IVAN MUIHRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA

BIBLIOTEKAPOVJESNICE HRVATA

3UREDNIK:

Prof. Milan Ivanievi

ZA NAKLADNIKE:Josip Botteri

Zoran Bokovi

RECENZENTI I. IZDANJA:Dr. sc. Denis Alimov, Sveuilite u Sankt Peterburgu (Rusija)

Dr. sc. Danijel Dzino, Sveuilite u Adelaide (Australia)Prof. dr. sc. Darko Gavrilovi, Novi Sad

Prof. dr. sc. Ivan Juri, ZagrebDr. sc. fra Bazilije Pandi, Zagreb

Prof. dr. sc. Ivo Rendi Mioevi, Rijeka Akademik Radoslav Rotkovi, Herceg Novi

LEKTOR: Mario Blagai

KOREKTURA: Vesela Romi

PRIPREMA ZA TISAK: ACME

PRIJELOM KNJIGE: Marko Grgi

FOTOGRAFIJA NA KORICAMA: Spomen bana Branimira s hrvatskim etnonimom na arhitravu i zabatu

predromanike crkve na Crkvini u opotu kod Benkovca. Snimio Zoran Alajbeg, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu

FOTOGRAFIJE U KNJIZI:Branimirov natpis iz Mua

Snimio: Filip Beusan, Arheoloki muzej u Zagrebu

SVE OSTALE SLIKE U KNJIZI: Zoran Alajbeg, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu

POVIJESNE KARTE IZRADIO: Tomislav Kaniki, Zagreb

Ivan Mui, iovska 2, 21000 Splitimuzichr@yahoo.de

www.muzic-ivan.info

Pripremu i tiskanje dopunjenoga izdanja ove knjige u potpunosti su pomogli gospoda:Ivan Kapetanovi (Ljubljana - Split), Josip Petrovi (Zagreb),

Zvonimir Pulji (Split) i Ante Sanader (Split)

HRVATSKA POVIJESTDEVETOGA STOLJEA

DRUGO DOPUNJENO IZDANJE

NAKLADA BOKOVISPLIT2007

IVAN MUI

MATICA HRVATSKAOGRANAK SPLIT

eni Vlasti

7S A D R AJ

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU MUIEVE KNJIGE HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA (MARIN ZANINOVI) . . . . . . . . . . . 9

PROSLOV UZ PRVO IZDANJE KNJIGE HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA IVANA MUIA (DANIJEL DZINO) . . . . . . . . . . . . . . . . 19

UVOD O STAROSJEDITELJIMA KAO ETNIKOM TEMELJU HRVATSKE ETNOGENEZE . . . . 31

I. JAPODI, LIBURNI I DALMATI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33

II. VLADAVINA GOTA NA TERITORIJU LIBURNIJE I DALMACIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51

III. DOSELJENJE SKLAVINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

IV. NASTAVLJANJE KONTINUITETA KULTURE BALKANSKO-DINARSKIH STAROSJEDITELJA I POSLIJE DOSELJAVANJA DIJELA DRUGIH ETNOSA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87

HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA . . . . . . . . . . . . . 121

I. PRVOBITNI SMJETAJ HRVATA NA LIBURNIJSKOM TERITORIJU I FRANAKO OVLADAVANJE LIBURNIJOM I DALMACIJOM. . . . . . . . . . . 139

II. SJEDINJENJE LIBURNIJE I DALMACIJE 818. I OSLOBOENJE HRVATA OD FRANAKOG VRHOVNITVA DO 839. GODINE . . . . . . . . . 157

III. HRVATSKI KRALJEVI TRPIMIR, KREIMIR I MIROSLAV . . . . . . . . 171

IV. HRVATSKI BANOVI U DRUGOJ POLOVINI IX. STOLJEA . . . . . . . . . 1891. DOMAGOJ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1892. ZDESLAV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193

83. BRANIMIR. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1954. MUTIMIR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205

V. POKATOLIAVANJE ARIJANSKIH HRVATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209

VI. OSTACI KULTA PREDKRANSKOGA BOGA VIDA NA TERITORIJU HRVATA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231

PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247

I. STARA ILI BIJELA HRVATSKA I DOSELJENJE HRVATA OKO 639. GODINE PREMA SPISU DE ADMINISTRANDO IMPERIO . . . . . . . . . . . . . . 249

II. DOSELJENJE ARIJANSKIH GOTA, KOJI SU UISTINU SKLAVINI U RIMSKU DALMACIJU, A POSEBNO NA TERITORIJ LIBURNIJE, I NJIHOVO SUIVLJENJE SA STAROSJEDIOCIMA PREMA VRELIMA TOME ARHIAKONA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265

DODATAK O ARIJANIZMU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275

III. AVARI, PROTOBUGARSKO OSOBNO IME I HRVATSKI ETNONIM . . . . 277

IV. SABOR NA DUVANJSKOM POLJU U DRUGOJ POLOVINI IX. STOLJEA PREMA LIBELLUS GOTHORUM . . . . . . . . . . . . . . . . . 295

DODATAK O VLASIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315

BIBLIOGRAFIJA VRELA I POSEBNO KORITENIH RADOVA . . . . . . . . . . . . . . . 321

UMJESTO POGOVORA PRVOME IZDANJU (DENIS ALIMOV). . . . . . . . . . . . . . 331

KAZALO OSOBA (NADA VRSALOVI) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 335

KAZALO AUTORA (NADA VRSALOVI) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339

POPIS SLIKA I KARATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 351

KRATICE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353

O AUTORU IVANU MUIU (VLADO NUI) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 355

9PREDGOVOR DRUGOM IZDANJUMUIEVE KNJIGE HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA

Ivan Mui dodao je, nizu svojih knjiga, i ovu najnoviju Hrvatsku povijest devetoga stoljea. Roen je 1934. u Solinu, prepunom povijesti i njenih spomenika i tu je upijao bez sumnje veliajnu prolost od naj-mlaih dana. Zavrio je Klasinu gimnaziju u Splitu, jednu od elitnih hr-vatskih obrazovnih ustanova. Studij prava diplomirao je u Zagrebu 1958. godine. Ve kao mladi strunjak objavio je studije, koje su izazvale iro-ku panju javnosti. Bila su to Razmatranja o povijesti Hrvata 1967., ko-joj je slijedila Hrvatska politika i jugoslavenska ideja 1969. Djelomino otapanje najrigidnijeg totalitarizma u "jugoslovenskoj" varijanti, nakon pada sveprisutne udbake strahovlade Aleksandra Rankovia, omogui-lo je pristup i nekim zabranjenim temama nae povijesti. Pa ipak, bilo je prerano i sjeam se kako su na ove knjige reagirali juni i sjeverni hrvatski unitaristi, pa se na kraju u debatu umijeali i Centralni komitet SK BiH, Okruni javni tuilac Ljubo Prvan u Vjesniku i drugi. Od tada Mui nosi ig ovjeka opasnog po federalni javni red. Mraz Hrvatskog proljea i svih iluzija koje je pobudilo dohvatio je i Muia i podvrgnuo ga sudskom progonu koji je trajao od poetka 1972. do jeseni 1975., kada je apsurd te optube sagledan, pa je optueni od Vrhovnog suda u Zagre-bu bio osloboen zbog "pomanjkanja dokaza". Bilo bi dobro pretiskati te knjige sa svim njihovim odjecima i optubama, jer su one dobri doku-menti u kakvom smo drutvu i vremenu ivjeli. Tim vie to i danas ima onih, koji nam prodaju tu "jugoslovensku unitaristiku idilu i maglu" kao neko idealno vrijeme za na narod. Mui bi uinio dobro djelo, kad bi obradio ta zbivanja, kako bi mladi ljudi, a pogotovo oni, koji e ui u ta prouavanja, doznaju kako je to izgledalo. Sudionici totalitarizma stare i umiru i oni koji to znaju i mogu, duni su zabiljeiti za budue nara-taje kako nas je pritiskao. Sjeam se i sam mnogih primjera, a posebno Kerubina egvia. On je bio dobar ovjek i vrstan znanstvenik, iju sam sjajnu knjigu o Tomi Arhiakonu Splianinu, u izdanju Matice hrvatske

10

1927. proitao u gimnaziji. Nikada neu zaboraviti zaprepatenje koje sam osjetio, kada sam na studiju u Zagrebu nakon 1950. doznao da su ga nai boljeviki barbari ubili u njegovoj 85. godini uguivi ga elje-znom icom, jer se davne 1937. bio usudio pisati o gotskoj komponenti u etnogenezi Hrvata. Eto, to je bilo bavljenje znanou u "jugoslovenskoj idili", koja je unitila I. Pilara, M. uffl aya, I. Guberinu i tolike druge pisce, pjesnike, knjievnike, profesore i novinare, nestale u tamnicama Ozne i Udbe.

Srea je da je Mui doao na javnu scenu, kada ovakve barbarske egzekucije bivaju rjee, jer da je djelovao desetljee ranije, pitanje ka-kva bi ga sudbina bila zadesila. On naime u svojim djelima rui broj-ne zabrane i raiava pojmove. Doivljavam ga kao kolegu po struci, iako sam malo drukije, arheoloke grane. Novo djelo, koje nam je po-klonio, bavi se ranim i kljunim stoljeem hrvatske povijesti. To deve-to stoljee je, kao i u ostaloj Europi, vrijeme oblikovanja niza sastojnica bilo narodnosnih, bilo teritorijalnih, koje vie-manje sainjavaju i nae dananje odrednice. Ovakve knjige, koliko je meni poznato, trenutano nema u naoj historiografi ji, pa je i te kako dobrodola. U naoj "slu-benoj" historiografi ji ponekad nailazimo na svjesno izbjegavanje nekih tema. Nekad su to bila razliita ideoloka polazita, ega ima i danas, zatim razliiti oblici autocenzure i sline pojave, svojstvene malim sre-dinama a pogotovo u drutvima totalitarnih okvira u kojima smo ivjeli pola stoljea. Neki elementi tih pozicija imaju svoje korijene i u ranijim dravnim okvirima kako maarsko-austrijskim tako i u jugoslavensko-kraljevskim, da ne spominjemo komunizam.

Ivan Mui je pravnik i u naoj tradiciji su brojni pravnici bili povje-sniari kao na primjer Josip Alaevi, Ivan Strohal, Nikola Tomai, Antun Dabinovi, Lujo Margeti, Marko Kostreni (Muiev profesor hrvatske povijesti na Pravnom fakultetu u Zagrebu), ali i drugi. Mui je Solinjanin i Splianin, uenik jedne od poznatih klasinih gimnazija u Hrvatskoj. Od djetinjstva je bio okruen povijeu i njenim spomenicima koji u njegovu kraju idu u svjetski vrh, to ga je od tih ranih dana zanimalo i privlailo. Mene je na pr. kao djearca u osnovnoj koli u Hvaru zanimalo to pie na latinskim natpisima u naoj Stolnici, to se tu krije i to znai. Bilo mi je pomalo tajanstveno, kao i mnogoto drugo u djetinjstvu i elio sam to upoznati. Sve to i odrastanje u stoljetnoj kui i po ulicama sa starim pala-ama, crkvama i tvravama dovelo me do arheologije. Odavno je poznato,

11

da ovjekovo podrijetlo, dobrim dijelom, odreuje i njegovu kasniju ljud-sku osobnost. Stoga nas ne udi, da se to dogodilo s naim plodnim povje-snikom i publicistom.

Ovo je trebalo rei nasuprot nekim primjedbama na poetne radove kolege Muia. Svojim knjigama on je dao primjer kako se radi i ovom najnovijom knjigom jo jednom pokazao svoju znanstvenu zrelost i i-rinu koja imponira, kojom razmie obzore nae davne prolosti. Svojim brojnim raspravama on je ve i ranije potaknuo pripadnike povijesne struke da i sami priu obradi nekih problema, to se i vidi u odreenom broju novih publikacija.

U naoj je historiografi ji trajno prisutno sloeno pitanje o seobi Hr-vata, njihovom podrijetlu i pravcima kretanja. Dvije su temeljne postav-ke i odrednice: Kako su i kada Hrvati doli u ove krajeve, trajanje tih se-oba, a s druge strane imbenik autohtonosti, koja je naglaenija nego li to smo to nekada mislili, kako to zastupa i potanko obrazlae Ivan Mu-i. Ove ranosrednjovjekovne seobe su jedno od najsloenijih pitanja europske povijesti, jer su izmijenile narodnosnu sliku mnogih zemalja i predjela. esto su bile razorne, ostavljajui za sobom pusto i prazninu, da bi pojedine naknadne i mirne simbioze stvarale nove temelje za slije-dea stoljea. To nisu bile velike skupine ljudi, ali kada su djelovale bile su dobro vojniki organizirane. Najee su to bile konjanike zajednice, koje su to predvodile, jer je konj u tim vremenima, kao uostalom sve do izuma kojekakvih samopokretnih strojeva modernog doba, bio glavno sredstvo vojnike strategije. Na pr. poznati narod razornih Vandala, ko-jih je prema vrelima moglo biti oko 35.000, poetkom V. stoljea napra-vio je strah i trepet po itavoj Europi kuda su prolazili, dok se nisu pre-bacili u Afriku, gdje su na kraju nestali. Galijom tj. Francuskom su pro-li skupa sa sarmatskim Alanima, koji su ostavili spomen u imenu grada Alenona, poznatog po svojim ipkama. Od vremena cara Valerijana, od sredine III. stoljea do Dioklecijana i Julijana Apostata sredinom IV. sto-ljea trajali su ratovi rimske drave s monim germanskim plemenom Alemana. Oni su preli Rajnu u drugoj polovini III. stoljea i poinili takva pustoenja po Galiji, te su se toliko usjekli u zajedniko sjeanje njenih stanovnika da Francuzi Nijemce i danas zovu Alemani les Alle-mands. A tijekom cijele antike oni su bili samo dio germanskoga naroda. Danas samo engleski jezik naziva Nijemce Germanima. To je jedan od zanimljivijih primjera kako nastaju imena naroda. Alemani su ratovali i

12

zajedno s Francima, koji su na kraju pokorili itavu Galiju i dali joj svoje germansko franako ime u drugoj polovini V. stoljea. Kao i dalmatinska obala i juna Galija, koju su Rimljani zvali provincia Romana, slubeno je bila Galia Narbonensis, ula je izravno iz antike u srednji vijek. Bila je jedna od najprivlanijih rimskih pokrajina stjecite bogatih Italika i jako romanizirana s cvatuim gradovima. Moramo spomenuti Istone i Za-padne Gote, Ostrogote i Vizigote, koji lutaju Europom od kraja IV. i tije-kom VI. stoljea, od Krima do Hispanije ugroavajui Rim i kasniji Bi-zant. Stvaraju monu dravu u Italiji, s prijestolnicom u Ravenni, iji je dio bila i naa zemlja od 473. 537. godine, kada ih je porazio car Justi-nijan. U tome njihovu boravku u naim krajevima od oko 60 godina mir je bio nekih 37 godina, a ostalo je proteklo u ratovanju. Kada su izgubili dravu u krvi i pokolju nestali su iz povijesti i pretopili se u druge naro-de, pa tako i u nama ima njihovih gena. Bugari i Maari su takoer bili konjaniki narodi, koji su doli neto kasnije s istonih rusko-ukrajinskih stepa i Urala. Meutim, za razliku od ovih prethodnih koji su vie-manje nestali iz povijesti, oni su se nametnuli svojim pokorenim stanovnicima trakim i panonskim Slavenima, davi im svoje ime, stvorivi dravne tvorevine, koje traju i danas. S druge strane imamo zastraujue Hune, koji su tijekom dviju godina dva puta preli na svojim konjima euroa-zijski prostor, doli do kineskoga zida, a kako preko njega nisu mogli, vratili su se natrag u Europu, bili poraeni i pretopili se meu druge ko-njanike narode. To su samo neki od izabranih primjera, koji pokazuju koliko je Europa arena po ovoj fazi svoje rane povijesti i po tolikim seo-bama i sukobima, koji su stvarali njenu dananju sliku. U ovoj panorami rane povijesti i etnogeneza Hrvata je sloena kao i kod drugih europskih naroda, ako ne i sloenija. Od pada Salone u prvoj polovini VII. stoljea (614.?, 639.?) pa do naih narodnih kraljeva Kreimira i Zvonimira i ka-snije, traje jedan proces, koji neke svoje daleke odraze ima i danas u na-oj suvremenoj povijesti. To dokazuje i ova najnovija Muieva knjiga ije emo odjeke, bez sumnje, pratiti i u godinama koje slijede. Mui je hrabro uao u gusti injenica, vrela, knjiga i rasprava sa stotinama na-slova. Iz toga je uspjeno iziao s intrigantnim zakljucima s kojima se moemo ili ne moramo sloiti, ali koji su utemeljeni i ukazuju na nove mogunosti pristupa i rjeavanja stoljetnih rasprava naih povjesniara. U svome uvodnom dijelu Mui je raspravio o ilirskim starosjediocima junoga hrvatskoga prostora, Japodima, Liburnima i Delmatima, zatim

13

je prikazao vladavinu Gota na teritoriju Liburnije i Dalmacije, te preao na doseljenje Sklavina Slavena i zavrio s tekstom o kontinuitetu bal-kansko-dinarskih starosjeditelja i poslije doseljavanja etnosa sa sjevera Europe. U sljedeem teinom dijelu knjige obradio je hrvatsku povi-jest devetoga stoljea. Raspravio je prvobitni smjetaj Hrvata na libur-nijskom podruju i franako ovladavanje Liburnijom i Dalmacijom. Pri-kazao je sjedinjavanje Liburnije i Dalmacije 818. i oslobaanje Hrvata od franakog vrhovnitva do 839. godine. Slijedi vladavina kraljeva Tr-pimira, Kreimira i Miroslava, iju je kraljevsku vlast Mui uvjerljivo dokazao. To posebno vrijedi za Trpimira, prvoga u tome nizu. Logino je iskoristio niz dokumenata koji spominju Trpimira (natpis, darovnice, edadski evanelistar, Gottschalkove zapise i dr.), koji ukazuju na nje-govu vojniku snagu i povijesnu situaciju, koju je znao iskoristiti i okre-nuti sebi na korist. Bio je kljuni imbenik na naoj obali i zaleu u pr-voj polovini IX. stoljea. Druga polovina istoga stoljea u znaku je mo-nih banova Domagoja, Zdeslava, Branimira i Mutimira, koji su ostvarili daljnje jaanje hrvatske drave u igri izmeu Rima, Mletaka i Carigrada. U petom poglavlju raspravlja o pokatoliavanju arijanskih Hrvata, koje ubraja u arijance kao to su to bili i Goti s kojima su se pomijeali. U Pri-lozima na kraju raspravlja teme: o staroj ili Bijeloj Hrvatskoj oko 639. godine prema spisu De administrando imperio cara Konstantina Porfi ro-geneta; o doseljenju arijanskih Gota "koji su uistinu Sklavini" u rimsku Dalmaciju, posebno na teritorij Liburnije i njihovu suivotu sa starosje-diocima prema pisanju Tome Arhiakona; o Avarima, protobugarskom osobnom imenu i hrvatskom etnonimu; te o saboru na Duvanjskom polju u drugoj polovini IX. stoljea prema Libellus Gothorum. Zavrio je do-datkom o Vlasima, starom stanovnitvu u nekim predjelima od Jadrana do Crnoga mora, koji su se u moderno vrijeme nacionalno odredili pre-ma svome vjerozakonu katolikom ili ortodoksnom. Tekst prate zemljo-pisne povijesne karte, koje skupa s kolor snimkama natpisa hrvatskih vladara pomau boljem razumijevanju teksta.

U ovoj svojoj knjizi Mui je temeljito razradio poznata stara vrela od Konstantina Porfi rogeneta, Ljetopisa popa Dukljanina, Kroniku Tome Arhiakona i druge stare tekstove i pisce. On staru problematiku podvr-gava novim procjenama, vrednujui ova i druga vrela kritiki i sa svo-jih originalnih polazita. Fascinira nas broj auktora, koji se bave naom davnom prolou u sadanjem vremenu i to kako domai tako i stranci,

14

koje je Mui sustavno prikupio i vrednovao. esto nas zaude poneke neobine postavke ovih stranaca, koji uz rijetke izuzetke ne poznaju nae auktore, pa esto ni na zemljopis. Mui je sve to dobro obradio i stavio na svoje mjesto. Treba podvui njegovo poznavanje istone, a posebno ruske literature, stare i nove i njeno dobro vrednovanje, to esto izostaje kod strunjaka, koji ne poznaju ovu komponentu historiografi je i ne ko-riste njene rezultate.

Mui je mnoge svoje ranije stranice posvetio autohtonosti Hrvata na njihovu podruju, pa je i ova knjiga na tragu tih nastojanja. Stoga je on paljivo prikazao starije populacije, koje su preivjele na hrvatskim prostorima bilo iz antike bilo iz tekih perturbacija kasne antike i rano-ga kranstva, te sukoba i seoba ranoga srednjeg vijeka. Pokazao je kako sve te skupine ine dio nae etnogeneze.

injenica je da se Hrvati u svojoj najranijoj povijesnoj pojavi na svojoj obali susreu sa stanovnicima obalskih gradova s vrstim jo i an-tikim zidovima od Istre do Skadra. A posebno s onima koji su se nalazili u sredinjim dijelovima ove rane Hrvatske i njene tenje za supremaci-jom, poput Osora, Raba, Zadra, Trogira i Splita u Dioklecijanovoj palai, spasiteljskoj utvrdi nakon pada Salone. Ti su stanovnici doekali novo-dole Hrvate pred svojim vratima i s njima su dalje ivjeli u simbiozama i sukobima tijekom ovih ranih stoljea. Kroati ili Sklabini tu se susreu s Romejima odnosno Romanima, koji govore dalmatinskim jezikom. U tituli hrvatskih vladara, u nizu njihovih isprava, oni su kraljevi Hrvata i Dalmatinaca i Hrvatske i Dalmacije. Klasina je u tome smislu prisega kralja Zvonimira, kada ga je u nedjelju 9. listopada 1076., u bazilici sv. Petra u Solinu okrunio papinski poslanik Gebizon: Ego Demetrius qui et Suinimir nuncupor, Dei gratia Chroatiae Dalmatiaeque dux, te domine Gebizo... sinodali et concordi totius cleri et populi electione de Chroa-torum Dalmatinorum que regni ... sceptrum et coronam investitus atque constitutus rex. (Ja Dmitar koji se zovem i Zvonimir, Bojom milou knez Hrvatske i Dalmacije od tebe gospodine Gebizone... zajednitvom i slogom cjelokupnog klera i naroda izabran vladarom kraljevstva Hrvata i Dalmatinaca... ezlom i krunom obdaren i postavljen kraljem...) U ovoj je formulaciji "Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir..." prof. D. Rendi Mioevi vidio (kako to i Mui prepriava) preitak antikog signuma ili supernomena, za to u antici imamo vie primjera, pa i kod Delmata. Takav je mornar u rimskoj ratnoj fl oti u Mizenu kod Napulja koji se na

15

svome nadgrobnome natpisu naziva: C. Ravonius Celer qui et Bato Sce-nobarbi natione Dalmata CIL X 3618--- 2810, Neapolis, a ima ih jo. Ovaj je natpis zanimljiv, jer pokazuje da se staro i raireno dalmatsko ilirsko ime Baton na latinski prevodi sa Celer, to znai brz.

Zvonimir je dakle, kao i drugi hrvatski knezovi i vladari, kralj Hrva-ta i Dalmatinaca. Mui u ovom dalmatinskom imenu vidi staru dalma-tinsku ili dalmatsku populaciju, koja je i dalje bila, u ovo vrijeme, prisut-na u podruju hrvatske drave. To moemo prihvatiti, jer danas znamo da je prilian, iako preciznije nepoznat, broj staroga stanovnitva prei-vio, pogotovo oni koji nisu bili uz stare antike prometnice, koje su funk-cionirale i u srednjem vijeku. Tako su dakle i Hrvati, kako su to ustvrdili i nai raniji zasluni povjesniari, zatekavi i ostavivi ovdje starosjedi-oce da im slue i prenesu svoja znanja ostvarivali s njima suivot. Sve auktore koji se time bave registrirao je Mui u svojoj knjizi, zaslue-nom panjom strunjaka, koji nastavlja njihov posao opremljen novim spoznajama, odajui im zaslueno priznanje. Ovdje se moram prisjetiti moga dragoga, blage uspomene, profesora Zdenka Vinskoga, koji je u svojim predavanjima i sjajnim raspravama produbio u mnogoemu nae spoznaje kao arheolog i povjesniar. Za ivota je bio jedan od 4-5 vode-ih europskih strunjaka, koji su se bavili jednim od najsloenijih razdo-blja povijesti i arheologije seobe naroda, koji su oblikovali i suvremenu Europu. Njegov je vrijedni student, kao i ja, bio moj vrnjak i dragi ko-lega i prijatelj prof. dr. eljko Rapani, koji je napisao tolike studije o ovome razdoblju nae prolosti. Posebno podvlaim njegovu ve klasi-nu raspravu O kontinuitetu naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku 1980. godine, kojom je anticipirao i radove kasnijih auktora. U svojim dugim i plodnim raspravama s Muiem nali su mnoge dodirne toke, to je i Muia potaknulo u radu, koji mu je to i rado priznao i zahvalio na kra-ju I. izdanja ove svoje knjige. injenica je da Hrvati nastavljaju i zajed-niki sa starosjediocima podiu svoje crkvice na kasnoantikim i rano-kranskim kultnim mjestima u izravnome kontinuitetu, ukapaju svoje mrtve, tuju iste svece i dijele mnogoto drugo, to je Rapani uvjerljivo pokazao.

U prilog ovim Rapanievim i Muievim promiljanjima idu i naj-noviji rezultati antropologije i genetike, koje su na iroka vrata ule i u suvremenu arheoloku znanost s mikrobiologijom, od kojih mnogo oe-

16

kujemo. Ti rezultati idu u prilog zakljucima arheologa i povjesniara, meu nama i Muia. Ja sam arheolog, koji sam se bavio preteno an-tikom i protoantikom u podruju Ilirika, pa sam pored ostaloga napisao i opsene studije o Delmatima ili Dalmatama. U ranosrednjovjekovna razdoblja nisam ulazio, ali uvijek sam bio svjestan mnogih preitaka iz antike koji i danas traju u mnogim etnografskim, folkloristikim i dru-gim tradicijama. Sjetimo se ibenske, drnike i like kape, narodne orna-mentike i drugih i danas prisutnih sastojnica s podruju Delmata. I danas ive imena njihovih naselja i brda u pohrvaenom obliku poput Promone (Promin), Osinium (Sinj), Ninia (Knin), Tilurium (Trilj), Adrion (Dina-ra), Narona (Norin), Salona (Solin) i druga. Prema tome kada prouimo i proitamo Muieve interpretacije o autohtonosti hrvatskih Dalmatina-ca i njihovu udjelu u etnogenezi Hrvata, nema razloga da se ne sloimo s njime. Kao arheologu, meutim, meni su jo uvijek kljuni arheoloki nalazi i dokazi iz ovih ranih vremena, a tu smo praktiki jo na poet-ku. Mnoge je vane ostatke i spomenike prebrisalo neumitno vrijeme, koje sve razara. Kolika su stara groblja nestala ili prekopana, ali ih ima jo, samo ih treba pronai i istraiti. Sretan je na pr. bio nalaz ranog sta-rohrvatskoga groblja kod Stankovaca pri gradnji nove autoceste 2005. godine. S velikom znatieljom oekujemo objavu nalaza kolege prof. Radomira Juria, koji to istrauje. to se tie genetike, njeni su rezul-tati fascinantni, ali osobno smatram da su potrebne jo mnoge potvrde i istraivanja da bi se oblikovala vrsta struktura njena razvitka. Po mome miljenju neki dalekoseni zakljuci ovih istraivanja jo uvijek se kreu u okvirima sjajnih plauzibilnih hipoteza, ali ipak hipoteza. Nema meu-tim, razloga da ne prihvatimo dio spoznaja strunjaka, koji se time bave. Budunost je nema sumnje pred njima.

Kao ovjek koji se bavio pitanjima Delmata u antici, prihvaam, da-kle, prouavanja kolege Muia i drugih strunjaka o naem ranom sred-njem vijeku, te i Delmate ili Dalmate vidim kao jednu od vanih kom-ponenata etnogeneze Hrvata u sredinjem prostoru rane hrvatske drave. Hrvati su meutim, tijekom svoga razvitka sve to asimilirali pod svojim imenom, koje traje i danas. Dalmatinsko ime postaje sinonim hrvatsko-ga. Rekao bih da kasni odraz toga nalazimo u uvenom Rjeniku pet naj-plemenitijih europskih jezika Fausta Vrania iz 1595. godine, koji rije dalmatice prevodi sa hrvatski. Hrvati su jedini narod u Europi zapadno-ga kranstva koji se u bogosluju slui vlastitim jezikom i to tisuu i

17

tri stotine godina prije II. Vatikanskoga sabora. Crkva je kao jezike bo-gosluja priznavala samo latinski, grki i hebrejski. Nadalje Hrvati, kao jo jedan unikum u Europi, koriste tri pisma, latinicu, glagoljicu i svoju varijantu irilice, koji su stari Poljiani zvali "Rvacko pismo". Latinski natpisi hrvatskih vladara i druga epigrafi ka ostavtina, koju je u svojoj monumentalnoj knjizi sjajno obradila moja draga studentica i kolegica Vedrana Delonga, pokazuju kako je ta latintina bila prisutna i u naim ondanjim selima i crkvama Dalmatinske zagore i drugdje. Ovakav kor-pus srednjovjekovnih natpisa svojih vladara nemaju ni vodei europski narodi. U Bakoj pak, na otoku Krku, na jedinstvenoj, glagoljicom pi-sanoj Baanskoj ploi oko 1100. godine, opat Driha naziva Zvonimira "kralj hrvatski". itava je naa obala govorila hrvatskim akavskim je-zikom i to od Kopra do Skadra ve od sedmog stoljea. Kada su Hrvati svojim laama nadzirali svoju obalu bili su najjai. Uspjeno su ratovali s Mleanima, Normanima, Saracenima, raznim gusarima i drugima.

Knjiga Ivana Muia nam pomae razumjeti i doivjeti sve te pro-cese koji nas na svoj nain i danas odreuju. Ona je, moda, u nekim svojim aspektima kontroverzna, ali prava je znanost uvijek takva i stoga poticajna za nove rasprave. Mui uspjeno razmie nae, ponekad na-oblaene, obzore, pa neka njegovo raspravljanje bude poticaj, pogotovo mlaim kolegama, da rado prouavaju ovu nau davnu prolost, kao vre-lo trajnoga nadahnua u plemenitome poslu, kojemu nema kraja.

Prof. dr. sc. Marin Zaninovi

19

Proslovuz I. izdanje knjige Hrvatska povijest devetoga stoljea

Ivana MuiaBITI, INITI I ZNATI:

MULTIETNINOST HRVATSKOG IDENTITETA U RANOM SREDNJEM VIJEKU.

Danas, znanstveno djelo ne moe postojati samo za sebe. Nije vie samo potrebno, ve je dapae neophodno da je djelo jasno odreeno spram postojeih konteksta i suvremenih znanstvenih dijaloga. Kon-tekst je kljuni element u odreivanju prostorno-vremenskih koordina-ta znanstvenog rada, koji mu omoguava da postoji kao takvo, ovdje i sada, ali i da utjee na konstrukciju odreenog kontekstualnog diskursa u budunosti. Znaenje knjige Hrvatska povijest devetoga stoljea Iva-na Muia je da ona evidentno postoji u viestrukim kontekstima koji joj odreuju koordinate u prostoru hrvatske, junoslavenske, ali i nekih od trenutnih tijekova u suvremenoj svjetskoj historiografi ji. Bez obzira na kompleksnu tematiku kojom se ova knjiga bavi, Muiev temeljni argument je jednostavan. On se temelji na preispitivanju dosadanjega slavenocentrinog teorijskog okvira interpretacije povijesti kasne antike i ranog srednjeg vijeka podruja koje danas kognitivno svrstavamo u zapadni/centralni Balkan, te prepoznavanju znaenja koji je autohtona predslavenska populacija imala u tvorbi ranosrednjovjekovnih politikih tvorevina na dananjem hrvatskom prostoru (ali i susjednim prostorima), i kreiranju hrvatskoga srednjovjekovnog identiteta.

Bez obzira na mjestimino staromodniji metodoloki pristup, i raz-dvojenost osnovnog argumenta od komparativnih podruja u post-an-tikoj Europi,1 ime bi Muiev argument bio uklopljen u iri, europski

1 Vidi primjetnu slinost izmeu socijalnih promjena u razliitim dijelovima rimskog Zapada u ovom periodu, K. R. Dark, Civitas to Kingdom: British Political Continu-ity 300-800. Leicester, 1994., posebice str. 235 i dalje.

20

kontekst kulturno-povijesnog trenutka problematike kojom se bavi svo-jim sadrajem, ova knjiga, hotimino ili ne, jest dio trenutano vrlo ak-tualnih znanstvenih trendova u historiografi ji kasne antike i ranoga sred-njeg vijeka. U svom argumentu o znaenju autohtonih, pred-slavenskih identiteta u konstrukciji hrvatskog identiteta, Muieva knjiga postaje dijelom znaajnog dijaloga o dekonstrukciji dosadanje percepcije etni-kih identiteta tijekom seoba naroda krajem antikoga doba, u kojemu se naglaava znaaj autohtonih elemenata i problematizira pitanje etni-kih identiteta barbara koji su migrirali kroz rimski limes.

Posljednja dva desetljea izuzetno su uzbudljivo vrijeme za svakog povjesniara i arheologa, kako antike tako i srednjega vijeka, koji ima sreu da u njemu ivi i stvara. Post-modernistika socio-antropoloka dekonstrukcija koncepata kao to su kultura ili etniki identitet pro-nala je napokon svoje mjesto u metodolokom pristupu interpretacije prolosti, omoguavajui potpuno nove pristupe starim problemima, i nadilaenje postojeih koncepata. Skupni makro-etniki identiteti koji su bili prepoznavani kao Kelti, Germani, Goti, Iliri, ili Slaveni postali su kroz novu interpretaciju Kelti, Germani, Goti, Iliri, Slaveni. Prema tome, ovi se identiteti danas prvenstveno vide kao produkt sim-plifi cirane, kognitivne percepcije pisanih vrela. Oni su nita vie nego subjektivne i anrovske konstrukcije grko-rimsko-bizantske intelektu-alne elite ija su svjedoanstva suvremeni povjesniari i arheolozi do nedavna prihvaali kao objektivne prikaze,2 i vrlo esto ih tumaili kroz interpretativne okvire koji su (ne)svjesno korespondirali s konstrukci-jama modernih nacionalnih identiteta.3 injenica je da se ovdje u stvari

2 Literatura postaje svakom godinom sve obimnija, vidi vrlo informativne radove na-mijenjene irem itateljstvu, ali i strunjacima poput: S. James, The Atlantic Celts: Ancient People or Modern Invention. London, 1999., P. Wells, Beyond Celts, Ger-mans and Scythians: Archaeology and Identity in Iron Age Europe. London, 2001., J. Collis, The Celts: origins, myths & inventions. Stroud, 2003. za antiku; te radove skupljene u W. Pohl, H. Reimitz (eds.), Strategies of Distinction: The Constructi-on of Ethnic Communities, 300-800. Leiden, 1998., i A. Gillett (ed.), On Barbarian Identity: Critical Approaches to Identity in the Early Middle Ages. Turnhout, 2002. za konzervativniji (Pohl/Reimitz) i liberalniji (Gillett) pristup konstrukciji identite-ta u periodu seoba naroda i ranoga srednjeg vijeka.

3 Posebice vidljivo u odnosu arheologije i nacionalizma, usp. M. Daz-Andreu, T. Champion (eds.), Nationalism and archaeology in Europe. London, 1996; P. L. Kohl, Nationalism and Archaeology: On the Constructions of Nations and Reconstructions of the Remote Past. Annual Review of Anthropology 27 (1998), str. 223-246.

21

radi, ne o formiranim narodima ili plemenima, ve o fl uidnim, nestal-nim, socijalnim konstrukcijama koje variraju i restruktuiraju se shodno situaciji i povijesnom kontekstu, odnosno izboru grupe ili pojedinca.4 Ispod fasade monolitnih makro-etnikih identiteta antike i post-antikog doba, izronili su mnogobrojni do sada nezamjetljivi identiteti, snano utjeui na temeljno preispitivanje suvremene percepcije i znanstvene interpretacije povijesnih dogaanja iz ovih perioda.

Osnovica ovih novih pogleda lei u metodologiji koja prihvaa za polazite socio-antropoloko shvaanje identiteta kao fl uidnoga koncepta defi niranoga prvenstveno kroz socijalnu interakciju. Nemogue je u malo rijei iznijeti ak i vrlo tur pregled razliitih vienja i pristupa problemu konstrukcije etniciteta. Stoga bih htio ovdje reinterpretirati, radije nego parafrazirati, Fishmanovo vienje etniciteta kao Biti (Being), initi (Doing) i Znati (Knowing) jer ga vidim relevantnim za ovu problema-tiku.5 Pod Biti trebao bi se vidjeti nesvjesni etnicitet svakodnevnoga ivljenja, subliminalni odnos prema subjektivnoj konstrukciji socijalne stvarnosti, kulturni habitus u kojemu se raamo i ivimo.6 Biti, uzeto samo za sebe, ne moe tvoriti etniki identitet, ali se kroz Biti defi nira percepcija identiteta skupine, koja dijeli osjeaj zajednikoga etnikog identiteta. initi je pak kljuni imbenik tvorbe identiteta, jer se i-niti aktivno dogaa u sadanjosti. initi odslikava s jedne strane in-terakciju s drugim Biti, koja nas time ini svjesnim naega Biti, ali i svjesnim postojanja etnikoga Drugoga u odnosu prema kojemu kon-struiramo identitet. S druge strane, initi ukljuuje virtualno grupno iskustvo bivstvovanja kao Mi, koje konstantno redefi nira etniki iden-titet u sadanjosti.7 Posljednji inilac je Znati i kroz njega se odraava znanje, odnosno sadanja percepcija prolosti etnike skupine, koja objanjava i defi nira percepciju (ali ne i injenino stanje stvari) Biti

4 Na primjer, amalgamacija Sueba i Alemana u zajedniki alamanski identitet, H. J. Hummer, The fl uidity of barbarian identity: the ethnogenesis of Alemmani and Su-ebi. Early Medieval Europe 7 (1998), str. 1-27.

5 J. Fishman, Social theory and ethnography. U: P. Sugar (ed.), Ethnic Diversity and Confl ict in Eastern Europe. Santa Barbara, 1980, str. 84-97.

6 Barthov Cultural stuff odnosno Bourdieovski habitus, F. Barth, Introduction. U: F. Barth (ed.), Ethnic Groups and Boundaries. Bergen, London, 1969, str. 15; P. Bourdieu, Outline of a Theory of Practice. Cambridge, 1977, str. 72 dalje.

7 Barth, cit. dj. (n. 6); R. Jenkins, Rethinking Ethnicity: Arguments and Explorations. London, 1997, str. 53-56.

22

kao nepromjenjive kulturne kategorije. Svojim temeljnim argumentom Hrvatska povijest devetoga stoljea znaajno dotie Biti, initi i Znati dananjega hrvatskog identiteta, i stoga je treba uzeti ozbiljno.

Prvi znaajan kontekst u kojemu ova knjiga postoji je dekonstrukcija percepcije skupnih identiteta iz prolosti, a posebice barbarskih identi-teta koji su nam poznati iz doba seoba naroda. Nakon nedavne temelj-ne dekonstrukcije gotskoga identiteta kao kasno-antike intelektualne konstrukcije koja u stvarnosti nikada nije ostvarivala kohezivnost svog identiteta kao zasebna etnika ili makro-etnika skupina,8 doao je red i na dekonstrukciju postojee percepcije slavenskoga etniciteta. Dosada-nji metodoloki pristup problemu slavenskih seoba nastao je kroz spoj izmeu Kossinna-Childeovske arheologije kultura i sovjetske kole interpretacije etnogenetskog modela.9 Suvremena kritika arheologije kultura,10 odnosno preispitivanje migracionoga11 i etnogenetskog mo-dela povijesno-arheoloke teorijske interpretacije,12 omoguila je vrstu i suvremenu teorijsku podlogu za razvitak novog modela interpretacije

8 P. Amory, People and Identity in Ostrogothic Italy. Cambridge, 1997 i nedavno, fo-kusirajui se na nepouzdanost pisanih vrela A. S. Christensen, Cassiodorus, Jorda-nes and the History of the Goths. Copenhagen, 2002.

9 Za kritiku prijanje interpretacije vidi F. Curta, From Kossinna to Bromley: ethno-genesis in Slavic archaeology. U: Gillett, cit. dj. (n. 2), str. 201-218; Kohl, cit. dj. (n. 3), str., 230-233.

Izuavanje slavenskih seoba u tadanjem jugoslavenskom prostoru takoer je ned-vojbeno egzistiralo u politiki korektnom okviru slavenskih migracija i etnogenet-ske interpretacije, vidi: B. Slapak, P. Novakovi, Is there national archaeology wi-thout nationalism? Archaeological tradition in Slovenia. U: Daz-Andreu, Champi-on, cit. dj. (n. 3), str. 55-56.

10 P. Graves-Brown, S. Jones, C. Gamble (eds.), Cultural Identity and Archaeology: The construction of European communities, London, New York, 1996.

11 D. Anthony, Migration in archaeology: the baby and the bathwater. American Ant-hropologist 92(4) (1990), str. 895-914, objanjavajui povijesnu i pretpovijesnu mi-graciju kao striktno defi niranu socijalnu strategiju odreene socijalne skupine koja migrira, radije nego spektakularno lutanje naroda.

12 C. R. Bowlus, Ethnogenesis Models and the Age of Migrations: A Critique. Austri-an History Yearbook 26 (1995), str. 147-164; A. Gillett, Ethnogenesis: A Contested Model of Early Medieval Europe. History Compass 4, (2006), str. 241-260 naglaa-vajui znaenje izbora i ulogu ne-etnikih identiteta u percepciji identiteta u ovom periodu. U modifi ciranom obliku obogaenim socio-antropolokim instrumentaliz-mom, etnogenetski model, koji u osnovi priznaje sposobnost barbarskih skupina na post-rimskom zapadu da postanu (come into being) etniki identitet kao socio-politiku konstrukciju, jo je uvijek aktualan. Vidi Gillett, str. 241-246.

23

slavenskih seoba. Utjecajni ameriki povjesniar i arheolog rumunjsko-ga podrijetla, Florin Curta nedavno je, na temelju arheolokih dokaza i preispitivanja pisanih vrela, defi nirao Slavene kao puku konstrukciju bizantskih vrela, skupno ime nadjenuto velikom broju razliitih skupi-na koje su prelazile Dunav u VI. stoljeu.13 Slaveni su u ovoj reviziji prijanjih miljenja defi nirani kao iroki kulturni identitet, radije nego etnika kategorija,14 i mogue jedino povezani meu sobom zajednikim slavenskim lingua franca kojim su se sporazumijevali.15

Rastakanje slavenskog identiteta i formiranje regionalnog balkan-skog ili drugih identiteta meu junim Slavenima postaje neizostavni dio svakodnevnoga diskursa na prijelomu XX. i XXI. stoljea.16 Preispitivanje i kritika slavenocentrinoga interpretacionog okvira ranosrednjovjekovne povijesti Balkana postoji ve dulje vremena, i ini se da s vremenom do-bija sve vie podrke u znanstvenim krugovima.17 Mui vjeto izbjegava probleme u koje su se do sada uplitali pobornici nove autohtonosti u Sloveniji, odnosno Bosni i Hercegovini, koji su kritizirali slavenocentrini

13 F. Curta, The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500-700. Cambridge, 2001. Curta kritizira posebice Prokopija i Iordane-sa str. 36-43, ali i De administrando imperio, str. 64-66, to uvelike korespondira s Muievom kritikom glave XXX De administrando imperio u dodatku I. Vidi ta-koer i D. Dzino, Varljivi tokovi slavenskih identiteta. F. Curta: The Making of the Slavs (prikaz knjige). Diadora 22, (u tisku).

14 The term Slav remains a vague cultural, but not an ethnic or ethnological cip-her for East Central Europe during the middle ages, describing clear differences in space and time. There was no distinct and homogeneous Slavic culture in East Central Europe instead many acts of self-defi nition, interaction and exchan-ge with all neighbouring regions played signifi cant role during the early and high middle age. S. Brather, The beginnings of Slavic settlement east of the river Elbe. Antiquity 78 (2004), str. 314-329, citat sa str. 327.

15 P. M. Barford, The Early Slavs: Culture and Society in Early Medieval Eastern Eu-rope. London, 2001, str. 34; F. Curta, The Slavic lingua franca (Linguistic notes of an archaeologist turned historian). East Central Europe/L'Europe du Centre-Est 31(1) (2004), str. 125-148. Po Curti zajedniki jezik nije utjecao na defi niranje Sla-vena kao Slavena, ve su to po njemu inila bizantska vrela.

16 Lj. ari, Balkan Identity: Changing Self-images of the South Slavs. Journal of Mul-tilingual & Multicultural Development 25(5/6) (2004), str. 389-407.

17 Primjerice: I. Rendi-Mioevi, Retracing the past to the cradle of Croatian Hi-story. East European Quarterly 36(1) (2002), str. 1-6. Vidi isto noviji sintetski pri-kaz ovog perioda za podruje Bosne i Hercegovine u: I. Lovrenovi, Bosnia: A Cul-tural History (naslov originala: Unutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovini). New York, 2001, str. 39-43.

24

model s gledita suvremenih post-jugoslavenskih nacionalnih i etnikih konstrukcija.18 Njegova interpretacija, iako takoer temeljena na kljunoj ulozi autohtonoga elementa, uspostavlja mnogo iri i prihvatljiviji interpre-tacijski okvir za diskusiju o identitetima na hrvatskom srednjovjekovnom prostoru, koji, to je najznaajnije, ukljuuje, a ne iskljuuje druge identi-tete poput pridolih Sklavina ili Gota. Po Muiu, oni takoer utjeu na tvorbu hrvatskog identiteta, kao njegovi sastavni inioci.

Mui vraa fokus znanstvenog interesiranja na olako zaboravljenu predantiku i antiku populaciju Ilirika. Predslavenski identiteti, pose-bice nakon ukljuivanja prostora koji su Rimljani kognitivno i politi-ki defi nirali kao Illyricum u globalizacijske tijekove antikoga svijeta, promatrani su u interpretativnom okviru romanizacije koji je isticao gubljenje njihovih identiteta, u manjoj ili veoj mjeri, kroz asimilacijski proces romaniziranja.19 Koncept romanizacije je nedavno irom otvo-ren za preispitivanje.20 Akulturacija autohtonih populacija na rimsku upravu i mediteransku kulturu u zapadnoj Europi bila je heterogena, a individualne zajednice evidentno su selektivno usvajale elemente medi-teranske globalne kulture, radije nego bile romanizirane, poluromanizi-rane ili neromanizirane.21 Ovaj proces rezultirao je stvaranjem raznolikih

18 U Sloveniji postavka da su Slovenci podrijetlom Veneti znanstveno je opovrgnuta izvan svake sumnje, M. Matietov (ed.), Venetovanje (Arheo 10). Ljubljana, 1990. Za kritiku slinih argumenata u novijoj historiografi ji BiH vidi: A. kegro, Nekoliko pitanja iz najstarije prolosti Bosne i Hercegovine, ili O najnovijim krivotvorinama u Bonjakoj historiografi ji. U: E. Redi (ed.), Istorijska nauka u BiH u razdoblju 1990-2000 (ANUBiH/CBI) Posebna izdanja CXX/30). Sarajevo, 2003, str. 21-29.

19 Primjerice J. Wilkes, Iliri (naslov originala: The Illyrians). Split, 2001, str. 267 da-lje. Za post-kolonijalno vienje evolucije koncepta romanizacije vidi P. Freeman, Mommsen through to Haverfi eld: The origins of Romanization studies in late nine-teenth-century Britain. U: D. J. Mattingly (ed.), Dialogues in Roman Imperialism (Journal of Roman Archaeology suppl. 23), Portsmouth, 1997, str. 27-50.

20 Vidi G. Woolf, The Unity and Diversity of Romanization. Journal of Roman Archae-ology 5 (1992), str. 349-352; isti, The Formation of Roman Provincial Cultures. U: J. Metzler, M. Millett, J. Slostra, N. Roymans (eds.), The integration of the early Roman Empire, Dossiers dArchologie du Muse National dHistoire et dArt IV. Luxembo-urg, 1995, str. 9-18; J. Barrett, Romanization: a critical comment. U: Mattingly, cit. dj. (n. 19), str. 51-64, te razliite pro et contra pristupe u S. Keay, N. Terrenato (eds.), Italy and the West: Comparative Issues in Romanization. Oxford, 2001.

21 to je primjeeno i u Iliriku, vidi I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba (ANUBiH/CBI Djela LXVI/6). Sarajevo, 1988, str. 72-74, 345-354. Usp. Mu-i, str. 27-28.

25

hibridnih identiteta u provincijama Rimskoga carstva.22 Nedostatak ma-terijalnih dokaza ni u kom sluaju ne pokazuje da se proces akulturacije, odnosno hibridizacije nije dogaao, ili da se dogaao u minimalnoj mjeri u unutranjosti rimske Dalmacije ili Panonije.23 Proces kulturne razmje-ne nedvojbeno je bio i dvosmjeran, posebice u umjetnikom izriaju,24 ali i u socijalnom kontekstu, ovisei o zemljopisnoj poziciji odreenih dijelova Ilirika i njihovu mjestu u globalnomu sistemu Rimskog carstva, posebice u odnosu na razmjetaj legija ili imigracije iz drugih dijelova carstva u Ilirik.25

U neku ruku ovo je nastavak Muieve ideje o autohtonosti Hrvat-skog identiteta iz njegovih prijanjih radova, gdje je snano istaknut kontinuitet kulturnoga habitusa na prijelazu iz antike u srednji vijek na hrvatskome prostoru.26 Taj argument se neminovno oslanja na Childe-ovsku arheoloku interpretativnu tradiciju materijalnih kultura i moder-nistiki, primordijalni pristup antropologiji i konstrukciji etnikih i kul-turnih identiteta kroz njihovo Biti. S time se podrazumjeva identitet kao rezultat objektivnih imbenika, kulturni fenomen koji postoji u po-vijesnom vakuumu, bez znaajnog utjecaja socijalnih imbenika poput interakcije (konstrukcije etnikoga ili kulturnoga Drugoga), odnosno socijalne organizacije, subjektiviteta, izbora, te praktinog iskustva biv-stvovanja kao Mi.

Ovaj pristup nije toliko Muieva konstrukcija, koliko je rezultat ranije, modernistike interpretacije postojeih dokaza u znanosti. Ako i uzmemo da navedeni primjeri doista predstavljaju kontinuitet iz anti-kog doba, njih treba gledati samo kao odraze kulturne tradicije koja ne utjee presudno na formiranje identiteta i moe biti naslijeena ili usvo-

22 J. Webster, Creolizing the Roman provinces. American Journal of Archaeology 105(2) (2001), str. 209-225.

23 Usp. primjer Britanije, Dark, cit. dj. (n. 1).24 D. Rendi-Mioevi, Umjetnost Ilira.; N. Cambi, Sepulkuralni spomenici atropo-

morfnog karaktera kod Ilira. U: A. Benac (ed.), Umjetnost Ilira u antiko doba, (ANUBiH/CBI Posebna izdanja LXVII/11). Sarajevo, 1984, str. 65-80; 105-117. Za iru i suvremeniju perspektivu vidi: S. Scott, J. Webster (eds.), Roman Imperialism and Provincial Art. Cambridge, 2003.

25 G. Alfldy, Die illyrischen provinzen Roms: von der Vierfalt zu der Einheit. U: G. Urso (ed.), DallAdriatico al Danubio: LIllirico nellet graeca e romana. (I convegni della fondazione Niccol Canussio 3). Pisa, 2004, str. 207-220.

26 I. Mui, Hrvati i autohtonost. Ova knjiga objavljena je pod raznim naslovima u 7 izdanja od 1989. do 2001.

26

jena od strane drugih identiteta. Kljuno pitanje lei u socijalnom, ne u kulturnom kontekstu: zato je veinska autohtona populacija usvoji-la slavenski identitet kada su samo malobrojne grupe Slavena dole u hrvatski prostor, a ne zato su odreeni kulturni konteksti preneseni iz antike u kasniji period, jer su ih tako mogli preuzeti i Slaveni u slaveno-centrinom modelu.

No, za razliku od prolih radova drugih autora, Hrvatska povijest devetoga stoljea ne oslanja se na nesigurno odreivanje identiteta samo kroz izuavanje kulturnog habitusa, ve prati post-antiku socijalnu or-ganizaciju i interakciju identiteta u hrvatskom prostoru, to je znaajan metodoloki pomak naprijed. Drim da po mnogo emu kljuni razlog konstrukcije hrvatskih identiteta kroz povijest treba vidjeti u socijalnom kontekstu kompleksnih razlika regionalnoga kulturnog habitusa s reli-gijskim drugim (Islam, Pravoslavlje, Reformacija), jezikim drugim (Maarima, Turcima, Venecijancima itd.), odnosno u kontekstu politi-koga instrumentalizma i odnosa prema politikom drugom (Hrvatski politiki identitet suprostavljen Franakom, Bizantinskom, Venecijan-skom, Otomanskom itd.).

Mui raspoznaje etiri najznaajnija identiteta u hrvatskom prosto-ru: autohtoni element Dalmati(ne), Sklavine, Romane/Latine (bizantski podanici na Jadranskoj obali), te Gote. Identiteti koje raspoloiva vrela nazivaju Dalmatini/Dalmate/Delmatinoi bi se trebali uzimati s velikim oprezom kao dokaz etnikoga identiteta jer je mogue da u nekim vreli-ma oni nemaju nita vie znaenja nego ranija dihotomija zablude (od-nosno nezainteresiranosti) antikih vrela koja je poistovjeivala etnike Ilire iz jugoistonog Ilirika sa zemljopisnim, imaginarnim Ilirima. No, potpuno se slaem da je identitet Dalmati(ni) bio identitet veinskog dijela autohtone populacije u kasnoj antici, kao direktan produkt procesa akulturacije i hibridizacije puanstva Dalmacije, kroz stoljea medite-ranske globalizacije i rimske uprave.27 Identitet Sklavina je po Muiu

27 Mui nastoji podcrtati znaenje kontinuiteta dalmatskog identiteta u identitetu Dalmati(na), dakako uz potpuno uvaavanje socijalnih i temporalnih initelja na formiranje njihova identiteta (str. 47). Iako se razlikujemo u interpretaciji ovoga identiteta, koji ja ne mogu vidjeti kao produetak antikog, dalmatskog identite-ta, Muieva interpretacija uklapa se u kontekst konzervativnije, modernizirane et-nogenetske interpretacije, vidi npr. C. Lewis, Gallic identity and the Gallic civitas from Caesar to Gregory of Tours. U: S. Mitchell, G. Greatrex (eds.), Ethnicity and Culture in Late Antiquity. London, 2000, str. 69-82, gdje se zastupa argument da su

27

i dalje znakovit inilac u tvorbi hrvatskog identiteta, ali je sveden na objektivniju ulogu koja mu i pripada u novom interpretativnom okviru.

Prije samo nekoliko desetljea povezivanje Gota i Hrvata kao etni-kih koncepata bi izazvalo opravdan podsmjeh u znanstvenim krugovi-ma, no nakon suvremenog procesa dekonstrukcije identiteta, poveziva-nje Hrvata i Gota zapravo poinje dobijati smisao. Amory, u njegovoj utjecajnoj knjizi o Ostrogotskom identitetu u Italiji navodi jasne veze izmeu pred-slavenskih itelja Balkana i Gota, te istie kako glav-ne sile grupne kohezije u Ostrogotskoj Italiji nisu etnike (prirode), niti su temeljene na grupnim imenima antike etnografi je. One su (nita ma-nje no) regionalnost i profesija.28 Regionalnost kao znakovit element konstrukcije Gotskih identiteta, potvruje Muiev temeljni argument, kao i injenica da su se Ostrogoti (koji god se identiteti skrivali iza ovog imena) naseljavali u znatnijem broju na sjeveroistonoj Jadranskoj obali u vrijeme Ostrogotskog kraljevstva.29

Nedostatak jasne defi niranosti hrvatskoga identiteta u Hrvatska povi-jest devetoga stoljea, paradoksalno, govori o sofi sticiranosti Muieva pristupa. Nemogunost da se jasno defi nira pojava najranijega hrvatskog identiteta, nedvojbeno svjedoi o socijalnom i regionalnom kontekstu stvaranja najranijega hrvatskog identiteta, ije se postojanje ne moe sa sigurnou potvrditi prije kasnog IX. stoljea kroz raspoloiva vrela.30 U tom kontekstu, ja bih tumaio formiranje najranijega hrvatskog identite-

civitates u Galiji ostali gotovo nepromijenjeni od antikog do merovinkoga doba. U tom kontekstu treba uzeti u obzir i argument koji zastupa Dark, cit. dj. (n. 1), su-marizirano str. 255-257 da je u Britaniji prije dolaska Angla i Sasa (V.-VII. stoljee) dolo do izmjene postojeih autohtonih kasno-antikih elita s ratnikim elitama po-drijetlom iz niih socijalnih slojeva, radije nego da je dolazilo do nametanja elita iz drugih skupina.

28 The chief forces of group cohesion in Ostrogothic Italy were neither ethnic nor ba-sed on the group-names of classical ethnography. They were region and professi-on. Amory, cit. dj. (n. 8) str. 317. Vidi takoer Amory, str. 277-313 na uee pale-obalkanskih elemenata u skupnom Gotskom identitetu to posredno govori u pri-log Muieva temeljnog argumenta o autohtonosti, jer sada i meu Gotima moe-mo vidjeti tragove autohtonoga predslavenskog puanstva, ali u isto vrijeme i sku-pine koje su bile defi nirane kao Slaveni.

29 P. Heather, The Goths. Oxford, 1996, str. 237-239, usp. Mui, str. 17-22.30 Barford, cit. dj. (n. 15), str. 73-75. Nisam siguran da bi se Trpimirova darovnica

trebala uzimati kao autentina. Vidi N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb, 1990, str. 58 s bibliografi jom, tako da bi Branimirova titula dux cruato-rum bio najraniji dokument koji prezentira hrvatsko ime.

28

ta kroz neto liberalniji interpretativni okvir od Muia (no, ne predale-ko od njegove rekonstrukcije), kao novonastali politiki31 ili regionalni identitet slian Borninim Guduscani ili Timociani, koji se formira u IX. stoljeu u staroj Hrvatskoj32 i iri na zajednice u Dalmaciji kao poslje-dica irenja politikog utjecaja skupine koja se naziva Hrvatima, tek vre-menom postajui etnikom odrednicom kroz utjecaj kasnijih socijalnih i povijesnih okolnosti.33 Daljnje izuavanje znaajki procesa u kojemu su regionalne elite, pa potom i itave zajednice u Dalmaciji i dalmatinskom zaleu postajale Hrvatima u ranom srednjem vijeku od nemjerljivog je znaenja za razumijevanje konstrukcije kasnijih hrvatskih identiteta i po meni puno znaajnije od potrage za imaginarnom hrvatskom pradomo-vinom iza Karpata.

Neki od sporednih argumenata poput arijanstva u Hrvata, odnosno do-datka o Vlasima34 izgledaju vrlo interesantni i takoer izgledaju kao temelj buduih plodonosnih znanstvenih diskusija. Vrlo je upitno zato je kristi-janiziranje zapadnoga Balkana bilo neophodno, tako da Muiev odgovor o regionalnom preivljavanju arijanstva i franakom utjecaju na naknadno pokatoliavanje populacije, zbilja zvui uvjerljivije nego prijanji konsen-zus da se zapravo radilo o kristijaniziranju paganstva.35 Dakako, s trenut-nim vrlo skromnim stanjem dokaza, ova ideja je jo uvijek na hipotetskoj razini. Koritenje nalaza genetske strukture populacije koje rabi Mui je znaajan dokaz koji govori protiv argumenta o masovnim seobama i popu-lacijskoj izmjeni autohtone populacije s pridolicama. Treba napomenuti da su ovi dokazi metodoloki i etiki prihvatljivi samo u tom kontekstu, i da se mora staviti do znanja itatelju koji se ne bavi profesionalno izu-avanjem povijesti, da se etniki identiteti ne mogu odreivati kroz ovu

31 Usp. A. Gillett, Was ethnicity politicized in the Early Medieval Kingdoms. U: Gi-llett, cit. dj. (n. 2), str. 85-121. Ne bih se zaudio ni da se radi o rodu/obitelji, odno-sno usponu nove, ratnike elite u postojeoj populaciji. Usp. Darkov argument (su-pra, n. 27).

32 Podruje Krbave, Like i Gacke, vidi: Mui, Prilog I.33 Rex Sclavorum bi po tomu bila pseudo-etnika titula koja odraava grko-rimsku

percepciju povezanosti regije i ethne (naroda), poput rex Gothorum ili Francorum, cf. Gillett, cit. dj. (n. 12), str. 12; isti, cit. dj. (n. 31), str. 90, dok bi delmatinski i skla-vinski regionalni identiteti (koji nam ostaju za sada uglavnom nepoznati), bili za-pravo identiteti populacije kojom se vlada i koja postupno prihvaa hrvatski identi-tet zbog politikih ili gospodarskih benefi cija koje ovaj nosi.

34 Usp. T. J. Winnifrith, The Vlachs: The History of a Balkan People. London, 1987.35 Usp. Klai, cit. dj. (n. 30), str. 42-45.

29

vrstu dokaza, i dapae da je vrlo teko odrediti etnicitet kroz bilo koju vrstu materijalnih dokaza uzetih izvan njihova socijalnog konteksta.

Prema tome, moe se rei da Mui otkriva multiplicitet identiteta, koji su se do sada skrivali u krutom politiko-povijesnom monoetni-kom okviru rane hrvatske drave, s dozom uvjerljivosti i svjeine. Nje-gov okvir povijesne interpretacije implicira suivot razliitih identiteta na hrvatskim ranosrednjovjekovnim prostorima i multietninost i plu-ralizam srednjovjekovne hrvatske drave, odnosno srednjovjekovnoga hrvatskog identiteta u emu vidim najveu vrijednost ovog djela.36 Ovaj interpretativni model uklapa se mnogo bolje u postojee stanje materijal-nih i pisanih dokaza, nego prijanji model temeljen na asimilaciji, odno-sno amalgamaciji malobrojnoga autohtonog puanstva s pridolicama. Muieva postavka ni u kom sluaju ne naruava temelje znanstvenog korpusa postojeeg diskursa o formiranju hrvatskog identiteta i povijesti hrvatskog prostora, ve egzistira kao njegov sastavni dio,37 zapoinjui proces dekonstrukcije hrvatskog srednjovjekovnog identiteta kao sku-pnog termina koji je skrivao u sebi razliite identitete. Ne moram niti spomenuti koliko je znaenje razumijevanja multipliciteta identiteta i poinjanja takvoga diskursa na skupnu percepciju prolosti, na formira-nje hrvatskog Biti i Znati, koje se tako znaajno odraava na real-nost sadanje konstrukcije hrvatskoga identiteta initi kod svih onih koji taj identitet danas dijele, formiraju i konstantno redefi niraju. Mui-eva knjiga takoer postaje dijelom ireg dijaloga o konstrukciji drugih junoslavenskih identiteta u istom periodu, i po mom miljenju postoje mnogobrojne zajednike komponente formiranja najranijeg hrvatskog identiteta s formiranjima najranijih identiteta u Bosni, Zahumlju, Duklji, Zeti, itd., koji su dalje vodili redefi niranju srednjovjekovnih, modernih i post-modernih identiteta i u ovim prostorima.

36 Muieva postavka korespondira s komparativnim zemljopisnim podrujima, pri-mjerice Britanijom, usp. B. Ward-Perkins, Why did the Anglo-Saxons not become more British. English Historical Review 115/462 (2000), str. 513-533; J. Moorhead, The Roman Empire Divided. London, 2001, str. 103-109. No treba biti paljiv s ter-minologijom, vidi: J. Hines, Britain after Rome: Between multiculturalism and mo-noculturalism. U: Graves-Brown et al., cit. dj. (n. 10), str. 256-270. Po njemu, pra-vi multikulturalizam u Britaniji je nemogu, jer su monokulturalni entiteti koji sai-njavaju temelj multikulturalnosti, de facto nemogui.

37 Klai, cit. dj. (n. 30), str. 9-12 o neprekinutom kontinuitetu izmeu antike i ranoga srednjeg vijeka na hrvatskim prostorima.

30

Muieva se teza mora podvri rigoroznoj znanstvenoj kritici koja e ukazati na njene slabosti, ali e se neminovno morati rabiti kao zna-kovita i temeljna komponenta znanstvenog dijaloga koji vodi daljnjem produbljivanju razumijevanja razvoja i sagledavanja multipliciteta iden-titeta, koji su se smjenjivali na hrvatskim prostorima kroz povijest, re-zultirajui s dananjim, suvremenim Hrvatskim identitetom; njegovim Biti, initi i Znati.

Dr. Danijel DzinoVisiting Research Fellow

Discipline of Classics, School of HumanitiesUniversity of Adelaide, Australia

UVODO STAROSJEDITELJIMA KAO ETNIKOM

TEMELJU HRVATSKE ETNOGENEZE

Naini pokapanja u predrimsko doba (Karta iz studije: Dragoslav Srejovi, Pokuaj etnikog i teritorijalnog

razgranienja starobalkanskih plemena na osnovu naina sahranjivanja. Zbornik: Sahranjivanje kod Ilira, SANU, Balkanoloki institut, Nauni

skupovi, knj. VIII. Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2, Beograd, 1979., str. 81.)

33

I.JAPODI, LIBURNI I DALMATI

1.

Pojam Ilir kao etnonim za balkanske starosjeditelje, koje su pokorili Rimljani, ne moe se prihvatiti ni u teritorijalnom ni u kronolokom po-gledu u smislu postojanja jedinstvenoga etnosa. Znanstveno nije opravda-no narode od Istre do Skadarskoga jezera, a na istoku do Sandaka, Koso-va i rijeke Drine, koji su imali svoja imena i posebnu tradiciju, nazivati Ili-rima jer se taj etniki pojam vezuje za jedno ue ilirsko podruje, preteno za teritorij dananje Albanije.1 Nema uope dokaza da su narodi, koji su nazivani Iliri, sami sebe tako nazivali, odnosno da su se osjeali kao Iliri. Iz antikih pisanih izvora ne moe se sa sigurnou zakljuiti gdje su Ili-ri ivjeli i u kojim su predjelima bili raireni. Zbog toga su interpretacije izvora o tome razliite i gotovo je nemogue nai dva znanstvenika koji se potpuno slau koji se narodi i etnike skupine staroga svijeta mogu podra-zumijevati pod zajednikom oznakom Iliri i koja su podruja ilirska.2 Do rimske prevlasti na tom podruju3 starosjeditelji su u pokorenim krajevima

1 Duje Rendi-Mioevi, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik Zagrebake slavistike kole, god. III., knj. 3. Zagreb, 1975., str. 293.

2 Schon aus dieser kurzen bersicht ber die Dehnung der Begriffe Illyrier und Illy-rien im Altertum ergibt sich die Feststellung, da uns die schriftlichen Quellen der Antike keine klare und bestimmte Antwort auf die Frage geben, wo die Illyrier lebten, in welchen Rumen sie sich ausbreiteten. Daher sind auch die modernen Interpretati-onen dieser Quellen so sehr verschieden. Es ist fast unmglich, zwei Wissenschaftler zu fi nden, die vllig darber bereinstimmen, welche Vlker und Stmme der alten Welt unter der Sammelbezeichnung 'Illyrier' zu verstehen und welche Gebiete als 'il-lyrische' anzusehen sind. (Borivoj ovi, Die Ethnogenese der Illyrier aus der Sicht der Vor- und Frhgeschichte. U: W. Bernhard - A. Kandler-Palson /Hrsg./, Ethno-genese europischer Vlker. Aus der Sicht der Anthropologie und Vor- und Frhge-schichte. Gustav Fischer Verlag, Stuttgart-New York, 1986., str. 58.)

3 O rimskom osvojenju Ilirika usp. John Wilkes, Iliri. Laus, Split, 2001., str. 196-231.

34

imali svoju organizaciju i posebna imena svojih zajednica, tako da su te zajednice imale sve oznake posebnih naroda, a ne plemena4 kao Liburni, Dalmati, Japodi i drugi.5

Vrlo su vane formulacije Plinija Starijega: proprieque dicti Illyrii et Taulanti et Pyraei (C. Plinii Secundi, Naturalis Historia, III, 144) i Mele: Taulanti, Encheleae, Phaeaces; dein sunt quos proprie Illyricos vocant, tum Piraei et Liburni et Histria. (Pomponii Melae, De Choro-graphia, II., 56). Alojzije Benac navodei te formulacije, tono je zaklju-io da to bez sumnje znai da postoje i Iliri koji ne pripadaju onima u pravom smislu te rijei.6 On je pojam Ilir ovako defi nirao:

b) Oito je da se u starijem eljeznom dobu odvijalo konano iz-dvajanje pojedinih plemenskih zajednica, odnosno sve jaa asi-milacija manjih grupa u vee plemenske cjeline.

c) Sasvim je, zaista, vjerovatno da se u prvom dijelu starijeg elje-znog doba pripadnici pojedinih plemenskih zajednica na mno-gim podrujima nisu osjeali pripadnicima neke ire ilirske gru-pacije, nego samo pripadnicima svog plemena (ili naroda!).

d) Meu mnogim plemenima, koja su nosila vlastita imena, najvje-rovatnije je, ipak, postojala na junom podruju (svakako iz-meu Drima i Vojue) i plemenska zajednica ije je ime glasilo Iliri. Mogue je da je ta zajednica i prije ozbiljnih kontakata sa antikim svijetom proirila svoje ime na susjedna plemena ili je grupa plemena na ovom prostoru odreenom konvencijom pri-hvatila zajedniki naziv za itavu grupaciju. Mora se pretposta-viti da se radilo o srodnim plemenima.

4 Danijel Dzino upozorava da bi termin pleme trebalo izbacivati iz terminologije etnikih studija koji se bave antikim Ilirikom i da suvremena socijalna antropolo-gija preferira izraz etnike skupine. (D. Dzino, Delmati, vino i formiranje etni-kog identiteta u predrimskom Iliriku. Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku. Sv. 99. Arheoloki muzej, Split, 2006., str. 73, 75-76.)

5 ime Batovi, Aleksandar Stipevi: Iliri - povijest, ivot, kultura. Diadora, sv. 8., Zadar, 1975., str. 185. Dakako, . Batovi i drugi, koji upotrebljavaju za navedene i druge zajednice oznaku narod, misle na skupine istoga ili slinog etnikog podrije-tla, koje borave na istom, posebnim granicama odreenom podruju, koje se slue istim jezikom i koje imaju uglavnom iste obiaje.

6 A. Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji. U: Prai-storija jugoslavenskih zemalja. Tom V., ANUBiH, Centar za balkanoloka ispitiva-nja, Sarajevo, 1987., str. 759.

35

e) Poto je prvobitna ilirska zajednica (pleme ili grupa plemena) ivjela na jugu kasnije provincije Ilirika, antiki svijet je prvo dolazio u kontakt sa tom zajednicom. Pa i Rimljani su u svo-jim osvajakim pohodima prema Balkanu poli od ovih kraje-va. Prema tome, sreli su se sa prvobitnom ilirskom zajednicom i onda je logino to su taj naziv sve vie uoptavali.

f) irenjem rimske vlasti na Balkanu irilo se i ilirsko ime prema sjeveru i istoku, da bi najzad bila formirana provincija Ilirik, koja je obuhvatila i podruja na kojima su ivjele plemenske za-jednice, odnosno narodi, sasvim razliiti od onih koje obuhvata ilirski populacioni kompleks u uem smislu.

g) U svakom sluaju, prvobitno jezgro ilirske zajednice plemena se nalazilo na teritoriji Albanije.7

M. Sui dri da je izriaj pravi Iliri obuhvaao vie uih etnikih skupina od kojih je svaka imala i svoje posebno ime. On je posebno na-glasio da se ti Iliri proprie dicti, ma tko oni bili sami nikada tako nisu zvali i nisu se mogli tako zvati. Njima je takvo ime nadjenuo izvor kojim su se posluili Plinije i Mela. Plinije kae da su dicti - nazvani, a Mela da ih tako zovu - vocant. Ta je, dakle, sintagma nastala u izvanilirskom krugu rimskih pisaca.8

Ime Iliri (Illyrii, Illyrioi) spominje se u grkim izvorima od VI. st. prije Krista i prvobitno je vjerojatno znailo manji narod ili skupinu ple-mena naseljenih na podruju sjeverozapadno od antike Makedonije i sjeverno od Epira, a ve od Herodota pa tijekom iduih stoljea naziv se u grkih pisaca irio dobivajui i znaenje geografske odrednice.9 U zna-nosti se prihvaa miljenje da su Rimljani, kad bi doli u odnos s nekim poznatijim plemenom, njegovo ime i citirali, dok su u poetku, kad im se inilo da su anonimna etnika masa, sve nazivali imenom Iliri. 10

Sredinji, zapadni i sjeverni dio Balkana nije nastavao jedinstven et-nos. Paleobalkanski narodi su ve tijekom eljeznog doba, u vrijeme svo-je kulturne i etnike stabilizacije, prakticirali posebne pogrebne rituale 7 A. Benac, O etnikim zajednicama, str. 762.8 M. Sui, Illyrii proprie dicti. Godinjak ANUBiH, knj. XIII., Centar za balkanolo-

ka ispitivanja, knj. 11., Sarajevo, 1976., str. 180.9 B. ovi, Iliri. Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, I., Zemaljski muzej BiH,

Sarajevo, 1988., str. 93.10 D. Rendi-Mioevi u: Simpozijum o teritorijalnom i hronoloskom razgranienju Ilira

u praistorijsko doba. ANUBiH/CBI. Posebna izdanja IV/1. Sarajevo, 1964., str. 275.

36

koji potvruju njihov osjeaj posebnosti. Dragoslav Srejovi je utvrdio da se na Balkanskom poluotoku jasno izdvajaju tri velika etno-kulturna podruja, i to:

- podruje ije stanovnitvo preteno inhumira svoje pokojnike,- podruje s nekropolama spaljenih pokojnika i- podruje na kome se pokojnici inhumiraju i spaljuju s priblino

jednakom uestalou.D. Srejovi je, svoje istraivanje, zakljuio ovako:Oblast s inhumacijama ograniena je na istoku Drimom, Limom i

Drinom, na severu - Posavinom, na zapadu - Kupom, a na jugozapadu i jugu - Jadranskim morem. Istono od ove oblasti prostire se zona sa nekropolama spaljenih pokojnika: poput irokog pojasa, koji se prema jugu suava, ova zona preseca u uporednikom smeru Balkansko polu-ostrvo i jasno odeljuje zapadne oblasti sa grobovima inhumiranih pokoj-nika od istonih oblasti, gde se s podjednakom uestalou praktikuje i sahranjivanje i spaljivanje mrtvih. Jednoobraznost pogrebnih rituala na prostranim teritorijama pokazuje da se na Balkanskom poluostrvu mora raunati ve od sredine VIII veka st. ere s tri posebna etno-kulturna po-druja.11

Logino je: kad nije postojao jedinstveni ilirski narod, nije mogla postojati ni jedinstvena duhovna ilirska kultura, dakle ni ilirska umjet-nost. U tom sluaju moemo govoriti samo o umjetnikom izriaju po-jedinih naroda kao to su Dalmati, Japodi, Liburni i drugi.12 Aleksandar Stipevi, jedan od vrhunskih poznavatelja ilirske problematike, a koji se ponekad slui i oznakom Iliri u irem smislu, priznaje da se pozornom analizom sauvanoga arheolokog materijala i pisanih izvora moe doi do sve oitije spoznaje da Iliri nisu nikad imali jedinstvenu, u duhovnom 11 Dragoslav Srejovi, Pokuaj etnikog i teritorijalnog razgranienja starobalkan-

skih plemena na osnovu naina sahranjivanja. Zbornik: Sahranjivanje kod Ilira. SANU, Balkanoloki institut, knj. VIII., Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2., Beo-grad, 1979., str. 80. D. Srejovi je posebno naglasio da se pokapanje pod tumuli-ma prakticiralo samo na jednom, i to nevelikom podruju i da se tumuli s klasi-ne ilirske teritorije znatno razlikuju po veliini, broju sahrana, pogrebnom ritualu i konstrukcijama od tumula s ostalih podruja, na primer od onih u Dolenjskoj, do-njoj tajerskoj, pojedinim delovima Srbije i Makedonije... Jednoobrazni tumuli sre-u se u stvari samo na podruju izmeu Drima i gornjeg toka Neretve, izmeu Lima i Tare, kao i neto severnije, niz Drinu. (Srejovi, nav. dj., str. 82.)

12 D. Rendi-Mioevi, A. Benac (ur.), Umjetnost Ilira u antiko doba, ANUBiH/CBI. Posebna izdanja LXVII/11. Sarajevo, 1984., str. 65-66.

37

pogledu konzistentnu i zrelu kulturu, koja bi imala toliko svojih eleme-nata da bi se kao cjelina mogla raspoznati meu drugim kulturama onih vremena onako npr., kao to su to bile kulture Kelta, Skita ili Etrua-na.13

Razliitost se pokazuje ponajprije u posebnostima umjetnikog izri-aja kod pojedinih zajednica. Te su razlike oite ak i meu susjednim narodima. Tako je tenja za fi guralnim izriajem u Liburna i Japoda izra-ena mnogo jae nego u drugih zajednica, a antropomorfne i zoomorfne predodbe jake su osobito u Japoda.14 U posebnom umjetnikom izriaju Japoda moda nije iskljuena ni keltska komponenta. Poznato je kako je Strabon naveo da su Japodi ilirsko-keltski narod. Neki arheolozi smatra-ju da je u Japoda bilo nekih tipova keltsko-latenskog nakita, iako dre i to da u njihovoj materijalnoj kulturi nema primjetnijih keltskih elemena-ta.15 U znanosti se iskljuuje utjecaj Kelta na Dalmate, uz napomenu da ve epigrafski spomenici uistinu pobijaju tezu o mijeanju Kelta i Dal-mata.16

Oite su razlike i u vjerovanjima ondanjih naroda. Neke bitne sli-nosti, koje su zajednike svim tim vjerovanjima, rezultat su prvobitne re-ligije koja je bila zajednika takoer Grcima, Rimljanima, Keltima, Ger-manima i drugima. Enver Imamovi zakljuuje da su pojedina boan-stva Ilira potpuno identina germanskim ili keltskim, njihov karakter ili funkcije su iste, a obavljanje kulta ili kultna mjesta su i kod jednih i kod drugih identina.17

Vano je naglasiti injenicu da su od poetka pa za sve vrijeme rim-skoga vladanja starosjeditelji, posebno oni u teko pristupanoj unutra-

13 A. Stipevi, Iliri. kolska knjiga, Zagreb, 1974., str. 180. Usp. i A. Stipevi, Arte degli Illiri. Edizioni del Milione, Milano, 1963., str. XI.

14 Milutin Garaanin, Praistorija. Jugoslavija-Beograd, Spektar-Zagreb, Prva knji-evna komuna - Mostar, 1982., str.119. Osobito su zanimljive japodske urne iz bi-hake okolice, koje se datiraju od V. st. prije Krista pa do III. st. poslije Krista Na tim urnama vaan je prikaz ena u kolu, koje se kree s lijeva na desno, a koje je nesumnjivo povezano uz kult mrtvih. Istraivai naglaavaju geometrijska obilje-ja tih fi guralnih prikaza i pojednostavljeni izraz samih fi gura. (Usp. M. Garaanin, nav. dj., str. 142.)

15 B. ovi, Umjetnost Japoda. Arheoloki leksikon, I., str. 177.16 M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, I., Godinjak, ANUBiH, knj. IV., Centar za

balkanoloka ispitivanja, knj. 2., Sarajevo, 1966., str. 80.17 Enver Imamovi, Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i Hercegovi-

ne. Veselin Maslea, Sarajevo, 1977., str. 110.

38

njosti, nastavili ivjeti na svoj drevni nain, i to tako da su izmeu staro-sjediteljskih plemena i rimskoga namjesnika posredovali njihovi prvaci (principes Dalmatarum).18 Dakako da su autohtone zajednice selektivno usvajale tekovine mediteranske kulture, ali na miran nain. "Treba upo-zoriti da je Rim bio najtolerantnija dravna vlast koju historija poznaje. On nije zadirao u autohtone institucije sve dok one nisu izravno ugroa-vale rimsku vlast, nije nasilno zatirao jezik pokorenog stanovnitva, nije zabranjivao kultove i religiozne institucije uope domaeg svijeta. Napro-tiv, poznato je da je u svoj panteon preuzimao mnoga boanstva pokorenih naroda. Nije dirao u obiaje, imena, oblike drutvene organizacije itd."19 Zahvaljujui takvoj toleranciji uprave Rimskoga Carstva autohtono je sta-novnitvo i pod njegovom vlau ouvalo svoju kulturu i svoj umjetniki izriaj. Nadgrobne ploe u Rudui (kod Sinja), koje B. Gabrievi datira u I. st. poslije Krista, nisu imitacija proizvoda raenih u rimskim provincijal-nim radionicama. Gabrievi je istaknuo injenicu da krug na tim spome-nicima ispunjen esterolatinim cvijetom ne pripada ivotno bujnim for-mama toga motiva (rozeta) u klasinoj grkoj ili rimskoj umjetnosti, nego prapovijesnom svijetu geometrijski stiliziranih ornamenata, odnosno reli-gijskih simbola.20 Usporeujui nadgrobne spomenike nekropole u Rudui s nekropolama iz sjeverozapadne Bosne, Gabrievi dri da se i slinosti jednih i drugih moe izvesti zakljuak "o duhovnoj povezanosti domoro-dakog ivlja na irem podruju provincije Dalmacije".21

Narodi na podruju Dalmacije, odnosno Ilirika i tijekom rimske vla-sti osjeali su se kao posebne zajednice, iako nisu bili podijeljeni strogim granicama. Razliitosti se zapaaju po pojedinim regijama u specifi no-stima kultova i u nainu pokapanja. Tako se kultura izmeu Save i Drave bitno razlikuje od kulture na Balkanu jugozapadno od Save; to se poseb-no zapaa u nainu pokapanja pokojnika, jer na Balkanu prevladava in-humacija, a u Panoniji incineracija.22

Tone granice izmeu pojedinih naroda na dananjem hrvatskom podruju na svretku stare i na poetku nove ere jo nisu sigurno defi -

18 F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925., str. 128.19 M. Sui, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. Nae teme

(Zagreb), XXIII/1979., 3, 370.20 B. Gabrievi, Studije i lanci o religijama i kultovima antikog svijeta. Knjievni

krug, Split, 1987., str. 31.21 B. Gabrievi, Studije i lanci, str. 42.22 . Batovi, Aleksandar Stipevi, str. 176.

39

nirane. Dalmati su prije Rimljana bili nastanjeni izmeu Cetine i Krke, a u unutranjosti do razvoa Vrbasa i Bosne na Vranjici planini.23 Frane Buli, govorei o Dalmatima24 koji su stanovali u unutranjosti oko svo-ga glavnog grada Delminija, njihovo je podruje opisao ovako: Tokom ovog stoezdesetgodinjeg rata oni su malo pomalo, proirivajui svoje granice privukli sebi nekoja ostala plemena ilirska, tako da je koncem re-publike, a poekom nae ere granica zemlje Dalmata tekla po prilici ova-ko: na zapadu ibenskog zaljeva i donjeg toka Krke (Titius fl umen) na za-pad Knina, na sadanje tromee dalmatinsko-hrvatsko-bosansko. Dalje na jugoistoku ila je granica do rijeke Tilurius ili Nestus (Cetina). Od za-voja Cetine prema istoku, to jest prema unutranjosti zemlje, tekla je gra-nica k Imotskom pa odavle prema sjeveroistoku na Vran-planinu, istono od Duvanjskog polja, na kojemu je leao nekad njihov glavni grad Del-minium. Odavle je granica hodila na ator-planinu, a dalje na Grahovo polje, sijekui koje je ila na Grab ispod planina Ilice (mons Ditionum Ulcirus), a odatle juno na zapad Knina.25

Juna granica Dalmata, posebno podruje od Cetine do Neretve, te-ko se moe precizirati. Prevladava miljenje da su zavretkom stare ere Ardijejci igrali vanu ulogu juno od Neretve, ali da je veoma prijepor-no jesu li oni kao i Autarijati drali neko vrijeme i jadransku obalu sje-verno od rijeke Neretve.26 . Batovi u vezi s rasprostranjenou Dalma-ta, ili skupine plemena u okviru njihove zajednice, dri kako nije sasvim ispravno miljenje da su oni nastavali samo prostor izmeu Krke i Ceti-ne, nego i prostor izmeu Krke i Neretve, jer se na tom prostoru u elje-zno doba nalazila uglavnom jedinstvena kultura.27 M. Zaninovi smje-stio je glavninu Dalmata na ue podruje, izmeu Krke i Cetine. Prema njemu, stanovnitvo toga ueg podruja od Krke do Cetine i prema sje-veroistoku stanovalo je od davnine na svojim podrujima i bilo jedin-23 D. Mandi, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine. II. iz-

danje. Ziral, Chicago-Rim, 1978., str. 17. 24 Stariji oblik bio je Delmatae, Delmatia, a noviji oblik Dalmatae, Dalmatia. (D. Man-

di, Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. Hrvatski povijesni institut, Chi-cago, 1957., str. 51- 54.) Usp. Slobodan ae, Dalmatica Straboniana. Diadora, sv. 16-17, Zadar, 1995., str. 101-103.

25 F. Buli, Po ruevinama stare Salone. Arheoloki muzej u Splitu. Split, 1986., str. 21-22.

26 A. Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji. U: Prai-storija jugoslavenskih zemalja. V., str. 782-783.

27 . Batovi, Aleksandar Stipevi, str. 178.

40

stveno po imenima, vjeri, a i po obiajima. Ovo je podruje istovjetno u svojoj ekonomici, jeziku, vjerovanjima i nainu ivota, koji poinje od-mah iza obalskih lanaca ili gotovo na samoj obali.28 S. ae obrazlae da se moda ve potkraj II., a svakako unutar prve polovine I. st. prije Krista, ukorijenila uporaba imena Dalmatia na podruju koje moemo priblino smjestiti izmeu Krke i Neretve. To ime oznaavalo je tada, prema njemu, u zemljopisnom smislu oblast, koju su nastavali uz Dal-mate i stanovnici drugih naziva, ali se taj domorodaki ivalj etniki od njih nije razlikovao. 29

Ime Dalmata, kao glavnih nositelja otpora Rimljanima, tijekom bor-ba od jednog i po stoljea, proirilo se na prostor kojim je tada nazvana itava provincija.30 M. Zaninovi je istaknuo da su Ditioni, Mezeji i De-sitijati bili su stupnjem drutvenog i kulturnog razvitka vrlo srodni Dal-matima, s kojima su se ak Mezeji i Desitijati zajedniki borili u svom posljednjem ratu s Rimljanima. U rimsko vrijeme slue u istim augzili-jarnim jedinicama, ali rijetko zaboravljaju da istaknu svoju uu plemen-sku pripadnost, odbacujui delmatsko ime, pod kojim su esto sluili.31 A. Benac na temelju postojeega arheolokoga materijala zakljuuje da

28 M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 82. Zaninovi upotrebljava naziv Delma-tae, iako se pojavljuje i oblik Dalmatae, s obrazloenjem da se taj oblik javlja u nat-pisima njihova rodnog kraja i u natpisima koje su postavili mnogi Delmati irom carstva, a da je i mnogo ei. (Zaninovi, nav. dj., str. 45.).

29 S. ae, Ime Dalmacije u 2. i 1. st. prije Krista. Radovi Filozofskog fakulteta u Za-dru, godite 40 za 2001. Zadar, 2003., str. 29, 45.

30 M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 83-84.31 M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 58. Prema njemu stanovnici toga iro-

kog podruja opetovano se istiu i deklariraju kao pripadnici odreenih nationu-ma: Delmata, Maeseius, Ditio, Daesitias, Daversus i dr.; iz ega moramo zakljuiti da su i te kako bili svjesni meusobnih razlika, i pored toga to su ih mnoge stvari povezivale, od kojih nam je veina nepoznata (Zaninovi, nav. dj., str. 59.). Desi-tijati su bili jedna od najbrojnijih i vojniki najjaih zajednica, to proizlazi i iz nji-hove uloge u ustanku godine 6-9. poslije Kr. i iz mnogih desitijatskih dekurija koje se pojavljuju u izvorima nakon pacifi kacije (B. ovi, Srednjobosanska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 528.) Oni su bili naseljeni na najveem dijelu gornjeg tijeka rijeke Bosne na zavretku stare i na poetku nove ere. A. Be-nac smatra da Desitijatima pripadaju i krajevi oko gornjeg Vrbasa i oko Lave, a to znai prostor od Bugojna i Gornjega Vakufa do Zenice i gotovo do samog izvorita rijeke Bosne (Benac, O etnikim zajednicama, str. 797). Na podruju Desitijata od 9. st. pr. n. e. prakticirano je pokapanje mrtvih u zemlju, ali tako da na grobovima nisu podizani zemljani ili kameni tumuli. (Benac, nav. dj., str. 798.)

41

su Dalmati svojevrsna zajednica. On je naglasio i to da bi naziv naroda, ako bi se govorilo o predrimskim narodima na sjeverozapadnom Balka-nu, mogli ponijeti Dalmati, Histri, Liburni i Japodi.32

Vrlo je vano istaknuti da se ve tijekom rimskog i gotskog vlada-nja u Dalmaciji pojavljivao pluralni oblik Dalmacije, to dokazuje da taj oblik nije ni u kakvoj vezi s kasnijim bizantskim pretenzijama na tu pokrajinu. D. Mandi nastanak tog oblika tumai ovako: u opoj reorganizaciji rimskoga carstva god 297. po Kr. postojee ureenje u Dalmaciji samo je utoliko promijenjeno, to je od Naronskoga okruga otrgnut juni dio, provincija Prevalitana (Praevalis), tako da je ubudu-e za sve vrijeme rimske uprave Naronski okrug bio stegnut na krajeve od Budve do Cetine. U Dalmatinski i Liburnijski okrug nije se ni tada diralo. Budui da se Gornji Ilirik ve od god. 10. po Kr. stao i privatno i slubeno nazivati Dalmacijom, to su se i pojedini njezini dijelovi, vie puta spominjani sudskoupravni okruzi, nazivali Dalmacijom. Ali kako je svaki okrug imao svoj posebni pridjevak, kojim se oznaivalo pokra-jinsko znaenje njegovo, to se prema pravilima latinskoga jezika upo-trebljavao mnoinski oblik Dalmatae, arum, kada se htjelo pod jednim zajednikim pojmom oznaili sva tri dalmatinska okruga, dotino cije-lu provinciju Dalmaciju. Takova razdioba i nazivi ostali su sve do seo-be naroda.33

Navedeno Mandievo zakljuivanje mnogi prihvaaju, ali je vjero-jatnije miljenje, koje iznosi J. Medini da je pluralni oblik provincia Dalmatiarum oznaavao dvije povijesno zemljopisne cjeline, Dalmaci-ju i Liburniju s tom razlikom to je Liburnija, razliito od Histrije, koja je bila dio pojma provincia Venetiarum, katkad u svojoj antikoj i ra-nosrednjovjekovnoj povijesti imala i status administrativno-teritorijalne

32 A. Benac, O etnikim zajednicama, str. 781.33 D. Mandi, Crvena Hrvatska, str. 68-83. Mandi je naglasio da je mnoinski ob-

lik Dalmacije spomenut prvi put, kad se Kamilo Skribonij proglasio Imperator u Dalmacijama nakon smrti cara Kaligule (+ 41 posl. Kr.) i da od tada mnoinski oblik Dalmacije dolazi ee. Tako je on naveo putopis Augusta Antonina, koji u dananjem obliku potjee iz III. st., ali koji sadri grau iz polovice II. st. i u kojem je na vie mjesta spomenut pluralni oblik Dalmacije. D. Mandi je naveo i spis No-titia dignitatum (oko god. 425. po Kr.) te svjedoanstvo kralja Odoakara u izvor-nom sauvanom papiru iz godine 489. On je zatim nabrojio vie izvora iz rimskoga i gotskog doba koji govore o razdiobi Dalmacije na vie dijelova. (D. Mandi, nav. dj., str. 74-75.)

42

jedinice.34 M. Zaninovi zakljuuje da kasna antika (ali ne samo ona!) dijeli Dalmaciju do Krke i onu sjeverozapadnu od Krke, tj. teritorij an-tike Liburnije do rijeke Arsije Rae. Zaninovi se poziva i na Medi-nijevo pisanje kako je Liburnija u gotskom razdoblju takoer bila izdvo-jeno podruje. To se zakljuuje i iz podataka to su zabiljeeni kod Ano-nimnoga Kozmografa iz Ravenne, u glavi 22 njegove IV. knjige, gdje se u dva navrata spominje provincia Liburnia (IV 31, IV 37). To je svaka-ko odraz prijanjih podjela iz kojih se razvio oblik Dalmatiarum, iji bi zaeci prema tome ili u II. stoljee, defi nirali se u III. za Dioklecijana, a nakon toga se ta podjela zadrala do kraja antike, pa i kasnije u zrelom srednjem vijeku.35

U historiografi ji dosad nije utvren broj Dalmata u doba rimske vla-davine. Poznato je da su Dalmati imali 342 dekurije, ali se iz toga podat-ka ne moe sa sigurnou zakljuiti koliko je tih stanovnika bilo. U pr-vom desetljeu poslije Krista, kad su se Desitijatima i Breucima pridru-ile i druge susjedne skupine u borbi protiv rimskog osvajanja, u Rimu se tvrdilo da boraca ima 800 tisua, a od toga 200 tisua ratnika pjeaka i 9 tisua konjanika. ii dri, pod pretpostavkom da su ti podaci toni, da je tada Ilirik (tj. Dalmacija i Panonija do Drave) imao najmanje milijun itelja.36 Prema nekim procjenama poslije rimskog osvajanja stanovni-tva u Dalmaciji moglo je biti u jednoj generaciji vjerojatno do 700 tisu-

34 J. Medini, Provincia Liburnia. Diadora, vol. 9., Zadar, 1980., str. 433.35 M. Zaninovi, Od Helena do Hrvata. kolska knjiga, Zagreb, 1996., str. 381. Usp.

V. Posavec, Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji. Historijski zbornik, god. XLIX, za 1996., str. 6.

36 F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, str. 98. Nach Velleius (2, 110, 3) nahmen am pannonisch-dalmatischen Aufstand rund 800.000 Eingeborene Teil, von denen aber etwa die Hlfte in der Provinz Pannonien lebte. Die Zahl der Ein-heimischen, die am Aufstand nicht teilnehmen (Liburni, die Mehrheit der Iapodes usw.), ferner der fremden Ansiedler kann wohl ungefhr auf 200.000 - 300.000 ge-schtzt werden. (Gza Alfldy, Bevlkerung und Gesellschaft der rmischen Pro-vinz Dalmatien. Akademija znanosti, Budapest, 1965., str. 29.) D. Dzino navodi da Velej Paterkul procjenjuje broj panonskih pobunjenika u Bellum Batonianum 6-9 n. e. na 200.000 pjeaka i 9.000 konjanika i obrazlae da se broj pobunjenika mora re-ducirati na realnijih 69.000 100.000 pjeaka i 9.000 konjice, odnosno 85.000 pje-aka ako se uzme srednja vrijednost. (D. Dzino, Velleius Paterculus and the Panno-nii: Making up the numbers. /Velej Paterkul i Panoni: premetanje brojki./ Rukopis u tisku u: Godinjak ANUBiH knj. XXXV, Centar za balkanoloka ispitivanja knj. 33.)

43

a.37 Kod Dalmata je prevladavala iskljuivo ruralna naseljenost tako da u njihovim naseljima nema vanijih arheolokih nalaza.38

Pod Liburnima na istonoj strani Jadrana razumijeva se skupina s izrazitom materijalnom i duhovnom kulturom, na dosta tano delimitira-nom geografskom prostoru to obuhvaa podruje od rijeke Rae u Istri do rijeke Zrmanje u Lici i rijeke Krke u srednjoj Dalmaciji.39 . Batovi je oznaio liburnske granice ovako: Liburnska kulturna skupina bila je rasprostranjena na naem primorju od rijeke Rae u Istri do Krke u sje-vernoj Dalmaciji, tj. u istonoj Istri, Hrvatskom primorju i u sjev. Dal-maciji s pripadajuim otojem. Mee su joj se pruale rijekama i gora-ma: Raom, Ukom, Gorskim kotarom, vrhovima Velebita i Krkom, ili tonije Butinicom, Krkom, Kosovicom i ikolom, jer ima dokaza da je obuhvaala i manji predio jugoistono od Krke, ukljuujui grad Pro-monu (danas Tepljuh kod Drnia). Prema tome, graniila je na sjevero-zapadu s istarskom, u zaleu s japodskom i na jugoistoku s dalmatskom kulturnom skupinom.40

Liburnska i istarska kultura razliito su se razvijale zbog posebnog poloaja, razliitih predaja i narodnosnog sastava.41 Podruje Liburni-37 G. Alfldy, Bevlkerung und Gesellschaft, str. 24. Na poetku V. st. u rimskoj vojs-

ci je bilo eta s dalmatskom oznakom, posebno konjanika u razlinim provincija-ma Carstva, u tolikoj mjeri da se ukupni broj njihov moe odrediti s 20.000 moma-ka. (F. ii, Povijest Hrvata, str. 117.) Za vrijeme Augusta rimska vojska je bro-jila 300.000 - 350.000, pod Dioklecijanom 500.000, a u doba Konstantina Velikog 900.000 vojnika. (Joachim Herrmann /Hrsg./, Lexikon frher Kulturen, I. Pahl-Ru-genstein Verlag, Kln, 1984., str. 352.)

38 Spomenuli smo narod Delmata, koji je jo uvijek periodino dijelio zemljita, a, po svjedoanstvu istoga Strabona, nije poznavao novac ve je vrio naturalnu zam-jenu... Strabon donosi da su Delmati imali svega pedesetak naselja spomena vri-jednih, a meu njima tek par gradova. Najbolje je bila urbanizirana stara Liburni-ja, teritorij od rijeke Rae (Arsia fl umen) u Istri do rijeke Krke (Titius fl umen). i-tav teritorij te regije gusto je pokriven neprekidnim nizom uih teritorijalnih opina i njihovih domena, sve odreda autohtonih formacija. Jedini rimski grad na ovom podruju bio je Iader (Zadar), sredite agrarne kolonije rimskih graana. (M. Sui, Odnos grad - selo u antici na istonoj jadranskoj obali. JI, XII /1973, 3-4, 28 -29.)

39 M. Sui, Iz mediteranske batine jadranskih Ilira. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, IV/ 1966, 4, 46.

40 . Batovi, Liburnska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 339.41 . Batovi, Liburnska grupa, str. 386. Batovi je naglasio da se kulturno, a bez sum-

nje i narodnosno Liburni bitno razlikuju od Histra i Veneta, osobito obiajem po-kapanja mrtvih, a da su najblii Dalmatima. (Batovi, nav. dj., str. 390.) Benac je

44

je ostalo je u sastavu Rimskoga Carstva sve do njegove propasti godi-ne 476. godine. Za Augustova vladanja granice izmeu Histra i Libur-na bila je rijeka Raa. Godine 170. poslije Krista dio sjeverozapadne li-burnske periferije bit e izdvojen iz Liburnije i cijele provincije zajedno s graninim gradom Tarsatikom i njegovim podrujem. M. Sui misli da je granica tada ila vinodolskom sinklinalom negdje do visine dananje Crikvenice.42

S Liburnima su graniili i Japodi. Naime, japodski je etniki pro-stor (Gacka, Lika, Krbava, Ogulinsko-plaanska udolina, Pounje, Gor-ski kotar, Primorje od Rijeke do Jablanca), od kljunog znaenja za sve kopnene puteve prema Panonskoj nizini, junom Jadranu i unutranjo-sti Balkana. Stoga su ratoborni i neovisni Japodi smetali irenju rimskog politikog i gospodarskog utjecaja, a svojim su estim vojnim upadima izravno ugroavali i rimske posjede u cisalpinskoj Galiji (sjeverna Ita-lija) Od samog poetka procesa stvaranja japodskog naroda, tijekom kasnog bronanog doba (11. 9. stoljee prije Krista), Japodi su pred-stavljali jasnu i relativno odreenu etniku cjelinu iji se prostor uglav-nom nije mijenjao. Gacka, Lika, Krbava i Ogulinsko-plaanska udoli-na predstavljaju svakako jezgru njihova teritorija. Meutim, Japodi su ivjeli i na podruju Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Pounja, o emu nam jasno svjedoe povijesni i arheoloki izvori.43 Ruica Dre-chsler-Bii opisuje granice Japoda ovako: Na osnovu svih do sada do-bivenih rezultata, granice japodske teritorije treba postaviti na slijedei nain: Zapadna je morala biti negdje oko dananje Vinice i u dijelu Bele krajine. Dalje prema jugu i istoku japodski teritorij obuhvaao bi Liku, Ogulinsko-plaku zavalu, dio Gorskog kotara i Korduna, te podruje sje-verozapadne Bosne sa srednjim tokom rijeke Une (Cazinska i Bihaka krajina). Na jugu, prema Liburnima, prirodnu granicu ine masiv Vele-

napomenuo da su Histri bili izloeni utjecajima i jaoj infi ltraciji nositelja kulture arnih polja iz Podunavlja ve od kasnog bronanog doba, a da su njihovi kulturni i drugi dodiri s Venetima takoer bili i normalni i trajni. Prema Bencu, zajednica Hi-stra sastojala se od niza manjih plemena (npr. Catali, Menoncaleni, Subocrini) meu kojima je romanizacija bila jaa nego u drugim krajevima. (A. Benac, O etnikim zajednicama. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 776.)

42 M. Sui, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru. Zadar, 1981., str. 225 - 228.

43 Boris Oluji, Oktavijanov pohod protiv Japoda. Grad Otoac, sv. 7., Otoac 2003., Izd. Katedra akavskoga sabora pokrajine Gacke Gacko puko otvoreno uilite Otoac, str. 28, 30.

45

bita i rijeka Zrmanja. Za sada je jo uvijek sporno pitanje izlaska