INKLUZIJA DJECE S DOWNOVIM SINDROMOM U REDOVNIM OSNOVNIM ŠKOLAMA

Studijska grupa: Učitelji

Predmet: Pedagogija djece s posebnim potrebama

DIPLOMSKI RAD

INKLUZIJA DJECE S DOWNOVIM SINDROMOM U REDOVNIM OSNOVNIM ŠKOLAMA

Studentica: Mentorica: Daniela Vlastelić dr. sc. Esmeralda Sunko

Split, srpanj 2010.

SADRŽAJ:

1. UVOD 3

2. TEORIJSKI DIO 4

2. 1. O Downovom sindromu 5

2. 2. Povijest Downova sindroma 6

2. 3. Uzroci Downova sindroma 7

2. 4. Epidemiologija 9

2. 5. Klinička slika osoba s Downovim sindromom 11

2. 6. Problemi djece s Downovim sindromom 13

2.6.1. Razvoj djece s Downovim sindromom 16

2. 6.2. Prava osoba s Downovim sindromom 18

2. 6.3. Integracija djece s posebnim potrebama 20

2. 6.4. Inkluzija 22

2. 6.5. Inkluzija djece s Downovim sindromom 23

3. EMPIRIJSKI DIO 25

3.1. Problem ispitivanja 25

3.2 Zadatci i hipoteze ispitivanja 25

3.3. Metode ispitivanja 26

3.4. Ispitanici, mjesto i vrijeme ispitivanja 26

3.5. Instrument ispitivanja 26

4. REZULTATI I RASPRAVA 28

5. ZAKLJUČAK 44

6. SUMMARY 48

6. LITERATURA 49

7. PRILOZI

2

1. UVOD

Nekad davno ljudi su pričali o mongoloizmu danas se već koristi suvremeni i ustaljeni

naziv Downov sindrom. Također, nekad davno su se osobe s Downovim sindromom

izolirale i odbacivale od ostatka društva, a danas se takve osobe sve više normalno

prihvaćaju kao članovi zajednice i društva.

Bebe s Downovim sindromom kao i svake druge bebe imaju potrebe za ljubavlju,

sigurnošću i toplinom kao i sve druge bebe. Dijete s Downovim sindromom je kao i

svako drugo dijete željno ljubavi, nježnosti, prijateljstva. Odrasli s Downovim

sindromom su kao i svi drugi odrasli ljudi. I oni žele živjeti neovisno, samostalno, žele

imati prijatelje i žele biti korisni.

Zbog svega toga osobe s Downovim sindromom, bile to bebe, djeca ili odrasli, treba

prihvatiti i pružiti im priliku da uspiju u životu kao i sve druge osobe.

Prije mnogo godina susretala sam osobe s Downovim sindromom, prošla bih pored njih

ne obazirući se. Razlog tome se sigurno krije u mojoj nesigurnosti da se obratim tim

osobama, ali također i u neznanju. Do nedavno nisam uopće bila upućena u to što je to

Downov sindrom, ni kako nastaje, ni kako te osobe „funkcioniraju“. Slušajući predavanja

iz kolegija Pedagogija djece s posebnim potrebama, jako sam se zainteresirala za tu

problematiku. Čak više nisam ona osoba koja bježi u sebe kada sretne osobu s Downovim

sindromom, nego rado porazgovaram s takvim osobama, pokušavam im se približit i

komunicirat s njima.

3

2. TEORIJSKI DIO

Downov sindrom jedan je od čestih problema s kojim se susreću roditelji i pedagoške

službe. Važno je istaknuti da zdravlje roditelja, ekonomski položaj i drugi vanjski

čimbenici nemaju utjecaj na rođenje djeteta s Downovim sindromom. (Vuković i sur.,

2008.)

Nekad, pa i ne baš tako davno, osobe s Downovim sindromom su se smatrale „viškom“ u

društvu, smatralo se da su te osobe bolesne i nesposobne. To isto društvo je te osobe

željelo isključiti iz okoline, te su smatrali da je najbolje i za te osobe s Downovim

sindromom, ali i za cijelu njihovu okolinu, obitelj i društvo da oni budu u posebnim

odgojno – obrazovnim ustanovama. Devedesetih se godina pojavio socijalni model koji

polazi od pretpostavke da su položaj djece s posebnim potrebama i njihova diskriminacija

društveno uvjetovani. I upravo se tada počelo poticati uključivanje djece s posebnim

potrebama, pa tako i djece s Downovim sindromom, u redovne osnovne škole, ali i u

druge društvene aktivnosti.

4

2.1. O DOWNOVOM SINDROMU

Downov sindrom jedan je od najčešćih genetskih poremećaja koji nastaje uslijed viška

jednog kromosoma ili čak samo dijela kromosoma. Od 650 novorođene djece jedno dijete

se rodi kao dijete sa Downovim sindromom. Taj poremećaj sprječava normalni mentalni i

fizički razvoj djeteta. Downov sindrom je problem koji pogađa sve rasne skupine i može

se pojaviti u bilo kojoj obitelji. Također, Downov sindrom nije povezan ni sa zdravljem

roditelja, ni sa ekonomskom situacijom, ni načinom života obitelji. Dakle, ne može se

unaprijed odrediti koga će pogoditi Downov sindrom, a koga zapravo neće.

Bolje razumijevanje ovog problema je važno da bi se osobama s Downovim sindromom,

a i njihovim obiteljima moglo olakšati život. (Čulić, Čulić, 2008.)

Ne baš tako davno smatralo se da je sramota roditi dijete s Downovim sindromom, te su

se takva djeca skrivala, izolirala i nije im se pružala adekvatna ni medicinska ni stručna

pomoć. U mnogim zemljama svijeta život osoba s Downovim sindromom se uvelike

poboljšao, medicinska pomoć im je bolja, imaju svoja prava, bolje su socijalno

prihvaćeni, pružaju im se bar neke prilike za zapošljavanje, osnivaju obitelji itd. U

Republici Hrvatskoj promjene su isto značajne, ali ipak je i dalje potrebno ljudima

poticati razvijanje svijesti o osobama s Downovim sindromom. Danas postoji još jako

puno predrasuda vezanih za Downov sindrom i osoba koje imaju taj problem. Uzrok

takvim pogrešnim stavovima je loša informiranost i dijelom strah ljudi da takvim

osobama priđu. (Vuković i sur., 2008.)

Obitelji je potrebno informirati, educirati i pružiti im potrebnu psihološku potporu. Važno

je dati odgovore na pitanja o uzroku, kliničkim pojavama i prognozi razvoja djeteta.

Roditelji često u prvo vrijeme prikrivaju depresiju i osjećaj krivnje te im treba dati

vremena i pomoći da shvate sve posljedice dijagnoze. Iznimno je korisno uključivanje

roditelja čija djeca također imaju Downov sindrom radi međusobne potpore, savjeta,

dijeljenja briga i iskustva. (Ivanković, 2003.)

5

2.2. POVIJEST DOWNOVOG SINDROMA

Vjerojatno je oduvijek bilo osoba s Downovim sindromom, međutim prvi opis Downova

sindroma dao je Esquirol 1838. godine, dok je detaljnu kliničku sliku dao psiholog

Segurin. Engleski liječnik John Langdon Down je u svom privatnom sanatoriju susreo

oko 10 % djece koja su nalikovala kao da su braća. Te njihove posebnosti i sličnosti on je

nazvao „mongoloidizmom“.

Francuski genetičar Jerome Lejeune 1958. godine napravio je veliki korak, otkrivši da

razlog ove posebnosti koju je opisao John Langdon Down leži u kromosomskom

poremećaju. Lejeune je otkrio da osobe koje imaju tzv. mongolidizam, imaju zapravo

jedan dodatni kromosom i to na 21. paru kromosoma. Tada je prvi put otkrivena

povezanost između mentalnog deficita i kromosomskih poremećaja. Tada se to otkriće

smatralo potpuno nevažnim, ali je kasnije uočena iznimna važnost upravo tog otkrića za

ljude sa Downovim sindromom. Naziv mongoloizam je u potpunosti napušten i

prihvaćen je naziv Downov sindrom po Johnu Langdonu Downu koji ga je prvi opisao.

John Langdon Down, engleski liječnik i psiholog, rođen je 1828. godine. Njegov otac je

također bio liječnik, pa je John već sa 13 godina počeo pokazivati izniman interes za

medicinu sa željom da pomogne svom ocu. Kada je navršio 18 godina preselio se u

London i počeo raditi kao asistent jednom kirurgu. Tada mu je bilo dopušteno samo

vađenje zuba uz nadgledanje tog kirurga. Nekoliko mjeseci kasnije dopustili su mu da

počne raditi u laboratoriju i tu zapravo kreće njegova karijera. Oduvijek je pokazivao

veliko zanimanje za mentalno retardiranu djecu te je i objavio dosta knjiga o tome.

Upravo je u monografiji Downova sindroma, koja je objavljena 1887. godine, dao

detaljan opis djece koja su nam danas poznata kao djeca s Downovim sindromom.

(Vuković i sur., 2008.)

6

2.3. UZROCI DOWNOVA SINDROMA

Ljudsko tijelo sastoji se od ogromnog broja stanica, a svaka stanica u svojoj jezgri ima

smješten nasljedni materijal, odnosno gene. Geni su grupirani oko štapićastih struktura

koje nazivamo kromosomima. Jezgra svake stanice sadrži 46 kromosoma, odnosno 23

para, naslijeđena od oba roditelja. Posebna vrsta stanice su muške i ženske zametne

stanice. Nasljedni materijal u zametnim stanicama podložan je štetnim promjenama, koje

se nazivaju mutacije gena. Te mutacije gena mogu nastati tijekom starenja ili prilikom

dijeljenja stanica nakon oplodnje.

Downov sindrom uzrokuje pogrešan prijenos kromosoma tijekom stanične diobe spolnih

stanica, tako da se u jednoj stanici nađe višak cijelog ili dijela jednog kromosoma i to na

21. paru kromosoma. Najčešće nastaje u jajnoj stanici prije, rjeđe nakon oplodnje, dok se

u manjem broju slučajeva pojavljuje već u spermijima. U tom slučaju, stanice ne sadrže

46 kromosoma, nego 47 kromosoma, jer se pojavljuje jedan prekobrojni kromosom i to

kromosom 21. Budući da postoje tri kopije 21. kromosoma, Downov sindrom se često

naziva trisomija 21.

Postoje tri tipa Downova sindroma:

1. klasični tip – nastaje zbog nerazdvajanja kromosoma. Učestalost pojavljivanja

ovog tipa Downova sindroma je 95 %.

2. mozaički tip – učestalost pojavljivanja ovog tipa je 2 – 4%. Kod mozaicizma,

odnosno mozaičkog tipa nalaze se dvije stanične linije: normalna (46 kromosoma)

i nenormalna (47 kromosoma). Kariotipske formule su obično 46 XX / 47 XX u

ženske djece i 46 XY / 47 XY u muške djece.

3. translokacijski tip – učestalost pojavljivanja ovog tipa Downova sindroma je oko

5 %. Zbog centralne fuzije kojom su spojena dva akrocentrična kromosoma, broj

kromosoma je lažno normalan (46 kromosoma), a zapravo je genom povećan za

jedan. (Damjanov i sur., 2008.)

7

Slika 1. Trisomija 21

Unatoč brojnim istraživanjima razlog nastajanja ovakve pogrešne podjele stanica još

uvijek nije poznat. Neka istraživanja su pokazala da kod majki koje su starije od 35

godina postoji veća vjerojatnost da će roditi dijete s Downovim sindromom. Još neka

istraživanja pokazuju da se taj rizik s godinama povećava. No, to se ne može uzeti kao

uzrok, jer su čak oko 70 % djece rodile majke koje su u vrijeme začeća ili poroda bile

mlađe od 35 godina. Downov sindrom nije nasljedan, ali ako je majka rodila dijete s

Downovim sindromom, može (ali i ne mora) u sljedećoj trudnoći opet roditi dijete s

Downovim sindromom. (Čulić, Čulić, 2008.)

8

2.4. EPIDEMIOLOGIJA

Ishod pojave Downova sindroma za vrijeme trudnoće trojake je naravi:

spontani prekid trudnoće povezan sa Downovim sindromom nije utvrđen, pa

ga je teško procijeniti

prekid trudnoće može uslijedit na zahtjev majke kada sazna da njeno nerođeno

dijete ima Downov sindrom

treći ishod su djeca rođena s Downovim sindromom, te se zapravo svi

statistički podatci zapravo odnose upravo na ovu djecu

Prema statističkim podatcima u svijetu učestalost novorođenčadi s Downovim

sindromom je 1 : 600 do 1 : 800 poroda. Taj broj je različit u različitim zemljama, jer npr.

u nekim zemljama roditelji ne mogu znati prije samog rođenja da li će njihovo dijete

imati Downov sindrom, zatim u nekim zemljama nije dopušten prekid trudnoće na

zahtjev majke bez obzira što ona zna da će roditi dijete s Downovim sindromom.

Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Hrvatska se ubraja u skupinu

zemalja sa najnižom stopom rođenih s Downovim sindromom.

Najveći čimbenik rizika pojave Downova sindroma je dob majke. U trudnica od 20

godina iznosi 0, 066 % i višestruko je niži u odnosu na majke u dobi od 40 godina.

(Čulić, Čulić, 2008.)

Tablica 1. Rizik nastanka Downova sindroma s obzirom na dob majke (Damjanov i sur., 2008.)

Iako postoje brojna istraživanja o utjecaju dobi oca na pojavu Downova sindroma zasad

nema izravnih dokaza o njihovoj povezanosti.

Dob majke Rizik Rizik %20 1 : 1500 0,06630 1: 800 0,12535 1 : 270 0,3740 1 : 100 1,0> 1 : 50 2,0

9

Što se tiče spola osoba s Downovim sindromom, oba su spola gotovo podjednako

zastupljena. Iz toga se može izvesti zaključak kako Downov sindrom nije vezan za

određeni spol djeteta. (Čulić, Čulić, 2008.)

Na kraju treba spomenuti i tko se uopće brine o djeci s Downovim sindromom. Prema

podatcima Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno

zdravstvo najveći broj oboljelih od Downova sindroma smješten je u svoje obitelji, a tek

manji dio je smješten u specijalizirane ustanove.

U razdoblju od 2000. do 2005. godine u Republici Hrvatskoj rođeno je 123 djece s

Downovim sindromom. (Ivanković, 2003.)

10

2. 5. KLINIČKA SLIKA OSOBA S DOWNOVIM SINDROMOM

Klinička slika osoba s Downovim sindromom je vrlo karakteristična i prepoznatljiva.

Novorođenčad s trisomijom 21 rađaju se s nižom porođajnom težinom i duljinom.

Djeca s Downovim sindromom imaju nisko čelo, suhu i ispucanu kožu, malo i nepravilno

zubalo koje je podložno karijesu, kose oči, mali sedlasti nos, zadebljan i izbrazdan jezik.

Zbog debljine njihov jezik izgleda kao da jedva stane u usnu šupljinu. Još neke

karakteristike djece s Downovim sindromom su: mišićna hipotonija, široki vrat, okruglo

lice, abnormalni oblik uški, kraći prsni koš…. Ta djeca često imaju visoko nepce, a

ekstremiteti su im kratki i zdepasti, dok su i sama djeca s Downovim sindromom zapravo

nižeg rasta.

Čak 25 % - 75 % osoba s Downovim sindromom ima srčane probleme, oko 7 % osoba

ima probavne poremećaje, a čak 1 % osoba s ovim problemom ima i leukemiju.

Vanjsko spolovilo kod muškaraca s Downovim sindromom je slabo razvijeno. Odrasli

muškarci su skloni debljanju u području pojasa. Kod djevojčica su jajnici slabije

razvijeni. Kod osoba s Downovim sindromom dolazi do kašnjenja u razvoju, pa tako

ženske osobe kasnije uđu u pubertet, ali zanimljivo je da kasnije uđu u menopauzu.

11

Slika 2. Klinička slika osoba s Downovim sindromom

Intelektualno funkcioniranje je najčešće na razini umjerene mentalne retardacije, a rjeđe

lake mentalne retardacije, dok je samo mali broj prosječnog intelektualnog razvoja.

Psihomotorički razvoj je usporen, djeca s Downovim sindromom kasnije prohodaju i

progovore. Teškoće su posebno izražene u govoru i apstraktnom mišljenju.

U predškolsko doba ova djeca su izrazito topla i vesela. U školsko doba i u pubertetu

dolazi do različitih poremećaja u ponašanju, poremećaja pažnje i koncentracije te do

raznih emocionalnih problema.

Najnovija istraživanja pokazuju kako se kod osoba s Downovim sindromom nakon 35.

godine događaju promjene kao kod Alzheimerove bolesti, pa prema tome postoji

zaključak da osobe s Downovim sindromom imaju veći rizik da kasnije obole i od

Alzheimerove bolesti.

Iako se roditelji psihološki pripremaju na rođenje djeteta s Downovim sindromom, s

odrastanjem dolazi do razvoja brojnih problema koji najčešće proizlaze iz odnosa s

braćom, sestrama i roditeljima, a kao posljedica javljaju se promjene u ponašanju te

mirno i veselo dijete postaje agresivno i netolerantno. Svakako treba napomenuti da su

djeca s Downovim sindromom vesela, vedra djeca koja vole komunikaciju s okolinom,

12

mogu biti kreativni, ako se utvrdi i razvije sklonost uz individualni rad s djetetom, ali to

su također osobe kojima je cijeli život potrebna potpora drugih ljudi, a nerijetko i pomoć

Nekad se prosječna duljina života osoba s Downovim sindromom negdje od 20 do 30

godina i umiralo se najčešće zbog srčanih problema i / ili drugih problema. Danas, kad je

medicina jako napredovala i kad se puno više zna o razvoju osoba s ovim problemom,

onda je i njihov životni vijek produljen, ali i sam život im je poboljšan. (Kocijan –

Hercigonja, 2000.)

2.6. PROBLEMI DJECE S DOWNOVIM SINDROMOM

Downov sindrom je genetski poremećaj koji uzrokuje niz zdravstvenih, ali i

funkcionalnih teškoća koje je važno poznavati kako bi ih mogli predvidjeti i procijeniti

postoje li i u kojem obimu i kod kojeg djeteta. Prije svega to su teškoće vizualne

percepcije, poteškoće s hranjenjem, teškoće disanja, oštećenja sluha, problemi auditivne

memorije, snižene kognitivne sposobnosti….. (Čulić, Čulić, 2008.)

Problemi s hranjenjem počinju odmah nakon samog poroda. Dojenje djeteta s Downovim

sindromom nije nemoguće, ali je jako teško. Zbog mišićne hipotonije ova djeca jedu jako

sporo. Ako je dojenje zaista teško i neostvarivo, moguće je hranjenje na bočicu, a to ne

šteti ni majci ni djetetu. Gojaznost je problem za stariju djecu i odrasle osobe s

Downovim sindromom. Do toga najvjerojatnije dolazi zbog nedovoljnog kretanja i sve

veće potrebe za uzimanjem hrane. Zbog toga problema je potrebno kod djece s

Downovim sindromom provoditi osmišljenu dijetu kako bi se izbjegla ili bar smanjila

gojaznost.

Bebe i mala djeca s Downovim sindromom imaju slabiji imunitet te su sklona bolestima

dišnih putove i infekcijama. Ova djeca često obolijevaju od upale uha i vrlo lako dolazi

13

do začepljenja nosa. Kod mladeži su česte kronične infekcije kože, uglavnom na području

pazuha. Istraživanja su pokazala da djeca s trisomijom 21 imaju manjak bijelih krvnih

zrnaca, tzv. limfocita koji su važni za tjelesnu otpornost organizma.

Kod djece s Downovim sindromom javljaju se različiti oblici epilepsije. Prema nekim

istraživanjima epilepsija se javlja kod čak 8 % osoba s ovim sindromom. Poseban oblik,

BNS grčevi (Westov sindrom) javljaju se između petog i desetog mjeseca života. Kod

djece bez Downova sindroma ovi napadaji se jako teško liječe, ali kod djece s Downovim

sindromom postižu se često veliki uspjesi posebnom terapijom koja uključuje uzimanja

adrenokortikotropnog hormona. Ta terapija u pravilu poboljšava i razvoj djeteta.

Oko 40 % djece ima srčane probleme. Često je pogođen srednji predjel srca pa se mogu

javiti rupe na stjenkama srčanih klijetki ili nedovoljno razvijeni srčani zalisci. Mogu se

javiti i drugi srčani nedostatci poput izolirane greške na klijetki ili pretklijetki. Važno je

prepoznati srčanu manu u ranoj dojenačkoj dobi, jer kod neke djece dolazi relativno brzo

do zastoja rada srca i/ili do povišenog tlaka u plućnom krvotoku, što koči daljnji razvoj

djeteta

Kod dojenčadi s trisomijom 21 javljaju se različite prirođene promjene na želucu i

crijevima. Procjene govore o učestalosti i do 12 %. Tu ubrajamo: zatvoreni jednjak (često

povezano sa spojenim jednjakom i dušnikom), smanjeni želučani izlaz, zatvor

dvanaesterca, izostanak živaca crijevnih stijenki….Većina tih anomalija mora se odmah

kirurški ispraviti, kako bi crijeva mogla primati tekućinu i hranu.

Mentalna retardacija nije bolest ili specifična nesposobnost, već je administrativno

određeni naziv za različita genetska, socijalna i medicinska stanja koja imaju zajedničku

karakteristiku, a to je značajno ispodprosječno funkcioniranje. Mentalna retardacija se

definira kao snižena sposobnost kojoj su svojstvena značajna ograničenja u

intelektualnom funkcioniranju i adaptivnom ponašanju, izražena u pojmovima, socijalnim

i praktičnim vještinama. Nastaje prije 18. godine života. (Vuković i sur., 2008.)

Tablica 2. Stupnjevi mentalne retardacije (Kocijan – Hercigonja, 2000.)

Mentalna retardacija Kvocijent inteligencije Opis

Laka mentalna retardacija50 – 69 (odgovara

mentalnoj dobi od 9 – 12 godina)

Osobe sa lakom mentalnom retardacijom su sposobne za rad i ostvarivanje socijalnih kontakata.

14

Umjerena mentalna retardacija

35 – 49 (odgovara mentalnoj dobi od 6 – 9

godina)

Većina osoba sa ovom m. retardacijom može postići određeni stupanj neovisnosti, što obuhvaća brigu o sebi, učenje i komuniciranje

Teža mentalna retardacija20 – 34 (odgovara

mentalnoj dobi od 3 – 6 godina)

Osobe sa ovim stupnjem m. retardacije trebaju svakodnevnu pomoć i potporu za život i rad.

Teška mentalna retardacija0 – 20 (odgovara mentalnoj

dobi ispod 3 godine)

Ove osobe imaju ozbiljna ograničenja u komunikaciji i pokretljivosti, te im je potrebna stalna pomoć i njega.

Sniženo intelektualno funkcioniranje kod djece s Downovim sindromom širokog je

raspona i nikad i nitko, a osobito u najranijoj dobi ne može sa sigurnošću utvrditi i reći

kakve intelektualne sposobnosti ima dijete i u kojem će rasponu funkcionirati. Razine

mentalne retardacije kod djece s Downovim sindromom u širokom su spektru od onih

najtežih oblika, umjerene mentalne retardacije, graničnih slučajeva pa do pojedinih

slučajeva gdje gotovo i nema intelektualnih teškoća. Većina se ipak nalazi na nekoj

sredini ovog spektra.

Također se procjenjuje da oko 65 % - 8' % osoba s Downovim sindromom ima oštećenja

sluha koja nastaju zbog raznih infekcija uha i nakupljanja tekućine u uhu. Pod

oštećenjima sluha ne misli se samo na gluhoću jer je mnogo veći broj djece s problemima

nagluhosti. Vrlo je važna rana dijagnostika, ali i kontinuirano praćenje jer se sluh može

pogoršati zbog infekcija, medikamentoznih terapija, nakupljanja tekućine u uhu i sl.

Strabizam, kratkovidnost i dalekovidnost su vrlo česti problem kod osoba s trisomijom

21, ali njih je dosta lako ispraviti ili bar korigirati nošenjem različitih optičkih pomagala.

Potrebno je vježbati vizualnu pažnju, kontakt očima i vizualno praćenje predmeta

pokretima očiju u najranijoj dobi, ali općenito djeca s Downovim sindromom preferiraju

vizualne stilove učenja, puno su bolji u vizualnoj percepciji i memoriji nego u auditivnoj.

Zanimljivo je da čak oko 3 % dojenčadi s trisomijom 21 ima sivu mrenu. Za to je vrlo

važna rana dijagnoza, jer zamućivanje leće sprječava ulazak svijetla u oko još prije

mrežnice, a to može uzrokovati sljepoću.

15

Kod djece s Downovim sindromom česti su i poremećaji u ponašanju od namjernog

plaženja jezika, pljuvanja, odbijanje reagiranja na upit, ne pristajanje na ništa i

povlačenje, glumatanje, agresivna i samostimulacijska ponašanja, itd. Prije svega, nikako

se ne smije zaboraviti da su djeca s Downovim sindromom prije svega djeca kao i sva

ostala, tako da moramo razlikovati zločestoću od problema u ponašanju. (Vuković i sur.,

2008.)

2. 6. 1. Razvoj djece s Downovim sindromom

Roditelji djece upoznati su s posebnostima svakog pojedinog djeteta. Braća i sestre imaju

možda velikih sličnosti ili određenih načina ponašanja, ali je zapravo svako dijete

pojedinac s vlastitim kvalitetama i karakteristikama koje ga razlikuju od ostalih. Poznato

je da djeca s Downovim sindromom rastu sporije nego druga djeca. Međutim, kakav će

rast pojedinog djeteta biti ovisi o genetičkim i etničkim čimbenicima, o prehrani,

hormonima, zdravstvenim uvjetima, ali svakako i o okolini.

Visina odraslih muškaraca s Downovim sindromom kreće se prosječno od 147 do 162

cm, a žena s istim problemom od 135 do 155 cm. Kad je riječ o rastu ne smije se

zanemariti ni tjelesna težina. Novorođeno dijete često ne dobiva na težini, najčešće zbog

već spomenutih problema s hranjenjem. Djeca s Downovim sindromom najčešće na

težini dobivaju zapravo oko 2. i 3. godine života ali zapravo tada kreću njihovi problemu

s prekomjernom težinom.

16

Kod djece s trisomijom 21 velike su razlike u stupnju motoričkog razvoja, a uzroci tome

su različiti: prirođena srčana mana, biološki problemi, problemi s okolinom….

(Ivanković, 2003.)

Tablica 3. Razvoj djece s Downovim sindromom (Vuković i sur, 2008.)

Djeca s DS „Normalna djeca“Prosjek

(mjeseci)Raspon

(mjeseci)Prosjek

(mjeseci)Raspon

(mjeseci)Smješkanje 2 1,5 – 3 1 0,5 – 3Okretanje 6 2 – 12 5 2 – 10Sjedenje 9 6 – 18 7 5 – 9Gmizanje 11 7 - 21 8 6 – 11Puzanje 13 8 – 25 10 7 – 13Stajanje 10 10 – 32 11 8 – 16Hodanje 20 12 – 45 13 8 – 18Riječi 14 9 – 30 10 6 - 14Rečenice 24 18 – 46 21 14 – 32

Tablica 4. Razvoj djeteta s Downovim sindromom (Vuković i sur., 2008.)

Djeca s DS „Normalna djeca“Prosjek

(mjeseci)Raspon

(mjeseci)Prosjek

(mjeseci)Raspon

(mjeseci)Hranjenje

Prstima 12 8 – 28 8 6 – 16Žlicom 20 12 – 40 13 8 - 20

NuždaKontrola mjehura 48 20 – 95 32 18 – 60Kontrola stolice 42 28 - 90 29 16 – 48

OdijevanjeSvlačenje 40 29 – 72 32 22 – 42Oblačenje 58 38 – 98 47 34 – 58

Kao i ostala razvojna područja, tako su se nekad i intelektualne sposobnosti djece s

Downovim sindromom podcjenjivale. Najnovija istraživanja pobijaju te stare podatke po

kojima su ova djeca u pravilu teško i teže mentalno retardirana. Puno češće se na samo

17

lako do umjereno mentalno intelektualno zaostajanje. Neka djeca se nalaze na granici s

prosjekom, a samo malo ih je teže retardiranih.

I kod kognitivnih (spoznajnih) sposobnosti radi se o velikom rasponu. Nekad je postojala

pretpostavka da njihove duhovne sposobnosti s godinama opadaju. A novija istraživanja

kažu da to nije istina.

Premda se djeca s trisomijom 21 u gotovo svim područjima sporije razvijaju, ona ipak

stalno napreduju pa im svakodnevno i treba pružati priliku da napreduju, a ne suprotno

tome zaustavljati njihov ionako spori napredak. (Čulić, Čulić, 2008.)

2. 6. 2. Prava osoba s Downovim sindromom

Prema postojećim zakonicima i pravilnicima iz sustava zdravstva i socijalne skrbi te

mirovinskog sustava postoji više vrsta prava koja mogu ostvarivati osobe s Downovim

sindromom, njihovi roditelji i skrbnici.

Samo neka od prava osoba s Downovim sindromom su:

uputnice na sve preglede

nadoknada putnih troškova

rehabilitacija – fizikalna terapija, logoped, defektolog, kineziterapeut

ortopedska pomagala

pelene nakon 3. godine života djeteta

osobna invalidnina

dječji doplatak za dijete

doplatak za pomoć i njegu

18

skrb izvan vlastite obitelji

savjetovanje

pomaganje u prevladavanju posebnih teškoća

jednokratna novčana pomoć

osposobljavanje za samostalni život

uvećana porezna olakšica

dopust do 7. godine života djeteta

rad s polovicom radnog vremena do sedme godine života djeteta uz punu

plaću, gdje polovicu plaće isplaćuje poslodavac, a polovicu nadležni Centar

za socijalnu skrb

status roditelja njegovatelja za djecu s velikim teškoćama

Skrb izvan vlastite obitelji pruža se osobama kojima je to, s obzirom na njihovu dob te

tjelesno i mentalno stanje kao i situaciju u obitelji potrebno radi osiguravanja stanovanja,

prehrane, odgoja i obrazovanja, brige o zdravlju, njege, itd. Odnosi se na smještaje u

udomiteljske obitelji, domove socijalne skrbi, specijalizirane ustanove….

Po svemu ovome, moglo bi se reći da djeca s Downovim sindromom i njihove obitelji

imaju dosta prava, ali svakako je veći problem stav, odnosno stajalište ljudi prema tim

osobama. Nekad se osobe s Downovim sindromom smatralo lošim i dosta manje

vrijednim, dok se danas taj stav dijelom promijenio. Međutim, još uvijek se mogu susresti

ljudi koji smatraju da te osobe treba smjestiti u specijalizirane ustanove, udaljiti od

ostatka obitelji, i sl.

Mislim, da je zaista bitno osvijestit ljude o osobama s Downovim sindromom, jer bi na

taj način mogli promijeniti svoje mišljenje o njima, a samim time bi mogli pridonijeti

boljoj općoj prihvaćenosti osoba i djece s tim sindromom u društvo. (Vuković i sur.,

2008.)

19

2. 6. 3. Integracija djece s posebnim potrebama

Uključivanje djece s posebnim potrebama u redovni školski sustav mnogo je lakše kad je

riječ o djeci koja su bila obuhvaćena programom predškolskog odgoja. Kako je prvi

korak u potpunoj dijagnozi otkrivanje poteškoća, činjenica što je dijete polazilo

predškolsku ustanovu govori u prilog tome da će posebnu potrebu stručne osobe koje

rade s tom djecom na vrijeme prepoznati i dijagnosticirati. U postupku dijagnosticiranja

upoznat će se dijete i njegova bio – psiho – socijalna struktura, odnosno svi aspekti

njegove posebnosti. To će uvelike pridonijeti uspostavljanju ispravne dijagnoze, a o njoj

ovisi i daljnji tretman tog djeteta s ciljem što bolje integracije u školski sustav, a potom i

u društvo.

Sukladno Ustavu Republike Hrvatske osnovno školovanje je obvezno i besplatno, a pod

jednakim je uvjetima svakome. Također, treba naglasiti da tjelesno i duševno oštećeno te

socijalno zapušteno dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb.

20

Budući da je osnovno školovanje obvezno, svi su učenici uključeni u osnovnoškolsko

obrazovanje u različitim organizacijskim oblicima rada, od redovnih razrednih odjela,

razrednih odjela posebnog programa, posebnih odgojno – obrazovnih ustanova.

Osnovnoškolski odgoj i obrazovanje djece s posebnim potrebama provodi se u:

1. Redovnim osnovnim školama

a) potpuna integracija (redovni razredni odjeli)

- prema redovnom programu uz individualizaciju

- prema prilagođenom programu

b) djelomična integracija

- programska integracija (redovni i posebni razredni odjeli)

- prema posebnom i prilagođenom programu

- fizička integracija (posebni razredni odjeli)

2. Posebnoj odgojno – obrazovnoj ustanovi

- prema redovnom programu

- prema prilagođenom programu

- prema posebnom programu

Iako je velik broj učenika integriran u redovne osnovne škole, u kojima svladavaju

redovne ili prilagođene nastavne programe, često dolazi do problema. Naime, u školama

je zaposlen jako mali broj defektologa, logopeda, stručnih suradnika za rad s takvom

djecom pa cijeli posao mora obaviti učitelj, koji nije za to dobro osposobljen.

Pravilnikom o broju učenika u razrednom odjelu je utvrđeno da razredni odjel u koji je

uključen jedan učenik s posebnim potrebama može imati najviše 28 učenika, ako su

uključena dva učenika s posebnim potrebama onda taj razred može imati najviše 26

učenika, a ako u jednom razredu postoje 3 učenika s posebnim potrebama, takav razred

može imati maksimalno 24 učenika.

Pravilnikom o odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju utvrđeni su

primjereni oblici školovanja učenika s posebnim potrebama. Učenici s lakšim teškoćama

u razvoju u pravilu se uključuju u redovne razredne odjele te svladavaju redovne

nastavne programe, uz individualizirani pristup ili prilagođene programe sukladno

njegovim sposobnostima. Učenici s lakom mentalnom retardacijom bez utjecajnih

teškoća u razvoju školuju se u sustavu djelomične integracije u posebnim razrednim

21

odjelima u kojima svladavaju nastavne sadržaje hrvatskog jezika, matematike i prirode i

društva, dok nastavne sadržaje likovne, glazbene kulture i tjelesne i zdravstvene kulture

svladavaju u redovnom razrednom odjelu, uglavnom prema prilagođenom programu.

Nadalje, prema istom pravilniku, za učenike s većim teškoćama osnovno se školovanje

ostvaruje u posebnim odgojno – obrazovnim ustanovama. (Ružić, 2002.)

2. 6. 4. Inkluzija

Do nedavno se razmišljalo i razgovaralo samo o integraciji. Međutim, novi pristup

edukaciji djece s posebnim potrebama doveo je do potrebe uvođenja novog pojma –

inkluzija.

Pojam inkluzija nije uveden tek tako da dobijemo neku novinu u terminologiji specijalne

pedagogije. Novi pojam, pojam inkluzija je uveden jer se želi promijeniti pristup, način

rada, mišljenje i stavovi prema djeci s posebnim potrebama, zapravo najveći naglasak se

želi staviti na to da je prihvaćanje i poštovanje (i djece, ali naravno i svih osoba s

posebnim potrebama) jedino pravo rješenje daljnje suradnje među svima nama u

suvremenom društvu.

Integracija znači uključivanje djece s manjim teškoćama u redovni sustav odgoja i

obrazovanja.

22

Inkluzija je proces kojim se djeca s posebnim potrebama i djeca bez takvih potreba, iste

kronološke dobi, stavljaju u isto okruženje radi zajedničke igre i druženja.

Integracija znači „normaliziranje“, zapravo se djetetu s posebnim potrebama ta njegova

potreba nastoji „normalizirati“, tj. takvo se dijete nastoji što je moguće više izjednačiti s

djecom bez posebnih potreba, tako da se npr. smanje očekivanja djeteta s posebnim

potrebama.

Inkluzija znači malo više od same integracije. To je „umrežavanje“, to je proces koji

poštuje individualnost svakog djeteta, njegovu osobnost i različitost. Poteškoća postoji,

ali ona ne šteti najviše osobi koja ju ima, zbog te poteškoće osoba nije manje vrijedna od

ostalih i ne mora se okolina odnositi prema takvoj osobi ili djetetu na način da postane

žrtvom općeg maltretiranja ili ruganja. Inkluzija je umreženi oblik u kojem se svaka

osoba prihvaća onakvom kakva jest, a djeca ili osobe imaju punu slobodu izbora

međusobnog druženja, prema svojim sposobnostima i interesima.

Inkluzija je proces koji predstavlja preobrazbu cijele zajednice, cijelog društva, a ne samo

odgojno – obrazovnih ustanova. Preduvjet je, ali i posljedica inkluzije, promjena osobnih

stavova. Trebamo razvijati one odnose koji se temelje na međusobnom povjerenju i na

uvjerenju da su svi sudionici procesa inkluzije voljni promijeniti dosadašnji način odnosa,

rada i udružiti svoja nastojanja za opću dobrobit društva. (Kobešćak, 2002.)

2. 6. 5. Inkluzija djece s Downovim sindromom

Prateći iskustvo u drugim zemljama Europe (Italija, Engleska, Irska, Švedska…) i

Sjeverne Amerike, pokazuje se da se osobe s posebnim obrazovnim programima (s

teškoćama u razvoju) mogu integrirati u redovni obrazovni sustav, da mogu postići puno

bolje akademske rezultate jer ih sredina potiče i omogućava bolji uvid u njihove

mogućnosti, ali što je još važnije postaju priznati članovi društvene zajednice, ostvaruju

bolju i zadovoljniju svakodnevicu te se bolje pripremaju za što samostalniji oblik

življenja.

Postoji 10 razloga za integraciju djece s posebnim potrebama pa tako i djece, mladih i

odraslih s Down sindromom:

1.) Sva djeca imaju pravo učiti zajedno.

23

2.) Djeca ne smiju biti podcjenjivana, diskriminirana ili isključivana zbog svojih

ograničenja u učenju ili teškoća u razvoju.

3.) Odrasli s teškoćama u razvoju, opisujući sebe kao „preživjele“ iz specijalne škole,

zahtijevaju da se segregacija prekine i zaustavi.

4.) Nema nikakvih zakonskih razloga za odvajanjem djece u njihovom školovanju.

Djeca moraju odrastati zajedno, s prednostima i nedostacima za sve.

5.) Istraživanja pokazuju da djeca bolje napreduju u obrazovanju i socijalnim

odnosima ako su integrirana.

6.) Nema nikakve edukacije ili njege u segregiranim školama kakva se ne bi mogla

omogućiti u redovnim školama.

7.) S pruženom potporom i prednosti, inkluzivna edukacija je efikasniji način

korištenja edukacijskih resursa.

8.) Segregacija uči djecu da se boje i stvara predrasude.

9.) Sva djeca trebaju edukaciju koja će im pomoći da razviju odnose i pripremiti iz za

život.

10.) Samo integracijom možemo smanjiti strah i izgraditi prijateljstva, poštivanje i

razumijevanje. (Vuković i sur., 2008.)

Rana intervencija i kontinuirani rad s djetetom s Down sindromom pripremaju dijete za

uključivanje u vrtiće, škole (osnovne i srednje). Individualni edukacijski program za

dijete je potrebno napraviti svaku godinu u vrtići, za svaki razred u školi. Pri pripremi

plana bitna je suradnja roditelja i stručnjaka u vrtiću odnosno školi, kao i stručnjaka koji

izvan vrtića i škole sudjeluju u djetetovu razvoju (rehabilitatori, logopedi, psiholozi,

pedagozi…)

Osim integracije u vrtiće i škole važna je integracija djece /mladih /odraslih s trisomijom

21 i u sve oblike druženja, kao što su društvene, kulturne, sportske organizacije, npr.

dramske grupe, sportski klubovi…. (Ivanković, 2003.)

24

3. EMPRIJSKI DIO

3. 1. Problem ispitivanja

Problem ispitivanja je integracija djece s Downovim sindromom u redovnim osnovnim

školama na području Trogira, Kaštela i Splita.

3.2. Zadatci i hipoteze ispitivanja

Zadatci ispitivanja su putem upitnika:

ispitati stavove učitelja o integraciji djece s Downovim sindromom u

redovnim osnovnim školama

utvrditi broj integrirane djece s Downovim sindromom u redovnim osnovnim

školama

25

ispitati iskustva učitelja koji su u svom razredu radili s učenikom koji ima

Downov sindrom

Prema tim zadatcima ispitivanja postavljene su sljedeće hipoteze:

Učitelji imaju pozitivne stavove kada je riječ o uključivanju djece s

Downovim sindromom u redovne osnovne škole.

Učitelji su spremni prihvatiti učenika s Downovim sindromom u razred, te su

spremni surađivati s stručnom službom i ići na daljnja usavršavanja.

Postoje djeca s Downovim sindromom koja su integrirana u redovnim

osnovnim školama.

Učitelji koji su u svom razredu imali učenika s Downovim sindromom imaju i

pozitivna iskustva o tome.

3. 3. Metode ispitivanja

U ovom ispitivanju koristili smo se postupkom anketiranja. Anketiranje je postupak u

kojem se pismeno odgovaraju pitanja koja se odnose na činjenice koje su im poznate ili

na pitanja u svezi s njihovim mišljenjem (Mužić, 1999.), u našem slučaju ispitivanje ovog

rada odnosi se na Downov sindrom i integraciju djece s Downovim sindromom.

3. 4. Ispitanici, mjesto i vrijeme ispitivanja

U empirijskom ispitivanju sudjelovali su učitelji i učiteljice razredne nastave u osnovnim

školama u Splitu, Kaštelima i Trogiru.

Ukupno je sudjelovalo329 ispitanika. Od toga je iz Splita sudjelovalo 229 ispitanika,

odnosno učitelja razredne nastave, iz Kaštela 61 ispitanik, a u Trogiru je na anketni

upitnik odgovore dalo 22 učitelja.

26

Prikupljanje podataka provedeno je u siječnju, veljači i ožujku 2010. godine u osnovnim

školama u Splitu, Kaštelima i Trogiru. Uz prethodnu najavu ravnatelju ili pedagogu

škole, upitnici su podijeljeni učiteljima i učiteljicama.

Tablica 5. Broj učitelja koji su sudjelovali u ispitivanju

3. 5. Instrument ispitivanja

U ovom empirijskom ispitivanju korišten je anonimni upitnik. Upitnik je podijeljen na

dva dijela. Prvi dio se odnosi na stavove učitelja i učiteljica o Downovim sindromu i taj

su dio trebali ispuniti svi ispitanici. Ovaj dio upitnika sastavljen je od Likertove ljestvice

sa sedam tvrdnji. Ljestvica Likertova tipa je ljestvica s vrijednostima potpunog slaganja

(dvije tvrdnje) do potpunog neslaganja (dvije tvrdnje) te s jednom neutralnom tvrdnjom.

Ljestvica se sastoji od 5

stupnjeva učestalosti. Na taj

se način dobiva serija ljestvica,

jer je svaki stav stupnjuje prema

intenzitetu. Opisat će se

dobiveni stavovi kao cjelina integrativnih konstrukata.

Drugi dio upitnika se odnosi na iskustva učitelja u radu s Downovim sindromom i taj su

dio upitnika trebali ispuniti samo ispitanici koji su imali takva iskustva. Ovaj dio upitnika

također je sastavljen od ljestvice Likerova tipa s pet stupnjeva učestalosti. Sadrži sedam

tvrdnji. Upitnik je sastavljen za potrebe ovog rada. Upitnik je u prilogu. (Prilog br.1)

GRAD BROJ UČITELJA

SPLIT 229

KAŠTELA 61

TROGIR 22

27

4. REZULTATI I RASPRAVA

Pri odgovaranju na pojedina pitanja željeli smo analizirati stavove učitelja o integraciji

učenika s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama i naravno njihova

iskustva.

Upitnik je obrađen uz pomoć računalnog programa Statistica. Pri analizi podataka

koristili smo se deskriptivnom analizom. Deskriptivna analiza je statistička tehnika koja

omogućava prepoznavanje onih varijabli, koje najbolje odvajaju ili diskriminiraju

28

članove grupe prema nekim glavnim obilježjima i pomoću kojih se mogu analizirati i

interpretirati rezultati. (Mužić, 1999.)

H1: Učitelji imaju pozitivne stavove kada je riječ o uključivanju djece s Downovim

sindromom u redovne osnovne škole.

Na pitanje bi li rado u svom razredu radili s učenikom koji ima Downov sindrom čak 206

učitelja razredne nastave iskazalo je pozitivan stav.

Tablica 6. Iskazani stavovi na tvrdnju – Rado bih u svom razredu primio/primila učenika s

Downovim sindromom

STAV BROJ UČITELJA %

uopće se ne slažem 26 7, 9

djelomično se ne slažem 29 8, 8

niti se slažem, niti se ne slažem 68 20, 7

djelomično se slažem 145 44, 1

u potpunosti se slažem 61 18, 5

UKUPNO 329 100, 00

niti se slažem, niti se ne slažem

djelomično se ne slažem

uopće se ne slažemu potpunosti se

slažem

djelomično se slažem

Graf 1: Stavovi na tvrdnju – Rado bih u svoj razred primio/la učenika s Downovim sindromom.

Iz priložene tablice (Tablica 6) dobiveni rezultati pokazuju da se većina učitelja

djelomično slaže (44, 1%) ili u potpunosti slaže (18, 5%) sa tvrdnjom da bi rado u svom

razredu imali dijete s Downovim sindromom. Zbog tih rezultata možemo zaključiti da je

29

većina učitelja senzibilizirana za integraciju djece s Downovim sindromom u njihovom

razredu. Mogli bi također reći da mali broj učitelja, njih svega 26 ne želi u svom razredu

raditi s učenikom s Downovim sindromom.

Tablica 7: Iskazani stavovi na tvrdnju – Uključivanjem djece s Downovim sindromom u

škole postiže se obogaćivanje sve djece, sa ili bez privremenih ili stalnih teškoća.







UKUPNO 329 100, 00

11

26

82

128

82

0 20 40 60 80 100 120 140

uopće se ne slažem

djelomično se neslažem

niti se slažem, niti sene slažem

djelomično seslažem

u potpunosti seslažem

Graf 2: Iskazani stavovi na tvrdnju – Uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole

postiže se obogaćivanje sve djece, sa ili bez privremenih ili stalnih teškoća.

Iz ove tablice (Tablica 7) možemo zaključiti da se veći broj učitelja slaže s tvrdnjom da

se uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole postiže obogaćivanje sve djece, s

ili bez stalnih ili privremenih teškoća. Čak se 38, 9 % učitelja djelomično slaže i 24, 9 %

učitelja u potpunosti slaže s tom tvrdnjom. Dakle kad zbrojimo te rezultate, možemo reći

da je čak 63,8 % ispitanika iskazalo pozitivne stavove o toj tvrdnji.

30

Provedeno istraživanje iz 2008. godine pokazalo je da je 68 % učitelja tada smatralo da bi

uključivanje djece i mladeži oštećena sluha u redovne odgojno – obrazovne ustanove bilo

korisno za socijalni razvoj djece i mladeži bez oštećenja. Također, u tom istom

ispitivanju čak 78 % ispitanika se izjasnilo da smatra da bi zajednički odgoj i obrazovanje

omogućilo uspješnije socijalne interakcije u svakodnevnom životu madeži oštećena

sluha, ali isto tako i mladeži bez oštećenja sluha. 1

H 2: Učitelji su spremni surađivati sa stručnom službom i ići na daljnja

usavršavanja kako bi pomogli razvoju i socijalizaciji tog učenika.

Tablica 8: Stavovi na tvrdnju – Dovoljno sam educiran/a za rad s učenicima s posebnim

potrebama.







UKUPNO 329 100, 00

Analizom rezultata došli smo do „zabrinjavajućeg“ podatka o tome da se sami učitelji

smatraju nedovoljno educiranima da bi radili sa učenicima s posebnim potrebama, pa bili

to učenici s Downovim sindromom li nekim drugim problemima.

1 Istraživanje su provele Branka Bosnar, Sandra Bradarić – Jončić na temu „Stavovi prema integraciji gluhe djece, znakovnom jeziku i uključivanju tumača za znakovni jezik u redovne vrtiće i škole“. U tom istraživanju je sudjelovalo 449 prosvjetnih djelatnika na širem području grada Zagreba.

31

Iz ove tablice (Tablica 8) možemo primijetit da se čak 21, 3 % učitelja djelomično ne

slaže i 16, 1 % učitelja se uopće ne slaže sa tvrdnjom da su dovoljno educirani za rad s

učenicima s posebnim potrebama. A većina, odnosno 26, 1 % učitelja se ne može

opredijeliti ni za pozitivan ni za negativan stav prema toj tvrdnji. Također, vidimo da se

svega 11, 9 % učitelja u potpunosti slaže da je spremno, odnosno educirano za rad sa

djecom s posebnim potrebama.

Prethodno istraživanje koje su provele Dulčić i Bakota je pokazalo da veći broj ispitanika

nema dovoljna znanja koja su im potrebna za rad s učenicima sa specifičnim teškoćama u

razvoju što im značajno otežava rad u razredu. Svega 5, 1 % učitelja povijesti smatra da

ima potrebna znanja za rad s učenicima oštećena sluha, dok 7,7 % učitelja smatra da

imaju znanja za rad s učenicima s poremećajima govorno – jezične komunikacije i

specifičnim teškoćama u učenju. 2

Možda su upravo zbog toga učitelji u većem dijelu spremni surađivati sa stručnom

službom i ići na daljnja usavršavanja kako bi doprinijeli razvoju djece s posebnim

potrebama.

Tablica 9: Stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam surađivati sa stručnom službom kako bi

doprinio razvoju tog djeteta







UKUPNO 329 100, 00

2 Ovo istraživanje su provele Adinda Dulčić i Koraljka Bakota na temu „Stavovi učitelja povijesti redovnih osnovnih škola prema integriranim učenicima oštećena sluha i učenicima s poremećajima govorno – jezične kompetencije te specifičnim teškoćama u učenju. Istraživanjem, koje su provele u svibnju i lipnju 2007. godine, su obuhvatile 78 učitelja povijesti nekih redovnih osnovnih škola sjeverozapadne regije RH: Grad Zagreb – Zapad, Ivanić grad, Sisak i Zaprešić.

32

Graf 3: Iskazani stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam surađivati sa stručnom službom kako bi

doprinio razvoju tog djeteta.

Dakle, iz Tablice 9 vidimo da je većina učitelja spremna surađivati sa stručnom službom.

89, 6 % učitelja iskazalo je pozitivne stavove o tome. Odnosno, 40, 7 % učitelja se

djelomično slaže sa navedenom tvrdnjom, dok se čak 48, 9 % učitelja u potpunosti slaže

sa tvrdnjom da su spremni surađivati sa stručnom službom kako bi doprinijeli radu i

razvoju djeteta s posebnim potrebama. Samo se 0, 9 % učitelja uopće ne slaže s tom

tvrdnjom.

Novi problem vjerojatno bi mogao nastati u nedostatku kadra. Naime, u našim školama

nedostaje stručnih osoba, kao što su psiholozi, defektolozi i sl. koji bi radili s takvom

djecom i koji bi mogli učiteljima dati neke informacije i savjete koji bi im mogli pomoći

u radu s djecom s posebnim potrebama.

Tablica 10: Iskazani stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam ići na daljnja usavršavanja (tečajevi,

seminari…) kako bi usavršila tehnike rada s djecom s Downovim sindromom






33


UKUPNO 329 100, 00



niti se slažem, niti se neslažem


u potpunosti se slažem

Graf 4: Iskazani stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam ići na daljnja usavršavanja (tečajevi,

radionice…) kako bih usavršila tehnike rada s djecom s Downovim sindromom.

Pošto su učitelji iskazali da smatraju kako nisu dovoljno dobro educirani za rad sa djecom

s posebnim potrebama, potrebno im je pružiti dovoljno prilika za napredovanje i

usavršavanje.

Iz dane tablice (Tablica 10) možemo vidjeti da je većina učitelja spremna ići na razna

daljnja usavršavanja. Čak 85, 7% učitelja je iskazalo pozitivan stav o toj tvrdnji. Naime,

41, 6 % učitelja se djelomično slaže sa tvrdnjom da su spremni ići na daljnja usavršavanja

kako bi usavršili tehnike rada s djecom s Downovim sindromom, a 44, 1 % učitelja se u

potpunosti slaže s tim. Dakle, veliki broj učitelja smatra da bi im odlazak na stručno

usavršavanje, koje može biti u obliku radionica, tečajeva ili seminara, moga doprinijeti u

radu s takvom djecom, a samim time i u njihovom osobnom napredovanju. Samo je 1, 2

% učitelja iskazalo potpuno negativan stav o tome da sudjeluju na nekom od oblika

stručnih usavršavanja kako bi mogli bolje i kvalitetnije raditi s djetetom s Downovim

sindromom.

34

Istraživanje koje su provele Bosnar i Bradarić – Jončić pokazalo je da bi čak 59 %

učitelja rado sudjelovalo na seminarima i drugim kraćim edukacijama o radu s djecom i

mladeži oštećena sluha. 3

Osim toga, ovim ispitivanjem smo željeli utvrditi broj integrirane djece s Downovim

sindromom u redovnim osnovnim školama Splita, Kaštela i Trogira. Došli smo do

podatka o tome koliko je učitelja u svom razredu imalo dijete s Downovim sindromom od

2005. godine do danas.

H 3: Postoje djeca s Downovim sindromom koja su integrirana u redovnim

osnovnim školama.

Nakon provedenog ispitivanja u školama na području gradova Splita, Trogira i Kaštela

došli smo do podatka da je u razdoblju od 2005. godine do danas 6 učenika s Downovim

sindromom integrirano u redovnim osnovnim školama tih gradova. Odnosno, od 329

učitelja koji su sudjelovali u ispitivanju samo njih 6 je u tom razdoblju imalo iskustva,

odnosno imali su dijete s Downovim sindromom integrirano u „svom“ razredu.

DA

NE

Graf 5: Integrirana djeca s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama u razdoblju od

2005. godine do danas

3 Istraživanje su provele Branka Bosnar, Sandra Bradarić – Jončić na temu „Stavovi prema integraciji gluhe djece, znakovnom jeziku i uključivanju tumača za znakovni jezik u redovne vrtiće i škole“. U tom istraživanju je sudjelovalo 449 prosvjetnih djelatnika na širem području grada Zagreba.

35

H 4: Učitelji koji su u svom razredu imali učenika s Downovim sindromom imaju

pozitivna iskustva o tom problemu.

Kao što smo već naveli, učiteljima su podijeljeni upitnici na koje su trebali odgovoriti.

Upitnik se sastoji od niza tvrdnji, pa ćemo stoga i ovdje podatke obraditi tako da

obradimo svaku pojedinačnu tvrdnju za koju su učitelji trebali iskazati svoje stavove.

Tablica 11: Iskazani stavovi na tvrdnju - Na kraju djelovanja u integriranim uvjetima drugi

učenici su uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom.







UKUPNO 6 100, 00



Graf 6: Iskazani stavovi na tvrdnju – Drugi učenici su uvažavali potrebe učenika s Downovim

sindromom

Dakle, većina učitelja kaže da su drugi učenici uvažavali potrebe učenika s Downovim

sindromom nakon djelovanja u integriranim uvjetima. Odnosno, 66, 7 % učitelja se u

36

potpunosti slaže s tom tvrdnjom, dok se 33, 3 % učitelja djelomično slaže s tom

tvrdnjom, međutim nitko od ispitanih učitelja nije izrazio negativan stav o tome.

Dakle, možemo zaključiti da su djeca s Downovim sindromom, koja su bila integrirana u

redovnim osnovnim školama, bila prihvaćena od strane drugih učenika u tom razredu.

Tablica 12: Iskazani stavovi na tvrdnju - Drugi su učenici u razredu proširili svoje spoznaje

o različitostima.







UKUPNO 6 100, 00



Graf 7: Iskazani stavovi na tvrdnju – Drugi su učenici u razredu proširili svoje spoznaje o

različitostima.

Svi učitelji koji su sudjelovali u ovom ispitivanju izrazili su pozitivan stav o toj tvrdnji.

Većina učitelja, odnosno 83, 3 % učitelja se u potpunosti slaže s tim da je učenik s

Downovim sindromom pomogao i drugim učenicima na način da su oni proširili svoje

spoznaje o različitostima, dok se 16, 7 % učitelja djelomično slaže s tim.

Dakle, može se zaključiti da je učenik s Downovim sindromom pomogao i drugim

učenicima u tom razredu, bar na način da su oni sami proširili svoje spoznaje o

37

različitostima. Ti učenici su shvatili da je svaki učenik, odnosno svaka osoba, individua

za sebe i da je treba uvažavati i poštivati bez obzira na njegove ili njezine mane i

probleme.

Tablica 13: Iskazani stavovi na tvrdnju -Nakon djelovanja u integriranim uvjetima drugi

učenici nisu izbjegavali tog učenika s Downovim sindromom.







UKUPNO 6 100, 00

1

00

0

5

0 1 2 3 4 5 6






Nizovi1

Graf 8: Iskazani stavovi na tvrdnju – Nakon djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici nisu

izbjegavali tog učenika

Možemo zaključiti kao i u prethodnim dvama tvrdnjama, da je većina učenika prihvatila

tog učenika s Downovim sindromom, sve njegove potrebe, mane i naravno vrline.

Također, učenici su uvažavali tog učenika kao ravnopravnog člana njihove razredne

zajednice.

38

Iz Tablice 13 možemo vidjeti da je 83, 3 % učitelja iskazalo pozitivan stav prema toj

tvrdnji, dok je 16, 7 % iskazalo negativan. Odnosno, ako to pogledamo prema frekvenciji,

možemo reći da je samo 1 učitelj/ica imali negativno iskustvo o djelovanju u integriranim

uvjetima, dok je preostalih 5 učitelja/ica imalo pozitivna iskustva, odnosno da su ostala

djeca u njihovim razredima prihvatila tog učenika s Downovim sindromom.

Tablica 14: Iskazani stavovi na tvrdnju - Ostvarena je dobra suradnja s roditeljima učenika s

Downovim sindromom.







UKUPNO 6 100, 00

1

0 0

2

3

0

0,5

1

1,5

2

2,5

3

3,5

uopće se neslažem

djelomično sene slažem

niti se slažem,niti se neslažem



Graf 9: Iskazani stavovi na tvrdnju – Ostvarena je dobra suradnja s roditeljima učenika s

Downovim sindromom

Roditeljima je jako teško prihvatiti da njihovo dijete ima bilo kakav problem. Tako da

treba razumjeti roditelje kojima se dijagnosticira Downov sindrom kod njihova djeteta.

Roditeljima treba dati dovoljno informacija, podrške, primjera i savjeta. Na taj način

roditelji će lakše živjeti s činjenicom da imaju dijete s Downovim sindromom. A ako su

roditelji svjesni te činjenice, dovoljno informirani i prihvaćaju taj problem, onda ne bi

trebalo biti većih problema prilikom polaska njihova djeteta u školu.

39

Većina učitelja, odnosno 83, 3 % iskazalo je pozitivan stav kada je riječ o suradnji

učitelja i roditelja djeteta s Downovim sindromom. 50, 0 % učitelja se u potpunosti slaže

s tim, dok se 33, 3 % učitelja djelomično slaže s tim. Dakle, možemo zaključiti, da je

većina učitelja koja je imala iskustva u radu s djecom s Downovim sindromom zapravo

ostvarila dobru suradnju s roditeljima. Svega jedan/a učitelj/ica (16, 7%) nije uspjela

ostvariti dobru suradnju s roditeljima.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su djeca s posebnim potrebama, čiji roditelji aktivno

sudjeluju u njihovom odgoju i obrazovanju uspješnija i bolja. (Imsiragić, 2009.)

Tablica 15: Iskazani stavovi na tvrdnju - Učenik s Downovim sindromom razvio je dobru

socijalizaciju s drugim učenicima.







UKUPNO 6 100, 00

40

0

0,5

1

1,5

2

2,5

3

3,5

4

4,5

uopće se neslažem


niti se slažem,niti se ne slažem



Graf 10: Iskazani stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom razvio je dobru

socijalizaciju s drugim učenicima

Svi smo se bar nekad u životu susreli sa problemom da nam se bilo teško sprijateljiti s

nekim. Taj problem socijalizacije pogađa sve dobne skupine, bez obzira na njihove

probleme. Učenik s Downovim sindromom „upao“ je u jednu novu sredinu u kojoj se

trebao pokazati, povezati s nekim, nešto novo raditi, itd. To mu je zasigurno jako teško

palo. I ako ga još s time i drugi učenici odbace, ako mu učitelji ne daju dovoljno prilika

da pokaže svoje dobre kvalitete onda će sigurno imati još većih problema sa

socijalizacijom.

Iz navedene tablice (Tablica 15) možemo vidjeti da se većina učitelja nije mogla

opredijeliti ni za pozitivan ni za negativan stav kada je riječ o razvijenoj socijalizaciji

učenika s Downovim sindromom. Njih čak 66, 7 % se s tom tvrdnjom niti slaže niti ne

slaže. Međutim, 33, 3 % učitelja ipak djelomično misli da je učenik s Downovim

sindromom razvio dobru socijalizaciju s drugim učenicima.

Tablica 16: Iskazani stavovi na tvrdnju - Učenik s Downovim sindromom i meni je pomogao u

širenju osobnih spoznaja o različitostima.







41

UKUPNO 6 100, 00

0

1

2

3

4

5

6

7

uopće se neslažem


niti se slažem,niti se ne slažem



Graf 11: Iskazani stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom i meni je pomogao u

širenju osobnih spoznaja o različitostima

Kao što smo već napomenuli, svi smo mi individue, svi smo različiti i imamo različite

potrebe. U životu treba prihvaćati ljude onakvima kakvi oni jesu. Rad s djecom koja

imaju Downov sindrom je pomogao ovim učiteljicama koje su s tom djecom radile da se i

same formiraju kao bolje osobe, kao osobe koje uvažavaju tuđe potrebe i prihvaćaju

različitosti.

Iz Tablice 16 možemo vidjeti da su svi učitelji izrazili potpuno pozitivan stav kada je

riječ o širenju osobnih spoznaja o različitostima. Odnosno, svi učitelji se u potpunosti

slažu s tim da je učenik s Downovim sindromom i njima pomogao u širenju osobnih

spoznaja o različitostima.

Svi ljudi, a posebno mi učitelji, trebamo biti posebno senzibilizirani prema osobama s

posebnim potrebama, bez obzira o kakvom se oštećenju radilo. Iskustvo rada s takvom

djecom nam u tome može uvelike pomoći.

Tablica 17: Izraženi stavovi na tvrdnju - Volio/ voljela bih kad bi u razredu koji ja vodim

opet bio učenik/ učenica s Downovim sindromom.




42




UKUPNO 6 100, 00



Graf 12: Iskazani stavovi na tvrdnju – Volio/voljela bih kad bi u razredu koji ja vodim opet bio

učenik/ica s Downovim sindromom.

Iz navedene tablice (Tablica 17) možemo vidjeti da se polovina učitelja djelomično slaže

s tim da bi ponovno željeli u svom razredu imati dijete s Downovim sindromom, dok se

polovina učitelja nije mogla odlučiti ni za pozitivan ni za negativan stav o tome.

Sami učitelji nisu baš sigurni da li bi ponovno željeli imati učenika s Downovim

sindromom u svom razredu. Možda se razlog tome krije u njihovoj nesigurnosti. Naime,

velik broj učitelja smatra da nisu dovoljno educirani za rad s takvom djecom. Međutim,

učiteljima se nude radionice, seminari i razni tečajevi na kojima mogu unaprijediti svoje

znanje.

Rački je u svom istraživanju došao do zaključka da nastavnici u mnogim sredinama

najčešće nisu spremni prihvatiti učenike s posebnim potrebama kao ravnopravne

partnere, što djelomično proizlazi iz njihove nepripremljenosti za takav rad, a dijelom iz

negativnih stavova prema takvim osobama.4

4 Istraživanje na temu „Osobe s osobitim potrebama: tretman osobitih potreba u školi i drugim životnim sredinama“ proveo je Josip Rački 1996. godine.

43

5. ZAKLJUČAK

Sa sigurnošću možemo reći da je Downov sindrom jedan od najčešćih genetskih

poremećaja koji ometa normalni mentalni i fizički razvoj djeteta. Ne može se odrediti

koju će obitelj „pogoditi“, a koju „zaobići“ taj poremećaj zbog toga što Downov sindrom

pogađa sve rasne skupine i može se pojaviti u bilo kojoj obitelji bez obzira na zdravlje

roditelja, ekonomsku situaciju obitelji i sl.

O uzroku Downova sindroma teško je raspravljati zbog toga što sam uzrok tog

poremećaja još uvijek nije u potpunosti istražen. Iz provedenih istraživanja možemo

samo zaključiti da se rizik za nastajanje Downova sindroma povećava s godinama starosti

majke, dok godine oca nemaju utjecaj na nastanak Downova sindroma.

44

Osobe s Downovim sindromom imaju prepoznatljiv izgled o čemu se već pisalo u

teorijskom dijelu. Veći problemi su zapravo kako te osobe funkcioniraju u

svakodnevnom životu. Osobe s Downovim sindromom često imaju oštećenja sluha,

epilepsiju, kardiovaskularne probleme i brojne druge.

Većina osoba s Downovim sindromom je lako mentalno retardirana što im ne predstavlja

velike probleme u svakodnevnom životu kao što imaju osobe sa umjerenom, teškom i

težom mentalnom retardacijom. Psihomotorički razvoj im je usporen pa djeca sporije,

odnosno kasnije progovore, prohodaju… Inače, djeca s Downovim sindromom su topla i

vesela djeca, ali u doba puberteta dolazi do raznih poremećaja u ponašanju, poremećaja

pažnje, emocionalnih problema i sl.

Prema brojnim zakonima kao što su npr. Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom

(NN br. 47/05.) i Zakon o osnovnom školstvu (NN, br. 59/91., 27/93., 7/96.) moglo bi se

reći da djeca i odrasli s Downovim sindromom te njihove obitelji imaju dosta prava, ali

svakako je najveći problem današnjice stav „zdravih“ ljudi prema tim osobama. Potrebno

je ljude stalno informirati o tome da Downov sindrom nije zarazna bolest i da takve ljude

ne treba ignorirati već ih treba prihvatiti kao ravnopravne članove naše društvene

zajednice. Ljudi trebaju razvijati senzibilitet prema osobama sa poteškoćama. Dugo su

vremena osobe s posebnim potrebama bile objekt za raspravu stavova međuljudskih

odnosa i nije im se pružala odgovarajuća njega i pomoć. Zahvaljujući promjeni stavova,

danas se, barem „na papiru“ gleda na ove osobe drugačije. Osobe s posebnim potrebama

trebamo prihvaćati kao aktivne subjekte, a ne kao objekte našeg milosrđa i dobrote.

Potrebno ih je integrirati u prirodnu sredinu, koju predstavlja lokalna zajednica, obitelj,

društvena i crkvena zajednica, itd. Nužno je osnaživati obitelj i njezine potencijale, kako

bi obitelj mogla odgovoriti svim posebnim potrebama tog člana.

Upravo zbog toga sam i izabrala ovu temu za diplomski rad jer kao učitelji, ali i općenito

kao razumni ljudi trebamo shvatit da osobe s Downovim sindromom nisu loše osobe,

samo im treba pružiti pravu priliku da se i oni dokažu pod svojim suncem. U drugim

zemljama Europe, pa tako i u Republici Hrvatskoj osobe s Downovim sindromom su

integrirane u redovnim osnovnim školama, jer se smatra da se osobe s posebnim

potrebama mogu integrirati u redovni obrazovni sustav i da na taj način mogu postići

bolje akademske rezultate jer ih cijela sredina može stimulirati.

45

Problem ovog ispitivanja je integracija djece s Downovim sindromom u redovnim

osnovnim školama na području gradova Splita, Trogira i Kaštela, a cilj ispitivanja je

utvrditi broj integrirane djece s Downovim sindromom te ispitati stavove i iskustva

učitelja koji su radili s djecom s Downovim sindromom.

Provedeno istraživanje u okviru ovog diplomskog rada pokazuje da bi ipak većina

učitelja, njih čak 62, 5 %, rado prihvatila učenika s Downovim sindromom u svom

razredu, iako je dosta učitelja iskazalo negativne stavove kada je riječ o njihovom

obrazovanju za rad s osoba s Downovim sindromom. Dakle, velik broj učitelja koji su

sudjelovali u ispitivanju smatra da nije dovoljno obrazovan i da nema dovoljno znanja

koja su im potrebna da nesmetano rade s djetetom koji ima Downov sindrom. Čak 37, 4

% učitelja smatra da nije dovoljno educirano za rad s takvom djecom, a i 26, 1 % učitelja

se ne može opredijeliti kod tog stava koji opisuje njihovu educiranost. Možda je upravo

zbog toga velik broj učitelja spreman surađivati sa stručnom službom i ići na daljnja

usavršavanja kako bi pomogli djetetu s Downovim sindromom. 89, 6 % učitelja koji su

sudjelovali u ispitivanju je spremno surađivati sa stručnom službom i njih čak 85, 7 % je

spremno ići na daljnja usavršavanja. Dakle, možemo zaključiti da je ipak većina učitelja

spremna raditi na sebi i usavršavati svoj rad.

U samom istraživanju smo željeli provjeriti i postoje li djeca s Downovim sindromom

koja su integrirana u redovni odgojno – obrazovni sustav od 2005. godine do danas. U

tom razdoblju 6 učenika s Downovim sindromom je integrirano u redovnim osnovnim

školama na području Kaštela, Trogira i Splita. Gotovo svi učitelji koji su u svom razredu

u tom vremenu imali ili još imaju dijete s Downovim sindromom iskazali su samo

pozitivna iskustva koja su tada stekli. 33, 3 % učitelja se djelomično slaže s tvrdnjom da

su drugi učenici nakon djelovanja u integriranim uvjetima uvažavali potrebe učenika s

Downovim sindromom, ali 66, 7 % učitelja se u potpunosti slaže s tim.

Jedan od ciljeva integracije i jest da se osobe s posebnim potreba prihvate u potpunosti i

da se uvažavaju njihove potrebe.

83, 3 % učitelja smatra da je učenik koji je bio integriran u redovnoj osnovnoj školi

pridonio razvoju i drugih učenika pa su drugi učenici razvili svoje spoznaje o

različitostima, ali isto tako su priznali i da je učenik s Downovim sindromom i njima

samima pomogao u širenju osobnih spoznaja.

46

Međutim, nisu svi učitelji iskazali pozitivan stav na pitanje bi li ponovno radili s djetetom

koji ima Downov sindrom. Možda se učitelji jednostavno „boje“ toga jer za rad s takvim

učenikom u razredu potrebna je veća priprema za rad, potrebno je pripremiti cijeli razred,

ali je potrebno pripremiti i samog sebe, potrebno je i više ulagati u sebe i svoje znanje da

bi se moglo dobro pomoći tom jednom učeniku u razredu. Danas se učiteljima nude

brojne radionice, seminari i tečajevi na kojima mogu unaprijediti svoje znanje, naravno

ako to žele. Stoga, mislim da je važno dobro obavljati svoj posao za koji se pripremamo,

jer takva djeca od nas na neki način traže puno, ali i vraćaju nam još i više.

U empirijskom dijelu rada naveli smo četiri hipoteze.

Prva hipoteza je da učitelji imaju pozitivne stavove o uključivanju djece s Downovim

sindromom u redovne osnovne škole. Analizom podataka dobivenih tijekom istraživanja

možemo reći da se ova hipoteza prihvaća jer ipak većina učitelja ima pozitivne stavove o

tom problemu.

Druga hipoteza kaže da su učitelji spremni prihvatiti učenika s Downovim sindromom u

razred te da su spremni surađivati sa stručnom službom i ići na daljnja usavršavanja.

Većina učitelja je iskazala pozitivan stav o tome bi li prihvatili učenika s Downovim

sindromom i većina učitelja je spremno ići na daljnja usavršavanja i surađivati sa

stručnom službom. Dakle, ova hipoteza se također prihvaća.

Treća hipoteza glasi – postoje učenici s Downovim sindromom koji su integrirani u

redovnim osnovnim školama. Analizom podataka iz provedenog istraživanja došli smo

do zaključka da postoje učenici s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama.

Prema tome, ova hipoteza se također prihvaća.

Posljednja hipoteza govori o tome da učitelji koji su u svom razredu imali učenika s

Downovim sindromom imaju i pozitivna iskustva o tome. Nakon provedenog istraživanja

i analize dobivenih rezultata možemo reći da su učitelji ipak imali većinom pozitivna

iskustva, te se i ova hipoteza prihvaća.

Osim integracije u redovne vrtiće i osnovne škole važna je integracija osoba s Downovim

sindromom u sve oblike druženja, kao što su kulturne manifestacije, sportske igre i sva

ostala druženja. Svakako treba naglasiti i važnost inkluzije, ne samo integracije.

Inkluzijom se potiče potpunije razvijanje osoba s poteškoćama. Da bi inkluzija bila

47

uspješna potrebno je mijenjati stavove. Dakle, potrebno je one negativne i odbojne

stavove, kada je riječ o osoba s posebnim potrebama, promijeniti u pozitivne stavove.

Mislim da je zadatak nas mladih učitelja i ravnopravnih sudionika društva potaknuti

svoju okolinu da na osobe s posebnim potrebama ne gledaju kao loše osobe i da osobe sa

hendikepom nisu „zarazne“ da ih trebamo izbjegavati već da oni samo traže i žele da

budu prihvaćeni u našoj, odnosno svojoj zajednici.

6. SUMMARY

In the theorethical part of this dissertation is spoken about Down syndrome as the most

genetic disorder. Down's syndrome disrupts normaln psychophysical development of

children.

Down's syndrome is caused by an incorrect transmission of chromosomes during meiosis.

Despite numerous scientific reserches reason for emergence of such a wrong division of

cells is not yet known.

In the theoretical part is also discussed about the difference between integration and

inclusion of children with special needs in regular primary schools and not as a former

48

social model emphasized that such persons schould be placed in special educational

institutionst.

This dissertation contains an empirical part in which they analyzed the dana obtained in

the investigation of teachers. We wanted to find out teacher's attitudes of integrated

children with Down syndrome in regular primary schools and teacher's experiences on

this issue. All four hypotheses that were set for this investigation were confirmed.

Thus, most teachers, or more pricisely 62, 1 % of them have positive attitudes when it

comes to the inclusion of children with Down syndrome in regular primary schools.

In addition, 36, 5 % teachers are ready to go to further training and 89, 6 % of them are

willing to cooperate with pedagogical services in order to contribute of the development

of the child.

Testing also showed that six children with Down syndrome integrated into regular

primary schools in the town of Trogir, Kaštela and Split since 2005. until today.

Fourth hypothesis says that teachers have positive experiences in working with children

with Down syndrome and that has also been confirmed.

Task is to encourage teachers to the environment to people with special needs do not look

like a bad person becouse that person wants to be accepted in our environment and its

like all of us.

7. LITERATURA

Bosnar, B., Bradarić – Jončić, S. (2008.) Stavovi prema integraciji gluhe

djece, znakovnom jeziku i uključivanju tumača za znakovni jezik u redovne

vrtiće i škole, Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, Vol 44, br. 2, str.

11 – 30. (Dostupno na www.hrcak.hr)

Čulić, S., Čulić, V. (2008.) Sindrom Down, Udruga 21 za sindrom Down,

Naklada Bošković, Split

Damjanov, I. i sur. (2008.) Patologija, Medicinska naklada, Zagreb

49

http://www.hrcak.hr/

Dulčić, A., Bakota, K. (2008.) Stavovi učitelja povijesti redovnih osnovnih

škola prema integriranim učenicima oštećena sluha i učenicima s

poremećajima govorno – jezične komunikacije te specifičnim teškoćama u

učenju, Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, Vol 44, br. 2, str. 31 –

50. (Dostupno na www.hrcak.hr)

Imsiragić, A. (2009.) Stavovi roditelja učenika oštećenog sluha o suradnji

obitelji i škole, Život i škola, br 21 (1/2009.), god. 57., str. 73 – 80. (Dostupno

na www.hrcak.hr)

Ivanković, K. (2003.) Downov sindrom u obitelji, priručnik za roditelje i

stručnjake, FoMa, Zagreb

Kobešćak (2002.) Od integracije do inkluzije u predškolskom odgoju, Zbornik

radova sa okruglog stola: „Odgoj, obrazovanje i rehabilitacija djece s

posebnim potrebama“, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i

mladeži, Zagreb

Kocijan – Hercigonja, D. (2000.) Mentalna retardacija, biologijske osnove,

klasifikacija i mentalno zdravstveni problemi, Naklada Slap, Jastrebarsko

Milat, J. (2005.) Osnove metodologije istraživanja, Školska knjiga, Zagreb

Mužić, V. (1999.) Uvod u metodologiju istraživanja odgoja i obrazovanja,

Educa, Zagreb

Rački, J. (1996.) Osobe s osobitim potrebama: Tretman osobitih potreba u

školi i drugim životnim sredinama, Društvena istraživanja, god. 5, br. 1, str. 89

– 107., Zagreb (Dostupno na www.hrcak.hr)

Ružić, E. (2002.) Provedba zakonskih odredaba o odgoju i obrazovanju djece

i mladeži s posebnim potrebama, Zbornik radova sa okruglog stola: „Odgoj,

obrazovanje i rehabilitacija djece s posebnim potrebama“, Državni zavod za

zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb

Vuković, D. i sur. (2008.) Downov sindrom, vodič za roditelje i stručnjake,

Hrvatska zajednica za Downov sindrom

http://www.zajednica-down.hr (Posjećeno 15.03.2010.)

50

http://www.zajednica-down.hr/




http://www.cmj.hr/2001/42/4/1471193.htm (Posjećeno 12.02.2010.)

http://www.whonamedit.com/doctor.cfm/335.htm (Posjećeno 01.12.2009.)

51

http://www.whonamedit.com/doctor.cfm/335.htm

http://www.cmj.hr/2001/42/4/1471193.htm

PRILOZI

PRILOG 1. OSNOVNA ŠKOLA_________________________________________

1.) Radni staž u školi:a) 0 – 10 godina

52

Za izradu diplomskog rada na temu „Inkluzija djece s Downovim sindromom u redovnim školama“, iz kolegija „Pedagogija djece s posebnim potrebama“, pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, potrebno je provesti empirijsko ispitivanje. Cilj ispitivanje je saznati broj djece s Downovim sindromom uključenih u redovne škole od 2005. godine te ispitati stavove učiteljica o tom problemu. Molim Vas da odvojite vremena i ispunite upitnik, ne izostavljajući odgovore. Upitnik je anoniman. Zahvaljujem na suradnji.

Daniela Vlastelić

b) 11 – 20 godinac) 21 – 30 godinad) više od 30 godina

2.) Zaokružite broj pored svake tvrdnje koja najbolje opisuje vaš stav o inkluziji djece s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama.

Uopće se ne

slažem

Djelom

ično se ne slažem

Niti se slažem

, niti se ne slažem

Djelom

ično se slažem

U potpunosti se

slažem

1. Rado bih u svom razredu radio/la s učenikom s Downovim sindromom.

1 2 3 4 5

2. Dovoljno sam educiran/a za rad s učenicima s posebnim potrebama.

1 2 3 4 5

3. Spreman/a sam surađivati sa stručnom službom kako bi doprinio razvoju tog djeteta.

1 2 3 4 5

4. Spreman/a sam ići na daljnje usavršavanje (tečajevi, seminari…) kako bih usavršila tehnike rada s djecom s Downovim sindromom.

1 2 3 4 5

5. Spreman/a sam osigurati roditeljima dovoljno informacija i savjeta o problemima njihova djeteta.

1 2 3 4 5

6. Sposoban/a sam stvoriti pozitivno ozračje u razredu kako bi i drugi učenici prihvatili učenika s Downovim sindromom.

1 2 3 4 5

7. Uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole postiže se obogaćivanje sve djece, s ili bez privremenih ili stalnih teškoća.

1 2 3 4 5

3.) JESTE LI IMALI DIJETE S DOWNOVIM SINDROMOM U SVOM RAZREDU OD 2005. GODINE DO DANAS?

DA NE

AKO DA

53

4.) Zaokružite broj uz svaku tvrdnju koja najbolje opisuje iskustva koja ste imali dok ste u svom razredu imali dijete s Downovim sindromom.

Uopće se ne

slažem

Djelom

ično se ne slažem

Niti se slažem

, niti se ne slažem

Djelom

ično se slažem

U potpunosti se

slažem

1. Na kraju djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici su uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom.

1 2 3 4 5

2. Drugi su učenici u razredu proširili svoje spoznaje o različitostima.

1 2 3 4 5

3. Nakon djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici nisu izbjegavali tog učenika s Downovim sindromom.

1 2 3 4 5

4. Ostvarena je dobra suradnja s roditeljima učenika s Downovim sindromom.

1 2 3 4 5

5. Učenik s Downovim sindromom razvio je dobru socijalizaciju s drugima učenicima.

1 2 3 4 5

6. Učenik s Downovim sindromom i meni je pomogao u širenju osobnih spoznaje o različitostima.

1 2 3 4 5

7. Volio/voljela bih kad bi u razredu koji ja vodim opet bio učenik/ica s Downovim sindromom.

1 2 3 4 5

Hvala!

PRILOG 2.

POPIS SLIKA

Redni broj Naziv slike Stranica

1. Trisomija 21 8

2. Klinička slika osoba s Downovim sindromom 11

54

PRILOG 3.

POPIS GRAFOVA

Redni broj Naziv grafa Stranica

1.Stavovi na tvrdnju – Rado bih u svom razredu primio/la učenika s Downovim sindromom 29

55

2.Iskazani stavovi na tvrdnju – Uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole postiže se obogaćivanje sve djece sa ili bez privremenih ili stalnih teškoća

30

3.Stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam surađivati sa stručnom službom kako bi doprinio razvoju tog djeteta 32

4.Stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam ići na daljnja usavršavanja (tečajevi, seminari…) kako bi usavršila tehnike rada s djecom s Downovim sindromom

33

5.Integrirana djeca s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama u razdoblju od 2005. do danas 35

6.Stavovi na tvrdnju – Na kraju djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici su uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom.

36

7.Stavovi na tvrdnju – Drugi su učenici u razredu proširili svoje spoznaje o različitostima 37

8.Stavovi na tvrdnju – Nakon djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici nisu izbjegavali tog učenika. 38

9.Stavovi na tvrdnju – Ostvarena je dobra suradnja s roditeljima učenika s Downovim sindromom. 39

10.Stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom razvio je dobru socijalizaciju s drugim učenicima. 40

11.Stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom i meni je pomogao u širenju osobnih spoznaja o različitostima 41

12.Stavovi na tvrdnju – Volio/voljela bih kad bi u razredu koji ja vodim opet bio učenik/ica s Downovim sindromom. 42

PRILOG 4.

POPIS TABLICA

Redni broj Naziv tablice Stranica

56

1. Rizik nastanka Downova sindroma s obzirom na dob majke 9

2. Stupnjevi mentalne retardacije 14

3. Razvoj djece s Downovim sindromom 16

4. Razvoj djeteta s Downovim sindromom 17

5. Broj učitelja koji su sudjelovali u ispitivanju 26

6.Iskazani stavovi na tvrdnju – Rado bih u svom razredu primio/la učenika s Downovim sindromom 28

7.Iskazani stavovi na tvrdnju – Uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole postiže se obogaćivanje sve djece sa ili bez stalnih ili privremenih teškoća.

29

8.Iskazani stavovi na tvrdnju – Dovoljno sam educiran/a za rad s učenicima s posebnim potrebama. 31

9.Iskazani stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam surađivati sa stručnom službom kako bi doprinio razvoju tog djeteta. 32

10.Iskazani stavovi na tvrdnju – Spremna sam ići na daljnja usavršavanja (tečajevi, seminari…) kako bih usavršila tehnike rada s djecom s Downovim sindromom.

33

11.Iskazani stavovi na tvrdnju – Na kraju djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici su uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom.

35

12.Iskazani stavovi na tvrdnju – Drugi su učenici u razredu proširili svoje spoznaje o različitostima. 36

13.Iskazani stavovi na tvrdnju – Nakon djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici nisu izbjegavali učenika s Downovim sindromom.

37

14.Iskazani stavovi na tvrdnju – Ostvarena je dobra suradnja s roditeljima učenika s Downovim sindromom. 38

15.Iskazani stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom razvio je dobru socijalizaciju s drugim učenicima.

40

57

16.Iskazani stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom i meni je pomogao u širenju osobnih spoznaja o različitostima.

41

17.Iskazani stavovi na tvrdnju – Volio/voljela bih kad bi u razredu koji ja vodim opet bio učenik/ica s Downovim sindromom.

42

58

Documents

INKLUZIJA DJECE S DOWNOVIM SINDROMOM U REDOVNIM OSNOVNIM ŠKOLAMA