VISOKA ŠKOLA „CENTAR ZA POSLOVNE STUDIJE“ KISELJAK

SMJER: POSLOVNA EKONOMIJA

SEMINARSKI RAD

PREDMET: Međunarodna ekonomomija

TEMA : Hekšer–Olinova teorema

Profesor: Student:

doc.dr.Sanel Jakupović Fatima Halilović Salkić

Kiseljak,maj 2012.

SADRŽAJ

1. UVOD......................................................................................................................3

2. HEKŠER-OLINOVA TEOREMA..........................................................................4

2.1 Odnosi razmjene – osnovno tumačenje (terms of trade – makaze cijena)...5

3. Pretpostavke teorije..................................................................................................5

3.1 Pretpostavke.................................................................................................5

3.2 Značenje pretpostavki..................................................................................6

4. Raspoloživost faktora i Hekšer–Olinova teorija......................................................9

4.1 Hekšer–Olinova teorema...........................................................................10

4.2 Okvir opšte ravnoteže u Hekšer–Olinovoj teoriji......................................11

4.3 Teorema o izjednačavanju cijena faktora..................................................12

5. Empirijski test Hekšer–Olinovog modela..............................................................11

5.1 Empirijski rezultati - paradoks Leontijeva..............................................14

5.2 Objašnjenje paradoksa Leontijeva i drugih empirijskih testova H–O modela................................................................................................................................16

6. ZAKLJUČAK........................................................................................................20

7. LITERATURA......................................................................................................21

2

1.UVOD

U ovom radu proširit ćemo naš model trgovine u dva važna pravca. Prvo, objasnit ćemo

osnovu (tj., šta ih određuje) komparativnih prednosti. U prethodnim poglavljima vidjeli

smo da razlika u relativnim cijenama proizvoda u dvije zemlje svjedoči o njihovim

komparativnim prednostima i daje osnovu za uzajamno korisnu trgovinu. Sada idemo

korak dalje i objašnjavamo razlog, ili uzrok, razlika u relativnim cijenama proizvoda i

komparativnih prednosti između zemalja. Drugi pravac proširenja našeg modela trgovine

jeste analiza efekata međunarodne trgovine na zarade faktora proizvodnje u zemljama

koje trguju. Drugim riječima, želimo da ispitamo efekat koji međunarodna trgovina ima

na zarade rada kao i na međunarodne razlike u zaradama.

Ova dva važna pitanja ostala su uglavnom bez odgovora u radovima Smita, Rikarda i

Mila. Prema klasičnim ekonomistima, komparativne prednosti bile su zasnovane na

razlikama u produktivnosti rada (jedini faktor proizvodnje koji su oni eksplicitno uzimali

u obzir) između zemalja, ali oni nisu dali objašnjenje ovakvih razlika u produktivnosti,

ako izuzmemo moguće razlike u klimatskim uslovima. Hekšer–Olinova teorija ide

mnogo dalje od toga proširujući model trgovine iz prethodna dva poglavlja ispitivanjem

osnove za komparativne prednosti i efekte koje trgovina proizvodi na zarade faktora u

različitim zemljama.

Odeljak 5.2 bavi se pretpostavkama teorije. Odeljak 5.3 razjašnjava značenje faktorske

intenzivnosti i obilnosti faktora, objašnjava u kakvom su odnosu faktorska obilnost i

cijene faktora kao i oblik granice mogućnosti proizvodnje u svakoj zemlji. U Odeljku 5.4

predstavljen je Hekšer–Olinov model u užem smislu i data je njegova grafička ilustracija.

U Odeljku 5.5 ispituje se efekat međunarodne trgovine na zarade faktora i raspodjelu

dohotka u svakoj zemlji. Poglavlje se završava Odeljkom 5.6 u kome je dat pregled

empirijskih testova Hekšer–Olinovog modela trgovine. U dodatku je dato formalno

izvođenje teoreme o izjednačavanju cijena faktora kao i uvod u naprednije alate za

empirijsko testiranje Hekšer Olinovog modela trgovine.

3

2. HEKŠER-OLINOVA TEOREMA

Jedna od teorema koja dalje elaborira teoriju komparativnih prednosti D. Rikarda je

Hekšer-Olinova (Heckscher–Ohlin) doprinos modelu međunarodne trgovine. Neki to

nazivaju H-O-modelom, koji je Hekšer postavio, Olin dalje razvio, a Samuelson

detaljnije postavio uslove funkcioniranja ovog modela. Osnova Hekšer-Olinove teoreme

veže se za raspravu o uticaju međunarodne ekonomije na cijene faktora proizvodnje.

Heckscher je u svojoj studiji zaključio da se izvozom smanjuje raspoloživost proizvodnih

faktora za proizvodnju na domaćem tržištu, a uvoz povećava njihovu raspoloživost.

Prema Hekšer-Olinovoj teoremi preduslov razlika u komparativnoj prednosti i

troškovima je razlika u relativnoj raspoloživosti proizvodnih faktora. Zemlje koje su

relativno dobro obezbijeđene proizvodnim faktorima imaju komparativnu prednost.

Zemlja sa šumom ima komparativnu prednost u drvnoj industriji, a slično važi i za druge

prirodne resurse (radna snaga, zemljište i sl.). Ovo važi uz pretpostavku da se inputi

koriste u proizvodnoj funkciji u različitim kombinacijama i da se faktori preseljavaju

između sektora privrede, ali nisu mobilni između privreda različitih zemalja.

Bertil Ohlin kritički analizira klasičnu i neoklasičnu koncepciju međunarodne trgovine i

polazi od toga da se zakonitosti međunarodne razmjene u osnovi ne razlikuju od

zakonitosti koje vladaju u unutrašnjoj razmijeni. Proizvodnja različitih dobara

podrazumijeva upotrebu različitih faktora proizvodnje, koji su različito locirane po

pojedinim zemljama. Zbog toga se formiraju različite cijene dobara, što daje osnovni

poticaj međunarodnoj razmijeni.

Ohlinova teorija međunarodne trgovine, s teorijom Eli Heckshera, poznata kao H-O

teorija, uvodi novo tumačenje temeljnih pokretača međunarodne ekonomije. Ona

integrira dijelove relativnih cijena sa dijelovima tržišnih impulsa, što predstavlja osnovu

opće ekonomske ravnoteže u međunarodnoj ekonomiji. Empirijskim istraživanjem H-O

teorije, W. Leontief (Leontiefljev paradoks) je tvrdio da SAD kao zemlja u kojoj je

kapital obilan proizvodni faktor, izvozi radno intenzivna dobra, a uvozi kapitalno

intenzivna dobra.Problematiku izjednačavanja cijena faktora proizvodnje u

međunarodnoj razmijeni upotpunio je P. Samuelson. Analizirajući dvije zemlje, dva

dobra, dva proizvodna faktora čije su relativne veličine u pojedinim zemljama različite,

jednake proizvodne funkcije u obje zemlje, konstantne troškove, potpunu konkurenciju i

4

slobodnu trgovinu, te jednake ukuse potrošača u obje zemlje, Samuelson je dokazao

potpuno izjednačavanje cijena u međunarodnim relacijama.

R. Vernon formira teoriju životnog ciklusa proizvoda (u kojoj svaka faza razvoja

proizvoda ima različit uticaj na strukturu trgovine). Po Vernonu tehnološke promjene

utiču na svjetsku trgovinu stalnim uvođenjem novih proizvoda na tržište i unaprijeđenjem

načina proizvodnje postojećih proizvoda. Kako tehnologija nije podjednako zastupljena u

svim zemljama, pojedine zemlje razvijaju velike komparativne prednosti u proizvodima

visoke tehnologije.

2.1 Odnosi razmijene – osnovno tumačenje (terms of trade – makaze cijena)

Odnosi cijena proizvoda koji se izvoze i uvoze određuju vrlo važan parametar koji se

naziva „odnosi razmijene“ (terms of trade). Iako je ovaj termin uobičajen, često se koristi

i izraz „makaze cijena“. U najjednostavnijim izrazima oni se određuju količnikom

izvoznih i uvoznih cijena, odnosno px/pm.

Na primjer: ako se jedan proizvod izvozi po cijeni od 10 eura, a drugi uvozi po cijeni od

5 eura, taj količnik je 2, što znači da se prihodom od jedinice izvoza može platiti uvoz od

2 jedinice.

U analitičke svrhe, ne porede se cijene pojedinih proizvoda, već indeksi općih nivoa

izvoznih i uvoznih cijena. Tako, npr., ako je opći nivo izvoznih cijena porastao za 5 %, a

uvoznih cijena za 2 %, indeks izvoznih cijena biće 105, a uvoznih 102. i odnosi razmijene

poboljšat će se za 2,9 % (105/102=1,029). U konkretnom slučaju, to znači da se,

zahvaljujući poboljšanju odnosa razmijene, prihodima od izvoza iste količine proizvoda

može platiti 2,9 % veća količina uvoznih proizvoda. Naravno, obrnuti su rezultati ako

dođe do pogoršavanja odnosa razmijene, kada uvozne cijene rastu brže od izvoznih ili

kada izvozne cijene opadaju.

5

3. PRETPOSTAVKE TEORIJE

Hekšer–Olinova teorija zasnovana je na određenom broju pojednostavljujućih

pretpostavki (od kojih su neke samo implicitno date kod Hekšera i Olina). Umjesto da ih

samo spominjemo kada su neophodne u toku analize, logično je i zgodno da ih sada

navedemo zajedno i objasnimo njihovo značenje. To će nam dozvoliti ne samo da

sagledamo teoriju koja će se izložiti u boljoj perspektivi, već i da njeno predstavljanje

bude pitkije i direktnije. Da bi teoriju učinili bližom realnosti, u slijedećem poglavlju

ćemo oslabiti ove pretpostavke i ispitat ćemo koji je efekat ovog slabljenja na zaključke

koje smo dobili u ovom poglavlju.

3.1. Pretpostavke

Hekšer–Olinova teorija zasnovana je na slijedećim pretpostavkama:

1. Postoje dvije zemlje (Zemlja 1 i Zemlja 2), dva proizvoda (proizvod X i proizvod

Y), i dva faktora proizvodnje (rad i kapital).

2. Obje zemlje koriste istu tehnologiju u proizvodnji.

3. Proizvod X je radno intenzivan, a proizvod Y je kapitalno intenzivan proizvod u

obje zemlje.

4. Oba proizvoda proizvode se uz konstantnu ekonomiju obima u obje zemlje.

5. U obje zemlje postoji nepotpuna specijalizacija u proizvodnji.

6. Ukusi su identični u obje zemlje.

7. U obje zemlje postoji savršena konkurencija na tržištima proizvoda i tržištima

faktora.

8. Postoji savršena mobilnost faktora unutar svake zemlje, ali nema faktorske

mobilnosti između zemalja.

9. Ne postoje transportni troškovi, carine, ili druge barijere slobodnom odvijanju

međunarodne trgovine.

6

10. Svi resursi su potpuno uposleni u obje zemlje.

11. Međunarodna trgovina između dvije zemlje je uravnotežena.

3.2 Značenje pretpostavki

Značenje pretpostavke 1 (dvije zemlje, dva proizvoda, dva faktora proizvodnje) je jasno i

ona je učinjena sa ciljem da dozvoli grafičku interpretaciju teorije pomoću

dvodimenzionalne slike. Ova pretpostavka je učinjena sa znanjem (koje će se razmatrati u

slijedećem poglavlju) da njeno slabljenje (tako da se bavimo slučajem u kome ima više

od dvije zemlje, više od dva proizvoda i više od dva proizvodna faktora) ostavlja

fundamentalno nepromijenjenim teorijske zaključke.

Pretpostavka 2 (po kojoj obje zemlje koriste istu tehnologiju) znači da obje zemlje

imaju pristup istim proizvodnim tehnikama i da taj pristup koriste. Prema tome, ako su

cijene faktora iste u obje zemlje, proizvođači u obje zemlje koristit će tačno istu količinu

rada i kapitala u proizvodnji za svaki proizvod. Pošto se cijene faktora po pravilu

razlikuju, proizvođači u svakoj zemlji koristit će više relativno jeftinijeg faktora sa ciljem

minimiziranja svojih troškova proizvodnje.

Pretpostavka 3 (da je proizvod X radno intenzivan, a proizvod Y kapitalno

intenzivan) znači da u obje zemlje proizvodnja X zahtijeva relativno više rada nego

proizvodnja Y. Rečeno na tehnički i precizniji način, to znači da je koeficijent

rad/kapital (R/K) veći za proizvod X nego za proizvod Y u obje zemlje za iste relativne

cijene faktora. To je ekvivalentno izrazu da je koeficijent kapital/rad (K/R) niži za X

nego za Y. Ali to ne znači da je koeficijent K/R isti za X i u Zemlji 1 i u Zemlji 2, već

samo da je u obje zemlje K/R niže za X nego za Y. Ova poenta je toliko važna da ćemo je

posebno razjasniti u Odeljku 5.3A.

Pretpostavka 4 (konstantna ekonomija obima u proizvodnji oba proizvoda u obje

zemlje) znači da je rastuća količina rada i kapitala koji su upotrijebljeni u proizvodnji bilo

kog proizvoda dovela do porasta autputa tog proizvoda u istoj proporciji. Na primjer, ako

je Zemlja 1 u proizvodnji X povećala količinu rada i količinu kapitala za 10 procenata,

njen autput proizvoda X takođe će porasti za 10 procenata. Ukoliko udvostruči količine

7

rada i kapitala koje koristi, njen autput X takođe će se udvostručiti. Isto važi za proizvod

X i za Zemlju 2.

Pretpostavka 5 (nepotpuna specijalizacija u proizvodnji kod obje zemlje) znači da čak i

uz slobodnu trgovinu obje zemlje nastavljaju da proizvode oba proizvoda. Ovo implicira

da nijedna od dvije zemlje nije “veoma mala.”

Pretpostavka 6 (identični ukusi u obje zemlje) znači da su preferencije tražnje, koje svoj

izraz imaju u obliku i položaju krivih indiferentnosti, identične u obje zemlje. Prema

tome, kada su relativne cijene proizvoda jednake u dvije zemlje (što je, na primjer, slučaj

u uslovima slobodne trgovine), obje zemlje će trošiti X i Y u istoj proporciji. Ovo ćemo

ilustrovati u Odeljku 5.4C.

Pretpostavka 7 (savršena konkurencija i na tržištima proizvoda i na tržištima faktora)

znači da su proizvođači, potrošači i trgovci proizvoda X i proizvoda Y u obje zemlje

suviše mali da bi uticali na cijene ovih proizvoda. Isto važi i za korisnike i ponuđače rada

i kapitala. Savršena konkurencija takođe znači da su, u dugom roku, cijene proizvoda

jednake njihovim troškovima proizvodnje ne ostavljajući mjesta za (ekonomski) profit

nakon što su obračunati svi troškovi (uključujući i implicitne troškove). Na kraju,

savršena konkurencija znači da svi proizvođači, potrošači i vlasnici faktora proizvodnje

poseduju savršeno poznavanje cijena proizvoda i zarada faktora u svim dijelovima zemlje

i u svim granama proizvodnje.

Pretpostavka 8 ( savršena interna mobilnost faktora, ali ne i međunarodna) znači da su

rad i kapital slobodni u svom kretanju, da se mogu pomijerati brzo iz oblasti i industrija

sa nižim zaradama u oblasti i industrije sa višim zaradama sve dok se zarade iste vrste

rada i kapitala ne izjednače u svim oblastima, upotrebama i industrijama jedne zemlje. Sa

druge strane, postoji nulta međunarodna pokretljivost faktora (tj., nema mobilnosti

faktora između zemalja), pa će međunarodne razlike u zaradama faktora neograničeno

opstajati ukoliko nije moguća međunarodna trgovina.

Pretpostavka 9 (ne postoje transportni troškovi, carine, ili druge barijere slobodnom

odvijanju međunarodne trgovine) znači da se specijalizacija za proizvodnju proizvoda

odvija sve dok se, u uslovima postojanja trgovine, ne izjednače relativne (i apsolutne)

cijene proizvoda u obje zemlje. Ako bi bile dopuštene carine i transportni troškovi,

8

specijalizacija bi se odvijala samo dotle kada se relativne (i apsolutne) cijene proizvoda

razlikuju za iznos transportnih troškova i carina po jedinici proizvoda kojima se trguje.

Pretpostavka 10 (u obje zemlje svi resursi su potpuno uposleni) znači da u obje zemlje

nema neuposlenih resursa ili faktora proizvodnje.

Pretpostavka 11 (međunarodna trgovina između dvije zemlje je uravnotežena) znači da

je kod svake zemlje ukupna vrijednost izvoza jednaka ukupnoj vrijednosti uvoza.

4. RASPOLOŽIVOST FAKTORA I HEKŠER-OLINOVA TEOREMA

Godine 1919. Eli Hekšer (Eli Heckscher), švedski ekonomista, objavio je članak pod

naslovom “The Effect of Foreign Trade on the Distribution of Income” (“Efekat spoljne

trgovine na raspodjelu dohotka”) u kome je dao skicu onoga što je danas postalo

“savremena teorija spoljne trgovine”. Tokom više od deset godina ovaj članak je ostao

nezapažen sve dok ga nije istakao Bertil Olin (Bertil Ohlin), još jedan švedski

ekonomista i ranije Hekšerov student, dogradio ga, razjasnio ga, da bi 1933. objavio

svoju čuvenu knjigu Interregional and International Trade (Međuregionalna i

međunarodna trgovina).

Mi ćemo razmatrati samo Olinov rad jer on sadrži sve što je Hekšer već rekao u svom

članku ali i mnogo više od toga. Međutim, pošto je srž modela bila po prvi put objavljena

u Hekšerovom radu, on je dobio zasluženo priznanje time što je teorija nazvana Hekšer

Olinova teorija. Sa svoje strane, Olin je podijelio Nobelovu nagradu (Sa Džejmsom

Midom) za ekonomiju za svoj rad u domenu međunarodne trgovine.

Hekšer–Olinova (H–O) teorija može se izložiti u vidu dvije teoreme: takozvane H–O

teoreme (koja se bavi i predviđa obrasce trgovine) i teoreme o izjednačavanju cijena

faktora (koja se bavi dejstvom međunarodne trgovine na cijene faktora proizvodnje).

Teoremu o izjednačavanju cijena faktora razmotrit ćemo u Odjeljku 5.5. U ovom odjeljku

predstavljamo i razmatramo H–O teoremu. Počinjemo sa iskazom teoreme i ukratko

objašnjavamo njeno značenje. Zatim ispitujemo prirodu H–O teorije sa gledišta opšte

ravnoteže da bi na kraju dali geometrijsku interpretaciju modela.

9

4.1 Hekšer–Olinova teorema

Polazeći od pretpostavki koje smo izložili u Odjeljku 5.2, možemo reći da Hekšer–

Olinova teorema glasi: Zemlja će izvoziti proizvod čija proizvodnja zahtijeva intenzivnu

upotrebu relativno obilnog i jeftinog faktora proizvodnje u toj zemlji, a uvozit će proizvod

čija proizvodnja zahtijeva intenzivnu upotrebu relativno oskudnog i skupog faktora

proizvodnje u toj zemlji. Ukratko, zemlja relativno bogata radom izvozi relativno radno

intenzivan proizvod, a uvozi relativno kapitalno intenzivan proizvod.

U izrazima naše prethodne diskusije to znači da Zemlja 1 izvozi proizvod X jer je

proizvod X R intenzivan proizvod, a R je relativno obilan i jeftin faktor u Zemlji 1. Sa

druge strane, Zemlja 2 izvozi proizvod Y jer je proizvod Y K intenzivan proizvod i K je

relativno obilan i jeftin faktor u Zemlji 2 (tj., r/w je niže u Zemlji 2 nego u Zemlji 1.

Od svih mogućih razloga za razlike u relativnim cijenama proizvoda i komparativnih

prednosti zemalja, H–O teorema izdvaja razlike između zemalja u relativnoj obilnosti

faktora, ili u faktorskoj raspoloživosti, kao osnovni uzrok ili determinantu komparativnih

prednosti i međunarodne trgovine. To je razlog zbog koga se na H–O model često poziva

kao na teoriju faktorskih proporcija ili teoriju faktorske raspoloživosti. Drugim

riječima, svaka zemlja specijalizuje se za proizvodnju i izvoz proizvoda koji je intenzivan

po faktoru koji je relativno obilan i jeftin, a uvozi proizvod koji je intenzivan po faktoru

koji je relativno oskudan i skup.

Prema tome, H–O teorija prije objašnjava komparativne prednosti nego što (kao što je to

bio slučaj sa klasičnim ekonomistima) pretpostavlja njihovo postojanje. Drugim riječima,

H–O teorema postulira da su razlike u relativnoj faktorskoj obilnosti i cijenama uzrok

razlika u relativnim cijenama proizvoda između dvije zemlje prije otvaranja trgovine.

Ova razlika u relativnim cijenama proizvoda i relativnim cijenama faktora zatim se

prevodi u razlike apsolutnih cijena proizvoda i faktora između dvije zemlje (kao što je

skicirano u Odjeljku 2.4D). Upravo je ova razlika u apsolutnim cijenama proizvoda u

dvije zemlje ono što predstavlja neposredan uzrok trgovine.

10

4.2 Okvir opšte ravnoteže u Hekšer–Olinovoj teoriji

Okvir opšte ravnoteže u Hekšer–Olinovoj teoriji može biti predstavljen i sažet upotrebom

Slike 5.3. Polazeći iz donjeg desnog ugla dijagrama vidimo da ukusi i raspodjela

vlasništva nad faktorima proizvodnje (tj., raspodjela dohotka) zajedno određuju tražnju za

proizvodima. Tražnja za proizvodima određuje izvedenu tražnju za faktorima koji su

neophodni za njihovu proizvodnju. Tražnja za faktorima proizvodnje, zajedno sa

ponudom faktora, određuje cijene faktora proizvodnje u uslovima savršene konkurencije.

Cijene faktora proizvodnje, zajedno sa tehnologijom, određuju cijenu finalnih proizvoda.

Razlika u relativnim cijenama proizvoda između zemalja određuju komparativne

prednosti i obrazac trgovine (tj., koja zemlja šta izvozi).

Slika 5.3 jasno prikazuje način na koji sve ekonomske snage zajednički određuju cijenu

finalnih proizvoda. To je ono na šta se mislilo kada kažemo da je H–O model opšte

ravnoteže. Međutim, iz skupa svih ovih snaga koje zajednički djeluju, H–O teorema

izdvaja razliku između zemalja u fizičkoj raspoloživosti, ili ponudi, faktora proizvodnje

(uz jednake ukuse i iste tehnologije) da bi objasnila razlike u relativnim cijenama

proizvoda i trgovinu između zemalja. Olin je izričito pretpostavio jednake ukuse (i

distribuciju dohotka) u

11

različitim zemljama. To je dovelo do sličnosti tražnji za finalnim proizvodima i faktorima

proizvodnje u različitim zemljama. Na taj način je razlika u ponudi faktora proizvodnje u

različitim zemljama onaj uzrok koji dovodi do razlika u relativnim cijenama faktora u

različitim zemljama. Na kraju, iste tehnologije uz različite cijene faktora dovode do

razlika u relativnim cijenama proizvoda i do međusobne trgovine. Zato je razlika u

relativnoj ponudi faktora koja dovodi do razlike u relativnim cijenama faktora i cijenama

proizvoda prikazana duplom linijom na Slici 5.3.

Primjetno je da H–O model ne zahtijeva, da bi važili rezultati koji iz njega slijede, da

ukusi, raspodjela dohotka i tehnologija budu potpuno isti u dvije zemlje. Sve što se traži

jeste da oni budu slični u najširem smislu. Pretpostavke o jednakim ukusima, raspodjeli

dohotka i tehnologiji pojednostavljuju izlaganje i grafičku ilustraciju teorije.

12

4.3 Teorema o izjednačavanju cijena faktora

Polazeći od pretpostavki koje su navedene, teoremu o izjednačavanju cijena faktora

(H–O–S) možemo formulisati na slijedeći način: Međunarodna trgovina dovst šće do

izjednačavanja relativnih i apsolutnih prinosa na homogene faktore proizvodnje u

različitim zemljama. Na taj način međunarodna trgovina predstavlja supstitut

međunarodne mobilnosti faktora.

Ovo znači da će međunarodna trgovina dovesti do toga da nadnice za homogeni rad (tj.,

rad iste obuke, kvalifikacija i produktivnosti) budu iste u svim zemljama koje trguju.

Analogno, međunarodna trgovina će dovesti da prinosi na homogeni kapital (tj., kapital

iste produktivnosti i rizika) budu isti u svim zemljama koje su uključene u trgovinu.

Drugim riječima, međunarodna trgovina će dovesti do jednakosti w u Zemlji 1 i Zemlji 2;

analogno, ona će dovesti i do jednakosti r u obje zemlje. I relativne i apsolutne cijene

faktora će se izjednačiti.

Iz navedenog znamo da je, uz odsustvo trgovine, relativna cijena proizvoda X niža u

Zemlji 1 nego u Zemlji 2 jer je relativna cijena rada, ili stopa nadnica, niža u Zemlji 1.

Kada se Zemlja 1 specijalizuje za proizvodnju proizvoda X (R intenzivan proizvod) i

smanji svoju proizvodnju proizvoda Y (K intenzivan proizvod), relativna tražnja za

radom raste dovodeći do porasta nadnica (w), dok se relativna tražnja za kapitalom

smanjuje, dovodeći do pada kamatne stope (r). Tačno suprotno dešava se u Zemlji 2.

Drugim riječima, uz postojanje trgovine, sa specijalizacijom Zemlje 2 za proizvodnju Y i

opadanjem proizvodnje X, njena tražnja za R opada, što dovodi do pada w, dok tražnja za

K raste, što dovodi do porasta r. Da rezimiramo, međunarodna trgovina dovodi do porasta

w u Zemlji 1 (zemlja sa niskim nadnicama) i do pada w u Zemlji 2 (zemlja sa jeftinim K),

smanjujući na taj način razlike u r između zemalja, koje su postojale prije trgovine. Ovo

dokazuje da međunarodna trgovina teži da smanji razlike u w i u r između zemalja, koje

postoje prije njenog otvaranja. Možemo poći korak dalje da bi pokazali da međunarodna

trgovina ne samo da teži da smanji međunarodne razlike u prinosima homogenih faktora,

već da će, u stvari, dovesti do potpunog izjednačavanja relativnih cijena faktora kada su

zadovoljene sve učinjene pretpostavke. Ovo je tako jer sve dok se relativne cijene faktora

razlikuju, razlikuju se i relativne cijene proizvoda i trgovina nastavlja da se širi. Ali

13

širenje trgovine smanjuje međunarodne razlike u faktorskim cijenama. Dakle,

međunarodna trgovina nastavlja da se širi sve dok se relativne cijene proizvoda potpuno

ne izjednače, što znači da su relativne cijene faktora takođe postale jednake u dvije

zemlje.

5. EMPIRIJSKI TEST HEKŠER-OLINOVE TEOREME

U ovom odjeljku predstavljaju se rezultati empirijskih testova Hekšer–Olinovog modela i

daje se njihova ocjena. Prije nego što se prihvati kao teorija, model mora biti uspješno

empirijski testiran. Ukoliko je model u suprotnosti sa empirijskom evidencijom on mora

biti odbačen i mora se skicirati alternativni model. U slijedećem dajemo rezultate

prvobitnog empirijskog testa Hekšer–Olinovog modela koji je sproveo Vasilij Leontijev

(Wassily Leontief). Pošto se činilo da ovi rezultati protivriječe modelu, učinjeni su brojni

pokušaji da se oni pomire sa modelom.. U navedenom tekstu razmatramo situaciju koja

se naziva reverzibilnost faktorske intenzivnosti koja, ukoliko bi bila preovlađujuća,

takođe dovodi do odbacivanja Hekšer–Olinovog modela. Međutim, empirijski testovi

ukazuju da ovo nije vrlo česta pojava u stvarnom svijetu.

5.1 Empirijski rezultati – paradoks Leontijeva

Prvi empirijski test Hekšer–Olinovog modela sproveo je Vasilij Leontijev 1951. godine

koristeći podatke za SAD za 1947. godinu. Pošto su u tadašnjem svijetu SAD bile zemlja

koja je izrazito K – obilna, Leontijev je očekivao da će dobiti rezultat da ona izvozi

proizvode koji su K – intenzivni, a da uvozi proizvode koji su R – intenzivni.

Za ovaj test Leontijev je koristio input – autput tabele privrede SAD da bi izračunao

količinu rada i kapitala unutar “reprezentativne korpe” izvoza u uvoznih supstituta SAD

koja je vrijedila 1 milion dolara u 1947. godini. (Input–autput tabela pokazuje porijeklo

i namjenu svakog proizvoda u privredi. Sam je Leontijev značajno doprinijeo razvoju ove

nove tehnike analize za šta je dobio Nobelovu nagradu 1973. godine.)

14

Treba primijetiti da je Leontijev ocijenjivao K/R za uvozne supstitute privrede SAD, a ne

za njen uvoz. Uvozni supstituti su proizvodi, kao što su automobili, koji Sjedinjene

Države proizvode kod kuće, ali ih i uvoze iz inostranstva (zbog nepotpune specijalizacije

proizvodnje). Leontijev je bio prinuđen da koristi podatke SAD za uvozne supstitute zato

što mu nisu bili na raspolaganju proizvodni podaci o inostranstvu. Međutim, Leontijev je

ispravno rezonovao da čak i ako su uvozni supstituti u SAD veće K – intenzivnosti od

stvarnog uvoza (zato što je u SAD K bio relativno jeftiniji nego u inostranstvu), oni bi još

uvijek morali biti manje K – intenzivni od izvoza SAD ukoliko je Hekšer–Olinovog

model istinit. Naravno, upotreba podataka za uvozne supstitute SAD, umjesto inostranih

podataka za stvarni uvoz SAD, takođe iz obračuna eliminiše proizvode, poput kafe i

banana, koji se uopšte ne proizvode u Sjedinjenim Državama.

Rezultati Leontijevljevog testa bili su zapanjujući. Uvozni supstituti SAD bili su za oko

30 procenata K – intenzivniji od izvoza SAD. Drugim riječima, izgleda da su Sjedinjene

Države izvozile R – intenzivne proizvode, a uvozile K – intenzivne proizvode. To je

suprotno onome šta predviđa Hekšer–Olinov model i postalo je poznato kao paradoks

Leontijeva (vidjeti Studiju slučaja 5 – 7). U istoj studiji Leontijev je pokušao da objasni

svoje rezultate, a ne odbacujući H–O model. On je tvrdio da ono što je dobio predstavlja

optičku iluziju: pošto je u 1947. rad u SAD bio oko tri puta produktivniji od rada u

inostranstvu, Sjedinjene Države su stvarno bile R – obilna zemlja što bi se vidjelo ako bi

pomnožili radnu snagu SAD sa tri i uporedili dobijenu cifru sa raspoloživim kapitalom

zemlje. Zbog toga je jedini odgovarajući nalaz da izvoz SAD bude R – intenzivan u

poređenju sa uvoznim supstitutima SAD. Objašnjenje nije prihvatljivo i kasnije je sam

Leontijev od njega odustao. Razlog je u tome da dok je rad u SAD definitivno bio

produktivniji od rada u inostranstvu (mada je množenje sa tri koje je upotrebio Leontijev

bilo u mnogo čemu arbitrarno), isto važi i za kapital u SAD. Zbog toga je i rad u SAD i

kapital u SAD trebalo pomnožiti sa istim koeficijentom pa bi relativna obilnost kapitala

u Sjedinjenim Državama ostala na manje više istom nivou.

Na sličan način je netačno drugo objašnjenje koje je polazilo od pretpostavke da su ukusi

u SAD bili toliko pristrasni u prilog K – intenzivnim proizvodima da je to za rezultat

imalo više relativne cijene tih proizvoda u Sjedinjenim Državama. Zbog toga je trebalo

da SAD izvoze relativno R – intenzivne proizvode. Razlog zašto ovo objašnjenje nije

15

prihvatljivo je u činjenici da je poznato da su ukusi slični u različitim zemljama. Studija

koju je izveo Hotaker (Houthakker) 1957. o obrascima potrošnje domaćinstava u mnogim

zemljama dala je rezultat da je dohodovna elastičnost tražnje za hranom, odjećom,

stanovanjem i ostalim klasama dobara upadljivo slična u različitim zemljama. Kao

posljedica toga ovo objašnjenje paradoksa Leontijeva koje je zasnovano na razlikama u

ukusima takođe je neprihvatljivo.

5.2 Objašnjenje paradoksa Leontijeva i drugih empirijskih testova H–O modela

Jedno od mogućih objašnjenja paradoksa je to što je 1947. godina, koju je Leontijev

koristio u svom testu, bila isuviše blizu Drugom svjetskom ratu da bi bila reprezentativna.

Sam Leontijev je odgovorio na ovu kritiku ponavljajući svoju studiju 1956. koristeći

input–autput tabelu za privredu SAD iz 1947. ali sa podacima o trgovini iz 1951. (1951.

obično se uzima kao godina kojom se obilježava poslijeratna rekonstrukcija privrede.)

Ova analiza je pokazala da je izvoz SAD bio za samo 6 procenata R – intenzivniji od

uvoznih supstituta SAD. Leontijev je smanjio paradoks, ali ga nije eliminisao.

Opštiji izvor pristrasnosti je taj što je Leontijev upotrijebio dvofaktorski model (R i K),

apstrahujući od drugih činilaca kao što su prirodni resursi (zemlja, klima, mineralna

ležišta, šume, itd.). Međutim, proizvodi mogu biti intenzivni po prirodnim resursima pa je

klasifikacija po tome da li su K ili R intenzivni (sa dvofaktorskim modelom), sasvim je

jasno, neodgovarajuća. Osim toga, mnogi proizvodni procesi u kojima se koriste prirodni

resursi – kao što je dobijanje uglja, proizvodnja čelika i poljoprivredna proizvodnja –

takođe zahtijevaju veliku količinu fizičkog kapitala. Zbog toga zavisnost SAD od uvoza

brojnih prirodnih resursa može da pomogne kod objašnjavanja velike kapitalne

intenzivnosti u industrije sa konkurentskim uvozom.

Carinska politika SAD predstavlja još jedan izvor pristrasnosti u studiji Leontijeva.

Carina nije ništa drugo do porez na uvoz. Kao takva, ona smanjuje uvoz i stimuliše

domaću proizvodnju uvoznih supstituta. U studiji iz 1956, Kravis je pronašao da su

industrije SAD koje su bile pod najvećom zaštitom bile R – intenzivne industrije. Ovo je

16

obrasce trgovine činilo pristrasnim i smanjivalo je radnu intenzivnost uvoznih supstituta

u SAD, doprinoseći na taj način postojanju paradoksa Leontijeva.

Vjerovatno je najznačajniji izvor pristrasnosti bila činjenica da je u svom mjerenju

kapitala Leontijev uključio samo fizički kapital (kao što su mašine, ostala oprema,

zgrade, i tako dalje) potpuno ignorišući ljudski kapital. Ljudski kapital odnosi se na

obrazovanje, treninge za posao, zdravlje koje imaju radnici, na sve ono što povećava

njihovu produktivnost. Implikacija je ta da, pošto je u SAD u radnicima ovaploćeno više

ljudskog kapitala nego što je to slučaj u inostranstvu, dodajući komponentu ljudskog

kapitala fizičkom kapitalu, izvoz SAD postaje K – intenzivniji u odnosu na uvozne

supstitute SAD. (Radi pravednosti prema Leontijevu, moramo reći da je analiza ljudskog

kapitala postala u potpunosti razvijena i moderna tek nakon radova Shultza 1961. i

Beckera 1964.)

Donekle srodan ljudskom kapitalu je i uticaj istraživanja i razvoja (I&R, R&D) na izvoz

SAD. Kapital “znanja” koji je rezultat I&R dovodi do porasta vrijednosti autputa koji je

dobijen iz datog stoka kapitalnih i ljudskih resursa. Čak i površna zapažanja pokazuju da

je veći dio izvoza SAD I&R intenzivan i intenzivan prema kvalifikacijama rada. Prema

tome, ljudski kapital i kapital znanja važni su prilikom razmatranja determinanti obrazaca

trgovine privrede SAD. To nije razmatrano od strane Leontijeva u njegovoj studiji.

Najvažnija među brojnim empirijskim studijama, koje su slijedile pristup preko ljudskog

kapitala, bila je ona koju su preduzeli Kravis, Kreesing, Kenen i Boldvina. U dvije studije

koje su objavljene 1956, Kravis je dobio rezultat da su nadnice u izvoznim industrijama

SAD u 1947. i 1951. bile oko 15 procenata više nego nadnice u industrijama sa

konkurentskim uvozom u SAD. Kravis je ispravno tvrdio da su više nadnice u izvoznim

industrijama SAD predstavljale odraz veće produktivnosti i ljudskog kapitala koji je

ovaploćen u izvozu SAD u odnosu na uvozne supstitute SAD.

U studiji iz 1966, Keesing je dobio rezultat da je u 1957. izvoz SAD bio intenzivniji po

kvalifikacijama od izvoza devet drugih industrijskih zemalja. Ovo je odražavalo činjenicu

da su Sjedinjene Države imale najuvježbaniju radnu snagu u kojoj je ovaploćeno više

ljudskog kapitala nego u drugim zemljama.

Ostalo je na Kenen-u da u studiji iz 1965. dā stvarne procene ljudskog kapitala koji sadrži

izvoz SAD i proizvodi kojima konkuriše uvoz, doda ove procjene zahtijevima za fizičkim

17

kapitalom, a zatim da ponovo izračuna K/R za izvoz SAD i uvozne supstitute SAD.

Koristeći podatke za 1947. i ne isključujući proizvode sa značajnim sadržajem prirodnih

resursa (poput prvobitne studije Leontijeva), Kenen je uspeo da eliminiše paradoks

Leontijeva.

U studiji iz 1971. godine, Boldvin je ažurirao studiju Leontijeva tako što je

upotrebio input–autput tabelu SAD za 1958. i upotrebio podatke o trgovini za 1962.

Boldvin je pronašao da isključenje industrija prirodnih resursa nije dovoljno za

eliminaciju paradoksa sve dok se ne uključi i ljudski kapital (videti Studiju slučaja 5 – 7).

Međutim, paradoks ostaje za zemlje u razvoju i Kanadu. Slični paradoksalni rezultati

nastaju i ukoliko se upotrebe podaci za druge zemlje. U studiji iz 1977. Branson i

Monoyios takođe pokreću neka pitanja o svrsishodnosti kombinovanja ljudskog i fizičkog

kapitala u jedinstvenu mjeru sa ciljem testiranja H–O modela.

U radovima objavljenim 1980. i 1984. godine, Leamer tvrdi da u multifaktorskom svijetu

treba da poredimo stopu K/R u proizvodnji nasuprot potrošnji prije nego li izvoz nasuprot

uvozu. Uzimajući ovakav pristup prema podacima Leontijeva za 1947, Leamer (1984) je

pronašao da je stopa K/R sadržana u proizvodnji SAD zaista bila veća od one koju sadrži

potrošnja SAD, pa tako paradoks nestaje. Ovo je bilo potvrđeno studijama Sterna za

1981. i Maskusa za 1972. kao i studijom Salvatore-a i Barazeh-a za svaku godinu od

1958. do 1981, pod uslovom da se isključe industrije prirodnih resursa.

Međutim, u studiji iz 1987. godine, Bowen, Leamer i Sveikauskas, upotrijebljavajući

kompletniji model sa cross-section podatcima o trgovini, zahtijevima za faktorskim

inputima i faktorskoj raspoloživosti za 27 zemalja, 12 faktora (resursa) i brojnim

proizvodima našli su da je H–O model trgovine bio podržan samo u, otprilike, polovini

slučajeva. Činilo se da je zadat razoran udarac valjanosti H–O modela. Međutim,

istraživanja koja su uslijedila dala su podršku nekim ograničenim oblicima H–O modela

trgovine. U studiji iz 1993, Brecher i Choudhri pronašli su proizvodnju koja svjedoči u

prilog H–O modela za slučaj trgovine između SAD i Kanade; u studiji iz 1994. Wood-a

daje se podrška za H–O model trgovine između razvijenih i nerazvijenih zemalja

zasnovane na razlikama u njihovoj relativnoj raspoloživosti kvalifikacija i zemlje, a isto

čini i studija Svjetske banke iz 1995. (vidjeti Studiju slučaja 5 – 8). Dodatni dokazi u

prilog podršci H–O modelu trgovine prerađevinama između najvećih industrijskih

18

zemalja takođe su dati u studiji iz 1996. od James-a i Elmslie-a, i, nešto šire shvaćeni, ali

još uvijek kvalifikovani, od strane Leamer-a (1993, 1995) i Wood-a (1997).

Ubjedljiviji dokazi u prilog valjanosti uslovnih ili ograničenih oblika H–O teorije dolaze

iz radova novijeg datuma. Koristeći podatke na osnovu velikog uzorka razvijenih i

nerazvijenih zemalja u periodu 1970–1992. i dozvoljavajući razlike u tehnologijama

između zemalja, Harrrigan i Zakrajsek (2000) pokazuju da faktorska raspoloživost zaista

objašnjava komparativne prednosti. Shott (2001, p. 686) daje “snažnu podršku za H–O

specijalizaciju”

19

6. ZAKLJUČAK

Ohlinova teorija međunarodne trgovine, s teorijom Eli Heckshera, poznata kao H-O

teorija, uvodi novo tumačenje temeljnih pokretača međunarodne ekonomije. Ona

integrira dijelove relativnih cijena sa dijelovima tržišnih impulsa, što predstavlja osnovu

opće ekonomske ravnoteže u međunarodnoj ekonomiji.

Empirijskim istraživanjem H-O teorije, W. Leontief (Leontiefljev paradoks) je tvrdio da

SAD kao zemlja u kojoj je kapital obilan proizvodni faktor, izvozi radno intenzivna

dobra, a uvozi kapitalno intenzivna dobra.

Problematiku izjednačavanja cijena faktora proizvodnje u međunarodnoj razmjeni

upotpunio je P. Samuelson. Analizirajući dvije zemlje, dva dobra, dva proizvodna

faktora čije su relativne veličine u pojedinim zemljama različite, jednake proizvodne

funkcije u obje zemlje, konstantne troškove, potpunu konkurenciju i slobodnu trgovinu,

te jednake ukuse potrošača u obje zemlje, Samuelson je dokazao potpuno izjednačavanje

cijena u međunarodnim relacijama.

20

7.LITERATURA

http:// www.ita.doc.gov/td/industry/otea

http:// www.un.org/unsd

Prof. Dr. Zorka Grandov „Međunarodna ekonomija i globalizacija”

21