32
VISOKA POSLOVNA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA ČAČAK SEMINARSKI RAD Predmet: GLOBALNA EKONOMIJA I POSLOVNA DIPLOMATIJA E K O N O M S K A D I P L O M A T I J A I S V E T S K A P R I V R E D A Mentor: Student:

Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

  • Upload
    -

  • View
    405

  • Download
    4

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

VISOKA POSLOVNA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA ČAČAK

SEMINARSKI RAD

Predmet: GLOBALNA EKONOMIJA I POSLOVNA DIPLOMATIJA

E K O N O M S K A D I P L O M A T I J A I S V E T S K A P R I V R E D A

Mentor: Student:Prof. dr Todor L. Petković Broj indeksa:

U Čačku, aprila 2011. godine

Page 2: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

Sadržaj

I UVOD...................................................................................................... 2

1. EKONOMSKA DIPLOMATIJA......................................................................... 3

1.1. Pojmovno određenje ekonomske diplomatije.......................................... 3

1.2. Geneza ekonomske diplomatije kao discipline........................................ 4

1.3. Ciljevi i načela ekonomske diplomatije................................................... 7

2. FUNKCIONISANJE SVETSKOG TRŽIŠTA I SVETSKE

PRIVREDE............7

2.1. Delovanje zakona vrednosti na svetskom tržištu..................................... 8

2.2. Globalizacija svetske privrede................................................................. 8

2.3. Novo ekonomsko jedinstvo sveta............................................................ 10

3. GLOBALIZACIJA I SVETSKA PRIVREDA............................................................. 10

3.1. Regionalni trgovinski sporazumi............................................................. 11

3.2. Strane direktne investicije..................................................................................... 12

3.3. Strategijske alijanse i proces globalizacije.......................................................... 14

3.4. Multinacionalne kompanije..................................................................... 14

I I ZAKLJUČAK......................................................................................... 16

I I I LITERATURA........................................................................................ 18

1

Page 3: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

I UVOD

Sve je značajnija uloga ekonomske diplomatije u međunarodnom poslovanju i

visokoj politici kao i u procesu ekonomske univerzalizacije i kod potreba za izvozno

orijentisana preduzeća. 

Ekonomska diplomatija se bavi novim konceptom međunarodne ekonomske

saradnje, ali i vezom između ekonomske diplomatije i privrede, što znači da ona ima

dodirnih tačaka i u oblastima spoljne trgovine, finansija, industrijskih odnosa, pregovora i

ugovora u politici kao i u biznisu.

Analiza funkcije novca kao svetskog novca pokazala je da se robna razmena ne vrši

samo unutar granica jedne zemlje, već da se ostvaruje i između različitih zemalja. Sa tog

stanovišta privrede se dele na autarhične i otvorene privrede. Autarhična privreda je ona

gde se razmena robe odvija unutar granica date (jedne) zemlje. Takvih privreda danas

gotovo više nema, jer niti jedna zemlja nije više dovoljna sama sebi.

Otvorena privreda je ona gde zemlja svoju robu razmenjuje i sa drugim zemljama.

Proces proširenja razmene između različitih zemalja naročito je intenziviran nastankom i

razvojem krupne kapitalističke robne proizvodnje. Tada dolazi do pojave međunarodne

robne razmene, do međunarodne podele rada, do nastanka svetskog tržišta i svetske

privrede.

Različit raspored prirodnog bogatstva u svetu (plodna zemlja, rude, nafta, šume i

sl.) predstavljao je jedan od prvih uzroka specijalizacije zemalja u proizvodnji (podele

rada) i na toj osnovi pojave međunarodne razmene.

Zatim, razvoj krupne kapitalističke robne proizvodnje i afirmacija profita kao

osnovnog pokretačkog motiva poslovanja, takođe uslovljava proširenje razmene i izvan

granica nacionalne privrede (proširenje nacionalnog tržišta radi brže i efikasnije prodaje

robe, kupovine jeftinijih sirovina, energije, radne snage i sl. i time ostvarivanje većeg

profita) čime nastaje međunarodna razmena i svetsko tržište.

Ovaj seminarski rad treba bliže da objasni ekonomsku diplomatiju i njen uticaj na

svetsku privredu kroz: samo definisanje pojma ekonomske diplomatije i svetske privrede i

kroz uticaj globalizacije na razvoj ekonomske diplomatije i svetske privrede.

 

2

Page 4: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

1. EKONOMSKA DIPLOMATIJA

Raspad bipolarnog sistema međunarodnih odnosa i čitav niz krupnih političkih i

ekonomskih posledica koje su iz toga proizašle, uslovili su i određena preusmeravanja

spoljnopolitičkih i ekonomskih diplomatskih prioriteta. U današnjem svetu u kome

međunarodni i ekonomski odnosi predstavljaju sistem odnosa moći, političke i ekonomske,

postepeno se oformljuje sistem koji sve više nastoji da ograniči države i pojedinačne

privredne subjekte. Privrede postaju sve manje nacionalne, a sve više globalne,

pretvarajući se tako u transnacionalni sistem proizvodnje, koji se temelji na međunarodnoj

podeli rada. Međutim, bez obzira na ovaj evidentan trend u međunarodnim političkim i

ekonomskim odnosima uloga država i diplomatija, kao instrumentarija promovisanja i

zaštite interesa zemalja ostaje vrlo značajna, a posebno ona u oblasti ekonomskih odnosa

(tzv. ekonomska diplomatija). Najrazvijenije zemlje, koje svoju moć temelje na

ekonomskoj superiornosti, vojnoj nadmoći i nadmoći u domenu proizvodnje, svoje

spoljnopolitičke prioritete sve više prebacuju i vezuju za ekonomsku sferu, nastojeći da

svoje interese realizuju, pored ostalog, i snažnim diplomatskim ekonomskim angažmanom.

Uključivanje zemalja u razvoju i zemalja u tranziciji u tradicionalne međunarodne

institucije (STO) i različite ekonomske integracije i trgovinske blokove (EU, NAFTA,

ASEAN i dr.), zahteva novi model nastupa i diplomatskog delovanja, radi što bolje zaštite

njihovih ekonomskih i političkih interesa u procesu globalizacije savremenih ekonomskih

odnosa.

1.1.  Pojmovno određenje ekonomske diplomatije

Ekonomska diplomatija se bavi pitanjima ekonomske politike, tj. radom delegacija

u standardnim stalnim organizacijama kao što je STO i BMP (Banka za međunarodna

poravnanja – Bank of International Settlement) . Ekonomski diplomate takođe prate i

izveštavaju svoje vlade o ekonomskoj politici u drugim zemljama, kao i savetuju ih kako

najbolje da odgovore tim izazovima. Ekonomska diplomatija  koristi ekonomske resurse,

bilo kao koristi ili sankcije, radi ostvarivanja posebnih ciljeva spoljne politike. 

Vlade su takođe spremne da podržavaju nacionalni ekonomski razvoj pružanjem

podrške svojim sopstvenim preduzećima, na primer, u formi saveta šta treba da izvoze,

pravne pomoći, izvoznih dozvola i podsticaja/podrške kada im je potrebno. Takva podrška

3

Page 5: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

uključuje pomoć nacionalnim preduzećima da osnuju svoje filijale na drugim tržištima. U

isto vreme, njena funkcija može takođe da uključi pripremu podrške stranim preduzećima

zainteresovanim za investiranje u zemlji.

Sam termin je, kako navodi prof. dr Vladimir Prvulović1 u svojoj knjizi Ekonomska

diplomatija, Treće izdanje, francuskog porekla La diplomatie economique.  Ovaj autor,

pozivajući se na tradicionalne veze francuske i ruske škole klasične diplomatije, ističe da

se termin ustalio i u ruskoj literaturi  kao Ekonomičeskaja diplomatija. Za razliku od njih, u

anglosaksonskoj terminologiji, tj. u engleskoj i američkoj literaturi, koristi se izraz

međunarodni biznis ili trgovinska diplomatija2. 

Prof. Prvulović objašnjava da terminološka razlika podrazumeva i izvesne nijanse u

definisanju samog pojma. Po francusko-ruskoj školi (Hauser, Coper, Ornatski), ekonomska

diplomatija je korišćenje državnih diplomatskih instrumentana i metoda, kao i ekonomskih

mera i instrumenata, na bilateralnoj i multilateralnoj osnovi radi obezbeđenja razvoja

nacionalne privrede i zaštite spoljnoekonomskih interesa zemlje. Međunarodni biznis ili

trgovinska diplomatija, po američkim shvatanjima, podrazumeva aktivnost države na

promociji i zaštiti interesa nacionalnih firmi na međunarodnom planu, pregovore sa u čijim

zemljama američke kompanije posluju, sprečavanje i izbegavanje ekonomskih konflikata

na domaćem i međunarodnom planu, prikupljanje informacija i globalne promocije

američke izvozne ekspanzije preko državnog diplomatskog aparata, a uz sadejstvo

američkih kompanija u pregovorima. Prof. dr Vladimir Prvulović3 ističe da ekonomska

diplomatija predstavlja specifičan i istančan spoj diplomatije u klasičnom smislu,

ekonomskih nauka i nauka menadžmenta, metoda i tehnika pregovaranja sa stranim

partnerima, odnosa s javnošću i prikupljanja ekonomskih informacija od interesa za

privredu svoje zemlje ili kompanije, u cilju prodora na svetsko tržište. 

1.2.  Geneza ekonomske diplomatije kao discipline

Diplomatija je evoluirala tokom vremena pa su njena definicija i profesionalni

identitet diplomate takođe evoluirali. Podaci o istoriji diplomatije pokazuju da ona datira

još od stare Grčke i da je evoluirala tokom vremena. Značajan doprinos diplomatskim

metodama učinjen je u istorijskim etapama, počev od perioda procvata italijanskih

1 Andrej Grubačić: Globalizacija nepristajanja, str. 1152 Na engleskom - international business or trade diplomacy.3 Miletić, D.S., Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta, str 80

4

Page 6: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

gradova-država, potom u Francuskoj pre i nakon Francuske revolucije, u Engleskoj počev

od industrijalizacije i ekspanzije njene imperije. Sistematski doprinosi su uglavnom počeli

u SAD, naročito posle Drugog svetskog rata. Moderna diplomatija, prema mnogim

izvorima, nastaje nakon potpisivanja Vestfalskog mira 24. oktobra 1648. godine između

cara Ferdinanda III, nemačkih kneževa, predstavnika Holandije, Francuske i Švedske.

Tačnije rečeno, Vestfalski mir predstavlja seriju sporazuma kojima je završen

Tridesetogodišnji rat. Španski sporazum, kojim je završen Osamdesetogodišnji rat potpisan

je 30. januara 1648. godine. Ugovorom su priznate nezavisnost Holandije i Švajcarske

konfederacije. Ugovor o Pirinejima iz 1659. godine smatra se delom Vestfalskog

sporazuma, a potpisale su ga Francuska i Španija. Tako, mnogi istoričari Vestfalski mir

smatraju početkom moderne ere. Tim sporazumom storena je baza međunarodnog sistema

suverenih dežava. Vestfalski sporazum sadrži četiri osnovna principa:4

- Princip suvereniteta nacija-država i fundamentalno pravo na samoopredeljenje;

- Princip pravne jednakosti među nacijama-državama;

- Princip obavezujućih međunarodnih ugovora među državama, dakle vezujućih

ugovora, i

- Princip neintervencije jedne države u unutarnja pitanja druge države.

Zbog tih principa Vestfalski ugovor iz 1648. je izuzetno značajan za međunarodne

odnose. Tim ugovorom stvorena je baza modernog međunarodnog sistema nezavisnih

nacija-država. Međutim, novija istorija svedoči da u konflikte mogu da uvlače i nedržavni

akteri. Udar na Svetski trgovinski centar u Njujorku, 11. septembra 2001. godine, suočio je

jednu državu (SAD) i njen savez sa jednim nedržavnim akterom (Al-Qaeda) koji teroriše

širom sveta preko raznih mreža i saveza. Pol Mirc kaže:5 „...evrocentrički karakter

Vestfalskog sistema« ne bi mogao više odgovarati globalizovanom svetu danas i sutra“.

Uz nacionalnu državu postoje danas takođe sub-nacionalni akteri6, supranacionalni akteri7 i

nedržaavni akteri, koje sve učestvuju u oblikovanju međunarodnih odnosa.  

U svetlosti ovog razmnožavanja aktera uključenih u međunarodne odnose i

diplomatske aktivnosti, Melisen nudi najjezgrovitiju definiciju savremene spoljne politike i

diplomatije, koja glasi:8 „Diplomatija se definiše kao mehanizam zastupanja, komunikacije

4 Andrej Grubačić: Globalizacija nepristajanja, str. 126

5 Miletić, D.S., Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta, str 826 Na primer, regioni u pojedinim zemaljama, Nemačke.7 Na primer, EU, NAFTA8 Andrej Grubačić: Globalizacija nepristajanja, str. 129

5

Page 7: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

i pregovaranja preko kojih države i drugi međunarodni akteri vode svoje

poslove“.  Melisenova definicija9 najbolje odražava i obuhvata post-modernu prirodu

diplomatije koju karakteriše simultano učešće mnoštvo državnih i nedržavnih aktera. Tako,

veće zastupanje i učešće različiiitih interesnih grupa vodi, de facto, demokratizaciji

političkih procesa na nacionalnim i globalnom nivou, što čini diplomatiju i međunarodne

odnose podložnim raznim uticajima fragmentacije i mogućem izbijanju konflikata zbog

potencijalne paralize koju mogu da prouzrokuju isuviše mnogo državnih i nedržavnih

aktera sa često uzajamnim ekskluzivnim političkim  ciljevima. 

Ekonomska diplomatija je suočena sa veoma kompleksnim standardima koje

regulišu organizacije odgovorne za ekonomsku politiku kao što su, na primer, Svetska

trgovinska organizacija (STO), Mođunarodni monetarni fornd (MMF) ili Organizacija za

ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), mnoge vlade poseduju učešće brojnih ministarstava

specijalizovanih za ekonomska i finansijska pitanja čime smanjuju ili, čak, neutrališu uticaj

i ulogu ministarstva spoljnih poslova. Na primer, državna administracija SAD je

centralizovala moć odlučivanja u vezi sa trgovinskim pregovorima u okviru STO u novo

stvorenoj izvršnoj službi Predsednika, Služba trgovinskog predstavništava SAD10. Uz to,

Američka administracija je osnovala Agenciju koja je locirana u Vašingtonu za

unapređenje politike koordinacije za vreme Kenedi runde GATT-a, čime je ograničila

kompleksnost među ministarskog sukoba nadležnosti, kao i spoljnog uticaja članova

Kongresa i raznih lobističkih grupa. 

Napori specijalizovanih ministarstava da vode politiku koja se odnosi na

problematiku međunarodnog pregovaranja i da utiču na strukturu i mehanizme globalnog

upravljanja bacili su u zasenak prethodnu prominentnost ministarstva spoljnih poslova

(MSP) na ekonomskom i trgovinskom polju. Rast ovih netradicionalnih žanrova multi-

ministarstava, međunarodna diplomatija je, na primer, vidljiva u Ženevi gde ambasade

mnogih industrijskih zemalja u STO poseduju veći broj službenika nego što je to slučaj sa

njihovim bilateralnim ambasadama u Bernu, u Švajcarskoj. Veći broj službenika je rezultat

rasta broja diplomata nav MSP i vladinih zvaničnika.  

1.3. Ciljevi i načela ekonomske diplomatije

9 Isto, str. 129

10 Na engleskom - the Office of the United States Trade Representative – USTR

6

Page 8: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

Osnovni ciljevi ekonomske diplomatije jesu u ekonomskom opštenju sa

inostrasnstvom, utvrđivanju konzistentne politike ekonomskog nastupa, obezbeđivanju

materijalnih resursa za takav nastup, kao i obučavanju kadrova koji će sprovoditi utvrđenu

politiku. Uz to, Ekonomska diplomatija ima za cilj i prikupljanje poverljivih ekonomskih

informacija o konkurentima, o situaciji na stranim tržištima,rivalima, ekonomskim

partnerima i kompanijama. Načela koja se primenjuju u ekonomskoj diplomatiji su:11

- Rešavanje pitanja od nacionalnog značaja;

- Predupređivanje konflikata;

- Rešavanje pitanja koja su u vezi sa nacionalnom privrednom; 

- Podrška privrednim asocijacijama, preduzećima i drugim institucijama relevantnih

za razvoj privrede i unapređenja ekonomskih odnosa s inostranstvom.

2. FUNKCIONISANJE SVETSKOG TRŽIŠTA I SVETSKE

PRIVREDE

Nastankom i razvojem kapitalizma nastaje i razvija se svetsko tržište. Prerastanjem

manufakturne u industrijsku proizvodnju javlja se potreba za širenjem unutrašnjeg

(nacionalnog) tržišta. Proces industrijalizacije proizvodnje dovodi do produbljivanja

podele rada, do specijalizacije, ubrzava razvoj proizvodnih snaga, dovodi do masovne i

serijske proizvodnje, tako da unutrašnje tržište postaje preusko. S druge strane, uvećanje

kapitala i težnja za ostvarivanjem što većeg profita i profitne stope, nameće potrebu

traženja novih izvora sirovine i energije, jeftine radne snage, novih tržišta za proizvedenu

robu itd, tako da unutrašnje tržište postaje preusko i ono se sve više širi.

Svetsko tržište predstavlja skup odnosa ponude i tražnje koji se uspostavljaju

između robnih proizvođača iz različitih nacionalnih ekonomija. Svetsko tržište nije

homogeno. Ono se menja sa razvojem proizvodnih snaga, kao i obrnuto, razvojem

svetskog tržišta produbljuje se međunarodna podela rada i specijalizacija te ubrzava razvoj

proizvodnih snaga društva. Time proces stvaranja svetskog tržišta dovodi do stvaranja

svetske privrede kao određenog totaliteta, što je posebno izraženo u periodu posle Velike

ekonomske krize i Drugog svetskog rata.

2.1. Delovanje zakona vrednosti na svetskom tržištu

11 Andrej Grubačić: Globalizacija nepristajanja, str. 130

7

Page 9: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

Zakon vrednosti ispoljava se na svetskom tržištu u obliku svetske cene proizvodnje

koja se formira posredstvom konkurencije i seljenja svih robnih proizvođača koji posluju

na svetskom tržištu, odnosno učestvuju u svetskoj privredi. Jer, cena uključuje

osamostaljivanje robne vrednosti u novcu i pretvaranje tržišne vrednosti u cenu

proizvodnje; i dalje, posredstvom procesa svetske konkurencije - pretvaranje „nacionalnih

prosečnih profitnih stopa“ u zajedničku, svetsku prosečnu profitnu stopu, tj. pretvaranje

„nacionalnih cena proizvodnje“ u svetsku cenu proizvodnje. Ta se cena formira na

svetskom tržištu pod uticajem konkurencije, uz učešće svih zemalja koje se javljaju kao

proizvođači (prodavci) odnosno potrošači (kupci) date vrste robe ili usluga u okviru iste ili

različitih proizvodnih grana. To znači da u osnovi svetske cene, koja se formira u procesu

razmene na svetskom tržištu, ne leži odnos ponude i tražnje, nego vrednost koju

determiniše prosečno, društveno potrebno radno vreme, nužno za njenu proizvodnju. „Ovo,

internacionalno društveno-potrebno radno vreme određuju internacionalni uslovi

proizvodnje i internacionalna produktivnost i intenzivnost rada, što se formira kao prosek

različitih nacionalnih uslova proizvodnje i različitih nacionalnih produktivnosti i

intenzivnosti rada.“12 Prilikom realizacije robe na svetskom tržištu, svaka zemlje realizuje

u dobijenom ekvivalentu - svetskom novcu, svoj rad samo u onoj meri u kojoj on dobija

internacionalno društveno priznanje, kao internacionalni društveno priznati rad, čiju meru

ne određuje zemlja sama, nego sve zemlje učesnice u svetskoj razmeni. Društvo se

neprestano razvija, revolucionišu se proizvodne snage, menjaju se načini proizvodnje, pa u

skladu s ovim se menjaju i forme društvene ocene individualnog (nacionalnog) utrošenog

rada. Usled sve intenzivnije trgovinske razmene između zemalja sveta, proces formiranja

jedinstvene internacionalne vrednosti roba i njenog konkurencijom preobraženog oblika -

svetske cene proizvodnje, neprekidno se odvija.

2.2. Globalizacija svetske privrede

Naročito nova naučno-tehnološka revolucija (informatička tehnologija) jača

međunarodnu podelu rada i sve veću međuzavisnost pojedinih zemalja, što uslovljava da

svetska trgovina, kao i međunarodno kretanje kapitala i radne snage postanu sve važniji

faktori privrednog razvoja. Savremenu svetsku privredu karakteriše internacionalizacija

kapitala i proizvodnje, snažno prisustvo države u privredi, te globalizacija svetske privrede.

Naime, ocenjuje se da ranije procese ekonomske integracije u svetskoj privredi danas

12 Miletić, D.S., Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta, str. 114

8

Page 10: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

zamenjuje proces globalizacije svetske privrede. Taj proces čini formiranje

Severnoameričke unije, Evropske unije i Istočno-azijske unije. Između njih se odvija

proces borbe za dominaciju u svetskoj privredi i na svetskom tržištu. Sve to podstiče

proces internacionalizacije kapitala i proizvodnje, što je u logici oplodnje kapitala. Jer u

prirodi je kapitala širenje, prevazilaženje nacionalnih okvira i težnja ka svetskoj

dominaciji. Ovi procesi su naročito intenzivirani počev od 70-ih godina ovog veka.

Klasična međunarodna podela rada doživljava bitnu transformaciju. Ona se danas

odvija kroz intrakompanijsku i interkompanijsku međunarodnu podelu rada

transnacionalnih kompanija, kao i kroz industrijsku kooperaciju, fuziju i sl., što pretežno

ostvaruju same korporacije. Ti procesi dovode i do novih odnosa u svetskoj privredi. Oni,

na jednoj strani, dovode do stvaranja i jačanja razvijenih „centara“, a, na drugoj strani,

dovode do nerazvijene „periferije u svetskoj privredi“. Time kapital, iako nosi nacionalno

obeležje, po mnogo čemu je integrisan u svetski reprodukcioni lanac kapitala preko

transnacionalnih kompanija.

Često se savremena svetska privreda označava kao privreda transnacionalnih

korporacija. Ocenjuje se da od 80-ih godina ovog veka transnacionalne kompanije

kontrolišu preko 50% svetske proizvodnje, 2/3 svetske trgovine i 3/4 međunarodnog

transfera tehnologije, s tendencijom daljeg porasta.

Novinu savremene svetske privrede čini kretanje u trouglu: Zapad-Istok-Jug, gde su

promene evidentne i brze po svojim efektima, složeni procesi tranzicije u zemljama Istočne

Evrope i novim državama nastalim raspadom SSSR-a. Težište interesovanja gotovo svih

zemalja sveta prebacuje se sa ideološko-političkog i vojnog kompleksa na ekonomsko-

tehnološki razvoj. Zavisnost u svetskoj privredi sve više se uspostavlja preko novih

tehnologija i finansija na osnovu čega se uspostavlja nova matrica zavisnosti i dominacije.

Imperativ napretka čini razvoj nauke i tehnologije. Tako dostignuća ove naučno-

tehnološke revolucije ubrzavaju proces globalizacije svetske privrede i dovode do jačanja

međuzavisnosti u svetskoj privredi i na sveskom tržištu. naravno, ova međuzavisnost je

različita za različite zemlje. Razvijene zemlje koje su se izdvojile snagom svojih

tehnoloških dostignuća i raspoloživog finansijskog kapitala, faktički upravljaju ukupnim

razvojnim procesima u svetu, čime određuju tempo i procese društveno-ekonomskog

razvoja zemalja u razvoju bivših socijalističkih zemalja.

2.3. Novo ekonomsko jedinstvo sveta

9

Page 11: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

Navedeni i slični problemi savremene svetske privrede usporavaju razvoj, kako

nerazvijenih, tako i razvijenih zemalja, zbog čega se neminovno nameće potreba za

uspostavljanjem novog međunarodnog ekonomskog poretka. To nalaže potrebu izmene

postojeće ekonomske situacije i stvaranje svetskog ekonomskog jedinstva na novoj,

uravnoteženijoj (skladnijoj) osnovi.

Obezbeđenje novog ekonomskog jedinstva sveta zahteva pre svega ubrzani

industrijski razvoj nerazvijenih zemalja i prilagođavanje privrednih struktura razvijenih i

nerazvijenih zemalja novoj međunarodnoj podeli rada.

To podrazumeva stvaranje takvih uslova u svetskoj privredi i na svetskom tržištu u

kojima će zemlje moći da pođu onim putevima privrednog razvoja koji najbolje

odgovaraju njihovim ekonomskim mogućnostima i širim društvenim potrebama.

Privredni razvoj nerazvijenih zemalja doprinosiće, putem povećanja kupovne moći

i apsorpcionih mogućnosti tržišta, daljem razvoju industrijski razvijenih zemalja. Nova

međunarodna podela rada podrazumeva da nerazvijene zemlje proizvode i finalne

industrijske proizvode, radi supstitucije uvoza, kao i proizvodnju za izvoz primarnih

proizvoda, sve u odgovarajućoj kombinaciji koja će voditi računa o specifičnostima i

potrebama svake zemlje.

Da bi se nerazvijene zemlje osposobile za ovakav razvoj i podelu rada, neophodno

je na nivou svetske zajednice obezbediti odgovarajući transfer nauke i tehnologije iz

razvijenih u nerazvijene zemlje, zbog čega velika odgovornost pada kako na razvijene

zemlje, tako i na svetsku zajednicu kao celinu, pri čemu politika oslanjanja na sopstvene

snage treba da ima prioritetni značaj.

3. GLOBALIZACIJA I SVETSKA PRIVREDA

Fenomen globalizacije predstavlja značajan izazov za ekonomsku nauku.

Globalizacija svetske privrede predstavlja proces čije posledice daleko nadilaze

ekonomsku sferu savremenog društva i koji je danas predmet raznih multidisciplinarnih

istraživanja.

Globalizaciju karakteriše sve veća međuzavisnost nacionalnih ekonomija sa

svetskom privredom.

3.1. Regionalni trgovinski sporazumi

10

Page 12: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

U svetskom trgovinskom sistemu sve je veći udeo regionalnih trgovinskih

sporazuma (rTS). U martu 2003. godine samo četiri članice Svetske trgovinske

organizacije (STO): Hongkong (Kina), Makao (Kina), Mongolija i Kineski Taipei, nisu

bile učesnice nekog regionalnog trgovinskog sporazuma. S izuzetkom Mongolije, sve one

pregovaraju o regionalnim trgovinskim sporazumima.13 Regionalizam bi mogao da bude

prolazna faza ka daljoj liberalizaciji trgovine na multilateralnom nivou. Međutim, rastući

broj rTS takođe može da bude prepreka tome. Mnoštvo RTS će neizbežno izazvati izvesnu

meru „skretanja“ trgovine (smanjenje razmene sa trećim zemljama). Preklapanje velikog

broja rTS može pravila razmene da učini nepreglednijim i time ugrozi osnovne principe

Svetske trgovinske organizacije. STO za prevazilaženje tog stanja predlaže primenu dva

principa. Prvo, da zemlje ne stvaraju rTS sa međusobnim povlasticama koje ne bi bile

spremne da odobre i drugim zemljama, na multilateralnoj osnovi. Drugo, da postojeći rTS

postave vremenski plan postepene, nediskriminatorne multilateralne primene međusobno

odobrenih povlastica. Sekretarijat Svetske trgovinske organizacije (STO) prikuplja podatke

o svim rTS u cilju da se ima snimak mreže međusobnih odnosa regionalnih trgovinskih

sporazuma na podregionalnom, regionalnom i međuregionalnom, kao i na globalnom

nivou. Njeni podaci pokazuju, tamo gde je to moguće, kako će se ova mreža najverovatnije

menjati tokom vremena do 2009.godine, imajući u vidu uticaj trgovinskih sporazuma koji

su trenutno u pregovorima. Podaci se odnose na sve regionalne sporazume, koji su poznati

Sekretarijatu Svetske trgovinske organizacije (STO) a koji imaju oblik slobodno-

trgovinskih zona (FTA), carinskih unija (CU) ili sporazuma koji vode stvaranju jednog od

ova dva, bilo da su na snazi od 31.jula 2000. godine ili su u pregovorima. Uključeni su

sledeći tipovi sporazuma, bilo da su na snazi ili su u planu14:

Slobodne trgovinske zone, kao sporazumi između dve ili više strana, u kojima se

razmenjuju recipročni carinski preferencijali (povlastice).

Carinske unije, definisane kao regionalni trgovinski sporazumi sa zajedničkom

eksternom carinskom tarifom. Slobodne trgovinske zone i carinske unije koje su po

prirodi asimetrične, tj. koje dozvoljavaju jednoj ili više strana duži period tranzicije

kako bi izvršile redukcije carinskih stopa.

3.2. Strane direktne investicije

13 Miletić, D.S., Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta, str 87

14 Isto, str 96

11

Page 13: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

Strane investicije su ulaganja kapitala u stranu zemlju u očekivanju prinosa. Te

investicije mogu imati više formi: javne investicije od strane države, privatne investicije

pojedinaca i grupa i investicije preduzeća. Pravi se jasna razlika između portfolio i

direktnih investicija.

Strane portfolio investicije se odnose na kupovinu stranih akcija, bonova ili drugih

hartija od vrednosti u očekivanju prinosa. Prinos se očekuje u formi dividendi, kamata ili

profita. Ne očekuje se kontrola nad preduzećima u koja se investira.

Tabela 1 Direktna strana ulaganja u pojedine zemlje u periodu od 1989 do

1995 godine, izražen u milionima US $.

1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995

Argentina 1,028 1,836 2,439 4,179 6,305 1,200 3,900

Brazil 1,267 989 1,103 2,061 1,292 3,072 4,859

Čile 1,289 590 523 699 841 2,518 3,021

Kina 3,393 3,487 4,366 11,156 27,515 33,787 37,500

Kolumbija 576 500 457 790 960 1,667 1,200

Češka Republika NP NP NP NP 568 862 2,500

Egipat 1,250 734 253 459 493 1,256 1,000

Madarska NP NP 1,462 1,479 2,350 1,144 3,500

Indija 252 162 141 151 273 620 1,750

Indonezija 682 1,093 1,482 1,777 2,004 2,109 4,500

Malezija 1,668 2,333 3,998 5,183 5,006 4,348 5,800

Meksiko 3,174 2,549 4,742 4,393 4,389 7,978 6.984

Maroko 167 227 375 503 590 555 417

Nigerija 1,882 588 712 897 1,345 1,959 1,340

Peru 59 41 -7 145 371 2,326 900

Filipini 563 530 544 228 1,025 1,457 1,500

Poljska 11 89 291 678 1,715 1,875 2,510

Rumunija NP NP 40 77 94 340 373

Rusija NP NP NP NP NP 637 2,017

Singapur 2,887 5,575 4,879 2,351 5,016 5,588 5,302

Južna Koreja 758 788 1,180 727 588 809 1,500

Tajvan 1,604 1,330 1,271 879 917 1,375 1,470

Tajland 1,775 2,444 2,014 2,116 1,726 640 2,300

Turska 663 684 810 844 636 608 1,037

Venecuela 213 451 1,916 629 372 764 245

Izvor: web prezentacija svetske banke(www.worldbank.org)

Strane direktne investicije nasuprot portfolio investicijama zahtevaju angažovanje

menadžmenta u poslovanju preduzeća u koja se investira. Svrha je kontrola poslovanja i

pristup stranim tržištima, veća prodaja u inostranstvu nego putem klasičnih izvoznih

poslova, pristup inostranim izvorima i delimično vlasništvo.

12

Page 14: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

Strane investicije rastu brže od svetske trgovine s tim što portfolio investicije rastu

nešto brže od stranih direktnih investicija. Trijada (SAD, Japan i Evropska Unija) daju

preko 80 procenata stranih direktnih investicija i portfolio investicija. Oko četrdeset hiljada

preduzeća su glavni akteri u stranim direktnim investicijama. Preduzeća sve više

procenjuju regione a ne pojedine zemlje kao područja investiranja atraktivna za strane

direktne investicije. Postoji komplementarnost međunarodne trgovine i direktnih

investicija.

Strane direktne investicije obično impliciraju vlasništvo akcija od bar 10 ili 25%

kada strani investitori kontrolišu poslovanje preduzeća. Razlozi za investicije u odnosu na

trgovinu su brojni. Jedan od ključnih je povećanje prodaje. Nema koristi od ekonomije

veličine u zemlji, visoki su transportni troškovi, nema domaćih kapaciteta, postoje

ograničenja u trgovini i niži su troškovi poslovanja van sopstvene zemlje. Drugi bitan

razlog je pribavljanje vrednih izvora. Uštede su zbog vertikalne integracije sa filijalama

van zemlje, sniženja cena pribavljenih izvora i pristupa različitim izvorima. SDI

omogućavaju diversifikaciju poslovne aktivnosti u prodaji i u nabavci.

Neka preduzeća koriste SDI da smanje rizik i spreče konkurenciju da stekne

relativno trajnu konkurentnu prednost. Dilema kod SDI je da li kupiti postojeće preduzeće

ili izgraditi novo. Prednosti akvizicije (kupovine) su što se dobija na vremenu, izbegavaju

se problemi sa kojima se suočava svako novo preduzeća, olakšava se finansiranje i ne

dodaju se novi kapaciteti na tržištu. Na izgradnju se ide kada na tržištu nema adekvatnog

preduzeća za akviziciju, sama akvizicija bi izazvala brojne političke i pravne probleme, a

postoje i teškoće u njenom finansiranju. Države u koje se investira zainteresovane su za

privredni rast i zaposlenost, da se bolje koriste određeni izvori i da se poboljšava kvalitet

proizvoda i usluga. Naravno, one nastoje da regulišu tok kapitala zahtevajući delimično

lokalno vlasnistvo nad aktivom preduzeća. Neke zemlje još uvek preferiraju više zajmove

plašeći se da strani vlasnici ne kontrolišu bazične sektore privrede. Novije teorijsko

objašnjenje SDI se zasniva na paradigmi „imperfektnosti tržišta“15. Model imperfektnosti

tržišta pomaže da se identifikuju grane u kojima će preduzeća verovatno proširiti svoju

delatnost lokalno ili međunarodno. Naime, menja se geografski horizont preduzeća i ono

se stimuliše da se internacionalizuje. Preduzeće predpostavlja da raspolaže potrebnim

izvorima i znanjem i da za SDI u svetu postoje dobre mogućnosti. Da bi uspešno poslovalo

u stranoj zemlji preduzeće treba da ima prednosti nad domaćim preduzećima.

3.3. Strategijske alijanse i proces globalizacije

15 Miletić, D.S., Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta 111

13

Page 15: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

Pored međunarodne trgovine i stranih direktnih investicija strategijske alijanse

(SA)16 su treći pokretač procesa globalizacije. Koriste se i termini ugovorna saradnja i

globalno strategijsko partnerstvo. Termin alijansa pokriva sve oblike saradnje između

preduzeća u međunarodnoj ekonomiji koji su više od uobičajenih tržišnih transakcija a

manje od spajanja i pripajanja preduzeća. Svrha ulaska u SA treba da bude jačanje

konkurentske prednosti preduzeća na celini globalnog tržišta ili na segmentima i nišama

globalnog tržišta. Ukoliko se to ne postiže bolje je da preduzeće samostalno nastupa na

tržištu. Kao i svi ostali oblici saradnje i SA nose sa sobom kako mogućnosti tako i

opasnosti. Zato je pre odluke o ulasku u SA potrebno da preduzeće postavi pitanje sta je

osnova za konkurentsku prednost preduzeća? Za dobar broj preduzeća strategijsko

partnerstvo s obzirom na izvore, stručnost i sposobnost sa kojom raspolažu je jedini način

da participiraju uspešno na globalnom tržištu. Strategijske alijanse su veoma popularne

iako empirijske studije ukazuju da je velika stopa promašaja. Preduslov uspeha je

obostrana korist partnera. Idealan je kompetentan partner sa izvorima i sposobnošću sa

kojim postoji uzajamno poverenje. To mogu biti i mala preduzeća. Izneta je ocena da

postoje tri faktora koji su doprineli rastu strategijskih alijansi17:

1. tehnološki napredak koji je uticao na promenu tradicionalnih konkurentskih

prednosti preduzeća,

2. povećanje promena i

3. intenzitet i neizvesnost istraživanja i razvoja kao i proizvoda, smanjenje trajanja

životnog ciklusa proizvoda, itd.

3.4. Multinacionalne kompanije

Multinacionalne kompanije nisu samo produžeci moći države, ako je to ikada

uopšte tako i bilo; one su samostalni akteri sa sopstenim interesima isprepletanim na

globalnom, supranacionalnom planu, akteri koji sada već skoro samostalno pletu mrežu

globalnih institucija i odnosa. Vođeni interesima osiguravanja prosperiteta i dobrobiti

države postaju grabljivice koje štite svoja preduzeća i napadaju ona druga. Domen u kome

je globalizacija danas najdalje otisla i razotkrila opadajući i suženi domen državnog

suvereniteta su medunarodne finansije, domen koji je u srednjem veku upravo bio uporisna

16 Andrej Grubačić: Globalizacija nepristajanja, str. 130

17 Isto, str. 138

14

Page 16: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

tacka ustanovljavanja drzavnog svereniteta, kada je silom moći i vlasti država nametnula

svoj monetarni i fiskalni suverenitet u domenu kovanja novca i placanja poreza. Uspon

transnacionalnih kompanija, kao sve značajnijih subjekata međunarodnih ekonomskih

odnosa, neretko važnijih i od samih država, jeste jedno od najbitnijih obeležja ekonomske

globalizacije. Velike svetske sile, radi ostvarivanja svojih interesa često koriste sredstva

ekonomskog pritiska i ucene. Po svom cilju, obliku ispoljavanja, snagama koje ih sprovode

i posledicama koje iz njih proizilaze ona su dobila takva obeležja da se danas često govori

o ekonomskom ratovanju. Korišćenje ekonomskih sredstava u političke i vojne svrhe ima

za cilj da ekonomski i tehnološki potčine nedovoljno razvijene i slabije zemlje.

Posebno mesto i ulogu u tome imaju transnacionalne kompanije na čijoj logici

dominacije i kontrole tržišta i izvoza kapitala, odnosno globalizma, nastaje izuzetna

potreba ovladavanja znanjem u svim njegovim vidovima, jer je ekonomsko ratovanje

neprekidno. Zato je informacija danas, posebno prava, proverena i pravovremena, ključni

elemenat ravan kapitalu uloženom u neku ekonomsku operaciju. Da bi se postigli

definisani ciljevi transnacionalnih kompanija, čitavi timovi stručnjaka rade na poslovima

praćenja, otkrivanja, prikupljanja i analize informacija, koje dostavljaju poslovodnim

rukovodstvima svoje kompanije ili državnim organima Kao pozitivni efekti prisustva

transnacionanih kompanija, kao „motora” privrednog rasta u zemljama tzv. trećeg sveta,

najčešće se navode novi „sveži” kapital u vidu direktnih investicija, bez čega ne može biti

nikakvog privrednog rasta; nova tehnologija, bez koje nije moguć nikakav napredak u

podizanju kvaliteta proizvoda, konkurentnosti, strukturnih promena itd; povećanje

zaposlenosti, ali i nezaposlenost, kada se izvodi tehnološka modernizacija, ili prilikom tzv.

preuzimanja, kada se zatvaraju preuzeta domaća preduzeća; porast izvoza i deviznih

prihoda neophodnih za servisiranje spoljnih dugova i za novi uvoz.

Početkom 21. veka, transnacionalne kompanije kontrolišu direktno ili indirektno,

dve trećine svetske proizvodnje i trgovine, i tri četvrtine međunarodnog transfera

tehnologije. Velika koncentracija industrijskog i finansijskog kapitala preti da narednih

godina dostigne takav stepen ekonomske finansijske moći da će biti u stanju da praktično

kontroliše državne institucije, pa čak i ustanove međunarodne zajednice.

I I ZAKLJUČAK

15

Page 17: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

Svetska privreda se mnogo promenila od Drugog svetskog rata. Svetska banka

opisuje to kao period šokova i prilagođavanja. Ovi šokovi su bili stvoreni naftnim krizama

’70-tih, dužničkom krizom „trećeg sveta“ 1982. i uticajem kolapsa komunizma 1989.

Možda je najznačajnija promena pojava globalnih tržišta.

Nova naučno-tehnološka revolucija (informatička tehnologija) jača međunarodnu

podelu rada i sve veću međuzavisnost pojedinih zemalja, što uslovljava da svetska

trgovina, kao i međunarodno kretanje kapitala i radne snage postanu sve važniji faktori

privrednog razvoja. Savremenu svetsku privredu karakteriše internacionalizacija kapitala i

proizvodnje, snažno prisustvo države u privredi, te globalizacije svetske privrede. Naime,

ocenjuje se da ranije procese ekonomske integracije u svetskoj privredi danas zamenjuje

proces globalizacije svetske privrede.

Taj proces čini formiranje Severno-američke unije (SAD, Kanada i Meksiko) koja

teži da se proširi na zemlje Latinske Amerike i Afrike, Evropske unije (Zapadno-evropske

unije) koja teži da se proširi na zemlje Istočne Evrope i Severne Afrike i Istočno-azijske

unije (Japan i tzv. „mali azijski tigrovi“) koja nastoji da se proširi na zemlje Azije. Između

njih se odvija proces borbe za dominaciju u svetskoj privredi i na svetskom tržištu. Sve to

podstiče proces internacionalizacije kapitala i proizvodnje, što je u logici oplodnje kapitala.

Glavne tendencije u savremenoj svetskoj privredi su: dalje produbljavanje

međunarodne podele rada, rastuća međunarodna specijalizacija i kooperacija, snažni

procesi spoljnotrgovinske razmene (ona raste brže od rasta svetske proizvodnje), ubrzanje

kretanje kapitala, transfer znanja i tehnologije, snažna međunarodna ekspanzija banaka,

prodor transnacionalnog kapitala u nove sektore vanmaterijalne proizvodnje, gde se

ostvaruju visoki profiti (naučno-istraživačke delatnosti i sl.). Suštinu funkcionisanja

savremene svetske privrede čini sledeće: nacionalne privrede se ponašaju u skladu sa

logikom svog uspešnog teritorijalnog funkcionisanja i razvoja (horizontalni tip

globalizacije). S druge strane, transnacionalne korporacije ponašaju se po logici težnje za

dominacijom i potčinjenošću ostalih na svetskom tržištu (funkcionalni tip globalizacije).

Na osnovu prve logike svetska privreda integriše se približavanjem, uklanjanjem

institucionalnih prepreka međunacionalnom privredama po teritorijalnom preseku.

Slobodne izvozne proizvodne zone su izvozno orijentisane i većina zemalja

osnivača zone svojim zakonodavstvom predviđa da uslov poslovanja preduzeća u ovoj

16

Page 18: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

zoni bude obaveza izvoza određenog procenta ostvarene godišnje proizvodnje. U zoni

mogu poslovati kako domaći, tako i strani rezidenti.

Metode privlačenja firmi u zonu su različite od zemlje do zemlje. Po pravilu je uvoz

robe i komponenata, za potrebe firme u zoni, na režimu LB (slobodan uvoz). Zatim ovaj

uvoz je oslobođen uvoznih carinskih, poreskih i raznih drugih dažbina i taksi. Po pravilu se

prilikom uvoznog carinjenja u zonu, plaća samo taksa za carinsko evidentiranje.

Stepen olakšica i pogodnosti koje firma iz zone ostvaruju zavisiće od kreativnosti i

ciljeva zemlje domaćina i njenih zakonskih propisa.

Od osnivanja prvih slobodnih izvoznih proizvodnih zona (pedesete godine

dvadesetoga veka u Irskoj) do kraja dvadesetoga veka širom sveta formirano je preko 850

ovakvih zona. U zemljama u kojima su osnovane ova zone su postale nosioci izvoza,

razvoja, zaposlenosti i integracije u međunarodnu trgovinu. Orijentisane na izvoz ove zone

su, po pravilu, locirane na mestima sa kojih je lako i brzo moguće obaviti otpremanje robe

na različita tržišta. Zato su mesta njihovog lociranja, velike luke, blizina aerodroma,

raskrsnice puteva, blizina velikih tržišta susednih zemalja itd.

Izvozna proizvodna zona (IPZ) je nešto između zakupljenog skladišta i suverene

teritorije gde roba nije samo u prolazu, nego se tu i proizvodi, bez uvoznih i izvoznih

carina, a često i bez poreza na prihod i/ili vlasništvo. Ideja kako bi IPZ mogle pomoći

zemljama u razvoju pojavila se 1964. godine usvajanjem rezolucije koja potvrduje IPZ u

Ekonomskom i socijalnom veću UN-a, ali je zaživela tek početkom osamdesetih godina

20. veka kada je Indija uvela petogodišnji period poreskih olakšica za kompanije koje

proizvode u njenim zonama. Od tada je industrija u slobodnim trgovinskim zonama

jednostavno eksplodirala.

17

Page 19: Ekonomska Diplomatija i Svetska Privreda

I I I LITERATURA

1. Andrej Grubačić, (2003), Globalizacija nepristajanja, Svetovi, Novi Sad,

2. Keegan J.W. (1995), Global Marketing Management, Fifth ed. Prentice-Hall

Englewood Cliffs, N.J.

3. Keohane, R.O., and Nye, J.S. (2003), „Globalization : What’s New, What’s Not?”,

in Held, D. and McGrew (eds.), The Global Transformation Reader (Cmabridge:

Polity Press).

4. Miletić, D.S., (2000.), Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta,

Zbornik radova na temu - Sistem i korupcija, Centar za ekonomska istraživanja

Instituta društvenih nauka, Beograd.

5. Petković T., (2006), Globalna ekonomija i poslovna diplomatija, VPŠ Čačak,

6. Petković T., (2006), Poslovna špijunaža i ekonomsko ratovanje, Public Triton,

Beograd,

Internet izvori:

- www.worldbank.org (ostvaren pristup dana 20.04.2011. godine)

- http://www.maturskiradovi.net/forum/Thread-funkcionisanje-svetskog-tr%C5%BEi

%C5%A1ta-i-svetske-privrede (ostvaren pristup dana 20.04.2011. godine)

- http://www.fefa.edu.rs/files/pdf/razno/

Svetska_ekonomska_kriza_i_posledice_po_privredu_Srbije.pdf (ostvaren pristup

dana 20.04.2011. godine)

- http://www.seminarskiradovi.net/citaonica/savremena_svetska_privreda.html

(ostvaren pristup dana 20.04.2011. godine)

18