I krvnicima ce Kadici oprostiti � Uprkos strašnoj anatemi koju je na njih bacila vladarska kuća Petrovića zbog toga što je Todor Kadić digao ruku na prvog crnogorskog svjetovnog vladara, uprkos tome što su bili stavljeni van zakona i prognani iz Crne Gore, Kadići su opstali i ponovo se vracali u Boan Poslije 140 godina konačno postavljena tabla koja putnicima kazuje da Kadića Boan još postoji Odnedavno, na nekolika kilometara sjeveroistočno od Danilovgrada, u podnožju brda Taraš, stoji tabla na kojoj piše: Kadića Boan. Tako se zove taj kutak Bjelopavlićke ravnice na koji se naslanjaju kamenite prisojne padine, načičkane zidinama i razvalinama sedamdesetak nekadašnjih kuća, zaraslih u šipražje divljeg šipka, divlje smokve, lamutine i klokočevine. Tako se, ustvari, zvala ova pitoma postojbina bratstva Kadića do prije sto četrdeset godina, do one stravične prvoavgustovske noći 1860. godine kada je iz Kotora stiga glas da je mladi crnogorski knjaz Danilo Petrović podlega ranama koje mu je prethodne večeri u klasičnom atentatu na kotorskoj rivi zadao Todor Kadić i kada su svi Kadići stavljeni van zakona i osuðeni na vječni progon iz Crne Gore, da se utre trag i ime, ne samo njiovo, no i njiovih prijatelja i onih za koje bi se doznalo da su im pomogli i pružili utočište. Od njih su nastale ponosne familije naseljene po okolini pažljivo birajući stanište. Oni manje ponosni su i vjeru mijenjali. Oni najljepsi fis-izgledni su se brzo u novim sredinama snašli. Uvjek, i tada u Crnoj Gori, a i sada sebe su zvali Srbima, poštujući vjeru i nadasve Ostrog Svoj sveti, i sveca čije su mošti čuvali. Tu ćemo naći ponosite srpske familije: Pešić, potomci Peše Kadića iseljeni iz Bjelopavlica, Kljajiće, grana Petrusinovica (Vasojevici) a u Zatrijebacu (Kuci) imaju & ogranke BASULJEVIC, TESIC, Ojdanić, Vuk samotnjak U depešama koje je, odmah nakon atentata, tačnije čim je sio na vladarsku stolicu, uputio njihovim imperatorskim veličanstvima, ruskom caru Aleksandru II,, austrijskom caru Franju Josifu i francuskom caru, Napoleonu III,, novi crnogorski gospodar, mlaðani knjaz Nikola Petrović, sinovac ubijenog knjaza Danila, piše da je njegov stric poginuo od "podle razbojničke ruke", "od ruke bezčovječnog razbojnika", odnosno da je to djelo "mrske čovečeske zlobe". Tako je, po svoj prilici, i ispredena priča o Todoru Kadiću kao plaćenom ubici, odnosno potka za zavjesu iza koje je gotovo vijek i po prikrivana stvarna istina o ovom atentatu, o stvarnim motivima Todora Kadića da te

poslednje julske noći 1860. godine, digne ruku na prvog crnogorskog svjetovnog vladara. A Todor Kadić je, u to danas više nema nikakve sumnje, bio progonjeni vuk samotnjak, do srca uvrijeðeni i ojaðeni čovek koji se dugo potuca po svijetu od nemila do nedraga i krio od opasnih, zelenih očiju Zeka malog, kako su zvali knjaza Danila, od njegove dugačke, nemilosrdne i nepravedne tiranske ruke. Sam bog zna da li je, u kojoj mjeri i na koji način neko pomogao Todoru Kadiću oko pripremanja atentata (sigurno je da ni Turska, ni Austrija, pa ni Rusija nijesu spustile zastave na pola koplja kad je ubijen mladi, energični, drčni i prkosni crnogorski vladar), tek on se tog poslednjeg julskog dana 1860. godine domoga Kotora dje se knjaz Danilo nalazio na odmoru. Uvrijeba je priliku kad je u suton, nakon šetnje po rivi, krenu da se ukrca na brodić i odveze u Prčanj. Potega je specijalno pripremljenu i napunjenu kuburu, dobro nanišanio i precizno pogodio... Noć "dugih noževa" u Boanu Jedan očevidac i hroničar je zapisao da je teško ranjeni knjaz Danilo, dok su mu u obližnjoj kući Bjeladinovića na kotorskom Trgu od oružja vadili olovo iz rana i pokušavali spasiti život, navodno rekao: - E fala bogu, mene su svršili, ma su i sami sebe u sred glave ubili... Ne zna se da li je u tom trenutku znao čija ga je puška ubila i da li se to odnosilo na Kadiće, ali se brzo pokazalo da je Todor Kadić tim pucnjem na kotorskoj rivi zaista potpisa smrtnu presudu, ne samo sebi (obješen je u Kotoru dva i po mjeseca kasnije), nego i svojoj porodici (imao je ženu i dva sina) i cijelom bratstvu Kadića. Naime, iste večeri kada je iz Kotora stiga glas da je knjaz Danilo podlega ranama, na Kadiće je pala strašna anatema vladarske kuće sa Cetinja i Senata crnogorskog, a osvjetnici su odma krenuli u akciju da razore domove i istraže sedamdesetak njiovih porodica iz Boana. Po nekim podacima, iste noći je pobijeno dvaes i četvoro Kadića (ima i onih koji tvrde da je stradalo više od devedesetoro), svi oni koji nijesu uspjeli na vrijeme da se sklone i umaknu nemilosrdnoj ruci osvete. A kakav je odnos prema Kadićima bio nakon atentata u Kotoru najbolje govori "sentencija" (naredba, presuda, prim B.S.) Senata crnogorskog, datirana 12. februara 1861. godine: "Da se zna i da je vjerovata ova danas učinjena sentencija, koja se meće u protokol sentencija, a to za prokletu i razbojničku kuću Kadića, koja je ðavoljim mlijekom zadojena od prokleti roðenja", piše, pored ostalog,

u tom aktu tadašnje najviše vlasti u Crnoj Gori, u kojem se saopštava da je sve "što goð bi od Kadića" iscerano preko granice i osuðeno: "da nema nikad od te kuće niko u našu granicu dok je Crne Gore..." Iz jednog policijskog izveštaja kotorskog komesara Sikorskog, datiranog čak tri godine poslije pogibije knjaza Danila, doznaje se da strašna anatema sa Kadića ne samo što nije skinuta, nego je čak i pooštrena: "Mirko (misli se na vojvodu Mirka Petrovića, oca knjaza Nikole, odnosno starijeg brata knjaza Danila, prim. B.S.) je naredio svima koji su rod sa Kadićima", piše u tom dokumentu, "da za osam dana napuste svoje kuće, svoja imanja i da se sele iz Crne Gore, inače će ih on silom iselit. Dva glavara toga plemena odjuriše na Cetinje da mole Kneza. Pred samim kneževim dvorom, Mirko ih je da iskasapiti na komade. Ubice su uhvaćene, ali ih je knjaz Nikola puštio da pobjegnu u Tursku, ðe ih dobro primaju..." Dogodilo se, ipak, čudo i pobijedila neka božja pravda: od onih koji su obeskućeni i progonjeni, od onih kojima je i ime zatirano, onih koji su bježali i utočište tražili od Skadra do Carigrada na jednoj i od Sarajeva do Beča na drugoj strani, onih koji su od nevolje mijenjali ne samo konake i bivake, nego i krsnu slavu i imena - čak i veru mijenjali - ostali široki tragovi na sve strane, a od onih koji su ih progonili i zatirali sve se svelo na jednu jedinu tanušnu svijeću. Vaskrs Kadića Kadići "vaskrsnuše ispod mnogih prezimena, kapa i vjera", štono reka Matija Bećković, i ponovo se, nakon sto četrdes godina, tu skoro okupiše na rodnim ognjištima u Boanu. Sve je počelo nekako spontano. Prvo su njiove iskonske komšije Kalezići, Bogetići, Vučekovići, Bobičići, Šaranovići, Razići i drugi otpočeli proboj 780 metara kolskog puta do kućišta Todora Kadića u Boanu, a potom je spontano krenula akcija i počeli se javljati Kadići i oni koji vode porijeklo od Kadića. Do sada su probili pomenuti put, pokrili i u dobroj mjeri obnovili kuću Todora Kadića, a pored nje proširili veliki plato na kojem su započeli lijepu i veliku crkvu: - Želja nam je da okupimo sve Kadiće i one koji vode porijeklo od Kadića, bez obzira na vjeru, da i ne govorimo o političkim i bilo kakvim drugim uvjerenjima. Sem naših vjekovnih komšija i prijatelja i mogu reći svih Bjelopavlića koji su nas svesrdno podržali i ohrabrili da krenemo u ovu akciju, moram ovom prilikom posebno istaći Žarka Pavlovića, potomka Pavla Kadića, biznismena iz Beograda. On je ktitor nove crkve koju podižemo u slavu Svetog Dimitrija, jednog od najvećih hrišćanskih velikomučenika, pomiritelja koji je za života

prokleo sve one koji bi pokušali da ga osvete i kazne njegove mučitelje. Time i simbolično saopštavamo našu želju da se pomirimo sa svima, da se pomirimo i oprostimo čak i našim krvnicima - da Boan, mjesto strašnog zločina i pogroma nad nedužnima, postane mjesto pomirenja, zborište ljubavi, ne samo za Kadiće i one koji potiču od Kadića, nego i za sve Bjelopavliće, sve ljude dobre volje - kaže Milorad Kadić, jedan od najbližih potomaka Todora Kadića, trenutno, inače, pre$ednik Skupštine opštine Danilovgrad. Na prvom nedavnom okupljanju u Boanu, prilikom sveštanja temelja nove crkve, okupilo se oko dvije stotine Kadića, zatim Kljajića, Pešića, Pavlovića i drugih koji potiču od Kadića, a žive razasuti od Podgorice do Gornje Morače i Kolašina, Od Bijelog Polja do Berana, od Pljevalja do Beograda, Sarajeva, Banjaluke, Prijedora... - Još i ne znamo ðe nas sve ima - veli Milorad Kadić. - Mnogi su na mukama promijenili ne samo ime i krsnu slavu, nego i vjeru. Ima dosta Kadića Muslimana, a neki su, kao naprimjer Cikotići iz Vasojevića, sem vjere promenili i prezime. Svi oni se sada javljaju i interesuju i ja se iskreno nadam da ćemo svi biti na okupu na jesen, u oktobru (tada se navršava 140 godina od pogubljenja Todora Kadića, prim. B.S.), kada, ako Bog da, crkva bude završena i spremna za svještanje. Tada će nam, nadamo se i imamo obećanja, doći i njegova svjetost, patrijarh Pavle, ako ga zdravlje posluži. Biće to neka vrsta hepienda jedne velike tragedije koja datira i vuče korijene vijek i po unazad, do dana kada je na crnogorski prijesto doša Danilo Stankov Petrović, i definitivno skidanje vela misterije oko toga kako mu je sudbina ukrstila put i sučelila ga sa Todorom Kadićem te poslednje julske noći 1860. godine na kotorskoj rivi. ------------------ Mali sam, ali biću vam kao Lovćen � Čim se učvrstio na vladarskom tronu pod Orlovim kršem, knjaz Danilo je poručio Crnogorcima: "Vidite li kolišnji sam mali, ali ako me ne uzaslušaste, biću vam veći od Lovćena: ako mi ne date dobrom da se proslavim, ja ću gledati da se proslavim zlom!" Knjaz Danilo

U suton poslednjeg julskog dana 1860. godine, iz starog kotorskog grada je izašao tadašnji crnogorski gospodar, knjaz Danilo, sa suprugom Darinkom i omanjom pratnjom perjanika i domaćina, na čelu sa okružnim poglavarom Kotora Dojmijem. Praćeni šarenom masom radoznalog svijeta, prošetali su kratko rivom, a onda se uputili prema usidrenom brodiću koji je trebalo da knjaza i njegovu suprugu odveze do ljetnjikovca u Prčnju, u kojem su se odmarali. Knjeginja se već bila popela na brod, a knjaz tek zakoračio na most kad je iz mase sa obale odjeknuo pucanj. Mladi crnogorski gospodar je bolno jeknuo i zanio se na mostu, a na obali je nastala opšta pometnja i bježanje. U bjekstvo se da čak i okružni poglavar Dojmi, ostavljajući svog smrtno ranjenog gosta u naručju prestravljene supruge. Snašao se jedino Škrnjo Kusovac, jedan od knjaževih pratilaca, koji je potega kuburu i puca na atentatora. Nije ga pogodio. Ubica je uspio zakratko da umakne iz smetene gomile i počeo da bježi pored bedema. Opazio ga je jedan mladi austrijski policajac i da se za njim u potjeru. Stigla mu je i pomoć i atentator se našao u rukama gonilaca prije nego što je uspio da se izvuče iz grada i zametne trag uz krševite kotorske strane prema Lovćenu. Teško ranjenom crnogorskom suverenu, koji je u meðuvremenu sa brodića prenesen u kuću crnogorskog izaslanika u Kotoru Bjeladinovića, na Trgu od oružja, javljeno je da je na njega puca Todor Kadić, emigrant, rodom iz Bjelopavlića, nekadašnji njegov vjerni službenik. Iako mu je ukazana brza i za ono vrijeme efikasna ljekarska pomoć, triesčetvorogodišnjem knjazu nije bilo spasa: izdahnuo je nakon dvaes i četiri sata i već $utridan je sahranjen u cetinjskom manastiru, a na njegovo mjesto, na crnogorski tron, sio je njegov sinovac Nikola Petrović, osamnaestogodišnji sin Danilovog starijeg brata Mirka. Ðorðije Petrović Njegošev amanet Prošlo je od tada bezmalo sto četrdeset godina, prohujala burna vremena i krvavi zemani, napisane brojne knjige i rasprave o ovom kontroverznom crnogorskom vladaru i njegovoj kratkotrajnoj, devetogodišnjoj vladavini, a ipak se i danas ili ćuti ili u pola glasa govori zašto je stvarno izgubio glavu i koliko je sam kriv za svoj neslavni kraj. I posle toliko godina se uglavnom prećutkuje njegovo nemilosrðe, malo se govori o stradanju pojedinih crnogorskih plemena u doba njegove vladavine, o stradanju pojedinih porodica, od kojih je možda

najtragičnija sudbina Kadića iz bjelopavlićkog sela Boan, prema kojima nikada nije ispravljena golema nepravda, makar ne u mjeri u kojoj je to zasluživalo i bilo moguće - nikada do kraja nije razjašnjeno i glasno i jasno rečeno zašto je stvarno Todor Kadić one tople julske večeri povukao oroz u Kotoru, da li je puca u crnogorskog vladara ili prije svega u čovjeka koji ga je krvnički za srce ujeo i nanio mu sramotu koja se po nepisanim iskonskim zakonima ovoga naroda, naročito u to vrijeme, jedino krvlju mogla oprati. A tek uz potpune odgovore na sva ova pitanja moguće je stvoriti vjeran portret prvog crnogorskog svjetovnog vladara. Kad je iz Petrograda stigla vijes da je umro Pavle Perov Petrović, sinovac NJegošev, kojeg je bio naumio da pripremi i školuje za prijestolonaslednika, mladi, ali bolešću već ozbiljno ophrvani vladika, naša se na muci -za kojeg od brojnih roðaka da se odlučii i namijeni mu vladarsku stolicu dinastije Petrović. Učinilo mu se da bistrinom i odlučnošću od ostalih odskače Danilo, najmlaði od trojice sinova Stanka Stijepova Petrovića, Njegoševog brata od strica, i odlučio se za njega: "Za nasljednika mojega ostavljam Danila, Stankova sina i mojega sinovca", napisao je Njegoš u testamentu, godinu i po dana prije smrti. "Njemu ostavljam vlasništvo kako je od starina uzakonjeno u Crnu Goru. Istom Danilu svekoliko moje dvižimo i ne dvižimo što ima u Crnu Goru ostavljam, a preporučujem mojemu bratu Peru da Danila u svačemu, kako svojega sina nastavlja dokle se Danilo učini sposobnim narodom upravljat..." Zelenbać Stanka krtolaša Mada je NJegoš primjerak testamenta da na čuvanje tadašnjem ruskom konzulu u Dubrovniku, Jeremiju Gagiću (neki istoričari tvrde da se po jedan primjerak Njegoševe oporuke čuva i u Beču i Petrogradu), prije nego što je umro saznalo se koga je odredio za nasljednika. To nije bilo po volji crnogorskih glavara, prije svih Pera i Ðorðija Petrovića, čije su ne malobrojne pristalice širile propagandu da je sramota da crnogorska kruna padne na glavu "gologuzog i bogobitnog Stankovog zelembaća", odnosno da na sveti cetinjski presto $edne "sin Stanka krtolaša". Njegošev brat Pero je u tome ispoljio najviše upornosti. On je odmah nakon Njegoševe smrti, 18. oktobra 1851. godine, pokuša da prekrši njegov testament i poslednju volju i sam se, uz pomoć Senata i ostalih njemu naklonjenih doglavnika, ustoliči za gospodara Crne Gore. No, umiješnost koju je ispoljio za pridobijanje naklonosti Beča i Moskve

i energičnos i odlučnos sa kojom se obračunao sa samozvanim nasljednikom crnogorskog prijestola, donijeli su Danilu popularnost i uvažavanje već na samom početku vladavine, kako u Crnoj Gori tako i meðu prijateljima u Evropi. Punu lojalnost su mu izrazili i gotovo svi senatori i glavari koji su se malo prije toga zaklinjali na vjernost i odanost i Peru Tomovu. Milo Martinović Viðelo se odma da će se novi gospodar pod Orlovim kršem, umjesto na taktičnost, strpljenje i lijepe reči na šta su se u pridobijanju naklonosti crnogorskih plemena oslanjali njegovi prethodnici (naročito Petar Prvi), oslanjati prije svega na gvozdenu ruku i govor oružja, da će i prema unutrašnjim neprijateljima postupati isto tako odlučno i nemilosrdno, ognjem i mačem, kao i prema spoljnim. A da neće biti sredstva da ostvari cilj, Danilo je, kako je zapisa Vuk Karadžić, jasno i glasno poručio Crnogorcima već na samom početku svoje vladavine, ne samo time što je prekršio vjekovnu tradiciju smjenjivanja duhovnih vladara na crnogorskom prijestolu i odlučio da ne obuče vladičansku mantiju, već da postane prvi crnogorski svjetovni vladar. - Knjazu Danilu nema više od dvaes i četiri godine i rasta je dosta malog, ali je vrlo vatren i okretan - piše Vuk Karadžić u "Serbskim novinama" 1852. godine, nakon boravka na Cetinju, ðe je iz Beča doputova zajedno sa knjazom Danilom. - Jednom Crnogorcima u polju izmeðu ostalog reče: "Viðite kolišnji sam mali, ali ako me ne uzaslušaste, biću vam veći od Lovćena; ako mi ne date dobrom da se proslavim, ja ću gledati da se proslavim zlom!" Šurova sa Turskom Knjazu Danilu su na ruku išle i tadašnje prilike u Evropi, pa i težak položaj Crne Gore i stalna nastojanja Turske da je pokori i učini svojim podanikom. Njegov despotizam i samovlašće su naročito porasli i došli do izražaja nakon njegovih uspjeha u ratu sa Turcima 1852. i 1853. godine. Otpor je ipak, uprkos svemu, počeo da tinja, naročito u pojedinim nepokornim brðanskim plemenima, koja su mu ponajviše i pomogla da se domogne prijestola. Nezadovoljstvo i otpor su posebno pojačani kada su nakon rata sa Turcima

nastupile sušne i nerodne godine i Crnom Gorom zavladala nezapamćena glad. Nezadovoljstvo se nagomilalo i meðu glavarima, pogotovu kad se saznalo da je novi gospodar, posredstvom francuskog konzula Ekara u Skadru, počeo da šuruje sa Napoleonom Trećim i preko Francuske priprema teren da Crnu Goru ipak stavi u vazalni položaj prema Turskoj, što bi joj, navodno, donelo prisajedinjenje Hercegovine, dijela Bosne, Sandžaka, dio stare Srbije i veliki dio Albanije sa Skadrom. Pojedini plemenski prvaci, prije svih bjelopavlićki vojvoda, pop Risto Bošković, inače zet knjaza Danila, i piperski serdar i senator Jole Piletić, kao i još neki, oštro su reagovali i otvoreno stavili do znanja knjazu da se mora okaniti ili takve sramotne nagodbe, ili crnogorskog prijestola. Knjaz Danilo je, barem javno, odustao od kalkulacija sa Turcima i igre oko nezavisnosti Crne Gore po diktatu vjekovnog porobljivača i krvnika, ali nije presta da šuruje sa francuskim konzulom u Skadru, niti zaboravio onima koji su izrazili otvoreno neslaganje sa njegovom politikom. Posebno je bio kivan na Pipere, a naročito na Bjelopavliće kojima je 1854. godine uputio i jedno preteće pismo. U tom pismu knjaz im bez uvijanja poručuje da će zaboravit Omer-pašu ako im on doðe sa vojskom da ih umiruje, da oni, u stvari, i ne zaslužuju gospodare koji vladaju Crnom Gorom. ---------------- Obraz se samo krvlju pere � Kad je na saboru u Ostrogu ugleda Danicu, sestru Todora Kadića, opčinjen njenom ljepotom, knjaz Danilo je smislio podmukli plan kako da je dovede u svoje odaje, ali to ga umalo nije koštalo glave - i njega i svu njegovu pratnju

Ostrog: Svetilište koje je osramotio knjaz Danilo Jedan dogaðaj, koji se ubrzo nakon tog nimalo vladarskog pisma i otvorene prijetnje knjaza Danila Bjelopavlićima, zbio u Ostrogu pokazao je da se plahoviti mladi crnogorski gospodar nije nimalo šalio i da on ne preza ni pred čim. O tome nam je neposredno pred smrt kazivao u tom trenutku jedan od najstarijih Bjelopavlića, pamtiša i veliki zaljubljenik u prošlost ovog glasovitog crnogorskog plemena, pukovnik Dragutin Drago Filipović:

- Knjaz je, kako su mi pričali neki od savremenika tog dogaðaja, prispio u Ostrog uoči Trojičina dana 1854. godine, sa svitom i u pratnji dva bataljona Katunjana, pošto u druge nije ima povjerenja. Sa gostima, meðu kojima je bio i francuski konzul u Skadru, i perjanicima smjestio se u manastirskim konacima, a vojska je otaborila u Pješivcima. Ujutro, na Trojičin dan, kod donjeg manastira se $ljega silan svijet od svakud. Sve obučeno u najljepše odijelo i zlato. Knjaz je bio oduševljen ljepotom naroda, pa je, navodno, u neko doba prizva zeta, popa Rista Boškovića, i reka mu da bi želio za to veče da mu se pripremi jedno kolo od najljepših ðevojaka i nevjesta koje će igrati s njegovim perjanicima pred gostima iz Evrope. Ne sluteći nikakvo zlo, pop Risto je, po pričanju, okupio glavare bjelopavlićke da se dogovore i odaberu nevjeste i ðevojke za kolo, a na drugoj strani knjaz je zadužio perjanika Jovana Mašanova Vukotića, poznatog, inače, po samovoljnom i raspusnom ponašanju na dvoru, da za kolo odabere perjanike. Koliko je bio siguran da u tome nema ničeg rðavog, pop Risto je odredio i svoju ženu Janu, knjaževu sestru, da igra u tom kolu i zadovolji i ispuni želju bratu. Vojvoda pop Risto Bošković Prevara pred manastirom Kolo se uveče okupilo u dvorištu ispred donjeg manastira, ðe je bila naložena velika vatra, jer drugog svijetla nije ni bilo. Oni rijetki koji su, sem knjaževe najuže pratnje i svite, bili pozvani da gledaju kolo i uživaju u toj ljepoti, odmah su opazili da se tu igra neko drugo kolo, a posebno im je palo za oko kako knjaz ne smeće pogleda sa sestre Todora Kadića, Danice, koja je bila tek udata za popa Punišu Pavićevića, sina čuvenog junaka Baja Radovanova Pavićevića (poginuo je od Župljana i kažu da je Njegoš lično tražio od Bjelopavlića da ga osvete, što se kasnije i obistinilo). Danici, po prilici, nagorkinja vila nije bila ravna po ljepoti i nije ni čudo što je i knjazu zapela za oko. A šta se i kako te noći dogaðalo u Ostrogu, teško je reć, tek vele da je popadija Jana u razbjel zore došla u šator u kojem je spava pop Risto. On je dočeka budan: - A ðe si do ovo doba, sramotna ti pogibija pukla noćas! - breknu pop Risto.

- E ne, no tebi ka što i jes, Risto Lazarev (pričalo se da ga do tada, a ni poslije toga, nikad nije imenom zovnula, takav je bio običaj kod starih Crnogorki da muža nikad ne zovu imenom), što dozvoli da se noćas pleme bjelopavlićko sramoti pred ovom svetinjom božjom...! - Šta to pričaš, jesi li poluðela!? - Istinu zborim, vojvodo! Nije knjazu a mome bratu do igre i kola bilo, no do druge rabote. On i njegovi perjanici su svu noć ardakovali i na silu svašta radili sa naivnim i nevinim ženama i ðevojkama koje si im ti u ruke doda. No, peri obraz i ne daj da iko udari na čas tebi i cijelom plemenu, pa taman to bio i knjaz crnogorski i moj brat. Jana, sestra knjaza Danila, a supruga popa Rista Boškovića Pogani jezik Jovana Vukotića Kad je ujutro i perjanik Jovan Vukotić prosuo priču kako su svi perjanici spavali sa po jednom od tridesetak ðevojaka i žena, a sam knjaz sa Danicom, ženom popa Puniše Pavićevića, kad je sve to prisolio i pogrdnim komentarima da bi sve ovo moglo biti dobra prilika da se i u Bjelopavlićima usoje junaci kakvih ima u Katunskoj nahiji odakle je bio knjaz Danilo i većina njegovih perjanika - da je poslije svega najveći problem ko će im gaće oprat - pop Risto Bošković uvidio je da je sve istina što mu je kazala žena. Iz istih stopa, pop Risto je poša kod knjaza i zatražio da smjesta javno strijelja Jovana Vukotića i opere ljagu nanijetu plemenu. Danilo ga izgleda nije čestito ni sasluša, sve okrenu na šalu i opravda poganim jezikom Jovana Vukotića. Kad je vidio da knjaz ne namjerava stvar i$cerat na viðelo, pop Risto odmah okupi glavare bjelopavlićke: - Ničija nije dovijeka, a sramota do osvete ostaje dovijeka! - planu pop Risto Bošković. - Ovu bruku, braćo, možemo oprat samo ako provalimo barutanu i dočepamo se oružja da pobijemo sve te koji su nam na obraz udarili, na čelu sa knjazom... "Bjež' gospodare, eto Bjelopavlića..." Po kazivanju Dragutina Filipovića, svi su istog časa skočili na oružje, sem Blaža Radovića, perjanika, rodom iz Martinića, uglednog i pribranog Bjelopavlića, kojega su tako držali i na dvoru.

Pročuo se po jednom viteškom postupku u ranoj mladosti koji ga je, uz njegov stas i porijeklo, i preporučio za perjanika kod vladike Rada, a potom i kod njegovog naslijednika knjaza Danila. Ponosni Boškovići Kada je knjaz Danilo krenuo na Bjelopavliće odprli su se samo Boškovići, na čelu sa vojvodom, popom Ristom, popom Ðokom i Vidom Novakovim Boškovićem, koji su se zatvorili u nove tek sagraðane kule na Orjoj Luci, s namjerom da se brane i tu poginu ako treba. Naime, na nekom skupu Bjelopavlića na Prentinoj glavici u Martinićima, doðe do svaðe izmeðu Brajovića i Ðuranovića. Jedan Ðuranović potegne levor i gaða nekog Brajovića, ali ga promaši. Skoče ostali i nekako umire zavaðene i izglade stvar da ne legne krv izmeðu ova dva moćna bratstva. U neko doba, kad se zbor počne razilazit, otac Blažov (bio je, inače, veliki siroma, ali pošten čoek), priðe sinu i pozove ga da idu kući. Blažo, koji je tada još bio golobrado momče, u po glasa kaže ocu da je ranjen i da ne može ustat! Tek tada se sazna da je onaj Ðuranović koji je puca na Brajovića, pogodio Blaža, ali je on sve do okretka kući ćuta da se svaða ne bi rasplamsala i pala krv do koljena. Blažo Radović je ranu prebolio, ali mu je to zapamćeno kao lijep primjer čojstva i junaštva i poslije je, zahvaljujući tome i preporuci bližnjeg roðaka, popa Stevana Radovića, dospio i na dvor i posta ugledni i pribrani perjanik. Poštujući i tog dana u Ostrogu zakletvu svome gospodaru, on je, čim je čuo dogovor bjelopavlićkih glavara, otiša kod knjaza Danila i sve mu kaza šta su i kako naumili, savjetujući mu da za dana i na vrijeme napušti Ostrog i sa pratnjom i gostima se što prije skloni u Pješivce, ðe su bila ulogorena ona dva bataljona Katunjana sa vojvodom Mirkom, knjaževim bratom, na čelu. Knjaz je posluša Blaža, pogotovu kad je čuo da je i njegova sestra Jana ispričala šta se dogodilo te noći i da je i ona protiv njega, ali se nije moga pomirit sa tim da ustukne i prizna poraz pred Bjelopavlićima... Knjaževo bjekstvo ispod Ostroga je, izgleda, ipak bilo malo dramatičnije nego što ga je predstavio Drago Filipović. To u svojim zapisima potvrðuje i Tomo Oraovac, istoričar, književnik i političar: "Kako su senatori sa sviju strana uticali na knjaza i ovoga već bili skoro skolili da kazni Jovana Mašanova i sa njim tražili soluciju koja

bi zadovoljila Bjelopavliće, meðu njih uskoči Ðuro Prelov Martinović, kapetan perjanički, i uzvikne: - Bjež, Gospodare, eto puške pucaju i Bjelopavlići se na "ko je vitez" dozivaju, a vojvoda Risto ide iz Gornjeg manastira sa 500 Bjelopavlića da poubija sve nas..." Svi prisutni povikaše: - Šta uradi maniti Jovan Mašanov, crn mu obraz bio - i namah svi ustanu, pa sa knjazom pobjegnu preko Povije i Pješivaca, a zatim preko Lastve i Čeva na Cetinje. Knjaz je u putu ostavio svoga konja, a cio prtljag mu je ostao u Ostrogu i Bjelopavlići su ga odmah razjagmili, a knjaza gonili do Pješivaca. Svi Katunjani su pobjegli sa knjazom ili se sakrili. Knjaza i Katunjane spasila je noć koja je nastupila već pri ulasku Bjelopavlića u Donji manastir..." Pohara Bjelopavlića Iako je uvidio svoju neoprostivu grešku, tvrdoglavi i na zlo spremni knjaz to nije stio javno da prizna, niti da oprosti Bjelopavlićima i zaboravi njiovu opravdanu ljutnju i pobunu. Odmah je naredio pohod na Bjelopavliće i krvavu odmazdu prema bunðijama, a Drago Filipović tvrdi da je pri tom posebno apostrofirao Orju Luku, centar Bjelopavlića i tvrdo gnijezdo Boškovića: - Spremi se i s vojskom pravo na Orju luku, a ako bude malo, narediću da se digne sva Katunska i druge nahije koje pripadaju Crnoj Gori, samo da kaznim i pameti naučim neposlušne i slavoljubive Bjelopavliće - pun bijesa, naredio je knjaz svome bratu vojvodi Mirku, posebno mu naglašavajući da milosti ne može biti ni za njegovu sestru i zeta kao glavnog kolovoðu i organizatora pobune - tvrdi Drago Filipović. Tako je počela velika pohara Bjelopavlića u kojoj su padale nevine glave, paljene kuće i pljačkana imovina nedužnih ljudi, a Bjelopavlići nijesu ni pokušavali da pruže otpor tolikoj sili, već gledali samo kako da se uklone i spasu ispred bijesa knjaza Danila i njegovog nemilosrdnog brata. ---------------- Ni sestriće nije poštedio � Kad njegova sestra Jana nije pristala da se odrekne muža i kolovoðe bjelopavlićke pobune popa Rista Boškovića, i da se preuda za popa Ðura Kusovca, knjaz je sunuo da joj bači ðecu u vatru � U tome ga je spriječio serdar Jole Piletić

Serdar Jole Piletić Na sreću Boškovića koji su se bili zabarikadirali u svojim kulama na Orjoj Luci, spremni da ne uzmaknu pred knjazom Danilom, spremni da tu i poginu, na Orju Luku je, po kazivanju Draga Filipovića, prije Danila i vojvode Mirka, stiga Serdar Jole Piletić, veliki i potvrðeni prijatelj popa Rista Boškovića, kolovoðe bjelopavlićke pobune. On je počeo da ubjeðuje popa Rista da se sa roðacima skloni pred bijesom knjaza Danila i izbjegne uzaludno prolijevanje krvi: - A kud, serdare, za ime boga, da bježim s kućnog praga? - zavapio pop Risto. - Skloni se kod Turaka dok ovo mine, neće, zar, ni ovo zlo trajat dovijek... - Zar ja da tražim spas pod turskim skutom, i to od koga, od Zeka manitog (tako je narod zvao knjaza Danila) koji me tako krvnički za srce ujeo, ošamario i osramotio?! - Urazumi se, vojvodo, ako znaš za boga i ako me smatraš i držiš za prijatelja, urazumi se ne čekaj oðe Zeka da se krv prolijeva, no se ukloni za malo, proći će njega bijes i viðeće da je pogriješio... Knjaz Danilo:Bio je mlad i neugledan,ali odlučan i nemilosrdan Poštova ga i Omer-paša Pop Risto Bošković se drža onog svetog i viteškog pravila da onaj ko ne sluša ljude, nije ni čoek. Još kad je u pitanju čoek kakav je bio serdar Jole Piletić, njegov dokazani prijatelj i dobrotvor. Iako teška srca, ipak je posluša serdar Jola i sa nekoliko najbližih roðaka iste noći uskoči u turski Spuž da tamo potraži spas. Boškovići sa Orje Luke su, nema nikakve sumnje, bili su i ostali jedno od najuglednijih i najpribranijih brastava, ne samo u Bjelopavlićima, i kući Petrovića je svakako bila čas da se sprijatelji sa ovom i uglednom, i bogatom i uticajnom kućom, koju je uvažava i za koju je zna i sami ruski carski dvor. Carica Katarina im je, kako tvrdi Tomo Oraovac, podarila titulu ruskih plemića, čime se ne može pohvaliti nijedna druga crnogorska porodica, pa

ni vladajuća Petrovića. Po $ećanju Oraovca, u gramati izdatoj tim povodom, pisalo je: "Najvećom milošću carice sviju Rusa, poklanja se kući Boškovića za zasluge ukazate Rusiji i Slovenstvu titula ruskih dvorjana i ovom se gramatom uvršćuju u Red ruskih dvorjana." Ovu činjenicu, kao i lični ugled koji je imao i uživa vojvoda, pop Risto Bošković, poštovali su čak i Turci. Na primjer, dvije godine prije toga, prilikom pohoda na Crnu Goru, Omer-paša je nekoliko dana boravio u kući popa Rista Boškovića, praznoj i napuštenoj. Nije, meðutim, dozvolio da se njegova kuća spali ka ostale po Bjelopavlićima, već mu je na okretku napisa i ostavi ovakvu poruku: "Dragi vojvodo, žalim što tvoju glavu ne nosim u Skadar. Iz poštovanja prema tvome junaštvu i kuraži, ostavljam ti kuću u kojoj sam boravio nekoliko dana, netaknutu, kao znak da junak junaka i krvnik krivnika mora poštovat..." Spalio i zetovu kuću Po onome kako je postupio knjaz Danilo, po nemilosti i nepoštovanju ispoljenom posebno prema Boškovićima, reklo bi se da je on jedva čeka povod, da mu je dogaðaj u Ostrogu (možda i namjerno insceniran) skoro dobro doša da se obračuna sa Bjelopavlićima, posebno sa prkosnim Boškovićima, na čije je plemstvo očigledno bio zavidan i ljubomoran. Kad je sazna da su mu kolovoðe pobune umakle, knjaz Danilo je naredio da im se svima kuće odma spale i sravne do zemlje. Glavu svog zeta, popa Rista, ucjenjuje i za nju nudi iljadu dukata, a onda sam uzima ugarak i pali njegovu kuću. Za svo to vrijeme, Jana, žena popa Rista, a najmlaða sestra knjaževa, mirno i dostojanstveno stajala je po strani i bez riječi grlila sinove, petogodišnjeg Mašana i trogodišnjeg Lazara. Razljućen njenim držanjem, knjaz joj se - kako je svojevremeno zapisao Tomo Oraovac - obratio: - Pljuni, Jano, na izdajnoga popa Rista, pa idi i budi žena popa Ðura Kusovca - a ti, pope Ðuro, pošto ti je žena umrla, uzmi Janu za ženu (popovi se, inače, po crkvenim kanonima nijesu mogli dvaput ženit, prim. B. S.). Jana je to ponosno i s gnušanjem odbila:

- Ne vala u ovoj pameti, no ću se radije zvati žena popa Rista mrtvoga no ijednoga drugoga Crnogorca živoga, jer on nije izdajnik no junak koji je oprao okaljani obraz plemena... - Oćeš, kučko, ili ću ti tu štenad sad poklat da od psa ne ostane traga - viknu razjareni knjaz i poleti prema Jani. - Udri, ubi, spali i posjeci, ja se nikad živa neću odreć ni mrtvoga vojvode Rista - mirno je odgovorila Jana i dodala: - Teško Crnoj Gori s tobom i takvijem gospodarom. Zeko, Zeko (knjaza Danila su tako, inače, zvali zbog karakterističnih zelenih očiju i riðe kose, prim. B. S.), sve ćeš ovo grdno platit jer Boškovići nikome ne ostaju dužni (u narodnom predanju je sačuvana priča da je knjaz Danilo tom prilikom sasuo burilo vode i ugasio ognjište Boškovića, a sestra Jana ga proklela: "Ugasilo se tebi i ognjište i ulište, krvomutniče"). Pokuša je i da i ponizi Knjaza su te riječi još više razgoropadile, dotle da je sestri zgrabio ðecu iz naručja i sunuo da ih bači u vatru. U tome ga je spriječio serdar Jole Piletić: - Ne, gospodare, ako znaš za boga, ne griješi dušu! Ðe ćeš peći ðecu, pa još sestriće...! Knjaz Danilo ga zbog toga umalo ne ubi. Jola su spasili ostali glavari koji su se umiješali. Ðeca su tako tog trena spašena, ali je bezdušni ujak, izgleda, ipak ostvario svoju paklenu namjeru: on ili neko za njegov račun, tokom noći je otrova oba ðeteta popa Rista Boškovića! Jana ipak ni poslije toga nije pristala da se preuda za popa Kusovca, pa ga je knjaz silom oženio Fintom, ženom popa Šćepana Boškovića. Pop Risto Bošković, glasiti junak i pravednik, koji je titulu vojvode steka puškom i mačem, na bojnom polju, sa nepunih osamnaest godina (pošto je bio jedinac, oženio se sa samo četrnaes godina, a žena mu, Jana, bila je od njega starija tri godine), vazda se držao onog svetog, viteškog pravila i načela: "sve za glavu, za obraz i glavu". Nije klonuo niti taj zavjet pogazio ni kada se sa grupom roðaka naša u Spužu meðu Turcima, ni potom u Podgorici, čak ni pred skadarskim pašom, i nije dopuštio da se njiovo bjekstvo na bilo koji način zloupotrijebi protiv njiove otadžbine. Zahvaljujući takvom njiovom držanju i radu njiovih prijatelja u Skadru i

Podgorici, na jednoj, i u samoj Crnoj Gori, na Cetinju (naročito serdara Jola Piletića), na drugoj strani, kao i pritiscima sa ruskog dvora, knjaz Danilo dopušta da se Boškovići vrnu u Crnu Goru nakon godinu dana izgnanstva. Pošto Turcima to nije bilo u interesu, Jole Piletić je sa turskim poglavarom u Podgorici nekako uspio da organizuje njiovo bjekstvo i obezbijedi im siguran povratak kući. Knjaz Danilo je u prvi mah ipak pogazio datu riječ i pokuša ponizit popa Rista i njegove roðake i sapatnike, kažnjavajući ih sa po sto zlatnih dukata, a umjesto oružja i sabalja, skova im je obične kusture, nipodaštavajući ih tako i ka junake. Na prekor glavara, knjaz se ubrzo pokaja. Ponovo je pozva Boškoviće i darova im srebrne sablje i visoke činove u plemenu. Popa Rista je imenova za senatora, a malo potom mora je lično na grudi da mu okači visoko tursko odlikovanje kojim ga je, nakon bjekstva iz Skadra, odnosno Podgorice, lično sultan odlikova "za junaštvo pokazano djelom i riječju tvrðom od kamena..." Po povratku iz izgnanstva i kad je sazna za tragičnu sudbinu svoje ðece, pop Risto naumi da se zakaluðeri i sasvim povuče u manastir, ali su ga u tome spriječili roðaci i najbliži prijatelji, a naročito njegova vjerna supruga Jana koja će ga kasnije ipak oveselit - čak u pedeset petoj godini života je zatrudnila i rodila mu sina Savu... Svetio se ordenom Svom šuraku, knjazu Danilu, pa i njegovom nasledniku, knjazu i kralju Nikoli, pop Risto Bošković se do kraja života svetio, noseći odlikovanje koje je dobio od sultana, i to uvijek pod grlom, iznad odlikovanja koja je dobija sa crnogorskog dvora, a pošto se povuka iz političkog života nikada više nije otiša na Cetinje. Kad ga je kralj Nikola u nekoj prilici zbog toga prekorio, odgovorio mu je: "Doći ću ti kad ukloniš stražu ispred dvora, jer straža ruži i dvor, i tebe i narod... straže udaljuju narod od gospodara i one su svakom vladaru najveći neprijatelj, a gospodar koji se boji svojih podanika, nije gospodar, i jednog dana ga svi čuvari neće odbraniti od naroda..." ------- Tragedija Stevana Ðiknića � Knjaz Danilo se nije zadovoljio samo krvavom odmazdom prema bjelopavlićkom ponosnom i nepokornom plemenu, već je tamo posla svoje

žbire i provokatore da u narodu otkrivaju njegove protivnike na koje je potom skida glave Pukovnik Dragutin Drago Filipović Knjaz Danilo se nije zadovoljio poharom Bjelopavlića, učinilo mu se da im se za pobunu u Ostrogu nije dovoljno osvetio spaljivanjem kuća i svim onim što je činio sa Boškovićima, već je nastavio sa odmazdom prema ovom prkosnom i ponosnom plemenu, tražeći svaku priliku da im napakosti i kakvo zlo učini, kako je to, uostalom, činio od prvog dana vladavine, ne samo prema Bjelopavlićima kojima je bio kivan zato što su se prvi drznuli da mu se usprotive. Najizrazitiji primjer u tom pogledu predstavlja tragedija bjelopavlićkog plemenskog kapetana Stevana Ðiknića, odnosno Stevana Ðiknina, kako je bio poznat u narodu. I o tom slučaju je za života kaziva pukovnik Dragutin Drago Filipović: Knjaz Danilo Pobio mu nevine sinove - Stevan je bio posmrče. Otac mu Lazar poginuo 1780. godine na Morači u boju sa Turcima i sina mu, kako je tada bio običaj, poslije po majci zvali Stevan Ðiknin, tim prije što je i Ðikna, izgleda, bila čovjek-žena i sinu joj nije bilo sramote da se i po njoj kazuje. I Stevan stasa u dobrog čovjeka i junaka koji je steka kapetanski čin na sablji i pušci, tako da ga je i NJegoš opjeva u "Ogledalu srpskom". Stevanu se, meðutim, nije dopadao Njegošev nasljednik i to nije ni krio - otvoreno je o tome zborio i nad Zekom malu prednost dava Peru Tomovu. Knjaz Danilo, naravno, nije takve dugo trpio i brzo je smislio kako da mu se osveti - da opameti i njega i druge. Dva Stevanova sina, Gošo i Tiodor, bili su tek pristasali, ali već oglašeni kao hajduci i junaci bez mane i straha. Knjaz Danilo ih, meðutim, oglasi krivima - da oni tobož pored Turaka ubijaju i Crnogorce - i osudi ih na smrt. No, valjalo je pohvatati takve gorske vukove. Danilo se zato poslužio lukavstvom. Poslao je perjanike kod kapetana Toka Nikina Šaranovića i naredio da Toko sazove zbor Bjelopavlićima kod crkve na Jelenku, računajući da će tu, ne sluteći zlo i prevaru, doći i sinovi Stevanovi.

Tako je i bilo. Na zbor došli i Gošo i Tiodor i perjanici ih oni čas pohvatali i povezali. Povedu ih odatle na kapetanski sud, na Prentinu glavicu, a presuda se odmah znala: ko je tamo krenuo, taj se nije glave nanosio... Usput, dok su ih sprovodili, komandir perjanika udari Goša i brekne mu: - Živni, pogani od pogani! Gošo, koji je i za manje skidao glave, a bio izuzetna ljudska snaga, segne, raskine veze na rukama i zgrabi komandira za grlo da ga zadavi i zubima zakolje. Spasu ga ostali perjanici - pripucaju, ubiju Goša i komandira jedva živog izvuku ispod njega. Iako svezan, Gošov brat Tiodor iskoristi tu gužvu i pobjegne prema selu Kolašinovićima. Ali, bio je zle sreće. Kad je izgledalo da je umaka i odnio glavu, pukne mu gatnjik na gaćama i on, sa rukama vezanim na leðima, niti je mogao gaće dić niti se njih kako kurtalisati. U tome naiðe jedan komšija i bližnji mu roðak. Tiodor se ponada da mu ga je sami bog posla i da ga je sunce ogrijalo - sigurno će mu pomoći da se izbavi i spasi glavu, ali roðak zaboravio roðaštvo i Tiodora predao perjanicima koji su pristigli u potrazi za njim. Tiodora, naravno, strijeljaju čim su ga doveli na Prentinu glavicu i onda i njega i brata mu Goša, a po nareðenju knjaza Danila, onako mrtve objese da vise tu za petnaest dana kao opomena svim ostalim Bjelopavlićima kako će proći oni koji su nepokorni i nevjerni gospodaru sa Cetinja. Povješanim Stevanovim sinovima se niko za petnaest dana nije smio primać sem njihove ojaðene majke. Ona je svakog dana dolazila iz sela Laća, poklonila bi se sinovima i svaki put ponovila: - Gošo, Tiodore, okamenite se...! Knjaževi špijuni u Bjelopavlićima Gošo i Tiodor se, naravno nijesu okamenili, ali se okamenila njihoa majka kojoj za sve to vrijeme niko suze nije vidio ni glasa čuo, već je svoju muku podnosila stoički i junački i nije dopustila da joj se dušmani naslade. A Bjelopavlići su se kasnije ipak okuražili i okupili na Prentinoj glavici ðe su riješili da idu kod knjaza i kažu mu da je na pravdi božjoj tako krvnički kaznio Stevana Ðiknina, pobio mu nevine sinove i uzeo mu kapetanski čin - njemu, junaku iz pjesme... Nije bilo lako izići pred ćudljivog i nazlobrzog Zeka niti mu u brk reći

da je u nečem pogriješio, ali druge nije bilo, nepravda se morala nekako popraviti. Začudo, Danilo im je povjerova i nije reagovao kako su očekivali. Stevanovog najmlaðeg sina Marka je, da bi koliko-toliko ispravio nepravdu, postavio za zamjenika komandanta bjelopavlićke brigade Baja Boškovića. Nažalost, Marko je vrlo mlad umro od kolere, i on i otac mu Stevan nesrećni. Ostaje, ipak, veliko pitanje da li je Danilo tako postupio zato što se istinski pokajao zbog velikog grijeha koji je počinio, ili je i to bio jedan od njegovih vještih pokušaja da Bjelopavliće nekako pridobije i okrene za sobom, jer je on, uprkos svojoj oholosti i samouvjerenosti, sigurno bio svjestan snage i uticaja ovog plemena - da onaj ko pridobije Bjelopavliće, u dobroj mjeri rješava i pitanje jedinstva, sloge i lojalnosti gotovo svih ostalih crnogorskih plemena - zaključuje Dragutin Drago Filipović. Već spomenuta pohara Bjelopavlića koja je usledila posle ovog dogaðaja, to najbolje potvrðuje. Knjaz Danilo je, meðutim, i dalje bio nezadovoljan onim što je postigao tim svojim krvavim pohodom na Bjelopavliće. Nastavio je sa progonima i ubijanjem ljudi bez pravih razloga i povoda, ali je to ipak činio prikrivenije. Slao je, recimo, svoje tajne emisare i provokatore da po Bjelopavlićima traže i pronalaze krivce, protivnike knjaza Danila. Mihailo Lalić, tako, u svom romanu "Ratna sreća" piše kako je Knjaz poslao u Bjelopavliće nekog Petra Jovićevića da širi propagandu protivu njega i merka ko će prihvatiti tu priču i na$e$ na provokaciju. Jovićević je, navodno, u nekim kućama jedva izvuka živu glavu, ali su na propagandu, po toj priči, ipak, na$eli pop Puniša Pavićević i njegov šurak Todor Kadić. Preudata pored živog muža Pravi razlozi i motivi sukoba ove dvojice viðenih Bjelopavlića sa knjazom Danilom su, meðutim, drugačije prirode i sve se na drugačiji način odigralo. To potvrðuje veoma zanimljiva i upečatljiva priča Draga Filipovića, predanje koje je on čuo i zapamtio od savremenika tih dogaðaja: - Sve što je do sada kazano i napisano o ubistvu knjaza Danila ostalo je nedorečeno - kaže Filipović. Najljepši ljudi Na kraju bjelopavlićke ravnice, tamo odakle počinju kameniti predjeli Bjelopavlića, oko tri kilometra sjeveroistočno od Danilovgrada, nalaze

se razvaline sela Boan - priča kapetan Drago Filipović. - U njemu su nekada živjeli Kadići, bratstvo koje je, prema kazivanju starijih ljudi, imalo oko sedamdeset domaćinstava. Stari Crnogorci su zborili da su to bili pravi fis-ljudi, da ljepših i naočitijih ljudi u po jednom crnogorskom plemenu, a kamoli selu, nije bilo. A uz ljepotu bili i dobri junaci i dobri domaćini. Kad bi koga htjeli istać i po ljepoti i po dobroti, zborilo se, kažu, kao da je od Kadića. Oni su se, po prilici, prvi i spuštili iz kamenitih i nepristupačnih brda i bobija u ravnicu i pitominu, prkoseći Turcima i stalno ugrožavajući put prema Nikšiću. Selo su podigli tu, na rubu ravnice, a i njihove kuće su se razlikovale od ostalih. Kao bogati i imućni ljudi, oni su dovodili s mora majstore, takozvane Novljane, i mjesto suvozidina i potleušica, zidali lijepe kuće sa klačnim zidovima, prave saraje za ono doba. - Jer, i raznovrsna istorijska dokumenta i $ećanja ljudi, $edoka toga vremena i tih dogaðaja, sačuvana u vidu legendi, ne objašnjavaju jednako, odnosno ne prikazuju na isti način prave uzroke njegovog ubistva, pogotovu ne zašto je baš Todor Kadić diga ruku na njega. U Zadarskom arhivu se čuva jedan izvještaj kotorskih vlasti, datiran 11. septembra 1859. godine, u kojemu piše da je perjanik knjaza Danila, Kićun Martinović, u neðelju, 4. septembra, vjenča Danicu Kadić i odveo je u Bajice. Napominje se takoðe da je Danica bila sestra Todora Kadića, a žena popa Puniše Pavićevića, te da je vjenčanje obavljeno po knjaževom nareðenju i dodaje da je Kadić zato 1859. godine u Carigradu ubio Kićunovog brata, knjaževog "hrvatbašu". Ni oðe ni drugdje, pak, nema sasvim preciznih podataka kako je Danica dospjela na Cetinje i šta je i kako sa njom kasnije bilo. Svi redom se dive Daničinoj ljepoti i svi bez izuzetka je uporeðuju sa vilom - Duka Londrović čak tvrdi da su je i zvali Vilajeta. Knjazu Danilu je izgleda bilo malo sramote koju je nanio u Ostrogu već je naredio da mu Danicu dovedu na Cetinje. Tu je neko vrijeme drža u svojim odajama a potom silom preudao za prijatelja Martinovića. Ona, izgleda nije zadugo ostala u tom braku - umrla je, navodno, poslije samo dvije godine. ----------------

Krivice su nam bile preteške zemlji � Kad je 1. avgusta 1860. godine iz Kotora stigla vijes da je knjaz Danilo podlega ranama zadobijenim u atentatu prethodne večeri, njegov naslednik, knjaz Nikola, i brat, vojvoda Mirko, odnosno Senat crnogorski, stavili su sve Kadiće van zakona i naredili njihov progon iz Crne Gore Slika Antona Karingera: "Posmrtna povorka knjaza Danila" U zapisniku sa suðenja Todoru Kadiću i njegovom držanju u predsmrtnim časovima, koji je sačuvan u arhivi Okružnog suda u Kotoru, svakako su najzanimljivija zapažanja o primjernom ponašanju optuženog "od časa hapšenja do kraja njegovog života..." Tako je Todor Kadić pre$edniku suda najprije izjavio da ne gaji nikakvu nadu da bi viši sud moga izmijenit presudu i spasit mu život, ali će, kako je reka, ipak uložit žalbu "u nadi da ću moć zagrlit moju nesrećnu porodicu..." Kad mu je pročitana konačna odluka - smrtna presuda - "nije mu se oko namrdilo": - Prvog dana - zapisao je na italijanskom hroničar - kad mu je pročitana sudbonosna presuda, pevuckao je u tamnici i govorio da je knjaz poginuo ka pas, a da će on umrijet kao hrišćanin. Sledećeg dana, misleći o sebi, zatraži da mu donesu iz tamničke pravoslavne kapele duhovnu knjigu koju je po cio dan čita, pripremajući se za grozni čas koji je očekiva: - Pravda je našla da me osudi na smrt na ovom svijetu i ja se sa svom poniznošću pokoravam, ali niko se neće nasladit da me vidi na vješalima kao plačljivu babu, nego u potpunoj bezbrižnosti - govorio je dok je čekao izvršenje kazne, a kad mu je pročitana odluka "da se osuðenik ima objesit dana 13. oktobra 1860. u 9 sati prije podne", mirno je prokomentarisao: "Srećno bilo caru i ovom svijetlom sudu, a na čudo i na jade onome koji me na ovo nagna..." Predsmrtna ispovijest Ipak, i o njemu i o cijelom ovom slučaju ponajviše kazuje ono što je Kadić toga jutra, 13. oktobra 1860, odnosno uoči izvršenja smrtne presude, izgovorio u tamničkoj kapelici pred parohom Krstom Jovanovićem, nekolicinom oficira i drugih koji su se tu mogli zateć:

"Gospodo moja, svakome čoeku je milo živjet, pa ga stoga sama priroda obavezuje da na njegovo održanje upotrijebi sve moguće sile, ali kad sva nastojanja ostanu besplodna i kad vidi da mu se približava sudnji čas, potrebno mu je da se ispovijeda. Ja sam se ispovijeda najprije Bogu, pa sudijama, a sad ću vama, gospodo moja. Sada pokojni knjaz Danilo Petrović stio je da mi oduzme život jer sam odbio da poslušam njegove krvničke naredbe. Taj moj odbitak poštedio je živote mnogim nevinim ljudima. Primoran sam bio da ostavim otadžbinu, stare roditelje, mladu suprugu i dva nevina sina da bi sačuva glavu. Knjaz dade pobit pet članova moje rodbine, konfiskova je moju imovinu i prisilio moju sestru da se preuda još za života muža koji je bio prisiljen da bježi i da sačuva život. Moje prebivanje u Austriji nije se htjelo trpjet, nijesam mogao dobiti pasoš za Rusiju da bi se kod Svetog Sinoda potužio na pretrpljenu sramotu zbog preudaje sestre. S jedne strane gonio me je knjaz, a s druge francuski konzul u Skadru. Obojica su tražili moju smrt. Pri svim tim gonjenjima, i pored nagovaranja, nikad se nijesam stio odlučiti da ubijem knjaza, ali kad sam dozna da je na moju glavu stavio varvarsku ucjenu od 500 forinti, riješio sam da naplatim svoj život za cijenu mnogo višu, da ga ubijem ma ðe ga budem zateka. U tu svrhu opskrbio sam se kuburom velikog kalibra, napunio sam je do vrha cijevi svakovrsnim zrnima i uputih se Kotoru te stigoh one sudbonosne večeri kad je pokojni knjaz šeta po obali. Umiješa sam se u gomilu naroda u času kad se ukrcava u laðu put Glavata i tražio sam očima ðe je. U onom groznom času, zamalo večernji mrak da ne učini da ubijem nevinoga umjesto njega. Sa jedne strane knjaževe stajaše neki senator, u jednoj dolami ka i on, i držeći da je on onaj koga sam ima ubit, povukoh kuburu, uperivši je na senatora, ali u tom času Knjaz se okrenu da pripali cigaretu od nekog prisutnog, pa ga pri svjetlosti plamička poznadoh i kad je zauzeo prvošnje mjesto, ciljajući na njega, opalih iz puške koju nijesam bacio na zemlju, kako je lažno bilo svjedočeno, nego mi je velika otporna snaga pucanja istrgla iz ruke. Eto kako se dogodilo..." "Zaslužio sam smrt..." Dok su ga potom vodili na gubilište, on je iša lagano i mirno kao da je krenuo u slobodu, odgovarajući uzgred na pitanja radoznalaca iz mase koja ih je pratila: "Ja sam smrt zaslužio - rekao je Kadić po već citiranom italijanskom zapisu. - Moje krivice i one knjaževe bile su preteške zemlji, pa je morala da nas proždere. Obojica smo bili krivci i eto nas, domalo,

obojica pod zemljom. Ali, ja umirem s jednom žalosti što sam prolio nevinu krv. U vrijeme mog boravka u Carigradu, ubio sam, bez ikakve njegove krivice, brata onoga koji se, po naredbi knjaževoj, oženio mojom sestrom. To je jedino što me grize savjest, ali je Bog veliki i milostiv, pa se uzdam da će mi oprostit..." Todoru Kadiću se nije ispunila predsmrtna želja da još jednom vidi i zagrli svoju porodicu. Umro je, a da nije saznao kakva je žalosna sudbina zadesila i njegovu užu porodicu i cijelo bratstvo Kadića. Istraga Kadića Istog dana kada je iz Kotora stigla vijes o pogibiji knjaza Danila, odnosno kada je 2. avgusta 1860. godine u grobnicu u cetinjskom manastiru položen kovčeg sa njegovim posmrtnim ostacima i na crnogorski tron sio njegov osamnaestogodišnji sinovac Nikola Mirkov Petrović, Kadići su stavljeni van zakona. Za jednu noć je pobijeno dvaes i četvoro čeljadi, meðu njima i Todorova uža porodica, a ostali su se razbježali i sklonili ðe je ko moga i kud je stiga. Mnogo ih je uskočilo na tursku teritoriju, poturčili se, promijenili vjeru, ali ne i prezime. Njihovo selo Boan je do temelja razoreno i od tada više nikada u njemu nije zadimilo nijedno šljeme. Kadićima se, ipak, nije utro trag u Crnoj Gori, kako su bili nakanili nasljednik knjaza Danila, knjaz Nikola, i njegov otac, vojvoda Mirko, odnosno, "glavari i cio narod", kako je stajalo u već pomenutoj "sentenciji" Senata crnogorskog od 12. februara 1861. godine. Gologlav na vješala Kad su mu pred vješanje pokušali stavit kapuljaču na glavu, on to mirno odbi, obrazlažući da se sprema da pristupi pred svevišnji božji sud i da želi to da uradi gologlav: "Pope se tada na stepenice vješala i izgovori posljednje riječi: 'Bože i majko Bogorodice primi moju grešnu dušu '. U 9 i 29 minuta Kadić je već bio mrtav..." Taj stravični dokument, bezdušnu presudu nevinom narodu, pronaša je i objavio Risto J. Dragićević u "Zapisima" - glasniku cetinjskog istorijskog društva - 1941. godine: "Da se zna i da je vjerovata ova danas učinjena sentencija, koja se meće u protokol sentencija, a to za prokletu i razbojničku kuću Kadića, koja je ðavoljim mlijekom zadojena od prokleti roðenja... njenoga koji su zla činili... od 150 godina", stoji na početku tog grozomornog dokumenta Senata crnogorskog, sročenog odmah nakon ubistva knjaza Danila.

"Pervo stidno djelo njino Lazara Pecirepa... na kumstvo u svoju kuću i so tim ga prevarili i njega svezana Turcima predali i so time se izdajnici svoga roda nazvali, drugo što su isti zlodjeli Turke podnukali te su mu na kolac život izvadili. Drugo varvarsko djelo koje su uradili Ćirka Kneževića ubili, kad je svojega sina ženio, i to na veliku božju pravdu. Treće, Manojlo Kadić preda Petra Boškovića Turcima svezanijeh ruka i kako je predan svezanijeh ruka kod Turaka doša, taj su mu čas glavu odsjekli u Kosovi Lug. Četvrto svoga brata Vučekovića ubiše na veliku Božju pravdu teke da pritisnu njiova dobra. Peto na Voskresenije Hristovo preðe napore pred crkvom troje nosila mrtvijeh napraviše. Šesto na Roždestvo Hristovo kuću Alekse Raičeva utriješe i njegova dva sina zaklaše, poslije toga sami sebe tukoše, ali Judinijem sinovcima ne bi im prokleta crijeva sita prave hristijanske krvi, no ih Juda zločestivi nauči da svakome pravoslavnom Hristijaninu svuð u Jevropi oči izvadi i da njegovo lice potamni, a osobito jadnom i žalosnom Crnogorcu, 1. avgusta 1859. god. (ovo je, naravno, omaška jer je nesumnjivo da se radi o 1860. godini, prim. B. S.) na Poklade gospoðine ubiše knjaza Danila I u Kotoru tader su u crno zavili vijenac crnogorski. Tad opšti viknu da ni u odivu njihovu ðeteta ne ostave, no ne daše glavari no istoga rukostavnog zločinca Jovicu Kadića na konop objesiše, kao razbojnika, i rečeni Jovica sam sebe obliči da je o tome radio kao i Juda oko Krista (nema objašnjenja otkud se i zašto pojavljuje ime Jovice Kadića iako se stanovito zna da je atentator Todor Kadić, prim. B. S.). Tada glavari i cio narod što goð bi od Kadića preko naše granice izagnaše i ovako osudiše: da nema nikad od te kuće niko u našu granicu dok je Crne Gore, no koga bi vidio, pa ga ne bi ubio taj će žestoki kastig Verhovom sudu dati, isto kaj da bihu buntovnika u ruke ufatili... ----------------- Opet bukva u Boanu nikla � Poslije svega, od Kadića široki tragovi na sve strane, od Zeka malog samo priča i ime Danilovgrad kao njegov poslednji inat i prkos, a možda i kao pokajnica za sva zla koja je pričinio, ne samo Bjelopavlićima

Knjaz i kralj Nikola Suvišno je, može bit, i ukazivati koliko su sve optužbe u "sentenciji" Senata crnogorskog na račun Kadića bile zlobne i zlonamjerne, neistinite i podle, ako se zna da su Kadići do samog atentata u Kotoru važili za jedno od najuglednijih i najpoštovanijih bratstava u Bjelopavlićima, koje se isticalo odvažnošću, hrabrošću i prkosom, ali samo prema jačem. Po nekim podacima, recimo, samo Kadići nikada nikome nisu plaćali poreze i "dacije" i samo su njiove ovce za pašom dojavljivale do samog Spuža, jakog turskog utvrðenja i uporišta, jer ih Turci, znajući čije su, nikada nisu smjeli plijeniti. Znali su da Kadićima niko nikada nije ostao dužan. Samo tako se može objasnit i razumet i činjenica da niko ni do danas nije zaposio nijednu stopu nekadašnjih imanja Kadića u Boanu: "Njiova zemljišta, izgleda, ni do danas nisu prisvojena - piše u "Ratnoj sreći" Mihailo Lalić - jedno što se smatralo da su prokleta, drugo što se smatralo da će se Kadići jednom vratiti..." Vojvoda Mirko Petrović sa suprugom Stanom Osveta nad nejači Interesantno je da knjaz, odnosno kralj Nikola u svojoj dugoj, gotovo šezdesetogodišnjoj vladavini Crnom Gorom, nikada i niðe, čak ni u memoarima ni u svojim političkim spisima, nije ni spomenuo ime Todora Kadića, da se i ne govori o motivima koji su ga nagnali da učini to što je učinio. Inače, ova strašna anatema na Kadiće i njene krvave posledice, nikada nisu zaboravljene ni knjazu Nikoli ni njegovom ocu, vojvodi Mirku. Protivnici knjaza Nikole su u svim istupima protivu njega to stavljali na prvo mjesto: "Prvo zločinstvo - pišu, tako, crnogorski emigranti knjazu Nikoli u knjizi - pamfletu 'Nekoliko krvavijeh slika iz albuma Petrović NJegoševog doma', objavljenoj krajem prošlog vijeka u Beogradu - koje ste, kao gospodar Nesrećne Crne Gore, učinili u društvu Vašega zloglasnoga oca (no, i kud' će kruška, no pod krušku?!), ako uopšte takve 'malenkosti' smatrate za zločinstvo, bilo je to što ste odma, čim ste nesrećom Srpstva, stupili na crnogorski prijesto - tj. čim je bio

stučen Danilo -dali zaklat i podavit cijelo bratstvo Todora Kadića (devedeset i dvoje čeljadi), te se ka sramna i bezrepa kukavica i ka krajnje podal i pokvaren čoek, svećate i nad nejakom ðečicom u kolijevci i nad slabim ženama i starcima...!" Tragedija Puniše Pavićevića A zahvaljujući nemilosrðu knjaza Nikole i njegovog oca Mirka, žalosna i do kraja tragična sudbina nije mimoišla ni popa Punišu Pavićevića. On se, nakon razlaza sa šurakom Todorom Kadićem, još neko vrijeme krio u Carigradu. Potom se prebacio u Rumuniju i tu se pritajio pod tuðim imenom. Kad je sazna šta je Todor uradio i da je knjaz Danilo poginuo, Puniša se ponadao da je time došao i kraj njegovom stradanju, pa se prijavio vlastima. Rumuni su ga, meðutim, odmah protjerali i predali u nadležnost srbijanskoj vlasti, a ova ga, po jednoj verziji, istog časa isporučila Crnoj Gori. Ko zlo čini, dobru nek se ne nada Narodna mudrost veli: zloraðenje - gotovo suðenje, ko zlo čini - zlo i dočeka. U svijetlu te jevanðeoske poruke i pjesnik Matija Bećković se bavio sudbinom Petrovića i Kadića i posvetio im jednu poemu. U toj svojoj "pjesničkoj priči", Bećković, pored ostalog kaže: "I kad je tu skoro, poslije sto godina, Vršen poslednji popis postojbinika, Pokaza se kako se priča završila: Meðu živim nije bilo nijednog Petrovića, A više od svih bilo je Kadića. Iskrsnuše ispod mnogih prezimena, kapa i vjera Da objave da nijesu nestali I da su Kadići. Jer da to ne znaju Zalud bi opstali. Iza svakog bjegunca ostane trudnica, A široki trag onih koji su zatirani, Istraživani i iskorenjivani, Zbog svoga imena i zločina roðenja..." Po drugoj, i izgleda vjerovatnijoj priči, Puniša je sam doša u Crnu Goru, uvjeren da tu za njega više nema nikakve opasnosti: "Roðaci popa Puniše poručili su na Cetinje, knjazu Mirku i Nikoli - piše Mihailo Lalić u već citiranoj knjizi 'Ratna sreća' - da im je brat, koji nije ništa kriv, došao i da mole da doðu na Cetinje da se poklone. Iz Cetinja su poručili neka doðu. Brat popa Puniše sam je pošao prema Cetinju da stvar izvidi i osigura. Nije ni stigao do Cetinja.

U Zagaraču, ðe su i prije mučki ubijali one koje ne žele da vide na Cetinju, kod neke jame, ubio ga je neko - nikad se nije doznalo ko. Pavićevići su se okupili te ga mrtvog prenijeli i sahranili..." Lalić, meðutim, dalje kaže da je pop Puniša osta živ i potuca se od nemila do nedraga, do kraja života, proklinjući onoga ko ga nauči da čita. Nije, nažalost, bilo tako. Čim su se domogli popa Puniše, knjaz Nikola i otac mu Mirko nijesu časili - osudili su ga na smrt. Jedna grupa Bjelopavlića, viðenih i uglednih, išla je, po prilici, na Cetinje da moli za njega i dokazuje da ništa u svemu nije kriv. Knjaz Nikola i naročito otac mu vojvoda Mirko, bili su se izgleda i pokolebali i smjerali da mu smrtnu kaznu zamijene vječitom robijom, ali se onda umiješala Stana, Mirkova supruga, a Nikolina majka, i prekorila ih: - Lako je opraštati tuðim krvnicima. Vi ste ubili Todora Kadića i zatrli sve Kadiće, te osvijetili brata, odnosno strica, a onome koji ubi moga brata sad opraštate život... Više nije bilo nikakvog pogovora: Puniša je doveden na Ćeranića glavicu i strijeljan ispred crkve Svete Ćekle, ðe mu se i danas nalazi grob... O tragičnoj sudbini Puniše Pavićevića mnogo opširnije je pisa njegov plemenik i roðak, Mićun Pavićević. Uz sve rezerve oko njegove moguće roðačke i plemenske pristrasnosti, svakako je zanimljiva njegova verzija povratka Puniše Pavićevića iz izgnanstva u Crnu Goru. Po toj verziji, iako je izgledalo da su knjaz Nikola i vojvoda Mirko uvažili razloge Punišinih roðaka i oprostili mu, oni su potajno kovali plan kako da ga se domognu i odrube mu glavu. Na kraju su odlučili da iskoriste veliko prijateljstvo i pobratimstvo koje je postojalo izmeðu Ðura Matanovića i Puniše Pavićevića. Kako tvrdi Mićun Pavićević, oni su pozvali Ðura Matanovića i naredili mu da ide u Carigrad i kako zna i umije vrati Punišu u Crnu Goru, uz tvrdu vjeru gospodarevu da mu se ništa rðavo neće desit: "Ðuro je uspio da Punišu pridobije za povratak u otadžbinu" - piše Pavićević. "Došli su zajedno do Skadra, a odatle laðom do Rijeke Crnojevića. Puniša je bio obučen u najraskošnije zlatno odijelo. I same čizme izvezene su mu bile čistijem zlatnijem širitima. Čim su se iskrcali na Rijeci Crnojevića, naoružani perjanici su opkolili Punišu, razoružali ga i s njega svukli zlatno odijelo i čizme, pa mu obukli prosjačko odijelo i jedan stari arbanaški grudnjak od pamuka. Puniša je uzvikivao kao ranjen lav: 'A što bi ovo, pobratime, crn ti obraz bio, a tvoja se kuća iskopala!' - 'Amin, ako sam ti kriv',

odgovorio Ðuro i briznuo u plač, kao malo dijete.' "Sram vjerolomnike..." Punišu svezana uputiše komandiru Baju Boškoviću, radi izvršenja smrtne kazne. Bez suðenja i preslušanja, zatvore ga u ondašnjoj karauli 'Riječkoj kuli' koja se nalazila na današnjem Danilovgradu... $utridan izveli su Punišu kod crkve Cveta Ćekla, na strelište. On je gromkim glasom počeo objašnjavat narodu kako je prevaren i na božju vjeru doveden i da su ga na Rijeci Crnojevića svukli i nagrdili prosjačkim odijelom: 'Neka je sram vjerolomnike!' Komandir Bajo Bošković prekinuo je Punišu, a ovaj mu je uzviknuo: 'Uzimaš mi život nevinom. To što je na tebi, moje je. Ja ću ipak umrijet ka junak.' Puške su zagrmjele, Puniša je posrnuo, pa se ranjen naslonio na lakat, a ruku podmetnuo pod glavu kao naslon. Tada je dotrčao susjed iz njegovog sela Mirko Koljenšić sa Sretnje, opalio puškom i pribi ga. Mirko je za ovo nagraðen, tako da je postao i komandir Pavkovickog bataljona." Poslije svega, od Kadića, eto, široki tragovi i putevi na sve strane. Poslije sto četrdes godina ponovo prokrčeni i u zaraslom i zatrnjenom Boanu nasred kojeg je opet i jedna bukva nedavno nikla. Od Zeka malog ostala samo priča i ime - Danilovgrad. Kakve li ironije: na puškomet od Boana i Orje Luke, na pogled Ostrogu, takav spomenik knjazu Danilu! Njegov sinovac i naslednik, knjaz Nikola, ispunio je stričevu želju i naum i na Prentinoj glavici osnovao varoš s njegovim imenom, kao poslednji prkos i inat knjaza Danila. A možda je to i neka vrsta pokajnice za sve zlo kojim je zadužio, ne samo Bjelopavliće...? Budo Simonović