21
Fransoa Vijon Veliko zaveštanje (izbor) I 1 Trideset mi je proteklo leta Do kraja ispih gorčine sram, Ni posve šašav, ni umnik sveta, Jest, mnogih patnji sprži me plam! O, ruku krivca ja dobro znam, Sa krstom svoju blagodet šeta: Vladika on je pun smernog milja, Ulicom druge nek blagosilja! II 2 Nije mi vlaselj, masne ni posne Zemljišne brazde - nikakva vlast! Tibo d' Osinji, vaj! Srce kosne! Ne dugujem mu ni čest, ni čast. Nisam mu sebar, gosparsko lane, čitavo leto s njega sam, zlosne, Mrvice hleba uživo slast - I vode hladne - koliko stane. III Bog mu sudio! A kaže l' neko Na njega loš da iznosim glas Od istine je taj predaleko, Ne ogovaram, tolko bih reko: što sam god pred njim milost steko 1 Komentatori zaključuju da je Vijon imao kada je pisao "Veliko zaveštanje" nepunih trideset godina, a da mu stih i slik nisu dozvolili da to tačnije izrazi. Međutim ima i nepobitnih znakova da je početak testamenta pisan nešto docnije od ostalih delova. Vijon je rođen 1431. godine. Tibo d' Osinji, vladika Orleanski, osudio je Vijona na tešku tamnicu. Vijon ga smrtno mrzi u svojim stihovima. Vladika Tibo, kad prolazi ulicama, blagosilja svet krstom. Vijon ga ne priznaje svojim vladikom. 2 Smisao: Vladika Tibo d' Osinji nije moj vladika. On nije ni moj vlastelj - pa da sam mu dužan ikakvu pažnju i poštu. Od njega ne pritežavam zemlje, ni brazdu. čak ni zemlje na ugaru. Nisam mu sebar, a ni gospodsko "lane"(tj. zverčica, koja na sebrovom imanju pripada vlastelinu; - životinje i ljudi - sve je to vlastelinovo). Ovde neki misle da je Vijon pod "lane" napravio aluziju: da je Tibo d' Osinji sumnjiva morala. Mučenja, kojima se izvrgavao Vijon, kao i toliki drugi zatočenici, bila su i "pomoću vode"(koja se davala i "na krpu", a i sa ovlaženom krpom, da se utoli žeđ, te da sužanj ne presvisne). Voda kod pijanice Vijona dobija dvostruko gadan zvuk i zbog svojih mučilačkih osobina.

Fransoa Vijon - Veliko zavestanje (izbor)

Embed Size (px)

Citation preview

Fransoa Vijon

Veliko zaveštanje (izbor)

I1 Trideset mi je proteklo leta Do kraja ispih gorčine sram, Ni posve šašav, ni umnik sveta, Jest, mnogih patnji sprži me plam! O, ruku krivca ja dobro znam, Sa krstom svoju blagodet šeta: Vladika on je pun smernog milja, Ulicom druge nek blagosilja! II2 Nije mi vlaselj, masne ni posne

Zemljišne brazde - nikakva vlast! Tibo d' Osinji, vaj! Srce kosne! Ne dugujem mu ni čest, ni čast. Nisam mu sebar, gosparsko lane, čitavo leto s njega sam, zlosne,

Mrvice hleba uživo slast -

I vode hladne - koliko stane. III Bog mu sudio! A kaže l' neko Na njega loš da iznosim glas Od istine je taj predaleko, Ne ogovaram, tolko bih reko: što sam god pred njim milost steko

1 Komentatori zaključuju da je Vijon imao kada je pisao "Veliko zaveštanje" nepunih trideset godina, a da mu stih i slik nisu dozvolili da to tačnije izrazi. Međutim ima i nepobitnih znakova da je početak testamenta pisan nešto docnije od ostalih delova. Vijon je rođen 1431. godine. Tibo d' Osinji, vladika Orleanski, osudio je Vijona na tešku tamnicu. Vijon ga smrtno mrzi u svojim stihovima. Vladika Tibo, kad prolazi ulicama, blagosilja svet krstom. Vijon ga ne priznaje svojim vladikom. 2 Smisao: Vladika Tibo d' Osinji nije moj vladika. On nije ni moj vlastelj - pa da sam mu dužan ikakvu pažnju i poštu. Od njega ne pritežavam zemlje, ni brazdu. čak ni zemlje na ugaru. Nisam mu sebar, a ni gospodsko "lane"(tj. zverčica, koja na sebrovom imanju pripada vlastelinu; - životinje i ljudi - sve je to vlastelinovo). Ovde neki misle da je Vijon pod "lane" napravio aluziju: da je Tibo d' Osinji sumnjiva morala. Mučenja, kojima se izvrgavao Vijon, kao i toliki drugi zatočenici, bila su i "pomoću vode"(koja se davala i "na krpu", a i sa ovlaženom krpom, da se utoli žeđ, te da sužanj ne presvisne). Voda kod pijanice Vijona dobija dvostruko gadan zvuk i zbog svojih mučilačkih osobina.

NJegovoj duši nek je na spas! Isus, kralj Raja, molim se, s verom, Neka mu plati tom istom merom. IV Kako je bilo? Reči su slabe! Te svireposti! Taj strašni jad! Sudnjega dana neka te zgrabe, Gospod ti bio toliko rad! Još veli crkva:"Dušman il gad Moli za njega". Pa dobro, na ti: Sav sram i užas što primih tad Predajem Bogu, nek on naplati. V3 Molim se rado, kad traži svet, Tako mi duše dobrog Kotara -

Samo što moram - sve napamet! Ne čatim rado (na govedara!)

Dakle: molitva, ali - Pikara. Ako je ne zna, nek letne let,

Hvata: Lil, Due, - videćete šta je,

Dok nije dockan - što da se kaje. VI4 Tako mi vere, svetog krštenja, Ne kratim tebi molitve žar, Već glasno kličem. Kad bdim ti bdenja,

Dočepam psaltir - poročkih mnenja (Ubog mu uvez, ubogom par: Nemam kordovskih ja koričenja!)

3 Vijon voli meštra-Kotara, koji ga je odbranio na jednom crkvenom sudu (magistar Žan Kotar, prokurator crkvenog suda). Vijon mu je posvetio i baladu, kao čuvenom bekriji, koji se, kao velikomučenik žeđi, udostojio raja. Misli se da je Kotar bio još živ u doba ovih stihova, ali je balada o Kotaru (ranije napisana) tako proslavila Vijona, da je sada hteo Kotara da zakači još jedared, u zaveštanju. Ovde sam se privoleo verziji po kojoj je Kotar simpatičan Vijonu. Pošto je Vijon "len na čitanju", on će, veli, da čati molitvu za vladiku Tiboa,"napamet". Moliće se za njega na "pikarski način": Pikari (po imenu svoga apostola) bili su jeretici, za koje se zna da se nisu Bogu molili za svoje mrtve. Prema tome, Vijon će se moliti za vladiku - pikarski. On opominje vladiku da ode u pikarske krajeve, pa da vidi šta to znači. Pikari su propovedali i zajednicu žena. Možda je i tu neka aluzija na Tibovljevu moralnu pokvarenost? Svakako da su slikovi: Pikar - Kotar uslovili i povukli sve niti u tkivu. Pokušao sam da to i prisnije dokučim i ostvarim. 4 Vijonov uvez psaltira ubog je; nije od kordovske kože, - jer je Vijon siromah. Ustvari, tu ima još i starinske igre reči oko "psaltira". Ko zna šta je sve hteo Vijon tom igrom reči? Pre svega, nametala se. U pomenutom psalmu se veli ono što mu Vijon želi. Fiant diesei panci, et episcopatum lins accipiat alter - "da mu se dani života skrate, a vladičanstvo da mu drugi primi". (Psalm: Deus landem meam. Ovakvo tumačenje je dao Prompso, a postoje i druga tumačenja).

Stih sedmi čatim, posle svih zala, Onoga psalma:"Gospodu hvala!" VII5 Najpre mi dođe Gospodnji Sin U svakoj nuždi kog sam dozivo, Kroz svaki vapaj, potez i čin, Kad sam se znojem bolnim oblivo. Dušu i telo on mi darivo, Istrgao me iz apse ralja. Hrista i Djevu slavi sve živo I dobrog Luja, francuskog kralja. VIII6 Jakova sreću Gospod mu dao I Solomuna slavu i čast! Podviga dičnih lovor je zbrao, I snagu ima, i velevlast!

U svetu taštom - sećanjem cvao! Uspomena mu večita bila! širom sve zemlje svaki ga znao

A vek da živi - Matusaila! IX Imao sinke dvanes muškića, Prelepe, bajne, rođene krvi, Utrobe carske dvanes orlića, Kao šarlemanj, taj vitez prvi. O bio svaki, i celog žića Marsijal Sveti, što bojem mrvi! Dofenu dobrom, blesak i sjaj!

Kad se naživi - želim mu raj!

X7 Jad me ophrvo, taj gost mi čest, Ne tolko s boljke, koliko s blaga, Pa dok me drži pamet i svest Kolko bog dao, volja mu draga,

5 Luj XI pomilovao je Vijona koji je bio sužanj u Menskoj tamnici. Kraljev ukaz o pomilovanju pisan e 1461. godine, i još nije pronađen. Mnogi su mu na tragu. 6 Biblijski Matusail poživeo je 969 godina. 7 Vijon ne zajmi u drugoga, pa ne zajmi čak ni pameti i zdrava rasuđivanja, mada ih ima malo. Stalno tvrđenje Vijonovo: da ne uzima na zajam, ima neki smisao koji nisam nikako dokučio. Gordost? Sprdnja? Možda je svakog "pumpao"?

-Jer zajam nije navičaj moj, - Dok me obliva samrtni znoj Testament pišem, pravilna traga, Konačan vid mu, smiso i kroj. XI Sada je šeset i prvo leto Kad me kralj dobri spasao sam Tamnice ljute, gde trunuh, seto! života opet zgrejo me plam! I dok uzživim, za sebe znam,

-Bog mi je svedok, koji me sazda, - Kralju u duši gradiću hram: Jer dobročinstvo pamti se vazda. XII8 Sad istina je, posle svih cvila Uzdaha, jada, skitanja, zla, Gorka iskustva sve su to bila (Prolaznik strasti pepo i pra) Najzad sam došo do svesti krila, Trpila moja dobiše ma'

I više znanja i više boja - No Aristotel kod Averoja. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - XXV Jest, voleo sam, istina živa, I sad bih opet taj slatki slad, Al gde da sevdah-golja uživa! Srce mu tužno, mori ga glad, Sit na trećinu - da ga ne sniva! Kom škembe puno, tom lak i ples! Taj zna šta sevdah daje i skriva, Za gladnog nije ljubavni bes. XXVI Nauku da sam peko i speko

8 U našem prostonarodnom govoru "trpila" su kao neki naš čulni organ trpljenja (reč obrazovana poput "čula" i "lagala" itd.). U ovoj reči naslućujem naročitu psihologiju, za kojom sam i pošao - tj. da "trpila", u neku ruku, imaju i svoje iskustvo: "trpljen-spasen". Komentari arapskog filosofa Averoja-Averoesa - prevedeni na latinski, smatrani su u srednjem veku kao osnova za tumačenje Aristotela. Vijonova "trpila" dobila su više maha no i sam Aristotel u komentarima Averoesovim.

Gospode Bože, mladosti lude! Pa da sam časti, ugleda steko, Imo bih kuću, uzglavlje meko. Deran pokvaren, bežah od škole! Dok pišem reči te sreće hude, Srce sviskava; mladosti, bole! Mladosti, žude! Mladosti, blude!

XXVII9 U Mudrog slovo verovah strasno: "Dečaštvo, mladost, provedi, sine, U zadovoljstvu", ali se kasno Prenuh, i setih izreke fine Istog mudraca, rečene jasno: "Dečaštvo, mladost, puke su sanje!" Da, to je kazo gromko i glasno Sujeta jedna; tašto neznanje! - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - XXIX Gde su preljupki oni lumpači Za kojima sam jurio plah, ]askači divni, mili pevači, Govorom, tvorom sve-izvođači, Mnogi su od njih - pepo i prah! Gospod im dao mesto u raju, (Svršeno s njima, slomljen im mah) Ostatku spasa - kad dođu kraju. XXX10 Neki su danas gospari holi, Meštri učevni, nauke zraci, A drugi prose, gociti-goli, Hleb im kroz prozor poneko baci. Jedni su fratri, pod čizmom kraci, I dokolenke, zar, love školjke? Fra-celestinci, šartreski zraci, Preboleli su svakakve boljke. XXXI Veliki meštri, bog im sve spremo,

9 Parafraza 9. i 10. stiha, gl. 11. Knjige Propovednikove 10 Celestinci, šartresvi: u Vijonovo su vreme živeli bogato, žestoko hranjeni, odeveni i obuveni, - protivno manastirskom tipiku, - po kome bi imali da idu bosi, ili bar da nose opanke. Vijon se ruga njihovim raskošnim čizmama. Prosto, više vidi čizme, no sve ostalo.

žive u miru, provode ćut, Ne traže buku. Sladuju nemo, Znaju da cene skroviti kut. Kad si siromah ne budi ljut! O, bog nam dao samo strpljenja, Dok oni drugi, udes im krut! Leba i sleba, jest, i pečenja! XXXII11 Dobroga vinca, mesa na ražnju, sosova, čorbi i manxi lom, Pita, bureka; riba zagažnju, Kajgane, čmbur, jaja, "na grom". Služe se lično, ne traže pažnju, (Ko zakeralski esnaf zidara), Sami na svoju šljokaju tražnju, Bez peharnika, bez podrumara! XXXIII Slučajno dođoh na ovu stvar: Ništa s njom nemam, prava - ni klicu, Nit sam sudija, nit neki, zar, Kaponja, koji prašta krivicu, Najmanjem jedva da sam i par, Nisam ja onaj što kapu kroji. Slava ti, Hriste. Nije na kar! Al što napisah, - nek tako stoji! - - - - - - - - - - - - - - - - - - - XXXV12 Od svog detinjstva bejah siroma, S nikogovinom večiti borac, Niska porekla, neznatna doma. Ocu mu deda zvao se Orac, I on fukara, sve neosporac. Grobovi što mi preci ih pune, Pokoj im duši darovo tvorac! Na njima nisu skiptri i krune! - - - - - - - - - - - - - - - - - - XXXVIII Nisam, naravno, anđelski sin,

11 Zidarski se posao smatrao kao neobično težak. 12 Ded Vijonovog oca - Orac (Erace, Orace, Horace) - ime retko i čudno u 15. veku. Prompso misli da je posredi sveti Hijerarke, velikomučenik. Meni izgleda da se Vijon i tu sprda, i navlaš unosi pradedino tobožnje ime u slikove. To smo i mi učinili.

Zvezda ne sija na čelu holu, Niti videla nebeski krin. Otac mi umro. Dušu mu golu Gospode, uzmi; - blag budi, čin! Telo pod pločom. I majka kreće, Zna to, jadnica - udes je vin, Ni sin im dugo izdržat neće. BALADA O GOSPAMA PREĐAŠNJIH VREMENA

13 превео Коља Мићевић Кажите мени где је сада Римљанка она лепа Флора, Таида и Аркипијада као сирене две иѕ мора, и Ехо која крај извора одјек тек шаље врх пољана, лепша од сваког живог створа? Ал' где је снег од лањских дана? Где Хелоиза мудрог рада, због које монашка одора Пјер Абелару беше рада? За њу он страда без отпора. Где краљица је на зло гора што нареди да Буридана сред Сене баце са прозора? Ал' где је снег од лањских дана? Краљица Бланша милог склада и бела као мајска зора,

13 Flora - rimska kurtizana, spominje je Juvenal. Floralske igre, za koje se veli da ih je ustanovila kurtizana, opet pod imenom Flora - bile su oličenje razvrata i razblude. Arhipijada - neki misle da je Vijon ovde ciljao na Alkibijada. A možda je i grčka kurtizana Hiparhija? Možda i Arhipa, ljubavnica Sofoklova? Mi svakako naginjemo Alkibijadu. Taida, slavna kurtizana grčka, poznata iz Aleksandrovog pohoda na Aziju (udala se docnije za egipatskog cara Ptolomeja!). Eho, nimfa zaljubljena u narcica, pretvorena u hrid. Abelar i Heloiza, slavni ljubavni par u srednjem veku. Po legendi, koja je kružila u Vijonovo doba, jedna francuska kraljica (Navarska) domamljivala je svoje ljubavnike u Nelsku Kulu - i posle noći s njima provedene bacala svakog ljubavnika u Senu. Slavni sholastičar Buridan bio je, po toj legendi, njena žrtva. Blanši od Kastilje, mati svetoga Luja, i kralj Tibo od Navare (veli se) koji ju je voleo tajno, ostavio joj je pesmu i napev. Kraljica je tu pesmu pevala, prateći se uz teorbu i liru. Tako je Blanša, u mašti pesnikovoj, bila i ostala sirenskog glasa. Berta Grdonoga, žena Pipina Kratkog, a mati [arlemanja. Jovanka Orleanka, rođena u Domremiju, u tadašnjem Lorenu. Kritičari ističu veliki patriotizam Vijonov; naročito je, u tom pravcu, bitna njegova balada "Klevetnicima francuskog Kraljevstva". Rable vidi u Vijonu dosledog rodoljuba, i pučkog monarhistu.

ногата Берта, Алис млада, и Харембурга с манског двора; где Јованка, Лоренка добра, што спаљена је сред Руана; где су, Дјево, дај одговора? Ал' где је снег од лањских дана? Кнеже, не троши залуд збора Оплакујућ та лица знана, Љути се припев вратит мора: Ал' где је снег од лањских дана? XLVIII Vidim opasnost u koju srlja Zaljubljen slepo, kog nosi buj, Pa kad ko kaže: "Ludost te zbrlja, O ne mahnitaj čoveče, čuj, Ko god se plaši, ko god nadrlja, Zbog lukavštine tih devojčura - Zbilja je blesav, - pune su mrlja; Na zlu su glasu - pa zašto gura? " XLIX "Ta one ljube tek radi novca A ti ih ljubiš samo za sat, Vole ceo svet, znaj to, do slovca, Kad kesa plače - smeju se rât. Te čerupaju na gnjat, na vrat! šta će ti one? časne potraži, Obrazan čovek njima je dat. Za druge nije, nit mu šta važi." L To što je reko, nije za mene, Tek se donekle slažem s njim: "Drž se pošteno, drž se poštene". Kad to zaključi, ja onda mnim: Curice sve te, sve ove žene, što ih iznosim kad bdenja bdim, Nisu od uvek one u grehu, I one nekad poštene behu. LI Poštene behu, najpre, od mâla, Bez jedne ljage; blista im čast, Pa su naišle na kakvog kala

Dijaka, popa il drugog dasu, Frč zapalio, grozna mu vlast! U tome ognju, tom neugasu, šta će i gde će - ne pušta strast! I tek su otad na zlome glasu! LIV14 LJubavnik - lopta ga tukne A gospođe su te lopte let, LJubavna igra kad koga čukne Obraza, vere, ne zna taj splet! Sladak je poljub, al srce pukne, Zato od uvek kaže svet: "Ker, LJubav, Tice, Mač, - svak tu strada, Za jedno milje hiljadu jada".

LV Ona kojoj sam dvorio dvorbu Od čista srca, i verom jak, A nanela mi patnje i korbu, O, da mi dade najmanji znak, Da mi je sino, u zoru plavu, LJubavi naše slutnje bar zrak, Lako bih izno, u trenu pravu, Iz njenih mreža tu ludu glavu. LVI što god bih reko, slušala rado, Nit šta poriče pogled joj nem, U vatru stalno pred njom sam pado, A ona - pušta da bliže grem. Prikučiti se prisno joj smem, Pričam joj priče, slasne il' slane, Ovo il' ono vezem i tkem: - sve beše sprdnja sa njene strane. LIX Tako me ljubav terala grozno Sve od nemila do nedraga, vaj! Istina prava svanu mi pozno: Nikad muškarac ne nadmudri, znaj! Pa makar bio od živa srebra,

14 Vrlo teško i nejasno me sto iz igre lopte toga doba. LJubavnici dobijaju od ljubavi da su, kao lopta, potkačeni, - dakle, oni primaju udar, što je bolno i mučno. Međutim, dame uživaju strast od samog leta lopte.

Vazda pomrkne ljubavi mu sjaj, Tu on ostavi kožu, il rebra, - Ja sam ljubavnik odgurnut u kraj! LX Odbacih ljubav, sve njene strave, Objavljujem joj Neumol-Rat, Jedva se ruse nanesoh glave Zbacio me je njen besni hat. Nikad u ljubav ne gazi brat, nit s njome vuče on više klipka, Beše mu nekad! Nisam tu svat: Od sad, od mene: evo joj šipka! LXXV15 Predajem dušu, rad svedočanstva Trojici svetoj. Gospi je, pak, (Odaji svetoj našeg božanstva) Preporučuje presmerni đak. Blagodet moli od veličanstva Anđelskih devet zborova on. NJegovu dušu, ta dostojanstva Neka odnesu pred Višnji tron. LXXVI16 A telo moje neka je na čast Velikoj našoj zemljici-majci. Crvi će slabo tu naći mast, Glad ga stočila u ratnoj hajci! Nek idu zemlji pozni okrajci, Iz zemlje dođoh - zemlji pod vlast! Da, svaka tvarka čim nađe put Rado se vraća u stari kut. LXXVII17 Moj poočime, više no oče, Meštre Vijone, to možeš znati, 15 Gospa, Bogorodica - "odaja sveta našeg božanstva", jer je nosila Hrista. U našim starim tekstovima ona se zove, u toj vezi, "obitalište" hristovo. U najstarijem dubrovaškom ćirilovskom rukopisu iz 1520: "prebivalnite". 16 Ovim povodom jedna napomena: izbegavao sam crkvenu slovenštinu. Ona nosi, u našoj podsvesti, obeležje pravoslavlja. Pribegavao sam pak starinskim pobožnim tekstovima na narodnom jeziku. Oni su mi, u isti mah, i većma lirski, većma srdačni, većma idu uz Vijona - nemaju crkvenoslovenske torženstvenosti. 17 Meštar Gijom d’ Vijon, kapelan, koji je odnegovao mladog Fransoa d’ Loža, dao mu ime, i spasao ga od mnogih beda. Na osnovu slika: Vijon - majon - šenoajon - jasno se zaključuje da se prezime Vijon (Villon) izgovaralo Vijon, a ne Vilon.

Lepše ti mene paziti poče, Nego odojče prenežna mati, Kroz bezbroj jada ti mene shvati, Kad svi na mene hajkaši skoče... Pred tobom klečim; s tvog dobrog slova Nek mi ne mine sva radost nova. LXXVIII18 Ostavljam ti čitaniju I "\avolji prdež" znan, Od istine taj roman. Prepiso ga, u zvaniju, Gi Tabaran, meštar zvan, Sav istinom potkovan. Slog je krupno išaran, Al’ videlo - kao dan. LXXIX19 Mojoj kukavnoj majčici spremih Pozdrav u stihu, za Gospodarku, Kroz bezbroj jada, kad patnjom nemih, Cvelih, ucvelih, premilu Starku. U tuzi, bolu, kroz čežnju žarku, Dok čemer gutam, dok suze jedem, Ko utočištu, njoj jadnoj stremih Beše mi zamak, kula, i bedem. CXXXVII šipak za čeljad, bratiju krasnu, Bogatih dvora (boli me, zar?) Peku kremtiorte, sirnjaču masnu, A u ponoći xumbus-darmar; oka na momka; žeđcu ugasnu, Dok Gospar spava, Gospa - ko stvar! Oni tad prave, sve go i gola, A bez točkova - Jovina kola!

18 Roman "Đavolji prdež" prikazuje nemire i izgrede đačke, u kojima je Vijon bio jedan od kolovođa. Stvar je prepisao "širokim šakopisom" Gi Tabari - koji je docnije prikazao Vijona kao rukovodioca prepada na Navarski kolež. zato ga Vijon posprdno zove "verodostojnik" (u našem prevodu: "sav istinom potkovan"). Zbog čega Vijon ostavlja svom poočimu onaj grubi roman, pored ostale svoje tobožnje "knjižnice" (koju sam ja nazvao "čitanijom", da bi nosila parodističko obeležje)? Možda je i dobri meštar Gijom voleo masne i presne đačke šale? 19 Po izvesnim tekstovima mati Vijonova prerano je ostarila. zato smo je nazvali "starka", a ne starica. Dirljiva ljubav Vijona prema majci navodi se kao nešto izuzetno, u njegovom cinizmu. Ipak, ja lično, čak i Vijonovoj baladi-molitvi, osećam izvesnu parodističku notu; na mahove kao da ismeva i majku i njenu nepismenjačku pobožnost, na koju toliko utiču ispisane i naivne crkvene slike o grešnicima u paklu, kao i njihovim mukama, Poput onih iz naše "Ognjene Marije u paklu". Naša gospodarica - Bogorodica.

CXXXVIII20 Devojčice-poštenjavke što imaju tetke, strine, Oca, majku, nek izvine, NJima ne dam ni vlat travke! Sve sam spljisko na služavke! U manastir, dobra čeda, Jakobinska fajta, e da Nabije vam - komad meda! CXXXIX21 šartresci i celestinci, Patite od škrtačine, Jelo vam je - ko splačine, Al su zato sevap, sinci, Vaše dobre metačine Kad curice, kad ludice, Stradaju zbog oskudice - proste pakla opačine! CXL22 Margo drusna, šta sad snuje Mazne lorfe, bajne snage, A pobožne ćudi blage: (Tek ponekad boga psuje!) Volimo se, iste trage, U zvezde te Vijon kuje, Nađete li je gde u gradu: Sročena je u baladu. BALADA 23 O VIJONU I DRUSNOJ MARGO LJubim lepojku, dvorim s puno žara, Zar za to da sam gnusoban i glup!

20 Manastir Jakobinski u ulici Sv. Žaka - veoma bogat; imao mnoge bogate ktitore; važio kao raspušten. 21 Manastir Celestinski i manastir [artreski, veoma bogati i raspusni. 22 Margo drusna - "mazne lorfe". Svakako što se mnogo mazala, po običaju javnih žena toga doba. Inače, možda je u pitanju i "Fontrafa" - kao "firma" burdelja. 23 Parodija na viteške romane: vitez čuva svoju damu od čudovišta sa mačem u ruci. Ukoliko su, kod Vijona, pojedine rečenice, slike, potezi, upoređenja, obrti, -čista parodija postojećih uzora, - teško je svaki put utvrditi. Mi stojimo na gledištu da su čak i njegove male slike, zgode, nezgode i slučajni osvrti - da je sve to u znaku parodije na nešto što je tada bilo isuviše poznato. Tragajući na svoju ruku, mi smo otkrili mnoge takve parodističke crte - za naše lično zadovoljstvo. Parodija je često, i u samom preteranom, ili navlaš pogrešnom naglasku na pojedinim rečima. U poruci je akrostih: Villon

Draž li joj žensku, nema u njoj kvara! čuvam je mačem, kao dragulj skup. Kad mušterije navru a ja - vrč! Trčim po vino, i ne pravim lom! Po hleb, po sira, - uz razblude grč! Plate li dobro, kažem: "račun-grom!" "Posjetite nas čim vas sfrči frč U burdelju ovom gde skućismo dom." Pa ipak kavga, vriska gluha, Kad Margo legne xabe s kim, bez ćara, Ni da je vidim, mrsko mi se xara, Strgnem joj pojas, il štogod od ruha, Kažem joj: eto, biće mesto para! Tad se podboči, ceri se, izgara, Antihrist! Smeh joj od uha do uha! Hristom se kune: "Tu ti nema kruha!" Ja tad po nosu maznem snagom svom, U burdelju ovom gde skućismo dom. Sklopimo mir, tad: prdež joj trubni znak, Naduvena ko akrep kad đipne: Pa se kikoće, rukom krov mi pipne: A drugom guzu od milošte štipne! Tepa mi: švaler, nabijač si jak! Ronimo tad u pića mrkli mrak. Kada nam svane, vri joj trbu trom, Penje se na me: svoj plod čuva mlak; Gužva me, pljošti; prebijen sam, hrom, U burdelju ovom gde skućismo dom. P o r u k a Vetar, grmljava, imam leb i s leba, I ko fukaru, fukara me brani, List iste gore, danu slični dani, Lov lovim bluda, bludnica me treba, O, zlog mačora opak pacov hrani, Naj-šljam ljubimo, i javom i snom: U burdelju ovom gde skućismo dom. CXLI24 "Mariona Kumir" slavna

24 Vijon preporučuje, i ostavlja od svoje strane, da dve poznate bludnice - Mariona Kumir i Velja Žanka-Bretonka - koje su javne žene, osnuju javne škole po čitavoj zemlji. Samo preporučuje da se tamnica u Menu, gde je Vijon propištao majčino mleko, - ta škola bluda i zadovoljstva - ne održava, jer mu je to mesto i suviše gnusno za tako lepu nauku. Inače, misli se da su i sužnjima u tamnici privodili bludnice!

I Bretonka "žanka-Velja", Nek im škola bude - javna! Gde đak uči učitelja. Svid tih škola, zoro, svani, Sem u Majnskoj bajbokani: Firma gadna, pfuj, i stravna, Rukotvora preogavna. CXLV25 Za nahočad - ne dam mrake! Izgubljenčad - sva mi briga! Nađu li ih, barge svake, Kod Majrone, - gde im stiga, S moje strane, njima knjiga Poslednja je, ruke lake: "čujte, deco, izgubljena, Nek je glava - usmerena". BALADA26 NARAVOUČITELNA ZA ONE KOJI TERAJU POKVARENI ŽIVOT Makar nosio bule i prodavo, Kocko se lažno, izvodio lom, Kovao novac, na zabunu davo, U ne znam kakvom nevaljalstvu zlom, Lupeške veštini spretno ispoljavo, Propast ti se piše: izgorećeš, gle, Ko bogohulnika tebe čeka slom: Kurve i krčme razneće ti sve. Udaro u kimval, stihove sročavo, Sviro u ćemane, pravio se som, Lakrdijo glume po Kraljevstvu svom, Dobijo na kegli, kartom dokartavo, Kroz grad i kroz selo pronosio sne, Slabo ćeš da stekneš "svoje pravo": Kurve i krčme razneće ti sve. čuvaj se tog šljama, zareci se:"Javo, Tebi se predajem, ti si meni grom". Ori, kopaj, rmbaj, - rad te vaspitavo Pa konja timari, mazgu, skući dom.

25 Nađenoj deci - nahodčadi - ostavljali su dobrotvori ponešto u zaveštanju; Vijon se brine samo za izgubljenu, propalu decu. Ona se mogu naći u burdelju Marijoninom. Pesma koja sleduje treba da se isporuči toj "izgubljenčadi", kao Vijonov amanet. 26 Papske oprosne bule prodavale su se samo ispod ruke, i skuta, jer su bile zabranjene u to doba u Francuskoj. Indulgencije od greha prodavane su po celom hrišćanskom svetu, ali galikonska crkva, i pragmatička sankcija, protivile su se ovoj papinoj povlastici, - koja je pustošila hrišćanstvo Srednjeg veka.

Koji slova ne zna nije s tog lipsavo, Strpljenje lan svlada, i svako već tle. A nisi li svoju zamuku spasavo: Kurve i krčme razneće ti sve. P o r u k a Ruho, prekoruho, šta si god skućavo, Zlatovez, šipčice, - za njih su, zar ne? Odnesi im smesta, do nisi prespavo: Kurve i krčme razneće ti sve. CLXIII27 Za sahranu želim hram Sent-Avoa; želja žarka. Još: kontrafa - mastiljarka! Osim ako cene skoče Pa bi bila skupa varka. Ploču? Neću: sinji kam; Kad se daske s pločom boče - Patos strada ispod ploče! CLXIV28 Krupno pisan hoću znamen Kraj groba mi, što me krije, A pisaljke ako nije Može ćumur, il’ crn kamen. (Tek ostavte malter stamen) O neka tih slova pramen Spomen čuva izmotavka Zavitlavka i šašavka.

27 Sent Avoa, ženski manastir, osnovan u Parizu 1283. Kapela tog samostana jedina je u Parizu - na prvome spratu zgrade, - te zato nije ni imala, ni mogla imati grobnica. Zato Vijon i želi, parodistički, da tu bude sahranjen, - terajući sprdnju i sa pogrebenijem, sa tom poslednjom vizijom zemaljske smrti. Istina je - raj nije ismejavan, ni smrt duše, - ali smrt tela svakako jeste. U njegovom zavetu osećam izvesnu hulu, koja mi izgleda bezbožna, mada nisam načisto sa samim stepenom hule. Pokušao sam da je osetim u samim zvučnim prelivima. Sam spomen groba, odnosno rake, zvuči mi parodistički, u Vijonovom tekstu. Naglašen je i suviše, kao nišan za ismejavanje. To sam pokušao da izrazim na srpskom, onim "želja žarka" - bez daljeg objašnjenja, tj. kao da kaže: ovo je ludo, ali neodoljivo, ne raspitujte dalje! Dalje, Vijon želi da mu se napravi slika mastilom - opet sa odsevom parodije. Možda, obratno svecima, koji su pisani i slikani skupim bojama - Vijon želi da bude samo obeležen grubim i jevtinim mastilom, - ako mastilo ne bude mnogo skupo. Dakle: nešto podrugljivo jevtino. Zato sam upotrebio naš izraz "Kontrafa", i još sam upotrebio naš izraz "mastiljarka". Ploča-nadgrobna: - bakarna ploča sa urezanim natpisom. Ta bi ploča bila teška patosu od dasaka na prvom spratu. Vijon tobože čuva patos, boji se za nj, a zaboravlja, tobože, na užas smrti. 28 Ista parodija sa natpisom: tj. da ne bude umetnički urezan, nego prosto parčetom ćumura ispisan.

CLXV Tu leži i spava: tu na spratu ovom, Onaj što ga Amor ustrelio strelom, Jadni mali dijak; bavio se slovom Fransoa je Vijon, po imenu celom, Glavom ne počinu pod rođenim krovom. Nije imo brazde na svem svetu belom. Razdo sve pokretno: ljubavnik sav, kovom, Spomenite njega vi ovim opelom: RONDO29 Pokoj večiti Gospode mu daj I vešnu svetlost okađenu mirom, čitavog života raspolago taj Nije celim čankom, ni celim tanjirom. Brijo glavu, brke, obrve - rusvaj! Zaguren ko repa sljuštena kosirom. Izgno ga Neumol u tuđinski kraj I raspalio ga u prkno nokširom. Ipak je vrisnuo: "Priziv činim, znaj!" Nije baš rekao otmenim manirom. Pokoj večiti Gospode mu daj. CLXXII30 Lampe, sveće neka uždi Gijom di Ri. Pokrov nose Izvršnici. Joj, u nuždi Ko nikad sam: bole kose, Svaka dlaka patnjom snuždi! Joj obrve! ševac! Seva! Pre no što me sasvim skose Oprost tražim s desna, s leva.

29 Parodija na katoličku "Večnaja pamjat". Zašto je Vijon brijao bradu, brkove,čak i obrve? Razna nagađanja. Neki idu dotle da smatraju da je to tadašnja kazna za višeženstvo. Drugi misle: zbog veneričnih bolesti. Ali, zašto se " brijao" - a ne: da su ga obrijali? Ja ovde osećam, pored svega ostalog, i skarednu aluziju, koju sam i istakao: da bude sličan Falusu. Ne zaboravimo da Vijona, pred kraj zaveštanja, svaka dlaka na telu boli, a boli ga i sam Falus, kao krajnji, frojdovski simbol života; i kao krajnji Vijonov simbol ljubavne patnje i životne žudi. 30 Gijom dÄ Ri, vinar, bogataš toga doba. Svakako, čitav niz aluzija, u parodističkom smislu.

BALADA31 KOJA IMA DA POSLUŽI KAO ZAVRŠETAK Kraj je sad Vijonu, kraj je sad i ludom Zaveštanju ovom. Svrši se stvar kleta Dođte mu na pogreb, pri oglasu hudom, U crvenom ruhu, u grimizu rudom, Tako dolikuje - s istinom se sreta, Jer mučenik beše ljubavnoga kreta: Od ljubavi svisnu, to se zakle mudom Kad se rastajao od ovoga sveta. Da, lagao nije, satro ga slom seta Otera ga Draga, bespućem i prudom, žudno i pomamno, - briga joj deveta! Cepto je od bola svakim svojim udom, Raspinjale su ga dušmanske grozote - Sve do Rusijona, goni ga prokleta, Dronjak koji plašta svaki trn mu ote, Kad se rastajao od ovoga sveta. Eto tako svisnu sred dronjaka spleta: Jedan božji dronjak mučen strasnim trudom Jer mamuzno ga, razvratom i žudom, Trn ljubavne strasti, do pohote skreta Bod mu osetio, ko kenjac, u boku U svakome zglavku, u mozgu duboku, O čudne su moći tih trnovih dleta, Kad se rastajao od ovoga sveta! P o r u k a čuj, sokole kneže, ti zanosa bujna, U poslednjem trenu skončanija leta: Dobar otpi gutljaj slavna vinca rujna Kad se rastajao od ovoga sveta.

31 Vijon zahteva da mu se ukopnici odenu u crveno odelo, u grimiz - da lakrdija bude veća. On sebe predstavlja kao velikomučenika i velestradalnika, i traži i svečano odelo koje odgovara ukopu, krvave jedne žrtve ljubavi. A da je to bio u stvari, treba da posvedoči i njegova zakletva: samim oruđem ljubavi.

RASPRA32 IZMEĐU VIJONOVOG SRCA I VIJONOVOG TELA I - Ko si?

- Ja. - Ko? - Ja sam srce tvoje!

O končiću što se kida ceo. Nemam snage, suštine, ni bouje Kad te vidim, o kako si sveo: Sam-samoran u buxaku seo. Ko pas bedan, kom se slutnje roje. - Zašto?

- Pust si, teraš samo svoje! - Vrlo važno!

- Meni uzrok seta - Ja sam dete i sa triest leta!

- Ja dorekoh! - Briga mi deveta!

II - Pa šta misliš?

- Nešto sam i Neko. - Triest leta!

- Za mazgu je dosta! - Detinjstvo?

- Ne. - Ludu pamet steko!

- De dokaži. - Ti magarac osta!

- Ne znaš ništa. - Ne meći mi krst! Razlikujem krst od nepokreta, Crno, belo i - pred nosom prst! - Je li sve to?

- Zašto kavga kleta? - Izgubljen si!

- To slabo kom smeta! - Ja dorekoh.

32 Profesor Gistav Koen donosi ovu baladu u dramskom vidu doslednog dijaloga: ličnosti su Srce i Telo; čak su naznačeni i scenski potezi prilikom prikazivanja. Smatra se da je Vijon pisao ovu pesmu u tamnici u Menu. Postoji nekoliko načina da se ovaj dijalog interpunkcijski rasporedi, tj. šta kome da pripadne, šta Srcu, šta Telu. Vijonovo pravdanje saturnom i njegovim uticajem dalo je potonjim "prokletim pesnicima" ponosan naziv - "saturnski pesnici". Saturn, bog vremena, određuje svakom smrtnom teško životno breme. Pred kraj raspre utvrđen je akrostih: Vijon.

- Briga mi deveta.

III - Meni žalost, tebi patnja, muka. Da si neki zevzek i blesavko Pa i ne bi bila takva bruka. Da l’ se praviš nevešt i šašavko, Il’ ti glava tvrda - kao kuka, Il’ ti beda draža - nego čast! - Smrt će spasti! Na vrata mi čuka! - Ej utehe: rečitosti cvast! - Biću miran od svakoga skreta! - Ja dorekoh.

- Briga mi deveta. IV - Od kud patnja?

- Od hude mi kobi, Saturn mi je breme dao tuga, Tim teretom htede da me zdrobi. - Gazda si mu, što da budeš sluga? Već Solomun mudrost veze blagu: "Nad planetom mudrac silu dobi". - Ne verujem. Neka ide k vragu! Ja verujem u planeta snagu, U sudbinu što se tako spleta - Ja dorekoh.

- Briga mi deveta. P o r u k a - želiš život?

- Gospod kad bi dao! - Onda...

- šta to? - Dane si mu krao! Preni savest: - na grižu si spao! čitaj bez predaha!

- šta? - Nauku sveta! Lude mani! Pamtiš?

- Svu sam pažnju zbrao! - I ne čekaj da ti bude žao! Ja dorekoh.

- Briga mi deveta.

EPITAF U OBLIKU BALADE 33 KOJI JE MISLIO VIJON ZA SEBE I ZA SVOJE DRUGARE OČEKUJUĆI DA BUDE SA NJIMA OBEŠEN preveo Kolja Miћевић Браћо људска, што живите дуже, меко срце нек свако за нас има, јер све што нас милошћу задуже Бог засуће својим почастима. Нас пет-шест се на ужету клима: месо које гојисмо раније распало се и на нама гњије, а ми, кости, већ трулеж смо сама. Не смијте се злу ове братије, већ молите да Бог прости нама! Зовемо вас браћом, премда уже правда нам је наменила свима. Ал' ви знате, људе греси руже и они су наклоњени злима; сад молите, док смрт нас узима, сјајног Сина Девице Марије, да нам своју милост не сакрије, да нас чува од пакленог плама. Ми смо мртви, мртви најстварније, стог молите да Бог прости нама! Многе кише перу нас и куже, а сунце нас пржи све од дима; ѕли гаврани што над нама круже испише нам очи кљуновима. Никад мирни, лето или зима; тамо, амо, стално све бесније по свом ћефу ветар нас све вије, к'о напрстак збоцкане птицама.

33 Vijon preklinje svoju braću, ljude koji tek dolaze nakon njega, da se ne sprdaju sa mrtvim telesima: njegovim i njegovih drugova. LJudi Srednjeg veka uživali su u toj svirepoj sprdnji. Oni su vrištali od sladostrašća gledajući gde se obešeni klatare na vetru i nevremenu. Vijon ih preklinje da se pomole Bogu za spas njegove duše, i njegovih drugara, izdahnulih na vešalima, iskljuvanih od tičurina i lešinara. Osećaj sprdnje ovde je popet do najjezovitijeg vrhunca - takoreći i on je popet - na vešala. Ne zaboravimo da je najveći opipljivi užas srednjevekovnog čoveka: biti osuđen na paklene muke, na večiti oganj. A Vijona, pored pretnje pakla, muči još i rug i sprdnja ljudske gomile, čak i u budućim vremenima - budućnost ga užasava, ako je takva kao današnji rod. Sprdnja mu je tako bliska, tako je razume - pa ipak, on je ovde žigoše kao nešto najbitnije i najbolnije - i danas, u vremenima budućim. Ovde se može braniti teza da je Vijon, nasuprot svom grubom razdoblju, tražio od ljudi više čisto čovečanske samilosti i solidarnosti. Zar i budućnost da bude takva - kao da se pita on! Osetivši srednji vek, kao nijedan pesnik do njega i posle njega - on se i užasnuo od Srednjeg veka, kao od nečovečanskog i neljudskog, jer se Srednji vek sprda i sa živima i sa mrtvima. Možda je u tome Vijon nadmašio i svoje doba; i sebe sama. Vijon poručuje dolazećim ljudima: "Budite bar vi ljudi, budite prava braća!"

Нек ваш јар се на нас не прелије, већ молите да Бог прости нама! Христе, који владаш најмоћније, не дај Паклу да нас огњем бије; одвратна је нама адска тама. Људи, ово место за спрд није, већ молите да Бог прости нама!