Islamska Filozofija 2

8/14/2019 Islamska Filozofija 2

1/154

ISLAMSKA FILOZOFIJA 2

1


2/154

MISBAH Y AZDI

2

Izdava Fondacija Mulla SadraU Bosni i Hercegovini

Za izdava aMohammad Reza Peysepar

Prevodilac:Ibrahim Avdi

RedaktorArmin Hadrovi

LektorHfz. Ensar Karaman

KorektorSubha Ali

Likovno oblikovanje i DTPLukman Avdi


3/154


3

Misbah Yazdi

Islamska filozofija 2P RIJEVOD S ENGLESKOG

Ibrahim Avdi

Sarajevo 2005


4/154

MISBAH Y AZDI

4


5/154


5

Trei dio

ONTOLOGIJA


6/154

MISBAH Y AZDI

6


7/154


7

Lekcija 21

UVOD U NAUKU O BITKU (ONTOLOGIJU)

Uvod u lekcijuU prvom dijelu ove knjige bavili smo se historijatom filozo

misli, gdje smo iznijeli naputke o filozofskoj terminologiji kao i kraspravu o vezi izmeu filozofije, drugih nauka i gnosticizma (irfn).Ovaj dio knjige okonali smo poentom o nunoj potrebi i vanostfilozofskog istraivanja.

U drugom dijelu, koji se ticao epistemologije, cilj je bio odulogu razuma i iskustva u formiranju predodbi (tasawurijat ), kao injihovih veza sa odgovarajuim objektima. Cilj ovog postupka jeustanovljavanjevrijednosti znanja, gdje je pokazano da je intelektkadar rijeiti filozofske i metafizike probleme.

U ovom treem dijelu pozabavitemo se Bogom datom moirasu ivanja, jednom od najveih Boanskih riznica, kojom smo kadriproniknuti u metafizike probleme. Za metafiziku se inae kae da je

majka svih naukai da su u njoj pohranjeni kljuevi najvanijih tajni izagonetki s kojima seovjek suoava u ivotu najsudbonosnijihpitanja koja imaju uticaj na ljudsku sudbinu, a tiu se vjene sree ilinesree.

Ovdje emo se pozabaviti pitanjem zbilje (haqiqah) egzistencije(wud d ), nainom na koji se ona manifestuje kao i relacijama kojeegistenti (mewd d ) uspostavljaju meusobno. No prije ove diskusijemorat emo dati neka pojanjenja pojmova (mef him) i njihovih

objekata (misdaq), rijei i njihovih znaenja te jo nekih pitanja koja suu vezi sa ovim.

Upozorenja u vezi sa pojmomJasno je da uposlenost intelekta podrazumijeva rad

odgovarajuim pojmovima. Pojmovi su one neizbjene alatke miljenkoje se moraju koristiti kada god neko pokrene svoje misaorazumske mehanizme.ak kada se i neposredno znanje (ilme huzuri)


8/154

MISBAH Y AZDI

8

stavi u funkciju promiljanja, i ono se mora oitovati kroz umskepojmove koji su proizali iz njega. Kada ukazujemo na stvarnu'ajni)egzistenciju u vanjskom svijetu, a umsku panju usmjerimo pronome to lei iza nje, mi tada koristimostvarne i objektivnepojmovekoji igraju ulogu ogledala, znakova ili simbola stvarnih zbilja.

Sve upotrebe pojmova u promiljanju i rezonovanju nisu iRazlike u njihovoj upotrebi proizlaze iz sutinskih razlika sapojmova. Naprimjer, postoji jasna razlika izmeu tastvenih(mahijjetskih), filozofskih i logikih pojmova. Svaka od ovih vrstamora biti dalje specificirana u posebnoj naunoj grani jer se razlike upojmovima tiu karakteristika njihove razliite upotrebe i naina na

koji im um pristupa. Primjera radi, pojamuniverzalnost ne moe sepoistovijetiti sa ogledalom ili znakom neeg objektivnog (haredi)1 istvarnog jer su objektivne stvari uvijek egzistenti koji se javljapojedinanoj formi. Stoga je nemogue osobine univerzalnostiprimijeniti na objektivne egzistente jer se, shodno reenom, uvijekmoe kazati: Egzistencija je jednaka pojedina nom. Stoga,nemogunost tretiranja univerzalnosti neim poput ogledala ili znakaneeg objektivnog spada u sutinsku odliku ovog pojma i on se

svih drugih logikih pojmova moe koristiti samo za druge umskpojmove. Filozofski i tastveni pojmovi, pak, mogu se koristitopisivanje objektivnih stvari.

U raspravi o epistemologiji pojmove smo podijelili na univerzapartikularne. Svaki partikularni pojam je svojevrsno ogledalopartikularne individue i nemoan je ita opisati osim svoju vlastituindividuu. Nasuprot njemu, univerzalni pojmovi imaju sposobnostdjeluju kao ogledalo za neogranien broj individua. Ovo razdvajanjetie se referentnih, ogledalu nalik, i pojmovnih kapaciteta pojmMe utim, univerzalni pojmovi sami po sebi posjeduju druge aspekoji se odnose na njihove egzistencijalne aspekte u umu. Samimstvari poput egzistencije partikularnih pojmova i egzistencije izvuma smatraju se individualnim primjercima, kao to je to kazanolekciji.2

1

Koje postoji izvan uma. (Op. prev.)2 Knjiga 1. (Op. prev.)


9/154


9

Skupinu univerzalnih pojmova, koji imaju svoje objektivnprimjere i za koje se kae da u tehnikom smislu imaju objektivnukarakterizaciju (ittisafe haredi), moemo dalje podijeliti u dvijeskupine: tastvene pojmove, one koji grupiu istovjetne primjerkspecificiraju njihove tastvene konture i granice, i filozofske pojmone koji se tiu fundamentalnog bitka i egzistencijalnih veza, kaonedostatnosti i nitavila, dakle imaju odlike koje ne predstavlspecifino tastvo (mahijjet ). Pojmovi iz prve grupe prirodno se odnosna zajedniki mahijjet meu jedinkama ili, drugim rijeima, oni se tiuodgovarajuih ekvivalentnih kontura meu egzistentima. Jedinke drugegrupe, meutim, ne pripisuju se stvarima na gornji nain jer njihovoluenje ovisi o specifinom intelektualnom stanovitu. Tehnikikazano, dogaanje ('ur d ) filozofskih pojmova umskog je karaktera injihova primjena na brojne razliite sluajeve pokazuje jedinstvenostanovite koje intelekt ima prema njima; meutim, reeni sluajevirazlikuju se prema svojim mahijjetima i konturama egzistencije, psluaja uzroka, koji se moe primijeniti i na materijalne i na apstprimjere, uprkos njihovim mahijjetskim razlikama.

Naravno, luenje pojma uzroka iz mnogobrojnih razliitih

sluajeva nije besmisleno, ali jedinstvo u pojmu ne govori u pistovjetnosti njegovih zbiljskih (haq qah) objekata. Dovoljno je da svisluajevi imaju odreeni zajedniki aspekt te da drugi egzistenti oviseo njima i to je aspekt koji se odreuje intelektualnim pregnuem. Iz tograzloga, ova vrsta intelektualnog aspekta ne smije biti pobrkanobjektivnim aspektima i konturama egzistenata. Zato bi za ovafilozofske pojmove bilo bolje koristiti izrazegzistencijalni na ini iaspekti umjestoegzistencijalne konture ili granice. Naprimjer, mi

emo rei: Jedinstvo pojma uzroka ukazuje na uee u nainuegzistencije, ili uee nekoliko egzistenata u jednom aspektu, to jesvi su oni uesnici na nain da su drugi egzistenti smi njihovi uinciili da drugi egzistenti ovise o njima.

Poput toga, mnotvenost filozofskih pojmova ili brojni filozofstastveni pojmovi koji se primjenjuju u datom sluaju ne ukazuju namnotvenost objektivnih aspekata tog sluaja upravo kao to nam jepoznato da postoji samo jedan subjekat naih razliitih stanja svijesti ineposrednog (huzuri) znanja. Um crpi brojne pojmove i onreflektuje u formi sloenih sudova (kazije).


10/154

MISBAH Y AZDI

10

Tako er, primjena jednog filozofskog pojma na neki objekat, kto je sluaj s pojmom uzroka, ne priskrbljuje razlog za poricaprimjene njegove opozicije, nasuprot sluaju sa tastvenim pojmovima.Naprimjer, ukoliko se pojam bjeline primijeni na tijelo, tada se pcrnog nee primijeniti u istom stanju na istu taku toga tijela.3Nasuprot tome, moe se pridodati jednoj stvari pojam uzroka negzistenta u istom stanju u kojem se pridodaje pojmu bivposljedice drugom egzistentu.4 Tehniki kazano, kontrarnost ufilozofskim pojmovima zahtijeva jedinstvo oboga aspekta i onogse pridodaje tome.

Dosada smo nauili da se mora obratiti panja na dvije stvari u

s primjenom pojmova. Prvo, mora se uzeti u obzir razmatrspecifinih karakteristika svake vrste pojma da bi se iskljuilageneralizacija jedne vrste pojma u odnosu na drugu. I u tom pogmora obratiti naroita panja na specifine karakteristike svake od trijuvrsta pojmova: tastvenih, filozofskih i logikih pojmova, jer su mnogefilozofske potekoe posljedica njihova brkanja. Druga stvar je ta dane smije upasti u zamku brkanja pojmova sa njihovim objek(misdacima), ili da se upadne u zamku pridodavanja karakterist

pojmova njihovim objektima, ili, suprotno tome, da se pridodkarakteristike objekata pojmovima koji se odnose na njih.

Upozorenje o jezikuOdve nam je znano da su fundamentalni instrumenti miljenj

rezonovanja pojmovi i inteligibilije (makult ). Meutim, meusobnukomunikaciju ostvarujemo kroz misli i razumijevanjem putem riji.

Na isti nain na koji pojmovi igraju ulogu ogledala objekatavanjskog svijeta, rijei, takoer, igraju tu ulogu u odnosu na pojmovePostoji tako snana veza izmeu pojmova i rijei da seak misli da surijei te koje prenose pojmove u um. Na istoj osnovi za rijei se kaeda su oneverbalna egzistencijastvari, ba kao to se za pojmove kaeda su oni njihovaumska egzsitencija. Neki su pretjerali s ovim do te

3

Crno i bijelo su suprotstavljeni pojmovitakabel zidejn.(Op. prev.)4 Uzrok i posljedica su specijalni sluaj korelativnih pojmova mutadajifan. (Op.prev.)


11/154


11

mjere da su miljenje reducirali na nivo umskog govora. Promotorvrste miljenja nalaze se meu zagovornicimalingvisti ke analize ianaliti ke filozofijei oni misle da filozofski pojmovi nemaju nikakzbilju izvan rijei, tako da se, po njima, filozofske rasprave svodepuke lingvistike finese. Nesuvislost ovih stanovita ve je u nekojmjeri dokazana u naoj ranijoj raspravi o epistemologiji.

Postoje slina brkanja na koja smo ve upozorili u vezi spojmovima i u jezikom pogledu. Ponekada se vieznana (mutarak )rije uzima za ukazivanje na jedno njeno znaenje ili pojam, dok se,ponekad, dogaa suprotna greka te se uee u jednom znaenju viditek kao imenino slaganje. A s druge strane se, ponekada, klju za

rjeenje filozofskog problema trai u razlici izmeu raznolikihlingvistikih finesa, referenci i metafora ili drugih govornih figuPojmovi se ponekad izraavaju jednom rije ju ili izrazom zbogbliskosti njihovih znaenja te se javlja konfuzija oko njihovevieznanosti, kao to je to spomenuto uetvrtoj lekciji. U tompogledu mora se biti paljivo da ne bi dolo do mijeanja verpitanja sa pitanjima zbiljskog znaenja i, takoer, da ne bi dolo dobrkanja jezikih principa sa onim znaenjskim. U svakoj diskusiji

namjeravano znaenje mora biti potpuno definisano da bi se iskljuilegreke zbog upotrebe vieznanih rijei.

Samooiglednost ( bedeht ) pojma egzistencijeU prvom smo dijelu knjige ustanovili da prije poetka propitivanja

bilo koje nauke prvo moramo biti upoznati sa njenim tematsadrajima da bismo stekli jasne predstave o njima. Takoer, u svakoj

istinskoj nauci (koja nije prostog konvencionalnog karaktera) morabiti svjesni istinske egzistencije njenih subjekata; u protivnoraspraveiji vrh osovine nema osnove ili temelja nee nas odvestinidokle. U sluaju da egzistencija subjekta nije oigledna (bedehi), onamora biti dokazana kroz barem jedan od naunih izvora, koji jeuobiajeno u funkciji neke druge nauke, a to za sobom poifilozofsku raspravu.

Moramo sada sagledati kako se sam subjekat filozofije odnnaspram njenih predodbi i tvrdnji (tasdiqat ).


12/154

MISBAH Y AZDI

12

U skladu sa osnovnom definicijom prvotne filozofije ili metafizsubjekat ove nauke je Apsolutni egzistentili bitak kao bitak . Meutim,pojamegzistenta je jedan od najoiglednijih pojmova izluenih putemuma iz svih egzistenata. Definicija ovoga nije potrebna niti je moa, jer upravo kao to je kazano da se ne moe nai nijedan pojam da jeistiji i jasniji od samog pojma znanja (ilm) e da bi ga objasnio, istotako se moe argumentovati i u ovom sluaju.

Jedna od jasnih naznaka samooiglednosti pojma egzistencije jesljedea: u toku nae diskusije o epistemologiji doli smo do sazda kada se neka stvar koju poimamo neposrednim znanjem odslnaem umu, ona nuno zauzima formu prostog, jednostavnog

nedjeljivog suda (hallijjah basitah); iji je predikat pojamegzistencija(naprimjer: ja egzistiramili: strah egzistira). Ove su radnje izvrene odstrane uma putem najjednostavnijih i najelementarnijih sadraja kojmu predstavljeni i koje on svjedoi. Ova radnja ne bi bila mogua dane postoje jasni pojmovi o egzistentu i egzistenciji.

Razlozi za sumnju su sugerisani i u vezi s pojmovimaegzistentiliegzistencija, iz ega su se izrodile vrue diskusije kako na Zapadu,tako i meu islamskim filozofima, a na njihe biti ukazano u daljnjemtekstu.

Veza izmeu egzistencije i percepcijeMe u diskusijama o pojmu egzistencije karakteristina je ona

Berklijeva (Berkeley), koji je tvrdio da znaenje egzistencije nije nitado percipiranje ili bivanje percipiranim, dok su drugi filozofi eg-zistenciji dali drugo tumaanje o kojem su vodili besplodne diskusijeiji izvor je pogrena upotreba pojmaegzistencije.Berkli, meutim,insistira na svojoj tvrdnji koju smatra jednim od fundamentaprincipa svoje filozofije.

I odista Berkli zaluuje da bude optuen jer oko ovog izrnjegovih sinonima u svim jezicima (kao npr.hasti bitakna perzijskom) nema nimalo dvojbe i oni se nikada ne razumijevaju percipiranje ili bivanje percipiranim.Pa ukoliko se u nekim jezicima


13/154


13

dogodi da sinonimi zaegzistenciju i percepcijuimajuiste korijene, tose ne bi trebalo mijeati sa opim shvaanjem njihovog znaenja.5

Me u pokazateljima nevaljanosti ove (Berklijeve) tvrdnje je i to

egistencija nema vie od jednog znaenja (muhtas), dok su percipi-ranje ibivanje percipiranimodve dva razliita znaenja. Takoer,znaenje pojma egistencije jednosmisleno je po sebi i ne ukljuujevezanost za subjekat ili objekat. Iz istog razloga on se primjenjegistenciju Uzvienog Boga jer ovdje nema prostora za zamiljsubjekta i objekta, za razliku od znaenja percepcije koje ukljuujevezu sa subjektom i objektom.

Odista, Berklijeva tvrdnja je primjer zamjene pojma sa njego

objektima (misdacima). On je, tavie, nainio dvojaku greku: prvo jepobrkao stepen postojanja (subt ) sa stepenom dokaza postojanja(isbat ) i vee ono to proistie iz mogunosti dokazivosti postojanjanekog objekta, tj. njegovo percipiranje ili bivanje percipiranim,postojanjem objekta kakav po sebi jeste.

Prema tome, pojam egzistencije i pojam percepcije su potprazliiti. Smisao nijednog od njih ne moe se dobiti kroz analizudrugog. I jedina stvar koja moe biti kazana, nakon dokazivanja Begzistencije i Njegove sveznanosti, jeste to da je svaki egzistepercipator ili ono percipirano. Jer, ako neki egzistent nije perciptada se u najmanjem moe kazati da je on obuhvaen Boijim znanjem.Me utim, ova (ekstenzivna) izvanjska ujednaenost objekata, koja traidokaz, nema veze sa (intenzivnom) nutarnjom ujednaenou izmeupojma egzistencije i pojma percepcije.

5 Korijen arapske rijei za egzistenciju,wudud , znai biti pronaenim.


14/154

MISBAH Y AZDI

14

Lekcija 22

POJAM EGZISTENCIJE

Jedinstvo pojma egzistencijeDruga rasprava povela se o pojmu egzistencije (wud d ) i ticala se

pitanja da li se egzistencija odnosi na sve egzistente sa jednimenjem, sa neviesmislenim znaenjem ili sa razliitim znaenjem, sa

nekom vrstom viesmislenosti.Ova rasprava vodi porijeklo od skupine teologa koji su zami

da se pojam egzistencije koji se koristi za stvorenja ne moe odna Uzvienog Stvoritelja. Pa je iz toga proisteklo tumaenje da ukolikose egzistencija tie neke stvari, onda ona i zaprima znaenje te stvari.Tako e egzistencija u sluaju ovjeka imati znaenje ovjeka, a usluaju drveta imati znaenje drveta. Neki drugi su, pak, specificiralidva znaenja za egzistenciju: jedno za Stvoritelja i drugo za sva obia.

Ova vrsta sumnje proistie iz konfuzije imijeanja pojmova i nji-hovih objekata; to jest ono to se ne moe porediti i odnositiBoga Svemogueg i na stvorenja jeste objekat egzistencije, a ne snjen pojam. Razlike meu samim objektima ne zahtijevaju i razliku upojmovima.

Tako er razumijevamo da je izvor ovih zabuna uzrokovan brk

jem tastvenih i filozofskih pojmova. Zajednitvo pojma ukazuje nazajedniku b t objekata i to samo onda kada pojam pripada skutastvenih pojmovima. Meutim, pojam egzistencije pripada skupinifilozofskih pojmova i njegova istovjetnost ukazuje tek na aspektu jedinstvo, koje intelekt tretira da bi preko istog njega izluio pojamegzistencije, a taj aspekt je odsustvo nitavila (neegzistencije).

U pobijanju prvog stava islamski filozofi su istakli nekoliko tukljuujui i sljedee: ukoliko bi egzistencija (wud d ) imala istoznaenje sa bilo kojim subjektom (mewdu) kojeg se ona tie, to bizahtijevalo da se predikacija (haml) u jednostavnim sudovima, koja


15/154


15

pripada ustaljenoj tehnikoj predikaciji (hamle aje' senai' ), promijeniu primarnu predikaciju po b ti (hamle eveli zati) i postane po sebioiglednom. Tada bi, takoer, poznavanje njihova subjekta i predikatabilo ekvivalentno pa ako se ne bi razumjelo znaenje subjekta, ne bise razumjelo ni znaenje predikata.

Za pobijanje drugog stava dato je objanjenje koje bi glasilo:liko bi znaenje egzistencije u odnosu na Boga Uzvienog bilo nedrugo do znaenje egzistencije moguih (kontingentnih) stvari, to biiziskivalo da kontradiktorno znaenje (tanakuz) svakog od njihodgovara drugom, jer nema niega emu jedna od dviju kontradikcijane bi bila istinita. Naprimjer, svaka stvar je iliovjek ili ne-ovjek.

Kontradikcija znaenja egzistenciji meu moguim stvarima jestenitavilo (neegzistencija). Pa ukoliko se egzistencija, u ovom smkojoj je suprotstavljeno nitavilo, ne odnosi na Boga, nitavilotada odnosilo na Stvoritelja, i egzistencija koja bi se tada vezNjega bila bi, ustvari, primjer nitavila (neegzistencije)!

U svakom sluaju, onajiji um nije zbunjen i optereen ovakvimsumnjama nee imati dileme okoinjenice da se rijei egzistencijaibitak koriste u jednom znaenju u svim sluajevima te da nunostistovjetnosti pojmova egzistencije ne znai da svi egzistenti imajub t.

Imenini i kopulativni pojam egzistencijeTrea rasprava vezana za pojam egzistencije je o vieznanosti eg-

zistencije izmeu njenogimeni nog neovisnogsmisla ikopulativnogrelativnog znaenja.

Pojanjava se da u logikim sudovima, u dodatku dvama imeni-nim i neovisnim pojmovima (subjektu i predikatu), postoji drugi pkoji oznaava vezu meu njima, a u perzijskom jeziku to je kopulaast (u engleskomis, a u bosanskom je). No, u arapskom jeziku ne postojiodgovarajua kopula za ovo, i u ovu svrhu se koristi odgovaraavrsta reenine strukture (izjednaavajua reenica). Ovaj pojam jevrsta verbalnog pojma, kakvi su i pojmovi naznaeni u sudovima, kojise ne mogu neovisno zamisliti, nego se moraju razumjeti u konreenice. Logiari ovo verbalno znaenje nazivajurelacionomegzistencijom (wud d rabti). Ovo znaenje egzistencije u kontrastu je


16/154

MISBAH Y AZDI

16

sa njenim imeninim znaenjem, koje moe biti stvarni predikat i kojse zbog ovog razloga zove predikativnom egzistencijom(wud dmahmuli).

Mulla Sadra u svom Asfaru napominje da upotreba rijei egzisten-cija u njenom kopulatvnom znaenju jeste poseban termin saznaenjem razliitim od onoga koje se uobiajeno koristi, dok je njenouobiajeno znaenje imenino i neovisno, i stoga upotreba rijeiegzistencija u ovim dvama znaenjima mora biti tretirana kao svojevrsna vieznanost (mutarak ).

Neki nisu ovo razumjeli na ovaj nain te su pojam egzistencijesmatrali apsolutno jednoznanim (muhtas). Oni su otili tako daleko da

su pokuali uspostaviti stvarnu relacionu egzistenciju putem opojmova, objanjavajui da kada, naprimjer, kaemo: Ali je nau nik ,izraz Ali se odnosi na specifinu osobu, a rije nau nik se odnosi naodgovarajuu nauku koja egzistira u vanjskom svijetu. Stoga, pojrelacije u sudu na koji se ukazuje kopulom je tie se objektivne relacijeizme u nauke i Alija. Zato je, takoer, u kontekstu vanjskog svijetauspostavljena svojevrsna relaciona egzistencija.

Ovdje dolazi do brkanja pojmova i naela logike i onih koji se tiufilozofije, tako da se naela sudova koja se tiu umskih pojmovamijeaju sa objektivnim primjerima. Na temelju ovoga, oni poupostojanje relacije u prostom pitanju(hallijjah basitah, npr. u formi xegzistira) jer se ne moe zamisliti relacija izmeu neke stvari i samenjene egzistencije. No egzistencija relacije u sudu koji se tie prostestvari ne zahtijeva objektivnu egzistenciju relacije u njenom objektosnovi, nikada niko i ne moe zamisliti relaciju kao neku stobjektivnu stvar. Ono to se najzad moe kazati o ovome jerelacija u prostom pitanjuznak jedinstva primjera subjekta i predikata,a usloenim pitanjima(hallijjah murekebah) je znak njihovog stvarnog('ajni) jedinstva.

udno je da su neki od zapadnih filozofa porekli imenino zna-enje egzistencije (predikativne egzistencije) te da su oni pojam etencije limitirali na kopulativno znaenje, smatrajui da se ovdje radi ovezi izmeu subjekta i predikata. Iz ovog razloga oni smatraju

jednostavna pitanja jesu pseudosudovi, a ne realni sudovi, jer onsmatraju da u zbilji takvi sudovi nemaju predikate!


17/154


17

Istina je da ovakav njihov stav rezultira iz slabosti umskeifilozofske analize; u protivnom, imenini i neovisni pojam egzistencijenije neto to bi se moglo porei, naprotiv, kopulativno znaenje bilo bito koje moe jedino biti uspostavljeno s tekoama, naroito za nekogau ijem jeziku ne postoji odgovarajua kopula (kopulativno znaenjeegzistencije npr. ne postoji u arapskom jeziku).

Mogue je da je razlog za poricanje imeninog znaenja egzisten-cije u tome to u jeziku poricatelja postoji jedna rije koja je istovjetnakopulativnim i imeninim znaenjima egzistencije za razliku odperzijskog u kojem se rije hasti (bitak) koristi za imenino znaenje, arije ast ( je) se koristi kao kopulativno znaenje. Upravo u ovome lei

razlog nastanka nejasnoa i dovoenja do toga da je znaenjeegzistencije (kod njih) apsolutno ogranieno na kopulativno znaenje.Ponovo naglaavamo da se filozofske rasprave ne smiju oslan

na lingvistike finese i da se gramatika i lingvistika naela ne smijuuzimati kao osnova za rjeavanje filozofskih problema. Trebali biuvijek biti paljivi da sebi ne dopustimo da nas oblik rijei zavede odpreciznog znanja pojmova i da ne nainimo greku po pitanju znanjanaela stvarnih egzistenata.

Egzistencija i egzistentiDrugo to vrijedi spomenuti o izrazima za egzistenciju i nje

pojmovima jeste sljedee: budui da je iz rijei wud d (egzistencija)izvedena rije mewd d (egzistent), ona je infinitiv (arapske rijei seuobiajeno izvode iz infinitiva) i ukljuuje dogaanje znaenja, te se veeza subjekat ili objekat, a to je ekvivalentno perzijskoj rijei budan (biti).

Isto tako, s gramatikog aspekta izrazmewd d je glagolski pridjev trpni iukljuuje znaenje radnje glagola u odnosu nab t (esenciju). Ponekada seiz rijei mewd d (egzistent) dobija umjetni infinitiv u formimewd dijat (bivanje egzistentom) i koristi se kao ekvivalentwud du (egzistencija).

Rije u arapskom jeziku koja se koristi u infinitivnoj formi ponekliena svog znaenja u odnosu na subjekat ili objekat i koristi se uglagolske imenice (ism masdar ), to ukljuuje radnju samog glagola.Stoga sewud d, u ovom vidu, takoer moe posmatrati u jo jednoj vrsti

znaenja.


18/154

MISBAH Y AZDI

18

S druge strane, znaenje koje se tie radnje glagola koja ukazuje nakretanje, ili u najmanjem ukazuje na stanje ili kvalitet, ne modirektno predicirati stvarima. Naprimjer, ne moe sereftan (ii), to jeinfinitiv, ilireft r (idenje), to je glagolska imenica, predicirati stvariosobi radije, ili se mora izvriti derivacija (itiqaq) ovih rijei,naprimjer, rije ravande (putnik), koja moe biti predikat istoj; ili bi, pdruga rije koja ukljuuje izvedeno znaenje trebala biti dodana tome, npr.sahib-e reftar (onaj koji ide). Prvi tip se tehniki zoveh-h (ono-ono)predikacija, a drugi tip se zove z-h ( posjednik njega) predikacija.Naprimjer, predikacija ivotinjeovjeku jehu-hu predikacija, dok sepredikacija ivotaovjeku zove zu-hu predikacija.

Ova rasprava, kao to smo mogli vidjeti, u osnovi se odnogramatiku,ija su pravila konvencionalna i razlikuju se od jednog jezdo drugog. Neki jezici su bogatiji u odnosu na druge s obzirvokabular i gramatika pravila, dok su drugi ogranieniji. Meutim,budui da je mogue da veze izmeu rijei i znaenja mogu dovesti dogreaka u filozofskim raspravama, nuno je spomenuti da u upoizraza wud d (egzistencija) imewd d (egzistent) u filozofskimraspravama ne smijemo samo obraati panju na njihove lingvistikekarakteristike jer (pretjerano) obraanje panje na njih u osnovi odvraa

um od razaznavanja njihovog stvarnog znaenja.Kada se u filozofiji koristi rije wud d , namjeravano znaenje nijeinfinitiv niti radnja glagola; isto tako, kada se upotrijebi rije mewd d ,naumljeno znaenje nije odnosno znaenje glagolskog pridjeva trpnog.Naprimjer, kada se hoe rei da je Bog Uzvieni ista Egzistencija,da lise ovo treba razumjeti u smislu radnje glagola ili kao veza sa subjobjektom, ili, pak, kao znaenje kvaliteta ili stanja i njihove veze sa b ti.Da li trebamo cjepidlaiti o tome kako se rije wud d moe odnositi na

Boga Uzvienog kada predikacija infinitiva nekoj b ti nije valjana? Ako serije mewd d odnosi na sve zbilje i kada to ukljuuje Nuno Bie kao imogua bia, da li ovo treba razumjeti u smislu znaenja glagolskog pridjeva trpnog. Da li se ovdje treba saglasiti s time da budui da glagolskipridjev trpni trai subjekat, da i Bog, takoer, trai neki subjekat? Ili,nasuprot tome, da li je, radi ovakvog znaenja, ovo nekorektno primijenitina Nuno Bie, tako da se ne moe kazati da je i Bog egzistent?!

Jasno je da ova vrsta lingvistike rasprave nema mjesta u filozofiji i

jasno je, takoer, da ne postoji mogunost rjeavanja nikakvog filozofskogproblema putem ovakvih rasprava jer to samo uveava probleme, ne


19/154


19

donosi nikakav rezultat i samo izaziva devijaciju u miljenju. Stoga,se iskljuila nerazumijevanja i greke, mora se obratiti precizna panjatehniko znaenje izraza, i u sluajevima gdje to ne odgovara uobiajenimdoslovnim znaenjima ili tehnikim znaenjima u drugim naukama, ovarazlika se mora uzeti u obzir s punim razumijevanjem tako dapostane rtvom konfuzije i greke.

Tako ispada da je filozofski pojamwud da istovjetan apsolutnojstvarnosti, i na ovoj osnovi to je suprotno nitavilu, a u tehnikom smislu je njegova kontradikcija. On ukljuuje sve stvari od svete Boanske b ti doapstraknih i materijalnih zbilja, od supstancija do akcidenata i od b ti dostanja. Kada se iste ove stvarne zbilje reflektuju u umu u obliku sunjih se dobijaju najmanje dva imenina pojma, od kojih se jedanpridruuje subjektu i to je obino tastveni (mahijjetski) pojam, dok jedrugi pojam egzistent (mewd d ) ujedno i filozofski pojam koji sepridruuje predikatu, i koji, bivii'tibari odnosnim,6 zahtijeva da budepredikat.

Lekcija 23

STVARNA ZBILJA

Samooiglednost ( bedehat ) stvarne zbiljeEgzistent se, kao to je to bilo objanjeno u prethodnim dv

lekcijama, smatra predmetom filozofije. Sadaemo prezentirati pojanjenje o oiglednosti vjerovanja u stvarnu zbilju bia.

Istina je da je egzistencija neto poputilma (znanja) i u odnosu nasvoj pojam i u odnosu na svoju objektivnu zbilju. I upravo kpojam sam po sebi ne trai nikakvu definiciju, njegova objekzbilja takoer je po sebi oigledna i bez potrebe je za dokazom.Nijedna inteligentna osoba ne moe zamisliti da je svijet bia nita uni emu i da niko i nita ne egzistira.ak su sofisti, koji su smatrali da

6 I'tibari odnosni pojam, koji nema stvarnu ('ajni) zbilju, alise na njihodnosi. (Op.prev.)


20/154

MISBAH Y AZDI

20

je ovjek mjera svih stvari, barem prihvatili egzistencijuovjeka! Imasamo jedna reenica uvenog sofiste Gorgijasa, koji se smatranajekstremnijim sofistom, kojom se vrlo jasno na apsolutan ninporie bilo kakva egzistencija (kao to je to ranije spomenutraspravi o epistemologiji). Meutim, ne izgleda da njegova namjera,ukoliko su mu rijei tano prenesene, doslovno odraava znaenjenjegovih rijei te da njegova negacija ukljuuje i negaciju njegovevlastite egzistencije, paak i njegovog vlastitog govora, osim uzpretpostavku da ga je snala teka mentalna bolest ili da je govzlonamjernosti.

Kada smo u 12. lekciji govorili o sumnjama koje vode do po

znanja, kazali smo da sumnje same po sebi pretpostavljaju postojstanovitog znanja,emu moemo ovdje dodati da iste sumnjezahtijevaju prihvatanje nekih egzistenata koji odgovaraju tom znanMe utim, ukoliko bi neko porekao vlastitu egzistenciju iliakegzistenciju vlastitog poricanja, on bi bio poput onoga, iz prethoproblema, koji porie egzistenciju vlastite sumnje i takav bi morbiti tretiran posebnim fizi kimtretmanom da bi prihvatio zbilju.

U svakom sluaju, inteligentna osoba,iji um nije inficiransofistikim i sumnjama skeptika, ne samo da prihvata vlastitu egziciju, egzistenciju svojih perceptivnih moi, umskih slika i pojmova,svojih psiholokih aktivnosti, ve e, takoer, takav biti uvjeren i uegzistenciju drugih ljudi i vanjskog svijeta. One iz istog razloga, kadabude gladan, jesti hranu iz vanjskog svijeta; kada mu bude hladvrue, one se koristiti neophodnim predmetima iz vanjskog svijetavlastitu zatitu; kada su suoi sa neprijateljem, ili osjeti da je u nekodrugoj opasnosti, one razmiljati o odbrani ilie traiti neko rjeenjeza sebe i ukoliko bude moan, suprotstavite se i boriti, a ako ne,pobjei e. Kada osjea prijateljstvo, on odluuje da postane blizak saprijateljem u vanjskom svijetu, da uspostavi prisne veze s njime islino u svim drugim aspektima ivota. Nemojte misliti da se soidealisti ponaaju na drugi nain! U protivnom, oni ne bi vrlo dugoivjeli umrli bi od gladi, ei, neke nesree ili bolesti koja bi ihsnala.

Iz ovog razloga se kae da vjerovanje u stvarnu egzistencijuneto po sebi oigledno i prirodno. Meutim, ova rasprava mora se


21/154


21

proiriti i elaborirati detaljnije teemo to i uiniti do potrebnog ste-pena. Ali prije prezentiranja ovoga, vrijedno je ustanoviti domjere se zbilja porie, tako da moemo zauzeti odgovarajui stavnaspram ovih poricanja.

Naini poricanja zbiljePoricanje stvarne zbilje pojavljuje se u raznim formama koj

mogu podijeliti u pet kategorija:1) Apsolutno poricanje bia tako da za pojam egzistencije, koji je

predmet filozofije, ne ostane nikakav objekat, kao to se to uoava iz

Gorgijasovoga govora koji smo prenijeli. Jasno je da sa opretpostavkom ne ostaje mjesta ni za kakvu filozofsku niti nanuraspravu, ve, tavie, vrata govora i sluanja moraju biti potpuzatvorena. to se tie takvih tvrdnji, logian odgovor ovakvima jenemogue nai; njih se moe jedino fizi ki urazumjeti.

2) Poricanje svakog bia osim onog ja, percipator , tako da preo-staje samo jedan primjerak egzistenta. Ovaj stav nije toliko besmkao onaj prethodni, ali u osnovi svega, zastupnik ovakvog stava

pravo govoriti, niti polemisati jer, najzad, on ne prihvata egzistendruge osobe s kojom je u konverzaciji ili debati. I ako takvastupi u debatu, ona mora prvo otrpjeti optubu da je prekrilavlastitu tvrdnju (da nita ne postoji osim nje), a njeno krenje vstavova nuno iziskuje odbacivanje njene postavke.

3) Poricanje svih bia, osim onih ljudskih, to se pripisuje nekimsofistima. Na temelju ovog stava, egzistentni objekti se ograniavajusamo na ljudska bia. Ova tvrdnja, koja je neto umjerenija oprethodnih, otvara vrata diskusiji i debati. Ima prostora pitati zvornike ovakve ideje za razloge njihove vlastite egzistencije kegzistencije drugih ljudi, toe ih obavezati da prihvate neke po seboigledne sudove. Tek potom, na temelju tih oiglednih sudova, moese ii na dokazivanje nekih drugih teorijskih postavki.

4) Poricanje bia materijalnih egzistenata, kao to se to moe rzumjeti iz Berklijevih rijei, jer on smatra bivanje egzistentom istovjet-nim sa bivanjem percipatorom ili neim percipiranim a percipatoriukljuuju Boga i nematerijalne egzistente. Prema ovom stav


22/154

MISBAH Y AZDI

22

percipirane stvari trebale bi biti ograniene na perceptivne forme(mealumat bil-zt ) koje se ostvaruju unutar samog percipatora, aizvan njega. Na ovaj nain ne ostavlja se nikakva prostora objektivnoegzistenciji materijalnih stvari.

Drugi idealisti, poput Hegela, mogu se pridodati gore spomenu jer zamiljaju svijet u formi misli apsolutnog duha i smatrajpodlonim zakonima logike (ali ne i zakonu kauzaliteta).

5) Ima smisla u idealiste, koji poriu dio zbilje, tj. materijalnuzbilju, ukljuiti i materijaliste jer su i oni, takoer, poricatelji veeg dijela zbilje. tavie, idealistiko razmiljanje je loginije nego materi- jalistiko zato to se njihovi stavovi temelje na neposrednom zn

(ilme huzuri) i nutarnjem iskustvu koje ima apsolutnu vrijednopremda su mnogi njihovi zakljuci pogreni. No, materijalisti svojestavove temelje na onom to se dobija putem osjetila, to jeveine perceptivnih greaka.

Iznoenjem raznih tipova poricanja zbilje dolazimo do zakljuka dasamo prva hipoteza (od navedenih pet) podrazumijeva apsoluporicanje zbilje te da svaka druga hipoteza implicira samo djelimnoporicanje zbilje, tj. suava njen krug.

S druge strane, za svaku od navedenih pet vrsta hipoteza pdruga hipoteza koja se javlja u formi sumnje u apsolutnu zbilju ispecifine zbilje. Ukoliko se ove sumnje pomijeaju sa poricanjmogunosti znanja, to jest ukoliko neko u dodatku prezentiravlastite sumnje ustvrdi da logiki niko ne moe imati znanje, ondaeova vrsta tvrdnje pripasti podru ju epistemologije, a odgovor na nju dat je na prikladnom mjestu. Meutim, ako izraavanje sumnje nijeizmijeano sa poricanjem mogunosti znanja, odgovor na to se moenai u ontologiji. U osnovi, pojanjenje filozofskih pitanja svodiuklanjanje sumnji i davanje odgovarajue odbrane protiv njih.

Tajna samooiglednosti stvarne zbiljeKao to smo ukazali na poetku ove lekcije, apsolutno poricanje

zbilje, tj. da je svijet nita, nije neto to bi mogla potvrditisvjesna inteligentna osoba bez nekih skrivenih motiva. Ista stvar japsolutnim poricanjem znanja i otvorenom sumnjom u sve, paak i


23/154


23

sumnjom u egzistenciju sumnje i sumnjivca. Pretpostavljajui da nekoizraava ovakve stavove, sa takvim se ne moe sueliti logiki takvog radije treba staviti nave znani tretman.

S druge strane, egzistencija svake pojedinane zbilje nije oevidnai dokaz za postojanje mnogih od njih trai argumentaciju i dokaziI kao to je na to ve ukazano, najvea dunost filozofije je upravodokazivanje specifinih vrsta zbilja.

Sada nam se namee sljedee pitanje: Uemu je misterija samoo-iglednosti osnove zbilje?

Moda e se ovim dati odgovor za potvrdu egzistencije stvazbilje u saetom obliku, takoe i potvrda materijalne zbilje biti defini-tivna i specifina, odgovarajui prirodi intelekta, a dokaz za ovo jepostojanje takvih vjerovanja kod svih ljudi, kao to je to potvenonjihovim praktinim ponaanjem. Na ovaj nain spomenuteetirihipoteze poricanja zbilje, sa izuzetkom pete hipoteze, ukazujunevaljanim.

Ali ova rasprava nije dovoljno logikog karaktera, kao to je tospomenuto u 17. i 18. lekciji, jer ispravnost ovog predmeta nebiti garantovana te ima mjesta pitanju ne bi li to nai intelektidrugaije da su stvoreni drugaijima. tavie, traiti potvrdu na osnovugledita i ponaanja ljudi zbiljski je nedostatan metod induktivzakljuivanja, u kome nema nikakve logike vrijednosti.

Modae se kazati da su ovi dokazi primarne po sebi oigledneistine (bedehijjt-e evellije), za koje je samo zamiljanje njihovih sub jekata i predikata dovoljno da proizvede prihvatanje i slaganje.

No, i ova tvrdnja je nekorektna jer pretpostavimo li da jeformi primarne predikacije, jasnim biva da njegov smisao nee bitinita drugo do pojmovno jedinstvo subjekta i predikata. Pretpostavli ga, pak, u formiustaljene tehni ke predikacije, i smatramo li da senjegov subjekat odnosi na vanjske objekte i to tretiramo onim tlogici naziva bitska nunost ( zar rijjt-e zti), tadae istinitost takvogsuda biti uslovljena egzistencijom subjekta u vanjskom svijetu,znai dae njegova objektivna egzistencija biti dokazana ovim sudoDrugim rijeima, sudovi o zbilji su kao kondicionalni sudovi (qazijjaartijje) u tome da je njihov smisao takav da kada god se uobjekat subjekta u vanjskom svijetu, timee i predikat biti dokazan.


24/154

MISBAH Y AZDI

24

Naprimjer, poznati po sebi oigledni sud:Svaka cjelina je vea odsvoga dijela, nije kadar dokazati postojanje cjeline i dijela u vanjsksvijetu. Radije, njegovo znaenje je: Kada god se dobije cjelina uvanjskom svijetu, onae biti vea nego njen dio.

Nedostatnost ove tvrdnje u odnosu na vanjski svijet je jasna jzabranjeno zamisliti neegzistenciju materijalnog svijeta. Da Bog nimao volje, taj svijet ne bi ni doao u postojanje. Isto tako,njegovog stvaranja, kada god On poeli, One dokinuti taj svijet.

Istina je sljedea: samooiglednost zbilje stvari prvo dobija oblik usvijesti i ovo se shvata putem nepogreivog neposrednog znanjpotom se luenjem pojmovaegzistent i zbilja iz njihovih subjekata

stie forma suda zvanog neodreeni sud (qazijje muhmaleh),7

koji seodnosi na princip zbilje kao takve (bez kvantifikacije kam), te na ovajnain princip stvarne zbilje saeto (idmalan) poprima oblik po sebioiglednog suda.

Izvori vjerovanja u materijalnu zbiljuZakljuak nae posljednje rasprave je taj da je izvor vjerovan

osnove stvarne zbilje smo neposredno znanje o zbiljama svijesti tse tako znanje o drugim zbiljama, ukljuujui i materijalne zbilje, nemoe smatrati po sebi oiglednim (bedihi). Jer, kao to je kazano u 18.lekciji, ono to je samo po sebi oigledno i to moe biti saznatoneovisno o bilo kojoj vrsti argumenta jesu objekti svijesti i primpo sebi oigledni, sudovi, dok egzistencija materijalnih zbilja npripada nijednoj od ovih dviju grupa. Stoga se namee sljedee pitanje:Koji je izvor dogmatskog vjerovanja u materijalne zbilje? I kakosvaka osoba automatski prihvata njihovu egzistenciju i da se ponasvake osobevrsto temelji na ovome?

Odgovor na ovo pitanje glasi da je izvor individualnog vjerovu materijalnu zbiljuspontan (irtikazi) i odve polusvjesni argument, i

7 U pitanju je sudiji je kvantitet (kam) neogranien i koji naprimjer glasi: Metali seire pri zagrijavanju, iz kojeg nije jasno da li se sud odnosi na sve metale ili s

neke. Prema tradicionalnoj logici, ovdje se radi o suduiji kvanititet objekata subjekta je neodreen, a predikat odslikava karakteristike objekata subjekta, i on se prijekao partikularan nego kao univerzalan sud.


25/154


25

uistinu je u pitanju sud blizak samooiglednosti koji se ponekad nazivapriro enim ( fitri) sudom.

Ovo se moe objasnitiinjenicom da u veini sluajeva, na temelju

svijesti koju je priskrbio,ovjeiji intelekt stie do zakljuka vrlo brzoi skoro automatski, bez procesa zakljuivanja koji bi se jasnoreflektovao u umu. Naroito u periodu djetinjstva, kada samosvijestosobe jo nije razvijena, ovaj mentalni proces jeee opskuran iblizak nesvjesnosti. Stoga se smatra da ovo znanje stie svoj zakljuakbez procesa promiljanja iz svojih premisa. Drugim rijeima, to jeneto uroeno i automatsko. No, kako se samosvijestovjeka razvija ikako ovjek postaje svjesniji aktivnosti unutar svog uma, o

opskurnost se smanjuje i postepeno poprima oblik svjesnog logikogrezonovanja.Sudovi koje su logiari nazvaliuro enim( fitrijjat ) i koji su defini-

sani kao sudovi koji prate deduktivno zakljuivanje, ili oniiji susrednji termini (haddusat ) uvijek prisutni u umu, u stvarnosti pripadajovoj vrsti spontanih (irtikazi) sudova, o kojima se rezonuje vrlo brzopolusvjesno.

Znanje materijalnih zbilja odista se stie putem samog ovog spon-tanog zakljuivanja, koje je naroito u periodu djetinjstva daleko odnivoa svjesnosti. Ukoliko bismo ovo eljeli objasniti u oblpreciznog logikog zakljuka, to bi poprimilo sljedeu formu:

Percepcijski fenomen (naprimjer, prenje ruke kada ona doe ukontakt sa vatrom) je uinak nekog uzroka. Njegov uzrok je ili on sa(= ja, percipator), ili neto drugo izvan njega. Ali ja li no to nisam uveou postojanje jer nikada nisam elio spriti svoju ruku; stogae uzrokovoga biti neto drugo, a ne moja egzistencija.

Naravno, da bismo ojaali naa vjerovanja u materijalne stvari samaterijalnim odlikama, i da bismo pobili vjerovatnou direktne posl- jedice neega nematerijalnog, javlja se potreba za dodatnim argmentima utemeljenim na znanju karakteristika materijalnih i nemterijalnih egzistenata. Jer Uzvieni Bog jeovjeku podario mo umatako da je on kadar, prije priskrbljivanja sposobnosti precizfilozofskog zakljuivanja, doi do zakljuaka koji su spontani i

polusvjesni. Na ovaj nain on je u mogunosti osigurati svoje ivotnepotrebe.


26/154

MISBAH Y AZDI

26

Lekcija 24

EGZISTENCIJA I TASTVO

Veza izmeu tema egzistencije i tastvaU skladu sa prijanjim lekcijama, kao to je to ukazano na b

primjerima, kada se stvarna zbilja odslikava u umu (mjestu steenogznanja husuli), ona se odslikava u liku prostog pitanja (halijjeh-

basiteh) koje se sastoji od najmanje dvaju neovisnih imeninihpojmova, od kojih jedan obino slui kao subjekat, i on je tastvenipojam koji se moe razumjeti u pojmovnom okviru kontura egzista drugi je predikat, koji oznaava pojam egzistenta, i smatra sesekundarnom filozofskom inteligibilijom to oznaava dogaanjeobjekta njene b ti. Na ovaj nain razliiti pojmovi dobijaju se iz prosteistine od kojih svaki ima svoja vlastita pravila i karakteristike.

Kad su u pitanju pojmovi egzistencije ili egzistenta, filozofi szadovoljili iskazom da su oni po sebi oigledni intelektualni pojmovi,bez pojanjenja kako um dolazi do tih pojmova. Samo je rahAllame Tabatabai uznastojao objasniti kako se oni lue.

Kada je u pitanju pojava tastvenih pojmova, postoje razna m jenja koja su ranije spomenuta u poglavlju o epistemologiji. Onakoji smo mi prihvatili glasi: postoji specijalna umska mo zvanaintelekt koja priskrbljuje ove pojmove automatski iz specifinihopaanja. Karakteristika ovog intelektualnog odslikavanja je sama ouniverzalnost i mo odgovaranja bezbrojnim primjerima.

Mnogi filozofi, naroito peripatetici, pojasnili su sticanje tastvenihpojmova na nain koji je izazvao mnoga sporenja i rasprave tokohistorije filozofije. U veini filozofskih rasprava ovo pitanje je bilonaroito znaajno.

Rezultat njihovih objanjenja svodi se na sljedee: Usporedimo li,naprimjer, nekoliko osoba, vidimo da ovi ljudi, uprkos njihorazlikama u visini, teini, boji koe i drugim specifinim odlikama, sviimaju zajedniku istinu koja je izvor zajednikih uinaka u njima.


27/154


27

Specifini atributi svake osobe oznaavaju, ustvari, partikularne odlikete osobe koje je izdvajaju od drugih osoba. Tako um, brisainvidividualnih odlika, postie univerzalni percepcijski pojamovjeka,koji se zove b t ljudskog bia.

Stoga je percepcija nekoliko jedinki svake b ti potrebna za direktnosticanje te b ti, tako da um, pratei invidividualne akcidentne odlike, injihovim brisanjem, postaje kadar razluiti zajedniki tastveni aspektod specifinih akcidenata te izdvojiti univerzalnu bit. To je tako okada se tastvo upoznaje putem ralanjivanja i sastavljanja drugihtastava bez potrebe za prethodnim znanjem njihovih vlastiindividua.

Prema tome, b t svega u vanjskom svijetuesto se mijea sa od-likama koje uzrokuju njihovi specifini kvaliteti. Samo intelekt moerazluiti b t iz zbirke specifinih akcidenata i izvui istu i izluenu b tiz razliitih specifikuma. Nadalje, to to je ustanovljeno nakoizluivanja je sama ona stvar koja egzistira u vanjskom svijsaobrazna sa pojedinanim odlikama i specifinim akcidentima, kojamnotvenou akcidenata postaje brojna i mnotvena. Ali kada jeizlui, ona nije vie u stanju da bude mnotvena. Iz ovog razloveli da jeista b t neponovljiva.

Budui da tastvo, sa kvalitetom tastvenog jedinstva, moodgovarati neogranienom broju jedinki, ono se naziva i prirodnomuniverzalijom (kulli-je tabii), premda se karakteristika bivanja univer-zalnim primjenjuje samo na ono to je u umu ipak, kao tokazano, u vanjskom svijetu tastva se uvijek ostvaruju kao mjesa specifikacionim akcidentima te u obliku jedinki i partikula.

Slijedei ovu logiku, nameu se i druga pitanja poput onog da lprirodne univerzalije kao takve egzistiraju u vanjskom svijetu, iono to egzizistira u vanjskom svijetu svodi samo na jedinke, tase prirodne univerzalije dogaaju samo u umu. Puno se diskusija irasprava vodilo o ovome i istraivai su na kraju doli do miljenja dau vanjskom svijetu prirodne univerzalije kao takve nisu egzistentise njihova egzistentnost svodi na egzistenciju njihovih jedinki jedinke igraju ulogu posrednika za dogaanje ('arud ) prirodnih

univerzalija.


28/154

MISBAH Y AZDI

28

Ovdje se namee i drugo precizno pitanje: Da li je posredovan jedinki u dogaanju prirodnih univerzalija neto postojano ili akcidentno? Drugim rijeima, da li posredovanje jedinki uzrokuje istinskupojavu prirodnih univerzalija sa drugaijom egzistencijom od eg-zistencije njihovih jedinki? I da li ovo uzrokuje da prirodne uzalije imaju odliku bivanja egzistentom kao svoj vlastiti atribut? Ili posredovanje jedinki uzrokuje akcidentnu pseudoatribuciju bivanegzistentom koja se odnosi na prirodne univerzalije?

Drugo pitanje tie se problema koji se pojavio u islamskoj filzofiji, a glasi: Da li neka univerzalija moe biti individuirana pspecifinih akcidenata? Svaki akcident u zbilji posjeduje tastvo ko

um pripisuje univerzalnost i zato uestvuje sa tastvima onoga to imaakcidente u potrebi da budu individuirani. I sljedee pitanje se moeponoviti u vezi s njima: Kako da oni budu individuirani? Kadodavanje univerzalne b ti uzrokuje upojedinaenje univerzalne b tionog to ima akcidente?

Najzad je Farabi ponudio rjeenje da je pojedinanost nuni zahtjevstvarne egzistencije. Svaka b t u zbilji je individuirana egzistencijom.Specifini akcidenti, od kojih je svaki upojedinaen svojomegzistencijom, smatraju se samo pukim znakovima upojedinaenja b tionoga to ima akcidente i ne mogu biti istinski smatrani uzrupojedinaenja.

Izgleda da je ovaj Farabijev stav bio prva mladica doktrinemarnosti egzistencije, koja se postepeno razvijala sve dok u vriMulla Sadraa nije poprimila formu neovisne i fundamentalne tiskazane kroz njegovu transcendentalnu mudrost (hikmet-emutealijjeh).

Ovim kratkim pojanjenjem, zajedno sa nekoliko drugih naznae-nih tema, postalo je jasno da princip o primarnosti ili poelnostiegzistencije nije netoime bi se hladno zapoeo neiji istraivakiprogram. Moe se samo nagaati zato programi, u kojima je ovo prvstvar filozofske rasprave, uzrokuju zbunjenost i konfuziju kod studtako da i nakon puno vremena provedenog u raspravama, oni ovuni tada ne shvaaju pravilno. Pa kakva je onda motivacija za o

raspravu? Kakvu filozofsku tekou ona moe razrijeiti?


29/154


29

Da bi pronali odgovarajue mjesto za pitanje primarnosti egzisten-cije putem kojeg to moe biti pojanjeno na jasniji nain, prije ovogamoratemo ukazati na neke druge probleme kojie pripremiti temeljza prezentaciju pojanjenja same ove stvari. Prvoemo izabrati valjanenaroite predmete (subjekte), potomemo predoiti pojanjenjaterminologije i pojmova potrebnih za ove rasprave, i napokonemo seokrenuti raspravi glavnog problema. Na ovaj nain nee reeniproblem biti samo rijeen na jasan nain, ve e nam to pomoi i unalaenju rjeenja drugih vanih filozofskih problema.

Kako se um upoznaje sa pojmom egzistencije?

Kao to je na ovo ve ukazano, od drevnih filozofa nemamopojanjenja kako se pojam egzistencije izluuje umom. Ova stvar jekao problem meu islamskim filozofima po prvi put postavljena ostrane rahmetli Allame Tabatabaija. On o ovome raspravlja u svdjelima Usule falasafei Nihaje el-hikmah, to se moe sumirati nasljedei nain:

ovjek prevashodnoneposredno (huzuri) pronalazi u sudovima

postojanje relacije koja je zbiljski radnja due i uma iz ovogabija nominalni pojam (mafhume harfi), to se na perzijskom izraavakopulomest ( je). Nakon toga, on se posmatra u neovisnom oblikimenini pojam egzistencije se izluuje u prisvojnoj formi;da bi senapokon ova kvalifikacija izbrisala i pojam razumio u apsoluformi. Naprimjer, u reenici: Ali je pametan, prvo se dobije znaenjekopule je prosudbom due koja utvruje Alijevu mudrost, tako da jeznaenje ovog je kopulativnog karaktera bez ikakve predodbe o

njemu, osim one koja se dobije kroz reenicu. Potom se ona razmatra uneovisnoj formi, upravo kao prijedlogiz, koji se tretira neovisno itumai znaenjemizvora. Kazano je da se prijedlogiz odnosi naizvor .Na ovaj nain dobija se prisvojni pojam koji je znaenje pripisivanjamudrosti Aliju, a koji ukljuuje relaciono znaenje. Potom se prisvojnii relacioni aspekt brie i dobija se neovisno i apsolutno znaenjeegzistencije.

Me utim, moda se moe pokazati lake pojanjenje pitanja kaum biva upoznat sa pojmom egzistencije i drugim filozofs


30/154

MISBAH Y AZDI

30

pojmovima. Primjer za to b t e spomenut ovdje, a aluzija na njegaebiti data i u nekim drugim sluajevima.

Kada dua primijeti u sebi neki nematerijalni kvalitet, takav ka

je npr. strah, i nakon to se on ukloni, ona poredi ova dva stanjstraha i stanje bez straha. Um tako iz prvog stanja izluuje pojamegzistencije straha, a iz drugog stanja pojamodsustva straha. Nakonto se luenjem prisvojna i relaciona kvalifikacija izbriu, dobijajuapsolutni pojmovi egzistencije i nitavila (neegzistencije).

Ovaj metod se, takoer, koristi za izluivanje drugih filozofskihpojmova kada se poreenjem dvaju egzistenata, s jednog naroitogaspekta, izluuju dva opoziciona pojma. Na ovaj nain se razotkriva ta-

jna uparivanja ovih pojmova, kao to su pojmovi uzroka i posljobjektivnog i umskog (subjektivnog) (haredi ve zihni), potencijalnog iaktuelnog, fiksnog i promjenjivog. U 15. lekciji mi smo pojasnili jedna od razlika izmeu tastvenih i filozofskih pojmova ta da se prreflektuje u umu automatski, dok drugi zahtijeva aktivnost upore enje i analizu i ovdje uviamo kako um pronalazi nain daizlui dva opoziciona pojma egzistencije i nitavila putem poreenjadvaju stanja due.

Kako se um upoznaje sa tastvomOsim pozicije platonista, prema kojima se percepcija tastva

vodi putem promatranja apstraktnih istina ili prisjeanjm promatranihistina, te nekih drugih stanovita, veina filozofa se slae da sepercepcija tastva dogaa luenjem iz specifinih objekata percepcije iiz individuacionih akcidenata. Na ovoj osnovi, oni smatraju nuprioritetom percipiranje nekoliko specifinih i partikularnih stvari.Me utim, primarno se moe nametnuti ovo pitanje: Kako seluenje postie za one vrste koje imaju samo jednu jedinku? Drugrei za same akcidente, za koje oni vjeruju da posjeduju tastva?moe se rei da svaki akcident ima svoje pojedinane akcidente, tako


31/154


31

da bi se njihovim luenjem i izdvajanjem (taq r ) dobilo univerzalnotastvo.

Stoga su neki uenjaci kazali da je ovo filozofsko rezonovanje

metaforino i da se koristi samo kao olakavajui pristup za nove stu-dente filozofije.Istina je da je tastveni pojam pasivna percepcija koja se dobi

telektom, a pojedinana percepcija je dovoljna za dobijanje istog beikakvih dodatnih uvjeta. Na slian nain dobija se imaginaciona (hijali)percepcija, koja je ustvari pojedinana pasivna percepcija dobijena putemimaginativne moi (quvete hijal) nakon pojedinane osjetilne (hesi)percepcije.

Naprimjer, kada nae oi ugledaju neto bijele boje, imaginacionaforma te stvari se reflektuje u naoj imaginacionoj moi i tom prilikom seuniverzalni pojambjeline u intelektu interpretira kao b t bjeline. Isto toslijedi i za druge osjetilne i specifine percepcije.

To to uzrokuje da se priskrbljivanje percepcija univerzalne tizamilja kroz luenje i izdvajanje akcidenata jeste da se na ovaj nain traiodgovor na pitanje u vezi sa sloenim stvarima takvim kao to jeovjek,iji dijelovi i osobine se upoznaju putem razliitih osjetila iak uz pomo

naunih instrumenata, raznolikih analiza i umske dedukcije, iz kojihprirodno izluuju raznoliki intelektualni pojmovi koje se javlja kpitanje kako jedno tastvo moe biti vezano za njih, tako da se uklje svenjihove b ti ( zatijjat ).

U ovakvim sluajevima misli se da se prvo moraju poznavati njihoakcidentalni aspekti, tj. aspektiija izmjena, prekrajanje ili uklanjanje neuzrokuju dokidanje naela tog egizistenta. Naprimjer, ako seovjekovabijela koa promijeni u crnu, njegovaovjenost nee doi u pitanje; isto

je tako i s njegovom visinom, irinom i drugim fiziolokim osobinpsiholokim stanjima. Stoga su svi navedeni aspekti i osobine u odnovjeka akcidentalni, i da bismo ustanovili b t ovjeka, svi oni trebaju bitiuklonjeni. Jedan od najboljih naina saznavanja koji atributi nisu bitski jeste sagledavanje da li se oni razlikuju u razliitim jedinkama. Dakle,mora se promatrati nekoliko jedinki koje imaju razliite osobine iakcidente, da bi se pomou njihovih razlika utvrdilo da niti jedan od njnije bitski zaovjeka, sve dok ne doemo do pojmovaijom negacijom bise dokinulaovjenost svake individue. To su isti bitski pojmovi kojizajedniki svim jedinkama i kojiine komponente njihovih tastava. Ovimse smatra da sloena tastva posjeduju rod (dins) i vrsnu razliku ( fasl), od


32/154

MISBAH Y AZDI

32

kojih svaka ukazuje na specifini bitski aspekt u sloenim tastvima, kaoto se to istie u klasinoj logici.

No, ova stvar se bazira na pozitivnim naelima koja moraju biti pro-diskutovana u filozofiji. Sada se namee pitanje da li svaki sloeniegzistent ima jednu egzistenciju i jednu egzistencijalnu granicu kojreflektuju u umu u vidu jednog tastva. Koji je standard njihovog is jedinstva? Kako je mnotvenost elemenata saobrazna tom jedinstvKakav je odnos njihovih dijelova meusobno, a kakav je odnos svih njihprema cjelini? Da li su svi dijelovi aktivni egzistent naspram cjelineegzistencija svih njih, ili, pak, nekih od njih, potencijalna u odnocjelinu? Je li ono to nazivamo elementima ili dijelovima sloegzistenta pripremni uslov za pojavu drugih prostih egzistencija,sainjavaju istinu tog egzistenta a koje su sve zbog nemarnosti npojedinanim egzistencijama?

Pretpostavite da postoji nain da rijeite ove i druge probleme potpunkoherentno sa logikom teorijom roda (dins) i vrsne razlike ( fasl), alitakvo ta b t e valjano samo za sloena tastva. Percepcija prostitastava nikada se ne moe opravdati na ovaj nain. I najzad, svakasloena b t sastoji se od nekoliko prostih tastava tako dae pitanjesaznanja prostog tastva ostati u zraku.

Lekcija 25

PRAVILA TASTVA

Osvrt na tastvoU prethodnoj lekciji prenosili smo izjavu mudrih da je b t svakog

egzistenta u vanjskom svijetu izmijeana sa specifinim akcidentima iistu b t dobijamo jedino u umu. S obzirom na ovo, moemo ustadva odnosna (i'tibari) razumijevanja b ti: prvo je ograniena ilimijeana b t, koja se dogaa u vanjskom svijetu, i drugo je apstraktnabit, koja se moe zamisliti jedino u umu. Prva odnosnost seitibar biart-e ej'(odnosnost uslovljena nekom stvari), a druga se

naziva itibar biart-e la(negativno uslovljena odnosnost). Ono to jepodijeljeno (maqsam) na ovo dvoje takoer se smatra odnosnou b ti i


33/154


33

zove seitibar la biart(bezuslovna odnosnost) te nema aspektbitisanja u vanjskom svijetu, tj. bivanja izmijeanim sa akcidentim je ogranieno egzistencijom), a ni aspekt bivanja u umuneposjedovanjem akcidenata (da nema bivanja u vanjskom svijetu)zove se jo prirodnom univerzalijom (kulli tabii). Vjeruje se da buduida prirodne univerzalije nemaju ogranienja niti uslovljavanja nitiuslova bivanja izmijeanim, a ni uslova bivanja apstraktnim done sastavljene iz obiju odnosnosti. To jest, one su prisutnevanjskom svijetu sa ogranienom b ti ali, takoer, i u umu saapstraktnom b ti. Iz tog razloga se kae: Bit u odnosu u kome ona nijenita ve ona sama nije egzistent, a nije ni neegzistent, niuniverzalna, a nije ni partikularna. Odnosno, kada promatramo samub t, a ne razmatramo nijedan drugi aspekt, mi zadobijamo samokoji ne ukljuuje ni znaenje egzistencije niti znaenje neegzistencije,ni znaenje univerzalnosti, a niti znaenje partikularnosti. Iz tograzloga ona moe biti subjekat atributa egzistencije i moe biti suatributa neegzistencije; ona moe biti subjekat atributa bivanjuniverzalnom i moe biti subjekat atributa bivanjem partikularnomali ovi atributi su izvanjski u odnosu na njenu bit. Drugim rijeima, sviovi atributi se prediciraju u formi ustaljenih tehnikih predikacijaneuslovljenoj b ti, prirodnoj univerzaliji i nijedan od tih atributa spredicira u formi primarne predikacije, jer svi oni nemaju pojmo jedinstva s njom.

Nuno je pripomenuti da se izrazila bi art (neuslovljeno) ibiart-e la(negativno uslovljeno) koriste od strane filozofa u razliitomkontekstu da bi se istakla razlika pojma roda (dinsa) i vrsne razlike( fasla) od pojmova materije i forme. Pojanjava se da kada se

egzistent u vanjskom svijetu sastoji od materije i forme, dobijpojam svakog od njih, i mogue je da je b t stvari sastavljena oddinsai fasla. Sa ovom razlikom na umu, ukoliko razmatramo ove pojmkaodins i fasl, tada se oni jedno drugom mogu predicirati. Naprimju sluaju dinsa i fasla ovjeka moe se kazati da jeovjek racionalnaivotinja. Ali ukoliko se ovi pojmovi tiu materije i forme, tada se onine mogu predicirati jedan drugome. Naprimjer, ne moe se prediduh tijelu. Zbog toga se kae da ono to razlikuje pojam roda (dinsa) i

vrste (nwa) od materije i forme je taj da sudins i fasl neuslovljeni (labi art ), dok su materija i forma negativno uslovljeni (bi arte la).


34/154

MISBAH Y AZDI

34

Ova terminologija nije povezana sa onom prethodnom i jnostavno je sluaj homonimnosti.

Nuno je imati na umu da su razliitosti i raznolikostiodnosnosti

b ti (itibarat-e mahijje) samo umskog karaktera jer jasno je iz samnaslova da su oni odnosni (itibari) te da nemaju svog stvarnog iliobjektivnog izvora i u vezi s njima nema stvarnih egzistenata, pse ak i uspostavi primarnost b ti, u egzistenciji nee biti ovemnotvenosti tastava.

Prirodne univerzalijeIz pregleda razliitih vrsta odnosnosti b ti moe se izvui i de-

finicija prirodne univerzalije jer je ona ista to i djeljiva (maqsami) od-

nosnost, neuslovljena b t u kojoj nema nikakve vrste ogranienja, paak ni toga da je apstraktna i da joj nedostaju akcidenti, niti d jektivna egzistencija. Ona se zove univerzalnom jer je to netozajedniko meu jedinkama, a zove se i prirodnom da bi se istnjena razlika salogi kim i intelektualnim univerzalijama. Prva po-drazumijeva univerzaliju koja moe imati druge akcidentne pojmovumu, a druga, tj.intelektualna univerzalija, podrazumijeva univerzalijukojoj se pripisuju akcidenti, a koja je apstraktna,negativno uslovljena,

koja se ostvaruje samo u okviru intelekta i koja je umski objekatlogike univerzalije.Mi smo prethodno istakli da se jedna od najee diskutovanih

tema u historiji filozofije odnosila na temu egzistencije prirodnihverzalija, bilo da se to iskazalo na nain da one, takoer, posjedujuegzistenciju u vanjskom svijetu, ili se kazalo da je njihova egzistsamo u umu, poput intelektualnih univerzalija, tj. da su taodvojena od akcidenata tako da bi one trebale biti poput univerkoje nemaju odgovarajuih jedinki.


35/154


35

Zastupnici egzistencije prirodnih univerzalija pojasnili su da pegzistencijom u vanjskom svijetu oni ne podrazumijevaju da se unzalija dobija direktno u okviru vanjskog svijeta, ve da u vanjskomsvijetu postoji neto egzistentno zajedniko meu jedinkama, to seobjektivno dogaa u umu, gdje ono zadobija atribut univerzalnosti.

Zastupnici egzistencije prirodnih univerzalija zakljuili su da jeprirodna univerzalija neto to je podijeljeno u dvije druge odnosb ti: pomijeanu i apstraktnu odnosnost, a uslov bivanja onim dijeli je da oba dijela pripadaju onom to egzistira. Naprimjer, kovjek podijeli u dvije komponente, na mukarca i enu, njeovjenost koja se dijeli i dalje egzistira u objema komponentama

mukarcu, i u eni. Tako bi prirodne univerzalije trebale egzistiraintelektualnim ili apstraktnim tastvima, kao i u izmijeanomogranienom tastvu. Budui da je okrilje egzistencije izmijeanogtastva vanjski svijet, prirodne univerzalije egzistiraju u vanjsksvijetu.

Zdravost ovog rezonovanja trebala bi se temeljiti na istinitommaenju izmijeanog tastva koje ne zanemaruje nita bitno. Egzisu vanjskom svijetu je uistinu mjeavina tastva koje posjedakcidente i specifine akcidenate, ili se on sastoji iz b ti i egzistencije,ali se ovo ne moe dokazati kao to je to spomenuto kada seo nainu na koji se um upoznaje sa tastvom a daljnje objaovoga b t e dato u sljedeim lekcijama.

Ono na ta se ciljalo u raspravi o egzistenciji prirodne univeru vanjskom svijetu i njenom spoju sa osobenim akcidentimaegzistencijom nije nita vie do to da je intelekt kadar izluiti raznolikepojmove iz objektivnog egzistenta. Drugim rijeima, pojmoviprirodnih univerzalija i tastava primjenjivi su na objektivne egzisttako da se pojmovi akcidenata i egzistenata njima prediciraju. Alise ne bi trebalo smatrati da oni koji poriu egzistenciju prirodnihuniverzalija takoer poriu i njihove egzistencije u ovom znaenju.

S druge strane, oni koji poriu egzistenciju prirodnih univerzalija uvanjskom svijetu smatrali su da u objektivnom okrilju nema negaosim jedinki (objekata) tastava; stoga, nema mjesta egzistenciji

neega imenovanog kao prirodna univerzalija.


36/154

MISBAH Y AZDI

36

Sa ovim rezonovanjem moe se dati odgovor da je svaka jetastva, koju moemo razmatrati, praena akcidentima koji su drugaijiod samog razmatranog tastva, kao to je npr. pojedinani ovjekpraen svojom visinom, irinom, bojom i drugim akcidentima. Ostvari, bez sumnje, nisu dio ljudskog tastva; zato, varijacije i izu njima ne impliciraju mnotvenost i izmjenu u tastvu. Tako, u jedinkama postoji zajedniki aspekt koji se zove prirodna univerzalija.

Jasno je da se u ovom odgovoru uoava brkanje izmeu jedinke pob ti i jedinke po akcidentu. Drugim rijeima, ono to se zove ljudska jedinka jest zbiljski zbir jedinki raznih tastava, sutinskih (deuher ) iakcidentnih, koja se zbog zanemarivanja smatraju ljudskom jedink

Osnovna individua, koja jeovjek po b ti, jednaka je sutinskojindividui koja je nosilac raznolikih akcidenata; to jest, to je onstvar koja se smatra tastvenim aspektomovjeka i zajednikomodlikom meu svim jedinkama (pojedinanim akcidentima), i poredtoga nema niega to bi se moglo nazvati prirodnom univerzalijom ovjeka.

Napokon, zastupnici egzistencije prirodnih univerzalija ustvrdilida oni pod egzistencijom u vanjskom svijetu nisu mislili da porezistencije jedinki postoji egzistencija koja je neovisna i odvojenanjih, ve su smatrali da egzistencija prirodnih univerzalija zavisiegzistencije njihovih jedinki.

Kao to je ukazano ranije, ovaj stav je otvoren za dva razliita tu-maenja: prvo je da je egzistencija jedinke sredstvo za uspostavuzistencije prirodnih univerzalija i da je ona uzrok njihova dogaanja, teda se na ovaj nain egzistencija prirodnih univerzalija, u vanjskomsvijetu, odista moe dokazati. Ali takve stvari nisu dokazive jvanjskom svijetu nema niega osim jedinki po akcidentu ukljuujui jedinke po b ti i nema niega to se moe smatrati njihovomposljedicom. Nadalje, univerzalije se ne mogu tretirati kao posljed jedinki. Drugo tumaenje je da se posredovanje jedinke za dogaanjeprirodne univerzalije odvija putem akcidenata, to jest standardpredikaciju pojmaovjeka ljudima u vanjskom svijetu (jedinkama poakcidentu) je egzistencija ljudske sutine (jedinke po b ti, zt ) u njemu.Ovo znai da je sami ovaj aspekt ljudskeovjenosti zbiljski primjerpo b ti (bi zt ) za pojamovjek. Tako uoavamo da se zakljuci ovog


37/154


37

tumaenja svode na to da ne postoji nita drugo do jedinka po ti (bi zt ) skupa sa jedinkom po akcidentu.

Zastupnici egzistencije prirodnih univerzalija mogu se zadovolj

sljedeom izjavom: Nae je miljenje da egzistencija prirodnih uverzalija nije nita drugo doli ispravno prediciranje tastva jedinkako je na to ukazano, takvo znaenje nee se kositi sa onima kojiporiu egzistenciju prirodnih univerzalija.

Iz ovog razloga neki od velikih uenjaka kazali su da su sporenjaizme u zastupnika i oponenata egzistencije prirodnih univerzalijaistoverbalnog karaktera.

Uzrok individuizacije tastvaKao to je to objanjeno, prirodne univerzalije su onabezuslovna

tastva za koja se smatra da nemaju ogranienja, ali koja mogu bitikombinovana sa svim vrstama ogranienja i uvjeta, i zbog ovoga onase kombinuju u umu sanegativno uslovljenimapstraktnim tastvima, teim se pripisuje atribut univerzalnosti, dok u vanjskom svijetu onamijeana tastva te se na njih odnosi atribut partikularnosti.

Naravno, kao to je to spomenuto u ovoj lekciji, znaenje spajanjaprirodne univerzalije sa apstraktnom b ti ili sa mjeovitom b ti nije toda se dva neovisna tastva spoje ili stope u jedno, ve se smatra da suse dvije odnosnosti (itibarati) objedinile. To znai da kada se tastvouspostavi u umu, intelekt ga je kadar posmatrati na dva naina: uprvom, osnova pojma postaje objektom panje, bez razmatranjapojam posjeduje specifine akcidente ili ne, i ovo je ve bezuslovnaodnosnost, prirodna univerzalija; u drugom sluaju ono se smatralienim akcidenata te je ovonegativno uslovljenaodnosnost. Na istinain intelekt moe tretirati b t egzistenta u vanjskom svijetu na dvanaina: prvo, kao osnovu b ti zajednike umu i vanjskom svijetu, to jebezuslovna odnosnost, prirodna univerzalija; i drugo, sa stanovibivanja izmijeanom s akcidentima, to je ograniena negativnouslovljena odnosnost.

Sada, ukoliko se oni koji na ovaj nain pojanjavaju tastvo iodnosnosti upitaju ta zahtijeva primjenu prirodne univerzalijepartikulariju dok ustvari nema potrebe za ovakvom atribucijom


38/154

MISBAH Y AZDI

38

koji je to standard za individuaciju b ti, prirodno dae oni odgovoritikako ono to trai atribuciju b ti partikularnosti i individuaciju jestesama smjea iste sa specifinim akcidentima tj. zahtjev b ti zaegzistenciju u vanjskom svijetu tako da ono to zahtijeva primb ti na univerzalnost jeste njeno neposjedovanje ovih akcidenazahtijevanih od strane b ti za egzistenciju u umu. Implikacija ovogodgovora je ta da ukoliko bi objektivni egzistent bio bez akcidenbi bio univerzalanim i, isto tako, ukoliko bi umska b t bila pridodataakcidentima, ona bi postala partikularnom.

Ovaj odgovor, meutim, ni na kakav nain nije zadovoljavajui jerse ovo pitanje moe ponoviti i u vezi sa b ti svakog akcidenta ta to

uzrokuje partikularnost i individuaciju istih tako dae b t onog toposjeduje akcidente takoer ovisiti o odlikama toga. Nadalje,posljedica ovog odgovora da ukoliko se umska b t pripoji akcidentima,onda ona postaje partikularnom i ukoliko objektivna b t postane lienaakcidenata, tada ona postaje univerzalna, nije prihvatljivauniverzalnost intelektualnih pojmova lei u njihovoj moi daodgovaraju brojnim sluajevima i da se reflektuju na bezbroj jedinki,ova mo se ne negira prispajanjem akcidentima. Takoer, vanjski

egzistent nije takav da se, ako bi bio bez akcidenata, moe smmonim da posjeduje bezbrojne objekte. Apstraktni entiteti se ntrebali smatrati univerzalijama samo zato to nemaju akcidenatakarakteristika ukazivanja na bezbroj jedinki se ne moe nai u njima.

Tako su neki filozofi odluili da istrae standard individuacijetastava u drugim stvarima, kao to su materija, vrijeme i mjest jasno je da pribjegavanje takvim stvarima nije od koristi jer za sostaje problem standarda individuacije b ti materije, vremena ilimjesta. I pristup odgovoru ovom problemu zahtijeva individuacdrugih tastava.

Da zakljuimo, dodavanje hiljadu univerzalnih tastava, kojima nedostaje individuacija drugoj univerzaliji i nespecifinoj b ti, nee jeindividuirati bez obzira da li je u pitanju sutinska ili akcidentna t.

Kako je nama poznato, ispravan nain za rjeenje problemakriterija individuacije tastva prvotno je prezentiran od strane veli

islamskog filozofa Farabija. U skladu sa ovim rjeenjem, individua je neophodno nuan rezultat egzistencije i tastvo je samo nainjeno


39/154


39

determinantom u sjeni egzistencije. To jest, nikakva b t ne moe bitiindividuirana, niti moe nainiti deteriminantu tim aspektom u kojem je ona univerzalni pojam koji se moe primijeniti na brojne indivprimjerke, bez obzira koliko mnogo desetaka kvalifikacija se dodasredstvo za njeno ogranienje na jednu jedinku jer, naizad, inteleknee smatrati nemoguim da se ba taj kvalifikacijski pojam mozamisliti primjenjivim i na druge brojne jedinke ak i ukoliko uvanjskom svijetu ne postoji vie od jedne takve jedinke.

Tako se kriterij individuacije ne moe nai u dodavanju izdruenosti drugih tastava. Meutim, stvarna egzistencija je ta kojaustvari ne moe biti primijenjena na druge egzistente, paak ni na neki

drugi pojedinani egzistent. U osnovi, pripisivanja i predikacije ovvrste jesu karakteristike pojmova.U zakljuku, egzistencija je ta koja se zapravo individuizira. Sva

b t koja se pridodaje partikularnosti i specifinostiini to samo u sjeni jedinstva sa egzistencijom.

Ovaj Farabijev odgovor je izvor promjena u filozofskim gled jima i istinski bi se morao smatrati prelomnom takom u historiji filo-zofije jer su do tada sve filozofske diskusije, bez obzira kolikvjesno, bile utemeljene na ideji da se egzistencija u vanjskom smoe spoznati putem tastva te je uistinu tastvo figurisalo kao osvih filozofskih rasprava. Meutim, od tada se panja filozofa vraa kaegzistenciji i oni su smatrali da stvarna egzistencija posjedspecijalna pravila koja se ne mogu upoznati putem tastvenih prav

Me utim, naalost, prosvjetljenje ove take nije moglo brzo prodri- jeti u sve filozofske rasprave i nainiti brze izmjene lica filozofije.Proi e stoljea dok je ova mladica porasla i napokon doekala daveliki islamski filozof Mulla Sadra irazi zvanino uspostaviprimarnost (poelnost) egzistencije kao najtemeljitiji principtranscendentne mudrosti. Naravno, on takoer u veini svojih diskusijanije napustio put svojih prethodnika. Tek je u zavrnom izlagsvojih stavova i zakljuaka iznio vlastito miljenje utemeljeno naprimarnosti i fundamentalnosti egzistencije.

Prije zakljuenja ove diskusije nuno je spomenuti da su tem

diskutovane u ovoj lekciji, vezane za odnosnosti egzistencijenaroito egzistencije prirodnih univerzalija u vanjskom svijetu, p


40/154

MISBAH Y AZDI

40

primile potpuno drugaiji aspekt na temelju primarnosti i fundamental-nosti egzistencije. U osnovi, egzistencija mjeovitih tastava mogutako er, tretirati kao intelektualne odnosnosti. Modae svjesniitalaciz predmeta ove lekcije otkriti da izvor doktrine primarnosti taststvari lei u vjerovanju u istinsku egzistenciju prirodnih univerzalij

Lekcija 26


41/154


41

UVOD U PRIMARNOST EGZISTENCIJE

Kratak pregled historije ovog problema

Kao to je ranije kazano, prije Farabija skoro sve filozodiskusije bile su orijentisane na tastvo ili su barem nesvjesno bilmeljene na primarnosti i poelnosti tastva, a u tvrdnjama prenesenimod antikih filozofa ne postoje jasne naznake o bilo kakvoj naklonprema primarnosti i fundamentalnosti egzistencije. Meu islamskimfilozofima kao to su Farabi, Ibn Sina, Bahmanjar i Mir Damasamo da je ova naklonost ustanovljena, ve, takoer, postoji ivrstanjihova opredijeljenost i deklarisanost za ovaj postulat.

S druge strane, ejhul-Irak (Suhravardi), koji je poklanjnaroitu panju intelektualnim odnosnostima (itibarate aqli), ustao jeprotiv naklonjenosti primarnosti egzistencije te je putem dokazatojao ustanoviti odnosnu (itibari) prirodu pojma egzistencije zaradeliminisanja ove tendencije, mada se i u njegovim vlastitim tvrdnmogu nai stavke koje su vie kompatibilne sa primarnouegzistencije i koje ne pravdaju na valjan nain doktrinu primarnostitastva.

U svakom sluaju, Mulla Sadra je bio prvi uenjak koje je ovustvar smjestio na vrh ontolokih rasprava te je sugerisao rjeenjeproblema na ovoj bazi. Tako on istie: Prvo sam sam bio zagovornikprimarnosti tastva i branio sam ga estoko, sve dok milou Boijomnisam naao istinu o ovoj stvari.8 On je doktrinu primarnostiegzistencije pripisao peripatetiarima, a primarnostitastvailuminacionistima. Meutim, budui da primarnostegzistencije ranijenije bila prezentirana kao neovisna stvar te da njen pojam ranijbio pojanjen, teko je klasifikovati i grupisati filozofe u odnosuna nain kako se peripatetiare moe klasifikovati u pogledu doktrineprimarnostiegzistencije ili iluminacioniste prema doktrini primarnosttastva. Pretpostavljajui, meutim, da je ova klasifikacija korektna, nesmije se zaboraviti da primarnostegzistencije nije promovisana odstrane sljedbenika peripatetiara na nain kojim bi zauzelaodgovarajue mjesto u filozofiji kako bi obasjala rjeenje drug

8 Asfar , sv. 1., str. 49.


42/154

MISBAH Y AZDI

42

filozofskih problema. Peripatetiari su radije predoavali i objanjavalifilozofske probleme na nain vie kompatibilan doktrini primarnostitastva.

Pojanjenje terminaDa bismo pojasnili ovu temu i potpuno razgraniili kontraverzni

prostor, prevashodno je potrebno odrediti i pojasniti terminolokoja se koristi u vezi s ovom problematikom, a potom precodrediti svrhu tematike i podru je konflikta.

Ovaj problem se redovno prezentira postavljanjem pitanja da l

egzistencija primarna, a tastvo odnosno, ili je, pak, tastvo primaegzistencija odnosna. Meutim, Mulla Sadra je reeni problempredstavio na sljedei nain: Egzistencija posjeduje objektivnu zbilju!Implicitan zakljuak iz ovog je da tastvo ne posjeduje objektivzbilju. Pa tako dobijamo kljune termine za ovu problematiku, a to suegzistencija, tastvo, primarnost, odnosnost i zbilja.

Me utim, odve smo pojasnili da se izrazegzistencija ponekadakoristi kao infinitiv (masdar ) glagolabiti, nekad kao glagolska imenica

(ism-e masdar ) (bivanje), a nekada se u logici koristi u kopulativnoznaenju ( je).Jasno je da u ovoj filozofskoj raspravi nije u igri ovo kopula

znaenje, a isto tako se ne misli ni na infinitiv koji u reenici ukazujena vezu izmeu subjekta i objekta. Znaenje glagolske imenice, uogranienom smislu dogaanja, takoer ovdje nije na tapetu ukoliko segornja restrikcija ne ukloni, tako da se ona moe predicobjektivnim zbiljama, ukljuujui svetu Boiju Bit.

Izraz tastvo (mahijjet ) je izvedeni infinitiv (masdar dali) izve-den iz pitanjata je to(ma huwe?) i koristi se kao filozofski termin uformi glagolske imenice (ism-e masdar, ta-je-to-stvo), ali sa istimuvjetom distanciranosti od smisla ukazivanja tako da se on mpredicirati i samoj b ti.

Ovaj termin se u filozofiji koristi u dvama znaenjima, od kojih je jedno openitije od drugog. Specifini smisao mu se definiekao ono

to se kae u odgovoru na pitanje: ta je to?, i prirodno se primjenjujena sluaj egzistenta koji se moe spoznati umom, a u tehnikom smislu


43/154


43

na ono to posjeduje specifine konture (granice) egzistencije koje sereflektuju u umu u obliku primarnih inteligibilija (tastvenih pojmoIz ovog razloga se kae da Bie Uzvienog Boga ne posjeduje tastvo: Nuni Egzistent nama tastva. Zastupnici primarnostiegzistencije uvezi sa objektivnom zbiljom egzistencije vele:Sama egzistencija nematastva, a ponekada vele i daegzistencija ne posjeduje intelektualnu formu. No, u openitijem smislu, egzistencija se definie kaoono to jesama stvar. Ovo u sebi ukljuuje oboje, i objektivnu zbiljuegzistencije, kao i svetu Boiju Bit. S obzirom na ovo znaenje, oBogu Svemoguem se kae: Boije tastvo je identi no sa Njegovimidentitetom(innijet ).

Ono to se podrazumijeva pod izrazomtastvo u ovom izlaganju jest potonje znaenje, a ne pojam predstavljen rije ju tastvosobom usmislu primarne predikacije.Ovdje je prije rije o objektima ovogpojma, tj.tastvo u smislu ustaljene tehnike predikacije, kao npr. ovjek.Na koncu i sami zagovornici primarnosti tastva priznaju dsami ovaj pojam odnosni pojam.9 Drugim rijeima, rasprava se vodi otastvenim pojmovima (mef him mahuwi), a ne o pojmu tastva.

Izraz primarnostili poelnost (esalat ) koji se koristi u doslovnomznaenju oznaava korijen i suprotan je izrazu ferijjat , koji u ovomkontekstu ima znaenje izdanak, a koristi se sa specifinim znaenjemkao suprotnost izrazu odnosnost(itibari). Njihova precizna znaenjab t e zajedno protumaena.

U 15. lekciji spomenuto je nekoliko tehnikih znaenja izrazaitibari (odnosan), a u skladu s nekim od njih jeak i pojam egzisten-cije nazvan odnosnim pojmom. No u ovom kontekstu znaenjeitibari,koje je suprotno znaenju pojmaas l ( primarni, temeljni), je drugaije.Odnosna priroda pojma egzistencije, u skladu s prijanjim znaenjem,saobrazna je doktrini primarnosti egzistencije i odnosna priroda tau skladu je sa znaenjem koje odgovara ovom kontekstu.

Ono to se misli pod dvama opozicionim pojmovimaas l i itibarivee se za pitanje koji se od dvaju pojmova, tastveni iliegzistencije, tie same stvarne zbilje ( zten), bez posredovanja, u

9

Cf. Suhrawardis Muqawemat , str. 175; Mutarahat , str. 361,u: Henry Corbin ed.,Shihaboddin Yahya Sohravardi, (Euvres Philosophques et Mystiques, svezak 1)(Tehran: Academie Imperiale Iranienne de Philosophie, 1976).


44/154

MISBAH Y AZDI

44

preciznom filozofskom smislu, odnosno,tj. nakon to je prihvaeno dase objektivnazbilja reflektuje u umu u formi prostog egzistencijalnosuda (hallijjah basitah), iji subjekt je tastveni pojam, aiji predikat je pojam egzistencije (wud d ), koji se iz morfoloki izvedenogpredikata moe staviti u formu pojma egzistenta (mewd d ) tako dae svaki od navedenih termina biti predikabilan toj stvarnoj zbiljise, naprimjer, moe kazati:Ovaj stranac je ovjek , kao to se moekazati: Ova osoba je egzistent.Nijedno od od ovoga nije metaforinonaspram uobiajenog ili knjievnog aspekta poimanja. U isto vrijemepreciznog filozofskog stajalita moe se postaviti pitanje: Sa stanov jedinstva i jednostavnosti stvarne zbilje i mnotvenosti ovih pojmoaspekata, to je karakteristika umskog okrilja, da li se stvarna zbikoje se pojam egzistencije predicira specijalnom intelektualnopanjom i preko posredovanja tastvenog pojma, gdje, iz ovog razpojam egzistencije ima sekundarni i podreeni aspekt) trebaidentifikovati sa tastvenim aspektom, ili, da li je objektivna zsami taj aspekt, oznaen pojmom egzistencije (tako da je tastvenipojam tek umska refleksija granica i okvira zbilje i objektegzistencije), te da su, ustvari, tastveni pojmovi ti koji su sekundpodre eni.

S obzirom na ovo pitanje, ako uzmemo u obzir prvu alternarazumijemo stvarnu zbilju kao neposredni objekt tastva, tada bismtrebali drati primarnosti tastva i odnosnosti egzistencije. A akomemo drugu alternativu i razumijemo da je stvarna zbilja neposobjekt pojma egzistencije i smatramo tastvene pojmove umskokvirima koji postavljaju granice konanim zbiljama, tadaemo bitizagovornici primarnosti egzistencije i odnosnosti tastva.

Izraz haq qat , koriten od strane Mulla Sadraa u diskusiji ovproblema, takoer je izraz koji je koriten u raznim smislovima, posljedeih:

1) Haq qat (doslovna upotreba) je upotreba rijei u doslovnom zna-enju, to je suprotno rijei u njenoj metaforikoj upotrebi (med z), to jest sa drugaijim znaenjem, ali sa svojevrsnom vezom sa doslovnimznaenjem. Naprimjer, upotreba rijei lav u smislu dobro poznatedivlje zvijeri jehaq qat , dok je njena upotreba u smislu snanaovjekametaforika (med z).


45/154


45

2) Haq qat (istina) takoer oznaava znanje koje odgovara zbilji,kao to je to ukazano u prethodnim raspravama o epistemologiji.

3) Haq qat moe imati znaenje tastva, kao kada se za dvije ljud

ske jedinke kae da su onemuttafiq el-haq qat (tj. zajednike zbilje).4) Hakikat u smislu stvarne zbilje.5) Haq qat u terminologiji misticizma (irf na) koristi se u smislu

apsolutno neovisne egzistencije koja se ograniava na Uzvienog Bogai koja se koristi kao kontrast egzistenciji stvorenja, za koju se k jemetafori na (medazi).

6) Haq qat takoer podrazumijeva i znaenje sri i unutarnje zbilje(btin), kao kada se kae da se haq qat Boanske biti ne moe dokuitiintelektom.

Jasno je da je namjeravano znaenje pojmahaq qat u ovoj diskusijikao pod brojemetiri.

Pojanjenje take neslaganjaNema nikakve sumnje da se svakom egzistentu koji posjed

tastveni pojam moe predicirati taj pojma, kao to se pojamljudskobie moe predicirati osobama u vanjskom svijetu. Isto tako, nemmalo sumnje da se pojam egzistencije (u formi derivirane predikahamle itikaq to jest u formimewd d egzistent koji se derivira izrijei wud d egzistencija) moe predicirati svakom egzistentuvanjskom svijetu, paak i Uzvienom Bogu, Koji nema svog tastva,za Koga se moe kazati da je On Egzistent. Drugim rijeima, sintelektualne take gledita, svaki egzistent koji ima moguuegzistenciju posjeduje dva aspekta: prvi je aspket tastva, a daspekt egzistencije. Kao to su i filozofi kazali:Svaka mogua(kontingentna) stvar je mijeana dvojnost sastavljena iz tastva i zistencije. Ovo je ista stvar na koju smo vie puta ukazivali: naodrazi objektivih zbilja u umu formiraju sudove koji obino (to jest zastvari sa tastvima) sainjavaju tastveni pojam i pojam egzistencije.


46/154


47/154


47

ukoliko neko pomisli da pojam egzistencije nije nita drugo do ptastva, kao to su to isticali neki teolozi (mutekellimini), prema kojima je znaenje egzistencije u svakom sudu isto to i znaenje tastva, kojeini njegov subjekt po ovoj pretpostavci ne ostaje nimalo prdvojbi izmeu primarnosti tastva i primarnosti egzistencije i trebalase odrediti primarnost tastva. Ali netanost ove pretpostavke postala je jasnom u lekciji 22.

3) Prihvatanjeinjenice da kombinacija egzistencije i tastva jestumska kombinacija te da u kontekstu vanjskog svijeta ne postojeposebna aspekta, jedan koji odgovara tastvenom pojmu, i drugiodgovara pojmu egzistencije, tj. da je hipoteza o primarnosti o

neispravna, kao to je to objanjeno.4) Na bazi ovih triju naela moe se postaviti pitanje u sljedeojformi: Da li stvarna zbilja naelno odgovara tastvenom pojmu tako da joj se pojam egzistencije predicira akcidentno; ili obrnuto, da li szbilja naelno odgovara pojmu egzistencije tako da se tastveni ponjemu predicira akcidentno? Rije ju: Da li je stvarna zbilja po sebiprimjerak tastva ili egzistencije? Po prvoj hipotezi znanje tastnaela koja se tiu tastva je isto kao i znanje stvarne zbilje, alidrugoj hipotezi znanje tastva oznaava znanje okvira egzistenata injihovih kontura koje se reflektuju u umu, a ne i znanje njstvarnih sadraja.

Koristi od ove raspraveMogue je da neko zamisli da rasprava o primarnosti egzisten

ili tastva predstavlja akademsku vjebu te da nema znaaja zarjeavanje vanih filozofskih problema jer su ovi problemi, eto, rijkako od zastupnika primarnosti egzistencije tako i od zastupnprimarnosti tastva. Ali ovakvo rezonovanje nije ispravno, jer kaoe to postati jasno u toku narednih rasprava, rjeenje mnogih vfilozofskih problema zavisi od primarnosti egzistencije i njihorjeavanje kroz primarnost tastva je nezadovoljavajue i vodi uorsokak. Kao to smo to vidjeli u vezi sa problemom individtastva, nema ispravnog rjeenja na temelju primarnosti tastva.ravno, ovaj problem uporeen sa vanijim problemimaija se rjeenjatemelje na primarnosti egzistencije relativno je minoran. I uko


48/154


49/154


49

Lekcija 27

PRIMARNOST EGZISTENCIJE

Argumenti za primarnost egzistencijeNa cilj je doi do saznanja da li je stvarna zbilja ista kao ona

je oznaena putem tastvenih pojmova; ili, da li tastvo predstavgranice i okvire objektivnih zbilja. Ukoliko tastvo tek predstagranice egzistencije, onda ono to oznaava samu zbilju i sadrajepojmovnog okvira jeste pojam egzistencije, za koji se smatraukazuje na samu zbilju. Um posredstvom pojma egzistencrazumijeva samu zbilju. Da bi se saznalo da li je primarno taegzistencija postoje razliiti naini, od kojih je najlaki razmiljanje osamim pojmovima i njihovim znaenjima.

Kada se fokusiramo na tastveni pojam, kao to je pojam ovjek ,uoavamo da se njegova egzistencija moe negirati, a da se ne mnjegovo znaenje, bez obzira koliko mnogo je vanjskih egzistenatakoje je on primjenjiv i na koje se moe predicirati, gdje jpredikacija doslovna, u skladu s normalnim, a ne metaforinim jezikom. Ovo je stvar oko koje postoji saglasnost filozofa, a to zi datastvo, onakvo kakvo jeste, nije ni egzistent, a niti neegzi(nitavilo). Ono ne trai ni egzistenciju niti neegzistenciju (el-mahijjetmin hajsu hija hija lejset illa hija, la mevdudetun we la meadum to znai, tastvo onakvo takvo jeste i samo to nije niti egzniti neegzistent). Zbog ovog istog razloga, tastvo moe biti i s


50/154

MISBAH Y AZDI

50

za egzistenciju i za neegzistenciju. Stoga, tastvo u sebi i po smoe predstavljati objektivnu zbilju; u protivnom bi joj se predikneegzistenta smatrala predikacijom jedne od dviju kontradikci(naqizejin) drugoj, kao to bi bila predikacija egzistencije nitavilu.

Drugi razlog zato tastvo ne predstavlja stvarnu zbilju jeste i jedea injenica: da bi se oznaila objektivna zbilja, nemamo drugogizbora osim upotrebe suda koji ukljuuje pojam egzistencije, i dok neprediciramo egzistenciju tastvu, ne moemo govoriti o njegovrealnom dogaanju. I sama ova stvar je najbolji razlog za tvrdnjupojam egzistencije onaj koji ukazuje na stvarnu zbilju. Bahmanijarknjizi El-Tahsil pita: Kako egzistencija ne bi posjedovala stvarnu

istinu, kada njeno znaenje nije nita drugo nego realno dogaanje?10

Neki zagovornici primarnosti tastva su kazali: Istina je da tastvosamo po sebi nema ni egzistenciju ni nitavilo te ne potrebuje niod njih, i u ovom smislu se moe smatrati odnosnim, ali kada eStvaraoca (D 'il), ono zadobija objektivnu zbilju te se u pogledu ostvari kae da je tastvo primarno.

Jasno je da veza koja prati dogaanje tastva u zbilji nastaje zboguzrokovanja njegova postojanja, to jest zbog toga to mu se poegzistencija, a ovo ukazuje da je njegova zbilja sama egzistencijamu je podarena.

Drugi razlog za odnosnost tastva je taj to se ralanjivanjestvarne zbilje u dva aspekta: tastva i egzistencije, dogaa samo u umukroz steeno znanje. U neposrednom (prisutnom) znanju nema tragotastva. Tako, ukoliko bi tastvo bilo primarno, tada bi se ono, taer,moglo shvatiti kroz neposredno znanje jer je odlika prisutnog znanse njime percipira sama stvarna zbilja ili se ona motri iznutrposredovanja bilo kakve umske forme ili pojma.

Mogue je da se na ovaj argument uloi prigovor da upravo knema traga tastvenih pojmova u prisutnom (neposrednom) znanjuneposrednom znanju

Documents

Islamska Filozofija 2