c

Naslov izvornikaفلسفه اخالق

UrednikAmar Imamović

Likovno oblikovanje Bedrija Imamović

AKETOILBIB AKETOILBIB

Morteza Motahhari

ISHODIŠTA MORALA

S perzijskog prevela Mediha Imamović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1433/2012.

5

Riječ urednika

Još od antičke Grčke filozofi su se bavili pitanjem filozofije etike, nudeći pritom učenja i iznoseći mišljenja u kojima

su isključivali jedni druge. Ta činjenica dovoljno govori o kompleksnosti ovoga pitanja, iako se na prvi pogled svima nama čini da je moral nešto što možda uopće nema potrebe za opsežnijim propitivanjima i pojašnjenjima. Također, od samih početaka ove rasprave pravi se razlika između etike – čija je zadaća da odgovori na smisao i ishodišta morala – i praktičnog morala, odnosno specifične forme ljudske prakse ili oblika praktičnog odnosa čovjeka prema sebi i drugima, što uobičajeno i shvatamo iz riječi moral. Međutim, Morteza Motahhari, a što se da razumjeti iz njegovih predavanja koja su pred Vama, ne ustrajava na razlici između etike i morala. Ustvari, on ne želi da etika, dakle filozofija nužno bude uveli-ko distancirana od svoje praktične primjene. On to pojašnjava time da razumijevanje ishodišta morala uveliko pomaže kod poštivanja i primjene morala u svakodnevnom životu.

Etika i moral bili su različito tumačeni ovisno, prije sve-ga, o tome je li mislilac vjerske ili filozofske provenijencije. Ova knjiga kritički se osvrće na dosad općepoznate teorije tumačenja morala i nudi posebno tumačenje koje, prije nego što ima utemeljenje islamskim svetim tekstovima, Kur’anu i Tradiciji (Sunnetu), ima utemeljenje u iskonskoj prirodi čovje-kovoj. Stoga možemo Motahharijeve stavove smatrati univer-zalnim, shvatljivim i prihvatljivim svim ljudima svijeta.

Autor ovog djela, pored dosad u svijetu poznatih teorija o filozofiji morala, nudi i svoj pogled i odgovor na ovo pitanje,

6

slijedeći čvrstu argumentaciju i nudeći naučno objašnjenje koje proizlazi iz zasada najbolje tradicije islamske filozofije te Kur’ana i Tradicije.

Ono što krasi ovu knjigu jeste jednostavnost jezika kojim su predočena zahtjevna pitanja filozofije morala, pa time ova tema biva dostupna širem broju ljudi. Na tome treba, prije svega, zahvaliti istinskom filozofu i vjerskom uče-njaku Mortezi Motahhariju, koji ima zavidan uvid u sve islamske znanosti i tradiciju, kao i uvid u Zapadnu misao, kao i tome da se on u ovim usmenim predavanjima obra-ćao vjernicima širokog spektra obrazovanja, zanimanja i društvenog položaja.

Zanimljivo je primijetiti kako su vjerske propovijedi (hutbe), koje slijede u ovoj knjizi, bile na veoma visokoj ra-zini, pri čemu je i čovjek koji nema uvida u klasičnu teoret-sku misao i filozofiju imao priliku upoznati se s osnovnim postavkama i okvirima jedne ovakve ozbiljne teme. Umije-će istinskih mudraca i jeste u tome što komplicirane teme znaju pojasniti jednostavnim jezikom. Ovim je Morteza Motahhari, slijedeći praksu velikana filozofije i vjere, po-stavio visok standard vjerske moralne propovijedi, što se i očekuje od predstavnika vjere koja za sebe tvrdi da ima rje-šenje za sve ljudske probleme i da u vezi sa svim pitanjima ima odgovore. Koliko su ova predavanja ozbiljna i vjero-dostojna dovoljno govori činjenica da se sâm Morteza Mo-tahhari, što je jednom prilikom i rekao, za neka predavanja pripremao i po dvadeset sati intenzivnog čitanja, iako je iza njega već stajala bogata naučna karijera. Upravo zato mnoga od njegovih predavanja danas su poprimila oblik knjige.

O važnosti ovog pitanja dovoljno je znati da je i sâm Božiji Poslanik, s.a.v.a., cilj svog poslanja od Boga opisao kao reali-zaciju i praktičnu primjenu morala, kada je izrekao poznate riječi: “Poslan sam da upotpunim plemeniti moral.” Stoga, svaka rasprava, a mi smatramo da ovo djelo sigurno to jeste,

7

doprinositi tom cilju. Slobodno možemo reći da nema vjere kroz historiju, kao ni društva, koji nisu imali moralni kodeks; ustvari, pojedine religije su takve da su u cijelosti ili većinom u svom učenju posvećene moralu.

Odbrana morala danas poprima posebnu važnost u po-plavi materijalističkih učenja i pogleda na svijet koji raza-raju sve pore ličnog i društvenog i ne ostavljaju mjesta za plemenito i moralno, čak dotle da amoralno postaje stan-dard i uzor kojem se teži, a moralno bez sadržaja i smisla. U toj svekolikoj pometnji svaka rasprava o moralu i vra-ćanje na to pitanje je dobrodošlo. Ova knjiga će zbog svog jednostavnog i jedinstvenog jezika sigurno zauzeti svoje mjesto na tom području.

Svako od predavanja završava obraćanjem koje odgovara usmenoj propovijedi, a koje smo u ovoj knjizi izostavili jer ga nismo smatrali prigodnim za pisanu riječ.

Imajući u vidu duboku krizu morala u današnjem svije-tu, nadamo se da će ovo naizgled malo ali sadržajem boga-to djelo donijeti značajan doprinos jačanju i promoviranju iskonskog morala nadahnutog Bogom.

9

Prvo predavanjeŠTA JE MORAL?

يهم و �يعلمهم هو الذي �يعث ف الميني رسولا م�يهم �ي�يلو عليهم آ�اته و �يزكالك�اب و الكمة و إن كانوا من �يبل لفي ضالل مبني

On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.1

Šta je uopće moral? Koje ljudsko djelo možemo nazvati mo-ralnim? Kakvo djelo je nemoralno? Isto je i u pogledu ljudskih osobina. Koju od ljudskih osobina možemo nazvati moralnom, a koju nemoralnom? Koje osobine nisu ni moralne ni nemoral-ne? Isto pitanje postavlja se i za ljudske misli i pravi se ista po-djela: koje misli su moralne, a koje nemoralne? Koje misli nisu ni moralne ni nemoralne? Možda nam se na samom početku čini da uopće nema potrebe za definicijom ni moralnog djela, ni moralne osobine, ni moralne misli, jer je moral riječ koja je raširena u jezicima svih naroda svijeta i u svakom jeziku postoji odgovarajuća riječ za moral. Shodno tome, svi poznaju moral, a samim tim i nemoral, tako da nema potrebe za njegovom de-finicijom. Ipak, moral, kao i neke druge njemu slične riječi, isto-vremeno dok ima široku upotrebu u jezicima svih naroda i dok svi umišljaju da znaju njegovu definiciju, odnosno da ga mogu definirati, jedna je od najtežih riječi za definiranje.

1 El-Džumu‘a (62), 2.

10

Vjerujete li da su vjerski učenjaci, filozofi i znanstvenici koji su se pojavili u svijetu, uz sva naučna otkrića i filozofska promišljanja po raznim pitanjima, uspjeli usaglasiti svoja stajališta, odnosno iznaći rješenje za neka pitanja i probleme koji su postojali bilo u matematici, fizici, ostalim prirodnim znanostima, filozofiji, logici, gdje se može naći na stotine pri-mjera riješenih problema, a da se još uvijek nije riješio ovaj obični pojam u smislu da nema konsenzusa u vezi s njim. Ako upitamo, naprimjer, Platona i Sokrata kakvo je to mo-ralno djelo, dat će nam jednu definiciju. Ako upitamo Ari-stotela, Platonovog učenika, definirat će ga na drugi način i neće smatrati Platonovu definiciju ispravnom. Pitamo li Epikura, definirat će moral na drugačiji način. Upitamo li ci-nike, definirat će ga na drugi način. Pitamo li stoike, i oni će ga drugačije definirati. Budemo li pitali sofiste, i oni će nam dati drugačiju definiciju. Otputujemo li u Indiju i proučimo li njihove svete knjige i istražimo li temu morala, vidjet ćemo da ga definiraju na drugačiji način. Budisti ga definiraju na njima svojstven način. I konfučisti ga definiraju na drugačiji način. I naši arifi ga drugačije definiraju. U modernom svije-tu svaki filozof predlaže jedan novi moralni sistem i moral u njegovoj školi mišljenja različit je od morala u drugim škola-ma mišljenja. Naprimjer, Nietzscheov (Niče) moral u princi-pu je oprečan većini ostalih morala u svijetu. Machiavellijev (Makijaveli) moral poseban je u svijetu. I marksistički moral je opet jedan poseban moral u svijetu. Zašto je to tako?

IzvOR RAzLIčITOSTI pOgLeDA u MORALu

Razlika u mišljenju o definiciji morala donekle izvire iz ra-zličitih svjetonazora. To znači da pogled na svijet svake škole mišljenja nadahnjuje, određuje i predlaže sistem moralnih

11

vrijednosti u toj školi. Materijalistička škola mišljenja ne­dvojbeno predočava jednu vrstu morala, a vjersko učenje sa-svim drugu. Osoba koja svijet vidi kao rezultat jedne mudre i vječne volje i koja smatra da je čovjek nastao udahnjiva-njem božanskog duha, htjeli ili ne, razlikovat će se u stavo-vima o moralu od pogleda osobe koja u ovom svijetu ne vidi ništa osim tmine, zablude, slučajnosti i slijepih poteza bez svrhe, odredišta i cilja. U principu, neke škole mišljenja u vezi s moralom dolaze do bezizlaznih situacija. Poslije ćemo, ako Bog tako bude htio, raspravljati o tome može li moral sa stajališta nekih od škola morala, kako god da se on defini-rao, imati smisao i značenje? Ovo je danas važno pitanje. Je li moral povezan s tevhidom tako da ovisi o njemu? Može li moral bez tevhida i bez Boga postojati u svijetu?

Našu raspravu otpočet ćemo pitanjima koja su neospori-va među svim ljudima svijeta. Počet ćemo s onim pitanjima oko kojih se slažu sva učenja o moralu. Poći ćemo od neos-porivih činjenica i u našoj raspravi ići ćemo dotle da vidimo možemo li otkriti filozofiju morala ili ne. Tada ćemo sagle-dati šta je sistem moralnih vrijednosti islama. Ovo je veoma važna i korisna tema, tj. jako je važno da precizno spoznamo učenje o svom islamskom moralu.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., u jednoj predaji – a u pitanju je dosta poznata izreka koju su prenijeli učenjaci ehli­sunneta u svojim hadisima, dok u ehli­bejtskim hadisima imamo pre-daju istog značenja s malom razlikom u riječima – kaže:

�عثت لتم مكارم الخالق“Poslan sam da upotpunim plemenite ćudi.”

Riječ plemenit, spomenuta u predaji, od velikog je značaja. Kada budemo objašnjavali mjerila islamskog morala raspra­vljat ćemo o ovoj riječi koja čini osovinu islamskog morala. Riječ upotpunjavanje ukazuje na činjenicu da Poslanik želi reći

12

da nemam samo ja, koji sam Pečat vjerovjesništva, misiju mo-ralnog oplemenjivanja među ljudima. I prethodni poslanici, svaki na svoj način, imali su takav zadatak i dolazili su s ta-kvim ciljem. Ali ja sam došao da dovršim njihov nedovršeni posao (okončanje poslanstva) jer sam se pojavio u određenom vremenu i pratile su me određene okolnosti, tako da ono što se trebalo ljudima reći Objavom, trebalo je da bude rečeno preko mene. Ja sam poslat zbog upotpunjenja i usavršavanja plemenitog morala. Ovo je iskaz koji su Gazali i njemu slični prenijeli kao hadis. Mi smo tragali među ehli­bejtskim hadi-sima da pronađemo identičan hadis, međutim, nisam našao predaju s doslovno istim riječima, ali predaja istog sadržaja i značenja postoji u našim hadisima. Božiji Poslanik, s.a.v.a., u jednoj predaji koja se prenosi u knjizi Wasâi’lu-ši‘e kaže:

عليكم بكارم الخالق“Držite se plemenitog morala!”

Naravno, nema oprečnosti u tome da je Poslanik u razli-čitim navratima izrekao oba ova hadisa. U našim knjigama stoji sljedeća predaja:

عليكم بكارم الخالق فإن رب �يعثىن با“Držite se plemenitog morala, jer me Allah s njim poslao.”

pRIRODnO DjeLO

Sada ćemo vidjeti šta je to uopćeno gledano moral ili, po Poslanikovim riječima, plemeniti moral, kao i to odakle tre-bamo započeti našu raspravu. Već smo rekli da ćemo krenu-ti od neosporivih činjenica i važnih pitanja. Zasad se nećemo

13

osvrtati na sporna pitanja, koja je moguće da neke škole mi-šljenja smatraju moralnim, a druge nemoralnim. Ono što je izvjesno jeste to da većinu ljudskih postupaka i djela nazivamo prirodnim, a ne moralnim djelima. U takvim slučajevima nema smisla govoriti o moralu. Naprimjer, čovjek ustaje s ovog skupa, odlazi kući, osjeća glad, jede, osjeća umor, odla-zi na počinak, spava, osjeća žeđ, pije vodu. Za ovakva djela kažemo da su prirodna djela, a to znači da su obična. Izisku-je ih čovjekova priroda. Dijete osjeća glad i to ga muči. Ono zna da će mu jelo priuštiti osjećaj užitka. Da bi od sebe uda-ljilo tu muku i da bi sebi priuštilo užitak, jede hranu. Kad čovjek odraste i shvati kakve sve koristi ima hrana, shvatit će da su njegovi život i zdravlje ovisni o toj hrani. Ako ne bude jeo, njegovo zdravlje i život bit će u opasnosti. San i stotine drugih radnji upravo su ovakve. Sve životne radnje i djela koja čovjek obavlja, a koji imaju za cilj samo omogućavanje svakodnevnog života, prirodna su djela. Jedan biznismen posluje u svojoj kancelariji i teži višem profitu. To je priro-dan i običan posao koji je produkt čovjekovog koristoljublja i težnje za višim profitom. Čovjek se trudi priuštiti sebi veću korist ili otkloniti neku štetu. Kada se čovjek ne osjeća do-bro, obraća se liječniku da bi od sebe otklonio štetu jer je bolest, ustvari, šteta. I ovo je jedno prirodno i obično djelo na razini životinjskih djela.

Djela na ovoj razini nisu vrijedna hvale da bi se čestitalo nekoj osobi zato što je ogladnjela pa se najela. Ne možemo reći nekome: svaka čast zato što se umorio pa zaspao. Bravo za onog koji gleda gdje će zaraditi. Ista ta djela ne zavređuju ni prijekor ili kletvu. Tako ne možemo reći neka je proklet-stvo na tog i tog zato što biva gladan pa se najede, biva že-dan pa pije vodu. Tu nema mjesta ni za hvalu niti za ukor. To je obično i prirodno djelo. Isto kao što ni djelo životinje nije ni za pohvalu ni za pokudu, tako ni čovjekovo prirodno dje-lo, sve dok bude obavljano prirodnim motivima i ne budu

14

ga pratile neke druge stvari, ne zavređuje ni hvalu ni ukor. To nazivamo prirodnim djelima. Osobine koje su u vezi s prirodnim djelima jesu prirodne osobine. Sklonosti i želje u čovjeku koje su u vezi s ovakvim djelima, kao što je želja za jelom, za snom, za pićem, za tjelesnim užitkom, prirodne su želje i sklonosti i nisu ni za pohvalu ni za pokudu. One su sasvim obične, na običnoj razini. Nisu “iznad”, a nisu ni “ispod”. Razmišljanja koja se dovode u vezu s navedenim su ista takva. To su obična prirodna razmišljanja. Nisu vrijedna hvale, a ni prijekora.

Ali čovjek je specifičan po tome što posjeduje moralna djela, a što nije svojstveno drugim stvorenjima. Prema tome, ako čovjeka definiramo na sljedeći način: čovjek je moralna životinja, nećemo dati pogrešnu definiciju. Moralno djelo je ljudsko djelo, kao što se i nemoralno djelo vezuje za čovje-ka. Životinja ne može uraditi ni moralno ni nemoralno djelo. Ona se uvijek nalazi na jednoj običnoj razini.

MORALnO DjeLO

Pogledajmo u nastavku šta je to moralno djelo. Prva njego-va karakteristika je ta da iziskuje pohvalu i veličanje. Ko god da se susretne s moralnim djelom ili da čuje za njega, iskazat će poštovanje prema takvom djelu, osobini koja je izvor tog djela i onoj misli koja je u vezi s njim. Tu osobu veličaju, hvale i poštuju i njemu govore “bravo”. Navest ću jedan primjer. Za sada nećemo navoditi primjere iz priča o vjerskim moralnim junacima, jer se ovakve stvari nalaze u čovjekovoj savjesti i u njegovoj čovječnosti, a postoje i kod nereligioznih ljudi.

Petar Veliki, koji je vladao Rusijom krajem sedamna-estog i početkom osamnaestog stoljeća (bio je Nadirov2

2 Jedan od velikih perzijskih careva. (Op. prev.)

15

savremenik), u očima Rusa ima posebnu veličinu i ubraja se u velike ličnosti svijeta. Čak su ga i komunisti uvažavali i poštovali. Albert Malet u svojim historijskim knjigama piše: Petar Veliki umro je u pedeset trećoj godini života usljed upale pluća. Jednog zimskog januarskog dana stajao je po-red rijeke. Tuda je plovio čamac koji je prevozio nekoliko lju-di. Osjetio je da čamac tone. Nikoga nije bilo u blizini. Bacio se u vodu da spasi ljude. Ne znam je li u tome uspio, ali je usljed toga dobio upalu pluća, od čega je i umro.

E sada, ko god čuje za ovo djelo šta će kazati? Ovaj čovjek je mogao uraditi dvije stvari. Jedna je da ravnodušno proma-tra hoće li čamac potonuti ili ne. Da u sebi pomisli da li da se baci u vodu po ovoj zimi i na ovom ledu i to baš u hladnoj Rusiji, da dovede sebe u opasnost kako bi spasio nekoliko ljudi. Zašto da to uradi? Zbog čega? Druga mogućnost je da svoj život izloži opasnosti i da ih spasi. Ko god da čuje ovu priču, ovakvo što smatrat će ljudskim i moralnim gestom. Ovakvo djelo je na višoj razini od običnih djela. Traži pohva-lu. Ko god da vidi ili čuje reći će: Bravo! Svaka čast! Bio je ljudina! Žrtvovao je svoj život zbog skupine ljudi. Za ovakvo djelo kažu da je moralno.

Prije nekoliko godina naš cijenjeni prijatelj i veliki uče-njak Ᾱjeti poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Razlog njegove pogibije je taj što je, dok je vozio, ispred njega izletio pas. Kad je vidio da će udariti psa, promijenio je smjer vožnje kako ga ne bi udario, ali je usljed toga doživio sudar i umro. Da se neko drugi našao u njegovoj poziciji, taj bi pregazio psa i otišao. Ko god da čuje da čovjek nije spreman ugroziti život jedne životinje, pohvalit će ga. Reći će: Svaka čast! Dje-lo koje traži da se za njega kaže bravo moralno je djelo. Ovo djelo nalazi se na uzvišenoj razini.

Ispričat ću vam jednu zanimljivu priču. Tu je priču zajed-no s ovom pričom o Petru Velikom napisao jedan moj prija-telj u uvodu svoje knjige. Priča je vrlo dobra i zanimljiva. On

16

kaže da je jednom prilikom razgovarao s jednim materijali-stom. Za vrijeme razgovora iznio mu je niz sličnih primje-ra i postavio pitanje: kako se ovi primjeri mogu saglasiti s materijalističkom logikom? Materijalist nije imao odgovor. Dakle, moj prijatelj piše da je jednog dana mladić, putujući izdaleka, gladan, jako umoran i iscrpljen, izranjavanih nogu pješačio pustinjom. Nekoliko ljudi je sjedilo pored puta, a ispred njih je bila prostrta sofra. Da bi sačuvao goli život, on im saopćava da je gladan i moli da mu daju koji zalogaj. Tu je bio i jedan pas koji je čekao da i pred njega nešto bace. Rekli su mladiću da će zamotati malo hrane i baciti, pa koji od njih dvojice (mladić ili pas) bude brži, njegovo je. Zamo-tali su malo hljeba i mesa i bacili. I mladić i pas su trčali prema hrani, ali je mladić dotrčao prije. Kada je uzeo hranu, vidio je psa kako stoji i gleda ga tužnim i molećivim pogle-dom. Bacio je hranu pred psa. Znači, dao je prednost psu nad sobom. Ja sam gladan. Gladan je i pas. Ja se kao čovjek trebam žrtvovati za psa, a ne pas, koji je životinja, za mene. Ovdje uopće nije u pitanju vjera.

Šta će pomisliti i reći ko god da se susretne s ovakvim pri-zorom? Smatra li ovaj čin djelom iznad običnih i prirodnih djela ili ne? Može li se ovakvo djelo nazvati prirodnim dje-lom? Ono se ne slaže s prirodnom logikom. Prirodna logika nam kaže: trudi se i zalaži za sebe. U prirodnoj logici centar sam “ja”. Centar je samo ego. Znači, lično ja. Radim sâm za sebe. Ali ovdje nema “mene”. Riječ je o nekome mimo mene. Ja dajem prednost nekome mimo sebe nad sobom. Kako se ovo djelo može nazvati? Nesumnjivo da je ovo djelo vrijed-no hvale. Za njega možemo reći svaka čast, čestitam... Čak i onaj čovjek koji, ako se nađe u ovakvim okolnostima, neće postupiti na ovakav način niti ima ambiciju za tim, u isto će vrijeme pohvaliti ovakvog čovjeka. Reći će da on nije čovjek koji to može uraditi, ali ko god da to uradi pozdravit će nje-govo djelo i pohvaliti ga.

17

U jednom od ratova koji su se vodili u historiji islama nekoliko je ranjenih muslimana palo na zemlju. Vi znate da ranjenik, bez obzira je li vruće ili ne, usljed istjecanja krvi iz organizma osjeća veću žeđ, jer tijelo ima potrebu za obnavlja-njem krvi i potrebna mu je voda. Jedna osoba dolazi do ranje-nika i uviđa da su jako žedni. Odmah uzima posudu s vodom i prinosi ranjeniku. On mu mimikom pokazuje da vodu da drugome. Znači, idi i daj njemu. On smjesta odlazi do drugog ranjenika i on ga mimikom upućuje na trećeg. Kada mu je pri-šao, vidio je da je treći ranjenik već umro od žeđi. Brzo se vra-ća do drugog, ali ga ne nalazi živog. Vodu nosi do prvog, ali i on je bio preminuo. Voda na kraju nije došla ni do jednog. Sva trojica su, kako Kur’an Časni kaže, pokazali požrtvovanost:

و �يؤثرون على أنفسهم و لو كان بم خصاصةI više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.3

Znači da takvi ljudi, u potpunoj potrebitosti koju imaju, daju prednost drugima nad sobom.

Kako zovete ovakvo djelo? Zovite ga kako god želite, mo-ral ili nešto drugo, ono je jedno djelo vrijedno hvale. Niko ne može ne pohvaliti ovakvo djelo, ne smatrati ga velikoduš-nim ili, po riječima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ne držati ga plemenitim. Ovo je plemenitost i velikodušnost.

RAzLOg I fILOzOfIjA RObOvLASnIŠTvA

Vi vidite čovjeka koji ima slugu. Gledajući spoljnim veza-ma, zasnovanim na ekonomiji, sluga je u vlasti i posjedu svog gospodara. Međutim, gospodar se ponaša i ophodi prema

3 El-Hašr (59), 9.

18

njemu mnogo bolje nego što bi se ophodio prema prijatelju. Sluga daje prednost životu u njegovom vlasništvu nad sva-kom slobodom. S gospodarem rob odlazi na bazar i kupu-ju odjeću. Gazda slugi daje novu odjeću jer je on mlad, a sam oblači staru i jeftinu. Pritom kaže: ja sam star, a ti mlad. Nova i dobra odjeća priliči tebi mladom, a ne meni starom. Gospodar daje robu bolju hranu od svoje. Trudi se da mu osigura ugodniji život od svog. Praktično pokazuje da ne pravi razliku između sebe i njega. Sluga iz pozicije posjedo-vanog osjeća da se odgaja u školi tog čovjeka. To “posjedo-vanje” samo je jedno razdoblje u školi u kojem on ostvaruje svoje savršenstvo.

U principu, navedeno je upravo filozofija ropstva u isla-mu, a ne ekonomsko iskorištavanje i eksploatiranje. Rop-stvo znači prisilno podučavanje. To je vrsta odgoja kod koje nema pitanja hoćeš li ili nećeš da se podvrgneš odgoju. Kako se zove djelo Imama Alija kada ide na bazar sa svojim slu-gom Kamberom, kupuje dvije košulje, novu daje Kamberu, a staru ostavlja sebi?

Hazreti Zehra, mir s njom, na jednak se način odnosi pre-ma svojoj sluškinji Fiddi. Ova žena poslije do kraja života živi kao slobodna, ali je njen ponos onih nekoliko godina u kojima je služila hazreti Zehri. Hazreti Zehra ju je držala kao svoju sestru u kući. S njom je dijelila poslove. Hazreti Zehra je go-vorila: jedan dan ću ja raditi, a ti se odmaraj, drugi dan ti radi, a ja ću se odmarati. Ko je nju priječio da traži od sluškinje da radi svaki dan, a da se ona odmara? Ali njoj se to ne sviđa. Ono što se njoj sviđa je sljedeće: ja sam čovjek, a i ti si čovjek. Ja nikada ne mogu pristati da ti radiš i da se zamaraš, a da ja živim u udobnosti. Da ti budeš u mukama, a ja u udobnosti. Ako muka postoji, podjednako ćemo je podijeliti. Ako postoji udobnost, i nju ćemo između sebe podjednako podijeliti.

Kako se može nazvati ovakvo djelo? Kako god da ga na-zovete, ovo je djelo hvale vrijedno, plemenito i očekuje da

19

bude pohvaljeno. Slaže li se ono s profitabilnom i koristolju-bivom prirodom čovjeka? Zasigurno ne. Nikako se ne slaže s ovom logikom. Čovjek još uvijek nije uspio otkriti logiku ovakvih djela. To ide dotle da su zapadnjaci čak rekli – naravno, pogrešno – da su moralna djela nelogična djela. Znači, čovjek ih obavlja, ali se ne slažu s logikom. Moralno djelo se ne slaže s logikom. Logika iziskuje koristoljublje. Ovakva djela su nelogična. Ako bi im baš ukazali pošto-vanje, rekli bi da prevladavaju logiku. To je upravo onaj iskaz u kojem uz dužno poštovanje kažu “ne uklapa se u logiku”. Nije tačno, slaže se s logikom, ali s jednom uzviše-nijom i naprednijom logikom.

Mi smo čuli kako je jedan čovjek saosjećajan prema dru-gima te kaže: meni nije prijatno da ja budem sitog stomaka, a da – ne u njegovom komšiluku već u najudaljenijim dijelo-vima svijeta – u Hidžazu ili Jemame neko bude gladan. Dok tamo negdje daleko postoji čovjek praznog stomaka kojeg ja ne mogu nahraniti, ni ja ovdje neću zasititi svoj. Uopće mi nije ugodno, već mi je bolno i tegobno, da u jednom kutku ovoga svijeta bude moj sit stomak, a na drugom kraju svijeta postoji jedan gladan stomak.

هيهات ان �يغلبىن هواى و �يقودن جشعى ال تي الطعمة و لعل �الجازاوبع! او ا�يت مبطاناا او اليمامه من ل طمع له ف القرص و ل عهد له �الش حول �طون غرثى و اكباد حرى او اكون كما �ال القائل و حسبك داءا ان

تبيت �بط�ة و حولك اكباد تن ال القد“Daleko je od mene da me strasti moje svladaju i da me

pohlepa vodi odabiranju jela, dok u Hidžazu ili Jemami možda ima neko ko nema nade u dobivanje kruščića ili ko nikad nije jeo do sitosti. Hoću li leći trbuha puna dok oko mene mogu biti trbusi gladni i žitelji žedni?! Ili, hoću li biti kao što pjesnik kaže:

20

Dok ljudi kraj tebe čeznu koru kruha,ti bolest gojiš u logi svog trbuha.”4

Imam Ali sjedi u Kufi kada mu stiže vijest: tvoj namjesnik u Basri gostovao je na sijelu koje je upriličio imućni mladić iz Basre. Je li na tom sijelu bio i zalogaj haram hrane od ha-ram imetka? Ne. Je li bilo opojnog pića za stolom? Ne. Je li se kockalo? Ne. Je li se igralo i zabavljalo? Ne. Je li se sviralo i pjevalo? Ne. Pa kakav je onda grijeh sudionika tog skupa? Bilo je to sijelo na kojem su sudjelovali isključivo bogataši i plemstvo. Niko od siromašnih i gladnih nije bio na tom sijelu. Kada stiže vijest do njega u Kufi, Imama Alija kao da obuze vatra. On pritom napisa pismo za koje se može reći da je ponos cijelom čovječanstvu, a ne samo nama muslima-nima. Jedno je od ponosa čovječanstva da je čovjek mogao ovako uzvišeno, napredno i nježno govoriti tako da nježne ljudske emocije dožive svoj vrhunac!

مأد�ة ال دعاك البصرة اهل ف�يية من رجالا ان فيقد�يلغىن ح�ييف! ا�ن �ا فاسرعت اليها تس�طاب لك اللوان و تي�يقل اليك الفان و ما ظ�ي�ت انك

تيب ال طعام �يوم عائلهم مفو و غ�ييهم مدعو.“O, sine Hunejfov!5 Do mene je došla vijest da te jedan

mladić iz Basre pozvao na gozbu i ti si pohrlio na nju. Jela raznovrsna bijahu izabrana za te i velike zdjele su ti bile nu-đene. Nikada nisam mislio da ćeš prihvatiti gozbu ljudi koji izgone prosjake i pozivaju imućnike...”6

Kakav li je grijeh počinio sin Hunejfov? Da je bilo i ne-što drugo u pitanju, Ali bi zasigurno iskazao protest. Da je

4 Imam Ali, Nehdžu-l-belâga, Fejzu­l­islam, pismo 45.5 Kako li je samo on bio ugledan čovjek! Da je danas živ, bio bi najpra-

vedniji u našem vremenu.6 Imam Ali, Nehdžu-l-belâga, pismo 45.

21

sjedio za sofrom na kojoj se jela haram hrana, ne bi ga ni trena držao na tom položaju. Nisam vjerovao da ćeš ti pri-stati da sjediš za sofrom na koju su pozvani i oko koje su se okupili samo imućni, dok su oni praznog stomaka bili iza vrata i zidova. I ti si došao za ovakvu sofru bogatih. Ovdje on otvara bol svog srca. Kazuje i kazuje. Jedan dio tog kazi-vanja je upravo ono što sam vama pročitao da bi u jednom dijelu rekao:

ا ا�ي�ع من نيفسى �ان �قال “هذا امي المؤم�ني” و ل اشاركهم ف مكاره الدهر؟“Hoću li biti zadovoljan time što mi se govori: ‘Ovo je

Zapovjednik vjernih!’ – iako s ljudima ne dijelim tegobe vremena?!”7

Znači, da li da se ja zadovoljim titulom i nazivom? Dali su mi najveću titulu – Zapovjednik vjernih, vrhovni zapovjed-nik svih vjernika svijeta. Halifa nad svim halifama. Da se ja zadovoljim tim naslovom i titulom? Da mi naziv bude Za-povjednik vjernih, a da s vjernicima ne saosjećam u njihovim mukama? Ne saosjećati s boli vjernika, a biti zapovjednik i vođa vjernika? Kakav je to vođa vjernika koji se koristi titu-lom Zapovjednika vjernih, ali ne sudjeluje u boli vjernika!

Sada ja postavljam pitanje: je li postojalo i postoji li nešto ovakvo u svijetu? Ne mora baš u ovoj mjeri, ali za razinu niže? Kakvo je djelo ovakva osjetljivost i saosjećajnost s oni-ma u svijetu koji osjećaju bol? Može li se ovo nazvati prirod-nim djelom? Mogu li se ovakve želje nazvati prirodnim, a ovakva razmišljanja prirodnim razmišljanjima? Ili je to dje-lo na višoj razini? Svi ljudi, čak i oni koji u životu nisu ni jednom uradili takvo što, hvale ga. Njihova savjest ga hvali. Kažu: mi nismo takvi i nemamo visoke težnje i htijenja da budemo takvi, ali onome koji može tako nešto uraditi reći

7 Ibid.

22

ćemo bravo i pohvaliti njegovo djelo. Sve što se više uzdigne i hvala će biti veća. To ide do te tačke gdje će ga čitavo čovje-čanstvo hvaliti i veličati.

إن الذ�ن آم�وا و عملوا الصالات سيجعل لم الرحن وداOne koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti.8

Uzvišeni Gospodar kaže da će ljubav prema onima koji vjeruju i dobra djela čine biti položena u srcima ljudi. Božija djela nisu bez mudrosti. Kada hoće nekog nagraditi za ne-što, ne osvrće se na ljudska srca. Ipak, ovo su oni koji su izuzetno veliki i dobri. On je stvorio srca takvim stvaranjem da ne mogu naspram vrlina, dobročinstava i čistota ne biti skrušeni. Ne mogu ne iskazati im poštovanje i ne voljeti ih.

Kada je Ibrahim, prijatelj Božiji, sagradio Kabu i prvi put tu ostavio Hadžeru i malenog sina Ismaila, uputio je ovu dovu:

ر�ي�ا إن أسك�ت من ذر�ت �واد غي ذي زرع ع�د �يي�ك المحرم ر�ي�ا ليقيمواالصالة فاجعل أفئدةا من ال�اس تيهوي إليهم

Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gos-podaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima.9

Imam, mir s njim, kaže:

نن دعوة ا�راهيم“Mi smo uslišena dova Ibrahimova.”

8 Merjem (19), 96. 9 Ibrâhîm (14), 37.

23

Ibrahim je želio da srca budu središte tevhida i ljudskosti. Čak ni oni čija je ljudskost narušena, nepotpuna i manjkava ne mogu ne veličati i ne iskazati počast i hvalu uzvišenom, savršenom i moralnom čovjeku. Čak ni njihovi neprijatelji. Nekada čovjek sebe prisiljava da prikrije neprijateljeve vrli-ne, ali ga savjest i razum nisu napustili. On stalno prikriva, dok jednom ne čujemo ili ne vidimo kako je proradila savjest tog neprijatelja tvrdog i iskvarenog srca i iza svih zastora dvoličnosti istina poteče njegovim jezikom.

MuAvIjInO pRIznAnje u vezI S IMAMOM ALIjeM

Adi ibn Hatim, sin poznatog Hatima Taija, postao je mu-sliman potkraj Poslanikova života. Kazivanje o njegovom prihvatanju islama je zanimljivo. Ja sam tu priču prenio u knjizi Istinite priče. On je bio jedan od onih koji su se priklo-nili Imamu Aliju i to kao iskren i vrli sljedbenik. U ratovi-ma ga je pratio rame uz rame. Tri su mu sina (Turejf, Turfe i Tarif) pali kao šehidi u bici na Siffinu boreći se na strani Imama Alija. On je poživio dugo godina nakon što je Imam Ali postao šehidom. Desilo se jednom prilikom da se sreo s Muavijom. Muavija, koji je bio jako lukav čovjek i najveći neprijatelj Imama Alija, mir s njim, htio je vidjeti može li jed-nom riječju uznemiriti Adia ne bi li se on odrekao Imama, pa makar i formalno. U sebi je razmišljao da je otac koji je izgubio tri sina sigurno tužan zbog tog gubitka. U najmanju ruku, pomislit će kamo sreće da nismo išli s Alijem. Da mu se nismo priklonili. Da nismo izgubili na ovakav način troje djece na Alijevom putu. Ovo je bila stvar koju je Muavija osjetio da bi mogla postojati u Adiu i da bi ga mogao upravo na taj način privući sebi.

24

Muavija mu reče: “O Adi, gdje su ti sinovi?” On odgovori: “Poginuli su na Siffinu dok su se borili s

Alijem ibn Ebi Talibom protiv tebe.”Muavija reče: “O Adi, Ali nije bio korektan prema tebi.

Svoju djecu, Hasana i Husejna, čuvao je da im se šta loše ne desi, a tvoju djecu poslao je u smrt. Tvoju djecu je isturio, a svoju čuvao pozadi.”

“Ne, nije tačno. Baš obratno. Ja nisam bio korektan prema Aliju. Nije korektno da Ali danas bude pod zemljom, a ja živ koračam po njoj”, reče Adi u odgovoru.

Kad Muavija vidje da ga ne može odvratiti, reče: “Adi, opiši mi Alija onako kako si ga vidio i poznavao.”

Adi reče: “Poštedi me.”Muavija reče: “Prođi se takvih riječi, ja hoću da od tebe

istinu čujem. Želim da mi opišeš Alija onako kao što si ga vidio i poznavao.”

Adi je počeo da opisuje Alija, njegov uzvišeni moralni i duhovni izgled. Govorio je kakav je bio njegov odnos s pri-jateljima, kakav je bio prema ibadetu, kakva je bila njegova bogobojaznost, kakva je bila njegova nesebičnost. Govorio je i govorio sve dok nije stigao do Alijevog ibadeta i reče:

“Muavijo! Ja sam lično vidio Alija u mihrabu u tamnim noćima kako lije suze i kako mu kapljice teku niz njegovu mubarek bradu i kako se savija oko sebe kao neko koga je ujela zmija.” Kada je ovo rekao pogledao je u Muaviju i ugle-dao ga kako plače. Muavija rukavom obrisa suze i reče:

“Tako mi Boga, dunjaluk je neplodan da rodi (nekog) slič-nog Aliju ibn Ebi Talibu. Jedan je bio i on je otišao.”

Šta je ovo? Najveći neprijatelji hvale i veličaju tog čovjeka. Na kojoj se razini nalaze ova djela? Uzvišenije je od običnih djela svih ljudi i od svih radnji svojstvenim životinjama. Ovo nazivaju ljudskim djelom, moralnim djelom i moralnom osobinom. Alijevo djelo nazivaju moralnim. Alijeve sklono-sti i osjećaje nazivaju moralnim sklonostima i osjećajima. Za

25

njegova razmišljanja kažu da su moralna razmišljanja. Može li čovjek njih (spornim) učiniti?

Ima jedno kazivanje vezano za hazreti Alija, mir s njim, koje ste više puta čuli i ja sam ga prenio u knjizi Istinite priče. Jedan mi je prijatelj pričao da je ovu knjigu pozajmio jednom Kinezu, komunisti. Kada mu je on vratio knjigu, rekao je: “Zbilja su mi ove priče na kraju izmamile suze.” Ovo govori jedan materijalist. To su priče kojima se nije ništa ni dodavalo ni oduzimalo.

Ali, mir s njim, stalno je išao ulicom, ali nikada se nije obazirao na službenike i na pozicionirane ljude. U raznim prilikama lično bi dolazio da izravno vidi o čemu se radi. Različiti prizori smjenjivali su se pred njegovim očima. Ne-kad bi ga događaj uznemirio da bi pitao zbog čega to tako mora biti. Tako je jednom prilikom susreo ženu s mješinom vode na leđima. U sebi se zapitao zašto ona nosi mješinu na leđima. Pretpostavio je da se radi o nečem neprirodnom. On ne naređuje policajcu da je prati i ustanovi o čemu se radi, već sâm prilazi želeći da sazna suštinu priče. Nije joj prišao da je ispituje dok je pod teškim teretom, već joj prvo prilazi i selami je. Obraća joj se: “Hanuma! Dopuštate li da vam po-mognem i da vam odnesem mješinu s vodom do kuće?” Ona reče: “Može.” On je halifa. Uzima mješinu s vodom i nosi je, ali niko ne zna šta se dešava u njegovom srcu. (Ako bi neko od nas uradio ovakvo djelo stalno bi se hvalio. Međutim, on postupa obratno.) Odlazi sa ženom do njene kuće. Saznao je gdje stanuje. Mješinu spušta na zemlju, a potom je sasvim pristojno pita: “Ženo, vidi se da nemaš mušku glavu u kući. Da si imala, ne bi ti radila ovaj posao.” “Da, moj muž je taj i taj i poginuo je u bici na Siffinu boreći se na strani Imama Alija. Iza njega sam ostala sama sa svojom siročadi. Primo-rana sam da radim i posao van kuće i posao u kući. U tome mi niko ne pomaže.” Preneseno je da se Ali, mir s njim, vra-tio kući, ali nije mogao zaspati. Čitavu noć se prevrtao kao

26

osoba s visokom temperaturom. Čekao je da svane, a kada je svanulo opet nije zadužio nekog drugog, već on lično uzima korpu, stavlja u nju novac, meso, hurme i brašno i žurno od-lazi do njene kuće. Kuca na vrata. Žena pita: “Ko je?” Reče: “Ja sam onaj musliman od jučer. Donio sam poklon za tvoju djecu jetime. Ako dopuštate da uđem?” Kada je žena vidjela da jedan stranac, muškarac vodi brigu o njoj i da joj je Ali, mir s njim, kao neko ko je odgovoran trebao prije priteći u pomoć rekla je: “Da Bog otrgne bol iz srca koju nosimo pre-ma Aliju. Zašto se ne brine o nama?” Ali, mir s njim, nije pokazao nikakvu reakciju. Osjeća da su djeca gladna i brzo priprema meso da nahrani djecu. Daje im hurme. Odmah se obraća ženi riječima: “Ženo! Ili čuvaj djecu dok ja sameljem brašno i ispečem hljeb ili ću ja čuvati djecu, a ti peci hljeb.” Rekla mu je da je bolje da ona peče hljeb, a da on čuva djecu.

“Ja ću pripremiti peć i naložiti vatru”, reče Ali, mir s njim. Nakon što je to uradio otišao je da nahrani djecu. Igrao se s njima i stalno govorio: ”Djeco, oprostite Aliju. Prijeđite pre-ko njegovih grijeha. On se nije dovoljno zauzeo za vas.” Ova jadna žena sve vrijeme ne zna ko je on. Dok je Ali, mir s njim, ložio vatru u peći, komšinica je došla i provirila iza zida. Vi-djela je tamo nekog čovjeka. Poznala ga je. Upitala je ženu: “Koga si dovela?”

Odgovorila je: “Jednog dobrog čovjeka. Vidio me jučer na ulici i donio mi mješinu s vodom do kuće. Danas mi je donio para i hrane.”

“Znaš li ti koga si uzela da ti služi? To je Ali ibn Ebi Talib, halifa.”

Žena ostade zatečena. Izvinjava se Aliju i reče: “Ja se trebam tebi izviniti, a ne ti meni.”

Ovo je moralno i ljudsko djelo. Znači, djelo koje je uzviše-nije od prirodnih ljudskih djela.

27

Drugo predavanjePRIRODNO I MORALNO DJELO

خذ العفو وأمر �العرف وأعرض عن الاهلنيA ti se praštanja prihvati, i zahtijevaj da se dobro čini i od neznalica ti se okreni!1

Konstatirali smo da se neka ljudska djela nazivaju mo-ralnim djelima i da stoje naspram prirodnih i običnih djela. Nameće se pitanje: šta su moral i moralno djelo? Zašto se neko čovjekovo djelo naziva moralnim? Rekli smo i da, iako se na početku čini da je ovo pitanje jednostavno i da ima jednostavan odgovor, kada duboko uđemo u ovu temu vidimo da odgovor na pitanje šta je tajna moralnog nije jed-nostavan. Naprotiv, jedno je od najtežih misaonih pitanja i najkompliciranijih filozofskih rasprava. Filozofi svijeta od prije nekoliko hiljada godina do danas nisu uspjeli usagla-siti mišljenja oko ovog pitanja. Mi ćemo, umjesto da prvo objasnimo mjerila moralnosti u različitim školama kao, na-primjer, šta su o mjerilima moralnosti rekli Platon, Aristo-tel, Epikur, Gazali, svaki od modernih evropskih filozofa, navest nekoliko jednostavnih i jasnih primjera, a potom ćemo ih protumačiti, jer od tumačenja nema neke koristi ako nam prethodno ne budu jasni primjeri moralnog djela. Već smo naveli neke od neosporivih moralnih djela. Na-veli smo primjere nesebičnosti i požrtvovanosti. To znači,

1 El-A‘râf (7), 199.

28

davanje prednosti drugima nad sobom, nauštrb sebe dru-gima pružiti udobnost. Spomenuli smo primjere i iz svijeta islama i izvan njega. Naveli smo još neke primjere moral-nosti, kao što je saosjećajnost s onima koji imaju neku bol i teškoću. Sada ćemo se ponovo osvrnuti na još neke primje-re, a sve s namjerom da nam ova tema bude potpuno jasna. Prije nego navedem primjere, neophodno je da još nešto kažem kako biste shvatili važnost ove teme.

vRIjeDnOST MORALnOg DjeLA

Razlika između djela za koja kažemo da su moralna i običnih djela je ta što su prva vrijedna hvale, počasti i div-ljenja. Drugim riječima, čovjek drži vrijednim takva djela. Razlika između moralnog i prirodnog djela je u tome što moralno djelo u savjesti svakog čovjeka posjeduje vrijed-nost. Znači, to je cijenjeno i vrijedno djelo i čovjek drži do njegove vrijednosti. Kada kažemo da drži do njego-ve vrijednosti, ne mislimo na onu vrstu vrijednosti koju zavređuje posao jednog radnika, jer njegovo djelo podra-zumijeva materijalnu vrijednost. Radnik svojim djelom ostvaruje pravo da za svoj rad dobije nadoknadu. Ovdje se radi o vrijednosti koja nadilazi materijalnu vrijednost i ne može se nadoknaditi novcem i materijalnim stvarima. Djelo jednog vojnika koji žrtvuje svoj život za druge je vrijedno djelo, ali njegova vrijednost nije istovrsna s mate-rijalnom vrijednošću. Mi, naprimjer, kažemo da je satnica jednom najamnom radniku vrijedna dvadeset pet toma-na, građevinaru osamdeset, inžinjeru sto pedeset, nekome petsto tomana.2 Kada bi se radilo o nekom velikom djelu,

2 Prema ondašnjim cijenama. (Op. prev.)

29

naprimjer, da je neko ugasio naftnu bušotinu i za svaki sat dobio pet hiljada tomana, na kraju bi to djelo opet imalo ma-terijalnu protuvrijednost.

Moralna djela u čovjekovom umu i savjesti imaju vrijed-nost. Cijenjena su, ali je vrsta njihove vrijednosti različita od materijalnih vrijednosti koliko god da uzmemo visoko mje-rilo. To je druga vrsta vrijednosti. Vrijednost koja nadilazi materijalne vrijednosti. Ne možemo za kazivanja koja smo prenijeli o Aliju, mir s njim, reći obračunajte ih da vidimo koliko miliona tomana ili milijardi dolara vrijede. Ona se ne mogu pretočiti ni u tomane ni u dolare. Naravno, ona imaju vrijednost, ali je vrsta njihove vrijednosti u principu različita od ovakvih vrijednosti.

Nakon što smo ustanovili da među ljudskim djelima po-stoji niz djela koja posjeduju vrijednost i cijenu, i to onu vrstu vrijednosti koja se razlikuje od materijalnih vrijednosti, ne-minovno se nameće sljedeće pitanje: kakvo je objašnjenje i kako opravdati ovakvu vrstu vrijednosti? Znači, kojom fi-lozofijom i kojom školom mišljenja možemo opravdati i objasniti ove vrijednosti za moralna djela? Drugim riječima, koja škola mišljenja može tumačiti, pravdati i potvrđivati moralnu vrijednost čovjekovog djela? Jesu li sve škole mi-šljenja sposobne da opravdaju ovakva djela? Sve škole mi-šljenja nisu sposobne za to. Ne želim sada ulaziti u dublju raspravu o tome. Ovo sam rekao kako bi već odsad vaš um bio spreman da shvati koja škola mišljenja može opravdati moralna djela, a koja nije sposobna i moćna da ih opravda. Neke škole koje nisu sposobne da ponude valjano oprav-danje otvoreno to priznaju i pritom se uopće ne stide i ne ustručavaju. Poriču i kažu: u suštini, moral je besmislena riječ. Izvršavanje moralnih djela rezultat je naivnosti i pro-stote. Razuman čovjek ne ide za moralnim djelima. On ide za užitkom i zadovoljstvom. Osim profita i uživanja, ništa na svijetu nije logično. Opet je ovo dobro, jer na kraju kažu

30

da imaju školu mišljenja čiji je rezultat upravo to. Međutim, postoje škole mišljenja čiji svjetonazor, filozofija i promišlja-nje dolaze do istog zaključka, ali nisu spremni to priznati, već govore upravo suprotno: “I mi cijenimo moralne vrijednosti i držimo do čovječnosti.” Ali s kojom školom mišljenja?! Mo-ralne vrijednosti ne uklapaju se u temelje koje ste postavili. U svakom slučaju, mi ćemo o ovoj temi poslije raspravljati. Sada ćemo prijeći na druge primjere koji govore o moralnosti djela.

OpROST I pRAŠTAnje

Ovo je također jedno važno pitanje. Božiji Poslanik, s.a.v.a., u jednoj predaji kaže:

ثالث من مكارم الخالق: تصل من �طعك و تعطى من حرمك و تيعفوعمن ظلمك.

“Tri se stvari ubrajaju u plemenit moral: da uspostaviš veze s onim ko je pokidao s tobom, da daš onome ko je tebe lišio i da oprostiš onome ko je tebi nepravdu nanio.”3

Ponekad se događa da neko pogriješi u odnosu prema vama, nanese vam nepravdu. U tom slučaju jedan dio dje-la odnosi na vas lično, a drugi dio na zajednicu. Naprimjer, ubica je usmrtio čovjeka. Ovo djelo ima i krivični i društveni aspekt. Mi ovdje govorimo o djelima koja nemaju društveni aspekt i ne povlače za sobom prava u društvu. Neko vas je oklevetao, pripisao vam laž ili uradio neko slično djelo, ili vam je učinio nešto nažao, ali ne iz društvenog već iz indivi-dualnog i ličnog aspekta. Vi ćete mu oprostiti i prijeći preko

3 Tuhafu-l-uqul (u prijevodu na perzijski), Bâ Mavâizun-Nebijj we hikme, str. 8.

31

toga. On vas moli da mu oprostite i vi mu praštate. Prelazite preko toga. Ovakvo djelo tretira se kao moralno djelo. Ono je uzvišenije od običnog djela. To je jedna vrsta junačkog djela.

SpOznAjA pRAvA I vjeRnOST

Kada neko čovjeku učini dobročinstvo, on može na dva načina reagirati na to djelo. Jedan način je da, nakon što je shvatio da mu je učinjeno dobro, uopće se ne osvrne na to i za-boravi ga. Drugi način je da do kraja života naspram tog djela bude zahvalan, da ne zaboravi dobročinstvo drugog čovjeka, da spozna pravo toga i trudi se da bude vjeran i odan. I nakon dvadeset godina, ako se desi da ta osoba ima neku potrebu, odmah će postupiti u skladu s ajetom koji kaže:

حسان حسان إل ال هل جزاء ال“Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?!”4

To je samo po sebi moralno i fitretsko načelo koje Kur’an spominje, i nastojat će da mu uzvrati dobročinstvom. Ovakvo djelo je moralno djelo.

SAMILOST pReMA žIvOTInjAMA

Čak ni za životinje, koje su u jednom pogledu “nečiste”, njihova “nečistoća” nije u opreci sa samilošću prema njima. Naprimjer, za psa kažemo da je nečist jer ima mikrobe u

4 Er-Rahmân (55), 60.

32

ustima ili po čitavom tijelu. Znači, prema njemu postupamo kao prema stvari koja ima opasan mikrob sa sobom. Ali to nije oprečno tome da istovremeno ta životinja zaslužuje sa-milost, kao što je i zaslužuje. Neko će kada ugleda gladnu ili žednu životinju ostati ravnodušan, dok će se neko nad njom ražalostiti. U jednom hadisu se kaže da je čovjek prolazeći pustinjom ugledao psa koji je od žestine žeđi jezikom trljao po vlažnoj zemlji dok je u blizini bio bunar s vodom. Svoju je obuću svezao za turban ili šal, spustio je u bunar i zahvatio vode. Potom je najvjerovatnije svojom rukom napojio živo-tinju i izbavio je od smrti. Vjerovjesniku je stigla objava u kojoj se saopćava da je Gospodar pohvalio ovo djelo. Znači, to djelo je kod Boga vrijedno. U predaji stoji:

شكر الله له و ادخله ال�ة“Allah mu je zahvalio i uveo ga u Džennet.”

U čemu leži tajna da ovo djelo ima vrijednost kod Boga i Njegovih stvorenja?

RIječI SeRIjjA SAkATIjA

Kaže se da je jedan arif po imenu Serijj Sakati rekao: “Ja se trideset godina kajem zbog jednog elhamdullilah koje sam rekao.” Dakle, zbog jedne zahvale koju sam učinio Bogu.

ان اس�يغفر الله م�ذ ثالثني س�ةا لقول المد للهPitali su ga: “Kako?” Odgovorio je: “Ja sam u Bagdadu

imao prodavnicu.5 Jednom je do mene došla vijest da je po-žar zahvatio bazar u Bagdadu. Moja prodavnica se nalazila

5 Ovaj događaj pjesnik Sadi Širazi pretočio je u stihove.

33

upravo na tom bazaru i žurno sam otišao do prodavnice da vidim je li izgorjela. Jedna mi osoba reče da vatra nije došla do moje prodavnice. Na to sam rekao: elhamdullilah! (Hva-la Bogu!) Zatim sam u sebi pomislio jesam li sâm na Ovom svijetu? Na kraju krajeva, vatra je sagorjela četiri radnje. Nije sagorjela tvoju, ali je uništila ostale. Smisao te zahvale je hva-la Bogu kad moje nije izgorjelo, a tuđe jest. Dakle, ja sam se zadovoljio da tuđa prodavnica izgori, a da moja ostane čita-va. Potom rekoh sebi:

ا و ل تيه�م للمسلمني؟Serri! Zar se ti ne brineš za muslimane?6 U srcu nemaš

brige za muslimane? Zato ja trideset godina činim istigfar i kajem se zbog onog elhamdullilah.”

Postavlja se pitanje kakvo je ovo djelo?

DOvA ćuDOReDnIH SvOjSTAvA

Sahifa Sedžadija sadrži veoma pouzdane i vjerodostojne dove što se tiče lanca prenosilaca kao i sadržaja samih dova. To su dove Imama Zejnu­l­Abidina, mir s njim. Ehli­bejtska ulema od samog početka islama pokazivala je posebnu pa-žnju prema ovoj knjizi. Nakon Kur’ana ovo je jedina zbirka koja je postojala u obliku knjige potkraj prvog i početkom drugog stoljeća po Hidžri. I Nehdžu-l-belâga je knjiga, ali to je knjiga koja sadrži hutbe (govore, pisma i izreke) Imama

6 On ovdje aludira na riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a.:

من اصبح ل �يه�م �امور المسلمني فيليس بسلم“Ko osvane, a ne bude se brinuo o poslovima muslimana i nije musli-man.” – Usûli Kâfi, sv. 3, poglavlje 258, hadis 5, str. 239; Safinetu-l-Bihâr, sv. 2, str. 723.

34

Alija koje su bile razbacane među ljudima, a Sejjid Radi ih je u četvrtom stoljeću sakupio i sabrao u jednu knjigu. Usûli Kâfi (zbirka hadisa) sabrana je u obliku knjige u četvrtom stoljeću, ali su bile i druge knjige prije Usûli Kâfija kao što je Fatimin mushaf, mir s njome i knjiga Alijeva, mir s njime, koje su Imami ponekad spominjali. Danas nam nisu dostupne te knjige. Prema tome, nakon Kur’ana najstarija ehli­bejtska knjiga koja je od samog početka bila knjiga i danas se nalazi u našim rukama je Sahifa Sedžadija koju je Zejd ibn Ali ibn Husejn imao kod sebe kada je kao šehid pao u ratu s Ume-jama. On je tu knjigu predao nekom čovjeku i od nje imamo dva primjerka. O svemu tome postoji zapis na početku Sahi-fe. Sahifa Sedžadija sadrži mnogo dova. Ne želim sada govo-riti o vrijednosti Sahife, jer bi nas to udaljilo od glavne teme. Jedna od dova u Sahifi Sedžadiji je Dova ćudorednih svojstava, tj. dova o plemenitom moralu. Citirali smo hadis, zabilježen putem ehli­sunneta, u kojem Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže:

�عثت لتم مكارم الخالق“Poslan sam da upotpunim ćudoredna svojstva”7,

ili, kako se to u tradiciji Ehli­bejta prenosi:

عليكم بكارم الخالق فإن رب �يعثىن با“Držite se ćudorednih svojstava, jer me Gospodar moj

poslao s njima.”

Rekli smo da je možda oba navoda u zasebnim prilikama izrekao Poslanik, s.a.v.a., ali su im značenje i sadržaj isti.

Naziv ove dove je Dova ćudorednih svojstava. Možda je ra-zlog tome fragment iz dove koji glasi:

7 Safinetu-l-Bihâr, sv. 1, str. 411; Mahadžatu-l-bejda, sv. 4, str. 121; Ilmu-l- -jaqîn, 439.

35

و هب ل معال الخالقBože podari mi najuzvišenije vrline ćudoredne!

Ako bi nam se u ovim noćima ukazala prilika da vam pročitam neke fragmente iz ove dove, bilo bi vrlo prigodno, jer je za predstavljanje i upoznavanje s islamskim moralom jedan od najboljih primjera upravo ova dova. Jedna od želja koju godinama imam jeste da mi se posreći pa da je preve-dem na perzijski i da posebno dam komentar, da obrazložim filozofiju i neke detalje iz ove plemenite dove i da to dam na raspolaganje poznavaocima perzijskog jezika. Nadam se da će mi Uzvišeni podariti taj uspjeh i da će sâm Ali ibn Husejn, mir s njim, zatražiti od Gospodara da me time počasti. Sada ću samo kao primjer pročitati neke fragmente iz te dove. Ko god čuje ovu dovu s ovakvim sadržajem i pomisli na čovjeka koji želi postati ovakav – a onaj ko je izgovorio dovu je takav i ovdje nas uči da čovjek u islamu treba biti takav – u sebi se pita kako ova djela postaju toliko vrijedna.

Svaki dio ove dove Imam Sedžad, mir s njim, počinje sa-lavatom na Poslanika, s.a.v.a., i njegovo potomstvo, potom upućuje nekoliko dova i ponovo donosi salavat. Tako u jed-nom dijelu dove Imam Sedžad moli:

دن لن اعارض من غشىن �ال�صح اللهم صل على ممد و آله و سدBože, blagoslovi Muhammeda i čeljad njegovu, i usmjeri me da se onom koji je nepošten prema meni oduprem savjetom dobrim!

و اجزى من هجرن �الب...onome koji se odvaja od mene uzvratim odanošću plemenitom!

One osobe koje su me napustile, prijatelji koji se više ne raspituju za mene, neka im zasluga bude to što ću ih uhvatiti

36

za dlanove. Kako? Uprkos tome što su me ostavili i što su napustili dobročinstvo, ja ću njima ukazati milosrdnost i dobročinstvo.

اثيب من حرمىن �البذل...onoga koji mi uskraćuje nagradim davanjem bez naknade!

و اكاف من �طعىن �صله...onome koji me razdvaja naknadim spajanjem!

Da uzvratim rodbini i prijateljima koji kidaju rodbinske i prijateljske veze uspostavljanjem i spajanjem tih veza. Oni će kidati, a ja ću spajati. Način na koji ću im uzvratiti je taj da ću na svako kidanje učiniti spajanje. Oni će razdvajati, a ja ću povezivati.

و اخالف من اغ�ا�ىن ال حسن الذكر...onome koji me kleveće odgovorim spominjanjem dobrim!8

Način mog suprotstavljanja onima koji me ogovaraju i koji iza mojih leđa pričaju loše o meni neka bude taj što ću uvijek iza njihovih leđa govoriti o njihovoj dobroti.

و ان اشكر حس�ة و اغضى عن السيئة...zahvalim za dobro, i zatvorim oči svoje prema zlu!

Kakve su ovo čovjekove želje? Zaslužuju li ove riječi po-hvalu na najvišoj razini ili ne zaslužuju, bez obzira imamo li i sami ovakve želje ili nemamo i jesmo li od onih koji čine ovakva djela ili nismo? Imaju li one vrijednost ili nemaju? Jesu li visoko cijenjene ili nisu? Kakva je njihova vrijednost?

8 Ali ibn Husejn, Sahifa potpuna knjiga Sedžadova, prev. Rusmir Mahmutće-hajić i Mehmedalija Hadžić, Sarajevo, DID, 1997, dvadeseta dova, str. 66.

37

Je li ovakav čovjek u našim očima junak ili nije? Jest, junak je, ali šta znači to junaštvo? Gdje leži tajna tog junaštva? Ovo je smisao pitanja kojeg uzastopno ponavljamo kako bismo poslije dali odgovor na njega:

U čemu je tajna moralnosti ovih djela, misli, namjera, sklo-nosti, želja i volja?

RIječI HâDže AbDuLLAHA enSARIjA

Hâdže Abdullah Ensari ima jedno tumačenje pri kojem možda i hvali sebe. U svakom slučaju, on je bio istaknuti arif. On kaže: “Loše lošim uzvratiti svojstvo je pseće.”

Čovjek učini loše drugom čovjeku, koji onda na to uzvrati lošim. Takvo ponašanje svojstveno je psima, jer ako jedan pas ugrize drugog psa i ovaj će njega ugristi.

“Dobro dobrim uzvratiti svojstvo je magareće.”Čovjek učini dobro drugom čovjeku i on mu dobrim uz-

vrati. Ovo nije posebno važno djelo. Ne znam jeste li to ika-da vidjeli, ali svi oni koji su živjeli na selu imali su priliku vidjeti da kada jedno magare počeše drugo, ono mu odmah uzvraća.

“Na loše dobrim uzvratiti svojstvo je Hâdže Abdullaha Ensarija.”

Ima i četvrta mogućnost: Dobro lošim uzvratiti. To je svojstveno nama.

U Divanu (zbirci pjesama) koji se pripisuje Imamu Aliju, mir s njim, jedan stih glasi:

و ذى سفه �واجهىن بهل و اكره ان اكون له ميبااKoliko je maloumnih koji mi se obraćaju sa svojim neznanjem,a ja imam odbojnost da im odgovorim.

38

Riječ safîh u arapskom jeziku označava maloumnu oso-bu, bolje reći označava osobu koja nema misaonu zrelost. Da je u ovom stihu umjesto maloumne osobe neko ko ima umnu zrelost, njegovo djelo bi poprimilo društvenu di-menziju i ne bi bilo mjesta praštanju. U Kur’anu Časnom stoji:

وإذا خاطبيهم الاهلون �الوا سالمااA kada ih neznalice oslove, odgovaraju: “Mir vama!”9

و ذى سفه �واجهىن بهلKoliko je maloumnih koji mi se obraćaju sa svojim nezna-njem.

Koliko je samo ljudi koji nemaju umnu zrelost. Obraćaju mi se svojim neznanjem. Govore ružno o meni. Psuju mi.

و اكره ان اكون له ميبااA ja imam odbojnost da im odgovorim.

�ز�د سفاهةا و از�د حلماا كعود زاد ف الحراق طيبااOn uvećava svoju maloumnost, a ja svoju blagost,kao što ûd10 uvećava na vatri prijatan miris.11

Često se događa da takvi ljudi uvećavaju svoju zatuplje-nost, neznanje i upotrebu ružnih riječi, a ja svoju blagost i strpljenje. Moj primjer je primjer ûda kojeg bacaju u vatru. Što više sagorijeva, više otpušta prijatan miris. Htio sam reći da je blagost također jedna moralna vrlina.

9 El-Furqân (25), 63.10 Mirisno drvo. (Op. prev.)11 Divân mansub bi Imâm ‘Ali, str. 11.

39

Sljedeća pjesma nalazi se u Mutawwelu12:

و لقد امر على اللئيم �سبىن فمضيت ثة �يلت ل �يع�يىنJa prolazim pored prezrene i niske osobe koja me psuje, govorim u sebi nisam mu ja bio na umu.

čOvjek S bAzARA I MALIk AŠTAR

Svi ste čuli priču o Maliku Aštaru. Bio je krupne građe i mišićav. Jedanput je prolazio bazarom Kufe a pored puta je sjedio čovjek s pijace koji ga nije poznavao. Prenosi se da je taj čovjek bacio prema Maliku zavežljaj u kojem se ne zna šta je tačno bilo, možda smeće. Međutim, Malik se nije osvr-nuo na to već je prošao. Nakon što je Malik prošao, jedna osoba se obrati tom čovjeku i upita ga: “Jesi li prepoznao onog što si ga sad na takav način vrijeđao i ismijavao? Znaš li ko je on?” Čovjek reče: “Pa ko je to bio?” “To je bio Malik Aštar, zapovjednik vojske Alija ibn Ebi Taliba.” Na te riječi ovaj zadrhta i odvrati: “Odoh da mu se izvinim prije nego li odluči šta će učiniti sa mnom.” Pratio ga je. Vidio je da je ušao u džamiju i počeo da obavlja namaz. Malik je klanjao dva rekata. Nakon što je završio namaz, čovjek ga poselami i poče ga moliti i izvinjavati mu se. “Ja sam onaj – kazao je – nekulturni i neodgojeni čovjek koji vas je maločas vrijeđao. Nisam vas prepoznao.” Uglavnom, govorio je u tom smislu. Malik Aštar mu na te riječi reče: “Tako mi Boga, ja uopće nisam mislio ići u džamiju. Bio sam pošao na drugo mjesto. Tako mi Boga, ovdje nisam došao ni zbog čega drugog već da klanjam dva rekata i da uputim dovu za tebe da ti Allah oprosti grijeh i da te uputi.”

12 Mutawwel je poznato djelo učenjaka Taftazanija i predstavlja možda najbolje djelo arapske stilistike. (Op. prev.)

40

Kako se može nazvati ovakvo djelo? To je izuzetno uzvi-šena moralna vrlina. Postoje brojna slična kazivanja iz života čistih Imama Ehli­bejta.

čOvjek Iz ŠAMA I IMAM HuSejn

Ima jedna priča koja se pripisuje i Imamu Hasanu i Imamu Husejnu, mir s njima. Predaja koju ću sada navesti odnosi se za Imama Husejna. Čovjek po imenu ‘Isam ibn el­Mustelak iz Šama došao je u džamiju u Medini. Vidio je čovjeka veo-ma grandioznog i veličanstvenog. Privukao mu je pažnju. Upitao je ko je taj čovjek koji tamo sjedi. Jasno je da je neka važna ličnost. Neko je rekao da je to Husejn ibn Ali ibn Ebi Talib, mir s njime. Kako bih se približio Bogu, idem do njega da mu uputim nekoliko psovki.13

Stao je ispred Imama i bestidno psovao Imama Alija kao i Imama Husejna, mir s njima, govoreći: “Vi ste pokvarili islam. Vi ste licemjeri...”

Imam ga je pogledao i vidio je na njegovom licu da je obma-nut čovjek. Kada je završio sa psovkama i uvredama, Imam, mir s njim, reče: “Jesi li ti iz Šama?” Ovaj odgovori: “Jesam.”

Imam je rekao samo jednu rečenicu:

ش�ش�ة اعرفها من احزمTo je poslovica koja bi značila: Znam ja da su ljudi iz Šama

takvi.14

13 U to vrijeme Muavija je već trideset godina u Šamu širio propagandu protiv Alija, mir s njim, i to kakvu lažnu propagandu! Pod utjecajem takve propagande ljudi iz Šama su Alija ibn Ebi Taliba doživljavali kao najvećeg neprijatelja islama. To je išlo dotle da, kad je Imam doži-vio šehadet u džamiji u Kufi, ljudi iz Šama su se čudili da je Imam Ali uopće išao u džamiju.

14 Muntahu-l-amâl, sv. 1, str. 209.

41

“Zato si ovdje u našem gradu stranac, ti si naš gost. Pođi sa mnom do moje kuće i budi moj gost. Ako ti je nestalo za-liha za puta, dođi da ti dam.” Sam čovjek kazuje:

“Odjedanput sam osjetio posebno stanje. Volio bih da se tada zemlja rascijepila i da sam propao.”

�ز�د سفاهةا و از�د حلماا كعود زاد ف الحراق طيبااOn uvećava svoju maloumnost, a ja svoju blagost,Kao što ûd uvećava na vatri prijatan miris.

DRugI fRAgMenT Iz DOve ćuDOReDnA SvOjSTvA

Iz dijela Sahife Sedžadije kojeg sam vam citirao vidimo da postoje izuzetno uzvišene moralne vrijednosti. Pročitat ću vam još jedan dio iz Sahife Sedžadije.

Nakon citiranog dijela Imam Sedžad ponovo donosi sa-lavat na Poslanika i njegovo potomstvo i obraća se Gospo-daru riječima:

و حلىن بلية الصالني و البسىن ز��ة الم�قنيI ukrasi me ukrasom dobročinitelja,I obuci me lijepom odjećom svjesnih Boga!

Sama ova rečenica ne pojašnjava šta je ukras dobročinite-lja niti nam govori šta je lijepa odjeća svjesnih Boga. Dobro-činitelji i bogobojazni koje mi poznajemo umnogome se ra-zlikuju od onih koje Imam Sedžad, mir s njim, ovdje opisuje.

و حلىن بلية الصالني و البسىن ز��ة الم�قني ف �سط العدل و كظم الغيظ و إطفاء ال�ائرة و ضم اهل الفر�ة و إصالح ذات البيني و إفشاء العارفة و

ست العائبة و لني العر�كة و خفض ال�اح.

42

I ukrasi me ukrasom dobročinitelja,I obuci me lijepom odjećom svjesnih Boga,širenjem pravde,savladavanjem srdžbe,gašenjem plamena mržnje,povezivanjem razdijeljenih,pomirenjem zavađenih,objelodanjivanjem dobrog (kod ljudi),pokrivanjem nedostataka,blagošću ćudi,spuštanjem krila!

Da bi ljudi shvatili šta on smatra ukrasom dobročinite-lja i odjećom svjesnih Boga, kaže da je njihov ukras to što šire pravdu, a kada ih obuzme srdžba i bijes, mogu sebe savladati u srdžbi. Šta to znači? Srdžba koja se javlja kod čovjeka poput je “čvora” koji se javlja u njegovom biću. Rasplitanje tog čvora u arapskom jeziku naziva se kazm. To je slično tumornom čvoru koji se rastvara kada se izlo-ži zračenju. Iz duhovnog aspekta gledano, savladavanje srdžbe ogleda se u tome da čovjek uradi nešto što ne samo da ne pridaje značaj njegovoj srdžbi već će razvezati onaj čvor, ili otopiti onu zlobu koja postoji u njegovom srcu, da nestane kao led koji se topi. Nakit bogobojaznih i ukras dobročinitelja je taj da mogu rastopiti srdžbu u sebi. Slje-deća stvar kojom su oni opisani u ovoj dovi jeste da oni gase plamen mržnje. Gdje god da se rasplamsa vatra (a jasno je da se radi o plamenu smutnje između dva vjernika koja su u sukobu, svađi i netrpeljivosti), vjernik treba biti vatrogasac koji će gasiti taj plamen, a ne, kao što se to naj-češće kod nas događa, onaj koji će prinositi suharke da bi se vatra svađe još više razbuktala. U nastavku dove kaže se da je njihova odlika ta što ispravljaju ono što mogu. Objelodanjuju dobre stvari kod ljudi, a pokrivaju njihove

43

manjkavosti i nedostatke.15 Čovjek treba biti na toj razi-ni da, s namjerom uvećanja dobrih predodžbi muslimana jednih o drugima, posvuda govori o dobru ljudi, a da ono što je loše kod njih pokrije, čak i ono što je iznimno loše. Da ne iznosi na vidjelo ružnoće. To je samo po sebi islamska dužnost – objelodanjivanje dobrog i pokrivanje lošeg kod ljudi. Kada čovjek čini dobro i vidi da ga ljudi poznaju po njegovom dobru, to samo po sebi biva razlogom da umanji loše stvari kod sebe. Vrijedi i suprotno. Ako čovjek ima pri sebi niz dobrih i niz loših stvari i vidi kako ga ljudi poznaju samo po lošem, njegova dobra strana ličnosti i sva dobra doživjet će poraz. Znači, postepeno će se pretvoriti u lošeg čovjeka.

OŠTRA kuR’AnSkA zAbRAnA O ŠIRenju LOŠIH gLASInA O vjeRnIcIMA

Upravo zbog ovoga Kur’an izuzetno oštro zabranjuje prenošenje i širenje ružnih stvari, pa čak i stvarnih ružnih stvari o muslimanima (kao što je, kako to Kur’an naziva, razvrat).

نييا إن الذ�ن يبون أن تشيع الفاحشة ف الذ�ن آم�وا لم عذاب أليم ف الدو الخرة و الله �يعلم و أن�م ل تيعلمون

One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.16

15 Sve su ovo moralna pitanja, ali ne obuhvataju društvena pitanja koja se odnose na pravo svih ljudi. U tim slučajevima postoje druge preporuke i one se nalaze upravo u ovoj dovi Ćudoredna svojstva.

16 En-Nûr (24), 19.

44

Jedno od dva tumačenja ovog ajeta je sljedeće:Osobe koje vole da se šire ružne vijesti o muslimanima i

vjernicima...Ne daj Bože da pojedini saznaju da je osoba napravila

grešku. Ovo o čemu govorim je, dakle, istina, a da ne kažem kakva je situacija kad je u pitanju laž. Postoji hadis koji kaže da kad vjernik okleveta brata vjernika, iman se istopi u nje-govom biću kao što se topi so u vodi. Neće ostati imana u toj osobi. Ako je ta vijest tačna, onaj kaže onom, onaj nekom drugom i tako se postepeno širi. Ako je ta vijest lažna, to je onda ono što Kur’an nikako ne želi. Zašto je ogovaranje haram? Jer proizvodi skeptičnost a, ustvari, ogovaranje je upravo obznanjivanje ružnoća, tj. prepričavanje ružnih stva-ri o nekome.

OgOvARAnje je DOpuŠTenO u ODReđenIM SLučAjevIMA

Ogovaranje je zabranjeno osim u iznimnim slučajevima. Svi ovi slučajevi u sebi sadrže društveni aspekt, kao što je slučaj kod dobronamjernog savjetovanja s onim ko tra-ži savjet. Jedna osoba želi s nekim osnovati firmu. Dolazi vam i savjetuje se s vama jer ga poznajete. Pita vas kakav je taj čovjek s kojim se vi poznajete izvjesno vrijeme. Že-lim s njim osnovati firmu, ili želim udati kćerku za njega, ili želim njegovu kćerku prositi za svog sina, ili slično. Ovdje se radi o savjetovanju i vama je dopušteno, štaviše obavezno da kažete svoje mišljenje. Budući da se radi o savjetovanju, reći ću istinu: taj čovjek je takav i takav, a ovaj ovakav i ovakav. Jednak je slučaj i kada vama neka osoba nanosi nepravdu. Znači, on gazi vaša prava. U tom slučaju vi ili trebate zatvoriti usta i ne govoriti da je vaše

45

pravo pogaženo i ono će se i dalje gaziti ili, ako želite o tome govoriti, ogovorit ćete ga. Ovakvo ogovaranje je dopušteno.

ل يب الله الهر �السوء من القول إل من ظلمAllah ne voli da se o zlu glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda.17

Ovo posebno naglašavam kako ne bi bilo pretjerivanja ni u jednom ni u drugom smjeru. Manjkavost nas muslimana (manjkavost koju prenosi historija) je ta što mi ili padamo s ove ili s one strane. Ne stojimo na sredini. Ili smo narod koji stalno ogovara ili idemo dotle da smatramo zabranjenim ogovaranje Hadžadža.

neISpRAvAn gOvOR Ibn SIRInIjev I gAzALIjevA gReŠkA

Ibn Sirin je islamski i iranski učenjak iz drugog stolje-ća po Hidžri. Nakon što je umro Hadžadž Saffak, krvnik kakvog primjera nemamo u islamu, došao je čovjek i pred njim govorio o Hadžadžovim nedjelima. Ibn Sirin mu reče: “Ne ogovaraj, sada je tvoj grijeh veći od Hadžadžovog. Ja nisam spreman slušati njegovo ogovaranje.” Ovo su be-smislene riječi. Čudno je da Gazali, uvažavan čovjek, pre-nosi i potvrđuje ovu priču. Ovo je pogrešno. Unatoč tome što Gazalija držimo velikim čovjekom (bio je izvanredan mislilac), smatramo da i veliki ljudi prave velike greške. Jedna od velikih Gazalijevih grešaka – po riječima Ibnu­ ­l­Dževzia – jeste ta što je u mnogim slučajevima šerijat

17 En-Nisâ’ (4), 148.

46

zamjenjivao sufizmom. Gazalijev sufijski ekstremizam po-nekad je bivao razlogom njegovog zastranjivanja i udalja-vanja od islamskog prava. Takav slučaj je kada kaže: “U pravu je bio Ibn Sirin. Taj čovjek nije imao pravo ogovarati Hadžadža. Hadžadž je bio musliman.” Ako se Hadžadž ne može ogovarati, koga je na ovom svijetu dopušteno ogovarati?! To bi značilo da mi danonoćno na mimberu ogovaramo Jezida, sina Muavijinog, jer govorimo o ne-pravdi koju je počinio. Sam Uzvišeni Bog govori o faraonu Nemrudu, Karunu, Balama Baurau i o stotinama drugih. Štaviše, ogovorio je narode. Na jednom mjestu ogovorio je sav jevrejski narod. Ne, ovo nije ogovaranje. Nemojte odlaziti u drugu krajnost.

Imam Sedžad, mir s njim, u svojoj dovi kaže:

و إفشاء العارفة و ست العائبة“Objelodavanjem dobrog i pokrivanjem nedostataka.”

Sve ovo spominjem kako biste shvatili da, kada čovjek dođe do ove razine i njegove želje budu ovakve želje, te želje zavređuju svetost. Ovakva misao zavređuje sve-tost. Djela koja budu takva zavređuju svetost. Osobine koje budu ovakve junačke su osobine. To su osobine koje imaju neprocjenjivu vrijednost. Gdje leži korijen ove ne-procjenjive vrijednosti? Kako su ovo djelo i ova misao postali neprocjenjive vrijednosti? Moramo naći njihove korijene.

O ovom pitanju postoje različite škole mišljenja. Da bi otkrila i pokazala tajnu moralnog djela, svaka škola mišlje-nja iznijela je svoje stanovište. Od sutra navečer počet ćemo obrazlagati na koji način jedna škola mišljenja smatra da je tajna moralnosti skrivena u jednome, a druga u nečemu dru-gome. Na samom kraju želimo obznaniti tajnu moralnosti u

47

islamu. Da vidimo gdje i u čemu islam vidi tajnu vrijednosti i uzvišenosti djela. Osim toga želimo saznati na koji način islam opravdava moralna djela i kako su ona u skladu s isla-mom, a naravno da se od svih učenja moral najbolje slaže s islamskim učenjem. Također, vidjet ćemo kako ostala uče-nja, a naročito materijalistička filozofija, mogu opravdati i potvrditi takva djela.

48

Treće predavanjeTEORIJA O EMOTIVNOSTI I LJUBAVI

KAO ISHODIŠTU MORALA I TEORIJA ISLAMSKIH FILOZOFA

خذ العفو و أمر �العرف و أعرض عن الاهلنيDrži se oprosta i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!1

Ukratko, rekli smo da postoje dvije vrste čovjekovih djela: prirodna i obična djela koja nisu vrijedna hvale i ne poznaju se kao herojska djela te djela koja čovjek smatra vrijednim hvale, a izvršitelja tog djela veliča i hvali. Ljudi to smatra-ju vrstom junaštva, a mi smo ih nazvali moralnim djelima. Došli smo do pitanja: šta je tajna moralnog djela? Kako i zbog čega jedno djelo poprima boju moralnog i razdvaja se od pri-rodnih djela? Drugim riječima, šta je mjerilo moralnosti? O ovom pitanju postoje različita mišljenja. Prvo ćemo navesti ta mišljenja, a potom ćemo ih podvrgnuti analizi i kritici. Koje od ovih mišljenja je ispravno, a koje neispravno? Je li moguće da dio mišljenja bude ispravan, a dio neispravan?

TeORIjA O eMOTIvnOSTI I LjubAvI kAO ISHODIŠTu MORALA

Mišljenje u vezi s mjerilom moralnosti djela, koje je ujedno jedno od najstarijih mišljenja, jeste to da moralnost proizlazi iz emotivnosti. Jedna skupina smatra da tajna moralnog leži

1 El-A‘râf (7), 199.

49

u čovjekovim osjećajima. Pobornici ovog mišljenja kažu da je obično djelo ono koje izvire iz čovjekove sebičnosti i prirodnih želja i cilj takvog djela je ostvarenje profita ili dosezanje nekog zadovoljstva. Svako djelo koje izvire iz ovakvih želja i služi ovakvim ciljevima obično je djelo i nije moralno. Takva je veći-na poslova koje ljudi čine. Djelo radnika koji ujutro ide za svo-jim poslom da bi zaradio plaću i tim novcem podmirio životne potrebe jeste obično djelo. Isto takvo je i djelo službenika koji je zaposlen u administraciji, nekog uposlenika u firmi ili trgovca koji ide za zaradom. Sve dok je djelo vezano za samog čovjeka i njegov život i dok proizlazi iz želje koja je, opet, vezana sama za sebe a cilj je užitak do koga će on lično doći, ili otklanja-nje štete od njega samog (kao kad se čovjek obraća liječniku zbog otklanjanja nevolje ili opasnosti od sebe) – prirodno je djelo. Moralno djelo je ono koje izvire iz emocije uzvišenije od individualnih želja i sklonosti. Znači, izvire iz emocije koja je odraz ljubavi prema drugima. Moralna ljudska djela su djela koja proistječu iz ljubavi i prijateljstva prema ostalim ljudima. Znači, ljudi koji ih čine ne vole samo sebe. Za sudbinu drugih zainteresirani su jednako kao i za svoju. U istoj mjeri raduju se koristima i užicima drugih kao i vlastitim. Naravno, pri tome postoje različite razine. Ponekad iskazivanje emocionalnosti i ljubavi prema drugima kod nekih ljudi doseže vrhunac tako da se više raduju da drugi dođu do koristi i užitka nego oni sami. Znači, više se raduju da obuku nekoga nego da se oni obuku, da nahrane nekoga nego da sebe nahrane. Više vole da drugi dođu do udobnosti nego oni sami.

ISHODIŠTe I cILj čOvjekOvIH DjeLA

Svako čovjekovo djelo ima svoje ishodište i krajnji cilj. Znači, u čovjeku postoje osjećaj, sklonost, emocija koji ga pokreću na izvršenje nekog djela. Ako toga ne bi bilo, za

50

čovjeka bi bilo nemoguće izvršiti djelo. Nemoguće je da čo-vjek uradi djelo bez postojanja pokretača, a to su ili želja ili strah. Svaki posao ima svoj cilj. Svaki čovjekov postupak ima svoju svrhu i želi ostvariti tu svrhu i taj cilj. Moralno djelo je djelo koje proizlazi iz sklonosti i želje koje nisu u vezi sa samim čovjekom, već su u vezi s drugima. To nazi-vamo emocionalnošću prema drugima. Svrha takvog djela nije ostvarenje ličnog dobra, nego je cilj da dobro dođe do drugih. Po ovom mišljenju prirodno djelo nije izvan okvira “sopstva” i ljudskog “ja”. Sklonost i želja koje su u vezi s mojim “ja” i “sopstvom” žele da dobro dođe do moga “ja” i “sopstva”. I životinje su takve. Ali moralno djelo je, i s gledi-šta želje i sklonosti, izvan okvira čovjekovog sopstva, jer ta želja nije nikako vezana za čovjekovo sopstvo već za druge ljude; također, s gledišta cilja izvan je tih okvira, jer je cilj priskrbljivanje dobra, ali ne sebi već drugima. Prema tome, moralan čovjek je čovjek koji je zakoračio izvan okvira sop-stva i zaboravio na sebe.

Ovo je upravo ono učenje koje propagira ljubav kao te-melj morala i po njemu je moral ljubav. Moralni učitelj čiji je moral ustanovljen na ovim osnovama sebe smatra nosi-teljem poruke ljubavi. Dio ovog mišljenja zajedničko je, u najmanju ruku, svim religijama i većini filozofskih škola u svijetu. Možda i ne postoji religija u svijetu koja nije prepo-ručila ljubav. U našim predajama se kaže:

احبب لغايك ما تب ل�يفسك و اكره له ما تكره لا“Voli drugima ono što voliš sebi i drži omraženim drugi-

ma ono što je omraženo tebi.”2

Postoji mnogo predaja ovakvog značenja. U jednoj knjizi koja govori o historiji religija pročitao sam da u svim velikim

2 Nehdžu-l-belâga, pismo 3, str. 921.

51

religijama svijeta postoji takva preporuka, i treba da postoji. Činjenica je da su se neki pravci mišljenja ili vjerovanja isu-više oslonili na ljubav. Dakle, temelj njihovog morala isklju-čivo čini ljubav i ništa više. Kod nekih drugih, pak, ljubav je jedan od moralnih elemenata, dok i drugi elementi imaju udjela u moralu.

HInDuISTIčkI MORAL

Hinduistički moral je emocionalni moral. Znači, temelj hinduističkog morala su emocije. Možda se i za kršćanski moral može reći da su mu jedini oslonac ljubav i emocija. Gandhi (Gandi) ima knjigu koja je objavljenja pod naslovom Ovo je moja vjera. Jedan Evropljanin napisao je dosta cjelovit predgovor za tu knjigu. U predgovoru je napisao sažetak knjige. Gandhi u toj knjizi kaže:

“Ja sam iščitavajući Upanišade3 došao do tri načela. Jedno od njih je da u cijelom svijetu postoji jedna spozna-ja, a to je spoznaja bîti4.” Dakle, u svijetu postoji samo jed-na spoznaja, a to je spoznaja sebe, odnosno samospoznaja. Temelj hinduističkog učenja u poglavlju o spoznaji jeste spoznaja vlastitog bića. To znači da čovjek treba upoznati sebe. Treba otkriti sebe. Sav hinduistički asketizam svodi se na to. Dakle, on kaže: shvatio sam da je jedno načelo da u svijetu postoji jedna spoznaja, a to je spoznaja i otkriva-nje sebe.

3 Upanišade je zbirka hinduskih vjerskih tekstova starih nekoliko hiljada godina. Ubraja se u važne svjetske spise. Naš cijenjeni učitelj, Allame Tabatabai, kada ih je prije nekoliko godina čitao, ostao je veoma za-čuđen. Rekao je da u njima postoje izuzetno duboke misli. Danas se u Evropi ovim tekstovima pridaje veliki značaj.

4 Prilikom prevođenja na perzijski koristili su riječ bît, dok ja pretpostav-ljam da je umjesto riječi bît trebala stajati riječ nefs (duša).

52

“Drugo načelo je da ko god spozna sebe, spoznao je Boga i svijet.”5

I ovo je ispravno rečeno. Oba ova načela o kojima Gandhi govori postoje u riječima Časnog Poslanika, s.a.v.a., i Imama Alija, mir s njim. Ne nalazi se u izrekama Imama Alija, mir s njim, u Nehdžu-l-belâgi, ali se nalazi u knjizi Gurer ve durer, gdje on kaže:

معرفة ال�يفس انيفع المعارف“Spoznaja duše najkorisnija je spoznaja.”6

U vezi s tim da ko spozna sebe spoznao je Boga i svijet prenose se predaje od Poslanika i Imama Alija istog znače-nja: “Ko spozna sebe, spoznao je Gospodara.”

“Treće načelo je da u cijelom svijetu postoji samo jedna snaga i jedno dobro.” Ta snaga je snaga ovladavanja samim sobom. Ko god bude ovladao sobom, po njegovim riječima, ovladao je svijetom. U cijelom svijetu postoji jedno dobro, a to je voljeti druge kao što volimo sebe. Sve sam Gandhijeve riječi prenio baš zbog ove rečenice. Upravo zato i kažemo da je hinduistički moral ustanovljen na ljubavi. I u kršćanstvu vidimo da se – u najmanju ruku, sudeći po onome što tvr-de – stavlja akcent na ljubav. Promicatelji kršćanstva stalno govore kako su oni nositelji poruke ljubavi, kako je hazreti Isa, mir s njim, bio poslanik ljubavi. Voli druge, iskazuj im ljubav do te mjere da, ako ti neko udari šamar u desni obraz, ti mu okreni i lijevi.

Prema ovom mišljenju moral znači dobročinstvo u smi-slu iskazivanja ljubavi i voljenja drugih. Je li ovo mišljenje ispravno?

5 Upravo zbog ovoga kažem da je u prijevodu trebalo stajati spoznaja nefsa (duše), a ne spoznaja bîti.

6 Gurur ve durur amadi, poglavlje 80, hadis 151, str. 768.

53

kRITIčkI OSvRT nA OvO MIŠLjenje

a. Svaka ljubav nije moral

Ovo mišljenje je polovično tačno. Postoje prigovori na ovo mišljenje, a jedan od njih je da svaku ljubav ne možemo sma-trati moralom. Moguće je da je neko djelo hvale vrijedno, ali istovremeno nije moralno djelo. Svako djelo koje možemo pohvaliti ne možemo nazvati i moralnim. Djelo jednog mi-šićavog heroja vrijedno je hvale, ali ga ne zovemo moralnim djelom. U moralu leže elementi koji se zovu slobodna volja i mogućnost stjecanja određene stvari, što znači da moralno djelo nije instinktivno. Ako bi čovjek instinktivno obavljao neke radnje, tj. potpuno prirodno, u skladu sa svojom pri-mordijalnom prirodom, i taj poticaj u njemu bilo urođen, što znači da ga nije stekao i nije došao do njega slobodnom vo-ljom, to djelo je hvale vrijedno, zaslužuje veličanje, ali isto-vremeno nije moral. Takav je primjer ljubav roditelja prema djetetu, a naročito majčinska ljubav. Osjećaj koji gaji majka prema djetetu uzvišen je i hvale vrijedan osjećaj. Međutim, mi ne možemo njen osjećaj žarke ljubavi prema svom djete-tu držati moralnim osjećajem, jer je ta ista majka prema ne-kom drugom djetetu, naprimjer, komšijinom djetetu (da ne kažemo djetetu muževljeve druge žene) ravnodušna. Ovaj osjećaj je osjećaj ljubavi prema drugima, ali se taj drugi ogra-ničava samo na vlastito dijete. Pored toga, ona ovaj osjećaj nije stekla i razvila kod sebe. Nije do njega došla svojom slo-bodnom voljom, već je mudri zakon stvaranja majci podario ovaj izuzetno snažan osjećaj kako bi se uspostavio red. Kada ne bi bilo tako, ni jedna majka ne bi vodila brigu o svom djetetu. Dakle, majčinski osjećaj je osjećaj ljubavi prema dru-gima koji se rađa iz emocionalnosti i nadilazi okvire sopstva, odnosno individualnosti. Ali, ne može se ovaj osjećaj nazvati moralnim niti djelo jedne majke nazivati moralom. Osjećaj

54

očinstva i krvnog srodstva, kao i osjećaj pripadnosti istoj državi ili naciji, isti je takav osjećaj. Osjećaji koje čovjek nije stekao ne mogu se uvrstiti u moral.

b. nije samo ljubav prema drugima djelo vrijedno hvaleSljedeći prigovor je taj da je opseg morala širi i nadilazi

granice ljubavi prema drugima. Sve moralne vrijednosti, tj. sve što je čovjeku sveto i veličanstveno, nije isključivo ve-zano za ljubav prema drugima. Postoji čitav niz čovjekovih uzvišenih i veličanstvenih djela koja zavređuju pohvalu i svetost, a koja nemaju nikakve veze s iskazivanjem ljuba-vi drugima. Čovjek ih jednako drži svetim, kao što takvim drži i požrtvovanost i dobročinstvo. Jedan od tih primjera je nedopuštanje poniženja sebi. Ljudi se različito ponašaju kada su suočeni s nekom opasnošću i kada trebaju odabrati između dvije stvari, tj. hoće li pretrpjeti štetu i očuvati čast ili će, da bi izbjegli materijalnu ili duhovnu štetu, pristati na poniženje. Kroz historiju vidimo ljude koji su gubili živote, ali sebi nisu dopustili poniženje. Imam Husejn je rekao:

الموت اول من ركوب العار “Smrt je bolja od prihvatanja sramotnog poniženja.”7

Imam Ali u jednoj predaji kaže:

و اليوة ف موتكم �اهر�ن“Život vam je u smrti kada ste pobjednici.”8

Gandhi kaže da u svijetu postoji samo jedno dobro, a to je ljubav prema drugima. Nije tačno, u svijetu osim ljubavi prema drugima postoje i druga dobra. Jedan od primjera jeste upravo navedeni.

7 Lehuf (u prijevodu na perzijski), str. 119; Nafasu-l-mahmum, str. 187.8 Nehdžu-l-belâga, govor 51, str. 138.

55

c. pojam humanizma

Kao treći prigovor možemo reći da čovjekova ljubav ima potrebu za tumačenjem. Obično se objašnjava kao iskaziva-nje ljubavi prema drugima. Oni koji su napredovali pred-stavili su to kao ljubav prema čovjeku. Prvi prigovor glasi: zbog čega se kaže ljubav prema čovjeku? Možemo li reći lju-bav prema živim bićima? Zbilja, možemo li za čovjeka koji pokaže svoju emocionalnost prema jednoj životinji (kao što je slučaj s onim čovjekom iz navedene predaje a koji je na-pojio žednog psa spuštajući svoju obuću u bunar i s mukom vadeći vodu) reći da njegovo djelo nije moralno jer se ne radi o ljubavi prema čovjeku? Treba li čovjek voljeti samo ljude a ne i druga živa bića? Ili treba voljeti sve? Kako to lijepo Sadi pretoči u stihove:

Ugodno mi je u svijetu jer je svijet ugodan od Njega, Zaljubljen sam u cio svijet, jer cio svijet je od Njega.

Zašto kazati samo ljubav prema čovjeku? U najmanju ruku recimo ljubav prema živim bićima. Ne treba zaboraviti da ljubav prema ljudima treba pojasniti. Upravo ovdje, ako se malo pretjera, ljubav prema čovjeku pretvorit će se u ne-prijateljstvo prema čovjeku. Kako?

Šta se podrazumijeva pod čovjekom? Je li čovjek životinja s jednom glavom i dva uha? Možemo li, gdje god da vidimo takvu životinju, za nju reći da je čovjek i da je od poroda Ademovog, oca svih ljudi? Trebamo li svakog ko je od po-roda Ademovog, mir s njim, voljeti? Bilo da je to Lumumba ili Musa Ćumbe jer oba su u tom smislu jednaka? Ili se pod čovjekom ne misli na svakog čovjeka, a to znači čovjeka kod kojeg se nije razvila čovječnost, čovjeka koji je protiv čovjeka. Misli se, dakle, na čovjeka koji u sebi ima čovječnosti. Ljubav prema ljudima je zbog ljubavi prema čovječnosti, tj. zbog

56

ljubavi prema ljudskim vrijednostima. Svaki čovjek u onoj mjeri u kojoj posjeduje ljudske vrijednosti zavređuje ljubav i u onoj mjeri u kojoj se bude udaljio od ljudskosti, koliko god da u spoljašnjosti izgledao kao drugi ljudi, zavređuje neprijateljstvo. Formalno su i Čengiz i Hadžadž ibn Jusuf i Jezid ibn Muavija ljudi, ali ljudi u kojima jedino čega nema jesu ljudske vrijednosti. Ljudi oprečni čovjeku. Zato ljubav prema ljudima zahtijeva pojašnjenje. Humanizam (ljubav prema ljudima) znači da svaki čovjek koji se okoristi ljud-skim vrijednostima zavređuje ljubav, kao i čovjek koji se nije okoristio potencijalnim ljudskim vrijednostima opet zavre-đuje ljubav, kako bi se usmjerio ka njima i došao do njih. Jedan savršen čovjek voli i čovjeka koji ne posjeduje ljudske vrijednosti, ali ne da mu zbog te ljubavi želi samo napuniti stomak. Želi da ga spasi i da mu omogući okorištavanje ljud-skim vrijednostima. U tom smislu Božiji Poslanik, s.a.v.a., milost je svim svjetovima i milost je svim ljudima obuhvata-jući i vjernike i nevjernike.

Ovo što smo naveli bilo je mjerilo moralnosti i uvidjeli smo da ovo mjerilo nije potpuno. Ne negiramo ga u potpu-nosti, ali nije cjelovito mjerilo. Jedan dio zbilje sadržan je u njemu, a ne čitava zbilja.

STAv ISLAMSkIH fILOzOfA – vOLjA je IzvOR MORALA

O pitanju mjerila ljudskog morala postoji i drugi stav, koji treba malo pojasniti, a to je stav koji drži da je volja mjerilo moralnosti. Ako moj način izražavanja bude potežak, trudit ću se dati više pojašnjenja. Poznato je da se svaka životinja kreće voljom. Poželi da ode i ide. Čovjek se, kao i svaka ži-votinja, kreće svojom voljom. Ali ovo mišljenje je pogrešno.

57

Ono što postoji kod životinja je sklonost i želja. I u čovjeku postoji niz sklonosti i želja, ali u njemu postoji i nešto što se zove volja koja ne postoji u životinji. Volja prati razum i ide ukorak s njim. Gdje postoji razum, postoji i volja. Gdje nema razuma, nema ni volje. Čovjek se može kretati voljom, ali ponekad se ne kreće voljom već željom. Životinje se uvijek kreću željom.

RAzLIkA IzMeđu žeLje I vOLje

Kakva je razlika između želje i volje? Sklonost i želja pri-vlačne su sile u čovjeku koje ga vuku prema nekoj stvari u vanjskom svijetu. Čovjek je gladan. Hrana je postavljena na sto. On osjeća želju ili sklonost prema hrani. Znači da u čovjeku postoji snaga koja ga vuče prema hrani, ili kao da postoji snaga u hrani koja privlači čovjeka sebi. Sklonost i želja privlačne su sile koje postoje između čovjeka i vanjskog faktora koji vuče čovjeka ka tom vanjskom objektu. Kada čo-vjek ili životinja ogladne, u njima se javi želja za hranom, kada ožedne, javi se želja za vodom. Tjelesni porivi su želje za suprotnim spolom. Odmaranje je, također, želja. Želja je privlačnost poput sile gravitacije; kada se javi, vuče čovjeka ka toj stvari u vanjskom svijetu. Majčinski osjećaji također su želja. Čak su i uzvišene ljudske emocije želja. Kao kada, na-primjer, čovjek sretne nekog kome je potrebna pomoć, u sebi osjeti da mu treba pomoći. Dakle, u čovjeku se javlja želja da pomogne drugome.

Međutim, volja je vezana za unutrašnjost, a ne za spoljaš-njost. To nije veza između čovjeka i vanjskog svijeta, već su-protno. Čovjek, nakon što razmisli o nekim stvarima, nakon što ih sagleda, razmišlja o posljedicama koje će uslijediti, od-mjerava i svojim razumom vaga koristi i štete koje će imati,

58

dolazi do zaključka i procjenjuje da je bolje jedno a ne drugo. Tek tada namjerava ono što mu razum nalaže da uradi, a ne ono na što ga vuče njegova želja. U velikom broju slučaje-va, ako ne u svim, ono što razum smatra dobrim a čovjek namjerava učiniti, u skladu s onim što mu razum nalaže, u suprotnosti je sa željom koju osjeća u sebi. Pretpostavite da je neko ko je na dijeti sjeo za sofru na kojoj je postavljena iz-vrsna hrana. Želja ga vuče da proba ukusnu hranu, ali on to sagledava u cijelosti i razmišlja kako će se negativno odraziti na njega ako pojede tu hranu. Suprotno svojoj želji odlučuje da ne jede. Navest ćemo još jedan sličan primjer. Čovjeku je odvratno da konzumira lijek. Ne samo da nema želje za lijekom već u njemu postoji nešto potpuno oprečno želji. Ali, kada sagleda cijelu stvar, uvidi da je dobro po njega da uzima lijek. Uprkos tome što mu je mrsko i što nema želje za tim, odlučuje da uzima lijek. Volja znači stavljanje pod kontrolu svih želja duše i antiželja, kao što su, naprimjer, omraženost ili strah. Strah, za razliku od želje, čovjeka tjera na bijeg. Ali volja se nekad suprotstavlja i bori sa strahom. Govori mu: ostani postojan i ustrajan. To zovemo hrabrošću.

Prema tome, volja je snaga u čovjeku koja sve želje i an-tiželje, sve privlačnosti i odbojnosti, sve strahove i zebnje stavlja pod kontrolu i ne dopušta da jedna želja ili antiželja odvuku čovjeka na jednu stranu. Volja se obraća razumu na sljedeći način: o, razume, dođi, sjedi i presaberi se. Vidi u cjelini šta je bolje za sreću i dobrobit. Šta god da je bolje reci, a provedba toga je na meni.

U skladu s ovim mišljenjem moralno djelo je ono koje nije rezultat prevladavanja jedne želje, čak i ako se radi o želji koja se zove osjećaj ljubavi, a nije produkt ni antiželje. Naprimjer, ako biste, poput jedne prisiljene osobe, potpa-li pod utjecaj osjećaja ljubavi, to se ne bi ubrajalo u moral. Naprimjer, nađete se u situaciji da vas odjedanput zaboli u duši, izgubite kontrolu i učinite nešto. Pitaju vas zašto ste to

59

uradili. Vi odgovorite: zaboljelo me u duši. Ovo je čovjekova slabost. Ako bi osjećaj ljubavi bio u vlasti razuma i volje, na jednom mjestu razum bi nalagao da slijedi ličnu želju, a na drugom da ne slijedi. Ista stvar je i s drugim željama. Gla-dan sam i potrebna mi je hrana. Za mene je dobro da jedem. Volja dopušta želji da djeluje. Jedem iz želje i u određenim granicama. Ostalo je još nekoliko zalogaja i volja kaže da je dosta. Ako pojedeš više od ovoga, stvorit će ti probleme. Iako imaš želju da jedeš, nemoj. Više ne jedem. Isto tako je i s osjećajem ljubavi prema drugim ljudima. Koliko je samo slučajeva kada emocije sude na jedan način, a volja i razum na drugi. Emocije diraju čovjeka u dušu, dok volja i razum sagledavaju i promišljaju dalje i dublje.

Jedan kur’anski ajet i jedan Sadijev stih govore o ovome. Kur’anski ajet govori o bludniku i bludnici:

الزانية و الزان فاجلدوا كل واحد م�يهما مئة جلدة و ل تأخذكم بما رأفة ف د�ن الله إن ك��م تيؤم�ون �الله و الييوم الخر و ليشهد عذا�يهما طائفة

من المؤم�نيBludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjerni-ka prisustvuje!9

Dakle, kaže se kaznite bludnika i bludnicu, bičujte ih i neka skupina vjernika prisustvuje i gleda ovaj prizor. Me-đutim, Kur’an je svjestan da kada treba kazniti jednog pri-jestupnika, mnoge će to zaboljeti u duši. Reći će: Dobro bi bilo kada bi odustali od kazne. Ovo je trenutačni osjećaj. Ne razmišljaju da, ako bi se svaki zločinac oslobodio, uslijedio

9 En-Nûr (24), 2.

60

bi zločin za zločinom. Emocije kažu: nemoj kažnjavati. Ra-zum i dobrobit kažu: kazni. Iako se ovdje radi o emocijama koje se odnose na ljubav prema drugima, a ne o emocijama koje su vezane za ljubav prema sebi, treba znati da emocije ne razumiju logiku. Emocije su sažalijevanje. Hvataju čovje-ka za ruku i govore: nemoj to raditi. Razum i dobrobit ovdje nastupaju grubo i kažu: ne razumiješ. Ti vidiš samo ono što je blizu i ne vidiš daleko. Da možeš daleko vidjeti kao i blizu, ne bi tako sudio. Kur’an Časni kaže:

ول تأخذكم بما رأفةI neka vas ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje.10

Nemojte da vas savlada sažaljenje kada su u pitanju Božije kazne koje doprinose sveopćem dobru svih ljudi.

Smilovat se tigru zuba oštrih,nepravda je prema ovcama nemoćnim.

Izvrsno je ovo rekao Sadi Širazi. Smilovati se tigru ne uzevši u obzir logiku, dobrobit, razum i volju emocionalna je stvar. Zamislimo tigra koji je pojeo naše ovce. Trebamo li ga kazniti ili pustiti? Ako budemo kratkovidni i samo gle-dali tigra, smilovat ćemo mu se i pustiti ga. Ali, ako budemo dalekovidni, kaznit ćemo ga. Da u svijetu nema drugog bića osim tigra, ovakva emocija bila bi ispravna. Ali, ako otvori-mo oči i pogledamo s druge strane, vidjet ćemo da je naša samilost prema tigru jednaka okrutnosti prema stotinama ovaca. Emocije ne shvataju da samilost na ovom mjestu po-vlači za sobom druge okrutnosti. Razum i dobrobit su ti koji sagledavaju i uzimaju u obzir sve strane i koji uviđaju okrut-nosti koje će uslijediti nakon samilosti.

10 En-Nûr (24), 2.

61

Sličan primjer je i s kritikama koje se upućuju na račun kažnjavanja kradljivaca. Kažu da je odsijecanje ruke krad-ljivcu okrutnost i da se ne uklapa u humanost i ljubav prema ljudima. Ako kradljivac i ukrade, nemojmo mu sjeći ruku. Pustimo ga da živi, poslije ćemo ga odgojiti! To su odgoji čijih smo rezultata svjedoci u svijetu. Nije tako. Mi smo te rezultate vidjeli i stalno ih gledamo. Ako bi se provodio za-kon, sjekle bi se ruke kradljivcima do određenog trenutka. Kada se odsiječe ruka jednom kradljivcu, to će uništiti sjeme lopovluka. Danas vidimo kakvi se sve zločini i ubistva čine zbog krađe! Znači, sama krađa za sobom je povlačila i povlači ubistva ljudi i mnoge druge zločine.

Ova škola mišljenja kaže da mjerilo moralnosti nisu emo-cije, već razum i volja. Emocije trebaju raditi svoj posao pod naredbom razuma i volje jer u suprotnom, ako pustimo emocije da pod imenom morala rade svoj posao, uradit će djela koja su oprečna moralu. U moralu na koji se mnogo oslanjaju islamski filozofi postoji jedna stvar, a to je da je sa-vršeni moral onaj koji je ustanovljen na snazi razuma i snazi volje, a da sve individualne želje i posebne vrste sklonosti budu pod njihovom kontrolom. U skladu s ovim mišljenjem istinski moralni heroj je osoba čijim bićem upravljaju razum i volja. Postoje, također, mnoge emocije koje nisu individu-alne, ali one su izvori u čovjekovom biću koji se uz nadzor razuma i volje otvaraju na svom mjestu. Prema tome, ovako savršeni ljudi ponekad učine djela koja su na vrhuncu emo-cionalne nježnosti i blagosti. Kada čovjek vidi njihov duh na djelu, vidi da su nježniji od cvijeta i blaži od povjetarca. Međutim, istog tog čovjeka vidite na drugom mjestu s gru-bošću i oštrinom kakvu nema ni planina. Na jednom mjestu vidimo čovjeka kako ubija stotinu ljudi i pritom mu se srce nimalo ne uznemiri. Dok na drugom mjestu vidjevši i naj-manji prizor tako se zatrese da se ne može kontrolirati. Zar Ali ibn Ebi Talib nije bio takav? Ako bi čovjek bio samo pod

62

utjecajem svojih emocija, s obzirom na to da emocije ne po-sjeduju logiku i da su slijepe, trebao bi u svim situacijama da nastupa tako. Ali kada se vrelo emocionalnosti stavi na ras-polaganje razumu i volji, njegova će duša na jednom mjestu pokazati ovakvu suptilnost, blagost i veličinu, a na drugom mjestu ćete ga vidjeti na vrhuncu oštrine i grubosti gdje mu se srce nimalo ne uzdrma.

Po ovom mišljenju moral podrazumijeva vladavinu razu-ma i volje nad čovjekovim bićem, tako da sve želje i sklonosti (uključujući i individualne i društvene) budu u nadležnosti razuma i volje. Prema tome, moral se u ovoj školi mišljenja vraća na vladavinu razuma i volje. Ovo što sam naveo riječi su i stav islamskih filozofa i ne kažem da je to stav islama, iz jednostavnog razloga što je mišljenje islama jedna stvar, a islamskih filozofa druga. Nije nužno da su islamski filo-zofi u iznošenju svojih mišljenja uvijek mogli u potpunosti iskazati islamska pitanja. U najmanju ruku, moguće je da su rekli dio zbilje, ali ja ne govorim u ime islama.

U nastavku ćemo ukratko reći i treće mišljenje.

MIŠLjenje O TOMe DA je SAvjeST IzvORIŠTe MORALA

Mišljenje o savjesti ne smatra da moralnost leži u emoci-onalnosti, kao što se smatra u hinduističkom i kršćanskom moralu, niti u razumu i volji kako to govore filozofi, već oni moral smatraju nadahnućima savjesti. Sigurno ste mno-go puta čuli riječ savjest. Jedna skupina ljudi vjeruje da je Uzvišeni Gospodar u čovjekovu nutrinu položio snagu koja se razlikuje od razuma i emocija. To je snaga koja čovjeka definira i nadahnjuje mu njegovu dužnost i obavezu. Znači da zapovijeda čovjeku iz njegove unutrašnjosti i govori mu:

63

uradi ovako, a ne uradi onako. Ova snaga nije povezana s razumom. Razum je više stečena stvar, dok se ovdje radi o urođenoj snazi. Uzvišeni Gospodar svakog je čovjeka stvo-rio s jednom savješću i ona ga nadahnjuje u slučaju velikog broja stvari, ne baš svih. Savjest čovjeka nadahnjuje na one radnje koje nazivamo moralnim. Govori mu: ovaj posao ura-di, a onaj ne. Moralno djelo je ono koje crpi nadahnuće iz savjesti. Prirodno djelo je ono koje nema veze sa savješću. Povezano je s čovjekovom prirodom kao što su jelo, piće i ostale slične radnje. Međutim, moralno djelo nema veze s prirodom čovjekovom, već s njegovom savješću. Povezano je s naredbom koju čovjek dobiva iz svoje nutrine.

kuR’AnSkI STAv u vezI SA SAvjeŠću

Kur’an Časni nije ostao nijem u vezi s tim da čovjek posje-duje čitav niz fitretskih, odnosno nepatvorenih primordijalnih nadahnuća. U mubarek suri Eš-Šems Uzvišeni Gospodar kaže:

إذا الليل و ها إذا جال ال�يهار و تيالها إذا القمر و و ضحاها الشمس و �يغشاها و السماء و ما �ي�اها و الرض و ما طحاها و نيفس و ما سواها

فألمها فجورها و تيقواهاTako Mi Sunca i svjetlosti njegove, i Mjeseca kad ga prati ustopice, i dana kad ga očituje, i noći kada ga zakrije, i neba, i Onoga Koji ga sazda, i Zemlje, i Onoga Koji je ravnom učini, i duše, i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade šta zlo joj je a šta dobro je.11

Posljednja zakletva je ta da se Bog kune čovjekovom du-šom i njenom uravnoteženošću kojoj je Uzvišeni Gospodar

11 Eš-Šems (91), 1­8.

64

nadahnuo i dobro i zlo. Šta je sve razvratno, šta je ružno, šta ne treba raditi, a šta je takvaluk i čistota i treba se obavljati. Kada je objavljen sljedeći kur’anski ajet:

و تيعاونوا على الب و ال�يقوى و ل تيعاونوا على الث و العدوانU dobročinstvu i bogobojaznosti vi se pomažite, a u grijehu i

neprijateljstvu vi ne sudjelujte12, došao je Poslaniku čovjek po imenu Vâbese i rekao: “O, Božiji Poslaniče, imam pitanje.”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., odgovorio mu je: “Hoćeš li da kažem šta je tvoje pitanje?”

“Izvolite”, reče Vâbese. Božiji Poslanik, s.a.v.a., reče: “Došao si da ti pojasnim šta

je dobročinstvo i bogobojaznost kao i grijeh i neprijateljstvo.”Vâbese reče: “Da, o, Božiji Poslaniče, upravo zbog toga

sam došao.”Prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., sastavio svoja tri

prsta, stavio ih na Vâbesove grudi i rekao:

�ا وا�صه! اس�يفت �يلبك، اس�يفت �يلبك، اس�يفت �يلبك“O, Vâbese, pitaj srce svoje, pitaj srce svoje, pitaj srce svoje.”13

To znači da postavi navedeno pitanje samome sebi. Gos-podar je ovu spoznaju spustio u srce svakog čovjeka u obli-ku nadahnuća. Ovaj događaj je Rumi pretočio u stihove.

Sljedeći kur’anski ajet koji govori o ovome je sedamdeset treći ajet sure El-Enbijâ’ koji glasi:

وأوحيي�ا إليهم فعل الييراتI Mi smo smo im nadahnuli dobra djela.14

12 El-Mâ’ide (5), 2.13 Muhadždžetu-l-bejda, sv. 1, str. 58.14 El-Enbijâ’ (21), 73.

65

U tefsiru El-Mizân dato je jako lijepo pojašnjenje koje glasi: U ovom ajetu nije rečeno:

وأوحيي�ا إليهم ان افيعلوا الييراتI Mi smo im objavili da čine dobra djela.

Da je objavljeno na takav način, to bi bila obična objava i to u značenju Mi smo im to naložili da čine dobra djela. Među-tim, Uzvišeni Gospodar kaže:

وأوحيي�ا إليهم فعل الييراتI Mi smo im nadahnuli dobra djela.

To znači da im je objavljeno i nadahnuto sâmo djelo.

kAnTOvO STAjALIŠTe O MORALu

U svijetu postoje osobe, kako na Istoku tako i na Zapadu (na našem islamskom Istoku bilo ih je mnogo, a i na nei-slamskom Istoku i Zapadu) koje vjeruju da u čovjeku po-stoji neovisna savjest koju mu je podario Uzvišeni. Jedan od njih bio je i Immanuel Kant, poznati njemački filozof, kojeg smatraju jednim od najvećih svjetskih filozofa i drže da je u pogledu svoje nadarenosti bio na Aristotelovoj i Platonovoj razini. On je izvanredan filozof. Kant ima knjigu koja se bavi spekulativnim umom i knjigu koja se bavi djelatnim umom. U raspravi vezanoj za djelatni um polemizirao je o moralu, o korijenima morala i filozofiji etike. Najvažnije rasprave ve-zane su za praktičnu mudrost i praktični moral. Ovaj čovjek je u svojoj filozofiji vjerovao da je moralno djelo ono koje čovjek preuzme iz svoje savjesti kao obavezu. Moralno djelo

66

je ono za koje savjest kaže: Uradi!, a čovjek ga izvršava bez pogovora, ali ne zbog nekog cilja i namjere, već isključivo zbog pokoravanja naredbe savjesti. Prema tome, moralno djelo je djelo koje je produkt naredbe savjesti. Kant ima mnogo toga rečenog u vezi s čovjekovom unutrašnjošću i savješću. Tako-đer, ima jednu rečenicu koju ili je sam oporučio da mu napišu na grob, ili je stavljena po odabiru drugih, ali je izvanredna rečenica koja glasi:

“Dvije su stvari koje izazivaju zapanjenost u čovjeku: jedna je zvjezdano nebo nad nama, a druga moralni zakoni u nama.”

U principu, ova škola mišljenja smatra da je moral čovjeko-va urođena (fitretska) savjest koju je Uzvišeni Gospodar poda-rio svakom čovjeku. U psihologiji postoji obimna rasprava o savjesti ili ljudskim savjestima, ili, rečeno riječima koje su pri-kladne našim stavovima, o stvarima koje su vezane za ljudski fitret u smislu šta sve leži u čovjekovoj nepatvorenoj prirodi. Raspravlja se o četiri stvari. Jedna je čovjekova savjest u vezi s osjećajem traganja za istinom ili savjest vezana za znanje. Voli li čovjek znanje zbog samog znanja, tj. je li zahvaljujući fitretu i instinktu stvoren kao biće željno istraživanja? Drugo pitanje je pitanje moralne savjesti, tj. je li čovjek zahvaljujući fitretu stvoren kao dobročinitelj? Je li mu podarena savjest koja ga poziva na činjenje dobra? Treće pitanje tiče se savjesti ljepote. Da li svaki čovjek, zahvaljujući svojoj savjesti i svome fitretu, prepoznaje lijepo i da li je zahvaljujući njima stvoren kao biće koje žudi za ljepotom? Četvrto pitanje vezano je za savjest obožavanja, tj. vjersku savjest. Je li svaki čovjek, zahvaljujući fitretu i posebnom načinu stvaranja, biće koje mora da oboža-va, biće koje traga za Gospodarom, biće koje voli Gospodara i biće koje ima potrebu da obožava svoga Gospodara? Kant se više oslanja na pitanje moralne savjesti.

Stoga, u skladu s ovim mišljenjem, moral čine izričite i nepromjenjive naredbe koje čovjeku nalaže njegova savjest.

67

Ako ga upitate zašto se ljudi žrtvuju, reći će da je to naredba savjesti i nema mjesta pitanju niti treba dokaz za to. Savjest je naredila. Zašto ljudi vole spoznaju istine? Odgovor je da je želja za spoznajom istine nadahnuće savjesti. Zašto ljudi više uživaju u oprostu nego u osveti i umjesto osvete pra-štaju? Reći će da je to naredba savjesti. Zašto je ljudima teže podnijeti poniženje nego pogubljenje? Opet će reći da je to naredba savjesti i da nema ništa drugo osim toga.

68

Četvrto predavanjeTEORIJA O SAVJESTI KAO ISHODIŠTU MORALA

و نيفس و ما سواها فألمها فجورها و تيقواهاTako mi duše i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade šta zlo joj je a šta dobro je.1

U našoj raspravi došli smo do stava da je savjest izvor morala, stava onih koji smatraju da se izvor moralnih djela, razmišljanja i odluka kod čovjeka nalazi u savjesti. Imaju-ći u vidu da je ovo mišljenje prezentirao jedan od najvećih svjetskih filozofa, a i pored toga sâmo mišljenje je vrijedno pažnje, ne treba ga površno izložiti, ali ga treba podvrgnuti kritici – potvrditi ili opovrgnuti.

jeSu LI SvI SADRžAjI čOvjekOvOg uMA pReuzeTI Iz ISkuSTvA? (prvi uvod)

Ovo mišljenje ustanovljeno je na drugom mišljenju koje je zastupao sâm Kant i još neki filozofi. U pojašnjenju tog stava možemo reći da se u svijetu raspravlja o pitanju jesu li sav sadržaj čovjekovog uma, misaoni kapital i savjest preu-zeti iz čovjekovog iskustva i osjećaja. Znači, jesu li sve misli, razmišljanja i osjećaji koji postoje u čovjeku u nekom obli-ku postojali na samom početku, onda kada je došao na Ovaj

1 Eš-Šems (91), 7­8.

69

svijet, i sve što čovjek stječe isključivo je putem osjetila (vida, sluha, dodira, okusa i mirisa), ili je postojao niz pravila u čovjekovom umu od samog početka? Neki su vjerovali, a neki vjeruju i sada, da u čovjekovom umu ne postoji ništa što prethodno nije postojalo u njegovom osjetilu. Sav čovjekov umni i misaoni sadržaj ulazi u um upravo kroz vrata osjetila i ne postoji ništa osim toga. S njihovog gledišta čovjekov um je poput skladišta koji je na početku potpuno prazan i puni se pomoću ovih pet vrata, ili više njih, ako imamo više osje-tila. Sve što postoji u ovom napunjenom skladištu ušlo je na jedna od ovih vrata i ono što nije ušlo na ova vrata uopće ne postoji.

Drugo mišljenje zastupaju osobe koje kažu da se ono što postoji u skladištu čovjekovog uma dijeli na dva dijela. Je-dan dio ušao je kroz ova vrata na ulaze osjetila (vida, slu-ha, okusa, mirisa, dodira), a drugi dio postojao je otprije, što znači da postoji u našem umu i prije osjetila. Kant je odabrao ovo drugo mišljenje i vjerovao je u zbilje koje su postojale prije iskustva.

SpekuLATIvnI I DjeLATnI uM (Drugi uvod)

Sljedeća stvar o kojoj su odavno govorili naši učenjaci jeste da čovjekov um ima dva oblika: jedan je spekulativ-ni, a drugi djelatni. Ili, drugim riječima, propisi čovjekovog uma dijele se na dva dijela: spekulativne i djelatne. Jedan dio umnih čovjekovih djelatnosti jeste percepcija postojećih stvari i to se naziva spekulativnim umom. Drugi dio vezan je za percepciju stvari koje trebamo uraditi, percepcija “mo-ranja”, što se naziva djelatnim umom. Cijela Kantova filozo-fija svodi se na kritiku spekulativnog i djelatnog uma. Kant razmatra šta može učiniti spekulativni, a šta djelatni um. Na

70

kraju dolazi do zaključka da spekulativni um ne može baš mnogo učiniti. Većinu stvari obavlja djelatni um i tim putem Kant dolazi do pitanja savjesti. Ovo je bio drugi uvod.

pROpISI O SAvjeSTI S kAnTOvOg STAjALIŠTA (Treći uvod)

Kant kaže da je savjest ili djelatni um sačinjen od niza propisa koji su postojali otprije, što znači da ih čovjek nije stekao osjetilima ili iskustvom, već čine dio čovjekove sušti-ne i prirode. Naprimjer, naredba da čovjek govori istinu i da ne laže naredba je koju izdaje savjest prije nego što čovjek stekne iskustvo govorenjem istine ili laži i prije nego vidi njihove posljedice. Savjest nalaže čovjeku da govori istinu i da ne laže. Prema tome, naredbe koje daje savjest naredbe su koje su postojale otprije i položene su u čovjekovoj nepatvo-renoj prirodi. Jednostavnim jezikom rečeno – urođene su. Nemaju veze s osjetilom i iskustvom. Upravo zato moralne naredbe ne obaziru se na rezultate djela jer su one same po sebi temelj. Naprimjer, mi kažemo nekome da govori isti-nu, pa potom argumentiramo: jer ako čovjek bude govorio istinu, ljudi će imati povjerenje u njega, neće zastraniti, uži-vat će ugled. Navodimo posljedice i koristi istinitog govora. Isto tako kažemo: “Ne laži”, i potom nabrajamo loše poslje-dice laži. Kant kaže da se moralne savjesti ne tiču rezultati i ono što će uslijediti nakon tog djela. To je apsolutna na-redba. Drugim riječima, razum se bavi pitanjem čovjekove dobrobiti. Neispravno je da donosimo argument u prilog moralnih pitanja pa da kažemo: o, ljudi, budite povjerljivi zbog toga i toga i potom navodimo učinke, dobrobiti i ko-risti povjerljivosti. O, ljudi, nemojte da pronevjerite i potom navodimo loše učinke pronevjere. O, ljudi, budite pravedni

71

i potom nabrajamo pozitivne učinke pravednosti. Nemojte nanositi nepravdu i potom navodimo loše tragove koje do-nosi nepravda. Kažu da je ovo pogrešno. Razum je taj koji slijedi dobrobiti. Budući da razum uvijek ide za dobrobiti, propisi su mu uvjetovani. Znači, uvijek izdaje naredbu zbog neke dobrobiti. U nekim slučajevima vidimo da te dobrobiti nema. Kada nestane dobrobiti, i razum se povlači i presta-je izdavati naredbe. Naprimjer, razum kaže potrudi se da budeš povjerljiv zbog određenog dobra. Ali, ako se desi da negdje nema tog dobra, razum će reći da se više ne treba truditi biti povjerljiv. Ili kaže: govori istinu zbog određene dobrobiti. Negdje nema te dobrobiti, pa se kaže da ne treba više govoriti istinu. Ovdje je mjesto izgovaranja laži. Kant kaže da razlog što učitelji morala dopuštaju da se ponekad postupa suprotno moralnim načelima jeste taj što nisu htjeli da se nadahnjuju iz savjesti. Htjeli su da im razum naloži šta će raditi. Razum je taj koji traga za dobrobiti. Savjest ne shvata te stvari. Savjest kaže reci istinu. Apsolutna, bezuvjet-na presuda bez ikakvih ograničenja. Ne tiču je se učinci i rezultati djela. Kaže: reci istinu pa čak i da uzrokuje štetne rezultate po tebe i ne slaži čak i kad bi ti laž mogla donijeti veliku korist. U principu, savjest se ne bavi ovakvim stvari-ma, već samo nalaže da se istina govori po svaku cijenu i da se nikada ne laže.

U ašičkom srcu bolnom – koga ima u tom srcu?Dok ja šutim, srcem kavga i jauci odjekuju!2

Bog je u našu nutrinu postavio takvu snagu koja nam na-ređuje i iznutra nameće moralne naredbe i obaveze. Drugim riječima, čovjek je došao na Ovaj svijet sa svojom obavezom. Drugi kažu da je čovjek došao na Ovaj svijet s potencijalom

2 Hafiz, Divân, gazel 24, preveo Bećir Džaka, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo 2009.

72

da primi obavezu, sposoban da poslije prihvati obavezu. Kant tvrdi da je čovjek došao na Ovaj svijet zajedno sa svo-jom obavezom. Njegove obaveze bile su uz njega.3 Čovjek je došao na Ovaj svijet zajedno sa svojom obavezom, znači da je dio obaveza postavljen u njegovu nutrinu. Postoji snaga u čovjeku koja mu redovno izdaje te naredbe.

gRIžnjA SAvjeSTI

Kant će reći: jeste li ikad osjetili gorčinu shvatanja pogreške? Nema ni jedne osobe koja nije uradila neko djelo oprečno moralu, a da poslije sama nije osjetila njegovu gorčinu. Čovjek ogovara i dok ogovara prijatno mu je. Sličan je osobi koja dok se svađa i prepire toliko je zaokupljena da ne osje-ti ranjavanje svoga tijela. Ali kada svađa utihne i vrati se u obično stanje, tek tada osjeti bol. Sve dok je čovjek u nekom obliku ushićenja on ogovara i uživa, poput užitka kojeg osjeća gladan čovjek, dok, kako stoji u Kur’anu Časnom, jede mrtvo tijelo svoga brata. Ali, čim se to stanje otkloni, u njemu se javlja osjećaj odvratnost prema samome sebi. On osjeća da mu se gadi na sebe. Želi da sebe odvoji od sebe. Sebe kori i grdi. Danas ovo stanje nazivaju grižnja savjesti i ono je stvarno zbiljski osjećaj. Većina zločinaca, ako nikako onda bar na nekolika trenutaka, osjećaju grižnju savjesti.4 Većina njih ovisna je o nizu stvari koje zaokupljaju čovjeka na vrlo intenzivan način. Oni su ovisnici o nizu narkotika, kao što su opijum, heroin, alkohol, kocka, ili o nekim drugim vrstama izuzetno jake zabave koja odvlači u zastranjenje. Čovjek to radi da bi pobjegao od sebe. Osjeća da, ako ostane nasamo sa

3 Naravno, Kant ovdje ne misli na obaveze koje nisu preuzete iz savjesti, već na jedan dio obaveza. On govori samo o moralnim obavezama.

4 Ne kažem svi zbog toga što nemam takve statističke podatke.

73

sobom, mučit će samoga sebe. Kao da je njegova nutrina pre-puna zmija i škorpija koje ga stalno ujedaju. Isto kao što čo-vjeku koji jeca od jakih bolova ubrizgavaju morfij kako ne bi osjećao bol, tako i za ovakvim zabavama, opojnim sredstvi-ma i kockanjem većinom posežu zločinci i razvratnici kako bi pobjegli od sebe. Kakva je ovo nesreća i zašto se čovjek tako oblikuje da se ne može osamiti?! I suprotno, zašto ljudi koji čine dobro, koji su bogobojazni, koji su moralni, oni koji slušaju i pokoravaju se glasu svoje savjesti bježe od svega što ih odvlači od njih samih i žele da budu sami sa sobom i da razmišljaju? To je zbog toga što je njihova nutrina uistinu zdravija od onog što ih okružuje. Onaj čija je nutrina poput zoološkog vrta gdje su puštene razne vrste divljači bježi od sebe i traži opijum i drogu, dok čovjek koji čini dobro postu-pa suprotno. Dželaluddin Rumi to kaže ovako:

Jednom ostani sam i zaboravi na stvorenja,Uroni u misli do guše.5

Ukratko, on kaže da je razlog zbog kojeg se čovjek ne može osamiti to što je izgubio zbiljskog sebe. Kako to oni kažu, ne mogu ni na tren ostati sa svojom savješću jer im ona kaže: Zašto si to uradio?! Nisi trebao tako postupati.

Kant se pita otkud ta gorčina shvatanja pogreške i otkud grižnja savjesti. Da u čovjeku nema ovakve snage koja nala-že i izdaje naredbe, čovjek bi bio zadovoljan svojim djelima ili, u najmanju ruku, ne bi imao unutrašnju uznemirenost. Bio bi uznemiravan samo izvana. Ali, čovjek stalno osjeća uznemirenost iznutra. On kaže da se to događa stoga što je to srčana snaga, tj. nije iskustvena. Apsolutna je i nije, kao presuda razuma, uvjetovana dobrobitima. Općenita je i vri-jedi jednako za sve slučajeve. Vrijedi za mene isto onoliko

5 Mevlana Dželaluddin Rumi, Mesnevija.

74

koliko i za vas, a za vas isto koliko i za druge osobe. Također, ona je prinudna u smislu da se ne može potčiniti. Čovjek može sebe predati drugima, ali nikad ne može svoju savjest. Čovjek se može predati jednom silniku ili lošem djelu, ali je savjest takva da se nikada neće predati. Savjest najvećih zločinaca svijeta nije spremna da se preda tim zločinima, tj. da kaže: vrlo dobro, uradio si dobro djelo. Savjest ustrajava na svojoj presudi. Kao neko ko naređuje dobro čovjeku i od-vraća ga od zla i nikakva snaga ga ne može pokoriti. Savjest iz unutrašnjosti naređuje dobro čovjeku i odvraća ga od zla. Upravo ovdje leži tajna ludila mnogih zločinaca koji su po-činili gnusne zločine. Nakon što se vrate sebi, toliko bivaju uznemireni da ih to dovodi do ludila. Historija je prepuna ovakvih primjera. Prema tome, gorčina shvatanja pogreške dokaz je da čovjek posjeduje ovakvu savjest.

MORALnA SAvjeST I SRećA

Kant kaže: ova savjest, tj. moralna savjest čovjeka poziva ka savršenstvu a ne sreći. Sreća je jedna stvar, a savršenstvo druga. Kant poznaje samo jedno dobro. On kaže da u cije-lom svijetu postoji jedno dobro, a to je dobra volja. Dobra volja znači da se bude apsolutno pokoran naspram zapovi-jedi savjesti. Sada kada čovjek mora biti apsolutno potčinjen naredbi savjesti mora izvršavati njenu naredbu i apsolutno joj biti predan. Budući da se moralna savjest ne obazire na rezultat i posljedice djela, nalaže da se djelo uradi bez ob-zira na to hoće li ono imati koristi i hoće li priuštiti užitak čovjeku ili ne, hoće li donijeti radost ili muku. Dakle, nema ništa s čovjekovom srećom jer sreća, u krajnjem, znači ugod-nost. Međutim, nije svaki užitak i ugodnost. Užitak koji donosi muku nije ugodnost. Sreća podrazumijeva što veću

75

ugodnost u kojoj nema nikakve muke, bilo duševne ili tje-lesne, ovosvjetske ili onosvjetske, dok nesreću predstavljaju muka i bol. Treba sabrati zbir svih boli i muka kao i zbir svih ugodnosti, uključujući duševne, tjelesne, ovosvjetske i onosvjetske. Sreća je ono što najviše pruža ugodnost čovje-ku. Prema tome, temelj sreće je ugodnost, ali ova savjest ne bavi se ugodnostima. Nju zanima savršenstvo. Kaže: uradi to djelo jer je ono samo po sebi savršenstvo. Želi drugima sreću jer je u tome tvoje savršenstvo. Ovdje Kant pravi razli-ku između savršenstva i sreće i ovo razmišljanje je rašireno od njegovog vremena do danas. Tako Evropljani kažu da je sreća jedna stvar, a savršenstvo druga.

je LI SAvRŠenSTvO neŠTO DRugO OSIM SReće?

U islamskoj filozofiji raspravlja se o savršenstvu i sreći. Ibn Sina u knjizi Išârât razmatrao je ovu temu, kao što su i neki drugi mislioci u svojim knjigama. Oni vjeruju da se sreća ne može razdvojiti od savršenstva, kao ni savršenstvo od sreće. Svako savršenstvo vrsta je sreće. To ćemo poslije pojasniti. Međutim, Kant pravi razliku između ove dvije stvari i potom kaže da je vrlo teško napraviti razliku između obaveze, kako to on kaže, i ljepote. Teško je odvojiti moral od sreće, a svi filo-zofi smatraju da moral i sreća prate jedno drugo. Naprimjer, Farabi koji mnogo raspravlja o sreći i koji je napisao nekoli-ko knjiga o tome, a jedna od njih zove se Stjecanje sreće, vidi moral i sreću sjedinjene. Po mišljenju nekih drugih velikana etike, kao što su Mulla Mehdi Narâqi, autor knjige Džame‘u se‘âde, i Mulla Ahmed Narâqi, autor knjige Mirâdžu se‘âde – čije knjige govore o etici – sreća (blaženstvo) stup je morala. Međutim, Kant kaže da se moral (etika) ne bavi pitanjem sre-će (blaženstva), već se bavi savršenstvom. Poslije prigovara

76

sâm sebi pa kaže: ako pretpostavimo da treba odvojiti moral od sreće, otežat će se mnoge stvari u vezi s moralom. Jedan moralan čovjek koji je siguran da se udaljava od sreće mora prihvatiti naredbu svog moralnog osjećaja, a to je izuzetno teško. Međutim, jedini put uzdizanja u nebeski svijet upravo je taj da čovjek odabere put savršenstva, a ne put sreće.

Ovdje se može uputiti jasan prigovor Kantu, a on glasi: ti govoriš o uzdizanju u nebeski svijet. Biva li čovjek, kada stigne u uzvišeni nebeski svijet, sretan ili nesretan? Uzdiže li savršenstvo kojim čovjek dospijeva do Svijeta Melekuta do sreće ili do nesreće? Primoran je da kaže do sreće. Iz toga nam biva jasno da je sreća o kojoj on govori osjetilna sreća, tj. ovosvjetska materijalna ugodnost jer, u suprotnom, ne-moguće je sreću odvojiti od savršenstva. Isto kako što je to rekao i Ibn Sina i njemu slični sreća i savršenstvo su neraz-dvojivi. Kant na kraju života nije mogao odvojiti ove dvije stvari. Da bismo opravdali njegove stavove, moramo reći da je on pod pojmom sreća mislio na ono što su naši učenjaci u prošlosti nazivali osjetilna sreća. I oni su smatrali da postoje dvije sreće: osjetilna i neosjetilna.

SAvjeST I DOkAzIvAnje SLObODne čOvjekOve vOLje

Kao što smo rekli, temelj Kantove filozofije čini moralna savjest. Koliko god da je Kant istraživao polje spekulativ-nog uma, tj. ono što zovemo filozofija i teozofija, na kraju je došao do sumnje, što znači da nije došao ni do čega. Među-tim, kada je došao na polje morala, činilo mu se da je da je tu otkrio ključ svih stvari, odnosno da je otkrio ključ vjere, slobode i slobodne volje, opstanka i vječnosti duše, proživ-ljenja te dokazivanja postojanja Boga. On kaže: ako želimo

77

spekulativnim umom, znači upravo onim što danas zovemo filozofijom, dokazati da čovjek posjeduje slobodnu volju i da ima slobodu, to nije izvodivo. Spekulativni um će na kraju doći do konstatacije da čovjek nema slobodne volje i da je primorano biće, odnosno determinirano. Ali, putem osjeća-ja moralnosti, što je stvar nutrine i savjesti i što čovjek ot-kriva izravnim, odnosno neposrednim znanjem, doći će do konstatacije da je čovjek biće sa slobodnom voljom.6 Nadalje kaže, ako ovom pitanju pristupimo putem filozofije, na kraju ćemo doći do konstatacije da je čovjek biće pod prisilom, ali ako se obratimo svom moralnom osjećaju i savjesti, sebe vi-dimo kao slobodno biće koje ima slobodu odabira. Slobodu i slobodnu volju dokazuje unutrašnjim osjećajem i nutrinom.

Ovim nije ništa novo rečeno. Mnogi slobodu volje doka-zuju unutrašnjim osjećajem. Pa tako Mevlana pjeva:

To što kažeš da l’ da radim ovo ili ono, samo je dokaz da si biće slobodno.

Dakle, po Kantovom mišljenju, čovjek je po sudu savjesti a ne po sudu filozofskih dokaza slobodno biće i ima moguć-nost odabira.

SAvjeST I DOkAzIvAnje OpSTOjnOSTI I vječnOSTI DuŠe

Kant upravo na ovaj način dokazuje opstojnost i vječnost duše. Vi znate da je jedno od važnih pitanja čovječanstva oduvijek bilo pitanje je li čovjekova duša nakon smrti vječ-na, opstaje li i biva li u drugom svijetu sretna ili nesretna. Ili,

6 Prisutno znanje znači da čovjek izravno vidi svoju nutrinu; izravno percipiranje svoje nutrine.

78

pak, čovjekova duša sa smrću nestaje i biva ništavna. Ovo je jedno od najvažnijih misaonih i filozofskih pitanja u svijetu. Ako biste danas otišli u tehnološki razvijene dijelove Evro-pe, opet biste našli da su neki od velikih evropskih filozofa materijalisti, a neki duhovnjaci7. Kant vjeruje da se filozof-skim dokazima ne može dokazati opstojnost i vječnost duše, ali čovjekova savjest kaže da je duša postojana i vječna. Duša zauvijek postoji i u drugom svijetu vidi nagradu ili kaznu. Kant kaže da je dokaz za tu tvrdnju sljedeći.

Čovjekova savjest stalno nalaže čovjeku da govori isti-nu, da čuva stvari koje su mu povjerene, da bude pošten, da bude pravedan itd. Čovjek praktično stalno uviđa da istinoljubivost, povjerenje, pravda, poštenje nužno nemaju nagradu na ovom svijetu. Također, ove stvari su za čovjeka sprega i okov koji mu ne dopuštaju da dođe do ovosvjetskih dobara. Ako čovjek ukloni ove sprege i okove, tj. istinolju-bivost, povjerenje, pravdu i sl., bit će uklonjena prepreka s njegovoga puta i on će biti slobodan.

Svi ljudi osjećaju da ove stvari predstavljaju sprege za čovjeka i ograničavaju ga. Unatoč tome, čovjekova nutrina nalaže istinoljubivost, povjerljivost, pravičnost itd. Ona ne odustaje od svoje naredbe. Zbog čega? Kant kaže da je ne-moguće da čovjek u svojoj nutrini ne bude nesvjesno siguran u dobar ishod ovih stvari u smislu da se one neće zagubiti i propasti. U dubini savjesti i čovjekovoj nutrini nesvjesno postoji ovo uvjerenje i vjerovanje. Koliko puta i formalno čo-vjek kaže da ne zna postoji li uistinu Sudnji dan, proživljenje i ima li nečega nakon smrti ili nema. Međutim, nesvjesno u svojoj nutrini vjeruje u te zbilje. Zbog toga čak i ako sto-tinu puta kaže istinu i vrati mu se lošim, stotinu puta po-stupa pravedno a vrati mu se nepravdom, stoprvi put neće

7 Pod duhovnjacima se ovdje misli na one koji vjeruju u zbilju izvan ma-terije pa samim tim i u nematerijalnost duše, nasuprot materijalistima po kojima sva zbilja završava s materijom. (Op. prev.)

79

napustiti istinoljubivost i pravičnost. To je zato što u dubini duše i u svojoj savjesti, kao i prisutnim znanjem, osjeća da život nije ograničen samo na ovosvjetski život. Čovjek osje-ća da je period koji provodi na Ovom svijetu poput života jednog embrija i da ga čeka još jedno rađanje.8 Stoga osjećaj obaveze sadržava u sebi vjerovanje u nagradu, tj. sadrža-va vjerovanje u vječnost i opstojnost duše. Vjera u vječnost duše znači osjećaj da sam ja vječan i na drugom svijetu ću uzeti svoju nagradu. Ovo vjerovanje u sebi sadrži vjerovanje u Stvoritelja. Vjerovanje u vječnost moga “ja” nužno za so-bom povlači vjerovanje u Stvoritelja.

Na osnovu ovoga Kant iz moralne savjesti ne samo da je izveo moralne propise već je ovo temelj njegove filozofije u čitavoj metafizici na osnovu kojega dokazuje slobodu čovje-ka i mogućnost odabira. Tako dokazuje opstojnost i vječnost duše i budući svijet. Na taj način dokazuje i postojanje Boga. Zbog toga kaže:

“U svijetu postoje dvije stvari koje kod čovjeka izazivaju čuđenje i divljenje i ništa ne može biti ravno njima. Jedna je zvjezdano nebo nad nama, a druga moralni zakoni u nama.”

To je zato što on vjeruje da u čovjekovoj nutrini ima mnogo toga i mnoga načela otkrio je zahvaljujući čovjekovoj nutrini. Ponekad naši učenjaci i arifi ili njihovi naučnici umjesto ra-zuma upotrebljavaju riječ srce, a pod srcem misle na savjest. Kant kaže: Jean­Jacques Rousseau (Žan Žak Ruso)9 u vezi s Bogom rekao je sljedeće: “Srce ima logiku koju ne razumiju čovjekov mozak i um.” Znači, ponekad čovjek nešto osjeća na osnovu svoje savjesti, a misao to ne može dokučiti. Potom

8 Kant doslovno ovako kaže.9 Jean­Jacques Rousseau (Žan Žak Ruso, 1778­1712) francuski je mislilac i

pisac. “Bio je senzibilan i čovjek od pera. Njegovi govori i njegove riječi uglavnom se suprotstavljaju općeprihvaćenom vjerovanju i spoljašnjim propisima razuma, ali su praćeni rječitošću i izuzetnim žarom. Stoga, iako je pisao prozu, može se smatrati velikim pjesnikom.” (Muhamed Mu‘in, Farhange farsi, sv. 1, str. 623.)

80

kaže: “U pravu je bio Ruso.” Također kaže: “U pravu je bio Pascal (Paskal).”

Prenosi se da je Pascal, koji je bio jedan od evropskih ma-tematičkih genijalaca i općenito bio izuzetno nadaren, rekao:

“Srce za sebe ima dokaze o kojima razum nije obavije-šten.” Kant kaže: “Obojica su ispravno rekli. Ovim želi reći da čovjek, da bi dokazao Boga, ne treba uvijek tragati za raci-onalnim dokazom. Razum ima svoje dokaze za neke stvari, ali srce za sebe ima dokaze mimo dokaza razuma. Put srca i nutrine jedan je put do Boga, a put razuma sasvim drugi put do Boga. Neko hoće da ide jednim putem, a neko drugim.

IMAM SADIkOvA pReDAjA

Čovjek je došao Imamu Sadiku, mir s njim, i rekao:“Iz kojeg razloga da povjerujem u postojanje Boga?”Imam Sadik, mir s njim, pristupio je pitanju analizom

koja se oslanja na savjest i rekao:“Jesi li ikada imao priliku da sjedneš na brod?”Ovaj je odgovorio da jest.Imam ga je potom upitao:“Je li se ikada dogodilo da je zapuhao jak vjetar i more

se jako uzburkalo, čak do te mjere da je brod bio na ivici potonuća, tako da su svi uzroci i sredstva spašavanja bila izgubljena i da si bio izgubio nadu u sve.”

Čovjek je odgovorio da mu se baš takvo što dogodilo.“Jesi li u tom trenutku” – upitao ga je Imam – “osjetio da

postoji jedna snaga koja ako hoće može da te spasi?”Čovjek je odgovorio da je osjetio. “Upravo to je Bog”, reče Imam. Onoga trenutka kada po-

kidaš vezu sa svim uzrocima i svim sredstvima, htio ne htio, tvoja ti savjest neće dopustiti da izgubiš nadu jer, zbilja, takvo

81

što postoji u tvojoj savjesti. Kada Božija volja bude usmjerena na neku stvar, svi uzroci naspram Njegove volje su ništa.

Navedeno je mišljenje o tome da je savjest izvor morala, a ne emocija, volja ili razum. Oslonac morala jedino je čo-vjekova savjest. Može li se ovo mišljenje podvrgnuti kritici?

kRITIčkI OSvRT nA OvO MIŠLjenje

a. podcjenjivanje filozofije

Iako u ovom mišljenju postoje odlične stvari i suptilna zapažanja, ono se može podvrgnuti kritici. Upućeno je niz kritika na ovo mišljenje i to kritika koje su zaista na mjestu. Sada ćemo ih načelno spomenuti, a moguće je da ćemo po-slije dati više pojašnjenja.

Prije svega, po ovom mišljenju više nego što bi trebalo omalovaženi su plodovi spekulativnog uma ili, kako mi to kažemo, filozofije. Pogrešno je to što Kant kaže da spekula-tivnim umom ne možemo dokazati ni jedno od ovih pitanja.

Naprotiv, putem spekulativnog uma, bez želje za pori-canjem puta savjesti i djelatnog uma, možemo dokazati i čovjekovu slobodnu volju, njegovu mogućnost odabira, vječnost duše i postojanje Boga, a i same moralne naredbe. Upravo one naredbe koje čovjek nadahnućem preuzima iz savjesti. Razum, u najmanju ruku, kao neko ko potvrđuje savjest, potvrđuje i njih. S obzirom na to da je ovo opsežna rasprava, nećemo ulaziti u nju.

b. Razdvajanje između savršenstva i sreće

Sljedeća zamjerka Kantu je ta da je odvojio savršenstvo od sreće. To je ogromna greška jer je savršenstvo neodvojivo od sreće. Svako savršenstvo jedna je vrsta sreće. Međutim,

82

sreća ne znači ograničenost na osjetilne ugodnosti. Kantu treba reći: vi kažete da čovjek, kada se suprotstavlja svojoj savjesti, osjeća u njoj jaku gorčinu. To je tačno. Ali kako čo-vjek, kada se ne pokorava svojoj savjesti, osjeća jaku gorčinu u njoj, a kad joj se pokorava, ne osjeća radost i užitak i to uži-tak koji je na višoj razini, mnogo dublji, korjenitiji, suptilniji, postojaniji i trajniji?!

Prema tome, po Kantovim riječima, ako se čovjek pokori naredbi savjesti, opet će osjećati gorčinu jer je sâm rekao da odvaja užitak od sreće. Dakle, to je težak i kompliciran posao. Ako se pokorimo naredbi savjesti, osjetit ćemo teškoću, oba-vezu ćemo doživjeti kao nešto teško i zahtjevno, ako se pak suprotstavimo, opet ćemo još više osjećati teškoću. Prema tome, bilo da se pokorimo ili ne pokorimo, osjećat ćemo teš-koću i muku. Ovo nema smisla i takvo što je nemoguće jer iz istog razloga iz kojeg čovjek, kada se suprotstavlja naredbi savjesti, pati i trpi bol, iz tog razloga kada se pokorava glasu savjesti uranja u jednu vrstu neopisive radosti i razdraganosti. Radosti i razdraganosti koje se ne mogu riječima iskazati. Unutrašnjost osobe koja se žrtvuje za druge, nakon što uči-ni požrtvovan čin, rascvjeta se. Osoba koja priželjkuje sebi muku kako bi drugima bilo ugodno nakon što otrpi teškoće zarad ugodnosti drugih, zbog istih tih otrpljenih teškoća u svojoj nutrini osjeća neku vrstu radosti i zadovoljstva. Sličnu radost ne nalazi i ne osjeća ni u jednom osjetilnom užitku.

Ibn Sina u posljednjem dijelu Išârâta otvorio je poglavlje Greška je da se užitak ograniči samo na osjetilno. Potom navodi primjere za duhovne neosjetilne užitke. I u današnjoj psi-hologiji ovo je izražena tema – da se užitak za čovjeka ne ograničava samo na osjetilni užitak. Osjetilni užitak je užitak koji se odnosi na dio tijela i povezan je s vanjskim nadraža-jima, kao u slučaju hrane koja dolazi u kontakt s površinom jezika i na živce se prenosi njezin utjecaj. Tako se ostvaruje osjećaj užitka. Ili drugi užici koje osjećaju čulo mirisa, dodira

83

ili sluha. Međutim, postoji niz užitaka koji se ne odnose na osjetila, kao što je užitak osjećaja herojskog djela. Kada čovjek pobijedi i nalazi se iznad svih, tada osjeća neopisiv užitak. Ovaj osjećaj užitka nema vanjskog osjetilnog uzroka. Čovjek uživa da bude omiljen među ljudima. Osoba koja osjeća da je voljena i omiljena u društvu uživa u tom osjećaju omilje-nosti. Isto tako jedan učenjak uživa u otkriću neke naučne zbilje. Ni jedan od ovih užitaka nije ničim potaknut izvana, iz osjetilnog svijeta.

U vezi s Hâdže Nasiruddinom Tusijem kažu: kada bi neko pitanje bilo nerješivo za njega, sjedio bi razmišljajući kako da ga riješi. Na kraju noći kada bi ga riješio, obuzeli bi ga radost, veselje, ushićenost i sa sobom bi govorio:

ة ا�ن الملوك و ا��اء الملوك من هذه اللذ“Gdje su sada vladari i sinovi vladara da vide ovu slast.”

Sejjid hudžetul­islam Muhammed Bakir prve bračne noći uvidio je da ima nešto vremena do odlaska u sobu za mla-dence. Naprimjer, ostalo je još sat i to vrijeme posvetio je čitanju. Kada je počeo čitati, to ga je toliko okupiralo da je potpuno zaboravio da mu je to prva bračna noć. Sjetio se kada je čuo glas mujezina kako uči sabahski ezan. Nesretna mlada uznemirila se i pomislila kako sigurno mladoženja nju uopće i ne želi! Vidio ju je, ali mu se nije dopala. Među-tim, Sejjid Muhammed Bakir u toj situaciji zaklinje se ženi Bogom da je toliko bio uronio u čitanje da je zaboravio da mu je to prva bračna noć.

Dakle, ovaj užitak je užitak znanja. To nije osjetilni užitak.Prema tome, ne može se pitanje užitka odvojiti od stvari

koje su vezane za savjest. Naravno da je naučni i filozofski način dokazivanja kojim se služio Ibn Sina drugačiji. U sva-kom slučaju, kada čovjek uživa u nečemu, to je dokaz da je

84

njegova nutrina željela doći do nečega i došla je. Uvijek se užitak javlja usljed stizanja do nečega, dok se bol javlja zbog nedostizanja savršenstva do kojeg je čovjek trebao doći. Stoga odvajanje savršenstva od užitka, što je u evropskoj filozofiji jako rašireno i o čemu se mnogo govori, i postavljanje pitanja treba li čovjek težiti savršenstvu ili sreći nije ispravno. Svako savršenstvo, htjeli mi to ili ne, proizvodi u čovjeku jednu vrstu užitka, čak i kod onoga koji dok traga za savršenstvom i ne misli da ide za užitkom. Takav čovjek traga za savršenstvom zbog samog savršenstva, ali stizanje do njega samo po sebi stvara kod čovjeka užitak. Upravo ovdje Kantovo gledište u velikoj mjeri biva upitnim.

c. Svi propisi savjesti nisu apsolutniSami zapadnjaci zamjerali su Kantu na tome što je propise

savjesti smatrao apsolutnim ustvrdivši da oni nisu apsolutni u onoj mjeri u kojoj on govori. Ova rasprava bliska je raspra-vi koju vode naši teolozi i usulijuni10 u poglavlju o propisi-ma razuma i o onome što je lijepo i ružno po sudu razuma. Oni su uvjereni da su neki propisi apsolutni, i tačno je to što kažu. Primjer za to je pravda koja je u čovjekovoj duši apsolutni propis i svi je smatraju dobrom, dok je nepravda u čovjekovoj duši apsolutni propis i svi je smatraju lošom, za razliku od istinoljubivosti koja nije apsolutna, već slijedi svoju filozofiju. Ponekad istinoljubivost gubi svoj smisao i upravo ta istinoljubivost postaje loša. Kantu su zamjerili i rekli da vama koji kažete da je istinoljubivost naredba savje-sti na apsolutan način i da ona ne razumije šta je dobrobit postavimo sljedeće pitanje: ako bi nasilna i mentalno pore-mećena osoba s nožem u ruci išla za nekim bespomoćnikom,

10 Usulijuni su eksperti vjerskog prava koji se kod izvođenja vjerskih pro-pisa pored predaja koriste i metodologijom fikha (usulom), za razliku od tradicionalista koji se kod izvođenja vjerskih propisa oslanjaju samo na predaje bez korištenja metodologije fikha. (Op. prev.)

85

kojeg će rasporiti nožem ako ga uhvati, upitala vas znate li gdje se on nalazi, šta biste joj odgovorili?

Ako prešutite, vas će razderati. Šta ćete odgovoriti? Hoćete li reći da znate ili da ne znate? Kažete li da ne znate, slagali ste i to je u suprotnosti sa savješću. Ako kažete da znate, pi-tat će vas gdje se nalazi. Hoćete li reći? Ako kažete, otići će i nepravedno ubiti čovjeka. Da li je savjest toliko apsolutna da će i u jednom takvom slučaju reći: govori istinu i ne gledaj na posljedice?! Ili možda savjest ovdje ne daje takvu naredbu, već treba izreći laž za dobrobit drugih?

LAž u SvRHu DObRObITI

Nameće se pitanje laži u svrhu dobrobiti kojeg je razmatrao i naš pjesnik Sadi Šrazi, a koje se tretira i u našem pravu. Je li bolja laž u svrhu dobrobiti od istine koja proizvodi smutnju?

Bolja je laž koja ima posljedice valjane,od istine koja rasplamsava plamenove smutnje.

Sadi Širazi kaže da je bolja laž u svrhu dobrobiti od istine koja proizvodi smutnju. Priča koju spominje pokazuje da je nje-govo shvatanje ovoga pitanja bilo ispravno shvatanje. On kaže:

doveli su pred kralja čovjeka koji je nešto skrivio. Kralj naredi da mu odsijeku glavu. Kada je čovjek izgubio svaku nadu da će ostati živ, počeo je psovati. Kralj nije dobro čuo šta govori pa je upitao prisutne: “Šta kaže?”

Vezir reče: “Kaže:

و الكاظمني الغيظ و العافني عن ال�اس‘Koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju.’”11

11 Ali ‘Imrân (3), 34.

86

Tu je stajao čovjek koji je nastojao da nađe slabu tačku kod vezira i da ga udalji s te pozicije kako bi došao na nje-govo mjesto. Iskoristi priliku te reče: “Neko poput nas ne bi trebao pred kraljem govoriti neistinu.” Potom se okrenu prema veziru i dodade: “On psuje kralju, a ti kažeš da uči kur’anski ajet.”

Kralj ustade i reče: “Bolja je njegova laž od tvoje istine.”Naravno, ovu priču Sadi je izmislio kako bi iskazao zbi-

lju, a to je da je laž koja povlači za sobom dobrobit bolja od istine koja povlači za sobom smutnju. U ovoj priči vezir uz pomoć laži spašava život, dok onaj drugi svojim istinitim govorom još više stavlja u opasnost nečiji život.

Je li ispravno da laž u svrhu dobrobiti bude bolja od istine koja proizvodi smutnju?

Ovdje trebam prvo pojasniti jednu stvar, a to je da postoji razlika između laži koja ide u prilog dobrobiti i laži kojom se želi ostvariti korist. Mnogi ljude miješaju ove dvije laži i ne samo da nesvjesno miješaju već svjesno žele da to rade. Laž u svrhu dobrobiti je laž koja je izgubila svoj smisao i poprimila je karakter istinitog govora. Znači, to je laž ko-jom čovjek spašava neku zbilju. Međutim, laž kojom se želi ostvariti korist je laž koju čovjek izrekne i time želi ostvariti neku korist. Postoji razlika između dobrobiti i koristoljublja i ne trebaju se miješati ta dva pojma. Dobrobit se kreće u okvirima zbilje. Dobrobit i zbilja dva su brata koja se među-sobno ne razdvajaju. Dobrobit znači držati se i imati na umu zbilju a ne sebe i svoju korist jer je to koristoljublje. Ima ljudi koji lažu u svoju korist i ako im se ukaže na to odgovaraju: ovo je laž u svrhu dobrobiti. Ne, to nije dobrobit već laž kao i sve ostale laži.

Isto kao što je Kant rekao svoj stav na način iz kojeg nuž-no proizlazi da treba uvijek govoriti istinu bez obzira na po-sljedice i nikada se ne smije lagati bez obzira na posljedice (jer je, po njegovim riječima, naredba savjesti apsolutna, a

87

naredba razuma uvjetovana i savjest ne razumije riječi kao što su: ako, u slučaju da, dobrobit i sl.), isto tako je jedna skupina (većinom zoroastrijanaca) zamjerila Sadiju na na-vedenom primjeru rekavši: “Sadi loše podučava.” U eseju kojeg je napisao jedan naš cijenjeni čovjek stoji: “Nakon što su Englezi kolonizirali Indiju i nakon što su osnovali škole uz njihovu potpunu kontrolu, rekli su da se Sadijeva dje-la ne predaju jer je on loše podučavao. Rekao je da je laž koja za sobom povlači dobrobit bolja od istine koja za sobom povlači smutnju i ova djeca će odmalena naučiti da budu lažovi. Pogledajte kako su samo oni dobri ljudi! Toliko im duša izgara za narodom Indije da žele da im se djeca tako dobro odgajaju i da toliko govore istinu da ne izreknu ni laž u svrhu dobrobiti! Međutim, oni pronicljivi brzo su shvatili da oni koji su zabranili da se predaju Sadijeva djela nisu to uradili zbog toga što je on dao lošu poduku, već zato što je u uvodu Đulistana napisao:

O, Plemeniti, iz Svoje nevidljive rizniceTi hraniš i vatropoklonika i kršćanina.Zar možeš uskratiti Svoju darežljivost prijateljimaTi, Koji i neprijatelju ukazuješ milost?!12

Njihova osnovna zamjerka je da Sadijevi stihovi od sa-mog početka dječije razmišljanje formiraju tako da su ne-vjernici i kršćani neprijatelji Božiji. Nisu rekli djeci koja prate nastavu na perzijskom u Indiji nemojte učiti Sadijeva djela zbog ovog stiha, već su rekli nemojte podučavati Sadijeve stihove jer daju lošu poduku. Jer je Sadi rekao da je bolja laž koja za sobom povlači dobrobit od istine koja za sobom po-vlači smutnju i to će iskvariti vašu djecu odmalena. Sadijeve

12 Sadi Širazi, Đulistan, preveo Salih A. Trako, El­Kalem, Sarajevo, 1989, str. 15.

88

poduke ne vrijede ništa!” I zoroastrijanci su iz istog razloga rekli da njegove riječi ne vrijede.

U suštini, veoma je čudno da ovako razmišljaju Kant i neki drugi. Kako je moguće da čovjek vjeruje u to da istinu treba govoriti čak i ako je u potpunosti izgubila svoj smi-sao?! Treba reći istinu koja će biti izvorom zločina u svijetu, a laž koja će spriječiti zločine u svijetu i koja će spasiti živote ne treba reći! Sudi li tako savjest?! Ako neko ima iskustva s istinom i laži, neće reći takvo što. Ponekad neke stvari go-vore ljudi koji nisu imali iskustva na tom polju. Naprimjer, upitate li čovjeka koji se u životu nije pridržavao istinitog govora i uvijek je lagao, može li se, ako dobrobit zahtijeva, slagati, on će odgovoriti kako nikada ne treba lagati, jer u svom životu nije izgovorio istinu kako bi poslije vidio da se zbog istine u nekim slučajevima može proizvesti smutnja. Ako neko ima iskustva s istinom i laži, neće govoriti takvo što jer jedna iskrena osoba razumije da nekada istinoljubi-vost gubi svoj smisao, a nekada laž gubi svoje negativne po-sljedice. U islamskom pravu i ogovaranje i laž imaju svoje izuzetke i ispravno je upravo tako.

Poznat je primjer čovjeka koji je kupio pijetla i veoma ga jeftino platio. Pijetao je bio veoma dobar i vrijedio je mnogo više od prodajne cijene. Došao je kući i čim je ušao žena ga je upitala: “Šta to nosiš?”, na šta će on: “Donio sam pijetla.” Ona reče: “Zar čovjek koji drži do časti donosi pijetla u kuću?!”, te prekri lice i sakri se da je pijetao ne gleda. Potom reče: “Ja nikada neću živjeti u kući u kojoj ima muškog roda. Ili ga nosi iz kuće ili ja neću izlaziti iz ćoška.” Čovjek je odgovorio da to nema nikakve veze jer pijetao nije ljudsko biće. To se odnosi samo na čovjeka. Ona je na to uzvratila: “Nije tačno, osoba koja drži do sebe neće dati čak ni pijetlu u kuću.” Su-prug se obveseli i reče: “Hvala Bogu, kako li je samo moja žena čedna!” Uze pijetla, odnese ga u prodavnicu i zamolio prodavača da mu vrati novac. Prodavač na to reče: “Zašto

89

to radite? Ovaj pijetao vrijedi mnogo više od te sume novca i ja sam vam snizio cijenu. Budite sigurni da vas ne lažem. Sigurno vrijedi više.” Čovjek reče: “Ne, ja neću ovog pijetla.” Prodavač upita: “Zašto nećete?” “Šta se vas tiče zašto neću”, odgovori kupac. “Dok ne kažeš razlog, neću ti vratiti pare!”, reče prodavač. “Vratite mi manje nego što sam dao samo da završimo”, reče kupac. “Dok ne kažeš razlog, neću ti vratiti ništa. Reci istinu!”, reče prodavač. Kupac popusti: “Istina je da je moja žena jako čedna i izbjegava grijeh do te mjere da nije spremna čak ni pijetla držati u kući!” Prodavač odmah uze pijetla, vrati pare i reče: “Uzmi ove pare, ali znaj da je tvoja žena nevaljala žena. Da je ona čedna i da izbjegava gri-jeh, ne bi govorila to što govori. Tako pričaju one žene koje uopće nemaju čednosti jer se čedne žene ne pokrivaju i ne skrivaju od pijetla. Ona ti laže.”

DvOSMISLen gOvOR

Primjer čovjeka koji kaže da treba govoriti istinu čak i kada ona potpuno gubi svoj smisao i kada se zbog nje pro-lijeva more krvi sličan je ženi koja se pokriva pred pijetlom. Međutim, islam ovdje kaže još jednu i to veoma značajnu stvar: kako čovjekova duša ne bi navikla na laž, kada je pri-morana da je izgovori, treba onemogućiti laži da pristupi umu. Sve dok budeš imao drugi izlaz, ne možeš postupati ovako. Kao što sam već rekao, ne smije se miješati laž koja je u svrhu dobrobiti s laži koja je u svrhu koristi. Islamsko pravo kaže da se može slagati ondje gdje je zaista dobrobit i gdje će istina proizvesti mnoge smutnje i nedaće za društvo. Naprimjer, neprijateljski špijuni traže nezaštićene osobe idu-ći od kuće do kuće. Ako te upitaju gdje se oni nalaze, hoćeš li kazati ja sam čovjek koji uvijek govori istinu i moram im reći

90

gdje se nalaze? Ako tako postupiš, ti si zločinac a ne istino-ljubiv čovjek. Ondje gdje si primoran da zbog dobrobiti a ne zbog koristoljublja izgovoriš laž, kako ti um ne bi zastranio i naučio na tu izopačenost u tom trenutku pomisli na jednu a izgovori sasvim drugu stvar. Naprimjer, ako te upitaju, da li si ih vidio, ti reci: “Ne, nisam ih vidio”, ali pomisli na nešto drugo. Dopusti da u tom trenutku mislima prođe nešto dru-go. Nemoj um direktno suočiti s lažima da ne bi naučio na laž. Ovo nazivaju dvosmislen govor.

Zapovjednik vjernih prenosi da je Časni Poslanik, mir s njima, rekao:

ل �س�قيم اميان عبد حت �س�قيم �يلبه و ل �س�قيم �يلبه حت �س�قيم لسانه“Neće biti ispravno vjerovanje roba sve dok njegovo srce

ne bude ispravno, a srce njegovo neće biti ispravno sve dok mu jezik ne bude ispravan.”13

Međutim, neki ljudi stalno lažu i to nazivaju dvosmisle-nim govorom. Lično sam vidio takve ljude. To nije uredu i mi nemamo ništa s tim. Ja govorim zbilju stvari.

Ovo su bile neke zamjerke na Kantove stavove. Istovre-meno u njegovim stavovima ima veoma mnogo ispravnih elemenata.

13 Safinetu-l-Bihâr, sv. 2, str. 510; Nehdžu-l-belâga, govor 175, str. 567.