FIT - 1. kolokvij odgovori - facebook · PDF fileFIT – 1. kolovij - skripta s pitanjima UPLOADANO NA: To su potraţivanja na nečiji novac u

FIT – 1. kolovij - skripta s pitanjima UPLOADANO NA: www.referada.hr

FIT - 1. kolokvij – odgovori

1. FINANCIJSKI SUSTAV-KARAKTERISTIKE I ZADACI

Sastoji se od nositelja potraţnje i ponude novčanih sredstava,financ. oblika (instrumenata) u kojima su utjelovljena pravno regulirana novč.

potraţivanja raznih fin. institucija i tokova kretanja novč. sredstava koji omogućavaju trgovanje novcem, a da pritom odreĎuju cijene financ.

proizvodima (npr. kam. stope, očekivanja u budućnosti). Omogućava usmjeravanje novč. viškova od onih koji ih imaju tamo gdje su potrebni.

Dva su glavna zadatka fin. sustava; prvi je transferirati novč. sredstva štediša (u obliku zajma) onima koji ih trebaju za investicije ili potrošnju

čime se potiče napredak gospodarstva (produktivni kapital). Iz toga moţemo zaključiti da razvijeniji sustav bolje djeluje na djelotvornost

gospodarstva. Drugi zadatak je usmjeriti raspoloţivi novč. kapital u profitabilne i ekonomski opravdane projekte po kriteriju profitabilnosti,

likvidnosti i sigurnosti. Time se takoĎer potiče razvoj gospodarstva i moţe

se oblikovati njegova struktura. O upotrebi kapitala ne odlučuju poduzetnici nego financ. investitori. Funkcije: štedna f. (poticati sklonost

štednji i investiranju), funk. likvidnosti (omogućiti investitorima da svoja potraţivanja lako pretvore u novac), kreditna f. (omogućiti stalnu

dostupnost kredita), f.čuvanja kupovne moći, gospodarsko-političke f. (kao instrument drţ. politike), smanjivanje rizika, f. plaćanja (mora

omogućiti domaća i meĎunarodna plaćanja).

2. PONUDA I POTRAŢNJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA Kućanstva su najvaţniji izvor ponude novč. sredstava. Ona svoje prihode

ostvaruju od plaća, kamata, dividendi, rente, transfera drţave. Nakon odbitka osobnih poreza, raspoloţiva primanja rasporeĎuju se za potrošnju

i osobnu štednju. Trećinu odnose poduzetnici, a ostatak drţava. NACIONALNA ŠTEDNJA: 1/2 kućanstva, 1/3 poduzetnici, ostatak

drţava. U RH stanovništvo sudjeluje u ponudi s ¾ sredstava od čega je

veći dio doznačen od strane radnika migranata i iseljenika što pokazuje i ¨nova¨ devizna štednja koja je u 1998. iznosila $4,2 mlrd.

Poduzeća (neto uzajmljivači) čine glavni dio potraţnje jer imaju veće potrebe za novč. sredstvima nego što im to omogućava štednja

(amortizacija i zadrţana dobit). Sve vaţniji duţnik je i drţava putem javnog duga i drţavnih vrijednosnica i najprisutnija je u razvijenim

zemljama. TakoĎer postoji i sektor inozemstvo čije se učešće u priljevu ili odljevu stranog kapitala razlikuje od zemlje do zemlje.

3. FINANCIJSKA POTRAŢIVANJA I INSTRUMENTI


To su potraţivanja na nečiji novac u budućnosti i za njih vlasnici kapitala

dobivaju kamatu ili dividendu. Ostvaruju se ustupanjem novč. kapitala na izravan način ili preko financ. posrednika. Imaju pisani oblik ugovora ili

vrijednosnica (što je danas sve češći slučaj). Taj fin. instrument

predstavlja prijenos kupovne moći i on za investitora predstavlja fin. potraţivanje, dok je to za izdatnika fin. obveza koju je on duţan podmiriti.

Kupnjom fin. potraţivanja zamjenjuje se novac za manje likvidan oblik imovine kao što je vrijednosnica, ali on omogućava veći prinos u

budućnosti. U današnje vrijeme razlikujemo mnoštvo fin. instrumenata koji se razlikuju u likvidnosti, riziku, dospijeću, prinosu, poreznom

tretmanu... Te razlike omogućavaju razne kombinacije koje pruţaju svakome mogućnost fin. investiranja i strukturiranje portfelja.

4. IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE - PRIMARNA

POTRAŢIVANJA U razvijenim sustavima obuhvaća 5% do 30% ukupnog eksternog

financiranja. U situaciji izravnog financiranja, novčanodeficitarne jedinice (DSU) emitiraju svoja obećanja plaćanja na trţištima novca i kapitala, a

suficitarne jedinice (SSU) kupuju ta potraţivanja očekujući stanovite

prinose u budućnosti. Potraţ. se plasiraju tehnikom privatnog plasmana ili javnim upisom pomoću brokera, dealera i banaka.

Na taj način investitori ustupaju svoj novac izdavateljima vrijednosnica čime postaju njihovi kreditori ako se radi o zaduţnicama (debt) ili

suvlasnici tvrtki ako se radi o vlasničkim vrijednosnicama (equity). Vrijednosnice se putem takvog plasiranja ne transformiraju u drugi oblik

potraţivanja niti po sadrţaju niti po obliku fin. instrumenta. One uvijek predstavljaju izravnu vezu krajnjeg uzajmljivača prema

krajnjem pozajmljivaču i u pravilu imaju visok stupanj utrţivosti. Ovaj način fin. nema široke razmjere radi većeg broja ograničenja jer

teško je prilagoditi potrţivanja da im u potpunosti uvjeti odgovaraju, a i širem krugu investitora je oteţan pristup izravnom trţištu jer je ono

veleprodajno i nedostupan im je dovoljan broj informacija npr. o izdanjima vrijednosnica o bonitetu izdavatelja...

5. FINANCIJSKA INTERMEDIJACIJA (INDIREKTNO FINANCIRANJE)

To je način prijenosa novč. sredstava od krajnjih pozajmljivača krajnjim uzajmljivačima uz posredstvo fin. posrednika ili intermedijara koji kupuje

direktna potraţivanja i transformira ih u indirektna potraţivanja s drugačijim svojstvima. Proces transformacije potraţivanja naziva se

FINANCIJSKO POSREDOVANJE. Kao fin. posrednici pojavljuju se banke, štedne depozitne institucije,

osiguravajuće kuće, stambena društva, mirovinski fondovi, razne drţ. fin. institucije i dr. Indirektna potraţivanja su za fin. posrednika pasiva, a

direktna potraţ. su dio njihove aktive. Fin. posrednici su sve one fin. institucije koje u svojoj aktivi imaju

direktna fin. potraţivanja, a u pasivi indirektna potraţivanja kao obvezu


prema štedišama ili investitorima. Oni imaju veći kredibilitet od

kredibiliteta poslovnih tvrtki. Do fin. sredstava dolaze prikupljanjem svih vrsta depozita, prodajom

udjela u investicijskim fondovima, prodajom polica osiguranja, emisijom

blag. zapisa, obveznica, uzimanjem kredita... Takav način prikupljanja sredstava nazivamo emisijom sekundarnih

obveza. Direktna potraţivanja prema krajnjim uzajmljivačima stječu kupovinom vrijednosnica, odobravanjem kredita, itd.

Prednosti indirektnog u odnosu na direktno fin. su: 1) disperzija rizika, 2) kreiranje fin. potraţivanja raznolikijih denominacija, 3) kreiranje

obveza s meĎusobno usklaĎenim dospijećima, 4) visoka likvidnost sekundarnih obveza, 5) bolja raspoloţivost informacijama tj. informacijska

intermedijacija, 6) ostalo (domaći i meĎunarodni platni promet, kreditna kartica, leasing, savjetovanje).

6. ¨ISTINE¨ O RAZVIJENIM FINANCIJSKIM SUSTAVIMA

Postoji 8 istina: Dionice nisu vaţan izvor eksternog financiranja poduzeća

Indirektno fin. vaţnije je od direktnog u većini američkih poduzeća

Financijski sektor je meĎu najdetaljnije reguliranim sektorima ekonomije

Dug poduzeća i domaćinstava gotovo je uvijek kolateriziran imovinom

Utrţive vrijednosnice - zaduţnice nisu primarni izvor fin. američkih poduzeća

Ugovori o dugu uvijek su posebno sloţeni i na mnogo načina restriktivni za duţnika

Banke su najvaţniji izvor eksternog fin. poduzeća Samo velike i poznate tvrtke imaju pristup fin. trţištu, mogu preko

trţišta vrijednosnica financirati svoje aktivnosti.

7. FINANCIJSKA PIRAMIDA Njome prikazujemo strukturu nečije fin. imovine ureĎenu prema

kriterijima sigurnosti i profitabilnosti. Na dnu su piramide najsigurniji

instrumenti koji donose manji prihod, ali su i manje rizični čime osiguravaju stabilnu osnovu piramide. Bliţe vrhu su sve rizičniji oblici

imovine koji donose sve veći mogući prihod i u njih se ulaţu sve manji iznosi. Oblik i izgled piramide razlikuje se individualno od investitora, a

neki od uzroka razlika su dob, spol, karakter, stanje na trţištu, preferencija likvidnosti, sredstva na raspolaganju... Investitori često

oblikuju svoj portfolio uz pomoć stručnjaka poput brokerskih kuća, posebnih bankovnih odjela i ostalih profesionalnih stručnjaka.


junk bonds

obične dionice

preferencijalne dionice, neosigurani krediti

neosigurane obveznice, neosigurani

štedni ulozi kod banaka

drţ. zaduţnice, hipotekarne i osigurane obveznice

gotovina, transakcijski računi, osigurani štedni ulozi

8. FINANCIJSKE INSTITUCIJE - POJAM To su one institucije koje prikupljaju novč. sredstva (prmanjem depozita,

uzimanjem kredita, emisijom udjela i vrijednosnica, prodajom polica

osiguranja, uplatom članarina), usmjeravaju ih u fin. plasmane i obavljaju fin. usluge. Prikupljena sredstva plasiraju u obliku kredita, ulaganjem u

realna dobra i kupnjom vrijednosnica. Dijele se na depozitne i nedep. fin. institucije. Pojam fin. institucija

obuhvaća fin. posrednike; poduzeća koja djeluju kao brokeri, dealeri i investicijski bankari. Najvaţnija fin. institucija je BANKA, a ostale

uobičajeno nazivamo nebankovnim fin. institucijama. Da bi neka institucija bila banka mora zadovoljavati odreĎene uvjete: mora primati

depozite i odobravati kredite najširoj javnosti istodobno, kao svoje glavne poslove.

9. DEPOZITNOKREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FIN.

INSTITUC. Depozitne fin. institucije do sredstava dolaze primanjem novč. depozita

na transakcijske i štedne račune i plasiraju ih najčešće u obliku kredita.

Najveći dio pasive im predstavljaju obveze po primljenim depozitima, a aktive potraţivanja po odobrenim kreditima i zbog toga ih često nazivaju

depozitnokreditni kompleks fin. institucija. Dep. fin. institucije su najvaţnije u većini zemalja,i nalaze se pod

kontrolom središnje banke koja putem njih regulira monetarne učinke i opće gospodarske ciljeve. Razlikujemo banke i depozitne štedne institucije

(štedionice, štedno kreditne zadruge, stambena društva, hipotekarne štedionice...).

Nedepozitne fin. institucije posluju kao i depozitne, ali ne smiju kreirati obveze primanjem depozita. Razlikujemo ugovorne štedne institucije

(osiguravajuće kuće, mirovinski fondovi, soc. osiguranje), tvrtke za poslovanje s vrijednosnicama (brokeri, dealeri, investicijske banke), fin.

kompanije i konglomerati, investicijski fondovi, drţ. fin. institucije i ostale fin. institucije.


U posljednje vrijeme trend je pada dep. institucija, posebice banaka i

štedionica, a osjetljivo raste udjel mirovinskih i investicijskih fondova. Takav razvoj dogaĎaja moţemo očekivati u budućnosti i u Hrvatskoj.

10. FUNKCIJE I KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE Centralna banka najvaţnija je monetarna institucija i vrhovna novč. vlast

svake drţave. Ona kontrolira novčani, kreditni i bankovni sustav, a raste joj utjecaj u području sustava svih dep. kreditnih fin. institucija. Njezina je

glavna zadaća kontroliranje gospodarskih kretanja monetarnom politikom i očuvanje vrijednosti nacionalnog novca. Djeluje kao neprofitna

institucija, a do sredstava za pokrivanje troškova dolazi od prihoda kamata na kredite poslovnim bankama i na vrijednosnice koje drţi u

aktivi, te od prihoda koje ostvari plasmanom dev. pričuva. Iako je pod drţavnim nadzorom neovisna je od aktualne administracije.

Samostalnost središnje banke osigurava se kroz funkcionalnu (odabir mjera i instrumenata za postizanje ciljeva), institucionalnu (samostalno

odlučivanje), osobnu (samostalnost uprave) i financijsku neovisnost. Njezine gl. funkcije su: 1) emisija novca, 2) odrţavanje likvidnosti

privrede, 3) odrţavanje meĎunarodne likvidnosti, 4) odrţavanje

likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija, 5) suradnja s drugim meĎunarodnim i regionalnim fin. institucijama, 6) prikupljanje, analiza i

objavljivanje informacija, 7) poslovi za račun drţave, 8) kontrola i nadzor razboritog poslovanja banaka (prudencijalna kontrola), 9) reguliranje

količine novca u opticaju i kreditne aktivnosti banaka. Funkcije privatne banke središnje banke preuzimaju nakon velike svjetske

gosp. krize (1929-1933), jer se primjetilo da banke mogu biti vaţan uzrok poremećaja u gospodarstvu. Sred. banka ima neovisnost u voĎenju novč.

politike, uskraćuje drţavi mogućnost da svoje potrebe financira iz prim. emisije sred. banke «ex nihilo» bez stvarnog pokrića. Djelotvornost

ovisi o njenoj neovisnosti. U svijetu prevladava sustav jedne sred. banke, osim u SAD i Njemačkoj. (pr. Bank of England, Deutsche Bundesbank,

Europski sustav sred. banaka, Bank of Japan,FED sustav saveznih

rezervi).

11. HRVATSKA NARODNA BANKA

Djeluje kao središnja banka RH. Osnovana je u prosincu 1991. Godine

1997. promijenjeno joj je ime iz Narodne banke Hrvatske u Hrvatsku narodnu banku. Zadaća joj je očuvanje stabilnosti valute i opće

likvidnosti u plaćanjima u zemlji i prema inozemstvu, te podrţavanje ciljeva ekonomske politike zemlje.

Funkcije: Izdavanje novčanica i kovanog novca

UtvrĎivanje i voĎenje novčane (monetarne) i devizne politike Drţanje i upravljanje meĎunarodnim pričuvama RH

Nadzor i kontrola banaka, izdavanje dopusnica za rad VoĎenje računa banaka i platnog prometa za banke

Ustrojavanje platnog sustava


Financijski poslovi za drţavu

Podzakonsko reguliranje iz područja njene nadleţnosti HNB djeluje samostalno u obavljanju poslova, a odgovorna je Saboru i

duţna mu je najmanje dva puta godišnje podnositi izvješće o svome radu

i godišnji obračun. HNB je član MMF-a, Svjetske banke, EBRD (Europske banke za obnovu i

razvoj), Banke za meĎunarodna poravnanja, itd.

12. INSTRUMENTI SRED. BANKE ZA REGULIRANJE KOLIČINE NOVCA U OPTICAJU

To su instrumenti monetarno-kreditne politike; kupnja i prodaja vrijednosnica na otvorenom trţištu, politika obvezne rezerve, eskontno-

diskontna politika, ponekad selektivna kreditna politika ili izravno kvantitativno odreĎivanje kreditne aktivnosti banaka.

13. ODRŢAVANJE LIKVIDNOSTI BANAKA KAO FUNKCIJA HNB

HNB odrţava likvidnost banaka tako da propisuje: 1) način korištenja obvezne rezerve, 2) način formiranja posebne rezerve banaka za

osiguranje likvidnosti za isplate štednih uloga i tekućih računa graĎana, 3)

minimalne opće uvjete kreditne sposobnosti banaka, 4) datume nelikvidnosti banaka, 5) visinu, uvjete i način odrţavanja minimalne

likvidnosti banaka, 6) obvezne okvire ročne strukture plasmana banaka i 7) uvjete korištenja kratkoročnih kredita banaka kod HNB radi očuvanja

dnevne likvidnosti. Postoji i kreditna potpora likvidnosti banaka ali je ona iznimno rijetka. PredviĎeni su: 1) lombardni kredit, 2) kratkoročni kredit

za likvidnost, 3) interventni kredit i 4) predsanacijski kredit.

14. ODRŢAVANJE MEĐUNARODNE LIKVIDNOSTI KAO FUNKCIJA HNB

HNB utvrĎuje i provodi deviznu politiku u RH i odgovorna je za odrţavanje meĎunarodne likvidnosti zemlje. Ovu zadaću HNB ostavaruje: 1)

donošenjem podzakonskih propisa (odluka) kojima ureĎuje devizno poslovanje pravnih i fizičkih osoba, 2) kupnjom i prodajom strane valute

na promptnim i deviznim trţištima, 3) ureĎivanjem tečaja domaće valute,

4) formiranjem i rukovoĎenjem meĎunarodnim pričuvama RH, 5) reguliranjem kreditnih odnosa i platnog prometa s inozemstvom i 6)

nadzorom nad deviznim poslovanjem banaka. Mjere i politike kojima HNB osigurava opću likvidnost prema inozemstvu

su: a) mjere devizne politike, b) politika meĎunarodnih (deviznih) pričuva i c) trgovanje na deviznom trţištu.

15. DEVIZNE REZERVE: STRUKTURA I VRSTE

Namjena dev. rezervi je da osiguravaju meĎunarodnu likvidnost zemlje u uvjetima slobodne kupoprodaje deviza za domaće osobe i nepostojanja

obveznog ustupa deviza (cesija) i „rentacionih kvota“ drţavi. Ukupne dev. rezerve dijele se na one kojima upravlja HNB i one kojima

upravljaju ovlaštene banke. Čine ih: 1) potraţna salda plativa u konvertibilnoj stranoj valuti na računima HNBa kod stranih središnjih


banaka, meĎunarodnih fin. institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih

banaka, 2) visokokvalitetne mjenice, potvrde o depozitu i ostale zaduţnice koje glase na kovertibilnu valutu, 3) specijalna prava vučenja HNBa kod

MMFa, 4) monetarno zlato, plemenite kovine i drago kamenje koje drţi

HNB, 5) efektivna strana valuta i 6) terminski, repo i opcijski ugovori u konvertibilnoj valuti sklopljeni s prvoklasnim ugovornim stranama.

Do smanjenja dev. pričuva dolazi zbog: prodaje dev. poslovnim bankama i min. financija, iskupa devnih blag. zapisa i plaćanja kamata i dr. obaveza

MMFu, troškova SWIFTa i REUTERSa. Formiraju se: 1) otkupom deviza od poslovnih banaka na aukcijama, 2)

otkupom od Min. financija (iz inozemnog zaduţivanja drţave), 3) povlačenjem tranši iz MMFa, 4) iz prihoda od kamata na depozite i na

vrijednosnice, 5) prodajom efektivnih kuna stranim bankama, 6) deviznim blagajničkim zapisima HNBa i 7) obveznom pričuvom.

Devizne pričuve zemlje iznosile su u 2003. $7,237 mlrd. Ranije je HNB najviše ulagao kod inobanaka, 2003. primat su preuzela ulaganja u

vrijednosne papire. Ulaganja u depozite ograničena su na 200 najvećih posl. banaka s investicijskim rangom najmanje AA. Kriteriji ulaganja su

sigurnost, likvidnost, rentabilnost. Kod jedne banke smije se deponirati

najviše 5% rezervi s rokom do 3 mj. Po viĎenju mora biti 10% pričuva. Ulaganja u kratkoročne vrijednosne papire smiju iznositi do 70% rezervi

HNB, a trenutno je 17%. HNB drţi oko 1% efektive namijenjene najnuţnijim potrebama likvidnosti, a pričuve u obliku monetarnog zlata

zasad ne drţi (pripast će joj $160 mil. zlatnih poluga iz SFRJ).

16. REGULIRANJE KREDITNIH ODNOSA S INOZEMSTVOM Odnose s inozemstvom regulira HNB. Ona utvrĎuje mjere za ostvarivanje

opsega i strukture zaključivanja i korištenja inozemnih kredita, te prati i kontrolira njihovo zasnivanje. Čimbenici regulacije inozemnih kreditnih

odnosa su vanjska zaduţenost, ročnost potraţivanja i obveza, struktura kredita (primljenih i datih) po vrstama, iznos dev. rezervi i dr. HNB se

moţe zaduţivati i u svoje ime ali samo ako je to nuţno za odrţavanje likvidnosti sa inozemstvom. HNB utječe na kreditne odnose tako što: 1)

prati korištenje, otplate i raskide kreditnih ugovora, 2) propisuje obvezu

obavještavanja o namjeri zaključivanja inozemnog kredita, 3) podnosi prijave o zaključnom kreditnom ugovoru i podnosi dokumentaciju i 4)

utvrĎuje namjenu i opseg odobravanja fin. kredita.

17. REGULIRANJE PLATNOG PROMETA S INOZEMSTVOM KAO FUNKCIJA HNB

Sastoji se u tome što HNB: 1) odobrava poslovanje s devizama u zemlji, 2) propisuje obavljanje mjenjačkih poslova, 3) osigurava provoĎenje

platnih i fin. ugovora s inozemstvom, 4) odobrava bankama obavljanje platnog prometa i kreditnih odnosa s inozemstvom, 5) odreĎuje uvjete

prenošenja iz i u zemlju domaće i strane valute i vrijednosnica, 6) prodaje efektivne kune inoz. bankama, 7) organizira meĎunarodni platni promet i

8) odreĎuje načine naplate i plaćanja s inozemstvom.


18. KONTROLA I NADZOR BANAKA

Kontrolna funkcija je u nadleţnosti HNB. Ona obuhvaća prudencijalnu

(bonitetnu) kontrolu (prikupljanje i analiza podataka prikupljenih putem kontrole u samim bankama on-site ili putem izvješća dostavljenih od

strane banaka off-site te nadgledanje i poduzimanje mjera prema

bankama na osnovi tih podataka), kontrolu provedbe mjera monetarne

politike (praćenje kretanja sredstava na ţiro računima banaka i izdvajanja obvezne rezerve, minimalne likvidnosti banaka, korištenje kredita za

likvidnost i dr.) i devizne politike, te deviznu dokumentarnu kontrolu. U nju ubrajamo i obradu zahtjeva za izdavanje suglasnosti o osnivanju

banaka. HNB ima pravo na sankcije bankama i kontrolu štedionica. Sektor nadzora i kontrole HNB obraĎuje zahtjeve za odobravanje

osnivanja banaka i za odobrenja imenovanja članova uprave banaka i prosljeĎuje ih na odlučivanje Savjetu HNB-a.

19. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANAKA

Banka je najvaţnija financijska posrednička institucija. Moţemo reći da

banka do sredstava dolazi primanjem depozita i njihovim plasmanom najčešće u obliku kredita, a bavi se i fin. uslugama. Sredstva takoĎer

prikuplja voĎenjem transakcijskih računa, zaduţivanjem kod drugih banaka, emisijom vlastitih zaduţnica kao što su dionice, obvaznice,

blagajnički zapisi... Posluje na načelima likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti.

Banka je fin. institucija koja u pasivi bilance sadrţi depozite novčane prirode i na njih plaća pasivnu kamatu, a u aktivi sadrţi kredite. Razlika

izmeĎu akt. i pas. kamatne stope je kamatna marţa. Kreditiranje i primanje depozita njena su najvaţnija karakteristika, iako uz

njih banka obavlja i druge poslove fin. prirode. TakoĎer ima i vaţnu alokativnu funkciju. Banka moţe biti samo ono poduzeće koje ima licencu

za rad koja je propisana posebnim zakonima o bankama. U Hrvatskom zakonu o bankama banka je odreĎena kao d.d. čiji je predmet poslovanja

primanje novč. depozita i davanje kredita i drugih plasmana (18.12.1998.).

Temeljni motiv djelovanja banke je dobit.

20. KOMERCIJALNE I RAZVOJNE BANKE

RAZVOJNE BANKE su banke dugoročnog kreditiranja i time potpomaţu privredni razvoj. Prikupljaju dugoročna sredstva štednje i na osnovi njih

odobravaju dugoročne kredite. Ti krediti namijenjeni su poduzetnicima za kapitalnu izgradnju i investiranje. Sredstva prikupljaju oročivanjem

dep., uzimanjem dugoročnih kredita, emisijom dionica, formiranjem vlastitog trajnog kapitala, emisijom obveznica na domaćem i

meĎunarodnom trţištu, raspolaţu sredstvima razvojnih drţ. fondova, sredstvima javnog sektora itd. Razvojne banke mogu biti posebne

drţavne banke, specijalizirane privatne poslovne banke, regionalne ili


meĎunarodne. Njihova uloga je sve vaţnija što se očituje u sve većem

značenju dugoročnih vrijednosnica i dugoročnog kreditiranja. Procedura odobravanja kredita kod razvojnih banaka puno je stroţa nego

kod komercijalnih banaka. One takoĎer imaju veliki monetarni (jer

transferiraju novac) i makroekonomski učinak. KOMERCIJALNE BANKE su banke kratkoročnog kreditiranja proizvodnje i

prometa. One prikupljaju depozite i novac umnaţaju putem kreditne aktivnosti (kratkoročni krediti za potrošačko kreditiranje, krediti za

financiranje trgovine, proizvodnje, obrta). U pasivi im se nalaze sredstva na računima plačanja, krakoročni dep., zaduţnice i pozajmice. TakoĎer

sudjeluju u meĎunarodnom platnom prometu. Pod čvrstim su nadzorom centralne banke.

21. OKRUPNJAVANJE BANAKA

Banke se udruţuju radi više razloga. To mogu biti veći profit, bolji porezni tretman, izbjegavanje zakonskih propisa, lakše obavljanje poslova na

domaćoj i meĎunarodnoj razini... Okrupnjivanje se pojavljuje u četiri oblika:

1.) BANKOVNI HOLDING je takav oblik u kojem banka «majka» ima u

vlasništvu kontrolni paket dionica ili većinski udio u drugoj banci «kćeri», i utječe na izbor rukovodstva i politike (banke subsidijarije) iako banka kćer

djeluje kao posebna organizacija s nezavisnim pravnim statusom. Banke se na taj način često udruţuju i uobičajeno je da se udruţuju banke

meĎusobno, iako se u novije vrijeme povezuju i s drugim fin. institucijama. Do takvog oblika udruţivanja dolazi zbog gore navedenih

razloga, a uz njih još i radi mogućnosti obavljanja nebankovnih fin. poslova koje inače ne smiju obavljati, bavljenja osiguranjem, potrošačkim

kreditiranjem, leasingom, koncentracije kapitala, racionalnijeg poslovanja...

Osnivanje holdinga je regulirano zasebno od regulacije osnivanja industrijskih holding tvrtki. Razlikujemo jednobankovni holding u kojem

kojem tvrtka majka kontrolira jednu banku i višenebankovnih podruţnica, i multibankovnu holding grupu gdje jedna tvrtka kontrolira više banaka i

nebankovnih institucija.

Prema američkom zakonu BHC kontrolira banku: 1) kontrolom najmanje 25% dionica s pravom glasa, 2) utječe na izbor većeg dijela uprave

banke, 3) utječe na upravu ili politiku banke. U SADu bankovni holdinzi nastaju zbog velikih ograničenja bankama 2/3 banaka u SADu su

uključene u bankovne holdinge koji drţe preko 90% bankovnih depozita (oko 80% bankovnih holdinga u SADu su jednobankovni).

2.) BANKOVNI KONZORCIJ - banke se udruţuju na temelju ugovora radi ostvarivanja nekog velikog i važnog projekta koji same nisu u mogućnosti

ostvariti ili bi to iziskivalo velike troškove i teškoće te traje samo do ostvarivanja tog cilja. Konzorcijem rukovodi banka - gestor.

Razlikujemo kratkoročne (npr. odobravanje kredita) i trajne (npr.

uzajamno odrţavanje likvidnosti) ciljeve konzorcija. Banke ne gube svoju samostalnost, već samo ulaţu potrebnu tehniku, kadrove i dio kapitala.

Konzorcij moţe biti nacionalni ili meĎunarodni.


3.) MULTINACIONALNE BANKE su treći oblik okrupnjavanja, gdje se

udruţuje kapital banaka više zemalja, što čini korak naprijed ka globalnoj integraciji. Banke putem mreţe svojih podruţnica koje se nalaze u

nekoliko zemalja obavljaju fin. poslove i pritom ostvaruju dobit na temelju

razlika u uvjetima na pojedinim trţištima. 4.) BANKOVNI SINDIKAT je četvrti oblik udruţivanja banaka za koji je

karakteristično da grupa banaka na čelu s bankom voditeljem odobrava sindikalizirani kredit, s tim da svaka od banaka iz te grupe sudjeluje u

njegovom dijelu. U taj oblik ubrajamo i grupu investicijskih banaka koje kupuju nova izdanja vrijednosnica emitenata koja su velikih vrijednosti u

svrhu prodaje investitorima na primarnom fin. trţištu. PURCHASE GROUP-kupovna grupa inv. banaka;

SELLING GROUP-prodajna grupa inv. banaka.

22. BANKOVNI HOLDING Vidi pitanje 21.

23. NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Od banaka se razlikuju po tome što ne obavljaju depozitnokreditne

poslove za cijelo tržište, ne obavljaju ih kao osnovnu djelatnost, obavljaju samo jedan od tih poslova ili zakonski ne zadovoljavaju uvjet da budu

banke. Ukoliko nemaju licencu za rad kao banka smatraju se nebankovnim fin. institucijama, koliko god one bile slične bankama.

Najvaţnije od njih su: štedne depozitne institucije, ugovorne štedne organizacije, investicijski fondovi, investicijske banke, stambena društva,

fin. kompanije, brokeri i dealeri, povjerbena društva, leasing, factoring... EU ih je razgraničila na pet grupa i to su: 1) štedno kreditne institucije, 2)

brokerske institucije, 3) posrednici za vrijednosnice, 4) sindikati i 5) ostali.

Pod pojmom investitora razlikujemo institucionalne od individualnih, u kojima su ovi prvi u prednosti radi mogućnosti disperzije rizika i utjecaja

na cijene i druge uvjete na trţištu. Najvaţniji instituc. investitori su: inv. fondovi, osiguravatelji, banke, mirovinski fondovi, zaklade i sindikalni

fondovi.

24. DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

Razlikujemo štednju graĎana (nepotrošeni dohodak) i nacionalnu štednju (skup osobne, poduzetničke i drţ. štednje). Tradicionalno se ulaţe

u depozitne štedne institucije kojih ima više vrsta. One sredstva mogu uzajmljivati od središnje banke, ali moraju izdvajati obveznu rezervu.

Značaj štednje u obliku depozita sve više opada jer raste mogućnost ulaganja u druge fin. oblike. U RH štednja je još uvijek vrlo zastupljena,

ali banke vode glavnu riječ na tom području. ŠTEDIONICE prikupljaju manje ušteĎevine širokog sloja graĎanstva,

istovremeno im pruţajući fin. usluge, kredit, kamate i sigurnost. U pasivi im se nalaze štedni računi, depoziti i štedni planovi različitih namjena.

Aktiva im se najčešće sastoji od kredita graĎanstvu (stambeni, osobni i potrošački) dok neuposlena sredstva ulaţu u razne plasmane. Štedionice


su sudionici domaćeg i ino fin. trţišta, vode račune malih i srednjih

poduzeća. Pod čvrstim su nadzorom drţave. U EU su najjače u Njemačkoj. Iako su prve štedionice osnovane na načelu uzajamnosti (cilj je bio

promoviranje štednje i meĎusobna pomoć siromašnijem sloju

stanovništva), danas je to načelo napušteno te se pretvaraju u kapitalse institucije kojima njihovi vlasnici upravljaju ovisno o vlasničkom udjelu

(„jedan dolar – jedan glas“). Najveće svjetske štedionice u pravilu su one kojima je osnovna djelatnost

kreditiranje stambene izgradnje. ŠTEDNO-KREDITNE ZADRUGE osnivaju se na načelu uzajamnosti unutar

odreĎenih zajednica. U posljednje vrijeme se pretvaraju u kapitalske organizacije koje svojim članovima isplaćuju dividendu. Do sredstava

dolaze prikupljanjem štednih uloga, pozajmicama i emisijom vrijednosnica. U RH imaju status neprofitnih štedno-kreditnih zadruga

koje odobravaju kredite članovima i nečlanovima. KREDITNE ZADRUGE neprofitne su institucije koje u pravilu imaju porezne

olakšice, i u vlasništvu su članova štediša. U njih se udruţuju manje zajednice ljudi radi odobravanja kredita isključivo članovima. Na temelju

udjelnih računa članovi stječu pravo upravljanja. Ne dijele dividendu.

Članovi ostvaruju veću kamatu na štednju, a manju na kredit. Višak se rasporeĎuje u rezerve koje onda povećavaju neto vrijednost zadruge.

Posluju po Raiffeiseovim načelima: 1) samopomoć članova (uzajamnost), 2) samoodgovornost (sami članovi sporazumno odreĎuju odnose u

zadruzi) i 3) samoupravljanje (upravljaju članovi bez vanjskog utjecaja). To su svojevrsne blagajne uzajamne pomoći.

POŠTANSKE ŠTEDIONICE graĎanima plasiraju različite drţ. zaduţnice, a prednost im je u dostupnosti poštanskih šaltera, sigurnosti i čekovnom

platnom prometu. Ne kreditiraju članove, već sredstva usmjeravaju u programe komunalne infrastrukture. Danas im značaj opada, a u RH ne

postoje. U većini zemalja mogu uzajmljivati sredstva od sred. banke, te su duţni izdvajati obv. rezervu, nadziru ih isti nadzorni organi kao i banke

ili posebni za njih (SAD). INSTITUCIONALNA ŠTEDNJA je samo jedan od oblika ulaganja štednje

stanovništva kod banaka, štednih depozitnih institucija i pošta. U RH je

vrlo razvijena štednja graĎana ali ne i sustav štednih institucija.

25. STAMBENA DRUŠTVA Stambena društva imaju osobine štedno-kreditne institucije, hipotekarne

banke ali i fonda zajedničkog investiranja. Do sredstava dolaze prikupljanjem kratkoročnih oblika osobne štednje

(udjelni računi, štedni depoziti), posebnim planovima s por. olakšicama, većim pozajmicama na fin. trţištu, a plasiraju ih u obliku dugoročnih

stambenih kredita koji su osigurani hipotekom. Osim stambenog kreditiranja bave se i poslovanjem s kreditnim karticama i putničkim

čekovima te ulaţu u drţavne vrijednosnice. Nalaze se pod nadzorom drţ. koja ih i potpomaţe. Vrlo su vaţna u rješavanju stambenog pitanja niţih

socijalnih slojeva, pa zato uţivaju i por. olakšice. Prvo st. društvo je osnovano u GB. RH je 1997. zakonski regulirala mogućnost njihova


osnivanja s istom svrhom kao u drugim zemljama, a uţivale bi i drţ.

potporu radi pomaganja u rješavanju soc. i političkog pitanja stanovanja.

26. UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

OSIGURAVATELJNE INSTITUCIJE prodajom polica osiguranja i uplatama premija štite pojedince i poduzeća od ekonomskog, zdravstvenog ili

ţivotnog gubitka. Sredstva prikupljaju dugoročnim fin. aranţmanima i plasiraju ih na fin. trţištu. Priljev novca im je predvidiv jer na temelju

zaključenih ugovora mogu procijeniti prihode. Zbog toga ulaţu u dugoročne oblike aktive.

Osiguravatelji ţivota ulaţu u dugoročne korp. obveznice, hipotekarne obv., dionice i slične relativno sigurne plasmane. Osiguravatelji imovine

ulaţu u drţ. obveznice, korp. obveznice, dionice, drţe dep. u bankama, kreditiraju trgovinu. Razlikujemo policu ţivotnog osiguranja gdje se

osiguravatelj obvezuje korisniku isplatiti odštetu u slučaju osiguranikove smrti ili samom osiguraniku ako doţivi dospijeće; polica osiguranja

imovine obvezuje osiguravatelja na isplatu odštete u slučaju oštećenja, uništenja ili otuĎenja imovine; polica zdravstvenog osiguranja omogućuje

nadoknadu ekonomskog gubitka zbog rizika gubitka zdravlja i pokriće

troškova liječenja, a uplaćuju ga obično tvrtke u ime svojih radnika, ali to nije pravilo.

MIROVINSKE FONDOVE ubrajamo u najznačajnije institucionalne investitore.

Današnji fondovi u razvijenim zemljama djeluju na načelu kapitalizacije tj. uplata članova, dok u nekim drţ. još uvijek djeluju oni što posluju na

načelu generacijske solidarnosti (pri čemu se uplate zaposlenih koriste za isplate mirovina trenutnih umirovljenika).

Do novč. sredstava dolaze doprinosima članova za vrijeme njihovog radnog vijeka i obvezuju im se isplaćivati redovite mjesečne isplate nakon

odlaska u mirovinu. Ulaţu u dugoročne instrumente trţišta kapitala (dionice i obv. poduzeća, drţ. vrijednosnice i veliki oročeni depoziti kod

banaka) i tako odrţavaju likvidnost. Strukturom portfelja pojavljuju se kao vlasnici i financijeri privrede i kreditori drţave, osloboĎeni su poreza.

Na povećanje njihove vaţnosti utječe više razloga: poduzeća plaćaju

radnike i izbjegavaju ograničenja visine nadnica i istovremeno privlače obrazovani kadar nudeći radnicima veće mirovine ulaţući u mir. fondove,

radni vijek je sve kraći, a ţivotni sve dulji, pa mirovina predstavlja vaţan dio ţivota čovjeka. Fondovi mogu biti privatni, drţavni ili pod

podrţavanjem drţave, ali njima upravljaju banke i druge fin. institucije kao povjerenici pa ih zbog toga ne trebamo doţivljavati kao institucije,

već kao planove (pension plans) ili modele štednje za starost. Mirovinski fondovi se ne oporezuju.

27. INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO

To su fin. specijalisti koji pomaţu emitentima vrijednosnica pri njihovoj emisiji i rasprodaji na primarnom fin. trţištu i na njemu djeluju kao

najvaţniji sudionici. Karakteristične su za SAD, a u Europi te poslove obavljaju univerzalne banke (merchant bank, bank daffaire) preko svojih


posebnih tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama. Investicijske banke ne

djeluju kao fin. posrednici, jer ne mijenjaju prirodu potraţivanja koja se prodaju. Do sredstava dolaze pozajmicama od banaka, sporazumima o

reotkupu (REPO), emisijama zaduţnica i depozitima na računima

komitenata. Obavljaju sve poslove na fin. trţištu (primarnom i sekundarnom). Funkcije su im: upis cijele emisije ili organiziranje

kupovne grupe, prodaja vrijednosnica, pomoć pri odlučivanju i kreaciji emisije, brokersko-dealerski poslovi na sekundarnom trţištu i poslovi

imovinsko-financijskog restruktuiranja (preuzimanja, stjecanja i spajanja poduzeća), odrţavanje emisijskog tečaja.

Najveća i najvaţnija inv. banka na svijetu je Merryl Lynch. Ona je univerzalna tvrtka za poslovanje s vrijednosnicama koja ima i banku u

sastavu pa se bavi i bank. poslovima. Ostale su Goldman Sachs, 1. Boston, Prudential...

28. BROKERI I DEALERI

To su specijalisti za kupnju i prodaju vrijednosnica na sekundarnim fin. trţištima. Do sredstava dolaze putem bankovnih kredita i sredstava

klijenata na posebnim računima koja se koriste za kupnju vrijednosnica.

Sve inv. banke djeluju kao brokersko-dealerske tvrtke. Dealeri obavljaju te poslove za vlastiti račun i očekuju dobit i preuzimaju rizike promjena

cijena, dok brokeri predstavljaju posrednike u tim odnosima poslujući u ime kupca i prodavača i za te usluge naplaćuju proviziju i ne preuzimaju

rizike. Brokeri posluju sa širom javnošću i s dealerima, a u odreĎenim situacijama posluju kao dealeri i obratno. Postoje i specijalizirani brokeri

za odreĎena trţišta, npr. hipotekarni brokeri. Dealeri se specijaliziraju za pojedine vrijednosnice i za njih su oni «market

makers», a zarada im je razlika izmeĎu zahtijevane i ponudbene cijene. Razlikujemo nekoliko vrsta brokerskih kuća. Tvrtke za potpunu

brokersku uslugu posluju i kontaktiraju sa širokim krugom sudionika trţišta i bave se savjetovanjem i struktuiranjem portfelja svojih klijenata.

Diskontni brokeri klijentima pruţaju uţi obujam usluga uz niţu cijenu koju ne uzimaju u obliku provizije već je ugovaraju u obliku fiksne naknade. Ne

bave se istraţivanjem trţišta i savjetovanjem. Takav tip brokerskih kuća

tipičan je za američko trţište; posluju na veliko. Tim poslovima diskontne brokeraţe bave se specijalizirane diskontne brok. kuće i banke.

29. FINANCIJSKE KOMPANIJE

Često se nazivaju korporacijskim bankama i poduzeća preko njih osiguravaju novac za vlastite potrebe, ali za razliku od banaka ne uzimaju

depozite šire javnosti. Osnivaju ih velike korporacije, banke, osiguravajuće kuće i dr. Banke ih osnivaju da bi ušle u nebankovne

poslove koje nemaju ovlaštenja obavljati. Fin. institucije ih osnivaju da bi stanovništvu i poduzećima osigurali kratkoročne i srednjoročne kredite, a

sredstva pribavljaju emisijama dugoročnih vrijednosnica i uzimanjem kredita od banaka. Korporacije osnivaju fin. kompanije da bi ušle u fin.

poslove kreditiranjem kupaca i tako ih potičući na kupovinu njihovih proizvoda, financiranjem svoje proizvodnje ili zaradom na obavljanju fin.


transakcija. Fin. kompanije odvojene su od poslovanja korp. koja ih

osniva ali ostvaruju njene interese. Razlikujemo potrošačke fin. kompanije koje izravno odobravaju kredite

potrošačima za kupnju robe, prodajne koje kupce financiraju otkupom

kreditnih ugovora od dealera, i poslovne koje financiraju posebne potrebe poduzeća. Najveća fin. kompanija je GMAC (General Motors Acceptance

Corp.) i bavi se prodajom automobila, kamiona, kreditnim karticama, hipotekarnim kreditima i skoro svim fin. poslovima.

30. FONDOVI ZAJEDNIČKOG INVESTIRANJA - INVESTICIJSKI

FONDOVI To su institucionalni investitori registrirani kao tvrtke koji prikupljaju novč.

sredstva individualnih investitora (graĎanstva) i poduzeća i ulaţu ih u dugoročne (rjeĎe kratkoročne) fin. instrumente. Članovi ulaganjem stječu

udjele u fondu i na osnovi njih dobivaju udjelne certifikate, ali nemaju pravo na upravljanje već je to isključivo pravo osnivača fonda.

Individualnom investitoru smanjuju mogućnost rizika, smanjuju troškove jer rade na veliko, osiguravaju likvidnost, omogućavaju por. olakšice... Za

svoje usluge naplaćuju godišnju članarinu i pristupninu, u čemu se i

očituje interes njihova poslovanja. TakoĎer je u mogućnosti depozite vezivati kod sebe i u fond ukomponirati vrijednosnice u vlastitom

vlasništvu. Inv. fondovi organiziraju se ispravom o povjerbi. Skup imovine kod sebe drţi skrbnik fonda koji kontrolira aktivu, vodi

računovodstvo i sl., a administraciju, oglašavanje, kreiranje fonda i politiku investiranja odreĎuje upravljač fonda. Razlikujemo otvorene i

zatvorene fondove. Skrbnik fonda (povjerbena kuća) najčešće je banka ili osiguravatelj. Vrste investicijskih fondova su: 1) unit trust otvoreni

fond, 2) investment trust zatvoreni fond, 3) mutual fund (uzajamni

fond) najčešće otvoreni fond, 4) zajednički fondovi novčanog trţišta (MMMF – money market mutual funds) otvoreni fond i 5) REIT (real

estate investment trust) zatvoreni fond.

31. OTVORENI I ZATVORENI INVESTICIJSKI FONDOVI

Investicijski fondovi organiziraju se ispravom o povjerbi. Skup imovine kod sebe drţi skrbnik fonda koji kontrolira aktivu, vodi računovodstvo i sl.,

a administraciju, oglašavanje, kreiranje fonda i politiku investiranja odreĎuje upravljač fonda.

Otvoreni fondovi (open end) imaju promjenjivi broj udjela koji se povećavaju ulaganjem novca u fond ili smanjuju reotkupom na zahtjev

člana. Time se istovremeno povećava ili smanjuje veličina fonda ovisno o potraţnji. Emitirajući dodatne udjele fond prikuplja sredstva kojima

kupuje vrijednosnice i dodaje ih postojećem skupu. Ograničenja u broju udjela ne postoje.

Kod zatvorenog fonda (closed end) broj udjela je fiksan i fond ih ne reotkupljuje već ih se prodaje na burzi ili organizatoru fonda. Točno se

odreĎuju vrijednosnice i prodajni udjeli. Vrijednost udjela i investicijskog fonda kalkulira se dnevno kao neto vrijednost fonda (NAV; Net-Asset

Value) koja predstavlja ukupnu vrijednost svih vrijednosnica u fondu


pomnoţenih s njihovom dnevnom trţišnom cijenom i uvećana za

vrijednost ostale aktive. Udjele prodaju osnivači fonda izravno ili preko mreţe fin. institucija, a za njih postoji i sekundarno trţište. Interes

investitora moţe biti u kapitalnom dobitku (porast cijene udjela) i u

dividendi.

32. DRŢAVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE Glavna zadaća tih institucija je financiranje dijelova nacionalne

ekonomije od posebne drţavne vaţnosti, a nisu u dovoljnoj mjeri financirane iz proračuna ili kredita (izvoz, poljoprivreda, stipendiranje

studenata, stanogradnja). Nastojanje drţave je uključiti privatni kapital sa fin. trţišta putem ovih institucija da bi se ostvarili značajni javni ciljevi.

Fin. institucije s potporom drţ. (GSE; Government Sponsored Enterprises) privatne su institucije koje ostvaruju javne funkcije. Osnovna im je svrha

stvarati sekundarna trţišta za plasmane posebne namjene. Ovlaštene su odobravati kredite krajnjem korisniku, otkupljivati odobrene kredite od

banaka i štedionica i jamčiti za zaduţnice što ih izdaju same komercijalne institucije. Posluju profitabilno što drţavnom proračunu bitno pomaţe.

Drţava ih potpomaţe tako što pozajmljuje fin. potpore iz proračuna, daje

posebno povoljan status zaduţnica sponzoriranih institucija i pogodnosti glede propisane veličine i odnosa kapitala i plasmana...

Izvozne fin. institucije su drţ. institucije koje obično obavljaju osiguranje izvoznih poslova, ali postoje i neke posebne (HERMES). Izvori sredstava

su im drţ. proračun, sredstva sred. banke, drţ. fondovi, sredstva pribavljena na fin. trţištu...

33. KONKURENCIJA BANAKA I NEBANKOVNIH FIN. INSTITUCIJA

U klasičnom fin. sustavu banke i depozitno kreditni kompleks su dominirali, a konkurencija se odvijala unutar grupe istovrsnih banaka ili

na odreĎenom dijelu trţišta. Specijalizirale su se za točno odreĎene poslove. Pojava novih konkurenata (institucije osiguranja, mirovinski i inv.

fondovi i dr.) na fin. trţištu i njihov sve veći značaj u bankovnim aktivnostima dovodi do despecijalizacije banaka i njihovog preoblikovanja

u fin. institucije potpune usluge. Time prestaje njihov monopol na fin.

trţištu. Banke postaju univerzalne i polifunkcionalne, kao posljedica ţelje da u potpunosti zadovolje potrebe trţišta. Do smanjenja uloge banaka

dovela je stroga regulacija čime su bile dovedene u nepovoljniji poloţaj od ostalih fin. institucija, što je na kraju uzrokovalo sve niţu profitabilnost i

neisplativost za njihove vlasnike. Mirovinski fondovi koji posluju na principu kapitalizacije i osiguravajuće institucije potiskuju banke u drugi

plan, a primjetna je i konkurencija investicijskih fondova. Ti su efekti prvenstveno rezultati mekše regulacije nebankovnih konkurenata koji

mogu bolje iskoristiti promjene na trţištu. Takva kretanja dovela su do kriza banaka i bank. sustava u odreĎenim zemljama, meĎutim, opstanak

banke mogu zahvaliti osnivanjem ili preuzimanjem najuspješnijih fin. institucija i njima pripadajućih poslova. TakoĎer se proširila primjena

računalne tehnologije, novih fin. tehnika, integracija banaka, poboljšanje


kvalitete bilance banaka, sniţenje troškova poslovanja, osposobljavanje

kadrova...

34. FINANCIJSKA TRŢIŠTA - ULOGA I FUNKCIJA

Fin. trţišta općenito predstavljaju ukupni fin. sustav, a svakodnevno taj pojam rabimo za trţišta vrijednosnica. Sastoje se od osoba, fin.

instrumenata, tehnika i tokova koji u ureĎenim sustavima poslovanja omogućavaju razmjenu novč. viškova i manjkova i odreĎuju cijene po

kojima se ta razmjena obavlja. Na razvijenim trţištima susreće se mnoštvo fin. oblika, dok se u nerazvijenim sustavima susreću banke,

depoziti i krediti kao dominantni oblici. Fin. trţišta dijele se na trţišta vlasničkih udjela (kapitala, equity trţišta)

na kojima se trguje dionicama, i na kreditna debit trţišta na kojima se trguje zaduţnicama i kreditima. Najčešća podjela fin. trţišta je na trţište

novca i kratkoročnih vrijednosnica, devizno trţište i trţište kapitala. Razvijeno fin. trţište omogućava: disperziju rizika, stalno mijenjanje

oblika imovine i vrednovanje svakog sudionika trţišta, prilagoĎavanje ročnosti plasmana i izvora, brisanje granica izmeĎu likvidnih i nelikvidnih

sredstava, dezinvestiranje... Na razvijenim fin. trţištima sve više sudjeluju

poduzeća, drţava i stanovništvo, što je i primjereno demokratskim društvima.

35. ŠTEDIŠE, INVESTITORI, INSTITUCIONALNI I INDIVIDUALNI

INVESTITORI Razlikujemo štednju graĎana i nac. štednju (skup osobne, poduzetničke

i drţavne štednje). GraĎani svoju štednju koju predstavlja nepotrošeni dohodak ulaţu u banke, štedionice i ostale fin. institucije u obliku

depozita; ročnih ili po viĎenju. Štediše za povjerbu svog novca kod tih institucija očekuju prihod u obliku kamata. Investitori ulaţu u

vrijednosnice od kojih očekuju buduće prihode u obliku dividende, kamate, diskonta... Dijelimo ih na individualne, a to su pojedinci i

kućanstva, i institucionalne (inv. fondovi, banke, mir. fondovi, sindikalni fondovi, zaklade, institucije za osiguranje). Institucionalni investitori u

stanju su utjecati na cijene i druge uvjete na trţištu te disperzijom

smanjiti rizičnost ulaganja, a kupci su najvećeg dijela vrijednosnica na trţištu. Zbog svoje veličine i fin. snage i gore navedenih razloga u

prednosti su nad pojedincima, pa danas zauzimaju sve vaţniju ulogu u trgovini vrijednosnicama.

36. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŢIŠTE

Na njemu se prodaju nove emisije vrijednosnica putem kojih se prikupljaju nova novč. sredstva i time povećava kapital izdavatelja ako se

radi o dionicama, a uzajmljuju dugoročna novč. sredstva ako je riječ o obveznicama. Na primarnom fin. trţištu prodaja vrijednosnica vrši se

samo jedanput. Pomoć pri emisiji vrijednosnica moţe se naći kod investicijskih banaka ili poslovnih banaka preko njihovih poslovnih

departmana. Pomoć se očituje u analizi trţišta, prijedlogu vrste i osobine vrijednosnice koje bi trebalo emitirati, registracija emisije, raspisivanje


poziva na upis, prodaja vrijednosnica, ili čak i same otkupe cijelu emisiju

pa je prodaju kao veleprodavači te tako preuzimaju rizik. Pri sudjelovanju na primarnom trţištu vrlo je vaţno imati informacije o bonitetu emitenta,

koji predstavlja njegovu vrijednost, kreditnu i poslovnu sposobnost i

pouzdanost. Pri odreĎivanju boniteta rangiraju se emitenti ocjenjujući ih ocjenama od AAA (najmanji rizik) do C ili D (najrizičnije). Te ocjene mogu

imati i brojčanu oznaku. Rizične vrijednosnice mogu donijeti veće prihode, ali to za sobom povlači i visok stupanj rizika koji se preuzima.

TOMBSTONE - novinski oglas kojim inv. bankari javnosti najavljuju novu emisiju vrijednosnica pri njihovoj javnoj ponudi; to je prva informacija i

uput na «prospectus» koji sadrţi detalje o emisiji i uvjetima ponude odobrene od nadleţne nac. komisije.

37. SEKUNDARNO FIN. TRŢIŠTE

Naziva se i «tržište druge ruke». Na njemu se vrši stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnica koje su prethodno bile rasprodane na primarnom

trţištu. Zove se i transakcijsko trţište jer na njemu originalni izdatnik vrijednosnica ne pribavlja novč. sredstva nego se mijenjaju vlasnici. Ono

pruţa mogućnost investitorima da preprodajom odrţe likvidnost i oslobaĎa

novac za druge plasmane. Vrlo je vaţno i za opstanak primarnog trţišta, jer bez njega vrijednosnice postaju tek običan komad papira koji je

neupotrebljiv do roka dospijeća. Ono je pravno i organizacijski ureĎeno zbog zaštite sudionika. Transakcije

na sek. trţištu se odvijaju u bankama, na burzama, na OTC trţištima i «iz ruke u ruku».

38. BURZA VRIJEDNOSNICA

To je organizirano i centralizirano mjesto trgovanja dionicama i obveznicama na kojem članovi (brokeri i dealeri) trguju u skladu s

određenim pravilima, čija je zadaća osigurati trgovinu i infrastrukturu uvrštenim vrijednosnicama iako se prema posebnim pravilima moţe

trgovati i sa neuvrštenima. Ona ostvaruje najveći promet na sekundarnom trţištu. Članovi burze mogu imati jedno ili više uplaćenih mjesta (seat).

Da bi se vrijednosnice mogle uvrstiti na burzu one moraju zadovoljiti

odreĎene uvjete i emitent je duţan predočiti odreĎene dokaze o tome. Na burzi se trguje velikim brojem vrijednosnica, ali se zato odlikuju

vrhunskom kvalitetom. Uvjeti za prodaju dionica na burzi: iznos god. dobiti, broj dioničara,

broj krupnih dioničara, neto-aktiva, minimalna trţ. vrijednost. NYSE je osnovana 1782. i ona je najveća; na njoj kotira oko 3558

vrijednosnica od 2745 tvrtki. Trguje se dionicama i preferencijalnim d., izvedenicama, varantima itd. Druga burza u SAD je AMEX.

39. OTC FINANCIJSKO TRŢIŠTE

Uz burze vrijednosnica predstavlja vrlo vaţan oblik sekundarnog trţišta. Ponekad se naziva i tercijarnim trţištem. Na njemu se vrši trgovina

dionicama i obveznicama malih tvrtki koje najčešće nisu uvrštene na burzi. Trgovci su prvenstveno dealeri, a trguje se putem umreţenih


računala. Princip rada je slijedeći: na ekranima računala se kontinuirano

ispisuju kupovne i ponudbene cijene na temelju kojih trgovac na zahtjev komitenta telefonski obavlja kupoprodaju, a ne dolazi do fizičkog susreta

sudionika.

To je, zapravo, sustav automatskih kotacija na mreţi meĎusobno spojenih računala. Organiziralo ga je NASD (nac. udruţenje dilera vrijednosnica)

uvodeći 71 sustav automatskih kotacija NASDAQ. Drugi primjeri OTC-a su

trţište drţ. obveznica vlade SAD, devizna trţišta, a kod nas Varaţdinsko

kompjuterizirano trţ. vrijednosnica.

40. NOVČANO TRŢIŠTE; SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSP. FUNKCIJE

Na njemu se trguje novcem, a rok dospijeća instrumenata je do godinu dana. Funkcija mu je svakodnevno opskrbljivanje banaka novcem kao

transakcijskim sredstvom, da bi one odrţavale likvidnost za tekuća plaćanja svojih komitenata. Dijeli se na trţ. novca i trţ. kratkoročnih

vrijednosnica. Na trţ. novca trguje se likvidnim rezervama banaka dok se na trţ. kratkoročnih vrijednosnica trguje kratkoročnim duţničkim

vrijednosnicama s rokom do jedne godine. Likvidne rezerve pozajmljuju

banke i štedne institucije meĎusobno ili kod sred. banke (ona ne mora biti nuţno sudionik ovog trţišta) na kratke rokove, a sudionici mogu biti i

nebankovne institucije koje uglavnom pozajmljuju od banaka. Novč. trţištem se postiţe prilagodba likvidnosti sudionika trţišta i ukamaćivanje

kratkoročnih viškova novca kojim se smanjuje oportunitetni trošak drţanja novca. Ono nema formalnu institucionalnu strukturu.

Nepersonalno je, veleprodajno i kompetitivno. Sastoji se od različitih specijalista i trţišta.

Instrumenti novč. trţišta su blag. zapisi ministarstva financija, kratkoročne zaduţnice drţavnih agencija, središnje banke i banaka,

komercijalni zapisi, sporazumi o reotkupu, utrţivi certifikati o depozitu i bankovni akcepti. Svi oni imaju minimalni rizik neplaćanja i visokog su

stupnja utrţivosti. Imaju kratke rokove dospijeća. Obično predstavljaju obvezu drţave, a potraţivanja centralnih banaka, poduzeća i tvrtki za

trgovinu vrijednosnicama.

Trţište kratkoročnih vrijednosnica (money market paper) naziva se i diskontno trţište vrijednosnica s rokom dospijeća do jedne godine.

41. INSTRUMENTI NOVČANOG TRŢIŠTA

Instrumenti novč. trţišta su blag. zapisi ministarstva financija, kratkoročne zaduţnice drţavnih agencija, središnje banke i banaka,

komercijalni zapisi, sporazumi o reotkupu, utrţivi certifikati o depozitu i bankovni akcepti. Svi oni imaju minimalni rizik neplaćanja i visokog su

stupnja utrţivosti. Imaju kratke rokove dospijeća. Obično predstavljaju obvezu drţave, a potraţivanja centralnih banaka, poduzeća i tvrtki za

trgovinu vrijednosnicama.


42. TRŢIŠTE KAPITALA: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI

Podrazumijeva i primarno i sek. trţište što uključuje burze i OTC trţišta. To je skup institucija, fin. instrumenata i mehanizama putem kojih se

dugoročno slobodna štednja prenosi od suficitarnih deficitarnim

jedinicama koje ih koriste za ulaganje u razvoj (oprema i fiksni fondovi). Uloţeni kapital vraća se uvećan za ustupljena tuĎa sredstva. Instrumenti

koji se susreću na ovom trţištu imaju rok dospijeća preko jedne godine. To su obveznice drţave, lokalnih vlasti i korporacija, te korporacijske

dionice, hipotekarne obveznice i note i dugoročni bankovni krediti. Sudionici tog trţišta su poduzeća, korporacije, kućanstva, investicijske

banke, brokersko-dealerske institucije, kreditne ustanove te regulatorne i nadzorne ustanove.

43. HIPOTEKARNI KREDIT

To je najstariji oblik kredita. Predstavlja dugoročni kredit kojeg banke, štedionice i specijalizirane hipotekarne institucije odobravaju graĎanima i

poduzećima. Vraćanje kredita osigurava se nekretninama poput stambenih i poslovnih prostora, zemljišta i dr. (iznimno avioni ili brodovi)

na temelju intabulacije putem koje se traţbina na duţnikovoj nekretnini

uknjiţuje u sudskoj gruntovnici. Krediti se odobravaju u iznosima manjim od procijenjene vrijednosti nekretnine (50-80%), ali se omogućava dizati

više hipoteka na jednu nekretninu ako je pravno utvrĎen redoslijed kreditora. Rok vraćanja kredita je 10 – 20 godina, iznimno 30. U svijetu je

njihova primjena vrlo raširena, iako kod nas to još uvijek nije slučaj zbog nekih pravnih nedorečenosti.

44. HIPOTEKARNO TRŢIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH

POTRAŢIVANJA Hipotekarno trţišta spada pod tržište kapitala i vrlo je bitan njegov

element. Na njemu se radi s hipotekarnim kreditima. Oni predstavljaju izrazito dugoročnu vrstu kredita kojeg banke, štedionice i specijalizirane

hipotekarne institucije odobravaju graĎanima i poduzećima. Vraćanje se osigurava nekretninama poput stambenih i poslovnih prostora, zemljišta i

dr. (iznimno avioni ili brodovi) na temelju intabulacije putem koje se

traţbina na duţnikovoj nekretnini uknjiţuje u sudskoj gruntovnici. Krediti se odobravaju u iznosima manjim od procijenjene vrijednosti nekretnine,

ali se omogućava dizati više hipoteka na jednu nekretninu ako je pravno utvrĎen redosljed kreditora. U svijetu je njihova primjena vrlo raširena,

iako kod nas to još nije slučaj. Zbog visokih iznosa kredita i dugih rokova dospijeća kredita koji tim osobinama imobiliziraju aktivu kreditora, njima

se trguje na sekundarnom trţištu hipoteka čijem razvoju pomaţe i drţava. Na osnovi odobrenih kredita i budućih priljeva hipotekarne institucije

emitiraju dugoročne obveznice i note ili udjelne certifikate koje zatim rasprodaju. Takve hipotekarne obveznice apsorbiraju sve veće iznose

kapitala na trţištu; nazivaju se MBB (mortgage backed bonds), a pojavljuju se u obliku: 1) MPT (mortgage pass-through), 2) MPTB

(mortgage pay-through bonds), 3) udjelni certifikati i 4) privatni certifikati, izdani na osnovi standardne hipoteke. MeĎutim kupac


zaduţnice ne postaje vlasnikom hipoteke već se kamata i glavnice

isplaćuju otplatama kredita. Sustav je ustrojen tako da krajnji korisnik kredita i ne zna za postupke sekuritizacije već od odobravanja kredita

posluje samo sa svojim kreditorom.

U SAD više od polovice hipotekarnih kredita je sekuritirano tj. na osnovi hipoteka izdane su zaduţnice. To je rezultat drţavne potpore i nadzora i

osiguranja hipotekarnih kredita, te precizna pravna regulacija zbog čega su te zaduţnice nerizične. Kupci obveznica najčešće su institucionalni

investitori.

45. DEVIZNO TRŢIŠTE Na deviznom trţištu se prema utvrĎenim pravilima trguje stranim

valutama, tj. devizama, i to u uvjetima potpune konkurencije. Ne postoji u obliku institucije, već je sastavljeno od svjetske mreţe sudionika

povezanih suvremenim komunikacijskim sredstvima. Putem njega sudionici se opskrbljuju devizama za plaćanje uvoza. Trguje se uglavnom

konvertibilnim devizama. Razmjena se obavlja na specijaliziranim deviznim burzama i u sustavu meĎusobno povezanih banaka (to čini 24

satno svjetsko dev. trţište). Devizni tečaj predstavlja cijenu strane

valute izraţenu u domaćoj valuti, a oblikuje se na temelju ponude i potraţnje za devizama. Trguje se, dakle, konvertibilnim devizama, a

cijene tih deviza notiraju direktno. MeĎu najvaţnijim sudionicima dev. trţišta moţemo nabrojati brokere i

dealere specijalizirane za trgovinu devizama, multinacionalne koorporacije, velike komercijalne banke, centralne banke, dok poduzeća i

manje banke ne sudjeluju izravno. Brokeri obavljaju najveći dio prometa na deviznom trţištu.

Razlikujemo dvije vrste cijena; zahtijevane (offered, asked) i ponuĎene, a njihovu razliku nazivamo marţom (spread). TakoĎer razlikujemo dvije

vrste trţišta: spot trţište (promptno) na kojem se trguje po dnevnim cijenama i izvršenjem transakcije u roku do dva dana i terminsko trţište

(forward) na kojem se transakcije vrše u rokovima preko dva dana koji se realiziraju unutar dogovorenih rokova (30, 90, 180 dana). U RH dev.

trţište čine odnosi trgovine devizama meĎu ovlaštenim bankama,

ovlaštenim bankama i HNBom, ovlaštenim bankama i drugim osobama te Min. financija i HNBom. Devizna burza u RH još ne postoji iako je njena

mogućnost zakonom predviĎena. Svjetski fin. centri su najvaţnija središta trgovanja devizama (NY, London,

Zurich, Frankfurt, Singapour, Tokyo). Nova dev. trţišta su povezana s pokrivanjem (covering), zaštitom

(hedging) i eliminiranjem (swaping) deviznih rizika.

46. SUVREMENE POJAVE U FINANCIJAMA I UZROCI PROMJENA Promjene u fin. nastale su razvojem svjetske ekonomije i pojavom

računalne tehnologije, a mogu se uočiti na tehnikama i tehnologijama financiranja, fin. instrumentima, pojavi novih institucija, regulaciji... Opći

uzroci promjena su: naftna kriza 70, smanjenje inflacije 80, porast

vjere u snagu fin. trţišta i u vrijednosnice, rast štednje kao posljedice


stabilnog razdoblja i rasta, nova fin. trţišta i instrumenti, dostupnost

jeftinih računala kao posljedica razvoja tehnologije.

47. DISINTERMEDIJACIJA

To je pojava selidbe novč. sredstava s indirektnog na direktno i neposredovano trţište čime se zaobilazi posrednička uloga fin. institucija,

a krajnji zajmodavci posluju izravno. Novčani fondovi sele se od fin. posrednika s ograničenim kam. stopama onima koji ih nemaju. Javlja se

80 godina izazvana duţničkom krizom, a posljednjih godina slabi zbog

ukidanja kamatnih ograničenja. Njeni uzroci su npr. činjenica da velike

tvrtke imaju bolji bonitet od fin. posrednika, pa se potraţivanja prema njima lako prihvaćaju, čime se omogućilo izravno i jeftinije zaduţivanje na

fin. trţištima od bankovnih kredita. TakoĎer su je uzrokovala ograničenja kam. stopa koje dep. institucije smiju obračunavati na depozite primljene

od javnosti zbog kojih deponenti sele svoja u vrijednosnice za koje ne vrijede ograničenja jer se kam. stope formiraju trţišno. U zadnje vrijeme

je taj proces oslabio jer su ukinuta kam. ograničenja. U najrazvijenijim drţ. 70-85% ekst. financiranja odvija se preko fin. posrednika.

48. INTERNACIONALIZACIJA FINANCIJA Nakon 70 godina dolazi do naglog rasta meĎunarodnog financiranja. Uz

razvoj svjetske trgovine i tehnologije javljaju se potrebe fin. i izgradnje mehanizama meĎunarodnih plaćanja. Liberaliziraju se propisi i omogućava

sloboda kolanja meĎunarodnog novca i kapitala. Banke i multinac. kompanije šire mreţu poslovnih jedinica, a depozite i dev. rezerve

rasporeĎuju u više zemalja zbog rizika. Ostvaruju i visoke profite zbog jeftinijih izvora sredstava, nepodlijeganja depozita oporezivanju, manje

devizne konrole i neregulacije kam. stopa. Stvaraju se i zaštitni mehanizmi od rizika likvidnosti, promjena kam. stopa i tečajnih razlika.

Dionice i obveznice kotiraju na više burzi u inozemstvu, kam. i dividende se isplaćuju u više valuta i u više zemalja za istu vrijednost,

instrumentima drţ. duga trguje se na svim vaţnijim trţištima, a u bilancama banaka sudjeluju i strane osobe. Internacionaliziraju se nac.

trţišta, a segmente svjetskog trţišta čine i eurotrţišta, dev. trţišta, trţišta drţ. duga i offshore trţišta.

Offshore fin. centri su novi fin. centri na otocima Europe i ugl. sjeverne

Amerike, bez ikakve fin. infrastrukture, u kojima multinac. kompanije i banke otvaraju podruţnice radi obavljanja dijela njihova fin. poslovanja i

obavljanja posebnih fin. transakcija. Najčešće su to tek poštanski pretinci i nisu strogo zakonski regulirani (niski porezi, nema ograničenja kam.

stopa niti obveze izdvajanja rezervi). Ponekad se taj pojam veţe uz pranje prljavog novca. U novije vrijeme pod tim terminom podrazumijevamo sve

fin. centre u kojima nerezidenti ne podlijeţu domaćim propisima, a mogu obavljati fin. transakcije. Danas se off. centrima smatraju i posebne zone

IBF-a (international banking facilities) NY, London, Tokyo, Hong Kong,

Singapour, Luxembourg.


49. SEKURITIZACIJA

To je praksa kreiranja utrţivih fin. potraţivanja (zaduţnica) na temelju nekih oblika aktive tj. predstavlja pojavu pozajmljivanja sredstava

primjenom vrijednosnica kao kreditnih instrumenata. Javlja se kao

meĎunarodna pojava. Njome se kreiraju zaduţnice na temelju nekih oblika aktive čime se oni preobraţavaju u nove odnose zaduţivanja, tj.

dolazi do financiranja na osnovi aktive (asset-back financing), a vrijednosnice su osigurane aktivom (asset-back securities). Sama bit

sekuritizacije je u tome da se stvaraju zaduţenja pomoću utrţivih vrijednosnica emitiranih na temelju neutrţivih dijelova aktive. Nelikvidna

ili zaleĎena potraţivanja (dijelovi aktive) pretvaraju se u utrţive instrumente duga. Tehniku su razvile velike kompanije i fin. organizacije

radi izbacivanja nepovoljnih i rizičnih karakteristika potraţivanja iz bilance. Time popravljaju likviditet institucije i istovremeno ostvaruju

zaradu od naknada. Na temelju novoemitiranih zaduţnica obećavaju se priljevi po otplati prvobitnog potraţivanja i kamati koju ona donosi. Skup

potraţivanja koji se izdvaja kao posebna imovina povjerava se trećoj osobi koja za svoje usluge uzima proviziju. Ta potraţivanja postaju

obveza koja će dospijećem vrijednosnica biti ispunjena. Sekuritizacija se

javlja u SAD u hipotekarnom stambenom kreditiranju, a kasnije se širi i na sekuritizaciju automobilskih zajmova, svih oblika kredita, potraţivanja

po leasingu i kreditnim karticama, bankovnim akceptima...

50. REGULACIJA, DEREGULACIJA, REREGULACIJA U FINANCIJAMA Svrha regulacije je stvoriti povjerenje u bankovni sustav, osigurati

konkurenciju i spriječiti monopole, spriječiti banke da ulaze u prevelike rizike... Regulacija polazi od shvaćanja da je banka javno dobro, a putem

fin. sustava drţava ostvaruje političke i gospodarske ciljeve, pa je bitno osigurati da ne doĎe do njegovog raspada. Za to je razdoblje

karakterističan Zakon o bankama iz 1933. poznat kao Glass-Steagallov zakon, kojim se uvodi osiguranje depozita i ograničenja kam. stopa i

zabrana plaćanja kamata na depozite po viĎenju, odvajanje komercijalnog od investicijskog bankarstva, te povjeravanje kontrole FOMC-u (odbor za

otvoreno trţište). TakoĎer je komercijalnim bankama zabranjena

distribucija novih emisija vrijednosnica osim drţavnih i posjedovanje podruţnica uključenih u poslovanje s vrijednosnicama, te im je ograničena

trgovina vrijednosnica za tuĎi račun. Time se suţava aktivnost banaka, ali i postavljaju temelji za razvoj trţišta vrijednosnica.

Od 80 godina počinje proces deregulacije koji se sastoji u ukidanju

brojnih ograničenja koja su odreĎivala osnivanje i poslovanje fin.

institucija. Javlja se u najrazvijenijim sustavima i odnosi se uglavnom na banke i štedionice. Najizraţeniji je u SAD (DIDMCA-Depositors Institutions

Deregulation and Monetary Control). Polazi se od razmišljanja da drţava moţe više pomoći nac. gospodarstvu kroz stabilan i transparentan fin.

sustav, nego sputavajući njegove aktivnosti. Nova pravila teţište stavljaju na preventivne i zaštitne mehanizme i prudencijalnu kontrolu, te zaštitu

investitora i malog štediše. Novim pravilima banke se obvezuju primjenjivati pravila o adekvatnosti kapitala, angaţirati vanjske revizore,


obavještavati javnost, osiguravati depozite, odrţavati likvidnost,

angaţirati kvalitetnu upravu, a sve to sa svrhom prevencije rizičnog poslovanja banaka.

51. TEHNOLOŠKA REVOLUCIJA U FINANCIJAMA, UTJECAJ ELEKTRONIKE

70 godina dolazi do tehnološke revolucije u financijama i bankarstvu, i

danas još traje. Primjetna je i u hrvatskom bankarstvu. Očituje se u

jeftinijim i novim fin. proizvodima, uslugama i procesima i pojavljivanju banaka u gotovo svim fin. poslovima, ali i potpunom restrukturiranju fin.

sustava koje je izazvalo velike troškove ulaganja, promijenilo kanale distribucije usluga i izazvalo druge promjene. Postupci i informiranje su se

automatizirali i uvelike utjecali na financije. Računalna tehnologija snizila je značajno troškove poslovanja potem povećane produktivnosti,

softverskih paketa bankovnih usluga, automatizacije bankovnih poslova i informiranja. TakoĎer je bankama omogućeno poslovanje s milijunima

graĎana (retail-maloprodajno bankarstvo) čime su oni danas postali jedan od vaţnijih segmenata trţišta. Gube se fizičke granice izmeĎu lokalnih i

meĎunarodnih banaka i njihove meĎusobne razlike. Mijenjaju se pojavni

oblici novca, pa susrećemo elektronički i plastični novac, vrijednosnice su se dematerijalizirale i pretvorile u elektronički zapis... Javljaju se i novi

oblici poslovanja meĎu kojima su: elektronski prijenos novca (EFT) koji se odvija putem bankomata, POS (point of sale) terminali koji

omogućavaju trgovinu kreditnim karticama, telebanking putem kojeg je moguće obavljanje bankovnih poslova iz kuće ili ureda posebnim

terminalima, drive in bankarstvo koje omogućava obavljanje bankovnih poslova 24 sata na dan iz automobila. U meĎunarodnim plaćenjima koristi

se SWIFT tj. sustav meĎunarodnih meĎubankovnih fin. telekomunikacija. MeĎutim, javljaju se i odreĎeni problemi kao što su visoki početni

troškovi, zaštita podataka od kriminalnih radnji, neosposobljenost starog kadra za nove tehnologije...

52. FINANCIJSKE INOVACIJE (ILI NOVI PROIZVODI)

Javljaju se kao posljedica povećane kompetitivnosti na fin. trţištima,

regulacije, napretka tehnologije, poreznih propisa, promjenjive inflacije i kam. stopa. TakoĎer, jeftinije su fin. usluge zbog niţih marţi

posredovanja. Pojavljuju se kao novi procesi ili kao novi proizvodi (junk bonds, zero-kupon obveznice, debt-equity, štednotransakcijski računi i

swap). Od novih procesa moţemo navesti POS terminale, ATM, drive in bankarstvo, automatski kliring, SWIFT...

53. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA

On polazi od pretpostavke da štediša nije u stanju procijeniti bonitet banke ili štedionice, čime se izlaţe rizičnim ulaganjima. Zakonom o

bankama iz 1933. u SAD uveden je sustav obaveznog osiguranja depozita kod posebnih drţ. agencija. U SAD je tim zakonom smanjeno propadanje

banaka, jer je osnovana FDIC kao organizacija za osiguranje depozita. Svaka banka ili štedionica duţna je kod FDIC osigurati sve depozite do


$100 000, a u slučaju propasti FDIC isplaćuje štedišama svaki iznos do

$100 000. Depoziti koji se drţe kod brokera osigurani su kod Korporacije za zaštitu kupaca vrijednosnica. Smatra se da drţava ne smije besplatno

jamčiti štednju kod privatnih banaka jer time potiče nesigurne plasmane

sredstava i zato je sustav osiguranja depozita efektniji. U Europi sustav osiguranja dep. reguliran je 1986., a od 1995. obavezno je osiguranje

oročenih depozita i depozita na tekućim računima do 20 000 Eura. U Hrvatskoj je uveden 1993. godine.

54. DRŢAVNI VRIJEDNOSNI PAPIRI I NJIHOVO TRŢIŠTE

One su osnova svakog razvijenog fin. sustava i temelj strukture fin. imovine investitora. Predstavljaju izravnu obvezu drţave. Vrlo su likvidne

jer se prodaju na sekundarnom trţištu preko brokera i dealera. NuĎenje i nadmetanja za kupnju drţ. vrijednosnica teku kontinuirano prema

utvrĎenom rasporedu koji je poznat investitorima. Drţ. vrijednosne papire izdaje Ministarstvo fin. i ima ih tri vrste.

Blagajnički zapisi su kratkoročne zaduţnice s rokom do jedne godine, a prodaju se s diskontom od nominalne vrijednosti koji ustvari predstavlja

kamatu. Note su srednjoročne (dospijeće od 1 do 10 godina), a

obveznice dugoročne (dospijeće preko 10 godina) zaduţnice koje nose polugodišnju kamatu. Prinosi po drţ. vrijednosnicama su oporezovani.

Njihove kam. stope, prinosi i cijene indikator su i referentne stope novč. trţišta i trţišta kapitala. Evidencije o vlasnicima vode se kao elektronički

zapisi kod Ministarstva fin., saveznih rezervi banke ili fin. institucije (ovisi tko ih prodaje).

55. ULOGA DRŢAVE NA FINANCIJSKOM TRŢIŠTU

Drţ. je najvaţniji regulator fin. sustava koji svojim zakonima odreĎuje okvir unutar kojeg se odvijaju fin. transakcije na trţištu. Djelovanje

sustava nadzire mjerama monetarne politike i kontrole. Osigurava regularnost na fin. trţištu i štiti investitore. Na trţištu nema posebnih

prava, već njen uspjeh ovisi o uvjetima koje nudi investitorima. Putem javnog duga djeluje kao izravni sudionik na fin. trţištima (najveće trţište

duga je ono Vlade SADa). Do sredstava takoĎer dolazi emisijom blag.

zapisa, nota, obveznica, neutrţivih štednih cetrifikata te izravnim pozajmljivanjem od banaka i središnje banke. Sudjeluje na fin. trţištu i

putem lokalnih organa vlasti, fin. institucija za financiranje posebnih namjena, privatnih institucija osiguranja koje sponzorira, drţ. mirovinskih

fondova...

56. HRVATSKI FIN. SUSTAV - STRUKTURA, PROBLEMI, PROMJENE Promjene u fin. sustavu počele su nakon osamostaljenja RH. Reforme su

bile usmjerene na izgradnju modernog fin. trţišta s razvijenim spektrom fin. institucija i instrumenata. Godine 1991. formirana je centralna banka i

napravljena valutna reforma. Godine 1994. uvedena je trajna hrvatska valuta - kuna. Liberalizirano je devizno trţište i omogućena neograničena

trgovina devizama, a tečaj kune stabiliziran. Reformiran je i sustav domaćih plaćanja čime se nastojao ukinuti monopol Zavoda za platni


promet prebacivanjem ovog posla u banke (platni promet za graĎane i

poduzeća) i FINAu (osnovana 2001.). To još nije ostvareno zbog neprilagoĎenosti infrastrukture platnog prometa. Hrvatska je primljena u

članstvo MMF-a i MeĎunarodne banke za obnovu i razvoj. TakoĎer su

regulirani kreditni odnosi s inozemstvom. U Hrvatskoj dominiraju univerzalne banke, dok ostale fin. institucije još ne postoje ili ne igraju

svoju ulogu. Trebalo je i promijeniti problem da su banke kao glavnu svoju funkciju imale distribuciju kredita uz ostale naslijeĎene probleme iz

starog sistema. To je potenciralo potrebu restrukturiranja i rereguliranja banaka. Počelo se od stvaranja zakonske podloge, čime su stvoreni uvjeti

za osnivanje novih fin. institucija. UtvrĎeno je i institucionalno ureĎenje trţišta vrijednosnica kojim su stvoreni uvjeti za pojavu novih fin.

instrumenata. Investicijsko bankarstvo takoĎer je u razvoju, ali u nedovoljnoj mjeri. Bankovni krediti i dalje dominiraju kao element

kreditnog trţišta, a trţište vrijednosnicama nedovoljno je razvijeno. Zagrebačka burza tek je u posljednje vrijeme počela djelovati onako kako

bi trebala. Provodi se proces privatizacije poduzeća u kojem ona ima vaţnu ulogu. Ukratko bi mogli reći da je napredak Hrvatskog fin. sustava

donekle zadovoljavajući, ako uzmemo u obzir ratno razdoblje i stanje

kakvo je naslijeĎeno iz prošlog sistema.

57. STANJE U BANKOVNOM SEKTORU RH Nakon izlaska iz Jugoslavije, hrv. bankovni sektor je restrukturiran,

rekapitaliziran i privatiziran. Proces je trajao duţe i uz više troškove nego što se to u početku očekivalo. Razdoblje tranzicije bilo je obiljeţeno

bankovnim krizama, rehabilitacijom i restrukturiranjem banaka uz visoke drţavne i privatne troškove.

Struktura bank. sektora u RH danas je u osnovi usporediva s prosječnom strukturom kreditnih institucija u RH. U 2003. u RH djeluju 42 poslovne

banke i 5 predstavništava inozemnih banaka (22 su u većinskom stranom vlasništvu, 21 u većinskom domaćem privatnom vlasništvu i 2 su u

vlasništvu drţave). Banke u RH su univerzalne, nesprecijalizirane i regionalne s najvećom koncentracijom banaka u Zagrebu. Dvije najveće

hrv. banke su Zagrebačka banka i Privredna banka (obje u vlasništvu

stranog kapitala). Najveći problem hrv. bankarstva u proteklom razdoblju bio je visok udio

imobilizirane aktive a takoĎer se javlja i visok trošak sanacije (1990. – 1999. 45 mlrd. KN). Bilance banaka pokazuju da se radi o klasičnim

depozitno-kreditnim institucijama s nerazvijenom strukturom bankovnih poslova.

U novije vrijeme svjedočimo oporavku bankovnog sektora što svjedoči i kretanje standardnih računovodstvenih pokazatelja profitabilnosti ROA i

ROE (1998. ROA= -2,8%, ROE= -16,1% ---- 2002. ROA= 1,6%,

ROE= 13,7%).

58. CILJEVI HRVATSKIH ZAKONA O BANKAMA 1993. donesen je Zakon o bankama i štedionicama koji je djelomično

izmijenjen 1996. Cilj mu je bio učiniti bankovni sustav kompatibilnim i


usporedivim svijetu, te mu osigurati stabilnost i poticati konkurenciju i

učinkovitost. TakoĎer su mu glavni ciljevi: potpuna privatizacija banaka, osloboĎenje banaka utjecaja politike, eliminirati utjecaj najvećih duţnika

na upravljanje bankom, prisiliti bankovni sektor da posluje prema trţišnim

kriterijima, liberalizirati osnivanje i pooštriti kontrolu poslovanja banaka, te razviti konkurenciju meĎu njima i ostalim fin. institucijama i omogućiti

ulazak inozemnog kapitala. Godine 1998. donesen je novi Zakon o bankama koji je donio neke promjene na stari zakon (ureĎenje banaka

kao univerzalnih, polifunkcionalnih banaka po uzoru na njemačke i austrijske banke prilagodba zakonodavstvu EU). Godine 2002. donosi

se novi zakon o bankama zbog dva temeljna razloga: 1) kriza bankovnog sustava i 2) prilagoĎavanje zakonodavstvu EU zbog skorog priključenja.

59. OSNIVANJE, POSLOVANJE I VRSTE BANAKA U REPUBLICI

HRVATSKOJ

Hrvatske banke razvijene su na njemačkom konceptu univerzalne i polifunkcionalne banke. Prema novom zakonu mogu se osnivati samo kao

d.d. Mogu ih osnivati domaće i strane (pod uvjetom uzajamnosti) fizičke i pravne osobe. Licencu za osnivanje dobivaju od HNB. Da bi mogle

podnijeti zahtjev moraju priloţiti odreĎenu dokumentaciju o Statutu banke, detaljnom opisu planiranih aktivnosti banke za slijedeće dvije

godine, raspolaganju potrebnom količinom sredstava i kapitala, podatke o osnivačima i njihovom fin. stanju, te ostalim dokazima o zadovoljavanju

svih uvjeta za poslovanje. Potrebna količina sredstava za osnivanje iznosi 20 milijuna kuna plus plaćanje naknade. Zahtjev za osnivanjem moţe biti

odbijen ili ukinut, ili se moţe ograničiti poslovna samostalnost banke od strane Savjeta HNBa. Banke su duţne poslovati po načelima likvidnosti,

rentabilnosti i sigurnosti. Banka osnivanjem ostvaruje isključivo pravo na primanje depozita i davanje kredita, te upotrebljavanje riječi banka ili

štedionica u imenu. Banke su takoĎer ovlaštene izdavati vrijednosnice,

davati jamstva ili garancije, obavljati mjenjačke poslove, trgovati novčanim instrumentima, obavljati platni promet u zemlji i inozemstvu,

leasing i factoring te pruţati fin. informacije. Tri godine po osnivanju ne smiju prikupljati depozite i štednje graĎana. Banke dijelimo na banke

malih, srednjih i velikih ovlaštenja, a razgraničavaju se po temeljnom kapitalu od minimalnih 20, 40 ili 60 milijuna kuna. Banke malih ovlaštenja

po opsegu se tek neznatno razlikuju od ovlaštenja štedionica.

60. TIJELA (ORGANI) BANKE Tijela banke su glavna skupština, nadzorni odbor i uprava. Uloga

nadzornog odbora je, da razmatra izvješća o nadzoru i druga izvješća koja mu dostavi HNB, a u slučajevima ugroţavanja stabilanosti banke

sankcionira upravu te da daje suglasnost upravi na poslovnu politiku. Član ne moţe biti osoba: 1) koja je povezana s osobama u kojima banka ima

više od 5% udjela, 2) koja je član NOa ili Uoa druge banke, fin. holdinga

ili društva za trgovanje VP, 3) čije su obveze prema banci veće od njezinih traţbina i ulaganja u banku i 4) zaposlenici banke. Uprava se sastoji od

najmanje dva člana od kojih je jedan predsjednik. Za imenovanje


predsjednika i članova uprave potrebna je prethodna suglasnost HNBa.

Zahtjev za imenovanje podnosi nadzorni odbor a suglasnost se daje na 5 godina. Član uprave moţe biti osoba koja ima: 1) VSS i 2) 3 godine

iskustva na rukovodećim poslovima u banci ili 6 godina iskustva na

usporedivim poslovima. Najmanje jedan član mora poznavati hrvatski jezik i najmanje jedan član mora imati prebivalište u RH moţe biti ista

osoba. U upravu ne moţe biti imenovana osoba: 1) koja je bila na rukovodećim poloţajim u banci nad kojom je otvoren stečajni postupak ili

joj je oduzeto odobrenje za rad, 2) koja je član nadzornog odbora te ili bilo koje druge banke u RH, 3) koja je član uprave ili prokurist drugog

trgovačkog društva i 4) ako je nad imovinom te osobe otvoren stečajni postupak.

61. OGRANIČENJA PREUZIMANJA PREVELIKIH RIZIKA

Izloţenost banke prema osobi predstavlja iznos svih potraživanja prema

toj osobi. Prema osobama ne smije prijeći 25% iznosa jamstvenog kapitala, a prema dioničarima se kreće od 5 do 25%. O velikoj izloţenosti

prema osobi govorimo kad prelazi 10%, a ukupna izloţenost mora biti manja od 600% jamstvenog kapitala. Banka takoĎer ne smije kreditirati

kupnju vlastitih dionica. Minimalnom adekvatnosti kapitala banke su obavezne usklaĎivati iznos svog jamstvenog kapitala tako da on uvijek

iznosi 10% ukupne aktive. Time se osiguravaju pokrića vjerovnika banke i onemogućava njezin nekontrolirani rast bez pokrića. TakoĎer su bankama

ograničena izlaganja prevelikim rizicima maksimalnim ukupnim iznosom ulaganja, odnosom minimalnih likvidnih sredstava prema aktivi i pasivi,

posebnim uvjetima koji se mogu odnositi na zaduţivanje banke... Najveći duţnici banaka bili su njihovi dioničari, stoga se nastojalo isključiti duţnike

iz upravljanja bankom. Zbog toga veliki dioničari, članovi uprave i nadzornog odbora, te njihove obitelji mogu dobivati kredite samo uz

jednoglasnu odluku nadzornog odbora. Radi osiguranja od rizika banke su

obvezne formirati rezerve i posebne rezerve za osiguranje od potencijalnih gubitaka.

62. ŠTEDIONICE, ŠTEDNOKREDITNE ZADRUGE, STAMBENE

ŠTEDIONICE Počele su se razvijati tek nakon demokratskih promjena. Štedionice su

zakonski regulirane 1993., a štednokreditne zadruge 1998. Štedionice su ureĎene kao institucije kapitala. Vlasnici im mogu biti i domaće i strane

osobe, a osnivački kapital mora biti veći od milijun DEM. Prikupljaju štednje graĎana u domaćoj i stranoj valuti, vode tekuće i ţiro račune,

poslovanje s depozitima i kreditima. Nemaju većeg značenja na našem trţištu, a njihovu ulogu preuzimaju banke. 2001. bilo je lincencirano 32

štedionice za rad. Štednokreditne zadruge su neprofitne institucije koje omogućuju udruţivanje malih štediša i njihovo uzajamno pomaganje. Svi

su osnivači ravnopravni, a mora ih biti najmanje trideset s najmanjim

pojedinačnim udjelom od po 100 000 kuna. Na osnovi primljenih štednih uloga zadrugari si pomaţu odobravajući kredite. Štedni ulozi nisu

osigurani kod posebne agencije, već za njih jamče zadrugari svojim


udjelima. Stambene štedionice kod nas se formiraju 1998. kao

specijalizirane štednodepozitne institucije koje prikupljaju stambenu štednju u svrhu financiranja izgradnje, kupnje ili opremanja nekretnina.

Potpomagane su od strane drţave, a osnivaju ih banke ili štedionice. Do

danas ih četiri ima odobrenje za rad u RH.

63. NEBANKOVNE FINANCIJSKE ORGANIZACIJE U RH Investicijski fondovi nove su institucije na hrvatskom fin. trţištu, a

očekuje ih uspješan razvoj. Dijelimo ih na otvorene i zatvorene. Mogu ih osnivati samo posebna društva za upravljanje fondovima čiji temeljni

kapital mora prelaziti milijun kuna. Moraju biti ili d.d. ili d.o.o. Nadzire ih Komisija za vrijednosne papire. Da bi se potpomoglo formiranje

investicijskih fondova drţava je omogućila dodjelu dionica bez naplate prognanicima i izbjeglicama, invalidima domovinskog rata... Do kraja

2002. Komisija je izdala sveukupno 19 odobrenja za rad. Brokerske kuće bave se trgovinom vrijednosnicama u svoje ili tuĎe ime,

upravljanjem portfeljom vrijednosnica svojih klijenata, investicijskim savjetovanjem i bankarstvom. Vrlo su vaţne u trgovini vrijednosnicama. U

RH djeluju dvije burze: Zagrebačka i Varaţdinska. Zagrebačka burza

vrijednosnica osnovana je 1991. i djeluje kao neprofitna institucija. Do sredstava dolazi članarinama i naknadama za pruţanje svojih usluga. Da

bi se postalo članom burze potrebno je kupiti burzovno mjesto (160 000kn). Biljeţi visoke stope rasta. Od 2002. na njoj postoje 5 sustava

trgovanja – kotacija: 1) sluţbena kotacija – kotacija I. (vrijednost izdanih dionica tvrtke mora biti min. 10 mil. € a izdanih obveznica min. 1 mil. €;

najmanje 25% vrijednosnica mora biti prodano javnom ponudom s tim da se mogu slobodno prenositi), 2) kotacija TN (u suštini OTC trţište s

najblaţim uvjetima za uvrštenje), 3) kotacija PIF (namjenjena je dionicama privatizacijskih investicijskih fondova), 4) kotacija kratkoročnih

VP (namjenjena je VP s rokom dospijeća kraćim od jedne godine i minimalne nominalne vrijednosti od 5 mil. kn) i 5) kotacija prava (sadrţi

prava na dodjelu odreĎenih dionica/poslovnih udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju). ZSE ima 2 svoja indexa: 1) CROBEX (sluţbeni

index ZSEa) i 2) CROBIS (2. sluţbeni index ZSEa, a namijenjen je

obveznicama). Varaţdinska burza osnovana je 1993. kao trţište vrijednosnih papira a od 2002. godine djeluje kao burza. Godine 2002.

propisala je 6 svojih kotacija: 1) prva kotacija, 2) druga kotacija, 3) JDD kotacija, 4) slobodno trţište, 5) kotacija dionica PIFova i 6) kotacija prava.

VSE ima svoj jedan index pod imenom VIN indeks (sluţbeni index). Osim ZSE i VSE treba još spomenuti i Trţište novca Zagreb, koje je osnvano

1990. a na njemu se trguje novčanim viškovima banaka i drugih fin. institucija i kratkoročnim VP. Osiguravateljna društva djeluju u RH kao

d.d. Ima ih 24 (13 u domaćem vlasništvu, 11 u stranom) od kojih je najveće «Croatia osiguranje» sa 2/3 udjela na tom trţištu, a Slavija Lloyd

je jedino koje se bavi reosiguranjem.


64. TRŢIŠTE VRIJEDNOSNICA U RH

Zakonski je regulirano izdavanje i trgovina vrijednosnicama javnim pozivom na upis ili javnom ponudom za kupnju. TakoĎer je odreĎen

djelokrug prava i obveza sudionika na tom trţištu i djelovanje Komisije za

vrijednosne papire RH. Komisija se sastoji od pet članova koji su odgovorni Saboru. Svrha joj je nadzor trţišta vrijednosnica, a djeluje

samostalno i nezavisno. Emisija se obavlja javnom ponudom, a zakon je odredio i ovlaštene osobe za poslovanje vrijednosnicama, burze, središnju

depozitarnu agenciju, zabrane i ograničenja poslova u vezi s vrijednosnicama... Izdavane su brojne dionice i mali broj dugoročnih

obveznica, ali se njima tek povremeno trgovalo. U RH kao sekundarna trţišta vrijednosnica postoje Zagrebačka burza, Varaţdinska burza i odjeli

u bankama koje bismo uvjetno mogli nazvati burzama, ali oni su počeli oţivljavati tek unazad tri godine, pa potpuni napredak moţemo tek

očekivati. Taj razvoj započeo je uvrštavanjem Plivinih dionica i dionica Zagrebačke banke na Zagrebačku burzu i London Stock Exchange.

TakoĎer je drţava počela izdavati vlastite blagajničke zapise i dugoročne obveznice.

65. NUŢNOST DOGRADNJE FINANCIJSKOG SUSTAVA RH Uz mnogobrojne promjene fin. sustava, ono i dalje ima neke osobine

starog, netrţišnog sustava. Ograničenja kreditne i emisijske aktivnosti banaka i središnje banke i danas su uzroci nepremostivih problema i

poremećaja u gospodarstvu. Financijski sustav je i danas funkcionalno neplodan i skup i strukturno siromašan. Praktički se svodi na banke i

bankovni kredit. Poduzeća, stanovništvo i drţava nisu u dovoljnoj mjeri sudionici fin. trţišta, neizdiferencirana je struktura imovine, sekundarno

trţište, njegovo instrumenti i sudionici nisu strukturno dovoljno razvijeni, kadrovi nisu osposobljeni za rad u modernom fin. sustavu, banke su

monopolisti trţišta, a drţava još nije u dovoljnoj mjeri aktivni sudionik. Da bi se prevladali svi postojeći problemi nije dovoljno samo zakonodavno

regulirati sustav, ali je zbog njegove sloţenosti nuţno od toga početi. Time bi se stvorili uvjeti za automatsko stvaranje modernog sustava.

66. DEVIZNA KONTROLA I NADZOR HNB ima zadatak kontolirati i nadzirati poštivanje odredbi deviznog

sustava – reţima. Uz HNB obavljaju ju u sklopu Ministarstva financija i Drţavni inspektorat i Carinska uprava.

67. DEFINIRANJE BANAKA U RH

Zakon posebno ne definira banku već se bankom smatra ona financijska institucija koja je od HNBa dobila odobrenje za rad. UtvrĎujući uvjete za

osnivanje, poslovanje i prestanak rada te nadzor i kontrolu banaka posebnim zakonom, zakonodavac je jasno razgraničio banku od ostalih

financijskih institucija i definirao ju cijelim zakonom. Smjernice EU ne upotrebljavaju riječ „banka“ već izraz „kreditna institucija“. Kreditne

institucije čine: 1) poslovne banke, 2) štedionice, 3) kooperativne banke, 4) poštanske štedne institucije i 5) specijalizirane kreditne institucije (npr.


stambene, poljoprivredne, izvozne,...). Zajedničko im je da smiju primati

depozite i ostala sredstva s obvezom vraćanja od javnosti i odobravati kredite za vlastiti račun. Kreditne se institucije od ostalih financijskih

institucija razlikuju po tome što jedine imaju privilegiju primati novčane

depozite od najšire javnosti dok je to svim ostalim financijskim institucijama zabranjeno. Po pravnom statutu banke su u RH dionička

društva.

Documents

FIT - 1. kolokvij odgovori - facebook · PDF fileFIT – 1. kolovij - skripta s pitanjima UPLOADANO NA: To su potraţivanja na nečiji novac u