopa. Na jednom kraju sagradio je ognjite od kamiaka sa ala. I te je omazao ilovaom, a kad je kua bila posve zavrena, premazao je ilovaom cijelu vanjsku povrinu u debljini od etiri palca. U otvor prozora naslagao je granice u promjeru od jednog palca, i to okomito i vodoravno. Isprepleo ih je tako da je dobio reetku to je mogla odoljeti i snazi jae ivotinje. Imali su i zraka i pravu ventilaciju, a da se nisu morali bojati u svojoj kolibi. Krov u obliku slova A pokrio je granicama koje je poloio jednu tik do druge, a preko njih postavio je dugu travu iz dungle i palmino lie. Zatim je cijeli krov premazao ilovaom. Vrata je sagradio od dijelova kutija u kojima su bile njihove stvari, tako da je zabijao komad na komad pazei da vlakna idueg komada uvijek idu poprijeko prethodnoga,24 25

dok nije dobio vrsta vrata debela tri palca i takve jakosti da su se oboje morali nasmijati gledajui ih. Ali tada se Clavton sukobio s najveom tekoom, jer kad je sagradio vrata nije imao na to da ih privrsti. Poto je, meutim, radio dva dana, uspio je izraditi dva velika stoera od tvrda drveta pa je na njih objesio vrata, tako da su se lako otvarala i zatvarala. Druge zavrne radove obavili su kad su se uselili, a to su uinili im je kua bila pod krovom. Pred vrata nagomilali su kutije, pa su tako nou imali razmjerno sigurnu i udobnu nastambu. Sagraditi postelju, stolice, stol i police bilo je razmjerno lako, tako da su se do kraja drugoga mjeseca ve dobro smjestili. Osim to su se neprekidno bojali napadaja divljih zvijeri i zazirali pred sve veom samoom, nije im bilo neudobno i nisu bili nesretni. Nou su velike ivotinje reale i rikale oko kolibice, ali se ovjek moe toliko naviknuti na te zvukove, da su im oni posveivali malo panje, pa su cijelu no tvrdo spavali. Tri puta ugledali su naasak ovjekolike spodobe kakva je bila i ona prve noi, ali nikad toliko blizu, da bi sigurno znali jesu li ove napola viene pojave ovjeje ili ivotinjske. One sjajne ptice i majmunii navikli su se na nove znance, a kako oito nisu nikad prije vidjeli ljudska bia, odmah su, im ih je ostavio prvi strah, prilazili blie i blie, tjerani onom udnom radoznalou koja vlada divljim stvorenjima ume i dungle i ravnice, fako da se ve u prvom mjesecu nekoliko tih ptica toliko oslobodilo da je iz prijateljskih ruku Clavtonovih uzimalo hranu. Jedno popodne, dok je Clavton dograivao kolibu, jer je naumio sagraditi jo nekoliko soba, izvjestan broj tih nezgrapnih malih prijatelja doao je drveem iz pravca grebena vritei i nekoga grdei. Skaui s drveta na drvo, bacali su straljive poglede natrag. Napokon zaustavili su se kraj Clay26

w>na klepeui mu uzbudljivo, kao da ga hoe opomenut pred opasnou to mu se pribliava. Napokon je i on ugledao ono ega su se majmunii toj-ko bojali ovjeka-ivotinju koju su Clavtonovi prije vidj^ li samo letimice. Pribliavala se dunglom poluuspravno, samo bi tu i t^ mo hrptove zatvorenih aka stavljala na tlo veliki ovje]^ liki majmun. Dok se pribliavao, reao je duboko i grleno, " katkad bi se oglasio kao da duboko laje. Clavton je bio podalje od kolibe, jer je obarao narow prikladno drvo za gradnju. Kako je u mjesecu neprestane s^ gurnosti postao bezbrian jer u to doba, u satima danj^g^ svjetla nisu viali nikakvih opasnih ivotinja, ostavio je pu^ ke i revolvere u kolibici, pa je sad, kad je vidio kako taj vej-ki majmun tropoe grmljem ravno prema njemu, i to j pravca kojim mu je zapravo presijecao bijeg, osjetio je k^u mu niz kimu prolaze jedva zamjetljivi sitni trnci. Znao je, budui daje bio oboruan samo sjekirom, da rrn je ansa protiv te razjarene grdosije doista mala a Alice i Q. boe, pomislio je, to e biti s Alicom? Ipak je jo preostajalo neto nade da se doepa kolij^ Okrenuo se i potrao prema kolibi uzpozoravajui vikom ;^' nu da utri i zatvori velika vrata, ako mu majmun zaista pr& sijee uzmak. Alice je sjedila nedaleko kolibe, pa kad je ula viku, dig| je glavu i vidjela kako majmun, onako golema i nespretna j^ votinja, skae s gotovo nevjerojatnom brzinom u nastojanj. da predusretne Clavtona. Tiho kriknuvi, ona skoi prema kolibi. Kad je ula, 0^ vrnula se, te joj se dua ispuni uasom, jer je ivotinja pre^ sjekla put muu, koji se sad spremio na obranu uhvativi sj^_ kim objema rukama, spreman da njom zamahne kad na ^ navali razbjenjela ivotinja. Zatvori i zakraunaj vrata, Alice povie Clavton. _^ Ja u ovoga oboriti sjekirom. 27

Ali znao je da se nalazi pred stranom smru a i ona je znala. Majmun je bio veliki mujak, vjerojatno je teio tri stotine funti. Iz runih, tijesno smjetenih oiju, ispod rutavih obrva zrcalila mu se mrnja, dok je velike zube, pasje koljae bijelio na rtvu uasno reei, zaustavivi se naasak. Preko ramena ivotinje Clavton je ugledao vrata kolibe, ni dvadesetak koraka daleko, pa ga je zapljusnuo velik val uasa i straha kad je vidio kako izlazi njegova mlada ena naoruana pukom. Ona se uvijek bojala vatrena oruja, i nije ga htjela ni dodirnuti, ali sad je jurnula na majmuna neustraivo kao to lavica titi svoje mlade. Natrag, Alice povika Clavton zaboga, vrati se. Ali ona ga nije sluala, a ba tada majmun je navalio tako da Clavton vie nije mogao nita rei. ovjek je zamahnuo sjekirom svom snagom, ali jaka ju je ivotinja zgrabila onim uasnim ruetinama, istrgla iz Clavtonovih ruku i odbacila daleko u stranu. Gadno zareavi, ivotinja se priblii svojoj bespomonoj rtvi, ali prije nego to su koljai doprli do vrata za kojim su teili, zau se otar pucanj, i kugla ude majmunu u leda izmeu lopatica. Oborivi Clavtona na tlo, ivotinja se okrenu prema novom neprijatelju. Pred njom je stajala zastraena ena nastojei uzalud da u tijelo ivotinje odapne jo jedan metak. Ona nije poznavala mehanizam vatrenog oruja pa je udarni klin padao uzalud po praznoj ahuri. Vritei od bijesa i boli, majmun poleti na njenu enu. koja se pod njim, na sreu, onesvijestila. Skoro u isti as Clavton se osovio na noge te je, a da nije ni pomislio kako je posve besmisleno ono to ini, pojurio da odvue majmuna sa sruene ene. 28

S malo, s posve malo napora uspio je: velika se tjelesina svalila nepokretno na tratinu majmun je bio mrtav. Kugla je ipak smrtonosno djelovala. Pregledavi na brzinu enu, vidio je da nema nikakvih znakova povreda, te je zato smatrao da je velika ivotinja uginula onaj as kad je skoila na Alice. Njeno je podigao jo uvijek onesvijetenu enu i odnio je u kolibicu, ali je trebalo puna dva sata prije nego to se ona opet osvijestila. Njezine prve rijei ispunile su Clavtona nejasnom bojazni. Poto je dola k sebi, Alice je neko vrijeme sa uenjem gledala po kolibici, a onda je, zadovoljno uzdahnuvi, rekla: O, Johne, tako je ugodno biti zaista kod kue! Uasno sam sanjala, dragi. Mislila sam da vie nismo u Londonu, nego na nekom stranom mjestu gdje su nas napale velike zvijeri. No, no, Alice umirivao ju je on gladei je po elu nastoj ponovno zaspati i ne razbijaj sebi glavu runim snima. Te noi rodio se u kolibici uz praumu sin, dok je leopard vritao pred vratima, a duboke note lava odjekivale s one strane grebena. Lady Alice nije se nikad oporavila od pretrpljenog straha, lako je ivjela jo godinu dana poslije roenja djeteta, nije nikad vie izlazila iz kolibe, niti je ikad potpuno shvatila da nije u Engleskoj. Katkad bi pitala Clavtona o udnim nonim umovima, o i/bivanju slugu i prijatelja i neobino grubom pokustvu u sobi, ali ona, iako je on nije varao, nije nikako mogla da sve to pravo shvati. Inae je bila sasvim razumna, pa joj je zbog radosti i zadovoljstva to posjeduje sinia, i zbog panje koju joj je posveivao suprug, ta godina bila vrlo sretna najsretnija u njezinu mladom ivotu. Clavton je dobro znao da bi je, da je potpuno gospodarila svojim duevnim sposobnostima, opsjedale brige i bojazni. I 29

lako se, dok je, istina, strano trpio to je gleda u takvu stanju, katkada skoro i veselio, radi nje, to ne moe shvatiti beznadnost njihova poloaja. Ve je davno izgubio svaku nadu da e se spasiti, osim pukim sluajem. S nepopustljivim arom nastojao je uljepati unutranjost kolibe. Koe lavova i pantera pokrivale su pod. Ormari i police za knjige redali su se uz zidove. U udnim vazama, koje je on svojim rukama nainio od ilovae toga predjela, nalazilo se lijepo tropsko cvijee. Zavjese od trave i bambusa pokrivale su prozore. A to je bilo najtee, on je svojom mravom zbirkom alata obradio drvo tako da je posve prekrio zidove i strop i u kolibi postavio gladak pod. Malko se udio to se uope i moe laati tako neuobiajenoga posla. Ali taj posao volio je zato to ga je radio za nju i za ono sitno bie koje je dolo da ih razveseli, iako je u tom stranom stanju na njih natovarilo stostruku odgovornost. U godini to je slijedila Clavtona su nekoliko puta napadali veliki majmuni, koji kao da su sad neprestance upadali u susjedstvo kolibe. Ali budui da se vie nikad nije usuivao napolje bez puke i revolvera, malo se bojao tih golemih zvijeri. Pojaao je titnike na prozorima i na vrata kolibe ugradio posebnu drvenu bravu, tako da se, kad je lovio divlja ili tragao za plodovima, kao to je neprestano i morao, nije bojao da ikoja ivotinja prodre u maleni dom. Isprva bi nastrijeljao dovoljno divljai s prozora kolibe, ali su se napokon ivotinje poele bojati toga udnoga brloga iz kojeg je prodirala uasna grmljavina puke. U dokolici Clavton je itao, esto i glasno eni, koristei zalihu knjiga to ih je donio u novi dom. Meu njima bilo je mnogo za malenu djecu slikovnice, poetnice, itanke jer su znali da e im dijete izrasti prije nego to se mogu nadati povratku u Englesku.30

l'onekad bi Clavton pisao dnevnik, i to uvijek francuski, >i koji je biljeio pojedinosti ovoga udnog ivota. Tu je knjiikljuavao u metalnu kutijicu. (lodinu dana nakon to im se rodio sini, lady Alice mirno je jedne noi preminula. Tako je smireno umrla, daje tek m-koliko sati kasnije Clavton postao svjestan da mu je ena \ a. I Ias log stanja otkrivao mu se vrlo polako, a jedva da je 1.1 potpuno i shvatio veliinu svoje alosti i stranu odgoI nost za ono sitno bie, svoga sinia jo dojene. Posljednji put upisivao je u dnevnik ujutro poto je ona mi la. lako je te alosne pojedinosti nabrajao mehaniki, jo vije istakla ona njegova duga alost i oaj, ona umorna lupjelost od koje veeg trpljenja i nema. Moj sini plae za hranom o Alice, Alice, to da uinim? I kad je John Clavton napisao posljednje rijei to mu ih isudbina dala da napie, spustio je glavu umorno na ruke Dl stolu to ga je nainio za onu koja je sada leala mirna i l i l . i d n a u postelji. I )ngo nije nita prekidalo mrtvu tiinu podnevne dun-n;i je uspjela skoiti, ali u trenutku kada se doepala i ne od trzaja popustio je stisak mladuneta koje joj je gre-prianjalo za vrat, pa je vidjela kako to sitno stvorenje pa-I i i'kreui se i svijajui, duboko sve do tla. S t i h i m krikom oaja Kala pojuri ravno do mladuneta tlu, sada ne mislei na opasnost. Ali, kad je pokupila to i osakaeno stvorenje i pritisla ga na grudi, ivot ga je l bio napustio. njui tiho, privijala je mrtvo mladune, a Kerak je niIII pokuao ometati. Smrt djeteta kao da mu je ugasila deiski bijes, pa je on proao naglo kao to ga je bio i obuKcrak je bio golemi majmun: moda je mjerio tri stotine pedeset funti. elo mu je bilo vrlo nisko i zabaeno, oi ive, malene i smjetene blizu gruboga, spljotenoga nosa. ' i su mu bile velike i tanke, ali neto manje nego u majmuM.I njegove vrste. Njegova strana narav i velika snaga uinile su ga najvenu u malome plemenu, u kojem se bio rodio prije kojih dva-i godina. Sad kad je bio u svojoj mladosti nije bilo ni jednoga majmuna u svoj velikoj umi gdje je on tumarao koji bi mu se u .udio porei pravo da vlada, a nisu ga smetale ni druge vee Mvotinje. Stari Tantor, slon, jedini od svih divljih ivotinja nije ga bojao i on je jedini Keraku zadavao strah. Kad bi Tan-tOl /alrubio, veliki bi majmun pobjegao sa svojima visoko medu drvee druge terase. Pleme ovjekolikih majmuna kojim je vladao Kerak enom rukom i na nj bijelio svoje koljae, brojilo je kojih i do osam obitelji, a svaka obitelj imala je odrasla muja-i enkama i mladima, brojei u svemu oko ezdeset do 'l.nneset majmuna. Kala je bila najmlaa enka mujaka zvanog Tublat, to nailo razbijeni nos, a mladune koje je ona gledala* i r n medu majmunima

32

33

kako se ubija bilo je njezino prvoroene. Bilo joj je tek devet ili deset godina. Iako je bila mlada, bila je velika i snana sjajna ivotinja lijepo graenih udova, okrugla, visoka ela, koje je odavalo vie inteligencije nego to ga je imala veina lanova njezina roda. Tako je imala i vie osjeaja za majinsku ljubav i majinsku alost. Ali je uza sve to bila majmun, velika, divlja, strana zvijer one vrste, koja je bliska gorili, a ipak inteligentnija; to je, raunajui snagu njezinih roaka, inilo vrstu strasnijom od onih stranih ovjekovih predaka. Kad je pleme vidjelo da se Kerakov bijes stiao, silo je polako sa skrovita na drveu i zaposlilo se ponovno onim poslovima to ih je on svojim bijesom prekinuo. Mladi su se igrali i lakrdijali meu drveem i grmljem, neki su odrasli legli na meku strunjau od suhoga i truloga raslinstva to je pokrivalo tlo, dok su drugi preokretali komade palih grana i grude zemlje traei kukie i gmazove kojima su se pokatkad hranili. Drugi su, meutim, pretraivali okolno drvee ne bi li nali plodova oraha, malih ptica i jaja. Proveli su tako oko sat, kad ih je Kerak sazvao pa je, naloivi im da ga slijede, zakoraio prema moru. Veim dijelom hodali su tlom, gdje je bilo prokreno, slijedei stazu velikih slonova, koji su jedini probijali putove kroz one zamrene spletove grmlja, povijua, puzavaca i drvea. Prolazili su neprestano se valjajui, stavljajui ake na tlo i zamahujui svojim nezgrapnim tijelima naprijed. Ali, kad su prolazili kroz nie drvee, hodali su bre obilno se koristei granama spretnou svojih manjih roaka. I sve je to vrijeme Kala nosila mrtvo mladune privijajui ga vrsto na grudi. Jedva je prolo podne kad su dospjeli do grebena iznad ala, gdje je pod njima leala kolibica, Kerakov cilj.34

Vidio je kako su mnogi njegovi otili u smrt pred glasnim kom onoga crnoga tapia u rukama udnog bijeloga imuna koji je ivio u onom udesnom brlogu, pa je Ker-ik u svojoj ivotinjskoj dui odluio da se domogne one tonosne naprave i da pretrai unutranjost one tajanstve-i.i/bine. elio je vrlo, vrlo mnogo, i da osjeti kako zariva zube u one udne ivotinje koju se nauio mrziti i bojati je se /ato dolazio esto sa plemenom da izvia, ekajui as c bijeli majmun popustiti u opreznosti. 11 posljednje vrijeme prestali su napadati, ili se ak i po-' .ili, jer kad su to god u prolosti uinili, tapi je za-0 stranu poruku smrti lanu njegova plemena. Danas nije bilo nikakva znaka ovjeku, pa su odande i ikle su promatrali, vidjeli da su vrata kolibe otvorena. Polako, oprezno i neujno, puzili su kroz dunglu prema kolibiNisu reali, nisu divlje vriskali od bijesa crni ih je tanauio da idu mirno, da ga ne probude. Ili su sve dalje i dalje, dok se sam Kerak nije douljao 00 vrata i zavirio unutra. Iza njega bila su dva mujaka, a zaiiii Kala, koja je vrsto privijala mrtvo tjelece na grudi. 11 jazbini vidjeli su kako se udni bijeli majmun nagnuo ijed na stol i stavio glavu na ruke. A na postelji lealo je i I) pokriveno jedreninom, dok je iz grube kolijevice dolai" alostiv pla djeteta. Kerak je uao neujno sagnuvi se da skoi, a u taj as hn Clavton trgnuo se i pogledao. I )d prizora to ga je ugledao, mora da su mu se oi sledeod uasa, jer su na vratima stajala tri velika majmuna jaka a iza njih gomilali su se mnogi drugi koliko ih je on nije nikad znao, jer su njegovi revolveri visjeli na zipuku, a Kerak je upravo navalio. Kad je golemi majmun ispustio mlohavo tijelo koje je i'- bilo John Clavton, svratio je panju kolijevci. Ali Kala35

mrom

je bila ondje prije njega, pa kad je htio zgrabiti dijete, ona mu ga preote te iskoi na vrata i pobjee na visoko drvo prije nego to ju je on mogao sprijeiti. Kad je primila ivo djetece Alice Clavton, ispustila je u praznu kolijevku mrtvo tijelo mladuneta, jer je na pla ivoga odgovorio zov sveopeg materinstva iz divljih grudi, materinstva koje mrtvo tijelo nije moglo zadovoljiti. Visoko gore u granju velikog drveta privijala je dijete, koje je vriskalo, na svoje grudi, pa je naskoro nagon koji je vladao tom divljom enkom toliko koliko i grudima njene i lijepe majke nagon majinske ljubavi pomogao napola oblikovanom shvaanju ovjekova djeteta, te se ono umirilo. Onda je glad zatrpao jaz medu njima, pa se sin engleskog lorda i engleske lady dojio na prsima Kale, velike majmuni-ce. Meutim su ivotinje u kolibi oprezno pretraivale sadraj toga udnog brloga. Kad se uvjerio da je Clavton mrtav, Kerak je obratio panju onomu to je lealo na postelji, prekriveno jedreni-nom. Paljivo je podigao jedan ugao te ponjave, ali kad je ugledao tijelo ene, grubo je otrgao platno i uhvatio mirni, bijeli vrat u goleme, dlakave ake. asak je utiskivao prste duboko u hladno meso, a onda se, shvativi da je ve mrtva, okrenuo da pretrai sadraj sobe, i vie nije uznemirivao tjelesa ni lady Alice ni Johna. Najprije mu je privukla panju puka to je visila na zidu. Za tim udnim, smrtonosnim tapiem teio je mjesece i mjesece, ali sad kad mu je bio na dohvatu jedva da je imao smionosti da ga uhvati. Oprezno se pribliio toj stvari, gotov da jurne glavom bez obzira ako ona progovori svojim dubokim glasom, kao to je ve bio uo da govori posljednje rijei njegovima koji su iz neznanja ili naglosti napali udesnoga bijeloga majmuna.

I >uboko u inteligenciji ove ivotinje bilo je neto to gaje ravalo da je taj gromoviti tap opasan samo u rukama ii i h koji njim znaju baratati, ali mu je ipak trebalo jo nekoliko minuta prije nego se odvaio da ga dotakne. Umjesto toga hodao je tamo-amo po podu ispred puke, ui glavu tako da ni jednom oima nije ostavljao pred-nu i svoje elje. Sluei se svojim dugim rukama kao to se ovjek slui i i kama i valjajui se u hodu golemom tjelesinom s boka na bok, veliki majmun koraao je tamo-amo reei duboko i od vremena do vremena vritei prodorno i strano kako se nivie u dungli ne glasi. Odjednom se zaustavi pred pukom. Polako je podigao mu ruku dok nije gotovo dodirnuo svijetlu cijev, ali je ruku opet povukao i nastavio uurbano hodati. Kao da je ta velika ivotinja pokazivanjem neustraivosti i s pomou svoga divljeg glasa eljela smoi toliko hrabrosti li uzme puku u ake. Ponovno se zaustavio, i taj je put uspio da prisili nevoljku i uku da se spusti na hladno eljezo, samo to ju je i ovaj put brzo povukao i stao ponovno nemirno hodati. Taj se obred neprekidno ponavljao, ali svaki put sa sve vim pouzdanjem, dok napokon nije puku otrgao s klina i drao je u velikim akama. Videi da mu ne ini nita naao, Kerak ju je poeo po- pregledavati. Opipavao ju je s kraja na kraj, zavirio niz mu dubinu cijevi, dodirnuo muice, leite, kundak, pa napokon i otponac. Za sve to vrijeme majmuni, koji su uli, sjedili su okup-ini kraj vrata promatrajui vou, dok su se oni napolju upi-Htli i gomilali da vide ono to se dogaa u kolibi. Odjednom se Kerakov prst priblii otponcu. U kolibi zalusno zagrmi, pa su majmuni s ove i one strane vrata pali jepreko drugoga u divljoj elji da pobjegnu. 37

36

I Kerak se uplaio zapravo toliko da je posve zaboravio odbaciti uzrok tom stranom prasku, ve je skoio prema vratima stiui ga vrsto u ruci. Kako je Kerak prolazio kroz vrata, prednji nian puke zapeo je o dovratak tolikom snagom da su se vrata koja su se otvarala unutra, vrsto zatvorila za majmunom koji je bjeao. Kad se Kerak nedaleko kolibe zaustavio i otkrio da jo dri puku, spustio ju je kao da je uareno eljezo, i nije pokuao da je ponovno pokupi onaj prasak bio je previe za njegove ivotinjske ivce. Ali, sad je bio posve uvjeren da je onaj strani tap potpuno bezazlen ako ga puta na miru. Proao je jedan sat prije nego to su se majmuni ponovno usudili pribliiti kolibi kako bi nastavili istraivanje, ali kad su se napokon pribliili, vidjeli su, na svoju alost, da su vrata zatvorena i tako sigurno uvrena da ih ne mogu silom otvoriti. Onaj lukavo izraen zasun to ga je Clavton izmislio skoio je kad je Kerak iziao. A majmuni nisu mogli ui ni kroz prozore s tekim reetkama. Poto su po susjedstvu kratko vrijeme lunjali, krenuli su ponovno dublje u umu i na vie tlo, odakle su i doli. Kala se nije ni jednom spustila na zemlju s posvojenim djetecetom, ali ju je sad Kerak pozvao da sie k ostalima, a kako mu u glasu nije bilo prizvuka srdbe, ona se lagano sputala s grane na granu i pridruila drugima na putu kui. One majmune koji su pokuavali pregledavati Kalino udno mladune, Kala je odbijala iskeenim koljaima i tihim, prijeteim rezanjem popraenim rijeima opomene. Kad su je uvjerili da djetetu ne misle nita zla, ona im je dopustila da se priblie, ali im nije dopustila da dodiruju ono to je njeno. Kao da je znala da je njeno mladune slabo i njeno, pa se bojala da ga ne rane grube ruke najbliih.38

Jo je jedno uinila, to joj je oteavalo putovanje. Sjetiv-i se smrti svojega djeteta, ona je oajno jednom rukom prianjala uz novo dok su god hodali. Druga majmunad jahala su na leima svojih matera hvatajui ih ruicama vrsto za kosmate ije, ukotvljujui im se nogama ispod pazuha. Kala nije tako nosila. Drala je djetece, maloga lorda (irevstoka vrsto na svojim prsima, gdje su njene ruke hvala le dugu crnu dlaku to je pokrivala onaj dio tijela. Vidjela |e kako joj je jedno dijete palo u stranu smrt s lea, pa ona ovo vie nee staviti na kocku.

39

BIJELI MAJMUNNjeno je Kala dojila svoje malo nahoe tiho se udei zato ne jaa i ne postaje spretno kao majmunii drugih matera. Prola je od vremena kad ga je dobila skoro godina, dok je poeo hodati, a penjati se oh, kako je bio glup! Kala bi katkad govorila sa starijim enkama o svojim nadama, ali ni jedna nije mogla shvatiti kako dijete moe tako polako i nespretno uiti da se brine o sebi. ak ni hranu nije moglo samo otkriti, a Kala ga je pronala ima tome ve vie od dvanaest mjeseci. Da su znali da je dijete imalo trinaest mjeseci kad je dospjelo u Kaline ruke, oni bi njegov sluaj smatrali posve beznadnim, jer su majmunii njihova plemena toliko napredovali u dva-tri mjeseca koliko je mali stranac u dvadeset i pet. Tublat, Kalin suprug, zato se mnogo uznemirivao, pa da enka nije dobro pazila, on bi dijete maknuo s puta. Nee nikad biti veliki majmun dokazivao je. Morat e ga uvijek nositi i tititi. to e takav plemenu? Bit e mu samo na teret. Ostavimo ga neka mirno spava u visokoj travi, tako da moe roditi druge i jae majmune da nas uvaju u starosti. Nikada, Razbijeni Nosu odgovorila je Kala. Makar ga uvijek nosila. Onda je Tublat poao Keraku, da ga nagovori neka se kod Kale poslui svojom vlau i prisili je da ostavi maloga Tarzana, koje su ime dali malome lordu, a to je znailo bjelokoac.

Ali kad joj je Kerak o tom progovorio, Kala je zaprijeti-i i da e napustiti pleme ako je ne ostave na miru s djetetom. A budui daje na to imala pravo kao i ostali stanovnici dungle koji nisu zadovoljni medu svojim roacima, oni je vie ii isu smetali, jer je Kala bila lijepa mlada enka krasnih udo-\a, pa je nisu htjeli izgubiti. Kad je Tarzan malo porastao, napredovao je bre, tako da |a do desete godine bio izvrstan penja, a i na tlu je znao inili mnoge vjetine kojima nisu bila dorasla njegova braa i stre. U mnogo emu se od njih razlikovao, pa su se oni esto divili njegovu nadmonomu lukavstvu, ali je po snazi i veliin i zaostajao, jer sa deset godina veliki antropoidi potpuno Mrastu, a neki doseu i vie od est stopa, dok je mali Tarzan bio jo uvijek napola odrasli djeak. Ali kakav djeak! Od rana djetinjstva njihao se na svojim rukama od grane do grane poput njegove divovske majke, a kako je rastao, sa-u- i sate na dan jurio je kronjama drvea sa braom i sestrama. Mogao je preskoiti dvadeset stopa u daljinu na vrtoglavoj visini i uhvatiti se nepogreivom tonou, a da se nije Opaao nikakav trzaj, za granu koja se divlje njie na putu tornada koji se pribliuje. Mogao se odjednom spustiti dvadeset stopa s grane na [ranu silazei brzo na tlo, ili se popeti do najvieg vrka naj-leg tropskoga diva s lakoom i hitrou vjeverice. lako mu je bilo tek deset godina, bio je jednako jak kao i normalni mukarac od trideset, ali mnogo spretniji nego najjebaniji atleta. A snaga mu se poveavala iz dana u dan. Njegov je ivot meu divljim majmunima bio sretan, jer >n nije sjeao nikakva drugog ivota, niti je znao da na ijetu postoji-ita osim njegove praume i divljih ivotinja je je on poznavao. 41

40

Bilo mu je skoro deset kad je poeo shvaati da izmeu njega i njegovih drugova postoji velika razlika. Njegovo tjelece, opaljeno od izlaganja suncu, posta mu iznenada uzrokom jaka stida, jer je shvatio da je posve bez dlaka, poput kakve ogavne zmije ili drugoga gmaza. Nastojao je da to izbjegne oblaui se od glave do stopala muljem, ali bi se ovaj osuio i otpao. Osim toga mulj je bio tako neudoban da je ubrzo odluio da radije podnosi stid nego neudobnost. U vioj zemlji to ju je njegovo pleme posjeivalo bilo je jezerce, pa je u njemu Tarzan prvi put vidio svoje lice u jasnoj, mirnoj vodi. Jednog sparnog dana suhoga doba on i jedan od njegovih roaka poli su na obalu da piju. Kad su se nagnuli, oba mala lica odrazila su se na mirnoj povrini: divlje i strane crte majmuna uz crte aristokratskog potomka stare engleske kue. Tarzan se zaprepastio. Prilino je loe biti bez dlaka, ali imati takvo lice! udio se to ga drugi majmuni uope hoe i pogledati. Ovaj sitni razrez usta i ovi siuni bijeli zubi! Kakvi su samo uz snane usne i jake koljae njegove sretnije brae! I ovaj njegov iljak od nosa! Bio je tako tanak da se inio napola izgladnjelim. Crvenio se kad ga je usporeivao s lijepim irokim nosnicama svoga druga. Tako velikoduan nos! Ta irio mu se preko polovice lica! Svakako mora daje lijepo biti toliko zgodan, mislio je jadni mali Tarzan. Ali kad je vidio svoje oi! Ah, to je posljednji udarac smea toka, sivi krug a onda ista bjelina! Uasno! Ni zmije nemaju tako rune oi kao on! Toliko se odao osobnoj kritici svojega lica da nije uo kako se iza njega rastavlja visoka trava i veliko tijelo gura kra-domice dunglom. Niti je to uo njegov drug, majmun, jer je on pio pa je um sisanja i zadovoljnoga grgljanja prekrio mirni dolazak uljeza.42

Ni trideset stopa iza ove dvojice uala je Sabor, goleniii lavica udarajui repom. Oprezno je pomakla veliku i.isiuastu apu naprijed stavivi je tiho prije nego to je podigla drugu. Tako je napredovala. Trbuh joj je gotovo dodiri-ao povrinu tla velika maka koja se sprema da skoi na p l i j e n . Sad je bila na deset stopa od dvojice bezazlenih malih ig-u a paljivo je privukla stranje noge pod sebe, a veliki .11 se miii valjali pod lijepom koom. uala je tako nisko da se inilo da je izravnana sa zemljom, da nije bilo luka od svijetlih lea koja su se skupljala U skok. Rep vie nije udarao leao je mirno i ravno iza nje. asak je tako stajala kao da se pretvorila u kamen, a on-l.i je, s uasnim krikom, skoila. Sabor, lavica, bila je mudar lovac. Nekomu tko je manje mudar, ta bi se njezina divlja uzbuna inila ludom. Ta nije li mogla jo sigurnije navaliti na svoje rtve tako da je skoila bez one vriske? Ali Sabor je dobro poznavala udesnu brzinu stanovnika l/ungle i njihovo nevjerojatno izotreno ulo sluha. Njima I i/.nenadno struganje jedne vlati trave o drugu isto tako djeIntvorna opomena kao i krik, a Sabor je znala da ne moe Onaj veliki skok izvriti bez malo uma. Njezin divlji krik nije bio opomena. Ona se oglasila tako li jadne rtve paralizira u onom djeliu trenutka koji e joj ! stajati da snane pande zarije u njihovo meko meso i zali/i ih da ne pobjegnu. Sto se ticalo majmuna, Sabor je mislila ispravno. Taj se nalian zgurio i zadrhtao samo naasak, ali je taj asak bio i s v i m dovoljan da ga upropasti. Nije, meutim, bilo jednako s Tarzanom, ovjekovim djeom. ivot ga je u opasnostima dungle nauio da se susreli neprilikama sa samopouzdanjem, a via inteligencija is43

poljavala se u brzini refleksa koja je bila znatno iznad brzine reagiranja. Tako je krik Sabore, lavice, potakao mozak i miie maloga Tarzana da munjevito djeluju. Pred njim leala je duboka voda jezerca, iza njega sigurna smrt, okrutna smrt pod pandama koje deru i koljaima koji trgaju. Tarzan je uvijek mrzio vodu, osim kao sredstvo kojim je utaivao e. Mrzio ju je, jer ju je dovodio u vezu s hladnoom i neugodnou pljuska, a i bojao je se zbog grmljavine i groma i vjetra koji ih prati. Njegova divlja majka uila ga je da izbjegava duboku vodu jezera, tovie, nije li tek prije nekoliko nedjelja vidio kako mala Nita tone pod mirnu povrinu da se nikad vie ne vrati plemenu? Ali od dva zla njegov je brzi duh izabrao manje, i to prije nego to se prva nota Saborina krika prolomila tiinom dungle, i prije nego to je velika ivotinja napola skoila, Tarzan je osjetio kako mu se ledena voda zatvara nad glavom. Nije znao plivati, a voda je bila vrlo duboka. Ali, jo uvijek nije izgubio ni djeli onoga samopouzdanja i snalaljivosti koja je bila znak viega bia. Brzo je micao rukama i nogama nastojei da se dokopa povrine, pa je, po svoj prilici vie sluajem nego namjerom, stao plivati onako kako pliva pas, tako da mu je za nekoliko trenutaka nos bio izvan vode, a on je uvidio da ga ondje moe drati samo ako nastavi mahati rukama, pa ak i da se moe pomicati vodom. Mnogo se iznenadio i razveselio ovim novim postignuem na koje je tako iznenada naiao, ali sad o tome nije imao vremena razmiljati. Plivao je usporedo s obalom te je vidio kako ondje okrutna zvijer, koja bi ga bila zgrabila, sad ui na mirnomu tijelu njegova malenoga druga u igri.44

Lavica je paljivo promatrala Tarzana, oito oekujui da se vrati na obalu, ali to djeak nije namjeravao uiniti. Umjesto toga on je povikao zov opasnosti, koji je bio zajedniki signal plemena dodajui mu opomenu koja e upozoriti spasioce da ne utre u Saborine pande. Skoro odmah doao je iz daljine odgovor, pa se etrdeset-pedeset velikih majmuna ubrzo velianstveno vijalo drvee m prema prizoru nesree. Naprijed je bila Kala, jer je ona prepoznala glas svoga najmilijega, a s njom je bila i majka maloga majmuna koji je leao mrtav ispod okrutne Sabore. Iako je bila snana i bolje opremljena za borbu nego majmuni, lavica se nije eljela susresti s tim razbjenjelim plemenom, pa je, zareavi od mrnje, brzo skoila u grmlje i nestala. Tarzan je sad doplivao do obale i brzo se popeo na suhu Zemlju. Osjeaj svjeine i ushienja, to ga je obuzeo od boravka u hladnoj vodi, ispunio mu je malo bie zahvalnim iznenaenjem, pa zato nikad poslije, kad mu je to god bilo mogue, nije gubio priliku da svaki dan zaroni u jezero ili rijeku ili ocean. Dugo se Kala nije mogla naviknuti na taj prizor, jer makar njezini i plivali kad su bili prisiljeni, nije im bilo drago Ulaziti u vodu, pa to nikad nisu inili dobrovoljno. Pustolovina s lavicom ispunjala je Tarzana radosnim osjeanjima, jer takve stvari prekidaju jednolinost dnevnoga divota a inae postoji samo tupa svakidanjost traganja za hranom, jelom i spavanjem. Pleme kojemu je on pripadao, tumaralo je zemljom to se pruala dvadeset i pet milja uz morsku obalu i kojih pedeset milja u unutranjost. To su prelazili gotovo neprestano, ali bi s vremena na vrijeme ostajali na jednom mjestu i po nekoliko mjeseci. No, kako su putovali drveem velikom brzinom, Mto su preli taj predio za ciglih nekoliko dana. 45

Mnogo je zavisilo od opskrbe hranom, klimatskih prilika i nazonosti ivotinja opasnijih vrsta. A ipak ih je Kerak esto vodio na duga putovanja samo zato to mu je dosadilo da ostaje na istom mjestu. Nou su spavali ondje gdje ih je zatekla tama, leei na tlu a katkad pokrivajui glave, a rjee i tjelesa, velikim liem slonovskog uha. A ako su noi bile hladnije, leali su po dvojetroje, zagrljeni, da im bude toplije, pa je tako Tarzan spavao u Kalinim rukama svaku no sve te godine. Da je ta velika, divlja ivotinja ljubila ovo dijete druge rase, jasno je samo po sebi, a i on je toj velikoj kosmatoj zvijeri posveivao svu panju koja bi bila pripala njegovoj lijepoj mladoj majci da je ivjela. Kad je ne bi posluao, ona ga je udarila, istina, ali nije s njim bila nikad okrutna, te ga je ee milovala nego kanjavala. Tublat, njezin suprug, uvijek je mrzio Tarzana, pa je u vie navrata gotovo dokrajio ivot tog djeteta. Tarzan pak nije nikad proputao priliku da pokae kako potpuno uzvraa osjeaje pooima, te ga je, kad god je mogao zadirkivao, ili mu se rugao, ili ga vrijeao, a naroito kad je bio zatien rukama svoje majke ili tankim granama visokog drvea. Njegova via inteligencija i lukavstvo omoguavali su mu da izmilja tisuu vrakih smicalica kojima je optereivao Tublatov ivot. Rano u djetinjstvu nauio je plesti konope frui i veui zajedno duge vlati trave, pa je to neprestano podmetao Tub-latu pod noge ili ga nastojao objesiti na kakvu granu. Neprestano se igrajui i vjebajui, nauio je kako se veu nepopustljivi uzlovi i prave zamke. I tim su se on i mladi majmuni zabavljali. Ono to je Tarzan inio i oni su inili, ali je on jedini izmiljao i bivao vjet. Jednoga dana, dok se tako igrao, Tarzan je bacio konop na jednoga od svojih drugova koji su bjeali, a drugi je kraj 46

zadrao u ruci. Sluajno je petlja pala ba oko majmunova vrata, i taj se zaudo, iznenada zaustavio. Ah, evo nove igre, lijepe igre, mislio je Tarzan. Odmah je pokuao ponoviti tu smicalicu. Tako je, trudei se, neprestano vjebajui, nauio da vjeto barata uzetom. Sad je Tublatov ivot bio doista prava mora. U snu, u hodu nou i danju, nikad nije znao kad e se petlja poskliznuti njemu za vrat i gotovo ga uguiti. Kala je kanjavala, Tublat se kleo da e se osvetiti a stari je Kerak opaao i opominjao i prijetio. Ali sve je bilo uzalud. Tarzan ih je izazivao sve, pa se tanka, jaka petlja i dalje sputala na Tublatov vrat kad bi se on i najmanje nadao. Drugi su majmuni beskrajno uivali u Tublatovoj neprilici, jer je Razbijeni Nos bio neugodan starac kojega i tako ni-iko nije volio. U Tarzanovoj pametnoj glavici kolale su mnoge misli, a iza njih bila je boanska snaga razuma. Ako on moe uhvatiti svoje majmune dugom rukom od mnogo trava, zato ne bi i lavicu Sabor? To je bio zametak misli, kojoj je, meutim, bilo sueno da mu se premee u svijesti i podsvijesti dok ne doe do veli- iiislvenoga postignua. Ali to se dogodilo kasnijih godina.

47

BITKE U DUNGLIPutovanja su esto dovodila pleme do zatvorene i tihe kolibe uz malu, sa svih strana zatvorenu luku. Tarzanu je to uvijek bio izvor neprestane tajne i radosti. On je virkao kroz prozore sa zavjesama ili se penjao na krov i virio niz crne dubine dimnjaka nastojei uzalud rijeili zagonetku to je leala izmeu ona etiri jaka zida. Njegova djetinja mata slikala je divna stvorenja ondje unutra, a injenica to nije mogao ui, jo je vie pojaala elju da ue. Penjao se po krovu i prozorima sate i sate, nastojei da otkrije kakvu mogunost ulaska, ali je vratima posveivao malo panje, jer su ona bila vrsta kao i zidovi. Kad su idui put pohodili ovaj kraj, poslije pustolovine s lavicorn, pribliavajui se kolibi, Tarzan je primijetio da se iz daljine vrata ine kao poseban dio zida, pa mu se prvi put uinilo da bi ona mogla biti ulaz koji ga je tako dugo izigravao. Bio je sam, kao to je esto bio sluaj kad je pohaao kolibu, jer je majmuni nisu voljeli. Pria o gromovitom tapu nije nipoto gubila na snazi u ovih deset godina, pa je bijeleva ostavljena kua majmune ispunjavala atmosferom neobinosti i straha. Nisu mu nikad rekli kakve on veze ima s tom kolibom. Jezik majmuna ima toliko malo rijei da su malo mogli rei o onome to su vidjeli u kolibi, budui da nisu imali rijei kojima bi valjano opisali ili udne ljude ili njihove stvari, i tako

se, jo davno prije no to je Tarzan imao toliko godina da razumije, taj predmet u plemenu zaboravio. Samo na nejasan, nesiguran nain Kala mu je protumaila da mu je otac bio udan bijeli majmun, ali on nije znao da mu Kala nije majka. On je, dakle, taj dan poao ravno k vratima i sate i sate ih pregledavao i prtljao stoerima, kvakom i zasunom. Napokon je naiao na pravi nain, pa su se vrata pred zauenim oima kripei otvorila. Nekoliko asaka nije se usudio ui, ali napokon, kad su mu se oi navikle na nejasno svjetlo u prostoru kolibe, ue polako i oprezno. Na sredini poda leao je kostur. Svaki trag mesa nestao je I kostiju, samo su se za njih drali pljesnivi ostaci nekadanjeg odijela. Na postelji leala je slina sablasna stvar, ali manja, dok je u kolijevci bila trea, mrviak od kostura. Sva ova svjedoanstva uasne tragedije davno minulog dana mali Tarzan nije poastio nikakvom panjom. Divlji ivot u dungli, privikao ga je na mrtve i umirue ivotinje, a da je znao da gleda ostatke oca i matere ne bi se bio nita vie ganuo. Pokustvo i ostali predmeti u sobi prikovali su mu panju. Mnogo je toga detaljno ispitivao udne alate i orua, knjige papire, odjeu ono stoje odoljelo haraenju vremena u vlanom praumskom zraku uz obalu. Pootvarao je krinje i ormare, koji nisu izigrali njegovo malo iskustvo, i pronaao predmete mnogo bolje sauvane. Pronaao je i otar lovaki no. Na otrici odmah je pokuao porezati prst. Nita se ne bojei, nastavljao je svoje pokuse, videi da tom novom igrakom moe sjeckati i odvaljivati iverje sa stola i stolica. To ga je dugo zabavljalo, ali se napokon umorio, pa se okanio istraivanja. U jednom ormaru ispunjenom knjigama naiao je na jednu sa arenim slikama to je bila ilustrirana poetnica za djecu:4 Tarzan medu majmunima

48

49

Aaa. to se ui, to se zna. Slike su ga vrlo zanimale. Bilo je mnogo majmuna s licima koja su bila nalik njegovu, a dalje u knjizi naao je, kod M, majmunie kakve je gledao svaki dan kako lete praumskim drveem. Ali nigdje nije bila slika njegovih roaka. U cijeloj knjizi nije nitko sliio Keraku ili Tublatu ili Kali. Isprva je pokuao da te male likove pobere s listova, ali je uskoro uvidio da nisu pravi, iako nije znao to bi mogli biti, niti je imao rijei da ih opie. Brodovi i vlakovi i krave i konji bili su mu posve besmisleni, ali ga nisu toliko zbunjivali kao oni mali likovi koji su se pojavljivali ispod i izmeu slika u boji nekakva udna vrsta kukca, mislio je, jer su mnogi imali noge, iako on nije nigdje pronaao takva koji bi imao oi i usta. To se on prvi put uvodio u slova abecede, a bilo mu je vie od deset godina. Dakako, nikad prije nije vidio tampana slova, ali nije nikad razgovarao sa ivim biem koje bi imalo iole pojma o tom da postoji tako neto kao to je pisani jezik, niti je on ikad koga vidio gdje ita. Stoga nikakvo udo to taj djeak nije mogao pogoditi znaenje tih udnih likova. Pri sredini knjige naao je svog starog neprijatelja, lavicu Sabor, a dalje i smotanu Histu, zmiju. O, to je vrlo napeto! Nikad prije u svih svojih deset godina nije toliko ni u emu uivao. Toliko se zaokupio da nije zamijetio kako se pribliava mrak, dok ga nije sasvim obuhvatio, pa su mu se likovi zamrsili. Stavi knjigu u ormar i zatvori vrata, jer nije elio da bilo tko pronae i razori njegovo blago. Dok je izlazio napolje u sve veu tamu, zatvorio je za sobom i velika vrata kolibe, kao to su i bila zatvorena prije no to je otkrio tajnu brave. Meutim, na izlasku primijetio je lovaki no ondje gdje ga je50

bacio na tlo, pa ga je pokupio i ponio da ga pokae svojim drugovima. Jedva je zakoraio nekoliko koraka prema dungli, kad se 1/ sjene niskoga grmlja podie nekakvo veliko tijelo. U poetku je pomislio da je to netko od njegovih ali je ve idui trenutak shvatio, da je to Bolgani, golemi gorila. Tako je bio blizu, da nije mogao vie pobjei. Mali Tar-zan znao je da mora stati i boriti se za ivot, jer su te velike zvijeri smrtni neprijatelji njegova plemena. Ni jedni ni drugi, kad se susretnu, ne poznaju milosti. Da je Tarzan bio potpuno odrastao mujak svojega plemena, bio bi i vie nego premac gorili, ali budui da je bio samo malen engleski djeak, iako vrlo miiav, nije bio dorastao protivniku. U njegovim je ilama, meutim, tekla krv najboljih od rase snanih boraca, a to je podupirala i njegova obuka, u ovo kratko vrijeme ivota meu divljim praumskim ivotinjama. Nije poznavao straha, kao to znamo. Maleno srce tuklo mu je bre, ali od uzbuenja i ushienja pred ovom pustolovinom. Da se pruila prilika, on bi pobjegao, ali samo zato to mu je razum govorio da nije po snazi ravan ovoj grdosiji koja je stajala pred njim. Ali, budui da mu je pamet govorila da je nemogue pobjei, susreo se s gorilom oi u oi, a da mu nije zadrhtao ni jedan mii. Zapravo je doekao ivotinju u pola njezina skoka, udarajui golemo tijelo stisnutim akama, ali s uspjehom kao kad bi muha napala slona. No u jednoj je ruci jo stiskao no to ga je naao u oevoj kolibi. Kad je ivotinja, udarajui i grizui, bila sasvim na njemu, djeak je sluajno okrenuo iljak prema dlakavim prsima. Dok je taj tonuo duboko u majmu-novo tijelo, gorila je vriskao od boli i bijesa. Ali je djeak u taj kratki trenutak nauio upotrebljavati svoju otru i svijetlu igraku, tako da je, kad ga je zvijer, trgajui naokolo i udarajui, povukla na zemlju, on ponovno i ponovno gurao otricu do drka u njezine prsi. 51

Gorila se borio na svoj nain, zadavao je strane udarce otvorenom akom i trgao meso s djeakova vrata i grudi snanim koljaima. asak su se valjali po zemlji u divljem bjesnilu borbe. Slabije i slabije udarala je rastrgana i krvava ruka dugom otricom, a onda se malo tijelo zgrilo, i Tarzan se, lord Greystoke, svalio bez ivota na mrtvo i trulo raslinstvo to je pokrivalo njegov dom u dungli. Milju dalje u umi pleme je ulo divlji gorilin zov, pa je Kerak, kao to je bio obiaj kad je prijetila opasnost, sazvao svoje pleme, djelomino da se uzajamno zatite protiv zajednikog neprijatelja, jer taj gorila nije morao biti sam, a ujedno i da vide da li su svi lanovi na broju. Naskoro se otkrilo da nema Tarzana, pa se Tublat jako opirao da poalje pomo. Sam Kerak nije volio to udno nahoe, i posluao je Tublata. Slegnuvi ramenima, okrenuo se hrpi lia na kojoj je sebi priredio leaj. Ali je Kala mislila drugaije. Ona je zapravo, samo poekala da uje da Tarzana nema. Gotovo je poletjela gustim granjem u smjeru odakle su se jo jasno uli povici gorile. Tama je sad bila potpuna. Posve se smrailo, samo je rani mjesec slao slabo svjetlo i stvarao udne, nezgrapne sjene medu gustim liem ume. Tu i tamo sjajne zrake prodirale su do zemlje, ali su uglavnom samo jo pojaavale stihijsku tamu dubina dungle. Poput goleme sablasti, Kala se tiho prebacivala od drveta do drveta. as je spretno trala po kakvoj velikoj grani, as se zanjihala prostorom s kraja jedne grane na drugu, kako bi to prije stigla na mjesto tragedije, o kojoj joj je njezino poznavanje ivota dungle govorilo da se odvija tu negdje blizu. Krikovi gorile upozorili su je da je ovaj u smrtnoj borbi s jednim drugim stanovnikom divlje ume. Odjednom su ti krikovi prestali. Smrtna tiina zavladala je dunglom. 52

Kala nije shvaala situaciju, jer se Bolganijev glas bio napokon podigao u agoniji, i zato to nije ula nikakva glasa po kojem bi mogla odrediti prirodu protivnika. Znala je da je nevjerojatno da bi njezin mali Tarzan mogao unititi velikog gorilu mujaka. Zato se, kako se pribliava mjestu odakle su se uli krikovi, kretala opreznije, a kada se poela sputati na najnie grane, unjala se naroito oprezno, zurei napeto u tamu poprskanu mjeseinom ne bi li ugledala kojeg borca. Odmah ih je opazila. Leali su na otvorenu prostoru pod sjajnom mjeseinom mali Tarzan sav rastrgan i krvav, a kraj njega velik mujak gorila, ve mrtav. Tiho povikavi, Kala pohrli do Tarzana. Privukla je jadno, zakrvavljeno tijelo na grudi i sluala ne bi li ula kakav znak ivota. ula ga je slabo, jedva ujno kucalo je malo srce. Njeno ga je nosila kroz crnu dunglu do mjesta gdje je lealo pleme, i mnogo je dana i noi straarila donosei mu hrane i vode i tjerajui muhe i druge insekte s gadnih rana. O medicini ili kirurgiji ona jadnica nije nita znala. Samo je lizala rane i tako ih istila da ih priroda to prije zacijeli. U poetku Tarzan nije nita jeo, nego se valjao i bacao u divljem deliriju groznice. Samo je elio vode. Kala mu je donosila vodu onako kako je mogla u ustima. Ni jedna majka ne bi mogla pokazati vie nesebine i portvovne odanosti nego to je ova jadna, divlja ivotinja pokazivala prema malom siroetu koje joj je sudbina bacila u ruke. Napokon je groznica popustila. Djeak se poeo oporavhati. Ni jednom rijei nije se poalio, nego je vrsto stiskao usnice, iako je bol od rana bila velika. Dio grudi mu je bio razderan do rebara. Snanim udarcima gorila mu je slomio tri rebra. Jednu ruku veliki koljai gotovo su otkinuli, a i s vrata iupan mu je golem komad 53

mesa, tako da se vidjela vratna ila, koju su okrutne eljusti upravo udom promaile. S upornou ivotinja koje su ga dizale na noge, on je mirno trpio. Vie je volio da otpue nekamo i da se smota u klupko u visokoj travi nego da im pokazuje svoju nevolju. Jedino se radovao to ima uza se Kalu. Ali otkad mu je bilo bolje, ona je odlazila na dulje vrijeme da trai hranu. Dok je Tarzanu bilo onako zlo, ova odana ivotinja jedva da je sama dovoljno jela, pa je toliko omravjela da je postala sjena one snane Kale.

SVJETLO ZNANJAOtkako je, a njemu se to inila itava vjenost, mali muenik ponovno prohodao, oporavljao se bre, tako da je mjesec dana kasnije postao jai i spretniji nego ikada. Dok je prizdravljao, mnogo je puta u glavi prevrtao bitku s gorilom. Prva mu je misao bila da nae ono divno oruje koje ga je u tom velikom uasu dungle pretvorilo od beznadna izopenog slabia u nadmona borca. Isto se tako htio vratiti u kolibu i nastaviti pretraivati njezin sadraj. Tako je rano jednog jutra, sam poao u potragu. Poslije izvjesnog vremena pronaao je temeljito oiene kosti svoga protivnika, a odmah do njega, djelomino zatrpan palim liem, no pocrvenio od re i osuene goriline krvi. Nije mu se sviala promjena njegove prijanje svijetle i Ijeskave povrine. Ali je to jo uvijek veliko oruje, oruje kojim e se sluiti u svoju korist kad mu se god prui prilika, /nao je da vie nee bjeati od mahnitih napadaja staroga Tublata. Uskoro je bio kod kolibe. Odbacio je zasun i uao. Najprije je htio prouiti mehanizam brave. Podrobno ju je ispitivao, dok su vrata bila otvorena, u elji da vidi to dri vrata i zato se ona na pritisak otvaraju. Uvidio je da vrata i iznutra moe zatvoriti i zakljuati, pa je tako i uinio, da ga nitko ne smeta dok istrauje. Poeo je sistematski pretraivati kolibu. Ali panju mu ubrzo privukoe knjige, koje kao da su na nj vrile udan i 55

54

snaan utjecaj, tako da je, primamljivan udesnom zagonetkom njihove namjene, jedva gledao ita drugo. Meu raznim knjigama bila je i jedna poetnica, nekoliko itanki za djecu, brojne slikovnice i veliki rjenik. Sve je to on pregledavao, ali su mu se najvie sviale slike, premda su oni udni kukii koji su prekrivali stranice gdje nije bilo slika, pobuivali uenje i najdublje misli. uei na stolu u kolibi koju je sagradio Tarzanov otac glatko, smee, golo tjelece nagnuto nad knjigu to mu je poivala u jakim, vitkim rukama, a upa duge crne kose padala mu je niz lijepo oblikovanu glavu i svijetle, inteligentne oi Tarzan-majmun, malen primitivni ovjek, predstavljao je sliku ispunjenu ujedno i patosom i obeanjem alegoriki lik praiskonskog traganja po mrkloj noi neznanja prema svjetlu nauke. Lie mu se ve zanijelo prouavanjem, jer je djelomino shvatio, na maglovit, nejasan nain, osnovnu misao koja e se pokazati kljuem i rjeenjem zagonetke onih udnih kuk-ia. U ruci bila mu je poetnica otvorena kod slike majmuni-a slinoga njemu, ali pokrivenoga, osim ruku i lica, udnim, obojenim krznom, jer je mislio da haljetak i hlae moraju biti krzno. Ispod slike bilo je est kukia: DJEAK A sad je otkrio da se u tekstu na toj stranici tih est kukia ponavlja mnogo puta u istom slijedu. Jo je neto nauio da postoji razmjerno malo pojedinanih kukaca, ali da se ponavljaju mnogo puta, katkada i sami, ali esto u drutvu. Polako je preokretao stranice, pregledavajui slike i tekst ne bi li pronaao gdje se ponavlja rije d-j-e--a-k. Odmah ju je pronaao ispod slike jo jednoga majmunia i udne ivo56

tinje koja hoda na etiri noge, poput akala, i malko mu je i nalikovao. Pod slikom bili su ovi kukii: DJEAK I PAS Tu je bilo onih est kukia koji uvijek prate majmunia. I tako je napredovao, vrlo, vrlo polako, jer je bila teka zadaa koju je sebi postavio, a da nije ni znao zadaa koja bi se vama i meni mogla uiniti nemoguom nauiti itati, a da se nimalo ne poznaju slova ili pisani jezik, ili se nema ni pojma da takvo to postoji. On to nije izvrio u jednom danu ili tjednu, ili mjesecu, ili godini, nego je polako, vrlo polako uio im je shvatio mogunosti to lee u onim kukiima, tako da je kad mu je bilo petnaest znao razluiti smjetaj slova koja su stajala za svaki naslikani lik u maloj poetnici i u jednoj ili dvije slikovnice. O znaenju i upotrebi zamjenica i veznika, glagola i priloga samo je neto vrlo slabo i maglovito nagaao. Jednoga dana, kad mu je bilo oko dvanaest, pronaao je nekoliko olovaka u do tada neotkrivenu pretincu stola. rkajui olovkom po stolu, oduevio se kad je otkrio crnu crtu koju ona ostavlja. Radio je tako uporno tom novom igrakom da je stol doskora bio pun narkanih vitica i nepravilnih crta a iljak olovke se do kraja istroio. Zatim je uzeo jo jednu olovku, ali je ovaj put imao na umu odreeni cilj. Pokuat e proizvesti neke kukie to skakuu po stranicama njegovih knjiga. To je bio teak zadatak jer je on drao olovku kao to se hvata drak bodea, to ba ne olakava pisanje niti omoguuje itljivost. Ali je ustrajao mjesece i mjesece, svaki put kad je mogao doi u kolibu, dok napokon, stalno vjebajui, nije pronaao 57

nain kako da dri olovku, tako da je mogao grubo proizvesti bilo kojeg kukia: Tako je poeo pisati. Prepisujui kukie, nauio je jo jedno, njihov broj. Iako nije znao brojiti kao to to mi inimo, ipak je imao pojam o koliini, a osnova za njegove raune bio je broj prstiju na ruci. Tragajui po razliitim knjigama, uvjerio se da je otkrio sve razliite vrste kukia koji se najee ponavljaju u vezama. Redao ih je u pravi red s velikom lakoom, jer je veoma mnogo prouavao privlanu slikovnicu abecede. Odgoj mu je napredovao. Ali njegovo veliko blago bilo je u neiscrpnoj riznici velikog ilustriranog rjenika, jer je uio vie po slikama nego tekstom, ak i kad je shvatio znaenje kukia. Kad je otkrio kako su rijei sloene u abecedi, uivao je traei i pronalazei kombinacije koje je poznavao, a definicije su ga vodile jo dalje u nedohode uenosti. Do sedamnaeste godine nauio je itati jednostavnu, djeju poetnicu, pa je potpuno shvatio pravi i divni cilj kukia. Vie se nije stidio svojeg golog tijela ili ljudskih crta lica, jer mu je sad razum govorio da on pripada rasi razliitoj od njegovih divljih i dlakavih drugova. On je -O-V-J-E-K, oni su M-A-J-M-U-N-I, i oni veliki i oni mali koji brzaju kronjama drvea. Isto je tako znao da je stara Sabor L-A-V-I-C-A, a Hista Z-M-I-J-A, a Tantor S-L-O-N. I tako je uio itati. Otada je napredovao brzo. S pomou velikog rjenika i ive inteligencije i duha zdrava i nasljedno nadarena s vie nego obinom snagom razmiljanja, mudro je pogaao mnogo toga to nije mogao pravo shvatiti, pa su esto njegovi pogoci bili blizu istine. Bilo je mnogo prekida u tom odgoju, koje su prouzrokovala seljenja plemena, ali ak kad se i nije mogao prikloniti knjigama, ivi mu je mozak nastavljao istraivati i zanimati se za te privlane tajne.

Komadi kore i pljosnati listovi, ak i glatke povrine gole zemlje postali su mu biljenice na kojima je iljkom lovakog noa ispisivao svoje lekcije. A nije zanemarivao ni stroe dunosti ivota, dok je slijedio svoje nagnue da rijei tajnu knjinice. Vjebao se svojim konopom i igrao otrim noem, koji je nauio otriti na glatkom kamenu. Pleme se povealo otkako je Tarzan doao u nj, jer su pod Kerakovim vodstvom protjerali druga plemena sa svog dijela dungle, tako da su imali dovoljno jela i malo ili nita gubitaka od razbojnikih upada susjeda. Stoga se mladim mujacima, kako su odrastali, inilo ugodnije da uzimaju enke iz svog plemena, ili bi ih, ako su ih ugrabili iz drugoga plemena, radije dovodili u Kerakovu skupinu i s njim ivjeli u prijateljstvu nego da osnivaju vlastito pleme ili da se kod kue bore za premo sa stranim Kerakom. Katkada bi koji divljiji pokuao da se bori s Kerakom. uli se jo nije naao takav koji bi palmu pobjede oteo ovome divljem i okrutnom majmunu. Tarzan je imao osobit poloaj u plemenu. Kao da su ga smatrali jednim od svojih, a ipak nekako razliitim. Drugi mujaci ili za nj naprosto nisu htjeli znati ili su ga mrzili tako osvetniki da bi ga ve u rano doba bili makli s puta da nije bilo njegove udesne spretnosti i brzine kao i divlje zatite goleme Kale. Tublat mu je bio najdosljedniji neprijatelj. Ali ba zbog Tublata, kad je Tarzanu bilo trinaest, progonstva neprijatelja iznenada su prestala. Pustili su ga posve na miru, osim kad bi kojega obuzelo ono udno, divlje, luako bjesnilo kakvo obuzima mujake mnogih divljih praumskih ivotinja. Onda nije bio nitko siguran. Na dan kad je Tarzan uspostavio svoje pravo na potovanje, njegovo pleme okupilo se oko maloga prirodnoga amfite59

58

atra koji je dungla ostavila slobodnim od isprepletenih povijua i puzavaca, u dolini izmeu nekoliko niskih breuljaka. Taj slobodni prostor bio je gotovo u obliku krunice. Na svakoj strani rasli su golemi divovi netaknute ume, dok se ikara tako zgusnula izmeu golemih stabala da je jedini prilaz u tu malu, ravnu arenu bio preko gornjeg granja drvea. Tu se pleme, sigurno od iznenaenja, esto skupljalo. U sredini amfiteatra nalazio se jedan od onih neobinih zemljanih bubnjeva to su ih ti ovjekoliki majmuni sagradili radi udnih obreda, zvukove kojih su ljudi uli u dubini dungle ali im nitko nije bio oevicem. Mnogi putnici vidjeli su te bubnjeve velikih majmuna, a neki su uli bubnjanje i graju od divlje, strane raskalaenos-ti tih prvih gospodara dungle, ali je Tarzan, lord Grevstoke, bez sumnje jedino ljudsko bie koje se pridruilo ovom divljem, luakom, opojnom slavlju Dum-Duma. Od ovih primitivnih poetaka nepobitno je da su nastali svi oblici i obredi moderne Crkve i Drave, jer kroz sva bezbrojna stoljea, onamo natrag preko onih posljednjih, najdaljih bedema osvita ovjeanstva, nai su divlji, dlakavi prei plesali obrede Dum-Dum na zvuk zemljanih bubnjeva pod jasnim svjetlom tropskog mjeseca u dubini goleme dungle, koja stoji nepromijenjena danas, kao to je stajala one dugo zaboravljene noi u nejasnim, nezamislivim prizorima davne prolosti, kad se na prvi rutavi predak vinuo sa zanjihane grane i lako skoio na meku tratinu prvoga sastajalita. Na dan kad se Tarzan oslobodio proganjanja, koje je trajalo nesmiljeno dvanaest od njegovih trinaest godina, pleme je, sad zaokrueno na stotinu, tiho hodalo niom terasom drvea u dungli i bez buke spustilo se na tlo amfiteatra. Obredi Dum-Dum obiljeavali su vane dogaaje u ivotu plemena pobjedu, hvatanje zarobljenika, ubijanje kojeg velikog divljeg stanovnika dungle, smrt kralja ili dolazak novoga, a sve se to vrilo po odreenim obredima. 60

Danas se radilo o ubijanju golemog majmuna, lana drugog plemena, pa kad su Kerakovi pripadnici ulazili u arenu, dva su jaka mujaka, kako se vidjelo, nosila tijelo pobijeenoga. Postavili su teret pred zemljani bubanj i onda se uurili kraj njega kao uvari, dok su se drugi lanovi zajednice savili u zakutke obrasle travom da zaspu dok se ne podigne mjesec i ne dade znak da te divlje orgije ponu. Sate je vladala potpuna tiina na toj istini, osim to su je prekidale neskladne note arenih papiga ili krikovi i cvrkuta-nje tisue ptica dungle, koje su neprestano leprale meu ivobojnim orhidejama i plamenim cvjetovima, to su ukraavali bezbroj mahovinom pokrivenih grana umskih kraljeva. Napokon, kad se tama spustila na dunglu, majmuni su se stali micati, pa su naskoro stvorili veliki krug oko zemljanog bubnja. enke i mladi uurili su se u tankoj vrsti na vanjskom rubu kruga, dok su se upravo ispred njih redali odrasli mujaci. Pred bubnjem sjedile su tri starice, svaka oboruana kvrgavom granom dugom petnaest do osamnaest palaca. Polak