Lenjin -studija o povezanosti njegovih misli Malik Verlag

Gorgy Lukacs Sadraj': Predgovor Aktuelnost r~voluclje Proletarljat kao vodea klasa

Vodea partija- proletarijata Imperijalizam: svjetski rat l graanski rat Drava kao oruje Revolucionarna realna politika

Pred1govor Naredne; mallobroj:Be' biljeke ni u1 jednom. trenu ne ptetendi~

raj!U! da iscrpno obrade Lenjinovu te0riju i praksu. dne samb' ele da ukau, u grubim obrisima, na vezu izmeu njegove teorije i prakse, zbog. osjeaja da upravo ta veza nije dovoljno jasno pri-sutna ak ni u svijesti mnogih komunista. Ne samo da zbiljska obrada svih tih problema zahtijeva jedan vei opseg nego to je ovo malo stranica, nego za takvu obuadu LenJinova' iv9tnog djela',! pogetovo za- one: kojimw je ruska literatura dostupna samo u pri-jevodima, nije pri- ruci ni u kom sluaju dovoljno kompletna graa. Povijest l!.enjina zahtijeva kao okvir povijest 30-40 zadnjih go:. dina. Nadamo se, daJ neemo mova ti' suvie dugo ekati na jedan nje-zin dmstmjaa prikaz. Autor navedenih' biljeaka; najbolje osjea kako je teko obraivati pojedine probleme prije nego je objanjena cjelina kojoj pripadaju; populavizirati ih . prije nego to je orio to treba popularizirati znanstveno besprijekorno izloeno. Zbog toga se ovdje. uope nije ni pokualo dati kako cjelokupnost: problema koji su ispunjavali- Lenjinov ivot tako ni povijesno taan redo: slijed njihova pojavljivanja. Izbor, redoslijed i meusobna uvje-~ovanost odreeni su . stano:vitem da treba to je mogue jasnije-

I~tai njihovu povezanost. Razumije se samo po sebi da je i izbor Citata odreen tim . stanovitem, a ne kronolokom tanou.

Be, januara 1924: I Ak-tuelnost revolucije

. Historijski materijalizam je : t~orija proleterske revolucije. Oil J~ _to, jer je njegova bit pojmovilb obuhvaanje onog drutvenog hica koje proizvodi proletarijat, koje odreuje cjelokupno bie ' Politika misao

130 POLITIKA MISA.o

proletarijata; on je to jer proletarijat, koji tei slobodi, nalazi u njemu svoju jasnu samosvijest. Veliina nekog proleterskog misli-oca, nekog zastupnika historijskog materijalizma, mjeri se stoga prema tome kojim intenzitetom je on u stanju da iza pojava gra-

anskog drutva pravilno uoi one tendencije k proleterskoj revo-luciji, koje se u njima i kroz njih konstituiraju u jasnu svijest i djelotvorno bie.

Mjereno tim mjerilom Lenjin je najvei mislilac koga je revo-lucionarni radniki pokret stvorio nakon Marxa. Oportunisti koji vie ne mogu preutjeti .ili porei njegov znaaj dodue govore da je Lenjin bio veliki ruski politiar, ali da mu za vou svjetskog proletarijata nedostaje uvid u razliku izmeu Rusije i zemalja razvijenijeg kapitalizma, te da je - to bi bila njegova granica u povijesnim razmjerima - probleme i rjeenja ruske zbilje nekri-

tiki proirio na ope i primijenio na cijeli svijet. Oni zaboravljaju - a to je danas doista s razlogom zaborav-

ljeno - da je isti prigovor bio svojevremeno upuivan i Marxu. Govorilo se da je Marx svoja zapaanja o privrednom ivotu En-gleske, o engleskoj tvornici, nekritiki izrekao kao ope zakone drutvenog razvoja; da zapaanja sama po sebi mogu biti sasvim

tana ali ukoliko ih se obrne u ope zakone moraju, upravo zbog toga, biti kriva. Danas je ve suvino podrobno pobijati tu zabludu i objanjavati kako Marx ni u kom sluaju nije Uopio pojedi-nana, vremenski i prostorno ograniena, iskustva. Dapae, on je - kao pravi historijski i politiki genije - u mikrokozmosu en-gleske tvornice, njezinim drutvenim pretpostavkama, uvjetima i posljedicama, te povijesnim tendencijama koje su dovele do nje-zinog nastanka i onim . kojim su njezinu egzistenciju dovodile u pitanje, ugledao teorijski i povijesno, makrokozmos cjelokupnog kapitalizma.

To i razlikuje genija od pukog rutinera u znanosti i politici. Rutiner moe razumjeti i razlikovati samo neposredno dane me-

usobno razdvojene momente drutvenog dogaaja. Kad se eli uzdii do opih zakljuaka on doista i ne ini nita drugo osim da neke strane vremenski prostorno ograniene pojave- na doista apstraktan nain -shvaa i primjenjuje kao ope zakone. Genije naprotiv, kome je istinska bit, zbiljska ivotno djelotvorna, temelj-na tendencija epohe postala jasna, vidi iza svih dogaaja svoga vremena djelovanje upravo te tendencije i obrauje odluujua, temeljna pitanja svoga vremena ak i onda kad i sam misli da govori samo o svakodnevnim pitanjima. Danas znamo da je u tome bila Marxova veliina. On je iz strukture engleske tvornice raza-brao i razjasnio sve odluujue tendencije modernog kapitalizma,

imajui uvijek pred oima cjelinu kapitalistikog razvoja. Stoga je mogao u svakoj pojedinoj pojavi te cjeline odmah sagledati njezinu sveukupnost, u samom njenom nastajanju njen daljnji tok.

Danas, mautim, samo malobrojni znaju da je Lenjin uinio za nau epohu isto ono to Marx za cjelokupni razvoj kapitalizma. On je u razvojnim problemima moderne Rusije - od problema koji se pojavljuju pri nastanku kapitalizma u polufeudalnoin apso lutizmu do problema ozbiljenjc:l. socijalizma u zaostaloj seljakoj zemlji - uvijek vidio probleme cijele epohe: nastupanje posljed-nje faze .kapitalizt7J.a i mogunosti da odluujuu bitku izmeu proletarijata i ,buroazije koja je njoj postala neminovna, obrne u korist prolet(l.rijatd, za. spas ovJeanstva.

,-. \.'

LUKACS, LENJIN 131

Lenjin ....:..... kao ni Marx - nije nikada uopio prostorno-vre-:rnenski ograniena, lokalno-ruska iskustva; On je vidovitou ge-nija u mjestu i vremenu svoje prve aktivnosti spoznao temeljni roblem naega vremena - pribliavanje revolucije. I tada je sv~ ~ojave, kako ruske, tako i internacionalne shvatio i objasnio iz te

perspektive - perspek~~ve. aktueln?sti rev?_Iucije. . . . Aktuelnost revoluctJe Je temelJna LenJmova rmsao, 1 Istovre-

meno taka koja ga odsudno povezuje s Marxom. Historijski ma" terijalizam kao pojmovni izraz proleterske oslobodilake borbe i teorijski je mogao biti shvaen i formuliran samo u povijesnom trenutku u kome je njegova praktina aktuelnost ve bila stavlje-na na dnevni red povijesti. U trenutku kada je u proleterskoj bije-di, po Marxovim rijeima, postala vidljiva ne vie sama bijeda nego i ona revolucionarna strana koja e razoriti staro drutvo. Dodue, i tada je bio neophodan neustraivi pogled genija da bi se :mogla uvidjeti aktuelnost proleterske revolucije. Za prqsjene ljude proleterska revolucija postaje vidljiva tek kada mase radnika, koje se bore, ve stoje na barikadama. A ako su ti prosjeni ljudi jo opijeni vulgarnim marksistikil;n obrazovanjem - ak ni tada. U

oima vulgarnog marksiste temelji kapitalistikog drutva su, nai-me, tako nepokolebiva postojani da on sani u trenucima njihova vidljivog potresanja prieljkuje samo povratak njihova normal-nog stanja, u njihovim krizama vidi prolazne epizode, a borbu ak i u tim vremenima smatra bezumnom pobunom lakomislenih pro-tiv jo uvijek nepobjedivog kapitalizma. Borci na barikadama iz-gledaju mu kao oni koji su zalutali, poginuli u revoluciji .kao po-greke, a graditelji socijalizma u revoluciji koja je (u oima opor-tunista privremena) bila pobjedonosna ak kao zloinci.

Historijski materijalizam ima, dakle, ve kao teorija za pret-postavku svjetsko-povijesnu aktuelnost proleterske revolucije. U tom smislu kao objektivni temelj cijele epohe i istovremeno sta-jalite za njezino razumijevanje tvori on jezgru Marxova uenja. Uprkos tom ogranienju, koje je dolo do izraaja u otrom otkla-njanju svih neutemeljenih iluzija, strogoj osudi svih puistikih pokuaja oportunistika tumaenje odmah se hvata za tzv. zablude Marxovih pojedinanih predvianja da bi posredno, potpuno i te-meljito iskorijenilo revoluciju iz cjelokupne zgrade marksizma. Ortodoksni branioci Marxa izlaze tako do pola puta ususret nje-govim kritiarima. Kautsky, nasuprot Bernsteinu objanjava da se odluka o diktaturi proletarijata moe mirno prepustiti budunosti. (Nekoj vrlo dalekoj budunosti).

Lenjin je u toj taki po_novno uspostavio istou Marxova uenja! On ju je upravo ovdje shvatio ak jo jasnije i konkretnije. Ne u tom smislu da je bilo kako pokuao popraviti Marxa, nego je jedino poslije smrti Marxa ugradio u uenje tok povijesnog pro-cesa. A to znai da aktuelnost proleterske revolucije ne lebdi vie nad radnikom klasom, koja se oslobaa samo kao svjetsko-povi-jesni horizont, nego da je revolucija za radniki pokret postala pitanje dana. Prijekor za blankizam i sl. koji je taj temeljni stav Lenjina doivio, on moe mirno podnijeti. Ne samo zbog dobrog drutva, budui da ga mora dijeliti s Marxom (s izvjesnim Mar-xovima stranama) nego to u to drutvo nije dospio nezaslueno. S jedne strane, ni Marx ni Engels nisu zamiljali aktuelnost pro-leterske revolucije i njenih konanih ciljeva kao da ih se . moe ozbiljiti u bilo kom trenutku, bilo kada i bilo kako. Ali s druge

POLITICKA MISAo

stran~ :z;a obojicu je aktuelnou revolucije postignuto sigurno :rpjerilo za, odluivanje o svakom svakodnevnmh pitanju. Aktuelnost

:r~volucije odreuje temeljni ton cijele epohe. Tek taj odnos po-jedinanih inil spram tog centra, koji se moe nai tanom ana-lizqm drtitveno,po:vijesn.e cjsline ini pojedini in revolucionar-nim ili kontrarevolucionarnim. AktYelnost revolucije znai, dakle, tretiranje svakog pojedinog svakodnevnog pitanja u konkretnoj povezanost,}-drutveno-povijesne cjeline; gledanje na svako od njih kao na momenat oslobaanja proletarijata. Lenjinovo p:mirenje IJ;JPrksizma sastoji se samo - samo! - u iskrenijem, uoljivijem i zamanijem poveziv;;t1,1ju pjedinih ina sa zajednikom sudbi-nom, s revoh,tcionarnim udesom cijele radnike klase. Ono znai samo da je svako pitanje dana - ve kao pitanje dana - isto-vremeno postalo temeljni problem revolucije.

. Razvoj kapitalizma uinio je proletersku revoluciju pita-njem dana. Pribliavanje te revolucije nije vidio samo Lenjin. On $e ne razlikuje meutim, samo hrabrou, odanou i portvova-nou od onih koji su u trenutku, kad je revolucija, koju su i oni teurijski proklamirali kao aktuelnu, postala praktiki aktuelna,

kukaviki uzmakli, nego se istovremeno razlikuje teorijskom ja-snoom od najboljih i najdobronamjernijih revolucionera svoga vremena. ak su i oni aktuelnost proleterske revolucije shvatili samo onako kako ju je mogao spoznati Marx u svoje vrijeme: kao temeljni problem Cijele epohe. Oni su, meutim, bili nespos0bni da tu svoju, iz, svjetsko-povijesne perspektive, ali samo iz svjetsk0-povijesn~ perspektive, tanu spoznaju uine sigurnim pravilom svih prolema dana, kako politikih tako ekonomskih, kako teorijskih tako taktikih, kako agitatorskih tC;tko organizacionih. Taj korak ka konk~etizaciji marksi:cma koji je sada postao potpuno prakti-an, uinio je jedino Lenjin. Stoglit je on - u svjetsko-povijesnom smislu - jedini teoretiar: dorastao Marxu, koga je prole-terska oslobodilaka borba do s.ada dala.

ll Proletarijat kao vodeea klasa Neod:rivost ruskih p;rilikas pokazala se mnogo prije zbiljskog

r.az;voja kapitalizma, mnogo. prije postanka industrijskog proleta-riJata. Raspadanje agrarnog feudalizma i birokratskog apsolutizma postalo je ve mnogo ranije ne samo neosporna injenica ruske zbilje, nego je proizvodilo - u nemirima seljatva i revolucioni-ranju tzv. deklasirane inteligencije - drutvene slojeve koji su se, iako jo vrlo nejasno, smueno. i isto elementarno, s vremena na vFijeme, podizali protiv carizma. Jasno je, da je :razvoj kapitalizma.

ak iako sam~ ta injenica i njezino. znaenje ostanu skriveni i pronicljivima, morao. sve vie intenzivirati to objektivno rastroj-stvo i njegove revolucionarno-ideoloke posljedice. U drugoj po-lq;vici XIX st. moralo je postati sve oitije da se Rusija, jo 1848. godine. siguran zatitnik evropske reakcije, postepeno kree prema

r;evolucij~. Bilo j~ samo pitanje kakav e karakter imati ta revo-lucija? l u najuoj; povezanosti s tim: koja. bi klasa trebalo da igra voqeu ulogu u; p.jpj? Razumije se samo po sebi da su sebi prve ge-n~raciJe revolucionera postavljale to pitanje jo vrlo nejasno. Prije svega one su u grupama koje su se podizale protiv carizma vidjele neto jedinstve11o: na:r:od. Ralanj~nost na intelektualne i manu-

LUKACS, LENJIN 133

eine radnike nije mogla, dodue, ni na tom stupnju ostati prikri-vena ali nije imala nikakvu odluujuu teinu, budui da je na-rod' mogao imati jo vrlo nejasnu klasnu fizionomiju, i budui da su se pokretu pridruili samo doista poteni revolucioneri, koji su vrsto vjerovali da moraju ii u narod i sluiti njegovim inte-resima.

Pri takvom stanju revolucionarnog pokreta, razvoj Evrope nije mogao biti bez utjecaja na tok zbivanja, a samim tim i na po-vijesnu perspektivu iz koje su revolucioneri vrednovali ta zbiva-nja. Ovdje s~ oba:rez~o moral.o I?oJaviti pit~nje.: da ~~ je evrop~k~ razvoj, razvoJ kap1tahzma, neizbJezna sudbma 1 RuSIJe? Mora h 1 Rusija proi kroz pakao kapitalizma da bi nala svoj spas u soci-jalizmu? Ili ona moe, zbog osobitosti svojih prilika, zbog jo po-stojee seoske komune, preskoiti taj stadij razvoja i pronai di-rektan put iz prakomunizma u razvijeni komunizam. Odgovor na to pitanje nije ni u kom sluaju bio tako samorazumljiv, kako nam se to danas ini. Friedrich Engels je na to pitanje jo 1882. ovako odgovorio: Ako ruska revolucija istovremeno izazove ev-ropsku proletersku revoluciju, moe dananje rusko zajedniko vlasnitvo posluiti kao izlazite komunistikog razvoja. .

Ovo nije mjesto ak ni da se samo skicira povijest teorijskih borbi oko tog pitanja. Mi smo kod tog problema morali izabrati nae izlazite, jer je s njim bilo postavljeno i pitanje o vodeoj klasi dolazee revolucije. Jasno je da priznanje seoskog komuni-zma za izlazite i ekonomski temelj revolucije neminovno ini se-ljatvo vodeom klasom drutvenog preobraaja. Adekvatno toj ekonomskoj i socijalnoj bazi, revolucija bi morala traiti neko

drukije teorijsko utemeljenje od historijskog materijalizma, koji nije nita vie nego pojmovni izraz za nuni prijelaz iz kapitalizma u socijalizam koga drutvo vri pod rukovodstvom radnike klase. Spor o tome je li Rusija spremna da se kapitalistiki razvija, je li kapitalizam u Rusiji sposoban da se razvija; zatim znanstveno-metodike kontroverzije: je li historijski materijalizam opevaea teorija drutvenog razvoja kao i rasprava o tome koja je drutvena klasa pozvana da bude zbiljski motor ruske revolucije - kreu se sve oko istog pitanja. Sve one su ideoloki izraz razvoja ruskog proletarijata: momenti razvoja njegove ideoloke (i prema tome taktike, organizacione) samostalnosti naspram drugih klasa.

To je dugotrajan i bolan proces koga mora pretrpjeti svaki radniki pokret. Specifino ruski su pri tom samo pojedini pro-blemi kojima se priznaje osobitost klasnog poloaja i samostal-nost klasnih interesa proletarijata (radnika klasa Njemake na-lazila se na tom stupnju za vrijeme Lassala- Bebela i Schweizera, a jedno od odluujuih pitanja pri tom je bilo njemako jedinstvo). Ipak, upravo ti specifini lokalni problemi kao takvi moraju biti pravilno rijeeni ako se proletarijatu eli izboriti samostalnost klasnog djelovanja. Tu ne koristi ni najbolje teorijsko kolovanje ukoliko ono ne ide dalje od opeg. Da bi postalo politiki djelo-tyorno ono mora doi do izraaja upravo u rjeavanju tih speci-~Inih problema. (Tako npr. ni Marxov neposredni uenik, vatreni Internacionalist Wilhelm Liebknecht nije nikako mogao u takvim

P.~jedinanim pitanjima nai ni eu, ni sigurniju odluku od teo-r9ski potpuno smuenih lasalijanaca). Specifino rusko u takvoj Situaciji je i to da teorijska borba za samostalnost proletarijata, za spoznaju njegove vodee uloge, nije nigdje jasno i jednoznano

134 POLITiKA MISAo

rijeena kao u Ru~ijL Stoga je ruski pr,oletarijat mpgao biti oslo-boen oscilacija, ne u ishodima klasne borbe gdje su one nemi-novne nego u teorijskoj jasnoi i taktiki-organizacionoj sigurnosti radnikog pokreta, koje smo imali prilike promatrati u svim razvi-jenijim zemljama bez iznimke. On se mogao, bar u svom najsvje-snijem sloju, razvijati tako pravocrtno i jasno kao to su ekonom-ske snage ruskog kapi,talizma razvijale njegov klasni poloaj.

Lenjin nije bio prvi koji je zapoep tu borbu. Ali on je bio jedini koji je sva ta p~tanja radikalno domislio do kraja i koji je svoj teorijski uvid radikalno prenio u praksu . .

Lenjin . je bio samo jedan od teorijskih sugovornika u sporu s izvornim predstavnicima ruskog socijalizma - narodnjacima. Naravno, svrha 1ijegove teorijske borbe bila je da dokae samo-stalnu vodeu ulogu proletarijata u buduoj sudbini Rusije. Ali kako su se put i sredstva te diskusije mogla sastojati samo u do-kazivanju da tipian razvoj kapitalizma (prvobitna akumulacija) kako ga je zacrtao Marx vai i za Rusiju, u dokazivanju kako i u Rusiji moe i mora nastati . razvijeni kapitalizam, morala je ta rasprava zagovornike klasne borbe --:- . privremeno - dovesti u isti tabor s ideolozima . ruskog kapitalizma koji je tek nastajao. Teorijsko razgranienje .proletarijata od bezlinosti naroda nije,

meutim, samo sobom nosilo i priznanje njegove samostalnosti i vodee uloge. Naprotiv. Jednostavno, mehaniko-nedijalektika konsekvencija dokaza da razvojne tendencije ruskog privrednog ivota idu prema kapitalizmu, izgleda kao priznanje tog realiteta i zduno zahtijevanje njegovog pribliavanja. I to ne samo za pro-gresivnu buroaziju ija - privremena - marksistika ideolo-gija postaje razumljiva ako se ima na umu da je marksizam jedina ekonomska teorija koja ukazuje na nunost postanka kapitalizma iz raspadanja pretkapitalistikog svijeta. To zajedniko stremlje-nje mora proleterskim marksistima, koji shvaaju marksizam mehaniki a ne dijalektiki, izgledati ak nuno. Oni ne razumiju - a to je Marx nauio . od Hegela i osloboeno od svake mitolo-gije i idealizma ugradio u svoju teoriju- da priznanje neke injenice ili tendencije kao zbiljski prisutne ni izdaleka ne znai da ona mora biti priznata kao zbilja koja je mjerodavna za nae dje-lovanje; da je, dodue, ' sveta dunost svakog pravog marksiste da hrabro i bez iluzija gleda injenicama u oi, ali da za svakog pra-vog marksistu postoji . uvijek neto to je zbiljskije i zbog toga .vanije nego pojedinq.ne injenice ili tendencije: zbilja cjelokup-nog procesa, cjelina povijesnog razvoja. Stoga Lenjin pie: Stvar je buroazije da razvija . trustove, da ene i djecu tjera u tvornice te da ih tamo upropatava, guli i osuuje na naJveu bijedu. Mi ne teimo takvom razvoju, mi ga ne potpomaemo nego se borimo protiv njega~ Ali kako se borimo? Mi znamo da su trus tovi i tvorniki rad ena napredak. Mi se ne elimo vratiti k zanatima, kapitalizmu bez monopola i radu ena u kuanstvu. Naprijed kroz

. trustove i ,sve ostalo i preko njih u socijalizam! Tim je dano .stajalite za lenjinsko rjeenje tog cjelokupnog

kompleksa pitanja. A otuda slijedi da priznavanje neminovnosti kapitalistikog razvoja u Rusiji, priznavanje povijesnog napredo-vanja koje u njemu lei, nipoto ne znai i to da proletarijat treba 'i potpomagati taj razvoj. On ga mora pozdraviti, jer tek taj razvoj tvorj tlo . za . n,astajanje . proletarijata kao odluujue snage. Ali on ,ga mora ppzdrav~t~ ~kao . uvj~t . kao ,pretpostavku svoje vlastite ne-

LUKACS, LENJIN ' . 135

pokolebljive borbe. protiv_ }biljskih l!os~laca to~ razvoja_: ptot~y b~roazije. Tek to d_9alekt1cko sh.~ac~nJe . n~m1l!.ovnost1 p~VIJesmh razvojnih tendenciJa stvara teonJski prostor za samostalm nastup roletarijata u klasnoj borbi. Jer ako se prizna jedino neminov-~ost kapitalistikog razvoja kao to su to uinili ideoloki prvo-

borci ruske buroazije i . kasniji menjevki, slijedi zakljuak da Rusija mora najprije zavriti svoj kapitalistiki razvoj. Nosilac tog razvoja je buroazija. Tek nakon to taj razvoj daleko odmakne, tek nakon to je buroazija ekonomski i politiki odstranila ostatke feudalizma i zamijenila ih modernom kapitalist~kom, demokrat-skom itd. zemljom, moe zapoeti samostalna klasna borba pro-Ietarijata. Prijevremeno istupanje proletarijata sa samostalnim kla-snim ciljevima nije samo beskorisno, budui da proleta:rijat u toj borbi izmeu buroazije i carizma jedva dolazi u obzir kao -pose-bna snaga, nego je ak i za proletarijat opasno. Ono, naime, strai buroaziju, slabi njezinu udarnu snagu spram carizma i upravo je tjera u njegov zagrljaj. U borbi za modernu Rusiju proletarijat, dakle, dolazi u obzir - prije svega - samo kao pomoni odred napredne buroazije.

Jasno je, iako to u tadanjim raspravama nije sasvim razja-njeno - da je u temelju djele te kontroverze lealo pitanje o aktuelnosti revolucije; da su se putevi onih uesnika rasprave koji nisu bili manje ili vie svjesni ideolozi buroazije, razilazili u tome da li su revoluciju smatrali aktuelnim problemom, pitanjem dana za radniki pokret, ili im se revolucija inila kao daleki konani cilj, nepodoban da vri bilo kakav odreeni utjecaj na trenutne odluke. Zaista je vie nego pitanje bi li menjeviko stajalite, ak i kad. bi se mogla priznati tanost njihove povijesne perspek-tive, bilo prihvatljivo za proletarijat. Ne bi li takvi vjerni sljed-benici buroazije toliko zamaglili klasnu svijest proletarijata, da bi ideoloki potpuno onemoguili ili barem jako oteali odvajanje ,aa _ buroazije . i samostalno djelovanje proletarijata ak i u onom povijesnom trenutku koga bi i menjevika teorija smatrala po-dobnim. (Sjetite se engleskog radnikog pokreta). Takva pretpo-stavka je, dodue, praktiki izlina. Jer dijalektika povijesti, koju su -oportunisti poku

136 POLITIKA MISAO

buroazije . i feudalizma, a s druge strane ovako ideoloki zakrljala buroazija preputa ostvarenje svojih starih revolucionarnih zah-t jeva proleterskoj revoluciji. Iako taj savez izmeu buroazije i starih sila moe biti problematian, budui da je to kompromis od zajednikog straha pred jednim veim zlom, a ne klasni savez na temelju pozitivnih zajednikih interesa, on ipak ostaje vana i nova injenica. Cinjenica protiv koje se ematski i mehaniki dokaz o nunoj povezanosti kapitalistikog razvoja i demokra-cije bezuvjetno mora pokazati kao iluzija. Politika demokracija je - kae Lenjin - samo jedan od moguih (iako teorijski za

isti kapitalizam normalnih) oblika nadgradnje u kapitalizmu . .Cinjenice dokazuju da se kako kapitalizam tako i imperijalizam razvijaju pri svakom politikom obliku, i potinjavaju sebi sve ob-like. U Rusiji posebno taj brzi preobraaj buroazije od - pri-vidno - radikalne opozicije do potpomaganja carizma poiva bit-no na tome to kapitalizam koji u Rusiji nije organski rastao ve u svojim poecima pokazuje jak monopolistiki karakter (preteno velika poduzea, uloga financijskog kapitala itd.). Otuda slijedi da je buroazija brojno manji i socijalno slabiji sloj nego u drugim zemljama gdje se kapitalistiki razvoj odvijao organ-ski, ali da je istovremeno u velikim poduzeima bre poloen materijalni temelj za razvoj revolucionarnog proletarijata nego to se to - ematski brojno tumaenje - tempa razvoja ruskog ka-pitalizma slutilo. Ako se, meutim, savez sa progresivnom buro azijom pokazao kao iluzija, ako je proletarijat koji se osamosta-ljuje, ve odluno raskinuo s kaotinim pojmom naroda, nee li on upravo tom teko izborenom samostalnou biti doveden u beznadenu izolaciju i zbog toga voen u unaprijed bezizlaznu bitku? Taj est i planzibilan prigovor protiv Lenjinove povijesne perspektive bi bio valjan kad otklanjanje agrarne teorije narod-njaka, spoznaja o nunom raspadanju agrarno-komunistikih osta-taka ne bi takoer bila dijalektika spoznaja. Dijalektika tog pro-cesa raspadanja- a dijalektika spoznaja je samo pojmovno shva-

anje radikalno-dijalektikoga stanja - lei u tome to obveznost raspadanja tih formi ima svoj jednoznano odreeni pravac samo kao proces raspadanja, dakle, samo negativno. Nikako se iz njega samoga ne moe odrediti koji e pak obrat taj proces uzeti u po-zitivnom smislu. To ovisi o razvoju drutvene okoline, o sudbini povijesne cjeline. Konkretnije reeno ekonomski neminovan proces raspadanja starih agrarnih oblika i to kako plemikih tako i se-

ljakih, moe krenuti u dva smjera. Pri tom, po Lenjinovim rije-ima oba rjeenja, svaki na svoj nain olakavaju prijelaz na vii stupanj' tehnike i oba omoguavaju napredak agrikulture. Jedan put je uklanjanje svih srednovjekovnih (i starijih) osta-taka iz seljakog ivota. Drugi -Lenjin ga naziva pruski -karak-teristian je po tome to se srednovjekovna feudalna prava ne likvidiraju odjednom, nego se postepeno prilagoavaju kapitali-zmu. Oba su mogua, i oba su u poreenju s postojeim - eko-nomski - progresivna. Ali jesu li obje tendencije jednako mogue i u odreenom smislu jednako progresivne; to e odluivati o tome koja je od njih odreena da bude ozbiljena? Lenjinov od-govor na to pitanje, kao i na svako drugo je jasan i jednoznaan : klasna borba. Time se jasnije i konkretnije ocrtavaju obrisi onog miljea u kome je proletarijat pozvan da nastupi kao vodea klasa. Odluujua snaga u toj klasnoj borbi koja Rusiji pokazuje smjer

LUKACS, LENJIN 137

prijelaza iz srednjeg u nov~. vijek moe v b~ti, samo proletarijat. S~] jaci su - ne samo zbog nJihove zastraSUJUce kulturne zaostalosti, neuo prije svega zbog njihova objektivnog klasnog poloaja -

sp~sobni s~rno za ~~ement~rni_ otpor proti_v njihovva _sve teeg po~ loaja. Om su SVOJim obJektivmm klasmm polozaJem odreem da ostanu kolebljiv sloj, klasa o ijoj sudbini na koncu odluuje klasna borba u gradu, sudbina grada, teke industrije, dravnog aparata itd. tek ta povezanost omoguava proletarijatu da igra odluujuu ulogu. Njegova borba protiv buroazije bi - u danom povijesnom trenu~ku :::- i~na~a. manje _izgleda . kad bi bu~

POLITIKA MISAO

-od njih omalovaavali postojanje i znaenje tog problema; da nisu vidjeli kako odluujua pobjeda proleterijata na tom dugom putu prolazi kroz mnoge poraze, te da su pri tom neizbjeni ne samo materijalni nego i ideoloki padovi ispod ve dostignutog nivoa. Oni su znali - da navedemo formulaciju Rose Luxemburg - da revolucija po svojim drutvenim pretpostavkama ne moe nikada doGi prerano, ali da se mora odigrati prerano s obzirom na odranje vlasti. (Dakle, ideoloki) . Time su, i pored ove povijesne perspektive o putu proletarijata do njegova osloboenja zastupali miljenje da je spontano-revolucionarni samoodgoj proleterskih inasa (kroz masovne akcije i njihova iskustva), potpomognut teo-rijski tanom agitacijom, propagandom itd. partije, dovoljan da garantira potreban razvoj, i tako na izvjestan nain ostali pri ideo_l\)kom dozrijevariju proleterijata za njegov revolucionarni pozzv.

Lenjin je bio prvi - a dugo vremena i jedini - znaajan voa i teoretiar koji je tom problemu pristupio s teorijski bitne i zato praktiki odluujue strane: sa strane organizacije. Danas je ope poznat spor oko lana l. Statuta organizacije na Briselsko-londonskom kongresu 1903. Vodio se oko pitanja moe li biti lan organizaCije onaj koji je potpomae i radi pod njezinom kontro-lom (kao to su htjeli menjevici) ili je pri tom neminovno sudje-lovanje u ilegalnim organizacijama, pristupanje partijskom radu svim svojim biem, i potpuno podreivanje - vrlo strogo konci-pil-anoj - partijskoj disciplini. Ostala organizaciona pitanja, npr. centralizma samo su nune stvarne posljedice tog stftva. Taj se spor m oe razumjeti samo iz proturjenosti obaju temeljnih sta-vova . o mogunosti, vjerojatnom toku, karakteru itd. revolucije, iako je svu tu povezanost . tada prozreo jedino Lenjin.

Boljeviki plan organizacije izdie iz manje-vie kaotinog mnotva cijele klase grupu revolucionera, kojima su ciljevi jasni, koji su spremni na svaku rtvu. Nije li tako stvorena opasnost da se ti ptbfesionalni revolucineri odvoje od zbiljskog ivota klase i u toj odvojenosti izrode u grupu zavjerenika, sektu? Nije li taj plan organizacije samo praktina posljedica onog blankizma za koga su Otroumni

LUKACS, LENJIN 139

meutim, rnogao pojaviti i sa sasvim suprotne strane: upravo aktu-elnost revolucije ini takvu organizaciju suvinom. Moglo _je u vri-jeme mirovanja revolucionarnog pokreta i biti korisno organiza-ciono okupljanje revolucioiiera od zanata. Ali u godinama same revolucije, u vrijeme kada su mase najdublje uzbuene, kad u toku jednog tjedna, ak jednog dana, sakupljaju vie revolucionarnih iskustava i postaju zrelije, nego inae desetljeima, kada revolu-cionarno nastupaju ak i oni dijelovi klase koji se zbog svojin svakodnevnih uitaka nikad nisu dali uvui u pokret, takva orga-nizacija je nekorisna i besmislena. Ona odnosi potrebnu energiju i, ako postane utjecajna, koi spontanu, revolucionarnu aktivnost masa.

Potpuno je jasno: taj prigovor ponovno vodi problemu ideo-lokog dozrijevanja. Komunistiki manifest vrlo jasno odreujt: odnos revolucionarne partije proleterijata spram cjelokupne klase. Komunisti se od ostalih radnikih partija razlikuju samo time to s jedne strane u razliitim nacionalnim borbama proletera istiu i ostvaruju zajednike, od nacionalnosti nezavisne, interese cjelo-kupnog proletarijata, a s druge strane time to na razliitim stup-njevima razvoja, kroz koje prolazi borba izmeu proletarijata i buroazije, uvijek zastupaju interese cijelog pokreta. Komunisti su, dakle, praktino onaj dio proletarijata koji je najodluniji, koji uvijek gura dalje; oni prije ostale mase proletarijata imaju uvid u tok i ope rezultate proleterskog pokreta Oni su - dru-gim rijeima - klasna svijest proletarijata koja je dobila vidljiv oblik. Pitanje njezine organizacije rjeava se prema predvianju kako proletarijat doista zadobiva i potpuno prisvaja svoju vlastitu klasnu svijest. Svatko, tko bezuvjetno ne porie revolucionarnu funkcij:u partije pretpostavlja da se to ne deava samo po sebi, mehanikim djelovanjem ekonomskih snaga kapitalistike proiz-vodnje, pukim organskim rastom spontaniteta masa. Razlika iz-meu Lenjinove koncepcije partije i ostalih koncepcija poiva prije svega na tome to on s jedne strane dublje i ozbiljnije nego drugi

shvaa diferenciju unutar proletarijata (nastanak radnike ari-stokracije) i to s druge strane vidi revolucionarnu suradnju pro-letarijata s drugim klasama u naprijed izloenoj, novoj povijesnoj perspektivi. Otuda slijedi poveano znaenje proletarijata u pri-premanju i voenju revolucije, a otuda opet vodea uloga partije spram radnike klase.

Nastanak i rastue znaenje radnike aristokracije s ovog stajalita znai da sve vie raste i uvruje se uvijek prisutna - relativna - divergencija neposrednih svakodnevnih interesa iz-vjesnih radnikih slojeva od zbiljskih interesa cijele klase. Kapi-- talistiki razvoj koji je u poetku silom izjednaio i ujedinio geo-grafski, cehovski itd. razjedinjenu radniku klasu, stvara sada novu diferencijaciju. Posljedica te diferencijacije nije sada vie samo razjedinjenost proletarijata u neprijateljstvu spram buroazije. Po-red toga nastaje opasnost da ti slojevi, kojima je njihov uspon do malograanskog naina ivota, posjedovanje pozicija u partij-skoj i sindikalnoj birokraciji, mjestimino i gradskoj upravi uspr-kos - ili upravo zbog - njihove ideologije koja je postala gra-anska, nezrelosti njihove proleterske klasne svijesti, omoguio ;nadmonost u formalnom obrazovanju i rutini upravljanja nad -ostalim radnikim slojevima, budu u stanju da djeluju ideoloki !konzervativno na cijelu klasu. To znai da oni svojim utjecajem

POLITICKA MISAO

u proleterskim organizacijama pridonose zamagljivanju klasne svi-jesti svih radnika i usmjeravaju proletarijat u pravcu preutnog saveza s buroazijom. Puka teorijska jasnoa i odgovarajua agi-tacija i propaganda ne mogu s tom opasnou izai na kraj. Te suprotnosti interesa dugo se ne ispoljavaju u obliku koji bi bio vidljiv svini radnicima, to vie, ak i njihovi ideoloki predstav-nici ponekad niti ne slute da su ve zastranili s puta cjelokupne klase. Stoga se te razlike mogu vrlo lako prikazati kao teorijska ili taktika

LUKACS, LENJIN i41

zacije su dosljedu~ tome: za ~~nove parti.je najstn~i izbor s ob~ironi na klasnu SVIJest; a maksimalna solidarnost 1 potpomaganJe za sve potlaene i izrabljivane ti kapitalistikom drutvu. Ona di-

jalektiki ujedinjuje zatvorenost, koja je svjesna cilja i univer-zalnost; voenje revolucije u strogo . proleterskom smislu i njezin

openacionalni (i internacionalni) karakter. Menjevika organiza-cija sl~b! ta dva ~ala, ~~jea ih, shiav.a do ~.om~romis.a i tako ujedinJUJe u samoJ partl]l. Ona se odvaJa od s1rokih sloJeva pot-

laenih (npr. od seljaka) a ujedinjuje u partiji najraznovrsnije interesne grupe koje joj prijee jedinstveno miljenje i djelovanje. Umjesto da u burnoj borbi klasa koje se kaotiki trvu - jer se svaka revolucionan1a situacija ispoljava upravo duboko razrova-nim kaotinim stanjem cijelog drutva - pomogne da se oformi! dovoljno jasan front koji je odsudan za pobjedu, front proletari-jata protiv buroazije i oko proletarijata okupi ostale nerazvijene grupe ~rugih P?vt:l~e~ih, tak~a partija se sama :pret~ara u ?e~li~nu mj'eav!nu razhc1t1h mteresmh grupa. Ona moze dJelovati Jedmo pomou unutranjih kompromisa i postaje ili privjesak svjesnijih i elementarnijih grupa ili je prisiljena da fatalistiki promatra do"

gaaje . Lenjinova zamisao organizacije znai dvostruki prekid s me-hanikim fatalizmom: kako s onim koji klasnu svijest proletari-iata shvaa kao mehaniki proizvod njegovog klasnog poloaja, ~ako i s oJilim koJi u samoj revoluciji vidi samo mehaniki izraz ekon0mskih snaga koje su fatalistiki izbile, i koje - pri dovoljnoj zrelosti objektivnih uvjeta revolucije - tako rei automatski vode proletarijat do pobjede. Kad bi se moralo ekati da proleta" rijat ue u odluujuu bitku jedinstveno i jasno, ne bi nikad bilo revolucionarne situacije-. S jedne strane bit e uvijek - a to je ka)!litalizam razvijeniji to vie- proleterskih slojeva koji pasivno promatraju oslobodilaku borbu njihove klase i ak prelaze u pro-

tivntki tabor. S druge strane dranje proletarijata, njegova od-lunosil: i visina ldasne svijesti nije ni u kom sluaju neto to fatalistikom nunou proizlazi iz njegova ekonomskog poloaja.

Jasno je, samo po sebi, da i najvea i najbolja partija svijeta ne moe praviti revoluciju. Ali nain .kako proletarijat reagira na neke situacije bitno ovisi o jasnoi i energiji koju partija moe dati svojim klasnim ci'ljevima. U vrijeme aktuelnosti revolucije stari problem, moe li se ili ne moe praviti revolucija, dobiva tako po.tpuno novo znaenje. S tom promjenom znaenja mijenja se i odnos partije i klase; mijenja se i znaenje organizacionog pitanja za: . partiju i cjelokupni proletarijat. U temelju st'arog pitanja o pravljenju revolucije lei okotalo, nedijalektiko odvajanja nu" nosti povijesnog toka od aktivnosti djelotvorne partije. Na tom nivou, gdje pravljenje revolucije znai njezino Stvaranje iz ni-

ega , treba to pravljenje potpuno odrei. . . Aktivnost partije u vrijeme revolucije znai, meutim, neto

hitno dmgo. Ako je temeljna znaajka vremena revolucionarnost, tq.da akutao revolucionarna situaCija moe nastupiti svakog trena. Teko da se ikada rilogu tano unaprijed odrediti vrijeme i okol-nosti njezina nastupanja. Ali se zato ti;m vi.e mogu unaprijed od-rediti one tendencije koje vode njezinom nastupanju i osnovne

c~.te pravilnog, djelovanja pri njezinom nastupanju. Aktivnost par-tl~ e je utemeljena u toj spoznaji povijesti: Partija mora pripremiti 1:~voluciju. To znai da ona mora s jedne strane pokuati da svo~ Jim djelovanjem (svojim utjecajeni' na aktavnost proletarijata i

142 POLITIKA MISAO

drugih potlaenih slojeva) ubrza sazrijevanje tih tendencija za re-voluciju. S druge strane ona proletarijat mora ideoloki, taktiki materijalno, organizaciono pripremiti za djelovanje kakvo je nUn~ u akutnoj revolucionarnoj situaciji. Time i unutranja organiza-ciona pitanja dospijevaju u novu perspektivu. Stara shvaanja kako ono koje je zastupao Kautsky da organizacija ini pretpo~ stavku revolucionarnog djelovanja, tako i ono Rose Luxembourg da je partija proizvod revolucionarnog masovnog pokreta, poka~ zuju se kao jednostrana i nedijalektina. Funkcija partije da pri-premi revoluciju ini od nje istovremeno i jednako intenzivno pro-izvoaa i proizvod, pretpostavku i plod revolucionarnog pokreta masa. Svjesna aktivnost partije poiva na jasnoj spoznaji objek-tivne nunosti ekonomskog razvoja, njezina stroga organizaciona zatvorenost ivi u stalnom plodonosnom proimanju s elementar-nim borbama i patnjama masa. Rosa Luxembourg mjestimino se jako pribliila tom proimanju. Ali ona u njemu ne razabire svjesni i aktivni elemenat. Zbog toga i nije bila u stanju da spozna kljunu taku Lenjinove koncepcije partije: njezinu funkciju da pripremi revoluciju. Stoga je morala na najgrublji nain krivo razumjeti sve organizacione principe koji su otuda slijedili. Sama revolucio-narna situacija ne moe, naravno, biti proizvod djelovanja partije. Z_adatak partije je da predvidi koji pravac poprima razvoj objek-tivnih ekonomskih snaga i kakvo treba da bude ponaanje radnika da bi bilo primjereno situaciji koja se tako razvija. Adekvatno tom predvianju ona mora to je vie mogue duhovno, materi-jalno i organizaciono pripremiti proletarijat s obzirom na ono to dolazi i s obzirom na njegove interese spram toga. Posljedice i situacije koje slijede iz tog budueg proizvodi su ekonomskih sna-ga kapitalistike proizvodnje, koji djeluju slijepo i nunou pri-rodnih zakona. Ipak, ni ovdje na mehaniko-fatalistiki nain. Mi smo ve na primjeru ekonomskog raspadanja agrarnog feudali-zma u Rusiji mogli vidjeti da je sam proces raspadanja dodue proizvod koji nastaje silom kapitalistikog razvoja, ali da njegove posljedice na klasnu strukturu drutva, klasne podjele, koje iz nje-ga nastaju, nisu - promatra li ga se izolirano - ni u kom sluaju utemeljene samo u tom procesu, te da, stoga, ne mogu biti samo iz njega spoznatljive. One ovise o okolini u kojoj e se odigrati. ~udbip_a cijelog drutva, koga su ti procesi sastavni dio, je posljed-nji momenat koji odreuje njihov smjer. Veliku ulogu u toj cje-lini igraju djelovanja klasa koja nastaju spontano-elementarno ili koja su svjesno voena. to je neko drutvo vie razrovano, to je vie prestala funkcionirati njegova normalna struktura, to je vie poremeena njegova socijalno-ekonomska ravnotea, to zna-i, to je neka situacija revolucionarnija, to je odsudnija njihova uloga. Otud slijedi da cjelokupni razvoj drutva u vrijeme kapita-lizma ni u kom sluaju ne ide jednostavnim ravnim pravcem. to vie, iz tog proimanja nastaju u drutvenom totalitetu situacije u kojima se odreena tendencija moe ozbiljiti samo ukoliko se situacija pravilno spozna i prema tome ocijeni. Ali razvoj ekonom-skih snaga koji je prividno neodoljivo gonio u takvu situaciju, ukoliko se to zanemari i ne povuku posljedice, ni u kom sluaju ne nastavlja dosadanju liniju jednako neodoljivo, nego se esto

izvre u svoju suprotnost. (Predstavite sebi poloaj Rusije da bolj-evici nisu u novembru 1917. osvojili vlast i doveli agrarnu revo-luciju dokraja. Prusko rjeenje agrarnog pitanja ne bi bilo pot-

LUKACS, LENJIN 143

uno iskljueno pod jednim kontrarevolucionarnim ali u poree~ju s predrevolucionarnim carizmom, modernim kapitalistikim reimom)

Tek kad se spozna povijesna okolina u kojoj proleterska par-tija treba da djeluje, moe se zbiljski shvatiti njezina organizacija. Ona poiva na golemim svjetsko-historijskim zadacima koje pro-leterijatu postavlja epoha propadanja kapitalizma, na golemoj svjetsko-historijskoj odgovornosti koju ti zadaci svaljuju na vo-

dei sloj proletarijata. Stoga to partija iz spoznaje totaliteta dru-tva zastupa interese cijelog proletarijata (i kroz to posebno inte-rese svih potlaenih, budunost ovjeanstva) ona mora u sebi ujediniti sve suprotnosti u kojima se izraavaju ti zadaci postav-ljeni od centra drutvene cjeline. Mi smo ve istakli da najstroi izbor lanova partije s obzirom na jasnou klasne svijesti i bez-uvjetnu o~anost stvari re~olucije, mra biti sjedinje~ s~ srata-njem, sa z1Votom masa koJe se bore 1 pate. Sva nastoJanJa da se ispuni prva strana ?e~ njezina P!otupol~, moraju .svriti okot~lou grupa sastavlJemh od samih dobnh revolucwnera. (To Je temelj borbe koju je Lenjin vodio protiv lijevih od otsovizma do KAP). Strogost zahtjeva prema lanovima partije samo je sred-stvo da se cjelokupnom proletarijatu (a kroz to i svim drutvenim slojevima koje kapitalizam izrabljuje) jasno stave pred oi, osvi-jeste njihovi istinski interesi; sve ono to doista lei u temelju njihovih nesvjesnih djelovanja, njihova nejasnog miljenja i zbr-kanih osjeanja.

Mase mogu uiti samo djelujui i samo borbom postati svje-sne svojih interesa. U borbi iji su ekonomsko-socijalni temelji u stalnoj promjeni te se stoga uvjeti i sredstva neprekidno mijenjaju. Vodea partija proletarijata moe svoje odreenje ispuniti samo onda ako je ona uvijek jedan korak ispred masa koje se bore, da bi im mogla pokazati put. Ipak, uvijek samo jedan korak ispred, kako bi uvijek mogla ostati voa njihove borbe. Njezina teorijska jasnoa vrijedi samo onda ako partija ne ostaje pri opoj, isto teorijskoj pravilnosti teorije, nego ako joj teorija uvijek izrasta iz konkretne situacije, ako teorijska ispravnost samo izraava uvi-jek smisao konkretne situacije. Partija, dakle, mora s jedne strane posjedovati teorijsku jasnou i vrstinu da bi mogla usprkos svim kolebanjima masa, riskirajui ak i prolaznu izolaciju, ostati na pravom putu. Ali s druge strane ona mora biti tako elastina i sposobna da ui, da bi u svakom, iako jo vrlo neizdiferenciranom istupu masa, mogla razabrati revolucionarne mogunosti koje su masama ostale neosvijetene.

Takvo prilagoavanje ivotu cjeline je nemogue bez najstroe discipline u partiji. Ako partija nije sposobna da svoju spoznaju situacije momentano prilagodi situaciji koja se neprekidno mije-nja, zaostaje iza dogaaja i od voe postaje ona koja je voena, gubi kontakt s masama i dezorganizira se. Posljedica toga je da organizacija mora neprekidno funkcionirati najveom otrinom i

strogou kako . bi to prilagoivanje, kad je to potrebno, mogla pretvoriti u djelo. To istovremeno znai da se ta elastinost mora neprekidno primjenjivati i na samu organizaciju. Oblik organiza-cije koji je u odreenoj situaciji bio koristan za odreene ciljeve, moe u promijenjenim uvjetima borbe postati konica.

U biti povijesti je da uvijek proizvodi novo. To novo se ne moe unaprijed izraunati nijednom nepogreivom teorijom: ono

~44 POUTICKA MISAo

se mora spoznati iz njegovih prvih klic;a koje se. pokazuju i svjesno razv.ija,ti do spoznaje. Ni u kom sluajq. nije zadatak partije da masama nametne bilo kakav apstraktno izmudrovani nain pona-anja . . Ona, naprotiv, treba neprestno da ui iz borbe i metoda borbe masa. Ali ona mora i u uenju biti aktivna pripremaJui naredne revolucionarne akcije. Onc.t mora ono do ega su mase dole spontano - pravilnim klasnim instinktom - osvijestiti i povezati s totalitetom revolucionar.Q.e borbe; ona mora prema Marxovi:rn, rijeima, objanjavati masama njihove vlastite akcije, da, bi ta.ko ouvala ne samo kontinuitet revolucionarnih iskustava proletarija,ta, nego da l?i svjesno i aktivno poticala daljnji razv!i)j tih iskustava. Organizacija treba da se kao instrument uklopi u

LUKACS, LENJIN 145

to odreuje smjer njezinih djelovanja. Nije to zastupniko djelo-vanje u ime ~la~e, nego intenzivir~nje djelovanja sam~. klase. ~artija dakle, koJa Je pozvaha da vodi proletersku revoluciJU ne pnma se tog vodstva dovrena, i ona nije nego i ona postaje. Proces plo-donosnog proimanja partije i klase ponavlja se - dodue izmi-'enjen - u odnosu partije spram njezinih lanova. Jer kao to Marx kae u svojim aforizmima o Feuerbach].l: Materjjalistiko uenje da su ljudi proizvod okolnosti i odgoja, promijenjeni ljudi, dakle, proizvod drugih okolnosti i izmijenjenog odgoja, zaboravlja, da upravo ljudi mijenjaju okolnosti i da sam odgojitelj mora biti odgojen. Lenjinova koncepcija partije je najotriji raskid s me-

hanikom i fatalistikom vulgarizacijom marksizma. Ona je prak-tino ozbiljenje njegove prave biti; njegove najdublje tendencije: Filozofi su samo svijet razliito tumaili, radi se o tome da se on izmijeni.

TV Imperijalizam: svjetski rat i graanski rat .

Jesmo li stupili u vrijeme odluujuih revolucionarnih borbi? Je li ve kucnuo as kada je proletarijat prisiljen da pod prijetnjom vlastitog unitenja ispuni svoj poziv za mijenjanje svijeta? Nema sumnje da nikakva ideoloka ili organizaciona zrelost proletarijata ne moe donijeti tu odluku, ako ta zrelost, odlunost proletarijata za bitku nije posljedica objektivnog ekonomsko-socijalnog poloa-ja svijeta koji goni na odluku. To ne moe odluiti jedan dogaaj, bilo pobjeda, bilo poraz. ak se ne moe niti utvrditi radi li se o pobjedi ili porazu, ako se promatra samo neki pojedinani doga-

aj . Tek povezanost sa cijelinom drutveno-povijesnog razvoja ozna" ava neki pojedinani dogaaj kao pobjedu ili poraz u svjetsko--povijesnom razmjeru. Stoga diskusija koja je izbila u ruskoj soci-jal-demokraciji jo u vrijeme prverevolucije, (a koja je obuhvaala kako menjevike tako i boljevike) a koja je dostigla svoj vrhunac poslije njezina poraza, diskusija o pitanju da li se govori u odnosu na revoluciju 1847. god. (prije odluujue revolucije) ili 1848. god, (nakon poraza revolucije) nuno preraste ruske probleme u uem smislu. To pitanje moe se rijeiti samo ako je rijeeno pitanje o temeljnoj znaajki nae epohe. isto rusko pitanje je li revolucija 1905. bila graanska ili proleterska, i je li - proletersko-revolu-cionarno - ponaanje radnika bilo pravilno ili pogreno, moe se isto tako odgovoriti samo u tom sklopu. Ipak ve samo ener~ gino postavljanje tog pitanja pokazuje smjer u kom treba traiti odgovor. Podjela na lijeve i desne i u radnikom pokretu izvan Rusije poinje sve vie poprimati oblik diskusije o opel'n karak-teru epohe. Diskusije o tome jesu li odreeni, sve vidljiviji eko-nomski fenomeni (koncentracija kapitala, sve vei znaaj velikih banaka, kolonizacija) samo kvantitativna poveanja normalnog razvoja kapitalizma, ili u njima: treba razabrati pribliavanje nove epohe kapitalizma - epohe imperijalizma? Treba li ratove koji nakon jednog relativno mirnog perioda postaju sve ei (burski rat, pansko-ameriki rat, rusko-japanski rat itd.) smatrati slu-

ajnim i epizodnim, ili u njima treba sagledati pFve znakove perioda sve eih ratova? I konano: Dostaju H stare metode borbe proletarijata, ako je razvoj kapitalizma stupio u novu fazu, da bi pod tim izmijenjenim uvjetima ostvarile klasne interese proleta-10 Politika misao

146 POLITICKA MISAo

rijata? Jesu li stoga ovi novi oblici klasne borbe proletarijata koji su se pojavili prije i za vrijeme revolucije (masovni trajk, oru. ani ustanak) dogaaji od samo lokalnog, specijalnog znaaja, mo. da ak pogreke i zablude, ili se u njima mora vidjeti prve pravilnim klasnim instinktom poduzete, spontane pokuaje mas~ da svoje djelovanje prilagode svjetskoj situaciji?

Lenjinov praktini odgovor na ovaj povezani kompleks pitanja je poznat. On je najbolje izraen u tome to je on - gotovo odmah nakon poraza revolucije, dok kukanje menjevika zbog pogrenog pretjerivanja ruskih radnika jo ni izdaleka nije zamuklo - na kongresu Druge internacionale u Stuttgartu poduzeo borbu za jas-nou i otrinu stava Druge internacionale spram opasnosti impe-rijalistikog svjetskog rata, koja je neposredno prijetila i pokuao usmjeriti taj stav u pravcu traenja odgovora na pitanje to da se radi protiv toga rata.

Amandman Lenjina i Rose Luxembourg primljen je u Stuttgar-tu i kasnije potvren na kongresima u Kopenhagenu i Baselu. To znai da je Druga internacionala slubeno priznala opasnost od im-perijalistikog svjetskog rata koji se pribliavao i neminovnost da mu se proletarijat revolucionarno suprotstavi. Oito je, dakle, da Lenjin nije bio osamljen kako u svom stavu spram rata, tako i u ekonomskoj spoznaji imperijalizma kao nove faze kapitalizma. Ci-jela ljevica, ak dijelovi centra i desnog krila Druge internacionale, priznale su postojanje ekonomskih injenica koje lee u temelju imperijalizma. Hilferding je pokuao da da ekonomsku teoriju tih novih pojava, a Rosi Luxembourg je ak uspjelo da cjelokupni eko-nomski kompleks imperijalizma izloi kao neminovnu posljedicu procesa reprodukcije u kapitalizmu, da ga organski uvrsti u teoriju povijesti historijskog materijalizma i konkretno-ekonomski uteme lji teoriju sloma. Pa ipak, Lenjinova osamljenost kad je u augu-stu 1914. godine -i jo dugo poslije toga bio potpuno sam sa svo-jim stavom spram svjetskog rata nije bila nipoto sluajna. Jo manje se je, meutim, moe objasniti psiholoki ili normalno: kao da su neki koji su ranije isto tako dobro ocijenili imperijalizam sada postali kolebljivi zbog straha itd. Ne. Stavovi pojedinih so-

cijalistikih struja u augustu 1914. bili su dosljedne stvarne poslje-dice njihova dosadanjeg teorijskog, taktikog itd. ponaanja. Le-njinovo shvaanje imperijalizma je - to je prividno paradoksalno - s jedne strane znaajan teorijski doprinos, a s druge strane ne sadri nita zbiljski teorijski novog. Ono je dobrim dijelom izgra-

eno na Hilferdingu i ni u kom sluaju ne zavreuje, isto ekonom-ski gledano, da ga se dubinom i velianstvenou uporeuje s div-nim proirenjem Marxove teorije reprodukcije koju je uinila Rosa Luxembourg. Lenjinova nadmonost sastoji se u tome - to je teorijski .veliko djelo bez presedana - to je njemu uspjelo da eko-nomsku teoriju imperijalizma konkretno bez ostatka povee sa svim

praktinim pitanjima dananjice; to mu je uspjelo da od ekono-mike nove faze uini nit vodilju svih konkretnih postupaka u tako odsutnoj okolini. Stoga on npr. za vrijeme rata odbacuje neke ---: krajnje lijeve - stavove poljskih komunista kao imperijalistiln ekonomizam; stoga njegova obrana od Kautskijeva shvaanja Ul-traimperijalizma, teorije nadanja u nastanak miroljubivog svjet-skog trusta kapitala do toga da je svjetski rat sluajan , a ne je-dino pravilan put, kulminira u tvrdnji da Kautsky dijeli ekono-IIliju imperijalizma od njegove politike. Dodue, teorija imperija-

LUKACS, LENJIN 147

lizrna Rose Luxembourg (Pannekoeka i ostalih lijevih) nije ni u kom sluaju ekonomistika u uem doslovnom smislu. Svi oni, a Rosa Lu:":embourl:? napose, i:>tiu uprayo one ~omente ek?_no.mike imperijalizma . . gdJe OI_Ia nuzno p~~laz1 .. u pohtiku (kolomJahzam, ratna industnJa). Pa Ipak ta teonp mJe konkretna. Rosa Luxem-bourg nenadmano pokazuje kako je dosljedno procesu akumula-cije postao neminovan prijelaz u imperijalizam, epohu borbe za kolonijalna trita i izvore sirovina; kako ta epoha - posljednja faza kapitalizma - mora biti epoha svjetskog rata. Ona tim, me-

utim, samo utemeljuje teoriju cijele epohe, teoriju modernog im-perijalizma uope. Ali ni ona nije mogla nai prijelaz iz te teorije u konkretne zahtjeve dana. Jtinska broura u svojim konkretnim dijelovima nije nipoto neminovna posljedica Akumulacije kapi-tala. Teorijska tanost ocjene cijele epohe u nje se ne konkreti-zira do jasne spoznaje onih konkretnih pokretakih snaga ija je ocjena i revolucionarno iskoritavanje praktiki zadatak marksi-

stike teorije. . Lenjinova nadmonost u ovoj taki nipoto se ne iscrpljuje

frazom o politikoj genijalnosti, praktinoj otroumnosti. to vie to je isto teorijska nadmonost u ocjeni cjelokupnog procesa. Nema, naime, ni jedne jedine praktine odluke u cijelom Lenjino-vom ivotu koja ne bi bila stvarna i logika posljedica njegove teorijske pozicije. A to to je temeljna maksima te pozicije zahtjev za konkretnom analizom konkretne situacije obre problem u oima onih koji misle nedijalektiki u realno-politiko -praktino. Za marksiste nije konkretna analiza konkretne situacije nikakva suprotnost spram iste teorije, nego naprotiv: vrhunac prave teo-rije, taka gdje se teorija zbiljski ispunjuje i na kojoj se stoga

obre u praksu. Ta teorijska nadmonost poiva na tome to je Lenjin od svih

Marxovih sljedbenika bio onaj iji je pogled bio najmanje iskva-ren fetiistikim kategorijama njegove kapitalistike okoline. Od-

luujua nadmo Marxove ekonomije spram svih njezinih prethod-nika i sljedbenika je u tome to je samo njoj metodoloki uspjelo da u svim onim najzamrenijim pitanjima, gdje se prividno mora raditi o najiim ekonomskim (dakle, najee fetiistikim) ka-tegorijama, problemu da takvu interpretaciju, po kojoj . su iza isto ekonomskih kategorija postale vidljive one klase ije drutve-no bie te ekonomske kategorije u svom razvojnom procesu izra-avaju. (Imajmo na umu razlike konstantnog i varijabilnog kapi-tala spram klasinog razlikovanja fiksnog i cirkulirajueg kapitala. Tek tim razlikovanjima postaje vidljiva klasna struktura graanskog drutva. Marxova interpretacija problema vika vrijednosti ve je otkrila klasnu raslojenost izmeu buroazije i proletarijata. Prirast konstantnog kapitala pokazuje taj odnos u dinaminoj po-vezanosti procesa cijelog drutva i istovremeno razgoliuje borbu

razliitih grupa kapitala za podjelu vika vrijednosti) . Lenjinova teorija imperijalizma manje je teorija njegova eko-~omski nunog nastanka i njegovih ekonomskih granica - kao sto je to npr. ona Rose Luxemboug - a vie teorija konkretnih ~!asnih snaga koje su u imperijalizmu postale djelotvorne nakon sto ih je imperijalizam sam oslobodio; to je teorija konkretne svjet~ ~k~ situacije koja je nastala s imperijalizmom. Kad Lenjin istra-ZUJe bit monopolistikog kapitalizma, njega u prvom redu interesi-ra ta konkretna svjetska situacija i klasna raslojavanja koje ona

148 POLITICKA MISAO

izaziva; njega interesira kako velike kolonijalne sile de facto dije-le zemlju; kako se koncentracijom kapitala mijenja unutarnja klasna slojevitost buroazije i proletarijata (isto parazitski sloj e vi rentijera, radnika aristokracija jtd.). I prije svega: kako unu-tarnje kretanje monopolistikog kapitalizma, zbog nerazvijenog tempa u pojedinim zemljama ponovo ini nemoguim povremeno uspjene miroljubive podjele interesnih podruja i goni u suko-be koji se mogu razrijeiti samo silom. Nakon to se bit imperija-lizma odredi kao monopolistiki kapitalizam, a njegov rad kao nuan razvoj i ospoljenje tendencije k jo veoj koncentraciji, k apsolutnom monopolu, postaje jasno raslojavanje drutva i njegov odnos spram rata. Pokazuje se da je puki iluzionizam zamiljati - a la Kautsky - da se protiv imperijalizma mogu mobilizirati i oni dijelovi graanstva koji od njega nemaju direktne koristi, nego su ak od njega prevareni. Monopolistiki razvoj vue so-bom cijelu buroaziju i nalazi podrku ne samo u - ve po sebi uvijek kolebljivom - malo graanstvu nego ak (dodue privre-meno) i u dijelovima proletarijata. Nije tano to neki vjeruju da revolucionarni proletarijat svojim neumoljivim odbacivanjem im-perijalizma biva u drutvu izoliran.

Razvoj kapitalistikog drutva uvijek je ispunjen proturjenostima i kree se u suprotnostima. Monopolistiki kapitalizam stvara po prvi put u povijesti svjetsku privredu u pravom smislu te rijei; njegov rat, imperijalistiki rat, stoga je prvi svjetski rat u najstroem znaenju te rijeL To prije svega znai da po prvi put u povijesti nacije koju je tlaio i izrabljivao kapitalizam ne stoje samo u izoliranoj borbi spram njihovih tlaitelja, nego su svojim cijelim biem uvueni u vrtlog jednog svjetskog rata.

Razvijena kapitalistika kolonijalna politika ne izrabljuje ko lonijalne narode na jednostavan pljakaki nain kao to se to deavalo na poetku kapitalistikog razvoja, nego istovremeno pre-obraava, kapitalizira njihovu drutvenu strukturu. To se nesum-njivo dogaa zbog elje za veom eksploatacijom, izvozom kapita-la itd.), ali ima za posljedicu - iako to kapitalizam nije elio -da su u kolonijama poloeni temelji njihova vlastitog graanskog razvoja, to neminovno uzrokuje pojavu. borbe za nacionalnu sa-mostalnast, koja jo .vie jaa time to imperijalistiki rat mobili-zira sve raspoloive ljudske rezerve imperijalistikih zemalja, pa i kolonijalne narode djelomino aktivno uvlai u rat, a djelomino se brine za bri razvoj njihove industrije, i tako pospjeuje taj pro-ces i ekonomski i ideoloki. Poloaj kolonijalnih naroda je, meutim, samo ekstremni primjer odnosa imperijalizma spram onih koje izrabljuje. Povijesni prijelaz iz jedne epohe u drugu nikada se ne odvija mehaniki: ne tako kao da jedan nain proizvodnje moe nastupiti i postati povijesno djelotvoran samo onda kad je

nain proizvodnje, koji mu prethodi i koji treba da bude prevla-dan, ve svagdje ispunio svoju misiju preobraaja drutva. Naini proizvodnje koji se meusobno prevladavaju, oblici drutva i klas-ne strukture kojim odgovaraju, javljaju se u povijesti tako da se

meusobno isprepliu i suprotstavljaju. Stoga mogu razvoji, koji, apstrakt:1;10 .gledano, izgledaju jednaki (npr. prijelaz iz feudalizma u kapitalizam) uslijed potpuno promijenjenog povijesnog miljea u kojem se odigravaju, poprimiti potpuno drugaiji odnos spram povijesne cjeline i adekvatno tome promatrani sami za sebe - ima ti potpuno nnvu funkciju i znaenje.

LUKA CS, LENJIN -.

Kapitaliza,m u ,razvoja j~ nastupio ka .. ~inilac . stvaranja naci-a. On je iz srednovjekovnog mnotva malih feudalnih .vlastelin-~tava oblikovao najrazvije;::niji dio Evrope .;...:__ nakon .tekih revolu-cionarnih bo.rbi _ ....,- u velike nacije. Borbe za ujedinjenje, Njemake i Italije bile ,su ___,. objektivno gledane -:--: posljednje od tih revolu-cionarnih borbi. Al~ kad se kapitalizam u tim dravama razvio u monopolistiki kapitalizam, kad je ak u nekim zaostaliJim zemlja-rna (Rusija, Japan) poeo _poprimati takve oblike, to ne znai -da je i za sav ostali svijet prestala njegova funkcija kreatora nacio-nalne svijesti. Naprotiv, postepeni kapitalistiki razvoj stvorio je i1acionalne poloete u svih do sada bespovij'esnih naroda Evrope. Njihova nacionalna oslobodilaka borba se, meutim, sad vie ne odigrava samo kaq borba protiv unutarnjeg feudalizma i feu-dalnog apsolutizma, dakle, kao bezuvjetno napredna, nego se mora uklopiti u okvire in1.perijalistilwg takmienja svjetskih sila . . Povi-Jesno znaenje i vrednovanje tih borbi ovisistoga o ' tome kakvu e funkciju dobiti \1 toj konkret~10j cj~lini. . .. . ..

Znaaj tog pitanja spoznao je ve potpuno jasno Marx~ U nje-govo vrijeme bilo. je ono, dodue, preteno engleski problem: pro-blem odnosa Engleske p:p;rmairskoj. Marx naglaa v:rlo otro kako je, neovisno od svake nieunarodne pravinosti, preduvjet emanCi-pacije englesk~ radnike kla.se da sadanje prinudno ujedinjenje koje znai irsko ropstvo pretvori - .ukoliko , je mo~ue. - ili . u ravnopravni i slobodni savez ili u potpu.im podjelu ~ . ako tako mora biti. On je, naime, jasno vidio da izrabljiyanje Irske znai s jedne strane odluujuu vrstu poziciju engleskog kapitalizma, koji je ve onda, ali tada kao jedini kapitalizam, imao monopoli-

stiki karakter, i da s druge strane nejasan stav engleske radnike klase u tom pitanju uzrokuje razdvajanje potlaenih i njihovU. me-

usobnu borbu umjesto zajeclnike .borbe protiv zajednikog izrab-ljivaa; samo borba 'za nacionahio osloboenje Irske mo.e biti zbilj-ski djelotvoran front u .borbi engleskog proletadjata .protiv engles-ke buroazije. . , . . . . .

To Marxovoshvaanje ostalo je nedjelotvorno ne sarrto 'u tada-njem engles.kom radnikom pokretu, nego je isto tako izumrlo u teoriji i praks'i II internacionale. Opet . je preostalo Lenjinu da oivi teoriju, ali sad . za. ,jedan ivahniji i konkretniji iv9t, nego to je bila u samog Marxa . . Ta teorija je od puke svjetsko-histdrijske ak-tuelnosti postala pitanjem dana i javlja se u Lenjina ~ adekvatno tome- ne vie teorijski nego praktiki. u tom sklopu mora svakom postati jasno, da je sav golemi problem koji se pred . nama ovdje otvara- otpor svih potlaenih, a ne samo radnika u svjetskim raz-mjerima - isti onaj probtem koga je Lenjin neprekidno od samog poetka nasuprot narodnjaka, legalnih marksista, ekonomista itd. proglaavao za sr' ruskog : agrarnog pitanj d. . '. ..

U svim tim sluajevin!a radi se o onome to je Rosa Luxem-bourg nazvala Vanjskim tritem kapitalizma, pod ~im treba ra-~umjeti nekapilatistiko trite .bez obzira da li ono -lei unutar ili rzvan politikih granica zeinlje. Kapitalizam koji se proiruje ne :moe s jedne strane bez. njega opstojati, a s . druge strc;me njegova socijalna 'funkcija sprarn tog trita sastoji se u razaranju njegove pryobitne- drutvene strukture, njegovu kapitaliziranju i preobrac ZaJu u -kapitalistiki unutarnje trite - kroz to se; meutim, u. ~om tritu javljaju tendencije osamostaljenja. Odnos je i ovdje

drJalektiim. Samo to . Rp sa Luxembourg . s te . p~avilne i velian-

''

150 POLITICKA MISA.o

stvene povijesne ' perspektive nije pronala put ka konkretnom rje-enju konkretnih pitanja svjetskog rata~ Ta perspektiva je u nje ostala puka povijesna perspektiva, pravilna i velianstvena zna-

ajka cijele epohe. Ali samo epohe kao cjeline. Lenjinu je, meutim, preostalo da uini korak iz teorije u praksu. Taj korak je _ to se rie smije nikada zaboraviti -istovremeno teorijski napredak. Jer on je korak iz apstraktnog u koi.1kretno.

Taj prijelaz iz apstraktno pravilne ocjene suvremene povije-sne zbilje~ iz dokaza ope revolucionarne biti cijele imperijalistike epohe u konkretno, zaotrava se u pitanje o posebnom karakteru te revolucije. Jedn9 od najveih Marxovih teorijskih dostignua bilo je tano razlikovanje gnianske od proleterske revolucije. Ono je

djelomino bilo od najveeg praktino-taktikog znaaja spram nezrelog iluzionizma njegovih suvremenika, a djelomino je pru-alo jedirio metodoloka uputstvo za jasnu spoznaju zbiljskih pro-letersko-revolucionarnih elemenata u tadanjim revolucionarnim

pokretima~ U vulgarn9m marksizmu to je razlikovanje okotalo u mehaniko tazdvajcmje. Pratkina posljedica tog oportunistikog razdvajanja ematsko je uopavanje empirijski tane spoznaje da svaka novovjeka revolucija, koliko god bila proeta proleterskim akcijama, zahtjevima, itd., poinje kao graanska, tako da opor-tunisti misle da je revolucija u praktinim 'sluajevima ' isto gra-

anska. Zadatak . proletarijata jest: podravanje te revolucije. Iz tog razdvajanja graanske i proleterske revolucije slijedi to da se pro1etarijat mota odtei svojih vlastitih klasnih ciljeva.

Ali radikalno lijevo shvaanje, koje jasno vidi mehaniki sofi-zam te teorije, i koje je svjesno proletersko-revolucionarnog ka-raktera nae epohe, upada na drugoj strani u isto tako opasni me-hanicizam. Ono na temelju isto takvog rn,ehanicistikog razdvajanja

graanske i proleterske revolucije, iz spoznaje da je svjetsko histo-rijska revolucionania uloga buroazije u vrijeme imperijalizma -odigrana, zakljuuje - da smo sada stupili u vrijeme istih prole-terskih 1~evolucija. Opasne praktine posljedice te pozicije su pred-vidanje, a ak preziranje i odbacivanje svih onih procesa raspada-nja i previ:rflnja koji nuno nastaju u imperijalizmu (agrarno pi-tanje, kolonijalno pitanje itd.) koji su, povee li ih se s prorleter-skom revolucijom, objektivno revolucionarni. Ti teoretiari iste proleterske revolucije svojevoljno odriu zbiljske i najvanije sa-veznike proletarijata; , oni zanemaruju onaj revolucionarni milje koji daje proleterskoj revoluciji konkretne izglede na uspjeh i mi-sle da e pripremiti istu proletersku revoluciju u zrakopraznom prostoru. 'tko oekuje istu socijalnu revoluciju - kae Lenjin

nee jt:!, nikada doivjeti. On je revolucionaran samo na rijeima i ne razuriiije zbiljsku revoluciju. Zbiljska revolucija je dijalek

tiki preobraaj graanske revoluCije u proletersku. Nesumnjiva povijesna inj~nica da je ona klasa koja je bila voa ili korisnik prohujalih velikih graanskih revolucija sada postala objektivno kontrarevoludonarna, nipoto ne znai da su tim socijalno rije-eni i oni objektivni problemi zbog kojih su se te revolucije zbile i da su zadovoljeni opi slojevi drutva, koji su bili vitalno zainte-resirani za njihovo revolucionarno razrjeenje. Naprotiv, kontra-revolucionarni 6bnit buroazije ne znai njezino neprijateljstvo spram proletarijata nego istovremeno i njezino okretanje od svojih vlastitih revolucionarnih tradicija Ona prenosi batinu svoje revo lucionarne' !prolosti . na proletarijat. Proletarijat je sada jedina

~u!{ACS, LEN.JIN 151

klasa koja je u stanju da graansku revolucijl.l dovede konsekven-tno do kraja. To s jedne strane znai da se jo pteost(lli 'aktuelni zahtjevi graanske revolucije mogu sprovesti samo u okvirima pro-leterske _revolucij_e, a s druge str.ane da. konsekven~no sprovoenje tih zahtJeva graanske revoluciJe nemmovno vod1 u proletersku revoluciju. Proleterska revolucija danas znai istovremeno ozbi-ljenje i prevladavanje graanske revol~cij~. Pravil:r~a spoz~mja .ove situacije otvara danas goleme perspektive sansama 1 mogucnostlma proleterske revolucije. Ali ona istovremeno postavlja goleme zah-tjeve na revolucionarni proletarijat i njegovu vodeu partiju. Da bi pronaao taj dijalektiki prijelaz ne samo da proletarijat mora pravilno spoznati povezanost cjeline nego mota u sebi praktino prevladati on,e malog~aanske tenje i navike ; mi~ jenja koje . ~u mu onemogucavale uv1d u tu povezanost, ,(npr. naciOnalna zasliJe-pljenost). Proletarij~tu s~, ~akle, neminovn~ postavlja ~adatak da se samoprevladavanJem zzdzgne do voe svzh. potlacemh. , , , .

Borba za nacionalnu samostalnost potlaenih naroda je prije svega veliko djelo ~evolucionarnog samoodgoja kako' ; za proleta-rijat tlaitelj skog naroda, koji . sprovoenjem potpune n~cionalne samostalnosti prevladava svoj vlastiti nacionalizam, tako i za pro-

letarijat potlaenog naroda, koji odgovarajuo!n parolom federa-lizma, meunarodne proleterske solidarnosti, isto takb nadilazi svoj nacionalizam. Proletarijat se, kao to kae Lenjin, bori i za socijalizam i protiv svojih vlastitih slabosti. Borba za revbluciju, koritenje objektivnih prilika svjetske situacije, i unutranja borba za vlastitu zn;lost revolucionarne klasne svijesti su neodvojivi mo-menti jednog te istog dij;:tlektikog procesa. Imperijalistiki rat stvara proletarija,tu, ukoliko 'se on revolucionarno bori protiv bur-oaziie, svugdje saveznike. Ali ako on ne spozna svoj poloaj i svoje zadatke, rat ga prisiljava da slijedi buroaziju u strahovito samim-nitenje. Imperijalistiki rat stvara takvu svjetsku situaciju u kojoj proletarijat doista moe postati voa svih potlaenih i izrabljenih, a njegova oslobodilaka borba signal i putokaz za osloboenje svih porobljenih u kapitalizmu. Ali on istovremeno stvara i takvu svjet-sku situaciju u kojoj se ,inili juni proletera moraju meusobno pou-bijati nairafiniranijOm okrutnou, da bi uvrstili i proirili mo-nopolistiku poziciju svojih , izrabljivaa. Koja e sudbina 6d ovih dviju zadesiti proletarijat ovisi o njegovom uvidu u vlastiti povije-sni poloaj, o njegovoj klasnoj svijesti. '

Ljudi sami prave svoju povijest. Ali nipoto >>ne pod uvjeti-ma koje su sami izabrali, nego koje su zateklt, koji postoje i koji su naslijeeni. Ne radi se ovdje, dakle, o izboru hoe .li se prole-tarijat boriti ili ne, rtego b izboru: za ije interese on treba da se bori: vlastite ili interese buroazije. Ono to povijesna,, situacija postavlja proletarijatu nije izbor izmeu rata i m.ira, nego izbor

izmeu imperijalistikog rata i rata protiv njega - graanskog rata.

Neminovnost graa:o.skog rata kao obrane proletapjata od im-perijalistikog rata proizlazi kao i svi riaini borbe proletarijata iz ~vjeta borbe koji proletarijatu namee razvoj kapitalistike pro-

I~vodnje, razvoj graanskog . drutva. Aktivnost partije, znaaj pra-VIlnog teorijskog predvianja ograniava se samo na to da prole-tarijatu da onu obrambenu i udarnu snagu, koju on objektivno posjeduje snagom klasne podjele u datoj situaciji, ali koju zbog

152 POLITICKA MISAo ./. i , , . ' .

teorijske i organizovan,e. nezrelosti ne izdie na visinu dane povi-jesne mogunosti. Tako je jo prije imperijalistikog rata nastao masoVI;J.i trajk kao spontana reakcija proletarijata na imperijali-

stiku fazu kapitalizm~. Ta povezanost koju . su desnica i centar Druge internacionale pokuak svim sredstvima zamagliti poste-pena je postala za radikalno krilo zajedniki teorijski stav.

. ' '

I ovdje je Lenjin bio jedini koji je vrlo rano, ve 1905. spoznao da masovni trajk nije dovoljan kao oruje odluujue borbe. Kad je nakon poraenog moskovskog ustanka nasuprot Plehanovu koji je mislio da ' se nije trebalo laati oruja neuspjeli ustanak oci-jenio kao odluujuu etapu klasne borbe i pokuao utvrditi nje-gova konkretna iskustva ve je tada teorijski utemeljio neminovnu taktiku proletarijata u svjetskom ratu. Imperijalistika faza kapi-talizma a naroito njezina kulminacija u svjetskom ratu pokazuje da je kapitalizam stupio u stadij odluke o svom opstojanju ili propasti. PravUnim klasnim instiktom klase koja je navikla na vlast, koja je svjesna da se irenjem njezina podruja vladavine i aparata njezine vladavine istovremeno suava realna socijalna baza njezine vlasti, ini burpazija najenerginije pokuaje, kako da proiri tu bazu (pokuaji suradnje sa srednjim slojevima, korum-piranje radnike aristokracije) tako i da uniti svoje najee ne-prijatelje, prije nego to se oni odlue na zbiljski otpor. Stoga je svugdje buroazija ona koja odbacuje mirne naine klasne bor-be, u ijem je povremenom iako problematinom funkcioniranju bila utem~ljena cijela teorija revizionizma, i daje prednost ener-ginijim sredstvima borbe (npr. Amerika). Nj.oj sve bolje uspi-jeva da dravni ~para.t. uzme u svoje ruke i . s njim se toliko iden-tificira da aJ-: i pdyidrio . isto ekonomski zahtjevi radnike klase ~ve jae ku~~ ju na t~ , \frat,a, ~e su raci~.ic,i p~i~uenj , bori tj ~e s ~ dr~ zavnom vlascu (prema tome Iako nesvJesno 1 Za vlast) ukohko zele

sprijeiti pogoranje svog ekonomskog poloaja i gubitaka ve ste-enih pozicija, Razvoj je prinudio proletarijat na taktiku masovnog trajka, u to . oportunizam iz straha pred revolucijom uvijek su-mnja i radije rtvuje ono to je proletarijat ve postigao nego da povue revolucionar.qe konsekvencije takve situacije. Masovni trajk te P svojoJ objektiv~(?j1biti re.voluc:~o~apy~l ~:e4~t-~o .. ~~!lk~ ,ma,sovr:i stra J k stvara revolucionarnu situaciJU u koJOJ burzoaZIJa po moguc" nosti pomou svog dravnog apar;;tta .povlai za sebe nune poslj~dice. !'pram tih sredstava proltitarijat je : be'spomdan. I oruje masov-nog 'trajka mora protiv rij ih zakazati, ukoliko se protiv oruja bur-oazije isto tako rie posegne za orujem. A to znai da proletarijat mora nastojati da se sam oborua, da dezorganizira buroasku armi-ju koja se i sama .sastoji od radnika i seljaka, i da oruje buroazije uperi pFotiv nje \Same.:Revolucija 1905. pokazuje primjere pravilno~ klasnog instinkta, (ali samo instinkta) u tom smislu. Imperijalistiki rat'znai izvanredno zaotravanje te situacije. Buroazija daje prole-tarijatu mogunost da bira: ili da zbog njeziirih monopolistikih inte-resa ubijaJ~roletere , d~ugih zemalja i ,m:nire za njezine interese ili da oruanom silpm obori ; vlast buroazije. Sva ostala sredstva borbe protiv tog izyarijskog' ,nasilja, su bespomona, jer se moraju razbit! o vojni apl}rat , iJ::q.perUalistikih drava. Ako, ,dakle, proletarijat eh izbjei vanjsku prin4dii on mora otpoeti qorbu protiv samog tog v:ojnog apar'il;ta, ~znutr~ ga,_razbiti i ortij,e, koJe imperijalistika bur~

qazij ~ mora ,ciatf,rn~~i il'\roda, okre_r;J;1fti,protiv' buroazije te ga isko-ristiti za ruei1jeiiriperijalizma. . . . . .. . . '

LUKACS, LENJIN 153

Ni ovdje nema nita to bi - teorijski bilo potpuno novo. Na-protiv, l~!ju~ za razrj7~enje te si~uacije skriven j7 u klstavljahj.e te .povezanosti nepotpuno kad teorija imperijalizma ne bi bila istovremeno i teo-rija strujanja radnikog pokreta u vrijeme imperijalizma. Nije bilo dovoljno da se jasno vidi to proletarijat - prema svojim klasnim interesima - treba da ini u novoj ratom stvorenoj situaciji, nego je trebalo istovremeno pokazati gdje su teorijski utemeljeni ostali proleterski stavovi spram imperijalizma i njegova rata, kakva preslojavanja u proletarijatu daju podrku tim teorijama i izdiu ih do politikih strujanja.

. Trebalo j~ ponajprije da se dokae da ta strujanja kao struja-nja postoje. Trebalo je da se pokae da stav socijalne demokracije sprmn rata nije bio posljedica momentane zablude, straha, nego neminovan rezultat dosadanjeg razvoja; trebalo je da se dokae da se taj stav mora razumjeti iz povijesti radnikog pokreta i da ga treba gledati u vezi s dosadanjim razlinostima u miljenju u socijalnoj demokraciji. To stajalite, koje bi za marksistiku me-todu moralo biti samorazumljivo (npr. raspravljanje suvremenih strujanja u Komunistikom manifestu) teko je prodrlo i u revo-luciop.arnom krilu radnikog pokreta. ak ni grupa Die Interna-tionale, grupa Rose Luxembourg i Franza Mehringa nije bila u stanju da misli i primijeni taj metodoloki stav konsekventno do kraja. Potpuno je meutim jasno da se svaka osuda oportunizma i njegdva stava spram rata, koja oportunizam ne shvaa kao struju u radnikom pokretu, koju treba povijesno odrediti, i koja njezinu suvremenost ne izvodi iz prolosti kao plod koji je organski rastao, ne mo~ izdii ria zbiljski principijelnu razinu marksistike disku-sije., kao to se iz nje ne mogu povui konkretno praktine, taktiko organizacione koilsekvencije koje su neophodne u momentu dje loV,e11;1ja. >

Lenjinu ]e, i opet samo Lenji~u, bilo ve od poetka svjetskog ~ata jasno da .odnos Scheidemanna- Plehanova- Van de Velda itd. spr-an1 syjetskog :rata nije nita drugo nego dosljedna: primjena re-vizicrn,izma ,na suvr.emenu situaciju. .

U emu se sastoji - kratko reeno ----'-. hit

154 PO~IT!CKA MISAO

. Prvo, u tome to pokuava prevladati jednostranost historij-skog materijalizma da sve fenomene drutveno-povijesnog dogaanja promatra iskljuivo sa klasnog stajalita proletarijata. On za svoje stajalite izabira interese cijelog drutva. Budui da takvi interesi - konkretno gledano - uope ne postoje, budui da to to bi takvo moglo izgledati, nije nita drugo nego momentana rezult~mta meusobnog djelovanja razliitih klasnih snaga koje se bore, revizionist shvaa stalno promjenljivi rezultat povijesnog pro-cesa kao konstantno metodoloka izlazite. On tako i teorijski po-stavlja stvari na glavu. Praktiki je njegova bit ve zbog takvog teorijskog izlazita uvijek i neminovno kompromis. Revizionizam je uvijek eklektian; to znai da on ve teorijski otupljuje i nivelira klasne suprotnosti a njihovo jedinstvo __:_ koje je postavljeno na glavu i koje postoji samo u njegovoj glavi - ini mjerilom pro-

suivanja dogaaja. Stoga revizionist ---'- drugo - odbacuje dijalektiku jer dijalek-

tika nije nita drugo nego pojmovni izraz za to da se razvoj drutva u zbilji kree u suprotnostima, da su te suprotnosti (suprotnosti klasa, antagonistika bit njihova ekonomikog bia) temelj i kori-jen svega dogaania i da jedinstvo drutva, dok to drutvo poiva na klasnoj podjeli, moe biti uvijek samo apstraktan pojam, samo - uvijek prolazni - rezultat meusobnog djelovanja i su-protnosti. Ali budui da je dijalektika kao metoda samo teorijska formulacija drutvene injenice da se drutvo razvija u suprotno-stima, u obratima iz jedne suprotnosti u drugu, dakle, revolucio-narno, teorijsko odbacivanje dijalektike neminovno znai princi-pijelni raskid sa svakim revolucionarnim ponaanjem.

Ustruavanjem revizionista - tree - da priznaju postojanje dijalektike sa njezinim kretanjem u suprotnostima, u zbilji, dija-lektike koja upravo stoga uvijek proizvodi novo, nestaje iz njihova miljenja ono povijesno, konkretno, novo. Zbilja, koju oni do-~ivljavaju, podlona je vjenim, nepromjenljivim zakonima, ko~ ji djeluju mehaniko-ematski i koji neprekidno - po svojoj biti -proizvode isto, a kojima je ovjek jednako kao i prirodnim za-l,\:onima fatalistiki podloan. Dovoljno je, dakle, jednom za uvijek spoznati te zakone da bi se znalo kako e se razvijati sudbina pro-letarijata. Pretpostavka da mogu opstojati nove situacije, koje tim zakonima nisu obuhvaene ili situacije u kojima rjeenje ovisi o odluci proletarijata je za revizioniste neznanstvena (precjenjiva-nje velikih linosti, etike itd. samo su nuni korelati tog shvaanja).

Ali ti zakoni su - etvrto - zakoni kapitalistikog razvoja. Naglaavanje njihova nathistorijskog, bezvremenskog vaenja zna-

i da je i za revizioniste kao i za buroaziju, kapitalistiko drutvo ona zbilja koja se u bitnom ne moe mijenjati. Revizionist ne pro-matra vie graansko drutvo kao neto povijesno nastalo, i zbog toga povijesno osueno na propast, a ni znanost kao sredstvo spa znaje i pospjeivanja propadanja te epohe, nego - u najboljem

sluaju- kao sredstvo da se pobolja poloaj proletarijata unutar graanskog drutva. Svako miljenje koje praktiki ukazuje preko horizonta graanskog _ drutva, za revizionizam je iluzionistiko, puka utopija.

Revizionizam se stoga - peto - postavlja realno-politiki. On stalno rtvuje zbiljske interese cijele klase, ije konsekventno zastupanje naziva utopijom, da bi mogao zastupati svakodnevne interese pojedinih grupa.

LUKACS, LENJIN 155

Ve je iz ovih malobrojnih primjedbi, koje samo nagovjeta-vaju problem, jasno da je revizionizam mogao postati zbiljska struja u radnikom pokretu samo stoga, to je novi razvoj kapita-lizma omoguio odreenim slojevima radnika da, privremeno, izvuku ekonomske koristi iz te situacije. I stoga to oblik organiza-cije radnikih partija tim slojevima i njihovim ideolokim pred-stavnicima osigurava vei utjecaj nego - iako dodue nejasno i sasvil:g instiktivno - revolucionarnim irokim masama proletari-jai:a: ~ajedniko svih ~p~:tunistikih .~truj~, da dogaaj~; . !:!e ~ pro-matraJU s klasnog staJahsta proletanJata 1 stoga upadaJU u ne-historijsku, nedijalektiku i eklektiku realpolitiku, povezuje nji-hova razliita shvaanja rata i pokazuje ih beziznimno istovreme-no kao neminovne posljedice dosadanjeg oportunizma. Bezuvjetno

slijeenje imperijalistikih sila Vlastite zemlje koje prakticira desno krilo, organski izrasta iz stava koji - iako ispoetka s tako mnogo ustruavanja - buroaziju smatra vodeom klasom povi-jesnog razvoja, a proletarijatu dodjeljuje potpomaganje njezine progresivne uloge. Kad Kautsky oznauje Intrenacionalu kao puki za rat nepogodni instrument mira, to on drugo kae od rus-kog menjevika ervanina koji nakon prve ruske revolucije kuka: V revolucionarnoj vatri, kada se je inilo da su revolucionarni .ci-lj.evi tako blizu svom ozbiljenju, teko se mogu utrti putevi pametne

menjevike politike. Oportunizam se razlikuje prema slojevim.a buroazije kod ko~

jih trai oslonac, prema tome u iju pratnju pokuava dovesti pro~ letarijat. To moe biti, kao u desnog krila, teka industrija i ban-kovni kapital. U tom sluaju se bezuvjetno priznaje neminovnost imperijalizma. Proletarijat treba nai zadovoljenje svojih interesa u imperijalistikom ratu, u veliini i pobjedi vlastite nacije. Po-red toga se . moe traiti prikljuenje onim slojevima buroazije koji su prinueni da sudjeluju u razvoju drutva, ali ipak osjeaju da .su potisnuti u drugi. plan, koji stoga praktiki slijede imperija-lizam (i moraju ga slijediti, ali ipak gunaju protiv te prinude i ele drugi obrat stvari; koji stoga trae skori mir, slobodnu tr-govinu i povratak normalnih prilika). Oni pri tom, naravno, nika-da niSu u stanju da istupe kao aktivni protivnici imperijalizma. Naprotiv, oni samo vode - uzaludnu - borbu protiv svog udjela u imperijalistikim rtvama. (Dijelovi lake industrije, malograanstva itd.). Iz te perspektive imperijalizam se pojavljuje kao slu-

ajan. Pokuavaju se pacifistika rjeenja i otupljuju suprotnosti. Proletarijat- od koga centar eli uiniti sljedbenike tih slojeva-jsto se tako ne treba aktivno boriti protiv rata (ne boriti se, meutim, praktiki znai uestvovati u ratu) . On treba samo prokla-mirati neminovnost pravednog mira.

!nternacionala je organizacioni izraz za zajednicu interesa cje" lok.upnog svjetskog proletarijata. U trenutku kad se priznalo kao teorijski mogue da se radnici bore protiv radnika u slubi buro-azije, Internacionala je praktiki prestala . postojati. . U trenutku kada se mora uvidjeti da je ta krvava borba radnika protiv radni-ka kao sljedbenika suparnikih imperijalistikih sila neminovna posljediCa dosadanjeg ponaanja odluujuih elemenata Interna-cionale, ne moe vie biti govora o njezirtoin ponovnom osnivanju,

doyoenju na pravi put i ponovnom konstituiranju. Spoznaja opor-tunizma kao struje znai, da je oportunizam klasni neprijatelj pro-letarijata u vlastitim redovima. Odstranjenje oportunista iz rad-

15~ POJ..lT-IC~A .l,\USAO - ' ' ' l .

nilportunizma kao struje proizlazi kaci neminovna posljedica styatai;J,je no.ve .proleterske Internacionale. Zaglibljivanje stare In-termidoriale u barutinu oportimizma je posljedica epohe, iji re-volucionarni karakter nije bio vidljiv na povrini. Rasulo stare i Iie;rrtinoVJ;J.ost nove Internacionale, znak je da je ulazak u epohu

gta~nskilf ratova postao nuan. To ni u kom sluaju ne znq.i da se mora odmah boriti na barikadama. Ali to znai da ta potreba moe nastupiti odmah, svaki dan; da je povijest stavila na dnevni ~ed. ; ?rF:9:an~k_i. rat. PrC!kterska part~ja i Inte~naoionala m?e bi~i sposobna za -zivot, samo ako tu nemmovnost Jasno spozna 1 ako Je spremna da duhovno, materijalno, teorijski i organizacijski pripre-mi . proletarijat za taj trenutak i njegove posljedice. Ta priprema mota proizlaziti iz spoznaje karaktera epohe. Tek nakon .to rad-i:I'i~lm klasa . upozna svj~tski rat kao neminovnu posljedicu imperi-jalistikog razvoja kapitalizma, nakon to joj postane jasno da je gril(mski rat jedina mogua obrana protiv njezine propasti u slu-1J,i iinpedjalizmu, moe zapoeti materijalna i organizacijska pri-prema te' 'obrane. Tek kada ta obrana postane djelotvorna, postat

e neiasno previranje svih potlaenih saveznikom proletarijata koji se ' oslobaa. Proletarijat mora, dakle, prije svega imati pred oima jaSJ:?.U . svOju vlastitu. pravilnu klasnu svijest, da bi pomou nje po-stao voom ' istinske oslobodilake borbe, zbiljske svjetske .revo-ludje. Internacionala koja nastaje iz te borbe i za tu borbu je pre, m~ tome te.orijski jasno, za borbu sposobno udruenje, zbiljski revofricionarnih elemenata radnike klase; istovremeno ona je or-gan T centar borbe svih potlaenih cijeloga svijeta. Ona je bolje-vika partija. Lenjinova koncepcija partije u svjetskim razmjerima. Svjetski rat je u makrokosmosu gigantskog razaranja svijeta poka-zao . sv.e on~ snage propada jueg kapitalizma i sve mogunosti borbe protiv ii.j'ega, 'koje je Lenjin sasvim jas1-io vidio ve u miktokos~ mo'su. ruskog kapitalizma, u nastanku i mogunostima ruske revo-

l_vc~Je ~

i . V Drava kao oruje . r:

: : :

. . R~v~hi~ioriarna bit neke epohe ispoljava se najvidljivije . u tome to. borba klasa i partija nema vie karakter . borbe . unutar

odte'~nog dravnog ureenja nego poima . ruiti njegove granice i ukaziva~i preko njih. S jedne strane. ta borba se pojavljuje kao borba za dravnu vlast, a s druge strane i istovremeno sama cira-va _ oito postaje uesnik borbe. Ne vodi se samo bor;ba protiv.

~h.:'?,y.e,,' J;lego i. s;;~;ma d:rava otkriva svoj .karakter oruja k.lasne .bor-be;' 'Jednog .od najvanijih instrumenata za odravanje klasne vla-d:fvil1e. Taj ka-rakter drave .spoznali su ve Marx -i-Engels i istraili sve njegoye odnose . spram povijesnog razvoja, spram proleterske :re~ofusije_,. Marx i Engels su potptino jasno postavili temelje teo-rHe' : .drave u okviru historijskog materijalizma. Oportunizam se :up;rav-o ovdje - dosljedno - najvie udaljuje od Marxa i Engelsa. Na svakolr_l drugom problem:u bilo je; naime, . mogue ili prikazatt

LUKACS, LENJIN 157

reviziju pojedinih ekonomskih teorija tako kao da je njihov te-melj odgovarao biti Marxove metode (Bernstein) bilo ortodoksno zadranim ekonomskim uenjima dati mehanicistiko-fatalistiki, nedijalektiko -- nerevolucionarni obrat (Kautsky). Meutim, ve puko nabacivanje problema, koje su Marx i Engels smatrali temelj-nim pitanjima svoje teorije drave, znai priznavanje aktuelnosti proleterske revolucije. Oportunizam svih tendencija koje su pre-vladavale u Drugoj internacionali najjasnije se oituje u tome to se nijedna nije ozbiljno bavila problemom drave; tu - u najod-sudnijoj taki -nema nikakve razlike izmeu Bernsteina i Kaut-skog. Svi oni su bez iznimke jednostavno prihvatili dravu graanskoga drutva. A kada su je kritizirali bili su tom kritikom napa-dani samo pojedini, za proletarijat tetni pojavni oblici i naini ispoljavanja drave. Dravu se uvijek promatralo sa stajalita par-tikularnih dnevnih interesa, a nikad nije bila istraivana i ocije-njena njezina bit sa stajalita cijele proleterske klase. Revolucio-narna nezrelost i nejasnoe lijevog krila Druge internacionale po-kazuje se i u tome to ni ono nije bilo u stanju da jasno postavi problem drave. Ono je ponekad dolo do problema revolucije, do problema borbe protiv drave, a da nije bilo u stanju da pitanje - ak isto teorihki - konsekventno postavi, a kamoli da prak-

tiki pokae njegove konkretne posljedice u aktulenoj povijesnoj zbilji. I ovdje je Lenjin bio jedini koji je ponovno dosegao teorij-sku razinu marksistikog shvaanja, istou proletersko-revolucio-narnog stava spram problema drave. Kad bi se njegovo proirenje sastojalo samo u tome, bio bi to ve znaajan teorijski doprinos. Ali Lenjinovo obnavljanje Marxove teorije drave nije niti filoloko obnavljanje prvotnog uenja, niti je to filozofska sistematizacija njegovil1 pravnih principa, nego kao svagdje njezino provoenje u konkretno, konkretizacija u aktuelno-praktino. Lenjin je problem drave spoznao i izloio lcao pitanje dana za proletarijat koji se bori.

Ve tim je - da ostanemo ponajprije samo kod znaenja ta-kvog naina postavljanja pitanja - zakoraio na put odluujue konkretizacije pitanja. Objektivna mogunost oportunistikog za-magljivanja, vrlo jasne teorije historijsko-materijalistike drave je u tome, to je ta teorija prije Lenjina shvaena samo kao opa teorija, kao povijesno, ekonomsko, filozofsko itd. objanjenje biti drave. Dodue, Marx i Engels su u konkretnim revolucionarnim pojavama svoga vremena vidjeli revolucionarni napredak prole-terske misli o dravi (komuna). Oni su, dodue, otro ukazali kakav znaaj imaju za rukovodstvo radnikog pokreta pogreke koje pro-izlaze iz krivih teorija drave. (Kritika Gotskog programa). Ipak,

ak ni njihovi najposredniji uenici nisu shvatili povezanost pro-blema drave sa svojom svakodnevnom djelatnou. Ve tada je bio neophodan teorijski genij Marxa i Engelsa da bi se ono aktu-elno u svjetskom povijesnom smislu vidjelo u njegovoj vezi s ma" lim svakodnevnim brorbama. A proletarijat je, to je samo po sebi razumljivo, bio jo manje u stanju da taj temeljni problem povee s problemima njegovih svakodnevnih borbi, koji su se neposredno pojavljivali. Problem je sve vie dobijao akcenat pitanja krajnjeg eilja ije rjeenje treba ostati zadrano za budunost. Tek sa Le-njinom ta je budunost i teorijski postala sadanjost. Tek kad se pitanje drave spozna kao problem dana, mogue je proletari-iatu da kapitalistiku dravu vie ne promatra kao svoju nepro-

158 POLITIKA MISAO

mjenljivu prirodnu okolinu, kao, za njegovo suvremeno opstojanje jedino mogue drutveno ureenje. Tek taj stav spram graansk~ drave daje proletarijatu teorijsku otvorenost spram drave i nje-gov odnos spram drave ini isto taktikim pitanjem. Oevidno je bez daljnjega da se kako iza taktike legalnosti pod svaku ijenu, tako i iza romantike ilegalnosti krije isti nedostatak teorijske otvo-renosti spram graanske drave. Drava se ne smatra instrumen-tom klasne borbe buroazije s kojim treba raunati kao s realnim faktorom sile, ali samo kao realnim faktorom sile, ije se respek-tiranje sputa do pitanja puke svrhovitosti. Lenjinova analiza drave kao oruja klasne borbe jo vie konkretizira to pitanje. Naime, ne samo da su neposredno izvedene praktine ( taktine, ideoloke) konsekvencije pravilne povijesne spoznaje graanske drave, nego se istovremeno konkretno pojavljuju konture prole-terske drave, organski povezane s ostalim sredstvima borbe pro-letarijata. Tradicionalna podjela rada u radnikom pokretu (par-tija, sindikat, zadruga) pokazuje se sada nedovoljna za revolucio-narnu borbu proletarijata. Neminovno je da nastanu organi koji su u stanju da obuhvate i povedu u borbu kako cijeli proletarijat tako i veliku masu svih izrabljivanih u kapitalistikom drutvu (seljake, vojsku). Ti organi, sovjeti, su po svojoj biti -ve unutar graanskog drutva - organi proletarijata koji se organizira kao klasa. Ali tim je revolucija stavljena na dnevni red, jer kao to kae Marx: Organizacija revolucionarnih elemenata u klasu pret-postavlja gotovu egzistenciju svih proizvodnih snaga koje su se mogle razviti u krilu staroga drutva.

Organizacija cijele klase mora - htjela ona to ili ne - podu-zeti borbu protiv dravnog aparata buroazije. Tu nema izbora: ili proleterski sovjeti dezorganiziraju aparat graanske drave, ili tom aparatu uspijeva da ih korupcijom svede na prividnu egzistenciju i pusti da odumru. Nastaje situacija u kojoj ili buroazija izvrava kontrarevolucionarno potiskivanje revolucionarnog pokreta masa i ponovo uspostavlja normalne prilike i poredak, ili pak iz sovjeta, borbene organizacije proletarijata, nastaje njegova or-ganizacija vlasti, njegov dravni aparat, koji je isto tako klasna organizacija. Radniki sovjeti u svojim prvim najnerazvijenijim oblicima pokazuju taj karakter: Oni su protuvlada. Dok se drugi organi klasne borbe privremeno taktik