1

Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo

Kolegij: Opća povijest književnosti 2: Srednji vijek

Nastavnik: prof.dr. Dželilović, Muhamed

Studentica: Gadžo, Amina

Seminarski rad

Islamska eshatologija i Put Ljubavi u Božanstvenoj komediji

Sarajevo, 27. maja 2012. godine

2

Uvod

Putovanje na onaj svijet, kao traženje odgovora šta je to poslije smrti, važan je književni

motiv. Tako da je mnogo fantastičnih priča ispričano o tim, nama nepoznatim, svjetovima. Još

prije nove ere, od starog vijeka, imali smo “putnike“ koji su odlazili i pričali nam šta tamo

ima. A jedan od najvećih putnika je i Dante, koji je svojom izuzetnom sposobnošću

imaginacije izgradio potpun zagrobni svijet. Svijet kakav kršćanstvo do tad nije poznavalo.

No, u Danteovoj Božanstvenoj komediji, uočavaju se mnoge sličnosti sa islamskom

eshatologijom. Tako da su neki autori, ukazujući na to zajedništvo eshatoloških obrazaca,

dovodili u pitanje izvornost i autentičnost Danteovog djela.

Ali, pravu senzaciju među njima izazvalo je djelo španjolskog arabiste Miguela Asina

Palaciosa- La escatologia musulmana en la Divina Comedia, objavljena 1919.god. u

Madridu. Asin Palacios izlaže tezu, kako to prenosi Sinan Gudžević, da u Danteovoj slici

zagrobnoga svijeta postoje analogije sa muslimanskom eshatologijom, te da se može priznati

veza između Božanstvene komedije i onoga dijela muslimanske književnosti koja tematizira

zagrobni svijet. Danas je i dokazano da je Dante mogao doći do islamskih legendi koje su

ispričane o Noćnom putovanju poslanika Muhammeda(Isra i Miradž).

Ali, kako kaže Danijel Bučan,“u sferi književnosti veze i utjecaje valja tražiti ne toliko u

izravnom preuzimanju tema i motiva koliko u njihovom adaptiranju, u rekreaciji u novom

kulturnom kontekstu“.

U ovom radu smo ukazali na neke sličnosti nizom primjera, no to je ipak jedan mali dio. A

drugi dio rada govori o Putu Ljubavi u Božanstvenoj komediji. Ona je, zaista, potpuno

izgrađena na tom putu. Prebrojavanjem riječi ljubav, vidimo da se spominje veliki broj puta.

U Paklu se najmanje spominje, samo 7x, u Čistilištu je taj broj veći, pa iznosi 45x, dok

najveću dominaciju vidimo upravo u Raju-čak 104x. Raj je doista, najdominantnije izgrađen

na ljubavi. Zbrajanjem ovih cifara dobivamo broj 156. Ako saberemo cifre ovog broja da bi

dobili jednu cifru, dobit ćemo broj 3. To je broj koji se prožima imanentno kroz cijelu

Božanstvenu komediju jer predstavlja Sveto Trojstvo.

U radu smo pravili i paralelu sa sufijskim Putem Ljubavi, takođe kroz nizove primjera.

Ali sve je to samo jedan mali osvrt, jedan djelić, jer bi se o ovim temama mnogo moglo pisati.

3

Islamska eshatologija u Božanstvenoj komediji

“Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram

daleki, čiju smo okolinu blagoslolili, da bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On je

uistinu, Onaj koji čuje i vidi.“ (Kur'an, 17/1)

Ovaj ajet je bio vrlo inspirativan za mnoge islamske (arapske) autore i osnova velikog broja

tekstova sa eshatološkim temama i motivima. Posebno je inspirativan i poticajan bio za sufije

jer svaki sufija želi da doživi svoj osobni miradž – duhovni uspon i susret sa Bogom još na

ovom svijetu.

Upravo ti tekstovi su bili predmet iscrpnog istraživanja Asina Palaciosa koji je uvidio sličnost

mnogih elemenata Božanstvene komedije sa njima. A pored mnoštva tih književnih djela

poslužila su mu i djela arapsko-španjolskog mistika Muhyiddina ibn Arebija. Ibn Arebi je u

svom djelu “Mekkanska otkrovenja“ dao vrlo simbolične opise Raja i Pakla/ Džehennema i

Dženneta.

Od samog početka Božanstvene komedije možemo uočiti sličnosti sa Noćnim putovanjem

poslanika Muhameda. Muslimanska legenda priča o tome kako je poslanika Muhameda lik

koji mu se pokazao u snu poveo na visoku goru gdje je na nekoj visoravni ugledao strahotne

prizore mučenja. Pa u prvom poglavlju kaže:

“A kad me potom uzeo san, dođe mi odnekud melek Džebrail i u ovom mi se pokaza obličju:

lice mu bjelje od mlijeka ili snijega, a kose mu crvenije od korala jako crvenog. (...) Ruke mu

bijahu crvene kao plamen, a stopala i krila zelenija i blistavija od svakog smaragda. (...)

Obučen bijaše u bijelo ruho, bjelje od svega bijeloga. (...) I čim se spremi, krenuh prema

vratima svoje kuće, gdje me on čekaše, a ja mu se skrušeno poklonih.“

Put je prelazio jašući na čudnovatoj životinji po imenu Burak, kojoj između prvog i drugog

koraka bijaše toliko prostora koliko čovjek najdalje može svojim pogledom dosegnuti.

Na početku Božanstvene komedije Dante se nalazi u mračnoj šumi, takođe iz sna se budi i

ima vodiča – Vergilija: “Ja ne znam pravo kako tamo zađoh,

tako sam bio snom omamljen, kadno,

zalutavši, sa prave staze sađoh.“

Prepoznavši Vergilija skrušeno mu se predaje i pođe za njim. Bitna je razlika što je Danteova

mračna šuma simbol grijeha i griješenja i što je on “sa pravog puta skrenuo“, dok Muhamed

kreće na put potpuno čist od bilo kakvog grijeha. Melek mu je po Božijem naređenju, izaprao

grudi (srce) zem-zem vodom. Dok putuju i Muhamed i Dante stanovnici tih svjetova ne znaju

ko su oni, te ih njihovi vodiči stalno predstavljaju.

4

PAKAO/ DŽEHENNEM

“Kroz nas se ide u grad sviju muka,

kroz nas se ide gdje se vječno plače,

kroz nas se ide do propala puka...

ko uđe nek se kani svake nade.“ (III pjevanje, 1-3 i 9.stih)

“Gospodaru, podari mi ono što si mi obećao. Jer mnogobrojni su moji lanci i okovi, moje

vatre i vreline, moje bodlje i smradovi, moje patnje nesnošljive.“1

I Dante i Muhamed polaze na put noću. Dante svoje putovanje započinje “na pola našeg

životnog puta“, a to je dob u kojoj, prema hadisu Enesa b. Malika blaženi stupaju u

Raj/Džennet, i dob koja je istovjetna trajanju Isaova (Isusova) života.

Muhamed i vodič Džebrail penju se uz jednu visoravan i vide šest strašnih prizora mučenja.

Vodič Džebrail mu objašnjava zašto su kažnjeni, kao što i Danteov vodič njemu objašnjava

viđeno. I prva Danteova etapa je brdo:

“Al' kad sam stigo jednom brijegu na dno,

tamo gdje kraj je onoj bio drazi

što nagna stravu u srce mi jadno.“ (I pjevanje 13-15 stihovi)

Muhamed i Džebrail odlaze do hrama jerusalemskog (Bejtu-l-makdis), a onda dalje u

zagrobni svijet. To je zemaljsko putovanje u kojem vide patnje:

“Prvi je susret s muškarcima i ženama čije su razuzdane usne zašivene sve muške za ženske;

drugi je prizor muškaraca i žena ranjenih očiju i ušiju; treći su prizor žene obješene za noge u

koljenima; četvrti prizor su muškarci i žene obješeni za noge dok u strašnim mukama srču sa

zemlje vodu i blato(...) Kod svakog prizora Muhamed pita svog vidiča o razlogu za kaznu te u

odgovoru čuje da prvi ispaštaju zbog laži, drugi zbog grehota koje su počinili gledajući i

slušajući, treća je kazna o lošim majkama, a četvrta je kazna onima koji se nisu pridržavali

propisanoga posta.“(Liber Scale Machometi, str.154-155.)

Grešnik trpi muke srazmjerne svome grijehu, kao i kod Dantea. Opisi i patnje iz Pakla su jako

teški u oba primjera. U jednoj verziji Muhamedovog Noćnog putovanja kaže se da Muhamed

nije mogao izdržati više poslije prvog kruga. Sličnosti vidimo i u sljedećim primjerima:

“U džehennemu postoji sedam kapija koje su otvorene i osma koja je zatvorena i ne otvara se.

Ta osma kapija je zastor koji njegovim stanovnicima onemogućava viđenje Boga.“ (Ibn

Arebi, Mekkanska otkrovenja, str. 58)

Kod Dantea, stanovnici Pakla takođe ne mogu i neće nikada vidjeti Boga. A to je ujedno i

kazna grešnika prvog kruga. Njih tišti neuslišna/neutaživa želja da vide Boga.

U Muhamedovom noćnom putovanju u strašnim mukama srču sa zemlje vodu i blato oni

koji se nisu pridržavali propisanoga posta, tj. bili su proždrljivi. Kod Dantea u trećem krugu

Pakla proždrljivci su polegli u blatu i tuče ih kiša, snijeg, raščetvoruje ih Kerber:

1 To je glas Džehennema prema jednoj predaji( Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž)

5

“Prljava voda, snijeg, komadi grada

kroz onaj uzduh zamračeni liju

a zemlja smrti od sveg toga gada.“

Kerber zvijer ljuta, čudnija od sviju

grebe im kožu, raskida ih jadne.“

U Kur anu u 64. ajetu sure Sad Bog kaže:

“Eto, to je zaista istina, da će se stanovnici džehennema svađati.“

A kod Dantea, u 4. krugu, škrci i rasipnici se vrijeđaju pri susretu (svađaju) pri čemu kotrljaju

teške terete.

Asin navodi, prema jednoj islamskoj legendi, i to da melek, koji je čuvar Džehennema, otvara

vrata Pakla iz kojeg sukljaju smolast dim i oganj, kao i Haron u lll pjevanju Danteovog Pakla.

Asin tu vidi model po kojem je Dante izgradio grad Dis.

Islamska legenda opisuje prvi krug Pakla kao more ognja na obalama kojeg stoji vatreni grad

sa 70 000 vatrenih nastambi i 70 000 vatrenih mrtvačkih kovčega u kojima zmije dave tirane.

Tu vidimo sličnost sa Danteovom slikom krivovjernika koji su u 6.krugu pokopani u gorućim

grobovima:

“Neravan oblik groblja zemlja dala,

Tako tu strše rake zdesna, slijeva,

Samo na način strašniji iz tala.“

Zatim Muhammed nailazi na skupinu u kojih su stomaci bili poput kuća, i kad god bi neko od

njih uspio da ustane, odmah bi se strovalio. Džebrail mu je za njih rekao: “To su oni koji su se

hranili kamatom.“(Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž, str.37.)

Kod Dantea lihvari su u 7. krugu u 3. pojasu. I oni sjede, ali su pod vatrenom kišom:

“I ja se tako sam samcat uputim

po skrajnjem rubu toga sedmog kola

gdje sjedi svijet u žalostima ljutim.

iz očiju im lije...“

Možemo naći sličnosti i u primjeru sa stijenama. Muhammed vidi bika koji iz neke stijene (ili

kamena) izađe, pa pokušava da se vrati u nju, ali ne može. To je čovjek koji izrekne krupnu

riječ, pa je ne može povratiti.

A kod Dantea su simonisti u osmom krugu naglavice zabodeni u šuplje stijene.

Paralelizam postoji i između vratara, koji u islamskoj legendi raspoređuje grešnike i Minosa

koji to vrši u Paklu. Taj melek vratar se opisuje ovako:

“Ugledah jednoga uistinu velikog meleka koji bješe zasjeo na stolcu, a u rukama držaše jednu

ploču koja se protezaše od Istoka do na Zapad. Kad malko bolje odsmotrih, vidjeh kako melek

pogleda čas na onu ploču, a čas na svijet. I bijah jako zadivljen s načina na koji on služaše

Allahu, Gospodaru svome.“(Liber Scale Machometi, str.17.)

6

A opis Minosa kod Dantea je:

“Tu Minos, strašan, zubma režeć stoji,

na pragu ondje grijehe ispitiva,

sudi i šalje, repom pravdu kroji.“

Danteov prikaz Lucifera u Paklu gdje stoji do pola grudi okovan u led sličan je opisu jednog

meleka, ali i Ibn Arebijevom prikazu Iblisa. Dante u 34. pjevanju opisuje Lucifera:

“Car se tog bolnog carstva uvis diže

Od pola grudi, drugo led je krio...“

A u Liber Scale Machometi taj melek se opisuje ovako:

“Jedna polovina bijaše od vatre, a druga od snijega. Tako bijaše stvoren da vatra ne mogaše

istopiti snijeg niti snijeg mogaše ugasiti vatru.“

Ibn Arebi o Iblisu govori: “Iblisova, odnosno šejtanova patnja u džehennemu biće uzrokovana

džehennemskom hladnoćom, koja je suprotnost vatri od koje je šejtan stvoren. Njegovo

kažnjavanje će, dakle, biti hladnoćom.“ (Ibn Arebi, Mekkanska otkrovenja, str.62.)

Kažnjavanja u hladnoći nema u biblijskim predanjima, ovu su ideju razvili islamski teolozi u

IX st. Asin i shematski upoređuje izgled pakla kod Dantea i Ibn Arebija. Uočavaju se mnoge

sličnosti. Ibn Arebi opisuje Džehennem kao divovski bunar(sličan lijevku) smješten u

podzemlju Jeruzalema. On piše da u Džehennemu ima 100 dereka tj. stepenica naniže.

“Svaka stepenica u Džehennemu tj. paklu ima posebne stanovnike kojima od Božije srdžbe

pripada njima odgovarajuće stanje, oblik patnje i vrsta bolova.“( Ibn Arebi, Mekkanska

otkrovenja, str.64.)

Razlika je u tome što Ibn Arebi ima sedam krugova a Dante devet. On, takođe, kao i Dante,

spominje vodu (rijeku) kroz koju se prolazi i iza koje je čudo. “Vidio sam i pojedina mučilišta

na tom mjestu. Zatim sam bačen u vodu, kroz koju sam prošao, vidjevši pri tom čudo.“( Ibn

Arebi, Mekkanska otkrovenja, str.58.)

ČISTILIŠTE

“... O drugome carstvu ja ću pjeti,

gdje ljudska duša čistiti se stane

i vrijednom biva k nebu da poleti.“

Prema Asinovom mišljenju, pojam Čistilišta je bio nepoznat drevnoj kršćanskoj tradiciji. Na

zapadu se pojavio takođe pod islamskim uticajem. Kao i u Dantea, u nekim muslimanskim

predanjima Čistilište je brežuljak što stoji na razmeđi Džennneta i Džehennema, i iz njega se

može izaći tek pošto se čovjek pročisti u rijeci života.

“Ždrijelo se džehennemsko nalazi u središtu sedme zemlje i nalik je na ogroman bunar. A oko

ždrijela džehennemskoga nalazi se sedam mora vatre džehennemske, koja gori čudovišno, i ta

se mora sjedinjuju u jedno veliko more. U tome moru Allah daje da se kupaju i čiste duše

griješnika, onih koji se od njega udalje i niječu ga za svoga života. A on čini da se oni tako

7

muče sve do dana sudnjega. A poslije toga će im suditi prema zaslugama.“( Liber Scale

Machometi, str.102.)

U islamskoj tradiciji, u Čistilište se stiže prelazom preko uskog mosta – “Sirat ćuprije“, koja

je “tanja od dlake a oštrija od sablje“. Ona se nalazi iznad Džehennema i preko nje duše

prelaze lakše ili teže. A oni koji padnu završe u Džehennemu.

“Pa će iznad džehennema biti most jedan koji se zove Sirat. Dužina mu je tolika da bi je

čovjek mogao pješice preći za 500 godina.Oni koji budu vjere iskrene i tvrde, proći će. Ostali

će biti izranjavani onim kliještima i kukama gvozdenim, te će pasti u Džehennem, vatri na

muke.“(Liber Scale Machometi, str.114.)

Kod Dantea, sličnost sa Sirat-ćuprijom možemo naći u klizavom prijelazu u njegovom

Čistilištu:

“Vođ pođe sa monom po toj skritoj stazi

da u svijet bijeli vratimo se tuda,

te uzgor sta bez odmora da gazi

prvi, ja za njim dok ne vidjeh čuda

od lijepih stvari što se nebom gnijezde,

kroz okrugao otvor jedan, kuda

iziđosmo da ugledamo zvijezde.“

I u Čistilištu grešnik trpi kaznu srazmjernu njegovom grijehu ali su blaže. Što se duše više

približavaju Džennetu put je lakši i na kraju dolaze do divnog vrta. Taj vrt je smješten na vrhu

brežuljka Čistilišta i ne zna se je li zemaljski ili nije. “ A pokraj toga mosta ima jedno mjesto

Mardž Makfuf, što znači skrivena livada. I ta je livada duga 500 godina hoda, a toliko je

široka. Oni koji budu vjere iskrene i tvrde, proći će.“(Liber Scale Machometi, str.103.)

Pandan Dante ima u zemaljskom raju. A za Čistilište Dante kaže: “Taj brijeg je, reče, mučan ovdje niže,

al' onima što dalje uza nj. odu

sve lakše biva što su vrhu bliže.“

U opisima vrta i zemaljskog raja pojavljuju se isti motivi: mnoštvo cvijeća, mirisa, cvrkut

ptica...

“Zlato i srebro, drvo sjaja čista,

bjelilo, skerlet, čar indigo boje,

smaragd, što razbit svježe su blista,

nadmašila bi divna boja što je

s trave i cvijeća u tom dolu sjala,

ko veče što nad manjim stvarima stoje.“

Na kraju Danteovog puta u Čistilištu napušta ga Vergijlije, a dalje ga vodi Beatrice:

“Prije no oko sasvim bi na tragu,

po tajnoj moći, što se od nje rodi

ljubavi stare svu osjeti snagu.

8

Htjev reć Vergilu: 'I, zadnji ostaci

krvi u meni drhću ovih časa;

znadem: to stare ljubavi su znaci.'“

Danteov susret sa Beatricom je kao susret vjernika/blaženika sa njihovim nebeskim

vjerenicama (hurijama) u islamskim legendama. Hurije su u Kur'anu opisane u suri Rahman

(70-75 ajet):

U njima (džennetskim baščama) će biti ljepotice naravi divnih, - pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?!

hurija u šatorima skrivenih, - pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?! koje prije njih ni čovjek ni džin nije

dodirnuo, - pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?!

Beatrice se javi u oblaku cvijeća, a hurije se nalaze u vrtovima, na obalama rijeka Batinan. “A

njihova je ljepota takva da je niko ne bi umio opisati. Iz tijela im izbija takva svjetlost da je u

nju teže gledati nego u sunčevu.“(Liber Scale Machometi, str.56.)

Tu se završava i Muhamedovo i Danteovo zemaljsko putovanje. Dante biva pročišćen u rijeci

Eunoji, a prije toga u Leti. Sada slijedi uspinjanje na nebo i viđenje Boga.

“Čist i za uzlet spreman među zvijezde.“

RAJ/DŽENNET

“Sav Svemir puni slava Onog čija

ruka sve kreće te ponegdje krati

svoj puni sjaj, dok drugdje jače sija.“

Ovako počinje Danteov raj, a vidimo sličnost sa 1.ajetom sure Hašr: "Allaha slavi sve što je na

nebesima i što je na Zemlji, On je Silni i Mudri"

Nebesko putovanje (Miradž) Muhamed nastavlja uspinjući se na 7 nebesa dok ih je kod

Dantea 10. Tri dodatna neba – 8., 9. i empirej odgovaraju trima posljednjim etapama

Muhamedovog uzlaska na nebo. Muhamed i Džebrail se penju na nebesa i na svakom melek

nakon što čuje ko je sa Džebrailom otvori to nebo. Na svakom su neki od ranijih

poslanika(proroka) i mnogo meleka koji veličaju Boga.

Dante putuje sa Beatricom i uspinje se leteći, dobija krila. U šestom nebu oni nailaze na orla

čiji lik tvore svjetla radosnih duša i blaženika:

“Širnih se krila kaza ispred mene

lijep lik gdje pune slatke su miline

radosne duše bile prepletene:

sve bjehu nalik na drobne rubine

gdje zraka sunca tako žarko gori,

da njegov odjesv u mom oku sine.“

9

Ovdje je moguće vidjeti analogiju sa divovskim pijetlom što pjeva u slavu Božiju, a kojeg

sreću Muhamed i Džebrail:

“Taj melek imaše kosu vrlo dugu koja mu po plećima padaše, a krila imaše od boja

svakovrsnih a boje bijahu ljepše od svake koju je ikada ikoji čovjek vidio. I taj melek bijaše

stvoren u obličju pijetla i Allah mu bijaše pokazao čase kad valja molitvu moliti.“(Liber Scale

Machometi, str.20.)

Na sedmom nebu Dante vidi duše mislilaca koji se uspinju zlatnim ljestvama i silaze u tišini: “Tad boje zlata u kom zraka sjaše

ja ljestve uvis uspravljene spazih

što moja luč ih slijedit ne mogaše.

Još vidjeh da niz prečke blijesak slazi:

mišljah da svjetla sva što nebom sjaju

po onoj bjehu raspršena stazi.“

Vidimo veliku sličnost sa opisom ljestvi uz koje se penjao Muhamed kad je krenuo iz Hrama

jeruzalemskog:

“Pa mi pokaza jedne ljestve koje se spuštahu s prvog neba na zemlju gdje sam stajao. Te

ljestve bijahu stvar ljepša od svega što je oko ikad vidjelo. Prečage njihove bijahu evo ovako

načinjene: prva se viđaše da je od rubina, druga od smaragda, treća od presjajnog bisera, a

svaka sljedeća od dragog kamena, svaki obrađen shodno svojim svojstvima i urešen biserima i

suhim zlatom, a tako bogato da to nijedno srce ljudsko ne bi moglo pojmiti. Bijehu ljestve

obložene zelenom kadifom sjajnijom od smaragda. A sjajahu takvim sjajem da ih čovjek

jedva mogaše gledati.“(Liber Scale Machometi, str.16.)

U jednoj vjerodostojnoj predaji ovako se opisuje Muhamedov dolazak na sedmo nebo:

“Zatim smo uzdignuti ka sedmom nebu. Džebrail je tražio da se otvori, pa mu je rečeno: Ko

je? – on je rekao: - Džebrail. – Rečeno mu je: - A ko je s tobom? – On je rekao: - Muhamed. –

Rečeno mu je: - Zar mu je već upućeno poslanstvo? – On je rekao: - Da, upućeno mu je. –

Tad nam je otvoreno, a kad tamo – Ibrahim, naslonjen na Bejtu-l-ma'mur (melekska Kaba na

nebesima), u koji svakodnevno ulazi 70 000 meleka, koji se više ne vraćaju.“(Abdulhalim

Mahmud, Isra i Miradž, str. 32.)

A na osmom nebu opisuju se, u Liber Scale Machometi meleki koji su uz Božije prijestolje:

“Vidjeh da na nebu, ondje gdje je prijestolje, ima 70 000 povorki meleka, sve poredane jedna

iza druge. I te povorke neprestano hodahu krugom nebeskim te tako putem jedna drugu

sretahu. A pri susretu meleki pjevahu jače dižući glas pjevanja u hvalu Allaha toliko da ih sva

nebesa čujahu. “(str.41.)

Dante, na devetom nebu, takođe vidi anđeoske zborove. Ti zborovi anđela prave devet

ognjenih krugova i tako kruže oko presjajne Tačke (Boga): “Uz točku biješe ognjen kolut koji

tako se vrtje da gib brži nije

što oko svijeta najčešće se roji

10

I toga jedan drugi obavije,

a ovog treći, a trećeg četvrti,

četvrtog peti, petog šesti krije.“

Vidimo sličnosti u anđelima, povorkama i kruženju, u hvaljenju i pjevanju, redovima i

poretku. U vjerodostojim predajama navodi se da je na sedmom nebu Muhamed otišao i do

Sidretu-l-munteha: “Zatim sam otišao do Sidretu-l-munteha (nebeskog lotosa), čije lišće je

bilo kao slonove uši, a plodovi kao zemljani vrčevi. S obzirom da je Sidru, po Allahovom

emru, pokrivalo ono što je pokrivalo, niko od Allahovih stvorenja nije u stanju opisati njenu

ljepotu.“(Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž, str.32.)

Sidretu-l-munteha se spominje i u Kur'anu:

“Kod Sidretu-l-munteha kod kojeg je džennetsko prebivalište kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo.“ (En-

Nedžm 14., 15., 16.)

Iz više predaja saznajemo: “ Sidretu-l-munteha je stablo na sedmom nebu, čiji je korijen

čvrsto u džennetu, a grane ispod Božijeg prijestolja. To je krajnja granica znanja stvorenja.

Meleki ga prekrivaju poput prostirke od zlata, a njihov broj ne zna niko do Allah. U sredini

njegovoj je mekam Džebraila.“(M.Karahodžić, Knjiga o stvaranju, str.83.)

U Ibn Arebijevoj shemi Džehennnema nalazi se sedam krugova koji su sjedišta blaženika,

svrstanih po kategorijama. Tu je i veliko stablo.

Dante koncentrične krugove koji su sjedišta svetaca opisuje kao latice ruže: “Tu možeš vidjet da se svaka niže

prag po prag, kako ime zasebice

zovem, list po list iduć ružom niže.“ (XXXII, 13-15)

A nebesko stablo na šestom nebu na svojim granama nosi duše blaženika: “On počne: 'Usred te su pete krošnje

stabla što vidi od vrška i plode

sveđ nosi i ne gubi lisne nošnje,

blaženi dusi, koji, dok ne hode

u nebo, dolje bijehu slave jake,

da mogu Muze obilno da rode.'“

Na kraju oba Putnika dolaze do samog Božijeg prijestolja i do viđenja Boga. “Muhamed je

dospio do horizonta na kojem za Džibrila nije bilo mjesta, i uspeo se na nivo od svjetla na koji

Džebrail nije mogao stupiti, pa je Muhamed dospio u neposrednu Božansku blizinu bez

posrednika.“ (Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž, str.8.) Muhamed je vodio i razgovor sa

Bogom. On je vidio svog Gospodara: “Srce nije poreklo ono što je vidjelo.“ (Kur'an, 53/11.)

“Zatim se Silni, Gospodar nedokučive uzvišenosti približio, pa nadnio, i blizu njega

(Muhameda) koliko dva luka ili još bliže bio.“(Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž, str.8.)

U Liber Scale Machometi ovako se opisuje taj susret: “Te pođoh sve spomenute pregrade,

osim one načinjene od neizrecivosti Allahove. Toj pak, kad se prepreci primaknuh začuh po

drugi put glas kako mi isto govori: 'Približi se, o dragi Muhamede.' A kad čuh hvalu i pohvalu

koje mu sami Allah izreče, ja još malo zakoračih unaprijed i približih se toliko da između

mene i Njega ne bijaše više no koliko su dva izbačaja strijele s luka.

11

Dok tako hodih onim nebom ugledah Njegovo prijestolje, koje bijaše takvo da mi se činjaše

tako s nebom sjedinjeno, kao da su i nebo i ono prijestolje skupa od iste tvari stvoreni. I bijaše

to prijestolje od takvoga sjaja da to nikako ne bi umio iskazati. I sve što je Allah stvorio bijaše

u prijestolju rečenome, a cijelo sijaše sjajem sjanim od ikoje sjajne stvari što je ikada okom

viđeno.“ (str.38.)

A u jednoj drugoj verziji piše: “Muhamed vrhunac doseže putem što ga, kroz ocean svjetlosti

i brže od strijele i vjetra, dovodi do Božijeg prijestolja. Ta ga vizija svjetlosti najprije

zasljepljuje a potom, nagrađen vidom srca on duhovnim očima motri njezin izvor, ali gubi

moć sjećanja, pa tako i mogućnost opisa viđenoga.“

I naš pjesnik, Safvet- beg Bašagić, lijepo se izrazio o tom susretu u “Mevludu“:

“Do granice svoje i Refref kad dođe,

stade; a odatle sam Muhammed pođe

prema Svjetlu Koje svemu život daje,

gdje ništ ne postoji, ništa ne postaje,

gdje nema zvijezda, ne ima nebesa,

gdje nema vremena, prostora, tjelesa,

gdje nema početka, gdje ne ima kraja,

gdje se Beskonačnost sa Vječnošću spaja.

Tude je razgovor bez riječi teko:

i mnogo je čuo i mnogo je reko.“

Asin kao najsrodniju muslimansku paradigmu uzima, ipak Ibn Arebija. I on i Dante Božiju

veličinu i sjaj opisuju kao čistu, vječnu svjetlost, što je ideja na koju upozorava sveti Toma

Akvinski u djelima islamskih filozofa kao što su Al-Farabi, Ibn Sina i Ibn Rušd. O tome piše

Danijel Bučan:

“Tema božanske svjetlosti jedno je od općih mjesta islamske filozofije, teologije i mistike.

Prema islamskoj tradiciji moć božasnke svjetlosti tolika je da se smatra da duše blaženih,

pošto je smotrila, zbiljsku božansku bit, ostaje obasjana njezinom svjetlošću zanavijek; Dante

pak (Raj, XXXI, 19-24) govori o tome da mnoštvo blaženika što stajahu između Boga i

svijeta nebesa nije priječilo pogled, jer božansko svjetlo prožima sve u svemiru sukladno

zasluzi, i ništa tom svjetlu nije prepreka.“

U islamskoj tradiciji nakon što duša spozna božansku bit, ostaje obasjana tom svjetlošću

zauvijek. Dante govori o tome da se blaženima nije priječio pogled gore, a nije se ni

umanjivao Božiji sjaj. “I premda su se mnogobrojni djeli

između Višnjeg i cvijeta da lete,

ni pogleda ni sjaja nisu smjeli;

jer svjetlo se božasnko ispreplete

kroz cio svemir koilko je vrijedan,

i ne može ga ništa da omete.“

12

Asin Palacios smatra da je islamski uticaj na Dantea i njegovu koncepciju Božanstvene

komedije dvojak: izravni i posredni.

Izravni uticaj jeste u elementima koji nisu postojali u kršćanskoj eshatološkoj tradiciji, a

prisutni su u Božanstvenoj komediji. Posredni uticaj se odnosi na one elemente koji su iz

islamske tradicije preuzeti u kršćanstvu prije njega, odnosno koji su bili prodrli ranije.

Ako je Dante toliko toga preuzeo iz Muhamedovog putovanja (Isre i Miradža), onda je sam

njegov odnos prema Muhamedu vrlo okrutan. Nije razumljivo zašto ga, kao prvo, uopće

spominje, a kao drugo, zašto ga opisuje najgorim i najponiženijim opisima koji postoje u

Božanstvenoj komediji, i pri tom ga stavlja u 9. jarugu 8. kruga. Dakle, gotovo u samo dno

Pakla?!

Put Ljubavi u Božanstvenoj komediji

Ako si izgubio srce,

na Putu Ljubavi,

potrči mi bez oklijevanja,

jer ja sam nevidljiva utvrda.

(Rumi, Diwan-i-Shams-i Tabrizi, 17925)

Ako posmatramo Božanstvenu komediju kao Put Ljubavi kojim Dante dolazi do Boga, onda

ćemo uočiti i neka drugačija značenja i simboliku ovog djela. Prepoznat ćemo i to da nije

samo Dante putnik tog puta, već da je to i Beatrice. Tako da možemo pratiti i Danteov i

Beatricin put. Beatrice je ujedno i Ljubav i Zaljubljenik. Ona predstavlja Danteovu prvu

ljubav zbog koje je i ispjevao Božanstvenu komediju . Uradio je to, dakle , iz ljubavi prema

njoj. Dok je, opet, ona njega izbavila iz griješenja u koje je zapao, a to je sigurno uradila

upravo iz ljubavi. No, Beatrice je i Zaljubljenik u Boga i ona se utapa u Njegovo biće, nakon

čega nestaje. Danteova dvojaka uloga je u tome da je on i Putnik i onaj koji taj put ispisuje2. A

Muhamed je Vodič i Vođeni. Njega na put vodi Džebrail, ali je on vodič svom

ummetu/muslimanima. “Stoga znaj da je Muhamed vodič. Bog veli:“Sve dok neko ne dođe

Muhamedu, ne može doći Nama.“(W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.150.)

Sa aspekta Puta ljubavi, uloga vodiča u Božanstvenoj komediji je malo drugačija. Sada vodiča

možemo uporediti sa sufijskim šejhom. Na put Ljubavi, na mistični put spoznaje ne može se

ići bez vodiča, bez šejha. Vodič sada upućuje putnika/učenika i vodi ga kroz različite stepene

gdje doživljava različita iskustva sve do konačnog cilja kada ga napušta i kad putnik sam

doživi sjedinjenje s Bogom.

Vergilije kao simbol (raz)uma može da ga vodi samo do određenog stepena, a dalje ga

predaje Beatrici jer se do Boga dolazi Ljubavlju. “Um je zbilja sa brojnim dimenzijama, od

kojih su one niže iznutra povezane sa jastvom, ali su one više od iste supstance kao i meleki.

Čovjek mora nastojati prevladati svoj djelomični um, koji je prevladan jastvom. On mora

tragati za uputom Univerzalnog Uma.“ (W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.254.)

Vergilije je upravo Univerzalni Um koji vodi Dantea, ali je on ograničen. To ograničenje

vidimo i u primjerima Džebraila. On je bio Muhamedov vodič i predstavlja utjelovljenje

Univerzalnog Uma, koji je “jedini bio kadar odvesti ga do Lotosa Krajnje Granice na

2 Dante je takođe i Ljubav i Zaljubljenik. Ljubav je i Božija i Beatricina, a Zaljubljenik je prvo u nju, a onda u Boga.

13

najudaljenijem obodu sedme sfere. Kada su njih dvojica dosegnuli tu tačku, Džebrail je kazao

Muhamedu da on ne može ići dalje, a da mu krila ne sagore. Tako je Muhamed posljednje

postaje prešao sam.“ (W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.255.)

A u “Mevludu“ Sulejmana Čelebija o tome piše:

“Dalje hodit ja ne smijem od Boga,

ovdje ostat, emer mi je od Njega.

Ako zehru jednu dalje iskočim,

treba potlje ja u vatri da gorim.“

“Pošto ljubav uzrokuje čovjekovo iščeznuće i opstajanje, ona transcendira um na koji se, sa

ovog stajališta motrenja, gleda kao na zapreku na putu Ljubavi.“ (W.C.Chittick, Sufijski Put

Ljubavi, str.255.)

Dantea ne može dalje voditi Vergilije jer “on nije ništa manje doli nužna priprava za ljubav i

čovjekov vodič do kapije Božijeg svetilišta, kao što je Džebrail bio nužni vodič Muhamedu na

Miradžu.“ (W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.255.)

Muhamed dalje ide sam, dok Dantea vodi Beatrice, koja je, kako smo već rekli: Ljubav i

Zaljubljenik.

“Ako (raz)um nije sposoban shvatiti Boga, ljubav Ga može doseći i imati iskustvo njegove

prisutnosti.“ (B.Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, str.123.)

Dante više ne treba Vergilijeve savjete; on je sada sam gospodar svoje volje, očišćen od

grijeha. Zato ga Vergilije vjenča krunom i mitrom kao znacima vrhunske i duhovne vlasti.

Kada dolazi Beatrice, Dante osjeća da je ona njegova stara ljubav (još od devete godine): “Prije no oko sasvim bi na tragu,

po tajnoj noći, što se od nje rodi,

ljubavi...“

Ona ga prekorava za griješenje, pa Dante kaže: “Ugledah ženu, što mi se ukaza

prije pod velom arideoške slave

gdje uprije oči u me.“

Dante se potom ispovijeda, a Beatrice ga opet prekorava, gledajući je kaje se i dolazi do

spoznaje: “Sada me stade kopriva da žari

kajanja, te zamrzih iz svih sila

baš nekoć najprivlačnije mi stavri.

spoznaja mi je tako srce pila

da padoh svladan; što se sa mnom steče

to znade ona što je uzrok bila.“

Tu je vrhunac u kojem se Dante i očistio. Dolazi do gubljenja svijesti. Beatrice prestaje biti

ljubav u nekadašnjem smislu i sada je predstavljena samo kao Zaljubljenik. A Dante prestaje

biti zaljubljen u nju kako je nekoć bio. On je sada potpuno očišćen (i nakon čišćenja u

rijekama) kao što je i njegova ljubav potpuno čista, te zajedno sa njom kreće na put ka Bogu –

sada Jedinoj Ljubavi. Sufijka Rabija je smatrala da grijeh najviše šteti duši jer biva uzrokom

14

razdvajanja duše i Ljubljenoga. (B.Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, str. 67.)

Pa tako je i Dante zbog griješenja bio odvojen, a nakon očišćenja doći će do tog sjedinjenja.

A tome svjedoče sljedeći stihovi: “Sva zagledana Beatrice staja

u vječne kruge, a ja gled oborih

ozgo i na njoj oči sad napajah.

Gledajuć nju u sebi se pretvorih

ko Glauko kad kušav travu svjema

bozima morskim sudrugom se stvori.

Za nadljudsko to stanje riječi nema,

stog nek je primjer dovoljan da znaju

kojima milost to iskustvo sprema.

Bjeh li tek s onim što stvori na kraju,

Ljubavi, ti znaš, što me gore diže

svjetlošću svojom i vladaš u raju.“

Raj je potpuno izrađen na ljubavi, pa je čak i kretanje nebeskih sfera proizvedeno ljubavlju

prema željenome Bogu. Dante govori kako ga je Beatrice dovela do istine: “Sunce što prije ljubavlju mi zgrija

grudi, sad učeć i poričuć stvori

da divni lik mi istine rasija.“

Ovdje i vidimo njihov sadašnji odnos. Ona je sada vodič do potpune spoznaje. On joj se

potom obraća ovako: “O ljubo prvog Ljubavnika, začeh,

božice, koje besjede me pale

i griju sve me oživljujuć jače. “

Što govori o njenoj veličini, a onda zbog njenog pogleda (očiju punih iskrene ljubavi) skoro

svijest izgubi. Tada mu Beatrice objašnjava: “Ako ti plamtim u ljubavnom žaru

van one mjere što je zemlja sviče,

te moć tvog oka podliježe tom čaru,

ne čudi se, jer to iz zrenja niče

savršenog, što, kako dobro shvati,

u shvaćenom se dobru dalje niče.“

To dakle, proizilazi iz savršenog, nezamućenog gledanja Boga. Čovjekova ljubav, kako piše

Chittick, može se dijeliti na 2 vrste: istinska ljubav ili ljubav prema Bogu i izvedena ljubav ili

ljubav prema nečemu drugom3. Ali, kod bližeg ispitivanja može se uočiti kako je svaka

ljubav, zapravo, ljubav prema Bogu, jer sve što postoji predstavlja Njegov odraz ili sjenu. No,

pošto se ljubav prema drugome mimo Boga izvodi iz ljubavi prema Njemu, ona tad, u

konačnici, vodi ka Njemu.

Upravo tako Beatrice Dantea vodi Bogu. Dante sve više napreduje na tom putu, Putu Ljubavi

prema Bogu dok se sve više oslobađa Beatrice. Pa tako, već na četvrtom nebu izriče sljedeće

stihove:

3 Kod Dantea- ljubav prema Beatrice

15

“Još smrtnog srca tako spremnog ne bi

na pobožnost, ni duše tako rade

predat se Bogu posve, ko u sebi

Što bijah ja, kad ona zborit stade;

svom ljubavlju spram njega se ražarih,

te Beatrice u zaborav pade.“

Na šestom nebu Beatrice obećava Danteu zagovor kod Boga, a on potom vidi ljubav koju nije

mogao opisati, a ni sjetiti se: “Okrenuh se za ljuven prošaptajem

utjehe moje: a sre svete zjene

kakavu tad ljubav vidjeh – ovdje stajem;

Ne zato što će govor izdat mene,

nego ni pamet ne može obnovit

toliko, ako drugi je ne krene.“

Na sedmom nebu prilazi mu jedna duša i govori: “Vidim ti znak što s ljubavi se diže.“ A

potom mu Beatrice odgovara na neka pitanja i govori o sebi: “Tad odgovori ljubav iz nutrine:

'božanska svjetlost, vrhu mene pružena,

kroz ovu gdje sam zatvorena sine,

i kad s mojim viđenjem je združena,

njena me krepost vrhu mene vlači,

da Višnji Bitak vidim gdje je mužena.'“

Odnosno, to znači:

“Božanska svjetlost prodire kroz ovu svjetlost oko mene, pa me nadahnuće uzdiže da mogu

pojmiti Boga u viziji kao izvor svjetlosti. Koliko pojmim Boga, toliko mi je jaka

svjetlost.“(Božanstvena komedija, str.710.)

Često se gubi u zanosima i ne zna da li voli još Beatrice. Iako Dante napreduje, Beatrice mu je

još neophodna. Na osmom nebu Beatrice mu upućuje jednu kritiku jer je njoj potrčao u okrilje

kad ga je obeznanila vika i jedan krik:

“Zar ne znaš da si ti u nebu – reče -

zar ne znaš da je nebo sveto cijelo,

i da se ovo gorljivošću steče?“

Ali ipak, Beatrice sve više priprema Dantea. Pa tako moli i sv. Petra da ga ispita o vjeri: “Ljubavlju, nadom i vjerom da l' bridi,

nije ti skrito, jer tvoj pogled zori

gdje svaka stvar se naslikana vidi.“

Dante na jedno pitanje odgovara predivnim stihovima: “Odgovaram ti: vjerujem u Boga

jednog i vječnog, što sve nebo kreće,

nekrenut, s ljubavi i htijenja svoga.“

Beatrice ga gorljivo sluša i odobrava. Kad Dantea ispituje sv. Ivan, on objašnjava da su

najveći filozofi i njihova učenja zaslužni za takvu ljubav u njemu:

“Bog je Dobro od kojeg potječe sva radost rajskih dvora. Proučavanjem Aristotela, prema

kojemu volimo ono što je dobro, Boga treba najviše voljeti jer On je najviše dobro, a prema

16

Svetome pismu, Boga valja ljubiti iznad vega. Dakle, naš um mora težiti k Bogu, ako je

shvatio istinu na kojoj se temelji dokaz za to. Sva ostala dobra samo su djelić Božije dobrote,

pa ih valja razmjerno manje ljubiti.“(Božanstvena komedija, str.717.)

Zatim dalje reda izvore svoje ljubavi:

“Postojanje svijeta i njega na njemu; smrt Kristova zbog čovjekova spasenja; raj kojemu se

vjernik nada; proročanstva i obećanja od živoga Boga.“(Božanstvena komedija, str.717.)

Adam vidi Danteovu želju u Bogu u kojem se sve zrcali, a Njega ništa ne može odraziti

(shvatiti): “Jer je u pravom zrcalu imadem

koje u sebi svemu odraz pravi

a ništa sobom odraz da mu dade.“

“Dok u sufizmu bit božanskog Načela ili Zbilje se odražava različito u ogledalima nerazumne

i u ogledalu razumne naravi božasnkog stvorenja. Tako u izvanskoj prirodi svijeta Zbilja se

odražava kao odraz ili odslik, dok se u ogledalu razumne naravi stvorenja ona odražava kao

istinska Zbilja ili autentična bit.“(B.Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, str.99.)

Dante potom stiže u posljednje nebo, tzv. prvo pokretno: “Priroda svijeta, po kojoj se mače

sve naokolo, a sredina stoji,

tu ko u svom se ishodištu zače;

Tom nebu ništa drugo ne postoji

do uma Božijeg, gdje se ljubav žeže

što vrti ga i moć što s njega se roji.“

Ovo se nebo ne nalazi ni u čemu drugom, osim u Bogu, odnosno u empireju, odakle dolazi

ljubav po kojoj se ono kreće i snaga koju ono prenosi na ostala nebesa. Ljubav i svjetlo

obuhvaćaju to nebo, kao što ono obuhvaća sva ostala nebesa.

Tu Dante objašnjava poredak:

“A moraš znati da se svi vesele

Koliko pogled istinu im shvati

U kojoj smiraj razumi svi žele.

Iz ovoga se može sagledati

da blaženom je bivstvu temelj zrenje,

a nije ljubav što ga poslije prati.“

Odnosno:“Blaženstvo dolazi od viđenja Boga, a ljubav slijedi poslije spoznaje kroz viđenje, a

viđenje je dar Milosti Božije i zasluga naše dobre volje. To se sve jasnije uočava što se više

penjemo po nebesima. Dok još nije bilo vremena i prostora Božija ljubav je po svojoj želji

stvorila druga stvorenja, ne zato da bi od toga imala koristi, jer je sama po sebi savršena, nego

zato da odsjaji njezine svjetlosti (dakle stvorenja) spoznaju svoje opstojanje i

radost.“(Božanstvena komedija, str.721. i 723.)

17

Prije nego su ušli u Empirej Dante opisuje Beatricinu ljepotu, ali je nemoćan:

“Da sve se zbere što se o njoj sriče

dosad i bude samo jedna hvala,

malo bi bilo svrsi ove priče.

Ljepota koju vidjeh nije stala

samo svrh nas, već vjerujem po svema

da tek se Tvorcu sva uživat dala.“

To je čas najveće Beatricine ljepote. . Ona mu govori:

“Mi smo izašli iz tijela

silnog u nebo što je svjetlost čista:

svjetlost od uma, u ljubavi cijela;

ljubav od dobra, u radosti svuda;

radost vrh svake slasti što se pela.“

Dante nakon toga u njenom glasu osjeća da će ga uskoro ostaviti.Čim je Dante čuo posljednje

riječi, osjetio je da mu raste snaga, tj. da mu moć spoznaje postaje sve veća, tako da nije

moglo biti toliko jake svjetlosti koja bi mu zaslijepila oči. Beatrice mu govori da tek poslije

ojačenja duha smije stupiti pred Boga.

Odnosno kako Rumi o tome govori: “Dok god i jedna trunčica ljubavi prema sebi samome

ostaje, On neće pokazati Lice Svoje; ti nećeš biti vrijedan sjedinjenja s Njim, i On ti neće

dozvoliti pristupa. Ti moraš sebe i svijet potpuno zatajiti i biti neprijatelj svog vlastitog jastva.

Stoga, kada naša religija počiva u srcu jedne osobe, ona upravo tamo ostaje dok ne odvede

njeno srce Bogu i ne odvoji je od svega nevrijednoga.“

Dante potom izriče sljedeće stihove: “O sjaju Božiji, po kojemu vidjeh,

istinog carstva uzvišena slavlja,

snage mi daj da reknem kako vidjeh

Svjetlo je gore što vidljivim javlja

svog Stvoritelja ispred onog stvora

kom samo pogled u nj. smirenje spravlja.“

Tri puta ponovljena rima vidjeh ima posebnu snagu: izražava ponos zbog povlaštenja stanja i

ujedno svijest o mističnoj kvaliteti ovog transcedentnog viđenja.Beatricu zamjenjuje sveti

Bernard, a ona iščezava: “Zaiskah jedno, drugo mi se poda:

ja Beatricu vidjeti se nadah,

a vidjeh starca s haljom slavna roda.

I pogledaš li gore u krug treći

od gornjeg praga, opet ćeš je zreti

na zasluženom prijestolju u sreći.“

18

Ona je u sreći tj. excessus mentis: velika radost kojom se nagrađuje onoga ko uroni u žar

kontemplacije.

Rumi kaže: “Ljubav je buktinja koja, kada se zapali; osim Voljenog sve drugo sagori.“ To se i

desilo Beatrici, koja se još samo jednom osmjehnula. Ona je otišla svome Voljenome. Na

kraju dolazi i do Danteovog spoznanja i viđenja Boga. U mističkom zanosu on to doživljava i

ne može više ponoviti. Nestaje vizije i pomaganja. Nije mu dano da je obnovi, ali je njegov

duh uzvišen među blažene istom onom Ljubavlju što kreće svemir:

“Visoku maštu izda tu umijeće;

al pogna želju i volju da jezde,

kao što kotač jednako se kreće,

Ljubav što giba sunce i sve zvijezde.“

U islamu “Božija Ljubav prema očitoj skrivenoj Riznici kroz vjerovjesnike i prijatelje Božije

je bila poticajna snaga u Njegovom stvaranju univerzuma. Svako kretanje i djelovanje ishode

iz te izvorne Ljubavi.“(W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.229.)

“Mistika u kršćanskoj tradiciji je prije svega, dar Božiji. Ona pretpostavlja vjeru, smješta se u

bit žive vjere, uronjena je u ljubav i oblikovana njome.“(B.Durmišević, Ljubav kao princip

spoznaje, str.119.)

U evanđelju po Ivanu piše: “Bog je ljubav: ko ostaje u ljubavi ostaje u Bogu i Bog u

njemu.“(1 Iv 4.16)

“Jedinstvo s Bogom jeste vrhunac mističkog života, dar Božiji kojem se čovjek otvara iz sveg

srca. On tada doseže čistu mudrost. 'Duša vezana uz nepokvarljivog zaručnika posjeduje

ljubav istinske mudrosti koja je Bog.' Ove riječi ilustriraju vrhunac mistike Grgura iz Nise,

kojeg kršćanska predaja smatra začetnikom mističke teologije.“(B. Durmišević, Ljubav kao

princip spoznaje, str.126-127.)

Tako i Dante dolazi do jedinstva s Bogom u kojem mu se ukazuje Trojstvo božansko, tri

osobe jednake među sobom, a različitih svojstava. Sin proistječe od Oca, od njeg se zrcali kao

duga od duge, a od Oca i Sina zajedno i jednako javlja se Duh Sveti.

19

Zaključak

Mnoge su sličnosti islamske eshatologije i Danteove koncepcije Božanstvene komedije.

Naveli smo samo neke primjere, a te povezanosti su mnogo veće. Asin P. je obradio sve te

detalje u svojoj knjizi. Danas, zaista, postoje dokazi koji upućuju na to da je Dante mogao

doći u dodir sa takvim islamskim tekstovima.

Islamskih legendi o Miradžu je mnogo i neke nisu vjerodostojne, ali u svima vidimo sličnosti,

kao i elemente koje je Dante preuzeo. Zbog tog velikog broja i neautentičnih predaja, legende

ponekad dolaze u kontradikciju. No, to nama nije bitno jer su ti tekstovi nastali na jednoj ideji,

povodom jednog događaja i nastali su prije Dantea. Pa ih, stoga, promatramo samo kao

Danteovo izvorište, i inspiraciju za stvaranje književsnog djela. U samom djelu, naravno da

vidimo Danteovo umijeće i fantastične stihove.

Važno je ukazati na bitnu razliku u putovanju Muhameda i Dantea. Muhamed je čist od

svakog grijeha i njegov put je ukazivanje njemu najveće počasti kao stvorenju zbog kojeg je

Bog stvorio cijeli svijet, iz ljubavi prema Muhamedu. A svrha Miradža je bila viđenje Boga,

kako Rumi kaže: “Svrha Miradža bila je vidjeti Allaha; usput je Pejgamber vidio Arš i

meleke.“

“Ako je Adem izašao iz Dženneta zbog svoje grešnosti, onda je Muhamed otišao na Miradž

zbog svoje pokornosti, kao ravnotežu ljudske grešne prirode postigao čistotu.“ (Naida

Rebronja, Islamska simbolika u djelu “Noćno putovanje poslanika Muhammeda“, str.3.)

Dok, Dante, ide na put jer je zapao u grijeh, o čemu govori i u 30. pjevanju čistilišta: “Pa krivom stazom pođe da se bije

za slikama što lažna dobra mnoga

obećaju, al' vjerovat im nije.

Za viđenja zaludu moljah Boga

kojima zvah ga u snu i nako;

tako mu malo bijaše do toga.“

Njegov put je očišćenje, a onda tek dolazi viđenje Boga i spoznaja.

Put Ljubavi kojim se dolazi do Boga je postojao i u srednjevjekovnom kršćanstvu.

“Mistici srednjeg vijeka, pod Plotinovim utjecajem, stavili su naglasak na ujedinjenje s

Bogom po ljubavi. Kada se duša nadvije nad samu sebe nema posrednika između nje i Boga.

Ona prima svjetlo koje joj osvjetljava tamu, i u koje ona ponire. Ona ovdje ništa ne vidi, ništa

ne prepoznaje. Uronjena je u bezdan ljubavi i božanstva, ljubavi koja ju preobražava. Duša se

na ovoj razini povezuje s vlastitim korjenima božanskoga reda.

Tako mistika srednjevjekovnog kršćanstva, na Zapadu, kao i na Istoku, prakticira sjedinjenje s

Bogom ljubavlju kojom upravlja molitva.“(B.Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje,

str.130. i 135.)

To sve možemo pronaći kod Dantea. Čak i molitve koje se u Raju izriču, od anđela, nekog

drugog ili samog Dantea, u Liber Scale Machometi, u 49. poglavlju se govori o tome da je

najveća spoznaja, spoznaja srcem i kada ga Bog poziva da mu se približi daje mu da vidi

srcem, a zatim da mu se još približi i daje mu svu nauku.

20

I u islmskoj tradiciji Bog je izvorište sve ljubavi. “Ljubav u Rumijevu mišljenju, potpuno

preovlađuje i određuje unutarnja i 'psihološka' stanja. Sufijin Voljeni transcendira ne samo

ovaj svijet, nego i budući svijet i sve što mi možemo pojmiti ili zamisliti.“(W.C.Chittick,

Sufijski Put Ljubavi, str.225.)

Dakle,“ u mističkoj tradiciji islama ljubav/Ljubav po svojoj suštini transcendira sva određenja

i prethodi kako onome Kojega se voli tako i onome koji voli.“(B.Durmišević, Ljubav kao

princip spoznaje, str.30.)

U Božanstvenoj komediji možemo uočiti ispreplitanje islamske i kršćanske tradicije koju

veliki pjesnik uokviruje u očaravajuće umjetničko ruho i ljepotu stiha. Mnogi njegovi stihovi

su i vrlo inspirativni za naše lično putovanje ka Bogu i jačanje ljubavi prema Njemu. Upravo

zato su njegove stihove znali citirati i svećenici na misama. Iako je od strane Crkve bio

ekskomuniciran, dao je veliki doprinos njenom učenju i izgradnji kršćanske eshatologije.

Sve ove sličnosti islama i kršćanstva svjedoče nam isto Izvorište.

A Božanstvena komedija će ostati djelo iz kojeg ćemo uvijek nešto novo otkrivati i čitati je sa

sve više ljubavi. Na kraju možemo završiti Rumijevim stihovima:

“Ustajte zaljubljeni, vrijeme je da oko napusti

ovaj svijet

A ti, srce, prema svojoj jedinoj ljubavi pođi,

A ti prijatelju, poleti prema svome prijatelju.“

21

LITERATURA

1. Abdulhalim Mahmud, Isra i Miadž, El- Kalem, Sarajevo, 1995.

2. Behija Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.

3. Dante Alighieri, Božanstvena komedija, Globus media, Zagreb, 2004.

4. Ibn Arebi, Mekkanska otkrovenja II, Bemust, arajevo, 2007.

5. Liber Scale Machometi, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 2007.

6. Mate Zorić, Božanstvena komedija i druga djela, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

7. Mehmed Karahodžić, Knjiga o stvaranju, Bemust, Sarajevo, 2003.

8. Naida Rebronja, Islamska simbolika u djelu „Noćno putovanje poslanika

Muhammeda“, objavljeno u Almanah, 43-44, Podgorica, 2009, str. 311-320

9. Safvet- beg Bašagić, Pjesme, prepjevi, drame, Preporod, Sarajevo, 1999.

10. William C. Chittick, Sufijski Put Ljubavi, Ibn Sina, Sarajevo, 2005.