globalizacija kulture

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU HRVATSKI STUDIJI – STUDIA CROATICA

DIPLOMSKI RAD

GLOBALIZACIJA KULTURE

SOCIOLOGIJSKO-POLITIČKI ASPEKTI ZAPADNE GLOBALIZACIJE KULTURE I GLOBALITETA

MENTOR: STUDENTICA: Dr.sc. Anñelko Milardović Antonija Zavila Nemet

ZAGREB, prosinac 2007.

Globalizacija kulture

SADRŽAJ

UVOD ...................................................................................................................................................3

1. RAZRADA I OBJAŠNJENJE POJMOVA ...................................................................5

1.1 Kultura ........................................................................................................................5

1.2 Globalizam i globalizacija ........................................................................................7

1.3 Globalitet i poredak ................................................................................................10

1.4 Globalizacija kulture ..............................................................................................12

1.5 Globalizacija kulture i kulturni identiteti ..............................................................14

2. IDEOLOŠKA PRETEČA I OKVIR GLOBALIZACIJE KULTURE ..............17

2.1 Odnos ideologije i kulture .......................................................................................17

2.2 Izvori ideologije globalizacije kulture ..................................................................18

2.3 Preteče i okvir globalizacije kulture: modernizacija, masovna kultura, američka ideologija, mekdonaldizacija kulture, postmodernizacija, kozmopolitizam i europeizacija ..............................................................................21

3. ODNOS GLOBALIZACIJE KULTURE I STVARANJA SVJETSKOG DRUŠTVA /GLOBALITETA/ ........................................................................................26

3.1 Relacija izmeñu Zapadne civilizacije kao prve globalne kulture i stvaranja

globalnog društva ...................................................................................................26 3.2 Odnos svjetskih religija, svjetske ekonomije i svjetske politike ........................27

3.3 Novi rast i uspon islama kao svjetske religijsko-političke-kulturne ..................29 koncepcije

3.4 Izvori potencijalnih saveza i raskola izmeñu SAD i EU .....................................31

3.5 Odnos globalizacije kulture i globalizacije moći .................................................34

4. SADAŠNJOST I BUDUĆNOST GLOBALIZACIJE KULTURE ......................38

4.1 Stvara li se novi globalizacijski kulturni obrazac po modelu «Melting pot»? ..........................................................................................38

4.2 Procesi kulturne globalizacije koriste model «melting pot» ili model europske kozmopolitizacije, što vodi – kulturi globalizacije? ............................41


4.3 Relacija europskog kontinenta, te njezinog lidera nove multinacionane

državne zajednice EU i globalizacije kulture .....................................................43 4.4 Idejne i normativne težnje EU kao novi povratno-sprežni elementi

globalizacije kulture ................................................................................................49 4.5 Ciljevi globalizacije kulture? ................................................................................58

5. BUDUĆNOST GLOBALIZACIJE KULTURE I SVJETSKOG DRUŠTVA /GLOBALITETA/ .........................................................................................66

5.1 Globalizacija kulture i stvaranje novog svjetskog globalnog političkog ..........66

poretka

5.2 Koji model(i) demokracije se propagira(ju) globalizacijom kulture, a koji su alternativni poretci koji se mogu latentno izroditi? ........................................67

5.3 Uloga globalizacije kulture i pitanje ostvarivosti demokracije u novom

političkom poretku ..................................................................................................70

ZAKLJUČAK ...................................................................................................................................73

LITERATURA ..................................................................................................................................78


UVOD

Predmet ovog diplomskog rada je globalizacija kulture, unutar discipline sociologije politike;

budući da «politička sociologija u doba postmoderne i globalizacije jest sociološka grana koja

se bavi istraživanjem procesa tranformacije nacije-države i globalne meñuzavisnosti

postmodernih društava. Ona je ujedno i skup znanja o glokalnoj vlasti, ispreplitanju globalnog i

lokalnoga, jer su na scenu stupila različita djelovanja što prelaze okvire nacije-države, kao što

su djelovanja multinacionalnih korporacija, pojava ilegalnih migracija, ekološki problemi,

umrežavanje svijeta (internet) i stvaranje digitalne demokracije, djelovanje globalnih institucija

na lokalne vlasti, kao što su MMG, WTO, Svjetska banaka, te različite regionalne integracije

(primjerice EU), radi otklanjanja konflikata, uspostavljanja mira metodom zajedničkih

standarda i dijaloga nacionalnih elita».1

Realnost globalizacije danas je neizostavno pitanje u sociologiji, pa smatramo da je

problem globalizacije kulture u tom smislu jedno od njezinih temeljnih područja, budući da je

globalizacija «proces što ga uzrokuje djelovanje svjetskog sustava te uspostavljanje, u svjetskim

razmjerima gospodarske, političke, kulturne, ekološke i infomacijske djelatnosti i globalne

meñusobne povezanosti društva»2

Globalizacijski procesi su i kulturno-politički projekti transnacionalih aktera, kao što su

multinacionalne kompanije, političke, gospodarske, religijske, pravne i znanstvene institucije i

organizacije, koje posjeduju kondignu, kompenzacijsku i kondicioniranu moć.

Bitna je značajke da transnacionalni akteri svoje idejno-vrijednosne i normativne

programe prenose i usañuju u sva društva svijeta kroz edukacijske, medijske, političke,

religijske te gospodarske sustave, koji čine široku kulturnu strukturu svih suvremenih društava.

U tim procesima i projektima koriste se informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, koje

omogućuju istodobnost utjecaja na bilo kojoj lokaciji na globusu.

Cilj ovog rada je istraživanje koje nastoji utvrditi, da li su i kako, široki procesi globalizacije

kulture pridonijeli stvoranju svjetskog društva /globaliteta/. Usko povezano s time je pitanje da li

će uslijed sadašnjih i budućih procesa i projekta globalizacije kulture - rezultat globalnog

društva - biti kultura globalizacije, koja će biti sposobna ostvariti jedinstveni svjetski politički

poredak? I postoji li već (su)odnos i kakav je, izmeñu procesa globalizacije kulture i stvaranja

svjetskog poretka, organizacije i tipa tog poretka, budući da postoje indicije kako «procesi

globalizacije vode stvaranju svjetskog sustava i svjetske vlade, te organizacija na

transnacionalnoj i meñukulturalnoj razini».3

1 Milardović, A.; «Predgovor političkoj sociologiji»; u: Duverger, M.; Politička sociologija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001., str. xxi 2 Milardović, A. Mali leksikon globalizacije, CPI, Zagreb, 2002., str. 92 3 Milardović, A.(ur); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001., str. 21-22, (citat)


Metoda rada

Globalizacija kulture je kao predmet ovog rada uzeta kao zasebna dimenzija globalizacije i

globaliteta. Meñutim, kako je globalizacija kulture u predmetnoj stvarnosti, neraskidivo

povezana sa globalitetom i svim dimenzijama globalizacija: političkom, socijalnom i

ekonomskom; smatramo da je ne možemo striktno odvajati od tih dimenzija globalizacije.

Dakle, globalizaciju kulture prema potrebi promatramo u odnosu sa svim dimenzijama

globalizacije (političkom, socijalnom, ekonomskom) i u odnosu sa globalitetom. No, kao

predmet ovog rada metodološki ćemo je nastojati istaknuti kao zasebnu cjelinu.

Iz istog je razloga za obradu teme korištena literatura suvremenih socioloških teorija,

prvenstveno unutar discipline sociologije politike, te prema potrebi i iz sociologije kulture,

religije i znanja/znanosti. Takoñer je korištena suvremena politologijska literatura, zbog

srodnosti i povezanosti sa sociologijom politike; budući da obje navedene discipline

problematiziraju globalitet, globalizam i globalizaciju.

Rad ima strukturu razvrstanu u pet tematski povezanih cjelina (poglavlja).

Problematizacija rada počinje od osnovnih pojmova vezanih uz globalizaciju kulture. Iznosimo

ideologijske preteče globalizacije kulture, kroz razvoj i meñuodnos liberalizma, kapitalizama,

demokratskih ideja, moderne i razvoja znanosti i tehnologije; te iz njih proizašlih okvira i

sastavnica globalizacije kulture (modernizacija, masovna kulture, mekdonaldizacija društva,

američke ideologije, postmodernizacije, kozmopolitizma i europeizacije).

Neraskidivo povezano s time proizašle su sličnosti, ali i razlike, unutar same Zapadne

civilizacije – koju čine Zapadna Europa /danas EU/ i SAD – kao prve globalne kulture

modernog doba, koje su izvršile izniman i nepovratan utjecaj u širem kulturološkom smislu,

unutar svih društava svijeta u 20 stoljeću.

Iz navedenog je postavljeno pitanje o sadašnjosti i budućnost globalizacije kulture, da li

se stvara novi kulturni obrazac – kultura globalizacije – prema modelu «melting pot» ili prema

modelu kozmopolitizama i europeizacije?

Te u kakvom su odnosu globalizacija kulture i novi koncept kozmopolitizma i

europeizacije, kao «nove» sekularizirajuće ideologije, naspram buñenja religijskih aspiracija u

svim dijelovima svijetskog društva.

Odnosno, koji su ciljevi globalizacije kulture u globalitetu, u smislu razvoja procesa i

projekata za ostvarenje svjetskog poretka globalne demokracije? Odnosno, da li globalizacija

kulture pridonosi razvoju nekog drugog tipa poretka i njegovog ureñenja?


1. RAZRADA I OBJAŠNJENJE POJMOVA

1.1 KULTURA

Pojam «kultura» u sociologiji je jedan od najčešće promišljanih, definiranih i re-definiranih

pojmova.

Nenad Fanuko iznosi kako je sociologijski rečeno «kultura» sustav naučenih obrazaca,

mišljenja, osjećaja i djelovanja, a sastoji se od tri meñusobno povezana skupa fenomena: 1.

obrazaca ponašanja; 2. zajedničkih vrijednosti, vjerovanja i pravila; 3. te oruña i tehnike

(tehnologije). Kultura se odnosi na cjelokupno društveno nasljeñe. Tako shvaćena, kultura je

značajka svih tipova ljudskih društva.4

Po drugoj strani sociolozi tvrde kako je politička sociologija proučavanje moći u

njezinu najširem smislu, te da se politika dogaña kad postoje razlike u moći. Prema takvoj

definiciji, svaki društveni odnos koji uključuje razlike u moći jest politički odnos.5

Prema Haralambosu kultura ima četri glavna značenja, od kojih su prve dvije

definicije kulture elitističke i uključuju razlike u moći. Haralambos ističe četri definicije

kulture:

1. Definicija kulturu označuje kao stanje duha, kad ljudi teže ideji usavršavanja, individualnog

ljudskog postignuća, i ta definicija je elitistička jer neke aspekte svojstvene ljudima smatra

nadmoćnim drugim aspektima.

2. Definicija kulturu povezuje s civilizacijom i takoñer je elitističko, budući da kulturu nekog

društva smatra nadmoćnom drugim društvima.

3. Definicija kulturu doživljava visokom kulturom budući da je «kolektivni skup umjetničkih i

intelektualnih djela unutar nekog društva».

4. Definicija kulture prema Ralphu Lintonu govori da «kultura jednog društva jest način života

njegovih pripadnika; zbirka ideja i navika što ih uče, dijele i prenose iz naraštaja u naraštaj»

(Linton, 1945). Suvremeni sociolozi danas najčešće prihvaćaju tu posljednju definiciju. Kultura

u tom značenju praktički uključuje cjelinu predmeta sociologije.6

U političkoj sociologiji Maurice Duverger termin «kulturu» uzima u širem i užem

smislu. Kultura u užem smislu se odnosi na «vjerovanja» (ideologije, vrijednosne sustave,

legitimitet i mitove). Kultura u širem smislu označava kao posebne forme po kojim se

kombiniraju svi elementi koji čine društvenu skupinu: kolektivne predodžbe, vjerovanja,

ideologije, institucije, tehnologije, pa čak i zemljopisni i demografski elementi. Tako je i samo

4 Fanuko, N. (i grupa autora).; Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1992, str.23 5 Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija; poglavlje «Moć, politika i država»; «Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 589 6 Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija; poglavlje «Kultura i identitet»; Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 883.


društvo u izvjesnom smislu skup predodžbi koje o njemu imaju njegovi članovi. Svaka

društvena skupina na stanoviti je način kulturna cjelina koje stvara povijest, a učvršćuje

obrazovanje. Nacija je najsnažnija temeljna kulturna cjelina i okvir države najjače političke

organizacije. Dok se plemana, narodi, gradovi, nacije uvijek okupljaju unutar širih kulturnih

cjelina koje se općenito nazivaju «civilizacijama».7

Snježana Čolić smatra da koncept kulture treba obuhvatiti totalnu društvenu

egzistenciju čovjeka, te da bi on trebao označavati «način života» odreñenih grupa ili naroda,

podrazumijevajući način privreñivanja, životnu organizaciju, stil života, odnosno vrijednosti,

običaje, vjerovanja, institucije i tipove individualnog ponašanja.8

Po drugoj strani, a budući da ovaj rad problematizira globalizaciju kulture, značajna je

misao Ulricha Becka – njemačkog sociologa globalizacije – o postojanju razlike izmeñu dva

kulturna pojma: Kulture 1 i Kulture 2. Kultura 1 veže kulturu za jedan odreñeni teritorij, on

polazi od premise da je kultura rezultat lokalnih procesa učenja. U tom smislu društvo ili jedna

socijalna grupa uvijek posjeduje «vlastitu» kulturu, odvojenu od drugih, što je u 20. stoljeću

razvila antropologija. Kultura 2 je sveobuhvatniji pojam kulture jer je promatra kao općeljudski

«software». On je u osnovi teorija o razvoju i širenju kulture i odreñuje je kao ključno

translokalni proces učenja. Kultura 2 podrazumijeva obvezno kulture u pluralu. No oba pojma

mogu se pomiriti jedan s drugim. Kultura 2 artikulira se u Kulturi 1, budući da su kulture

prenositelji kulture. Kultura 2 kao translokalna kultura nije bezmjesna (bezmjesne kulture

nema), ali ona mjesto shvaća kao otvereno prema van, dok je ono za Kulturu 1. zatvoreno u

sebi.9

Značajno nam je takoñer naglasiti viñenje kulture prema Talcottu Parsonsu, koji kulturu

promatra kao glavnu snagu, koja povezuje razne elemente socijalnog svijeta. Kultura posreduje

interakciju meñu akterima i integrira ličnost i socijalni sistem. Kultura ima posebnu sposobnost

postati komponentom drugih sustava. Kulturni sistem nije samo jednostavan dio drugih sistema,

već on takoñer postoji kao posebna cjelina socijalnog nasljeña, znanja, simbola i ideja. Kultura

predstavlja obrazac, ureñeni sistem simbola koji su predmet orijentiranja aktera,

interanalizirajućih aspekata sistema ličnosti, ali i institucionaliziranih obrazaca socijalnog

sistema u cjelini. Budući da je kultura najčešće simbolička i subjektivna, to joj omogućava

kretanja iz jednog u drugi socijalni sistem difuzijom iz jednog u drugi sistem ličnosti kroz

proces učenja i socijalizacije, a simbolički karakter kulture daje joj sposobnost kontroliranja

drugih sistema akcije.10

7 Duverger, M.; Politička sociologija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001.; poglavlje:. «Kultura», str. 107-123 8 Čolić, Snježana; Kultura i povijest, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006., str.13 9 Beck, U.; Što je globalizacija?, Vizura, Zagreb, 2001, str. 158-160 10 Ritzer, G.; Suvremene sociologijske teorije, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1997. str.96


1.2 GLOBALIZACIJA I GLOBALIZAM

Globalizacija je sve češći pojam u suvremenoj sociologiji, politologiji i ekonomskim

znanostima, no tek od nedavno se pojam globalizacije javlja kao nova sociološka i politološka

teorija. Sociološki koncept globalizacije javlja se kao reakcija na neomarksističke teorije

svjetskog sustava (Walerstein, 1974/1989), teorije ovisnog razvitka (Cardoso, 1973) i

imperijalizma (Amin, 1971), koje su za neuspjeh razvitka trećeg svijeta okrivljavale svjetski

kapitalistički sustav. Izvorište koncepcije globalizacije je u modernizacijskoj teoriji W.W.

Rastowa i Talcotta Parsonsa u čijem je temelju optimističko vjerovanje u mogućnost razvitka

Trećeg svijeta, pod uvjetom da slijedi modernizacijska iskustva Zapada. Polazeći od

Parsonsova pristupa modernosti kao društvenog procesa koji se odvija na globalnoj razini,

Ronald Robertson, je u 80-tim i 90-tim godinama razvio cjelovitu teoriju globalizacije koja je za

njega analitička shema na temelju koje se mogu misliti i opisati pojave koje imaju

nadnacionalno (univerzalno svjetsko) značenje.11

Nadalje, Robertson iznosi kako se «globalizacija» kao ideja odnosi na smanjivanje svijeta, ali i

na jačanje svijesti o svijetu kao cjelini, te problematizirajući globalizaciju nastavlja: «smatram

da tekuća rasprava o globalizaciji predstavlja proširenje i refokusiranje socioloških istraživanja,

što omogućava sociologiji i društvenoj teoriji općenito da transcendiraju granice koje je

sociologija dosegla kao zrela disciplina u svom tzv. klasičnom razdoblju...Pri tom sam svjestan

da sociolozi i drugi koji pokušavaju analizirati i shvatiti suvremenu globalnu složenost i sami

sudjeluju u projektima globalizacije, reglobalizacije, pa čak i deglobalizacije».12 Robertson

smatra kako je njegov model globalnih okolnosti multidimenzionalan sa svrhom da taj model

omogući detaljnu analizu promjena u sva četri glavna elementa (društvo, pojedinci,

meñunarodni odnosi i čovječanstvo), zajedno s promjenama u njihovim meñusobnim

odnosima.13

Britanski sociolog Anthony Giddens raspravljajući u svom programatskom djelu

obnove socijaldemokracije kao «trećeg puta» kaže o globalizaciji, da se ne radi primarno o

ekonomskoj meñuovisnosti, nego o promjeni vremena i prostora u našim životima. Udaljeni

dogañaji, bili oni ekonomski ili ne, utječu na nas izravnije i trenutačnije nego ikad prije.

Revolucija sredstava komuniciranja i širenje informacijske tehnologije duboko su povezani s

globalizacijskim procesima. O globalizaciji se vrlo često govori kao o kakvoj prirodnoj sili, no

ona to nije. Njezinu su napredovanju aktivno pridonijele države, poslovne korporacije i druge

grupe. Vlade su financirale većinu istraživanja satelitskih komunikacija kao i rane razvojne faze

onoga što danas poznajemo kao Internet. Politika liberalizacije i privatizacije pridonijela je

11 Milardović, A.; Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-split, 2001, str.9 12 Robertson, R. «Globalizacija kao problem», u: Milardović, A. (ur.); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split,2001., str. 35-37 13 ibid. str. 57-58


intenziviranju svjetske trgovinske i ekonomske razmjene. Ukratko, globalizacija je složen skup

procesa koji potiče mješanje političkih i ekonomskih utjecaja. Ona mijenja svakodnevni život,

osobito u razvijenim zemljama i istodobno stvara nove nadnacionalne sustave i snage. Ona je

više od puke pozadine na kojoj se dogaña suvremena politika: ukupno gledano, globalizacija

mijenja institucije društva u kojima živimo. Ona je nedvojbeno neposredno relevantna za porast

«novog individualizma».14

Zygmunt Bauman razmišlja o globalizaciji (i lokalizaciji) kao pokretačnoj snazi i obliku

jedne nove polarizacije i stratifikacije svjetskog stanovništva na globalizirane bogate i

lokalizirane siromašne, smatrajući da je tako «glokalizacija» proces svjetske neostratifikacije u

čijem tijeku se izgrañuju nove, svjetske, sociokulturne i samoreproducirajuće hijerarhije.15

Hrvatski politolog Anñelko Milardović smatra da je pojam globalizacije znatno

složeniji od globalizma kao jedne od doktrina o meñunarodnim odnosima, jer proces

globalizacije vodi stvaranju svjetskog sustava i svjetske globalne vlade, te organizacija na

transnacionalnoj i meñukontinetalnoj razini.16 Milardović o globalizmu nastavlja i precizira,

kako je globalizam općenito svako djelovanje upravljeno prema poimanju «svijeta kao cjeline».

Globalizam je nova društvena paradigma. U političkom smislu globalizam bi bila nova

paradigma, nastala padom Berlinskog zida (1989), propašću komunizma. Dakle, globalizam je

kao «svjetski proces» i sustav, paradigma za stvarnje globalnog društva. Normativni globalizam

je pan-nacionalizam. Bit mu je konstruiranje velike svjetske nacije. U kontekstu takvih pristupa

i ciljeva može se goviriti o sudaru lokalnih nacionalizama s normativnim globalizmom kao pan-

nacionalizmom, koji u ideologijskom smislu potiče «planetarno političko jedinstvo s globalnim

autoritetom egzekutivom, legislativom i judikativom». I to u obliku «planetarne savezne države

ili saveza država» odnosno na načelima globalnog federalizma ili konfederalizma. Helda i

Falks, smatraju nositeljima normativnog globalizma. Dva su pojavna oblika normativnog

globalizma. Jedan se javlja u obliku ideologije «svjetske države» i «svjetskog federalizma», a

drugi je kulturološke naravi i označuje se kao «normativni sinkretizam». Izražava se pojmovima

«transkulturalnosti ili interkulturalnosti». Zastupa ideju «fuzije kultura u hibridnom obliku». Taj

tip globalizma promiče Jan Nederveen Pieterse. Ideja transnacionalnosti i normativnog

globalizma, koju ostvaruje različiti čimbenici smatra se «sinkretičkom kategorijom»,

sinkretizmom. Normativni sinkretizam temelji se na libaralizmu i pravima, te na dominaciji

angloameričke tradicije, točnije američkog nacionalizma.17

14 Gidens, A.; Treći put, Politička kultura, Zagreb, 1998, str. 36 15 Beck, U.; Što je globalizacija?, 2001, str. 134-136 16 Milardović, A.; nav.dj., 2001. str. 22-23 17 Milardović, A. Mali leksikon globalizacije, CPI, Zagreb, 2002., str. 100


Procesi globalizacije ipak, prema Milardoviću, uvelike relativiziraju tradicionalni pojam

suvereniteta. Takva relativizacija izvodi se iz novog shvaćanja teritorijalnosti i prekograničnog

djelovanja, te meñunarodnih i nadnacionalnih integracija.18

Globalizam je ideologija čiji je temelj u stvaraju svijeta kao cjeline, a postoje tri škole

globalizma: hiperglobalisti, skeptici i transformacionalisti. Hiperglobalisti polaze od teze da

živimo u globaliziranom razdoblju. Dominantna obilježja su globalni kapitalizam, globalna

vlada i globalno grañansko društvo. Vodeću snaga globalizacije je u kapitalizamu i tehnologiji.

Oni konstatiraju krizu i eroziju tradicionalnih vrijednosti, kraj nacionale države te stvaranje

«globalne civilizacije». Skeptička škola globalizma smatra da se svijet kreće prema stvaranju

regionalnih blokova i sukoba civilizacija, te da će snaga nacionalnih vlada i država biti

pojačana ili uzdignuta. Transformacionalisti, kao treća škola globalizma, vide snagu u

globalizaciji koja mijenja snagu države i svjetsku politiku, videći budućnost izmeñu globalne

integracije i fragmentacije, te u rekonstrukciji nacionalnih vlada i država, stvarajući «novu

arhitekturu svjetskog poretka.» U politološkoj literaturi globalizacija je isto što i

denacionalizacija. Globalizacija ili denacionalizacija relativiziraju: teritorijalnost, suverenitet,

nacionalne kulture i identitete i pravni sustav koji se mora usklañivati zakonodavstvima

nadnacionalnih država. Globalizacijom se mijenja karakter demokracije u transteritorijalnu

kozmopolitsku demokraciju i kozmopolitsko civilno društvo. Globalizacija briše tradicionalnu

razliku izmeñu unutarnje i vanjske politike, i stvara nove aktere koji postaju nevladine

organizacije, globalni gospodarski igrači, transnacionalne udruge civilnog društva.19

Rosenau govoreći o procesima globalizacije, stavlja na mjesto jednog ekonomski

«vladajućeg» svjetskog tržišnog sustava policentričnu svjetsku politiku, u kojoj ni kapital, ni

nacionalna država, ni UN, ni Svjetska banka nemaju samotnu vlast. Prijelaz iz nacionalne

državne politike u policentričnu, Rosenau pripisuje tehnološkoj dimenziji globalizacije i njezinoj

vlastitoj dinamici. Smatra da je tehnologija ta koja je ukinula zemljopisne i socijalne razdaljine

razvitkom nadzvučnih zrakoplova, kompjutera, satelita i mnogih drugih inovacija, koje danas

omogućuju da sve više ljudi, ideja i robe brže i sigurnije nego ikad prije prijeñu prostor i

vrijeme. Rosenau kombinira dva argumenta: pojavu informacijskog i znanstvenog društva, kao

i u njemu usañeno ukidanje razdaljina i granica kao posljedica multiplikacije transnacionalnih

posrednika i organizacija. Ta policentrična svjetska politika označava situaciju u kojoj

transnacionalne organizacije: Svjetska banka, Katolička crkva, Internacionalno udruženje

sociologa, McDonald's; transnacionalni dogañaji: svjetsko nogometno prvenstvo, Zaljevski

rat..; transnacionalne «zajednice»: zasnovane na religiji (islam), na znanju (stručnjaci), na

političkim orijentacijama; te transnacionalne strukture: kao što su oblici rada, produkcije i

18 Milardović, A.(ur); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001., str. 23 19 Milardović, A. Pod globalnim šeširom, CPI, Zagreb, 2004, st.155-156


kooperacije, banke, tehničko znanje – stvoriti stabiliziraniju trgovinsku i kriznu povezanost

preko svih razdaljina.20

Ulrich Beck globalizam označava kao «..shvaćanje da svjetsko tržište izgurava ili

zamjenjuje političko djelovanje, ideologijom vladavine svjetskog tržišta, tj. ideologijom

neoliberalizma.»21 Beck o globalizmu raspravlja kao o «misaonom virusu» koji je napao sve

stranke, redakcije, institicije. Vjerska dogma globalizma nije gospodarsko djelovanje, nego

podreñivanje svih i svega – politike, znanosti, kulture – primatu ekonomskog. U tom obliku

neoliberalni globalizam predstavlja visokopolitičko djelovanje, koje se odvija sasvim

nepolitički. Smatra da je osnovno pitanje kako se utvara globalizama može nadomjestiti

politikom?22 Globalizacija prema Becku znači ne-svjetsku državu. Točnije: svjetsko društvo

bez svjetske države i svjetske vlade. Globalizacija podrazumijeva procese kojim je posljedica ta

da transnacionalni akteri i njihove šanse za moć, orijentacije, identiteti i mreže, potkopavaju

nacionalne države i njihov suverenitet i meñusobno se povezuju u političko djelovanje.23

Globalizacija se u trenutku trijumfa potrošačke kulture pojavljuje kao nastavak projekta

moderne u postmodernom kontekstu. Pojam globalizacije, nasuprot globalizmu i globalnosti,

označava stanje prelaza i preinake svjetskog ekonomsko-političko-kulturnog sklopa. Stoga

globalizacija nije zatečeno stanje, nego proces kojemu je imanentno gibanje prema nekom

(ne)odreñenom cilju.24

Dakle, «globalizacija je proces gospodarskog, socijalnog, kulturnog i političkog

djelovanja koje nadmašuje granice nacionalne države.»25

1.3 GLOBALITET I POREDAK

Državni poredak je istoznačnica ustava, unutar kojeg je izložen red stvari ili zapisana narav

nekog državnog ustroja, tj. sustava. Poredak je legitiman na temelju nekih «unutarnjih pobuda»,

odnosno tradicije, kao onoga što je oduvijek postojalo – vjerovanja, vrijednosno racionalnog

vjerovanja, pravne i interesne podrške. Politički sustav je relativno autonoman oblik globalnog

podsustava političkog ili oposebljenog odlučivanja, raspodjele vrijednosti, te prilagodbe i

povezivanja pojedinaca i društvenih grupa na temelju normi, vrijednosti i legitimne fizičke

prisile.26 S kojom je povezana i politička kultura kao bitna sastavnica kulture u širem smislu.

Politička kultura je duhovna okosnica svakog političkog sustava. Ona je subjektivo

20 Milardović, A..(ur.); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001.; str.105 21 Beck, U. Što je globalizacija?, Vizura, Zagreb, 2001, str. 24 22 ibid. str. 122 23 ibid.; str. 33 24 Paić, Žarko; Politika identiteta – kultura kao nova ideologija; Antibarbarus, Zagreb, 2005. , str.6 25 Milardović, A.(ur); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001., str.10 26 Milardović, A.; Uvod u politologiju, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 1997. str. 91-92.


doživljavanje političkog sustava ili odreñeno političko ponašanje označeno mišljenjima,

stavovima i vrijednostima o političkom sustavu. Vrijednosti koje odgovaraju predodžbi o

društvu i državi moguće je prenositi političkom socijalizacijom, odgojem grañana za

demokraciju kojom bi trebali stijecati grañansku političku kulturu. Političku socijalizaciju

Milardović odreñuje kao postupak uklapanja osobe u sustav vrijednosti nekog političkog

poretka.27.

Ulrich Beck smatra kako je globalitet neopoziv, te da već odavno živimo u jednom

svjetskom društvu, pri čemu se misli na dva osnovna stanja stvari: s jedne strane na ukupnost

nacionalno-državno političkih organiziranih socijalnih veza i veza moći, s druge strane na

iskustvo života i djelovanja preko granice. Meñutim svjetsko društvo ne podrazumijeva

svjetsko državno društvo ili svjetsko privredno društvo, već ne-državno društvo, odnosno jedno

agregatno stanje društva za koje teritorijalno-državno jamstvo poretka, ali i pravila javno

legitimirane politike gube svoje obvezujuće osobine. Globalizacija ne uključuje samo eroziju

državne strukture zadaća i institucija već i fundametalnu trasformaciju njezinih osnovnih

premisa. Beck smatra da za globalnu eru vrijedi sljedeće: nacionalne države ne postoje bez

svjetskih društava, svijetska društva ne postoje bez nacionalnih država i nacionalnih društava.

No bezdržavnost svjetskog društva podrazumijeva barem još dvije stvari: ono je bez poretka i

institucija još uvijek.28

Giddens smatra da su globalizacijski procesi premjestili moć s nacije u depolitizirani

globalni prostor. Pa taj globalni prostor treba regulirati, uvesti prava i obaveze, jer gdje postoji

društvo tu su potrebni i zakoni. Globalni poredak koji se stvara ne može se održati kao «svjetsko

tržište». Takoñer smatra da doista već postoji globalno vodstvo i doista već postoji globalno

civilno društvo.29 Giddens nastavlja da globalizacija mijenja institucije društva u kojima

živimo.30 Time se i država mora strukturalno prilagoditi globalizaciji, smatrajući da država

može i mora igrati glavnu ulogu u obnavljanju grañanske kulture. Država i civilno društvo

trebali bi biti partneri kako bi jedno drugom olakšali djelovanje, ali se i uzajmano nadzirali.31

Dakle, svjetsko društvo podrazumijeva da nastaju nove šanse moći, novi prostori

djelovanja, života i shvaćanja socijalnog, koji razbijaju i miješaju nacionalno-državnu

ortodoksiju politike i društva. Te se u odnosu imeñu Prve i Druge moderne ne radi o politici

koja se vodi po pravilima, već o politici koja mijenja pravila, o politici politike (meta-politici).

Takoñer svjetovi simbola globalnih kulturnih industrija ukidaju izjednačavanje države, društva i

identiteta - kao što pokazuje Appadurai - smatra Ulrich Beck, dodajući kako je raspad istočnog

bloka bio i dogañaj kulturne globalizacije.32

27 Ibid. str.146-147 28 Beck, U.; Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001; str. 241-246 29 Giddens, A.; Treći put, Politička kultura, Zagreb, 1999. ; str. 126-141 30 Beck, U.; Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001., str. 41 31 Giddens, A.; nav.dj. str. 74-84 32 Beck, U.; nav. dj. str. 158.


1.4 GLOBALIZACIJA KULTURE

Posljedice razvoja svjetskog tržišta, dokazuje Kevin Robins, duboko zadiru u kulture, identitete

i životne stilove. Globalizaciju ekonomskog djelovanja prate valovi kulturne transformacije,

procesa koji se naziva «kulturna globalizacija». Pri tome se sigurno i u bitnome radi i o

proizvodnji kulturnih simbola – procesu koji se pak može primijetiti već duže vrijeme. To

pokriva teza o konvergenciji globalne kulture, te se naziva mecdonaldizacija u smislu

ujednačavanja životnih stilova, kulturnih simbola i transnacionalnih oblika ponašanja. Globalna

kulturna industrija sve više znači konvergenciju kulturnih simbola i životnih oblika. U njemu su

lokalne kulture i identiteti iskorijenjeni i zamijenjeni simbolima svijeta robe, koji potječu iz

reklamnog dizajna i dizajna imagea multinacionalnih koncerna. Koncerni koji ciljaju na vlast

nad tržištem u proizvodnji univerzalnih kulturnih simbola, na svoj način koriste neograničeni

svijet informacijskih tehnologija. Sateliti omogućuju svladavanje svih nacionalnih i klasnih

granica i usañivanje brižno smišljenog svijeta blještavila bijele Amerike u srca ljudi u svim

kutovima svijeta.33 Ta raširena teza o linearno rastućoj konvergenciji kulturnih sadržaja i

infomacija kao dijela koncentracijskih tendencija na svjetskim medijskim tržištima ne uzima u

obzir paradokse i ambivalentnosti koje je cultural theory teorijski obradila i empirijski istražila

– dijalektiku kulturne globalizacije. Kao što naglašava Roland Robertson, jedan od otaca teorije

i istraživanja kulturne globalizacije; kod globalizacije se uvijek radi i o lokalizaciji. Osnovni

uvid glasi: globalizacija ne znači automatski i jednostranu, jednodimenzionalnu globalizaciju.

Već suprotno, svuda dolazi do novog naglašavanja lokalnog. Globalizacija ne podrazumijeva

samo de-lokalizaciju već pretpostavlja re-lokalizaciju; proizlazi već iz same ekonomske

računice, jer globalne proizvodne tvrtke i one koje prodaju njihove proizvode, moraju razviti

lokalne veze, tako što njihova proizvodnja prvo nastaje i stoji na lokalnim nogama, a drugo zato

što i simboli koji se mogu globalno prodavati moraju biti «izvučeni» iz sirovina lokalnih kultura

koje ostaju i razvijaju se živo, eruptivno i disparatno, kaže U. Beck; objašnjavajući što je

globalizacija uopće kao i globalizacija kulture.34

U tom smislu i radi pojašnjavanja pojma dijalektike Beck predlaže razlikovanje izmeñu

ekskluzivnih i inkluzivnih vrsta razlikovanja. Ekskluzivna razlikovanja slijede logiku «ili-ili»,

koja opisuje svijet kao usklañivanje i podreñivanje odvojenih svijetova u kojima se identiteti i

pripadnosti meñusobno isključuju. Inkluzivna razlikovanja skiciraju jednu sasvim drugačiju

sliku «reda» (logika «i-i»). Pasti izmeñu kategorija ovdje nije nikakav izuzetak već pravilo. U

paradigmi ekskluzivnog razlikovanja o globalizaciji se mora misliti kao o graničnom slučaju,

koji sve razara. U prilog paradigme inkluzivnog razlikovanja pak govori prije svega jedan

istraživačko pragmatični argument: Tek i jedino ovako globalitet se može sociološki istraživati.

33 Beck, U.; nav. dj.. str.103-106 34 Beck. U.; nav. dj. str. 111-112


Pretpostavka inkluzivnog razlikovanja tako dobiva status jedne empirijske radne hipoteze. To

su «inkluzivni» oblici života, biografije, konflikti, vladavine, nejednakosti, države svjetskog

društva.35

Kulturna globalizacija, prema tome, ne znači da svijet postaje kulturno homogeniji, jer

globalizacija mnogo više podrazumijeva «glokalizaciju», dakle visokostupanjski proturječni

proces i što se sadržaja i mnogostranosti njegovih posljedica.36

Milardović smatra kako «globalizacija kulture nije ništa drugo nego interdepedencijski

model kulture koji se posredstvom medija i globalnih komunikacija odvija preko granica

nacionalnih država. Robertson u kontekstu nove kulturne globalne interdepedencije govori o

odnosu globalnoga i lokalnoga, o «nemogućnosti meñusobnog isključivanja». Prema tome

Robertson za proces globalizacije kulture predlaže pojam «glokalizacija». Glokalizacija je riječ

poveznica ili mosnica jer univerzalno i partikularno pokušava spojiti kao dva ravnopravna

kulturna vrijednosna sustava. Proizvodnja univerzalnih kulturnih simbola i obrazaca izaziva

reakciju u obliku proizvodnje partikularnih kulturnih obrazaca, simbola, stilova života ili

jednostavnije lokalnih kultura.»37 Istovremeno uz integracijska svojstva globalizacije i

konsenzus, Milardović takoñer ističe drugo svojstvo prema kojem «glokalizacija kulture kao

interdepedencijski model globalizacije kultura nosi u sebi konfliktni potencijal u obliku sukoba

civilizacija i kultura (S.P.Huntington). Globalizacija utječe na proizvodnju različitih kulturnih i

političkih fundamentalizama kao pogonskog goriva sukoba kultura i civilizacija u smislu sudara

globalnoga i lokalnoga; nacionalno kulturnoga i multikulturnoga, globalnog i partikularnog;

globalnog i fundamentalističkog; New Agea i obrane kršćanske religije; Zapada i Istoka;

univerzalizma zapadnog tipa i partikularizma istočnog tipa; globalne demokracije i nacionalne

demokracije; globalne demokracije i različitih oblika vladavine utemeljenih na cezarimu i

političkom fundametalizmu, nacionalizmu, velikodržavlju, imperijalnim ambicijama; te

multikulturnog društva i ksenofobijskog društva..»38 Smatramo da sve to zajedno čini temeljna

pitanja globalizacije kulture.

Milardović problematizirajući globalizaciju, nastavlja da se »najznačajnije promjene

dogañaju upravo u kulturi. Globalizacija se očituje u procesima internacionalizacije tehnologije,

znanosti, širenja znanja kroz akademsku, sveučilišnu razmjenu i stvaranje meñunarodnih

profesionalnih organizacija. Sredstva masovne komunikacije omogućuju širenje popularne

kulture i razvoj tzv. globalne kulture, a osobito ideologija poput demokratizacije i

modernizacije. Europski identitet postaje novootkriveni način samorazumijevanja mladih

Europljana. Za očekivati je da će u postmodernom društvu 21. stoljeća pojedinci u kriznim

35 Beck, U. nav. dj. str.124-127 36 Beck., U.; nav. dj. str. 75 37 Milardović, A.; Populizam i globalizacija, CPI, Zagreb,2004, str.170 38 ibid., str.170


situacijama tražiti zaklon tradicionalnih identiteta, a u doba prosperiteta eksperimentirati s

novim kozmopolitskim identitetom.»39

Problematizirajući suveremenu političku sociologiju u dobu postmoderne i

globalizacije Milardović ocrtava globalnu kulturu kao globalnu kulturnu mrežu, jer se kulturni

procesi odvijaju zahvaljujući globalnim medijima i globalnim informatičkim sredstvima

prelazeći nacionalne granice, te po nekima tvore opasnost za očuvanje nacionalnih i kulturnih

identiteta.40 Nastavlja kako «..globalizacija u kulturi predstvalja kulturnu unifikaciju...Kulture

kao društvene cjeline u globaliziranim i sve više transnacionalnim društvima ostaju zaštitnim

znakovima ostataka ostataka nacija država, globalizacija kao denacionalizacija nosi opasnost

ukidanja pluralizma kultura, brisanja identiteta, potiskivanja nacionalnih jezika zbog forsiranja

engleskog kao globalnog jezika, unifikaciji kulture i mekdonaldizacije društva. Ideologije kao

društveni okviri politike ostaju i dalje sastavnicama tih okvira, ali ne tako kao civilizacija».41

Ronald Robertson takoñer postavlja pitanje u kojoj mjeri globalizacija potiče ili

uključuje homogenizaciju za razliku od heterogenizacije, te univerzalizaciju, za razliku od

paritikularizacije, smatrajući to bitnim i veoma složenim problemom.42

Žarko Paić kulturu odreñuje kao bitnu odrednicu globalizacije. Smatra kako

globaliziranje izričito pretpostavlja svezu kulture i društva u njihovim meñusobnim odnosima i

mijenama, jer je kultura postala unutarnji pokretač dinamike modernih društava.43

1.5 GLOBALIZACIJA KULTURE I KULTURNI IDENTITETI

Nikola Skledar definira kulturni identitet kao sintezu, a ne puki zbroj svih duhovno-kulturnih

tvorbi, djelatnosti i procesa, ukupnost danih i traženih odgovora na bitna ljudska pitanja i

potrebe odreñenog socio-kulturnog prostora i vremena. Skledar kulturni identitet promišlja kao

strukturu (ne kao konglomerat) svih konkretnih čovjekovih materijalnih i duhovnih tvorbi,

svjetonazora, vrednota, simbola, oblika duha (mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost), te

modela ponašanja i procesa. Smatra kako je kultura povijesna, dinamična pojava, pa u tom

smislu govori i o kulturnim promjenama, koje su usko povezane s društvenim promjenama, tj. s

promjenama u društvenoj strukturi, organizaciji i odnosima..44

Predodžbe o identitetu su prošle tri glavne faze u kojima su dominirale koncepcije o: 1.

prosvjetitetljskom subjektu, 2. sociološkom subjektu, 3. postmodernom subjektu.

39 Milardović, A.(ur); Globalizacija, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001, (citat), str. 14 40 Milardović, A. «Predgovor političkoj sociologiji», str.xx; u: Duverger, M. Politička sociologija, Panliber, Osijek-Zagreb-Split, 2001, 41 ibid. str. xxiii 42 Robertson, R. “Globalizacija kao problem”; u: Milardović, A (ur),; Globalizacija, 2001, str. 39 43 Paić, Ž. «Globalizacija – posmoderna utopija»; u: Milardović, A. (ur); Globalizacija,2001, str.204-205 44 Skledar, N.; Kregar,J.; Znanost o društvu, Zaprešić, 2003., str. 159-160


Prosvjetiteljski subjekt se pojavljuje s dolaskom moderne, izmeñu 16. i 18. stoljeća kad je

prevladala nova koncepcija identiteta (u odnosu na predmoderni identitet koji je proistjecao iz

mjesta, a ne osobnih ili individalnih svojstava ljudi). Pojedinac u novoj koncepciji identiteta nije

bio dio nečeg većeg, već se smatralo da ima vlastiti, zasebni identitet. Svaki pojedinac bio je

jedinstvena, cjelovita osoba koja je imala sposobnost misliti svojom glavom, biti racionalan. I

kao takav mogao je na temelju logike sam shvaćati i nije bio ograničen svojim položajem u

društvu ili tradicionalnim uvjerenjem.

Sociološki subjekt razvija se u 19. stoljeću, kao rezultat promjena u društvu. Zamah

industrijalizacije i urbanizacije povećao je složenost društva. Ono se sve više temeljilo na

organizacijama i strukturama koje su oblikovale živote pojedinaca. Početkom 20. stoljeća

poduzeća koja su vodili pojedinačni poduzetnici povlačila su se pred korporacijama u vlasništvu

dioničara, koje su vodile složene uprave, «grañanin pojedinac uhvaćen je u mrežu birokratske i

upravne mašinerije moderne države». Pojedinca se više nije smatralo tako jedinstvenim i

odvojenim od drugih pojedinaca. Odnos izmeñu pojedinaca i društva bio je posredovan putem

«grupnih procesa i kolektivnih normi». Smatralo se da je identitet vezan za odreñenu društvenu

klasu, odreñenu grupu zanimanja, nacionalnost, mjesto iz kojeg potječe.

Suvremena društva sve više odlikuje postojanje fragmentiranih identiteta. Ljudi više

nemaju jednu jedinu, tj. jedinstvenu predodžbu o tome tko su. Nekoliko je razloga za tu

fragmentaciju identiteta. Moderna društva oduvijek odlikuju brze promjene. Društvena je klasa

davala svojevrstan «glavni identitet», koji je natkriljivao druge identitete i tvorio temelj za

političke sukobe. Tijekom 1960-tih i 1970-tih nastajali su novi društveni pokreti, koji su se

bavili raznovrsnim pitanjima i identitetima, od kojih su: feminizam, borbe crnaca, borbe za

nacionalno osloboñenje, antinuklearni i ekološki pokreti itd. Umjesto da se osjećaju dijelom

jedne klase, identitet ljudi fragmentirao se prema rodu, etničkoj pripadnosti, religiji, dobi,

nacionalnosti, spolnoj sklonosti, odnosu prema ekologiji i td. S usponom novih društvenih

pokreta, sam identitet postao je političkim pitanje.

Posljednji veliki čimbenik u stvaranju fragmetarnih identiteta jest proces globalizacije.

Imamo nekoliko načina na koje globalizacija može utecati na identitet. Lakoća i učestalost

kojom se ljudi kreću svijetom, te napredak u komunikacijama i «globalno oglašavanje stilova,

mjesta i slika» mogu dovesti do «učinka kulturnog supermarketa». Ljudi više ne moraju graditi

identitete koji se temelje na mjestu u kojem žive i umjesto toga mogu izabrati iz široke lepeze

različitih identiteta. Mogu usvojiti način odjevanja i govora, vrijednosti i životne stilove koje

god žele. Na drugoj strani, globalni konzumerizam može voditi i sve većoj homogenizaciji, ili

sličnosti meñu ljudima. Proizvodi se oglašavaju diljem svijeta, a najuspješniji se pronalaze

posvuda. Globalizacija stoga sadrži proturječne trendove, no oba ta trenda mogu ugroziti

prethodno postojeće identitete. Homogenizacija globalnog potrošača ugrožava identitete

ukorijenjene u pripadnosti odreñenim društvenim skupinama. Stvarni učinci globalizacije na


identitet su u tome, što je u modernim društvima nacionalnost bila važan izvor identiteta.

Većina nacija-država naglašavala je važnost nacije i nastojala je iskoristiti nacionalni identitet za

stvaranje solidarnosti meñu grañanima različitih klasa, etničkog podrijetla i tako dalje. S

globalizacijom to više nije tako lako i djelotvorno.45

Anthony Giddens razmatrajući kako globalizacija oblikuje naše živote, naglašava kako

Zapadni, odnosno preciznije, američki kulturni utjecaj jest vidljiv svugdje - na filmu, televiziji, u

popularnoj glazbi i drugim područjima. Kulturna standardizacija prirodan je dio ovog procesa.

No sve je to samo površinski kulturni premaz jer posljedice globalizacije sežu dublje, budući da

ona umjesto da proizvodi veću homogenost, stvara upravo veću lokalnu kulturnu raznolikost.

Globalizacija promiče obnovu lokalnih kulturnih identiteta. Ponekad oni odražavaju šire,

svjetske obrasce, no vrlo često se namjerno od njih razlikuju.46 Giddens u nastavku promišljanja

o «odbjeglom svijetu» i kako globalizacija utječe na naše živote, iznosi kako je prosvjetiteljstvo

18. stoljeća zaslužno za loš glas koji prati tradiciju. U svojoj današnjoj upotrebi, pojam tradicije

proizvod je posljednjih 200 godina u Europi, dakle i sam je proizvod moderniteta. Meñutim

prosvjetiteljski su mislioci poistovjećivali tradiciju s dogmom i neznanjem u svojoj očaranosti

novim. Giddens nastavlja kako su sve tradicije izumljene. Nijedno tradicionalno društvo nije u

potpunosti bilo tradicionalno, i tradicije i običaji izumljeni su iz mnogo različitih razloga.

Tradicija je uvijek svojstvena grupi, zajednici ili kolektivitetu.

Giddens nadalje smatra, da se danas pod utjecajem globalizacije dogañaju dvije

ključne promjene, smatrajući da se u zapadnim zemljama stisku tradicije otimlju ne samo javne

institucije nego i svakodnevni životi. Dok u drugim društvima diljem svijeta, onima koja su bila

tradicionalnija, dolazi do detradicionalizacije, te je upravo to izvor nastajućeg svjetskog

kozmopolitskog društva. Meñutim, takoñer smatra da su tradicije društvu potrebne i uvijek će

postojati, jer uobličuju život i daju mu kontinuitet. Ritual, obred i ponavljanja imaju važnu

društvenu ulogu, koju većina organizacija, uključujuči i vlade, razumiju te djeluju na temelju

njih. No u kozmopolitskom svijetu, više nego ikada prije, sve veći broj ljudi je redovio u

kontaktu s drugima koji misle drugačije od njih. Kako se na svjetskoj razini smanjuje utjecaj

tradicije i običaja, mijenja se i sama osnova našeg identiteta – vlastitog osjećaja sebstva. No kad

tradicija počinje popuštati i izbor životnog stila dobije prvenstvo, ni sebstvo /identitet/ nije

izuzeto od promjena. Identitet se mora stvarati i obnavljati aktivnije nego prije.47

45 Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija, Golden Marketing, Zagreb, 2002. st. 921-924 46 Giddens, A. Odbjegli svijet – kako globalizacija oblikuje naše živote, Naklada jesenski i Turk, Zagreb, 2005. st.16-17 47 ibid., str. 53-63


2. IDEOLOŠKA PRETEČA I OKVIR GLOBALIZACIJE KULTURE

2.1 ODNOS IDEOLOGIJE I KULTURE

Promatrano iz perspektive političke sociologije, Maurice Duverger dovodi u direktan odnos

kulturu i ideologiju. Ideologija je sastavnica kulture, kao razrañeno, sistematizirano, racionalno

vjerovanja. Ideologije odražavaju situaciju u društvu u kojemu nastaju. Sve su ideologije sustavi

vrijednosti ili vjerovanja, jer proizlaze iz vjere i dobrovoljnog prihvaćanja, a ne iz iskustva.

Tijesno povezano s ideologijom je pojam legitimiteta, koji je i sam oblik vjerovanja. Tako svaka

ideologija nastoji odrediti sliku idealne vlade i tip legitimiteta.48

Karl Mannheim razlikuje utopijsku ideologiju – koja zagovara potpunu promjenu

strukture društva i ideologiju koja podržava status quo – kao ideologiju vladajućih skupina.49

Nenad Fanuko izmeñu ostalih značenja ideologije, takoñer ideologiji pridaje značajke

slične znanosti, budući da obje pojmovima sistematiziraju i objašnjavaju društvene pojave. U

pravilu ideologije sadrže normativne elemente: prosudbe o tome što je dobro ili loše u društvu,

mišljenja o poželjnom pravcu razvoja društva te preporuke za akciju. Neki su od tih elemenata

svojstveni religiji, no za razliku od religije koja je usmerena na onostrano, ideologije su

usredotočene na racionalno objašnjenje, promicanje ili osporavanje društvenih fenomena.50

U tom smislu nastavlja i Jakov Jukić, obrazlažući kako ideologije danas pokušavaju

pružiti ono što je nekad davala religija: odgovore na temeljna životna pitanja, globalni smisao

ljudske egzistencije, suvisli sustav vrednota. Ideologije se sve više uzimaju kao vladajući

društveni svjetonazori. Jukić smatra da «ideologije nose u sebi neskrivenu sklonost da se

pretvore u totalitarne i represivne društvene sisteme.»51

Žarko Paić smatra da upravo kultura u doba globalizacije preuzima funkciju

ideologijske mobilizacije.52 Paić ideologiju nastoji razumjeti kao kulturalni sustav djelovanja.

Takav normativni pojam ideologije, ne otklanja političko razumijevanje suvremenog korištenja

kao mobilizacijske moći društva.

Kultura kao nova ideologija stoga označava jednostavnu socio-političku činjenicu

suvremenog svijeta postmodernih identiteta u doba globalizacije.53

48 Duverger, M., Politička sociologija, PanLiber, Zagreb-Split-Osijek, 1998., str.109 49 Haralambos, M. , Holborn, M.; Sociologija-teme i perspektive, Golden Marketing, Zagreb, 2002., str.19 50 Fanuko, N.(i grupa autora); Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1992. 51 Mardešić, Ž. /Jukić, J/., Budućnost religije, Matica Hrvatska, Split, 1991., str. 84-86 52 Paić, Ž; Politika identiteta –kultura kao nova ideologija; Antibarbarus, Zagreb,2005.; poglavlje “Uvod”; str. 5 53 ibid.str. 10-11


2.2 IZVORI IDEOLOGIJE GLOBALIZACIJE KULTURE

Promatramo li sa stajališta sociologije politike, prema kojoj su ideologije sastavnice kulture, kao

racionalna i sistematizirana vjerovanje; postavljamo pitanje da li možemo globalizaciju kulture

smatrati ideologijam? Odnosno, da li globalizacija kulture ima vlastiti sustav vrijednosti,

vjerovanja i normativa? Da li globalizacija, odnosno «ideolozi» globalizacije nastoje odrediti

sliku idealne vlade i tipa legitimiteta? Te koji bi bili izvori globalizacije kao ideologije.

Žarko Paić smatra kako globalizacija jest univerzalna ideologija novog svjetskog poretka.54

Stoga je kultura sredstvo za ozbiljenje univerzalnih političkih ciljeva. Upravo su oni temeljna

značajka moderne zapadne civilizacije (sloboda pojedinaca, ljudska prava, kozmopolitizam,

demokracija), a nipošto kultura kao poseban sektor ljudskog duha.55

Liberalizam izvorišna ideologija globalizacije

Milardović iznosi kako je na kraju 20. stoljeća, aktualni proces globalizacije upravo

oslonjen na liberalnu ekonomsku doktrinu koja polazi od ideje privatnog vlasništva kao

neotuñivog prava, slobode konkurencije (gospodarskog sponataniteta) i minimalne uloge

države u gospodarskoj sferi, ideje tržišta i njegovog širenja; a napuštanja koncepta nacionalnih

država. Ideologija slobode instrument je osvajanja svijeta, odnosno uspostavljanja globalne

političke moći. Iza ideologije slobode razvidno se očituju odnosi moći, nemoći i profita.56

Liberalizam kao doktrina ima nekoliko razina ili temelja: filozofski, duhovni temelj;

politički i ekonomski temelj liberalizma. Filozofski, duhovni temelj liberalizma počiva na ideji

slobode osobe i očuvanja njezine osobnosti bez ikakva ograničenja polazeći da je čovjek po

prirodi dobro biće. Karakterizira ga vjera u um i razum te napredak posredstvom razvoja

prirodnih i empirijskih znanosti. Liberalizma je baštinio ideje prosvjetiteljstva. Politički temelji

liberalizma izražavaju se u temeljnim pojmovima moderne demokracije, kao što su teorija

ugovora i narodnog suvereniteta, dioba vlasti, sustav prava i sloboda čovjeka i grañanina,

pravna država, parlamentarna demokracija, jednakost, pravednost, legalitet i legitimacija.

Ekonomski temelji liberalizam su privatno vlasništvo, slobodna konkurencija, tržišno

gospodarstvo, načelo laissez-fairea ili tržišni sponatanitet.57 Liberalizam takoñer ima nekoliko

povijesnih faza, rani liberalizam (1750-1850), liberalizam etabliranog grañanstva (1860-1890),

liberalizam monopolističkog kapitalizma (1980) i neoliberalizam (1930- ...).58

Eric J. Hobsbawm problematizira pitanje nacija, koje su najsnažnije dale svoj pečat Europi 19.

stoljeća, što je bila zasluga liberalne buržoazije i njihovih intelektualaca..59 Meñutim

54 ibid.str.7 55 ibid., str.12 56 Milardović, A.; Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije, CPI, Zagreb-Dubrovnik, 2006., st..46 57 Milardović, A.; Uvod u politologiju, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 1997, st.62 58 ibid. str. 64-65 59 Hobsbawm, Eric.J.; Nacije i nacionalizam, Novi liber, Zagreb, 1993, str.28


ekonomska teorija slobodnog tržišta kako ju je utemeljio A. Smith na temelju individualnih

jedinica poduzetništva, moglo je zapravo biti ostvarna jedino u svjetskom trežištu. 60 Dok je

stanovište kasnije «historijske škole» njemačkih ekonomista da se ekonomija kao znanost treba

baviti «nacionalnom ekonomijom», takoñer je jedna od karakteristika «liberalnog» poimanja

nacije. Pa je budućnost civiliziranog svijeta još dugo tendirala stvaranju velikih država, kad se

nije moglo postići ujedinjenje svijeta. Hobsbawm primječuje kako su nacije bile na drugom

mjesto po poželjnosti iza svjetskog jedinstva..61

Maurice Duverger iznosi kako su zapadni (moderni) poretci samo djelom demokratski,

te da bismo ih trebali nazivati «plutodemokracijama» s ozirom da njihova moć počiva

istodobno na narodu (demos) i na bogatstvu (plutos). Unutar zapadnih poredaka grañani i

njihove organizacije nisu sami nosioci političke vlasti, oni je ponajprije dijele s vlasnicima

kapitala, pojedincima i nadasve s velikim industrijskim, trgovačkim i financijskim tvrtkama.62

Zapadni sistem ulazi 1945. godine u novu fazu procvata. Političkim slobodama porasla je

vrijednost u učima Europljana koji su bili četri godine pod totalitarnim poretkom (nacizma i

fašizma). Zapadne zemlje se približavaju «potrošačkom društvu» u kojemu je moguće

zadovljiti sve temeljne ljudske potrebe: ne samo primarne (hrana, stanovanje, odjeća,

osiguranje) nego i sekundarne (udobnost, razonoda, kultura).63

Osim toga, Duverger smatra kako je nakon 1945. liberalnu demokraciju zamijenila

tehnodemokracija. Prva se temeljila na ekonomskoj konkurenciji i zakonu tržišta, druga počiva

na velikim poduzećima s kolektivnim upravljanjem, gdje se putem reklame i masovnih medija

planiraju djelatnosti i nameću proizvodi. Javne administrativne službe i privatne tvrtke

poprimaju jednake strukture: postaju goleme, složene, hijerarhizirane i racionalizirane

organizacije. Razvoj masovnih medija omogućuje potpunije kondicioniranje putem reklama i

propagande, koju razvijaju općeniti i dublji konsenzus unatoč njegovoj artificijelnosti.64

Milardović pak problematizirajući tehnokraciju, bitno je promatra kroz tehnokratski

neokonzervativizam. Moderne države vode znanstvenu politiku u funkciji širenja političke

moći. U tehničkoj državi dominira jedan tip intelekturalca (specijalisti u državnim organima),

koji, pored ostalih intelekturalaca predstavljaju «novu klasu». Povezana s time je sekularizacija

života, kao novi tip religije, a subjekti nove religioznosti su «intelektualci», koje dijeli na

tehničku, organizacijsku, kulturnu i društveno-znanstvenu inteligenciju. Industrijsko društvo

nije moguće bez «nove klase», bez sloja upravljača/menadžera koji se pojavljuju u «industriji,

sindikatima, strankama, vojsci, crkvi». Prema kojima se tehnokratski neokonzervativizam slaže

60 ibid. st 31 61 ibid. str. 35-36 62 Duverger, M.; Janus – dva lica Zapada, Globaus,/Zagreb, 1980., str. 7-8 63 ibid. str. 129 64 ibid., str.130-133


i akceptira s pozitivnim učincima moderne znanosti i tehnike, prihvaćajući dosege

prosvjetiteljstva i cjelokupne moderne, prije svega napredak posredovan znanošću i tehnikom.65

Društveno-političke teorije kao nove globalizacijske ideologije

Izvori ideologije globalizacije kulture posljednjih desetljeća postaju i sami sociolozi,

kao dio znanstveno-tehničke strukture i elite, koja utječe na političke strukture opskrbljujući ih

programskim i idejno-vrijednostnim koncepcijama i normativima.

Anthony Giddens smatra da se sociološko mišljenje ukorijenjuje u društvo, ono

oblikuje način na koji ljudi promatraju svijet i ono utječe na njihove odluke. Sociološko znanje

reflektira se na društvo i pomaže mu da oblikuje sam socijalni život koji to znanje opisuje.66

Takoñer, Ulrich Beck u raspravi što je globalizacija, postavlja sociologiju kao

intelektualnu moć stvaranja reda.67 Beck smatra da se ruši središnja premisa prve moderne, koja

predstavlja život i djelatnosti u zatvorenim prostorima nacionalnih država i nacionalnih

društava. Globalizacija podrazumijeva opipljivo odbacivanje granica u svakodnevnom

djelovanju, što je moguće zahvaljujući modernim sredstvima komunikacije i transporta, a

stvoreni globalitet označava novo stanje druge moderne u smislu da već postoji «svjetsko

društvo». Ovaj pojam time istodobno upućuje na to da su standardni odgovori Prve moderne

neupotrebljivi i proturječni za drugu modernu, pa se politika za Drugu modernu mora iznova

obrazložiti, izmisliti.68 Beck takoñer smatra kako treba pronaći i izmisliti novi sistem pravila

koji bi u znanosti i pravu iznova odredio i odgovorio na pitanja o tome što je «dokaz», što

«primjerenost», «istina», «pravda». Ono što isti autor smatra da bi bilo potrebno je drugo

posvjetiteljstvo...69

Dakle, možemo potvrditi da je globalizacija kulture postaje ili je već postala novim

«znanstvenim» ideologijama, objedinjujući scenarije budućnosti u novim vrijednosno-

ideologijskoj koncepcijama, koja imaju svoja razrañena, sistematizirana i racionalna vjerovanja

i planove, koja takoñer nastoji odrediti sliku idealne vlade i tip legitimiteta (političkog ureñenja),

svoj sustav vrijednosti i razviti vjeru u nju (kroz socijalizaciju, obrazovanje), kako bi bila

dobrovoljno prihvaćena od globalne populacije.

65 Milardović, A. Konzervativizam i neokonzervatizam, Alinea, Zagreb, 1993. str.90-92 66 Haralambos, M.; Holborn.M.; nav.dj., st. 1076 67 Beck, U.; Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001.; str.56 68 ibid., poglavlje: «Uvod»; str.30-39 69 ibid. str. 236-237


2.3 PRETEČE I OKVIR GLOBALIZACIJE KULTURE

Globalizaciju kulture, kao dimenziju globalizacije smatramo neraskidivo povezanu sa

globalizacijskim procesima svjetskog društva, politike, ekonomije. Sukladno zbivanjima u 20.

stoljeću, globalizacija kulture svoja izvorišta i ideološki okvir nalazi već u procesu

modernizacije, masovne kulture, američke ideologije, preko mekdonaldizacije kulture,

postmodernizacije; te današnjeg projekta kozmopolitizma sa europeizacijom .

Modernizacija

Snježana Čolić o modernizaciji iznosi kako je ona prvenstveno shvaćena kao glavni

pravac globalnog razvoja, kojem trebaju težiti sva društva i kulture. U okviru teorije

modernizacije industrijalizacija je bila identificirana s razvojem, a obje s modernizacijom.

Teorija modernizacije koristila je termin «moderan», ali je pod tim terminom zapravo mislio na

SAD, tj. prije na jedan ideal demokratskih, pluralističkih i svjetovnih SAD. Na globalnoj razini,

taj model modernizacije je doveo do kategorizacije različitih društva i kulture u tri odnosno četri

«svijeta». Snježana Čolič zaokružuje kako je teorija modernizacije zapadnocentrična, jer se

prema toj teoriji, industrijsko društvo Zapada promovira kao ideal koji općenito treba podupirati

i prema njemu težiti.70

Huntington govoreći o modernizaciji jednako kaže kako ona znači industrijalizaciju, ali

znači i urbanizaciju, porast pismenosti, naobrazbe, imetka i socijalne pokretljivosti, te složenije i

raznolikije strukture zaposlenosti. Modernizacija je proizvod golemog bujanja znanstvenog i

tehničkog znanja od 18. st., čime su ljudi dobili mogućnost da oblikuju i upravljaju svojom

okolinom onako kako to nikada prije nisu mogli. Nadalje Huntington iznosi, da je Zapad prva

civilizacija koja se modernizirala, pa tako onda Zapad predvodi u prihvaćanju kulture

modernog; a budući da druga društva prihvaćaju slične uzorke naobrazbe, rada i bogatstva i

klasne strukture, taj argument vodi do toga da će ta moderna zapadnjačka kultura postati

univerzalnom kulturom cijelog svijeta. Meñutim, on smatra da se Zapadna civilizacija pojavila

u osmom i devetom stoljeću i da se kao takva nije počela modernizirati sve do sedamnaestog i

osamnaestog stoljeća. Odnosno da je Zapad bio Zapad dugo prije nego je postao modernim. 71

Prema Giddensu modernitet je globalizirajući i temelji se na četri ključne institucije:

kaptalizmu, industijalizaciji; sferi politike; te vojnoj sili. Prema Giddensu modernost se ne

sastoji samo od niza institucija, ona je za pojedince takoñer živo iskustvo.72

70 Čolić, Snježana, Kultura i povijest, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006, str. 96-100 71 Huntington, S.P. Sukob civilizacija, Izvori, Zagreb, 1998. st. 91-95 72 Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija – teme i perspektive; Goleden marketing, Zagrebe, 2002.; str.1076


Masovna kultura

Antonina Koloskowska iznosi kako se masovna kultura razvijala najmanje dva stoljeća,

te je sporedni proizvod industrijske revolucije, industrijalizacije i urbanizacije.73 Takoñer, ona

smatra da je masovna kultura jedno od oruña nove društvene integracije. Kloskowska smatra

da je za razvoj i prihvaćanje masovne kulture bio potreban izvjestan stupanj intelektualne

ujednačenosti, koji je proširen razvojem jedinstvenog i elementarnog obrazovanja koji

istovremeno predstavlja i element i čimbenik masovne kulture.74

Nastavlja kako je masovnoj kulturi pridonijeo evolutivni karakter društvenih odnosa u Zapadnoj

Europi i Sjevernoj Americi, kroz urbanizirane industrijske države u 19. i 20.st. Te je grad-

metropola svojim ekonomskim, organizacionim i intelektualnim utjecajima sve ljudske odnose

zasnivao na mehanizmu novca koji u društvu postaje svemoćno sredstvo utjecaja. Politička

demokratizacija eliminirala je predrasude i ukinula kastinske barijere koje su dijelile ljude.75

Koloskowska smatra da upravo sredstva masovne komunikacije čine snažan faktor unifikacije,

te da obzirom na značaj sredstava masovnog komuniciranja kao oruña manipulacije

mišljenjima i odlukama grañana, njihovi sadržaji nikada nisu do kraja osoboñeni nadzora vlasti.

Kontrola se odnosi na političke aspekte.76

Američka ideologija

Američka ideologija je ideologija američkog načina života. To nije ideologija u

klasičnom komunističkom ili fašističkom smislu, jer nema politički prisilan karakter, pa ju je

izuzetno teško usporeñivati sa ostalim svjetskim ili europskim ideologijama. Nastavlja kako

Amerika (SAD) postaje krajem 20.st. super-ego cijeloga svijeta, kako politički, vojno,

diplomatski, tako i kulturno. Tomislav Sunić smatra da biti Amerikanac znači vjerovati u

američku ideologiju i oponašti američki način života na bilo kojem dijelu kugle zemaljske.

Najbitniji supstrat američke ideologije je: ekonomizam, točnije slijepa vjera u ekonomski

liberalizam, bez koje više nema ni američke ideologije. Potom slijedi egalitarizam ili vjerovanje

u apsolutnu društveno-pravnu jednakost; individualizam ili vjerovanje da je pojedinac središte

društva, te povijesni optimizam.77 Sunić svoju raspravu o američkoj ideologiji zaokružuje

stavom, kako Amerika i amerikanizam leže u svim ljudima, u grañanima, političarima.

Amerikanizam je dio ljudskih gena i ljudskih impulsa, svih rasa i svih naroda, amerikanizam je

mekana nevidljiva diktatura, diktatura blagostanja u kojoj je «traženje sreće» postalo kategorički

imperativ, ne samo za Amerikance, nego i za cijeli svijet.78

73 Kloskowska, Antonina, Masovna kultura, Budućnost, MS, Novi Sad, 1985, st. 101 74 ibid., st. 19-14 75 ibid., st. 119-124 76 ibid., st. 182 77 Sunić, T.; Američka ideologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993. str.55 78 ibid., st. 136-138


Meñutim, poslije terorističkog napada 11. rujna 2001. godine, postavlja se pitanje nove

američke ideologije. Tako američki politolog S.P.Huntington iznosi problem kako meñu

pojedinim obrazovanim Amerikancima, pripadnicima elite, kao da je upravo nacionalni

identitet potpuno iščezao. Globalizacija, multikulturalizam, kozmopolitizam, doseljavanje,

podnacionalizam i antinacionalizam bombardiraju svijest Amerikanaca..79 Huntington takoñer

postavlja pitanje, da li su Sjedinjene Države «univerzalna» nacija kako neki tvrde, utemeljena

na vrijednostima koje su zajedničke cijelom čovječanstu i koja obuhvaća sve narode, ili su

Amerikanci zapadna nacija čiji je identitet definiran europskim naslijeñem i institucijama? Ili su

pak jedinstveni s vlastitom različitom civilizacijom, kao što su tvrdili tijekom cijele američke

povijesti zagovornici «američke iznimnosti»? Da li su Amerikaci multikulturalni, bikulturalni ili

unikulturalni, mozaik ili lonac za taljenje?80

Mcdonaldizacija društva

Prema Ritzeru mekdonaldizacija je proces koji se nadovezuje na Weberovu postavku o

procesu racionalizacije koja je paradigmatski oživotvorena u birokratskom djelovanju

modernog svijeta.81 Ritzer je početkom osamdesetih Weberovu teoriju racionalizacije povezao

sa svojom zabrinutošću zbog širenja fast-food restorana.82 Mekdonaldizacija je proces koji nudi

učinkovitost, isplativost, predvidljivost i kontrolu i iz tih načela crpi svoju veliku uspješnost..83

Prema Ritzeru mekdonaldizacija ne pogaña samo ugostiteljstvo, već obrazovnaje, zdravstvo,

putovanja, slobodno vrijeme, prehrambene navike, politiku, obitelj i gotovo svaki vid društva i

sve društvene institucije (npr. obrazovanje, sport, politiku i religiju).

Ritzer smatra kako postindustrijalizam i postmodernizam postoji zajedno s

mekdonaldizacijom, koja ne pokazuje znakove izumiranja, već se širi i svakim danom postaje

sve važnija. Povezuje to s pojavom procesa koju naziva «tenisizacija», obrazlažući kako se

jedan proizvod (tenisice) prije samo proizvodio u jednom tipu, kao standardizirani i

jednoobrazni proizvod. Danas na tržišu postoji mnoštvo različitih proizvoda s obzirom na

namjenu (razni tip tenisica, za trčanje, aerobik, košarku itd). Ali današnja tehnologija to

omogućuje i podupire. Te zaključuje, kako proizvodnja i prodaja proširenih proizvodnih linija

ne predstavlja pravu prepreku mekdonaldiziciji, već nasuprot tomu, čini njezinu budućnost.84

Postmodernizacija

Današnji je kapitalizam iznjedrio novu kulturnu logiku: postmodernizam, kao

promjenu kulturne logike. Postmoderno društvo ima pet osnovnih elemenata:

79 Europski glasnik, godište IX. Br. 9. Zagreb 2004; Nova američka ideologija, st.222-223 80 ibid.; poglavlje: Huntington, S.P.” Tko smo mi? – Izazovi američkom nacionalnom identitetu”, str.227-228 81 Ritzer, G. Mcdonaldizacija društva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. st. 9 82 ibid. st.10 83 ibid., str.54 84 ibid., str.203-205


1. Posmodernitet je povezan s kasnim kapitalizmom multinacionalnog karaktera.

2. Posmoderno je društvo prožeto površnošću, a njegovi kulturni proizvodi ne zadiru u dublja

značenja (npr. simulakrum, koji predstavlja kopuju kopije bez originala).

3. Posmodernitetu se pripisuje oslabljivanja osjećaja i čuvstava, alijenaciju modernog doba je

zamijenila fragmentacija. Ljudi postaju fragmentirani, a preostalo čuvstvo je «slobodnolebdeće i

impersonalno».

4. Karakteristika postmodernog svijeta nalazi se i u gubitku povijesnosti, budući da povjesničari

nikako ne mogu otkriti pravu istinu o prošlosti ili usvojiti jednu koherentnu interpretaciju

povijesti, kreiraju pastiše (ili zbrkane zbirke ideja), često proturječne.

5. Posljedna karakteristika postmodernog društva je njegova povezanost s novim

tehnologijama. Pa tehnologije posmoderne ere rañaju kulturne proizvode koji se veoma

razlikuju od kulturnih proizvoda tehnologija moderne ere.85

Dominic Strinatti (1995). iznosi kako je jedna od naznačajnijih odredinca postmoderne

kulture nestajanje vjere u bilo kakve velike pripovijesti ili velike ideje o svijetu.

Postmodernizam je «skeptičan prema svakom apsolutnom, univerzalnom i sveobuhvatnom

polaganju prava na znanje, kakvi su religija, znanost, umjetnički modernizam i marksizam.

Posmodernizam niječe da u povijesti postoji ikakav osjećaj napretka.86

Giddens (1990) odbacuje ideju da su zapadna društva ušla u razdoblje postmodernosti,

no on vjeruje da su se u ovom razdoblju dogodile važne promjene i vjeruje da bi se

postmodernost u budućnosti mogla razviti.87

Projekt - kozmopolitizam i europeizacija

Beck i Grande postavljaju pitanje kako se kozmopolitizam odnosi prema suvremenom

društvu i njegovoj transforamciji. Osobito što se kozmopolitizam koristi kao sinonim za mnogo

toga: globalizaciju, globalitet, globalizam, univerzalizam, multikulturalizam, pluralizam,

imperijalizam. A normativna jezgra kozmopolitizma je sažeta u tri načela: tolerancija,

demokratski legitimitet i učinkovitost.

Beck pojam kozmopolitizam nastavlja koristiti kao sociološki pojam i za sasvim

odreñenu društvenu situaciju - za posebni oblik društvenog postupanja prema kulturalnoj

različitosti. Beck smatra da je ovdje važno da pojam kozmopolitizma, čija je ključna točka u

ukidanju dvojnosti globalnoga i lokalnoga, nacionalnog i internacionalnog, nije prostorno

odreñen, on jednostavno nije vezan uz kozmos ili uz globus. Kozmopolitizam se načelno

razlikuje od svih oblika vertikalnog diferenciranja pri kojima se društvena različitost pokušava

staviti u hijerarhijski odnos nadreñenosti i podreñenosti. Ovdje je tipično da se drugima ne

priznaje status istovrsnosti i jednakog ranga te da se promatraju kroz odnos hijerarhijske

85 ibid., str.212-217 86 Haralambos, Holborn, Sociologija - teme i perspektive, Golden Marketing, Zagreb, str. 918-919 87 ibid., poglavlje: Anthony Giddens- Visoka modernist i daljnji razvoj; str. 1075


podreñenosti, odnosno manje vrijednosti. Neposredno načelo suprotno hijerarhijskoj

podreñenosti jest ukidanje različitosti.

Kozmopolitizam se od svih spomenutith oblika razlikuje po tome što u mišljenju,

suživotu i djelovanju priznavanja različitosti postaje maksimom, i to kako iznutra, tako i prema

van. Razlike se ne odreñuju hijerarhijski niti se ukidaju, već se kao takve prihvaćaju, pa i

pozitivno ocjenjuju. Kozmopolitizam potvrñuje stav gledanja na druge kao na različite i

jednake. Kozmopolitizam stoga zahtijeva novi pojam integracije i identiteta koji prihvaća i

omogućuje suživot prego granica, a da se posebnost i razlike ne moraju žrtvovati na oltaru

pretpostavljene (nacionalne) jednakosti. Kozmopolitizam prihvaća različitost, ali je on ne čini

apsolutnom, već istodobno traži načine da je učini univerzalno podnošljivom. Kozmopolitizam

se ne smije zamijeniti postmodernizmom niti interpretirati kao njegova varijanta. Postmoderna

strategija toleriranja različitosti sastoji se u tome da se različitost apsolutizira bez povezne

konstrukcije sadržajnih i proceduralnih normi. Taj pokušaj apsolutizira relativizam do potpunog

pomanjkanja zajedničkih ideja o poretku i kriterija za selekciju.88

Europeizacija je danas direktno povezana s kozmopolitizmom, ona je proces koji je

prema Becku dospio do kritične granice kad su se iscrpile zalihe političke energije nacionalno-

državnih semantika i vizija Europe. Smatra da u toj situaciji nije dovoljno koristiti samo

institucionalne reforme, kao stvaranje europskog ustava. Treba učiniti mnogo više, iznova

promisliti Europu, naglašavaju Beck i Grande.»89

Autori takoñer smatraju da bez obzira na to izjednačuje li se Europa sa Europskom unijom i

njezinim zemljama članicama ili se pritom misli na veći geografski i politički prostor, Europa ne

postoji, postoji samo europeizacija shvaćena kao institucionalizirani proces trajne promjene.

Europa nije čvrsto i konzervirano stanje. Europa je druga riječ za varijablinu geometriju,

varijabilne nacionalne interese, varijabilne unutrašnje i vanjske odnose, varijabilu državnost,

varijabilni identitet.90 Proces europeizacije zbiva se u dva smjera: prema unutra (stalnim

proširivanjem kompetencija EU i strukturalnim prilagodbama u zemljama članicama) i prema

van (stalnim proširivanje zajednice i izvozom njezinih normi i pravila). U vezi si tim se

postavlja pitanje gdje Europa završava, što pripada u Europu? Na to pitanje još nema

odgovora.91

88 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, 2006, str. 25-32 89 ibid, str. 17 90 ibid., str. 19 91 ibid., str. 24


3. ODNOS GLOBALIZACIJE KULTURE I STVARANJA SVJETSKOG DRUŠTVA /GLOBALITETA/

3.1 RELACIJA IZMEðU ZAPADNE CIVILIZACIJE KAO PRVE GLOBALNE KULTURE I STVARANJA GLOBALNOG DRUŠTVA

Tony Spybey smatra da je zapadna kultura bila prva prava globalna kultura. Te da su Europljani

bili ti koji su stvorili doista prvu svjetsku kulturu. Od kasnoga 16. stoljeća do sredine 20 stoljeća

europske su zemlje vladale kolonijama širom svijeta, u koje su na svojevrstan način presadile

europske društvene institucije. Tako su mnogi narodi s različitim kulturnim navikama došli pod

utjecaj europske kulture, čak i u područjima izvan kolonijalnih granica. Sve to nije bila samo

posljedica prisile, jer se Europa razvijala brže od drugih civilizacija, pa je njena kultura postala

privlačna i popularna u drugim dijelovima svijeta. Meñutim, europske zemlje se u pogledu

kulture uvelike razlikuju, no ipak tvore jednu civilizacijsku cjelinu.

U središte procesa globalizacije, zajedno sa europskim modelom državne

administracije, došli su industrijske proizvodnja i gradski način života. Dvadeseto stoljeće

donijelo je elektronske medije i zračni promet, te višestruki prijenos informacija smatramo

nečim potpuno normalnim. Europski kolonijalizam pridonio je i prenošenju europskih političih

institucija u druge dijelove svijeta, no one su to činile kao skup meñusobno neovisnih država.

Naime, nakon pada Rimskog Carstva, Europa više nikada nije funkcionirala kao jedinstvena

zajednica, po čemu se europska (zapadna) civilizacija razlikuje od drugih civilizacija koje su

postojale tijekom njenog uspona. Europski obrazac zasebnih suverenih država bio je

kvalitativno različit, a prenosio se u druge dijelove svijeta posredovanjem europskog

kolonijalizma.92

Spybey iznosi kako se s razvojem globalnog političkog sustava, što ga je potaknuo

europski kolonijalizam, svijet bio uvučen u razne oblike gospodarske meñuovisnosti koji su se

sve više usredotočili na Europu. Europljani su postajali sve ovisniji o proizvodima iz drugih

dijelova svijeta. Rezultat toga bio je stvaranje globalnog gospodarstva i meñunarodna podijela

rada s Europom u Središtu. Europske zemlje oduvijek su podupirale svoje planove za

ovladavanje svijetom jakim vojnim potencijalima. A vojni potencijali su bili usko povezani sa

kolonijalnom djelatnošću europskih zemalja. Tako je početkom 19. stoljeća Britanija imala ne

samo najveće kolonijalno carstvo nego i najsnažniju mornaricu. Posljedica je bila potpuna

britanska nadmoć u meñunarodnim odnosima, nazivana «pax Britannica». To je bio korijen

suvremenih ideja o globalnom svjetskom poretku. Ideje, koje su nastale u Europi, nametnute su

drugim dijelovima svijeta.

92 Spybey Tony, «Zapadna kultura kao prva doista globalna kultura», u: Milardović, A.(ur); Globalizacija, PanLiber, Zagreb-Osijek-Split, 2001, str. 131-136


Meñutim, tijekom Drugog svjetskog rata svjetski vojni poredak zakomplicirao se zbog znatne

uloge koju je u ratu odigrao Sovjetski Savez. Nakon pobjede u Europi, SSSR je zavladao

zemljama Istočne Europe i tako stao uz bok SAD-u kao «svjetska velesila». Zato razdoblje od

1945-1989 nazivamo razdobljem Hladnog rata. Sve se to iznenada promijenilo 1989. godine

kada se Sovjetski Savez raspao, a svijet ušao u nestabilno razdoblje u kojem se još uvijek

nalazi.93

Globalni tranzicijski procesi

Anñelko Milardović iznosi važnost tranzicijskih procesa, koji su zahvatili

postkomunističke zemlje propašću komunističkih režima i prihvačanju zapadnjačkih vrijednosti

demokracije i kapitalizma. Takoñer navodi kako je rašireno mišljenje o tranziciji kao novom

procesu prijelaza iz nedemokratskih u demokratske poretke.94 Meñutim, autor tu naglašava

kako se tranzicija odvijala u različitim tranzicijskim modelima u spomenutim regijama

globalnog sela (Latinska Amerika, Južna Europa, Istočna i Srednja Europa), što dokazuje kako

se tranzicijska igra otvarala i vodila na različite načine, s obzirom na karakter autoritarnih,

totalitarnih i posttotalitarnih poredaka, mentaliteta, ideologija, tradicija i političkih kultura.95

Tranziciji je cilj preobraziti nekad totalitarna društva u demokratska, koristići se procesima

demokratizacije. Demokratizacija podrazumijeva proces liberalizacije, tranzicije i konsolidacije

demokracije. 96

Stoga smatramo tranzicijske procese značajnim faktorom globalizacije kulture, budući

da tranzicije pridonose stvaranju svjetskog demokratskog društva. Naime, demokracija je jedna

od temeljnih vrijednosti globalizacijskih procesa i projekata globalizacije kulture..

3.2 ODNOS SVJETSKE RELIGIJE, SVJETSKE EKONOMIJE I SVJETSKE POLITIKE

Američki politolog Samuel Huntington smatra da su se sve velike civilizacije u ljudskoj

povijesti oduvijek identificirale uglavnom s glavnim religijama, a ne toliko s nacionalnostima.

Civilizacija je najširi kulturni entitet. Kinezi, Hindusi i Zapadnjaci ne pripadaju nikakvom širem

kulturnom tijelu. Oni čine civilizacije. Civilizacije su kulturne, a ne političke pojave..97

Francuski sociolog Maurice Duverger iznosi kako se Zapad temelji na racionalizmu.

Meñutim, Duverger naglašava kako je taj racionalizam zapravo na djelu u zemljama koje sve

93 ibid. str.137-139 94 Milardović, A.; Političke stranke – u doba tranzicije i globalizacije, CPI, Zagreb-Dubrovnik, 2006. str.95 95 ibid. 95-96 96 ibid. st.109-111 97 Huntington, S:P, Sukob civilizacija», Izvori, Zagreb, 1998. str. 59-63


pripadaju kršćanskoj religiji. Liberalizam je preuzeo temeljne elemente kršćanskog morala

podarivši im svjetovnu varijantu..98 Po drugoj strani, Duverger tumači kako je razvoj

industrijske tehnologije doveo do kapitalizma, prvog elementa zapadnog sistema, koji je pak

izazvao pojavu ostalih elemenata: liberalne ideologije, parlamentarnih institucija, političkog

pluralizma. Kapitalizam je takoñer izazvao pojavu socijalističke ideologije.99 Nastavlja kako su

protestantizam i katolicizam, vjerski smjerovi unutar kršćanstva, različito reagirali na širenje

liberalne ideologije. Meñutim, oba su zauzela zajednički i povezujući stav protiv socijalizma.

Općenito svaka je religija nesklona razvoju revolucionarnih pokreta. Dvije kršćanske religije

otići će veoma daleko u podržavanju kapitalizma.100 Meñutim, s vremenom je došlo do

slabljenja vjerskog osjećaja, i kapitalizam je izgubio podršku crkve. Pa se sa općim opadanjem

kršćanstva, javila njegova renesansa u pojedinim krugovima, gdje se ono njeguje na životniji i

izvorniji način. Na taj se način neokršćanstvo suprotstavljalo kapitalizmu i utjecaju ekonomske

oligarhije. Njegovi sljedbenici su postajali sve utjecajniji.101

Politolog Anñelko Milardović iznosi kako se razvila politička doktrina/ideologija

kršćanske demokracije, koja se uvelike oslanja na crkvenosocijalni nauk. Narav i bit toga nauka

izvedena je iz evanñeoskih poruka i moralnih zasada Crkve, koje su se s vremenom tumačile i

primjenjivale u kontekstu realnih ili zadanih društvenih prilika u novijoj povijesti Europe.

Teologija, filozofija i društvene znanosti sudjelovali su u oblikovanju socijalnog nauka Crkve. A

osnovna je postavka kako je čovjek «odreñeni subjekt i temeljna zbilja kršćanske

antropologije».102

Hubert Knoblauch, sociolog religije, iznosi kako enormno širenje modernih masovnih

medija (televizija, radio), ali i uvoñenje novih tehnologija koje dopuštaju interaktivna korištenja

(kompjuterske mreže, satelitske komunikacije, video) dovode do razantne promjene, koja ni

religiju ne ostavlja netaknutom. Nastavlja kako je neosporno veće značenje masovnih medija u

širenju religije i novog oblikovanja njezinih sadržaja. Pojmom Electronic Church označuje se

navješćivanje kršćanske spasenjske objave preko televizijskih postaja i drugih novih medija

(videokaseta, radiopostaja, World Wide Weba, itd.). Ta se Electronic Church pojavila u

Sjedinjenim Državama, u kojim su religije već duže vrijeme u situaciji da brzo prihvaćaju nove

razvoje u medijima. Od osamdesetih godina 20. stoljeća «Electronic Church» snažno utječe ne

samo na religijske, nego takoñer i na političke i kulturalne institucije. Katolička se crkva može

takoñer osvrnutu na dugu tradiciju korištenja medija, što je svoj vrhunac dobilo u Papinim

nastupima koji su masovnim medijima nadaleko proširili. Trenutno Katolička crkva u Braziliji

koristi 122 radio-postaje. Na internetu postoji prva (iako još nepriznata) katolička dijeceza.103

98 Duverger, M.; Janus - dva lica Zapada, Globus/Zagreb, 1980, str.7 99 ibid. str. 14 100 ibid. str. 100-102 101 ibid. str. 146 102 Milardović, A.: Uvod u politologiju, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 1997, str.66-67 103 Knoblauch, H.; Sociologija religije, Demetra-Filosofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb, 2004., str.258-261


Nadalje, Huntington iz politološke perspektive, smatra kako se krajem 20. stoljeća zapadne

nacionalne države okupljaju u dvije poluuniverzalne države u Europi i Sjevernoj Americi.

Huntington takoñer iznosi kako su velike političke ideologije 20. stoljeća liberalizam,

socijalizmam, anarhizam, korporativizam, marksizam, nacionalizam, fašizam i kršćanska

demokracija proizvod zapadne civilizacije. Niti jedna druga civilizacija nije stvorila neku

znatniju političku ideologiju. Zapad, pak nikad nije stvorio veću religiju. Sve su svjetske religije

proizvod nezapadnjačkih civilizacija i u većini slučajeva, nastale su prije zapadne civilizacije. A

sad svijet izlazi iz svoje zapadnjačke faze, te su na zalasku ideologije koje su obilježavale kasnu

zapadnu civilizaciju. Njihovo mjesto zauzimaju vjerski i drugi, na kulturi utemeljeni oblici

pripadnosti i predanosti. Razdvajanje vjere od meñunarodne politike (Vestfalski mir, 1648)

jedinstveni je proizvod zapadne civilizacije, i primiče se svom kraju, te će religija sve

vjerojatnije prodirati u meñunarodne poslove.104

3.3 NOVI RAST I USPON ISLAMA KAO SVJETSKE RELIGIJSKO-POLITIČKE-KULTURNE KONCEPCIJE

Prema Huntingtonu Islamski preporod je svojim dosegom i dubinom najnovija faza u

prilagodbi islamske civilizacije Zapadu, pokušaj da «rješenje» ne nañe u zapadanim

ideologijama, nego u islamu. Muslimani se okreču islamu kao izvoru identiteta, značenja,

stabilnosti, legitimiteta, razvoja, moći i nade. Islam nije tek vjera nego i način života. Nastavlja,

kako se Saudijci žele modernizirati, ali ne i pozapadnjačiti. Islamski je preporod pokušaj

muslimana da postignu taj cilj. Taj široki intelektualni, kulturni, društveni i politički pokret koji

prevladava širom islamskog svijeta. Islamski «fundamentalizam» koji se obično doživljava kao

politički islam, samo je jedna komponenta u znatnoj široj obnovi islamskih ideja, običaja i

retorike, te obnovljene odanosti islamu u muslimanskim populacijama. Taj preporod je

općenarodni, a ne ekstremistički, sveobuhvatan, ne izoliran. Islamski je preporod utjecao na

muslimane u svim zemljama i većinu vidova društva i politike u većini muslimanskih zemalja.

Huntington smatra da ignorirati taj utjecaj Islamskog preporoda na politiku istočne hemisfere

krajem 20. stoljeća jednako je ignoriranju protestanske reformacije na europsku politiku krajem

16. stoljeća. Meñutim, za razliku od Reformacije koja je ostala ograničena na sjevernu Europu,

Islamski preporod je dodirnuo gotovo sva muslimanska društva. Počevši od sedamdesetih

godina, islamski simboli, vjerovanja, ponašanja, institucije, politika i organizacije postižu sve

veću prednost i potporu širom svijeta od jedne milijarde muslimana koji se protežu od Maroka

do Indonezije i od Nigerije do Kazahstana. Islamizacija se nastojala najprije pojaviti u području

kulture, a zatim nastaviti na društvene i političke sfere. Islamisti su osobitu pozornost posvetili

104Huntington, S.; Sukob civilizacija; Izvori, Zagreb, 1998.; str.75-76


uspostavljanju islamskih škola, tako i širenju islamskog utjecaja u državnim školama. Političke

manifestacije Preporoda manje su sveobuhvatne nego društvene i kulturne, no ipak su

najvažnije političko zbivanje u muslimanskim društvima posljednje četvrtine dvadesetog

stoljeća. Huntington navodi kako je islam ipak svijet bez središnjice. Kao revolucionarni

pokret, islamski fundamentalizam odbacuje nacionalne države u korist jedinstva islama, upravo

kao što je marksizam odbacivao u korist jedinstva meñunarodnog proletarijata. Nepostojanje

islamske stožerne države uvelike prodonosi široko raširenim unutarnjim i vanjskim sukobima

koji su znakoviti za islam, smatra Huntington105.

Ernest Gellner vidi islam kao jedinu preostalu religiju koja ne podliježe sekularizaciji,

kojoj je podlegla kršćanska civilizacija, iznosi kako središnje islamske doktrine sadrži izraziti i

strogi monoteizam. Poruku koju je primio prorok, u sebi je dovršena, te sadrži kako vjeru tako i

moral. Stoga je muslimanske učene ljude najbolje opisati ujedno kao teologe i juriste. Gellner

smatra kako se slijedom dogañaja doista pojavila prilično homogena muslimanska civilizacija.

Islam je odmah i naglo postao politički uspješnim, što može biti i razlogom da unutar njega

nikada nije došlo do odjeljivanja crkve i države. Ta je zajednica od samog početka bila država.

Gellner smatra da bi zbog toga, sve kada bi to i htjeli, fundamentalisti imali znatnih teškoća u

preuzimanju modernih (zapadnjačkih) zakona i legislativnih praksi.106

Središnje i vjerojatno najvažnije obilježje islama, je unutrašnja dioba na visoki islam učenjaka i

niski islam puka.107 Razlika izmeñu ta dva religijska stila je bila u tome što je visoki islam imao

sljedbenike iz redova učenih ljudi gradskog podrijekla. Vrednote obuhvaćaju red, trezvenost,

podvrgavanje pravilima, učenje, izražavanju averzije spram histerije i emocionalnog ekscesa.

Niski ili pučki, ako je opismenjen, pismenost koristi uglavnom u magijske svrhe, umjesto kao

oruñe učenosti.. Visoki islam oprema urbanu populaciju, a do neke mjere i cjelokupno društvo

svojim poveljama.108 U posljednjih se stotinu godina islam preobrazio. Zbio se enorman

prijenos ravnoteže s pučnog na visoki islam. Urbanizacija, politička centralizacija, uključivanje

u šire tržište, radna migracija, sve je to potisnulo populacije u smjeru formalno (teologijski)

«ispravnijeg» visokog islama. Islam je osnova nacionalnog identiteta, posebice u kontekstu

borbe s kolonijalizmom. Reformistički islam pak omogućava izgradnju izvornog identiteta i

onima koji bi inače bili puki zbroj bespravnika.109 No kada je islamska civilizacija u konačnici

industrijalizirana, umjesto sekularizaciji pribjegla je gorljivoj afirmaciji čistunske verzije vlastite

tradicije. Dok se Zapad navikao na stanovitu sliku prema kojoj je razvoj moderne ekonomije

započeo puritanskom zagriženošću da bi na svom vrhuncu, bio obilježen posvemašnjom

religijskom otvorenošću i sekularizacijom.110

105 ibid. str.218-221 106 Gellner, E., Postmodernizam, razum i religija, Naklada jesenski i turk, Zagreb, 2000, str.14-17 107 ibid. str. 18-19 108 ibid. str. 20-21 109 ibid. str. 24-25 110 ibid. str.31


Beck i Grande govoreći o svjetskom društvu rizika i ugrozbi koje iz njih proizlaze u obliku

ekoloških, ekonomskih i terorističkih opasnosi iznose kako je tijekom 20. stoljeća Europa bila

regija od koje su dolazile najveće ugrozbe meñunarodnoj sigurnosi. Dok se danas taj epitet

može pripisati političkoj geografiji Bliskog istoka. Smatraju da koje god mjerilo primijenili,

zemlje te regije ugrožene su propadanjem, tiranijom, fundametalizmom i terorizmom – a time

su ujedno i akutni problem unutrašnje sigurnosti Europe, ali i Zapada.111

Huntington navodi kako je jedan istaknuti indijski musliman predvidio 1992. da će

“slijedeća konfrontacija sa Zapadom zacijelo poteći iz muslimanskog svijeta. Borba za novi

svjetski poredak počet će upravo s pohodom islamskih nacija od Magreba do Pakistana”.112

Huntington takoñer smatra da je islam još više od kršćanstva, apsolutistička vjera. Naime, islam

spaja vjeru i politiku, te povlači oštru granicu izmeñu onih u Dar-al-Islamu i onih Dar-al

herbu.113

3.4 IZVORI POTENCIJALNIH SVEZA I RASKOLA IZMEðU SAD i EU

Dva Zapada?

Razgovor izmeñu američkog politologa Samuela Huntingtona i britanskog sociologa

globalizacije Anthony Giddensa, 2004.godine, prikazuju jasnu razliku američkog i europskog

stava prema svjetskoj društveno-kulturno-političkoj situaciji današnjice.

Huntington smatra kako je uz političku podjelu, druga najveća podjela Zapada –

kulturna podijela. Europu i SAD dijeli jedna razlika koja je vrlo značajna. SAD su duboko

religiozna zemlja, a europske države su sekularne. Iznosi kako su Amerikanci još uvijek jedan

od najreligioznijih naroda na svijetu i gotovo iznimka meñu industrijskim zemljama. Smatra

ujedno, da religija i nacionalizam na globalnoj razini idu zajedno, osobe koje su religioznije

često su i nacionalisti. Amerikanci su opčenito privrženi i Bogu i zemlji, a Europljani, smatra

Huntington, nisu vezani ni uz jedan od tih čimbenika. Smatra da religija postaje sve važnija u

odreñivanju nacionalnog identiteta države, te je vjerski preporod na pomolu svugdje osim u

Zapadnoj Europi. Tako, upravo religije postaju i važan element u etničkim/vjerskim sukobima.

Meñutim, Huntington nastavlja kako je ipak važno istaknuti zajedničke karakteristike zapadne

civilizacije – povijesno i kulturno nasljeñe koje veže Ameriku i Europu – sve od razdoblja

renesansne reformacije, prosvjetiteljstva, razvoja westfalskog sustava i nacionalnih država, ali

što je još važnije razlikovanje izmeñu duhovnih i svjetovnih autoriteta, vladavini zakona,

društvenom pluralizmu, reprezentativnoj vladavini, individualnim pravima. Po njima se

111 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 276-278 112 Huntington, S.P.; Sukob civilizacija;Izvori, Zagreb, 1998. str. 264 113 ibid. str. 324


Europljani i Amerikanci razlikuju od drugih društava i kultura, bez obzira je li riječ o Kinezima,

Japancima, Indijcima, Arapima ili drugima.

Huntington nadalje smatra da se osnovna razlika pojavljuje s angažmanom zapadnih

država u islamu, a ona se dogaña na cijelom nizu područja. Tako Europa ima muslimansku

imigraciju, i ona otvara niz ozbiljnih društvenih i kulturnih problema i pitanja nacionalnog

identiteta, koji se moraju istaknuti u europskim državama. Stoga je od velike važnosti da Europa

i Amerika shvate što im je zajedničko te da izrade strategiju kako se nositi s prijetnjama i zaštititi

se od militantnog islama, koji je prijetnja Zapadu, putem terorista i odmetnutih država. No,

naglašava kako je važno razlikovati islam od militantnog islama.

Giddens pak, ovdje iznosi kako u SAD postoji veliki stupanj sekularizacije Crkve, te je

religija uvijek imala drukčiju ulogu u američkom društvu nego u Europi. Razlika izmeñu

Europe i SAD nije izravno vjerske nego političke prirode, osobito što se tiče politizacije vjerskih

prava. Giddens nastavlja, kako postoje dva značenja Zapada, koje razgraničava na Zapad 1. i

Zapad 2. Zapad 1. je ustavni, pravni sustav, skupina individualnih prava, grañanskih sloboda, te

je u tom smislu Zapad još Zapad. Dok je Zapad 2. tema o kojoj se vode rasprave, on je

geopolitička formaciju i tu postoje ozbiljni problemi. Europa se mora suočiti sa prirodom novih

prijetnji, kako lokalnog terorizma koji ima cilj stvaranja nacionalnog identiteta tako i novog

globalnog terorizma. Smatra da novi oblik terorizma povećava moć civilnog društva. Giddens

smatra kako se danas ne vode borbe izmeñu civilizacija, nego borbe izmeñu kozmopolitizma s

jedne strane i fundamentalizma s druge strane. Kozmopolitizam je jezgra Zapada, u smislu

Zapad 1: univerzalna načela koja omogućuju ljudima različitih kultura da uspostave kontakt i

žive jedni pokraj drugih. Fundamentalizam je bilo koji oblik fundamentalizma – ne samo

islamski, vjerski, nego i etnički i nacionalistički. Fundamentalist je za Giddensa svaki onaj koji

kaže da postoji samo jedan način života (ili kultura) i da je drugima bolje skloniti se sa tog puta.

U tom smislu tvrdi da je Zapad još uvijek Zapad.114

Primarni globalni rizici: terorizam ili ekološka kriza?

Beck i Grande iznose kako geopolitičke konfliktne linije u svjetskom društvu rizika

proizlaze izmeñu različitih kulturnih percepcije rizika. Smatraju da su prisutne suprotnosti u

interesima izmeñu SAD-a i EU jasan i rijedak primjer. Presudni su sociokulturni faktori koji

odreñuju različite percepcije rizika od strane društava, kulture i države. Istaknut je primjer za to

suprotstavljena nužnost, čak i realnost koje se u Europi i SAD-u priznaju s jedne strane

klimatskim promjenama, a s druge strane transnacionalnom terorizmu.

Tek poslije 11. rujna Sjeverna Amerika, odložila je svoj generalni agnosticizam prema

dramaturzima propasti civilizacije, koji većinom dolaze iz Europe, te je čak na tim posebnim

114 Europski glasnik, godište IX. br. 9, Zagreb, 2004.; poglavlje: Huntington, S.; Giddens, A: «Dva Zapada» ; str. 325-330


tematskim područjima transnacionalnog terorizma uloga izvoznika optimizma zamijenila

ulogom izvoznika pesimizma. Dakle, kulturne percepcije, definicije rizika i ugrozbe uvelike se

razlikuju u Europi i Americi: zbog toga što se uvelike razlikuju Europljani i Amerikanci, koji

žive u različitim svjetovima. Za europsku svijest o riziku pitanja kao što su promjena klime, pa

možda i opasnosti koje za pojedine zemlje znače financijski tjekovi, imaju mnogo veću ulogu

nego ugroženost terorizmom. Dok Europljani u očima Amerikanaca boluju od ekološke

histerije, mnogi Europljani smatraju da je Amerikance obuzela histerija terorizma. Globalnost

svjetskog društva rizika prijeti raskidom kultura Amerike i Europe, jer različito definiraju

opasnosti, počinitelje, uzročnike i odgovornosti te imaju različite protivnike i stoga različite

strategije djelovanja.115

Pitanje političkog pluralizma

Duverger iznosi da Zapadni sistem počiva na humanističkoj kulturi kojoj je porijeklo

grčka civilizacija iz razdoblja antike. Sjedinjene Države koje su utemeljile europski emigranti,

imaju jednaku kulturnu osnovu, ali ih je nezavisan razvoj kroz dva stoljeća odveo putem

pragmatizma i podozrijevanja naspram razvijanja općenitih ideja odvajajući ih brže i dublje od

klasičnih tradicija.116

Temeljna razlika u odnosu na Sjedinjene Države, a u vezi s političkim pluralizmom,

sastoji se u činjenici da sve europske zemlje posjeduju veliku socijalističku partiju. Socijalizam

uvijek na neki način temljeno osporava liberalni sistem vrijednosti, suprotstavljajući mu jedan

drugi. Tu je velika razlika u odnosu na Sjedinjene Države u kojima vlada sama jedan sistem

vrijednosti: liberalni. Budući da socijalizam nikad nije zaživio u SADu. Pa upravo ta Europska

ideološka raznovrsnost preobražava društvene odnose i mentalitet ljudi. Dakle, prema

Duvergeru, pluralizam je stvarniji i dublji u Europi negoli u Sjedinjenim Državama.117 No,

Duverger takoñer naglašava kako je integracija socijaldemokrata u okvir zapadnog sustava

umanjila raskol koji je postojao izmeñu suprotnih ideologija.118

Slaba Europa i jaka Amerika?119

Fukuyama u polemici «Slaba Europa i jaka Amerika» iznosi kako ispod tekućih

sporova, leži i jedna dublja načelna razlika izmeñu Sjedinjenih Država i mnogih europskih

zemlja; vezana uz izvor demokratske legitimacije na meñunarodnoj razini. Za Amerikance

nijedan izvor demokratske legitimacije nije viši od ustavno demokratske nacije-države.

Suprotno tome, Europljani misle da demokratska legitimacija proistječe iz volje meñunarodne

zajednice, koja je mnogo veća od pojedine nacije-države. Za razliku od većine starih društava 115 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, Zagreb, 2006. str. 255-258 116 Duverger, M.; Janus –dva lica Zapada, Globus/Zagreb, 1998., str.7-8 117 ibid. str. 192 118 ibid. str. 188 119 Fukuyama, F.; Slaba Europa i jaka Amerika; Europski glasnik, godište IX., br.9:, Zagreb, 2004.; str.19


Europe, Sjedinjene Države su bile utemeljene na jednoj političkoj ideji. Postojao je samo jedan

američki poredak koji, kao najstarija svjetska demokracija koja neprekinuto postoji, nije sebe

doživljavao kao prolazni politički kompromis. No, Fukuyama hoće ukazati na razlike u moći

izmeñu Amerike i Europe, te polazi od toga da se zna odgovor na pitanje zašto te razlike u

moći postoje. Pa nastavlja kako bi Europa u obranu svakako mogla uložiti dovoljno novca da

stane uz bok SAD, ali ona je izabrala da to ne učini. No to što nije stvorila upotrebljiviju vojnu

silu očito je političko i normativno pitanje. Većina Europljana smatra da je svrha EU potpuno

nadići politiku sile. Fukuyama zbog toga smatra da je «meñunarodna zajednica» fikcija,

ukoliko svaka sposobnost provedbe potpuno ovisi o djelovanju pojednih nacija-država, u ovom

slučaju SAD-a. Zaključuju da zapravo ne postoje samostalni Ujedinjeni narodi, ili konkretno

europska vojska. Fukuyama nastavlja, kako su Europljani oni koji zapravo vjeruju da žive na

kraju povijesti – to jest, u jednom uglavnom mirnom svijetu kojim se sve više može upravljati

prema pravu, normama i meñunarodnim sporazumima. Ovdje Fukuyama ilustrira slabost

europskih shvaćanja meñunarodnog djelovanja na primjeru povijesti Balkana u 1990-tim. No,

Europljani imaju napola pravo, smatra Fukuyama, unutar EU-a su za sebe izgradili jedan svijet

kraja povijesti, gdje je suverenost ustupila mjesto nadnacionalnoj organizaciji. Meñutim, ono što

ne razumiju jest da mir i sugurnost njihova europskog mjehura, u konačnici jamči američka

vojna sila.120

3.5 ODNOS GLOBALIZACIJE KULTURE I GLOBALIZACIJE MOĆI

Pojam «moći»

Mnogi sociolozi tvrde kako je politička sociologija proučavanje moći u njezinu

najširem smislu, te da se politika dogaña kad postoje razlike u moći.121

J.K.Galbraith smatra kako moć ima tri oblika: kondigni, kompenzacijski i

kondicionirani oblik. Zajedničko obilježje kondigne i kompenzacijske moći je da pojedinac

koji joj se potčinja zna da se potičinajva; u prvom slučaju zato što mora, a u drugom slučaju zato

što zna da će za to biti nagrañen. Nasuprot tome kondicionirana moć ostvaruje se tako da se

mijenjaju vjerovanja onih koje se želi potčiniti. Uvjeravanje, školovanje, društveno

opredjeljivanje za ono što izgleda »prirodno», pristojno ili ispravno takoñer motivira pojedinca

da se potčinjava volji drugoga ili drugih. Tako potčinjavanje ostaje nevidljivo.122 Korištenje

moći je naročito uspješno onda kada se pojedinac potčinjava ciljevima drugih ne samo

120 Fukuyama, F. Slaba Europa i jaka Amerika, Europski glasnik, Godište IX., br. 9., Zagreb 2004, str.29-39 121 Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija – teme i perspektive, Golden marketing, Zagreb, 2002, str.588-590 122 Galbraith, J.K.: Anatomija moći, Stvarnost, Zagreb, 1987., str. 11-12


dobrovoljno nego i s osjećajem da je takvo ponašnje znak krijeposti. Razumije se da moć

najviše dolazi do izražaja onda kad takav pojedinac ne sluti da je kontroliran.123

U pozadini ta tri instrumenta ostvarivanja moći nalaze se tri glavna izvora moći: ličnost,

imovina i organizacija. Organizacija je navažniji izvor moći u modernim društvima, povezna je

u prvom redu s kondicioniranom moći. Organizacija kao i država raspolaže i s kondignom moći

jer ima na raspologanju različite oblike kažnjavanja. Organiziranim skupinama je takoñer, više

ili manje nadohvat ruke i kompenzatorna moć, što zahvaljuje imovini koju posjeduje.124

Globalizacija i sinhronizacija moći i kulture

Anthony Giddens, britanski sociolog globalizacije, iznosi kako je problem globalnog

civilnog društva stav «ja prvi» i njegove destruktivne posljedice za društvnu solidarnost.

Giddens navodi Beckovo odreñenje novog individualizam, prema kojim ono nije tržišni

individualizam, nije atomizacija. Već suprotno, on znači «institucionalni individualizamn».

Većina prava i povlastica države blagostanja namijenjena je pojedincima, a ne obitelji.

Povlastice podrazumijevaju zaposlenje, za što je nužno obrazovanje, a oboje pretpostavlja

mobilnost. U skladu sa time ljudi su pozvani da se izgrade kao pojedinci: da se planiraju,

razumiju i razviju kao individue. Ukratko, novi je individualizam povezan s uzmakom tradicije i

običaja iz naših života, a ta je pojava povezana s utjecajem široko shvaćene globalizacije, a ne

tek utjecajem tržista. Umjesto da naše doba smatramo dobom moralnog rasapa, smisleno je

razumjeti ga kao doba moralne tranzicije. Novi individualizam ide ruku pod ruku s pritiscima

prema većoj demokratizaciji.125 Demokratizacija demokracije podrazumijeva ponajprije

decentralizaciju, ali ne kao jednosmjerni proces. Globalizacija daje snažan poticaj i logiku

prijenosu moći odozgo nadolje, ali i njezinu prijenosu odozdo nagore.126 Demokratizacija

demokracije ne može biti samo lokalna ili nacionalna, već država mora imati kozmopolitski

svjetonazor, a demokratizacija odozdo nagore ne bi smjela stati na regionalnoj razini.

Demokratizacija odozgo nadolje pretpostavlja obnovu civilnog drušva.127

Giddens smatra da država može i mora igrati glavnu ulogu u obavljanju grañanske

kulture. Država i civilno društvo trebali bi biti partneri kako bi jedno drugom olakšavali

djelovanje, ali se i uzajmano nadzirali. Tema lokalne zajednice temeljna je za novu politiku.

Izmeñu države i civilnog društva nema čvrstih granica. Ovisno o kontekstu, vlada se katkad

treba dublje zavuči u civilno područje, a katkad uzmaknuti. Giddens takoñer navodi kako

država može ugušiti civilno društvo, no takoñer država ne bi smjela priječi u civilno drušvo,

već zaštititi pojedica od uvijek postojećih sukoba interesa koji su prisutni u civilnom društvu.128

123 ibid. str. 146-150 124 ibid. str. 12 125Giddens, A.; Treći put, Politička kulura, Zagreb, 1999., str 44 126 ibid. str.73-74 127 ibid. str.78 128 ibid. str. 81-87


Žarko Paić u kontekstu sociologije kulture razmatra globalizaciju kao univerzalnu

ideologija novog svjetskog poretka. Bit je nove (postmoderne) kulture u tome što ona

ideologijski opravdava razvitak globalnog kapitalizma kao «vječnog, nepromjenjivog,

prirodnog i racionalnog» svjetskog sustava potreba. Kultura je istodobno sredstvom politike

priznavanja identiteta, moć, kapital i pokretač razvitka društva. Globalizacija označava proces

cjelovite promjene društvenih sustava i kultura u svijetu, te posjeduje istodobno transkulturne i

transnacionalne aspekte. Negativnost globalizacije je u tome što prisiljava autentične svjetske

kulture u njihovoj raznolikosti na logiku tržišnog izjednačavanja. A novost globalizacije je

njezina tehnologijska bezmjesnost. Tehnologijski napredak potom stvara uvjete svjetskom

ujednačavanju kompetencija i znanja. U raspravama o značenju kulture u procesu globalizacije

zaboravlja se da univerzalnost nije značajka kulture, nego obuhvatnog prosjetiteljskog projekta.

Ideja grañanskih sloboda, ljudskih prava i tolerancije nisu kulturne nego političke činjenice.

Samim time one su dijelom globalne civilizacije. Paić smatra da kultura ne može biti neko

autonomno, apsolutno obzorje vrijednosti.. Kultura kao nova ideologija stoga označava

jednostavnu socio-političku činjenicu suvremenog svijeta postmodernih identiteta u doba

globalizacije. Moć nove ideologije pokazuje se u svim područjima društvne zbilje – od religije,

mode, ekologije, sporta, zabave do stilova života..129

Tipovi politizacije religija unutar globalizacije kulture

Hubert Knoblauch, njemački sociolog religije, smatra da stvaranjem globalne kulture

ujedno se stvara globalna struktura koja čini kontekst za partikularne razvoje u pojedinačnim

dijelovima svijeta. Koliko su različite značajke po kojima se utvrñuje globaliziranje, toliko su

različite i pretpostavke o mogućim posljedicama globaliziranja za religiju.

U cjelini uzevši polazi se od toga da globaliziranje pospješuje privatiziranje religije. Jer

komunikacija i suradnja kroz različite kulture stvaraju potrebu nadilaženja posebnih kulturnih i

prije svega religioznih razlika pojedinačnih osoba. Tada religija mjesto svoga djelovanja

pronalazi u privatnom području, osoba se dakle koristi religijom onda kada ne ispunjava

službenu (političku, gospodarsku, znanstvenu, itd.) funkciju.

S druge strane, postoji mogućnost da uloga religije ne ostaje ograničena samo na

privatne aspekte voñenja života. Jer, ako tradicionalno postoji tijesan odnos izmeñu odreñenih

religija i posebnih «partikularnih» kultura, tad zapravo one na temelju globaliziranja mogu imati

značajnu ulogu u stvaranju, održavanju i promjeni socijalnih grupa i političkih identiteta. To se

sasvim jasnim pokazuje na primjeru islamskog fundametalizma, kojeg se može shvatiti kao

religijsku reakciju na kulturno globaliziranje. Dakle, može doći do politiziranja religije u

kojemu religija zauzima značajnu ulogu za identitet i aktvnost političkih zajednica. Kako to

129 Paić, Ž.; Politika identiteta – kultura kao nova ideologija, Antibarbarus, Zagreb, 2005.; poglavlje: «Uvod»; str. 5-13


politiziranje religije predstavlja «lokalnu» reakciju na globaliziranje, tako i s time paralelni

proces u kojem politika preuzima religijske teme predstavlja «religionization of politics».

Treća moguća posljedica globaliziranja, za razliku od «partikularističkog»

privatiziranja, naziva se «ekumenska»; kako američki fundamentalizam pokazuje,

institucionalizirana religija može ponovno u potpunosti utjecati na javnost. Ta mogućnost

javnog utjecaja religije pretpostavlja s jedne strane, da je jedan dovoljno veliki broj

individuuma religiozan, i da svoja religiozna stajališta izražava takoñer u kolektivnom

djelovanju. S druge strane, ta mogućnost pretpostavlja da su moralni i religijski interesi velikog

mnoštva privatnih osoba povezani u jednu cjelinu u religijskim pokretima i organizacijama i da

ih one predstavljaju. I naposljetku, ta mogućnost prepostavlja da voñe tih organizacija raspolažu

kontrolom nad resursima koji su u modernome svijetu obvezatni, kao što su na primjer

komunikacijska sredstva, zdravstvena skrb, politički predstavnici, znanstveni zagovornici i

predstvnici u slobodnoj privredi.

Knoblauch naglašava kako je ovdje riječ samo o pretpostavljenim mogućim

posljedicama globaliziranja za religiju i moguće ih je još nadopuniti. Posve je zamislivo

stvaranje hibridnih oblika religije, dakle samopetrificirajućih miješanja oblika iz različitih

kulturnih tradicija.

Stoga nije uopće neprimjereno pozapadnjačivanje istočnih religija i širenje «New Age-

kompleksa» interpretirati kao primjer jednog takvog razvoja. Kao i uvijek do sada, religija će se

i ubuduće razvijati, osobito pred pitanjima novih oblika socijalne nejednakosti, kao posljedice

globaliziranja.130

130 Koblauch, H.; Sociologija religije, Demetra-Filozofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb, 2004; poglavlje: “Globaliziranje i budućnost (sociologije) religije”; str.273-277


4. SADAŠNJOST I BUDUĆNOST GLOBALIZACIJE KULTURE

4.1 STVARA LI SE NOVI GLOBALIZACIJSKI KULTURNI OBRAZAC PO MODELU «MELTING POT»?

Britanski politolog i sociolog Eric Kaufmann opisuje «melting pot» kao model etničkih odnosa

u kojima su sastavne državno-nacionalne etničke grupe uključene u recipročan proces obostrane

fuzije. Taj model može imati dva oblika:

1. sve etničke grupe se akulturiraju prema univerzalnom skupu vrijednosti i simbola, koji

isključuju sve nasljedne konotacije;

2. ili postoji dvosmjerni utjecaj izmeñu etničkih grupa u društvu tako da ni jedna nasljedna

grupa ne postiže simboličnu dominaciju.

Kaufmann smatra da »melting pot» proces ne bismo trebali pobrkati sa procesom

jednosmjerne asimilacije u etničku jezgru, kojoj je prema Parsonsovom najvišem evolutivnom

modelu, krajnja svrha da se sve etničke grupe poznate čovječanstvu uključe u proces fuzije kroz

«demokratsko udruživanje» (Parsons, 1964); te je agens rastapanja /nasljednih/ etničkih veza

tipični liberalni individualizam.

Kaufmann takoñer navodi historijske primjere, gdje je vidljivo kako su stare

imperijalne civilizacije, kao Asirci ili kasniji Rimljani, bili sličniji ideal-tipu «melting pota»

zbog svojih univerzalističkih tekovina i nastojanja. Izraz «melting pot» prvi put koristi 1908.

godine Israel Zangwill, Britanski židov, koji je bio poznat po internacionalizmu, budući da je na

njega utjecala internacionalistička židovska misao kasnog 19.st. koja je bila preteća cionizmu.

Zangwill je utjecao na Amerikanca Felixa Adlera, koji je postao veliki poklonik ideje «melting

pot», a poučavao je na Columbia univerzitetu, te formirao Etničko kulturno društvo 1876.

godini koje je tražilo »novu religiju u kojoj će svi ljudi moći jedni drugima stisnuti ruke kao

braća ujedinjeni u sveopćem zajedničkom cilju». Adlerov rad je imao utjecaj na liberalno

progresivni izborni odjel amerikanizacijskog pokreta, koji je uključivao osobe kao John Dewey.

Kaufmann nastavlja kako u strukturalnom smislu, američki «melting pot» nije ostvaren

do perioda 1960-ih, kada je sistem imigracijskih kvota ukinut, Afroamerikanci ostvarili

grañanska prava; te kada su izborni okruzi prekrojili proporcije i anglo-konformizam bio u

opadanju. Tek od tada je napredak prema «melting potu» u SADu bio ubrzan, te su meñuetnički

brakovi postali nacionalna norma (osim u odnosu na Afroamerikance i neke azijske i hispanske

grupe), a većina je etničkih grupa ostvarila socioekonomski paritet britanskim Amerikancima.

Demografski podaci meñuetničkih brakova udahnjuju novi život u «melting pot» ideologiju, od

1960-tih; i to djelomično meñu američkim neokonzevativcima, ali takoñer i meñu liberalima

suprotstavljenih multikulturalizmu u edukaciji, vladi i na sveučilištu. Kufmann navodi imena:

Salins 1997, Fukuyama 1995: 320, Schlesinger 1991, Sollors 1986, Hollinger 1995. Ipak, to ne


znači da je «melting pot» dominantna ideologija ili usmjeravajuća paradigma u SADu. Ideja

«melting pot» ima političke protivnike i kritičare iz područja društvenih znanosti.131

Prema shvaćanju multikulturalista ideja «Melting pot» podrazumijeva da svaki zasebni

imigrant i svaka grupa imigranata bude asimilirana u američko društvo njihovom vlastitom

brzinom, te da na tom putu poboljšava svoj prihod i socijalni status. Melting pot koncept je bio

kritiziran kao idealizirana verzija asimilacijskog procesa. Asimilaciju imigranata je omogućila

priroda američkog nacionalnog identiteta, sa isticanjem simboličkog patriotizma, zakletve

vjernosti, nacionalnih vrijednosti i nacionalnih mitova. «Melting pot» pristup nije zahtjevao

detaljno poznavanje američke povijesti, već je ta nova stečevina sadržavala kompleks

kulturnog naslijeña i engleski jezik sa američkim naglaskom.132

Prema drugom izvoru, «Melting pot» je metafora za model u kojem se razvijaju

homogena društva, pri čemu su sastojici u «loncu» (ljudi različitih kultura i religija) pomiješani

tako da u odreñenom stupnju gube svoje prepoznatljive identitete, pri čemu se kao konačni

produkt dobiva jednoobraznost konzistencije i «okusa», a koji je osjetno različit od izvornog

sastojka. Taj proces je ponekad i izjednačen sa kulturnom asimilacijom, no to dvoje nije nužno

jedno te isto. «Melting pot» metafora podrazumijeva oboje: taljenje kultura i stupanje u brak iz

različitih etničkih skupina, dok se kulturna asimiliacija često dogaña bez etničkog miješanja.

«Melting pot» ideja je najčvršće povezana s SAD-om, osobito sa modelom imigrantskih grupa

iz prošlosti. Tipični imigranti su u potpunosti usvajali običaje masovnog društva, mijenjajući se i

pri tom gubeći povezanost sa njihovom matičnom (rodnom) kulturom. «Melting pot» teorija

etničkih odnosa dijeli mnoge podudarnosti sa pristupom prema nacijama u Zapadnim

zemljama, tzv. «bjelački studiji». Ta disciplina objedinjuje «socijalnu konstrukciju

bjelaštva/zapadno-europskog». Od 1960-ih većina akademskih istraživanja u sociologiji i

povijesti nisu se složila da »melting pot» opisuje meñuetničke odnose u SADu i drugim

okruzima. Teorija multikulturalnosti nudi alternativnu analogiju za etničku interakciju,

uključujuči teoriju «salad bowl», tako da svaki sastojak zadržava svoju cjelovitost i okus, dok

ne pridonese uspjehu finalnog produkta. U 1990-im politička korektnost u SAD-u je

naglašavala, da svaka etnička i nacionalna grupa ima pravo voditi i sačuvati svoju kulturnu

raznolikost i integritet, te da se imigraniti ne moraju asimilirati ili odreći svog naslijeña u

poredak «mješavine» ili se utopiti u većini europsko-anglosaksonsko-američkog društva.133

Nenad Fanuko objašnjava da je model «melting pot» ili na hrvatskom: model» lonca

za taljenje»; jedan od tri osnovna načina rješavanja meñuetničkih odnosa. Model lonca za

taljenje je proces meñusobnog povezivanja i miješanja kultura manjine i većine, pri čemu

nastaje novi kulturni obrazac. Kulturni razvitak u SAD djelomice odgovara tom modelu premda 131 Izvor: http:// www. bbk. bc. uk/ polsoc/staff/ academic/ eric-kaufmann/ melting-pot: Internet, 25. 04. 2007.; tekst dr. Eric Kaufmann-a;Lecturer in Politics and Sociology, Birckbeck, University of London, School of Politics and Sociology 132 Izvor: http: //en.wikipedia.org/wiki/multiculturalisam; Internet, travanj 2007. 133 Izvor: http: //en. wikipedia.org/wiki/melting pot, Internet 16.11.2006.


njime dominira anglosaksonska kultura. Taj je model primijenjen i u (neuspjelom) pokušaju

stvaranja «sovjetskog naroda» u bivšem SSSR-u, odnosno promicanja «jugoslavenstva» u

bivšoj Jugoslaviji. Uz model lonca za taljenje, Fanuko kao preostala dva načina rješavanja

meñuetničkih odnosa, navodi asimilaciju i kulturni pluralizam. Asimilacija je proces u kojem

manjina napušta ili postupno gubi svoje običaje i prihvaća obrasce ponašanja, norme i

vrijednosti (kulturu) većine. Kulturni pluralizam znači priznavanje istodobnog postojanja i

jednake vrijednosti različitih potkultura u društvu uz snažnu zakonsku zaštitu manjina i

meñunarodnu kontrolu. Kao primjer kulturnog pluralizma često se navodi Švicarska, u kojoj

jednakopravno žive Nijemci, Francuzi, Talijani i Retroromani.134

Pitanje stvaranja novog globalizacijskog kulturnog obrasca po medelu «melting pot»

dovodimo u vezu s navedenim Beckovim predloškom shvaćanja sveprisutnog globalizama –

kao ideologije neoliberalizma. U tom kontekstu se može govoriti o sudaru lokalnih

nacionalizama s normativnim globalizmom kao pan-nacionalizmom, koji u ideologijskom

smislu potiče «planetarno političko jedinstvo s globalnim autoritetom: egzekutivom,

legislativom i judikativom». I to u obliku «planetarne savezne države ili saveza država»

odnosno na načelima globalnog federalizma ili konfederalizma. Dva su pojavna oblika

normativnog globalizma. Jedan se javlja u obliku ideologije «svjetske države» i «svjetskog

federalizma», a drugi je kulturološke naravi i označuje se kao «normativni sinkretizam».

Izražava se pojmovima «transkulturalnosti ili interkulturalnosti». Zastupa ideju «fuzije kultura u

hibridnom obliku». Ideja transnacionalnosti i normativnog globalizma, koju ostvaruju različiti

čimbenici smatra se «sinkretičkom kategorijom», sinkretizmom. Normativni sinkretizam

temelji se na libaralizmu i pravima, te na dominaciji angloameričke tradicije, točnije američkog

nacionalizma.135

Meñutim, prema Becku, koji se zalaže za razlikovanje globalizma kao

jednodimenzionalnog, ekonomističkog procesa i globalizacije kao multidimenzinalnih procesa i

projekata; globalizacija se jedino može ostvariti u kozmopolitizmu i novoj europeizaciji

(Beck,Grande (2006): Kozmopolitska Europa).

134 Fanuko, Nenad (i grupa autora); Sociologija; Školska knjiga, Zagreb, 1993., str.38-39 135 Milardović, A. Mali leksikon globalizacije, CPI, Zagreb, 2002, str. 100


4.2 PROCESI KULTURNE GLOBALIZACIJE KORISTE MODEL «MELTING POT» ILI MODEL EUROPSKE KOZMOPOLITIZACIJE, ŠTO VODI – KULTURI GLOBALIZACIJE?

Ustanovili smo da globalizam ima više škola, koje se razlikuju u shvaćanju globalizacije, pa se

postavlja pitanje da li njihove teorijske koncepcije kao svojevrsni projekti globalizacije kulture,

koriste različite modele i postavke , prema kojima se nastoji formirati kultura globalizacije.

Hiperglobalistička škola globalizacije zastupa dva pojavna oblika normativnog

globalizma. Jedan se javlja u obliku ideologije «svjetske države» i «svjetskog federalizma», a

drugi je kulturološke naravi i označuje se kao «normativni sinkretizam». A zastupa ideju «fuzije

kultura u hibridnom obliku». Ideja transnacionalnosti i normativnog globalizma, koju ostvaruje

različiti čimbenici smatra se «sinkretičkom kategorijom», sinkretizmom. Normativni

sinkretizam temelji se na libaralizmu i pravima, te na dominaciji angloameričke tradicije, točnije

američkog nacionalizma. Globalizacija prema hiperglobalističkoj školi, prema tome

istovremeno ima zagovornika prema kojima bi bila izgrañena kao fuzija kultura u hibridnom

obliku, prema ideji pannacionalizma, sa svrhom da odredi model demokracije i kreira svjetsko

federativnu državu. (Held (1991), Modeli demokracije).

Transformacionisti/kozmopoliti globalizaciji pristupaju kroz kozmopolitizaciju

prvenstveno Europe, ali i globalnog društva i kulture. Odnosno pristupu kulturno-političkoj

integraciji globalnog društva kroz kozmopolitska načela i načelo europeizacije (Beck, Grande

(2006): Kozmopolitska Europa), a ne prema angloameričkom asimilacijskom modelu «melting

pot», koji nalikuje normativnom globalizmu i teži fuziji kulture u hibridnom obliku.

Meñutim, britanski teoretičar Eric Kaufmann, ideal-tipski model «melting pot»

razlikuje i distancira od poznatog empirijskog angloameričkog društveno-političkog principa

asimilacije takoñer zvanog “melting pot”. Kaufmann dakle, svoj teorijski koncept «melting

pot» promatra kao model etničkih odnosa u kojima su sastavne državno-nacionalne etničke

grupe uključene u recipročan proces obostrane fuzije, te takav «melting pot» može imati dva

oblika. Ukoliko Kaufmannovom «melting pot» modelu koji ima dva oblika manifestacije u

ekskluzivnom «ili-ili» obliku, pristupimo sukladno teoretičarima kulturne globalizacije koristeći

inkluzivnu metodu «i-i»136; dobivamo sljedeći rezultat:

«Melting pot» je

– i dvosmjerni utjecaj izmeñu etničkih grupa u društvu tako da ni jedna nasljedna grupa

ne postiže simboličku dominaciju

– i istovremeno se sve etničke grupe akulturiraju prema univerzalnim vrijednostima koji

isključuje nasljedne (etničke) konotacije kao dominantne.

136 Beck, U.; Što je globalizacija?, Vizura, Zagreb, 2001, str.79 i str. 125-126


Smatramo da tako promatrani teorijski ili ideal-tipski model «melting pot», britanskog

sociologa i politologa Kaufmanna, ipak u odreñenom smislu koincidira s kozmopolitizmom i

novom europeizacijom, o kojoj Beck govori, raspravljajući o kozmopolitskoj Europi, ali i

raspravljajući o jednom aspektu “kako nastaje kozmopolitski pogled”(Beck, U. (2001.) Što je

globalizacija?).

Dakle, «Melting pot» u Kaufmannovom ideal-tipskom smislu i sagledan inkluzivnom metodom

kulturne globalizacije, može se komparirati sa Beckovim kozmopolitizmom. Budući da se

kozmopolitizam načelno razlikuje od svih oblika veritkalnog difrenciranja pri kojima se

društvena različitost pokušava staviti u hijerarhijski odnos nadreñenopsti i podreñenosti.

Kozmopolitsko načelo prema kojemu se drugi shvaćaju kao jednaki i različiti dopušta dva

tumačenja: priznavanje različitosti drugih može se jedanput odnostiti na kolektive, a drugi put na

individue. Kozmopolitizam stoga zahtijeva novi pojam integracije i identiteta koji prihvaća i

omogućuje suživot prego granica, a da se posebnost i razlike ne moraju žrtvovati na oltaru

pretpostavljene (nacionalne) jednakosti. Tada identitet i integracija nisu samo druge riječi za

hegemoniju nad drugima, većine nad manjinom. Kozmopolitizam prihvaća različitost, ali je on

ne čini apsolutnom, već istodobno traži načine da je učini univerzalno podnošljivom. Beck

pritom pojam kozmopolitizam koristiti kao sociološki pojam i za sasvim odreñenu društvenu

situaciju - za posebni oblik društvenog postupanja prema kulturalnoj različitosti. Beck smatra

da je ovdje važno da pojam kozmopolitizma, čija je ključna točka u ukidanju dvojnosti

globalnoga i lokalnoga, nacionalnog i internacionalnog, nije prostorno odreñen, on jednostavno

nije vezan uz kozmos ili uz globus. Načelo kozmopolitizma može se svuda nači i prakticirati –

pa time i primijeniti na regionalne prostorne jedinice kao što je Europa. Obje su interpretacije za

načelo kozmopolitizma konstruktivne. U prvom, kolektivnom slučaju ono se stapa s

multikulturalizmom. Ali načelo multikulturalima odnosi se samo na kolektivne kategorije

razaličitosti, ono se orijentira u prvom redu na homogene skupine, a u drugom ih redu lokalizira

unutar nacionalnodržavnog okvira. Beck smatra da je utoliko multikulturalizam na ratnoj nozi s

transnacionalizacijom i s individualizacijom, a upravo to ne vrijedi za kozmopolitizam.137

Takoñer je moguće komparirati Kaufmannov ideal-tipski «melting-pot» u inkluzivnom smislu

sa kozmopolitizmom. Naime, Beckovom kozmopolitskom pogledu pridonosi transnacionalna

mjesna poligamija, odnosno živjeti periodički na više mjesta koji pripadaju različitim

svjetovima (npr. u Njemačkoj i u Keniji), što su ulazna vrata globaliteta u osobnom životu, koja

vode globalizaciji biografije. Globalizacija biografije znači u središtu vlastitog života biti u

multikulturalnim brakovima i obiteljima, poduzećima, krugu prijatelja, u školi itd. Beck navodi

da ono globalno ne vreba i ne prijeti izvana, ono se ugnijezdilo u najosobnijem prostoru

vlastitog života. Osobni život više nije život povezan s nekim mjestom, nije staložen, sjedilački

život, već transnacionalni život (nomadski život, u avionu, automobilu, na telefonu, internetu).

137 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitiska Europa, Školska knjiga, Zagreb, 2006, str.26-28


Globalizacija biografije ne treba značiti svaku višemjesnost već samo onu koja prelazi granice

podijeljenih svjetova – izmeñu nacija, vjera, kultura, boja kože, kontinenata, Treći i Prvi svijet,

ozonska rupa i kravlje ludilo, mirovinska reforma i nezadovoljstvo političkim strankama –

dogañaju se u vlastitom životu.138

No ukoliko usporeñujemo Beckov kozmopolitizam i model «melting pot» kao

postojeći empirijski i politički model zaživio u SAD, koji je i prema tvrdnjama Erica

Kaufmanna i prema multikulturalističkom američkom pokretu doživljen kao idealizirna verzija

asimilacijskog procesa, koji je stvorio američku naciju homogenizirajući je na društvenoj-

političkoj i kulturnoj razini u «američki način života» utemljen u ekonomskom liberalizamu i

angloprotestanstskoj kulturi te englesko-američkom jeziku, nazivan još i «američka ideologija»;

onda takav empirijski «melting pot» nije teorijski obrazac prema kojem se trude ravnati teorijski

i ideološki obrasci glabalizacijskih procesa/projekata u stvaranju kulture globalizacije putem

kozmopolitizma i europeizacije.

Slijedom toga, razmatrati ćemo predložak i razvoj europskog kozmopolitizma kao

metode kojom bi pridonijelo stvaranju kulture globalizacije, kroz procese i projekte

globalizacije, prvenstveno kroz politički i kulturni model EU.

4.3 RELACIJA EUROPSKOG KONTINENTA, TE NJEZINOG LIDERA NOVE MULTINACIONALNE DRŽAVNE ZAJEDNICE EU I GLOBALIZACIJE KULTURE

Nova desnica i veliko-europska ideja

Slijedom navedenog, a indirektno se odnoseći na predmet ovog rada, značajnim se čini

i osvrt na razvoj europske nove desnice, (Milardović, A.(1990); Nova desnica,) nastale kao

reakcija na novu ljevicu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Nova

desnica je pokrenula novu ideologijsku inovaciju oslonjenu na europsku kulturu. A njezino

polje borbe nije politika nego kultura, želeći djelovati intelektualno, odnosno metapolitički.

Nova desnica se nastojala filozofijski, znanstvno, kulturno legitimirati i svoju legitimaciju izvodi

iz znanosti. Bavljenje čovjekom, istraživanjem ponašanja rasa, hoće se predstaviti znanstveno,

iako se iza te znanstvenosti krije čisti rasizam, smatra Milardović. Ona ne prikriva svoj

nacionalizam, koji se pojavljuje u novom obliku kao europski nacionalizam. On se predstavlja

u ideji «Velike Europe» ili novog poretka moći koji bi trebao biti smješten izmeñu SAD i

SSSR. Najrazvijenija je u Francuskoj i Njemačkoj, a pod njihovim utjecajem su se razvile

novodesničarske organizacije u Italiji, Belgiji, Austriji, Švicarskoj. Britanska nova desnica bavi

138 ibid.; str.173-177


se pitanjima jezika, kulture, nacionalnog identiteta i rasa. Od francuske i zapadno njemačke

nove desnice razlikuje se neeuropskom orijentacijom, tj. nigdje eksplicitno ne zastupa ideju

Velike Europe.139 Europska orijentacija nove desnice očituje se u stvaranju «trećeg puta»,

izmeñu Istoka i Zapada. U tadašnjim uvjetima nije bilo moguće stvoriti taj put, zapravo «Veliku

Europu», dok postoji «podijela i okupacija» Europe izmeñu Sovjeta i Amerikanaca. Alain de

Benoist (vodeći francuski novodesničar) objašnjava zauzeće Europe, koje može biti

istovremeno privredno, kulturno, ideologijsko i religijsko. Tvrdio je da je tadašnja Europa na

Istoku bila okupirana vojnički i ideologijski, a na Zapadu privredno i kulturno. Dvostruka

okupiranost/zauzetost Europe uzrokovala je biopolarni model, suparništvo izmeñu Istočne i

Zapadne moći. Ali Europa teži vlastitoj moći, ili «trećem putu» - sintezi. Treći put je zapravo

pokušaj utemeljenja koncepta «treće moći» izmeñu manihejskih podjela liberalizma i

komunizma, duše i duha, itd. Milardović nastavlja kako Benoist smatra da izmeñu Istoka i

Zapada postoji «tlo», «duh», «kontinent», «narod», «sredine», čije je ishodište u indoeuropskoj

tradiciji u kojoj je moguće nadmašiti suprotnosti nastale izmeñu dva tipa moći. Zagovara i

mogućnost suradnje sa zemljama «trećeg svijeta», koje su po prirodi svojih političkih pozicija

suprotstavljene podijeljenoj moći. Benoist glede «trećeg svijeta» kaže, kako solidarnost s trećim

svijetom svakako nije u činu novokršćanske teorije trećeg svijeta. A sve što je treće izmeñu

podijeljenih sila (SAD i tadašnjeg SSSR) smatra se prirodnim saveznikom koncepta «treći

put».140

Milardović u zaključnom razmatranju o novoj desnici iznosi, kako u kulturnom ratu

protiv dominacije stranih kultura (posebice kroz negativno pojmljen amerikanizam),

neodesničarski inteligenti ističu pravo na kulturni identitet i pravo na kulturne razlike nekog

naroda. Njihovo osnovno djelovanje nije političko, već metapolitičko, što će reći da su se

subjekti djelovanja odlučili staviti politiku iza kulture i osvajanjem kulturnih ustanova stvoriti

novi poredak.141 Milarović iznosi da europski socijalizam nije ništa drugo nego treći put

uspostavljanja nove globalne zajednice izmeñu liberalnog kapitalizma i «neprirodnog

socijalizma», tj. totalitarizma. Europski socijalizam je europska narodna zajednica, tj. savez

europskih naroda. To je zajednica utemeljena na solidarističkom principu, hijerarhiji, eliti i masi.

Vladari novog europskog poretaka nove zajenice «Velike Europe» bili bi intelektualci.

Ideologija nove desnice ima svoje ishodište u (indo)europskoj kulturi i tradiciji, zapadnoj

spoznajnoj teoriji, racionalizmu, logičkom empirizmu, metaplitici. To je njena kulturna

okosnica. Glede čovjeka, ona je izgradila sliku biologijsko-antropologijskog realizma,

zasnovanu na eugenici, biopolitici, etologiji, genetici i znanstvenom rasizmu. Iz biologijskog

materijalizma izvedena je koncepcija organskog ustrojstva društva i države, zasnovanih na

nejednakosti rasa, hijerarhiji, dominaciji elite ili novoj umjetnoj aristokraciji inženjersko

139 Milardović, A., Nova desnica, Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske, Zagreb, 1990, str.5-6 140 ibid., str. 34-35 141 ibid., str. 114-115


genetičke provenijencije. To je njezina sociologijska okosnica. Politologijsku tvori ideologija

nacionalne revolucije, oslobodilačkog nacionalizma, etnopluralizma, europskog socijalizma.

Cilj je uspostavljanje Velike Europe. Milardović zaključuje kako nova desnica svojim

nacionalnim i europskim socijalizmom zbog narodnosne zajednice utemeljene na rasnom

principu bez klasnih sukoba i funkcioniranjem na čelu solidarnosti, neodoljivo podsjeća na

hitlerijanski tip njemačkog nacionalsocijalizma i novog europskog poretka.142

Europska nova desnica okrenuta je ideji novog europskog poretka «Velike Europe». Pored ove

ideje postojao je koncept Europe 1992..143

Nastavlja, kako je nakon sloma nacizma, poslije Drugog svjetskog rata, Europa doživjela

sudbinu podjele. U toj Europi najteže je prošla Njemačka. Ta činjenica upućuje na razlog

žilavog zagovora ideje Europe i europskog pokreta. Odnos Njemačke i Europe je meñuzavisan.

Ta ideja Europe kao zajednice ima uporište u liberalizmu, a podršku kod vodećih europskih

liberala i konzevativaca. S ideologijskog aspekta ideja i pokret za Europu determinirani su

antinacionalizmom. To ovaj koncept Europe bitno razlikuje od novodesničarskog koncepta

Velike Europe. Zajednička oznaka ovog liberalno/konzervativnog i novodesničarskog koncepta

u ideologijskom smislu je antikomunizam. Paralelno sa, europskim procesima integracije

imamo sukob izmeñu regionalističkih pokreta za očuvanje manjinskog nacionalnog identiteta ili

pak regionalistička djelovanja koja ciljaju odcjepljenjem /secesijom manjine od matice, kao što

je slučaj s Baskijom. Velika europska integracija tjerana je modernizmom i ciljno-racionalnim

djelovanjima, regionalistički pokreti su revolt protiv modernizacije (S.M. Lipset), iz

jednostavnih razloga što modernizacija ugrožava kulturni identitet malih etnosa, kulturnih

zajednica. Regionalizam je u tom smislu konzervativan nasuprot europskoj modernističkoj ideji

1992. Te se ovdje zapravo radi o sukobu tradicionalizma i modernizma. Integracijski procesi

zacjelo su jači, jer je iza njih veća količina moći. Oni su započeli nakon rata s «europskim

pokretom», u kojem su glavnu riječ vodili tradicionalisti i federalisti. Prvi su bili za ideju

Europe, ali su mislili i na budući usud nacionalnih država; drugi su više razmišljali o stvaranju

jednog globalnog društva na federalističkim osnovama. Odmah nakon rata utemeljeno je više

komisija i organizacija, a 1957. godine Europska ekonomska zajednica, liberalne

provenijencije. Integracijski procesi smjeraju zaokruživanju jedne cjeline sa zajedničkim

gospodarskim, političkim, kulturnim, znanstvenim identitetom, zasnovanom na slobodnom

kretanju ljudi, ideja, rada i kapitala. Izmeñu 1985. i 1986. godine donijeti su Jedinstveni

europski akti. Budućnost tadašnje Europe je bila okrenuta konceptu Europe 1992. I oni su

zagovarali širenje privrednih i političkih potencijala Europske zajednice, jačanju trgovačkih

142 ibid., str. 116-117 143 ibid., str.113


sposobnosti zajednice prema unutra i van, konačnom saopćenju europskog ujedinjena s

krajnjim ciljem Europske unije, zaokružuje Milardović.144

Beck i Grande iznose kako je kozmopolitizam i europeizacija utkana u globalizacijske

procese. Kozmopolitski je predložak taj prema kojem se treba organizirati politički poredak i

društva u drugoj moderni, stoga što prva moderna prema kojima je nacija-država model

ureñenja država i društva ne može više zadovoljiti globalizacijom zahvačeni svijet, kojem

prijete konflikiti i rizici. (Beck, Grande: Kozmopolitska Europa, 2006).

Razumijevanje istinske Europe145

Beck problematizirajući «razumijevanje istinske Europe» započinje pitanjem što bi se

stvarno dogodilo kada bi se Europska unija prijavila za članstvo u Europskoj uniji. Smatra da bi

njezina prijava bila glatko odbijena, jer Europska unija nije dorasla vlastitim kriterijima

demokracije i europeizma. Naime, smatra da nacionalne kategorije i nerealizam euroskeptika

jesu problem Europe. Te da rješenje problema Europske unije ne leži u još jačem nacionalnom

realizmu, već u još više Europe, realnosti koju već sada (Europljani) žive – kozmopolitsku

Europu.

Ulrich Beck kreće s dokazivanjem toga, kroz tri teze.

Prva teza prema kojoj Beck utvrñuje kako Europska unija nije kršćanski klub, odnosno

koliko je radikalno pogrešna ideja da je Europa velika zajednica zajedničkog podrijetla, pa

prema tome oni koji dijele kontinent, ali ne dijele kršćansko naslijeñe, postali su ono europsko

Drugo (navodi primjer Turske). A to znači primijeniti ideju etničke nacije, da se nacionalni i

kulturni identiteti isključuju ili su inherentni i kao takvi se ne mogu naći u istom logičkom

prostoru. Beck smatra da je to empirijski pogrešno i potpuno nespojivo s idejom Europe. Ako se

identiteti meñusobno isključuju, Europa je neostvariv projekt, dok se cjelokupna ideja Europske

unije temelji na tome da netko može istodobno biti Nijemac i Francuz ili Britanac i Nijemac.

Situacija se i dalje pogoršava, jer prema Becku oni koji žele nanovo izmisliti kršćanski Zapad

kako bi izgradili zid oko Europe, naglavce okreću projekt europskog prosvjetiteljstva i

pretvaraju Europu u religiju i rasu. Smata da ne postoji ništa više anti-zapadnjačko i anti-

prosvjetiteljski od toga. Nastavlja kako istinski standardi «europeizma» leže u odgovoru na

sljedeće pitanje: što će Europu učiniti još više europskom? A odgovor leži u kozmopolitskoj

Europi u kojoj će nacionalni identiteti biti manje isključivi. Biti europski znači moći kombinirati

u jednoj jedinki dijelove koji se samo naoko čine isključivima u uskogrudnom etničkom načinu

razmišljanja.

144 ibid., str.103-104 145 Beck, U.; «Razumijevanje istinske Europe»; Europski glasnik, Godište IX.; br.9., Zagreb, 2004. str. 41-51


Prema drugoj tezi, Beck iznosi kako od nacionalističke Europe kroz postmodernističku

Europu stižemo do kozmopolitske Europe. Kozmopolitska Europa je svjesno bila koncipirana i

provedena nakon Drugog svjetskog rata kao politička antiteza nacionalističkoj Europi, i fizičkoj

i moralnoj devastaciji koja je iz nje prizašla. Beck nastavlja kako su karizmatični državnici

zapadnih demokracija, koji su se suprotstavljali nacizmu, ponovo izumili Europu. Otpor koji je

stvorio Europu bio je motiviran jasnim idejama nepovredivog ljudskog dostojanstva i moralne

dužnosti da se smanji patnja onih drugih. Ti kozmopolitski ideali postali su temlji poslijeratnog

europskog projekta. Kozmopolitska Europa osnovana je kao nešto što se moralno, politički,

povijesno i ekonomski bori za pomirenje. Do pomirenja se došlo institucijskim kodiranjem,

stvaranjem svjetovne meñuovisnosti u ekonomiji, politici, na području sigurnosti i u kulturi.

Beck navodi da je izvorna svijest o kozmopolitizmu koju čini temelje europskog projekta u

kolektivnom sječanju na holokaust, zabilježena već u dokumentima Nürnberških procesa. Ta je

kozmopolitska institucionalna logika bila prva stvar kojoj su graditelji Europe težili u pokušaju

da prekinu sve veze s prošlošću. Naime, upravo je europska tradicija iznjedrila kolonijalni,

nacionalni i genocidno horor. No Europa je stvorila i pravne standarde koji su osudili ta djela i

stavila pod reflektore svjetske javnosti. Europa je u tom formativnom trenutku svoje povijesti

mobilizirala svoje tradicije kako bi proizvela nešto povijesno novo. Radilo se o pokušaju

stvaranja europskog antitpoda Europi. U tom smislu sjećanje na holokaust nije samo spomenik

europskom smislu za tragično. To je spomenik europskom barbarizmu koji je bio moguć

spajanjem suvremenosti i nacionalnih država. Europsko kolektivno sjećanje holokausta čini

temelje Europske unije. Ono upozorava na činjenicu da suvremenost, ako se razvija samo na

području nacionalne države, potiče moralnu, političku, ekonomsku i tehnološku katastrofu bez

granica, bez milosti, i bez razmišljanja o vlatitom opstanku. Postmodernizam se udružuje s

nacionalističkom Europom u prelasku pesimizma na trajni očaj. Stoga današnji europski

pesimizam obrče staro pravilo: sjeća se prošlosti kako bi zaboravio sadašnjost. Europski

pesimizam i postmoderna kritiziraju suvremenost i ne nude nikakvu alternativu osim prošlosti.

Za razliku od toga, kozmopolitska Europa je institucionalizirana interna kritika europske

tradicije. Taj proces nije dovršen, niti se može dovršiti. Slijed od prosvjetiteljstva ka

postmoderni i kozmopolitskoj moderni su njezine početne faze.

Treća Beckova teza u razumijevanju istinske Europe, govori kako nacionalna točka

gledišta vidi samo dva načina čitanja suvemene europske politike i integracije. Jedan je

federalizam, koji vodi do federalne superdržave, ili unutarnja vladavina, koja vodi do federacije

država. Oba su modela empirijski neprikladna. Ne mogu pojmiti osnovne stvari o sadašnjoj

Europi i nacijama koje ima. One su u nekom duboko strukturalnom smislu antieuropske. Niječu

Europu punu raznolikosti i Europu koja pomaže da bude sve više raznolikosti. To je trenutak

kad se otvara ideja federacije država koje brane svoj suverenitet prema ekspanziji europske

moći. Europska integracija je s tog stajališta oblik europske samokolonizacije. Ali to vrijedi i za


koncepciju federalne superdžave. Tako izgeda Europa kad se proučava samo kroz ekskluzivne

kategorije nacionalnih misli kao ogromne etnokulturne nacionalne države. No takva nacija je

malo vjerojatna, neželjena i neeuropska. Beck kaže: »Ne pada im na pamet da Europa možda

nije prikladno koncipirana kao nacionalna država.»146 Federacija država i federala superdržava

opisuju istu igru.. Ili postoji jedna europska država (federalizam) i ne postoje nacionalne države

članice; ili nacionalne države članice ostaju vladarice Europe i ne postoji Europa

(intervladavina). To pokazuje što znači izjava da nacionalne kategorije razmišljanja

onemogućuju ostvarivanje europske zamisli. Metodološki nacionalizam ne priznaje empirijsku

stvarnost Europe, tj. da ona već jest zajednica različitosti. Europa je nepojmljiva na razini

nacionalne homogenosti. Niti pojedine europske nacije više nisu homogene. Smatra da oni koji

žele zadržati stare nacionalne države prvo se moraju pretvarati da te stare države još postoje, a

zapravo danas postoje nova Francuska, nova Britanija, nova Njemačka: ne više nacionalne

države, nego transnacionalne države koje su bile kozmopolitizirane iznutra. Isti je slučaj i s

kozmopolitskom Europom. I praktički i logički je nemoguće da Europa bude zamjena za

mnoge male nacije. Ona se može pojmiti samo kao kozmopolitska zajednica. Inače to ne bi bila

Europa. Ali može postati transnacionalna država, više definirana i složenija varijanta onoga što

njezine članice već lagano postaju.

Beck nastavlja da kao što su Westfalskim mirom završili vjerski ratovi i razdvajanjem

države i religije, krajnji cilj europskog projekta mogao bi biti razdvajanje države i nacije.

Kozmopolitizam ne podrazumijeva ukinuće religije. Štoviše, podrazumijeva sustavno

pohranjenje principa nacionalne kulture, etničke i vjerske tolerancije. Jer je načelo tolerancije

bilo temeljno europsko načelo, osnova nenapisane konstitucije. Smatra da areligiozna država

nije ukinula religiju, zapravo je dopustila njezino širenje, dopustila je postojanje više religija,

istinsku vjersku raznolikost. Isto vrijedi i za istinsku anacionalnu državu. Cilj nije ukinuti

nacionalne idenititete, već ih sačuvati od vlastitog iskrivljavanja, kao što je Westfalija sačuvala

religije od pretvaranja u vjerske ratove. Koncept kozmopolitske Europe otvara nam oči za ono

što već dugo postoji, ono što sad mora biti potvrñeno i radikalizirano nasuprot ograničenim

tendencijama nacionalnih stajališta. Logika koja spaja suprotnosti jedini je način na koji se može

dospjeti do Europe s nacionalnom raznolikošću. Koncept anacionalne, kozmopolitske države

ocrtava europsku stvarnost i pospješuje realizaciju njeznih normi.

Pravne postavke Europske unije već ističu tu novu vrstu oboje stvarnosti koja postupno

zamjenjuje staru i/ili nacionalne homogenosti. Nacionalne i europske pravne i političke kulture

koegzistirale su desetljećima i nastavljaju svoj razvoj. One su se spojile u europsku pravnu

kulturu bez ukidanja nacionalnih političkih kultura. Stvaranje meñuovisnosti na svakom

području politike, te meñusobnog preklapanja koja europeizaciju čini svagdašnjom činjenicom

našeg života, nije oblik suradnje koje ostavlja države članice netaknutima. Europeizacija

146 ibid. str.47


mijenja nacionalnu suverenost u njezinoj biti. Nacionalne su se države i društveno i

administrativno već pretvorile u transnacionalne države. Beck smatra da dok države slijede

svoje vlastite nacionalne interese, svaka država gura sve ostale dalje i dalju u isti kooperativni

sustav. Pa svaka nacija ima očekivanja svih ostalih u samoj sebi. To je način na koji europski

interesi mogu postati interesi pojedinih nacija. Tako se europeiziraju nacionalni interesi. Oni

postaju refleksivni nacionalni interesi tako što slijede zajedničke strategije samoograničavanja.

Nacije ne slijede kozmopolitski realizam iz čistog altruizma, nego iz egoizma, realizma.

Nestajanje nacionalnih država je ustvari nestajanje nacionalnog sadržaja države i mogućnost da

se stvori kozmopolitski državni sustav koji će bolje rješavati probleme s kojima se danas

suočavaju sve zemlje svijeta. Ekonomska globalizacija, transnacionalni terorizam, globalno

zatopljenje..itd. Dakle, postoji niz problema koji stari poredak nacionalnih država ne može

riješiti. Odgovor na globalne probleme, koji se zlokobno skupljaju i koji se ne mogu pokoriti

rješenjima nacionalnih država je politika koja mora učiniti veliki skok od sustava nacionalnih

država do sustava kozmopolitskih država. Beck smatra da Europa najviše pokazuje da je to

moguće. Europa uči moderan svijet da politička evolucija država i državnih sustava nije gotova.

Nacionalna realpolitika postaje nestvarna, ne samo u Europi nego i širom svijeta. Europeizacija

znači stvaranje nove politike. Ona znači ulazak igrača u veliku igru, u borbu za stvaranje pravila

novog globalnog poretka. Beck završava kritlaticom, za koju želi da bude krilatica za novo

doba: «napravi mjesta Ameriko – Europa se vrača!»147

4.4 IDEJNE I NORMATIVNE TEŽNJE EU KAO NOVI POVRATNO-SPREŽNI ELEMENTI GLOBALIZACIJE KULTURE

Scenariji Europe

Budućnost Europe jedan je od značajnijih tema u političkoj teoriji i praksi. Scenariji

promišljanja budućnosti EU i Jugoistočne Europe podrazumijevaju plan i nacrt promišljanja

istraživača, vladinih i nevladinih instituta, te službenih tijela EU, glede budućnosti Europe.

Proces globalizacije tjera EU na širenje prema istoku Europe, te se postavlja pitanje kako

ustrojiti buduću EU sa 25 ili 30 zemlja, a da se pri tome poštuje načelo unutarnje ravnoteže,

identiteta članica i postigne racionalna upravna učinkovitost, smatra se jednim od bitnih izazova

budućnosti. Tako je Odijel za napredne studije Europske komisije početkom 1997. projekt

Scenariji Europe 2010. s ciljem stvaranja skupa koherentnih i misleno izazovnih predodžaba o

budućnosti Europe. Osnovni cilj Scenarija Europe 2010 je sljedeći: poticanje rasprave o

budućnosti europske integracije u sklopu i izvan Komisije te razvoj mehanizama koji će

147 ibid, st. 49


politikama i strategijama Unije dati perspektivu te pridonijeti njihovu unapreñenju. Projekt

Scenarija Europe 2010 oslanja se na stručno znanje javnih službenika Europske komisije. Oni

pružaju nekoliko mogućih unutarnje koherentnih ilustracija budućnosti Europe koje nisu

povezne ni sa kakvom vjerojatnošću. Scenariji nisu i ne mogu biti projekcija budućnosti ili

nagovještavanje vjerojatnosti odreñenih rezultata.148 Izneseno je pet scenarija.

Prvi polazi od toga da je američki predsjednik Općoj skupštini Ujedinjenih naroda o

stanju u svijetu, opisao 21. stoljeće kao «trijumf trgovine nad ratom», te da su industrijalizirane

zemlje dostigle puno zaposlenost. Razvoj svjetske trgovine uklonio je europsku neizvjesnost.

Europa nije imala drugog izbora nego prihvatiti američki izazov i odustati od dinamizma

svjetske ekonomije. Dah reforma i neoliberalni trend takoñer je donio radikalne refome

struktura i moći Europske unije. Ostali politički projekti koje je EU gajila krajem prošlog

stoljeća, kao što je socijalna Europa ili ideja održivog razvoja, nisu više na dnevnom redu, a

države članice čija je konkurentnost ostala najosjetljivijom. Države srednje i istočne Europe,

Cipar i Malta su se pridružile izmeñu 2005. i 2008. Turska namjerava završiti pregovore,

otpočete 2007. i za četri godine bi trebala postati tridesetprvom članicom Unije, a pred vratima

su Ukrajina, države Balkana, Izrael, Libanon i Maroko. Nije sigurno da će se Unija odlučiti na

proširenje izvan europskog kontinenta, ali je već najavljena njezina ambicija da stvori carinsku

uniju s Rusijom i drugim državama bivšeg SSSR-a, te je uspostavljena euromediteranska zona

slobodne trgovine. Neki ljudi već sanjaju o velikom tržištu koje će se protezati «od Sahare do

Sibira», ali oni pri tome više ne misle na zonu slobodne trgovine, nego na jedinstveno tržište

koje će pokrivati politiku Zajednice, u smislu da su dobra slobodnija od ljudi. No iza svakog sna

o ekonomiji otvorenih granica nazire se, mnogo opasnija realnost. Prijetnja terorizmom takoñer

je ostala trajna, a razvijenije države, posebice SAD, primarni su ciljevi. Promjene u pogledu

europskih vrijednosti razlog su za zabrinutost, jer se europsko društvo sve više rascjepkava,

individualizam i relativizam su dominantni. Potrošačko društvo i želja za neprestanim

inovacijama, orkestriranim oglašavanjem, nadjačavaju velike ideje, te Europljani sada

ograničavaju svoje želje za solidarnošću na njihovu neposrednu okolinu, posebno obitelj. Javno

mnijenje ne vjeruje kolektivnim akcijama, osobito onim koje provode vlada ili javne službe.

Drugi scenarij pokazuje pak, da su ekonomski pokazatelji razočaravajući. Sve

neujednačenija distribucija bogatstva, proliferacija meñunarodnog kriminala i multipliciranje

malih regionalnih sukoba destabilizira globalni sustav, ali ipak nastavlja se i dalje probijati.

Administracija i politički sustavi glavnih gradova zapeli su u nekorisne načine rada i izgubili su

dodir s realnosti.Na prijelazu stoljeća javnost nije očekivala ništa više ni od političara, ni od

velikog businessa, što je potaknulo političke i društvene krize u razdoblju 2000-2005g. Od

1990-ih Euroljani su zapravo već počeli s povlačenjem u sivu ekonomiju, svoje obitelji i lokalnu

zajednicu i taj trend se ustalio na kraju stoljeća. Osnovni oblici društvene solidarnosti ponovno

148 Milardović, A.(ur.); Europa 2020, CPI, Zagreb, 2003., str. 4-5


su se pojavili približno u isto vrijeme u cijeloj Europi: razmjena robe, razmjena vještina,

umrežavanje susjedstva. No najznačajnije od svega pojavile su se nove vrijednosti, nešto nalik

nostalgičnoj mješavini lokalne akcije, dobrosusjedskih odnosa, uzajamne podrške i povratka

prirodi. Lokalne udruge, koje često vode žene, umirovljenici ili mladi studenti su procvale i

množile se do te mjere da je to postao de facto mali business. Europska ekonomija takoñer je

pretrpjela goleme promjene. Kako bi bila više u skladu s potrebama ljudi, lokalna ekonomija

postupno je zamijenila potrošačko društvo. Kada su shvatili da prodaja opada tijekom godina

krize, supermarketi i veliki trgovački lanci preorijentirali su svoju poslovnu politiku kako bi

povećali udio lokalnih proizvoda, organske hrane i kulturnih dobara. Istodobno pojavio se

stabilan rast zahtjeva za svim vrstama dobara i usluga: zaštita okoliša, slobodno vrijeme, kultura

i općenito svi proizvodi povezani s informiranjem i znanjem. Industrija znanja i informacijske

tehnologije zapravo su postali najdinamičniji sektori europske ekonomije.

Treći scenarij smatra da oni koji su u trećem tisućljeću starom kontinentu predviñali

apokalipsu, neće biti upamćeni po vidovitosti. Voñe država ili vlada Europske unije razamatraju

početak pregovora o pridruživanju s Turskom, proširenja na srednju i istočnu Europu te Cipar.

Multinacionalne tvrtke i inozemni promatrači, priznaju postojanje «europskog načina» odnosno

snažnije uključivanje države i stalni pritisak u svezi savjetovanja i postizanja sporazuma u

zamjenu za gotovo rješenje. Kad je riječ o europskom društvu, najznačajnije što se zbilo tijekom

posljednjih godina uspon je civilnoga društva, no iako je učinak reformi pozitivan, nisu se

ispunila sva očekivanja predlagača društvenog trećeg puta. Prema istraživanju sociologa,

pristutan je porast sklonost prema dosadi meñu mlañim ljudima navodeći ih da preispituju svoje

izbore i osvajaju nova prostranstva. No, javno mnijenje u Europi čini se prilično jedinstveno

glede vrijednosti, poput vjere u pojedinca, solidarnost i odgovornost te je došlo do promjene

životnog stila. Većina Europljana je privržena obitelji, odobravaju ulogu koju imaju žene u

ekonomiji i javnom životu i općenito su tolerantniji prema drugim naraštajima te etničkim,

kulturalnim i seksualnim razlikama. Ovaj scenarij predviña da je najznačajini napredak na razini

Unije tijekom proteklih deset godina postignut na području vanjske politike. EU je postala

eminentna sila u regiji zahvaljujući ambicioznom političkom partnerstvu koje je razvijeno s

cjelokupnim susjedstvom. Na meñunarodnoj razini ona je sada samooblikovani zagovaratelj i

šef multilateralnih institucija: Unija zagovara stajalište da će globalni sustav biti učinkovit samo

ako je dobro izbalansiran i sposoban uzeti u obzir specifične karakteristike i interese svih

uključenih država. Taj stav je s vremena na vrijeme izvor trvenja sa SAD-om, ali su iz toga

proizašla zajednička stajališta sa državama poput Kine, Indije, Rusije i Brazila. Unija želi da se

što jasnije čuje njezin glas u obrani njezinih vlastitih vrijednosti, posebno društvene dimenzije,

prava pojedinaca i održivog razvoja. Posvuda po svijetu postoji želja za osnaživanjem

regionalnih struktura – Unija je za sada najbolji primjer, te je to razlogom zašto je često navode


kao model. Čini se da Europa uspostavlja svoju reputaciju vodeće države u menñunarodnim

odnosima.

Četvrti scenarij, kao kreativna društva, postavlja pitanje hoće li ambiciozne reforme iz

2005. i 2006. omogućiti obećanu svjetliju budućnost ili je Europa na putu ka propadanju. Prema

zagovarateljima reforme su vratile ljude na njihova prava mjesta u središte ekonomskog razvoja

te postavile temelje za novu društvenu solidarnost zasnovanu na novim etničkim i ljudskim

kvalitetama i individualnom ispunjenju i odbacivanju materijalizma i osjednutosti

produktivnošću, koja je postojala u 20. stoljeću. Društvena situacija u Europi na kraju prošlog

stoljeća graničila je s apsurdom, zbog raskola izmeñu bogatih i siromašnih, koji je postajao sve

veći. Javno mnijenje je ukazivalo na brojne nezadovoljene potrebe – primjerice službe koje će

skrbiti za obitelji ili starije, odnosno želja milijuna pojedinaca da unaprijede svoje znanje,

osobnost i imaginaciju. Mnogi sudionici, mladi i stari, ekonomski aktivni ili marginalizirani

izrazili su svoju ljutnju prema svijetu u kojemu je sve na prodaji i gdje odnosi izmeñu

pojedinaca postaju sve više neosobni zbog nedostatka vremena, društvene interakcije i

povjerenja. Forum je izgradio programe za skupine čiji se glas obično nije čuo: mladi, žene,

isključeni, mali poduzetnici. Svi Europljani dobili su pravo da se nekoliko godina tijekom svog

radnog vijeka bave kolektivno korisnim zadacima koji ne bi našli kupca u tržišnoj ekonomiji:

djelatnosti od općeg značenja, kulturni dogañaji, rad u neprofitnim udrugama, službe za

siromašnje ili za odgajanje djece. Tim reformama ostvarena je temeljna svrha prije svega

poboljšanja socijalne situacije. Europljani možda imaju manje novca nego prije dvadeset

godina, ali Europa je ponovo dosegnula razinu pune aktivnosti. Umirovljenici i marginalizirani

ponovno su stekli korisnu ulogu u društvu. Ekonomski učinak je diskutabilniji, najniža točka

dosegnuta u 2003. i 2005. kad je zabilježen negativan rast u cijeloj Unije dvije godine za redom,

no do 2015. ponovo će doći do one razine bogatstva koju je imala na prijelazu stoljeća.

Europske institucije funkcioniraju pravilno, bilježi se napredak na području suradnje u

pravosudnim, policijskim i carinskim poslovima na sve veće javne zahtjeve glede sigurnosti. No

Europa će možda platiti visoku cijenu zbog zanemarivanja vanjske politike od prijalaza stoljeća

posebice zbog svoje uloge kao regionalne sile. Do sada je odabirala način što manjeg uplitanja u

regionalne sukobe, osim pružanja humanitarne pomoći i pomoći za rekonstrukciju i reforme.

Unija mora žurno promijeniti svoju ambicioznu politiku prema susjedima, a postoje čak i

planovi za postupnim proširavanjem EU politika i programa na euromediteransko područje od

Rusije do Sjeverne Afrike. Europa je možda otvorila put spiritualne renesanse i oblikovala

vrijednosti za kooperativniji svjetski poredak, koji će bolje služiti ljudskim potrebama.

Peti scenarij govori o tome kako je Europsko sigurnosno vijeće razmještalo svoje trupe

u četri navrata, kako bi uspostavilo ili održalo red u svom vlastitom dvorištu. Zaokupljenost

pitanjima sigurnosti, postalo je pitanje svakodnevnice. Dvadeset godina nakon završetka

hladnoga rata politička nestabilnost sve je veći problem u cijelom svijetu, posebice u državama


u susjedstvu Europe te ne postoje indikacije stabiliziranja situacije u doglednoj budućnosti.

Ekonomska globalizacija nije donijela onu dobrobit koju su obećali njezini najzaneseniji

zagovornici. U razvijenom svijetu, posebice Zapadu, reakcija javnosti u svezi završetka

hladnoga rata bila je gubitak interesa za ostatak svijeta. U stanju lagane klonulosti, europska

javnost pred vratima Unije nije primjećivala novu vojnu i sigurnosnu prijetnju. Svi čimbenici

krize već su bili zamjetni na početku stoljeća: raspadajući mirovni proces na Srednjem istoku,

etničke napetosti na Balkanu i istočnome Mediteranu i postupno dezintegrirana Rusija, gdje je

organizirani kriminal uzimao sve veći zamah, a generali slali trupe po cijenu propasti. Cijela EU

razvija pristup veće povezanosti vlada, vanjskom politikom dominiraju tri države članice

(Njemačka, Velika Britanija i Francuska), a za to vrijeme ostali čekaju da se smiri stanje u

vanjskome svijetu kako bi postigli trijumvirat. Premda Unija ima dobru reputaciju regionalnog

policajca, napetosti i konflikti i dalje su primjetni oko njezinih granica. U prvih nekoliko godina

ovog stoljeća Unija je zanemarila suradnju s državama Mediterana, jer joj je pozornost bila

usmjerena prema primitku novih članica iz srednje Europe. Turska agresivnost, upotpunjena

europskom, rezultirala je značajnim pogoršanjem odnosa izmeñu EU i Turske od 2005. Sve

države Mediterana optužuju Europu da je iskoristila prednosti otvaranja njihovih tržišta

ostavljajući im da se bore s teško svladivim demografskim, socijalnim i političkim problemima.

Religijske i vojne stranke su sve više nazočne u politici. Koju god ideologiju vlade u regiji

zagovarale, prijeti daljnje pogoršanje uz demografski i ekološki pritisak, budući da za deset ili

više godina nestašice pitke vode mogu dovesti do ratova izmeñu nekih država u regiji. Čini se

da će države Europe morati preuzeti svoju novu ulogu policajca u regiji. No postoji regija koju

nitko nije uspio stabillizirati – subsaharsko područje Afrike, Mediteran. A Europa je na na prvoj

crti. Ta zabrinjavajuća situacija u svijetu utječe na život u Uniji. Grañani Unije imaju predodžbu

kako žive u prividnome miru i spremeni su prekriti oči kada je riječ o kršenju nekih osnovnih

ljudskih prava i sloboda kako bi se taj privid i održao. Vanjske granice Unije čuvaju dobro

obučeni granični čuvari pokraj nadzornih točaka i na taj način potiču sječanje o prošlim

mračnim vremenima. Zemljopisno države članice počinju nalikovati tvrñavama. Diljem Unije

policijska i vojna nazočnost iznimo je pojačana. Europljani su se navikli na suviše revan stav

ovlaštenih glede zakona i poretka – a manifestira se beskrajnim provjerama identiteta, osobito

imigranata. Općenito, «europsko područje slobode, sigurnosti i pravde» svakog dana sve više

sliči policijskoj državi. Nedavna istraživanja javnog mnijenja pokazala su da grañani imaju

snažan osjećaj nemira prema ostatku svijeta. Sve je veća netolerancija prema strancima i srdžba

prema udrugama koja se bave ljudskim pravima. Politika koju slijede neke države, a zahtijeva

od imigranata da se brzo asimiliraju, nailazi na prešutno javno odobravanje. Europska javnost

nedvojbeno je sve ograničenija u svojim pogledima i manje otvorena glede promjena nego prije

dvadeset godina. Postoji nužna potreba da države u Europi reformiraju načine upravljanja,

ekonomsku strukturu i socijalni sustav. Sve je očitije da europsko stanovništvo prolazi kroz


iskustvo duhovnog razočarenja te da pati zbog sloma ideala otvorenog društva. Boom

alternativnih religijskih i duhovnih pokreta jasno otkriva osnovnu bolest. Zbog toga će

desetljeće od 2010 do 2020 biti turbulentno za Europu i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom

planu.149

Premda ovih pet scenarija nisu niti mogu biti projekcija budućnosti ili nagovještavanje

vjerojatnosti odreñenog rezultata, kako navodi Milardović, ipak su oni knjiga dokumenata koji

su stvarani u razdoblju od 1997, te narednih dviju godina istraživanja, te podrazumijevaju plan i

nacrt promišljanja istraživača, vladinih i nevladinih instituta, te službenih tijela EU, glede

budućnosti Europe, a potaknuti globalizacijom. Pa su ti scenariji i predlošci bilo u pozitivnom

ili negativnom smislu, u odreñenoj mjeri i idejno-normativne težnje, te povratno-sprežni

elementi globalizacije kulture uopće.

Kozmopolitizacija Europe i deformirani kozmopolitizam

Vodeći njemački sociolog globalizacije, Ulrich Beck, zajedno sa Edgarom Grandeom

iznose vrlo direktnu tezu o potrebi kozmopolitizacije Europe, koju se zaista može smatrati

direktnom idejnom i normativnom težnjom za EU, kao i novim povratno-sprežnim elementom

globalizacije kulture. Istovremeno je «kozmopolitizacija Europe» nova kritička teorija europske

integracije. No Beck i Grande ne tvrde da ima previše Europe, već naprotiv Europa nije

dovoljno europska: ali na ispravan način. Ispravan način znači kozmopolitsko shvaćanje, pa

svojim konceptom deformiranog kozmopolitizma otvaraju novi pristup kritičkoj teorije

europske politike i društva.150 Iznose kako se «priča» kozmopolitske Europe može sažeti u tri

teze: teza o institucionaliziranom kozmopolitizmu, teza o deformiranom kozmopolitizmu i teza

o kozmopolitskom realizmu.

Prema institucionaliziranom kozmopolitizmu, ideja je kozmopolitizirane Europe

radikalno nova, ali je ipak zacrtna u kontinuitetu europskog mišljenja i europske politike.

Europa je oduvijek trebala i htjela biti više od meñunarodne suradnje u tradicionalnom smislu.

Odlučujuće je što je zbog toga kozmopolitizam u Europi od početka bio više nego samo

«ideja», on se institucionalizirao već stvaranjem Europske zajednice za ugljen i čelik. Jezgru tog

institucionalnog kozmopolitizma činile su i još čine novoosnovane nadnacionalne institucije iz

kojih su kasnije proizašli Europska komisija, Vijeće ministara, Europski sud i Europski

parlament. Ali kozmopolitizam se ne može jednostavno izjednačiti sa supranacionalizmom.

Supranacionalizam se može zamišljati i u kategorijama «nacionalnoga», kao «europska

nacionalna država» kao «europska savezna država». Upravo je to bio cilj Europskog pokreta

izmeñu dva rata i u godinama neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ukidanje postojećih

nacija i nacionalnih država i to povezivanjem u «paneuropsku naciju» ili u nove, funkcionalno

149 Milardović, A. (ur); Europa 2020, CPI, Zagreb, 2003., str. 5-62 150 Beck, U.; Grande E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, Zagreb, 2006. str. 44.


definirane prostore djelovanja. Beck i Grande nastavljaju kako Europa nije krenula tim putem.

Europske su se nacionalne države uspješno suprotstavile svom ukidanju, uglavnom

uspostavljanjem jakih meñudržavnih protuteža u sustavu europskih institucija. Tako se u Europi

institucionalizirao kozmopolitizam kroz dva načela koja jedan drugom konkuriraju i

suprotstavljaju se: supranacionalizam i interguvermentalizam (suradnje izmeñu vlada, odnosno

država, npr. Meñunarodnim organizacijama, a da one ne izgube suverenitet).

Deformirani kozmopolitizam kao teza Becka i Grande govori kako je proces europske

integracije od početka sadržavao kozmopolitski moment, ali je do sada proizveo samo

deformirani kozmopolitizam. Te deformacije imaju brojne uzroke: egoizam država članica,

interese gospodarstva i asimetrije utjecaja na političke odluke u EU, tehnokratski politički

pristup supranacionalnih institucija, slabost aktera civilnog društva. Zbog toga se europski

kozmopolitizam do sada odreñivao više odozgo nego odozdo, više tehnokratski nego

demokratski. Prema tome kozmopolitizacija Europe ne znači novo pronalaženje, novo

konstruiranje Europe. Kozmopolitizacija Europe znači pronalaženje uzroka europske nelagode

u kozmopolitskim deformacijama i odgovarajuću reformu Europe – ukratko, dovršenje

nedovršenog projekta Europe.

Beck i Grande nastavljaju kako je kritika Europe zasnovana na ideji kozmopolitske

Europe i mora se razgraničiti prema četri konkurirajuća stava, koja su proteklih godina

dominirala u javnoj diskusiji. Ta se četri stava razlikuju u pogledu toga koliko Europe

dopuštaju. Autori ih ovako imenuju: - Nacionalna životna laž; Neoliberalna životna laž;

Tehnokratska životna laž; Eurocentrična životna laž.

Nacionalna životna laž govori kako dobar dio kritike Europe (bilo s lijeve ili s desne

strane) počiva na pretpostavci da europeizirano društvo i politika ne dopuštaju povratak u

nacionalno-državnu idilu. Beck i Grande smatraju da je nužno kritizirati politiku Europske unije

i njezin nedostatak demokracije, ali je ta kritika problematična, kad polazi od načela da bez

nacije nema demokracije. Smatraju da je problem u nacionalno-državnoj logici, a ne u

stvarnosti Europe, jer prema tome postnacionalna Europa mora biti postdemokratska Europa,

što obojica autora smatraju pogrešnim. Prvenstveno zato što europski put u demokraciju ne

može biti identičan s pojmom nacionalne države i putem demokracije koji je njegovo mjerilo za

Europsku uniju. Europeizacija je povijesno kategorijski drukčija a to dolazi do izražaja i u tome

što se EU stvara od demokratskih država, ali sama nije država u tradicionalnom smislu, nego

imperij konsenzusa. Pa postaje upitno mogu li se uopće modeli demokracije razvijeni u

modernu državu primijeniti na EU, ili za demokratsku legitimaciju europske politike treba

razviti drukčije, postnacionalne modele demokracije. Meñutim, Beck i Grande smatraju kako u

Europi nema povratka na nacionalnu državu zato što su svi akteri uključeni u sustav ovisnosti iz

kojeg bi se mogli izvuči samo uz ekstremno visoke troškove.


Neoliberalna životna laž, kao i nacionalna, polazi od pretpostavke da je moguće i

dovoljno Europu integrirati gospodarstveno. Neka dalekosežnija društvena i politička

integracija smatra se ne samo suvišnom već i štetnom. Neoliberalni razvoj Europe dugo je

vremena nosio konsenzus europskih elita jer se već od početka naddržavna regulirana tržišna

operacija zamišljala i u praksi provodila kao ključ pomirenja. No, načela ekonomske

racionalnosti proizvode suprotnu dinamiku: državne se mogućnosti kontrole i oblikovanja

umanjuju, a države se prisiljavaju na financijsku, gospodarsku i poreznu politiku koja im veže

ruke. Takva neoliberalna minimalna Europa nije ekonomski razumna ni politički realistična.

Pritom proturječnost i nesavršenost neoliberalne minimalne Europe politički se ne može

neutralizirati, već otkriva i politički instumentalizira desni populizam, koji je u usponu. Njegova

moć počiva na neoliberalnoj životnoj laži da bi se Europa mogla ostvariti kao nepolitička tržišna

Europa, koja ne dodiruje stare nacionalno-državne strukture. Iako to ne čini namjerno,

neoliberalizam ipak u Europi pokreče opasnu anti-kozmopolitsku dinamiku čiji bi rezultat

mogao biti ne samo manje Europe nego i manje tržišta, smatraju Beck i Grande.

Tehnokratska životna laž. Premda je tehnokratski stav u biti proeuropski, on predviña

nužnost dalekosežne integracije, ali kroz svrhovit optimizam (neo)funkcionalističke spill over

integracije: namjerno-nenamjerne sporedne posljedice stalno proizvode prisilu na rješavanje

problema za koje prosvijećene europske elite pronalaze «objektivno» potrebna rješenja - iz

jedne krize u drugi, ali se postiže željeni cilj: integracija. Beck i Grande smatraju da je upitan put

kojim se kreće, od pretpostavke da takva kontingentna i kompleksna divovska Europa razlika

može izaći nakraj bez vlastite demokratske legitimacije i da europeizacija bez demokratskog

sudjelovanja onih kojih se ona neposredno tiče trajno nije moguća. Budući da se sukobi i

proturječnosti koje sa sobom donosi europeizacija do sada nikad nisu neposredno i otvoreno

rješavali, u smislu europskog referenduma, prosvijećena se europska elita morala poslužiti

tehnokratskim popisima nemoći. U slučaju proširenja prema Istoku, npr. rezultira time da EU

svojim novim zemljama članicama pokušava ucijepiti model poretka relativno rigidan i bez

alternative, koji je usmjeren na jedinstvo, a ne na mnogostrukost. Tko želi postati član, mora se

podvrći propisanim i nepromjenjivim kriterijima koji su ireverzibilni i neukidivi, te se

pokoravaju nespecifičnoj općoj svrsi «europskog jedinstva», bez točno odreñenih ciljeva, koja

je svrha samoj sebi. Iz toga proizlazi opasnost za politički projekat Europe koja se ne smije

podcijeniti.

Eurocentrična životna laž je četvrti stav koji treba podvrći kritici iako je u svojoj jezgri

prava europska pozicija. Problematično je u njoj bilo to što se orijentirala pretežno prema

unutra. Vanjsku stranu Europe, odgovornost i ulogu Europe u opasnom svijetu bez granica,

europski su političari ili isključivali iz razmatranja ili je negativno obilježavali kako bi u

unutrašnjosti mogli bolje proizvesti političku integraciju protiv nacionalnodržavne sile teže. U

tom je smislu šezdesetih godina bilo govora o «američkom izazovu» da bi se opet pokrenuo


motor europske integracije, a osamdesetih se spominjao «japansko-američki izazov». Ukratko,

dramatiziranjem vanjske opasnosti Europu treba učvrsnuti iznutra. Svemu je tome uzrok,

(pogrešna) pretpostavka da se može stvoriti Europa kao kulturno homogena i gospodarski

samostalna jedinica koja je jednoznačno ograničena od ostatka svijeta i s njim se (uspješno)

natječe. Beck i Grande smatraju kako nije bez odreñene ironije to što je upravo taj eurocentrično

umjereni način razmišljanja bitno pridonio ubrzanju globalizacije, jer je kao posljedicu imao

strijelovit porast američkih i japanskih neposrednih investicija u Europi. Eurocentrični stav

griješi u tome što ignorira ekonomske, kulturne i političke meñuovisnosti globaliziranog svijeta.

A počiva i na dvostrukom nesporazumu, misleći da se Amerika i Europa mogu razdvojiti, u

prvom se redu nasjeda teritorijalnom nesporazumu Europske unije. Prema njemu je Europa

geografski ograničena zajednica država koju Atlanski ocean dijeli od SADa. Ujedno se Europa

pogrešno izjednačuje s ugovornim oblikom EU, jer je EU omogućilo upravo preklapanje i

djelomično stapanje Amerike i Europe, transatlanska alijansa i zajedništvo vrijednosti, dakle

američko-europska sinteza koja zastupa slobodu, ljudska prava i demokraciju. Roñenje

neratničke Europe poslije Drugog svjetskog rata, njezina «integracija» bila je omogućena i

omogućuje se u prvom redu oblikujučom kontinentalom prisutnošću Amerike. Europljanin je

«grañanin» NATO-a (a time i djelomično grañanin SAD-a), nacionalni grañanin, komunalni

grañanin, a osobito europski grañanin, smatraju Beck i Grande. To povijestno stapanje atlanske

zajednice, EU i NATO (dakle «starog» Zapada) postaje osobito vidljivo u povijesnom trenutku

u kojem ono prijeti raspadom. Krajnje je upitno u kojoj je mjeri samo europska, sama sobom

zabavljena Europa uopće moguća. Samo kozmopolitska Europa – što znači i transatlantska,

koja svoju svjetskopolitičku ulogu traži i nalazi u ugroženom svijetu, kao operativnu politiku

ravnoteže prema SAD-u ne zamjenjuje antagonističkom politikom protiv SAD-a – može se

stabilizirati prema unutra. Autori nastavljaju pitanjem: nisu li SAD bile takoreći neformalni član

osnivač EU, pa tako atlanski sukob lojalnosti u vezi s ratom u Iraku ugrožava Europu. Pridjev

kozmopolitski prisiljava, na promatranje Europe u vanjskoj perspektivi, u svijetu koji se

globalizira. Time on otvara i izoštrava pogled za napetosti, proturječja i granice koje se

regionalnim kooperativnim institucijama pojavlju u svjetskim društvima rizika, a usto pomaže

da se nazre ili bar pita o tome što bi projekt kozmopolitske Europe mogao globalno pridonijeti

ostvarenju sustava mnogostrukog kozmopolitizma.151

151 ibid., str.37-44


4.5 CILJEVI GLOBALIZACIJE KULTURE

Snježana Čolić raspravljajući o globalnoj kulturi i identitetu iznosi kako nitko od nas

uistinu ne «živi» u globalnom prostoru, gdje se ovi procesi odvijaju. Mreža informacijske

tehnologije zapravo nije ljudski prostor. Globalni kulturni prostor je onaj na koji se stalno

referiramo posebno preko masovnih medija, ali i onaj preko kojeg je vrlo teško odrediti naše

osobno iskustvo. Današnja globalna kultura nije vezana ni za jedno mjesto ili razdoblje. Ona

nema konteksta i «prava je mješavina različitih komponenti izvučenih odasvuda i niotkuda,

roñenih pod modernim kolima globalnih telekomunikacijskih sistema (Smith, 1990:177).

Široko raširena u prostoru globalna kultura je «odsječena» od bilo koje prošlosti. Ona se ne

uspijeva povezati s nekim povijesnim identiteteom. Globalna kultura je eklektička, univerzalna,

bezvremena i tehnička. Ona je «konstruirana» kultura. Za razliku od nacionalnih kultura,

globalna kultura je kultura bez sjećanja. Nema svjetskih sjećanja koja se mogu koristiti da bi

ujedinila ljudskost, a najglobalnija iskustva do danas, kolonijalizam i svjetski ratovi, jedino nas

mogu podsjećati na naše povijesne raskole. Stvaratelji globalne kulture trebali bi patiti od

potpuno amnezije da bi imali šanse za uspjeh. Poteškoće u bilo kojem projektu koji stvara

globalni identitet, a time i globalnu kulturu jest kolektivni identitet, jer se temelji na podijeljenim

sjećanjima i osjećaju kontinuiteta meñu generacijama. Snježana Čolić smatra da vjerovati da će

tehno-ekonomska sfera osigurati uvjete, poticaj i sadržaj globalnoj kulturi, znači još jednom biti

zaveden istim ekonomskim determinizmom koji slijedi rasprava o «industrijskoj konvergenciji»

i previd o vitalnoj ulozi zajedničkih povijesnih iskustava i sjećanja u oblikovanju identiteta i

kulture.152

Anñelko Milardović iznosi kako je kulturni identitet postao temelj samoodreñenja i

budućeg razvitaka malih naroda. Ovo je posebno karakteristično za euroazijsko područje na

kojem postoji tendencija kod većinskih i uglavnom titularnih naroda da, radi očuvanja

nacionalnih interesa, teže odreñenom stupnju etičke i kulturne homogenosti. Iako se u brojnim

nacionalnim državama nastoji osigurati prava manjina, postoji bojazan da te manjine, na

temelju načela samoodreñenja, a uz pomoć meñunarodnog prava i politike, ostvare

samostalnost što dovodi do brojnih secesionističkih, religioznih i etničkih ratova radi stvaranja

nacionalnih država. Milardović zaključuje kako je upravo «jačanje kulturnih partikularizama i

afirmacija nacionalnih identiteta najveći protivnik ujednačavanju kojeg predstavlja tržišni

racionalizam i globalna tehnološka ekonomije.» Smatra da svjetski društveni sustav može

funkcionirati samo kao pluralistički sustav sastavljen od različitih nacionalnih i kultunih

identiteta čija se samobitnost mora očuvati.153

152 Čolić, Snježana, Povijest i kultura, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006, str.129 153 Milardović, A.(ur); Globalizacija, Panliber, Zagreb-Osijek-Split, 2001. st. 15


Anthony Giddens iznosi kako globalizacija jednako djeluje i na dogañaje na svjetskoj

razini, i na svakodnevni život; tako da dubinski restrukturira naše načine života. Doprinosi

stresu i naporima koji djeluju na tradicionalne načine života i kultura većine svjetskih regija.

Tako da tradicionalna obitelj i tradicije povezane s religijom prolaze kroz velike transformacije.

Naime, u globalizirajućem svijetu, u kojem se informacije i slike rutinski odašilju po čitavom

planetu, redovito smo u kontaktu s ljudima koji razmišljaju i žive drugačije od nas. Kozmopoliti

pozdravljaju i prihvaćaju takvu kulturnu složenost. Za fundamentaliste ona je uznemirujuća i

opasna. Utočište nalaze u obnovljenoj i pročišćenoj tradiciji, bilo u prodručju religije, etničkog

identitete ili nacionalizma, te vrlo često u nasilju. Giddens smatra da će kozmopolitska kultura

na kraju pobijediti, jer tolerancija kulturne raznolikosti i demokracije su usko povezane, a

demokracija se trenutno širi diljem svijeta. Iza njenog širenja stoji globalizacija, koja

istovremeno razotkriva i granice demokratskih struktura koje su nam najpoznatije, odnosno

strukturu parlamentarne demokracije. Stoga je potrebno demokratitizrati demokratske institucije

na način prikladan zahtjevima globalnog doba, istovremeno naglašavajući kako je potrebno

podvrći naš «odbjegli svijet» kontroli.154

Dakle, slijedi pitanje ciljeva globalizacije kulture, koji se odnose na globalno društvo.155

Beck i Grande iznoseći ideju o «kozmopolitskoj Europi», smatraju da Europu treba shvaćati u

pluralu društava, te da se društvo Europe poklapa s nacionalnim društvima Europe –

Francuskim, Njemačkim, Skandinavskim zemljama, Španolskom, Portugalom, Poljskom,

zemljama Beneluksa itd. Postavljaju i slijedeće pitanje, kako se može shvatiti neki društveni

prostor, i njegova dinamika, kojemu, doduše pripadaju nacionalna društva, ali koji se ne

pokorava nacionalno-društvenim premisama socijalne kohezije, kulturne homogenosti, ni

političke participacije i asistencije socijalne države?156

Vertikalna i horizontalna europeizacija

Beck i Grande navode kako samo sociološko istraživanje Europe zbog svog

anacionalnog motrišta europeizaciju promišlja jednodimenzionalno: ona se shvaća kao proces

koji se zbiva vertikalno izmeñu nacionalnih društava i europskih institucija. Tada europeizacija

znači stvaranje nadnacionalnih institucija (službe, javnost, grañansko pravo itd.) a s druge

strane povratno djelovanje tog stvaranja nadnacionalnih institucija na nacionalna društva, npr.

prilagodba nacionalnih normi i institucija europskim smjernicama. No to je samo jedna strana

europeizacije. Europeizacija se može i mora istodobno promišljati i u drugoj, horizontalnoj

154 Giddens, A.; Odbjegli svijet – kako globalizacija oblikuje naše živote; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.; str.27-28 155 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, poglavlje IV,; Školska knjiga, Zagreb, 2006. str.125 156 ibid., str.126


dinamici. Pritom europeizacija znači umreženosti i pomiješanost nacionalnih društava,

nacionalnih gospodarstava, nacionalnih obrazovnih sustava, nacionalnih obitelji itd.157

Što znači horizontalna europeizacija? Autori iznose kako je riječ o regionalnom pojmu

onoga što se općenito naziva transnacionalizacijom. Nasuprot tome, vertikalna europeizacija

odgovara razini internacionalnosti, odnosno supranacionalnosti. Internacionalan i

supranacionalan, pojmovi su usmjereni na državu; intelektualni korjeni i senzibilnost ovog

prvog nalaze se u meñunarodnim odnosima, a onog drugoga u pravu i komparativnom

ustavnom pravu. Horizontalna europeizacija umjesto institucionalne arhitekture upozorava na

svakodnevnu svjetovnu, obiteljsko-biografijsku, civilnodruštvenu i gospodarsku integraciju

Europe. Za to je karakteristično da se nacionalno-internacionalni odnosi isključivosti članstva i

nečlanstva zaista na specifičan način izvana i iznutra prožimlju i stapaju. Utoliko se mogu

razlikovati različite razine i indikatori horizontalne europeizacije. U tu svrhu su Beck i Grande

odabrali sljedeće dimenzije: jezik; identitet, obrazovanje i gospodarstvo.158

Zbog jezika, Beck i Grande kažu kako se mnogi pitaju da li je Europa nemoguć

pothvat, jer svaka zemlja ne samo što govori vlastiti jezik nego i ustraje na pravu na svoj jezik.

Ne nastaje li već zbog toga babilonska jezična zbrka koja negira sve ono što učinkovita

demokracija treba: jedan jezik, jednu kulturu i jedan identitet. Autori iznose kako su filozofi i

jezikoslovci upozorili na to da je govorenje vlastitog jezika nužan izvor identiteta. No posebni

identitet koji stvara jezik u usporedbi s obilježavanjem identiteta vjerom, pokazuje kako vjera

polaže pravo na apsolutnost, a jezik ne polaže. Može se govoriti više jezika i time uvijek iznova

prevladavati granice meñu kulturama i nacijama, ali se ne može biti istovremeno Židov,

musliman, katolik ili luteranac. Naime, meñu religijama vlada načelo isključivo jedne

mogućnosti, a materinski je jezik otvoren za obje mogućnosti. Jezik je istovremeno izvor

identiteta i medij ukidanja granica, interkulturalne komunikacije, višestruke pripadnosti.

Govoriti različite jezike znači imati korijene i krila, biti udomljen istodobno u više kultura.

Jezična monogamna Europa bi bila mononacionalna Europa, nakazna tvorevina jedne

«zajednice autista» - smatraju Beck i Grande, koji smatraju da nasuprot tome, kozmopolitska

europeizacija ne znači govoriti samo jedan zajednički jezik (engleski), nego kad bi svaki

Europljanin govorio npr. tri europska jezika, imao prijatelje u tri zemlje, onda bi to bila

kozmopolitska Europa koja živi poligamno. Nasuprot tome, jednojezičnost znači jednooko

gledanje na svijet. Europa u kojoj bi svi govorili samo engleski ne bi bila Europa, bar ne

dijaloška, kozmopolitska, već prije imperijalna (kao što pokazuje jednojezičnost grañana SAD-

a). Kozmopolitsku Europu treba izgraditi na proporcionalnom modelu višejezičnosti: prvi je

materinski jezik, a treći engleski, izmeñu ta dva jezika treba poticati učenje drugog slobodno

izabranog jezika. Ta bi poligamija jezika pokrenula naprijed unutrašnju kozmopolitizaciju

157 ibid., 128 158 ibid., str.129-131


Europe. Mnogojezičnost je medij i mjesto roñenja horizontalne europeizacije. Mnogojezičnost

europeizira Europu, smatraju Beck i Grande.159

Što se identiteta tiče, nema Europe bez Europljanina, ali što je Europljanin? Kojim se

obilježjima razlikuje tip transnacionalnog i multinacionalnoga europskog identitea (druga

moderna) od tipa mononacionalnog identiteta (prva moderna)? Europski identitet kao identitet

velike nacije i s time demos, narod Europljana, ne postoji, smatraju Beck i Grande. A kad bi se i

htio kreirati, potaknuo bi strah od kulturne okupacije i učinio da i europeizacija postane slikom

neprijatelja. Nasuprot tome, europski zastupnici, kad govore o europskom identitetu, točnije o

svom europskom idenititu, onda se on ne opisuje kao čvrst i zadan, teritorijalno vezan i

ograničen, već kao identitet u pokretu, identitet kao «gradilište» Europe, kao tekući identitet.

Beck i Grande tako davode da suklano tome i povijest Europske unije pripovijeda se u

metaforama kretanja. Tako se shvaćanje europeizacije pokazuje kao kretanje u prostoru i u

vremenu, a to je kretanje oslobodilo europsku povijest iz njezine ratne prošlosti, te je u jasnom

raskoraku s tom prošlosti. Biti u pokretu na europsko-neeuropski način, dakle biti istodobno

identičan i neidentičan, situacija je koja može nadahnuti europski osnivački duh. Europa nije

Europa kao što je Njemačka Njemačka, Europa je doing Europe (stvaranje Europe), te kao cilj

ima nesentimentalnu, učinkovitu Europu koja se mjeri prema onome što njezine institucije

uvijek iznova svima pokazuju: europeizacija stvara bolju budućnost za Europljane nego što to

mogu nacionalne vlade svaka za sebe. U globalnom dobu to nije nerealno. U trgovini, u

novčanoj, ekološkoj, ali i u sigurnosnoj i vanjskoj politici EU bi bolje od svojih država članica

mogla služiti interesima svakog pojedinca, neovisno o boji kože, mjestu boravka i jeziku,

smatraju Beck i Grande.160

Odgovor za «pravu» horizontalnu europeizaciju te doing Europe (stvaranje Europe): je

u obrazovanju i obrazovnoj politici, kako s obzirom na europeizaciju obrazovnih sadržaja tako i

na obrazovnu mobilnost (europeizaciju tijekova obrazovanja). Obrazovna politika je u EU, bila

u domeni suverenosti država članica. Već od bolonjskog procesa djelomično je prešla u

djelokrug Unije, no do sada nije pridonijelo europeizaciji obrazovnih sadržaja. Pojavljuje se

tisuće aktivnosti koje na obrazovnom području provode «korak po korak» europeizaciju odozo.

Te se aktivnosti mogu sabrati pod velikom etiketom nevladinih udruga: mreže i advokatske

skupine, sindikati i udruge nastavnika, izdavači udžbenika i školskog materijala – svi oni rade

na novoj definiciji Europe, i to pod pokroviteljstvom UNESCO-a, Europskog vijeća i drugih

supranacionalnih transnacionalnih organizacija. Ti su razgovori i radni krugovi umreženi sa

savjetodavnim odborima čiji znanstveni stručnjaci raspolažu kanalima utjecanja na politiku

nacionalno-državnih vlada i na donošenje odluka u smislu europeizacije ideja i sadržaja

obrazovanja. Ta europska «subpolitika» urodila je u široj javnosti važnim rezultatom: aktualni

159 ibid., str. 132-134 160 ibid., str.135-137


udžbenici povijesti Europe služe se preko granica pojedinih zemalja zajedničkim kanonom od

otprilike 15 povijesnih slika (fotografija, umjetničkih slika, litografija). On omogućuje

istodobno dvije stvari: uvježbavanje jedne zajedničke europske slike povijesti, zajedničkog

pogleda na povijest koji metodički razgrañuje borbu oko prošlosti ratničke europske povijesti.

Ali to ne čini prikazivanjem europske povijesti uz nacionalnu povijest kao dodatak nacionalnoj

povijesti, već njezinom integracijom u nacionalne i regionalne identitete i povijesti. Od

devedesetih se godina taj doing Europe odražava i na udžbenike povijesti Srednje, Istočne i

Južne Europe, te zemalja na Balkanu. Odgovarajući odbori sastavljeni su binacionalno i

multinacionalno, a cilj im je da se nagode o europskom povijesnom motrištu, koje dopušta

pretvaranje ratne prošlosti u susjedsku budućnost.

Na taj se način europska povijest pripovijeda na sve manje etnički i vjerski način, a sve se više

ističu univerzalistička načela koje ona i sadrži. Naglašavaju se apstraktna, univerzalistička

načela koja se pripisuju prošlosti Europe, ali se pri tome često potiskuje u pozadinu činjenica da

su ta ista načela potakla većinu sukoba vlasti u Europi tijekom njezine ratnohuškačke povijesti.

Takav način gledanja dopušta upravo onu spomenutu kozmopolitsku isprepletenost i stapanje

europske i nacionalne historiografije u udžbenicima.161 Osim te povijesno voñene europeizacije

obrazovnih sadržaja postavlja se pitanje europeizacije mobilnosti u obrazovanju: u kojoj se

mjeri ispunio europski san o studiju bez granica. Npr. prvi semestri u Kasselu ili Munchenu,

onda meñuigra u Londonu ili Barceloni, bakalaureat opet kod kuća, a poslije toga magistarski

ispit u Lyonu – tako ministri znanosti zamišljaju akademsko obrazovanje budućnosti. Beck i

Grande pak navode činjenice kako se promijenio broj Nijemaca koji studiraju u inozemstvu, te

glasi da se izmeñu 1991. i 2000. primječuje bitni porast cjelokupnog udjela njemačkih studenata

koji studiraju u europskim zemljama, sto je jasan pokazatelj horizontalne europeizacije.162

Što se gospodarstva tiče, nakon Drugog svjetskog rata počela je intenzivna, premda

prikrivena, horizontalna transnacionalizacija tržišta rada. Masovni je migracijski val zahvatio i

promijenio zemlje unutrašnje Europe. Migraniti nisu dolazili samo sa europske periferije, nego i

iz udaljenih zemlja. Tako nastaju nove i prije nazamislive kombinacije nacionalno ekskluzivnih

načina života i rada – primjerice Vijetnamci u Rumunjskoj i Istočnoj Njemačkoj, Kinezi u

Moskvi, Nigerijci u Turskoj, Turci u Njemačkoj i Izraelu itd. Odgovarajući valovi ethnick flows

(Appadurai, 1998), izazvani su i dekolonizacijom. Nekadašnji stanovnici kolonija pokušali su

ostvariti svoja univerzalistička prava u zemljama kolonizatora. S time su bile povezane dvije

stvari: s jedne se strane u metropole centra useljavala «postmoderna» kulturalna mješavina koju

su proizvele kolonijalna vlast i robovlasništvo, te je ondje stvorila lažni dojam povijesno nove

postmoderne mnogostrukosti. S druge je strane pokrenut globalni diskurs o ljudskim i

grañanskim pravima. Transnacionalni akteri, kao Ujedinjeni narodi i UNESCO, i

161 ibid., str.138-140 162 ibid., str.141-142


transnacionalni socijalni pokreti koji se zauzmaju za pitanja ljudskih prava kodificirali su odnos

jednakosti i različitosti kultura i različitosti drugih. Na neki je način procijenjenih 15 milijuna

migranata iz trećeg svijeta u Zapadnoj Europi u svojim «zemljama domaćinima» ostalo

«strancima», no istraživanja pokazuju taj problematični status uopće nije izazvao pobunu.

Budući da stalno pravo boravka u europskim zemljam uključuje puna civilna prava i mogućnost

korištenja ekonomskim i radnim pravima te socijalnom sigurnošću, koja su potpuno slična

onima pravih državljana. Isključena su samo prava aktivnog i pasivnog sudjelovanja na

izborima. Mnogi ljudi koji tako žive ne žele se «vratiti». Njihovo odbijanje integracije (i

asimilacije) ne može se tumačiti ni kao namjerni kozmopolitizam. Za njih je

transnacionalizacija prije svega strategija življenja i preživljavanja, koja pritom uključuje i

mnogojezičnost, kao i način mišljenja i življenja u «vanjskoj perspektivi» kako prema

dominantnoj zemlji domaćinu tako i prema takozvanoj zemlji podrijetla, koju poznaju možda

samo kao turisti ili po čuvenju. Pokazatelj te svakodnevne transnacionalizacije odozdo

predočuje povečanje broja bi-nacionalnih brakova (i razvoda), što se na Njemačku odnosi već

na svaki šesti brak.163

Što se tiče transnacionalizacije gospodarstva, Beck i Grande navode činjenice koje govore

dvoznačnim jezikom. U vezi s tim navode pokazatelje fuzije i akvizitacije poduzeća. S jedne je

strane jasan trend transnacionalizacije, (EU i internacionalne), a smanjio se udio nacionalnih

fuzija poduzeća. Ali u konkurencijskoj borbi izmeñu europeizacije i globalizacije, snažno raste

opća denacionalizacija gospodarskih odnosa, ali je u njemu globalizacija u odnosu prema

europeizaciji mnogo brža i sve se više ubrzava. 164

Kozmopolitski realizam

Meñutim, što može navesti nacionalne države na prihvaćanje europskog

kozmopolitizma, a to u prvom redu znači na odustajanje od bitnog dijela njihove moći i

suvereniteta. Na to pitanje Beck i Grande odgovaraju teorijom kozmopolitskog realizma.

Osnovna teza glasi da se države članice EZ/EU u prošlosti nisu odricale svoje moći zbog

idealističkih motiva, već zbog vlastitog nacionalnog interesa. Djelovale su, potpuno realistično

(u smislu realizma u teoriji meñunarodnih odnosa, ali na osnovi spoznaje da svoje interese

mogu ostvariti (još) samo na vrlo odreñeni način, priznavanjem legitimnih interesa drugih i

njihovim uključivanjem u kalkulaciju vlastitih interesa. Na taj se način može istovremeno

postići oboje: i nacionalni i europski ciljevi. Obveznim normama suradnje stvara se politički

višak vrijednosti koji i jedne i druge čini dobitnicima. 165

163 ibid., str.143-145 164 ibid., str. 146-147 165 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, 2006., st.34-36


Beck i Grande tematizirajući dijalektiku globalizacije i europeizacije, odgovaraju zašto

je europski kozmopolitizam važan i kako može pridonijeti globalnom kozmopolitizmu. Iznose

kako u posljednjih šezdeset godina u transatlantskom odnosu (pod pritiskom komunističke

ugrozbe) pod vodstvom SAD oblikovao se poseban slučaj kozmopolitskog realizma –

«Zapad». On prekida s logikom samo jedne mogućnosti koja je vladala u realizmu, odnosno

neorealizmu. Svim nacijama i vladama sudionicima prenio je iskustvo da se kooperacijom

meñu državama ostvaruje politička dodatna vrijednost, koja omogućuje uzajamni porast

suverenosti – i u svrhu smirivanja nacionalnih konflikata. Autori smatraju da odricanje od

autonomije i povećanje suverenosti pritom samo prividno paradoksalno zadiru jedno u drugo.

Taj kozmopoliski realizam počiva na tome da se asimetrija moći i egoizam suverenosti mogu

izjednačiti ili održati latentnima, nekom vrstom transnacionalnog društvenog ugovora od kojeg

imaju koristi svi sudionici. Hegemonistička sila – dakle SAD – mora se odreći primjene tog

načela zato što to odgovara njezinu dobro shvaćenom nacionalnom interesu. Beck i Grande

ističu kako je great generation SAD zasnovala svoju slavu na vrhuncu svoje moći nakon

Drugog svjetskog rata prije svega time što je proizvela kozmopolitske poduzetnike dotada u

povijesti nepoznatih razmjera. Američki internacionalizam pomogao je da se europski

kozmopolitizam postavi na noge – na temelju sustava transnacionalnih saveza, organizacija i

pravnih normi koje se nalaze iza, kako Beck i Grande kažu «šikara kratica»: UN, OECD,

GATT, NATO, Svjetska banka, WTO... itd. 166

Kozmopolitiski realizam se prema Becku i Grandeu u meñunarodnoj politici može

sažeti u pet točaka.

Prvo, svjetsko društvo rizika propisuje novu, povijesno ključnu logiku da nijedna nacija

ne može sama prevladati svoje probleme.. On opovrgava unilateralizam vlade SADa jednako

kao i europske fantazije o protusili.

Drugo, svjetski problemi stvaraju transnacionalne zajedničke crte. Samo onaj tko

nacionalnu politiku shvaća i provodi kozmopolitski može preživjeti. Nacionalne države - bile

one slabe ili jake – više nisu primarne jedinice za rješavanje nacionalnih problema. Beck i

Grande smatraju da meñuovisnost nije bič čovječanstva, već uvjet njegova preživljavanja.

Kooperacija više nije sredstvo, nego cilj. Što se globalnost više osvješćuje i prihvaća, te što je

više kultura, zemalja, vlada, regija i religija uključeno, to neučinkovitije - nerealističnije –

postaje unilateralno djelovanje jer je to veća mogućnost neuspjeha zato što oboje - učinkovitost

i legitimitet – nastaju iz kooperacije meñu državama.

Treće, meñunarodne organizacije nisu nastavak nacionalne politike drugim sredstvima,

one svrstavaju i mijenjaju nacionalne interese. Beck i Grande navode kako (neo)realizam

nacionalnih država znači: meñunarodne organizacije služe primarno nacionalnim, a ne

meñunarodnim interesima. Kozmopolitski realizam znači: meñunarodne organizacije ne služe

166 ibid., poglavlje VII, str.273-274


ni nacionalnim (u starom smislu) ni meñunarodnim interesima, nego mijenjaju, povećavaju i

proširuju nacionalne i transnacionalne interese te otvaraju nove prostore transnacionalne moći i

oblikovanja za sasvim različite aktere svjetske politike, ali i za države. Tu kozmopolitsku

integraciju održava «nacionalna» računica zemalja i vlada koje u tome sudjeluju, ali s

odreñenom, u svojoj jezgri promijenjenom kozmopolitskom dodatnom vrijednosti. Beck i

Grande smatraju da od nje zapravo profitiraju svi, jer se samo tako svjetski problemi, koji su

ujedno i nacionalni problemi, mogu ako ne riješiti, ono barem obuzdati i ograničiti. Stvaranje

meñunarodnih organizacija pretpostavlja da one same ograniče moć SAD-a, kao strategiju

legitimiranja moći i kooperativnog proširenja moći.

Kao četvrti razlog iznose kako su zbog toga dvije srodne institucije EU i UN – tako

važne za učinkovitost i legitimnost globalne politike rizika. To što su neke europske države i

Vijeće sigurnosti UN-a odbijali služiti kao mašinerija za pristajanje na samovoljne vojne

pothvate vlade SAD-a nije, kao što pretpostavljaju mnogi komentari, dovelo do gubitka moći

EU i UNa, već su obje organizacije postale vjerodostojnije. Legitimnost globalne politike rizika

bitno se zasniva na globalnoj podjeli vlasti izmeñu vojne moći odlučivanja i moći procesualnog

konsenzusa svjetske javnosti. Samo autonomija EU i UN-a prema unipolarnoj vojnoj sili SAD-

a može ovoj posljednjoj pribaviti potrebni legitimitet. Ako SAD traži suglasnost s EU, one

ujedno povećavaju mogućnost da dobiju pristanak UN-a, a time i političku dodatnu vrijednost

sugasnosti SAD-a, UN-a i EU, smatraju Beck i Grande.

Kao peto, navode kako unilateralizam nije ekonomičan. Kozmopolitski realizam

naprotiv je i ekonomski realizam. On smanjuje troškove i preraspodjeljuju ih. Autori smatraju

da suradnja meñu državama, a to u prvom redu znači kozmopolitski realizam, znači dobar

posao.167

167 ibid., str. 277-279


5. BUDUĆNOST GLOBALIZACIJE KULTURE I SVJETSKOG DRUŠTVA

5.1 GLOBALIZACIJA KULTURE I STVARANJE NOVOG GLOBALNOG PORETKA

Ulrich Beck smatra kako je globalitet neopoziv, te da već odavno živimo u jednom svjetskom

društvu, pri čemu se misli na dva osnovna stanja stvari: s jedne strane na ukupnost nacionalno-

državno političkih organiziranih socijalnih veza i veza moći, s druge strane na iskustvo života i

djelovanja preko granice.168 Kulturna globalizacija osujećuje izjednačavanje nacionalne države

s nacionalno-društvenim društvom, tako što stvara, odnosno suočava transkulturne

komunikacijske i životne oblike, pripisivanja, odgovornosti, slike grupa i pojedinaca o sebi i

drugima. Globalna kultura se ne može shvatiti statički već samo kao kontingentan i dijalektičan

proces, prema uzorku «glokalizacije» u kojemu se proturječni elementi shvaćaju i dekodiraju u

svome jedninstvu. U tom se smislu može govoriti o paradoksima «glokalnih» kultura. Naime,

lokalno i globalno se ne isključuje meñusobno, već se lokalno mora shvatiti kao aspekt

globalnog. Paradoksi kulturne globalizacije tako obuhvaćaju, istovremeni univerzalizam i

partikularizam, tako svjetska poopćavanja i pojednostavljivanja institucija, simbola i modela

ponašanja (npr. McDonald, traperice, demokracija, informacijska tehnologija, ljudska prava,

banke) i novi naglasak i izmišljanje, čak obrana lokalnih kultura i identiteta (islamizacija,

renacionalizacija, njemački pop, afrički karneval u Londonu itd.) nisu u suprotnosti. Kulturnu

globalizaciju karakterizira istovremenost povezivanja i fragmentiranja. Pa nastaju

transnacionalne, transkontinentalne zajednice; ali istodobno stvaraju i jedna novi socijalni sklop.

Mnogi globalizaciju vide kao proces koncentracije i centralizacije, u dimenzijama kapitala,

moći, informacija, znanja, bogatstva, odluka. Ipak ista dinamika stvara i decentralizaciju.169

Anthony Giddens iznosi kako globalni poredak koji se stvara, ne može se održati kao

«čisto tržište», ali da će nacionalizam i dalje biti uzrokom podjela. No da bismo ih mogli

obuzdati, potrebna nam je kozmopolitska inačica nacije. Smatra da je takav kozmopolitizam i

uzrok i uvjet mogućnosti nestanka velikih ratova izmeñu nacija-država. Kozmopolitski je

svjetonazor prijeko potreban uvjet multikulturalnog društva u poretku koji se globalizira.

Za kozmopolitsku naciju su potrebne vrijednosti koje svi prihvaćaju i identitet koji

odgovara grañanima, no ona mora prihvatiti i višeznačnost i kulturnu razlikovnost.

Globalizacija, nije isto što i internacionalizacija. Nije riječ tek o tješnjim vezama meñu nacijama

nego o procesima koji prelaze granice dražave kakva je npr. nastajanje globalnog civilnog

društva.170

168 Beck, U.; Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001.; str. 241-246 169 ibid. str. 119-124 170 Giddens, A.; Treći put, Politička kultura, Zagreb, 1999.; poglavlje: «Ulazak u globalno doba» str. 126-141


Meñutim, Milardović iznosi kako su padom Berlinskog zida stvoreni uvjeti

ujednačavanja kao uvodi u buduće integracije. Postkomunističke zemlje su u tranziciji, u

prijelazu iz diktature proletarijata u demokraciju i tržišno gospodarstvo. Demokracija je

pobijedila na Zapadu zahvaljujući otjelovljenju političke kulture pluralizma. Ona postupno

pobijeñuje i na Istoku. Demokracije su masovne i kao takve razvile su masovnu hedonističku

kulturu ili «masovni hedonizam» bez kulture, od užasnog banaliziranja svakodenvnice, do

destrukcije obrazovanja i svakojakih kulturnih mjerila. Demokracija na istoku Europe bez

gospodarskog blagostanja ostaje tlapnja. Siromaštvo pogoduje diktaturi.171 Po drugoj strani, u

procesu globalizacije Europa se susreće sa islamom i sa islamskim svijetom. Europa i Zapad

suočeni su s islamom kao kulturno-religijskom činjenicom: kao fundametalističkom

ideologijom koja se odupire prisilnoj vesternizaciji, amerikanizaciji i globalizaciji; kao i

ekomonskim činjenicama u smislu konkurencije radne snage, dok iz pogrešne percepcije u koju

su usañene i rasne predrasude buja ksenofobija. U koncepcijama o budućnosti Europe otkrivaju

se stare podjele i interesni sukobi Njemačke, Francuske i Velike Britanije s dominacijom

europskeptika.172

5.2 KOJI MODEL(I) DEMOKRACIJE SE PROPAGIRA(JU)

GLOBALIZACIJOM KULTURE, A KOJI SU ALTERNATIVNI PORETCI KOJI SE MOGU LATENTNO IZRODITI

Demokracija je danas dominantni oblik vladavine.173

Demokracija se prema Dahlu zasniva na demokratskim institucijama. Demokracija

postoji u slučaju slobodno izabranih dužnosnika ili političke reprezentacije, slobodnih izbora i

mirne predaje vlasti, slobode mišljenja i izražavanja, neometanog, slobodnog udruživanja

grañana u udruge civilnog društva i političke stranke, grañanskih prava i mogućnosti

alternativnog informiranja.174

S globalizacijom ili denacionalizacijom mijenja se karakter demokracije vezane uz

naciju državu kao nacionalne demokracije. Demokracija postaje transteritorijalna, kao

kozmopolitska demokracija i kozmopolitsko civilno društvo. Demokracija se formira kao

«globalna demokracija». Held koristi izraz «kozmopolitska demokracija», koja uključuje

razvoj upravnog kapaciteta i nezavisnih političkih resursa na regionalnoj i globalnoj razini, kao

nužnu dopunu lokalne i nacionalne politike. McGrew rabi izraze «transnacionalna

demokracija« i «globalna demokracija». Globalizacija ili denacionalizacija ruše tradicionalnu

171 Milardović, A.; Pod globalnim šeširom, CPI, Zagreb, 2004, str.26 172 ibid. str.31 173 Milardović, A.; Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije,CPI, Zagreb,2006.. str. 90 174 ibid., str.90


autonomiju političkog odlučivanja. Briše se tradicionalna razlika izmeñu unutarnje i vanjske

politike. Globalizacija stvara nove aktere. Države prestaju biti jedini značajni akteri

meñunarodnog odnosa. Kao akteri pojavljuju se pojedinci, nevladine organizacije, globalni

gospodarski igrači, trasnacionalne udruge civilnog društva.175

Od globalnih rizika terorizma do globalnog totalitarizma?

Milardović takoñer iznosi kako su društveni rizici tema različitih institucija. Razvojem

globalne demokracije, društva rizika potenciraju produkciju različitih organizacija civilnog

društa. Zaštita od društva rizika moguća je globalnim djelovanjem, umreženim akcijama nacija-

država i nevladinih organizacija specijaliziranih za taj tip protekcije od društva rizika.176 Nadalje

iznosi kako je u političkoj komunikaciji uvriježena sintagma «prije i poslije 11. rujna», od kada

se terorizmu pristupa organizirano, odnosno globalno. Meñutim, dodaje kako je i rat oblik

terora, te njime teško mogu biti iskorijenjeni uzroci i razlozi terorizma. Jer terorizam ima upravo

za cilj proizvodnju straha i nanošenje psihičke i fizičke boli, uništenje živih bića, objekata ili

različitih ciljeva.177 Svijet je u strahu. Zar je za obračun protiv meñunarodnog terorizma

potrebno nuklearno oružje ili treći svjetski rat?178 Strah nije obilježje demokracije. Franz

Neumann strah je vezivao za nedemokratske oblike vladavine.179

Meñutim, Milardović nastavlja, kako je totalitarizam kompleksan pojam i teorija; kao

ideologija, pokret i poredak. Središnje mjesto u istraživanju totalitarizma zauzima ideologija,

monopol partije (jednostranački sustav), teroristička tajna policija, monopol promidžbe i oružja,

te centralizirano gospodarstvo. Totalitarne ideologije imaju obilježja sekularnog i religijskog

fundamentalizma. Neki autori im daju obilježje političke religije (E.Voeglin, 1938).

Fundamentalizam je pokret protiv modernizacije. Osim političko-religijskog, što podrazumijeva

masovni ritual (parade, sletovi, hodanje), unutar šire strukture ideologije utkano je mitsko,

ezoterijsko i utopijsko, prirodno (krv, tlo), a u zajedničkim tipovima totalitarizma ideologija

zajednice, rase, klase i borbu rasa ili klasa (klasna borba). Za ideologijsku razinu važne su

identifikacije u funkciji jačanja totalitarne diktature (npr. Mussolini – korporativizam, Hitler –

ideologija narodne zajednice, Staljin – besklasno društvo, Tito – bratstvo i jedinstvo).180

Njemački politolog Franc Neumann i danas nam daje upute kako razotkriti elemente

prema kojem se razvija moderna totalitarna diktatura /totalitarizam/. Jedan od njih je prijelaz

države koja se temelji na zakonima u policijsku državu. Moderne totalitarne diktature nastaju

protiv demokracije. Ali totalitarna klika morala je poprimiti izgled demokratskog poretka i

zadržati ga čak i nakon dolaska na vlast, prisiljena je na izvoñenje rituala demokracije unutar

175 ibid. str.284-289 176 Milardović, A. Pod globalnim šeširom, CPI, Zagreb, 2004., str. 200-201 177 ibid. str.208-210 178 ibid. str. 214 179 ibid. str.221 180 Milardović, A. ; Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije, CPI, Zagreb-Dubrovnik, 2006, str. 87-88


potpunom nijekanju njezine biti. Slijedeći element totalitarne diktature je prijelaz od

pluralističke u totalitarnu kontrolu nad društvom. Društvo se više ne razlikuje od države, ono je

totalno prožeto političkom vlašću. Kontrola društva, koja je sada podjednako važna kao

kontrola nad državom postiže se slijedećim metodama: princip voñe, time se nameće vodstvo

vrha i odgovornost prema vrhu. Stvaranje stupnjevane elite, koja vladajućima omogućuje

unutrašnju kontrolu masa i da prikrije izvanjsku manipulaciju. Atomiziranje i izoliranje

pojedinaca. Pretvaranje kulture u propagandu – kulturnih vrijednosti u robe.

Presudni faktor totalitarizma jest oslanjanje na teror. Takvi režimi ne mogu opstati bez

nasilja, no ne bi mogli ostati na vlasti duže vrijeme bez stanovite identifikacije potlačenog puka

sa svojim voñama.181 Temeljni su problem bojazan i strah i njihova funkcija u političkom

životu. Strah je stoga prisutan kao situacija ili neodreñeno stanje.182 Neumann se bavi

problemima straha u politici. Iznoseći da samo čovjek bez straha može slobodno odlučivati.

Strah krnji slobodu odlučivanja, čak ju može učiniti nemogućnom.183

Kozmopolitski empire?

Po drugoj strani, govorimo li o trećem tipu poretka i njegovog ureñenja, koji se može

razviti /izroditi/ globalizacijom kulture u širem smislu, autori Beck i Grande smatraju da ono što

nastaje i što treba razvijati je nova res public: kozmopolitski empire Europa. Naime, smatraju da

Europa nije država, već je novovrsni poredak vlasti. Stoga predlažu pojam empire za

označavanje onih novih oblika politike vlasti koji primjerno nastaju u Europi.184

Empire razumijeva oblik izvršavanja vlasti čija se karakteristika, precizno rečeno sastoji u tome

da stalno teži vladanjem onima koji se ne podvrgavaju vlasti. Logika vlasti države počiva na

trajnoj i čvrstoj ograničenosti, samo njezini članovi, državljani, imaju pravo na njezine usluge.

Nasuprot tome, logika vlasti empirea zasniva se na logici permanentne ekspanzije i ukidanja

granica. Imperiji su, i prema vlastitom shvaćanju samih sebe skloni tome da budu obuhvatni, pa

i univerzalni. 185 Jedno od osnovnih obilježnja europskog empirea bio bi asimetričan poredak

vlasti. Naime, ne bi svi njegovi članovi imali jednak status, prava i dužnosti. Naprotiv, za

unutrašnju je organizaciju formalna nejednakost i konstitutivna i nužna. Samo se na taj način

mogu trajno povezati heterogenost i integracija.186 Beck i Grande smatraju da bi koncept

empire mogao biti koristan kao «nova paradigma» u diskusiji o novim modelima poretka i

oblika vlasti u 21. stoljeću. Postavljaju pitanje izaziva li gospodarska, kulturalna i politička

globalizacija promjenu jedinstva političkog aspekta od nacionalnih država u empire?187

181 ibid. str.207 182 ibid. 214-215 183 ibid. 227 184 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, Zagreb,2006., str.71-76 185 ibid., str. 78-81 186 ibid., str. 85-88 187 ibid., str. 77


5.3 ULOGA GLOBALIZACIJE KULTURE I PITANJE OSTVARIVOSTI DEMOKRACIJE U NOVOM POLITIČKOM PORETKU

Ulrich Beck utvrñuje da kad globalni kapitalizam u visoko razvijenim zemljama rastopi

vrijednosnu srž radnog društva, raspada se povijesni savez izmeñu kapitalizma, socijalne države

i demokracije. Demokracija je u Europi i SAD-u roñena kao «demokracija rada», u smislu da se

demokracija oslanjala na sudjelovanje u plaćenom radu. Dakle radi se o političkoj slobodi i

demokraciji u Europi. Zapadna veza kapitalizma s političkim, socijalnim i ekonomskim

osnovnim pravilima nije nikakvo «socijalno dobročinstvo». Socijalno osigurani kapitalizam je

prije svega izboren kao odgovor na iskustva fašizma i izazov komunizma. On je djelo

primijenjenog prosvjetiteljstva. Jer jednostavna istina glasi: bez materijalne sigurnosti nema

političke slobode. Nema demokracije, već prijetnje novih i starih totalitarnih režima i ideologija.

No, kapitalizmu njegov legitimitet ne oduzima to što sa manje rada proizvodi sve više, već to

što blokira inicijativu novog društvenog ugovora.188

Po drugoj strani, Held smatra, da globalizacija u području komunikacije i informiranja

nije ni izdaleka dovela do osjećaja zajedničkog ljudskog cilja, interesa i vrijednosti, nego je

poslužila jačanju osjećaja identiteta i razlike, potičući još više «nacionalizaciju» u politici. Jedna

od posljedica toga jest da su mnogi meñunarodni forumi ravnopravno prihvatili nezapadne

poglede na pravo, vlast i legitimnost. Pokušaji da se stvori «novo kozmopolitsko pravo»

meñunarodnog ponašanja i suradnje, nadahnuto velikim dijelom Poveljom Ujedinjeni naroda

(UN), nisu uspjeli u odreñenju općih pojmova. Razgovorom o ljudskim pravima može se

iskazati želja da se stanovite slobode i ovlasti uspostave širom Zemljine kugle, ali on nipošto

nije odraz opće suglasnosti o tim pravilima.189 Held postavlja pitanje kako shvatiti demokraciju

u svijetu nezavisnih i meñuzavisnih političkih vlasti?190 Načelo pristanka, izraženo u načelu

vladavine većine, predstavlja temljeni princip legitimnosti zapadnih demokracija. U zapadanim

demokracijama legitimnost je tradicionalno povezana s demokratskim načelima i procedurama.

A preokreti u Istočnoj Europi uvjerljivo su pokazali važnost i bliskost te povezanost u

filozofskom i političkom smislu.191 Izabrati demokracija unutar neke nacije države zahtijeva

demokraciju i u mreži meñunarodnih silnica i odnosa koji se prožimaju. To je značenje

demokracije danas..192

Giddens smatra da se u kozmopolitskoj demokraciji ne radi samo o pomicanju vodstva prema

svjetskoj razini, nego i o njegovu širenju nadolje, na lokalne regije. Širenje kozmopolitske

188 Beck, U.Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001., str. 152-153 189 Held, D.; Modeli demokracije, Školska knjiga, 1990., str.318-319 190 ibid. str.330 191 ibid. str.334 192 ibid. str. 340-342


demokracije uvjet je za djelotvorno reguliranje svjetskog gospodarstva, za smanjenje globalnih

ekonomskih nejednakosti i ekoloških rizika.193

Meñutim, Beckova i Grandeova teza je da Europa nije država i da nije na putu da to

postane, već je (kozmopolitski) empire. Pitaju se istovremeno, kako se može demokratizirati

europski empire i može li se demokratizirati? Iznose da Europa nije isto što i EU, pa se čak

unutar Unije iskristalizirala varijabilna geometrija članstva. Integrirane države, njihove vlade i

njihovi grañani nemaju svi ista prava, naprotiv, ona se na najrazličitije načine stupnjevito

razlikuju. Demokracija se naprotiv bazira na jednakosti, te se samo meñu jednakima može

ostvariti demokratsko sudjelovanje, pa se zato najvažniji cilj demokratske politike mora sastojati

u stalnom uspostavljanju i jamčenju jednakosti. Meñutim, demokracija se u europskom

empireu suočava s još jednim strukturalnim problemom, problemom koji rezultira iz osebujne

organizacije moći. U EU politička moć nije koncentrirana i centalizirana, već je višestruko

fragmentirana, podijeljena meñu brojne institucije i na više političkih razina. Beck i Grande

smatraju da prema proceduralno minimalnoj definiciji demokracije temeljenoj prije svega na

slobodnim i nelažiranim izborima, s općim izbornim pravom u kombinaciji s zajamčenim

grañanskim pravima na slobodu (govora, okupljanja i udruživanja), EU je prema takvim

shvaćanjima demokracija već sada. Ipak isti autori smatraju da EU ne zadovoljava standarde

moderne demokracije, jer funkcije vlasti u EU jesu jako fragmentirane i razdijeljene na brojne

institucije; a osim toga ih i same države članice na različite načine ograničavaju, i naposljetku ni

članove tih institucija ne bira Europski parlament. A ako se promotri da je za parlamentarnu

demokraciju uobičajen zahtjev da izabrane vlade moraju biti potpuno odgovorne parlamentu,

tada EU ne zadovoljava standarde moderne demokracije.194

Po drugoj strani, Milardović iznosi kako su demokratski politički sustavi po svojem

temeljnom načelu pluralistički. Demokratska vlast se temlji na diobi vlasti. Vlast se dijeli na

zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Demokratski politički sustav počiva na konsenzusu, odnosno

suglasju oko neke javne stvari ili javnog interesa. Političko i svako drugo komuniciranje u

demokratskom društvu odvija se sredstvima masovnog priopčavanja. Temeljne kategorije

političkog sustava demokracije izložene su u ustavu u obliku normi i vrijednosti, a ustav mora

jamčiti jednakost pred zakonom svim grañanima bez obzira na posebnosti, kao i ljudska prava i

slobode i vladavinu zakona. Po tome se demokracija razlikuje od samosilničkih ili samovoljnih

oblika vladavine. Okosnicu demokratskog političkog sustava tvori slobodna i autonomna

demokratska javnost s razvijenom demokratskom političkom kulturom i tolerancijom kao

načinom održavanja načela raznolikosti i pluraliteta.195

Milardović potom iznosi kako se odnos globalizacijskog i glokalizacijskog možda

najbolje može raspoznati u Ustavu EU. Naime, u Rimu 29. listopada 2004. šefovi vlada i

193 Giddens, A.; Treći put, Politička kultura, Zagreb, 1999.; poglavlje: «Ulazak u globalno doba» str. 126-141 194 Beck, U.; Grande, E.; Kozmopolitska Europa, Školska knjiga, Zagreb, 2006. str.288-290 195 Milardović, A.; Uvod u politologiju, PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 1997., str.108-109


država EU potpisali su sporazum o Ustavu Europske unije. On bi trebao stupiti na snagu 2007.

godine. U Ustavu se raspoznaje arhitektura nove Europe, globalizacijske ideje i vrijednosti. Ono

globalizacijsko odnosi se na Uniju. Ustav je temelj i put k europskoj naciji. Njega su zagovarali

i ostvarili eurofederalisti. U Preambuli Nacrta ugovora polazi se od ideje Europe kao kolijevke

civilizacije. Potom se nabrajaju opće prihvaćene globalne vrijednosti, kao što su «sloboda»,

«jednakosti», «humanizam», ljudska prava. Europa se percipira u globalizacijskom kontekstu

kao civilizacija i izvor civilizacija, te u vrijednosnom kao prostor konstituiranja ideja

demokracije koja se danas javlja kao transnacionalna demokracija. Političko-globalizacijski

aspekt Unije izražava se u ideji federalne superstrukture. Europska unija kao državna

superstruktura podrazumijeva podijeljeni suverenitet izmeñu Unije kao globalne tvorevine i

nacija-država članica Unije. Globalizacijski ciljevi Unije izražavaju se u pojmovima

«gospodarski rast», «znanstveni i tehnološki napredak», «kontinuirani razvoj Zemlje», «načela

Povelje Ujedinjenih naroda», «slobodno kretanje osoba, roba, usluga i kapitala te slobode

poslovnoga nastanka». To su neoliberalne vrijednosti kao sastavnice globalizma i globalizacije.

U Nacrtu se spominje izraz «europski državljanin».196 Glokalizacijski apekt Ustava nazočan je

obzirom da se kao problem suvremenog svijeta javlja terorizam, različite katastrofe, nacije-

države članice Unije ne mogu same uklanjati te probleme ili negativne čimbenike globalizacije.

Stoga se u «glokalizacijskom» članku pozivaju na zajedničko djelovanje i solidarnost, s

naglaskom na «spriječavanje» i «pomaganje». Dakle, to su oni pojmovi koji padaju u područje

glokalizacije života u Uniji ili interaktivnog transnacionalnog djelovanja. Milardovićm

meñutim, nastavlja kako Ustav Europske unije izaziva glokalizaciju straha, što je na tragu

euroskepticizma svih 25 članica. U Belgiji i Velikoj Britaniji strahuje se od stvaranja EU-a kao

superdržave. Straha ima i kod manjih članica da će ustavnim ustrojem i snagom zemlja članica

biti nadglasane i mirnim sredstvima pregažene. U Italiji, Latviji, Litvi i Sloveniji prigovori su

vrijednosne naravi. Prigovara se zbog izostavljanja kršćanstva iz Preambule Ustava. U

Francuskoj se prigovori kreču od ugrozbe francuskog suvereniteta, gubitka utjecaja, do ugrozbe

francuskog jezika kojega su oni zakonom zaštitili. Referendumi o europskom Ustavu u

Francuskoj i Nizozemskoj 2005. godine bili su porazni za Ustav EU-a i projekciju možebitnoga

europskog transnacionalnoga, globalnoga političkog sustava i budućnost Europe.197

196 Milardović, A.; Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije, CPI, Zagreb-Dubrovnik, 2006., str.313-314 197 ibid., str.319


ZAKLJUČAK

U političkoj sociologiji termin «kulturu» uzima se u širem i užem smislu. Kultura u užem

smislu se odnosi na «vjerovanja» (ideologije, vrijednosne sustave, legitimitet i mitove). Kultura

u širem smislu označava posebne forme po kojim se kombiniraju svi elementi koji čine

društvenu skupinu: kolektivne predodžbe, vjerovanja, ideologije, institucije, tehnologije, pa čak

i zemljopisni i demografski elementi. Politička sociologija u doba postmoderne i globalizacije

jest sociološka grana koja se bavi istraživanjem procesa tranformacije nacije-države i globalne

meñuzavisnosti postmodernih društava.

Globalizacija kulture je dimenzija globalizacije koja je neraskidivo povezana sa

globalitetom i ostalim dimenzijama globalizacije, koju čine politički, gospodarski, socijalni,

procesi i projekti, koji svi zajedno pridonose jačanju transnacionalnih institucija i organizacija; i

time pridonose denacionalizaciji i postupnom gubljenju suvereniteta nacionalnih država i

njihovih pripadajućih sociokultura. Meñutim, globalizacija kulture se može promatrati i kao

svojevrsna autonomna cjelina, koju je empirijski potaknula moderna i meñuodnos liberalizma,

kapitalizama, imperijalizma, ali i demokratskih ideja, revolucionarni razvoj znanosti i

tehnologije. Sukladno zbivanjima u 20. stoljeću, globalizacija kulture svoja ideologijska

izvorišta i okvir pronalazi već u procesu modernizacije, masovne kulture, «američke

ideologije», preko mekdonaldizacije kulture, postmodernizacije; te u današnjem dobu stvaranja

projekta kozmopolitizma sa europeizacijom. Predvodnica globalizacijskih procesa i

globalizacije kulture u 21. stoljeću je kolijevka zapadne civilizacije – Europski kontinent, kojeg

vodi glavna regionalna sila Europska unija – multinacionalna državna zajednica. Njezin novi

ideološki smjer je sekularni kozmopolitizam i nova europeizacija, kroz novu toleranciju,

demokratsku legitimaciju i učinkovitost, a bez hijerarhizacije kultura.

Mnogi autori smatraju da je temeljnu svjetsku kulturnu hijerarhizaciju vršio Zapad.

Stoga kozmopolitski prosvijećena europska elita smatra kako je nužno osmisliti Drugu modernu

i novo prosvjetiteljstvo, kako bi se uredio ovaj radikalno novi, globalizirajući svijet.

Tako vrlo ugledni i značajni sociolog globalizacije Ulrich Beck problematizirajući

razumijevanje istinske Europu, iznosi kako Europa nije kršćanski klub. S time se zaista

moramo složiti, smatrajući kako Europa zaista nije kršćanski klub niti se može svesti na rasu i

religiju. Meñutim, povijesna je činjenica da je na na Europskom kontinentu, kroz petnaestak

minulih stoljeća jedan od osnovnih civilizacijskih temelja upravo bila kršćanska religija/doktrina

i način života i institucije. Beck u nastavku razumijevanja istinske Europe, navodi kako se

novoizrastajući sekularni europski kozmopolitizam posljednjih 50 godina ograñuje upravo od

strahota fašizma i nacizma, koje su rezultat birokratizacije i racionalizacije tadašnje moderne


Zapadne Europe, o čemu je pisao Zygmunt Bauman u knjizi Moderna i holokaust (1989)198.

Zanimljivo je, ali i paradoksalno takoñer, da tadašnja ali i današnja sekularna kozmopolitska

elita Europe na svojevrstan način traži oprost stradalnika i nastoji političkim okvirom i

kulturnim djelovanjem, učiniti radikalni odmak i zaokret od strahota Drugog svjetskog rata,

kako se takva Europa nikada više ne bi ponovila. Meñutim, upravo takav postupak uvjetno

rečeno “pokajanja i obraćenja” sekularno-kozmopolitske elite Europe, potječu izravno iz

izvornih judeo-kršćanskih metoda. Paradoks je u ovome, sekularni kozmopolitizam se koristi

metodama kršćanskog kozmopolitizma, istovremeno poričući Europi i Zapadu bitne

civilizacijske temelje u kršćanstvu. No, koliko nam je poznato niti jedna druga kultura, osim

judeo-kršćanstva, nema vjerovanje i društveno-kulturnu civilizacijsku vrijednost kroz ideju

pokajanja, oprosta i obrata u radikalno novo i miroljubivo.

Po drugoj strani, Zapadnu civilizaciju takoñer čini SAD, zemlja koja prirodom stvari,

nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. promišlja svoji nacionalno-kulturni identitet i

nacionalne interese. Od tog datuma dio američke širokokulturne elite: znanstvene, religijske i

političke; intenzivnije promišlja svoju zemlju kao tradicionalno angloprotestantsku kulturu

(Huntington,2004.), s prvim demokracijom u modernom svijetu, koje neprekinuto traje do

danas (Fukuyama, 2004.). No takoñer je vidljivo, da SAD kao zemlja sa bitnim kršćanskim

samoodreñenjem ipak linijom svoje pragmatičke misli, smješta Bliski istok, meñu svoje

primarne nacionalne interese. Taj interes se prema našem saznanju najviše odnosi na isključivo

anglo-američku kontrolu i dominaciju nad svjetski najbogatijim nalazištima nafte (Engdahl,

2001.). Ali američki interes se proširuje i na političku kontrolu tog područja zbog novog rasta

islama kao nove političko-religiozne-kulturne mobilizacijske snage otpora cijelom Zapadu:

zapadnjačkoj globalizaciji i kulturi u širem smislu. Prema mišljenju američkih politologa,

islamski preporod nije identičan militantnom islamizmu, ali je militantni islamizam u

islamskom preporodu u porastu; i jednako je netrpeljiv i neprijateljski nastrojen, kako

pragmatizmu sklonom Američkom fundametalističko-kršćanskom dijelu Zapada, tako i prema

kozmopolitskoj, i racionalistički nastrojenoj Europi odnosno EU, baš zato što je kulturno i

religijski sekularizirana.

Dakle, unutar same Zapadne civilizacije, se razvijaju bitna kulturna nesuglasja i

ambivalencije u širem smislu. Odnosno izmeñu dvije stožerne države Zapada, SAD i EU, se

stvaraju velike širokokulturne razlike, i to upravo po pitanju odnosa religije i ideologije/politike.

Toj razlici u širokokulturnim stavovima i podijeljenosti unutar Zapada svakako je pridonio

preporoñeni islam, koji je prvi geografski susjed Europskog kontinenta. Dakle, novi rast i

preporod islama je važan razlog razvijanja različitih i sve više oprečnih socio-kulturnih te

političkih stavova kozmopolitski prosviječene europske elite od stavova i gledanja kulturno-

političke elite Sjedinjenih Američkih Država, oceanom odjeljenih od Starog svijeta.

198 Haralambos,M.; Holborn, M.: Sociologija – teme i perspektive; Golden marketing, Zagreb, 2002., str.276-277


Moderno i postmoderno doba globalne kulture, je doba vladavine znanosti kao temeljne

kulturne ideologije i moćnog sustava-strukture današnjice. Pa je društvena znanost postala

bitnim modernim i postmodernim svjetskim suoblikovateljem kultura, društva, država, nacija i

u najnovije vrijeme globalizma i globalizacije. Za pretpostaviti je da će sociologija, politologija

i cjelokupna društvena znanost i dalje imati važno mjesto u oblikovanju europskih i svjetskih

zbivanja, u učvršćivanju nove kulture, novog svjetskog društva i poretka, pridonoseći

mogućnosti ujedinjenja svijeta politički, gospodarski, kulturno/religijski u globaliziranu cjelinu

ili svijest o svijetu kao cjelini.

Meñutim, višetisućljetna empirijska i povijesna činjenica je da svijet bez civilizacijskih

sukoba do sad nije postojao. Hoće li uspjeti globalizaciji kulture: kozmopolitskoj ideologiji s

europeizacijom izgladiti i promijeniti te milenijske civilizacijske sukobe i nepomirljivosti? Hoće

li kozmopolitizam, europeizacija i globalizacija kulture, ujediniti civilizacije Staroga svijeta, a

potom i civilizacije na cijelom globusu? Koja će cijena tome biti i što će biti stavljeno na

žrtvenik, da bi se tisućljetni povijesni raskoli i sukobi, prvo zaboravili, pa prevladali.

Europi i EU, i njezinoj širokokulturnoj znanstveno-političkoj inteligenciji je u ovom

globalnom dobu, upravo legitiman cilj detaljno analizirati i proučiti moderno doba, koje

karakteriziraju velike, brze kulturne i civilizacijske mjene te velike i raznovrsne migracije

stanovništva iz raznih nezapadnih kultura u europske kulture na europskom kontinentu. Upravo

iz toga proizlazi današnja široka kulturna: etnička, religijska, dobna i rasna izmiješanost

europskog društva. Stoga je osnovno pitanje globalizacije kulture danas, kako pomiriti te

protuslovne civilizacijske tekovine unutar Europe i svijeta, a koje karakterizira velika

izmiješanost i raznorodnost kultura i tradicija svijeta, koje su u prošlosti bile vezane uglavnom

sukobima i nepomirljivošću.

Modele «lonca za taljenje» (Melting pot) – kako onaj propali komunistički iz bivšeg

Sovjetskog Saveza ili SFRJa, tako i onaj liberalistički koji još ima svojih zagovaratelja u SAD

– proučavali su najveći današnji europski umovi, te ih odbacili kao neostvarive. Europa je u

europeizaciji i sekularnoj kozmopolitizaciji pronašla «treći put». I danas već postoje razrañeni

scenariji i planovi, kako bi trebao izgledati novi svjetski poredak, prema kozmopolitsko-

europskim predlošcima. Naime, svrha je svijet pomiriti i kulturno globalizirati u

kozmopolitsku demokraciju, stvoriti možda i novu kozmopolitsku naciju (Giddens, 1999.) koja

će biti sastavljena od svih naroda i kultura i religija svijeta, koji će si jednog dana možda stisnuti

ruku kao braća u zajedničkoj viziji svijeta (Kaufmann), jer će imati istovremeno jednaka i

različita vjeovanja, vrijednosti i ideale, zaogrnute univerzalnom sekularnom kozmopolitskom

političkom ideologijom mira, tolerancije, demokratske legitimacije i učinkovitosti. Naime,

dosadašnja demokracija nije više adekvatna u svjetskom društvu/globalitetu/, budući da se

demokracija Prve moderne temelji na naciji-državi kao temeljnoj jedinici demokratskog


ureñenja. Druga moderna traži kozmopolitsku, globalnu demokraciju kao odgovor na kulturnu

globalizaciju i postojeći globalitet.

Znamo da je ipak temeljno načelo stvarne demokracije kulturni pluralizam u

širokom smislu. Stoga zato smatramo da svako potenciranje sekularizacije ili pokušaja

stvaranja kulturno-religijskih hibrida osnovnih svjetskih kulturnih tradicija i religija, direktno će

ići na štetu kršćanske antropološko-sociologijske misli i djelatnosti, kao nužne i ravnopravne

kulturno-globalizacijske snage. Izbacimo li ili zanemarimo judeo-kršćanski ideologijsko-

religijski aspekt Zapadne kulture, na Zapadu će ostati samo materijalizam i birokratizam, koji su

doveli do postmoderne društvene i kulturne moralne krize i današnje globalne kulture straha.

Nije zanemariva činjenica da su upravo društvene i humanističke znanosti utvrdile kako je u

cjelokupnoj kulturi čovječanstva, pa tako i čovjeku pojedincu, duboka imanentna karakteristika

biti homo-religiosus (Jukić, J. /1997/ Lice i maske svetoga). I upravo je ta činjenica razlog

buñenja religijskih aspiracija na svim kontinentima, koju promatramo danas.

Dakle, univerzalno gledajući, čovječanstvu i čovjeku jest imanentno ono duhovno,

vidljivo u kulturi. To kulturno a duhovno, ima tri svoje osnovne manifestacije: kroz filozofijsko

koje je iznjedrilo znanosti, ideologije i tehnologije; kroz religijsko i kroz umjetničko – što u

meñuodnosu i u cjelini, jest oblikovatelj svih ljudskih kultura i civilizacija u povijesti. Logikom

stvari te tri duhovne dimenzije kulture: filozofijsko (sa znanstvenim, političkim, ideologijskim),

religijsko i umjetničko – činitelji su i globalizacije kulture i iz nje izrastajuće kulture

globalizacije. U suprotnosti ostaju gole ideologije, tehnologije i politike – bez kulture.

Takoñer je činjenica da sekularne ideologije nikada nisu mogle riješiti općeljudsku

zapitanost o transcendenciji. Ideologije se bave ovom predmetnom stvarnošću, te rješavaju taj

dio općeljudske kulturne datosti. Religije kao dio kulture daju odgovore na općeljudsku

zapitanost o transcendenciji. Smatramo da današnje kršćanstvo koje se vraća evanñeoskim

korjenima, a manifestira se i kao kultura koju sačinjava ideologiju, religiju i način života,

nadilazi onu ulogu koju je imalo u Prvoj moderni, u kojoj je nacija bila temeljna kulturna

ideologija društva, a religija ju je pratila. Osobito zato što su imanetno i transcendentno –

kulturom obuhvaćene karakteristike svakog vremena i epohe od kada postoji homo-sapiens. Pa

će zasigurno ta oba krucijalna socio-kulturalna i politička pitanja, biti u žarištu interesa i

promišljanja globalizirajućih kultura.

Meñutim, predviñamo da će vrlo skoro prema tendencijama novog sekularnog

kozmopolitskog načela: religijsko i ideologijsko biti suprotstavljeni.

Stoga smatramo da su to temljna pitanja današnje globalizacije kulture unutar

sociologije politike – koja proučava razlike u moći, koje postoje u novom svjetskom društvu,

poretku. Naime, kršćanstvo kao religijsko, ideologijsko-političko djelovanje u kulturi, se prema

novom sekularnom kozmopolitizmu i europeizaciji želi svesti na inferiorniju razinu: na mitsko

ili čak fundamentalističko. Doduše, sekularni kozmopolitizam takoñer dopušta slobodu da


svatko ima pravo na religijsko. Dapače, plan je da se sve religije izjednače i kulturno uravnaju, u

novoj kulturnoj toleranciji bez hijerarhizacije; pa upravo zato one ne mogu, ali niti smiju značiti

nešta više od folklora i arhaičnog mitološkog ornamenta, privatne stvari pojedinca ili neke

zajednice/organizacije.

Dok sekularna kozmopolitska ideologija nove europeizacije nastoji postati ono

univerzalno istinsko i ispravno djelovanje i način života izrastajuće globalne društveno-

političke zajednice. Čini se da europska kulturno-globalizacijska znanstvena elita smatra kako

samo sekularno-kozmopolitsko s novom europizacijom, smije biti prvi/pravi temelj kulturi

globalizacije, kao jedino moguće ispravno /korektno/ političko i kulturno djelovanja unutar

globalizacije kulture.


LITERATURA

KORIŠTENA I CITIRANA

Knjige i časopisi

� Beck, Ulrich; Što je globalizacija?; Vizura, Zagreb, 2001.

� Beck, Ulrich; Razumijevanje istinske Europe; Europski glasnik, Godište IX.., Br. 9.,

Zagreb, 2004.

� Beck, U.; Grande, G.; Kozmopolitska Europa; Školska knjiga, Zagreb, 2006.

� Čolić, Snježana; Kultura i povijest; Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.

� Duverger, Maurice; Janus – dva lica Zapada; Globus/Zagreb, 1980.

� Duverger, Maurice; Politička sociologija; PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001.

� Europski glasnik; Nova američka ideologija; Godište IX, br. 9, Zagreb, 2004.

� Fanuko Nenad (i grupa autora); Sociologija; Školska knjiga, Zagreb, 1993.

� Fukuyama, Francis; Jaka Amerika i slaba Europa; Europski glasnik, Godište IX,

br.9., Zagreb, 2004.

� Galbraith, J.K.; Anatomija moći; Stvarnost Zagreb, 1987.

� Gellner, Ernest; Postmodernizam, razum i religija; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb,

2000.

� Giddens, Anthony; Treći put; Politička kultura, Zagreb, 1999.

� Giddens, Anthony; Odbjegli svijet – kako globalizacija oblikuje naše živote; Naklada

Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.

� Haralambos, M.; Holborn, M.; Sociologija – teme i perspektive; Golden marketing,

Zagreb, 2002.

� Held, David; Modeli demokracije; Školska knjiga, Zagreb, 1990

� Hobsbawm, E.J.; Nacije i nacionalizam, Novi liber, Zagreb, 1993.

� Huntington, S.P.; Sukob civilizacija; Izvori, Zagreb, 1998.

� Huntington, S.P.: Tko smo mi? – Izazovi američkom nacionalnom identitetu; Europski

glasnik, Godište IX., br..9., 2004.

� Huntington, S.P.; Giddens, A.; Dva Zapada /razgovor/; Europski glasnik, Godište IX.,

br.9., Zagreb, 2004.

� Kloskowska, Antonina; Masovna kultura; Budućnost, Novi Sad, 1985

� Knoblauch, Hubert; Sociologija religije; Demetra, Filosofska biblioteka Dimitrija

Savića, Zagreb, 2004.


� Mardešić, Ž. /Jukić, J./; Budućnost religije; Matica Hrvatska, Split, 1991.

� Milardović, Anñelko; Nova desnica; Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske, Zagreb,

1990.

� Milardović, Anñelko; Konzervativizam i neokonzervativizam; Alinea, Zagreb, 1993.

� Milardović, Anñelko, Uvod u politologiju; PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 1997.

� Milardović, Anñelko (ur); Globalizacija; PanLiber, Osijek-Zagreb-Split, 2001.

� Milardović, Anñelko; Mali leksikon globalizacije; CPI, Zagreb, 2002.

� Milardović, Anñelko (ur); Europa 2020; CPI, Zagreb, 2003.

� Milardović, Anñelko; Populizam i globalizacija; CPI, Zagreb, 2004.

� Milardović, Anñelko; Pod globalnim šeširom; CPI, Zagreb, 2004.

� Milardović, Anñelko; Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije; CPI, Zagreb,

2006.

� Neumann, Franz; Demokratska i autoritarna država; Naprijed, Zagreb, 1992.

� Paić, Žarko; Politika identiteta – kultura kao nova ideologije; Antibarbarus, Zagreb,

2005.

� Ritzer, George; Suvremena sociološka teorija; Nakladni zavod Globus, Zagreb,1997.

� Ritzer, George; Mecdonaldizacija društva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.

� Skledar, Nikola; Kregar, Josip; Znanost o društvu; Visoka škola «Baltazar Adam

Krčelić, Zaprešić, 2003.

� Sunić, Tomislav; Američka ideologija; Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993.

Internet

� www.bbk.bc.uk/polsoc/staff/academic/eric-kaufmann/melting-pot; (tekst dr. Eric

Kaufmann; Lecturer in Politics and Sociology, Birckbeck, Universiti of London, Scholl

of Politics and Sociology), 25.4. 2007.

� http:// en.wikipedia.org/wiki/multiculturalisam ; 28.4.2007.

� http://en.wikipedia.org/wiki/meltingpot ; 16.11.2006

OSTALA BIBLIOGRAFIJA

� Brezinski, Zbigniew: Izvan kontrole – globalna previranja uoči 21. st.; Otvoreno

sveučilište, Zagreb, 1994.

� Bruckner, Pascal; Babilonska vrtoglavica – kozmopolitizam ili mondijalizam;

Algoritam, Zagreb, 2005.


� Ellul, Jacques; Islam i judeokršćanstvo, Antibarbarus, Zagreb, 2007.

� Europski glasnik; Nova američka ideologija; Godište IX, br. 9, Zagreb, 2004.

� Europski glasnik; Propitivanje Islama; Godište X., br. 10., Zagreb, 2005.

� Engdahl, F.W.; Stoljeće rata; AGM, Zagreb, 2000.

� Jambrek, Stanko; New age i kršćanstvo; Matica hrvatska Zaprešić, Zaprešić, 1997.

� Kuvačić, Ivan; Sociologija; Školska knjiga, Zagreb, 1982.

� Mannheim, Karl; Ideologija i utopija; Nolit, Beograd, 1978.

� Milardović, Anñelko; Kršćanska demokracija u Europi; PanLiber, Osijek-Luxemburg,

1994.

� Ritzer, George; Suvremena sociološka teorija; Nakladni zavod Globus, Zagreb,1997.

� Robinson, Dave; Nietzsche i postmodernizam; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

� Russel, Bertrand; Mudrost Zapada; Marijan tisak, Split, 2005

� Skledar, Nikola; Čovjek i kultura; Zavod za sociologiju, Matica hrvatska Zaprešić,

Zagreb, 2001

� Weber, Maks; Protestantska etika i duh kapitalizma; Veselin Masleša, Sarajevo, 1968.

Leksikoni i priručnici

� Atlas Europe, Leksikografski zavod, Zagreb, 1997.

� Klaić, Bratoljub; Riječnik stranih riječi; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb,

1981.

� Vujević, Miroslav; Uvoñenje u znanstveni rad; Školska knjiga, Zagreb, 2002

Documents

globalizacija kulture