1936. -

Književnik, scenarist, gimnazijski profesor, glumac amater, esejist…

Najpoznatiji hrvatski dramatičar I profesionalno vezan uz Šibenik

(Međunarodni festival djeteta, Šibensko kazalište)

Dobitnik nagrade Ksaver Šandor Gjalski 2008. god. za roman Katedrala

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, 1965. (praizvedena 1971.)

Nečastivi na Filozofskom fakultetu (1975.) Svečana večera u pogrebnom poduzeću

(1979.) Viđenje Isusa Krista u kasarni VP2507

(1973., objavljena 1988.) Ptice nebeske, 1985.

Hrvatsko proljeće, 1971. Zalaganje za nacionalnu ravnopravnost i

redefiniranje savezne jugoslavenske države Slom zbog otpora privilegiranih slojeva i

jednostranačke vladavine jugoslavenskih i velikosrpskih faktora

Isključivanja iz političkog, gospodarskog i kulturnog života

Avangardistička eksperimentiranja ‘’totalni teatar’’ (Senker) Farsični i groteskni oblici – postmoderna Groteskno tijelo društva U neskladu s naturalističkim stremljenjima

pisaca prve poratne generacije Kazalištu je bilo ostavljeno malo prostora

Zvonimir Mrkonjić promiče zamisao o kazalištu koje bi bilo politično utoliko što bi prokazalo sam teatralizam politike

već je šezdesetih uzajamna penetracija kazališta i politike vodeća ideja dramsko-kazališnog senzibiliteta, svojevrsni estetski izlaz za umjetnost koja ne želi zapustiti društvenu odgovornost i kritičnost, a opet niti podleći zovu ideološke eksplicitnosti.

Poseban interes i za jezik

Ivo Brešan, Ivan Bakmaz, Ivan Kušan, Dubravko Jelačić-Bužimski, trolist Senker-Mujičić-Škrabe, Luko Paljetak

Ivan Kušan: Vodvilj Senker-Mujičić-Škrabe: Novela od Stranza niskomimetski modus komedije, u rasponu

od vodvilja do farse

Brešanu prethodi Šoljanova Dioklecijanova palača, 1969.,prijelaz u otvorenu, farsičnu dramsku strukturu

Redatelj Božidar Violić 1971. postavlja Brešanovu ‘’grotesknu tragediju u pet slika’’ u sporednoj dvorani zagrebačkog Teatra ITD

I gledatelji su uključeni u predstavu – novina u vrijeme kada još prevladava tradicionalni model građanske dramaturgije

Obnova pučkog teatra Povezivanje grotesknog i tragičnog Intertekstualnost, metateatralnost, ironija,

parodija, travestija Postmodernizam travestija najčešće preuzima čitava djela

koja visoko kotiraju na ljestvici kulturnih vrijednosti i potapa ih u žargon, dijalekt ili opscene trope

dvije mogućnosti tumačenja koje se međusobno potiru i ismjehuju, jer vrijedi i obratno: ako Shakespeare ismijava Mrdušu Donju, i njegov je predložak uzvratno ismijan u svojoj tragičkoj veličini potonućem u uske obzore, narodski deseterac i mrdušanska moralna mjerila

“Nemoj ti, druže učo, nama soliti pamet. Nismo mi pali s kruške. Šta ti misliš, ako je on tamo iz nike kapitalističke Engleske, da je zato bog! Stali smo mi na rep Švabi pa ćemo i tom Englezu.” (42)

“Amlet triba da bude prestavnik radnika i seljaka. Ti to ima da popraviš!”

“Ja mislim, drugovi, da je taj šta je napisa toga Amleta surađiva za vrime rata s četnicima!”

“Je li, učitelju! Zašto on nju šalje kod fratara? Šta će ona tamo? Ko je vidija, brte, da fratri pomažu napredni svit?”

Travestijski potez Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja smiješan je manje zbog nerazmjerja dviju kultura koliko upravo zbog začudne prilagodljivosti Shakespeareova predloška, i to i socrealističkoj matrici umetnute predstave i logici birokratske uzurpacije unutar okvirnih zbivanja u selu, dakle zbog isprva neuočljive prisnosti i koincidencije koja doduše završava tragično po protagoniste, ali u gledalištu izaziva gorki smijeh nad nesvješću likova pred analogijama kojima su žrtve.

“Ta savjest koja se da uloviti u klopku, to je isuviše preživjelo za ovako naprednu sredinu kao što je ova naša. I ja sam, naravno, trulu hamletovsku Mišolovku pretvorio u demonstracije radnog naroda protiv diktatorskog, monarhističkog režima…”

U Brešanovoj se grotesknoj tragediji na sceni ne prikazuje kritika aktualnih političkih stavova. U tom se tekstu jezikom samim, a ne izravnom porukom, pokazuje kako je vladajući mentalitet primitivan i da mu je glavno političko sredstvo prije svega vlastiti primitivizam; što je vlast okrutnija, to joj je jezik niži i primitivniji

Nakon raspojasana kola zavlada mrak i učitelj Škunca zatraži svjetlo

Identifikacija krajnje primitivnog mikrosvijeta vodi do asocijativno-aluzivne prepoznatljivosti u njemu recentnog makrosvijeta

Ovi metateatarski tekstovi ujedno su i bezdane, mise-en-abîme* strukture, koje neizbježno zahvaćaju i samo gledalište, i stoga se njihova subverzivnost nipošto ne može ograničiti isključivo na svojevrsnu antikomunističku rugalicu, a onda ni, srećom, samo na hrvatske sedamdesete.

*(Andre Gide: unutarnje redupliciranje samoga književnog rada, metafikcija)