Ivo Vojnovic - Drame

Ivo Vojnović: Drame

Ivo Vojnović Drame

Gundulićev san

Ekvinocijo Dubrovačka trilogija

Maškarate ispod kuplja

1

Klasici hrvatske književnosti na CD-ROM-u — Drama i kazalište


SADRŽAJ

Gundulićev san ___________________________________ 4

Ekvinocijo_______________________________________ 16

Prikaza prva __________________________________17 Pojava prva_______________________________17 Pojava druga______________________________18 Pojava treća ______________________________19 Pojava četvrta_____________________________20 Pojava peta_______________________________21 Pojava šesta ______________________________22 Pojava sedma _____________________________24 Pojava osma ______________________________25 Pojava deveta _____________________________26 Pojava deseta _____________________________26

Prikaza druga _________________________________30

Pojava prva_______________________________30 Pojava druga______________________________30 Pojava treća ______________________________31 Pojava četvrta_____________________________32 Pojava peta_______________________________33 Pojava šesta ______________________________34 Pojava sedma _____________________________35 Pojava osma ______________________________35 Pojava deveta _____________________________36 Pojava deseta _____________________________37 Pojava jedanaesta __________________________39

Simfonički intermezzo __________________________40

Prikaza treća _________________________________42

Pojava prva_______________________________42 Pojava druga______________________________44 Pojava treća ______________________________45 Pojava četvrta_____________________________46 Pojava peta_______________________________48 Pojava šesta ______________________________48 Pojava sedma _____________________________50 Pojava osma ______________________________50

Prikaza četvrta ________________________________52 Pojava prva_______________________________52 Pojava druga______________________________53 Pojava treća ______________________________54 Pojava četvrta_____________________________55 Pojava peta_______________________________55 Pojava šesta ______________________________56

2



Dubrovačka trilogija ______________________________ 58

PRELUDE ___________________________________59

TRILOGIJE DIO PRVI: »ALLONS ENFANTS!...« ___ 60

Jedina pojava _____________________________61

TRILOGIJE DIO DRUGI: SUTON _______________ 80 Jedina pojava _____________________________81

TRILOGIJE DIO TREĆI: NA TARACI ____________ 92

Jedina pojava _____________________________93

EPILOG: NA MIHAJLU ________________________117

Maškarate ispod kuplja___________________________ 118

Predigra ________________________________119 Prvi čas_________________________________123 Drugi čas _______________________________134 Treći čas________________________________148

RJEČNIK _______________________________________ 157

3


Ivo Vojnović: Drame — Gundulićev san

Gundulićev san

PJESNIČKO VIĐENJE

(Noć. Soba u kući ĐIVA FRANA GUNDULIĆA u ulici "između Polača" u Dubrovniku. Pokućstvo jednostavno. U sredini sobe, nešto na lijevo, stol prepun knjiga i listina. Na stolu malo raspelo, a kraj njega srebrni lukijernar. Ispred stola stari naslonjač od kože. Na desnu, velika vrata od tarace, zatvorena. Tri stepenice od kamena slaze s vrata od tarace u sobu.)

GUNDULIĆ sâm

(piše pak se zaustavi zamišljeno. - Velika noćna tišina. - Zatim on stavi pero na stranu, pa čita iz rukopisa ove kitice "Osmana"):

Eto u staro Drenopolje Otmanović izišô je Na široko ravno polje Taboreći čete svoje. Paček se je i otole Sâm na konju it podigo Da bi tvoju, o sokole, Nedobitnu dobit stigô. Nu što velim? nove glase Kraljeviću čuj izbrani Prišo 'e Dunaj, približa se Plahi Osman k ovoj strani. Eto moje bistro oko Veće ga je ugledalo, Polje mu je s'vjem široko Neizmjernoj vojsci malo...

(Klimajući glavom.) Jest! - to je mojijeh misli zvuk i jeka, al' staza gdje je da se dalje vinu? Kuda lećet' kad su čežnje nijeme? Ja ćutim u dnu srca strah brez riječi, kô da sam trčô, dok me noge nose, pak trenom stao i gledô, - jaoh meni! da sâm se uspeh gdjeno ljudstva nema. Predamnom vrsi nedoglednijeh gora,

4



gdje srce sluti da će cilja naći, - al' što ću dalje, kad uza me tmina, a svud samoća, - ta samoća pusta! (gleda sve naokolo.) Dobro, da je noć i ponoć skoro. Bar zborit mogu sâm o svojoj sjeti. (Ustaje, pa se šeta po sobi.) Kad sunce grane prestane mi grožnje. Ja v i d i m onda, - jest, ja g l e d a m , ć u t i m ,

da s a d a š n j o s t je slava grada moga. Još uvijek Sveti Vlaho brani i čuva Vjeru, i Pravdu, i Slobodu našu. Kad sunce kruni zlatnijem vijencem Petku i sjajnijem plaštom kiti svete mire, - tad, zbogom tugo! - Vedru snagu ćutim, što S l o b o d a n s a m , j e r s a m D u b r o v č a n i n . (Sjedne opet, gdje i prije.) Eh! da noći, ni samoće nema!... Ne bi tad bilo niti čudnijeh slutnja, ni glasa tajnog što tišinom zbori... (zamišljeno): Zar samo slutnje?... ili V i š n j e g znaci?... (Uzeo u ruku nekoliko stranica svog rukopisa.) Pjesmo moja, miljenice draga!... Govori sada ti, kad narav šuti... O s m a n e ! ... žarki plame mojijeh smjelijeh dneva, u tebi su sva čeznuća tajna i nadi, i snovi koje svijet ne sluti! Pjesni zvučna borba Krsta i Vraga ku začeh gordo, da svom rodu kažem s t r a h o t e R o p s t v a , a S l o b o d e s l a s t i , - zašto ne mogu dalje pričat zgode, što srce ćuti al ne vidi duhom?!... Što fali, Đivo, tebi, da sve riječi, svi slatki zvuci majčinoga zbora, nijesu dosti e da tajnoj misli lika dadu i poleta žarkog?

5



(Ustaje naglo.) Eto već mjesec teškijeh dana prođe, što zadnja pjesan isklicala pusta a O s m a n zaspi!... da s' ne diže veće?... Kroz koje jade i teške, trudne pute, da vodim, željo, tvoja laka krila, do vrha gore, otkle silnijem glasom doviknut mogu: - Svijete velji! - e t o p j e s m e r o d u ? ! (Čuje se, kako ponoć bije na staroj gradskoj uri. - Tišina.) Ponoć bije, a ja nemam sanka! Koliko će puta još zazvonit na tornju Starci, dok to djelo svršim?... A možda će me ljuta smrt pokosit prije!... Oh! ne, ne!... ne daj, Bože, ne daj, da pjesma moja bude čempres vitki prelomljen trijesom dok mu vrha nema! (Sjedne opet, pa se zagleda u Krst.) Patnje tvoje, Krstu sveti, moćni, od tašte lasti spasiše mi pjesmu! Ti znaš da s' S u z a m s i n a r a z m e t n o g a okajah raskoš nestašnijeh dana. Onda se zakleh, da ću opisat bole i plamom pjesme sve razgalit rane, čim ropstva radi sve Kršćanstvo pati, ropstva ljutog O s m a n s k e A ž d a j e . - Ah! daj mi sada moć i snagu divsku, da u tom času, kad o sebi dvojim, uznesem krila čeznućeg mi duha do Tebe gore, koj' si izvor pjesme! Razderi tminu što mi vid pokriva, dovršit daj mi pjesmu rodu svome, da slava bude Tebi, Krstu sveti, a Dubrovniku dar i spomen vječna. (Kod zadnjijeh se riječi otvore širom vrata od tarace. Bijeli trak mjeseca ulazi tiho i rasvijetljuje sobu. - Gundulić se prene i zagleda u mjesec.) Bez daha vjetra uđe mjesec blijedi!... Zar molitve mi žarke doču hlepnju, te put rasvijetli da joj Bogu lašnje?... Kako sve muči!... Kakav mir se slegnu u vruće žile što mi tijelo pale!...

6



(Hoće opet da piše, pa tihijem glasom ponavlja:) Eto moje bistro oko Veće ga je ugledalo Polje mu je s'vjem široko Neizmjernoj vojsci malo...

(Pauza.) Jest! - to je mojijeh misli zvuk i jeka, al staza gdje je?... (Nasloni glavu na fotelj.) Čudno!... čudno!... mjeseče ti blijedi!... Čim uđe u zabit mojijeh noći tamnijeh, kô slatka, tiha ruka čelo gladi a vjeđe sklapa harni, brzi sanak!... Slavu dozivah, - a eto možda sna... (sve to slabije, kao u snu.) a možda i pjesme... (i on zaspi.) - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Kod zadnjih Gundulićevih riječi -

VILA

pokazala se na ulazu od tarace, a sva je u bijelim velovima i s bijelim krilima na plećima. - Na glavi joj trepti sjajna zvijezda. - Pruženom rukom prama pjesniku, približava mu se u mjesečevom traku. - Kad je do Gundulića stigla, - on je duboko zaspô. - Vila ga šutljivo promatra. - Velika tišina. - Zatim tankim noćnim glasom šturka: - Pjesniče, spavaj!... Borbe, čežnje i nadi neka već šute!... Sa nebeskijeh visina slazu sanci da taže baru tvojijeh žarkijeh misli... - Kô plamna strijela tvoj se krik zaleti kroz zvijezde zlatne sve do vječnog Sunca, - i eto mene, eto sanka bajnog! Mnogu jur dočuh iz tog Grada čežnju, mnogi me pjesnik dozivaše u nuždi, da misao vodim što mu slavu nosi, - al nigda još mi ne zaječi molba, tol' silnijem glasom, - toli zdvojnom željom.

7



(promatrajući ga:) Razumijem te! - U bistrom teku tvoje misli gledam, što su ti boli, što ti srce stežu! - Noćni doziv što ti nebu baci, jeka jeste jadnog roblja turskog i plač, i vapaj, i sve smrtne kletve, i jauk što iz rijeka tvoga roda krvi kô dim s otara diže se k nebesi. U slavi, lasti i slobodi ti se spomenu suza što ih raja lije! - - Za taku pjesmu eto, Đivo, dara posestrime Vile: - cjelov i hvala! (poljubi ga tiho u čelo. - Tajanstvena harmonija iz daljine. - Vila dozivlje nebesa:) Sađi der s neba vječni, božji Snove, objavi tajnu, dok mu 'e snaga stala. - USPLAMTI NOVA PJESMO, GUNDULIĆ TE ZOVE! (nadahnutijem glasom:)

- Svijetlo sunce sini, sini U vedrina od istoka, Tjeraj mjesec noćnoj tmini, Dan da svane s tvoga oka!...

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Magla, koja se polako nakupila i zastrla sve dno, raspršuje se i eto objavljenja: - U svom sjaju prikazuje se "Slava Vladislava Poljačkog" kako ju je majstor Rendić zamislio i na Gundulićevom Spomeniku u Dubrovniku izveo. - Himne i veličajna muzična pratnja... Dokle pojava traje, Gundulić spava a Vila nad njime bdije. - Pak san počne blijediti te kad objavljenja nestade, -

GUNDULIĆ

protrne, kao da ga muči težak san; - zatim otvori oči i gleda preda se u nedoglednu daljinu. - I on se polako diže sa stola deklamujući sve to uzvišenije:

Svijetlo sunce sini, sini U vedrina od istoka...

(preobraženim licem, radosnim usklikom:) I svjetlo bi u tami noći crne!...

8



(kô izvan sebe, razgledava se na okolo:) Ja gledam!... Živ sam!... srce kuca!... Tu si ti u tvojoj sobi, Đivo!... Od silnog žara još mi vid treperi, još crnja ti si nojco poslije raja! - Oli san?... bi zbilja... (prebire po listovima na stolu:) - Tu leži O s m a n ! ... tu je pjesma moja!... Sve kano prije... i sveti Krst je tu!... (uzmiče ne spuštajući pogleda s Krsta, kao da je ončas otkrio tajnu:) - Istina si Ti, i p u t , i Pravda! Iz moje molbe Tvoja milost briznu!... Ja iskah stazu kud će stupit misô i lećet k nebu, kano soko ptica, da vidi otkle kraj će suzam stići! Miso Ti mi dade; - pjesnik Tebi! (sjedne i uzme pero u ruku. Radosno:) Rijeka snova sve razvali spone! - Sad teci pjesmo, dok nestane daha!... (piše, a govori na glas:)

Sv'jetlo sunce sini, sini U vedrina od istoka Tjeraj mjesec.....

(zaustavlja se zamišljen:) U bijelom traku srebrenastog svjetla, čarobna doleti žena krasna! Još ćutim cjelov!... još mi zuje riječi, tol' slatke i blage!... Ona odanle dođe!... (okrene se prama taraci pa ugleda Vilu, koja se bješe odalečila i zaustavila do stepenica u mjesečevoj zraci. - Gundulić tad usklikne, pa uzdignuvši se, gleda Vilu sav začaran:) Bože! - - Ti si, ti si, što mi san donese! (Vila mahne rukom, kao na pozdrav:) Ah! stan'! - ne bježi, djevo bijelijeh krila; - za divni sanak da ti rečem hvala!

9



VILA:

Sa mjesecom sam došla, a s njim mi 'e poći! Već slazi tam za Gospom, ... ostaj z Bogom!

GUNDULIĆ:

Ako si žena, il sjen, il pusta magla, pjesnika slušaj kom si dar donijela!

VILA:

Čiope se bude; - već o suncu zbore!... Gle, Danica nad Srđom jur treperi, - Dan će skoro!...

GUNDULIĆ:

Ne! - Danicu ja vidim na tvom čelu sniježnom!.... (Vila hoće do pođe.)

Za pjesmu što mi posla i za sanke čarne, za slavu što mi svanu iz tvog ljupca tihog zaklinjem te, djevo, stani, - ded mi reci: ko si i ko te šalje, da mi dan naviještaš...

VILA:

U snu ti šapnuh: posestrima Vila!

GUNDULIĆ:

Al' gdje su prami s kojim vjetar maha, gdje ti 'e cvijeće s gora i s livada, što rese Vile našijeh brda slavnih? A gdje su gusle?... Ne!... ti nijesi Vila!

10



VILA:

Vlastelin ti si a ne znaš ni razabrat što 'e Vila s brda - a što sam ja?... Eh! - davno 'e tome, da dolećeh s gora što Grad ti brane od sjevera ljutog. Sloboda i sreća tve Dubrave slavne, i stalna vjera, i naš jezik mili stegnuše mi let, ... bjeh Vila vaša! Međ' mramorom i zlatom vašijeh dvora, ja stan svoj nađoh, - V a š u p j e s m u s t v o r i h ! Gdje pelin, mrča i naranče cvatu, gdje čempres nebu a vrijes hridi zbori ja srkah rosu, miris i med slatki, što Dubrovačkoj pjesni pak nadahnuh.

GUNDULIĆ:

(zanosno:) Pravo reče: - Posestrima Vila!

VILA:

Kô noćni leptir uđoh često k Vama što slavu daste našoj pjesmi davnoj. Il' s mora glasom il' s mirisom ruža, ja don'jeh pjesmu ko mi bratac bio!

GUNDULIĆ:

Ti D r ž i ć a si znala i J e đ u p k e Tvorca?

VILA:

R a n j i n i bjeh sestra!...

GUNDULIĆ:

Sad i m e n e poznaš!...

11



VILA:

T e b i c j e l o v d a d o h ! .... U pjesmi tvojoj budućnost se krije; - T v o j g l a s j e s l o v o p r o r o č a n s t v a s v e t o g !

GUNDULIĆ:

(naglo:) Ah! reci Vilo kad će Krst pobjedit i sunce svanut, kako san dojavi?

VILA:

(pokazuje nebo, koje kroz vrata viri:) Z o r a r u d i b i ć e d a n a !

GUNDULIĆ:

Ah! još mi kaži jednu riječcu, Vilo, pr'e danka jasnog s kim nestaje čara. Jes' čula gore, gdjeno Vječnost vlada, što Bog dosudi mome rodnom Gradu?

VILA:

(bolno:) Ne pitaj, Đivo, - moli se - i nadaj!

GUNDULIĆ:

(zaustavlja je za skut kleknuvši ispred nje:) Koljevka je moja, gnijezdo drago, - Dubrovnik naš ponos, čast i dika! Za njega slasti, život i svu slavu, Sve u prah bacam, da mi srećan bude!

12



VILA:

(stavlja mu ruku na čelo, pa ga oštro gleda:) Ti veliš s v e ? ! ... A ljubiš li ti mjesto, što te sinom zove, za taštu slavu prolazn'jeh vjekova, il voliš u njem s v e t u b r a t s k u s l o g u tu krunu i bedem Dubrovnika tvoga?...

GUNDULIĆ:

(ustane naglo zaletivši se do otvorenijeh vrata tarace:) Gle! - Grad predamnom u raskoši spava, pun blaga i zlata, kano nebo zvijezda! - Gle! st'ijene slavne i te Crkve svete. - gle! more sinje, našijeh broda trku, - i Dvor Knezova gdje Sloboda vladâ, - sve to u bezdan nek' se sruši, Vilo, nek Val proguta, ako slogu zgazi!

VILA:

(poletno:) Sad pošlji, Bože, znak Tve volje silne i moć svevidstva s kojom pjesmu kruniš, da oblak crne slutnje se razgali, obasja dušu take žrtve spremnu! (Bajno svjetlo razgaljuje sobu. Čuje se iz daleka pjevanje nevidljivih horova.)

GUNDULIĆ:

Ah!... gdje sam, Vilo?... što se samnom zgađa?

VILA:

(pomiče se prama dnu:) U snu će, Đivo, za me V j e č n o s t zborit! (došla je do dna, pa se tu okrenula prama Gunduliću, koji je ostao nepomičan.)

13



KO SLOGU LJUBI VIŠE OD ŽIĆA I SLAVE, DO RAJA SE DOVINU I S VIŠNJIM STOJI! (U dubini se rastvaraju zidovi sobe i pojavi se Veličanstvena Apoteoza slave okolo Gundulićeva Spomenika na Dubrovačkoj Poljani. - Narod sa svijeh strana polaže grane pôma, maslina i cvijeća na stepenice Spomenika. - Žena u kraljevskome ruhu, - Genije Dubrovnika, - drži u jednoj ruci štit Sv. Vlaha a drugom pruža Gundulićevom kipu lovor vijenac.)

GUNDULIĆ:

(ostao je kao okamenjen, zanesen i prestrašen.) Sav narod moj... i Dubrovnik još živi! A ondje kip!... što?... ja?!... Ne!... to je varka!... Te slave rajske j a da budem svrha?...

VILA:

(uzašla je stepenicama Spomenika. Veličajno:) Iz Carstva sanja, brate, pozdrav primi. U snu ti vidiš budućnosti sliku, - K a d s l a v a T v o j a b u d e s l o g e s l a v a !

GUNDULIĆ:

(ostao je za čas kao izvan sebe; - zatim dohrli do stola, pa ustresen, ganut, klekne pred Raspelo. Velikim glasom:) Ja vidjeh S p a s , - sad umrijet, daj mi, Bože! - (Sagiblje glavu u tihoj molitvi. Tajanstveni horovi kliču Apoteozi.)

ZAVJESA POLAKO PADA.

* * *

Ova moja prva patriotska drama bi napisana u Dubrovniku i prikazana dne 25. junija 1893., prigodom Slave Otkrića Spomenika Đ i v a F r a n a G u n d u l i ć a , u B u n d i ć e v o m p o z o r i š t u (moj brat je glumio pjesnika a moja sestra Đene Vilu!) - U istinu je ova dramska scena jedna M o l i t v a z a S l o g u Roda našega, dok su uprav onog istorijskog dneva separatističke, nebratske kavge Srba i Hrvata dostigle okolo Spomenika Pjesnika Osmana kulminaciju uzbuđenosti i disonance.

14



Htjelo se punih 10 godina, da se ta molitva malog, neznatnog đaka-pjesnika "do neba dovine!" - A kako je Bog usliša!... D n e 20. M a j a 1903. dok se Zagreb po ulicama borio proti dvadesetgodišnjem Khuenovom tirjanstvu, izdahnu u Dubrovniku jedna od njegovijeh najnedužnijih žrtava, - veliki i uprav sveti muž: - Otac moj. - Dva dana kasnije, dne 22. Maja 1903., u 8 sati jutrom, u crkvi Sv. Vlaha, bi R e q u i e m za žrtve hrvatskih mučenika u prisustvu svih Srba, koji se p r v i p u t n a k o n G u n d u l i ć e v e u s u d n e S l a v e sa zavađenom braćom pomiriše, - a u 9 sati, svi ti Dubrovčani, u tuzi složeni, otpratiše do groba u Lapad, - borca, patnika i pobjednika, - Oca moga.... I tako je sve između Neba i Zemlje, - između čina i posljedice, - između zločina i kazni, - između kaplje, koja dube i divova koji se ruše, - jedan jedinstveni tajni, božji A k o r d .

Pisac, - u Zagrebu 21. septembra 1917.

15


Ivo Vojnović: Drame — Ekvinocijo

Ekvinocijo

Drama u četiri čina

OSOBE

FRANO DRAŽIĆ, kapetan pomorski NIKO MARINOVIĆ, bogataš iz Amerike IVO LEDINIĆ, meštar na škaru PAVO, barkarijol VLAHO SLIJEPI TONI, djetić u Ledinića PAROK GROBAR ANICA, Franova kći JELE, Ivova majka KATA, Pavova žena MARIJA OD POSTE LUCIJA, djevojka u Frana Dražića JEDAN STARI MRNAR Pomorci, radnici na škaru, ženice, djeca, narod.

Čin se događa u malome pristaništu dubrovačkoga primorja godine 186*.1

1 Ova je drama prikazana prvi put u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30. listopada 1895.

16



PRIKAZA PRVA

Mali predio dubrovačke obale koju plače more mirno, plavkasto, sve to tamnije u daljini. Ljubičasti konturi šipanjskoga slikovitog râta zatvaraju na pola zadnju crtu obzorja, dok se na lijevu stranu nebo razlijeva u pučinu. Laki oblaci zasjeli na nebu. Na desnu kućica i magazin meštra Iva; tu je bačeno tesanijeh drva i alata brodograditelja. Zatim dolazi dućanić Pava "barkarijola", do kojega se ispinje uz tri stepenice. Tik ovijeh kamenita klupa. Između tijeh kućica penje se uličica, gdje stoji Mare postjerica ili, kako je puk zove: "Mare od poste". - Na lijevoj strani kameniti zid nad kojim vise guste grane "mjendula", "šipaka" i "košćela" i vrata zelene šare što zatvaraju baštinu kapetana Frana. Prema sredini stere svoje grane stara lisnata murva zaobručena kamenitim sjedalom. Nedaleko od magazina meštra Iva pružena je nova nedogotovljena "barka" poduprta sa sviju strana polugama. Ispod nje prosuto je mnogo ošćela i pilotine. Cijeli kraj diše tihim i sjetnim dahom naše melanholične prirode, kad je i nebo nekako zastrto slutnjom zlih dana što će doći.

POJAVA PRVA PAVO, TONI i jedan stari mrnar, zatim KATA

i dvoje dječice

(Kad se zavjesa podigla, Pavo sjedi na kamenitoj klupi kraj svoje "butižice", a jedan stari mrnar prolazi tiho na svojoj lađici s uzdignutijem ostima u ruci, mučaljiv, nepomičan, upiljen u morsku dubinu). PAVO (dozivljući staroga mrnara): Luka!... STARI MRNAR (s lađice): E!... PAVO: - Uhitio - a?... STARI MRNAR (kao gori): Ni vraga. PAVO: - Bit će kurenat... STARI MRNAR: Ekvinocijo, meštre Pavo, ekvinocijo! (Nestaje malo pomalo). PAVO (pogledao nebo, pak dignuo lulu iz usta i pljunuo na zemlju): Eto ti na! - Vragovi ga odnijeli! - GLAS KATE (iz butižice): Pavo! Pavo! TONI (koji nešto planja ispred magazina; podrugljivo): "Grmi, lampa, Baro kanta!" -2 KATA (na vratima butižice podbočenih lakata): A otkad si pak i gluh, čoeče? - PAVO (mirno pušeći): Nijesam, Kate. KATA: Pa, kad si se nagledô toga mora, jesi li što dobio, a? PAVO (kao gori): Ništa, Kate. KATA: Ti da sjediš kao tinto, a ja da se raskvartam!? - A ko će mi prigledat djecu? TONI (kao gori podrugljivo): Ja, gospo Kate. KATA (jedito, kô da će se zaletjeti na njega): Muči, gomnaru, er ću te... TONI (pobjegne u magazin). JEDNA MALICA (razdrtijeh haljina vodi za ruku još siromašnije i manje djetešce. Pristrašeno): Dva solda kruha! - KATA (razbečila se uskošena): Što? PAVO: A otkad si pak i gluha, Kate? 2 "Grmi, lampa, Baro kanta" - stih jedne od dubrovačkih rugalica u kojoj se ismijava kako Baro loše pjeva

17



KATA: E - čula sam, čula! - Sve kakva sekatura. (Ulazi u butižicu). PAVO (maloj, pušeći): Kako ti je ime? JEDNA MALICA (jadno): Perica. TONI (koji viri iz magazina): Reci, ludno, ći pokojnoga Balda barkarijóla. PAVO (začuđeno): - Što? Baldova? - (Zove). Kate, Kate! - TONI (dotrči do ispred butižice): Zovu Vas, gospo Kate! (Odmah pobjegne). KATA (izlazi s kruhom u ruci; prema Tonu): Da si mi došô! (Maloj). A đe su dinari? PAVO (Kati, odvraćajući ruku djeteta): Otac umrô, a majka u ošpedalu. KATA (u čudu): Nikina djeca? - Muko moja - čekaj, čekaj (ište u špagu). Nemam, ne. - (Uzme ih za ruku). Nu hod', ćerce, nać ćemo štogod. (Vraćajući se s njima u butižicu). Blažena Gospo! - mizerije! (Ulaze). PAVO (gledajući za njima): I njih je izbacilo more. (Trese lulu). Đa. - Ko više, ko manje - svi smo utopljenici. (Spravlja lulu u špag, pak ustaje). Idem joj prigledat djecu. (Tonu). Reci meštru da sam ga iskô. (Hoće da ide).

POJAVA DRUGA PRIJAŠNJI i IVO

IVO (ulazeći s pilom ispod ruke): Ko me zove? PAVO: A! - Dobro došô! IVO (ostavlja pilu kraj magazina, pak pita Tona): Je li mi tu bila majka? TONI: Nije, gosparu. IVO: Tad pođi doma i reci joj da ću objedovat u magazinu. (Toni ode). PAVO: Posla, e, meštre Ivo? IVO: Da Bog pomaže! - A - ćio3 si govorit sa mnom? PAVO: Hm! - (Pokazuje na vrata s lijeve). Iskô te - znaš... on... stari... IVO: Kapetan Frano?... PAVO: E, e! IVO: A zašto? PAVO: Vrtio ti se jutros okolo barke. Pomislio sam: gusta ga;4 ma - (potiše) poslije sinoćnjeg burđela. IVO: Što govoriš? PAVO: Uh! bulikân... (Ugledao Katu koja izlazi s djecom iz butižice). Eto ti nje - ona zna bolje. KATA (dječici koja nose svako veliki kruh ispod pazuha i ogrnačić pun svačesa): Da - brave! - Držite se za ruku - tako - (Pavu), a ti reci onoj ludoj Margariti da ih ne pušta same. Mogla bi ona doć po kruh. Neka se ne straši! Bit će joj sveđ spravan. Pavo (djeci): Homo, homo! Ima dobrijeh duša i za vas. (Odlazeći, Kati). - Znaš - idem ti prigledat djecu. (Odlazi držeći za ruku siromašice).

3 ćio - htio 4 gusta ga - sviđa mu se

18



POJAVA TREĆA KATA, IVO, pak TONI

KATA (sklopila ruke pak se zagledala za njima): Muči se - trudi vas život kako živina, pak na! - Majka u ošpedálu, a djeca na putu! (Trese glavom). Tako mi - padu ti ruke! IVO (zamišljen, za sebe): Bulikan - a zašto? KATA (uputila se prema butižici): Ako ti se vratim na svijet, ne muči se, meštre Ivo! ostat ću siđelica. Rađati samo siromahâ, duše mi, i vragu bi se dodijalo. IVO (Kati): Bilo je sinoć treske, a? - Kate?! KATA: Sinoć? - Đe? - (Sjetivši se). Treske?- Reci pakô, meštre Ivo, pakô. IVO: A - ti si čula? KATA: Kako ne bih? - Zatvarala sam baš butigu, kad - ko ti me došô ometat? - Nike Lučina! Prohtjelo joj se beškota! - Bi li vrag na onu uru? Ni da je bređa!5 Ma ko nema reda, nema ga... IVO: Pak - pak? KATA: Insomma, ja sam ti je poslužila; kad što ćeš čut?! - Krivi se neko, krivi, ni da bi, Bože prosti, klali praca6 za Božić: - "Neću, neću, gospar sam ja" - zavija ti ona stara hudoba. IVO: A jesi li čula koji drugi glas? KATA: Da?! Ja sam ti se, moj sinko, pripala, pa... bjež'! IVO (za sebe): Može bit je tânćô! - Ne - ne, to ne može više tako hodit! KATA (za sebe): Te capiso, rekli bi Puljizi.7 Zasmrđelo staromu što se mačak vrti okolo komina. IVO: Kate! - Ja valja da s njome govorim. KATA: S Anicom? - U ime oca i... Ti se zamahnitô, mladiću moj. IVO: Domalo ću, ako mi ne pomogneš da joj pridam dvije tri riječi. KATA: "I ne uvedi nas u napas!" - Ma ne znaš ti da su tebi, meni i svakomu - zatvorena ona vrata? - Osim popa na Vodokršte8 i Marije od poste.9 IVO: Ah! - može bit ona! (Trči prema uličici)... KATA (zaustavljajući ga): Hodi, vraže, da te čuju do Zatona! Pušti malo mene. IVO: Draga, dobra Kate. KATA (zove u uličicu): Marija! - Marija! E! - (Toni ulazi s protivne strane). IVO (Tonu): Uzmi kliju i planju, pak pođi u dum Mata. Načinit ćeš mu blanak. TONI (uzimljući stvari, za sebe): Vrag ponio i blanak i dum Mata - (Ode). KATA (iz uličice): Oslobodi Bože, ni da su svi danas gluhi. (Zove). Marija! - GLAS MARIJE (iz ulice): Ko me zove? KATA (glasno prema uličici): E! - Ja - ja - nu hod' ovamo! (Ivu). A sad brzo, đe je ta knjiga? IVO (do magazina): Ončas - ončas, dobra moja Kate! (Ulazi). KATA (sama): Da, da, a intanto Kate čini neke posle! E! - ma što ćeš, i to ti je lemozina. - Samo ne prikori me kad uzimaš koš djece. (Ugleda kapetana Frana koji izlazi iz svoga vrta). Nuti sad ovoga! - (Hoće da se povuče u butižicu). Pođi, vraže!...

5 bređa - trudna 6 praca - prasca, svinju 7 Puljizi - stanovnici Apulije, južnotalijanske pokrajine; te capiso - razumijem te 8 Vodokršte - blagdan Tri kralja 9 Marija od poste Herendinova, rodom od Cavtata, doista je postojala.

19



POJAVA ČETVRTA FRANO, MARIJA, KATA, zatim IVO i JEDAN RADNIK sa škara

FRANO (zatvorio vrata, pak ih razgleda i drma): Lupeži, karonje! - Nema dva godišta da sam ih dô napengat, pa na... Dušu im! raspukla su se kao šipak. KATA (do svojih skalina): Tresi, tresi - zatresti će ti se. MARIJA OD POSTE (izlazeći iz uličice): A ko me zove? KATA (pristrašena): Muko moja. - Ovo ti mi je zadnja! MARIJA (kao gori): A, ko me... KATA (začepi joj usta): Prisjelo ti!... (Tiho). Ne vidiš li ga?!... FRANO (odlazeći ugleda Mariju): Uranila, e? MARIJA: A što ćete. - Barka prazna, a vjetar u krmu. FRANO: Ima li što knjigâ? MARIJA: Ni za dušu. FRANO: A čeljadi? MARIJA: Niko! Vlaho Slijepi10 i ja. (Kate se približila magazinu, otkle je izašao Ivo i predao joj list. Kate ga hitro skrije ispod ogrnača. Ivo odlazi tiho s druge strane). FRANO: Jesi li susrela kakav brod - škunu, onako, znaš, nešto velika?... KATA (podrugljivom ljubeznosti): Čekate li kakvu koracatu, gosparu Frano? FRANO (najeđeno): Pitam nju - a ne tebe. MARIJA: More kako dlan, kapetane. KATA: Eto na; nema ni koracate. FRANO (kao gori): Uf! jezičine. (Odlazi mumlajući). Ma - Đa!... Koji bi vrag držô ovaku postu? (Ode). MARIJA (brecnula se, pak za njime): Ne miritaš bolju, gosparu moj. (Jedito Kati): Ah! Jesi li viđela ardimenta?! - Er mu nije plutalo nešto velika, a on kako mazga. KATA: Pirat su ga zvali, i pirat je ostô. MARIJA (kao gori): Da mi ti je donijet kakvu "priporučenu!" KATA (kaže joj lukavo list): Hoćeš li? MARIJA: Što? KATA: Zazvonit i predat je Anici? MARIJA: Misliš da bi ga upekla? KATA: Ne manjka joj nego rep da bude zmija. MARIJA (ugrabi joj list): A ti krepaj! (Zazvoni). KATA (zatrčala se smijući se do butižice): Mare! - paraš mi se duša isprid raja! MARIJA (uljegla kroz otvorena vrata, otkle povirila glavom): Kate! - Počela me pecat! (Uđe i zatvori). KATA: Eto smijeha, kad mu se i ne nadaš. RADNIK IZ ŠKARA (ulazi sa ulice, Kati): Tabaka po sedam solada, Kate! KATA (ulazeći u butižicu): Veselo na škaru, e, Andro? RADNIK (sjeo na skaline): Došlo nešto karamusala iz Arbanije, da mu sašijemo rebra. KATA (dolazi i dava mu duhan): Ala posla! RADNIK (puneći lulicu): A što ćeš? Za siromahe dobar i Turčin. - Fala Bogu! KATA: Pa govoru - nekrst! RADNIK (kao gori): Nije nas ubio nekrst - ne. (Zapalio lulu. Čuje se daleko rastegnuto pjevanje). Čuješ li, Kate? - plaču pusti škar. - (Strese ramenima i ode otkle je došao).

10 Vlaho Slijepi zaista je postojao i na dubrovačkoj premijeri Ekvinocija igrao je samoga sebe.

20



KATA: - Kako došlo, tako prošlo. A što ćeš? Fala Bogu! A sad valja mi prigledat objed jadnoj Mariji, er joj se onamo neće skuhat. (Nosi iz dućana metlu, pak je stavlja preko praga). Eto ti tu! Neka znadu da me nije doma. (Ode uz ulicu).

POJAVA PETA IVO, FRANO, zatim JEDAN MANJAK11

FRANO (ulazi razgovarajući se s Ivom, a drži u ruci list): Pak što? - Ti ne bi?! - IVO: Da znam uprav zašto? FRANO: Rekô sam ti da ima posla u Čilu. Jedna peča na dan! - A još više, đe se kopa petrolijo. Trudio bi, jes, ma in conclusione dinara puni špazi. IVO: A ko mi to garantiškava? FRANO (hitnije): Ko?... ma oni, čoeče Božji, koji to piše: moj prijatelj - bogatun! Nije li on poslô Pera Smokovca u San Frančisko? - A nije li se Pero vratio s patentom, mi capite, s patentom na glavi, e? - IVO: Da, da - ma... FRANO (sve povjerljivije): Nema tu ma!... Gledaj Marka Kapetanića! Nema ni dvaes godišta što se smucô po gradu, ne bi li ga ko prihranio. Pošô, pa se vratio, a znaš đe sad spi? Kupio palac Sorgića, pak ti se pružio u kamari damaškanoj kako vlastelin. A? - A to nije ništa, je li? IVO (iza kratkoga razmišljanja): Ne, kapetane - nije to za mene. FRANO (zatajenim gnjevom): A zašto, zašto di grazia, da mi je znat? IVO (mirno, posmijehom): Majka mi je sama. FRANO: Žene! - puh! - IVO: Nijesu sve iste. FRANO: A što si, što činiš, da ti ne premaju dinari?12 IVO: Znaš onu, kapetane: - "U kućici lončić - u lončiću bedrica - na bedrici nožić!" - (Smijući se). To se kanta na Božić okolo badnjaka, i tako je. Brez košare prije - a sad? Tle što gazim - moje je. Jes ćio sam i ja jedan put u svijet. FRANO: Vidiš, vidiš. - IVO: To mi je, kapetane, od očeve krvi. - Kad me pak majka zagrlila i rekla: "Ne ostavi me!", ostô sam. FRANO: Uh, te žene! - na znadu nego plakat... IVO: Lasno je tebi, kapetane! - Ono što si, tvoj si. A ja? I ove ruke što me hranu, i što sam, i što imam - sve, sve je majčino. Kopala, prala, služila. - Sad je sijeda. - Pa hoćete da je ostavim? FRANO: Ma dinari, dinari! - IVO: E! Imam hi dosta da prošetam moju staricu do Grada, da je povedem kad su velike feste, u Gospu,13 pa da uzmemo sorbet na Pilama. A da nas vidiš kad se vraćamo doma! Rekô bi: vjerenici! Promisli! - Sami u našoj barčici! Na krmi sjela moja mamica, tiha i mirna kako večer od neđelje! - Zasukala abit od svile, pa gleda sunce što pada, a ja? E! - bliješti mi se od svjetlosti zlatne kolane što

11 manjak (malnjak) - mališan 12 da ti ne premaju dinari? - ...da ti nije stalo do novaca? 13 Gospa - dubrovačka katedrala

21



joj oko vrata visi. Tad, duše mi, kapetane - tad ti zasiječem veslima more - onako, znaš, zategnuto i dugo kako mrnari od gvere, kad vozu Masimilijana na Lokrum.14 FRANO (za sebe): Da sam se privario? IVO: Žô Vam je, gosparu Frano, što Vas ne slušam? FRANO: O! - jedan manje - jedan više! - Veramente - mislio sam, da imaš više ambicijoni... IVO: A što će mi? FRANO: Zlato otvara svačija vrata - Ko zna?! Bogat mogô si col tempo nać ono, kako se govori, dobri partît. IVO (naglo): Mislite li?... (Gledajući ga oko u oko). Zašto mi to govorite, kapetane? FRANO: Perchè me gustaš! - (Za se). Hudobo!... IVO (nakon kratkog razmišljanja, dalekim pogledom): Da ti rečem: daj mi vremena, da promislim?... FRANO: Rekô bih ti: čekam Amerikana - govori s njime... IVO (zamišljeno): A majka? JEDAN MANJAK (trči s lijeve pak, dignuvši kapu, vas zapijehan): Gospar dum Antun... poručio... da je došô... oni, oni... FRANO: Koji, koji? MALI (kao gori): Oni! Oni!... i da Vas čeka. (Pobjegne). FRANO: Vražja dječetina!... (Upućuje se prama lijevoj strani, pak obraćajući se prema Ivu): Meštre Ivo, da sam ti priporučen. (Ode).

POJAVA ŠESTA IVO sam, zatim MARIJA, a kašnje JELE i VLAHO SLIJEPI

IVO (zamišljen): Zašto su me njegove riječi upekle? Što će sa mnom? Hoće li me, oli?... (Pauza). Kako peče zlato!... A majka? (Sjedne ispod duba zamišljen). MARIJA (otvorila vrata Franova vrta, pak provirila): Pošô - Psss! (Vuče za sobom Anicu te joj pokazuje Iva). Eno ti ga. ANICA (držeći se za Mariju): Strah me! MARIJA: Proć će ti. (Turne Anicu prema Ivu). IVO (trči joj u susret): Anica moja! ANICA: Ajme! Što sam učinila! IVO: Dobro djelo. MARIJA (odlazeći polako put uličice): Eno ti mu rečepisa i espresa.15 (Smijući se ode). IVO (Anici): Ti mu nijesi ništa ispoviđela? ANICA: Trudno mi je, Ivo, kako grešnici isprid Božjega suda. IVO: Jadnica! Ti se strašiš! ANICA: A što ćeš!... Kad me pogleda onako, o!... tad ne mogu, ne... IVO: On te viče - on ti prijeti. ANICA (prignula glavu): Ne... IVO: Može bit i da te... ANICA (hitro): Oh!.. ne... 14 vozu Masimilijana na Lokrum - Maksimilijan Ferdinand (1832-1867), brat cara Franje Josipa I. Pod zaštitom Francuza proglašen je za cara Meksika, ali su ga svrgnuli i strijeljali revolucionari pod vodstvom Juareza. Maksimilijan je bio vlasnik otoka Lokruma i boravio je jedno vrijeme u preuređenom samostanu na tom otoku, uredivši pri tom park na otoku 15 rečepis i espres - ekspres preporučeno (pismo)

22



IVO: Ma što mi skrivaš, kad te vidim taku?... ANICA (tužno): Varaš se. IVO: Nijesi bila tako blijeda kad smo se susreli na Mihajlu.16 ANICA (nježno): E da! - Turnuo si mi u ruku miholjicâ... IVO: A ti, zličino, pružila si mi struk pelina. ANICA: Iščupala sam ga na vratima od crkve! - Vidiš, nijesam sretna! IVO: Pa što?!... Pelin vonja i na suhijem hridima. ANICA (zagledala se u njega): Kako čudno govoriš! IVO: Ludo, je li? Ma ko je kriv? Kad te vidim, dođu mi ne pamet tolike čudne, slatke misli, pa govorim bolje i ljepše nego svaki dan. Čini mi se kako da mi je sunce uljeglo u srce i u glavu. (Anica naslonila glavu na njegovo rame). Ma... što ti je? ANICA (tiho): Govori, govori... slušam te. IVO (gladeći je po glavi): Kako su ti meke kose! ANICA (kako gori): Bit će tvoje. IVO: Dušo! (Poljubi je u čelo; kratka pauza. Čuje se pjesma mrnara na škaru). ANICA (kao gori): Što to pjevaju mrnari? IVO: Kako i mi - od veselja i žalosti. (Jele ulazi s košicom ispod ruke, pa ide ravno u magazin). ANICA (istrgla mu se iz naručja): Ah! Ivo - to nije rados skrivat se, lagat - ne!... (Jele došla do magazina, razgledala se naokolo, pak, ugledavši zaljubljenike, ostala kao od kamena). IVO: Misliš li da me strah od njega? Nijesam li mu par? Oca mi je odnijelo more, kako i drugijem - a majku? Poznaš li onu andiosku ženu, a? ANICA (milo): Ja joj poznam sina. JELE (u sredini podbočenijeh lakata): I to ti je dosta. ANICA: Jele! IVO: Majko! JELE (dolazi polako naprijed, gledajući mrko sina): Pa kad se nagovoriš sto puta jače i slađe ispred oca te tvoje... IVO: Majko! JELE (kao gori): ... i kad mu pribrojiš žulje tvojih rukâ i poštenje tvoga imena, pa, ako hoćeš, i majčine blagosove, znaš što će ti se dogodit?... išćerat će te. ANICA: Ah! (Skrije lice rukama). JELE: Jes - perchè za onu čeljad ti si odrlija. IVO (za se): I ona kako stâri! JELE (Anici): Reci mu ti da lažem. IVO: Zašto je ubijaš, kad ti ne čini ništa? JELE: A zašto je mamiš, kad joj nema ufanja? IVO: Zaboravljaš, majko, da je ljubim i častim. JELE: Da je častiš? - (Anici). Čuj me, ti mala, vjere ti - ćutiš li ga, er ti je to došlo iz srca - onako, znaš, kako pupci na grani - oli je one tebe tužnu, slabašnu privario?... ANICA (naglo): Oh! ne! JELE (dubokim uzdahom pogleda sina, kao za sebe): Majčin sine! (Sjede kao umorna ispod duba). IVO: Što ti je, majko? JELE: Ništa - ništa, zamantralo mi se. IVO (Anici kao u šali): Moja starica čuje iz daleka ekvinocijo kako mrnari. Jadnica! (Milujući majku). Još je muči tuga za onijem što joj je more proždrlo. JELE (skoro za sebe, zamišljeno): I što kadgod izbaca! -

16 Mihajlo - predio u Lapadu ispod brda Petke, sa crkvicom sv. Mihajla Arkanđela i grobljem dubrovačke vlastele

23



ANICA (Jeli, milo): Da se umiriš, Jele, rijet ću ti da mi je tvoj Ivo drag za njegovo dobro srce i za ljubav što ti dava. JELE (odvažno, ustajući): Pođi doma ćerce. Ja ću govorit za njega. IVO (ponosno): To je moja majka! VLAHO SLIJEPI (iza pozornice pjeva):

Dođi, dođi na prozore, Diklo svijetla i prislatka. (Čuje se smijeh i vika ženica).

JELE (Anici): Poj! - da te ne nađu. ANICA: Bog te uslišio, Jele! (Ivu). Moli se za našu sreću. IVO: Znaš da sam tvoj. (Anica ode u vrt). JELE (gledajući ih, polako): Eto - i ljubav je došla!

POJAVA SEDMA VLAHO SLIJEPI, ŽENICE, KATA i PRIJAŠNJI osim ANICE

VLAHO SLIJEPI (s otvorenim, crljenim suncobranom, a u ruci štap i puno kraliješa, kurđelica, korduna, koralja itd. Ispod duge, sive, izlizane flajde vise dvije platnene pune vrećice. Ulazi pjevajući, a za njime djeca i ženice. Sve veselo, naravno, domaće. Vlaho nazivlje po njegovu staru): "Bumbaka, kraliješâ, kovčicâ - žene!" KATA (izlazi s uličice): Vlaho, beleco moja! ŽENICE (oko njega čevrljajući): Imaš li koralja? - Dobar nam došô! - Đe su te puce? - Kad ćemo na kolende? - Brzo, Vlaho, brzo! VLAHO (opkoljen): Imam svega i svačesa - ma nemojte me zadušit. KATA (smijući se): Nemojte mi ga! On je moj čičizbeo; je li, Vlaho? VLAHO (pjevajući):

Tanka struka i oblika, Mirne ćudi i jezika, Katarina, oj priblaga, Ti si, bome, gora od vraga! (Svi se smiju).

KATA: Doć će kolende, pa ću ti se osvetit. (Sve žene oko Vlaha kupuju i šale se). IVO (za sebe): Da joj rečem kako me mami? JELE: Vidiš, i ti nemaš odgovora. Što god rekla, on će te zasjeć jednom: a dinari? IVO (zlovoljno): Bio bi put do zlata... ali... ko bi s tobom?... JELE (začuđena): Ivo... što je to? IVO (kao gori): Sve su žene iste. - Eto, múčim li, zlo... sanjam li - još gore... JELE (zgrabivši ga za ruku): Ti hoćeš poć?... IVO (kao gori): Ne - ne... JELE: Za nju bi učinio i to! IVO (istrgnuvši se): Ni za nju, ni za tebe. Rekla si da sam odrlija, a - taki ne vijađaju. (Ide tromo put magazina). JELE (začuđena i nijema): Vihar ih nosi, a majke plaču!

24



PRVA ŽENICA (Vlahu): Imaš li prstena? VLAHO: I ljubaca. (Smijeh). JELE (osvijesti se, pa ide do Vlaha): Ah! Došô si mi, Vlaho?... VLAHO (slušajući njezin glas): Čujte, čujte! - to je oni lijepi, čestiti glas. (Pjevajući):

Svijetla kruno od istoka, Slavna Jele Križarica. (Ide ravno prema njoj).

PRVA ŽENICA: Pak on da ne vidi?!... KATA: Slijep ti je, Vice moja, kako zemlja, ma Bog mu je dô svijetlos đe je drugijem tmica. (Čuje se iz daleka zvono). KATA I ŽENICE: Podne! - A objed?... A što će rijet muž? - Bit će bátâ! - Bjež'! (Raziđu se na sve strane. Kata stavi opet metlu priko vrata, pak ode uz ulicu).

POJAVA OSMA VLAHO i JELE

JELE (Duga pauza. Prekrstivši se iza kratke molitve, pa, kad zvono prestane): Kupiš li za mise, Vlaho? VLAHO (trese lijevom torbicom ispod paletuna): Još koji solad, pak će bit i za veliku. A, reci: - zašto ti služu molitve, Jele? JELE (davajuć mu iz špaga nešto dinara, muklo): Da nas ne uvede u napas. VLAHO (stavljajući dinare u bisage): Eh! tad će nam je rijet dum Mato na Mihajlu. JELE: A zašto ne u Gospi od Milosrđa?17 VLAHO: Ne čuješ li, Jele, kako more buči? Bit će mrtvijeh pomoraca, pa valja molit đe im drugovi počivaju. JELE (za se, zgražajući se): Ekvinocijo je opet tu. VLAHO: Što tu brebonjiš, Jele? JELE (prene se, pak mu stavlja ruku na rame): Ništa, Vlaho! Mislim, kako ti je to došlo da... VLAHO: ... Da kupim molitve za tuđu čeljad?... Je li?... Ih - A zašto ne pitaš kako me neka žena rodila i ostavila isprid vrata od ošpedala? I zašto se smućem po svijetu brez konca ni konopca? A?... Ne znam, ne znam, Jele... JELE: Nijesi ti najnesretniji, Vlaho! VLAHO: Može bit zato, perchè sam slijep, e, e! I tako je! Kad ljudi vidu ove prazne rupe, govoru drugačije, er mislu: ne gleda nas. - Eh! tad njihov glas dohodi iz dubina koje niko ne pozna, a ja ti hi razumijem - i meni hi je žô. - Bit će ludo, Jele, što govorim i što činim, ma... (Trese s novcima). Kad pitam lemozinu za druge, čini mi se da... vidim. JELE (duboko): Nijesi slijep, kad si tako pun milosrđa. VLAHO (tiho): Zašto si tako tužna? JELE (Pođe rukama preko lica). Sve je prošlo.... sve se umirilo,... a isto sam ti, kako je ono parok rekô: "štica razbijena broda!" VLAHO (još tiše): Strah te?... JELE (u strahu): Ti vidiš?... VLAHO: Ne... Slijepac te sluša...

17 Gospa od Milosrđa - rt jugoistočno od brda Petke, nad morem, s istoimenom crkvicom

25



POJAVA DEVETA PAVO i PRIJAŠNJI, zatim KATA, IVO i DVA RADNIKA sa škara

PAVO (ulazi s baulom na plećima, te ide do vrata kapetana Frana): Hej!... Ko će mi zazvonit? JELE: Evo mene, Pavo! (Zazvoni). PAVO: Pozlatile ti se ruke, Jele! - VLAHO: Puhaš, Pavo, kako dolfin. PAVO: Ni mrci nijesu tako pizetni. (Vrata se otvaraju. Pavo ulazi). IVO (izišô iz magazina sa staklenkom vina u ruci): Majko! - a đe je žmuo? JELE: Ah, glavo!... Zaboravila ga. (Trči prema butižici, te susreta Katu iz uličice; obadvije ulaze u dućan). VLAHO (prema Ivu): Imaš li kâp i za mene? IVO: Dođi, dođi, pjesniče moj! PAVO (izlazeći iz Franovih vrata, pak zatvarajući ih): No me gusta, kako Spanjuli govoru. Parâ mi se tamnica. JELE (izlazi iz Katine butižice i nosi prazni žmuo Ivu. Dva radnika dohode s lijeve strane, ter ostanu do Iva razgovarajući se. Ivo dava svakomu vina). KATA (na pragu dućana): Ko je to došô, Pavo? PAVO (prezirno): Nešto Amerikana, pun prstenâ i kolanâ. Puh! - PRVI RADNIK (Ivu): Da si vidio, meštre, kako mu se klanja gospar Frano! Sve ovako! (Oponaša ga). DRUGI RADNIK: Bit će hala kako i on. IVO (za sebe): Da nije oni od emigracioni? KATA (gledajući na dno): Nuti, nuti! - eno ti onega od prstena. PAVO: A gledaj dječetine iza njega!

POJAVA DESETA NIKO, FRANO, PRIJAŠNJI I DJECA

NIKO (izlazi s Franom, bacajući šaku dinara među dječurliju što se za njime skupila): Na!... koljite se. (Dječurlija se baca na tle i 'rve za dinare). Ha! ha! ha! - Pravi Indijani! KATA (zgrabila metlu pak tjera djecu): Marš, otole! NIKO: Oh! oh! policija! KATA (s metlom na ramenu, oštro Niku): Neću smetlišta isprid vrata. (Ide u butigu). PAVO (sa strane): Nije moja Kate luda. NIKO (Franu): Eto ti na!... jedva došô, valja mi se smijat. - Sve isto malašno i ridicolo! Vidiš li hi! - Ljudi sjedu isprid kuće i gledaju nebo, otkle ništa ne dohodi - a žene - uh! ne govorimo, ne! - samo lotrojstvo, siromaštvo i lizanje otarâ. FRANO: Furda, brate - ma dobra za Ameriku! He! he! NIKO (smijuckajući se ide s Franom prema njegovim vratima): Dunkve i za nas! FRANO (zvoni): Introibo - kako popovi govoru. NIKO: Bi li vjerovô? - To me zvonce pomlađuje. FRANO: 44 oli 45? - NIKO: - Muči!... 52! - FRANO: 52 manje 20, ostaje 32! NIKO (veselo): To je razgovor. Mlad sam i primlad za...

26



FRANO (začepi mu rukom usta): Pssst! (Otvaraju se vrata. Frano govori nekome u vrtu). Reci da odreže pršutka i stavi dvije kikare granariza više. Došô je oni gospar iz Amerike. - Neka se obuče malo bolje. (Prema Niku). U toliko. - (Opazi da se Niko zagledao u lađu okolo koje Ivo radi pjevuckajući). Ah... hudoba je tu!.... Da mi omete posô! - Nećeš, ne! (Niku). Junačina, eh? NIKO (zagledavši se u barku): Ko? FRANO: Meštar. NIKO: Ne. Gledam barku. - Caramba! A otkad se to gradi u vas? - (Približuje se. Ivo ne pazi na njega). FRANO (polako): Oh! to ti je glava! NIKO (kao gore): Krma kao vreteno, a boci malašni i nabreknuti. Baš inglezi "gig".18 Čudno! (Stane ispred Iva). Ti si meštar! IVO: Jesam. NIKO: A đe si to naučio? IVO: Nešto u Gružu, a nešto iz moje glave. FRANO (polako): Da ti ga je u Americi! NIKO (Ivu): Čiji si? IVO: I da ti rečem, ne bi me poznô. NIKO (za sebe): Đe sam vidio tu facu? FRANO (kao gori): Osoran je - ma trudi za trojicu. Ala bi ti služio, da ga odvedeš!.... NIKO (Franu): Oli ti je na putu? FRANO: Ah! ne... ma... žudim mu sreću. NIKO (Ivu): Što išteš za tu barku? IVO: Ne dam je. NIKO: O! o! - gospostva! IVO: Smeta li te? NIKO (oko u oko): Ni malo. (Za se). Na nekoga me spominje. - (Hoće da ide s Franom). VLAHO (izlazi iz magazina, Jeli): Ja ću naprijed. (Nazivljući). "Kraliješa, trakâ, bumbaka!" - NIKO (obrne se naglo): Što je to? - Vlaho Slijepi - još živi!... VLAHO (zaustavio se za čas prisluškujući, zatim nastavlja): "Korduna, koralja, sapinjača"! - - NIKO (ide k njemu, pak ga vodi naprijed): Ni jedno, ni drugo, ni treće - nego tebe, tebe!... ha! ha! ha! Ti si. (Razgleda ga). "Konca, bumbaka, sapinjača"! - Sveđ isti! Ah da znaš koliki te spominju i u Peru, i u Čili, i u Paragvaju! Ha! ha! Slijep, žgurav, obričen - ti si, ti si!... JELE (izlazi iz magazina, noseći praznu čašu u Katinu butižicu. Došavši do skalina, čuje glas Nika, pa ostane okamenjena, gledajući sve naokolo, otkle je taj glas): Ko to govori? VLAHO (Niku): Ti me spominješ, a ja te ne poznam. FRANO (Niku): Miči se! - Objed je spravan. Pušti tu pijavicu. NIKO: Ti me ne poznaš! A ko je kantô s tobom kolende u Gružu isprid nekijeh funjestara?... VLAHO (slušajući pomnjivo): Govori, govori... JELE (pristrašena, izašla do butižice): Što je to? - što je to?... NIKO: Znaš, kad smo pjevali:

"Čuj me, draga, na prozoru!" - (Smijući se): Ne, ne - nije tako! VLAHO (pjevajući): Slušaj, dušo, dragi plače!" NIKO (štucajući s rukama19): Bravo, bravo, to je, to je! - ha, ha! JELE (zadrhtala, pa joj čaša pade na tle i razbije se): Bože moj! 18 inglezi gig - mali engleski luksuzni brod 19 štucajući s rukama - pljeskajući, pucketajući prstima

27



KATA (istrčala iz butige): Jele? JELE (prisiljenom zabunom): Ništa, ništa! Popuzla sam se! (Prislonivši se na Katu i pogledavši Iva koji radi): Muči! Muči! PAVO (nosi iz dućana čašu vode i dava joj piti): Smela te - omarina! NIKO (do vrata s Franom, kao da hoće uljesti. Vlahu): Drago mi je da sam te našô, Vlaho! Ko tebe vidi, spominje se zaboravljenijeh stvari. (Dava mu iz špaga zlatni cekin). Na - napij se i u moje zdravlje! VLAHO (pipajući novac): Zlato je! - (Glasno). Bit će ti za dušu. (Stavlja ga u torbicu). FRANO (ulazeći): Ma si dodijô. (Ulazi u vrt). NIKO (kod otvorenih vrata): Ha! ha! Vlaho moj! govoriš sveđ ludo, kako i prije! (ulazeći) "Korduna, kovčica, kraliješa!" - Ha! ha! - sve isto! - Oh đe sam došô, đe sam došô! (Ide i zatvara vrata). IVO (gledajući za njime): Prisjelo ti! PAVO: Frano da ga prima i tratava. Razumiješ li ti to? (Razgovaraju se među sobom. U to dođu i ona dva radnika, ter pušeći stoje i govore s Pavom i Ivom). JELE (čim se vrata od vrta zatvoriše, zatrči se do Vlaha, pa, razgledajući se strašivo naokolo, govori muklo, hitro): Tako ti milosrđa Božjega - reci, Vlaho, vidiš li? - VLAHO: Bog vidi, a ja slušam. JELE: Dakle... tvoje jadne oči?... VLAHO: Rekô sam ti: nemam ih. JELE (sve to muklije i strahovitije): A isto, poslije godišta i godišta - kad si čuo oni smijeh, ti si u tvojoj tmici poznô da je on... VLAHO: On? JELE: Čovjek, zvijer, hudoba?... VLAHO: Sve i ništa. JELE: A ime - ime? VLAHO (misleći): Eh! počekaj malo - spominjem se - jes, jes... smucô se po Gružu veseo, mlad. - Ma što govorim?... bio ti je susjed, Jele!... JELE (zadušeno): A ime - ime? VLAHO: Oh! bella... Iva Marinovića sin. JELE (kao gori): Ah! Muči. (Ostane kao od kamena). IVO (smijući se, na dnu, s Pavom i sa radnicima): Ha! ha! - i ta ti valja! JELE (nijema u neizrecivoj nutarnjoj muci): Oh! ti glas... ti glas! IVO (dohodi naprijed, držeći sjekiru u ruci): Dušu mu! - Da pukneš od smijeha! - PRVI RADNIK: Jes! tako je! Frano zagrlio Amerikana i rekô mu: "Eto mi zeta!" VLAHO i JELE (u jedan mah): Zeta! IVO (za sebe): Za to me stari mamio da idem u Ameriku! (Jeli). Eto vidiš što hoće rijet oko! Jedva mi se prikazô oni milijunaš, nešto mi se smutilo. Ala sam ga pogledô! - Sad znam... JELE (pristrašena, gledajući ga u lice): Ti ne znaš što govoriš. IVO (polako Jeli, pridušeno): Ja znam da kad bi je on uzeo... (zamahnuvši sjekirom), bila bi mu zadnja. JELE (s velikim vriskom zgrabi mu sjekiru): Ne!... (Baca je na tle). IVO (zagledao se vas u čudu u majku): Majko!... Što ti je? JELE (protrne i sva se ukoči od svladane borbe; ali snaga je počinje ostavljati, ter, smiješeći se, govori prekinuto, bolno): Ludove!... pristrašio si me! (Vlahu tiho). Vlaho, mrem ti... IVO (Vlahu): Odvedi je doma i čuvaj mi je lijepo. (Milujući Jelu). JELE (odlazeći sa Vlahom): Idem... idem... dušo!... (Odlazi, bacivši cjelov Ivu). KATA (Pavu i radnicima): Onaka mlados, pa za starežinu... A ovi jadnik! - Uh, bit će tu - svega! PAVO (Kati): To nijesu, Kate, naši posli. (Radnici odlaze odozdo, Pavo i Kata u butižicu).

28



IVO (koji je ostao prekrštenijeh ruku, zagledavši se za majkom): Ala se ustresla! - Bit će bure! - (Lađica s ribarom prolazi na dnu isto kao na početku čina). On da mi je ugrabi? On? - Ma ko? - (Učini korak, te ugleda sjekiru. Nešto kao da mu sine glavom; prignuo se, uzme je za čas, zagleda se u nju, zatim, zamahnuvši je, muklo). Pa sve isto! - Jes!... - Ubio bih ga! - (Lađica polako iščezava).

Zavjesa polako pada.

29



PRIKAZA DRUGA

Saloča u Franovoj kući. Na dnu jedna, a na lijevu druga vrata. Strop je od običnijeh greda sivo našaranijeh. Na desnu je prozor. U sredini trpeza, nekoliko stočića od kože i jedan fotelj. Sa strane do srednjijeh vrata po jedan starinski buro, a na njima kite cvijeća ispod staklenijeh pokriva, kikare od porčelane itd. Dvije slike brodova nad ormarima, a poviše vrata jedna geografska karta. Između vrata, s lijeve strane, vise stari portreti i barometar. Na tlima poveći crn sanduk, i to baš oni što ga je Pavo donio na koncu prvoga čina. Između prozora i vrata na desnu tavolin, a na njemu starinski lukjernar. Soba je zelenkasto-sive šare. Na prozoru bijele zavjese.

POJAVA PRVA LUCIJA (sama. Ulazi kroz srednja vrata, noseći botiljicu od ulja. Nešto je smetena, pak časom prisluškiva, a časom ište nešto po sobi. Čuje se jak razgovor s lijeve strane. Lucija stane nestrpljivo): Eh!... ne dospio! (Razgleda se po sobi). A što sam ono iskala? - Eto 12 godišta što sam u ovoj kući - a njegov me glas još zna ustresti. (Ogleda lukjernar na tavolinu kraj prozora). Ah! evo ga. (Nosi ga na trpezu u sredini, pak ga napravlja). Ni kapi! - Nagorio ga oni Arnaut.20 Otkad on odika, sve to gore! Na - kad te pogleda, parâ ti se da će te proždrijet. (Prestane pa sluša). Okladila bih se da plače!... (Prema vratima). Ma što je mučiš kad ga neće? (Šutnja). Umukli su. Čini me se - vratila su se vremena pokojnice. Koja je ono bila kutnjica!21 - Pa što?!... Dođe on s vijađa, eto opet pakla, eto muka, eto plača. (Ulijeva ulje u lukjernar). Pa dospjelo da joj se dodijalo i pošla tamo počivat ispod čempresâ. (Uzimlje u ruku lukjernar. Prema vratima na lijevo). Viči, viči!... dogorjet će ti i ona. Ma - ne misli da ću ti je žalit kako pokojnicu. A ja!! - Bože, ne daj! sklopit ću joj ruke na prsima - baš kako i majci - poljubit ću je usred čela, pak - znaš, polako ću joj rijet u uho: "Tužno pošla, ma se ne vratila!" (Tre suzne oči). Jes - to ću joj rijet, pa ću poć! (Stavlja lukjernar na dno, pa hoće da iziđe).

POJAVA DRUGA FRANO i LUCIJA

FRANO (izlazi s lijevih vrata, smrknuta čela. Prođe jedanput po sobi, pak se zaustavlja ispred prozora): Dušu mu!... i brijeme! LUCIJA (na dnu, klimajući glavom): Daždi, gosparu, daždi. FRANO (osorno): Što si tu? LUCIJA (pokazuje lukjernar): Nagorjeli ste se, pak sam ga napravila. FRANO: To se čini u komínu, a ne odika. LUCIJA: Doli je tmica - prolila bih.

20 Nagorio ga oni Arnaut - puno je svijetlilo za Nika Marinovića pa se sve ulje potrošilo 21 kutnjica- domaćica

30



FRANO (gledajući barometar): Eto ga na... pada, pada! LUCIJA: A što sam ja rekla? - Kad crna kokoš počne kukurijekat... FRANO (srdito): Tad su žene ribambite. LUCIJA: Ne, gosparu, Bože sačuvaj, tad je trešnja ili kvilocijo.22 FRANO (ljut): Izidi mi da ne bude jedno i drugo. LUCIJA (pokazuje na lijevo): Idem - ma učinite da se tu razvedri. FRANO (zgrabiv stočić objema rukama): Lucija!... čuvaj se!... ne tanći me! LUCIJA (do vrata): Idem - idem! Ma dobro stari govoru: Voda teče, a plač stoji! - FRANO (kao gori): A da mi se smrkne? - LUCIJA (kao gori): Ni pô jada! - Stara sam (Ode). FRANO (sam, gnjevan): Ko me drži da hi svijeh ne išćeram? - Da nijesam više gospar u mojoj kući? - A sve to, er se ona moja neprilika namurala u nekoga prlabuća. - Ma!... platit će mi je, duše mi, platit će mi je. (Do prozora). I ovi prokleti daž'! - Ne dâ da izidem. Eto dva dni da je Ivo pošô u Grad - a zašto? (Šeta se po sobi, pa stane). Zaludu! - Sa ženama valja kako s mazgom. Neće - a ti udri. (Ide naglo prema vratima otkle je došao, kao da bi htio unutra). Mogô bih je satrijet - ma - zašto ima isti pogled pokojnice?... I ona je mučala, kako i ova - a kad stisne usta i podigne oko - tad - tad... (Potiše). Eto ti mi je opet. Plakala - pošla - a ostavila nju! - Iz moje krvi izišla je njezina prilika. (Zamišljen prodrhnu i svali se u sto).

POJAVA TREĆA ANICA, FRANO, zatim NIKO

ANICA (otvorila vrata na lijevu i ostala na pragu, mučaljiva, blijeda): Ćaće!... FRANO (prene se i ustane): Ti! ANICA (kao gori): Ne mogu više! FRANO: Što? ANICA: Došla sam da dospije ovi naš veliki jad. FRANO: A ko te muči, da mi je znat? ANICA (ulazeći): Moja slabos, ćaće! Eto - čekala sam, čekala - a niko mi ne pomaže. Sad je sve dospjelo. Ti bi ćio da pođem za Nika... a ja to ne mogu. FRANO (počinje mu gnjev): A zašto, gospo Ane, di grazia? ANICA: Dala sam riječ - meštru Ivu. FRANO (ironski, ali sve to većom srdžbom): Brava, brava - tako me gusta! Finalmente - govoriš ćaro! ANICA (blijeda, ali mirna): Ja ga ćutim i bit ću njegova. (Klekne, proseći oca). Molim te kako Boga na oltaru, ne daj me drugomu! FRANO (kao gori): Ah, ne!? - Nego uvesti u kuću odrliju, da glođe moje stare trude! - Maranguna, da odvede ćer skladnoga pučana? Ma, dunkve. - Ti još ne znaš ko je Frano Dražić? ANICA (u strahu hoće da ustane): Ćaće moj! FRANO (uhiti je za ruku, pa je pritisne opet ne tle): Rekla si da sam tvoj Bog - a ti kleči. Ah! otvorila su se ta bezočna usta - čuo sam sramotu skrivenijeh stvari. Fala ti! Ma iskrenos za iskrenos... (Bijesnim ali podmuklim jedom). Ne - ne, ne! Razumiješ li? - Sto milijuna puta ne! Nećeš uzet siromaha, nego bogatuna, a to ti se zaklinjem za...

22 trešnja ili kvilocijo - potres ili ekvinocij (kada hara nevrijeme)

31



ANICA (u najvećoj uzrujanosti, da zaustavi kletvu): Muči - ćaće moj dragi, tako ti imena Božijega... ne! ne!... ne govori, ne griješi dušu! Bit ću dobra - prosti - prosti... FRANO: Dakle? - jesi li me razumjela? (Čuje se glas Nika). Evo ga, digni se - brzo, brzo - sad će doć ovamo. ANICA (digla se, pak hoće da pobjegne): Ne, ne... pušti me! FRANO: Stoj!... Sva si zaplakana, raspletena. (Brzo vadi ubručić iz špaga). Čekaj!... (Briše joj suze). Očisti se - viđet ćeš koja te čeka sreća... Imat ćeš prstenâ, gajtanâ sve oro fiorentino, pak ombrelina od svile kako vladike. (Gladeći joj kose i uređujući haljine. Čuje se glas Nika sve to bliže). Tako!... Anica je lijepa, Anica je dobra! - Digni ogrnač. (Diže joj ga). Valja da mu se prikažeš sveđ kako pupica. - Znaš, on je gosparun, a domalo - okolo Božića, bit će ti muž. (Niko otvara srednja vrata, pa govori s nekim na polje). Neće saznat ništa. - A sad se nasmij. - Što? valja, valja - samo malo... ala, lijepa moja, bit ćeš još ljepša - smijeh u suzama, kako sunce u daždu... he, he! ANICA (koja je u nijemoj zdvojnosti pustila da čini s njom sve što hoće, prođe rukom preko očiju): Vidiš! - Osušile su se. NIKO (kao gori): Čekajte doli. - Eto me domalo. (Ulazi, pak veselo, pošto ih je ugledao). Nuti mi hi! Uranili! Caramba! FRANO (naglim veseljem, hitro): Ne čudi se. Da ti znaš kakva mi je ova kutnjica! "Čelica" je zovu. Kad svi još spu - ona je đa uredila, očistila, prigledala što ne bi desetero službe!23 - A, kad ti se probudim - na, zakašljem - i eto mi kafe, skorupa, moj čibuk... ha! ha! Domaćica - govorim ti! NIKO: Zato sam i došô da ti je odvedem. Da! - I meni su drage ove bijele ruke. - (Hoće da je zagrli). ANICA (istrgla mu se; za sebe): Bože, zašto me ne digneš? FRANO (polako Anici): Nasmij se, nepriliko. (Niku). Srami se kako dumnica. NIKO (Franu): A to me baš priteže u ženama. Njihovo mučanje, pa rumenilo - pak oni strah što im veže ruke i noge, to je pravo uživanje! Kad taku nađem - eh! - ni da sam popio litru Wisky-a. (Potiše Franu). Da me tad vidiš!... FRANO (tiho u smijehu): Psst - da te ne čuje, huncute! ANICA (do prozora, za sebe): Nikoga, nikoga. FRANO: Intanto, bi li ti kap kafe? NIKO: Dobra ti je i ta. Sagnjet ću vam od ovoga prokletog dažda. FRANO (Anici): Pođi doli i spravi nam dvije kafe, ma jake. NIKO: Kako ljubav. (Hoće da je zagrli). Anita del my corazon!24 ANICA: Idem, idem. - (Pobjegne kroz srednja vrata).

POJAVA ČETVRTA NIKO i FRANO

NIKO (zagledao se za njom): Pupak, e?... da ga zađeneš! FRANO (lukavo): To ti je ženica! NIKO: Baš dobra za mene. Držat će mi kuću u redu. Eh! Da vidiš kakva mi je! FRANO: Bit će velika, a? NIKO (naduto): Viša nego Dvor! FRANO: Caramba!

23 desetero službe - desetero služinčadi 24 Anita del my corazon (španj.) - Ančica moga srca

32



NIKO (sjedne i puši): Nije li ti malo čudno, Frano, da sam se u mojim godinama nažudio viđet ove naše jadne zemlje? - FRANO: Tvoja volja - - Božija! NIKO: Istina! Učinio sam sveđ što sam ćio. (Pušeći, kao da slijedi drugu misao). A - reci mi sinčero, je li Anica sveđ ovako mirna - pripadena?... FRANO (hitro): Sveđ, sveđ! - Znaš - to joj je od majke. NIKO: Razumijem. A - nema li nekoga - znaš, onako - kakvoga mladića - da je vagiđa?... FRANO (kao gori): Ona? - Pođi, vraže! - ne pozna nego mene i paroka. NIKO: Bolje tako! - Del resto - i da nije... bilo bi sve isto. Glavno je da mi drži kuću - i da mi rodi sina. FRANO: I ti mu se nadaš?... NIKO: S moje bande ne strašim se. Prosuo sam ih po svijetu da ni vrag toliko...! FRANO: A rekô si, čini mi se, ono drugo - za Božić, je li? NIKO: Oženit ću se na Ivanje. Doć će mi brod - danas oli sutra. - Nakrcat će najprije vune u Đenovi - pa, kad se vrati: "adio, ćaće!" FRANO (smeten): Služi li ti odma' - ono nešto peča što sam ti obećô? NIKO: Zasad ne. Samo valja da učiniš subito donacijon i da mi je daš prije nego pođemo. Bolje, dokle si u snazi - er da bi umro prije nego se mi vratimo iz Amerike... FRANO (zlovoljan): Umro, umro! - ni da sam dekrepit, em!... NIKO: Lasno je pribrojit koliko možeš još živjet. Tebi je 69 godišta, e? Stavi još pet-šest-deset najviše - pak? FRANO (srdito): Pak - ništa, gosparu moj! Jesu li to načini? Dakle, ti uzimlješ moje dijete za... NIKO (s komičnijim začuđenjem): Frano! Tebe je strah od smrti?! - Oli - (uhiti ga ispod ruke, pak lukavo) da se razumijemo na našu. Misliš li ti uprav da ja uzimljem Anicu tako, perchè sam se zaželio mlade krvi?... - Ne. - Ja trgujem kako i ti: Ti ne davaš dinara dokle si živ, a meni služi domaćica i bez tvoga zlata. Je li tako? - Nego spomeni se da ću i ja u starosti imat boles ostalijeh Dubrovčana: žudnju da počinem usred ovijeh maslina i da sadim kupus, kako su činili i svi ostali od pamtivijeka. Dakle?! Ako ti umreš prije mene, kako je naturalo - ja hoću da dođem na spravno, brez notara, brez tribunala, brez pročesa s tvojom braćom. FRANO: Dosta... dosta, vraže jedan! NIKO: Nađi, ako možeš, drugoga zeta da te ostavi u gospostvu do smrti! - FRANO: Reci, Niko, pjutosto: našla slika priliku. (Smiju se).

POJAVA PETA PRIJAŠNJI. TRI MLADIĆA

PRVI MLADIĆ (provirio kroz srednja vrata): Gosparu, docna je. NIKO (kao da se sjeća): Zaboravio sam vas! Ala dođite. (Ulaze tri mlada ribara, kukavno obučena, ali zdrava i mirne veselosti). DRUGI MLADIĆ: Spravlja se fortuno, gosparu, a daleko nam je kuća. TREĆI MLADIĆ: Čekaju nas. NIKO (izvadio iz kovčega debelu knjigu. Sjeo do trpeze u sredini, pa rastvorio knjigu): Dakle, Ivo Perović, Marko Vojvodić i Vicko Lise, je li? SVA TROJICA: Tu smo. NIKO: Hoćete li i vi u Ameriku? PRVI MLADIĆ: A zašto smo tu? (Smije se).

33



NIKO (piše u knjizi, zatim): Puštaju li vas vaši? PRVI I DRUGI MLADIĆ: E! Toka!25 TREĆI MLADIĆ: Majka plače, ma - (strese ramenima). FRANO (za sebe): A oni moj hajduk neće da ide! NIKO: Eto tu - domalo će doć brod iz Triješća, pa ćete sa mnom. Ako bi se pak uputio moj bark "Sloboda" brez mene, dat ću vam biljete do S. Frančiska. Jeste li razumjeli? SVA TROJICA: Šjor, si! NIKO: Otole će vas prinijet vapor do Brazila. Tu sam kupio neke minijere od salnitra. Bit će posla - ma vi ste mladi. SVA TROJICA: Šjor, si! (Smiju se). NIKO: A znate li što ćete dobivat na setemanu? (Zatvara knjigu i ustaje). Četiri peče ingleze. Naturalo, put plaćate vi, ma ja vas hranim. Zato eto vam odma' jedna peča od zlata. Almeno ćete znat s kijem imate posla. (Dava im novaca). PRVI MLADIĆ: Fala, gosparu! Vidjet ćete; kad se vratim doma, imat ću sve ruke pune prstenâ. DRUGI MLADIĆ: A ja ću stavit patentu! TREĆI MLADIĆ: A ja ću donijet majci zlata, da prede. SVA TROJICA (veselim smijehom): Adio, gosparu. (Odu).

POJAVA ŠESTA NIKO, FRANO, zatim LUCIJA i JEDNA SIROMAŠICA

FRANO: Da znadu ludovi što ih čeka! NIKO: Pak? - isto bi pošli. - Gladni su - a zlato grije i siti. (Ulazi Lucija s "tacunom" i sa dvije kafe). Eto nam konsolacijoni! LUCIJA: Prostit ćete ako Vam nije dobra kako jučerica... NIKO (srčući): Valja ti cekin. LUCIJA: To su Vaša skladna usta. (Za se). Prisjelo ti! (Ostane na se). NIKO (Franu, pokazujući mu knjigu): Pogedaj odika! - Od 20 do 30 godišta umire ih polovica - od 30 do 35 nešto malo više - 60 postô. Tako ti je! Ko je mlađi i jači - ti ostane, a ko ne - ne. (Zatvara knjigu). LUCIJA (Franu): Doli je ona jadnica - Mare Pendova. FRANO: Neću siromahâ po kući. Išćeraj je. LUCIJA: Lasno Vam je govorit - ma ona hoće danas u gospara Nika. NIKO: Što je?- Što je? - Kakva djevojčica? FRANO: Baš si našô! - Spominješ li se nekoga Vlaha Penda iz Šumeta? Bio piloto, pak brod se razbio - a on ostô gô kako spuž. Tad sam ti ga poslô, a sad je godište dana što mu žena čeka knjigu - i knjige nema. LUCIJA: Ah! jadnica - da je vidite! Osušila se od suza - a gladna kako buba. NIKO (otvori knjigu, pak prolazi stranice): Sad ćemo vidjet. Ako je došô u mene - bit će upisan odika. (Razabira u knjizi). Umro - umro - umro. FRANO (gleda za njime u knjizi, tiho): Koliko mrtvijeh! NIKO (mirno Franu): To su oni od četiri peče.26 Sveđ u vodi do koljena - kako ne bi umrli?! (Slijedi tiše). - Živ, živ, umro, umro, umro...

25 toka - treba, valja (ovdje u značenju "mora se")

34



LUCIJA (prikrstila su u strahu. Čuje se zavijanje vjetra): Jadne vam majke! (Otvaraju se vrata na dnu. Ukazuje se pripukla siromašica s djetetom u ruci, koja slijedi izražajem razgovor onih u sobi). NIKO (kao gori): Tu smo! Vlaho Pendo pokojnoga Antuna, težak iz Šumeta. - FRANO: To je. LUCIJA: Ah! Dobri Vlaho!... jak kako gora... NIKO (čitajući u knjizi): Došô okolo Svisvetijeh, pak nema ga više... Ah! čekaj - čekaj - eto tu nešto. - "25. aprila našli ga u S. José - mrtva!" (Čuje se vrisak siromašice koja je naglo zatvorila vrata). FRANO i NIKO: Ko je tu? LUCIJA: Ajme! Došla je za mnom pa je sve čula! Ajme, tužnice! (Ide brzo kroz srednja vrata). FRANO (jedit): Živino! - Što sam ti rekô? To ti je kad puštaju ovakvu čeljad u kuću. NIKO (mirno): Imala je ne slušat. (Srčući kafu, koju je opet sam izlio iz imbrika). Što se jediš, Frano? Kafa će ti ohladnjet! - FRANO: Prošô me gus i od kafe. - Sve te puste smrti! NIKO (s kikarom u ruci, miješajući šećer): A jesi li promislio, Frano, koliko je čeljadi pomrlo, dokle se ubrala, otrijebila, ukrcala i donijela do tvoga komina - ova famoza kafa? FRANO: Ah! To je ipak! - - NIKO: Dunkve, vidiš! - (Ispi je do kapi). Ko bi uživô, da se misli na mrtve? FRANO (srkne i popije): E! - duše mi, slađa je iza tvojijeh riječi. NIKO: A sad ću ja do pilota, da vidim dohodi li mi bark. FRANO: To su pak moji posli. (Uzimlje klobuk). Ti ostani tu, počivaj i fumaj, a kad ti pak dodije, zazovi Anicu. NIKO: Nije te strah da ostane sa mnom? FRANO: A tebe? (Zove na vratima). Anica! - Anica! -

POJAVA SEDMA ANICA, NIKO i FRANO

ANICA (ulazeći): Što je, ćaće? FRANO: Ja izlazim. Ti ćeš ostati s Nikom. ANICA (tiho): Zašto me ostavljaš? FRANO (glasno): Da, da! ne straši se! I tako ćeš domalo biti njegova. (Tiho Anici). Gledaj dobro! - (Pozdravljajući ih). Adio, golubići moji! (Ode).

POJAVA OSMA NIKO i ANICA

NIKO (smijući se): Ne bi zaisto rekô da smo... ANICA (pristrašena, do vrata na lijevu): Ja sam tu... u mojoj kamari... ako Vam je što potreba. NIKO (uzimlje je za ruku): A da mi je do tvoga razgovora? - Ne... ne... ne straši se. - (Pušta je). Samo ne hodi odovle. Čini sve što hoćeš, ma pušti me da te gledam. Tu, okolo mene - sve je tako staro, crno i gnjilo - a ti si jedina mlada i vedra stvar. Vjeruj mi, ja bih poludio da stojim u ovoj

26 oni od četiri peče - oni radnici koji su plaćeni četiri peče, tj. koji rade najgori posao

35



samoći. Ah! đe je moje veselje, moj trud, pak sunce što peče, pak dim što se diže s kominâtâ do neba - pak ona gomila svijeta, što trči, viče - i sve to za mene, za mene! A ja crn, čađav, golijeh prsi, zapovijedam svemu i svačemu! Pa kad zavičem! - Eh, da čuješ onu šutnju, oni muk u radnji što nigda ne dospijeva! Oh! - ti ne znaš, djevojčico, što je uživanje gospostva u strahu podložnijeh... ANICA (gledala ga je nijema, kao da ne razumije njegove riječi, pak se trgne, kao da je čula nešto u daljini): Čekaj!... NIKO: Što je? ANICA (kao gori): Nešto ječi. - NIKO (prisluhnuo): Vjetar je, ludno! (Zlovoljno). Eto - dosta je jedna riječ - pak ja nijesam ja! - Gledaj me, gledaj s tijem čudnijem očima. Ne - ti ne razumiješ kako me ubija ova tmica - ova lijena čeljad - ove molitve što sa svijeh strana dozivlju Boga, a Bog hi ne čuje. To je sve kako otrov koji mi malo po malo truje krv. Jes - jes - ne bi vjerovala! ima momenatâ kad sve to u meni budi neke stare pripovijesti, pak sve mi se čini da me neko prati... da neko trči za mnom... ANICA (mirno, jadno): Tebe je strah našijeh tuga! NIKO (pogleda je prodorno, pak strese ramenima): Može bit imaš pravo! - Strah? - Mene?! Ali od česa? ANICA (za se): Nije tako zô. Ko zna? - Da mu rečem moju tajnu! NIKO (osvijestivši se): Ne... djevojčico! Nije strah. To je ovo mrko nebo, to je ovi daž', to je ovo more što sveđ ječi, a ne znaš zašto; - to su moje ruke što ne trudu, noge što ne idu, moja glava brez misli - moja krv, jes, moja silovita krv koja se smrznula između vas. (Čuje se kucanje na srednja vrata). ANICA (ustajući sa stolice, pristrašena): Čuješ li? NIKO: Pak? (Opet neko kuca. - Pauza). Ha! ha! što sam ti rekô? - Dosta da neko zakuca, a ti se pristrašiš. - Eto kakvi ste! - Sa svijeh strana viri nešto strahovito što vam uzima snagu. (Anica gleda u vrata). Mješte da se mikneš i da otvoriš - ti stojiš tu - treseš se i misliš: ko bi mogô to bit? Može bit tmor - ono nešto crno, tužno, što te muči u snu. - (Smijući se). A da nije tenjac?!... Ha! ha!... Ne tako. Ane! Slušaj mene. Kad ti je štogod na putu, smeči i pođi naprijed; - a kad što zakuca, otvori sama, kako sad ja. - (Ide na vrata i otvori. Jele stoji nepomična, mirna, sva u crnini. Crni ubručić pokriva joj glavu. Niko nehotice nazaduje).

POJAVA DEVETA JELE i PRIJAŠNJI

ANICA (ugledavši je, usklikne od čuda i jada): Ah, Jele! (Trči joj u susret, pak tiho). Bog te šlje! NIKO (Anici porugljivo): Eto vidiš, ko je kucô - niko! JELE (uljegla, polako Anici): Moli da budem sveđ jaka, kako i do sad. NIKO (Jeli): Išteš li koga? JELE: Tebe. NIKO (Anici tiho): Ko je ova žena? Poznaš li je? ANICA: Zovu je: Jele Sveta. NIKO (zlovoljan): Uf! bit će kakva dumnjača! (Jeli). Govori - nemam vremena. JELA (Anici): Ne zaboravi me! (Anica ode).

36



POJAVA DESETA NIKO i JELE

JELE (mirna, gledajući ga u oči): Jesi li ti Niko Marinović, sin pokojnoga Iva kafetijera i Tere Batinice? NIKO (sjeo, pak bezbrižno): A zašto me pitaš kad znaš? JELE (kao gori): Tebi samomu mogu vjerovat da si baš oni koga ištem. NIKO: Vrag me odnio ako te poznam! JELE (razmata zamotak, što nosi u ruci, pa vadi neke isprave): Ovo je krštenica one za koju ću te pitat. (Dava mu je). A ovo feda od smrti njezine majke. - NIKO (uzimlje listove, pak za sebe): Valja da je tuknuta. JELE: Jadnica! Umrla osmi dan kako si pobjegô u Ameriku. NIKO (ustajući, skoro gnjevno): Kako to govoriš, ženo?! JELE: Ne mogu drugačije. NIKO (gledajući joj oštro u lice): Da si muški, ne bi to rekla dva puta. JELE (skoro za sebe, muklo): Sve - sve je zaboravio! NIKO (razgledava nehajno dokumente): Pak?! - Vidim da si se rodila u Gradu, kako i ja, da su te krstili u Gospi - da su ti stavili ime Jele - da ti se otac zvô Pasko i da je bio kapetan pomorski... (Upiljio oči u pismo, kô da je daleka uspomena oživjela). Čekaj... čekaj... bila je jedan put djevojčica. - JELE (približila mu se, pak duboko i tiho): Dúbi, dúbi! Ispod ohladnjeloga pepela - ispod gliba neosušenijeh suza nać ćeš nešto: - glas, oko - može bit ono njezino tamno oko što si toliko puta ustima zaklopio! - Pak još dublje - još dublje - zabijelit će se one daleke gruške noći; - zacviljet će ti oni ljupci, što si hi krô ispod rascavćenoga julimbriša. NIKO (koji je slijedio oživljele uspomene sve to življe, dokle, zagledavši se u nju prikovan od čuda): Jelica - Jelica, kapetana Paska ći! JELE (skinuvši ubručić s glave): Ja sam. (Pauza). NIKO (nehotice nazadovao u velikom čudu, pak sklopio ruke): Kako si sijeda! JELE (mirno): Čekala sam te! NIKO (približujući se polako, a motreći je neprestano): Bože! Kako vi žene brzo trunete! - Đe su one rumene jabuke? - Nijesam li ti sto puta rekô: ako te ugrizem! - Pak one kose! - A tvoj struk! - "Tanka Jele vilovita" ha! ha! - pjevali smo ti ispod funjestara... Đe je, đe je sve to? - JELE (s tužnim posmijehom prođe rukama preko lica): Pošlo, pa se ne vratilo! NIKO: Ma ti si jedva tri, četiri godišta mlađa od mene! - A gledaj samo mene - kako sam ti jak! (Lupa se u prsa). Zdrav kako gora! JELE: Ti si živio i zaboravio... NIKO (smijući se): I pobjegô - jes! jes! pobjegô! Pravo si rekla. Eh! nije bilo pošteno, ne! Čini mi se anci odnio sam ti i zlato što sam ti bio darovô u ljubavi. Grubo - grubo! - ma što ćeš?! Brez straha, brez posla, bijen od oca, ćeran od svakoga - kako da ne pobjegnem iz toga pakla? JELE: Reci pjutosto: kako da se ne liberaš od mene! NIKO (smijući se): Donekle si pogodila. - Tvoja bi me ljubav bila bacila u još gore siromaštvo. (Hladno). Eto vidiš! Da sam ostô, bio bih siromah, kao i ti. JELE (sve to žalosnijom, ali hrabrom odlučnosti): A nijesi li kadgod promislio da si dužan vratit nešto ženi kojoj si odnio sve? Nije li te ništa upeklo u duši da nijesi još ništa podnio u životu za moj jad? NIKO (prirodnom brutalnošću): Da ti pravo rečem - ne! A nijesam ni imô vremena. Prvijeh sam se godišta puzô kako crv i živio od mrvica što su drugijem ispadale. Malo po malo podigô sam se i počeo sam ćućet sve žudnje onijeh odrlija i hajduka novoga svijeta. Dvadeset sam se godišta bio s lupežima gorijem od mene, dokle nijesam zasio na gomilu zlata. Ne pitaj me, Jele, koliko sam ih

37



privalio po putu, koliko sam ih osiromašio i - ubio. Duše mi! Amerikan, kako ja, ne spominje se tega. Nije čudo, dakle, što sam zaboravio i ono nekoliko noći što sam ih prošô tebi na skutu. JELE (savladavši jad, što je hvata): Ali ta ti je djevojčica bila dala sve što žena ne smije dati. NIKO (pušeći): E! - a ko je kriv da je moj grijeh donio meni sreću, a tebi jad? - Taki je život! - Ma, ako sad što uzmogu... JELE (hitro): Ne pitam ti ništa nego da vratiš poštenje komu si ga digô. NIKO (s nebrižnom nesmotrenosti): Sad u starosti?! - JELE (sve to očajnije): Sve isto! - Potreba mi je malo časti, Niko! - Ne poradi svijeta koji ni ne snijeva da se ispod crnog ubručića siromašice skrila grešnica! Ne - žedna sam poštenja za spasenje duše moje koja neće da se umiri. - Potreba mi ga je kako Božjeg blagosova za moga... (Stane i ustrese se, kao da se našla iznenada ispred ponora; zatim, naslonivši se malaksalijeh snaga na trpezu, s dubokom sjetom govori). Valja da me uzmeš za ženu, Niko! NIKO (u neizmjernom čudu): Tebe! - taku?! - Ti si zamahnitala. JELE (nastavlja kao gori, ali zdvojnije, regbi izgubljena u moru teških uspomena): Jes! - Može bit ne valjaju ništa sve one duge godine što hi je ova tužnica prošla u gorkoj muci, u kajanju grijeha svoga; može bit da je ono more suza što su iscijeđele ove oči, bilo potrebno za tvoju sreću - ali, tako mi gospodina Boga - jes - ja ćutim da si sad dužan odvesti me prid oltar Božiji! NIKO (kao gori, ali skoro u šali): Što bih ja s tobom, tako starom, jadnom?... JELE (naglo, proseći): Bit ću ti sluga, ropkinja - sestra - čuvarica tvoga zdravlja, tvoje časti... NIKO (nestrpljivo): Vidi se da živiš u pustinji! - Fratri i popovi napunili su ti glavu s tijem babuštinam grijeha, držanstva i što ti ja znam... Pristrašili su te, er altrimenti razumjela bi sama da u mojoj vlasti i s mojim bogatstvom mogu iskat nešto bolje. (Odlučno). Del resto znat ćeš da sam se vjerio s kapetanovom Anicom... JELE: Ne, ne, to ne možeš, to ne smiješ. - NIKO: A zašto? JELE: Er što ne davaš privarenoj ženi - dat ćeš majci. NIKO: Majci? JELE: Tako ti križa božijega - daj mi sinu ime! NIKO (začuđeno, ali gotovo porugljivo): Ah! - Ti si imala dijete? JELE (s'rvana): U sramoti ga začela, u plaču ga povila. - - NIKO (porugljivo i nestrpljivo): Znam, znam - to mi se đa jedanput dogodilo! - Ah!... imala si dijete?! - A s kijem? JELE (kao ranjena zvijer baci se na njega i hvata ga za grlo): Muči, lupežu! NIKO (hoće da joj se istrgne): Mahnita si, mahnita! JELE (u najvećem gnjevu, muklo, držeći ga za prsi): Mahnita, gnusna, gad ženski, jes, sve to i još gore kad tebe, ljucki skote, molim da daš tvoje pasje ime - djetetu momu! NIKO (istrgnuvši se, hoće do srednjih vrata): Zatvorit ću te, mahnitičino! - - JELE: Zovi vjerenicu tvoju. Prikazat ću joj muža lupeža, halu... NIKO: A ko će više izgubit: ja, ti - ili tvoj sin? JELE (protrne): Moj Ivo! - - NIKO (prekrstio ruke): Eto vidiš da nemaš odgovora. (Približava joj se polako). Da si čovjek, Jele, pa bio i tvoj sin, rekô bih ti amerikanski: "Čuvaj se! - ne prti se u mene! - er đe te našô da našo - moj si!" (Izvadio revolver iz džepa i naperio ga prama Jeli, koja je ostala ispravljena, plamtećih očiju, s prezirnim izražajem na ustima). JELE: Halo! NIKO: S tobom ću pak govorit drugačije. (Stavlja revolver u špag). Služi li ti dinara? Imat ćeš ih više nego što ti je potreba... ali sad... hajd'... otole! - JELE (uzdahnuvši duboko, kao da joj se svalio kamen od srca): Iz dubina hvala tebi, Gospodine, da si razdrô sve magle i ukazô mi ovo stvorenje kako jes! (Stavlja ubručić na glavu, uzimlje pisma i

38



zamota ih u ubručić; zatim mirno, ali s nekim nutarnjim veličanstvom). Nikola Marinoviću, gledaj se dobro... da me ne susretneš! Tvoj je život u ruci Božijoj i mojoj. Samo nešto te još molim: prosti što sam ćela momu djetetu dati tvoje ime. NIKO (gnjevno): Izidi! JELE (stavlja prst na usta, tiho): Pssst! (Ide prema donjim vratima). Ne miči se! - Neka te još jedanput dobro vidim, prije nego se nađemo pred sudom Božijim. - Ah! za tebe su posijeđele moje kose - za tebe! Kastig je došô, jes! - ali i spasenje! (Kod otvorenih vrata). Halo! - (Zatvori ih i naglo nestane). NIKO (ostao je za čas kao ošinut, onda se zaleti do vrata, ali ipak ima toliko snage da se na pragu zaustavi; gnjev i jed ga dave): Ah! Kučko - prokleta kučko! - To je, to je ono što me odavna slijedi! - To je imalo niknut iz ovoga prokletoga neba - iz ove mrtve zemlje? Ona da razdre moje sne? - Ona? oh! - (Teturajući do prozora). Glava mi se vrti. - Eto, crljeni plamen u tmici... otvorite, otvorite... (Rastvori bijesno prozor, te ostane za čas ko omamljen, dišući teško. Čuje se ijuk vjetra).

POJAVA JEDANAESTA FRANO, NIKO, zatim ANICA

FRANO (ulazi trčeći): Eto je, eto je! - došla je!... NIKO (ne maknuvši se s prozora): Ko? FRANO: Tvoja "Sloboda". NIKO (kao gori): Gdje je? - Gdje je?... FRANO (do njega, kazuje mu nešto na dnu obzorja): Gledaj! - Savila je sva jedra - puštila je samo floke. Ulazi pred zlom godinom. Viđi! viđi! Leti put nas kako strijela. NIKO (ugledao je svoj brod, pak, planuvši od veselja, pruža mu ruku u susret): Ah! dobro mi došla, "Slobodo" moja! (Stavlja ruku na rame Franu, pak pokazuje prstom na brod). Za 14 dana odnijet će me u život... ANICA (uljegla i ostala kod vrata, za sebe): Nema Jele! FRANO (Niku): Dakle, ne više za Božić? NIKO: Neka Anica bude spravna. Vjenčat ćemo se odmah. ANICA (ošinuta kao gromom, hoće da govori, ali nestaje joj snage): Ćaće moj... ne-ne! - (Pada ne tle onesviješćena). NIKO (trči s prozora do nje): Anica! Što joj je? - FRANO (dižući je): Ništa, ništa! - trudno joj je ostavit me! (Zovući je). Ane! Anica! - ne luduj! - (Podiže je).

Zavjesa hitro pada.

39



SIMFONIČKI INTERMEZZO

Prepuštam geniju komponiste da prenese u pozorište svu tajnu ekvinocijalne oluje. Iz nje izvire ova drama, a opet u njoj nalazi ona svoje simboličko značenje. Ko će bolje nego muzika da oživi divlju, veličajnu poeziju borbe između života i smrti, bilo u prirodi bilo u izmučenoj duši? A znate li što je Ekvinocijo? - - - Čujte orkestar što vam priča! -

* * * Pusta obala potamnjela je u vodenoj magluštini morskoga slapa i razdrtijeh, olovnijeh oblačina. Poput lanenijeh krpa koje vjetar razmahiva na siromaškijem kupjertama - smuču se niske pare nabrekloga vazduha u pramovima, u klupcima, zadjenuvši se često u za'rđali križ na zvoniku prizemnoga manastira što se tamo diže na grebenima kao mrtvi čuvar umirućega svijeta. Ribari, zamotani u gunjima, stisnutih zuba i ohladnjele lulice, zgrčili se u zavjetrini polurazvaljenih kućiština. Svi podigoše glavu uzgori. - Na tvrdome, nijemome licu vrte im se nemirne zenice koje prate onu bijesnu trku zagušćeloga dima, prodiru suton zamaglenoga, zaklopljenoga horizonta, otkle se sve to više, sve to hrlije, sve to zdvojnije naganjaju nebrojeni, sveđ novi čopori oblaka. Tako valjda bježe čete slomljene, raspršene vojske! Hitro, kao to nebo što leti, tamno, kao rulja zapjenjelih mahnitih bikova - more, naduto pjenom, šibano kriještećim zviždanjem vjetra koji ga kida, lama, lupa, guta, nosi - eto i ono navalilo je na pustu obalu istim prestrašenim letom, istom mahnitom čežnjom, da pobjegne od bezimene nemani koja se tamo, negdje iz daleka, iz dubine - Bog zna otkle! - vâlja. Oblaci se trzaju bez glasa. Samo ljudski pogled vidi u njima i bolove i borbe i metež - i smrt. Ali zato dole bjesnilo mora govori, viče... oh! viče i urliče! Iz uzburkanijeh morskijeh ponora diže se jauk mukotrpne prirode, vrisak nijemih stvari koje nađoše jednom i one svoj tužni, presilni glas prema zatvorenome, nemilosrdnome nebu. Ah! koja riječ, koje slovo, koja ruka da napiše, da izreče što je plač i bijes mora kad ga vjetar davi i na vječnu muku nepredobitnijeh hridina pribija? To su trenuci, kada ljudstva nestaje u bjesnilu nesvladane srdžbe elemenata. - Sve je skriveno, zatvoreno, nijemo. - U kućama šaptaju uzdasi, bježe pogledi preko crnijeh prozora, padaju zrna kraliješa kao kaplje u mramorni pehar, tinjaju lumini ispred "Gospe od sedam bolesti"; - ali glasova čovječjih nema jer priroda govori i tutnji za sve što je živo i što je mrtvo. - A suton sve to crnji - u crnilu! Na žalima pristaništa rasteglo se nešto dugo i tamno; - ah! ribari izvukoše šabake i poredaše ih kao leševe prije pokopa. Još vidim tmastu, okljaštrenu murvu kako zavija k nebu gole grane u tuzi nekoga nutarnjega bônoga trzanja. Ali što je tamo prolećelo obalom? Nešto kao mahanje krila ranjene noćne tice? Ne! - Ono je rub razmahane udovičke haljine. - Jele! - Jest, ona je! - Držeći se međâ i zidina, protrči obalom, ali je strahota noći zaustavi. I ona je uprla oko u daleku, daleku tminu. - Uspravljena, crna, nepomična u vihru, gubi joj se prikaza u sveopćem ništavilu. - Pram bijele kose odmotao se ispod crne mahrame - ko pljusak pjene ne crnoj hridi. - Ali zašto podignu blijede ruke nedoglednome jadu crnoga neba i crnoga mora? - "Ko je ono?" - zapita nijemo jedan zgrčeni ribar, turnuvši laktom drugoga nijemoga zasjeloga ribara. Ovaj ne odgovori već ispravi zubima lulu s dvije jasne iskre što probijahu tamu. "Ah, Jele!" - promisli prvi ribar, te se zagleda i on u rasvijetljene prozorce. Dva živa pogleda - dvije zrake što probadahu oluju. - "Kako ima bit mirno i vruće u onoj sobi!" - promisli prvi ribar. - "Zašto Jele ne sjedi u svojoj bijeloj kućici?" - promisli drugi ribar - a crne Jele nestade. - I oni opet sami, zgureni u zavjetrini, upriješe zenice u tamnu daljinu koja sad bješe neizmjerna.

40



- Din-don, din-don - počelo klecati! "Ura noći - ura mrtvijeh" - zadrhtala raskinuta, jecava u buci mora i vihra. I prekrstiše se mrnari - i svi usprkos urnebesu čuše je. Svi! - jer je dolazila ne samo iz staroga zvonika i za'rđaloga zvona - nego ju je vjetar duljio i zavlačio kroz grane suhe murve, kroz drhtavo lišće išibanijeh maslina, kroz sve škripe, kroz sve pukotine kuća i kućištima tužnoga pristaništa... Hu-hu-huuu! - jauče vjetar pun plača djece nestale majkama u proždrlini valova. - Hu - hu - huuuu! - zavija, cvili, zove, spominje crni vjetar crne dane svima što na svijetu izgubiše svoje. - I svuda po prestrašenoj zemlji saviše se glave i spomenuše se mrtvijeh mrnara. Pak - noć bî sve jedno ždrijelo, a samo dvije tri plamne, pristrašene zenice bljesnuše još po žalu. - Više nijesi vidio ni čučnute ribare. Oni sjeđahu sve na istome mjestu, piljeći napetim zenicama ne bi li donapokon otkrili nešto što je moralo da dođe - nešto što su od sutona još čekali. - "Ah! - jesi li vidio?" - reče u tmini lakat laktu ribara. - "Što?" - zapita nijemi dodir, i dva lica približiše se tako blizu da je i u toj grozovitoj tmici oko vidjelo u oku druga strašni upit. - "Gledaj, gledaj!" - nastaviše oko i lakat u tutnjavi valova. I opet sve te oči, široke, nijeme, zagledaše se, uprav - po prilici tamo gdje je u mirno predvečerje zaboravljenih opalnih sutona pučina tiho ljubila skut nebeske plaveti. Gle! - tamo dole! - jedan bljesak! - Još jedan!... i još jedan! - i za čas počeše se redati u nedoglednome prostoru mali zelenkasti plamovi ko strijele, ali niski, niski i mučaljivi od užasne daljine. - "Da! - to je! -" I zgrčeni ribari u jedan mah podigoše se. - Iza olujnoga, bijesnoga sutona, iza nemile borbe vjetra i mora, eto dizala se tvrda greda, crna zavjesa, polako, ali sve jednim kretom, od sjevera do juga - strahovita oblačina iz koje padahu okomiti srebrni traci. - Dakle sve ono tužno veče i oni jadni dani koji ga prethodiše - bjehu tek pristup tome noćnome užasu! - "Ekvinocijo! Ekvinocijo!" - zaurlikaše svi u jedno ukočeni ribari, da se čulo do kraja obale. Jest! Bješe kucnuo čas. Pritajene sile još budne prirode, bezimene sjete dugijeh kišnijeh dneva - i želja za nestalim žarom sunca, i turobni posmijeh zamaglenoga jesenskoga neba, i spomen na plam ljetnoga slavlja - jednom riječi sve što se zove život, moralo je da bije sada odlučni, konačni megdan s tmicom i s olujom zemskoga ništavila - sa smrću. Mukli, daleki tutanj zakotura se u tmini. Bljesak razbi noć. Strašna greda već skočila nad pjenom uzavreloga mora.- "Ljudi!" - zaviče neko užasnim urlikom. - "Amo!"- vežimo cime! nevjera je tu!... odnijet će nas!" - U svjetlu munja vidješe ribari bark Amerikanca - "Slobodu" - gdje se, raznjihan, izmučen, vâlja usred uzburkane luke. - Prvi udarac ciklona bacit će ga na kraj. - I sjeni nijemih ribara uputiše se tamo otkle je vapaj kliknuo. Jedan od njih zaustavi se na putu. Bacio čudan pogled na crnu neman koja se dizala u mraku, pak se zagleda tren, zavidan, u ona dva sitna zlaćana pogleda na Jelinoj kući. Mišljaše jadnik da je tamo mir! - Ekvinocijo! Ekvinocijo! - Na nebu, na zemlji, u moru, u dušama - svuda! - Ekvinocijo! Ekvinocijo!

Intermezzo dospijeva. Kratka pauza.

41



PRIKAZA TREĆA

Komin u kući Jele. Na dnu vrata i prozorac, a na desnu druga vrata. Strop je od tamnih čađavih greda. Na lijevu diže se komin, kako je običaj u starim dubrovačkim kućama; oganj gori, a na tronošku stoji kačuo i imbrik. U kutu položeni su na tlima alati Iva, kao: sjekira, pila itd. Do vrata u sredini stoji blanak. Ispred njega podulja drvena trpeza i drveni stočići. Na lijevoj strani donjih vrata kredenca ili sprema, a u njoj kikarâ i imbrika. Na zidu poviše ormarića vise mnoge posude od mjedi. Poviše blânka nekoliko šarenih slika iz Napoleonove epopeje. Između prozora i vrata na desnu stoji na zidu Gospina slika, stara rezbarija, a ispod nje visi uljanica ili kandilo. - Noć je. - Na trpezi gori lukjernar, a na kominu visi lukijernica.

POJAVA PRVA PAVO, KATA, VLAHO SLIJEPI, MARE OD POSTE, DVIJE ŽENICE i DVA STARA MRNARA

(Svi sjede okolo trpeze ili blizu komina. Kata plete bječvu, a Mare od poste prede kuđelju. Na kominu plamsa oganj ispod kačulića, a do žerave grije se imbrik. Na trpezi gori lukjernar. Noć je. Čuje se katkad tutnjava daleke oluje. - Svi slušaju pomnjivo pjevanje slijepca, a žene kraj toga rade). VLAHO SLIJEPI (pjeva):

Pa kad zora tek zarudi, Kraljevna se njem' ukaza Žutim cvijetom tu na grudi, A posmijehom sred obraza. "Što mi nosiš, o kraljice, Od istoka, diko slavna? Zar slobodu iz tamnice, Ili glas da smrt mi 'e spravna?"

MARIJA (naglo, zaustavljajući pjevanje): Muči! - VLAHO: Što ti je? MARIJA (prisluškujući): Još je daleko. KATA: Vidiš kako lampa! (Pavu). Homo, Pavo, probudit će nam se djeca. PAVO (mirno pušeći): Neće, Kate. KATE: Neće, neće?! Kako da ti je gospodin Bog telegrafo da će pričekat, kad Vlaho dospije. VLAHO: A ko ti govori, Kate, da neće počekat? (Smijeh). MARIJA: Prije nego dođe Jele - posta ide. PRVI MRNAR: Pridala nam je kuću dokle se vrati od paroka - pa hoćeš da je ostavimo? (Ljudi trznu ramenima). PRVA ŽENICA: Pak što se dogodilo, Vlaho, s jadnijem kraljom od Granate? VLAHO: Eh, da znaš! - Najprije ti mu je prinčipesa Marzantina dala žuti cvijet... MARIJA (predući): Je li bila kapinika, Vlaho? (Smijeh). KATA i ŽENICE (u smijehu): Mare!... MARIJA (u šali): Nuti čuda! Naši su stari govorili: kad cavti kapinika, žene su... PAVO: Najslađe! (Smijeh).

42



MARIJA: Meštar je progovorio. VLAHO: A Kata je umukla. KATA: Usahô ti, vraže, jezik! PRVA ŽENICA: Ala, Vlaho, kantaj. - - PRVI MRNAR (prvoj ženici): Otkad si, Križe, u poeziji? DRUGA ŽENICA: A otkud si ti u đentileci?! MARIJA: Uf! - skladne čeljadi! - Čini mi se bit u Cavtatu. PAVO: A kako je tamo, Mare? MARIJA: Uživala sam ti hi 30 godišta, 4 mjeseca i 10 dana. PRVI MRNAR: Bog ti prosvjetlio pamet, Mare. MARIJA: Parimenti, meštre Jozo! (Smijeh). Kad ti u Cavtatu dadu kafu, tri puta se poklonu, a tri puta ti zafalu. (Oponašajući). "Gospo Vice, služite se!" - "Oh! Gospo Tere, veramente prem ste dobri!" - "Što govorite! to su Vaša skladna usta". (Smijeh). PRVA ŽENICA: Altrocchè vlastela! MARIJA: Vlastela? Eh, da! - Prisjelo im jedanput, pa - sad muču i režu! VLAHO: De profundis clamavi!27 Pustite mi vlastelu... KATA: Nuti im avokata! VLAHO: Kad hi niko ne brani, hoće slijepci! Dokle su nas oni vladali, svak nam se klanjô - a sad nam se rugaju i žbiri. PRVI MRNAR: U kam se uprli! MARIJA (ide do komina i vadi imbrik s ognja): Iskipjet će nam kafa. PAVO: Dokle se vrati Jele, dospij nam, Vlaho, onu pjesmu. VLAHO (zakašlje, pak zapjeva):

Kad mu 'e djeva cv'jetak dala I poljub'la usred lica, Sred tamnice mirno 'e stala Veleć: bjež'mo brže od tica!

PRVI MRNAR (porugljivo): Baš ti je stvorena za ovo lijepo vrijeme. MARIJA: A kad ćeš ludovat, čâmpro moj? (Miješa kafu). Sunce je za posô, a daž' za razgovor. KATA: Što znadu ljudi, Mare moja? - Ko bi krpio djeci bječve, da nema dugijeh noći? MARIJA: A moja kuđelja? Ljeti spi er noge vuku; - ma zimi! vidiš li kako je famoza?! Svaka dlaka suho zlato! Pa, lijepo joj je vruće; sluša kako vretence prede i Vlaha što kanta stare pjesme o kralju i kraljici... eh!... KATA: Eto na! - I zla godina nekomu je dobra. MARIJA (klimajući glavom): Eh! Kate moja! - Da nije tako, najbolje bi bilo da nas prva morina svijeh odnese. PAVO (pušeći): Tako je, tako! - MRNARI i ŽENE (klimajući glavom): Tako je! - Tako je!

27 de profundis clamavi (lat.) - iz dubine vapijah (početni stihovi pogrebnog psalma)

43



POJAVA DRUGA PRIJAŠNJI, JELE

JELE (ulazi hitro kao vihar, zabubnuvši za sobom vrata, kroz koja je za čas uljegô dah oluje, ter ostane usred sobe sakrivši lice rukama, kao da joj se zabliještilo): Ah! SVI (ustajući okolo nje): Jele! VLAHO: Što te nosi? JELE (otkrivajući strahovito blijedo lice, a rastvorene oči gledaju nepomično u groznu daljinu): Nevjera! KATA: Dakle - pravo ekvinocijo! JELE (kao gori, pokazujući kao u snu tamo, daleko ispred sebe): Svi oblaci, sve bure sa četiri strane svijeta letu na nas. - (Trzne se i razgleda sve naokolo u strahu). - Domalo su tu! (Vjetar ječi i drma prozorom. Jele sjedne s'rvana, a sve joj ženice pomažu i tješe je). PAVO (pošô je s mrnarima do prozora, te gleda u noć): Crno kako u paklu! (Sijevnu). A! - jeste li viđeli što se diže tamo doli? PRVI MRNAR: Skontradura od pulenta.28 DRUGI MRNAR: To ti se zove šijunada de majstro.29 PAVO (Jeli): Valjat će da dobro zabubaš funjestre i vrata. Moglo bi ti sve odnijet s vragom. JELE (ustajući mirna, a umorna): Hoću, Pavo - zakračunat ću sve prije skontradure. (Mrnari i dalje gledaju u noć). MARIJA (Jeli): Jesi li našla paroka? JELE: Ne. Pošô je ispoviđet nekoga. VLAHO: Po ovemu bremenu! KATA: Ko mre, ne čeka, Vlaho moj! JELE (za se, očajno): Ja čekam! VLAHO (Jeli): Ivo ti je tamo. Umoran je od puta, pak se bacio na odar. JELE (nehotice užasom, tiho): Jadno moje dijete! PAVO: Popijmo kafu, pa homo! No me gusta, kako govoru Španjuli. PRVI MRNAR: Jesi li vidio bark Amerikana? DRUGI MRNAR: Živine! - Prvi vjetar, a on ti je na kraju. - JELE (ulila kafu u kikare): Služite se, meštre Pavo. I Vi, Jozo. - Ala, Martine! (Svi uzimlju kafu i polako srču). MARIJA (srčući): Nema ti do kafe! Ja ti brez nje ni u raj. KATA I ŽENICE: Ni ja... ni ja. JELE (Vlahu tiho): Jesi li govorio s Ivom? VLAHO: Jesam. Pitô me đe si bila jutros kad te nije našô doma. JELE (hitro, polako): A ti? VLAHO: Rekô sam mu da si pošla u paroka za neke siromahe. JELE (još tiše): Strah me, Vlaho! VLAHO: Moli! (Čuje se iz daleka grmljavina i vjetar. Marija i ženice se prikrstile. Jele pošla do sobe na desnu). PAVO (vraća kikaru): U har ti, Jele! Valjat će mi noćas. JELE (Pavu): Bit će muke. PAVO: Lasno nama. Ćio bi te kako meni na Matapanu, kad sam tri dana i tri noći plivô er mi je brod potonuo.

28 skontradura od pulenta (mlet. tal.) - sudar dviju oluja koji dolazi od nenadane promjene vjetra, ovdje od zapadnog vjetra (pulenat) 29 šijunada de majstro - vijavica sa sjeverozapadnim vjetrom

44



PRVI MRNAR: Pet puta sam vidio smrt u Očeanu Indijanom. - Eh! Jadan ko je na moru! DRUGI MRNAR: Šesnaes dana i šesnaes noći nosio nas čiklon od Inglitere do Azora - a mi sve molili Boga, Bože prosti, da nas more proguta. (Ustaje klimajući glavom). KATA: Dobro su rekli stari da kruh pomorski ima sedam kora! ŽENICE: Tako je, tako! MARIJA (ustajući): Sve što je živo, skrilo se, a mi na divertimentu! (Svi ustaju). JELE (žurno): Ostanite! - Bolje zajedno, kad je nesreća povrh svijeh. MARIJA: Moglo bi nas brijeme zatvorit, Jele! Pa što bi moj ríso? PRVA ŽENICA: Sretna ti, Mare, da nemaš nego mačka! MARIJA: Kašpita! I ja valja da nekoga imam. (Grmljavina). DRUGA ŽENICA: Uzmite ferále. (Mrnari i Marija užižu svoje fenjere). KATA: Sveti Vlaho, pomozi nas! Probudit će mi se djeca. MARIJA: Bože prosti, ni da idemo na kolende. SVI (među sobom): Adio, Jele! - Adio! - Ako ti je što potreba, zovi nas! - Blažena Gospo, čuješ li? Bona sera... Adio! - Jadni pomorci! (Svi odlaze. Dokle se vrata otvore, buka je oluje glasnija. Kad se pak zatvore, opet je sve muklo).

POJAVA TREĆA VLAHO, JELE, pak IVO

JELE (blijedim posmijehom): Eto, Vlaho, ti mi sam ostaješ. VLAHO: Mala ti pomoć od slijepca. JELE: Slijepa je i štica koje se utopljenik hita. VLAHO (izvadio kraliješ, pak ga između prsta niže): Ne budiš Iva? JELE (stisne se do njega, bônim usklikom): Jadno moje dijete! VLAHO: Zašto ga žališ? JELE (u velikoj uzrujanosti tiho do Vlaha): Er su noćas i pomorci sretniji od njega - er vjetar dohodi iz daleka da guli stare hreke - er sve se vraća, sve se plaća kad kucne ura suda Božijega! (Zdvojno). Ah! da mi je umrijet, Vlaho! GLAS IVA (iznutra): Mame! - Mame moja! JELE (ustresla se): A! - jesi li čuo? VLAHO: Ne budi luda! - Zove te u snu! IVO (ulazi nekako naglo s desne. Ugledavši majku, radosnim uzdahom): Ah, tu si! - JELE (hitro do njega): Zvô si me! IVO (razgleda se naokolo kao iza sna): Čudno! Snijevô sam da smo na brodu... - JELE: Bit ćeš čuo grmljavinu. IVO: Bit će tako! - Grubi sni, a brez razloga. JELE: Brez razloga? IVO: Bilo mi je kako da vijađamo zajedno. Najedanput temporo, vjetar, daž'... pakô na brodu. Ja hoću da te pokrijem fersatom, da ne vidiš strahoću mora, ma... tebe nema - nema više blizu mene... Ni da te vjetar odnio! JELE (s prisiljenim smijehom): Čudno, čudno! IVO: Ja sam te zvô, mame - u snu. JELE: Ja znam što je to; - ti si gladan, e! - e! - Ali eno! nešto se kuha za moga Iva. - Neka samo uzavri. (Ide do komina). IVO (Vlahu tiše): Je li bila majka u staroga?

45



VLAHO: Para mi se da nije. IVO (kao gori): A zašto je tako blijeda? VLAHO: Brijeme je ubija. JELE (izvadila vina iz spreme, pak nosi staklenku na trpezu): Eto ti blaga Božijega. (Sijevanje i grmljavina). IVO: To su kanjuli! (Ide do prozora). Ala se kupi! VLAHO (Jeli): Neću, Jele. Večerô sam, sad idem molit Boga. IVO (dohodi do stola): Ako te Bog ne usliši, neće nikoga, Vlaho! VLAHO (odlazeći): Hoće ti majku, nevjerniče! (Ode).

POJAVA ČETVRTA JELE i IVO

IVO (sjedne do stola i prihvati kupicu vina. Pauza. On gleda majku i pije): Dobro ti je vino, majko! JELE (zaokupljena okolo komina): Kako ne bi? Pravi "Dingač". Donio ga Miho Stahurelo iz Rata. IVO (naslonio se na trpezu): A što si mi činila ovo dva-tri dni - sama? JELE (kao gori): Što se može po daždu, sinko? Tako! Krpila nešto bječava, pošla jedanput na misu, na večer bi mi došli susjedi na razgovor... eto... uprav ništa! - (Pauza). IVO: Majko! JELE (prigleda vrata i prozore da li su dobro zatvoreni): Što je? IVO (prignuo se i napunio lulicu): Da znaš koga sam vidio u Gradu! JELE: Koga? IVO: Pera Smokovca! - znaš, onoga odrliju, koji je pošô prije 15 godišta u Ameriku. Ha, ha! - sad ti gradi vilu na Pilama. JELE (zaustavila se, pa ga sa strane gleda pomnjivo): A što ti je rekô? IVO (zapali lulicu nekako nehajno, pak pređe kroz kamaru i nasloni se do komina): Svega i svašta. Pripovidio mi je kako je dobio dinare. Ala se mučio dokle je uljegô kao kumpanj u veliku fabriku stearina! - Sad ima dvije kuće u Bostonu, a treću kupio u Mokošici od vlastele. - Pak - znaš li - što mi je još reko? JELE (bešćutno, ali ruke joj dršću): Što? IVO: Zvô me da pođem š njime u Ameriku. JELE (kao gori nepomična): Ah! IVO: Dava mi odmah dvije stotin' peča na godište - da mu zapovijedam brodovima. Što govoriš? JELE (ide do komina, pak prividno zabavljena poslom): Ne bi bilo najgore. IVO (dotrči do nje da joj ugleda lice; prodirno): Ti bi me puštila, majko?! JELE (prostodušno, skoro bešćutno): A zašto ne? - Svak ide za svojom srećom... IVO (kao gori): Nešto se dogodilo kad me ti šlješ u svijet! - JELE (hoće da mu se istrgne): Što ti dohodi na pamet, ludove? IVO (prodirnije): Mene ćeš privarit?!... A đe su ti oči - Zašto mi bježu? (Tvrđe). Majko! Ne straši se! Čovjek sam - gledaj me, pak ću sve saznat... JELE (pogledavši ga, otvoreno i mirno): Pa, kad saznaš sve?! - IVO (pušta Jelu - muklo): On neće. JELE (kao gori): Ne. IVO: I - nema načina da Anica bude moja? JELE: Nema. IVO (muklo): Ti si govorila s Franom?

46



JELE (za čas smetena, pak): Bio ko bio - sve je isto. IVO (zapanjen): Ah! (Predomislio se, pak tiše). On je - on! JELE (naglo): Ko? IVO: Oni stari huncut! - Ona hala što mi krade život i sreću! - JELE (u strahu): Muči, muči! - IVO (sve to naglije): A što kažu oni hajduci? - Da sam siromah - da pošteno trudim i pošteno mislim, da baš za to nije za mene ći pirata... JELE: Umiri se, Ivo - taki je život. IVO (kao gori): Da se umirim?! - Ah! - ti poznaš u meni dobra sina, meštra, čovjeka koji ne bi smečio ni mrava; - - jes! - ti poznaš tvoje dijete - ma (šapčući)... da vidiš u dnu duše moje... pripala bi se. JELE (gledajući ga neprestano, puna strahovitih slutnja): Što govoriš, Ivo? IVO (strastveno): Ja nijesam dobar kako ti misliš! - Kad mi ko nepravdu učini, kad mi ko ugrabi iz usta što je po Bogu i po duši moje - tad, majko, nešto mi se zavrti u moždanima, obruč od ognja veže mi čelo, i tad... tad bih ja... (Omamljen grozotom svoje misli, stane i prođe u strahu rukom preko lica). Ah! - ne, ne - ne smijem rijet strašnu riječ. (Srvan). Ti me razumiješ. (Sjedne slomljen od nutarnjega gnjeva). Kad bi u djetinjstvu štogod razbio od jeda - ti bi rekla: "To ti je divlja očeva krv". Je li, majko?... JELE (za se, okamenjena od straha): Jes, jes!... Očeva krv - prokletstvo djece. (Trzne se i razgleda se na okolo, pak polako ide do Iva, ter, naslonivši se na njegov stočić, govori mu tiho). Je li istina da te zovu tamo doli u Ameriku? IVO (kao gori): Jes. JELE (kao gori): Tad pođi, sinko!... čekat ću te. IVO (upiljen u se): I ti me ćeraš, majko! JELE: Šaljem te da živeš! - IVO (ustaje, zaokupljen svojom misli, ali tvrdim izrazom): Da ostavim sve što je moje... da izgubim tebe i nju... a zašto? - er se nekomu prohtjelo ugrabit mi moje! - Ne! - To činu ženice, a ne ljudi. (Zaneseno). Ja ću u njih - - pokazat ću im, majko, ko je bolji, ko je ljepši, ko je mlađi - ja oli oni stari dogon... JELE (u velikoj uzrujanosti): Ti ne znaš što govoriš? Sve je zaludu, sve je dospjelo - ostavi ove tužne zemlje. - (Veliki udarac vjetra s grmljavinom. Vrata se i prozori drmaju). IVO (prisluškuje i gleda prozor): Strahote! JELE (iznemogla, ali nepomična): Zla godina kuca na naša vrata. GLAS PAVA (iz daleka): Meštre Ivo! - IVO: Ko je to? JELE: U toj noći? GLAS: Meštre Ivo! - otvori! JELE: Ko to može bit? IVO (ide do vrata): Neko zove u pomoć. JELE: Nesreća je na moru. (Lupaju na srednja vrata). IVO: Došli su gori. - Drži, majko, funjestre; mogô bi hi vjetar rastvoriti. JELE (došla je do prozora, pak ga drži rukama): Pitaj ko je. (Kucaju). IVO: Ko si? GLAS: Prijatelji, meštre Ivo. IVO (otvarajući vrata): Na ovu uru!

47



POJAVA PETA PAVO, NIKO i PRIJAŠNJI

PAVO (zamotan u pokrivaču od kaučuka vas mokar, držeći fenjer u ruci. Oluja šumi kroz otvorena vrata): Da nas Bog sačuva od ovakoga pakla! IVO: Što ćeš? PAVO: Eto tu, ovi gospar ište od tebe pomoć. NIKO (ulazi, zamotan kô i Pavo, s fenjerom u ruci, ter zatvara za sobom vrata): Vrag ponio i ekvinocijo! IVO (zadušenim usklikom, nazaduje. Za sebe): On!... JELE (u strahovitom čudu zgrčila se sva do prozora. Za sebe): Smiluj mi se, Gospodine! NIKO (skinuo kapu s glave): Oluja će mi razbit brod, ako ga ne privežu na kraj. - Živine! vezali ga ni da je barčica! IVO: I Vi ste došli amo! NIKO: Govoru mi da valjaš za desetoricu! IVO: Ima li koga na brodu? NIKO: Ne znam! - PAVO: Zaludu, meštre; svi su naši mrnari na kraju da pomognu. More je uzavrelo kako gora - sve leti, sve nosi... NIKO: Dat ću ti što hoćeš ako ga privedeš na kraj! IVO (mrko): Ja ti ne poznam broda!... NIKO: Ja ću s tobom. JELE (kao gori, za se): Ah! IVO (gledajući ga u lice): I niko drugi? NIKO: Ne, niko! IVO: Služi li ti alata? NIKO: Donesi sjekiru, kliješta, gvožđa, sve što hoćeš. - Potreba je od svega. PAVO: Valjat će sikuro da razbijemo arbule. IVO: Uputite se. Evo me! JELE (za sebe): Suđeno je! NIKO: Bravo! Junak si. PAVO: Idemo zazvat pilote. (Izlaze obojica. Čuje se opet divlji dah oluje, dokle Ivo hitro ne zatvori vrata).

POJAVA ŠESTA IVO i JELE

IVO (zaustavlja se, slušajući njihove korake, kao zamamljen od prejake svjetlosti): Ko mi ga šlje? Vrag oli... JELE (digla se s prozora, pa se neviđena polako šulja do vrata): Anđeli Božiji! Svi ga sad zakrilite! IVO (pošô u svoju sobu, ter odma do vrata uzeo i donio kaučuk i fenjer koji užiže u sobi): On i ja, i niko drugi! (Uzeo je do komina sjekiru). Sjekira je tu - oštra kako britva. On je rekô da je donesem. (Razgleda se naokolo). Ko zna! - Služit će i nož. - (Našao je nož na trpezi; stavlja ga u špag. Sijevanje. Podigne glavu, pak ide do prozora). Crno, kako u grobu! - Brijeme je za sud božiji. (Razgledavajući se naokolo, muklim smijehom). Ha! ha!... more proždire - more čisti sve... (Uzimlje fenjer, kaučuk i sjekiru). Navuć ću se doli. Da me ne čuje! (Hoće da izide, ali ugleda majku koja

48



stoji nepomično, skrivajući izlaz. Ona je slijedila sa užasom što Ivo spravlja. Ivo se trgne, iznenađen i zlovoljan). Tu si! JELE: Đe ćeš? IVO: Zovu me da vežem brod. JELE: Na brodu bit će ljudi. IVO: Ljudi oslabili, a šteta velika. JELE: Viša - ako to pođeš! IVO (nestrpljivo): To su moji posli... JELE: Bili bi tvoji da te ne vodi zloća. - IVO: Ti ne znaš što govoriš. JELE (zgrabila mu fenjer iz ruke, ta ga podigla do lica mu, probadajući ga pogledima): Ti ideš er će on sam s tobom do broda. IVO (istrgne joj fenjer, ter osorno ide prema vratima): Dodijala si mi! - pušti me! - JELE (zatrčala se do vrata, da mu brani izlaz): A ti prođi - ako ti basta!30 IVO (stavlja fenjer na tle, baca kaučuk, pak gnjevno, pridušeno, skoro brutalno): Digni se otole!... tako ti!... JELE (kao gori): Otkad u ovoj kući ima ubojicâ?! IVO (planuvši): Lažeš! - Ubojica je on, ubojica moga života. - Oh! Digni se, digni se... da te ne tegnem, majko! - JELE (baca mu se oko vrata u skrajnjoj muci, te ga vodi usred sobe): Ne - ne, ti nećeš izit dokle sam ja živa. Ivo, sinko, sunce moje! - ostani s majkom, na dvoru je pakô. - (On hoće da joj se istrgne). Ne - Tako ti majčinoga mlijeka! - Ostani, sinko, u kućici našoj - u raju našemu. (Spuzla se do tli i uhitila mu koljena). Za muke Gospodinove, ne bježi, sinko, u crnu noć! IVO (neodlučan, diže majku): Što si se smela? - Muči - vratit ću se! - - - JELE (zagrljena oko njegova vrata): Neka se topi brod - neka pođe sam - doć će i njegov čas: ali ti, moje dijete, ti... GLAS (iz daleka): Meštre Ivo! - IVO (istrgne se od majke, pak zgrabi sjekiru što je ostavio do stolice): Čuješ li? zovu me. - Žene je strah, a ne mene. JELE (zalećela se do vrata i raširila ruke kako raspelo): Ti nećeš izit. IVO (do nje muklo): Zašto ga braniš? JELE (kako na križu): Er si mu sin! IVO (pada mu odjeća i sjekira; on ostane glupim, rastvorenim zenicama i ustima, pa nazaduje od majke kako od kakvog strašila): On - moj... (Vrisnuvši). O! ne - ti lažeš - ti hoćeš da ja ostanem. (Zgrabio majku i doveo ju je u sredinu, ispitujući joj lice pogledima). Majko! - majko! - ti si sad crnja od ove noći!... Govori... reci - ti nijesi udovica... JELE (blijeda i tvrda kako hrid): Ne! IVO: Dakle? - On ti je muž?... JELE: Ne! IVO (pušta je iz ruku, pa rukama u kose kao izvan sebe): Ti... ti... ti si njegova... JELE (kao gori): Začeh te š njime u grijehu - i više ga nigda ne viđeh! IVO (strašnim usklikom): Ah!... gade... gade! (Pada do stola, pa skrije glavu u laktima. - Oluja zavija i drma kućom. - Ivo strahovito plače). JELE (stresla se i došla do njega. Nadnaravnom hrabrosti, ali priprosto, duboko, izrazito, kao da se sve njezino biće izlijeva u skrajnjoj žrtvi): Je li, sinko, ovo smrtni čas - oli spasenje - ne znam. Samo ćutim - da sam na križu propeta - i da si ti sad - moj skrajnji sud. Da ti rečem da sam ljubila, kako Anica tvoja, mladića dobra i poštena - slagala bih. On je bio samo mlad i - lijep. Ja? - Dobra, ludna, sama s bolesnom majkom. Jedanput donio mi prsten i rekô mi: Sad smo vjerenici. (Zgraža se, pak 30 ako ti basta - ako smiješ, ako se usudiš

49



tiše). One je noći on ostô sa mnom. (Pauza. Vjetar jauče. Jele prodrhnu, pak nastavi još tiše, još bliže do Iva, koji se ne miče). Grijeh je moj bio grk kako pelin. Sve sam nešto čekala i strašila se. I došô je čas kad mi ribar donese njegovu knjigu: "Pozdravljam te - idem u Ameriku; - zaboravi me!" Što se sa mnom dogodilo - ne znam. Našli me na pola mrtvu na tlima. Osmi dan probudila se i zazvala: "Majko!" - Ona mi ne odgovori. - Bili su je ponijeli ispod čempresâ!... (Pokrije lice rukama, ali samo za čas, jer odmah nastavlja sve to dublje, odlučnije, izrazitije). U to si zakuco ti u utrobi mojoj - ti, dijete sramote, dijete jada, dijete plača - moje dijete. Kad sam ozdravila, prodala sam kućicu, pošla u Konavle, bježala kako živina da me niko i ne vidi. - Svijet ne prašta djevojačke grijehe! Pretužni - a preblaženi čas kucne. Ti si došo na svijet, a ja se navukla u crno da te ljudi ne prokunu. Bila je noć ekvinocija - kako danas, kad sam poslušala paroka i pribjegla u ovi naš mali, skriveni porat. - Eto dvadeset i sedam godišta... što si... majčin sin. Za tebe moje molitve, moje suze, moji žulji, moj glad - za tebe sve! Iz prsi ove grešnice isisô si sve što je u meni još bilo poštenja i straha božijega. Moje si dijete - samo moje! Iz krvi, iz utrobe, iz plača moga, a... ono što si sad bio zamislio... došlo ti je znaš otkle?... (Tiho do njega). Iz njegove lupeške krvi!... (Srvana; ledeni je znoj probija). Sad znaš sve, kako Gospodin Bog; - sad pođi - bježi - ubij ga! (Pala bi, ali ima još snage, da se uhvati za stočić i ostane uspravljena. Bljesak i jecanje vjetra) IVO (ustaje, mrk, nesmiljena lica. Pogleda majku, pak nehotice nazaduje, kao da je se zgraža; zadušeno): Zašto si mi otkrila svu tu sramotu? JELE (gledajući ga neprestano): Ćio si ubit čovjeka! IVO (kruto): A ti si ubila mene! (Nesmiljeno). Ubila si sram i čast i moj pošteni trud! Zadušila si sve što je dobra u mojoj duši... ubila si - - ubila si mene! JELE (u čudu, u strahu, u neizmjernoj hlepnji): Ivo moj! - majka sam! - - majka od sedam bolesti! - Ah! govori, govori... tako ti križa Božijega - reci samo riječ... IVO (suludim pogledom r'vajući se s njome): Čuješ li more? - zove me; - onamo je sad moj život - moja duša! - - JELE (grčevito oko njega): Majka sam, majka! O! Samo jednu, i spaseni smo... IVO: Ne mogu, ne! - More će očistiti vas ovi gad. - (Istrgnuvši se). Nadvor iz ove sramote - nadvor! - (Pobjegne kroz srednja vrata).

POJAVA SEDMA JELE (sama. Čim je Ivo otvorio srednja vrata i pobjegao - oluja rastvori prozor, a urnebes mora, vjetra, bljeska i grmljavine uđe u sobu da je raznese. Svijeće se na kominu udunu, vatra zaprska. Kroz prozor ulazi slap morski koji poplavi skoro cijelu sobu. - Kulminacija ekvinocija. - Čuje se daleko zvono i lelek ljudi na škaru. - Jele ostala, čim joj Ivo pobjegao, kao od kamena, zatim objema rukama obuhvati se za sijedu glavu. Hoće do vrata ali vjetar joj diže glas i dah. Teturajući, boreći se sa urnebesom koji je bacio sve što je naokolo stalo, dođe do rastvorenih vrata, ter užasnim urlikom, tako da nadviče razjarenu prirodu, rukama protegnutim prema crnoj noći, zove): Ivo!... Ivo!... Ivo!...

POJAVA OSMA VLAHO i JELE

VLAHO (ulazi s lijeve): Jele! Jele! - što je to?... Jele!

50



JELE (čula ga je. Okrene se, te ga ugleda u plamenu bljeska. Kao mahnita dotrči do njega, te ga dovuče do sredine. Bijele kose lete u oluji): Dođi! Dođi! Noćas ćeš viđet i ti, slijepče! Pobjegô je, znaš, pobjegô! - ostavio majku mučenicu - zgadila sam mu se ja... ja... VLAHO (ogrli je, kao da je hoće obraniti): Ti snijevaš, Jele!... spomeni se Boga! JELE (kao gori): Neću... neću! Moje riječi pretvaraju se u prokletstvo. Ne vidiš li da je nevjera došla, raznijela mi kuću, odnijela mi sina!? Razumiješ li? - sina! A znaš li zašto me ostavlja? Er sam ga nosila u utrobi brez blagoslova. - Ha, ha!... zato, zato!... (Sasvim izvan sebe, pokazujući oluju, koja ja raznijela svu sobu). Čuješ li kučku kako laje u crnoj noći?!...?!... Ona je!... Ona! - Oh! - - - Neharnos, neharnos - pusto joj ime! (Pada kao mrtva ne tle. Vlaho dotetura do prozora, silomice ga zatvori, zatim pođe do vrata, zaključa ih, pa, tapkajući sve naokolo, dođe do Jele i podiže je brižljivo, milo). VLAHO: Jele... dig' se! - Valja noćas molit za pomorce!... JELE (ustaje polako, pak razgleda sve naokolo, a lice kao da je izgubilo svaki trag spominjanja. Oluja šumi udaljeno, zadušeno. S velikim smilovanjem): U! jadni - jadni! - Sami usred mora! (Ide polako do komina, i oči plamte u nevid). VLAHO (prodirljivo): I oni nemadu nikoga - i oni su ostavljeni - i oni sad umiru u prevelikoj muci. JELE (sveđ kao u snu; užegla je svijeću do komina): Jadne im majke! Koliko ih sad prede crnu vunu!... (Zaboravljeno). Valja užeć i svijeće za pomorce; je li, Vlaho? - VLAHO: Jes, moja jele. JELE (tiho, užiže uljenicu, koja visi pred Gospom na zidu, pak stisnutijeh, bônijeh usana klekne ispred slike, ter govori molitvu dubokim glasom, automatski, izgubljenim pogledom): "Marija, majko Božija, zvijezdo mora". - (Zaboravlja riječi. Nemirno, zdvojno). Ne... ne... - nije ova... VLAHO (blizu nje, nadovezujući joj prodirno izgubljene misli): "Čuvaj, pomozi!..." JELE (kao gori, slijedeći trak svjetlosti): Jes! jes! "I pomorca na moru - i sužnjika u sužnjici - i nevoljnika u nevolji - i starca u starosti - i nejaka u nejakosti - - i - i - -" (Dršćući, pak prema slici, kao da će misao odatle briznuti. Šapćući). O!... reci... jednu samu... VLAHO (kao gori): "A ko je junak u tuzi i nevolji..." JELE (vapajnom molitvom koja brizne iz probuđenih uspomena): ..."da bi se tuge izbavio - i - majci vratio." (Otvorila su se vrata. Ivo uljegô slomljen, mokar, blijed. Kad čuje molitvu, zaustavio se do praga). IVO (poniknuto, duboko): Amen! JELE (zadrhtala, uspravila se, pa se obrnula. Ugledavši sina, usklikom protegne ruke prema njemu, ali, došavši mu blizu, nazaduje pa nehotice prigne koljeno, šapćući): Prosti! IVO (zatrči se do nje, pa, raširivši ruke, uzdigne je te velikim glasom zavapi): Majko moja! JELE (pada mu u naručaj, i oboje silno proplaču, držeći se zagrljeni. Vlaho klekne i moli tiho u zakutku. Oluja se gubi u daljini).


51



PRIKAZA ČETVRTA

Šumski, bregoviti kraj sa crkvicom sv. Nikole na hridi. Crkva je u romanskome stilu, a okružena je gordim čempresima, između kojih se vidi tamni zadak maslinove šume i borâ. Tik do crkve na desnoj strani pozornice malo groblje, zarašćeno brštanom, rusmarinom i divljim ružama. Ploče su grobova tamnosive, starinske. Na lijevu dižu se iz dubina morskijeh visoke hridi, pune vrijesa i agava. Ispod njih kamenita, niska sjedala. Kroz zarez brda i čempresa vidi se daleki rub malakitne pučine. Na kraju se stislo zelenilo brijega i stabala, otkud slazi puteljak u nevid. Sunce sjaje, a nebo tamnomodro. Prije nego se zavjesa digla, nevidljive orgulje uzdišu kratko preludije. To ima da naglasi svakome da je u crkvi sv. Nikole "blagosov". Na koncu zazvoni iza zavjese zvonce dugo, svečano kao sveđ na "podizanje"; orgulje se gube malo po malo, a zavjesa otkriva polako predio. Ispred crkve ljudi i žene kleče i mole, a Vlaho Slijepi baš prestaje da zvoni. - Do grobišta naslonio se grobar na motiku i skinuo kapu. - Čim je zavjesa sasvijem podignuta, prestaje muzika. Ljudi ustaju i narod počinje izlaziti u raznijem grupama, tiho i pobožno, iz crkve.

POJAVA PRVA PAVO, KATA, MARIJA OD POSTE, VLAHO SLIJEPI, GROBAR, ŽENICE, MLADIĆI, DJECA,

MRNARI, PUK, zatim JELE i IVO

PAVO (izlazeći s Katom i s Marijom iz crkvice, zaustavlja se ispred Vlaha koji je dospio zvoniti): Nigda ljepše funcijoni, Vlaho! KATA: Pribrojila sam 72 svijeće na velikomu otaru. MARIJA: Vidi se da ti je kanulo u špag i zlata iz Amerike. VLAHO: Sve se pritvorilo u blagoslov za naše putnike. (Ulazi u crkvu). KATA (silazeći niz pozornicu s ostalijem narodom, Mariji): A jesi li viđela Jelu? MARIJA: Ajme, ne govori! - Sve mi se privrnulo. PAVO: Psst! to nijesu naši posli. Ivo ide za malo, pa će se vratit po majku. GROBAR (naprtivši grm šušnja na pleća, govori djetetu između grobova): A sad homo! Drugi put kad dođeš, valja da naučiš legat velika i mala slova. - (Slazi s grobišta noseći motiku u ruci). MARIJA (grobaru): Nu ti Antuna iz njegove baštine! GROBAR: Očistio sam je od "ekvinocija"! MARIJA (grobaru): A je li ti što slomio te tvoje čemprese? GROBAR: Slomio?!... Da? Očistio im je samo suhe grane. KATA (gledajući čemprese): Sve što hi više gledam - činu mi se sve to viši - sve to crnji! GROBAR (gledajući ih blaženo): A kako ne bi?!... Usadio sam im u žilama toliko čeljadi! - S vragom! valja nešto da iznikne. - E! e!... a sad... (Ostavlja motiku na sjedalu kraj grobišta). Eto ti tu! - Neka me čeka! - Imam sutra kopat nešto groba za siromahe, a sad - adio! (Odlazi s djetetom za ruku). KATA (umukla, pak se u nj zagledala): Bože prosti - reklo bi se da je sretan! MARIJA: A zašto ne bi?! - Crv kô crv! - PAVO (Kati i Mariji): Eto Jele! - pomozite joj! KATA i MARIJA: O! Jadnica! (Jele i Ivo izlaze iz crkve, Ivo je u tamnome odijelu, s pomorskom kapom na glavi. Jele nekako u svečanijem odijelu. Oboje se drže za ru u. Mučaljivi, mirni slaze niz skaline. Kata i Marija idu im u susret, pak se rukuju s njome).

52



PAVO (Jeli u šali, ali ganut): Coraggio, Nina; pazienza, Carolina!31 JELE: Ne straši se, Pavo. Ko ćuti, ćuti do kraja! (Pavo se odaleči sa ženama). IVO: Viđi, majko, da prinesu stvari na brod. Ja imam još uzet karte. JELE: Idem, idem. - (Vraća se, pa ga uzme za ruku, gledajući ga mirno u oči). Ivo!... IVO (smiješeći se, a milujući majku): Sveđ isto pitanje - isti strah, je li? Ne, majko - ne! Nevjera je prošla, a zima je - tu, vedra, hladna i tiha, kako naša volja. Brijeme je došlo da zgradimo novu kuću... JELE (nemirna, tiho): A zašto ideš s njegovijem brodom? IVO (porugljivo): Zove se "Sloboda". (Tiše). Ne straši se, majko. Sve sam zaboravio. (Smiješeći se). A znaš li i kako ću te privezat do Amerike? Uzet ću kartu i za tebe i pridat ću ti je da budeš sveđ spravna kad te zazovem! (Vlaho izlazi iz crkve i zvoni). Što je to? JELE: Netko je umro? SVI (približe se do crkve, ispitujući): Što je? Što to klecaju? (Otvore se crkvena vrata).

POJAVA DRUGA PAROK, STARCI i PRIJAŠNJI, zatim ANICA i FRANO

PAROK (izlazi iz crkve, dohodi do skalina, okružen starcima, ter glasno govori): Po starijem zakonima ove slavne dubrovačke zemlje neka znadu svi, veliki i mali, bogati i tužni, svi koji trpu nepravdu i vapu milosrđe, da je danas osmi dan iza Sv. Mihajla - Dan Božijega suda. STARCI (u žamoru): Danas je, danas! - PAROK: S pomoći Gospodina Boga, sudit će starci ovoga puka svakomu, bilo u životu, bilo u smrti, bilo u pravdi, bilo u krivdi. Ko kuca, otvorit će mu se - ko pita, dat će mu se. STARCI (oko paroka): Amen! (Parok i starci ulaze u crkvu i zatvaraju vrata). VLAHO SLIJEPI (slazeći niz skaline iz crkve): Jeste li čuli? Tu ne služi ni đandarama, ni avokata, ni žbira!32 - (Smijeh). PAVO: Jedino je još to što nam je ostalo od stare slobode. JELE (Ivu): Da smo pitali sud u našoj tuzi? IVO: Ne služi, majko! Osudili smo se mi sami. (Ugleda Frana i Anicu, koji ulaze s desne). A! JELE: Što ti je? IVO (muklo): Vidiš! - došla je! - FRANO (Anici, skoro porugljivo): A sad - liberamente možeš ga pozdravit! (Odalečuje se s mladićima). JELE (Ivu): Budi joj milostiv! IVO (Jeli): Je li ona bila sa mnom? MARIJA (Kati i Vlahu): Kad vidim onega staroga, ja bih mu još nešto poslala... VLAHO: Možeš rivalsu! (Smijeh. Jele im se približila). ANICA (u strahu, tužno, hitro, približila se Ivu i stavila mu dršćući ruku na rame): A meni - ništa? IVO (nazaduje nehotice, nešto u jedu i u žalosti): Došla si da mi se rugaš! ANICA (u velikoj tuzi): A što ću?! Slomio me er sam slaba. IVO (muklo): Reci: "Draže mi je zlato, nego poštenje"! ANICA (zgraža se i sakrije lice rukama): Ah!...

31 Corragio, Nina; pazienza, Carolina! (tal.) - Samo hrabro, Nina, strpljenja, Carolina! ("komična rečenica kojom se hrabri nevoljnika" - Vojnović) 32 Tu ne služi... - Tu nisu potrebni ni žandari, ni advokati, ni agenti

53



MARIJA (dotrčala, pak je drži, da ne padne): Ajme! ćerce!... (Ivu muklo). Hoćeš li je ubit?... DJECA i MLADIĆI (trčeći i vičući odozdo): Evo ga!... evo ga!...

POJAVA TREĆA NIKO i PRIJAŠNJI

NIKO (ulazi iz sredine, a za njime rulja čeljadi. Veseo, zapijehan): Ala mi posla! - Da ga sad vidite! - Caramba! - čini se vapor Lojda. (Dijeli biljete). Eto vam, djeco!... A sad brzo! - Sve je spravno. Stavio sam vaš bagalj u štivu. Ne manjka ni bokun! - Ukažite biljete kapetanu... pa eto vas tu. Za kvarat ure i vi ste se uputili!... MLADIĆI (zapjevaju, pak odlaze pozdravljajući): Oj!... - Oj!... (Čuje se tihi lelek rodbine, pak svi odlaze na dno). IVO (približio se mirno Niku, s rukama u špagu): Bit će Vam rekô gospar dum Mato - i ja ću u Ameriku! NIKO (ugledavši ga, posprdno): Ah! ti si, meštre! - Ma bravo! Imam ti još zafalit što si me one noći pomogô! Eh! ako ste svi taki junaci... IVO (kao gori): Jedva što ste pošli, ekvinocijo mi je raznijelo kuću. NIKO: A meni je bacilo brod na kraj. (Osorno). To je, kad se čovjek uzda u take... Dunkve!... Ideš - a đe? IVO: U San Frančisko. NIKO (piše nešto u bilježnici): Sam? IVO: Daj mi dva biljeta: - za mene i za majku. NIKO (pišući): Meštar Ivo - a? Kako se zoveš? IVO (prosto, skoro nehajno): Piši: Ivo Ledinić i majka Jele, pokojnoga kapetana Paska ći. NIKO (trzne se. Ruke mu zadrhtale. Polako podiže glavu, blijed, presenećen. Dug, strašan pogled. Zatim zadušeno, gledajući ga u lice): Ti... Ti si?!... IVO (kao gori): Jelin sin. NIKO (muklo, tik njega): Lažeš! IVO (zgrabivši ga za ruku, još tiše): Reci još jedanput!... NIKO (trzajući se da izvadi ruku): Gledaj dobro! - Ti ne znaš! - - IVO (prezirno mu odrine ruku, a sveđ poluglasno): Zafali Bogu da znam! NIKO (grčevito razdere dva biljeta iz bilježnice, pa u velikoj smetnji): Zašto ideš? IVO (muklo, oko u oko): Idem - da me ne uvedeš opet u napas! (Istrgne mu iz ruke biljete, pa se polako i mirno odalečuje). NIKO (gledajući ga neprestano, pun gnjeva, za sebe): On je! - on! - FRANO (za sebe): Da mu je što rekô! GLAS (iz daleka): Ko je od broda, neka se miče. (Žamor puka. Pavo, Kata, Marija, Vlaho ulaze, prateći Jelu). JELE (pada u naručaj sina, zavapivši): Ivo moj! (Jele odlazi, držeći zagrljena sina. Svi je prate. Sam Niko ostade nepomičan, gledajući taj rastanak. Frano mu se približi, ter veselo lupka štapom o zemlju). NIKO (mrko i zlobno): Da ga zadržim? Ne! - Ubio bi me! (Hoće da ide na dno, pa se zaustavlja). Neka ide! (Ode s desne).

54



POJAVA ČETVRTA JELE sama, pak ANICA

JELE (ulazi odozdo skoro trčeći. S'rvana je u velikoj nutarnjoj muci. Došla je do sred raskrsnice, pak baca pogled pun molitve na crkvu. Čuje se još slabo pjevanje putnika, koje domalo sasvijem prestane. Jele došla do zida, odakle se vidi more, i tu se nasloni, uzdahnuvši duboko): Ah! - Ne! - nijesam više mogla! Još čas - pa bih bila zavikala: "Ma ne vidiš, Ivo, da mrem?! - Ostani!" - (Skrije za čas lice rukama). ANICA (zamotana u nešto ubručića, s malim zamotkom u ruci, dolazi s lijeve, trčeći u strahu i razgledavajući se sve na okolo): O! - Bože moj! - hoću li doć na brijeme?... JELE (se obrne, ugleda je i zaviče muklo): Anica! ANICA (prestrašena): Jele! - (Hoće da bježi, ali se predomisli i najedanput obrne se neizrecivim, blaženim posmijehom). Što ćeš, Jele, da ti rečem sinu? JELE (začuđena): Ivu? - (Stavi se, usklikne i zgrabi Anicu). Ti bježiš! - - ANICA (muklo, a sve hitro): Jes! JELE: Š njime? ANICA: Rekô mi je da volim zlato nego li poštenje!... JELE (u velikoj uzrujanosti): Svijet će te pripoznat!... - uhitit. - A jadan ti ćaće?!... O!... dijete moje!... promisli - promisli... ANICA (očajno): Promisli ti da ću do osam dana biti Nikova žena!... JELE (usklikom): O! to pak ne! (Diže sa sebe mahramu i šal što je pokrivaju, pa preoblačiva Anicu). Evo ti moje haljine! - Ne, neće te poznat! - Trči, bježi, docna je. Išti Mariju; ona će te uvuć u brod. (Hitro). A! da ne zaboravim... (Vadi iz njedara kartu od prolaza). Ukaži Ivu ovo i reci mu: majka me poslala. (Poljubi je žarko). Trči... bjež'!... ANICA (trči do dna, pak, prije nego nestane): Majko! - bit će ti sretan! - (Ode trčeći).

POJAVA PETA JELE, pak NIKO

JELE (uzrujana, uznesena, hoće hrlo da siđe niz pozornicu prema strani, odakle se more vidi): Bože moj!... samo da dođe na brijeme! - - - (Ugledavši Nika koji dolazi s desne). A! - sad i on?!... (Nazaduje, piljeći mrko u Nika). Pa neka! - Danas ili nigda! - NIKO (uljegao nekako smrknut. Sve nešto traži. Htio bi na dno, ali Jele mu je na putu. Pripoznao je pa se zlovoljno, naglo zaustavio. Prezirno, izazovno): Ha! Đe su ti danas prokletstva, Jele? JELE (izlazi polako, podbočena, a posprdnim smiješkom): A što će mi više, kad hi je uslišô Bog?!... NIKO: Svekolike? JELE (triumfalno, naglo): Svekolike! NIKO (približi joj se sasvijem, pa zlobnim izražajem, a rukama u džepu): Čujmo, dunkve!... Ta tvoja osveta... đe je? JELE (pokazujući pučinu): Tamo! NIKO (nešto ga kosnulo, pa lice u lice, brutalno): Manje ćakulâ!... to hoće rijet?... JELE (riječ po riječ, tik do uha mu): Hoće rijet, da Bog ne plaća svake subote!... Hoće rijet i to, da ćeš s te hridi - tu - viđet do mala tvoju "Slobodu" krcatu moje sreće!... NIKO (bljeskom gnjeva, razumio je, pa zaviče): Ah!... Anica!... pobjegla je?!... JELE (u jedan hrepet strahovitog smijeha, koji odjekuje po svemu kraju, kao Hosana slavlja): Jes!... jes!... pobjegla!... Ha! Ha! Ha!...

55



NIKO (onijemio, prekrstio ruke, zagledavši se u Jelu): I ti se smiješ?! JELE (u neobuzdanome, skoro nečovječnome veselju): Smijem se!... smijem!... i još tebi u facu!... Ha! ha! ha!... Promisli samo! - Vas život u strahu, u tuzi, u jadu - pa sve te sramote, siromaštva, plač - brez kraja ni konca! - A sad?!... O! ne!... ti ne znaš što je lijepa, što je zdrava, što je velika ova rados siromaha koja ti se smije - koja se ruga tebi i tvojijem gnusnijem, lupeškijem milijunima! - - - NIKO (kao gori, a lice mu sve više potamnjelo): Ah! - Dunkve tako!... Bravo da!... Ma... (približio joj se, pa je zgrabio za ruku)... ma... ako hoćeš da gledam osvetu tvoju, valjat će da i ti dođeš do pôrta sa mnom, da saznaš ko će se vratit do koji dan ovamo, vezan, u tamnicu... JELE (protrnula od užasa): Ne!... ne - ti nećeš to učinit!... NIKO (kao gori): Ne?!... Anzi, vidiš!... hoću da subito prijavim oblasti ko krade djevojčice u bogatog oca... (Hoće da je vuče za sobom). Ha! ha! - dođi!... dođi!... bit će sad pravoga smijeha, ti, jadna osveto siromaha!... JELE (pala na koljena ispred njega, u velikome strahu): Ah!... Nemoj, Niko! pušti ga!... pušti!... Eto - ubij mene - ma neka on bude sretan... NIKO (trgnuo se nad njome, pa joj baca zloću u lice): Ne! - Hoću da mu se bezočne oči isprid mene prignu! (Jele se malo po malo podigla, pa nazaduje do grobišta praćena nesmiljenom njegovom prijetnjom). Ha! ha! Nijesi li ti sama rekla da mi je sin?... I jes!... jes!... pripoznô sam u njemu tu moju prokletu krv!... Pa zato... baš zato hoću da i on bude što i ja: Hala!... Hala!... JELE (teturajući natražice pala je na mirac grobišta i s objema rukama tegnula hladno gvožđe položene grobarove motike. Plamen krvi potamnio joj vid. Neviđena zgrabi oruđe i drži ga skrivena pa, kad je došao Niko sve do nje - ona se podigla strahovita, al mirna i tvrda, pa tupim, dubokim, udesnim glasom): Tako ti Gospodinove muke! Je li ti to zadnja, Niko?... NIKO (hoće baš da je zgrabi): Altrocchè! zadnja... i prizadnja, Jele!... JELE (kao munja, zamahnula motikom, pa ga pogodila posred glave): I bila ti taka! NIKO (zaurliče i pade na zemlju mrtav). JELE (podigla opet motiku, pa ostala nad njime kako anđeo osvete. A najednom baci je daleko od sebe i prigne se do njega, pa bijesno): Tako!... tako!... umri! - - (Slijedi požudnim, groznim zadovoljstvom zadnje trzaje Nika). A!... i ti se, dakle mučiš!... (Ustajući naglo). Oh! - pravedno je! - - (Prodrhne, prođe rukama preko čela, pa se u tišini zanijemljene naravi osvješćuje). Ja?!... Ja?!... (Ugleda Nika, vrisne i bježi od užasa). Mrtav?... Ne!... nije... nije... (Trči, kao da je mrtvac slijedi, sve do crkvice. Pomamno lupa na vrata). - Otvorite!... čujte me!... (Vrata se otvaraju, i ona u silnome strahu uhvati konop i počne zvoniti zvono). Ajme!... pomozite! ljudi Božiji!... pomozite! - - -

POJAVA ŠESTA FRANO i PRVAŠNJA, pak SVI osim IVA i ANICE

FRANO (dohodi hrlo s lijeve. Vas u čudu): Ko zove Božiji sud? - (Ugledao Jelu). Jele?... ti! JELE (slazi niz skaline, a pogled, pun strahote, viri tamo, gdje leži Niko): Muči!... Da me ne čuje Ivo!... FRANO (vidi mrtvaca. Kao gromom ošinut, vikne): Niko!... (Jedva mu se približava, vas drhtav i pristrašen). Na zemlji?!... Vas krvav!... (Opazivši da je mrtav). Strahote! - Mrtav! (Prema Jeli u skrajnjem paroksizmu). Ti?!... prokleta kučko!... (Trči na donje raskršće i viče u sav glas narodu koji je već počeo dolaziti na poziv zvona). Ubila ga!... Ubila ga!... (Sa svijeh strana vrvi narod, a s njime Pavo, Kate, Marija, Vlaho. Ujedno se otvaraju vrata od crkve, otkle se pokazuje parok i starci). NAROD (bučeći): Što je?... Ko zove sud dobrijeh ljudi? - Jele?! -

56



FRANO (kao gori): Ubila ga!... eno... eno... gledajte! - Mrtav je Niko!... NAROD (velikim glasom): Ubila Nika!... Majko Božija! smiluj nam se!... Prebila ga kako vola!... JEDAN MRNAR (trči odozdo vas zapijehan, pa sve do Frana): Gosparu!... Ajme!... pobjegla Vam je s brodom Anica!... FRANO (brez glasa, brez daha): A! Pobjegla?!... (Prema paroku). I to... i to je učinila ova prokletnica!... (Hoće da na nju navali, ali ga zadržavaju susjedi). MARIJA (Franu): Lažeš, kapetane! - spasila se od tebe, da ne umre kako i pokojna joj majka! - A ja... znaš... ja, ona od poste,... poslala sam ti je per rivalsa! FRANO (u silnome gnjevu, jer ga drže sa svijeh strana): Zmije!... Živine!... Ubojice!... Puštite me! - - NAROD: Na se!.... Mučite!... Sud dobrijeh ljudi neka govori!... PAROK (ulazeći sa crkvenijeh vrata, Jeli): Ispoviđi tvoj grijeh - nesretna dušo! - - JELE (sama usred svijeta, klekne ispred paroka, poljubi zemlju i govori duboko, skoro bešćutno): Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama ljudima dobre volje! - Ovi čovjek što tu leži, privario me u mladosti, mučio u starosti, pa još u skrajnji čas ćio zatvorit kako lupeža i ugrabit mu dragu... njemu - Ivu - sinu svome! SVI: Ivo mu je sin?! - Strahoćo!... JELE (kao gori, prodirno): Tako mi sunca Božijega, zato, i za ništa drugo, ubila sam Nika Marinovića - a vi, braćo, sudite kako zakon pita! - (Poljubi opet zemlju, pa ostane klečeći). FRANO (planuvši): Kamenujte je!... kamenujte!... NAROD (silovito, uzbunjeno): Muči! - Judita je ovo! - Krvnik je bio! - Otole!... Otole!... Ponesite ga! - - proklet će vam zemlju!... (Nekolicina naprtila mrtvo tijelo, pa ga nose iza grobišta). PAROK (dolazi naprijed, prekrstivši se. Svi se otkrivaju): U ime Boga i svetoga Vlaha, sudimo danas da je žena ova u pravdi Božijoj ubila krvnika za čast i sreću djeteta svoga! Za to neka žive! (Žamore sve ženice oko Jele, koja skoro malakše. Frano kao bijesan bježi s lijeve). Ali vječni zakon da ubistva nema, hoće da svaki grijeh nosi za sobom pedepsu. Za to ja te pitam, Jele, možeš li s tijem rukama što su kalale Nika,... zagrlit mu sina? JELE (sva protrne i zgražanjem nehotice plane): Oh! Ne!... NAROD (muklo): Ah!... PAROK: Riječ tvoja - osuda tvoja. (Jele vrisne. Snaga je ostavlja. Mare, Kata, Vlaho, ženice - svi su okolo nje i tješe je). JEDAN MRNAR (uspet na hridi, zaviče): Eno broda!... Pozdravlja svetoga Nikolu! (Čuje se daleko pucanje topa). NAROD (trči do hridi): Evo ga,... evo! (Svi pozdravljaju rupcima, klobucima. Parok blagosivlje s visine. Pucanje sve to dalje). JELE (opkoljena i uzdržana od Marije, Vlaha, Kate, Pava, podiže se polako sva preobražena. Velikim pogledom gleda svakoga u lice, kao začuđena što je drže): A zašto da ne vidim više nigda svoga sina?... Ubila sam zvijer, a ne oca! (S užasom, ali sve to uzvišenije, gordije). Ko ste vi da me držite? - On je moj... moj... u tijelu i duši moj! - Ne vidite li da sam ga danas sretno povila?... ('Rve se sa svojom pratnjom). Na se! Na se! - kad prohodi majka!... (Sama se penje na hrid, dok je zapadni žar obasjava krvavim odsjevom). Evo me!... evo!... u tebe!... (Na vršku, ugledavši u daljini brod). Ivo!... sinko moj!... (Velikim vriskom protegnula ruke i ostala za čas kao kip, uzvišena i sama. Još jedan vrisak, i pada mrtva). NAROD (sletio se oko nje): Jele!... Jele!... viđet ćeš ga opet. - Jele!... PAROK (prignuo se nad njome. Pauza): Hoće - gôri!... (pokazujući nebo). SVI (muklo pristrašeno): Ah! mrtva! - (Razne tugaljive grupe).


57


Ivo Vojnović: Drame — Dubrovačka trilogija

Dubrovačka trilogija

Ova tri struka lovorike, pelina i vrijesa

OCU MOME za života darovana, sada na svetu Mu ploču

polažem - da u hladu čempresa na Mihalju ne uvehnu.

58



PRELUDE

Kad Te ja gledam kako skromno ližeš raspetom Gradu prebijene hridi, bojnu pak pjenu kako s usta dižeš, pučino bludna - da Te bijeg ne stidi! - onda se sjećam, Mandaljeno, tebe, svete kad noge ničice si prala topeć ih suzam' e da spasiš sebe. Mir bî tad s tobom, jer je pred N j i m spala oluja strasti, s ke si čast otara. - Grešnica al' vječna, što je V a l o m zovu, i sada hini, laživica stara. Čuj!... dok na hridi njezin cjelov pljuska, zeleni ponor buči prijetnju novu!... - - - - - - - - - - - - Vrh Grada mjesec pluta kano ljuska.

59



TRILOGIJE DIO PRVI

»ALLONS ENFANTS!...«

LICA DRAME

KNEZ 72 god. Gospar ORSAT 41 " Gospar NIKŠA 60 " Gospar MARKO 36 " Gospar NIKO 33 " Gospar LUKŠA 42 " Gospar VLAHO 27 " Gospar MATO 70 " Gospar ĐIVO 60 " Gospar ĐONO 52 " Gospar KARLO 30 " Gospar JERO 29 " Gospar TOMO 30 " Gospar PALO 34 " Gospar SABO 60 " Gospar LUCO 58 " Gospar ANTUN 48 " Gospar MIHO 50 " Gospar ŠIŠKO 82 " Gospar LUKO 50 " Gospar VLAĐ 26 " vlastela dubrovačka 1, 2, 3. DJETIĆ u Orsata. - 1, 2. ZDUR. - Gospođa ANE MENZE-BOBALI, tetka Orsatova, 69 god. Gospođa DEŠA PALMOTICA, Anina unuka, 27 god. - obadvije vladike dubrovačke KRISTINA, djevojčica pučka, 16 god. LUCIJA, djevojka u Orsata, 60 god.

Čin se događa u kući Orsata Velikoga, blizu Gospe, dne 27. maja 1806. između 4 i 7½ poslije podne.

60



JEDINA POJAVA

Soba u kući Orsata Velikoga. Zidovi su zategnuti tamno-crljenijem damaškom. U sredini velika, bijela monumentalna rococo-vrata. Uza zid poredani su naslonjači Louis XVI. (crljeno, bijelo, zlato), a na lijevu veliki "bureau" Louis XIII. od ebana i bjelokosti, zatim opet isti stolovi. Na "buralu" nova empire-ura od alabastre-stupova s crnijem i zlatnijem pročeljem, a na vrhu napoleonski zlatni orao. Njihalo ure: široka, zlatna sunčana kruglja. Po zidovima vise starinske porodične slike. Nalijevo i nadesno omanja vrata, ali ne tako velika ni iskićena kao ona u sredini. Prama lijevoj strani pozornice veliki empire-tavolin, a na njemu dvije-tri knjige i zlatna sprava sa guščjim perom za pisanje. Do tavolina dva velika stola Louis XIV. od tamnoga gobelina. Na desnoj strani između vrata i ugla veliki otvoreni prozor. Nedaleko od tavolina zlatna "empire-console" s velikijem zlatnijem zrcalom i mramornom pločom, a na njoj srebrni lukjernar i dvije stare grčke brončane figure: glave Agripine i Aleksandra. Pod je od mletačkoga mozaika, bez ikakvijeh ćilima. Salon odiše hladnijem bogatstvom i redom. Velika su vrata u sredini zatvorena, a ona nadesno i nalijevo otvorena, ali zastrta tamnocrljenijem svilenijem zavjesama. - Toplo majsko sunce ulazi kroz prozor i puze se polako s poda uzgori po tavolinu, po zidovima sve to crljenije. Sa zrakama sunca leprša po sobi čijuk crnijeh čiopa što se viju u proljetnome vazduhu okolo Gospe i Sv. Vlaha na večernji veseli lov. Kadikad i drugi žamor napuni nijemu sobu. To je jeka ljudi koji prohode ispod prozora, ili kakvo daleko zvono na Konalu, ili gukanje golubova u rupama stare palače, ili žamor razgovora, smijeha, vike, što zadušeno, muklo, šušti za zatvorenijem velikijem bijelim vratima. Valja da je i ona soba tamo sva zavita u damašku kad je nevidljiva, živa borba što se možebit tamo unutra bije, tako zastrta da jedva do nas dopire. Ali starovječna tišina one kuće, gdje regbi još lebdi jecanje plača za umrlijem gosparom Brnjom, ocem Deše Palmotice a zetom gospođe Ane Menze-Bobali (čini ti se da još ćutiš vonj tamjana kad su ga kanonici okadili i odveli!) - prevlada i one sitne, nemirne glasove; - pak čiope zakriješte kao mahnite, a salatarica mirno zaviče u praznu ulicu i u topli zapad: "Salate, žene!" Taj prirodni život samijeh zvukova i nijemijeh razgovora mrtvijeh stvari potraje koliko bi pregledao svu sobu i pozdravio sjajno nebo što se stere, i smije, i šali nad kobnijem gradom. Pak - velika se bijela vrata otvaraju. Nevidljiva ih je ruka rastvorila. Kao što vruće pare zapište iz prekipjeloga kotla kad mu pokriv podigneš e da se sve na oganj ne razlije, tako i u taj tren kroz otvoreno ždrijelo prodre velika, smetena, strastvena buka iz nevidljivijeh prekipjelijeh usta. GLASOVI (se lamaju, prepliću, lamaju): Zaludu! - zaludu! - A ko im može vjerovat? Troppo tardi!1 - Slušajte njega! - Ha! ha! ha! - Lasno je bilo Marojici!2 - Zaludu! - Orsate!... Orsate!... - che tipi!3 - Muči! - Zašto? - Antikalje! - Govori! govori! (Iz tog urnebesa iznikla je stara djevojka) LUCIJA (s velikijem srebrnijem tacunom a na njemu sila žmula, kikara, slatkoga, beškota. Vidi se da su se kafe popile, a da je malo ko što zagriznuo. Lucija je obučena na župsku, ali u crnini; samo polusijede kose isprepletene su s crnijem kordunom, a ispod kratkoga ruha bijele bječve i otvorene crne papuče. Stisnula je obrve i namrštila lice od straha da joj se štogod ne razbije, pak polako položila puni tacun na tavolin i uzdahla). GLASOVI (sve jače prodiru iz otvorenijeh vrata): A ko ti je rekô! - Ah! - Legaj! legaj! - Mon Dieu! - Nikako!... - Zašto, ne! - Sloboda je prva stvar! - Kakva sloboda sa dva zdura! 1 troppo tardi - (tal.) prekasno 2 Marojica Kaboga, nadimkom Špaletić (1630-1692), dubrovački junak. Poslije velikog potresa 1667. oslobođen je iz tamnice u kojoj je bio zbog ubojstva i spasio postradali grad od napada seljana s okolnih brda i spriječio nerede; istakao se i u diplomaciji, spasivši 1678. još uvijek ranjeni grad od ucjene turskog velikog vezira Kara Mustafe 3 che tipi (tal.) - kakvi tipovi

61



LUCIJA (dođe opet do vrata i samo tren ostane prignute glave, kao da sluša, ali - stara glava zaklima, pa onda ih priklopi pomno i vrati se do tacuna, mahnuvši rukama po uzduhu. Nije prezir, ali zakleo bih se da bi rekla "umukli!" - kad bi smjela! Čim je zatvorila vrata, eto opet one pridušene tišine, onog mira kao i prije. Lucija uzme opet tacun pa trholeći od pomnje i od starosti ide prema vratima na desnu. Uto) GLAS SALATARICE (ispod prozora): Salate, žene! LUCIJA (tik do vrata jedito): Prisjela ti! (Ode. - Za zatvorenijem velikijem vratima u sredini čuje se jedan glas jasniji od drugijeh.) GLAS ORSATOV: Hoćete li da ga zazovem? GLASOVI: Ne! Ne!... Neka! Neka! (Pauza. Mukli zadušeni šum.) GLAS GOSPOĐE ANE (iz sobe nalijevo slab, tugaljiv, a ipak nekako bešćutan): Lucija!... Lucija!... ORSAT VELIKI (rastvori u jedan mah velika bijela vrata, kao da će izletjeti, ali opet hitro se obrne prema zjalu crnog otvora, pak držeći jednom rukom krilo rastvorenijeh vrata a drugom tešku damaškanu draperiju koja pokriva cijeli otvor nevidljive sobe, baca riječi u nutrinu, svaku tešku, gorku, raspaljenu kao krv što mu je sva skočila u lice, kao grozni jed što mu je zategnuo sve živce i stisnuo crne obrve ispod kojih sijevaju velike, nestalne, plamteće sive oči. Njegova je nošnja kao ona mlađih onog vremena. Čisti empire. Lice sasvijem obričeno, samo zalisci pružaju mu se do pô lica. Kosa je prosijeda, gusta, na zvrke. Velika kao u mjedi salivena usta, padaju prezirnom, dubokom crtom. Sva prikaza odaje savladani žar, preveliku intelektualnost, idealni polet umiješan sa tvrdoćom nesagibiva gospodstva): Nećete - je li? - Naturalo!... gdje bi pučanin... đakobin... framasun... uljegô tu... u sancta sanctorum - gdje ste vi... vi?!!... GLASOVI (najeđeni, nestalni, nemirni): U svojoj si kući!... Mahnit je!... Sad? - na dvadeset i četiri?!... ne!... ne... ORSAT (k. g., a glava mu je sva uljezla unutra za zavjesom, pa velikijem glasom): Mahnit!... lud!... imbečio!... jes... jes... to, i gore; ma... kad hoću... hoću! - (Naglo se potegnuo natrag i jednijem kretom lupnuo vratima i zatvorio ih. Zanesen u žaru svojih misli dohrli sve dosred sobe, ali tu - protrne i stade. Kao čovjek koji je iz tmine banuo usred sunčanoga sijeva pa ostane zabliješten, nesmotren, začuđen, a vas još trepti od muke i borbe koju je prošao tamo u tmini, Orsat se stresao i jednim neizrecivim pogledom vapaja i straha zaokružio svu ovu tihu, finu prazninu. Zamaglilo mu se i teško se naslonio na tavolin u sredini. Zatvorio je oči pa ih odmah otvorio. Objema rukama pogladio nehotice obraz pak zagrezao grčevitim prstima u guste zavijene kose. Dva, kao željezom zategnuta poteza, ostariše mu lice teškom sumornosti. Zagledao se tupo preda se, pak šapće): A zašto sve to?... (Pogled se koči sve više. Koraknuo je nehotice naprijed; muklo, tajanstveno): Lazare... veni foras4... reče i mrtvac ustade!... (Živci popustili, a daleki sjen pregorkoga posmijeha prolebdio mu preko zatravljenog lica; klimajući tiho glavom, a prekriživši ruke na prsima.) On!... bio je Bog. - A ja? - Mrtvi spavaju i dižu se - ali ako živi hoće da umru... (žamor i nemir iza bijelijeh vrata) - ako hoće!?... GOSPOĐA ANE (malašna, debeljasta, sva u crnoj svili obučena, à la Louis XVI. s visoko uzdignutijem "chignonom" bijelijeh kosa, s ubručićem, dragocjenijeh "picilja" u ruci, a ruke u prozirnijem dugim spletenijem rukavicama otkle vire mali, debeli prebijeli prsti: ona prohodi ravno slijeva na desnu. Njezin hod je kao da ide na kotačima, a ne obrće se ni nadesno ni nalijevo. Lice blijedo, pospano, nepomično. Sve je to čudnovato, prastaro, regbi malo smiješno, ali dah historijske veličine njezina imena, njezinijeh prastarijeh, prearistokratskijeh kretnja i navika - stvara sliku zamamljivu i zagonetnu, kao da je zaprašeni portrait sašao s okvira i oživio maljušnim, realnim životom druge, nepoznate mu dobi. Kad je došla do vrata na desnu, zove opet onijem istijem, tugaljivijem, dalekijem, besćutnijem glasom): Lucija!... Lucija!...

4 Lazare... veni foras - "Lazare... izađi napolje!" (riječi kojima je Isus uskrisio Lazara)

62



ORSAT (otkad je ona uljezla, slijedeći ipak tok svojijeh, burnijeh misli, nehotice je slijedio i svaki mig nenadne prikaze. Pa kao umoran sio je do tavolina i počeo nešto pisati, ali uvijek pritegnut, da gleda Anu). GLAS LUCIJE (s desne strane): Zovete li mene, gospo Ane? GOSPOĐA ANE (k. g. uskošenije i tvrđe): Dođi doli! GLAS LUCIJE: Evo me!... subito! GOSPOĐA ANE (vraća se istijem putem kroz sobu, sanena, prastara, kao da slijedi nevidljivu litiju). ORSAT (podigao se s tavolina pa, držeći u ruci list, opet se nehotice zagledao u taj crni ženski sjen): Išteš li štogod, Ane? GOSPOĐA ANE (tik do vrata na lijevu, ne obrćući se, ne zaustavljajući se, ne gledajući ga, istijem ukočenijem, tužnijem glasom): Ništa. (Nestade je.) ORSAT (koji još sve gleda za njome, pa kad je iščezla, gorko): Valjalo je do toga doć! LUCIJA (dolazi hitro, al i namrštena s desne): Evo me! da! (Ugleda Orsata.) Ah!... (Umukne i požuri se.) ORSAT (kao gore): Zašto te zvala? LUCIJA (pogleda ga hitro sa strane, kao da bi htjela nešto rijeti što ne smije): Zašto?... (zamrmlja i hoće dalje): Bit će danas... kako jučer i prekojučer (sve to tiše, jeditije) i na sve vijeke - amen! ORSAT (nekako zbunjeno gledajući knjigu. Misli su mu već daleko izvan ove sobe): A što joj je? LUCIJA (k. g.): Vi znate, gosparu... kad je nešto uvrćela u glavu! (Došla je do vrata, pak se obrnula nekako naglo prema gospodaru, gledajući ga u lice.) Hoće joj se mlijeka iz Petrova sela!... Ne gusta je ono naše s Konala... ORSAT (k. g., nehotice, pogledavši je): Pa zašto joj ga ne daš? LUCIJA (k. g., nepomična do praga, nešto dulje i tiše): Zašto?! (S prijekijem pogledom): Recite Frančezima da ga ne piju. ORSAT (ukočio se, ali se nije maknuo. Stisnuo obrve, pak suho, kratko): Hajde!... Gospođa te zove. (Zatim hrlo do vrata nadesno, pak jakijem, gnjevnijem glasom zove hitro): Ivane!... Nikola!... Pero!... gdje ste? (Vraća se mrk, uzrujan, pun zlijeh riječi koje neće da izgovori.) Svi!... svi!... karonje!... bježu!... LUCIJA (koja se nije maknula s vrata, već gledala ga s prignutom glavom i nijemijem, skoro tužnijem pogledom): Gosparu!... ORSAT (oštro, nemilo, kao da ju je prvi put ugledao): Što tu činiš? LUCIJA (k. g., tiše): Ćela sam vam rijet... Poslali ste ih da čuvaju vrata od grada... (Još tiše, skoro smeteno): Danas je njihov dan... ORSAT (sklopio je začas oči, kao od velike umornosti, pak sio, naslonio glavu na ruku, onda rastegnuto, nekako tupo, nehajno): Umiri prije nju - pak dođi! LUCIJA (mirno): Hoću, gosparu! (Ode.) ORSAT (ostao je sâm na istome mjestu, u istoj pozi, nemoćan da se digne, da otrese svu gorku slabost što ga je najedanput svalila. Kao kroz san): Dešo!... Dešo... nesuđenico! - i tebe sad da zazovem: "Pomozi mi da podignem križ koji me oborio na tle!" - ne - ne!... niti ne bi odgovorila... (Gorko i prezirno, zagledavši se u novu misao, koja ga muči): Ah!... kako je grubo gledat ovu strašivu, nečasnu smrt - - smrt starežina!... GLASOVI (sve to jači iznutra): Kakva libertat?!... kakva indipendenca?! - Ha! ha! ha!... Miš i elefanat!... To ti govoriš?... a! ja! ORSAT (ne miče se, ali krajnji prezir prelio mu se preko lica. Glava se prignula još niže, oko zadubilo još dublje, a usta se kese i između zuba sikće): Zmije!... "Z m i j e n a s u n c u "5... tako!... tako!... Koljite se!... LUCIJA (uljezla s lijeve strane i zagledala se tužno u njega, pa došla malo bliže i posve jednostavno, kao da ništa ne vidi): Služi li vam štogod, gosparu? 5 Historična rečenica. U talijanskom originalu: "Vaso di vipere esposto al sole!" (Vojnović)

63



ORSAT (polako se uvukao u se, prošao rukama preko lica, pak ustavši u svoj veličini, miran, bešćutan, ali s muklom sumornošću, dava joj list): Pođi u Rada Androvića, dat ćeš mu ovu knjigu. LUCIJA (k. g.): Imam li počekat? ORSAT (zaustavio se začas, pak s dalekijem pogledom): Reci mu: "Gospar Vas Orsat zove!", i odmah se vrati. LUCIJA (približila se, uzela mu knjigu, pak tiho): Hoću, gosparu! ORSAT (nepomičan, zagledavši se u njezin pogled): Gdje je gospođa Deša? LUCIJA (odalečila se, držeći obadvjema rukama list na grudima): Moli u kapelici. (Pauza.) Hoćete li da je zazovem? ORSAT (jednostavno): Pušti je. Pođi! LUCIJA (ode ne obrnuvši se.) ORSAT (prekrštenijeh ruka, duboko zamišljen): Za koga moli? (Bijela se vrata otvaraju naglo i vas zagušeni žamor rasprsnu se u nejasnijem izrekama, dovicima, usklicima po sobi.) MARKO (mlad, suh, živčan, drži vrata i zove uzrujano, jedito, dočim iza njega vire dvije-tri izmučene, rasplamćene glave): Orsate, gdje si? ORSAT (ostao je kao od mramora. Nije maknuo okom, nije krenuo rukom. Prezirno, kao u sebi): Mogli biste me ubit, sad - na, da se ne mičem! MARKO, NIKO, VLAHO (istrčali svi u jedan mah iz sobe. Vrata se sama zatvorila za njima. Svi zajedno ražareni, nahrupili na Orsata, hvataju ga za ruke, za ramena, u bučnoj uzrujanosti, lice u lice, kao da hoće da rastope u plamenu njihove brige): Što ti je? - Gdje je Andrović?... Zašto si nas tad zazvô? - Govori! - Miči se!... Hodi!... ORSAT (k. g.): A što govoru još oni tamo? MARKO: Sve viču da je Napoleun - Bog! NIKO: A ti - da si mahnit! ORSAT (k. g., sve tvrđi i prezirniji): Jesu li prolegali knjige Fontona6 i Sinjavina7? VLAHO: Đivo Bestija raskrivio se: "Morte ai Cosacchi!"...8 NIKO: ... A Salamankezi9 zaprđeli: "Nijesmo Vlasi!10"... ORSAT (k. g., gorkijem posmijehom): Grehota da nijesmo! LUKŠA (rastvorio vrata. Žamor opet bane u sobu, a on se raskrivio): Frančezi su tu! ORSAT (vas zadrhtao pa doletio do njega, uhitio ga obadvjema rukama za ramena i dovukao ga dosred pozornice. Vrata se zatvorila): Živino!... Ko?... Ko ti je to rekô?... LUKŠA: Eto, sad je došô Tomo i doveo kmeta koji govori da je vidio bajunete na Nuncijati11!... ORSAT (šetajući se grčevito po sobi): Ne, ne, to ne može da bude! MARKO: Nijesmo više na vrijeme! NIKO: Ko će slomit one starežine? VLAHO: A pučane?... 6 Fonton - ruski konzul u Dubrovniku, porijeklom Francuz, ali pravoslavac; tražio je za sebe iznimno pravo u gradu imati svoju kapelicu i pravoslavnog popa, što mu senat odobri, premda je inače bio zabranjen u samome gradu dulji boravak pravoslavcima 7 Sinjavin - Dmitrij Nikolaevič Senjavin (1763-1831), zapovjednik ruske flote koja je poslana da odbije Francuze od Boke Kotorske 8 Morte ai Cosacchi (tal.) - Smrt Kozacima 9 Salamankezi - tako su se, vjerojatno prema sveučilištu Salamanki, zvali pripadnici stranke stare, "čistokrvne" vlastele, za razliku od Sorboneza, stranke novog plemstva 10 Nijesmo Vlasi - nismo pravoslavci; Dubrovčani su kao katolici gajili nepovjerenje prema pravoslavnom stanovništvu iz okolice, u ovom slučaju Crnogoraca, saveznika Rusa; nakon pada Republike Crnogorci su opljačkali dubrovačko područje 11 Nuncijata - krajnji zapadni obronak brda Srđa iznad ušća Rijeke Dubrovačke (ime po crkvici Blagovijesti, tj. Gospe Nuncijate)

64



SVA ČETVORICA (okolo njega, sve to prodirnije, sve to očajnije): Tresli su se isprid tebe! - zatvorimo ih! - A mi svi na mirima od grada! - Bacimo ključe u Bokar12! - Brzo - brzo - Orsate!... ORSAT (kao da sluša još moćniji glas negoli njihov, udaljuje ih od sebe, pa tiho, tajanstveno, kao da sluša nešto strahovito, stavlja prst na usta): Pssst!... mučite!... SVA ČETVORICA (zatravljeni, za njime tiho): Što ti je? ORSAT (razgledajući okolo sebe, pak uprijevši pogled u zatvorena bijela vrata koja su onijemjela kao da su grobna, bulji raspečenijem očima u drugove svoje. Tiho, hrapavo, dugo, kao u strahu): Umukli su! SVI (problijedili, stisnuli se u klupko, pa gledaju kao u strahu ona vrata, kao da je muk postao čovjek i da mu slušaju korake): Što je to? MATO (otvorio vrata iz kojih ne izlazi više nikakav zvuk. Visok, blijed, polusijed, stavlja ruku na usta, pa govori tiho, dugo): Poručio je knez - da će sad doć ovamo! ORSAT (utisnuo grčevito ruke prijateljima, pogledavši ih, kao da ih vidi prvi put): To je smrt!13 SVI: Homo! (Svi ulaze hrlo kroz bijela vrata koja se za njima zatvaraju. Čuje se još zamor razgovora, ali sasvijem pridušeno, i vrlo daleko. Na empire-uri bije metalni, prodirni, tanki zvuk 5 ura.) GOSPOĐA ANE (na peti udarac izlazi s lijeve strane, kao i prije, bešćutna, sanena, ukočena. Došla do tavolina, sjela, pustila ruke u skut, pa pogledala obrnuvši samo glavu nalijevo i nadesno, kao da nešto ište. Zamrmlja uskošeno, kao čeljade koga puno stvari smeta): Da!... Što im je danas?... Nema Deše - nema Lucije - (pogledavši uru) - ni Kristine! (Kao malo dijete kad tiho jauče što su ga ostavili sama u tmici): Ajmeh!... niko ne sluša... niko!... KRISTINA (rumena kao jabuka, mlada kao kaplja, u čednom dražesnom empire-odijelu od bijeloga đakoneta na sitne plave pahuljice s crljenom rusicom hlapačom o pojasu, zatrčala se, zapijehana, a sve titra na njoj od mladosti, veselja i zabune, od crnijeh zavojaka i crnijeh zjenica, pak sve dolje do malijeh, otvorenijeh, crnijeh sandala kroz koje vire, regbi smiju se, bijele, prozirne bječve. Kad ugleda gospođu Anu, zaustavi se i stavi ruke na srce): Ajmeh! - gospo Ane!... GOSPOĐA ANE (nije se ni obrnula, nije ni pogledala; tvrdo): Kristina!... Koja je ura? KRISTINA (baci hitar pogled na uru, pak zabrinuto, došavši do tavolina): Ah!... znam: pet i pet m i n u t a !... (ište knjige, a približuje joj se nekako važno i tiho): Ah!... ma da vidite, gospo Ane! - da vidite što je nadvoru!... GOSPOĐA ANE (k. g.): Kristina - gdje je tovjelica? KRISTINA (brzo se prignula, našla je tovjelicu ispod tavolina, pa joj je stavlja ispod noga. Ostade tako klečeći ispred nje i nastavlja živahno, veselo, puna smijeha, što joj otkriva prebijele zube): Sve trči!... sve se kupi! - pa svak hoće da ide do vrata od grada. - A mladići s kokardama na klobucima!... sve gospođe na funjestrama u penama i s moskarima!... GOSPOĐA ANE (nekako smeteno kao da ište što joj nešto smeta): Križe!... tu nešto vonja?! KRISTINA (tražeći začas i ona): Nešto vonja?... a što? (Spomene se svoje rusice, pa je vadi iz njedara. S veselim smijehom): Ah!... moja rusica, gospo Ane!... GOSPOĐA ANE (tvrdo, bešćutno): Baci je, Križe!... zaboljet će me glava!... KRISTINA (stavljajući je u džep, s nestašnom naivnosti): Eto je tu! - neka spi. - Prostite, gospo Ane!... Ma što ćete!... Frančezi dohodu! GOSPOĐA ANE (nepomično kao idol od bjelokosti, a tvrdo, slovku po slovku): Frančezi p r o -h o - d u ! KRISTINA (tik do nje, s dječjom zabrinutosti): I neće ostat?

12 Bokar - tvrđava nad morem na zapadnoj strani dubrovačkih zidina 13 To je smrt! - Kneza, poglavara izvršne vlasti Dubrovačke Republike, biralo je Veliko vijeće, na mjesec dana kako bi se izbjegla koncentracija moći u rukama jednog čovjeka. Za to vrijeme knez je stanovao Dvoru iz kojega je mogao izaći samo u određenim prilikama, prema ustavom predviđenom ceremonijalu. Zato u njegovom dolasku Orsat vidi još jedan znak skore smrti Republike.

65



GOSPOĐA ANE (k. g.): Nikako! KRISTINA (uzme debelu knjigu pa uzdahne): Koja grehota! GOSPOĐA ANE (malo se naslonila na sto, s ukornim naglaskom): Križe, đe je Metastazijo?14 KRISTINA (tiho, kao da se udunuo njezin veseli plamen, uzme knjigu, otvori je nehajno, pa sjedne s druge strane tavolina): Evo ga, evo!... GOSPOĐA ANE (umorno): Prije nego zaspim - kako je ono... (deklamuje na stari način dubrovački, a da joj se nije maknula ni obrva na licu):

Non vi piacque ingiusti Dei Ch'io nascessi...

KRISTINA (koja sve to znade napamet, drži otvorenu knjigu i gleda ispred sebe klimajući tugaljivo glavom, a s pravim izražajem):

... pastorella, Altra pena or non avrei Che la cura d' un' agnella...

GOSPOĐA ANE, KRISTINA: Che l'affetto d'un pastor!15

(Mukli žamor iz bližnje sobe.) KRISTINA (podigla glavicu kao ptica na grani pa sluša i pita): Gospo Ane! GOSPOĐA ANE (kao da se budi oda sna): Što je? KRISTINA (pokazujući zatvorena bijela vrata): Zašto viču?... GOSPOĐA ANE (k. g.): Legaj Metastazija! KRISTINA (prevrnula brzo mnogo stranica, pak čita, nekako zlovoljno):

Nascesti alle pene, Mio povero cuore, Amar ti conviene...

(Zaustavila se, kao da joj nešto puhnulo u glavu): Gospo Ane! GOSPOĐA ANE (stresla se, pa začuđeno): Ah! KRISTINA (sva u svojoj misli, dražesno): Je li istina, gospo Ane, da u Franči i kmeti mogu biti vlastela? GOSPOĐA ANE (gotovo se sva podigla, pa pristrašeno): Nikako! KRISTINA (uzdahne): I eto ti tu! (Skoro tužno za se): Pa, đa! - sve je isto - kad p r o h o d u ! ... GOSPOĐA ANE (uskošeno, svali se opet u stô): Ajmeh!... Križe!... đe je Metastazijo? KRISTINA (klimajući glavom, još tužnije):

Amar ti conviene Chi, tutto rigore,

14 Metastazijo - Pietro Metastazi (1698-1782), talijanski pjesnik i čuveni autor opernih libreta 15 "Nijeste htjeli, okrutni bozi, da se rodim pastijericom; barem tada ne bih imala drugih muka, nego brigu za ovčicu i ljubav pastijera" (Iz Metastazijeve melodrama Siroe. Poznavao sam mnogo starih gospođa koje su znale napamet nebrojene kitice toga ljubaznoga dvorskoga rokoko-pjesnika. (Vojnović)

66



(Žamor iz sobe. Radoznalo gleda vrata i sluša slijedeći da govori na pamet pjesmu): Per farti contento Ti vuol infedel!16

(Žamor puka sa ulice, veseli usklici.) KRISTINA (se žacnula pa sve sluša sad ono što buči iza vrata, sad ono što dohodi s ulice. Htjela bi ustati, ali - GOSPOĐA ANE počinje kao iza sna da deklamuje):

Vado...! Ma dove? Oh! Dio!

KRISTINA (pripala se, pa brzo izvrne nekoliko stranica i grčevito, hitro, sve to jače nastavlja): Resto... Ma qui... che fo?... (Žamor s ulice sve to jači. GOSPOĐA ANE zaspala. KRISTINA je pogleda, pa sve deklamajući ustaje i kao bitkavica skokne do prozora.) Dunque morir... dovrò!...17 (Došla je do prozora i stala gledati na dvor.) Ah!... GLASOVI S ULICE: Homo ih viđet!... Eno ih iza Tricrkve!18 - Ne - ne! - Niz Posat19 - Miči se, Mare!... Ha! Ha! - Djevojčice! - Para festa sv. Vlaha! KRISTINA (dohodi usred pozornice, a sva kipi od nestrpljivosti i radosti): Dohodu Frančezi!... a ja ódika... ah!... LUCIJA (ulazi hrlo, zabrinuto s desne). KRISTINA (zatrčala se do nje, pa je zagrlila): Ah! Lucijo moja... homo viđet Frančeze!... LUCIJA (u čudu, pak najeđena): Dat ću ti ja Frančeze! - Viđi je ti!... piutosto pomozi mi da odvedem gospođu Anu... GLAS S ULICE: Kristino!... brzo doma!... KRISTINA (planuvši od radosti): Idem, idem!... (Vadi rusicu iz džepa, puhne u nju i stavi je za pojas.) Ah, eto ti tu!... ako me vidi Napoleun!... ko zna?!... Ha! ha! ha!... (Zatrčala se i žarko zagrlila i poljubila Luciju.) Ah, Lucijo moja!... eto, i veselje dohodi!... (Pogleda zaspalu gospođu Anu.) Jadnica!... to nije za nju! (Sve plešući došla do vrata.) Adio, Lucija!... Adio!... (Vireći kroz vrata glavicom punom smijeha i mladosti): Znaš! ako o s t a n u - ja sam ti vladika! - Ha! Ha! (Iščezne.) LUCIJA (koja je ostala bez riječi pred tolikom radosti, hoće da se prekrsti): Ah!... (Skoro prezirno i jedito): Ma đa!... Pučanin kô pučanin! (Približila se gospođi Ani pa se zagledala i zaklimala glavom.) Eh!... odavna vas ne bi bilo, da nijesmo mi, kmeti, s vama!... (zabrinuto) ali sad! - valja je odalečit - da ne vidi, da ne čuje! - (Zove tiho): Gospo Ane!... GOSPOĐA ANE (polako se uspravila, ista kao uvijek, ali nekako daleko, daleko): Je li palo sunce? LUCIJA (pomaže joj da se digne i prati je prema vratima na lijevu): Domalo će, gospo Ane!... Možemo poć u vašu kamaru smolit rozarije. DVA DJETIĆA (iz Konavala, Orsatovi kmeti, ulaze trčeći s lijeve strane, oznojeni, ražareni, bez daha. Drže kapu na glavi): Gospar?... đe je?... - Lucija? - Broda ti!... reci!... brzo!... GOSPOĐA ANE (obrnula se pa ih pogleda presenećena, gnjevna, a velika u tužnoj svojoj nemoći): Kakav je to način?... Tovare!...

16 "Rodilo si se da patiš, moje jadno srce, jer valja da ljubiš onoga koji od velike strogosti hoće da po nevjeri dođem do sreće" (Od istoga, iz melodrame Catone in Utica.) (Vojnović) 17 "Idem... ali kud! Oh! Bože... Ostajem... a tad ... što da činim?... Dakle mi valja mrijet" (Od istoga iz melodrame Didone abbandonata) (Vojnović) Vojnović je riječ poi (poslije) iz originala zamijenio riječju qui (ovdje) 18 Trickrva - predio u neposrednoj blizini Dubrovnika, gdje je Boninovo, uz groblje 19 Posat - brdo iznad Grada

67



DVA DJETIĆA (zaustavili se, skinuli kape, a drhću od uzrujanosti i od straha): Došli su... na vrata... Frančezi!... LUCIJA (zabrinuto hoće da je odaleči, tiho): Homo, gospo Ane! GOSPOĐA ANE (k. g., gledajući neprestano, prodirno djetiće): Pa da su i Turci - ne dohodi se tako isprid gospara!... (Obrće se i odlazi s Lucijom.) Kašpita! - eh?!... perchè prohodu Frančezi! (Obrće se još do vrata prema njima, a oni vrte kape u ruci, sve to ponizniji i manji.) Da!... i to bi se još ćelo!... (Odlazi s Lucijom na lijevu. Čuje se veliki žamor iza bijelijeh vrata.) 1. DJETIĆ (slušajući): Unutra su! 2. DJETIĆ: I još se deru! 1. DJETIĆ: Ja idem rijet gosparu! 2. DJETIĆ: Eh! pa gore za njih! (Ulaze hitro kroz srednja vrata koja se zaklope za njima. Kratka pauza, a onda se čuje jedan veliki klik iz svijeh usta - pak opet velika tišina.) LUCIJA (dohodi hrlo s lijeve strane, vadeći jedno pismo iz džepa): Sad mu ga valja dat! (Hoće do vrata.) ORSAT VELIKI (izlazi naglo, raspaljena lica, sijevajućih oči. Tvrda pjega stisnula mu obrve, svezala mu čelo. Poteže za sobom ona DVA DJETIĆA, držeći ih rukama za rame, kao pandžama. Drma ih brutalno, ali pun jada i nemira): Vi!... vi!... i vidjeli ste ih!... Koliko ih je?... Puno - puno, je li?... Sve bliješti od bajuneta!... A vrata?... Govori!... Živino!... Govori!... DVA DJETIĆA (u silnom strahu): Zatvorena... gosparu! ORSAT (mahne njima, bacajući ih od sebe kao pregršt ljusaka): Dakle još!... (DJETIĆI bježe s desne strane. - Ugleda LUCIJU, pa još vas pun jeda i straha ide do nje, a kesi joj se u rugu kao izvan sebe.) A ti?... Što tu činiš?... Što me gledaš?... Lijep sam, je li... lijep?!... LUCIJA (pružajući mu jednostavno i tiho list): Od Rada Androvića! ORSAT (k. g., pa je zgrabi za ruku, lice u lice): I ti... Lucijo stara, i ti nosiš nesreću, je li?... LUCIJA (k. g., a mirno ga gleda): Reko mi je samo: "Žô mi je za tvoga gospara". ORSAT (pušta joj ruku, kô da je najedanput mir uljegao u njegovu dušu. Lice se razgali, samo tvrdi, veliki ponos zasvijetli se u svakoj crti, u svakome kretu. Mirno, skoro s posmijehom): Ko je on, da me žali!? (Otvara pismo i čita ga; začas su se obrve stisnule, ali prezir prolebdio preko blijedih usana. Pregiblje mirno pismo, pak ga ukazuje Luciji s neizrecivim izrazom sjete i finoće): Da umiješ legat, Lucijo, sad bi znala što hoće rijeti: g o s p a r ! - (Zaustavi se, pak gorko, kao u sebi): Zove me sutra na bal što ga pučani i neki... drugi... davaju Frančezima!... (Ostane zamišljen, klimajući posprdno glavom.) LUCIJA (nehotice se približila i tiho mu poljubila ruku). ORSAT (sve to mirniji, sve to hladniji; pogledao ju je tren, pak jednostavno): A ona?... Još moli?... LUCIJA (slegla ramenima i sažela očima): A... poznaš je, gosparu! (Srednja se vrata polako otvaraju iznutra.) ORSAT (ugleda ih i malo se trgne, pa Luciji mirno): Reci joj: neka dođe! - Pođi! LUCIJA (ode, bacivši dugi pogled na Orsata.)

(Bijela su se vrata rastvorila i ulaze) GOSPARI (Ima starijeh, mladijeh, srednjijeh, malašnijeh, debelijeh, ukusnijeh, nešesnijeh, ali svi, ko više ko manje, nose znakove starodavnijeh plemena i oblike ljudi koji su od vjekova zapovijedali i drugima pravdu krojili. - Tisućljetna vlast i nebrojeni red besprikornijeh aristokratskijeh brakova utisnuše im znamen osebujne, makar iscrvotočene, ali ipak sasvim oštre individualnosti. Ima između njih čudaka u hodu, u kretanju, u nošnji; ima staraca još s vlasuljom Louis XVI; mlađi su svi već po najnovijem empireu u odijelu, u formi kosa i zalisnjaka; a svaki je za sebe originalan tip. Osobito sada, gdje su među sobom, gdje ih niko od puka i pučana ne motri i ne sudi, sada, kad usudni historijski čas otkriva tajne pjege i skrovite pukotine iscijeđenijeh karaktera i istiještenijeh

68



duša. Sada svaki mig, svaki šapat, svaki poluglas ima svoje markantno, nefaljeno, istinsko značenje. Velika bura trese suhijem lišćem prastaroga republikanskoga duba i pokazuje nam malo-pomalo sve zglobove, sve zareze, sve rupe jadnoga izumrloga mu debla, razgaljuje mu svu golotinju raspečenih, oguljenih, prebijenih patrklja. Kostur se već kesi pod prosušenom kožom trule starosti. Vlastela ulaze, razgovarajući se živo ali odmjereno. Mnogi drže klobuke u ruci, ili ispod pazuha, a naslanjaju se na velikijem štapinama sa zlatnijem ili bjelokosnijem krugljama. NIKO i MARKO odmah dohrlili do ORSATA koji se nije maknuo već ostao naslonjen na tavolin, prekrštenijeh ruku, mrk, nijem.) NIKO, MARKO (tiho, hitro Orsatu): Znaš!... Poručio knez da zna što mu je držanstvo! ORSAT (k. g.): Da bi ga znô! ĐIVO (visok, jak, prignutijeh ramena, debele glavurine, sjajnijeh zelenijeh oči, sijede kose; obučen po empirsku, s velikijem štapom u ruci. Velika, prezirna usta, ukočeni drzoviti pogled, crljena ražarena put davaju mu izraz silovite, divlje ćudi. Prelijepe su mu prebijele ruke. Došao je do Orsata, pak mirno, naravno, hrapavim glasom, a s tepavim, prekinutim naglaskom govori nekako smućeno, gledajući ga časimice sa strane. Prekrstio ruke za leđima): Vidiš, Orsate, pogodio sam! Došli su i prije nego što smo mislili. Ma... razumjet ćeš - ko je prošô priko Sv. Bernarda20 i prošetô se... hm!... ORSAT (nepomičan kao kip, a glas oštar i blistav kao handžar): ... ispod piramida21, Đivo!... ĐIVO (bljesnuvši okom na njega, da vidi šali li se; zatim mirno, ali nešto drhtavijem glasom): Da!... precisamente - ispod Piramida - mi capite!22 - može tad sve. (Mijenjajući glas; nešto dublje, prijateljski, skoro dobroćudno): Nemojmo se dunque iludavat - sad je sve zaludu - i sve predocna. (Žamor u grupi koja se stavila oko Orsata. Đivo ih pogleda oštro, pa još jasnije i tvrđe): - S v e ! - reko sam: s v e ! (Nastavljajući opet naravnijim glasom): Govorili smo puno, vikali smo i rekli smo ih svakakvijeh... NIKŠA (sjedeći u stolu, s finijem posmijehom): N a n a š u Đ i v o ! (Vadi iz špaga jednu staru knjižicu i počinje je čitati.) ĐIVO (trznuo se, pa se zagrijeva svojim riječima): N a m o j u , dragi Nikša! (gnjev ga muči) - er ti ja vičem, drečim, i ako hoćeš, zaprdivam... DŽONO (lukav, malašan, s velikijem nosom i očalima od zlata; polako posprdno Nikši): Ne manjka mu sinčeritati... ĐIVO (skoro u jedu): ... ma što mislim, to bubnem... LUCO (šmrkajući tabak; suh, drven, zatvorenijeh oči od neumoljive grandezze; skoro u sebi): Purtroppo! (Tihi smijeh u raznim grupama.) ĐIVO: ... a ne dam bob za ranketive spirite, mi capite! - Ah?!... (Mirnije, ali plamtećih oči): - Zato, kako se dečidalo u Senatu: mi ćemo ostat n e u t r a l i ... VLAHO (visok, lijep, crnijeh kosa, nervozan; plane): Lijepe n e u t r a l i t a t i ... Puštit Frančeze... ĐONO (ironički): ... da se prošetaju priko Place!... KARLO (velik, debeo, klasičnog profila, tip Napoleonovih junaka; naglo): Marmont23 je obećô da će izit - a mi mu vjerujemo! Da nije tako, i mi bi svi bili za Orsata. MARKO, LUKO, NIKO (jedni prema drugima): Ha! ha! ha! Vjeruje Frančezima! - A komu nijesu ovo isto obećali! JERO, TOMO, LUKO (jedni prema drugima): Pa da i nijesu! Volimo njih - nego divlje Kozake! MARKO, VLAHO (jedni prema drugima): Pošto ključi... Čambelani!

20 Napoleon je g. 1800. prešao preko alpskog klanca Svetog Bernarda, između Švicarske i Italije. 21 U bitci kod egipatskih piramida Napoleon je 1798. pobijedio mameluke beja Murata. 22 precisamente ... mi capite (tal.) - točno ... razumijete me! 23 Marmont, Auguste-Frédérique Louis de (1774-1852), francuski maršal, guverner ilirskih provincija; njegovim je dekretom 1808. godine ukinuta dubrovačka vlada

69



ORSAT (nije se maknuo, ni da je saliven, samo stisnuo obrve i zaklopio oči kao da ga bodu). ĐIVO (razljučen što nije mogao govoriti, lupne štapom po zemlji, pak velikim glasom): Jeste li počeli, ah? Imali smo dosta bremena, čini mi se! - Tri dni diskusijoni u Senatu, a danas vas dan ódika!... (Orsatu, hitrije, skoro dobroćudno): Dunque, kako sam rekô, mi capite; ne služi se ezaltavat, jer jedan bataljun p r o h o d i put Boke (žamor, nemir). A kad prođu... NIKŠA (gleda ga s očalima, prestajući začas da čita, pun zlobe): Ako prođu!... (Čita dalje.) ĐIVO (prečuo je, pak slijedi): ... tadarca ćemo se, Orsate, razgovarat od svega onoga što si proponjo. (Začuđen što se Orsat ne miče, posve naravno i prijazno.) Ako smo se malo kordekali.. LUKŠA (fin, ukusan, kao da je sašao sa Boucherovijeh24 slika, Đivu s posmijehom): Za Điva je to m a l o !... ĐIVO: ... zaboravi, kako i mi svi. Taki smo... cosa volete!25 - Svega i svačesa - pak - mi capite... kumovi puljiški... (S bučnim smijehom): He! he!... he!... MATO (usukan, dostojanstven, stisnutijeh usnica, gledajući daleko, a mumajući polako neke zahare što ih vadi iz zlatne škatuljice): Prosti, dragi Đivo, non vi capisco!... (ĐIVO ide tromo do MATA, pa se razgovaraju. MARKO, NIKO, VLAHO, ĐIVO, SVI okolo Orsata živahno raspravljajući, regbi hoće da ga zgriju svojim vrućim dahom.) SABO (velik, star, nagrešpanijeh vjeđa, tupijeh oči, s donjom usnom što mu pada, beskrajne, skoro naivne taštine, u prastarom gospostvu: govori polako, nehajno Palu i Tomu): Sicuro! - Kad me imperatur Frančesko26 molio u Vijeni da pođem u Napoleuna kako cavalier d' onore dell' Eccellentissima Repubblica27, rekô sam mu (još polakše): "Prosti - Sire!... ko se rodi vlastelin, kako mi, ne može pratit jednoga, che non e mio pari!28 (Šmrkne polako tabaka.) TOMO, VLAHO i MIHO (u čudu, kao da ne vjeruju tolikoj taštini): Oh! ANTUN (jadan, žgurav i kratkovidan): A... zašto ga... Sabo... s a d primaš? (Smijeh u toj grupi.) SABO (k. g. Antunu s velikom tromosti): Najprije... 'er kad ima neko p r o ć - bolje Frančezi nego Vlasi...29 MIHO (debeo, prostodušan, kao da je došao s polja): A druga? SABO (razvlači riječi obrčući se, kao da hoće izit): A druga... Perchè mi je bilo drago. (Žamor, razgovor, laki smijeh.) ORSAT (pogleda nehotice na uru, kao da se probudio iz dugog sna; skoro mirno, ali sa željeznom energijom; samo oko mu viče, plamti, grmi. On to ćuti, pa kadikada vidi mu se unutrašnja borba da svlada njihov plam. On progovori i odmah je najviši od svijeh): I vi mislite da smo se razumjeli, i kad je Senat rekô: prođite - da mi imamo zavikat: služite se! KARLO, JERO: Zakon je zakon! Tako smo bili što smo bili! ANTUN, MIHO, LUKO: Oh! eto ga! - Počeo je! ŠIŠKO (star, predebeo, koji je dosad drijemao u stolu; Lucu): Che seccatore!30 VLAĐ (mlad, dražestan, nemiran): A moja Made što me čeka! ĐIVO (Orsatu, skoro ironički, ali s pridušenim gnjevom, vas naslonjen na svome velikome štapu): Naturalo!... "Služite se, dobro nam došli!" he! he! he! - i zafali Bogu da ti se ne najedu!

24 Boucher, François (1703-1770) - francuski slikar i bakrorezac, neobično plodan i u svoje vrijeme popularan autor dopadljivih slika na prijelazu od pompozno-monumentalnog stila Louisa XIV u intimni rokoko ("Dijana poslije kupanja" i slične slike; među njima brojni portreti, pastorale, ljubavne i mitološke scene, dekorativni radovi, tapiserije i dr.) 25 cosa volete (tal.) - što hoćete 26 imperatur Frančesko - car Franjo 27 cavalier d 'onore dell' Eccelentissima Republica (tal.) - počasni kavalir sjajne Republike 28 che non e mio pari (tal.) - tko nije moj par, koji mi nije ravan 29 bolje Frančezi nego Vlasi - bolje Francuzi nego Rusi i Crnogorci 30 Che seccatore! (tal.) - Kojega li gnjavatora!

70



ORSAT (k. g., sve tvrđe, i hitrije i zvučnije): ... I sve što smo mi ódika diskorali, i što sam vam rekô: knjige amiralja Sinjavina, koji mi poručuje iz Slanoga: "Ne dajte se, mi smo tu!"... KARLO: Ha! ha! O n i su tu! JERO, PALO, TOMO (u smijehu): L e s c o s a q u e s ! ... ORSAT (lupnuo šakom po tavolinu, pa ih ošinuo krutim pogledom. Tvrd kao hrid, neumoljivo nastavlja kao da sjekirom bije): ... i poruka F o n t o n a !... ĐIVO (lupnuvši šakom): Oni g o m n a r ! (Veliki žamor.) ORSAT (k. g. sve to jače, smjelije): ... i ulaci iz Sarajeva, iz Carigrada, da će nam pomoć kako u vrijeme od tréšnje31... (Naglo, jedan za drugim kao iz pušaka.) NIKO, MARKO, VLAHO, LUKŠA: I hoće!... bolji Turčin od kršćanina! ORSAT: ... i pisma vladike s Cetinja... JERO, LUCO, ĐIVO, MIHO: Graeca fides!...32 NIKŠA: Govori se anche: "Nema vjere u Latina!" NIKO, MARKO, VLAHO: Bravo! bravo! Tako je! LUKŠA (viče): Da ste primili Vlahe, ne biste imali sad Lauristona isprid vrata!...33 ORSAT (k. g.): I sve vas to nije persuadalo... 'er je on tu! - On! - Napoleun! - Bog! Pa kad ste čuli njegovo ime, čini vam se da je tu rijeka što dere, vihar što nosi, trijes što lomi... KARLO (naglo, oštro): Jesmo li jači od Mletaka?... od Pape?... ah? PERO: ... oli od rimskoga cara? TOMO: A od Španije, di grazia? ORSAT (hitrije, strastvenije): ... jesmo, jesmo, ako je za nama o n i koji je otvorio stupicu u koju će vaš Bog prečipitat... (Veliki žamor). ĐIVO (s velikim smijehom): A ko je?... ko je tî! ORSAT: ... oni koji vam poručuje: čekajte, ja sam blizu! - Oni koji vam je poslo brodove u Rijeku... ĐIVO (k. g.): I Fontona u Grad! KARLO, TOMO, PALO (u velikoj buci; smijeh, žamor): Ha! ha!... dvije karavele34!... Istina!... istina!... ORSAT: ... Da! da!... i Fontona, koji vam je zakanto in tutti i toni:35 Kad ćezar bude u prahu - - imat ćete s nama posla!... GLASOVI (sa svijeh strana): Tako je!... Opet iste šokece! - - Ajmeh! Orsate, dospij! - Govori! - Neka! Zašto? (Veliki žamor i stiska okolo Orsata.) NIKŠA (blaženim posmijehom Mihu, pokazujući mu nešto u knjizi koju čita): A što govoriš od ovega! - - - "Non jam regnare pudebit! Nec color imperii, nec frons erit ulla senatus!"36 - Ah?! Sublime!... MIHO: Bit će!... Ma ja ti ne dam jedan veras Ovidija za cijeloga tvoga famozoga Lukana!... Per esempio37 čuj ovu: ... (Vadi jednu knjigu iz fraka i deklamuje mu polako.) 3. DJETIĆ (ulazi vas u znoju, brez kape, brez daha i skoro pada do Orsata): Ah! gosparu!... gosparu!... ORSAT (strahovitim pogledom, zgrabivši ga objema rukama kao kliještima): Ko si?... Što ćeš?...

31 kako u vrijeme od tréšnje - kao u vrijeme potresa 1667. (kada su pokušali opljačkati grad) 32 graeca fides (lat.) - grčka vjera (tj. nepouzdana) 33 72. godine. Aluzija na spor sa Rusijom glede pravoslavne crkve u Gradu god. 1772. 34 dvije karavele - dvije ruske topovnjače koje su se nalazile u Rijeci Dubrovačkoj (karavele su srednjovjekovni jedrenjaci) 35 zakanto in tutti i toni (tal.) - zapjevao u svim tonovima 36 Non jam regnare pudebit! Nec color imperii, nec frons erit ulla senatus (lat.) - Neće više biti sramota vladati! Niti obilježja imperije, niti ikakvog lica senata. 37 per esempio (tal.) - na primjer

71



3. DJETIĆ (k. g.): Došli su - svi zajedno... Prekrili Posat, Brsalje38. - Sve crno od konjâ, od puka, od kanjula... SVI: Ah!... ORSAT (drmajući djetića za prsi): A most?... most?... 3. DJETIĆ: Još je podignut, ma... ORSAT (planuvši, ostavi ga i on pobježe; pa kao da je rijeka strasti slomila sve spone, njegova riječ leti zajedno s idejom i diže se na vrhunac smrtne borbe): Ah!... čujte, čujte!... Između ovijeh tuđinaca, njihove sile i njihova imperatora - i nas jadnijeh, nas šake starijeh republikanaca, nas prastarijeh slobodnjaka - ima još jedna jama - jedan ponor!... Još je nepodignut most!... Oh! blagoslovena ti usta, puče moj!... još mu možemo prikovat verige na naše svete mire, još možemo umrijet svi složni, svi slobodni... NIKO, NIKŠA, MARKO, VLAHO: Homo! homo!... ORSAT: ... još možemo bit sami... svoji... ĐIVO (brutalno): Hoćeš li im ti začepit kanjule?!... KARLO (isto): Hoćeš li ti išćerat novu slobodu što kuca na vrata?!... SABO (isto): Hoćeš li da nas lumbardâ?!... MIHO: Hoćemo, hoćemo! (Tik do njega bijesno, udar za udarcem.) MARKO: Možemo se uzdržat osam dana... PALO, MIHO, ANTUN (posprdno vičući): Zašto ne četrnes?... ha! ha!... ORSAT (k. g., u grčevitoj uzrujanosti): I više - i više! - sve dokle nam se sva naša brda ne podignu, dokle Bokelji i Crnogorci i Rusi ne zahvate kolo. ĐIVO (porugljivo, glasno): ... i dokle nas p o p a l e i pokradu... ORSAT (lice u lice sa skrajnjom nesmiljenosti): I hoće! - i učinit će dobro da nas svijeh objese na tucanj od vrata ako pomognemo neprijatelju naše slobode!... (Velika buka. Gusto klupko savilo se okolo Orsata. Regbi nesreća se dogodila.) LUKO (strašiv, čedan, pun obzira, Palu): Govori li se Lauristonu39: Ečelenca!... PALO (prefini pariski tip Napoleonovih dvorjanika, polufrancuskim naglaskom): Non, mon cher!40... nego Marmontu. VLAĐ (Palu): Valjat će, col tempo, učinit koju vizitu. PALO: Oh! vous verrez41!... doć će sami!... Koja su ti ono skladna čeljad! ĐIVO (razbijajući grupu, vas crljen u licu, lupnuvši štapom po zemlji): Ah!... Pretenđaš dakle raspustit Senat, primit pučane... SVI: Ah!... ĐIVO: Reci dakle da hoćeš r i v o l u c i j o n !... ORSAT (prekrižio ruke, pa došao do njega, proždirućim pogledima): A da rečem "hoću" - bi li mi ti zabranio... ĐIVO (gledajući ga kao ris risa): Ja!... per l'appunto42. - Ja! - Dakle je tu knez i Senat, dokle smo Mi dečidali da se puštu Frančezi u grad, dokle smo Mi mađoranca... KARLO, JERO, TOMO, PALO, ANTUN: Jes! jes!... ORSAT (k. g., još bliži, još bljeđi): A ko je to: Mi?! ĐIVO (k. g.): Mi - v l a s t e l a ! - koja će slomit i t e b e , ako si proti terminacijonima Republike - mi capite! NIKO, MARKO, VLAHO: Kako to govoriš?!...

38 Brsalje - dio Pila, sjeverozapadnog dijela Dubrovnika izvan zidina 39 Lauriston, Jacques-Alexandre-Bernard Law, Marquis de (1768-1828) - francuski maršal koji je osvojio Dubrovnik 40 Non, mon cher (franc.) - Ne, moj dragi 41 vous verrez (franc.) - vidjet ćete 42 per l'appunto (tal.) - točno, baš tako

72



LUKŠA (s velikim prijekorom): Đivo! ma Republika umire!... ORSAT (s beskrajnom ironijom, ne maknuvši se, već gledajući Điva od glave do pete): A ko će Đivu rijet: "Đivo, možeš živjet!", kad Đivo h o ć e umrijet!... ĐIVO (muklo, gnjevno): Orsate! ORSAT (k. g.): Kako bi naša kraljevska krv sjedila u Senatu zajedno sa Stullima, s Vodopićima, s Vlajkima43 - kad pučani nemadu ništa nego glavu... (Žamor, usklici. Orsat nastavlja u najstrahovitijoj brutalnosti sudije): A znate li zašto pak mi - primamo tuđe sansculote i đakobine? - ah?!... Zato 'er kad je imperatur gladan zemalja - najprije kupuje vlastelu!... ĐIVO, PALO, TOMO, MIHO, VLAĐ (kao da hoće navaliti na njega): Oh! to je pak infamija!... to je laž!.. poludio si! poludio! NIKO, MARKO, VLAHO (prezirnim, bučnim smijehom): Eunuki imperijali! SABO, ANTUN, JERO, LUKO: Vlašine! Vlašine! LUKŠA (Đivu i njegovim - velikim glasom): Bit ćete gori nego Dalmatinci!...44 (Strahoviti metež. Poruge, psovke, razgovori, šale, sve se to križa po zadimljenome zraku. Najedanput ura zazvonila tiho, a prodirno šestu poslije podne. Tanki zvuk nadvikao oluju i kad je svršio šestu, tišina je nehotice nastala, tišina puna treptaja, u kojoj čuješ jedno jedino trzavo disanje. To je tren, bljesak, i na vratima se, kao udes, prikazala crljena utvara: KNEZ.) SVI: Knez! - - (I opet pao muk, kao da su se nekoj velikoj, crnoj tičini prelomila krila, pa ona pluta i izdiše na crnoj vodi.) KNEZ (ulazeći obučen u crljenom državnome plaštu, s čipom na ramenu, pod kojim viri crljeno odijelo à la Louis XV od "raza" (satin) s briljantnim pucama. Bijele bječve. Crne crevljice. Na glavi bijela alonge-vlasulja. U licu je vas obrijan. Izraz mu je sumoran, star, sa znakovima porodice: oči kao sašivene u vrećicama, a donja mu usna visi. U ruci veliki štap zlatom okovan. Za njim su ostala u polutmini dva crljena ZDURA.) GLASOVI S ULICE (prodiru u udesnoj tišini toga časa): Brzo!... brzo!... Još nijesu dospjeli! - Neka ih više puštu! - Liberté! Egalité! Fraternité!45 - Mare, miči se! (Veliki smijeh na ulici. Pauza.) GLASOVI GOSPARA NA POZORNICI (tiho, kao da šušti suho lišće): Jesi li ga vidio!... Ko mu je dopuštio!... Izit iz dvora... u plaštu!... Che scandalo46!... Vidi se, da je sve dospjelo!... KNEZ (došao je usred dvorane polako, malijem razvučenijem koracima. Ne obazire se na ostale koji ga gledaju s raznijem izrazima začuđenja i radoznalosti. Vidi mu se da je zaokupljen jednom malom, skoro smiješnom stvari. Usne mu se miču i neka vrst posmijeha zatrepti na palim usnama. Kad je došao do NIKŠE koji je prestao čitati pak ga ironički motri očalinom, KNEZ ga pogleda začas, pa se jače nasmije i trese glavom pokazujući na pismo što drži otvoreno u ruci): Evo knjige Antuna Sorga47 iz Pariđa. Našô sam je! - He!... vale la pena48 da je prolegaš. - Proprio sad! - A znaš kako počimlje? (Smije se tiho u sebi da ga malo kašalj duši): - Ah!... moja Mara nije se mogla umirit!... imađinaj se! (Čita knjigu velikom zlatnom loupe što mu visi ispod plašta): "Eccellentissimo Signor Principe!49 Dragi moj Maro! A što vas još vrag nije odnio?!..."50 (Žamor; KNEZ se smijucka za

43 Braća Stulli, Vodopići, Vlajki i još osamdesetak drugih, većinom pučana, ali i nešto vlastele i svećenika, bili su pripadnici francuske Stranke u Dubrovniku. Jedan od njih bio je i Rafo Andrović. 44 Historička rečenica. (Vojnović) 45 Liberté! Egalité! Fraternité! (franc.) - Sloboda, jednakost, bratstvo (geslo francuske revolucije 1789. g.) 46 Che scandalo! (tal.) - Kakva sablazan! 47 Antun Sorgo - Ante Sorkočević (1775-1841), senator i poslanik Dubrovnika u Parizu, učen i duhovit čovjek i frankofil. Kad mu je kurir senata, pošto Sorgo nije dugo odgovarao na službena pisma, spomenuo riječ "Republika", on je navodno rekao: "Republika! Što je još vrag nije odnio?... Antune, donesi mi velatu!" 48 vale la pena (tal.) - vrijedno je muke 49 Eccellentissimo Signor Principe! (tal.) - dubrovački: Prisvijetli Gosparu Kneže! 50 Odlomak autentičnog pisma iz knjižnice knezova Sorgo-Pozza (Vojnović)

73



sebe pa nastavi dalje čitati): - pak: ... "Još je dakle Republika živa!" ... eccetera! eccetera! ... (Sve u staračkome kašljucavome smijehu): Koji je ono vrag od čovjeka!... (Kao da se nečesa spominje): Ah!... da ne zaboravim ... (Obrćući se prema raznim grupama): Karlo i Tomo... da! para mi se, došo sam vam napomenut što imate učinit... ORSAT (bi htio da ga zaustavi, ali) KNEZ (pogleda ga u čudu, hladno, odsutno, pak nastavlja sveđ jednostavno i naravno): Lauriston je na Pilam, pa doviknuo Luku priko vrata od grada: "Što odgovara Signorija? - Hoće li nas puštit kroz grad?" Luko mu je odgovorio da počeka, i dotrčô je u mene...

(Žamor na ulici. Čuju se)

GLASOVI: Neka ih puštu!... što su zaspali?! KNEZ (šmrknuo tabaka, pak pomno očistio bijeli "jabot" i plašt da ne ostane ni zrnca. Zatim nastavlja kašljucavo, ali uvijek prostodušno): Zato sam promislio da se obučem i da vam dođem rijet... LUCO (Sabu, na strani): Veramente mogo je ostat doma! SABO (polako Antunu posprdno): "Više valja kabanica"...51 ANTUN (Sabu u smijehu): "Nego Tinto i granica!..." Ha! ha! ha!... ORSAT (koji se trese kao u groznici jeda): Ma ti nećeš, kneže, tako - sad!... KNEZ (k. g., ne razumijevajući ga): Ma što ti dohodi na pamet!... Ja ću ga pričekat u Dvoru sa svijem vama... in gran pompa... a Tomo i Karlo pôće na Pile, rijet mu: da mi protestavamo - da smo neutrali - a utoliko - neka prođu?... KARLO, TOMO: Spravni smo! KNEZ (k. g.) Rekô sam, kad se uputite, neka podignu barjak isprid Sv. Vlaha: a okolo njega zduri i sodati... NIKŠA (porugljivo a tiho Matu): Oh! Che bella festa!... Oh! Che bella festa!52 MATO (isto tako Nikši): Ne manjkaju nego lumini! KNEZ (poklonivši se polako na lijevu i na desnu): A sad... Eccellentissimi... dođite sa mnom!... Valja da Lauriston vidi s kijem ima posla! - (prijašnjijem smiješkom) - A kad prođu, odgovorit ću Antunu (smiješeći se za sebe): Koji je ono spirit! - He! he! - "Živi smo i vrag nas još nije odnio!" (Obrće se da se uputi i opet se pokloni, ali još dublje svijem gosparima): Gospari moji!... (Ide put vrata. SVI mu se klanjaju.) ORSAT (koga su sve do sada mirili njegovi najbliži prijatelji, zaleti se u jedan mah i zatvorivši velika bijela vrata, stavi se ispred njih, tvrd, velik, kao Orlando, lice u lice knezu): Ne!... SVI (s najrazličitijim čuvstvima u jednoj riječi): Orsate! ĐIVO (velikim glasom, regbi navalit će na Orsata): Pušti ga!... ORSAT (nepomičan, slavan kao sv. Mihajlo na pragu raja, prezvučnim strašnim glasom): Ne! - Ovo je kuća moja! - Ovo su vrata moja! - Tu sam gospar ja! KNEZ (drhtav, skoro prestrašen, ali ne bez neke jadne veličine): Orsate! - Tvoj sam knez! - - ORSAT (u neizrecivoj tuzi): I zato jer si moj knez, eto me - - - na koljena pred tobom! (Doleti do njega i baci mu se na koljena.) SVI: Ah!... digni se!... Sublime! - To je čovjek!... Što mu se to dogodilo? - Che ciarlatano?53

51 više valja kabanica... - stih satiričke dubrovačke pjesme s početka XIX st:

Sjedi Tinto na granici u crvenoj kabanici. Više valja kabanica nego Tinto i granica.

(Tinto je tada bio komična figura u Dubrovniku) 52 "Lijepe li svečanosti!" - historička rečenica. (Vojnović)

74



ORSAT (k. g., njegova je riječ sad i plač, i oganj, i zadnji vapaj Slobode): ... i evo ljubim ti plašt, kako sam ljubio mrtvu majku, i govorim ti: Gosparu! ne slušaj nas i naše zloće, ne gledaj nam jadna iscijeđena lica - promisli u sudnjemu času, kô da ti nijesmo ravni, ne - nego robovi, sluge tvoje... ĐIVO (ko izvan sebe trči između vlastele): Ma čujete li!... huli vlastelu!... ORSAT (sve to viši, sve to usudniji, kao da hoće plamom riječi da rastopi onaj mraz što je sledio sve duše): ... i promisli da smo zaboravili sve što su naši stari učinili otkad su dobjegli na ove hridi - i da nam je duša utrnula, i da ne znamo više ko su bili oni naši mudraci, naši pjesnici, naši pomorci, naši mučenici, koji su iz ovoga gnijezda učinili oltar, koji su spasili obraz ropskome našemu rodu! - (Sve to prodirnije, obuhvatajući ga kao križ spasenja, dokle sva lica, sve ruke, svi uzdasi dršću, plamte oko njega): I reci u dubini tvoje duše, da smo zadnji ostanci prastarijeh, izabranijeh pokoljenja brez volje, brez krvi, brez moždana - i kad sve to raspoznaš, kneže, reci jednu samo riječ... jednu samo... KNEZ (nehotice, vas zbunjen, ne razumijevajući ništa, a gledajući sve naokolo, kao da ište tumača tome strašilu): Koju?... koju?... ORSAT (sveđ na koljenima, krajnjom molitvom i u glasu i u cijelomu biću svome): Gospar sam ja!... SVI (u velikoj zabuni, u najvećoj opreci izražaja): Strašno!... imenso!... Orsate! - Muči. - Govori!... govori!... ORSAT (ustajući polako kao preobražen): I zapoviđi da se most pribije - razglasi da vlastele nema, da je tu puk sâm i ti sâm! - Pak zatvori svijeh nas, zazvoni veliko zvono u Gospi - i sjedi, g o s p a r u , pod svodove dvora s pukom tvojim - pa budi ako hoćeš i Marin Faliero54... samo spasi nam Republiku - spasi je od tuđinca - spasi je - od nas!... ĐIVO (kao ris): I mi puštamo ove grdobe!... SVI ĐIVOVI PRISTAŠE: Nadvor!... nadvor - Senat je gospodar!... Senat! SVI ORSATOVI PRISTAŠE (skupili se oko njega kao zabrinuti i hoće da ga dozovu k svijesti, što i oni misle da je potamnjela): Orsate!... Orsate!... osvijesti se! Zaludu je! ORSAT (gledajući preda se groznim, ukočenim pogledom, trgajući se da se oslobodi od svijeh): Živ sam!... živ sam!... čujete li!... (Gledajući kneza, kao da ga je prvi put vidio): Zašto je crljen? Zašto? kad nema one lijepe vruće krvi koja pere sve grijehe, kad nema suza, kad nema muka - kad sve to pogiba u glibu, u sramu, u gadu... ah!... (Vas se zgrozio, kao da s vrhunca gleda daleke prostore): Eno... eno... vrata se otvaraju - pada most - ulaze... ulaze!... Ih!... koliko ih!... koliko!... Najprije Frančezi! Sve zlato, perjanice, barjaci!... Ljepota ljudi!... svi žedni slave, svi gladni žena!... Pa eto drugi, drugi oh!... sve gori, sve grđi! - Jadni, siromašni, divlji! I svi hoće da prođu kroz ta vrata!... svi se smiju, svi pljuvaju u crne mire, svi grokću! "Gdje ti je kruna? Gdje ti je sloboda? I ti si kako i mi!" Oh!... (Dokle je njega obmamila strast, KNEZ je izišao praćen od Toma i Karla, a Đivo i njegovi dopratili ih, opkolili ih, pak ostali na dnu gledajući u gnjevu i blijedome posmijehu Orsatov jauk.) ORSAT (kao da se osvijestio; ali misao koja ga je podigla do vrha zanosa, promijenila je zvuk i on gleda svijeh ne bi li našao drugi otvor u nijeme duše gospara): Još smo Vlast!... ja... ti... mi!... - Mi kraljevi! - Mi gospodari! - Gdje se prikažemo, tu su i carevi za nama!... I naše more i naše tvrđe - i naše crkve... i Dvor - sve je još tu, živo - živo! Pa da sve to nestane! - pa da nam djeca zaborave i zlamen slobode - i da pođu iskat po svijetu da nam nađu ime, prava, vlast, a ne znadu da je ovo država - država!... a sve ostalo raja, pusta raja... (Od jednog do drugog s veselim entuzijazmom mladosti, ali ipak s očima punijem pitanja, sumnje, straha, da je njegova riječ nemoćna, uzaludna): Pa ako ova tisućgodišnja zemlja slobode valja da propane, a mi homo!... braćo - djeco! Eno nam lađa našijeh u portu. Ukrcajmo se, ponesimo barjak i sv. Vlaha, pa odjedrimo, kako naši davni oci! - Oh! sretnoga plova!... Homo! Homo! Galebi i oblaci će nas pitat - Ko ste? Koga ištete?... a jedra će

53 che ciarlatano (tal.) - kakav šarlatan (varalica) 54 Marin Faliero - Marino Falieri, (1280-1355) mletački dužd iz slavne duždevske porodice, smaknut je zbog urote protiv aristokracije, kada je s pučanima pokušao ponovno uspostaviti osobnu vlast dužda koja je tada bila ograničena (njegov primjer poslužio je kao književni motiv Byronu, E. T. A. Hoffmannu i dr.)

75



odgovorit: Dubrovnik plovi!... Dubrovnik opet ište pustu hrid da skrije Slobodu.55 - Kažite nam je, oblaci!... Dovedite nas do blage grčke zemlje, do zemlje bogova!... (SVI su se približili. SVI su uzrujani, ganuti. Neki imadu suze u očima. Đivo se nehotice stresao): Oh!... (ORSAT u božanskoj slasti, da je riječ postala čin): Oh!... blagoslovljene te suze!... brzo, brzo... trčite... zadržite ključe... Oh! spašeni... spašeni... (Čuje se jedan udar topa.) SVI (protrnuli): Što je to?... Kanjuli pucaju!... ĐIVO (nekako smeten): To je znak... ORSAT (u strahovitoj sumnji): Znak?... znak?... a knez?... a Karlo?... a Tomo?... gdje su... (Ugledavši zlobni posmijeh ĐIVA koji se naslonio na štap i nehajno se ljulja): Ah!... (Razumio je.) Izdajice!... (Hoće da na njega navali, ali ga prijatelji drže.) ĐIVO (hladno, duboko, naravno, kao drugi čovjek): Ne možeš se tužit, Orsate!... puštili smo te govorit s v e što si htio! (Prema ostalijem kao čovjek od posla): Prvi znak, mi capite: Lauriston prima naše poslanike... (Drugi top. Pauza puna udesne tišine. Đivo nastavlja nešto tiše, kao da govori sebi): A... drugi! - ulazu Frančezi. SVI (u muklome čudu, strahu, neizvjesnosti i oslobođenju): Ah!... ORSAT (nadnaravnom se snagom svladao. Kao kip od mjedi ostao uspravljen, sâm, nepomičan usred sobe. Jedva osjećaš u mahnitome bljeskanju oči, u trzanju usta, u groznoj hladnoći glasa - da bura strasti mete po duši njegovoj, ali da je on gospodar te oluje. Naravnim tonom, prezirnim posmijehom, velikim gospodstvom obrće se prema svijem grupama i mahnuvši galantno rukom, kao da svijeh pozdravlja i da se svijem preporuča): Da! - Prostite da sam vas zadržô - ma nijesam mislio da je đa sve zaludu. NIKO, MARKO, LUKŠA, MATO (svi mu pružaju ruke, SVI ga gledaju u oči, SVI bi ga htjeli zagrlit, izljubit, ali SVIMA je tuđa njegova duša): Oh! - Orsate naš!... što ćemo sad? ORSAT (k. g., gledajući ih ipak s visine sa skrajnjom ironijom): Kad im nijesmo odsjekli glave! - - - (Sklopio začas oči od strašnoga bola): Hote!... hote!... puštite me sama... ĐIVO (približio mu se smeteno, ali skoro dobroćudno): Znaš!... sad kad je dospjelo... zaboravimo sve... ORSAT (probadajući ga pogledom, a tiho, da glas sikće kroz poluzatvorene usne): Iziđi!... ončas!... da te više ne vidim!... (Đivo kano da bi planuo.) U mojoj si kući... Jesi li razumio!... ĐIVO (plamtećih oči, mrmljajući kano u sebi): Familija od čarlatana! (Odlazi.) NIKŠA (finom ironijom spremajući knjigu u njedra): Kurijoz sam, Orsate, kakve ćemo face imat sutra kad se probudimo!?... ORSAT (k. g.): Purtroppo! - iste!... MATO, LUCO, VLAĐ, PALO, JERO, LUKO (malo-pomalo se udaljuju, stisnuvši múče ruku Orsatu, pak odlaze tiho razgovarajući se.) Veramente, lijepo govori! - Nešto prem teatralo! - Ma je nojoz! - Nije od gospara! - Žô mi ga je! - I još nećemo doć ni na brijeme da vidimo đenerala! - Ezaltan kako pokojna mu majka! ŠIŠKO (koji je spavao kroz cijeli prizor, trom, napuhan; odlazeći; Mihu): A je li pak sikuro da će Napoleun aboliškat fidejkomise? MIHO: Kašpita!... i odma!... ŠIŠKO (bacivši najeđeni, prezirni pogled na Orsata): Pa što tad prdi!... (Odlaze.) LUKŠA (odlazeći s gorkim posmijehom, Nikši): A znaš li kako će sve to dospjet?... Con un ballo all' ungherese!56 He!... he!... hoće! hoće!... (Odu. Malo-pomalo svi nestali. Velika bijela vrata ostaju rastvorena sa crnim zjalom onijemjele sobe.)

55 Senator Đivo Kaboga doista je predložio da se svi Dubrovčani ukrcaju na brodove i sa svojim dragocjenostima otplove u Egejsko more, te zatraže jedan otok od sultana za Republiku. Slično je predloženo i nakon potresa 1667, te kada je Dubrovniku zaprijetila opasnost od Kara Mustafe 1678. 56 Historička, upravo proročka rečenica grofa Lukše Gozze: "Da ćemo zaigrati po mađarsku!"

76



ORSAT VELIKI (sâm, blijed, slomljen, svezana grla, naježenih kosa, dovukao se do velikijeh, rastvorenijeh vrata, pak pogledao sve naokolo, praznim, mahnitim pogledom. Sluša zadnje korake onijeh koji odlaze, veseli žamor ulice, čijuk čiopâ - a sva mu je tuga došla na usta. Zaludu snaga, zaludu volja. Nešto ga duši. Teškim, muklim, drhtavim glasom): Ne... ne... neću!... Dospjelo je!... sve - sve!... (velikim jaukom, kada sve snage nestaju, malakšu): Ajmeh meni! - majko moja!... (Svim velikim tijelom svojim svalio se na stočić do tavolina pak skrio lice, kano malo dijete, u laktu, i vas zadrhtao u neobuzdanome plaču. U muku mrtve kuće ne čuje se nego pretužno njegovo jecanje, kao jauk zaklane živine. - U crnome zatku otvorenijeh vrata stvorila se, kao iz tmine, jedna ženska prikaza.) DEŠA (ostala je tamna, zagonetna kao na pragu smrti i nije ni koraknula. Crno, dugo odijelo pada u teške, ravne nabore niz visoko joj tijelo i pokriva je svu plaštom tuge. Oko kratkoga struka zavio se bijeli, prozirni fichu à la Marie Antoinette57, koji joj otkriva kiparski vrat. Iz kratkijeh crnijeh rukava spuštaju se prebijele ruke. Sjajne plave kose, jedva malo naprahane, krune joj glavu tragičnim odsjevom. I lice s dugim statuarnim potezima i oholijem crtama okolo stisnutijeh usta, i velike, duboke, plave oči, i onaj bijeli zavoj - sve te sjeća Delarocheove58 M. Antoniette, a osobito sada gdje stoji tu, fatalna, kano ispunjeni udes. Blijeda, mirna, a hladna, tajanstvena pogleda - ostala je i gleda, gleda propast čovjeka - Orsata Velikoga. U jednoj ruci molitvenik, u drugoj bijeli ubručić - a oboje palo joj niz tijelo.) ORSAT (podigao glavu i lice se pokazuje rastočeno od velikoga bola. Zdvojno klima glavom koju je prebacio natrag naslonivši se na stisnutu pest): Ništa, ništa!... Ni moje molitve - ni moje kletve, ni moj plač!... Oh! sramote - Orsat plače!... Orsat!... Ništa - - nije pomoglo!... Letu, letu, vrtu se oko plamena! - Da! nema više krila!... Smrznute duše!... prazna srca!... Pa ni razbor, ... ni interes - ni strah!... (Ukočio se, kao da ih gleda svijeh pred sobom.) Ni oni ponos što im je dosad pokrivo jadne kosti!... I još ih vidim... i to će mi ostat do Sudnjega dana. - (Zgražajući se): Oh! kako su bili malašni... prazni!... Kako su me mrzili što im vidim grube, skrivene misli, što plazu preko čela a ne smiju ih rijet! - - Oh! a njihove oči, njihov muk, njihovi posmijesi! Sve je to govorilo, vikalo: - "Što nas držiš!... što nas svlačiš!... goli smo, goli!"... Oh!... (Stresao se vas od jada, pak se zagledao daleko i glasom još daljim): A ja ludov mislio... što?... Da moja riječ može oživiti mrtve... (sa još ukočenijim pogledom) Lazare!... Lazare!... (Diže se polako, kano zatravljen. Ruke zabo u kose. Sunce je na zapadu. Sedma ura odbija. On je ne čuje. Žarki plamen sunca obasja ga sa strane. Kao u snu): N i o n - H r i s t - - nije rastopio ledene duše! - N i o n !... (Klima glavom, pak se nehotice zatresao. Svijest se vraća, a s njom sve mizerije jadne, neumoljive realnosti. Glas malaksao): Čudno!... kako da mi je zima!... (Razgledava se naokolo. Samo čiope kriješte prije počinka.) Sâm!... sâm!... Sve me ostavilo - kako da sam ja svemu kriv! - I Ona! - moja prežuđena!... Tvrdo veliko srce - jedini čovjek! - jedina moja vjera - i Ona!... DEŠA (sveđ na istome mjestu, u istoj pozi, ali jošte bljeđa): Ja sam tu! ORSAT (obrne se u jedan mah i ostaje zatravljen pred njezinom prikazom. - Pauza. Gledaju se dugo u smućena lica, zatim tiho): Oh!... što si blijeda? DEŠA (uhvatila se jednom rukom o prag): Vidjela sam smrt! (Hoće da se makne.) ORSAT (k. g., naglo, skoro moleći): Oh! ne miči se!... Ti dohodiš iz dubine mojijeh želja!... (Sve tiše, ne maknuvši oka s nje): Lijepa si kako smrt!... i ohola! - Iste prezirne usne što se ne ljubu - i one iste prebijele ruke od mramora što čupaju cvijeće života. (Sa zdvojnim mirom): Ti si - ti sad jedina - što valja da bude tu - da me gleda - da me zove... DEŠA (koraknula do njega, uhvatila ga za obje ruke, pa se zadubila u njegove mutne oči): Ja - oli - o n a ? ORSAT (muklo, srvano, istrgnuvši ruke): A zašto si tad došla?

57 Marie Antoinette - francuska kraljica (1755-1793), žena Louisa XVI, pogubljena u doba Revolucije 58 Delaroche, Paul (1797-1856), francuski slikar, autor historičkih slika

77



DEŠA (naslonila mu se polako na rame. Zadnji sunčani traci obasjavaju ih krvavim svjetlom. Tiho, duboko, pokazujući zapad što plamti u okviru prozora): Ne vidiš li?... ORSAT (kliknuo, pa joj zgrabio ruku i zagledao se u sunce što tone): Ah!... zahodi sunce! DEŠA: Sunce slobode!... (Skoro zagrljeni, nijemi, stoje pred otvorenim balkonom.) ORSAT (u velikoj tišini): Kako mirno pada?... DEŠA (naslonila glavu na njegovo rame): Hoće li se igda vratit?... ORSAT (k. g., sasvim tiho): Ovo - nigda!... DEŠA (pružila se sva prema suncu, a iskipjela je u gledanju): Gledaj... gledaj!... još malo... još trak... ORSAT (kao u snu): Još... još... DEŠA (odriješila se od njega i koraknula naprijed prema suncu sa sklopljenim rukama, kao da moli). ORSAT (uhitio se objema rukama za njezina ramena, zabô glavu u njezino rame i samo jedan dah izlazi iz razgaljenog lica. Sunce je zašlo): Ah!... DEŠA (prekrstila se i stisla se uz njega. Ježnja prošla joj kroz tijelo. Sasvim tiho, kao prestrašeno): Nema ga više!... ORSAT (dolazeći naprijed vas smrknut u mislima, ali miran): Sutra kad izide, neće nas prepoznat više!

(Daleki žamor i pjev kao silnoga mnoštva.)

DEŠA (približila se prozoru, protrne i pogleda hitro Orsata - pa kao da hoće da zatvori naglo stakla): Ah!... Bože moj! ORSAT (ustao i pogledao je. Razumjeli su se. Smrtni znoj probio mu čelo, ali nema više ni žara, ni gnjeva, ni plamena u njemu. - Zapalo je sunce! - Gorčina i tuga uljegli popolako u nj kao u noć. Diše mirno, ali tiho): Oni su!... DEŠA (prestrašena, uzmiče od prozora, pokazujući drhtavom rukom u daljinu): Oni... oni... ORSAT (sio je opet, pak sasvim tiho, kao u noćnome dozivu): Dođi! - tu! - blizu mene! (Pjesma se približuje.) DEŠA (došla tik do njega i skučila se na zemlju, kao da kleči, a ON ju je obavio, kao da hoće zagrljajem da je skrije. Pridušenim gnjevom): Prokleta pjesma! ORSAT (k. g.): Ah! ne proklinji!... Slušaj!... (I tad pjesma revolucije prolebdi uzvišena, trijumfalna u predvečerje. Cijela je vojska pjeva. Svi golubi, sve čiope probudile se i lepršaju prestrašeno povrh grada. Ono DVOJE jadnika stisnulo se sve više, pak kao da ih je divotan zvuk uzveličao, nehotice se podigli, ostali zagrljeni kao jedan kip. Vruće suze puzu polako niz DEŠINO lice. Pjesma iščezava sve pomalo, kao da vojska zakreće drugom ulicom.) ORSAT (zatravljen slavnom pjesmom, klimajući tužno glavom, šapće): Oh!... kako je lijepa! DEŠA: Poznaš li je? ORSAT: Čuo sam je u Pariđu - kad je padala kraljeva glava (zamišljeno, a tiše) kako danas naša!... DEŠA (ukočenim pogledom, kao pred ponorom. Pjesma nestaje sasvijem u daljini. Tiho, tajanstveno, skoro za sebe): Što smo sad, Orsate? - - ORSAT: Robovi. DEŠA (nehotice uzmiče, sva zgrožena i klikne): Oh! tad ne!... ORSAT (začuđeno): Što ti je? DEŠA (gledajući ga duboko): Mislim - - hoćemo li igda biti sretni, iza ovoga časa? ORSAT: Možebit - ako zaboravimo! DEŠA (odalečivši se od njega, tamna, puna tajne): A kô bi to mogô? ORSAT (dohrlio do nje, uhvatio ju je naglo, silovito i zadubio se mrk u njezine usne): Ti me ostavljaš?

78



DEŠA (blijeda, iznemogla, ali tvrda): Ne. ORSAT (držeći je za ruke, a gledajući je prodirno): Koliko žalosti!... koliko jada!... a sad smo došli do praga naše jadne sreće... DEŠA (usta do usta, oko u oko): Ja te ljubim!... ORSAT (u strašnoj sumnji uhvati joj lice obadvjema rukama, pak je gleda kao Edip Sfingu): Zašto tad nećeš? (Zatvara joj rukom usne): Jes!... jes!... ja to vidim u tvojim očima - - na tvojim ustima!... Ti nećeš!... a zašto?... DEŠA (sva u ovijem riječima): Hoće li nam i djeca bit - kô i mi - robovi?... ORSAT (mirno, muklo, puštajući Dešu, a vas zagreznuo u jad te riječi): Hoće!... DEŠA (šapće mu zamamna i strašna): Tad - izaberi! - ORSAT (obrnuo se i ostao pred njome prestrašen, uznesen, pun strahote i pun tuge. Kao u sebi): Pretužna - preslatka - velika - kô smrt! (Jednim mahom dohrlio do nje, uhvatio, pritisnuo ju je na grudi i sjedinio usne s usnama u dugi strastveni poljubac. Pa se rastegli, kao iznemogli, rastavili se, a on okamenjen, tužan, ali kao na vrhuncu nepojmljiva mira, kratko, muževno): Ne! DEŠA (stisla mu ruku, blijeda kao smrt, uzela molitvenik i uputila se do vrata. Kad je došla do njih, obrće se i pita ga jednostavno, umorno): Da ih zatvorim? ORSAT (naslonjen na stô, a neprekidno gledajući Dešu. Strese ramenima, pa s gorkim posmijehom): Ne zatvaraju se gdje su mrci. DEŠA (mahne teškom rukom kao da stupajući preko praga smrti pozdravlja one te ostadoše na drugoj obali tamne rijeke života. - I ode). ORSAT (kimnu glavom, pak se svali polako u stô slomljen i nijem.) GLAS MLJEKARICE (niz ulicu): Mlijeka, žene!... GLAS GOSPOĐE ANE (iz sobe slijeva): Lucija!... Lucija!... ORSAT (čuo je, razumio je zvukove vječnoga života, prekrstio ruke na prsima, pak klimajući glavom šapće u sebi): A sad?... (Ostaje zamišljen.) GLAS MLJEKARICE (koji se gubi u veselome žamoru oživjelih ulica, daleko, rastegnuto): Mlijeka, žene!...

Zavjesa pada

79



TRILOGIJE DIO DRUGI

SUTON

LICA

MARA NIKŠINA BENEŠA (68 god.), vladika dubrovačka MADE (42 god.) ORE (36 god.) njezine kćeri PAVLE (27 god.) KATA (60 god.), djevojka u Mare LUCO ORSATOV VOLZO (78 god.) SABO ŠIŠKOV PROKULO (62 god.)

vlastela dubrovačka

LUJO LASIĆ (32 god.), kapetan pomorski VASO (40 god.), trgovac JEDNA "KOZICA"

Čin se događa u Benešinoj kući (na Pustijerni) u Gradu god. 1832.

80



JEDINA POJAVA

Soba u gospođe Mare. Siromašno, staro pokućstvo. Po zidovima vise zaprašene slike starih gospara. Na dnu i na lijevu stranu pozorišta vrata. S desne pak veliki gotski balkon. Otvoren je napola. Kroza nj vuče se po toj zapuštenoj samoći zadnji žar zapada zajedno s glasom zvonâ što pozdravljaju Gospu. GOSPOĐA MARA (sama; gleda suton naslonjena u velikome kožnatome stocu. Jednu ruku stavila na tavolin, pun bumbaka, postava, kurđela, a drugom prebire kraliješ. Obučena je u starom, crnom odijelu. Na glavi škufijica otkle padaju bijeli zavojci. Oko ramena zeleni šalin od crepona, kako su ga nosile dame 20-tih godina. Sve je na njoj skladno, fino, ali jako staro. Na blijedom, uvelom licu veliki izraz umornosti i gospostva. - Dokle traje zvuk zvonova, MARA moli i gleda zapad. Kad i jeke nestane, onda uzdahne, pak stisnuvši ramena, vidi se da nešto broji i da nju to brojenje baš muči. Opet pogleda zapad i opet uzdahne): Kako sunce brzo pada! - (Slijedi pređašnju tajnu misao.) Jesmo li ono prodali šesnes oka po 45, ili po 40?... Made je nešto govorila da sve zajedno čini 12 - ne, 14 talijera. - Jes!... jes!... (Hoće da nastavi molitvu, ali joj se ne da.) Ah! Da bi Vasu došlo na pamet donijet mi almeno polovicu! Oh! Da zna... da zna!... (Moleći hitrije kano u strahu): "Sveta Marijo, majko božja, moli se za nas"... Oh! jes, uprav - moli se za nas! Ni od kmeta kokotića, ni od uvjeta bedrice! Baš tako!... Masline usahle, a kuća u Cavtatu prazna. Istina, kapetan Lujo ćio mi je otkupit, ma ja sam rekla: Što?... Da promisli: "Zvala me na sijelo da joj platim kafu!" Da?!... (Prekrsti se.) Ne bi mi se ćelo nego još i to. (Klima glavom i gleda zapad tupom rezignacijom.) KATA (stara djevojka. Obučena je, kako se to nosilo u vlasteoskoj kući. Oko vrata i prsi prekrižila bijeli veliki ubručić; bijele čarape vire ispod nagrešpanoga kratkoga tamnoga ruha. Papuče su joj zelenim gajtanom oburlane kao i njezina suknja. Kosa prepletena, po župsku, crnom pečom. Uljegla je pobrže, pa sve kao da nešto traži): Gdje mi se, broda ti, zavukla?... (Ugledavši Maru, stane i prekrsti se): U ime oca i... Eto ti tu!... a što sam ja rekla? MARA (prenula se od misli): Jesi li to ti, Kata? KATA (klimajući glavom kao najeđena, ali puna brige i dobrote): A vi baš hoćete da se nahladite, je li? ah?!... MARA (uskošena): Oh - oh! - Jesi li počela?... KATA: Prije Gospe Nuncijate59 s funjestram otvorenijem?... Je li ko to vidio?!... MARA (kao gore): Et ne nos inducas in tentationem!60 KATA: Bit će, kako govorite, ma... gdje nema zdravlja, nema ti ni latinorum. (Zatvarajući prozor): - I eto ti tu! MARA (gleda je namršteno, klimajući glavom): Kata... Kata! da ti ne prisije... KATA: Neka, samo da moja gospođa bude živa. MARA (uvalila se u stolac): Ajmeh!... eto ti je sad u sentimentu. KATA (slijedeći tiše, tik do nje): - 'erbo što ćemo poslije kad ne bude više nje? MARA (zatvorila oči i šapnula): Poslije?!... Poslije?!... KATA (kao gore, u zabuni da izrazi ono što misli): Eh!... govoru da je poslije... i... sutra. MARA (prenula se, pa je gleda u lice): Sutra?... što je sutra? KATA: Sutra je... (naglo) - objed... MARA: Objed?... KATA (dobroćudno, da ne prestraši odviše gospođu): Je li danas utornik?... Jes. - A jeste li mi prikojučer dali cvanciku? - Jeste. - Dakle?!... Sve to hoće rijet da mi je potreba dinarâ za spenzu?

59 Gospa Nuncijata - crkveni blagdan Blagovijest (25. III) 60 Et ne nos inducas in tentationem (lat.) - i ne uvedi nas u napast

81



MARA (smetena i jedita): Dobro, dobro!... Kad se vratu djevojčice s novene, one će ti ih dat. - Znaš da gospođa Made drži ključe! KATA (ide put vrata, kao da hoće da izađe, pa nekako nehajno zamrmlja): Znam, znam! ma intanto i one su... MARA (obrnula se naglo prema njoj): Što?... KATA (kao gore): Rekle su: dat će ti ih majka. MARA: Ah! (Malo se stresla i stisla ramena, kao da ju je prošla ježnja. To je tren. Odmah se uspravi, ustane i s velikom mirnoćom): Kad su one to rekle - bit će tako. (Kati): Napomeni mi sutra ujutro da ti ih dam. KATA (zaustavila se do vrata, pak stisnula ruke u jadu gledajući gospođu Maru. U sebi): Ah! jadna moja gospođa!... MARA: Ne čuješ li da su zakucali? Pođi otvorit; bit će djevojčice. KATA: Idem, idem. (Odvuče se tromo klimajući sveđ glavom.) MARA (ostala zamišljena i nijema, pak prošavši rukama preko lica, s neizmjernom umornosti. Tiho): Ginemo!... ginemo!... a sve zaludu. - Srebro, biser, prsteni - - sve, sve je prodano, impenjano!... A v a l j a nać! - V a l j a živjet! - (Protrnula ali odmah i prenula se. Čuje nekoga da dohodi uza stepenice. Brzo prođe ubručićem preko očiju, sjedne u stolac, načini škufijicu i šalin, da joj se ne vidi ganuće.) Bože prosti, rekle bi da plačem! MADE, ORE, PAVLE (Ulaze jedna za drugom, sve tri jednako obučene, kako se nosilo g. 1830. Veliki zatvoreni klobuci, široki rukavi i široko ruho. Okolo struka "mantiljice" od modroga krepuna. Suknje su kratke, a crevlje otvorene s bijelim bječvama. Svaka od njih drži u ruci molitvenik i fini bijeli ubručić. Sve tri su malo ukočene, ozbiljne. Ništa smiješno, ali razumije se da one žive izvan svijeta. Jedna ih mala "kozica"61 prati, pa kako one uljegnu, ostane ona do vrata.) MADE, ORE, PAVLE (Ulazi jedna za drugom, pa idu upravo do majke, te joj se jednim kretom sve tri duboko poklone): Gospo majko! MARA (naslonila se dražesno u stôcu, pak pola šaljivo, a s nekom carskom ljubaznosti prima pozdrave, kao kad se vladarica klanja dvorskijem damama): Dobro mi došle!... Dobro mi došle!... Ma vidi ti što su mi danas famoze!... Zaisto, Made, tvoj klobučić... MADE (sretno, ali s ustegnutim izražajem): Da si viđela što su me gledali!... MARA (kao gore): Oh!... niko pak ne nosi šalin kako moja Ore. ORE (klanja se duboko s posmiješkom): Naučila sam od vas, Madame la Comtesse Marina de Benessa, dame d'honneur de S. M. l'Impératrice Marie-Caroline!62 MARA (šaljivo i nehajno, gladeći bijele zavojke): Ajmeh! I tebi je još Frančesko po glavi. MADE: Kako ne bi! - Viđele smo vas balat kontradancu s Imperaturom... PAVLE (koja je predala "kozici" svoj šal i klobučić, oponašajući ih ironički): Oh! koja bremena!... koja bremena!... MARA (mirno gledajući je): Sveđ dobra za skladnu čeljad. ORE (tiho Pavli odlazeći s klobukom u ruci): Razumiješ li? PAVLE (pogledala ju je mirno, pak strese ramenima i obrne joj leđa): Ne. MADE (Ori): Homo se promijenit, Ore. (Odlaze, s "kozicom" za njima.) MARA (obrnula se, pa gleda Pavlu nekako u šali): Zle si volje danas, filozofe moj!... Danu!... da te vidim. (PAVLE sjela na niski tabouret tik do majke, pa se podbočila na ručicu stóca i zagledala se dugo u majčine sijede kose.) Oh! Oh!... što govore te tvoje oči?

61 kozica - "tako su se zvale kmetice koje su morale služiti kod vlastele od 8. do 18. g. besplatno. u 18. g. pak postale bi, uz krasne stare običaje domaćih slava, spravljenice - i tad bi primale plaću i mogle su ostaviti službu. (...) Ta svečanost potječe još od rimskog običaja, kad bi gospodar proglasio svog roba - libertom" (Lisičar) 62 Madame la Comtesse Marina de Benessa, dame d'honneur de S. M. l'Impératrice Marie-Caroline - gospođo konteso Marina de Bennesa, počasna damo kraljice Marije Karoline

82



PAVLE (umorno): Da su viđele danas, majko, prve čiope. MARA (sa smiješkom): Tako rano?!... PAVLE: Deset dana prije nego lani. MARA: Ti se samo tega spominješ, Pavle! PAVLE (naslonila glavu, pa kao kroz san): Čekam sveđ primaljeće kako da će nešto doć. MARA (pogledavši joj dublje u oko, podigne joj glavu da je bolje vidi): Bit će... zato da su ti oči od plača?... PAVLE (stresla se, ustala naglo, pa opet stala te sva smrknuta): Da! Bit će... zato - i za što drugo. MARA (začuđena): Djetetino!... u tvojijem godištima, u našemu stanju... ćela bih baš znat... što ti manjka. PAVLE (gorko): Ništa, majko - i sve. MARA: Kakve su to riječi?! PAVLE (naglo spusti joj se opet do noga, pak duboko šapće baš do nje, regbi od straha da i samu sebe čuje): Karaj me, majko, karaj! Same smo. - Niko ne vidi - ne - niko ne čuje našu slaboću. Mogu se ispoviđet tebi, majko, kako gospodinu Bogu... (Sjedne kraj nje kao prije, još bliže, još tiše): Strah me!... MARA (ganuta ali začuđena): Strah?!... PAVLE (kao gore, sve naglije i tiše): Polako, polako uvukla se propast u jadnu ovu kuću. Siromasi smo! Nema više blaga - domalo ni ognja. Te tvoje mile ruke ne predu više zlato, ne zamataju više svilu. (Zgrabila ruke majčine, pa ih grčevito poljubila.) Za dinar... za dinar trudiš!... (Skrila lice i zaplakala.) MARA (podigla se sva ustrešena. Usta su joj uzdrhtala od bola; htjela bi i ona da zaplače nad tolikom bijedom, ali sve to prođe kao tren i ona je opet tvrda): Ko te naučio, Pavle, pitat što naši stari nijesu ćeli? PAVLE (ustaje lamajući tiho ruke a podigla lice na kome titra nešto kao gnjev. U sebi): Sveđ isti!... sveđ isti!... MARA (kao gore): Otkad se vlastela nemadu ponosit i svojom mizerijom?... Ako je Dubrovnik u sužanjstvu, budimo i mi u tuzi. - Razumiješ li Pavle?... PAVLE (zagledala se nehajno u tle, pak i nehajno odgovara): Razumijem. MARA (sjeda u stolac pa načinjajući zvrke i šal): Vladali smo tisuću godišta, vrijeme je da i umremo. (Stanka. - Mirno i blago): Smolit ćeš večeras, Pavle, djelo od pokajanja, da te Bog oslobodi od pustijeh misli. PAVLE (pošla do prozora, sjela i zagledala se u tminu što se sve to više spušta): Hoću, majko. MADE (zavirila do vrata): U tmici ste, majko? MARA: Suton je za razgovor. ORE (ulazeći s Madom): I za tugu. MADE: Ono Dante govori: "Era l' ora63... era l' ora"... Spominješ li se, majko? PAVLE (sjedeći kraj prozora i gledajući sveđ nadvor, duboko a daleko):

"Era gia l' ora che volge 'l desio A' naviganti e 'ntenerisce il core Lo di ch' han detto a' dolci amici addio".64

MARA (sjetna): Što je to lijepo!... PAVLE (kao gore): I jadno... MADE (glasno do srednjih vrata zove): Kata!... Kata!... donesi lukjernar! (dolazeći naprijed): perchè altrimenti rastopit ćemo se u poeziji. 63 Bijaše doba. (Vojnović) 64 "Bilo je već doba kad se putnici na moru nježno sjete rastanka s milim prijateljima" (Vojnović)

83



MARA: A ti kad voliš prozu, Made, evo ti dva klupka bumbaka. Raščini ga, a neka ti Ore pomogne. Valja brzo da spletemo dokoljenice za dum Andra. (Dava joj bumbak.) Možete fatigat i brez svijeće. MADE (sjela; Ori): Ore, drži! Ja ću omatat. (Obadvije počnu radnju.) A intanto! možeš mi pripovijedat što si legala u kronici Vlađa Beneše65. (Cijeli razgovor što slijedi prepliće se s radnjom, sve naravno i jednostavno. Mara plete bječvu, a Pavle čupa stari postav.) MARA (Pavli): Imaš li i ti posla, Pavle? PAVLE: Čupam stari postav za bolesnike. ORE (Madi uvijek malo uzneseno, romantički): Oh! Made - to ti je bio gospar čovjek. MADE: A dokle si došla! ORE: Kad ga Karlo Peti prima na udijencu. MADE: Majko!... čuješ li?!... Karlo Peti! MARA: Još živemo, ćerce, od ljepote onijeh dana. MADE (drugijem tonom nekako uskošena što ne može rasputit uzô na bumbaku): Kako hoćeš da omatam kad su taki uzli?!... ORE (i ona sašla sa Olimpa prošlosti, pa se prignula do nje da joj pomogne): Difatti!... (Zove Pavlu): Pavle! - Imaš li nožice? PAVLE (digla se mirno, pa s nožicam u ruci dolazi do sestara) - A što će vam? (Sve tri djevojčice okupile se da razmeću bumbak.) MARA (nehotice, kao da se nečesa spominje, zagledala se u svoje kćeri, pa nekako odsutno, jadno): Tri su bile i isto su činile: - Kloto je prela - Lakezi je motala...66 PAVLE (kao gore sestrama): Zaludu! - bolje pristrić nego se mučit. (Nožicama presijeca uzao.) MARA (k. g. zamišljena gledajući Pavlu): A treća kida nit života - - (Prignuta, podbočena gleda ispred sebe, pa nehotice glasnije): Ma?... Kako se ono treća zvala? - - PAVLE (obrnula glavu, i razumjela je, i odgovara, kao jeka s čudnim posmijehom na usnama): Atropos, majko!... (Sjela je opet do prozora.) MARA (stresla se malo, pak uvalila se u stô, jedva šapčući): Jes... jes!... - - (počela opet plesti bječvu, te zaklimala glavom kao kroz smiješak, a u sebi): Bože moj - ludijeh li misli!... ORE: Čujte, dakle, što piše naš antenat, don Vladislao de Benessa, ambašatur naše Republike. (Držeći sveđ pamuk omotan okolo ruke otkle Made razmata žice i u klupko ih zavrće, Ore govori kao da čita; nešto emfatički, kao što joj je cijela narav zanesena za veličinom i gospodstvom): "Najprije sam pošô u salun kopljanika. Tu ih je bilo 25, svi u zlatu, u brokatu. Pak smo prošli kroz salu ambašatura - "de los embajadores".67 - Tu nas dočekali 32 paža s buzdovanima od zlata."68 MARA (u sebi): Ah! Da mi je jednoga za - sutra! ORE: "... Tad je na vrata u sali Del Trono69 uljegô el gran mayordomo70 i zavikô: El Rey!71 - I eto ti pročesijuna kako na Korosante72 a na dnu u onemu zlatu između alabardâ i barjaka jedan čovjek

65 Beneša, Vlađ - dubrovački vlastelin i poslanik iz porodice Beneša koja je dala niz istaknutih ličnosti dubrovačke diplomacije i književnosti 66 Kloto je prela... Lakezi je motala - prema grčkoj mitologiji to su boginje sudbine, Mojre ili suđenice (Lahezis, Klota i Atropos), prelje koje pletu niti ljudskih života 67 de los ambajadores (španj.) - od ambasadorâ 68 Sačuvao sam stil i jezik nebrojenih sličnih memoara što sam našao i pročitao u drž. arkivu i po vlasteoskim kućama u Dubrovniku. Talijanski jezik bio je u ono doba u cijeloj Evropi diplomatski jezik, kao sada francuski, tako da su državni tajnici svih evropskih država u XVI. i XVII. vijeku bili većinom Florentinci. Zato je talijanski jezik slobodnom voljom Republike Dubrovačke (dotični su Senatus Consulti Senata često štampani) bio i državni jezik Republike. Stoga i ta mješavina jezika u spisima i u govoru starijeh Dubrovčana. (Vojnović) 69 sala del trono (tal.) - prijestolna dvorana 70 el gran mayordomo (španj.) - domaćin dvora, ceremonijal-meštar; danas je to šef protokola 71 el rey (španj.) - kralj 72 Korosante - crkveni blagdan (Tijelovo), 60 dana poslije Uskrsa

84



sâm, vas u crnu col Toson d'oro73 na prsima. Gdje je on prohodio, svi su mu se klanjali. Paralo je žito na polju po velikome vjetru! - Svi umukli, a oni čovjek u crnu uspeo se do trona i sio kako da se umorio ispod baldakina od veluta izvezenoga s akvilam imperijalijem.74 Oni je čovjek u crnu bio - Karlo Quinto!"75 MARA (ustresla se od radosti i uskliknula): Ah!... Karlo Quinto!... ORE (nastavlja ne prekidajući radnju): "... i tad el gran mayordomo, kvazi na koljenima pred njime, nešto mu je šušnuo u uho. Sikuro mu je govorio od mene 'er Imperatur pogleda me za momenat s nekakvijem mutnijem očima, pak me pozdravi i progovori popolako i kako da šnjuha, ma chiâro, one dvije famoze riječi: Cubrias Vos! - - I ja sam se pokrio!". (Duboka noć. Ore se zaustavi kao uznesena a slomljena od te uspomene.) Ah! - Majko! jeste li čuli?!... Karlo Quinto nam je rekô... MADE, ORE (u jedan glas): Cubrias vos!76 MARA: Eh! Djeco!... platili smo mu slano oni klobuk!... PAVLE (muklo čupkajući šarpiju): "Trista Vica udovica!"77 MADE (nastavljajući radnju): Recite što mu drago, meni se još bliješti od tolike svjetlosti. KATA (uljegla kroz srednja vrata s užeženijem lukjernarom; drži ga visoko i nosi ga do tavolina): Bonasera! SVE GOSPOĐE: Bonasera!... KATA (stavljajući svijeću na tavolin): Nema, gospo, više stijenja doma. PAVLE (smijući se, ironički, Ori i Madi): Bliješti li vam se i od te slave! MADE (skandalizirana): Pavle!... ORE (isto prezirno): Đa! zovu te neki: "Pavle Đakobina"! PAVLE (ustane mirno): Grehota da nijesam. KATA (Mari): Poručio vam je kapetan Lujo da će vas doć večeras pozdravit. PAVLE (u sebi muklo): Ah!... MARA: Žô mi ga je. KATA: Reko je: valja da pođem. MADE, ORE (radeći, nehajno): Neka pođe! PAVLE (slomljena, sjeda opet gdje i prije, pa u sebi): Sve dospijeva!... sve!... KATA (do vrata, spomene se nečesa, pa se obrne prema Mari): Nuti! - sve ti zaboravljam, gospo! Eh! pusta godišta!... - Hoćete li primit Vasa? MARA (začuđena, skoro radosno): Što?... Vaso?... došô je?!... KATA: Načekô se jadan doli u saloči. MADE, ORE (kao gore): Neka čeka! MARA (u sebi): Oh! To su moje molitve!... KATA (u sebi): Da zna da sam joj ga ja zazvala!... MARA (nehajno Madi naslonivši se udobno u stôcu): Pošto si pogodila, Made, oku kotunjate? MADE: Po cvanciku i po. MARA (računajući u pamet): Jes... tako je. (Kati): Reci mu neka se služi. KATA (odlazi klimajući): Zaludu! Ko je gospar, tî je gospar!

73 col Toson d'oro (španj.) - sa zlatnim runom (najviše odlikovanje španjolske i habsburške monarhije; osnovao ga vojvoda Filip Burgundski 1429) 74 akvile imperijale - carski orao 75 Karlo Quinto - Karlo Peti 76 Cubrias Vos (španj.) - pokrijte se; time se želi istaći kako je visoko cijenio dubrovačkog poslanika plemenita roda jer mu je iskazana čast da pred Karlom V. stoji pokrivene glave 77 Legenda da je na samome ostrvu Lopudu ostalo tri stotine udovica imenom Vica poslije rasula carske flote koju posla Karlo V. na Alžir a oluja je uništi. Naš slavni Antun Kazali spjevao je velebnu pjesmu o toj priči. (Vojnović)

85



MADE (ustaje, zamata radnju te približivši se majci nekako svečano): Ne zaboravite, majko, da je Vaso Hercegovac kupio na inkantu palac vašega nona Tudizića. (Ode.) ORE (isto kao Made): ... i da ga naši kmeti zovu: "gosparu Vaso!" (Ode.) PAVLE (šapne majci tiho): Zafali mu, majko. (Ode.) MARA (zagleda se za Pavlom): Čini mi se: Pavle ima razlog! VASO (ulazi, skida fes s glave i duboko se klanja, zaustavljajući se do ulaza): Gospo! MARA (sjedeći, ne obrnuvši se): Oh! ti si, Vaso?!... Bravo, da!... Dobro mi došo! VASO (približio se sve polako, kano da po biseru gazi): Eh! fala gospo! (Ljubi joj ruke) Eto me tu - a kako ti je, valaj, zdravlje, gospo? MARA (s velikom ljubaznosti, ali s neizrecivim izrazom nutrašnjega veličanstva): Staros, Vaso moj!... A što ti je od Anđe?... Čula sam da je sretno povila. VASO (blaženo): Milostivi li ste, gospo!... Eh! Boga mi, ... rodila junaka! MARA (gledajući ga posmješice, kao da traži razlog njegova dolaska): A... što si mi došô, Vaso? VASO (smeten, ali s lukavim smiješkom, vrteći fes između prsta): Eh!... pa znate... Zadužio se Vaso... u vas, gospo. MARA (k. g.): U mene?!... VASO (kao gore): Eh! pa... Vi mi pošteno prodali kotonjatu, a ja, Boga mi... pošteno zaboravio... he! he!... MARA (sva se naslonila u stô, pa kao u čudu, s neizmjernim izrazom nehajstva): Jadni moj Vaso!... ma što si se mučio!... nije bilo zaista preše. VASO: Bilo je, bilo, gospo! - A ma što ćeš? - Posla! eh! da ti se zavrti! - Kupio kuću, veliku, pustu... palac Tudizića... znate li, gospo?... MARA (usukala se, ali mirno i hladno): Ne znam, Vaso! VASO (ohrabrio se, pa prostodušno pripovijeda što ćuti): Eh! da vidite pustijeh soba! - Bože, bože! - Goleme kao džamije, a zidovi - valaj - kule, gospo! - Ah! u što sam se uprtio: a hoće mi se blaga da to sve pričinim u magazin za brašno! (U razgovoru dohvatio se stočića i htio da sjedne.) MARA (polako ustaje i mirno zove): Kata! (Vasu jednostavno i otvoreno): Reko si, čini mi se, 16 oka, po...? VASO (uspravio se, pa s pređašnjom smetenom a velikom poniznošću): ... po 45, gospo! - po 45!... KATA (uljegla): Zvali ste me? MARA (Kati): Primit ćeš od Vasa dinar. (Vasu s pređašnjijem dobrijem posmijehom i finom ljubaznosti): Znaš - ona ti drži konte ovijeh putina. VASO (predao zamot dinara Kati): Eh! prosti, gospo!... hoćeš li da pribrojim?.. MARA (velikim gospodstvom, a sve to slađe): Što ti dohodi na pamet, Vaso!... Žô mi je samo da si počeko, jadan. - Spomeni se opet kadgod tvoje susjede, Vaso! - a ne zaboravi mi pozdravit Anđu!... VASO (vas prignut, blažen od tolike časti, ljubi joj ruke pa odlazi sve unatraške kroz srednja vrata): Eh! valaj... pozlatila ti se usta, gospo!... Opet ću vam doć... MARA (kraljevskim pozdravom ruke): Adio, Vaso. VASO: Adio, gospo! (Ode.) MARA (Kati, hladno, suho): Kata! - Pribroji. KATA (prebrojila): Ne manjka ni karantan. MARA (uzimlje joj novce, stavlja ih u špag, pa odlazi prema svojoj sobi): Rekla sam ti: imat ćeš ih sutra. (Ode.) KATA (gleda za njom): Zaludu!... (Odlazi klimajući sve glavom.) Ko je gospar, tî je gospar! (Ode.) PAVLE (uljegla hitro s donjih vrata gledajući sve naokolo nemirno, da je majka ne vidi; mutne oči, stisnute blijede usne): Rekla sam mu ja da pođe, i poslušô me. Čekala sam ga osam godišta, vratio se - pak opet ide!... a ja opet sama brez utjehe, brez ufanja... Oh! sve prohodi... sve se dune! - I mladost - i ovi tužni dani... (Došla do balkona i gleda nadvor.) Još jedan jedini trak - onamo na Gospi... pak tad veliki, dugi jad... noć! (Utopljena je u crne misli.)

86



LUJO (ulazi kroz srednja vrata): Kata mi je rekla da je tu... (ugledavši Pavlu, stane)... ah! - sama je. PAVLE (prenula se. Umornom rukom gladi bijelo čelo): Da nema misli, ne bi ni jada bilo. - Ali ovako... potreba mi je snage i ništa nego snage. LUJO (glasno): Zašto? PAVLE (prestrašeno): Lujo!... Tu!... LUJO: Zvali ste snagu: evo je. PAVLE (oštro): Slušô si? LUJO (mrko): Ne. - Čuo sam. PAVLE (smetena): Došô si da nas pozdraviš?... je li? Ah!... ideš... zazvat ću ti majku. LUJO (hoće da je zadrži): Počekajte... Pavle! PAVLE (hitro): Ne... ne... (Dotrčala do vrata na lijevu, pa zove naglo): Majko! MARIN GLAS: Ko je? PAVLE (kao gore): Došô je kapetan Lujo. - Hoće da te pozdravi. MARIN GLAS: Eto me!... Zadrži ga začas. PAVLE (Pauza. - Mirna, al izmorena obrnula se prema Luju naslonivši se do praga): Smiluj mi se! LUJO (došao do nje, tiho, ali strastveno): Idem li, Pavle, i ovi put - brez ufanja? PAVLE (lamajući tiho ruke, dovukla se do stôca, pak se sva na nj zgrčila): Oh!... muko moja!... LUJO (do nje, tvrdo, ali s dubokom strasti): Išćeraj me, ma valja da govorim... za prvi i zadnji put. (Sve tiše): Bili smo djeca, ja sin kmeta, a ti kneževa ći. Ćućeli smo se još u dječjoj igri. Pak su me poslali na more. Godišta i godišta smuco se po svijetu. Došô - pošô, a meni sveđ u glavi tvoje oko i zlatne kose što su ti krunile čelo. - Vratio sam se, eto - čovjek - "gospar"! - kako me tuđi, slobodni ljudi zovu. Jadnog mene!... nijesu znali da kad sam uz vas, eto opet vašega roba! PAVLE (stisnula šakama usta i zagledala se u tle): To je!... to je... LUJO (kao gore, sve to življe): Kmetski mi je rod ulio u dušu najniže poniženstvo, (sasvim tiho i strastveno) ljubav za tebe - zadnja gospo moja! PAVLE (ustala mirno, pa ga oko u oko, oštro prodrljivo motri): A ko ti je to dopuštio? LUJO (grčevito je zgrabi za ruku, pak lice u lice): Ah!... zato što si viša ti u tuzi negoli svi mi u sreći - zato, zato - Pavle, ja te ćutim... ja te hoću! PAVLE (istrgla ruku, sa zdvojnom odvažnosti): Zašto gubiš toliko riječi? LUJO: Ti mi se rugaš? PAVLE (mirno, a s neizmjernom tugom): Slušala sam te, i nijesam pobjegla. LUJO (gorko): Ko mi te dakle grabi? PAVLE (kao gore): Ti si reko: moja tuga! - Ako si ti u mojoj kući kmet - i ja sam tu u sužanjstvu moga gospostva. LUJO (uhvati je za ruku, milo i odvažno): Slomimo verige, budimo ljudi, Pavle! PAVLE (gleda ga s velikim bolom, ali sva rascvijeljena od unutrašnje svoje žrtve): Ko izvadi samo jednu ploču iz ovijeh raspucanijeh mira, propada nam dvor, umire nam gospostvo. (Prodornijem pogledom zatravila mu sav očinji vid.) Hoćeš li?... LUJO (gnjevno, neumoljivom tvrdoćom drugijeh težnja): Brez srca - brez srca - kako i svi tvoji! PAVLE (sjetno, s mrtvijem pogledom, smiješi se naslonjena do tavolina): Zoveš li tako one što umiru za barjak svoj? LUJO (sio je srvan i pokrio rukama lice): Pavle!... Pavle! - Trudan li je ovi križ!... PAVLE (polako, svečano stavila mu ruku na glavu): Nosimo ga - za tuđe grijehe - kô gospodin Bog! LUJO (trgne se, ustane, grčevito): Oh!... eto... dohodu... PAVLE (tužnim posmijehom): ... gospari naši! MARA (ulazeći; do vrata): Ideš li nam uprav, Lujo? LUJO: Idem, gospo, otkle sam i došô. MARA (ljubazno): Dubrovnik ti je malašan, mladiću! LUJO: ... I tužan.

87



MARA (u stôcu, uzdahnuvši): Eh!... Što ćeš?!... Pripun je uspomena! ORE (ulazeći): Ne zaboravi mi donijet papagala, Lujo. MADE (ulazeći za njome): A što ćeš meni? (Govori s njime.) ORE (približila se Pavli, tiho, sasvim nehajno): Kako ćeš brez njega? PAVLE (stresla je ramenima, istim tonom, tiho): Kako i dosad. ORE: Bolje za tebe. (Odlazeći od nje, još tiše): Spomeni se Marije-Orsole! PAVLE (ostala začas kao ošinuta): Marija-Orsola!... KATA (do vrata): Došô vam je gospar Luco i gospar Sabo. MARA (ustajući): Finalmente! (Kati) Primi, pak donesi kafu. KATA (odlazi). ORE: Che fortuna... Otkad nam nije bilo gospara kneza! LUJO: Što?!... gospar Luco?... MARA (polutužno): Još jedini živi vlastelin, što nam je bio jedanput vladar. LUCO (pokazao se do vrata teško dišući, vas zapijehan od astme i od visokijeh skala. Debeo, napuhan, slabijeh noga, jedva se miče, naslonjen na velikome štapu sa zlatnom ručicom. Obučen je à la vieux régime78 s otvorenijem crevljama. Tamnomodri frak sa zlatnijem pucetima. Velika crna kravata okolo vrata. Na glavi nosi crnu kadifsku kapu, koju nigda ne diže. Lice obričeno. Pokriven je feraulom.79 Sve je na njemu jednostavno i čisto. - Ulazi tromo, kao da noge ne mogu da podnose preteško tijelo. Njegov je govor mješanija nerazumljivoga mumljanja i glasnoga puhanja. Velika starost, velika slabost, veliko gospostvo): Uf!... te proklete skale!... MARA (pošla mu u susret): Dobro nam došli! Ma bravo, Luco!... Dunque ozdravile noge. LUCO (svali se na kanapu): Che ozdravile80!... Gore! Gore! SABO (je uljego za njime. Suh, ukočen, malašan, obučen à la 1820. siromašno, ali fino i s nekom elegancijom. Miče se kao automat, s rukama iza leđa, s očima zatvorenijem, tvrdog, pergamenskog lica. Smiješan je, ali potencirani grand-seigneur. Sve je u njem oholost. On ne gleda, on se ne obrće, već u neizmjernoj moralnoj nehajnosti za sve što je sadašnjost, zatvorio usta i katkada posprdno zarežô. Kad govori, kad muči, isti izraz prezira zategao mu usnama. Nema klobuka, nema ogrtača. Došao usred sobe, mahnuo glavom i rukom pozdravljajući gospođe, pak se zaustavio, prekrstio ruke iza leđa, zatvorio oči i glasno se nasmijao; rekao bi: zagraktale vrane.): Made!... Ore!... - he! he!... GOSPOĐE: Dobro nam došô, Sabo! SABO (nepomičan usred sobe opet zagrakće): He! He! ORE, MADE: Što ti se dogodilo? SABO (kao gore): Jesmo li se okladili, si o nó! ORE, MADE: Svakako! (Radoznalo): Dunque?!... SABO (kao gore): He! He! He!... ORE, MADE (okolo njega): Je li bilo vedro, Sabo? SABO (zatvorio oči, pa sa zlobnim zadovoljstvom pogledao jednu, zatim drugu, i slovku po slovku izgovara): Daž-đe-lo je!! ORE, MADE (u šali kao da su vele zabrinute): Oh! izgubile smo! LUCO (najeđen, što ne razumije) Đe ti je dažd?... Sabo!... đe?! đe?!... SABO (kao da navješćuje veliku novost, sklopivši oči i podignuvši obrve): Na dan Sv. Vlaha 1796... MARA, LUCO (kao da se ljute što im se ruga): Ma! Sabo!... SABO (nastavlja ne pazeći ni što govore ni što čine): ... Kad je gospar knez Nikša Beneša... MARA (začuđena, radoznala): Moj jadni Nikša?!

78 a la vieux régime (franc.) - kao u doba staroga režima 79 feraula - starinski široki sukneni ogrtač (manteau). 80 Che ozdravile! - Ma kakvi ozdravile!

88



SABO (k. g.): ... Kad je gospar knez Nikša Beneša izlazio iz dvora s duplijerom u ruci - daž-đe-lo je! (Stisnuvši ramena, prema Ori i Madi, kao da ih žali, što ne znadu): Prolegô sam u mome memorialu! - e tanto basta! ORE (pruža mu na tanjuriću nešto kotonjate i mantale; vrlo ljubazno i dražesno): Oklade su slatke kad ih Sabo dobiva! SABO (pogledao hitro što mu dariva, pa gladeći Oru po licu): Brava, Ore! - he! he!... Bit će i za moga risa! LUJO (Pavli, tiho, gledajući u čudu sve te prikaze nerazumljivijeh prošlijeh vremena): Što?... on gladuje?!.. PAVLE: Voli to negoli tuđu milost! MARA (Lucu u razgovoru): Sabo je pogodio. - Spominjem se! Oh!... Bože moj, kako da je jučer! - Jadni moj Nikša - ćio poć u crkvu s bječvama od svile. - Imađinaj se! - A počela padati koja kaplja! Nećeš, Niko! rekla sam mu ja - pa ti mu navukla dva para škapina, a poviše njih bječve od svile. Da!?... i kako je poslušo! LUCO: A u mene Ane?!... Uf!... Sve viče: "Valja ti stavit plašt. Bit će ambašaturi iz Pariđa, iz Vijene!"... Ha! Ha!... Kako ću plašt, kad bura puha, a u Senatu razbio Nikola dvije lastre?!... Uf!... Ane kušpeta... a ja?!... Stavio pod plašt, znaš li što?... Kožicu od zeca! - Ha! Ha! Ha! - Knez u kožici!... (Od silnoga smijeha došao mu kašalj. Puha, hrka i usekuje se velikijem modrijem ubručićem.) MARA (smijući se): Ah! Da nas jadna Ane čuje!... LUJO (Pavli potiho): I ti možeš s njima živjet!... PAVLE (blijedim smiješkom): I umrijet. LUJO (muklim gnjevom): To nijesu ljudi!... PAVLE (sve tiše): Večernja luč zove duše na sijelo. KATA (uljegla noseći na tacunu kafu, beškota i kolačića. Ide od gospara Luca do svakoga): Služite se! - Molim vas! - Hoćete li još cukara? - Evo vam beškota. - (Svak uzimlje, srka, grize. Kata ostane na dnu čekajući da svi dospiju. Razgovor što slijedi, prepliće se s kafom.) LUCO (Mari pokazujući Luja): A ko je oni!... MARA: Kapetan pomorski; znaš - Lujo Lasić! LUCO: Lasić... Lasić!... Kmet?... MARA: Bio mu je otac. SABO (koji se približio Mari): Tad je i sin. MARA (Sabu): Pomorci nijesu kmeti, Sabo. SABO (posprdno): Da, da!... Sorbonezica!81 (Srče kafu.) PAVLE (pružila kafu pomorcu, tiho i tužno): Primi zadnju, Lujo. LUJO (muklo, gnjevno): Pritvorila mi se u otrov! PAVLE (kao gore): Zašto si slabiji od mene? SABO (Mari, posprdno): A jesi li primila na posjed gospođu Franu Matovu! he! he!... MARA, ORE, MADE (kao uvrijeđene): Oh! Sabo... LUCO: A ko je to? ko?... ORE: Ajmeh, Luco! Ne znaš?! Mato Lukov Binciola! vlastelin dubrovački, ciambellano e Conte dell' Impero82, uzeo Franu, ćer Vlaha Batistića, butigara u Cavtatu. MADE (u najvećemu zgražanju): La comtesse Françoise!83 LUCO (prezirno): Đa! Otac mu je bio s Frančezima!... MARA: Veramente ja razumijem sve, samo ne to!

81 sorbonezica - tj. plemkinja novijega datuma i naprednija u shvaćanjima jer prihvaća liberalnija načela pariškog sveučilišta Sorbonne 82 ciambellano e Conte dell' Impero (tal.) - komornik i "državni grof" ("rajhsgraf") 83 La comtesse Françoise (franc.) - princeza Frana

89



KATA (pokupila sve kikare i pošla). LUJO (ustegnuo se da ne plane. Pavle ga svladala riječima i pogledom; tiho, strastveno): Čuješ li im gnjile duše?!... Ah! Pavle, Pavle! bježi sa mnom u život. PAVLE (sve to tvrđa): Bi li ti, kapetane, ostavio brod kad se topi? LUJO (prene se, hitro, instinktivnim zgražanjem): Ne! PAVLE (s gorkim posmijehom): Eto vidiš! MARA (ustajući): Ako hoćete na partitu? LUCO (isto): Homo! Homo! LUJO (Mari): Gospo... ja idem! MARE (vrlo ljubazno): Vrati nam se brzo. ORE, MADE: Adio, kapetane! PAVLE (za sebe): Jes! - Pođi i ti, kako je ona pošla.. LUCO (teturajući do vrata na lijevu): Adio, mladiću! Adio! (Obrne se prama njemu): Ako susretneš đegod po moru... znaš? - barjak sv. Vlaha... pozdravi ga!... SABO (tvrdo): Zaludu se mučiš! Nema ga više! LUCO (ostao s otvorenijem ustima kao u strašnom čudu): Ah?!... (Osvijestio se, stresao se, zakašljao, zamumljao): Viđi,... vraže!... Viđi... (Uzme Maru za ruku): Prem smo stari! (Mrmljajući): Nema ga?! (Opet stane i opet se vraćaju stare misli): A zašto ga nema?!... Zašto?!... (Odlazi s Marom pod ruku.) LUJO (Pavli): Gospo Pâvle, da sam vam priporučen. (Hitro, tiho i gorko): Vratit ću se. A tad? PAVLE (sa smrtnim posmijehom): Bit ću sutra, Lujo! LUJO (sve tiše): Ljubit ću te i u starosti. PAVLE (kao gore): Bit ću mrtva. LUJO (muklo, zdvojno, lice u lice): Tad ćeš pak bit moja! PAVLE (planuvši, sve potiho, skoro veselo): Oh! Tad i hoću! SABO (Ori i Madi odlazeći): Vesela ti je Pâvle! MADE (usukana): A zašto ne bi? ORE (uzme ga za ruku): Senature!... Zovu nas - na veliko vijeće. (Idu smiješeći se s lijeve strane.) PAVLE (u isti čas vidjela Luja kraj vrata u sredini, gdje odlazi. Strah i zdvojnost je svladaju i ona zavapi): Lujo!... LUJO (obrnuo se baš do praga, pa se zatrčao do nje i zgrabio je strastveno): Ideš li sa mnom?!... PAVLE (uhitila mu glavu obadvjema rukama, pa se u nj zagledala, kao da bi ga htjela ispiti, ili zauvijeke spomenuti mu se lika): - Ne! - Samo da te još jedanput vidim - prije smrti... LUJO: Pavle!... PAVLE (tura ga od sebe): A sad - pođi! LUJO (se trgne, poljubi je naglo u čelo i pobjegne zdvojno.) PAVLE (ostala kao gromom ošinuta. Iz bližnje sobe čuje se smijeh i razgovor. Uhitila se za glavu, pa mahnitijem pogledom zaokružila svu prazninu što je opkoljuje. Zdvojnost plane začas u izmučenoj misli, zatrči se do balkona, kao da će ga otvoriti i poletjeti, pak stane iznemogla do praga): Ne! (Sva protrnula): Da ga još jedanput vidim... Pak?... Pak?... (Hoće da otvori.) - "Tad ćeš biti moja!" - Dakle?... Smrt!... (Uzmiče kao pred ponorom odakle niče duboka, daleka misao.) Marija-Orsola!... i ona se ukopala, da živi za jednu jedinu vječnu misô!... (Pauza.) - "Tad... tad bit ću tvoja!" (Duboko zaječi i pokrije rukama lice. To je tren. Čvrsta neslomljiva volja što joj se iz historičkijeh davnina u žilama slegla, utvrdi je do veličanstva snage.) Prije nego svane dan! - Jes. - Odma, odma! - Ko mre, ne čeka! - (Odlučnim korakom došla do sobe, odakle prodire žamor i smijeh igrača, ali pokraj vrata sva se ustresla): Jadna majko! - A da nije tako, umrla bih. (Hitro zove): Majko!... Majko!... MARA (iznutra): Što je, Pavle? PAVLE: Igraš li?

90



MARA: Začas ne. PAVLE: Tad - dođi! - Neko te zove! MARA: Evo me, evo! PAVLE (problijedjela. Strah je predobio. Kao mrtva duša naslonila se do prvoga stočića): Ne ostavi me, Bože! MARA (uljegla na lijeva vrata, pa se zaustavila. Ne razabire u polutami): Ko me zove? PAVLE (nepomična, bešćutna): Marija-Orsola! MARA (u čudu): Marija-Or... (Došla do kćeri, pogleda je prodirno, pa sva prodrhta): Jesi li ti to rekla? PAVLE: Jesam - ja. MARA (zgrabila kćer grčevito za ruku, pa je dovela do svijeće): Tetka tvoga oca Marija-Orsola Bobali... učinila se dumna... jer je ćućela... pučanina. PAVLE: Kako i ja. MARA (skoro zavapila): Ti!... Ti!... PAVLE (sveđ bešćutna, tvrda): Čovjek koji je sad izišô, odnio je i svu dušu moju. MARA (muklijem gnjevom i prezirom): Ti si ćućela kmeta?! PAVLE: Kako da je vlastelin, majko! MARA (slomljena, svalila se u stolac): Ah! - To je kraj svemu! PAVLE (približila joj se, duboko, ali kao iz velike dalečine): Žô mi te je, majko! - Ali i ti znaš da je tako bolje. - Ostaju ti dvije ćeri... Ja valja da umrem svijetu (stresla se) kad ne mogu životu. MARA (ustala, pa gledajući je oštro, dugo): Zašto sad kad on ide? PAVLE: Rekô je: vratit ću se! MARA: Pak? PAVLE (lice u lice): Da ga još jedanput vidim - njegova sam! MARA (potiho, prodirno): Jesi li čekala da ti rečem: pođi s njime? PAVLE (naglo obrnula glavu i sva se uspravila): Ti mi ne vjeruješ!... MARA: A zašto bih? PAVLE (zdvojno, gnjevno, prezirno a svaka riječ kao žerava): Zašto?!... Zašto?... Ubila veselje, zadušila mladost, spasila ti ponos, pa zašto?!... Kosti se lomu, duša se privija, a majka ti se ruga: Zašto?!... Zašto?! MARA (još tvrđa i viša): Marija-Orsola nije rekla ni riječi! - Prignula je glavu i pošla. PAVLE (u krajnjoj smjelosti, sva plamteća od srdžbe): Ah! - Umrijeti, a mučati! - Je li?! To su nam naši stari zapoviđeli!... Nečiste misli ne smiju ni prispat u Benešinom dvoru!... Jes... to je što te još muči u svoj ovoj prevelikoj tuzi! - Ti hoćeš čin a ne riječi!... pa dobro... (Kano ris bacila se na tavolin, zgrabila nožice i jednim kretom raščinila sve, duge prelijepe, kose.) MARA (razumjela, hoće da je zaustavi, dršće, u strahu i ganuću): Ćerce... što činiš... ah!... Počekaj!... PAVLE (grčevitijem, kao suludijem smijehom): Atropos se zvala!... (Prerezala jednim mahom svu kosu.) MARA: Ah!... (Vrisne i svali se u stolac pokrivši rukama lice.) PAVLE (došla do nje iznemogla ali mirna, pa, kao žrtva pred nijemijem božanstvom, klekne predajući majci pram ostriženijeh kosa. Polako, tiho i duboko): Marija-Paola te pita: - Vjeruješ li joj? MARA (rastvorila ruke i pritisnula joj glavu na grudi, a na licu joj je ponos i zadovoljstvo i tuga): Ćerce moja! (Čuje se žamor i smijeh u bližnjoj sobi. Neko zove. Dođi, majko! - One dvije jadnice ostanu zagrljene.)

Zavjesa pada

91



TRILOGIJE DIO TREĆI

NA TARACI

LICA

GOSPAR LUKŠA GROF MENZE (Menčetić), vlastelin dubrovački (65 god.) GOSPAR NIKO, brat mu (70 god.) GOSPOĐA MARE, sestra mu (68 god.) IDA, njihova rodica (21 god.) BARUNICA LIDIJA (29 god.) GOSPOĐA SLAVE (48 god.) EMICA, njezina kći (19 god.) GOSPOĐA LUKRE (52 god.) ORE, njezina kći (18 god.) JELKA, njihova prijateljica (24 god.) GOSPOĐA KLARA (60 god.) DUM MARIN, parok (66 god.) GROF HANS (34 god.) BARUN JOSIP LASIĆ (28 god.) MARKO pl. TUDIZI, činovnik (36 god.) VUKO, Konavljanin VICA, djevojka u gospara Lukše TRI MUŽIKANTA iz Grada DVIJE DJEVOJKE u Lukše

Čin se događa god. 1900. u vili gospara Lukše u Gružu.

92



JEDINA POJAVA

Zavjesa se diže - a kamenita, bijela taraca Menčetićeve vile84 - obasjana suncem i nakićena vrsima pôma, julimbriša i rascvatenijeh leandara što se iz perivoja uspeše - prostrana kao poljana dei Signori kakve klasične talijanske male prijestonice - najedanput sva usplamti, sva se nasmiješi i sva se raskošno razvali u duljini i širini pozornice - mirna, velika i gospodska u zlatu prvijeh jesenskijeh zapada. Kroz tanke, gotske kelomnice (stupiće) krajnjega parapeta viri tamo ispod nje Gruški zaljev utopljen u svijem šarama zlata i mjedi. Ta veličajna prostranost bijele tarace bila bi odviše hladna i prazna, da se na dnu ne diže blagim obroncima Petka, koja se baš tu, s te tarace, ukočila usred obzorja, zelena, tamna, zamišljena kao Sfinga misirskijeh pustara. Gusta borova šuma pokriva joj čelo, pa u naborima slazi niz obje joj boke te pokriva plaštom blage sumornosti sav onaj čarobni, nepromijenjeni niz historijskijeh profila što se penju i slaze sve do Gospe od Milosrđa pa do zadnjega Lapadskog rata - i u kojima još trepti drhtaj dogorjele dubrovačke duše. Iz toga zelenila - sve to tamnijega na zatku sunčanoga žara - prodiru, kao sjen tamne gotske katedrale, arhitektonske, crne silhouette Mihajlovijeh čempresa, tijeh čuvara mrtve narodne vlasti. A kako su ispod tijeh visočina malašne i mirne kućice na Lapadskoj obali! Hlad ih je Petke već udunuo u ljubičastoj polutami, pak su počele saneno žmiriti, kao da su se umorile buljeći neprestano u tihu vodu što im noge pere i gdje sada regbi sve ištu da li je možebit na dnu mutnoga zaljeva utonuo stari Gučetićev dvor - tajanstveni Lorko85 - koji je tu nedavno nestao sa svim svojim dobroćudnim duhovima i ponosnim lombardskim prozorima. Ali ako se stari miri razvaljuju, nešto ipak još živi, nešto ponosno još klica iz crljene, vlažne zemlje Lapadskoga rata. Čempresi - čempresi, svud naokolo čempresi! Eno, gle, uputili su se kraj ponosne, opustjele Đorđićeve vile u neki sjetni, tajnoviti ophod, pak eto ih gdje se penju, slaze, zaustavljaju, dogovaraju sve to umorniji, sve to rastreseniji! Po borima, po maslinama po dôcima traže nešto izgubljeno što će im Petka možda pokazati - Petka - u koju svi upriješe svoj zastrti, crni pogled. A međutim na taraci Menčetića - gdje su ploče izlizane kao mramor, od bezbrojnih šetnja mrtvijeh i živijeh gospara - sunce još baca sve svoje rumeno zlato - golubi se još ljube - a gušterice se prilijepile na vazama u heraldičkoj pozi Pracatova znamenja. Toliko je uzduha, svjetla, ljepote na toj slici klasičnih vremena, da ne čuješ ni zamora ljudstva što Gružom prolazi i što uživa sjajni jesenski zapad. Niski mirac sa kamenijem sjedalom što zatvara s desne strane taracu, probijen je na jednom mjestu. Tu su leandri najgušći - a tu je i skalica što slazi doli u đardin. Malo dalje od tog otvora diže se visoki isklesani zid gotske, veličanstvene kuće u kojoj su otvorena velika ogivalna vrata, nalik balkonu, kroz koja se ulazi u stan gospara Lukše. Na lijevoj strani taraca je prekinuta krasnom, malom kućnom kapelicom, koja je između pôma i čempresâ blago zasjela na tvrdome pločniku. - Kako je fina i dražesna sa svojijem zatvorenijem renaissance-portalom, sa finom rezbarijom "rosette" i prekrasne škropionice okolo koje kamenito se lišće lijera i akanta zavija nad mramornijem anđelkom Donatellove86 škole, koji moli sklopljenijeh ruka vrh ponosnog tornja Menčetićeva grba! Kruna je toga svetišta mali romanski zvonik, sav obavit brštanom i bijelijem rusicama koje su zagrlile crni gvozdeni križ na vrhu i otkle su se prosule 84 Menčetićeva vila nalazi se i danas na kraju gruške luke. 85 tajanstveni Lorko - "starinska, krasna vila knezova Gučetića u Gružu u čistoj renesansi XVI vijeka, koju je jedan bogati naš 'Amerikan' dao srušiti i na istome mjestu sagradio ultramodernu 'villa Elisa'. - Lorko dolazi od tal. l'orco, a znači vrag. Tako je narod nazvao srušenu vilu jer se govorkalo da 'duhovi u njoj straše'". (Lisičar) 86 Donatello (1386-1466) - slavni talijanski kipar rane renesanse

93



sve na vijence i "festune", sakrivajući cvjetnom zavjesom malo mjedeno zvonce što viri i múči na sunčanoj taraci. A sve to viri, gleda i múči - i razgovara se i rastapa se u jednoj harmoniji crta i osjećaja. - Kako ne bi, kad su odvajkada svi tu isti - i zvonce, i brštan, i taraca, i golubi, i Petka, i gospari... Gospari?... Da su se sad po toj začaranoj nepomičnosti prizora okamenjenoga života prošetale iznenada gospođe u cvjetnijem "guardinfantima" i vlastela u perukam, ili čak u anterijama carigradskijeh poslanstva - gledalac bi rekao da se na sreću nije ništa promijenilo na svijetu i da se po crkvama, od Molunte87 do Rata88, još moli: "Domine salvam fac Respublicam!"89 - Ali tko bi bio promislio da je gospodar toga oživjeloga svijeta ljepote i starine - ona nezgromna ljudeskara koja se tu svalila u kožnatome stôcu, naslonivši jednu ruku na tavolin gdje kraj njega vas zgrčen piše čedni stari parok DUM MARIN, a drugom usadila čibuk ispod sijedih brkova, pa se poniknuto zagledao u tle? A ipak to je gospodar toga raja! - GOSPAR LUKŠA MENZE, GROF OD PRIGORJA, iz preplemenitoga roda Menčetića koji okruniše Dubrovnik santanđeolskijem neumrlijem dijademom90 divotne Minčete. Pa to je zbilja on - gospodar bezbrojnih dobara, prokušani diplomata, uzorni patriota, koji je u doba idealnijeh narodnijeh borba zagovarao pred carskijem prijestoljem ujedinjenje jednokrvnoga složnoga naroda svoga - on - zadnji dubrovački vlasteoski pjesnik, koji je zatvorio u toj čarobnoj samoći gorki svoj prezir nad ruševinama svijeh narodnijeh i socijalnijeh ideala?!... Da ne bijaše one možne njegove glave, velikoga, produgoga ticijanskoga čela, pak onijeh dubokijeh oči koje su skrivale ispod gustih obrva neutaženi plamen i prijekor prošlosti, onijeh prefinijeh ruka i onoga čudnoga bônoga posmijeha oko tvrdijeh usana - njegovo bi teško, nezgrapno, preveliko tijelo i neka prezirna nemarnost staroga, priprostoga odijela, bila tužna, mrka ljaga u tolikome slavlju odsjeva i šara. GOSPAR LUKŠA, eto na, podigao glavu i zagledao se uprav ispred sebe. Oh!... Gledajte, na!... Jest! Jest!... I to je lice iz istoga kamena, iz istoga neba, iz iste harmonije prirode i mrtvijeh stvari. - Duša toga čovjeka ima biti velika i duboka i lijepa kao vas onaj prizor u svjetlu sunca u pogled Petke... Ali... p-s-s-s-t!... dosta šuškanja! Prikazivanje počinje. Slušajte i sudite.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

GOSPAR LUKŠA (zapušio iz čibuka nekako zlovoljno, pak zamrmljao nešto nerazumljiva, kako mu se to sveđ događa kad ga obmamljuju druge daleke misli. Njegov je glas mukao, dubok i malo hrapav, kao u svijeh njegova roda. On "detava" - ili kako se u kancelarijskom stilu govori - "kazuje u pero" jadnomu D. Marinu, koji piše na tavolinu u hladu blizu gotskijeh vrata sobe, odakle ih je žega, kao svaki dan, išćerala nadvor). DUM MARIN (prikučen na tavolinu piše polako, prignute glave; oči, široko otvorene, vire ispod očala a slijede preko iscijeđenoga nosa kako mu pero gmiže i škripi po bijeloj hartiji. Sve njegovo jadno lice, pa i čupave sijede kose koje su se uzvrpoljile oko ćelave lubanje, nekako je začuđeno, prestrašeno od nečuvenijeh riječi što mu se nižu iz drhtavog pera. Svaki put kad prestane pisati izreku što mu je dobacio gospar Lukša, skromni pisar opetuje zadnje riječi, a svaki put drugačijim izrazom, to jest, kako mu to dopušta ono jato sitnijeh misli što mu se uz posao zavitlalo oko otupljenijeh moždana. Jer, valja znati da mu se u glavi još sve ori od vike i preporuka stare djevojke

87 Molunat - ribarsko mjesto na krajnjem jugu dubrovačkog teritorija 88 Rat - poluotok Pelješac 89 Domine salvam fac Respublicam (lat.) - Gospode, spasi Republiku! 90 santanđeolskijem neumrlijem dijademom - najljepšu dubrovačku tvrđavu Minčetu dala je podići vlasteoska obitelj Menčetić. Ona je okrugla kao i Anđeoska tvrđava u Rimu

94



Marije koja se pokarala jutros sa susjedom što joj je kokoš od "končinčine"91 skočila u kupus kapetana Boža ( - oh! oni blaženi kupus! - ). - A festa sv. Mihajla? - zazujilo opet u praznome kutiću prestrašene pameti. I eto ti na, cijele pročesijuni "beškotina", "duplijera", "botilja", "predikatura", "rozolina"92 gdje slazi, bliješti i na bijelome listu igra veselo dozivljući jadnoga pisara komu već u ušima zveči malo Mihaljsko zvonce što dozivlje i bore i čemprese i miholjice - pa i žive i mrtve na "tratamenat" u gospara paroka. - Za sreću da se gospar Lukša zamislio i zagledao u čibuk, jer "altrimenti" ne bi D. Marin razumio niti slovca. I on uzdahnu, pogleda gospara ispod očala, kao da mu - Bože prosti! - govori: - "Lasno tebi "detavat" knjižurinu: "Zašto su vlastela pod svrhu XIX. vijeka nestala u Dubrovniku", kad ti je kuća puna kokoši iz Župe i lonze iz Stona, a vina!... Bože moj! nigda, kako ovega godišta! Pak! zašto su propala!... oh! bella! jer nijesu ćeli, a ni znali, čuvati svoje, kako ti, dragi moj gosparu Lukša, jer tako, jer ovako" - - - i sve to brebonji, pišti, vri, u lubanji Dum Marina, kao da si zaklopio muhu "breculju" ispod praznoga žmula.) A GOSPAR LUKŠA još uvijek zamišljen viri u čibuk odakle više ni prama dima. DUM MARINU se napokon dodijalo. Zadrečio zadnja slova gospara Lukše baš glasom, kao kad zapjeva "Dominus Vobiscum"93 s oltara): - - brez želja i brez po-sa-la! (Dum Marin reče i zapuha kao iz mijeha žmireći malo nahero nad bijelijem listom, rekao bi: slikar se naslađuje dražesti zadnjijeh crta glasovitoga kista. - ) GOSPAR LUKŠA (pritisnuo rukom pepeo u luli, pak opetuje nehajno): Jes!... "brez volje, brez želja i brez po-sa-la!" - I eto ti tu! (Pa još brška po pepelu, a ustima puha i uvlači - uvlači i puha.) DUM MARIN (koji se zagledao u tu borbu s udunutijem čibukom, pa nekako važno, ali bez izražaja): Bit će nešto zakrklo! GOSPAR LUKŠA (k. g., mrmljajući): Zakrkla mu duša! (Poteže, poteže, pak na! - plavi dim izvukao se ispod probuđene žeravice i polako, uspravno, podigao se u mirni uzduh, kao kad góru oščele u Mata Krile na Gimanu.94 Jedna lađica mirno siječe pozlaćeni zaljev u kom se zagledala tamnokosa Petka.) Eto... eto... DUM MARIN (uzdahnuo, kao da se i on umorio): Bravo, da! GOSPAR LUKŠA (bacio puna usta dima prema čistoj plaveti, pak govori jedan stih, kao da se nečesa spominje): "I k nebu ide što je s neba došlo!" (Dum Marinu): Otkle je pak to?... DUM MARIN (začuđen a najeđen, podigao ruke put neba): Otkle?... I još me pita?!... A ko je ono rekô (deklamuje s patosom podigavši se sa stôca):

"Zaman se penje teški dim s otara, Do gluhog neba što se raji smije!"

GOSPAR LUKŠA (mašući nehajno i uskošeno rukom): Dosta!... Dosta!... - Pristrašit ćeš mi golube!... DUM MARIN (pada nase u stočić, ni da si ga polio vodom, pa stisnuo ruke ispred usta i tiho zacvilio, kao da šapće u ispovjedaonici): I ovi je čovjek bio pjesnik, državnik, isprid cara nas branio i svaka njegova riječ, svaki njegov stih palio kako žerava - i vas Narod ćio polećet za njime, pak... GOSPAR LUKŠA (mirno pušeći): ... nije poletio! - DUM MARIN (naglo prema njemu): A ko je kriv? Ko?... Ko?... GOSPAR LUKŠA (kao gore): Ja.

91 kokoš od "končinčine" - kokoš biserka 92 cijele "pročesijuni"... - autor nabraja uobičajene darove u hrani koje na sv. Mihajla župljani nose svome župniku 93 Dominus Vobiscum (lat.) - Gospodin s vama 94 kad góru oščele u Mata Krile na Gimanu - Giman je predio u Lapadu gdje je Mato Krile, brodograditelj, imao svoj škver i zato su tu dok je radio gorjele ostružine (ošćele), jer se na njihovoj vatri savijala drvena brodska oplata (madijeri).

95



DUM MARIN (ostao s ustima otvorenijem, pa u čudu ne izlazi iz njega nego jedan dugi, zabezeknuti): Oh!... GOSPAR LUKŠA (kao gore mirno, naravno, gledajući sada dim, sada žeravicu): Bravo! - Tako me gustaš! - - "Oh!" i ništa drugo. - Pa da i hoćeš, ne bi ti došlo drugo na pamet, Dum Marine moj! - Jer ni stotinu, ni tisuću "oh!" ne bi ti spjegalo, zašto su vlastela brez vlasti ostala baš kako deblo brez žila, a zašto je pak narod brez vlastele ostô kako tijelo brez duše... DUM MARIN (koji se pruca kao hobotnica na ostima): A ko ti govori, gosparu, da je tako?... GOSPAR LUKŠA (naglo se obrnuo, pa lupnuvši rukom po tavolinu, pogledao ga oštro u lice): A ko ti govori, paroče, da nije tako?... DUM MARIN (uvukao se u se kao spuž, pa blijedim, malo prestrašenim pogledom): Ne govorim ništa... ništa!... GOSPAR LUKŠA (opet se obrnuo, pak zapreće žeravicu): I bit će bolje! - (Odbija dva-tri dobra dima): Mi - mi s t a r a vlastela, znali smo, Dum Marine moj, zapovijedat drugijem a poslušat zakone, cioè: sebe, jer mi s a m i bili smo: Vlast, a mi s p u k o m : Sloboda. DUM MARIN (mrmoši, upiljen u hartije, što je načrčkao, ponavljajući zlovoljno zadnju izreku): Dunque ostali smo: "brez volje, brez želja i"... GOSPAR LUKŠA (naglašujući): i "brez posala" (kao da se nečemu predomislio, nasmijao se klimajući živo glavom): Ha, ha, ha!... Jesi li kadgod čuo ovu novu furdu kako su joj puna usta kad izgovaraju: "k o s t i t u c i j o n " - "p a r l a m e n a t " - "p r a v a "!... Sad su inventali i "o k v i r e "! (U velikome bučnome smijehu): Ha, ha!... a sve to se u staro vrijeme u nas zvalo: v e r i g e ! ha, ha! (Kašalj i smijeh ga duše, pak mahnu prezirno rukom, kao da tjera nevidljivu rulju. Najedanput se zaustavio i zamislio, jer su naletjele nove misli. DUM MARIN razumio, uzeo pero i spravio se da piše.) I možeš još rijeti, Dum Marine - da su vlastela umrla, jer im je sužanjstvo iscrvotočilo i ono malo srca što su još imali... (Potegne dva puta iz lule.) DUM MARIN (nehotice kao da je prestrašen od onoga što ga čeka): Gosparu Lukša!... GOSPAR LUKŠA (prečuo ga, pa slijedi gledajući upravo i strogo ispred sebe, a rukom tapka po tavolinu): "Jer kad nije bilo više one prastare, lijepe, vruće slasti kraljevanja, valjalo je zasukat rukave i... prignut se do nje..." DUM MARIN (pišući u brzini): Polako... polako!... "i - prignut se - do - do" - - - (pogledavši ga u čudu): Dokle, gosparu Lukša?... GOSPAR LUKŠA (mirno gledajući dim iz čibuka): Do zemlje. DUM MARIN (iskrivio usta, napisao i ponovio riječi, baš kao da ih ne razumije): Do zemlje?!... GOSPAR LUKŠA (obrnuo se napola prema njemu, pak polušaljivo, poluporugljivo): Ne gusta te - Dum Marine?... ah!... DUM MARIN (uskošen): Što me pitate, gosparu, kad đa znate da vas ja ne razumijem. GOSPAR LUKŠA (svalio se opet u stolac, pak položio čibuk): Imaš i ti kadgod razlog, Dum Marine moj! - Piši, piši moje grke misli, iako su ti čudne, iako ti se činu smetene. (Naslonio glavu na ruku.) Prije smrti valja učinit djelo od pokajanja! (Turobnim smiješkom): Što se imaš smijat u sebi, Dum Marine, nad ovijem starijem vlastelinom koji sudi druge, a sâm ostario u plandovanju. (Klimajući glavom): Sve se okolo nas pretvara, sve gine i opet raste; dubrava pokriva jazove, novi ljudi sadu nove misli, a mi sve to ne razumijemo, kako ni ti, Dum Marine, ne razumiješ mene. (Trgnuvši se): A ipak što sam mogô, rekô sam - što mi je bilo dato, učinio sam, (ustajući kao u gnjevu) što sam znao, pripovidio sam. Zašto je dakle sve to bilo zaludu, zašto smo nestali mi, i zašto s nama umire misô Slobode?... GOSPAR NIKO (ulazi s desne strane; suh, dug, blijeda, mršava lica, duge polusijede brade, sanenijeh oči, skučenijeh ramena. Klobuk od slame na glavi. Ide ukočeno, uspravno, kao u snu, do kapelice, i tu se začas zagledao u škropionicu, pa je pogladio dugijem, suhijem prstima. Zatim mirno, istijem korakom, pošao do zatka i tu ostao kao kip, gledajući upravo čemprese Sv. Mihajla.)

96



DUM MARIN (piše, piše, ali ipak, kao svaki dan, pogledao ga sa strane i kao svaki dan zamrmljao): Sluga vam se, gosparu Niko! GOSPAR LUKŠA (vidio sve, pa neki daleki, bôni smiješak preletio preko mrkoga lica. Zaklimao glavom, sklopio za tren oči, pak stavio ruku na rame D. Marina, te nastavlja mirno, ali markantno): Reci još ovu prije Zdrave Marije, Dum Marine: "Kad smo ukopali vlast, valjalo je zemlju - tu zemlju koju smo tisuću godišta gnječili i slavili za nas, ljubiti za nju samu, onako kako se ljubi živo tijelo naše majke, ili naše žene, s puno krvi i s puno milosrđa"... (Pauza. U đardinu čuje se zvonce i glas jedne djevojke što pita): Ko je? DUM MARIN (pišući): ... "milosrđa!" GOSPAR NIKO (k. g., zategnutijem, suhijem glasom): A đe je "Lorko"? GOSPAR LUKŠA (hladno, jednostavno, ne obrnuvši se): Bacili su ga, Niko! GOSPAR NIKO (vraća se opet, kao sjen, istijem putem, a usne nehotice štropotaju): Vratit će se!... he! he!... Vratit će se!... (Pogladio opet škropionicu, pak kad je prošao mimo Lukše, istim glasom, a ne zaustavljajući se i ne pogledavši ga): Idem!... GOSPAR LUKŠA (koji je prignuo glavu i zagledao se nešto u kâm): Đe ćeš?... GOSPAR NIKO (k. g., tik do vrata): U Afriku! (Ode.) GOSPAR LUKŠA (uzdahnuo i svalio se u stolac, pak tromo): Đe smo ono stali, Dum Marine?... DUM MARIN (čitajući): "S puno milosrđa." GOSPAR LUKŠA (govori dalje, gledajući u mirno nebo): ... "Da smo bili baš veliki kako Nikolica95 i Marojica96 i Pracat97 i svi naši pomorci i vlastela, bili bismo u sužanjstvu iskali da u puku sačuvamo dušu koju smo mi na ovijem hridinama usadili bili." DUM MARIN (piše i naslađuje se): Sublime idea!... (Čuje se opet zvonce u đardinu.) GOSPAR LUKŠA (najeđeno): I opet su vrata zatvorena! - Da!... Ma ne mičem ti se! (D. Marinu) Pak reci: "A mješte toga davali smo se onomu koji je davao više." DUM MARIN (uzrujan, hotio bi se dignuti): Ah! - Ma to je odviše... GOSPAR LUKŠA (ustao, pak ga prikovao čvrstom pesti, a govori kao da maljem bije): I neka još stoji crno na bijelo, da: "kad smo u slobodi zatvarali naše ćeri u manastire, da vehnu i proklinju djevičanstvo - a mogli smo ih darivat bogatijem pučanima da im očistimo krv - bilo nam je držanstvo da u ropstvu uvedemo u naše prazne i neplodne palace zdravu kopilad što smo po konavoskijem grebenima posijali"... DUM MARIN (koji se dosad prucao kao riba na udici, pak začepio uši, pak puhao od straha i stida, napokon se otrgnuo iz Lukšine šake, skočio, bacio pero i istrčao kao mahnit): Neću!... neću!... Ma, gosparu Lukša!... Ma što govorite?! - Ma kako se ne sramite?! GOSPAR LUKŠA (sio u stolac, pak se valja od smijeha): Ha, ha, ha!... Ne!... ne!... ne sramim se, Dum Marine! - ne!... (Ustaje još u smijehu, pak ga prijateljski blaži): Istina! - Grijeh je bio... ma... jesi li vidio koja je mladost iznikla? Koje pesti! - Koje prsi! - Koja čela!... DUM MARIN (gledajući ga još u strahu): I ti bi ih zasio, gosparu, u ove dvore?!... 95 Nikolica Bunić - (1635-1678), dubrovački junak, sin pjesnika Điva Bunića, diplomat i pisac, zajedno s Marojicom Kabogom spasio je Dubrovnik od kaosa, pljačke stanovnika okolnih brda i intervencije Mlečana i Turaka nakon potresa 1667. godine, te od ucjene turskog velikog vezira Kara Mustafe 1678. godine, kada je kao diplomat otišao u Sarajevo bosanskom paši na pregovore, nakon čega je zatvoren, mučen i umro u tamnici. Dubrovčani su mu u Vijećnici postavili spomen ploču, što je izuzetak, jer je postavljanje spomenika pojedincima bilo zabranjeno 96 Marojica Kaboga, nadimkom Špaletić (1630-1692), poslije velikog potresa 1667. oslobođen je iz tamnice u kojoj je bio zbog ubojstva i spasio postradali grad od napada seljana s okolnih brda i spriječio nerede; 1678. godine poslan je istakao se i u diplomaciji, spasivši 1678. još uvijek ranjeni grad od ucjene turskog velikog vezira Kara Mustafe, kada je bio poslan u Carigrad 97 Pracat, Miho (1522-1607), dubrovački pomorac i trgovac, stekao je ogromno bogatstvo te je dio imovine oporučno ostavio u dobrotvorne svrhe. U znak zahvalnosti 1638. godine Senat mu je, premda je bio pučanin, postavio bronzani spomenik u atriju Kneževa dvora.

97



GOSPAR LUKŠA (pušta ga, posprdno): A ko zna?! (Šeta se gore-dolje.) DUM MARIN (sklopio ruke, tiho vireći na njega ispod očala): Da vas čuje vaš pokojni gospar ćaće!... GOSPAR LUKŠA (zaustavio se, mrko i oštro): Gospar ćaće spi na Mihajlu, a domalo ćemo i nas troje - i tad će još jedan lijepi kamen našijeh mira pasti u dubinu. - Tako su gospari ćeli! - (gorkom ironijom, nepomičan): "Nećemo davat robova tuđemu gospodaru!" - Ha, ha!... Velikoga gospostva!... a intanto grad naš ostô - brez duše... DUM MARIN (klima glavom i kupi papire na tavolinu): ... i zaboravlja. GOSPAR LUKŠA (sio i zabio glavu u ruke): A to je naša kazna! (Stresao se, ustao, pak običnim tonom, naglo): I eto ti tu! - - a svemu si pak kriv ti, Dum Marine, ti... DUM MARIN: Ja?!... GOSPAR LUKŠA (nervozno, pola u šali): Zašto pitaš? Zašto mi vadiš misli što dublje spu od gospara na Mihajlu? (Ulazi djevojka VICA s nekoliko pisama.) VICA (davajući mu ih): Donio ih postijer. GOSPAR LUKŠA (otvarajuć ih): Rekô sam ti sto puta da vrata od đardina imadu bit u pobjed otvorena. Svaki dan iste sekature, ista zvona... VICA: Ma što ćete, gosparu!... GOSPAR LUKŠA: Ima vas ređimenat! Neka jedna stoji u korti i prima... (Vica ode. Smiješeći se D. Marinu i pokazujući mu otvorene listove): Kako neke riječi umiruju nerve! Eto! - ovo ti je "poziv" da platim imposte - a ovo "proglas": jedan za Pera, a drugi za Frana. Ha, ha, ha! Sutra su elecijoni komunale... Ha! ha!... DUM MARIN (ispod očala): A za koga ste vi, gosparu Lukša?... GOSPAR LUKŠA (razdirući listove i bacajući ih niz parapet): Za nikoga. DUM MARIN (koji je pogledao s tarace niz doli): A intanto eto vam, gosparu Lukša, vino iz Konavala! Almeno tu nema partita. GOSPAR LUKŠA (namrđen, uskošen): Sekature! - Sad će ih valjat slušat, primat - a Stijepo pošô u Cavtat za žito... U!!... VICA (dohodi iz đardina): Pitaju, gosparu, ko će primit most? GOSPAR LUKŠA (k. g.): A što ti ja znam!... Reci komu mu drago. (VICA ode.) DUM MARIN (uzimajući klobuk sa stočića): A sad: "tete sluga!" - (Pokazujući kapelu): Smolit ću tamo Zdravu Mariju. Daleko mi je do doma. GOSPAR LUKŠA (šetajući se po taraci): Reci jednu više, da ti Bog prosvijetli pamet. DUM MARIN (do kapelice): I za tebe, gosparu Lukša, da ne govorite onakijeh! GOSPAR LUKŠA (smijući se): A još nijesi čuo ni polovicu! VUKO (ulazi iz đardina. Obučen je po ljetnu, konavosku. Drži klobuk od slame u ruci. Visok, plećast, prelijepoga muževnoga profila, dubokijeh zelenkastijeh oči, debela smeđega brka koji pokriva velika, žarka usta i sjajne zube. Ruke velike, žuljave. Sav je zažaren od sunčane žege. Ostao kod ulaza, pak mirno pozdravlja, dižući ruku do čela): Dobar večer, gosparu! GOSPAR LUKŠA (šetajući se, k. g.): Što je? VUKO (k. g.): Doveo sam ti tri kara mosta, svaki po 60 barijela. - Evo konta, gospodaru, od zapostata iz Grude. (Dava mu račun.) GOSPAR LUKŠA (prima pismo i pregledava ga): Dobro. - A zašto nijesi došo ranije? Domalo će se smrknut, a Stijepa nema... VUKO (koji je obrisao znoj sa lica, pak spremajući crljeni ubručić, na žute cvijetke, za pojas): Znam, gosparu. Ma, vidiš, fermali su nas žbiri na Dupcu. (Pljucne na taracu.) U kâm se uprli! - Pak brškaj, prigledaj - ni da smo iz Turske Krajine! GOSPAR LUKŠA (mrmljajući ispod brka): Izvadili bi i dušu! VUKO: Ne straši se, gosparu, za most. Reka sam Vici neka otvori magazin, a ja ću potegnut badnje...

98



GOSPAR LUKŠA (gledajući ga): Đe ćeš ti sâm?... VUKO (pogledao svoje ruke, pak prostodušno, a gotovo veselo): Mlad sam, a, Bogu i sv. Trojici fala, jak sam!... GOSPAR LUKŠA (zagledao se začas u tu junačku mladenost): E - pa čini kako znaš. VICA (došla iz kamare zlovoljno): Otvorila sam ti magazin, Vuko! Ako ti je pak potreba još koga, zazvat ću ti fakina da ti pomogne unijet kare... VUKO (k. g.): A što će meni fakini?! DUM MARIN (izlazi iz kapelice i hoće brzo da prođe). GOSPAR LUKŠA: Počekaj me, Dum Marine, dopratit ću te... VUKO (nekako smeteno, gosparu Lukši, vrteći klobukom između prsta): Kad zapoviješ, gosparu, imô bi ti nešto rijet. GOSPAR LUKŠA: Kad ušćebudeš!98 (Vici pružajući joj čibuk): Nâ - drži! - pa donesi klobuk i štap. - A ne zaboravi mu dat dobru večeru. VICA (zlovoljno): Kako svakomu. GOSPAR LUKŠA (nekako jedito i posprdno): Naturalo - nećeš pandišpanja! - Ono što je za službu neka bude i za njega. A noćas daj mu bjelaču ispod glave... VICA (ide u bližnju sobu.) VUKO (pozdravljajući rukom): Eh! pa, adio, gosparu! (Obrće se i slazi polako u đardin.) GOSPAR LUKŠA (koji se zagledao u njega): Adio! - Zatvori magazin kad izideš... VUKO (silazeći): Ne straši se gosparu! (Ode.) VICA (noseći klobuk i štap iz sobe, zlovoljno): Eto vam, gosparu!... GOSPAR LUKŠA (stavlja klobuk na glavu i uzima štap): A, molim te, što tu brebonjiš?... VICA (zlovoljna): Govorim da je Vuko imô ostat doma, a ne doć nas opet ometat! GOSPAR LUKŠA: Ometat?... VICA (k. g.): Sikuro! Eto ima mjesec dana da ste mu rekli da mu ne date Jelu Konavoku... GOSPAR LUKŠA (u čudu): Njemu? VICA: Nijesi li, gosparu, rekô njegovomu ocu da mu je ne daš? GOSPAR LUKŠA: Pak?... Donio vino, a sutra će nase!... VICA (uskošena): Lasno je vama, gosparu! A ko će za Jelu fatigat, prat, čuvat ovce?... Eto mjesec dana što plače i reve za onu belecu, a posli se ne miču. GOSPAR LUKŠA (lupnuvši štapom): Pak?!... Neka plače, neka reve! Ona će ostat - a Vuko će poć brez nje... DUM MARIN: A zašto mu je ne daš? VICA: Eto, i ja to govorim, gosparu Dum Marine? Zašto mu je ne dâ?! GOSPAR LUKŠA (najeđen, ali u smijehu): Bravo, da! Nuti dueta! - Zato: - perchè neću (Upućujući se): Ma sapete!99 ne mogu više ni zapovijedat mojoj službi! - Eh! đa!... kostitucijon, parlamenat!... (Obraćajući se prema Vici): Pošlji je večeras u susjestvo neka pripreda vunu. Tako ga neće viđet... DUM MARIN (polako odlazeći s Lukšom): "Romeo e Giulietta"?!100 GOSPAR LUKŠA (lupnuvši štapom): Da ja imam činit i partu od "Dona Bartola"!101 (D. Marinu): Del resto, bili bi lijepi par! DUM MARIN (gosparu Lukši polako): Eh! Naš puk! Da je stotinu ovakijeh s vašom glavom, gosparu Lukša, pa bi slobodni bili. (Slaze u đardin.) VICA (gosparu Lukši): Ako dođe kogod, što ću im rijet?

98 Kad ušćebudeš - Kad budeš htio, kad god hoćeš 99 ma sapete (tal.) - ma razumijete li!? 100 Romeo e Giullieta (tal.) - "Romeo i Julija", čuvena Shakespeareova tragedija 101 činit i partu od "Dona Bartola" - igrati i ulogu "Don Bartola"; Don Bartolo je lik iz komedije i opere Seviljski brijač, tutor Rosini u koju je zaljubljen grof Almaviva. Autor komedije je P. de Beaumarcais (1732-1799), a opere G. Rossini (1792-1868)

99



GOSPAR LUKŠA: Eto im tarace i eno im gospođe Mare. (Odlazi.) VICA (niz taracu): A ako dođe gospođa Slave? GLAS GOSPARA LUKŠE: Ha! ha!... s njezinom armatom! Kad je ne vidim, može i ona. Ha! ha!... (Čuje se njegov smijeh iz đardina.) VICA (ostala na vrhu skalice, pozdravljajući): Čuvajte se niza skale, gosparu! - Sluga vam se, gosparu Dum Marine!... GLAS DUM MARINA: Adio, Vica! VICA (ogleda se još tren za njima, pak dohodi na taracu. Uskošena je i zlovoljna. Počela redit tavolin): Adio - adio i Bog vas prosvijetlio! (Uređuje što je neredno.) Sve pobjed govorit i vikat: Vica, kafu! Jele čibuk! - Pere, štap: - uh!... (Skupila sve što je kartušina.) Sve kartušine!... (Otvorila škrabicu pa sve turnula unutra.) Na! - ne bi mi se još ćelo nego da ih vjetar raznese, kako onomadne! - Valjalo bi meni da hi pometem. - Nikako!... (Zatvorila škrabicu.) Ma đa!... (Uređuje stočiće.) Svi su isti. Bože mi prosti!... svi tuknuti. GOSPAR NIKO (ulazi s desne strane. Obučen je kao maloprije, samo u ruci kovčežić i "pardessus". Ide kao i maloprije do kapelice, a uz put zamrmlja Vici a da je i ne pogleda suhijem oštrijem zrakom): Vica!... bauo! VICA (se u čudu zaustavila, pa ga mrko gleda): Što?!... Idete li, gosparu Niko?... GOSPAR NIKO (došao do škropionice, zagledao se u nju, pogladio je, pak istim automatskim korakom pošao na dnu tarace te k. g.): Vapor parčiva na 7102!... Dunque?... Jesi li razumjela! VICA (stresla se, pa još uskošenija): Da, da!... subito!... poslat ću vam Iliju do mula... A imate li još štogod? GOSPAR NIKO (gledajući sveđ u daljinu, ne okrenuvši se): Još si tu?!... VICA (trholeći): Evo me - evo!... (U sebi): Almeno jedan manje. (Ugledavši sjen GOSPOĐE MARE što se pojavlja na vratima od sobe): Nuti sad ove!... Da?! Nikako!... A ja ću priko đardina!... (Hitro slazi niza skale.) GOSPOĐA MARE (visoka, suha, pokazala se na vratima od sobe na desnu. Obadvjema rukama drži se praga. Slijepa je. Lice je staro, uvelo, ali puno tragova davne ljepote. Kose gotovo sasvim sijede, zategnute su i razdijeljene u dva prama do ispod uha. Na glavi crna škufijica. Obučena je u sivome odijelu, a na ramenima crni spleteni šal od vune. Oči su velike, ukočene, prazne. Ona ulazi na taracu polako ali sigurno. Začas se zaustavila i ostala nepomična, kao da sluša. Pak zove): Vica!... Vica!... đe si?... GOSPAR NIKO (ne maknuvši se i ne obrćući se): Nema je. GOSPOĐA MARE (začuđena i radosna): Oh! - tu si, Niko!... (Pošla je polako do tavolina, opipala sve što je odavna na istome mjestu, i sjela u stolac. Mirno i blago): Činilo mi se da sam joj čula glas. GOSPAR NIKO (k. g.): Pošla mi je sazvat djetića. GOSPOĐA MARE (koja je bila izvadila bječvu iz džepa i htjela da plete; podignuvši glavu): Oh?!... GOSPAR NIKO (slazi sanen, indiferentan, bešćutan, kao i prije, do tavolina, pak istijem glasom, okrutnijem i suhijem): Adio, Mare! GOSPOĐA MARE (obrnula se prema njegovome glasu, kao da ga gleda): Đe ćeš? GOSPAR NIKO (idući polako otkle je došao) Đe mu drago. GOSPOĐA MARE (uzdahne i zaklima glavom, a ruke joj pale u skut): Kako sveđ!... GOSPAR NIKO (zaustavio se kod ulaza): Dunque... sluga!... GOSPOĐA MARE (podigla se, tiha, ali kao da joj se glas i ruke malo tresu): Niko!... prosti, znaš!... (Smetenim posmijehom): Što sam šoka! Otkad ideš po svijetu... sveđ mi je bilo trudno... ma nigda kako - danas!... GOSPAR NIKO (dohodi nehotice prema njoj, mrmljajući; vidi se da ga nešto muči u neizmjernoj dubini): Ludno!...

102 Vapor parčiva na 7 - brod odlazi u 7 sati

100



GOSPOĐA MARE (došla do njega k. g.): - I ja sam to rekla!... Ma... što ćeš!... Stari smo... (tiše): Svako godište stariji!... (Stavila mu jednu ruku na rame): Ne možeš ostat? GOSPAR NIKO (uzdrmao glavom, pak sklopio oči. Tvrdo): Ne! - GOSPOĐA MARE (k. g., puna misli): Bit će zato što Gruž nije više... Gruž! GOSPAR NIKO (muklim prezirnim smijehom): Bacili su Lorka! GOSPOĐA MARE (zabrinuto a tiše i bliže): Nasuli su more ispod škara?! GOSPAR NIKO (tvrd, daleko): Prisjekli su Nuncijatu!...103 GOSPOĐA MARE (još tiše): Jesi li čuo jutros?... (Kao u strahu): Zazviždala je!... GOSPAR NIKO (glasom, kao da suho granje štropoće u vjetru): He! he!... ferata! GOSPOĐA MARE (udaljuje se od njega, pak ide polako do kapelice): Vidiš - došla je i ona. (Kao u velikome jadu stisla ramena.) Pođi!... pođi!... Tamo je sve novo, pak zaboravljaš - a odi?! - Sve pristaro, pak te boli. (Zaustavila se pak se obrnula prema njemu. Drago): Ah, da nas čuju, Niko!... Rugali bi nam se!... GOSPAR NIKO (uzeo opet kovčežić i pardessus. Bešćutno): He! he! - Domalo neće ni to. (Odlazeći): Adio, Mare!... (Ode ne gledajući je.) GOSPOĐA MARE (ostala sama zatravljena na istomu mjestu): Adio, Niko!... čuvaj se!... (Sluša mu daleke korake.) Nešto ga boli. (Prošla je rukom preko čela.) Još ga vidim!... kako je bio lijep i veseo!... (Zamišljeno): Nijesam još nikoga pitala: je li posijedio! (Upućuje se prema dnu s uzdahom): I on je poslušao naše stare. - Sâm... sâm!... (Pauza. Pošla je usred tarace. Sav žar zapada i neba i mora i raskošni vidik onoga zelenoga raja od Montovijerne do Stona opkolilo je samotnu, tužnu, sivu prikazu slijepe gospođe. Uzdahnula je duboko.) Ah!... kako lijepo vonja Petka!... - Da mi je viđet!... GLAS VUKA (s puta): Hej, mladiću!... otvori mi magazin!... GOSPOĐA MARE (prignula glavu za dalekim glasom): Ne razumijem... VICA (ulazeći): Nu ti je!... Ma brava!... kako mi se prošetala. GOSPOĐA MARE (k. g.): Đe je pošô gospar Lukša? VICA (prateći je do stola): Šeta se s gosparom Dum Marinom! GOSPOĐA MARE (sjela i našla opet svoju bječvu.) VICA: Ah! znate li, gospo Mare, došô je oni što ište Jelu. GOSPOĐA MARE (brižljivo): Čuvaj mi je, znaš! - Neću ludosti!... a kakav je? VICA (prezirno): Kako svaki Konavljanin! GOSPOĐA MARE (sa smiješkom) A što si ti? - Prinčipesa? - ah?!... gusta me ta! (Na ulazu đardina pojavila se IDA s velikom kitom gorskog cvijeća i s torbicom u ruci. Došuljala se polako, pak stavila prst na usta, da Vica ne govori.) VICA (što ju je ugledala i htjela bi govoriti, ali ne smije, pak veselo): Oh!... GOSPOĐA MARE (pletući bječve): Što ti je? IDA (u jednostavnoj sivoj suknji modernoga kroja s ljetnom bluzom od bijeloga batista s crnim piknjama i tamnomodrom kravatom pod engleskim ogrličem. Na glavi "canotier" od slame. Ispod njega viri mlađahno, bljeđahno fino lice s velikijem modrim očima. Smeđe kose podigle se na zatioku. Visoka je. Kretnje jednostavne, dražesne. - Približila se hitro iza gđe Mare, pak jednom rukom pružila joj kitu vrijesa ostajući sasvijem za njome. Promijenila malo glas, ter oponašajući staru dubrovačku dječju igru, šapće): "Cu - cu - cu!"... GOSPOĐA MARE (koja je cvijeće duboko povonjala): Ah!... (Obrnula je glavu prama glasu, pak ljubaznim, davnim smiješkom nastavlja šalu): "Đe stojiš?" IDA (k. g.): Na taraci. GOSPOĐA MARE (k. g.): "Koga imaš?"

103 Prisjekli su Nuncijatu - Godine 1901. završena je izgradnja uskotračne željezničke pruge do Dubrovnika (danas više ne postoji), koja je usječena ispod brda Nuncijate, krajnjeg zapadnog obronka Srđa prema ušću Rijeke Dubrovačke i Gružu.

101



IDA (k. g.): Jednu zlu tetku koja me ne ćuti!... GOSPOĐA MARE (radosno): Ida!... (Pritegla ju je k sebi, pa je zagrlila.) IDA (klekla do nje, pak joj približila do lica kitu cvijeća): A ovo? GOSPOĐA MARE (povonjala i podigla glavu, kao da slijedi daleki doziv): Ovo?... ovo je vrijes što raste na kamenu!... (Obrnula se Idi, pak nekako sa puno požude): Procavtio je, je li? IDA (ustala, digla canotier, pak sjela na stočić tik do nje.): Pokrio je svu goru, tete, "kako božiji blagoslov"! GOSPOĐA MARE (milujući cvijeće): Što lijepo govoriš danas! IDA: To mi je jutros rekla jedna siromašica na vratima Gospe od Milosrđa. GOSPOĐA MARE (kao u sebi): I siromaštvo je hrid - pa kako cavti! IDA (vadeći jedan cvijetak iz kite): A okladila bih se da ne znaš što je ovo! GOSPOĐA MARE (pipajući i mirišući mali žuti cvjetni kalež): Čudno!... Vonja kako zemlja iza dažda... (Iznenada se trgnula, skoro podigla prema Idi. Glas je pun neizmjerne miline i uspomena): - Moje miholjice!... IDA (naslonila glavu na stolac gospođe Mare pa joj pripovijeda polako, naivno, s naglaskom kano djetetu kad mu se kazuju stare priče): Eh!... vidiš, i one su se uputile, a ima ih!... Počimlju od Gospe, pa sve jedna po jedna, idu, idu - a kad su umorne, počinu ispod međe u hladu velikijeh maslina i tu šapnu polako od cvijeta do cvijeta onu riječ koju ne valja zaboravit na putu - pak ražežu svoj mali feralić... (Prignuvši se tik do lica gospođe Mare): Jes, jes!... onako žute, malašne, zabodene u crnu zemlju - a mirne, kako svijeće na otaru, činu ti se izdaleka duplijeri na Korosante... (Malo zamišljena, gledajući daleko ispred sebe, skoro u sebi): I one znadu đe idu!... GOSPOĐA MARE (sva izgubljena u njezinom glasu): Do Mihajla - je li?!... IDA (upiljena u žuti cvijetak): Jes tete! - a znaš li koga pratu?! (S tužnim smiješkom): Mrtvo ljeto!... GOSPOĐA MARE (skoro radosno, naslonivši lice do lica): Ah!... a ne misliš, ćerce, što će nam lijepo svijetlit kad počinemo i mi u Lapadu.104 (Uspravivši se, skoro veličajno): Oh! kako ću zavikat ispod ploče: Finalmente eto nas između našijeh! - IDA (digla se i ona, pak ju je uhitila ispod ruke, te šetajući se polako osprijed po taraci, naumice): A intanto? GOSPOĐA MARE (milujući je po ruci): Oh bella! - Valja živjet - valja trudit. IDA (živahno, prodirno, kano da su joj se otvorila vrata otkle će joj iziti zadušena čežnja; - zaustavila se, pak se sva stisla uz tetku): Jes... jes!... Oh! lijepe, zdrave li riječi: trudit! - Ne čini li ti se, tete, kako da je nešto vedrije u duši - kad je čuješ?... - Ne, ti ne znaš koje je veselje rijeti: "nijesam bogata, ma sáma sam!", pak: - "ja dobivam za mene, za moju dragu čeljad i - finálmente - slobodna sam!"... GOSPOĐA MARE (koja je pomno slušala zvuk toga veseloga klicaja i nešto začuđena): Nuti... nuti... "entuzijazma"! IDA (k. g., a obavila je staricu oko pasa, pak naslonila lice o lice): Pak spremit svaki mjesec koji fijorinić... malo-pomalo... kako mravi prije zime. A kad vjetar zapuha, onda kupit majci štogod da se zgrije, poslat i bratu u Vijeni da i on jadan malo odahne!?... GOSPOĐA MARE (odalečivši se malo od nje: nemirna, smrknuta): Što mi tu fantastikaš? IDA (stavila ruke na srce da mu utaži kucanje, pak još prodirnije, a blijeda u licu): Da ti rečem, tete: idem u Ameriku... GOSPOĐA MARE (klimajući glavom): Nijesi ti za to!... ne, ne... IDA (usklikom): Ah!... kako me dobro poznaš!... A... kako bi bilo da ti nešto prolegam? (Zatrčala se do mirca gdje je stavila torbicu, pak hitro izvadila pismo.) GOSPOĐA MARE (sjela u stócu, mrmljajući): Nešto ti je u glasu... hm!... ne razumijem... (u sebi tužno) kako da i ona "parćiva!..." 104 kad počinemo i mi u Lapadu - na groblju vlastele na Mihajlu

102



(Vonja vrijes što je na tavolinu.)

IDA: Sad ćeš čuti!... Ma - slušaj me dobro... (Čita s jakim, školskim naglaskom): "Cesarsko kraljevsko pokrajinsko školsko vijeće"... GOSPOĐA MARE (namrgodila se): Što je to?!... IDA (smijući se): Nije naški, ne, ma razumjet ćeš isto. Dunque... "riješilo je da imenuje gospođicu Idu groficu Luccari-Volzo (problijeđela je, ali sa smiješkom na usnama gledajući povrh lista na staričino lice) - privremenom podučiteljicom!..." GOSPOĐA MARE (podigla se mrka, uzrujana): A to hoće rijet?... IDA (bacivši list na tavolin, pak priljubivši se uz nju, živijem, tronutijem i brzijem glasom): Hoće rijet da kad je kuća prazna, a majka stara - pa kad se nećeš prodat za dinare ni kmetu bogatunu, ni furestu, valja činit što si, tete Mare, rekla ti: valja trudit... valja bit... meštrinja. - GOSPOĐA MARE (uzmaknula je, pa drhtajući uhitila se stočića i tu se svalila kao da nestaje u dubinu): Meštrinja!... ti?!... nepuća Orsata Velikoga!... IDA (blijeda a tvrda kao ploče one tarace, naslonila se obadvjema rukama na tavolin. U glasu je veliki, gluhi mir): Reci piutosto! ći Vlađa Luccari-Volza, koji je umro neđe u ošpedalu u Carigradu, vladika dubrovačka, grofinja austrijanska, brez koca ni konopca eccettera... eccettera - a sad privremena podučiteljica na Pilam s godišnjom platom - kako u dekretu piše! - od 350 fijorina... ha! ha! GOSPOĐA MARE (k. g., izgubljena usred nevidljivih stvari): Ja vidim glasove svijeh - svijeh, kako ti što vidiš čeljad živu. Pa i sad kad te slušam, činilo mi se viđet dumnu... našu rodicu... Oh!... bila sam dijete - kad su me poveli u Tricrkve... jes;... jes!... imaš glas Marije-Paole. IDA (približila joj se): A što je ona učinila? GOSPOĐA MARE (osvijestila se, uhitila glavu Idinu i poljubila je tiho): Isto što i ti - i učinila je dobro. IDA (zagrlivši je žarko, pak s dubokim uzdahom): Ah!... tete, da znaš!... Bit ću sad i ja hrid - sa malo vrijesa. (Stavlja klobuk i uzimlje torbicu u koju sprema pismo s tavolina.) Ah!... a sad brzo!... da kažemo majci moju sreću! (Dražesno): Da znaš!... kupila sam joj večericu - ma kaku!... Bit će prava festa... GOSPOĐA MARE (sjetno): Kako si vesela!... IDA (oblačeći rukavice, radosno): I kako!... Vjeruj mi, tete, ovo ti je blagoslov one moje siromašice... GOSPOĐA MARE (jadnim glasom kao gore): Pa za to si mi došla?! (Diže se i hvata se Ide): A zašto mi nijesi ništa rekla prije... ko zna!... mogli smo... IDA (dražesno milujući bijele prame): Tete!... tete!... a zašto smo još zadnje vladike?... (Polako, polušaljivo, ali suze su sve skupljene u grlu): Promisli... 350 fijorina na godište!... (Još tiše): Nešto suza manje - a kadgod malo juhe više!... (Vedrije): Pa ne govoriš ništa! Imat ispod sebe dječicu... Puno, puno male djece našega puka... pa čuvati da mu tuđa čeljad ne iščupa, kako dundo Lukša govori, "dušu koju smo mi usadili" - i mučit se da usadiš malo od onijeh tvojijeh žutijeh cvjetova... da nam sveđ vonjaju od n a š e zemlje... GOSPOĐA MARE (koraknula malo naprijed sva zatravljena u zvuku toga glasa, pak prošla rukom preko lica, kano da sluša daleki šum: tiho, kano u sebi): Sveđ iste!... Mučenice - čuvarice... IDA (u čudu i u strahu gledajući je): Što si se zamislila, tete? GOSPOĐA MARE (osvijestivši se, pak milujući je): Da me sad ne zaboraviš, gospo meštrinjo!... IDA (zagrlivši je): Tebe?!... Tebe!... za sve dobro što si mi dosad učinila!... ah! da znaš! Kako sam se strašila od moje tete Mare!... ha! ha!... Ma! viđet ćeš sad ti mene!... Vladika!... od glave do pete!... ha! ha!... (Čuje se ispod tarace na moru sitna mužika i usklici.) GOSPOĐA MARE (začuđeno): Ko je?

103



IDA (zatrčala se do dna): Ah!... (gledajući niz dolje) da ih vidiš (dotrčala brzo do nje) Slave et Compagnie!105 Imali su čerto kakvu veliku "fraju" s prinčipima iz hotela i s ofičalima di terra e di mare...106 GOSPOĐA MARE (uzbunjena): Oslobodi Bože!... Neka ih Vica primi!... Eto im tarace i đardina, pa neka mahnitaju koliko hoće. Ja ću se intanto zatvorit u kapelicu. I tako imam smolit moje rozarije... VICA (trči uz skalice od đardina, sva zapijehana, najeđena): A što sam vam rekla?!... pusta "furestarija"107!... GOSPOĐA MARE (smiješkom): Vica moja, divertiškaj se ti! - U praznoj kući gospari oni (otvarajući vrata od kapelice) - a u kapelici gospođa ja! - IDA (koja je gledala dolje niz parapet): Svi!... au complet?! ha! ha!... che tipi! (Poljubila je hitro gospođu Maru.) Evo ti, tete, onijeh što su sve zaboravili. Zato - (klanjajući se u smijehu jednoj i drugoj) adio i - bjež! (Ode trčeći kroz kamaru.) GOSPOĐA MARE (u kapelici na pragu; smiješeći se): Vica moja! - adio i - bjež!... (Lupne vratima i zatvori se iznutra ključem. Čuje se kako škripi ključanica.) VICA (koja je u jedu i čudu gledala sad jednu, pak drugu): A ja?... s njima?!... (čuje se bliže i glazba i žamor) Kako ne!... Bonásera i - bjež!... (Trčeći ode kroz sobu na desnu. Pozornica ostane prazna. Sunce se skrilo.) BARUNICA LIDIJA (29 god., visoka, tamne bujne kose, velikijeh sivijeh oči; usne odviše crljene; pretanka struka. Obučena je u elegantnome ljetnome tenis-kostimu. Ide velikijem ritmičnijem koracima. Prati je šušnja svilenijeh juponsa. Na glavi joj canotier od slame s malom crnom vrpcom. Tip moderne dame. - Kad se nasmije, a to bude često, sjajni bijeli zubi rasvijetle joj cijelo lice požudnim prkosnim odsjevom. - Hrlo je skočila iz đardina i zatrčala se po praznoj taraci, pak se zaustavila na sredini nepomična. Začuđenim, širokim pogledom zaokružila je tu samoću i nekako se stresla. Ali to je tren, jer je odmah veselim klicanjem dotrčala do parapeta na desnu, pa plješćući rukama zove one koji su dolje): Hura! - nikoga!... (Hoće da se obrne, a u to nađe se tik do osobe koja se polako došuljala iz đardina za njome. A to je) GROF HANS OETTINGSHEIM (visok, mršav, bit će mu kakvijeh 34 god. Ošišane glave, fina profila, pospanijeh oči, crvenkastijeh brkova. Pod ukusnim engleskim bijelim tennis-odijelom prodiru harmonične kretnje žilavog, izučenog tijela. Došuljao se kao ris - lice mu srodno - za njome, pa kad se obrnula, on je nju s obijem rukama uhitio za ruke i prikovao uza se. Tijelo do tijela, dah do daha, hoće da je poljubi u žarke usne, pa kad ona krikne od straha i čuda, on šapne požudno i smjelo): Endlich allein!...108 BARUNICA LIDIJA (braneći se, potiho, s blijeskom u očima, a s posmijehom na usnama): Ne - ne ovdje! - Ma kakav je to način!... ali Hans... Hans!... GROF HANS (k. g., strastveno, skoro brutalno): Ovdje ili drugdje, c'est egal!109 - ali za tri dana što te ne viđeh - razumiješ li!... - tri poljupca!... Ni jedan manje, ni jedan više... BARUNICA LIDIJA (k. g., smiješeći se): Ako moj muž dođe?... GROF HANS (k. g., u smiješku) Poslala si ga da čuva sendviče u lađi... (Polakše, požudno): Ma što misliš da sam ja tu u tome vašemu orijentalnome gnijezdu gdje je sve staro i mrtvo, samo za ljubav Hotela Imperiala, a ne vidiš da ja živim sad samo za tebe - za jedini cvijet ovijeh varvarskijeh grebena... BARUNICA LIDIJA (glasno i bučno se nasmije, pak naglo ga uhvati i obijem rukama za glavu te ga poljubi u usta): Muči, Teutone!... Na!... kad hoćeš! - Ovi je za mene...

105 Slave et Compagnie! - Slave i njezina družba 106 Imali su čerto kakvu veliku "fraju" s prinčipima iz Hotela i ofičalima di tera e di mare - Imali su bez sumnje kakvu veliku zabavu s prinčevima iz Hotela i oficirima kopnenim i pomorskim 107 pusta "furestarija" - sami stranci 108 endlich allein (njem.) - napokon sami 109 c'est egal (franc.) - to je svejedno

104



GROF HANS (stisnuvši je uza se kano zmija o dubu): A ovi za mene... (poljubivši je.) BARUNICA LIDIJA (istrgnuvši se, pak lupajući ga crljenim parasolom): A ovo za njega! - ha! ha! ha!... GLASOVI ODOZDO: Lidija!... Lidija... Što činiš... gdje si?!... BARUNICA LIDIJA (potegla grofa Hansa do parapeta): Porugajmo im se malo!... (Klanjajući se s njime društvu koje plješće, viče, kliče): Hvala, hvala!... lijepi par, je li?... Ha! ha!... - Dođite gori. - Idealna taraca! - možemo provati još jedanput našu operetu... GLASOVI ODOZDO: Bravo!... bravo!... GROF HANS (govoreći s tarace dolje): Neka mužikanti dođu najprije gori, a vi se stavite en position110 za "kor lupeža"... pak - evo mene... BARUNICA LIDIJA (plješćući od veselja): Ah!... superbe111!... Čekajte... još tren... neka uredimo pozorište... GROF HANS (dotrčao do tavolina, pak okretno u tren prenio njega i stô i stóčiće sve u ugao između kuće i kapelice. Sve je to sad hitro, brez stanke): Evo - gotovo... BARUNICA LIDIJA (pomagajući mu žurno): Voilà!... a sada Monsieur le voleur112 - marš! GROF HANS (hoteći je dohvatiti): Pazi!... dužna si mi još jedan!... (Ulaze TRI MUŽIKANTA iz đardina; violin, flaut i kitara.) BARUNICA LIDIJA (trčeći, pak ugledavši mužikante, hitro i po tiho do njega): Muči! ne vidiš li?!... (Ona ga turne vičući mu: Marš! a ON bljesnuvši je pogledom ode trčeći i smiješeći se niz skalicu u đardin, zatim se ona vraća u smijehu, ali umorno) Ah!... što je dodijô! (Mužikantima koji su mirno ostali do sjedala u taraci kraj skalice na desnu i sve to gledali, kao da vide stare stvari): A vi stavite se tu - pak zaudarajte hor "della Gran Via." - Jeste li ga naučili za sutra? TRI MUŽIKANTA (naši obični, mirni "artisti" iz grada gdje udaraju svakomu, a vidjeli su ih svakakvijeh): Altrochè, gospo! BARUNICA LIDIJA: Dobro. - Dakle, kad vam dâm znak! (Prignuvši se niz taracu, pak ugledavši dolje sakrivenu grupu): Herrlich!...113 Baš le dernier cri!114 - Samo budite skladni! - Barune, čuvajte mi djevojčice! ha! ha! ha!... Ali... attention!115 Ulaz je zabranjen samo majkam!... GLASOVI ODOZDO (bučni i u smijehu): Bravo!... ne! ne!... Dunque - miči se!... BARUNICA LIDIJA (k. g.): Kad udrem dva puta rukama, tad entrez!116 A vi doli - Theatergesindel117 - počekajte!... (Poletjela do fotelja u kutu kraj kapelice, pak se komodno uvalila u nj.) Dakle?! - (Lupnuvši rukama): En avant!...118 (MUŽIKANTI počnu svirati "Kor lupeža" iz španjolske "zarzuele" La gran via - kad eto iz đardina ulaze jedan po jedan točno po baletnome ritmu one graciozne glazbe, u pikantnoj pozi španjolskih "ratas": GROF HANS, EMICA, BARUN JOSÉ, JELKA, MARKO TUDISI i ORE. - GOSPARI su obučeni svi kao Hans u finim bijelim tennis-kostimima. Čarape koje vire ispod razvraćenijeh bijelijeh gaća, košulje i kravate, sve to u raznijem modernijem šarama. I DJEVOJČICE su obučene, kako je to sad obično za tenis-igru, nalično barunici Lidiji. Svaka ima na glavi canotier od slame sa uskim šarenim vrpcama. - Sva je grupa dražesna i ukusna, te u svakome potezu prodire rutina

110 en position (franc.) - u položaj 111 superbe (franc.) - ohol, ponosan, ali u ovom slučaju Lidija je upotrijebila ovu riječ u značenju "veličanstven" 112 monsieur le voleur (franc.) - gospodine lupežu 113 herrlich (njem.) - sjajno, prekrasno, veličanstveno 114 le dernier cri (franc.) - posljednji krik 115 attention (franc.) - pažnja 116 entrez (franc.) - uđite 117 Theatergesindel (njem.) - doslovno: kazališna fukaro; izraz zapravo nema tako pogrdno značenje, a koristilo ga je bečko građanstvo za kazališni svijet 118 en avant (franc.) - naprijed

105



rafinovanoga kozmopolitskoga društva. GLAZBA udara, a povorka igrajući ide istijem putem do dna tarace. Tu se svi obrnu u jedan mah baš poput baletne kadrile pa slaze u jednoj koloni cijelom širinom tarace prama gledaocima. Gibive kretnje tjelesa, koketni pogledi i živahni smisao situacije usavršuju iluziju prave pozorišne prikaze.) BARUNICA LIDIJA (sjedi u fotelju i prati fizionomijom te ritmičkijem taktom ruku, pak i usklicima zadovoljstva i smijehom, cijeli taj prizor kao pravi kulisni režiser): Bravissimi! Ha! ha!... Molim te, Jelko, podigni malo više tvoje nožice!... I ti, Ore!... nur kleine Prüderien119, Mesdames! - Tako!... bravo!... a sad: - top! (Na tu riječ cijela kolona koja je zapremila širinu pozornice, zavrti se jednom pirouettom., pak zapjeva "Kor lupeža" prateći ga karakternijem, unisonijem kretnjama pravoga "caffe-concerta". Kor je razdijeljen po glasovima u tri grupe a počimlje zasebice riječima:

- "Son il primo ladrone!"120 - "Il secondo son' io!"121 - "Io il terzo!"122

pa zatim ga nastavljaju iz poznate partiture. Sav se ovaj kor izvodi u elegantnome tonu aristokratskijeh diletantskijeh predstava, a kad svrši pjevanje, mladenačka se povorka jednom kretnjom obrne i slijedeći pratnju glazbe okolišaju sve dno tarace, pak se vraćaju odakle su i započeli. Uprav tu prestane glazba, a grupa se rasprši u pljeskanju, žamoru, veselju, što najedanput napunja sav ružičasti zapad, koji se smiješi kamenitoj taraci i pozlaćuje svaku vazu, svaku arkitektonsku crtu, pa i slikarsku bjelinu čavrljavog bezbrižnog mladenačkog jata. Samo Petka, nepomična i mrka u tamnome veličanstvu svojih pregustijeh borova, nijemo gleda kao Keopska Sfinga, što se tu dolje vrte ti prolazni sitni ljudski mravi.) BARUNICA LIDIJA (koja je ostala sveđ u svome fotelju dokle je zbor trajao, prateći s intenzivnijem interesom svaki mig, upravljajući sad jedno sad drugo, nije ipak mogla odoljeti šampanjcu što joj u žilama ključa, pak je i ona skočila i stavila se na čelo povorke predvodeći je smjelim kretnjama, dok je ona sama zaviknula): Halt! (i rastavila društvo tik ulaza u đardin.) GĐA SLAVE, GĐA LUKRE, GĐA KLARA (dokle se zbor na taj način razvijao, uljezle su polako s desne strane iz sobe, pak su gledale sa zadovoljnim smiješkom dobrijeh mamica, a čim je prestalo prikazivanje, počnu pljeskati nazivajući): Bravi!... bravissimi! BARUNICA LIDIJA (i sva njezina družba, ugledavši gospođe, nahrupe na njih bučnim klicanjem): Oh!... Majke!... ne!... nećemo ih!... (Grupe se stopile. Sva taraca vri životom.) GOSPOĐA SLAVE (56 god., velika, negda lijepa, sad predebela, prenacifrana, suhim oštrim glasom a nehajnim smijehom te sa zlobnim naglaskom Lidiji): Niko ne diže noge per aria123, kako Lidija!... ha ha!... BARUNICA LIDIJA (bezbrižno, fino): À la guerre comme à la guerre!124 Slave! - Del resto - kad je za siromahe! GOSPOĐA KLARA (60 god., sva u elegantnoj crnini, polusijeda, duhovita): Naturalo!... Koliko više - toliko više!... BARUN JOSÉ LASIĆ (28 god., s malim usprćenim brčićima a jakim španjolskim akcentom): Na "oglasu" bit će štampano: "Za dobrotvornu svrhu!..." Dakle?... Caramba!... (smijeh.) GOSPOĐA SLAVE (sjela je na lijevu stranu u fotelju): Jeste li pitali permes125 od kapetanata?

119 nur kleine Prüderien (franc.) - samo manje lažne sramežljivosti 120 Son il primo ladrone (tal.) - ja sam prvi lopov 121 Il secondo son' io! (tal.) - drugi sam ja 122 Io il terzo! (tal.) - ja sam treći 123 per aria (tal.) - u zrak 124 A la guerre comme a la guerre (franc.) - u ratu kao u ratu (tj. treba se prilagoditi prilikama)

106



GOSPOĐA KLARA (sjednuvši i ona): A zašto bi, kad kapetanat ne čini, nego opereta! GOSPOĐA LUKRE (je došla do njih, pak sjela. Razgovaraju se.) GROF HANS (na desnu, tiho Lidiji hineći veliki nehaj, ali plamen mu u očima): Nemoj mi reći: ne! - Sutra ili nigda! BARUNICA LIDIJA (smiješeći se a šetajući se bezbrižno s njime): A da odgovorim: nigda?... MARKO TUDISI (malašan, plavokos, aristokratskog profila, sumornijeh oči, a prelijepih ruka razgovarajući se s Emicom i s Orom gore-dolje po taraci. Sve troje puše cigarete): U parteru će nam sijedat skvadra, arčiduka i amiralj! - Dunque?!... EMICA (naivno Marku): Da znaš, Marko, što me strah! - A majka hoće da budem à la Cléo de Mérode126... Govori da joj naličim! BARUN JOSÉ (koji se približio Emici, s drskijem smiješkom): Oh!... Ne još sasvijem!... (Smijeh.) ORE (stisla se uz Joséa, kao prestrašena): Ah... gledajte don José!... (pokazujući mu zatiok) Tu nešto lazi... tu... tu... BARUN JOSÉ (gledajući joj u vrat): In veridad127!... ništa! ORE (dugim pogledom): Proprio ništa?!... GOSPOĐA SLAVE (Lukri, kao gore): A što ćeš, moja Lukre! - Ovo su mumije! - Dundo Lukša još, još! Grize se, perchè je ćio nešto, a ne zna više što... Jadni pak Niko i Mare!... oh!... pravi oriđinali!... Del resto!... Zadnji veliki gospari... Ma što ćeš!... ne razumiju bremena. - Sad ne valja ti nego ona: "Ko ima dinara, oni je gospar." - To ti je tako! Sve ostalo pak: naši antenati - i republika e tuto il resto128 - sve su to antikalje - i ne valjadu ni pô solda. GOSPOĐA LUKRE (49 god., suha, duga, uvijek zaplakana, ali ne ostavljajući očalin iz ruke i motreći sve i svakoga): Ah!... purtroppo... Kad vidim onoga don José! (Zgraža se.) GOSPOĐA KLARA (zlobno a duhovito): Njegov djed bio je Benešin kmet - pa je pošô u Ameriku. - Oh! tu ti je nekakva istorija, s pokojnom dumnom Marijom-Paolom!... hm!... In conclusione! ona umrla u Tricrkve, a on skupio milijuna. A sad eto ti mu unuka, per la grazia di Dio129 i njegovih dinara, b a r u n a !... Ha, ha!... ORE (došla do majke, gospođe Lukre, pak joj govori polako): Isko je, isko, pa je rekô: ništa!... GOSPOĐA LUKRE (polako Ori): Što si šoka!... provaj opet... GOSPOĐA SLAVE (gospođi Klari polako sa zlobnim osmijehom): Ne!... ne!... Emica nije za Ameriku!... ha! ha!... Neka ga Lukre glođe!... EMICA (dohodi hitro do gospođe Slave, pak majci): Jesi li viđela Oru, kako ga hita? GOSPOĐA SLAVE (polako): A ti se gubi, s onijem ludijem Markom! BARUN JOSÉ (Jelki koja se razgovarala i smijala s Lidijom i Hansom): Provajte, Condeso, "La Frangesa"130 - samo jednu strofu. JELKA (smijući se smjelo u lice Joséu): Platite najprije ulaz!... LIDIJA, GROF HANS (smijući se): Brava La Frangesa! SVI (udare u pljeskanje): La Frangesa! La Frangesa!... BARUNICA LIDIJA (dolazi ispred gospođa, pak klanjajući se): Mesdames sans messieurs!131 Zavjesa se diže! Nina Cavalieri132 pjeva.

125 pitali permes - tražili dozvolu 126 Diane-Cléopâtre de Mérode - francuska balerina austrijskog porijekla s kraja 19. stoljeća, glasovita ljepotica 127 in veridad (španj.) - zaista (zapravo bi trebalo: en veridad, ali barun José na španjolski način izgovara talijanski in verita) 128 e tuto il resto (tal.) - i sve ostalo 129 per la grazia di Dio (tal.) - milošću Božjom 130 "La Frangesa" - "Francuskinja" 131 mesdames sans messieurs (franc.) - gospođe bez gospode

107



SVI (k. g.): Brava la Nina! MARKO (zove svu mladu grupu da dođe na desnu): Amo!... mi smo publika restauranta za refrain. SVI MLAĐI (osim Jelke, trčeći u jedno klupko): La Nina!... La Nina!... BARUNICA LIDIJA (s njima do vrata a na čelu svijeh): "Ruhig, Gesindel!"133 (Veliki smijeh.) - Mužika!... (GLAZBA udara.) JELKA (usrijed tarace stavila se u koketnoj pozi tingl-tangl pjevačice, pak malenim ali ugodnim glasićem zapjeva poznatu napulitansku pjesmicu)

"Songo Frangesa e vango da Parigge."134

(a kad svrši prvu strofu, sva MLAĐARIJA opetuje u koru refrain):

"Oh! oh! oh! oh!" "Vi pregh' è nun gridá!"

(Veliki smijeh i pljeskanje.) GOSPOĐA KLARE (koja je međutim pošla na dno tarace, zove svu družbu): Brzo!... brzo!... Evo vam prohodi amiralj i svi njegovi ofičali. SVI (trčeći na dnu ostanu do parapeta klanjajući se i pozdravljajući povorku koja ispod tarace prohodi u barkama): Hurrah!... (Dolje se čuje odziv "Hurrah!". Sva grupa ostane razgovarajući se i gledajući zaljev gdje sunce polako nestaje. Sve je nebo jedan posmijeh, jedno lepršanje ružičastijeh i zelenkastijeh pramova. Ali tmica ispod Mihajlovijeh čempresa slazi polako do mirne gruške obale i vuče za sobom ljubičasti plašt sutona.) MARKO (slazi s LIDIJOM niz taracu, razgovarajući se; duboko, umorno): Kako je sve ovo ludo! - Kako u našoj treski ipak čujemo neki mali, oštri glas što nas smeta! - (Tiše): Ne čini li ti se da se pred ovijem zalazom sunca i na ovoj taraci nešto gazi... nešto oskvrnjuje?... BARUNICA LIDIJA (gledajući ga zagonetno): Jes! - Baš u tomu je kontrastu moje uživanje. - A možebit i tvoje! - (Sa smiješkom, intimno): Što me tako gledaš? MARKO (hladno): Gledam ti usta što su tako izljubljena! BARUNICA LIDIJA (skoro gnjevno): Marko!... MARKO (k. g.): Ne straši se. - I kamen se zacrljeni - ali múči. BARUNICA LIDIJA (uhitila ga ispod ruke naglo): Jes! jes! Slazimo, valjamo se - najprije polako, pak sve brže, mahnitije - doli, doli - do u ponor... paf!...! Ha! ha!... MARKO (brutalno, oko u oko): Ti si đa na dnu! BARUNICA LIDIJA (zlim blijeskom u oku): Baš na dnu! - (Muklo, tik do njega a grčevito): Ko me prodô staromu đeneralu barunu Schmidtu za njegove dinare? - a ko je tebe vezô uz gospodare koje mrziš i prezireš?!... Reci: Ko? ko?... MARKO (jedva osjetljivom ironijom, stavljajući ruke u žep, a gledajući je nekako drzovito): Zadnji smo gospari!... Promisli tad kako uživamo ovi nezdravi, prepuni život u propadanju. (Još tiše, a da nitko ne vidi da govori o mrtvoj ljubavi): Zašto si me ostavila?... BARUNICA LIDIJA (stresla ramenima, s prezirnim potezom oko usta a pogled joj izgubljen u daljinu): Zašto?! Što si lud!... A zašto ti igraš s nama komediju na grebima naših starijih? (Tiše): Kad

132 Nina Cavalieri (1874-1944), glasovita talijanska operna sopranistica, varijetetska pjevačica i filmska glumica 133 ruhig, Gesindel (njem.) - mir, vucibatine! 134 Songo Frangesa... - Francuskinja sam i dolazim iz Pariza; u to vrijeme popularna pjesma na napolitanskom dijalektu

108



je tijelo umrlo, valja da se rastoči - sve - sve - do kosti. (Udre u gorki smijeh): Du reste... znam što mi hoćeš rijeti. - Počekaj još malo - pa ću ostavit i njega!... Ha! ha! GROF HANS (dotrčao, pak se familijarno uhitio između njih, gledajući šaljivo a nemirno sad njega, sad nju): Đe ste?... Hm?!... tu vonja po nečemu! ali po čemu?!... BARUNICA LIDIJA (gledajući ga, s drskijem smijehom): Bit će po... sandwichima... GROF HANS, MARKO: Kolossal! (sve troje ispod ruke smijući se idu prema dnu tarace.) GOSPOĐA KLARA (šetajući se po taraci gđi Slavi tiho): Jeste li viđeli!... Elle s' affiche!135 GOSPOĐA SLAVE (velikom hladnoćom, smijući se debelo): Elle s' en fiche136 - moja draga! A dopo tutto137 dokle ište svoje "amante" dans la société138, čini dobro! ORE (Joséu, pružajući mu bijeli lakat svoje ruke): Oh!... Bože moj... nešto je uljeglo... tu!... tu!... BARUN JOSÉ (gleda u rukavu i otkriva požudno bijelu put): Ah!... jes... jes... ORE (sva vesela): Jeste li našli? - što je?... što je?... BARUN JOSÉ (komičnim strahom, a zatim indiferentno puštajući Orinu ruku): Ništa! - jedna baburica! - ORE (žalosna a dugijem pogledom): Baburica!?... EMICA (dotrčala do majke, polako): Vidiš li Oru?! GOSPOĐA SLAVE (potiho): Odvedi ga u đardin!... Ne budi sveđ koke!139 - Još jedne poklade - pa će svak rijet da si osiđelica!... (Izdaleka s Mihajla čuje se zvonce Zdrave Marije - sitno, pridušeno od zelenila, pak tamo dolje odgovara "Krst" u Gružu140 zategnuto kano jeka. Na nebu se udunula rumen. Petka je sasvijem pocrnjela na zlatnome mozaiku zalaza sunca. Niko ne čuje večernji pozdrav čempresa.) BARUNICA LIDIJA (prekomjernim veseljem, Marku, da je svi čuju): A sad!... Homo! Aux enfers!...141 SVA MLADOST (u jednome kliku): Aux enfers!... (Divlja raskoš uzvitlala se iz sitnijeh nota jadnijeh naših mužikanata, pak prošla u krv, u noge, u živce one bezdušne mladosti. U pobožnome miru zadrijemaloga dvora i prirode što moli, zahuji žarki "galop-cancan" Offenbachova Orfeja142 kao krajnji izazov novijeh ljudi onome tihome umiranju tisućgodišnjih ideja i pokoljenja. SVA MLADOST igra držeći se mahnito u jednoj koloni, u neprestanome pjevanju i smijehu. MAJKE su se tobože zgrozile, pak u smijehu nekog nutarnjega zadovoljstva iščezavaju u sobu na desnu. Na čelu svijeh - kankanuje Lidija, moderna bahantica. Plamen joj je u očima i u prebijelim zubima. - Sva ta bura veselja potraje malo časova; cijeli je život u njoj. Ali iznenada zazveči na taraci jak, neumoljiv "din-din" zvonca iz stare kapelice što ga nevidljiva ruka poteže za konop. Isto kao da se najedanput prekinula mehanička igrarija, a figurice zaustavile se u plesnoj pozi i sa uklesanijem posmijehom lutaka, sve je društvo ostalo nijemo, nepomično, okamenjeno slušajući mjedeni maljić što bije tamo gore u večernjemu zlatu.) BARUNICA LIDIJA (prva se prenula, pak u pustome, tihome smijehu stavlja prst na usta): Pst!... taraca se sveti!... MUŽIKANTI (bježe niza skale u đardin.) GROF HANS (hoće do kapelice): Neko nam se ruga!...

135 elle s' affiche (franc.) - ona se ističe preko mjere 136 elle s' en fiche (franc.) - nije ju briga 137 a dopo tutto (tal.) - a poslije svega 138 dans la société (franc.) - u društvu 139 Ne budi sveđ koke - Ne ponašaj se uvijek kao glupača 140 "Krst" u Gružu - crkva Sv. Križa u Gružu 141 aux enfers (franc.) - u pakao 142 Offenbach, Jacques (1819-1880) - francuski kompozitor, autor opereta popularnih u vrijeme Drugog carstva Napoleona III; galop-cancan je poznata plesna tema iz Offenbachovog djela Orfej u podzemnom svijetu

109



BARUNICA LIDIJA (zaustavljajući ga, prodirno): Neko moli! - MARKO (tvrdo, skoro brutalno, tiho Lidiji): Ne razumiješ li da ovo nije mjesto za nas? BARUNICA LIDIJA (tiho svima ostalima): Kako došli, tako pošli! (Stavlja se na čelo svijeh u pozi prijašnjega kora.) Lupeži - marš!... (I eto se opet stvorila povorka koja u hitrijem tempu zaječi između zuba "Kor lupeža", nestaje na desnu istim baletnim ritmom, istim smijehom, istom koketerijom, istom dražesti, sveđ praćena zvoncem što ih tjera i što im se ruga. Pozornica ostaje napokon prazna. Još jedan prasak bučnoga smijeha tamo dolje, kad je mahnita mladost izišla iz puste kuće - još jedan kucaj i - zvonce umuklo. Velika tišina. Vrata se kapelice polako otvaraju.) GOSPOĐA MARE (pokazala se na tamnome pragu, kao da je mauzolej izbacio mrtve u suton. Sve je tiho, mirno na bijelim pločama umorene tarace. Nad njome nebo, tu gore još cavti i prve zvijezde se smiju u zelenkastoj plaveti. Sa Srđa slazi dah vjetrića pun vonja lovorike i vrijesa. Tamo povrh crne Petke jedan oblačić neće nikako da se udune. - GOSPOĐA MARE ostala je nepomična, kao da sluša jeku nestalijeh glasova. Blijedo se lice smiješi. Koraknula je, pak klimajući glavom): Pobjegli su! - kako vrapci! VICA (hrlo, najeđena, zapijehana, a za njome DVIJE DJEVOJKE koje odmah počinju raspremat i čistiti taracu, da bude sve kao na početku): Oh!... jeste li ih čuli!... ajmeh! - a što mi je činila unutra - jadna moja gospođa... GOSPOĐA MARE (k. g.): Molila sam za njih - i za mene. VICA (k. g.): Da - vi ste dobri, kako svetica!... (DJEVOJKE odlaze.) Uh! - a one stare!... Kako se ne sramu! Eno im sale Bačić143 za njihove porkarije!... Uh!... GOSPOĐA MARE (dohodi naprijed, polako, mirno) Jesi li finula? da!... (Zamišljena, u sebi): Nijesam sve razumjela - ma čini mi se: nije pravo veselje! - (Vici): Ako te gospar Lukša pita, reci mu da sam ih ja puštila. (U sebi): Još čujem Idin glas!... Pa zašto?! (Došla je skoro do sobe, pak se obrnula prema VICI koja zatvara kapelicu.) Vica! - je li mjesec večeras? VICA (gledajući Petku): Jes!... eno ga viri za Petkom! - Para se župski mač na crnoj pletenici! - GOSPOĐA MARE (k. g.): Dođi!... poć ćemo u đardin. GLAS VUKA (iz đardina): Vica! - đe si, Vica? GOSPOĐA MARE (zaustavila se, pak zadovoljno slušajući mu glas): Oh! gospar! - tako rano!... VICA (ide prema parapetu): Evo me! evo!... puste preše!... (Prignuvši se i gledajući dolje): Ha! ha! - Bože prosti - (Gospođi Mari): Vuko je! (Odgovarajući): Što ćeš, mladiću! GLAS VUKA (odozdo): Je li se vratio gospar? VICA (k. g.): Eno ti ga, dohodi iz Lapada. - Samo ne viči!... GLAS VUKA (k. g.): E, što ćeš!... Vuk kô vuk! GOSPOĐA MARE (koja se nehotice uputila prema glasu. Lice joj se prevrnulo kao u dubinu. Ona sluša i misli): Rugaju mi se moji. - A glasovi su za mene i dan i noć i vedrina i stare stvari - i moji mrtvi!... (Podrhtnula): Kad slušam, ja vidim. VICA (se vratila i uhitila je pomno ispod ruke): Homo, gospo Mare!... GOSPOĐA MARE (zamišljena, ali vedra, uzdahla duboko): Ah!... VICA (poljubivši skromno ruku koja se naslonila na njezin lakat): Što mi pak uzdiše moja gospođa? GOSPOĐA MARE (k. g.): Sve ištem nekoga po glasu - a ne mogu ga nać. (Odu.) GOSPAR LUKŠA (ulazi pijehajući, teškim, tromim korakom iz đardina. Govori nekomu dolje): Kad sve spremiš - a ti dođi! - (Na taraci zlovoljan, umoran): Uf!... te skale - ta starost!... (Došao je do sjedala na desnome parapetu, pak sio i duboko uzdahnuo): - Ah! Finalmente!... (Diže klobuk s glave i stavlja ga blizu): - Umorio sam se - i najedio!... Uf! - ma najedio!... almeno tu gledam što me gusta!... i govorim sam sobom kako siđelice!... Ma sfido... Pukô bih!... (Ustao pak lupnuo štapom pokazujući gnjevno na dimnjak električne centrale koji tamo strši u vis i baca dim na dnu Batale.) Ne!... ni tu!... gdje god se obrneš - nešto te udre u oči, u nos... Eto ti na! Bi li vrag bio ostavio ovaku 143 Sala Bačić - "Bačićeva dvorana u Dubrovniku gdje su se pod konac XIX. vijeka održavali pučki i maskirani balovi." (Lisičar)

110



kominatu ispod Mihajla?!... (Sve zlovoljniji, uzrujaniji u neizmjernoj večernjoj tišini): - Nema više Gruža - nema više Nuncijate - nema Boninova - bacili, iskopali, prisjekli! - Pak vaguni! - tramway, dim, smrad... (Lupnuo opet klobuk na glavu pak nemiran luta po praznoj taraci.) Dobro je učinila Mara! - Digli su joj njezinu rivu i njezin banj! - A ona je rekla: "Sluga"! - i pošla u raj. - (Sve jeditije, jer mu glas odviše buči u samoći): Pa sve furesto!... sve novo! - Djetići u karocam, smetlište u Dvoru! - a partiti?!... (U velikom prasku smijeha i jeda): Ha! Ha!... naši partiti! (Pokazujući gnjevno i prezirno prema Gružu): Dvije bande - tri bandijere - četiri šmigle - a stotinu lera144!... Ma... (lupajući štapom po taraci) - Ma!... đandarmi vas čuvaju!... he! he!... Bajunete vam se hoću - da se ne zakoljete!... Kako askeri145 na Hristovom grobu! - Ha! ha! ben detto!...146 Kako askeri!... (Kašalj i jed ga duše, a on se nasloni na tavolin dokle mu prođe. Veliko mu se tijelo sve trese, a lice pomodrelo. Zatim teško dišući, s prezirnim kretom ruke, kano da je sve dospjelo): Znam, znam! - počekaj pa ćeš i mene. Ma danas još ne. - (Brišući znoj s možnog mu čela): Kako moj ćaće!... valja bit bestija kako sam ja! - Jedit se, perchè ljudi živu i zaboravljaju... (Pauza. Ogleda se naokolo. Tmurno): Naturalo... ni maške!... (Golubi guču ispod kuplja.) Razumijem!... da - da!... pošli ste spat!... (kao začuđen gledajući uzgori nebo) Oh! - zvijezde?!... (vadi uru iz špaga)... 7½ - Oh! oh!... (Obrne se i pogleda Petku koja se pružila i legla u ljubičastoj šari utrnuloga zapada. Jedna zvijezda dršće, kano da vjetar maha njezinim plamečkom. Tamo, ispod Marinice147, električne svjetiljke probole zlatnim iglicama zeleni sumrak Lapada, pa se rastrkale u mrtvi zaljev.) Petka!... eh!... ako svi spu - ti si almeno sveđ all' erta148. (Poluglasno): Šoko!... ljepša si nego u mladosti mojoj!... Pa za koga!... Ko te gleda?... Komu što govoriš!... (Vraćajući se sumorno prema kući): Eto ti, na!... Obrnuo sam ti škinu!... (Sio zamišljen, svaljen u svome stôcu.) - Gledala je toliko ovu taracu... Možebit je zato tako mrka - jer domalo neće nikoga biti na njome! - Đa!... Doć će kakav Amerikan - rijet će mu da su se odika šetali tenjci (gorkim posmijehom) ha! - ha! i neće bit slagali! - pa će bacit i kuću i taracu - kako Lorka! - (Diže se, star, uskošen, trom): Ma što ovo danas?!... Nemam mira!... Zaludu! - za mene više nije ni šetnja - ni svijet - ništa!... Valjat će mi - ostat doma - zatvorit se - ne viđet nikoga!... da ne reču da sam rebambiškô... Jes!... - jes!... (Slijedeći duboki, gluhi šum misli): Niko, Mare - i ja! - Pak Finis! - Svako jutro kad se pogledamo - čini mi se da ću rijet: "Što?! - još si tu!" - (Ogledajući se na sve naokolo): Sâm! - sâm! - Tisuću godišta krvi - moždana - pravoga života. Pak, sad na!... četiri kosti ispod čempresa! (Zagledao se kao Niko u škropionicu.) "Mrtve vode" - kako je pokojni Orsat govorio. - Baš tako! (Stresao posprdno ramenima) - A ja govorim kako kundurica! - Dobro da me jadna Mare nije čula. - Rekla bi da popijem narančanu za moje nerve... ha! ha!... Altrochè nervi!... (Hoće da pođe u sobu.) VUKO (došao iz đardina i kao orijaška straža ostao vitak u mirnoj snazi prelijepoga tijela. Jednostavno): Gosparu!... GOSPAR LUKŠA (zaustavio se, pak se napola obrnuo): Ko si? VUKO (k. g.): Vuko iz Konavala. GOSPAR LUKŠA (dohodi tromo, zlovoljno do tavolina): Ah! ti si. VUKO: Spremio sam badnje i zatvorio magazin. GOSPAR LUKŠA: A ključi? VUKO (dodavajući mu ih): Evo ih! - a znaš, gosparu! Napojio sam ti konje - pa hajd, pred zorom! GOSPAR LUKŠA (spremajući ključe u tavolinu): Jesi li večerô?

144 Dvije bande - tri bandijere - četiri šmigle - a stotinu lera - dvije strane, tri zastave, četiri kurve, a stotinu fakina (nevaljalaca); pisac aludira na srpsku i hrvatsku stranu u Dubrovniku, na hrvatsku, srpsku i talijansku zastavu, na pokvarene političke vođe i njihove nevaljale najbliže sljedbenike 145 askeri - vojnici; aluzija na situaciju u kojoj su turski vojnici čuvali Kristov grob od kršćana, koji bi se obično prije polnoćke potukli 146 ben detto (tal.) - dobro rečeno 147 ispod Marinice - dio Lapadskog puta gdje je danas Povijesni institut HAZU 148 all' erta (tal.) - na oprezu

111



VUKO (sa smiješkom, a zubi se bjelasaju ispod mrkijeh brkova): Eh! kô beg! - Boba i kunac beškota! - GOSPAR LUKŠA (nehotice): Kašpita! (Zamišljen): Da ne zaboravim - kad ćeš se vratit? - VUKO: Sutra trgamo u Bjelini kraj Ljute.149 - Bit će ga za dvá dni! - GOSPAR LUKŠA (upućuje se prema stanu): Ben!... a sad adio! - Uduni ferô u stali prije nego zaspiš! VUKO: Eh! dobro govoriš, gosparu! - Svijeća, pa moj san!... GOSPAR LUKŠA (stao, pa ga pogledao. Hladni odsjev bijelog zvjezdanog neba prelijeva se po tvrdome čelu mladiću): A ti spiš - dobro, je li!? VUKO (prošo rukom po zatioku, pak pogledao dlan i nasmijao se): Eh! - kako kad!... Vas dan trudimo, kopamo, valjamo kamenje, Bože prosti - kako živine! Pa navečer - eh! gospode Bože! - baci se, na, i eto - zaspi, kô zaklan! - GOSPAR LUKŠA (k. g.): Za to ste i taki! VUKO (pljunuo na zemlju): A ma ima i dana, gosparu, kad ti nešto prisije. Pa ni oka, ni truna - nego sve se vrti i duši - Bog sačuvô! - pusta mora. GOSPAR LUKŠA (smiješeći se hoće opet da ide): Znam - poznam je!... (Mašući rukom): A sad da si mi zaspô! VUKO (nije se maknuo, već prošao rupcem preko lica, pak se zagledao i uzdahnuo): Ah! - da bi Bog i blažena Gospa, ma... GOSPAR LUKŠA (do vrata; začuđen, smrknut, ali radoznao): Ma... što?... VUKO (pogledao na istok, a prsti se spleli i pucaju kao suho granje na vatri): A kako ću zaspat, gosparu, kad mi ne dadu Jelu?! GOSPAR LUKŠA (prekrižio ruke iza leđa, pa mu se približuje gledajuć ga posprdno u lice): Ah... ma bravo!... Neka te vidim!... VUKO (poniknuo glavom, pak prevrće bijelim rukavima): Eh! tako je, gosparu! - otkad su nas roditelji na pašu slali! Bila je malo dijete, kako jagnjić. A kako bi je čuvô! - Za nju sam bra divlje jagode i sunovrate. Za nju! - A što ćete!... Manjak150 - kô manjak! GOSPAR LUKŠA (k. g.): A sad, kad smo ljudine - sad dohodimo u gospara - dajbudi za most - pa mu krademo djevojke! VUKO (mirno gledajući ga): Nije tako, gosparu. Ja je pitam u vas - a vaša volja: hoćete li mi je dat, oli ne. GOSPAR LUKŠA (obrnuvši mu leđa): A ja ti je ne dam. - Sad ćeš moć spavat! VUKO (nepomičan): A zašto mi je ne date? GOSPAR LUKŠA (naglo, oko u oko): A ko te naučio da pitaš: zašto? VUKO (prošao rukom preko lica, pak se zagledao u daljinu): Trudno mi je, gosparu!... GOSPAR LUKŠA (pogledao ga sa strane, mirno): Može ti i bit!... (Skoro porugljivo): Nema ništa; djetetina, a hoće da se ženi! VUKO (k. g.): Imam dvije ruke. GOSPAR LUKŠA (uskošeno): Mogô bi ih imat i četiri! - Ne i ne! - I njezina me majka molila: ne daj, gosparu... da mi pođe za nikoga!... jes... jes... rekla je baš: za nikoga! - VUKO (podbočio se, pak pogledao gore gdje sve zvijezde trepere): A ko je kriv? GOSPAR LUKŠA: Kriv? - Ne razumijem te. VUKO (pogledao u zemlju, pak mirno): Eh! Vi to ne znate, gosparu. Ona je ćela rijet: nije moja ći za - spurjana! GOSPAR LUKŠA (dolazi polako do njega gledajući ga u lice): I ti si?... VUKO (k. g.): Doveli su me u povoju iz ošpedala. (Pauza.)

149 u Bjelini kraj Ljute - sela u okolici Dubrovnika 150 manjak - momčić, dječačić (malnjak)

112



GOSPAR LUKŠA (okrenuo se, pa zamišljen i nekako zlovoljno): Žô mi te je. - Vjerujem da si pošten - bit ćeš bolji i od puno našijeh - oh! ne dubitâj!... ma stisni dušu i nađi drugu. VUKO (obijem rukama prošao preko lica, kao da se umiva. Duboko uzdahnuo, pak se polako obrnuo da će poć): A što ću!... Kad nećete... GOSPAR LUKŠA (prama sobi, uskošen): E tanto basta151!... da si mi uranio... VUKO (vadi iz pojasa knjigu): Ova ti je od gospara paroka iz Čilipa... GOSPAR LUKŠA (uzimlje knjigu pak gleda Vuka): Od dum Ivana?... Pak sad mi je davaš?!... VUKO (mirno): Rekô mi je da ti je predam ako mi ne pogodiš... GOSPAR LUKŠA (stavljajući jedito pismo u špag): Ah!... možeš mu odma rijet: da ga pozdravljam i da mu je trud zaludu... Ma sapete152!... (Uputio se tromo prema zatku. Suton pokrio svu taracu kano pepelom. Samo je nebo svijetlo i visoko, visoko.) GOSPOĐA MARE (pokaza se na vratima od sobe držeći užeženi srebrni dvosvijećnjak. Mirno zove): Lukša!... VUKO (tik do izlaza u đardin, duboko, tužno, prignuo glavu, pa prstima kopa po hladnome kamenu): Eh! Jadan li sam ti. Bože moj!... GOSPOĐA MARE (trgnula se. Sveđ držeći svijeću, koraknula je prema glasu, a užas prošao joj preko lica): Što si to rekô!... Lukša!... što ti je zaboga! GOSPAR LUKŠA (obrnuo se, pak ostao na mjestu kao prikovan gledajući kako se Mare poput utvare približuje Vuku. Nehotice, a tiho u sebi): Mare!... VUKO (maknuo rukama, otro suzu laktom od rukava, pak se okrenuo kao da će slazit, tihim, tugaljivim glasom, regbi da zavlači gorsku pjesmu): Eh! - Teško svome bez svojega! (Slazi i ode.) GOSPOĐA MARE (k. g.): Reci - reci meni, Lukša moj! - tvoje jade... Kako tad - GOSPAR LUKŠA (preobražen u licu, približuje joj se. Plamen njegovih oči zabô se u prazne zjenice neizrecivijem pogledom iz koga niče strašna misao. Jače, ali kao dah): Mare!... GOSPOĐA MARE (oćutila je njegov dah, maknula se naprijed i dohvatila se pružene mu ruke. Svijeća zadrhtala u njezinoj ruci. Usklikom): Ah! tu si!... - oh! zašto mi ne govoriš? - Što te muči?... Sestra sam ti jedina!... Ah! samo nemoj onijem glasom. - I tad si rekô iste, iste riječi: "teško... teško..." oh! kako je ono... GOSPAR LUKŠA (k. g., vas mu se život ukočio u pogledu kojim pije one blijede usne, one prazne oči, a čežnjom čovjeka koji hoće da upozna, kakvo je lice udesa. Dubokijem glasom tik do nje, nadovezujući na njezine riječi): Teško svome bez svojega! (Uzimlje joj polako svijećnjak iz ruke i stavlja ga na tavolin.) GOSPOĐA MARE (sva se pritisla uz njega): Jes!... jes!... Danas je prvi put da mi govoriš glasom... mladosti!... Oh! kako si je ćutio! (Milujući ga): Jadan moj Lukša!... I ti si poslušô naše stare! - Ostavio si je!... Vidiš... Još se i danas spominjem tvoga plača... Oh!... što ti je... što ti je?... GOSPAR LUKŠA (polako se odalečio od nje, a lice mu potamnjelo kao Minčeta na daždu. Automatski, gledajući neprestano Marinu utvaru, izvadio iz špaga list što mu ga Vuko donio, pa ga otvorio s grčevitijem drhtanjem. U sebi, u neizmjernom čudu): Moj glas... u njega?!... (Hitro se prignuo do svijeće i preletio pismo. To je čas. Kao dim zastro se po njegovome licu. Ruka mu klonula - ali se utvrdio i ostao, nijem, od mramora. Oči se raspečile u tmini, a usne nehotice šapću da jedva čuješ.) Vuko!... moj sin!... GOSPOĐA MARE (nemirna, sama, kao izgubljena): Đe si?... đe si?... GOSPAR LUKŠA (sklopio oči, kao da ga prejako svjetlo pali. Sudnji čas je prošao, a on ostao smrvljen. Napokon njezin glas ga probudio. Rukom prođe preko lica kano da skida s njega maglu. Oživljuje i prvi pogled je na onu jadnicu. Proplako bi, ali Lukša Menze da plače pred sestrom! Približio joj se, obuhvatio je kao da će je zagrlit, pak poljubio joj bijele prame, te silujuć se udre u bezbrižan smijeh): Ha! ha! ha!... uhitio sam te... uhitio! 151 E tanto basta (tal.) - toliko je dosta, ne govorimo više o tome 152 ma sapete (tal.) - ali razumijete

113



GOSPOĐA MARE (radosna, nevjerna, grli ga, a suze briznule iz mrtvijeh oči): Ah!... ti si opet, ti!... Ma što je... što je? GOSPAR LUKŠA (k. g.): Ti poznaš glasove,... jes... ma još nijesi prava vještica. Oh! ne!... jer nijesi pogodila kad ko plače, oli kad ko pjeva... GOSPOĐA MARE (nevjerna): Ah! i kad pjeva?!... GOSPAR LUKŠA (sve to življe, ali na izmučenome licu bije se stara bitka): Sikuro!... eto vratili su mi se stari dani - kad sam još činio pjesme! - Oni me ludi Dum Marin zamolio da mu nešto komponjam za festu sv. Mihajla!... Eto ti tu!... ja deklamavô - a ti si se pripala! GOSPOĐA MARE (naslonila glavu na njegovo rame): Oh! da znaš kako sam se stresla kad si onako zaječo! - Nemam nego tebe - a tmica je!... GOSPAR LUKŠA (vodeći je polako u sobu): To ti je sveđ kad me ne slušaš!... Valja da te Vica vodi, oli da me zazoveš. A sad pođi... pođi u kamaru; neka bude večera brzo spravna - pak ću ti prolegat moju današnju pjesmu... GOSPOĐA MARE (došla je do vrata, pak objema rukama pomilovala mu lice): Idem! idem!... Bože moj! eto sad opet imaš glas - tvoje starosti! (Poljubivši ga u čelo): Prosti - ... - mješte majke naše! (Polako odlazi s blaženijem posmijehom.) GOSPAR LUKŠA (sâm, zaustavio se do vrata gledajući za njome, pak se obrnuo i tromo, ostarjelo, srvano, doteturao do stôca. Tu se svalio i zagledao se začas u otvoreni list; uzeo ga te klimajući glavom, tepajući, a poražen, čita): "Smilujte se djetetu što ga nazad 24 godišta donijela majka njegova iz ošpedala. Zvala se Nika - a bila je kozica u Vaše majke. Umrla je odmah od truda i od sramote. A na smrti mi je rekla: kad u jadu bude, neka ga otac brani. Bog me zove! On zna da sam ga s gosparom Lukšom porodila." (Pismo mu pade iz ruke, a on upiljio pogled u daljinu.) I rekla je istinu. (Pauza. Dignuo se, a noge teške kano olovo.) Kako se sve vraća i kako se sve plaća! - (Tvrđe): A valja platit! (Zamišljeno gledajući jedan tračak u tmici, što ga okružuje): Na starome hreku grančica!... I Mare ga pripoznala! - Jes - jes! - On je - on, komu su naši stari zabranili da na svijet dođe - Sin!... (Tiho u strahu gledajući sve naokolo): Imam sina!... U njemu je sva naša priplemenita krv! - Puki moj nono!... Oh! da me ko čuje!... (Još tiše): Sve kako naši stari!... (Koraknuo i zagledao se u prazninu): I Galateja153 je oživjela - ali duša?!... (Noć je sve pokrila. A svud zvijezde po nebu i po moru. Sva se priroda rasplinula u tmini i u svetoj tišini. Stresao se, kano da mu je zima.) A hoće li duša?... (Tvrdo): Valja. - (Ide teško, izmoreno do parapeta, pak zove u noći): Vuko! GLAS VUKA (ozdô): Gosparu! GOSPAR LUKŠA (k. g.): Dođi gori. GLAS VUKA (k. g.): Evo me! - GOSPAR LUKŠA (zamišljeno došao do kapelice, pa se nehotice zagledao u zatvorena vrata). VUKO (pojavio se na ulazu od đardina. Svijeće ga s tavolina rasvjetljuju. Mirno): Zapovijedaš, gosparu! GOSPAR LUKŠA (šetajući se i ne gledajući ga): Ćio sam ti rijet da sam prolegô knjigu tvoga paroka. (Kano da ište po tavolinu.) Je li ti rekô što mi je pisô? VUKO: Nije GOSPAR LUKŠA (uzimlje u jednu ruku svijeću, a u drugu list): Nu hod ovamo! - (Vuko mu se približio. LUKŠA mu pruža list gledajući ga požudno, izbočeno, strogo, dočim je sva svjetlost na licu Konavljanina.) Umiješ li legat? VUKO (mirnim smiješkom): A kako bih ja - težak? GOSPAR LUKŠA (gledajući ga neprestano, a položivši svijeću na tavolin): Čigov si? VUKO (k. g.): A što ti to prema154, gosparu!

153 Galateja - prema grč. mitu Pigmalion, kralj Cipra; zaljubio se u Galateju, ženski kip što ga je sam napravio, a Afrodita mu udahnula dušu 154 prema - služi, treba; Vuko kaže: "A što ti to prema, gosparu" u značenju - "A što će ti to?!"

114



GOSPAR LUKŠA (spušta pogled na tavolin, pak sjedne u stolac; pokazujući mu drugi stóčić): Sjedi. VUKO (mirno zasio po seljačku naslonivši lakte na koljena). GOSPAR LUKŠA (naravno, motreći ga neprestano): Tvoj mi parok piše da ti je poznavô majku... VUKO (k. g., gledajući u zemlju): Čuo sam. GOSPAR LUKŠA (k. g.): Da je umrla dokle si ti bio u povoju - i da mu je priporučila - da ti nađe oca! VUKO (stresao nehajno s ramenima): Pa što bi mi sad! GOSPAR LUKŠA (boreći se vlastitom mukom; nešto dublje): Jesi li ga iskô? VUKO (motreći dlan od ruke): A zašto bih! - Uzrasô sam u Mata Miloša kako njegovo dijete. S početka djeca mi se rugala: "spurjane!... mulane!" Kadgod me zaboljelo - ali kad sam vidio da ih ima u svakoj konavoskoj kući, pomislio sam: eh!... valja tako da bude! GOSPAR LUKŠA (k. g.): A poslije... bilo ti je trudno! ah!? VUKO (zasio udobno na stóčić): Nije ni tako155. - Najprije na pašu - eh! to su bile najljepše godine - pak muči se sijeci, kopaj... Ljeti u žegi, a zimi u vodi. - Eh! i eto ti tu, gosparu! GOSPAR LUKŠA (gledajući ga prodirnije): A nije te nigda nešto mučilo - dušilo,... da iziđeš iz toga siromaštva... da budeš nešto... "gospar"?... VUKO (izvadio ubručić, pa se useknuo, te naivnim smiješkom): Eh!... da ti pravo kažem - bio bih pošô u Ameriku. GOSPAR LUKŠA (smrknuto): A zašto? - VUKO (prostodušno): Za dobivat! GOSPAR LUKŠA (k. g.): A što će ti dinari? VUKO (ustao i podbočio se, pak u smijeh): Eh! gosparu! Vratio bih se u Konavle, pa bih kupio u gospara malo baštine. GOSPAR LUKŠA (sa zadnjim tračkom nade): A djeca?... VUKO (zasramio se i začeškao se iza uha): Djeca!... Bože moj!... a ko na to misli... (Duboko): Pa isto - kad mi je ne date!... GOSPAR LUKŠA (prošao polako do kapelice, pak se vraća kao zamišljeno): A što bi reko, da ti neko najedanput kaže: - Znaš, Vuko!... otac ti je bio gospar... Umro je, pak na smrti ostavio ti blaga - i kuću - veliku... recimo per esempio (tik do njega, blijed, ali boreći se kao za svoje spasenje i gledajući ga u krasno junačko lice) - ovaku - kako je moja!... VUKO (smije se između gustijeh brka): Ajmeh, gosparu! što mi se rugate! GOSPAR LUKŠA (k. g.): Govorim kako što se govori. Ne mogu poć spat. A isto mi je razgovarat se s kijem mu drago!... Dunque (stavljajući mu ruku na junačka pleća) odgovori mi: da ti se otvoru vrata ove kuće, pa da te služba pozdravi i primi, a neko ti pruži ruku i reče: Ovo je palac tvojijeh starijeh. Ti si v l a s t e l i n ! - Da, da, ne služi da se sramiš! - šala je... - Ma bilo je u životu i takijeh pripovijesti. Dunque! što bi ti učinio, Vuko, da ti ovu kuću dadu?... VUKO (nasmijao se živo, a svi zubi provirili): Eh! da ti pravo kažem... (Razgledajući se sve naokolo): Gosparu - prodô bih je. GOSPAR LUKŠA (kano da ga je nešto u prsa udarilo, sio u stolac i grčevito se nasmijao): Prodo!... ha! ha!... VUKO (k. g., mirno, pak pljune na zemlju): I kako!... pak bih pošo u Konavle sadit lozu. GOSPAR LUKŠA (umuknuo i prignuo glavu. Osuda je izrečena. Uzeo list D. Ivana, pa ga polako razdire. U sebi): Tako je! (Jednostavno Vuku s izražajem pređašnjega gospostva. Podignuo se): Rijet ćeš gosparu Dum Ivanu da si me vidio kad sam razdrô njegovu knjigu. VUKO (odalečio se, pak ide prema izlazu): Hoću, gosparu!... GOSPAR LUKŠA (gledajući ga): Đe ćeš? VUKO: U stalu. GOSPAR LUKŠA (zatreptio očima i spustio pogled, pak iza trena oklijevanja, mirno): A ti pođi! - VUKO (hoće da sađe): Dobra noć, gosparu! 155 Nije ni tako - Pa baš i nije mnogo

115



GOSPAR LUKŠA (napisao hitro nešto na papiru, pa mu ga dava): A ovo ćeš pridat Dum Ivanu - VUKO (uzimlje i gleda ga nekijem očima punijem želja i molitve): Gosparu!... GOSPAR LUKŠA (zagledao se u njegovo lice, skoro u sebi): Zaboravio si dušu... Pigmalione!...156 VUKO (k. g.): Što govoriš, gosparu? GOSPAR LUKŠA (mirno): Ništa! Da ćeš se do 14 dana oženit s Jelom - VUKO (živo, naglo, preobraženo prignuo se, pa mu poljubio ruku): Gosparu moj! - GOSPAR LUKŠA (stavio ruku u njegove, pak se prignuo i zagledao u prekrasno lice. Šapće kao u sebi): Koja grehota!... (Stresao se, uspravio i odalečio prema stanu) - pa ćeš u Ameriku. - A intanto... pođi spat. VUKO (veselo odlazeći): Eh!... a ko bi sad, gosparu!... (Ode veselo.) GOSPAR LUKŠA (slušao je kako nestaju njegovi koraci. Čuje se pridušena pjesma njegove sreće. Zatim uzdahne duboko, a mir sađe na njegovo lice): Da me čuo Dum Marin!... Altrochè teorije!... (Uzeo svijeću, pak zove Vicu s tarace): Vica! GOSPAR LUKŠA (k. g.): Kad izide Vuko - zatvori vrata!... GLAS VICE: Hoću, gosparu!... GOSPAR LUKŠA (uputio se prema sobi, ali zaustavio se sa svijećom u ruci te jednim dugim pogledom zaokružio svu crnu tišinu mrtve, tamne tarace. Čini se da je nad pločama kakvoga staroga grobišta. Pak se strese i rukom učini kano da tjera nevidljive aveti. - Skučeniji, stariji, ide u sobu): A sad!... homo spat. (Ulazi.)

Zavjesa pada

156 Pigmalion - kralj Cipra; zaljubio se u Galateju, ženski kip što ga je sam napravio, a Afrodita mu udahnula dušu; u kontekstu drame Lukša kaže sebi, a ne Vuku, premda se Vuku obraća: "Zaboravio si dušu, Pigmalijone!" tj. on, Lukša, otac je Vuka, on mu je dao život, ali mu nije dao dušu.

116



EPILOG

NA MIHAJLU

Jedan po jedan dohodu vlastela

u crnom lijesu nošeni od f a k i n a na zadnje sijelo đe no znak propela

grbove kruni posred ruzmarina.

Nakon svih borba naslijeđenih strasti i mržnje davne, što ti žile pali,

i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti, harno je leći gdje su navijek spali

djedovi mrtvi, kad je K n e z još vlado.

Tu sami trunu dalje bar u miru, dok cvjetnom travom pase krotko stado

što san gospárâ ne budi u svom gaju.

- "Requiem aeternam!" - - - čuj eolsku liru čempresa grobnih!... možda šapću o raju...

117


Ivo Vojnović: Drame — Maškarate ispod kuplja

Maškarate ispod kuplja

PRAZE

MÉ MILENCE SPISOVATEL1

Lica GOSPOĐA JELE (58 god.) sestre, nazvane GOSPOĐA ANE (49 god.) Nikšinice; vladike dubrovačke ĐIVE (28 god.) MARE (70 god.) njihova služba ANICA (17 god.) JERO (25 god.), njihov nećak Maškarata "Gospođa antikijeh" Maškarata "Gospara antikijeh" Maškarata Mladića (Pijerota, Paljača itd.) Maškarata Mistična

Čin se događa u kući Nikšinicâ od 2 do 5 ura pobjed zadnjeg dana od poklada god. 185*.

(Prvi i treći čas "Ispod kuplja" - drugi u "Salunu")

118


1 Pragu, mojoj dragoj. Pisac (U češkom jeziku Prag je imenica ženskog roda.)


Predigra

P r i j e n e g o l i ć e z a v j e s a d a s e d i g n e čujte ovo malo riječi, možda razumljivijih vam od stvari koje ćete domalo gledati -

Dakle, da znate, na tavanu smo

ili, kako se u Dubrovniku još govori:

i s p o d k u p l j a a to je, ad litteram: "ispod crepovlja"; što ipak nije sve isto, jer se "na tavanu" gospodskih kuća u drugim našim krajevima, npr. u Zagrebu, sprema obično hrana za zimu ili staro pokućstvo za staretinara, dočim i s p o d k u p l j a se u Dubrovniku skoro uvijek još živi, a kadgod i umire. Tolika je često razlika smisla u šari ili u zvuku riječi istog značenja! Dakle ispod kuplja smo u kući Gospóđâ Nikšinica. Eto i ta kratica ne bi bila razumljiva Nedubrovčanima, ali kad smo se već fantazijom prenijeli u Dubrovnik polovice XIX. vijeka - dok su još živjeli mnogi "od vremena ispod Republike" - valja da znate i ono što je svako dijete u gradu onda znalo: da se naime pod tim krsnim očevim imenom razumijevaju dvije sestre, stare gospođe, prave v l a d i k e i posljednje slavnog im roda P r o k u l i ć â po ocu a R a n j i n â po majci - "De Proculis" i "De Araneis", kako je to uklesano na izlizanim pločama u kapelici do "klaustra fratara bijelijeh" - da obadvije borave u očinskome domu na Placi, blizu Divone2, suproć Sv. Vlaha, malo na strani nedaleko od onda već napola porušenog Senata (Oh! ti varvari što ga svališe, a na njegovo mjesto podigoše banalnu grdesiju općinske kuće) - a tik Luže gdje su dugo i predugo stražili bijeli "waffenroci" austrijanskog "korpa od gvardije"3 ili službeno-švapski tzv. "Hauptwache" - - i to sve pak u hladu gradskog zvonika - (Bog ubio i one druge koji mu odrubiše glavu a još mu je ne povratiše!) - gdje zija raspečeno oko Gradske Ure nad kojom su brončani vitezovi - Zelenci - kako ih je narod okrstio! - nemilostivo mlatili kao po nakovalu, obdan i obnoć, svaku uru čim bi se koja pomolila na prozorac vremena i života. Dakle na ivici smo "Gradskijeh mira" - iliti "zidina" po književničku - što opet nije isto kao ni ono "ispod kuplja" - (ali bi predugo trajalo da vam i to objasnim!) - pa uprav na pragu Vrata od Ploča, otkle jednim skokom izlazimo s vidika skladnog arhitektonskog renesansnog svijeta i humanističke stege duševnog mu ritma, u bijednu pustoš opljačkanog i popaljenog osmanskog Istoka. Ta, na samih 100 metara od divotne gotsko-romanske palate knezova - onog božanstvenog Orsinijevog Dvora4 - (onda još nenakaženog "radirgumom" kretenskih kancelarija zadarskog

2 Divona - carinarnica podignuta u XVI. st. u gotičko-renesansnom stilu prema nacrtu dubrovačkog graditelja Paskoja Miličevića. 3 korap od gvardije (tal. corpo di guardia) - stražarnica Dubrovačke Republike 4 Orsinijevog dvora - "Juraj Dalmatinac nije se nikad zvao Orsini (nego njegov sin koji nema nikakva značenja u povijesti). Rodio se u Zadru poč. XV. st., a umro u Šibeniku 1473. Kad je Knežev dvor stradao od eksplozije puščanog praha (1435.), on je zajedno s državnim arhitektom Republike firentinskim majstorom Michelozzom Michelozzijem dao plan za njegovu obnovu, što Senat nije prihvatio, a to Vojnoviću nije bilo poznato. Tu najljepšu građevinu u gradu, koja je danas u stilu gotičko-renesansne sinteze, gradio je u prvoj polovici XVI. st. napuljski graditelj Onofrio di Giordano de la Cava. Kad u istom ovom kontekstu Vojnović govori o ljepoti Dvora "onda još nenakaženog 'radirgumom' kretenskih kancelarija zadarskog 'Statthaltera'!" -

119



"Statthaltera"!) - eto nas bljeskovito uočigled odrtog turskog hana, opkoljenog mazgama ogrličenim klepesavim praporcima, eno vam leleka guslarskih struna, i vonja ovnovih pečenica uz lijeno srkanje crnijeh kafa, pušenje turskijeh čibuka i žuborenje tiho glagoljive česme. A ipak se ta, naoko, nesavladiva opreka dojmova i pogleda malo-pomalo, u pratnji vječne simfonije čeznuća morskog pljuskanja, slila s neiskorjenjivom snagom jedne žilave ljudske rase ugniježđene, svim tragovima životnog prkosa, u lice sunčane raskoši italskog genija, a usred rupa očajničkih hercegovačkih klisura. Zato je ta jedinstvena harmonija u disharmoniji tolikog svjetla i tolike tmine obavila svu onu gordost kamenitih profila i arhitektonskih motiva blagoslovnom miloštom bóra, maslina i čempresa, udunuvši time sve porive nagona i sve prijegore duša uronulih u neku nepristupačnu i stidljivu zabrinutost, da ne bi tkogod zavirio ipak u tajnu te prirode i tih duša - biva - u skrovitu a bônu mekoću njihovu. - - - Oprostite, molim vas, lošem običaju tih mojih prečestih i predugih zarezaka - (otkada ste se morali priučiti na njih!) - ali kad sam se već odlučio da izvučem i oživim još jedanput neke zaboravljene marionete mrtvog Dubrovnika, valja da znate i sve atavističke i ambijentske uvjete što dovedoše i one dvije gospođe Nikšinice do moje male a već zaprašene pozornice. Pa, zato, znabudite sada, tout court, da se starija sestra zvala Jele, a bila je udovica pok. vlastelina Marka Lukarića, kog su jezičine (tj. vas Dubrovnik!) - prozvale "Kokotić od poklona", tako bješe on drhtav i suh, i prestrašen, i tako se požurio da ostavi Jelu udovicu iza tri same godine "sretnog braka" - (hm! - ti jezici!). - Druga sestra Ane, nije se pak nigda udala, premda je bila i ljepša i mlađa od Jele, jer - eh! - bože moj, - jedva se još netko spominje zašto je uprav lijepa Ane ostala "osiđelica". Ali kad biste htjeli pomnjivije da saslušate žuganje kakve "dobre prijateljice", čuli biste nekakvu dugu i dosta tamnu "storiju", kako se, naime, Ane Prokulica bila "inamurala" u "ofičalića" austrijanskog M. rodom Čeha iz Budejovica - (onda Budweis!), pa kako ju je njezin otac Nikša - živina kao i pokojni mu otac prozvani "Kaligula"! - "isprdeljusko" (literarno: išćuškao!) pak joj se još zagrozio i manastirom, i kako je - što se pak još tiše između usta i uha šaputalo! - dao ishrdati obnoć negdje ispod mira od grada, valjada po kakvome svome kmetu, jadnoga "ofičala" koji je nekoliko mjeseci kasnije umro u "ošpedalu" bacajući krv a pjevuckajući neku tužnu pjesmu daleke mu majke Češke. "Insomma" - posljedica svega toga bila je ta, da su Zelenci na zvoniku toliko dana i godišta poslije jednako lupali maljem po zvonu gradske ure, dokle je obadvije sestre vrijeme opepelilo, pa se i Jele i Ane ušturile, usukale i jednako se obadvije obukle vunicam i svilama pokojne im majke i bake, jednako pokrile glavu doma škufijicam, a velikijem kabrioletima nadvoru, pa su isto govorile kratko, odsječeno, popunjavajući nehotice jedna drugoj misli koje su sve iste vezle nevidljive svoje vezove u njihovijem glavama - dokle "finalmente" nije nitko više mogo u prvi mah da razabere koja li je mlađa a koja starija, ni koja li je od njih bila nekada udata a koja je imala tek nesuđenoga. I tako su one, u zvonkome bilu nemilosrdnih mjerača vremena, uredile svoje skladno i sumorno živovanje a da su pri tome - srećom za njih! - sve to manje u dubini osjećale koliko ih stvari smetaju, koliko ih neizrečenih pečali kadgod muče i kolika je ipak raznoličnost shvatanja svijeta i života što ih neopazice dijeli. U čemu su one pak bile prave kćeri i unuke starih velikih gospóđâ, ko što su im bile majka i baka - vladike "antikijeh vremena" - to se najbolje opažalo u njihovom saobraćaju sa "službom", a po tom u autokratskom disciplinovanju kućanstva - jer su njihove "djevojke" glasale s posluha, čednosti i zbog one tradicionalne obrazovanosti "načina" i duha koja se sabrala sva u jednu rečenicu gospara Mata P., zadnjeg senatura Republike, oca onog moga gospara Lukše "Na taraci" (spominjete li ga se još?), koji je jednoć nekakvome austrijanskome baruniću R., tadašnjem "Kreishauptmannu" (pasje li

aludira na posljednju restauraciju građevine koncem prošlog st., u doba austrijske vlasti, koje je namještenik imao sjedište u Zadru. Tom je prilikom kemijskim sredstvima bila uklonjena crvenkastobakrena boja na zidovima palače pa ujedno i starinska patina." (F. Čale)

120



riječi!) u Dubrovniku, na pretjerano čuđenje ovoga: - Kako se "der Herr Graff" može razgovarati od stoca do stoca tako prijateljski - "so gnädig!" - sa svojim kmetom Ivanom iz Ljute - "mit einem Bauer!" - s kojim ga bješe ončas u saloči zatekao - s visina nedostižive gospodske ironije, a u dimu legendarnog čibuka odsjekao: - "Kad biste nas dvojicu, mene i moga kmeta, zatvorili u tamnu sobu pa htjeli razabrati ko se tu u tmici razgovara, vi ne biste, mon cher baron, pogodili ko je kmet a ko "der Herr Graf!" Tako bješe po prilici i u Nikšinicâ. Tvrdom rukom a s "lijepim načinom" državničkijeh praotaca, smrviše, već od djetinjstva oporu ćud i nesređenu pamet našeg puka i u glavi kmetica što bi im kao "kozice"5 po starome "držanstvu" došle u kuću, pa ih malo-pomalo naučile kako se po sobama gospárâ hoda, sjedi, plete bječva, kako se moli večernje "rozarijo" s gospođama - pa, gledati i ne vidjeti, slušati i ne čuti, mučati kad ih ko ne pita, pratiti gospođe u crkvu, primati "vizite", posluživati ih kafom i kolačićima sa ritualnim rečenicama: "Slugavanse!" - "Dobro nam došli!" - "Gospođe će odma doć!" - "Služite se!" - "To su vaša skladna usta!" itd. - sve do dana kad bi ih gospođe - a to se obično zbivalo poslije 10 godina takvog zapta! - u starodavnoj slavi djevojačke sprave, okružene pozvanim vladikama i rođacima, usred punih trpeza darova, cvijeća i poslastica, s blagoslovom gospara Paroka, podigle s klečanja, poljubile u čelo i uzdigle do sebe na "kanápu" u "kamari od posjeda" - otkle bi one ustale ne više "kozice" već "djevojke" - rimske "liberte!" - slobodne da se vrate doma, da se udadu ili da promijene kuću. Ali od svega toga ne bi se dogodilo ništa nego da ostare u kući gospara, ili da pođu za kakvoga poštenoga zanatliju ili trgovčića koji bi poslije, u gotovoj smrti patricijata, često postali, kao npr. stolar S., milijunaškim bankarom turske Hercegovine, ili kao kramarčić B. veletršcem i brodograditeljem, a bivše "djevojke" zauzele bi tad mjesta mrtvih njihovih "gospođa", i to tako časno i dostojanstveno, da mi, tadašnja djeca, nijesmo više opažali velike razlike u načinu "gospođe" Kate, "gospođe" Anice, "gospođe" Marije itd. i bivših kozica i spravljenica dubrovačkijeh vladika. I tako je Dubrovnik bio jedini u Jugoslavenstvu koji je znao vaspitati svoju čeljad. - Rekao sam: "bio" - a ne "jest" jer ....... Eh! - ja glagoljim sve podjedno u tonu one čavrljave male česme na Pločama - mješte da vam hitro otkrijem zavjesu onog malog svijeta "ispod kuplja" gdje su djevojke dan za danom sve isto radile i živjele, s rijetkim promjenama, bilo kad bi se udale ili kad bi koji od gospara u kući umro, a one bi se tad skrile da u "kominu" udunu pepelom vatru na ognjištu, da spletu kose crnom "pečom" i da kadgod skrovito zaplaču bez glasa i jauka - isto kao vladike doli u salunima gdje bi sjedale ukočene i tvrde na "kanapu" primajući posjete od pô grada, a da, po starome čerimonijalu gospodstva, ni jednom riječi, ni jednom suzom ne bi spomenule pokojnika za kime im je srce pucalo, a krv od grozote bôla u žilama stinula. Onda ne čudimo se da kad bi gospođa Jele ili gospođa Ane svake nedjelje pobjed zazvala: - "Đive, nuhod!" ova bi se spustila kako strijela niza skale od "komina" da im pak nepomična i tobože ravnodušna odgovori: - "Tu sam!" - a one tad izmjenice sveđ istu preporuku: - "Pođi na blagoslov - pa, ako nađeš Luciju od gospođe Deše, prošetaj se malo do Brsalja. - Ma, da si mi rano doma!" I svaki put bi se tad ili gospođa Jele ili gospođa Ane ili obadvije zajedno začas zagledale u živu pojavu Đive obučene u svečano župsko ruho "na cvjetove" s "kolarinom" (đerdanom) od zlata okolo vrata i strukom bosioka na grudima - i za tren bi dulje zastale pogledom u neki crni plamečak djevojačkog oka što ih je - ili im se možda tako pričinjalo? - čudnovito grijao, kao što je netom i njihov glas s nekim neobično mekšim tonom - valjada na uzdarje oku! - pomilovao nju, nijemu čuvaricu tihog im umiranja. - - - Stari, čisti bronz, tradicija vlasti i prijegora, prividno hladan i neosjetljiv, ali skrovitom iskrom ognja u čeličnim žilama, ognja koji bijaše davno rastočio i sledio oporu kovinu - pa zato, uprav zato,

5 kozice - "tako su se zvale kmetice koje su morale služiti kod vlastele od 8. do 18. g. besplatno. u 18. g. pak postale bi, uz krasne stare običaje domaćih slava, spravljenice - i tad bi primale plaću i mogle su ostaviti službu. (...) Ta svečanost potječe još od rimskog običaja, kad bi gospodar proglasio svog roba - libertom" (Lisičar)

121



samo što bi ga noktom tegnuo, bronz bi zadrhtao od tajanstvene jeke toplog ljudskog osjećaja što ga jednoć ljevač plamenom i znojem u željeznu koru usadi i sali. A da to nije tek bilo zaključanog srca - već zategnute žice onijemljenog Stradivarija što čekaju, čekaju i katkada samo u smrtnom času dočekaju tajanstveni zamah posljednjeg gudala ispod kojega zaječi i zapjeva onaj veliki, jedini glas bola, jada, strasti, čeznuća ili groze što su za cijeloga života ljubomorno u sebi krile, kao zemlja neiskopano blago ili kao ploče mrtve svoje? Tko bi sve to otkrio i odgonetao ispod onih čipkastih škufijica i ukorijepljenih "korpetina" (knjiž. "korset"!)? Pa da vidimo! - možda... - A što da vidimo? Iskre tek dogorjele žerave? ili prve kaplje dažda prije oluje? Pa onda - je li to tako važno i nužno da se sazna? - a, uopće, čemu sada opet te pripovijesti, te skice, ta iskopavanja problijedjelih profila, izvjetrenih mirisa, utrnutih pogleda u razvalinama porušenoga svijeta? Tako biste s punim pravom, po svoj prilici razmišljali vi, moji veledušni i dosta strpeljivi slušaoci - kad biste bili manje ljubazni negoli doista jeste! - a ja - kad bih bio više od volje negoli jesam, ovako još bolan od coup de soleil gorke Rivijere6 - zapitao bih onda vas: - A čemu se tada ljudi od znanja tako trude i tako vesele kad otkriju još jedno blistavo zrnce u okeanu nebesa, ili kad proračunaju brzinu jedne zrake, dubinu jednog sunčanog ponora, smrt jedne zvijezde? - Nije li nam čovječje srce važnija i zamršenija i neshvatljiva realnost - ili barem tako privlačiva zagonetka - kao ona zvijezda u dalekozoru ili onaj bacil ispod lupe laboratorija? I baš zato, jer su sva ta pitanja sadržana u j e d n o j usudnoj knjizi - zato prepuštam Einsteinima da mjere staze Svemira, a ja, oboružan čudesnim kristalom na tom jedinom oku7 što mi ostaje, nastavljam da u mikrokozmu proučavam množenje blijedih "globula" anemičke dubrovačke krvi koja se velikom injekcijom tuđih misli i tuđeg novca, krajem XIX. vijeka, smrtno zarazila, pa se uoči sloma Carstva Laži, tog fatalnog i glavnog njenog razvratnika, gotovo rastočila. Jer, donapokon, što će mi sva otkrića svemirskih nebuloza kad ne bih mogao, tu doli, ni da saznam otkle Nikšinicam onaj drhtaj u glasu a Đivi ona iskra u pogledu? Pa da razmislite još samo časak - i bez onog ironičkog smiješka koji vam okolo usana lebdi! - nije li sve to sadržano u jednom istom usudnom pitanju: - Ko vije prašinom Svjetova i što viri ono u oku jedne proste djevojke?...... Bože! Kuda sam zalutao! - Oprostite mi. - Ta ne govorim odavna ni s kime o mrtvome Gradu. Ali!... nuti...... Don!... jedan. Don!... dva. - Pa ništa više. - Dva puta su zamlatili Zelenci zvonom na gradskoj uri - a to znači da su zazvonile d v i j e u r e p o s l i j e p o d n e z a d n j e g d a n a o d p o k l a d a god. 185*. Brzo, brzo! - ne čujete li da gospođa Jele otvara vrata do skalice od komina? - Znak da se zavjesa diže. - Gledajte - - -

6 coup de soleil (franc.) - sunčanica; gorke Rivijere -Vojnović je od 1919-1922. boravio na jugu Francuske, uglavnom u Nici, gdje je i napisao ovo djelo. 7 na tom jedinom oku - Vojnović je godinu dana prije smrti 1928. potpuno oslijepio; vid mu je počeo slabiti još za tamnovanja u šibenskom zatvoru (1914-15)

122



Prvi čas

(Od 2 do 3 ure pobjed)

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Vrata su se otvorila tamo dolje ispod skale od komina, jer čujemo GLAS GOSPOĐE JELE, te zove, ali ne odviše zapovjedno ni glasno: Đive! ĐIVE (koja sjedi na stočiću od drva kraj prozora u "altani" čisteći u skutu nešto zeleni, ustaje, pa ide hitro do vrata i odgovara dublje i tiše): Tu sam. GLAS GOSPOĐE JELE: Što činiš? ĐIVE: Čistim nešto kupusa za večeru. GLAS GOSPOĐE JELE: A Anica? ĐIVE (baca hitar pogled na postelju, pa izlazi iz sobe u komin, a onda još tiše a da je mi ne vidimo već samo čujemo kako odgovara riječ po riječ) - Eh! - tako... drijema... GLAS GOSPOĐE JELE: Ne zaboravi joj dat lijek svaku uru - (Još tiše): ... i zazvat me ako bude od potrebe. ĐIVE: Bit ćete služeni. - Vrata se dolje na skali zatvaraju i nastaje tišina. Tad Đive ulazi opet u sobu, ali prije nego se vrati na mjesto otkle se digla, približi se postelji i časovito se zagleda u ono što tu leži, a mi ne vidimo, već tek slutimo što je. - U tome trenu tjeskobne pauze možemo svrnuti pogled naokolo da raspoznamo uprav gdje smo. - Gdje smo? - Ta ne vidite li?! - U "kamari djevojaka" smo "ispod kuplja". - Malo je tu pokućstva, a i to je od drva; jedna trpeza "za utijavanje", pa nalijevo, odmah sprijeda, jedna postelja s visokim drvenim uzglavljem pritisnuta o zid, a druga niža od gvožđa, u zatku, desno od prozora; nešto odijela što visi obješeno o zid do vrata i eto, kako vidite, baš ništa - a sve je to tako čisto, prosto i golo, kako bismo našli skoro u svakoj radničkoj ili imućnijoj seljačkoj kući. A i ništa ne odaje "gospostvo" donjih spratova osim možda jedan stari kožni stô - pribjeglica bogzna otkad i s koje "kamare gospara" do nogu postelje - a i jedna čađava slika, loša kopija Rafaelove "Madonna della Seggiola"8 nekako začuđeno smrknuta što su je objesili tu gori "da čuva djevojke" kad je za dva puna vijeka (čak i prije velike trešnje god. 1667!)9 bila dobra da se razgovara s uzdasima i molitvama tolikih pokojnih gospođa. Pa još nešto viri tu na dnu, u kutu, gdje se tavan prignuo skromno ispod kuplja! - četiri nožice nekakvog "ormarića" "tavolina" "etažere" - što li? - tanke i vitke a izlizane i s tragovima ogrebena zlata - očito u neskladu s prostim nožurinama tih stolaca i te trpeze od drva - kao što bi bile anakronizam i papučice pepeljuge između kmetskih opanaka. A ipak ne znamo čije su te nožice, tako napola skrivene ispod starih zavjesa, starih "koperata", "kofica", "škatulja", "soklina" - riječju: svega onog što se inače baca "ispod skale", jer ne služi više nikome, ni gore ni dolje, ali što se mora ipak tu čuvati jer je gospođa Jele rekla: "Spremi to gori u djevojaka. Moglo bi kadgod služiti." Ali ako je ta izba "službe" siromašna, ona je ipak prostrana i svijetla. Niski a široki prozorac usprčio se tu ispod "altane" nad sagnutim krovom, kao glava plivača vrh vode, da upija svu širinu neba i da pozdravlja licem u lice i Dvor i Gospu i palate i zvonike - svu onu historijsku viziju ljepote i prošlosti

8 Rafaelove "Madonna della Seggiola" - Rafaello Sanzio (1483-1520), slavni renesansni talijanski slikar, autor brojnih Bogorodica (ova zapravo nosi naslov Madonna della Sedia) 9 velike trešnje god. 1667 - te je godine Dubrovnik pogodio katastrofalni potres, u kojem je poginulo više tisuća građana, a grad je najvećim dijelom porušen ili uništen od požara (izuzevši gradske zidine, koje su ostale gotovo neoštećene)

123



što još drži obeskrunjene gospare neslomljena hrpta u damaškanim salunima kao i siromaštvu opljačkanih zaselaka, a djevojke još vezane tu gore ispod kuplja vjernošću mornara na katarkam broda što tone. Pa - uostalom - tko te ima, sv. Vlaho, baš u vidiku, da te u oči gleda i da se s tobom razgovara? - Gospođe dolje, ne - jer s prozora, otkle one pogledom slijede bezbrojne šetnje golubova i djevojaka po Placi, valja da nagnu glavu uzgori da bi ugledale kip sv. Vlaha koji se uspeo navrh vrha crkve mu - dočim proste djevojke - eh! pitajte na primjer - eto, tu vam je - ĐIVE (koja je sjela da prebire večernju zelen, a u poslu može da gleda sveca, pa da mu jednim uzdahom izbroji misli, jade i prigovore koje ne bi smjela ni u snu da izreče a kamoli da ih kome naniže glasom. Srećom da je pjesniku dopušteno da piše sve što mu je drago, pa bili to i monolozi "djevojaka" - ništa manje "stare škole" negoli oni Hamletovi! - a slušaocu slobodno pak da sve to čuje, jer je teatar puka iluzija - a iluzije, bogu hvala! nemaju pravila, ni granica. Stoga Đive, dokle trijebi kupus, mrmoši glasno što misli): - Bit ćete služeni!... da! - svakako! - Pa kad ti rečem, gospo Jele, dune ti se kako "lumin" prid zoru što ćeš joj? - Došlo pa došlo. - A nijesu li ti bili rekli da joj je i majka od iste umrla? - (Nešto ju je steglo u grlu pa je časovito umukla i čupa hitrije zelen, a baca je u rešeto što tu leži na tlima do nje - dokle opet promrmlja): - Na! - Ala si lijepog ubrala, Marijo luda! - Kupus kako poplate - pa eto ti i crva!... - Uh!... gade! - Sve najedanput!... Oh! sveti Vlaho!... sv. Vlaho!... (i pogleda kip Sveca navrh crkve, koji se baš ko u Đivu zagledao): - Što tu stojiš i držiš na dlanu ruke tacun s Gradom od Kamena, ni da je - bože mi prosti! - torta od skorupa? - Vidiš li mi posla? - Vidiš li nam jada? - Rekla bih ti: "pomozi", da me hoćeš uslišat! Ma... znam, znam što ćeš mi rijet?!... imaš i ti posla! - Čuvaš Grad da ne sronca na fakine doli isprid Crkve - a onu si drugu ruku podigo da blagosloviš - ili da lupneš?... Ma, koga?... i što?... (Nešto se krenulo na postelji - a ona u strahu umukne i posluhne, ali ne, nije ništa... pa dalje čisti zelen a odmata misli): - Ništa!... Amo ko bi bio i reko?! dolećela nam kako tičica u otvorenu kajpicu - i mi je slušali kako da je na grani - - pa ne viđeli - - jes, i tu... kako na mom kupusu! - bokvica požućela, lišće uvelo - crv se uvuko - pa grize, grize... (prekrstila se, pa još dublje): - Ugrizo te nekrst!... (U tome razgovoru duše i misli pojavi se na vrata pa ulazi u sobu stara Konavoka, Mare, jedna od tolikijeh prisluškinja što ih gospođe zovu "da pomognu Đivi" kad je više posla u kući. I one bjehu nekad kozice, pa se udale za kakvog Marka ili Nikolu i vratile se u Konavle - a u starosti zaželjele se Grada, gospara i sv. Vlaha. Tako je i Mare; - samo što se ona ne vraća više doma - jer je tu ona druga - Mala! - "koja se dune".) MARE (ulazi noseći rukovet opranog, jedva osušenog rublja, pa ga, nekako jedito, baca na trpezu i dahne): - Na! ĐIVE (tiho): - Što ti je, boba ti, da se jediš? MARE: Što bih se jedila! - - brojim. ĐIVE: Zašto si sve to donijela tako rano? - Nema vjetra da bi ga raznijelo. MARE: Nema vjetra, ma ima ludosti. ĐIVE: Ludosti? MARE: Eno ti one dječetine meštra Miha crevljara što ti se vrtu po kupijerti - pa sve ištu košuljâ i linculâ, da se maškaraju! - Pa znaš - poklade su danas, bog ih ubio! ĐIVE (ustresla se i zamahala joj rukom da muči - pa tiho): - Umukla! - Ne vidiš li je? MARE (razumjela je da se ne smije izustiti riječ: "poklade" pred onom što tu leži, pa hitro začepi dlanom usta da joj ne pobjegne još što drugo. - Tišina. -) ĐIVE (polako se približila postelji da gleda i sluša - zatim dolazi kraj Mare; - tiho): - Ne! - samo se mikla, ma nije se probudila. MARE: Spi? ĐIVE: Sve ovako od jutros - otkad se pričestila.

124



MARE (svalila se na stolac do trpeze, pa skrila lice u doneseno rublje i zakukala tiho). ĐIVE (položila joj ruku na rame, pa duboko): - Jesi li počela? MARE (kao gore, pretiho): - Malico!... dušo!... ĐIVE: Hoćeš li da se probudi, ludno? MARE (podigla glavu, otrla suze ogrnačem, pa spustila ruke u skut, a oči u dubinu): - - Još je vidim!... Dovela sam je ja gospođam. - Majka joj umrla - a ona dijete - jedva joj je 7 godišta. - Što će sama, a bez majke?! "Hoćeš li mi je dati, Mato, da je povedem u gospóđâ?... Slabica ti je!" - rekla sam joj ocu: "Imaš još jednu, stariju. Neka ti ona čuva kuću." - "Eh! a ti je nosi!" - odgovorio je Mato. A trudno mu je bilo, znam - imala je majčine oči... ĐIVE (hitrije; muklo): ...... i ti si došla - dovela si je - i eto prošlo otad deset godišta - a púpak procavtio - i m a l a došla v e l i k a . Dogodine bi bila s p r a v l j e n i c a - pa gospođe - i susjede - i mi - svi se "inamurali" u tu "belecu"... Kihne li: - "Što ti je?" - Zakašlje li: - "Uzmi narančanu!" - I na prelu, i na sijelu, i u crkvi, i na balu lanjskijeh poklada, ona, pa ona - a sad - na! - gledaj je - eto ti je tu! (Pogledala postelju, pa stala ona da prebire i redi na trpezu Marijino rublje): ... grana prilomljena! MARE (ustala, pak teškim korakom pošla do prozora i tu sjela na Đivin stočić, pa nastavlja njezin posao, samo što je zamrmljala): - Tako je!... Tako je! ĐIVE (prigledava i sagnjiva rublje "za utijavanje", a sva joj skrovita tuga kapi riječ po riječ iz usta): - Znam, Mare, što ćeš rijet... ma bolje da mučiš i za tebe, i za mene, i za nju, i za one doli - i za svakoga. - Pa, i ja sama... Ma kad se ne može više, ne može se. Bile smo ostale dvije mačke odrte - i došla mačica - pa eto da se poigraš, da se nasmiješ, da ti ne bude sveđ isto - sveđ fatižnji dan. - Eh! pa recimo istinu: - bila je ko ni jedna. - Ko se smijo - ko je trčo - ko je skako? - Naučila se i knjizi - pa da piše... da pjeva... Tica ko tica... A svemu su pak krive one doli... MARE: Pušti ih, jadnice! ĐIVE: Zašto "jadnice"? - imale su je vratit otkle je došla. - Ne rastu više bori kad ih prisadiš. MARE: A ti, Đive? ĐIVE: Pa i ja. - Jesam li što sam bila? MARE: Pregazi, Đive!... ĐIVE: Ne mogu, Mare! - duboki su konavoski jazovi. (S čudnim prijekorom u glasu): - Pa eto! našle smo se. - Ti kukaš - a ja se grizem. MARE: Mlada si još, pa ne razumiješ sve... Ma, proć će ti, Đive! (Dospjela je da trijebi, pa uzela rešeto s otpacima a zelen u pregači, i uputila se starački put komina, mrmljajući): - Pa - što ćeš!... sve je isto - (Došla do praga): - Hoćeš li da ti operem kupus? ĐIVE (kao gore, resko): - Možeš što hoćeš - pa i maškarat se, Mare! MARE (odlazeći): - Ni pô jada!... a što bih - kad smo svi već maškaranti! (Ode.) ĐIVE (slaže sve što je otegla i prebrojila, a htjela bi još nešto da dovikne starici, ali netko je tiho zaječo na postelji, i ona se ukočila lupnuvši se dlanom po ustima). ANICA (kozica u Nikšinicâ, tu leži a mi je ne vidimo jer nam je krije visoko drveno uzglavlje njezine postelje; samo jedna bijela, mršava ruka pružila se iz postelje kao labuđi vrat, a glasić blijed i tanahan kao ona ruka, dozivlje tiho): - Đive! ĐIVE (nije se maknula, ali glas joj je zanjorio u dubinu): - Ane mala, što ti je? ANICA: Malo vode! ĐIVE (zove): - Mare! donesi Aničin žmuo s police! ANICA: Koja je ura, Đive? ĐIVE: Maloprije su zazvonile dvije. ANICA (brojeći tiho): - - - tri... četiri.... pet... ĐIVE: Što to brojiš? ANICA: ... brojim ure dokle oni dođu...

125



ĐIVE: A ko će to doć? ANICA (s tihim smijucanjem): - Eh!... Z e l e n c i , Đive! ĐIVE: Kakvi Z e l e n c i , ćerce? ANICA: ... ona dvojica - znaš... što tuku ure - tu blizu - - na zvoniku... obdan i obnoć!... ĐIVE (popravljajući joj uzglavlje): - Hodi, ludno! - ti još snijevaš. MARE (ulazi noseći Anici čašu vode): - Evo me, evo!... evo tvoje babe!... ANICA (polako je ispila čašu, pak govori Mari): ... i ti si ih vidjela, Mare, je li? ĐIVE (htjela bi da je prekine, ali) MARE - pogleda je i mahne rukom kao da joj kaže: - "Pušti je, jadna!" pa sjednuvši na postelju, onako "da maloj ne bude žô" - premda ni sama ne razumije o čemu ona uprav bulazni, dobroćudno pristaje na njezinu tlapnju, pa hitro da je ne bi Đive prekinula, govori Anici): - Jesam!... jesam! a kako ne bih, ćerce! - svud sam ti ja. ANICA: Eto vidiš, Đive!... i Mare je tu bila... kraj mene... baš mi je stavljala vijenac na glavu - bio je od mrče i od pelina10 - i tad je otvorila vrata od saloče i rekla je - spominješ li se, Mare? - rekla si: - "Eto ti djeverâ!... ha! ha!... a djeveri su bili - Z e l e n c i !... MARE (hitrije nadovezuje pričanje jer se uputila stazom Aničinijeh snova): - Jes!... jes!... Jedan se zove Maro, a drugi Baro! - (Anica je tiho zakašljala pa se nasmijala - a Đive ne može da sluša to samrtno ludovanje, pa ide do prozora i tu nasloni glavu na staklo u oči okamenjenog blagoslova sv. Vlaha, dočim Mare priča djetetu na uspavanku): - Od gvožđa su, ma su živi - pa kad jedan lupne: "Don!"... drugi bubne: "Don - don!!" - "Jesi li tu?" - "Ja sam tu!"

- Udri, Maro - udri, Baro, sad je dan - pa je večer - pa je san. - Prije ćeš brojit - pa ćeš molit - pa ćeš ruke i oči sklopit! - Sveđ ti oni tako broje... A ti ninaj, zlato moje!11

(Kratko ćutanje. - Đive se obrnula i časovito zagledala u postelju - pak polako se uputila put komina.) ANIČINA RUKA (gladi onu staračku Marinu, a glas dahne): - Što si mi draga! ĐIVE: I što si smiješna! MARE: Uhar ti i to, Đive, kad si bijedna! (Nešto daleko kviči kao mačje deranje. Đive se trznula i pogledala nehotice prozor.) ANIČIN GLAS: Ko se to smije? ĐIVE (pogledala je Maru. Nešto joj je bljesnulo u oku, pa hitro, smeteno): - Vražje mačke! - puna ih je kupijerta! - Iš!... Iš!... (I pričinjajući se kao da će ih išćerati tamo iz komina, ode bacivši oštar pogled Mari.) MARE (razumjela je Đivin strah, pa se brižno prignula nad bolesnicu): - A što mi je to uzdahla - malica moja! ANIČINA RUKA (bijela i tanka, sjela je kao golub na Marino rame, a glas guče): - - Je li pošla Đive? MARE: Jes! - pa što ti smeta?

10 vijenac ... od mrče i od pelina - nevjestinski vijenac (za Anicu složen od gorkog cvijeća) 11 Udri, Maro ... dubrovačka uspavanka

126



ANICA: Ne smeta mi ništa, ne - ma isto - da ne čuje... Reci mi ti, Mare što znaš one stare pjesme s brda - kako je ono:

"Djeveri su pokucali na dragina vrata: Ustaj, Kato...12

MARE (nehotice se zanijela za pjesmom, pa je nadovezuje):

...... ustaj, zlato, eto tebi mladoženje jaše vranca vilovita......"

ANICA: Jes - jes! - to su mi Zelenci danas rekli... MARE (zlovoljna što je nehotice nasjela Aničinoj tlapnji): - Kakvi Zelenci!... Što bi oni znali kako se na selu pjeva!... Oni su ti veliki gospari, đenerali, svi u gvožđu sakovani - pa su siloviti - bez milosrđa, jer tuku po nakovalu i dobre i zle ure jednako... ANIČINA RUKA (zagrlila staricu, a glas dršće i moli): - Jesi li ga vidjela, Mare? MARE (ustaje pa slaže i ruke i glavu i dušeke i jorgane bolesnice - u velikoj zabuni): - Ala, da! - Jesmo li počeli opet ludovati?... ANICA: Mare!... Mare!... jedanput da ga vidim!... samo još jedanput!... MARE: Ne šokaj, dijete! - grijeh je to... spomeni se koga si jutros primila... Jezusa našega!... Ala, da!... ne plači!... (I sva se opet sagnula na postelju, pa ljubi i blaži onaj djevojački jad): - Hoću!... hoću!... viđet ću ga, jes! - rijet ću mu: - "Gosparu Jero, pozdravlja te, znaš, ona mala kozica u gospóđâ Nikšinica - Anica...... ANIČINA RUKA (miluje staračku glavu, a dah šapće): - Bâbe moja! MARE (sveđ ko u šali, ali suza slazi polako niz greben poharanog staračkog lica): ... Hoću... hoću... i kako si se lijepo pričestila - i boga zamolila - i bog te uslišo! - pa si nam bolja, jer su ti oči kako grmjelice - a lišce kako jabučica... ANICA: ... i spomeni mu... da ćemo još jedanput zajedno u kolo... kako lani... kad poklade dođu... MARE: ... jes... jes... i on će biti opet Pjeroto - znaš - onako vas bio, bio kako da je iz vreće múke izišo... ANICA: Ha! ha!.. A ja?... A ja?... MARE: ... a ti ćeš bit opet Primorka, sva u cvjetovima, sa svilenom mahramom, crevljicam u gajtanima, a u kosama župski mač od zlata sa strukom pelina, bosioka i kozara... jes, jes... ne govori, umiri se... bit ćeš Spravljenica - Nevjesta... ANICA (dahne): - Bâbe moja! (Mare skrila glavu do Anice pa obadvije umukle zanesene uspomenama ljubavi i jada. - U taj čas pojave se napolju, tik pred prozorom, dva dječaka što se iz susjedstva na krov uspeše. Lica su im zastrta crnim polukrinkama, a na glavi nose šarene papirnate valjke. Obojica prisloniše obraz na staklo, pa kucaju po njem i hihoću kreštavo, kako je to običaj maškara.) MARE (lecnula se i uspravila se): - Koji je to vrag? ANICA (ugleda ih i vrisne): - Maškare! Maškare! Maškare!... MARE (obrne se pa, ugledavši ih, zaleti se put prozorca s prijetnjom glasa i kretnja): - Marš otole!... Hudobe!... Sad ću vas oparit vrelom vodom!... Gomnari!... (I djeca pobjegoše.) ANICA: Pušti ih unutra, Mare! - pušti!... MARE (sva uzbuđena obrnula se prama bolesnici): - Ah!... jesi li ih viđela?!... Tako ti!... To su ti oni, sveđ isti. - Mata crevljara djeca. - Vas dan po kupijerti, kako maške! 12 Djeveri su pokucali ... - narodna svatovska pjesma

127



ANICA: Poklade su došle, Mare!... Mare!... MARE (hitro do nje, pa je tetoši i blaži): - Kakve poklade!... Nijesu još ni počele... Dječetina se maškarava sve godište. ANICA: Ne čuješ li ih kako viču doli?!... Došle su!... Došle! MARE: Nemoj, ćerce!... još si slaba - pa danas... kad te bog utješio... ANICA (napola se uspravila na postelji, pa joj tek sad vidimo raspletene zlatne kose te vire nad uzglavlje. Obje ruke pružila je prema prozoru, a glas joj dršće bujicom osjećaja koji kanda će probiti sve krhke spone života): - Eno ih!... eno!... Maškare bacaju zahare, naranče, cvijeće... obuci me brzo, Mare... obuci... Ne čuješ li... zovu me!... MARE (grleći je u tuzi da je umiri): - Hodi!... lezi... bog te vidio!... Hoćeš li opet da ti krv navrne na usta?... Dijete!... slušaj tvoju babu staru!... ANICA (kao gore): - Kolo se vrti... sve okolo... Čuješ li lijericu kako gudi?!... Ah!... gledaj!... i On tamo gori... zlatom se okrunio... prstima štaknuo... maškaro se i On... i On... MARE (nehotice se obrnula i ona, pa videći kroz prozor samo kip sv. Vlaha što navrh crkve stoji s mitrom od zlata na glavi, a s Gradom i blagoslovom u rukama,13 prekrsti se): - Aoh, ćerce, ne griješi duše!... Ma jesi li je vidjela!... Ono je sv. Vlaho od kamena s mitrom od zlata na glavi... a ne maškara!... Vidiš, uspeo se iza one velike tréšnje na vrh vrha crkve svoje - pa rukom blagosiva i tebe, i mene i sve grešnike, i sve ludove - sve, sve, jer su svi jadni u Gradu - i svi siromašni - a sv. Vlaho je dobar i star, star... On sluša što ti u snu govoriš, dijete, pa ti On sâm, eto, zapovijeda... čuješ li?! - "Lezi, Ane mala! - pa ćeš ozdraviti - pa ćeš tad i ti u kolo s njime... i sa mnom..." ANICA (pala unatraške na dušeke i gorko zaplakala). ĐIVE (pojavila se na vratima, pa začuđeno pita): - Što to plače? MARE (ustala s postelje sva drhtava i smućena): - Ne bilo ih!... došla dječetina maškarana - tu, na funjestru - pa ih ona ugledala - a sad plače da su došle poklade - a ona da hoće u kolo... Eh! ma... takómi!... da poludiš! ĐIVE (tiho Mari): - Pođi doli - pa zazovi gospođu Ane... I sve im kaži. (Mare odlazi klimajući glavom i tarući suze, a Đive se približi bolesnici pa je s nekom odvažnom blagošću umiruje): - Ala da! jesi li se isplakala?... Ma viđi ti nje!... Sva mi se otkrila i rasplela. - Neka ti sad gospođe dođu!... pa što će rijet? - Da ti je gore - da valja zazvat liječnika... i stavit opet pijavice... ANIČIN GLAS (dršće i moli): - Ne - ne - neću više!... bit ću dobra, Đive moja - Đive draga!... ĐIVE (sjela je na krevet do nje pa joj gladi i plete kose): - Uh! kakva si!... čupavica prava! - pa bi još ćela ovaka poć na bal! - čekaj da te najprije opletem - vidiš - kose su ti tanke i duge kako svila... ANICA (već utješena): - Opleti me, Đive!... sad ću se maškarat... ĐIVE (kao gore): - Hoćeš, hoćeš!... i mi svi. - Ja ću biti Čoroje, sva u koži od ovna - ti si Vila s vijencem i s preslicom - a Maru ćemo svu posut perušinam od kokoši i od vintuše, pa s kljunom od tičine - i to će bit Turica.14 ANICA (plješće rukama i smijucka se tiho): - Ha! ha! što ćemo biti lijepe! - Čoroje, Vila i Turica... Kako u onoj staroj knjizi od Republike što mi je fra Sabo ukazo. - Ah! - Čoroje - Vila - i... (spopane je kašalj i ona se duši - Đive okolo nje u sto muka). ĐIVE: Eto, vidiš - kad se ne sluša!... Ne!... ne - budi dobra i mirna! - Evo ti vode s cukarom... Srkni!... (Pruža joj čašu s trpeze i Anica je ispije - pa onda, iznemogla, nauznak pane. Đive je spremila čašu, pa odsad čini što govori): - A sad - ja sam ti ovdi, kraj funjestre: Imam okrpit ogrnač - a tu mi je i sv. Vlaho, pa ću se s njime porazgovorit. - Bože prosti - bit će dosta i polovica! - Ma, ako hoćeš da te on usliši, valja da mu rečem da si dobra... da si poslušna... ANIČIN GLAS (dahne): - Jesam, Đive... jesam...

13 Kip sv. Vlaha u poznatoj dubrovačkoj crkvi u jednoj ruci drži biskupski štap, a u drugoj pladanj (tacun) s kamenim reljefom grada. 14 Čoroje, Vila, Turica - junaci izvorne narodne pokladne dramske igre

128



ĐIVE (sjedne do prozora, pa začne da krpi nešto robe što je našla među starinama): - Tako me gustaš, Ane mala... tako... (Tišina. - Đive šije, sv. Vlaho viri kroz prozor, a bolesnica umukla, trudna od minule borbe. - Uto se pojavi do vrata -) GOSPOĐA ANE (Obučena je u crnoj svili i krinolini. Okolo vrata i ruku bijele čipke. Na glavi crna škufijica - više nalik na "coiffure" za "soirée ". Kose, posve sijede, zaokviruju lice duguljasto, blijedo, fino, sa crtama davne ljepote. Oči sumorne, usta bona. - Uljegla je i zaustavila se. U tren oka razgledala je sve naokolo - pa sve raspoznala i sve razumjela. - Ona korakne, a nitko je ne čuje - tako prolazi tiha i lagana. - Približuje se Đivi - a ova je osjetila moć njezinog pogleda i utvarne joj pojave - pa ustane i hoće da joj nešto reče, ali gospođa Ane dade joj znak, prstom na ustima, da šuti i da se ne miče. - Đive posluša i ostane kraj prozora čekajući daljnje zapovijesti. Tad gospođa Ane dođe do bolesnice, zagleda se časomice u nju, pak položi polako ruku na Aničino čelo - a da ne progovori niti riječi.) ANIČIN GLAS (dalek i pokojan): - Ah! što je to lijepo! GOSPOĐA ANE: Muči! (pak odaleči se od nje i dođe do Đive kojoj mirno a tiho govori): - Pođi doli i primi ako ko dođe... Ako hoćeš, možeš i ti pogledati maškare s funjestre. ĐIVE (tiho): - Oh! da ste je viđeli, gospo Ane! - koje nevolje! GOSPOĐA ANE (nepomična, skoro sklopljenih vjeđa - hladno): - Znam. - (Tren šutnje, pak bezglasno): - Neka Mare Konavoka pođe na blagoslov u sv. Vlaha. ĐIVE (položi svoju radnju na trpezu i pogleda gospođu Anu. Ova ju je valjada razumjela - jer odvrne glavu. Tad Đive reče, kako uvijek): - Bit ćete služeni. GOSPOĐA ANE (nakon trena šutnje, ne gledajući je): - ... i ne pušti nikoga gori! (Još bezizrazitije): - Možeš rijet gospođi Jeli - da je sve spravno. (Đive ode bacivši još jedan pogled, brzo utrnut, na gospođu Anu.) (Tren nepomične tišine. Gospođa Ane ide polako do prozora i tu ostane s licem naslonjenim na staklo a da ne znaš gleda li ona napolje ili u dubinu duše ili moli li.) ANIČIN GLAS (kao u snu): - Č o r o j e - V i l a - i... P j e r o t o !...... GOSPOĐA ANE (obrnula se polako okolo sebe, ne maknuvši se s mjesta, pa sluša i šuti). ANIČIN GLAS: ... znaš... bio je vas kako od snijega - a ja - sva rumena... GOSPOĐA ANE (nepomična, odgovara kao jeka): ...... kako cvijet od šipka... ANIČIN GLAS: ... pa smo se zavrćeli u kolo... GOSPOĐA ANE: ... i tad se snijeg rastopio... ANIČIN GLAS: ... a ispod snijega bio je i on... GOSPOĐA ANE: ... rumen kako ti. ANIČIN GLAS (dalek i jadan): - A sad... Sve je prošlo... sve... GOSPOĐA ANE (zatrčala se s prozora, uzela stolac i donijela ga hitro ispred ormarića - što li? - na dno u kutu. Tad, uvijek hitro, ali u nekom tihom ritmu rijetkih i harmoničnih gesta što odavaju svu starinsku graciju davnih baletnih poza i dah izvjetrenih parfema, u prirođenoj finesi presentimentalne, romantične a stidljive naravi žena one dobi ona otvara stare škatulje, razvezuje stare sokline i vadi uvelo lišće njezine mladosti: - jedan šalin od bijelog svilenog vela, jedan vjenčić ruža, jednu malu lepezu od zlatnih pahuljica na tamnomodroj svili - pa počinje da se kiti, da se sprema na gospodsku igranku - a sve kretnje, sve riječi, sve njezine šutnje skrovita su muzika koja prati čaroliju njenog utvarnog preobraženja te prosto "ispod kuplja" pretvara magijom evokacije u carsko sijelo priča): - Ništa ne prohodi - ne - jer sve vječno živi... Nema žalosti rastanka, nema jada dalečine, kad nosiš u duši i u krvi njegov pogled - njegov ljubac... - pa da je i posljednji - on leti s tobom u visine... i ti si vječno zagrljena s njime. Tako je mislila djevojčica u priči. Kad je stavila na glavu - a bila je rusa - ovaj vjenčić ruža. Kad je obavila gola ramena - a bila su kako od mramora - ovim bijelim velom; Kad se mahala ovom lepezom plaveti, zlata i snova...

129



ANIČIN GLAS: Oh! kako je lijepa bila!... GOSPOĐA ANE: ...... Mužika je pratila njihov prvi i zadnji bal - sve ovako - prepolako. -

- Bit ćeš moja? - Bit ću tvoja. - Čekat ćeš me? - I do groba.

Tad je sjeo do clavecina - sve su žice zadrhtale! - pa joj pjesmu prišapnuo - malu pjesmu iz daleka - rođene mu Češke zemlje - Češke zemlje - majke preljubljene..... (Silfida se poigrala, zanjihala i zamahom velovih krila, lagano kao labud, na stočić spustila, pak tu, jednim mahom otkrila nabacane stare krpe i, iznenada - stari se clavecin sa žutkastim svojim tipkama nacerio - i ona počne da pjeva prateći staračkim zujanjem drhtavih, rasklimanih žica, pjesmicu koja zatrepti tugaljiva, sitna, daleka iz sanenih usana prošlosti):

"Ješte já se podivám k ledenickým zahradam: jest li je tam ješte modrooke devče já si na ne zavolám...."15 - - - - - - - - - - - - - - -

(I glas prošlosti umukne - a žice još dršću i plaču.) ANIČIN GLAS (tih, tih): - Pak onda?... pak onda?... gdje je on?... GOSPOĐA ANE (trenutno skrila je rukama lice, pa opet hitro a sramežljivo, s posmijehom i suzom, zaigra po clavecinu neki stari, stari Lannerov16 valcer - dokle usta pričaju - ali ne dršću više): - Došo vjetar i odnio bijele ruže nesuđene................... U potaji crna ruka ubila ga. - Kneževica ne smije ljubit roba - tuđinskog vojnika - pa on umro sâm, daleko, pjevajući istu pjesmu, češku pjesmu od rastanka... (Umukne, a žice ponavljaju pretiho prijašnju pjesmu. Zatim ona opet, ali muklo): ... Otada su ove žice umuknule - - jer on šuti... i čeka. ANIČIN GLAS (u jeci): - A njezine su kose zlatne? GOSPOĐA ANE (kao gore): ...... posijedjele. ANIČIN GLAS: A ramena od mramora? GOSPOĐA ANE: ..... u crno se zavila. ANIČIN GLAS (u strahu): - Aoh,... neću!... neću!... GOSPOĐA ANE (kao gore, sve to dječinskijem tonom pričanja):

Djevojčica mala rumen-život dala da je dragi smije poljubiti, pa s cjelovom ugrabljenim, vedra, mirna i vesela

15 Ješte já se podivám ... - češka narodna pjesma: "Još ću pogledati ledenjicke vrtove: je li tamo jošte modrooko djevojče, ja ću mu doviknuti..." 16 Lanner, Joseph Franz Karl (1801-1843) - bečki glazbenik, autor popularnih valcera

130



ko s golubom u njedrima - put perivoja rajskih letit gdjeno zime, ni snijega, ni starosti, ni kajanja nema, nema, nema.17

ANIČIN GLAS (s vriskom oslobođenja): - Oh! tamo - brzo tamo - - - Majko!... GOSPOĐA ANE (prelomila udaranje naglim disakordom svih žica, kao da ih je svijeh u jedan mah iščupala, pa dolećela do Anice, uzdigla je s uzglavlja i zagrlila, a da više ne znaš koja li se od njih dviju smije ili plače. - Sve je to bljeskovito, jer se gospođa Ane trenom osvijestila, obrisala suze i uduhnula plamen prošlosti hinjenom veselošću i šalom): - Ah! eto!... i poklade su došle!... ćela si viđet maškare i viđela si ih... Evo vijenca, evo vela, evo "lepeze" - a evo ti i staroga lica gospođe Ane koja je došla da rastrese svoju kozicu - bolesnicu - nekom starom komedijom, punom uzdaha i suza, koju je ona prikazala jedanput doli u malome našemu "teatru" - kad je bila dijete, kako sad ti... Za to Anica valja da mi zafali i da mi učini sad ljubav da popije oni lijek... ANICA: Uh!... oni grubi... grki... GOSPOĐA ANE (uzela je s trpeze čašu i ulila prst lijeka iz staklenke koju je izvadila iz škrabice, pa joj to pruža tetošeći je kao bolesno dijete): - Ala da!... ne čuješ li kako vonja? - Od Sansega je, su tri kaplje Ćene ljubice i su dvije Pelina - a sve to su travice našijeh hridi, pa imadu zato u sebi trak našega sunca i gorčinu naše duše i malo naše snage i puno, znaš, puno našega smilovanja... zato: jedan - dva - tri... ANICA (ispila je i svalila se na uzglavlje sva naježena): - - Uh!... GOSPOĐA ANE (brišući joj usta, pa spremajući čašu i staklenku): - Eto, prošlo je! - Sve je na svijetu, ćerce, progutati ujedanput i lijek i tugu. A sad kad si bila dobra i poslušna doć će ti i druge maškare da ti pripoviju još stvari što ne znaš - - jer se ispod "morete" (krinke) govori istina... ANICA: A zašto je nijeste imali malo prije vi, gospo Ane? GOSPOĐA ANE (s gorkim posmijehom): - Eto! Niko je ne vidi - a sveđ je nosim! GLAS GOSPOĐE JELE (umjetno ohrapavljen i starački mucav a s razvučenim tonom ženice s Lončarice): - Je li ko doma? GOSPOĐA ANE (dotrčala hitro do clavecina pa ga opet pokrila starom robom i sva se stisnula u kut iza rastvorenih vrata koja je ona tako priklonila da joj služe kao paravan. Iza tog zakloništa ona odgovara gospođi Jeli sličnim staračkim i smiješnim naglaskom): - Ko je? GLAS GOSPOĐE JELE: Može li se? GLAS GOSPOĐE ANE: Služite se! GLAS GOSPOĐE JELE: Uh! te skale, gospo Frâne! GLAS GOSPOĐE ANE: Uh! te noge, gospo Lukre! GLAS GOSPOĐE JELE: I ti reumi! - Ah!... GLAS GOSPOĐE ANE: I ti žulji!... Uh!... - I iz okvira vrata bane, kao iz otklopljene igračke, groteskan lik stare gospođe u karikaturalnoj nošnji od prije 30 godišta, sva zamotana u "šalu od kašmira", s ogromnom klobučinom, nakićenom velikim, šarenim nojevim perjem, pak u jednoj ruci velikom zelenom lepezom, a u drugoj minijaturnim "ombrelinom". - Na licu joj se kesi grdna, krezuba, staračka obrazina. - GOSPOĐA JELE je to, koja hihoteći glasom i načinom maškarâ, trholi vrteći se poput žvrka, okolo sobe, njuškajući i tražeći nekoga, dokle iza paravana ne iskoči GOSPOĐA ANE isto tako preobučena i nakažena obrazinom kao gospođa Jele u sličnom "šalu od kašmira" s drhtavim perjanicam na klobučini i istom velikom zelenom lepezom i pigmejskim "ombrelinićem" 17 Djevojčice mala ... - narodna pjesma iz dubrovačke okolice

131



i e t o s a d a

OBJE MAŠKARE STARIH KUNDURICA začnu hihištati, grliti se, klanjati se, trholiti po sobi napunjajući je svu njihovim guignolesknim pojavama u onome pretjerano-afektiranom "priskladnom" tonu baka dvadesetih godina XIX. vijeka. I te vam neprestane rakete usklika čuđenja, šale, ironije i brbljave djetinjarije oživiše malu, tavansku pozornicu bučnim hrepetom poluđelih marioneta uhar "dobroj, bolesnoj djevojčici" koja tu leži a plješće rukama, smije se i kliče od uzbuđenja pred neviđenim čudom živih lutaka: - Ho! ho! ho! - Hu! hu! hu!... Ma gdje je ona moja draga gospođa Lúkre! - A moja gospođa Fráne!... Evo me!... Evo!... - Ah! - Oh! Uh!... Ma dobro ste mi došli! - Ma brava - brava! - Ma što ste mi famozi - A vi!... Zaisto, prava rusica! - Ona "hlapača"!, gospo Frane! - Oh! što govorite?! Puki cvijet od čemina!... Ah! Ah! Ah! - - Oh! Oh! Oh!... - A tî klobuk! - a te perušine! - a tî ombrelin! - Zaludu, gospo Lukre! - Nema ti do naše mode! A gdje su ti ove moderne djevojčice! - Uh! nemojte mi ih! - Pupice brez spirita! - i bez gracije! - Ne znadu se ni prikrstit! - A koji ton!... koji ton!... Ah! Oh! Uh!... - Ma služite se, gospo Lukre! - Evo vam stola!... Što govorite od ovijeh damašaka! - I od ovoga Rafaela!... Ah! - Ko će s nama! - Mi i "Casa Lorena"!18 - Još nas je malo ovakijeh! - Sve ostalo prlabući i širogaće!

Uh! - uh! - vreće, gospo Lukre! - Vrećine, gospo Frane!

Ha! ha! - Koji spirit!... Hu! hu! - Vrag od žene!

- Neka nam ko reče, da smo stare! Ho! ho! ho!... Hu! hu! hu!... Kakva staros!... Malo prije - malo poslije - i one od 16 godišta bit će kako mi!

Hi! hi! - hi! hi!... Tad adio sve ljubavi - adio sve poezije! - Kupica i fjelica i tabak za šmrkanje. - Kašpita! - To je finis svih ljepota! - Oh! - Sve će biti kako mi! - Sve će biti kako mi!

Ha! ha! - Ho! ho! - Hi! hi!... (I obje se svalile u stočiće mašući se, klanjajući se u velikome previjanju, dočim se perjanice njišu gore-dolje, a lepeze i ombrelini lepršaju po uzdahu kao ptičine u sumraku.) GLAS ĐIVE (u taj čas zazove odozdo): - Gospe Jele! (I obje maškare mahom umuknu i ustaju ukočeno, naglo - regbi automatski.) GOSPOĐA JELE (nakon trenutne pauze, naravnim svojim glasom mirno pita): - Što je? GLAS ĐIVE: Došlo je gospóđâ na posjed. GOSPOĐA JELE (kao gore): - Primi ih u kamaru od posjeda, pa dođi gori. GLAS ĐIVE: Bit ćete služeni... (Tišina. - Čuje se da se zatvaraju vrata od skale.) OBJE MAŠKARE (tad više ne govore već davaju jedna drugoj pantomimske znakove da se mora šutit i prigledat što je tu umuklo na postelji, pa joj se zato približuju, posluhuju i jedna drugoj šapne): - Zaspála je! (- I tad opet trknu se do zatvorenog clavecina pa u zakloništu priklonjenih vrata hitro skinu obrazine, klobuke, šalove, lepeze, ombreline i sve to slože, pokriju, zatvore opet u škatulje, sokline, bace ispod zavjesa i u tren oka, obadvije -) GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (- izlaze na vidjelo onakve kakve su u svakidašnjem životu - biva: u krinolini, u crnoj svili s bijelim čipkama okolo ruku i vrata, sa škufijicama na glavi i sijedim

18 Casa Lorena - kuća, odn. obitelj Lorraine, kojoj pripada stara austrijska vladarska loza poslije ženidbe François de Lorrainea s Marijom Terezijom

132



kosama koje sad uokviruju dva lica nešto zažarena od obrazinâ, ali s iskrom straha u očima a crtom bola na usnama. Obadvije časovito ostanu nepomične usred sobe slušajući daleki žamor maškara i muzike što buči pokladnim ludilom po Placi. I tad se one pogledaju čudnovato, klimnu tiho glavama, pa nehotice padu jedna drugoj u naručje. To je tren - pak bez suza ali s dalekim, bônim smiješkom na usnama, približe se obadvije Aničinoj postelji. Pogled na zaspalu bolesnicu umiri ih malko, pa one s prstom na ustima - da ne bi zaboravile ni jedna ni druga da O n a spava a one da nijesu učinile ništa drugo nego svoje "držanstvo" - šapću jedna drugoj:) - Što smo lude! - Muči! muči! - I to je djelo od milosrđa! - Jes, jes!... (- Pa hitro, kao magle noćnih tlapnja nestaju iz sobe. - Još se čuje da gospođa Jele govori dolje nadošloj Đivi:) - Pođi gori! - Zaspála je. (I eto, nakon trena tišine, ulazi Đive - pogleda prije bolesnicu pa sve naokolo, kao da nešto traži, i tad opet uzme svoju šivaću radnju [- sveđ istu bječvu ili isti ogrnač!] pa ide do prozora, pogleda sv. Vlaha, zaklima glavom kao da mu kaže: - "Zaludu! zaludu!" - i sjede da nastavi svoj svakidašnji posao.)

Zavjesa polako pada

133



Drugi čas

(od 3 do 4 ure pobjed)

- Don!... Don!... Don!... Tri puta eto zamlatiše Zelenci na Zvoniku, što je isto kao da govore: - "Čujte nas dobro! - Tri ure su pobjed. - Mi tučemo, a vi ludujte ili umirite. - Nama je to sve isto." - I dokle smo mi to po prilici razabrali u glasu zvona, zavjesa nam se uspomenâ i fantazije ispred očiju razgrnula i tek tada, u čudu nekog ugodnog iznenađenja, opažamo da smo se spuzli niza skale s trećega sprata u gospodsku "kamaru od posjeda" - ad litteram u "salun" Nikšinicâ na prvome spratu - pa, kako se to često i u prirodi dešava: - dok su po vrsima oblaci, dolje nam se bliješti. Tako i danas. - Sunce zadnjih februarskih dneva - poklade su ove godine trajale ko nikada! - zapalilo je časovito u svoj duljini dubrovačku Placu okomitim mlazom žeženih zraka koje ju poprskaše nekim fantastičnim, zakulisnim, reflektorskim osvjetljenjem ispod kojega su sva lica u oštrim crnim konturama obložena zlatnom krinkom, a kuće zalijepljene oklopom izbrušenoga žutog bakra. U toj trenutnoj fantazmagoriji karnevalskog zapada prasnula je i usukanost okamenjenoga Grada istim mahnitim smijehom prociljenog sunca, ko u sprdnju himbenoj zimi, od straha zaćućurenoj negdje za bogaljskim hercegovačkim pločama. - Jer i priroda ima svoje poklade, pa se i ona kadgod našara i obrazinom varke nagrdi, da bi trenutno zamela ljudima staze što svuda i uvijek do grobišta vode. Nije dakle čudo da se i "kamara od posjeda" Nikšinicâ - za četiri petine godišta zatvorena i "osjenčom" natrušena - "da je ne bi grizljice izjele!" - da se i ona maškarala odsjevom te razbuktale feerije dubrovačke Place. Pa zato su stari "boutons d' or"19 damaški, zategnuti po stijenama, življe požutjeli od sunčanog čara - i veliko zrcalo na dnu između dva prozora kao i ono manje nad "cheminéeom" od mramora gdje se bâne svijećnjaci i ura Louis XV. uz brončane japanske "statuete" što ih je Antun Sorgo20 (- "oni vrag od čovjeka!") poslo ćaći iz "Pariđa" - novim se plamečcima pozlatili - pak i pupci i vjenčići rusicâ, protkani po svili od kanape i stolova, rumenilom se davnih rosa osvježili - a gospari i gospođe "antike" u "kvadrima" i pastijeri i pastjerice od Sevresa poredani u Boucherovoj "portantini"21 (nosiljci) - zgodno pretvorenoj u ormarić za "bibelote" - svi se okitili cvijetkom zaboravljenih posmijeha ispod bijelih peruka i u gavotskim pozama porculanskog milovanja - a sve to u vašarskome ritmu uličnog bahanala te baca u časovitu tišinu zabliještenog "saluna" bezočni doziv života: - Neka se već i ona dva zatvorena prozora rastvore i okite vijencem gospođa maškaranih "kako ispod Republike" - kad je svaki prozor na Placi bio jedna versaljska loža otkle su se klanjali naprahani "šinjoni" u treptanju perjanica i lepeza i u smijuckanju madeža doletjelih na "poćućene" (naličene!) obraze unuka i praunuka luvrskih i trianonskih poslanika-dvorjanika.22 19 boutons d' or (franc.) - ljutići, žabljaci, sa žutim cvjetovima, a ovdje se odnosi na arabeske, tj. stilizirane crteže na damastu kojim su presvučeni unutrašnji zidovi (stijene) 20 Antun Sorgo - riječi u zagradama odnose se na mjesto u Dubrovačkoj trilogiji gdje knez komentira pismo koje mu je Sorgo uputio iz Pariza ("Koji je ono vrag od čovjeka!...") 21 u Boucherovoj "portantini" - franc. slikar i graver François Boucher (1703-1770), tipičan predstavnik tog vremena 22 luvrskih i trianonskih poslanika - Louvre je kraljevska palača u Parizu, a Trianon dvorci u versajskom parku

134



Jer - "recite što hoćete!" - odavna se nije vidjelo da su "na tri ure u pobjed!" zadnjega dana od poklada upravo one dvije famoze "funjestre"! - otkle su u nedoglednom toku vremena tolike gospođe kneževskog roda Ranjinâ, Prokulićâ, Rastićâ, Bobalićâ "et caetera caeterorum" virile iza "persijana" na oni izbočeni gotski balkon Dvora, tik do prolaza u Senat, ne bi li ugledale sjen muža, brata ili sina tadašnjeg "Prisvijetloga Gospara Kneza od Republike"23 - koji je za ono mjesec dana nametnutog mu kraljevanja morao stati sâm, zatvoren u Dvoru u gvozdenoj etiketi anonimnog Veličanstva - ne, nije se bilo vidjelo - kako se to "naturalo" u susjedstvu žugalo! - da su ta dva prozora igda ostala zatvorena i bez gospođa, bilo to ispod ombrelina kad je prohodila "pročesijun Korosanata" - bilo u "dekolte" sa cvijećem u kosama za festu sv. Vlaha - bilo pak maškaranih od "gospođa antikijeh" na zadnji dan od poklada. I taj je doziv rashihištanoga Grada bio naposljetku jači i od... vi znate od čega - ali mučite! - Nitko na svijetu ne smije znati da je u kući bolesna kozica i da su te iste "prisvijetle" vladike malo prije slavile svoje poklade "ispod kuplja", da razvesele jad umiruće mladosti jedne kmetice... Pa što se čudite? - Kako da ne znate da gospari mogu sve da čine i sve da trpe, ali nikome da to ne reku - jer inače ne bi bili gospari. Pa zato baš; bezdušan poziv maškarane Place otvaraju se desno i lijevo dvoja vrata, odgrću se dvije draperije od žute svile i proviruju dvije sijede glave ispod crnih škufijica - a to su - GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (jedna prama drugoj u tišini one sobe, a u pridušenom urliku Place davajući znakove prstom na ustima da se mora šutjeti, jer): - Da nas ne čuju one tamo u saloči! - A čuješ li Placu?! Zamahnitali su! - Odocnjele smo se. - Oh! - da znadu!... ma... psst!... (I obadvije ulaze trholeći zabrinute i prešne - krinoline su im se zanjihale kao zvona prije negoli zazvone! - a razgovaraju se dalje, nekako za sebe, kao ljudi navikli da misle glasno): - To ti ih je Đive surgala i u Ćaćinu kamaru! - A sve to da čuva njezin salun! Kako arkanđeo isprid raja. Ha! ha! - "Čistila sam ga dvá dni od praha i od osjenča" - čini mi se je čut! - "Da! - pa da mi ga lude maškare opet izgnusu!" - A, recimo, ima i razlog!... - I kako!... Ha! ha!... (Ali obadvije se iznenada zaustaviše i umuknuše, jer su se zagledale u veliko zrcalo - u sredini između dva prozora - gdje im se prikazaše dva čudna, nepoznata lica - svoja. I tad instinktivno stanu da popravljaju svoje "fichuse", da glade kose i da šapću svojim sjenkama): GOSPOĐA JELE: Što si crna, Jele! GOSPOĐA ANE: Što si stara, Ane! (I obrnu se da ne gledaju valjda više istine u lice, pa, razgledajući se naokolo, bacaju riječ po riječ u rijeku misli i osjećaja što podzemno teče i lišće uspomena nosi.) GOSPOĐA JELE: Odviše svjetlosti! GOSPOĐA ANE: Kako da nijesmo više u nas doma! GOSPOĐA JELE: A bilo je tako lani - i prikolani - i sveđ. GOSPOĐA ANE: Ali nigda kako danas. GOSPOĐA JELE: A što je danas drukčije? (I pogledaju se.) GOSPOĐA ANE: Znaš ko je prošo prid zoru uza skale! GOSPOĐA JELE: Ja znam da smo ga primile i dopratile kako gospodina boga. GOSPOĐA ANE: On je donio blagoslov... GOSPOĐA JELE: ... i proštenje. GOSPOĐA ANE: Njoj... GOSPOĐA JELE: ... i svima. (I udaljile su se mučaljivo svaka put svojih vrata.)

23 Prisvijetloga Gospara Kneza od Republike - službeni način oslovljavanja dubrovačkog kneza. Kako bi se izbjegla koncentracija moći u rukama jednog čovjeka, knez se u Dubrovniku birao samo na mjesec dana i imao je samo formalnu vlast, dok je stvarno vladala aristokracija preko Malog vijeća. Zbog istog razloga, Knez je iz dvora mogao izlaziti samo prema strogo određenim propisima, pa zato autor kaže da je morao stati sam, u gvozdenoj etiketi.

135



GOSPOĐA JELE (zaustavlja se na pô puta, pa glasom i tonom što ne trpi prigovora, ne gledajući sestru): - Mada Lukšina, sestra naše none, na smrti je priporučila djeci da primu svakako Kolende i da ih daruju kupicom malvasije i fjelicom kotonjate - ako bi došle. - Bilo je to na Vodokršte okolo Zdrave Marije.24 - - Na uru je, uoči istoga dana, ona izdahla, dokle su doli u saloči još kolendali mladići. GOSPOĐA ANE: Znam. GOSPOĐA JELE (za dva koraka bliže sestri): - Nema više nikoga koji bi gorio svijeće okolo mrtvijeh našijeh zakona - osim nas dvije. - Vidiš... (i pogleda Anu)... zadnje smo... GOSPOĐA ANE: ... i prizadnje. (Nevidljive šake bacaju s Place prkos "zahara" (konfetâ!) u prozore, a zatvorena stakla zazveketaše kao da je proljetni grad zakucao - i graja maškaranog svijeta zapljuska o stijene starog doma.) GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (ustrašene i u nasmijanoj bojazni začepiše rukama uši i potrčaše put prozora). GLASOVI IZ SOBA (lijevo i desno viču, a ruke lupaju iznutra o zatvorena vrata): - Gospo Jele!... Gospo Ane!... gdje ste? - što se ne mičete?! GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (stanu tik do vrata nalijevo i nadesno odgovarajući prijašnjim glasom od maškara): - Hu! hu! hu!... Evo ih! - evo! - sad će vam zazvonit! - Kad vam zaviču: - "Otvoreno je!" - dođite. - Jes! - jes! - zazvat će vas. - Hi! hi! hi! GLASOVI IZ SOBA: Ha! ha! - Fala ti, lijepa maškaro! - reci gospođama da dođu!... brzo! brzo!... hu! hu! hu!... GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (dotrčale su do prozorâ i jednim mahom ih rastvorile pokladnoj oluji koja bane u ukočenu tišinu one sobe svom bezočnošću uličnog pjevanja, buke i svirke u oblaku zahara i cvijeća, pred kojim obadvije nehotice uzmiču uhvativši se za ruke, a dotaknuvši se glavama, kao u strahu od neke zajedničke pogibli. - Ali u isti čas one druge dvije njihove slobodne ruke pružile su se put ljubičaste dubine Place, otkle se u prašini razmahnitalog ljudstva a kroz umiruće sunčane zrake, dižu tamni stupovi hrama sv. Vlaha, čigova su otvorena vrata sva nabodena gorućim iglicama upaljenih voštanica što osvjetljuju Otar Veliki. I tad jedna drugoj, glasom ljudi što s Gradca gledaju kako sunce tone u pučinu): - Ah! - Gledaj! - Sveti Vlaho!... sad će... (U isti čas zaklepesaju zategnuto ali kratko zvona sv. Vlaha, a Jele i Ane pogledavši se šapnu kao u strahu): - - - Blagoslov! (I obadvije kleknu usred sobe u vidiku sv. Vlaha te ostanu začas izgubljene u molitvi, ni da su negdje u pustoj kakvoj kapelici usred "maslinate".)

Glasovi iz soba buče, a ruke lupaju jače. GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (jednim skokom su već ustale i zatrčale se unakrst preko saluna, svaka put svoje sobe. Uz put gospođa Jele uzela je sa "cheminéea" zvonce, pa kad su se opet skrile iza zavjesa svojih soba [Jele lijevo - Ane desno] - glave im opet vire, prsti opet na usnama, mada i ne govore, kažu jedan drugome: "múči!" - i Jele tad snažno zazvoni, a obadvije zaviču): - Otvoreno je! - (Pak glave iščeznu, a vrata se iznutra zaključaju. - U isti mah rastvore se ona druga dvoja vrata, lijevo i desno, otkle izleti jato gospođa i djevojčica u raznoličnim rokoko-kostimima - pa kao pravo jato raspuštenih ptica, sve prelete salunom igrajući, njuškajući, vičući, hvatajući se u kolo - i opet sjedajući, skačući, baneći se pred zrcalima, bockajući se, klanjajući se, sve u nekakvoj uzbuđenosti, kao da se natječu koja će prije da probudi samu sebe ili one damaške, stolove, zrcala, slike, što jedva možda čekaju da kucne čas i njihovog oslobodilačkog pokladnog mahnitanja. - I sve to živi, igra, vrvi, govori, viče): - Ah!... enfin!... Gdje su?... Gospo Jele! - Gospo Ane! - Zvale su nas, pa ih nema! - Što se tu dogodilo? - Nešto mi vonja po misterijima - ili po tamjanu! - Ha! ha! ha!... To su mi fantazije!... Ništa! ništa! - Hoće da nas iznenade! - Poručile su nam: - "Dođite - vratila su se stara vremena!" - Veramente, bile su sveđ "poetike!" - Ah! - eto ti božjih zrcala! - Nijesu za njih! -

24 na Vodokršte okolo Zdrave Marije - na blagdan Tri kralja predvečer

136



Vidi se da su stvorena samo za Latourove pastele!25 - Reci nam: kakve smo? - lijepe? - mlade? - lude? - Ha! ha! - Eto ti poda za zabalat! - Nema mozaika do ovoga! - Tra la! la! la!... A ovi stoli! - A ova kanapa! - Gledaj ih! - čekaju da nas zagrle! - Hi! hi! - Kako ne bi! - Sveđ su jadni u strahu od grizljica - i od Đivinog pruta! - Ha! ha!... A naš minuet! - Učile smo ga sve ovo dana! - Da vidimo! - da vidimo!... Znamo li ga još?! -

"M' aimes-tu, ma bergère? Oui, je t' aime, ô mon berger!"26

- Ha! ha! - Brave!... brave! - Čekajmo Lúka! - i Jéra! - i Frána! - Ma gdje su oni vragovi?!... (I nove pregršti zahara lete u sobu, a dolje po Placi čuje se da prolazi maškarata u zaglušnoj muzici i pjevanju.) SVE GOSPOĐE (polete k prozoru, otkle mašu rupcima, pozdravljaju rukama i usklicima): - Ah! - eno ih! - "Paljači!" - i "Pjeroti" - Bravi!... - A naše zahare? - A naše cvijeće? Ostalo je sve u saloči! - Trkni se i donesi ih, Mare! - Pavle! - brzo! - (Dvije djevojčice zatrče se u sobu nalijevo, pa hitro donesu košaru cvijeća i vrećice zahara.) - Evo ih! - evo! - ah! - daj amo! - daj! - brzo! Na! - eto ti! - još! - još! - Vraže - ha! ha! - Pogodila sam ga! - Udri! - Tko će prije! - Ha! ha!... (I dokle se bitka mladosti i ludosti bije s prozora i s ulice u talasu svih želja i svih ludila - onamo, bliže nama, otvaraju se s lijeve strane polako vrata, pak iza svilene zavjese, pomoli se tiho) - MARE KONAVOKA (ona drži u ruci voštanicu neupaljenu, a govori nekome u sobi): - Znam! - znam, gospo Jele! - proć ću kroz kamaru od gospođe Ane da i njoj rečem da će domalo doć liječnik. - Jes! - uzela sam ti, gospo, svijeću od pô unče tu u Seralji27 - pa sam je dala blagoslovit u sv. Vlaha! - Može pomoć i služit. - Ne zna se nigda... Ma ne strašite se! - ni po jada - i da me gledaju, ne bi me viđeli. - Maškare ko maškare!... (Pa ona zatvori vrata i ulazi u salun - ali, ugledavši vas onaj urnebes okolo prozora, strese ramenima, pa stisnuvši objema rukama svijeću o grudi, pohrli jadno i nijemo preko saluna klimajući glavom - dokle dođe do vrata na protivnu stranu, na koja polako zakuca i, ne dočekavši upita, reče sama): - Ja sam, gospo Ane! (I vrata se otvore, a ona šmigne unutra zatvorivši ih za sobom.) - A pokladna borba prozora i ulice sve bučnije raznosi i baca dozive, pjesme i viku sa cvijećem zaboravi i s prkosom slatkog zrnja što sipi ko zimska solika - a da se nije nitko sjetio staračke tuge što je onuda prošla, jer u času kad se zategla zavjesa za iščezlom Marom - Glas ženski na prozoru vičući naviješta: - Evo maškarate "Gosparâ antikijeh!" SVE GOSPOĐE (zapljeskaju rukama pozdravljajući bacanjem cvijeća one koji sada prolaze ispod prozora): - Ah! - evo ih! - Koja grandezza! - Kako da su uskrsnuli naši stari! - Homo im u susret - dohodu ovamo! - Ha!... (I sve okrenuvši leđa prozorima zatrče se preko saluna do onih prvih dvojih vrata, lijevo i desno, pa stanu da kucaju i da zovu): - Gospo Jele! - Gospo Ane! - Senat dohodi! - Prije nego ga sroncaju, hoće da vam se pokloni! - Ha! ha! - Dođite! (Na doziv mladosti vrata se otvaraju, draperije se odgrću, a na prag stupaju dvije strane, kraljevske pojave.) GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE su to preobučene u sjajnim nošnjama dubrovačkijeh vladika od XVIII. vijeka - svijetli lyonski brokati s panijerima protkanim ružama i girlandama, ukrašeni izobiljem pravih "point de Raguse" čipkama pak zvijezdama dijamantskih puceta od "cristal de roche"28 i talasima cvjetnih vrpca, a na glavama monumentalne bijele peruke, okrunjene perjanicama i đerdanima od briljanta što se prelijevaju okolo vrata i razgaljenih grudi nad kojima

25 Latourove pastele - Maurice Quentin de la Tour (1704-1788), francuski pastelist, čuven kao autor portreta 26 M' aimes-tu ... (franc.) - "Voliš li me, moja pastirice? / Da, volim te, moj pastiru!" 27 tu u Seralji - u dućanu obitelji Seragli, s kojom je autor bio u rodu po majci 28 cristal de roche (franc.) - bjelutak od čistih i prozirnih kristala

137



vise trepetavi zvončići legendarnih "orečina" - minđuša - načičkanih slavnim biserom Zuzzeričinih29 riznica - i tek se pojaviše zabezeknutim očima gledalaca, da su one već na oko drugačije - više, ljepše, mlađe. Struk im se uspravio, vrat osovio, ruke bijele i graciozno savijene mašu rastvorene zlatne lepeze Watteauovih plandovanja,30 posmijeh velikoga vijeka ljuvene raskoši razgalio je snuždena lica pod slatkim milovanjem ružičnog ličila, osvijetljena vragoljastom poentom crnobaršunastih "mouche-madeža" - i reinkarnacija je gotova. - Pod čarobnom šipkom poklada one dvije starice zabaciše, kao u pričama, zajedno sa crnom larvom žalobnog ruha i poniženje ropskog životarenja, pa, sve šare cvjetnih brokata, sve iskre dragulja, sva lepršanja svilenih krila, sva blještavila kruna zakopanih dneva, uskrsnuše u magiji časovite pjesničke iluzije i historičke evokacije. Pa zato i salun Nikšinicâ nije više iznajmljena tribina gledalaca uličnih poklada. - Ne! - Damaški su po stijenama pravi damaški, zlato je pokućstva pravo zlato, Gospari su na slikama opet oni gospari ukočenih šija, kao i one oživjele njihove družice opet su one iste prave "antike" gospođe, koje se udostojaše s pozlaćenih okvira sići tu doli u svoj salun na sijelo, gdje ih vilinska zrcala odmah prepoznaše pa od milinja stadoše da ponosito odbijaju nezaboravne čare dragih sjenka za koje bjehu nekoć iz Marsilje doplovili u srećnu luku male, naprahane "Slovinske" Republike. SVE GOSPOĐE (ustresene istom električnom iskrom sugestije, osjetiše i one ujedanput svu ljepotu tog časovitog preobraženja, pak, poslije jakog usklika čuda i veselja, pola u šali a pola u nekoj nehinjenoj emociji, sve im se duboko pokloniše i gospodski ih pozdraviše onom jednom riječi velikog dubrovačkog počitanja): - Gospo! GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (ulaze u salun u ritmu dvorskog pohoda po versaljskim parketima, primajući s istim tonom tradicionalnog dubrovačkog gospodstva poklone svojih posjetilica): - Ah! dobro nam došle!... Dobro nam došle! GOSPOĐA JELE: Baš ste nam učinile veliku ljubav! Odavna smo vas se zaželile. GOSPOĐA ANE: Još jedanput htjele smo oživiti zaboravljene maškarate našijeh starijeh. SVE GOSPOĐE: Divine! - Koja gracija!... Koje gospostvo!... GOSPOĐA JELE: Sve godište muči nas tuga od svega što okolo nas gledamo i čujemo! Zato u maškari zaboravljamo sve - i: Mi smo opet Mi! - Možemo se opet nasmijat, narugat i rijet ono što je prem duboko usađeno, pa ne može da procavti... GOSPOĐA ANE (isto, ali uvijek sa žicom pjesničke deklamacije): ... i prošetat se po rajskim perivojima gdje se samo prošlost s našijem dušam razgovara! SVE GOSPOĐE: Ha! ha! - kako lijepo govorite!... Vidi se da ste rodice gospara Meda Pucića.31 GOSPOĐA ANE (smijući se): Jadni Medo! - samo u maškari govori se kako on! GOSPOĐA JELE (pošla je prama velikome zrcalu u sredini, pa uvijek emfatički šaljivo i grandiozno): - Ah! još u zrcalu valja da pozdravimo pravu gospođu od kuće! (Klanjajući se duboko svojoj slici, sve u namjernoj šali): - Ah! danas se i ti kočiš u zrcalu tvome, Mâre Sabova!32 - Jes! - U

29 Zuzzeričinih - Cvijeta Zuzorić (1552-1648), najopjevanija žena hrvatske renesanse, čija je pojava u Dubrovniku 16. stoljeća postala legendarnom. Nije sačuvano ništa od njenih pjesama, ali je njenu ljepotu i manire opjevalo desetak dubrovačkih i talijanskih pjesnika (Tasso, Ranjina, Zlatarić i drugi). Udala se za Firentinca Bartolomea Pescionija, koji je poslije bio firentinski konzul u Dubrovniku. 30 Watteauovih plandovanja - Antoine Watteau (1684-1721), franc. slikar i rezbar; čuvene su mu slike Ukrcavanje za Cytheru, Praznik u polju i dr. 31 Medo Pucić (1821-1882), književnik i pjesnik iz stare dubrovačke vlasteoske obitelji, najznačajniji predstavnik kulturnog i političkog kruga u Dubrovniku svoga vremena 32 danas se i ti kočiš u zrcalu tvome, Mâre Sabova! - "gospođa Jele se obraća svom liku preodjevenu u kostim "antike gospođe" Mare, kojoj je suprug Sabo, jedan od nekadašnjih knezova, donio to isto zlatno ogledalo kada se preko Marseja vraćao kući poslije poklonstva francuskoj kraljici Mariji Antoinetti (1755.-1793.; oblik Antonijeta je prema tal.). Mare Sabova je na nekom prijemu u Kneževom dvoru pitala bečkog ambasadora u Dubrovniku je li i austrijska carica Marija Terezija plemkinja - s istom nadmenom ohološću

138



tomu zlatnomu "kvadru" što ti ga je donio muž - Knez - kad se vraćo kroz Marsilju iza poklonstva Mariji Antonijeti u Pariđu, možeš stat samo ti kakva si bila onoga dana kad si u Dvoru pitala ambašatura iz Vijene: - "A je li vaša ćesarica vladika kako Mi?" SVE GOSPOĐE (u jednom smijehu): - Ha! ha! - Sublima! GOSPOĐA ANE (pred zrcalom vrh cheminéea, a da ne znaš deklamuje li istinski ili se ruga): Poznaš li me, zrcalo moje? - bistro si, kako jezero u Versalju kad je u tvojoj vodi brojila svoje prve suze Madame de La Vallière!33 GOSPOĐA JELE (približila se Ani, pružajući joj graciozno ruku): - Zafalimo još jedanput, Ane, našijem dragijem posjetima! (Uhvatile su se za ruku pa mašući se s drugom i klanjajući se svima, pozdravljaju suvereno sve naokolo opčarane gospođe): - Bit će nam sveđ drago kad nam dođete! - I ne zaboravite ono što vam sve ove maškarate govoru: - "Bilo je i bit će!" SVE GOSPOĐE (u jednom glasu instinktivnog tronuća): - Bit će!... bit će! (A s prozora lete dozivi cvijeća, mužike i pjesama.) JEDNA GOSPOĐA (koja je potrčala i pogledala s prozora što je na ulici, zove svijeh): - Puk vas zove! - Hoće da vas vidi! Gospo Jele! - Gospo Ane! - Dođite! DRUGA GOSPOĐA (isto): - Vaš je narod tu - gospe vladarice! GOSPOĐA JELE (Ani, u smijehu): - Možemo i to - u maškari! (I obadvije pohrle svaka put jednog prozora praćene od svijeh gospođa. - Čim se pojaviše, sva Placa ispred njihove kuće prasne u gromki smijeh i pljeskanje, kao da je napokon dočekala ono što je tražila. Zato u klanjanju, klicanju, mahanju, pozdravljanju, čitava se pojava pretvorila u jedinstvenu apoteozu stare dubrovačke, karnevalske slave. A dokle je to veselje omamilo sve gospođe na prozorima, eto na sva vrata ulazi "Maškarata gosparâ antikijeh", koji se oprezno i potiho, ali hitro, postaviše u dva krila uzduž saluna, pa kad zadnji uđoše, dva guslača i dva flautiste, jedan od "gospárâ" dade im znak i orkestrić zagudi jedan graciozni Mozartov menuet.) SVE GOSPOĐE (u jedan mah se okrenu i uskliknu): - Ah! - Maškarata gospárâ antikijeh!... (Kad biste se spomenuli, gledaoci moji, nekih davnih pojava na maloj pozornici "Trilogije" [Bože moj! - kako je sve to daleko i malašno!] - kad su "gospari" uljegli u salun Orsata Velikoga da zabiju čavle na mrtvački sanduk Republike, prepoznali biste odmah neke od onijeh "velata" ["frakova!"] - ali ne "gospare" koji su ih nosili. - "Osjenač" - i "kamfor" brižno je sačuvao svilu i vunu i vezove odora ispod kojih je onda grcala u agoniji iscijeđena duša aristokracije, preslabe već da odoli oštrome uzduhu "nove slobode" - ali ni jedan prašak ni balzam nije mogao da spasi od rasula trule "mannequinse" Sabâ, Đivâ, Nikšâ, Đonâ i svih ostalih "atura" one jadne tragikomedije u zalazu majskog, napoleonskog sunca. Ovi "gospári antiki", što su se maškarali da posjete Nikšinice, dubrovački su veseljaci koji htjedoše da se našale i da u pokladnoj travestiji okuse ipak anakronizam malih osjećaja i sitnih ideja u odorama "slavnih" dneva. Pa, kako imade nekih supkonscijentnih struja između ljudi i mrtvih stvari jednog istog milieua - tako su u toj maškarati i historijske "velate" nehotice časovito protrnule istom tjeskobom pokojnih "gospara". A kako i ne bi kad su sada, u toj sobi Nikšinicâ, s v e m r t v e s t v a r i ž i v e , a l j u d i m r t v i ; tom avetnom životu prošlosti?! Pa nijeste li i promislili da su neke od ovih maškara

kao i Sabo, koji u prvom dijelu Trilogije priča kako u Beču nije htio prihvatiti prijedlog cara Franje da ide u Francusku kao predstavnik Republike, jer mu Napoleon nije bio ravan." (F. Čale) 33 Madame de La Valliere - "Louise de La Baume Le Blanc, vojvotkinja La Valliere (1644.-1710.), osvojila je svojom ljepotom francuskog kralja Luja XIV. kojega je iskreno voljela i rodila mu četvero djece. Kad se kralj priklonio gospođi de Montespan (1667.), htio je i dalje zadržati staru vezu kako bi izbjegao skandal. Vojvotkinja se međutim sklonila u samostan (1671.), a na poziv da se vrati na dvor, definitivno se povukla kao karmelićanka (1674.)" (F. Čale)

139



vidjele j o š ž i v e "gospare" koji su nosili te frakove usudnog 26. maja 1806?34 - Ta nije li djed Nikšinicâ bio onaj debeli Šiškurina što je drijemao u Orsata dok je Republika umirala, a probudio se i "zapr..." kad je umrla? Sve je jedno vraćanje, vjerujte mi, sve...) PRVI GOSPAR ANTIKI (u "velati" gospara Nikše iz "Trilogije", podavši znak mužici da prestane, stupi u sredinu i poklonivši se, govori šaljivom "grandezzom" pozdrav Maškarate):

- Antiki smo mi gospari, senaturi bez Senata, izgubismo tisuć stvari, ostala nam tek "velata".

SVE GOSPOĐE (u velikome smijehu): - Ha! ha!

Ostala im tek velata! PRVI GOSPAR:

- Ne gledajte, gospe, danas ko smo, što smo tu pred vrata; sjenka slave pada na nas, jer nas krije još "velata".

SVE GOSPOĐE (kao gore): - Ha! ha! ha!

Jer ih krije još "velata!"

(Gospođa Jele i gospođa Ane sa svim gospođama dolaze u susret "gosparima", pa nastane veselo drugovanje.) GOSPOĐA JELE (silazeći u razgovoru s prvim "gosparom" uvijek između šale i zbilje): - Isto, samo malo drugačije od one naše antike satire:

"Više valja kabanica nego Tinto i granica!"35

PRVI GOSPAR: A nije li i to nešto, gospo Jele, da nam je ostala barem "kabanica?" GOSPOĐA JELE: Svakako! - Bit će sveđ maškarâ da je navuku. PRVI GOSPAR: A što ćete?! - Kad su već prilijepili "Orla" na Dvor...36 GOSPOĐA JELE: ... navijestili su tijem, tout court, da je Dvor sad ono što se u vašem tvrdom jeziku od "leterata" zove: - "Gostionica k dvoglavom Orlu". PRVI GOSPAR (u smijehu): - "Dobra kuhinja, vjerna poslužba, meke postelje..." GOSPOĐA JELE (smijući se): ... "i puno kimaka!" (stjenica). PRVI GOSPAR: Da vas niko ne čuje od "Gostionice", gospo Jele! GOSPOĐA JELE: Ne straši se; mladiću! - ima ljudi kako i gamadi, koji uživaju u gnusobi! (Smiju se oboje.)

34 26. maja 1806 - datum dolaska Napoleonove vojske pred Dubrovnik 35 Više valja ... - dubrovačka satirična pjesmica početkom XIX. st. koju posprdno i u smijehu navode i Sabo i Antun gledajući svečano odjevenog kneza u časovima propasti Republike ("Allons Enfants") 36 Kad su već prilijepili "Orla" na Dvor - Na Knežev dvor Austrijanci su stavili dvoglavog orla, habsburški grb

140



GOSPOĐA ANE (u klupku svih ostalih razdraganih maškara): - I vi nahodite, gosparu moj "antiki" - da Oni nijesu donijeli ništa korisno, ni da su inventali ništa novo? DRUGI GOSPAR ANTIKI (u velati gospara Mata u "Trilogiji" groteskno usukan i doktoralno važan): - Oh!... ma vi dakle ne znate, gospo Ane, ko je "invento" - ili kako mi akademici kažemo "i-zu-mi-o" - onu genijalnu igru što se zove: - Tombola?37 SVI: Ko?... ko? DRUGI GOSPAR (još impozantnije komično): - Jedan "arčiduka" - ili kako mi akademici kažemo - jedan nadvojvoda od Austrije! SVI (u hrepet): - Ha! ha! - jadni "nadvojvoda!" TREĆI GOSPAR ANTIKI (u velati Džona iz "Trilogije", bezobrazno, s piskutljivom sprdnjom): - Zato kad dođe naš premilostivi ćesar u Dubrovnik, zapjevat ćemo mu onu famozu Rafa Šarića:38

"Što si došo, ko te zvô!" SVI: Ha! ha! - - niko! - niko!... PRVI GOSPAR ANTIKI (tiše, Jeli): - Ako su svi taki, tad će i gostionica brzo promijeniti "Orla". GOSPOĐA JELE: Hoće - ali kad sve "velate" budu u "muzeju!" GOSPOĐA ANE (svima s finom ironijom): - A dokle oni "izume" opet kakvu novu tombolu... DRUGI GOSPAR: Impossible! - (veliki smijeh) GOSPOĐA ANE: ... tad ćemo zabalat!... TREĆI GOSPAR (kao gore): ... jedan čardaš, kako je reko Lukša Gozze!39 (Smijeh). SVI: Ne!... ne!... Minuet!... kako govorimo Mi! GOSPOĐA JELE (jednoj gospođici): - Pođi doli, Mare, pa zatvori vrata od kuće ako su otvorena. (Prama ostalim u grandioznoj persiflaži): - A vi zatvorite "prozore" - gospodo akademici! - Sad će Senat na dubrovačku "zabalat!" (I sve se izvršilo, kako je gospođa Jele zapoviđela - jer eto pod magijom ritma sitnog orkestrića "naprahana" je "kamara od posjeda" prenesena sto godina natrag. Sve je sada kako je onda bilo. - Davnina sama opet tu živi. Menuet, odmjeren i točan kao kakva partija šaha, lagan kao "poudre de riz", skladan kao zlatne arabeske lepeza i tabatijera, protkan nijemim posmijesima, prodirnim pogledima "sa strane", požudnim savijanjem spletenih prsta, dubokim klanjanjem kad ispod spuštenih trepavica oči lakomo ljube jabučice grudi ponuđene im kao ubrano slatko voće u košarici cvjetnih dekoltea - menuet Mozarta i Du Barryjeve40 - bi časovito u žutoj damaškanoj sobi Nikšinica, začudno kucanje pravog života. Svi elementi tradicije i kulture složiše se da u šali dočaraju realnost življu od svakidašnje beskrvne realne proze. Čak i gluho roptanje karnevalske ulične "slave" davaše svojim dubokim tonom kontrabasne pratnje još realističniju rezonancu cijeloj toj pojavi. - Jest! - to je Dubrovnik XVIII. vijeka - Dubrovnik duplijera, "pročesijuna", "festa", maškarata, "kolenada", satira i "madrigala" - "poćućeni" Dubrovnik

37 Tombola (tal.) - vrsta igre na sreću, temelji se na izvlačenju brojeva. U Dubrovniku se javno priređivala na dan Sv. Vlaha od 1842, pa se zato ovdje ironično spominje kako je tu novost donio austrijski nadvojvoda. 38 onu famozu Rafa Šarića - "Rafo Šarić bio je vlasnik čuvene ljekarnice, ili kako se u Dubrovniku kaže, spičarije (tal. spezieria), koja je bila omiljelo sastajalište, neka vrsta književnog kluba, kamo su zalazili najugledniji književnici i građani kao što su dum Ivan Stojanović, Luko Zore, Kosto Vojnović, braća Pucići i drugi. Rafo Šarić davao je svemu pečat svoje ličnosti, a bio je poznat po prigodnim, često rodoljubnim, sastavima i po duhovitim šaradama koje je objavljivao u dubrovačkom časopisu "Slovinac"." (F. Čale) 39 Lukša Gozze - "Lukša je u prvom dijelu Trilogije izrekao proročke riječi da će se sve završiti "con un ballo all' ungherese", mađarskim plesom čardašem, tj. da će Dubrovčani na kraju doći pod austrougarsku vlast." (F. Čale) 40 Jeanne Bécu, grofica Du Barry (1743-1793), ljubavnica francuskog kralja Luja XV, pogubljena u vrijeme revolucije

141



sveevropskog naličenog karnevala Luja XV. i Marije Antonijete u mumljavoj jeci "pepelničkog" Miserere što dolazi, dolazi... Pa i često kucanje starog, brončanog "tucnja" na vratima od kuće - [ko je ono htio maloprije svakako da uđe, pa je kucao, kucao?!... ] - činilo se kao da potvrđuje menuetu realnost da živi, da se ruga, da prkosi. - Na Dvoru je visio sunčani Orao Boga Napoleuna - i Senat je "balô"! - Na Dvoru visi čađavo strašilo gladne Habsburške ptičine41 - "Dvoglavi Orao!" - briga nas je! - Senaturske "velate" balaju, balaju......... Ali zašto se cijela igra nehotice zaustavila prasnuvši u grohotan, nestilizovani smijeh ni da su se iza sna probudili pa našli svi zajedno u noćnim košuljama i papilotama? A zašto su Jele i Ane kroz krinku ličila pogledale okom svakidašnjeg straha ono što se odmata iz žute svilene zavjese na prvim, vratima desno? - A ipak tu im se pojavila samo Đive, nijema i uspravljena - a s pogledom otvorenim, praznim... zar je možda?...... Koliko pitanja, nemirna, nezasitna dušo moja! - Gledaš sve i svašta, a nije ti ni to dosta, već hoćeš da probiješ i tajne srca i tajne udesa e da se otkrije istina u svim odsjevima svjetla i tmine i sa svim znakovima objavljenja... Eno - za zatvorenim prozorima uzdigoše se ljestve, a po ljestvama uspeše se maškare Paljača, Pjerota, Arlekina; Pulčinela itd. i one sve zijaju, mašu marionetskim rukama, kucaju na sklo, dokle sva družina saluna ne navrvi do njih, otvorivši im prozore i razvezavši šaljivu borbu kreštavog razgovora između dva tabora - napadača i branitelja što zaglušiše okolinu jedinstvenim hihištanjem vrabaca u granama prije noćnog im počinka):

Ah! mislili ste nas išćerat, je li? - da! - zatvorili ste nam vrata od kuće! - horribile dictu! - Je li se što takova igda vidjelo u skladnomu Dubrovniku?! - Zovu nas! - Mi kucamo! - kucamo! - a oni pljus! - Nećeš! - ne! Hu! - hu! - hu! - Gospari i gospođe hoće da ostanu sami! - Jer ste stari!... stari! Ma, ne! ne! - Evo i nas na sijelo! - Mi smo mlados! - mlados! - Doli starežine! - Doli "peruke"! - Doli "gvardinfanti"! - Hu! hu! hu! - Hi! hi! hi!

- A ko vas je čuo?! - Balali smo minuet! - Kako gospari!... - A vi kako leri! - Smučete se po Prijekima - po Busovini - po Ilijinoj Glavici! - Leri!... - Leri!... Čekamo vas! - Zovemo! - Koga nema? - Jera, Luka, Frana!........ - Imali ste doć ranije! - Popili ste sto žmulića! - po vizitama! - Znamo! - znamo! - Jes! jes! - Kakva mlados! - Ludos! - Vragovi! - Leri! - Barabanti! - Hu! hu! hu! - Hi! hi! hi!...

Ho! ho! ho! ho!......

(- I vrapci se tuku smijehom, vikom, zaharam, cvijećem i sve je jedna radost, jedno ludilo života, sunca i neba). GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (sve to ne čuju, ne vide, jer odu raširenih zjenica, ukočena tijela, nijemih usana u susret Đivi, dokle obadvije ne izgovore tik do nje muklo): - Što je? ĐIVE: Oživjela je... GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE: Oživjela?! ĐIVE: Sva vam je porumenila! - Digla se! - hoće da se obuče - da se maškara... Mare i ja imamo sto muka... GOSPOĐA JELE: A liječnik? ĐIVE: Bio je... GOSPOĐA ANE: Bio je! - a ti nas ne zoveš!? ĐIVE: Došo i pošo! - Reko je da će se vratit domalo. - Eto, tu vam je nešto nabrškô... (Vadi iz špaga listić i pruža ga Ani.) 41 Habsburške ptičine - dvoglavog orla (habsburški, odn. Austrijski grb)

142



GOSPOĐA ANE (hitno je uzela listić, pogledala ga, pa, nepomična, naoko bešćutna, daje ga Jeli bez cigle riječi.) GOSPOĐA JELE (a nehotice pročitala poluglasno onu jedinu napisanu riječ): - "Finis!" (I obadvije umuknu u graji prozora, u lupanju pogođena srca, u pogledu očiju kojima probadaju jedna drugu.) GOSPOĐA ANE (hitrije, bezizrazno, Đivi): - Obuci je i ako hoće - maškaraj je! GOSPOĐA JELE (isto): - Đa... kad se ćuti u snazi... Šokece! - ti liječnici... baš!... (I nemir njihov opet umukne pred nijemim pogledima Đive.) GOSPOĐA ANE (nehotice se zagledala u Đivu, a glas joj oštriji jer duša dršće): - Što me gledaš, Đive! - Jes! - i liječnik govori, eto, da joj je bolje - da će domalo biti svakoj tuzi kraj... GOSPOĐA JELE (položila ruku na Anicu, pa mirno): - Ane! (I Ane umukne - a Jele nastavi): - Učini što ti je gospođa Ane rekla. - Ma prije - otvori doli vrata od kuće - pak pođi u nje i čekaj nas. (Đive nestane bez riječi i bez pogleda.) GOSPOĐA ANE (sklopila oči i samo šapnula kroz zube): - Jele! GOSPOĐA JELE (čini se kao da se jedi, ali više od straha da ne gane sebe i nju): - Ludosti!... Kako da nijesi znala!... GOSPOĐA ANE: A - isto boli. GOSPOĐA JELE: Znam. SVI (tamo okolo prozora plješću, mašu, dozivlju): - Ah! - gdje si već! - Eto ti ga! Kralj od lera! - Dođi! - Jero! - Jero!... GOSPOĐA ANE (ustresla se, pa sluša): - Ah! GOSPOĐA JELE (smrknuta, nemirna): - Oh - ho! - A sad - dosta! - Ovo nije više kuća - nego Placa! - Pa i on - sad - poslije svega što je bilo!... ah! ne - neću ga... GOSPOĐA ANE (zaustavljajući je, pa muklo a snažno): - Došo je čas, Jele! - On valja da bude sad tu! GOSPOĐA JELE: Što to govoriš?! GOSPOĐA ANE: Govorim da ga bog sâm šlje. GOSPOĐA JELE: Ne huli boga, Ane! GOSPOĐA ANE: Ne hulim ga kad govorim istinu. (Tik do nje u titranju svih živaca i svih osjećaja, dočim se lice smiješi u tvrdoj, naličenoj krinki:) - Spomeni se, hoću da me razumiješ, Jele! - Tebe dali nemoćnome starežini za dinare - meni ubili nesuđenoga za zloću. - Ne vidiš li kakve su nas učinili? - Dvije jadne, stare, ridikole siđelice! GOSPOĐA JELE: Mahnita si, Ane! - Mahnita!... GOSPOĐA ANE (u gorkome smijehu): - U maškari smo, Jele - pa govorim istinu - kako maškare! - Ha! ha! (licem do lica): - Oni zadnji poljubac pokojnika što mi ga je ruka ubojice ukrala - danas će ga Jero dat nesuđenoj - Anici - u smrti!... i tad će biti mir i u mojoj duši otkupljenoj! GOSPOĐA JELE: Nigda, nigda! - To je grijeh!... GOSPOĐA ANE: Grijeh je ubit život drugijeh, kako su naši stari ubili naš. - I zato nas nema - i neće nas više bit ni na dan uskrsnuća od mrtvijeh. GOSPOĐA JELE: Muči! - Neću da tako više govoriš! - To su fantazije - tvoji romantičizmi ludi... GOSPOĐA ANE: Zovi ih kako hoćeš - tako će bit - oli mene više neće bit! (Val maškara skotura se s prozora i poplavi salun. Jele i Ane osvijeste se mahom, pa - uhvativši se za ruku - obrnu se i sa smiješkom idu u susret došljacima.) SVI: Kolende!... Kolende! Svi MUŠKI MAŠKARANI zapjevaju staru "Kolendu" u čast domaćicama:

- "Čestito vam, Vlašići, da se veselite! Bog i boginje,

143



zdravlje i veselje i duhovno spasenje."42

SVI OSTALI (u velikome smijehu): - Amen! JERO (u maski Pierrota skoči sa ljestava na prozor, pa odatle u salun gdje se u baletnim pozama klanja sve uokrug bacajući poljupce i cvijeće): - Voilà, Pierrot! SVI (plješćući mu): - Pierrot! - Pierrot!... bonsoir, mon cher Pierrot!43 JERO (stao iznenada ispred gospođe Jele pa svom gracijom preciozne barokne poezije baleta i pjesme deklamuje s velikom nježnošću, a u starom ritmu dubrovačkijeh pastorala, jedan madrigal XVIII. vijeka):

"- Ah! da 'e meni na svijet dano razgledati sve me vike tve raskoši i tve dike i tve lice izabrano, bio bih blažen sve dni moje, moj živote, mâ gospoje."44

GOSPOĐA JELE (prijeteći mu, usiljeno): - Halo! - da te ko ne pozna, reko bi da govoriš od srca. GOSPOĐA ANE (Jeru, preciozno): - A meni ništa, nevjerniče! SVE GOSPOĐE: Da čujemo što ćeš pak ovoj! SVI GOSPARI: Isto što i onoj i svakoj! (Smijeh.) JERO (ne mareći što ga prekidaju i bockaju, govori isto gospođi Ani, ali zanosnije, ljubavnije):

"- Ah! da 'e meni s tobom moći zagrljenu sveđer stâti i tvu mlados' uživati ljetne danke, zimne noći, cjelivajuć usti tvoje, moj živote, mâ gospoje!"45

SVE GOSPOĐE (razdragane ljuvenom raskošju): Ha! - čujete li bezočnika! GOSPOĐA ANE (grozeći mu se ljubazno): - Dat ću ti ja "zimne noći" i te "usti tvoje"! - Lero! SVE GOSPOĐE (okolo Jera vrteći ga, milujuć ga, dražeći ga): - A meni?!... a meni?!... JERO (sve zanesenije ljubeći, grleći, ašikujući svakoj koje se dočepa, ali oči nemirne bljeskovito traže, probadaju, pitaju - što?...):

"- Ah! zavrući te prsi ledene, uzmi moj plam gorući, sledi plamen u mene!..."46

42 Čestito vam... - kolende koje su se pjevale uoči Božića, Nove godine i još nekih svetkovina; taj običaj bio je vrlo star 43 bonsoir, mon cher Pierrot! (franc.) - dobra večer, dragi moj Pierrot 44 Ah! da 'e meni na svijet dano - Pjesma br. 45. (stihovi 1-6) iz kanconijera Plandovanja dubrovačkog pjesnika Ivana Bunića Vučića (1591-1658), odnosno po dubrovački Đive Bunića Vučićevića (Plandovanja su u cijelosti objavljena na CD-ROM-u "Klasici hrvatske književnosti II. - pjesništvo") 45 Ah! da 'e meni s tobom moći - ista Bunićeva pjesma, stihovi 7-12 46 Ah! zavrući te prsi ledene ... - pjesma 69. Plandovanja (S bolesti vil moja, kom bolim, sad gine), stihovi 7-8, koji zapravo glase: "Negoli zavrući tve prsi ledene, / Uzmi plam gorući, sledi plam u mene."

144



PRVI GOSPAR: Naučio si lijepo napamet "Plandovanja" tvoga famozoga pretka Điva Bunića Vučićevića!47 JERO: Da govorim sve iz moje glave, rekli biste mi i tad, vi akademici slavne "Akademije od Nemoćnih!":48 "Koga je pokro oni mali?" (Veliki smijeh i pljeskanje mladosti.) SVE GOSPOĐE: Gavotu, gospo Ane! - Ah!... onu lijepu, s Jerom! - Kako lani!... JERO (ustresen od te riječi, dohvati je se, pa razgledajući prodirno sve naokolo ponavlja te začudno ko u dalekoj jeci): - Ah!... kako lani!... kako lani!... (Mužikanti zagude jednu staru gavotu XVII. vijeka. - Tad se Jero lecne, trkne do gospođe, pa je uzme graciozno za ruku i svim čarom prošlosti poigra s njome, prateći se izmjenično pjesmom u laganom preciznom tonu antičnih dvorskih baleta).

Jero (igra i pjeva): "- Ah! pridrago dobro moje, tužbe ostavi, već ne cvili, ter razvedri pogled mili, moj pokoju, mâ gospoje!"49

GOSPOĐA ANE (isto):

- Ako li si duša moja, u koj život moj prebiva, čim tva lijepos suze liva, ginem, vajmeh, s nepokoja."50

(Uzneseno povlađivanje. Sad i drugi parovi zaigraju gavotu. - Gospođa Jele sjela je na kanapu, okružena od drugih gospođa i gospara. Razne grupe ostalih maškara zabavljaju se dalje s uličnim pokladama, a neki sjede na prozorima ili po sobi, pa s nasladom prate igranku štucajući kadikad rukama u ritmu muzike. Gospođa Ane i Jero dovukli su svoje igranje osprijed, udaljeni ponešto od drugih.) JERO (igrajući, potiho Ani uvijek u ritmu gavote, da niko ne čuje i ne opazi da bi oni o čem drugom govorili): - Došo sam ti, tete - eto - Marija me ončas zvala!... GOSPOĐA ANE (obrćući se gracioznom piruetom u taktu muzike; govori kao da potiho pjeva):

- Još te htjela viđet jadna! JERO (pokloni se pa izmjenjujući ruke s Anom, skliže ritmički i šapće kao da pjeva): - Vrata ste mi zatvorili - nijesam smio, ne znam što je! GOSPOĐA ANE (sva se sagnula u graciji savijenih ruku i napetih nožica): - Nasmij mi se - ko ja tebi! - Gledaju nas!... tako!... tako! JERO: Ah, govori - teško mi je! GOSPOĐA ANE: Njojzi gore...

47 Bunić Vučić (ili Vučičević), Đivo (1592-1658) - dubrovački pjesnik, autor religioznog spjeva Mandaljena pokornica i zbirke pjesama Plandovanja 48 Akademija od Nemoćnih - ironični naziv stvoren prema nazivima dubrovačkih književnih akademija kao što su Akademija Složnih, Akademija Ispraznih i druge 49 Ah! pridrago dobro moje ... - 31. pjesma Plandovanja, stihovi 1-4 50 Ako li si duša moja ... - 32. pjesma Plandovanja, stihovi 5-8 (u originalu stih 5 glasi: "Er ako si duša moja")

145



JERO: - - - - - - smiluj mi se! GOSPOĐA ANE (zavrtjela se i poklonila):

Niko ne sm'je da nas čuje... Svemu jadu sâm si kriv.

JERO (u najgracioznijoj zadnjoj kadenci): Anica? - Ah! reci... što je?... GOSPOĐA ANE (dovršujući gavotu sa smiješkom u pravoj baletnoj pozi; - uvijek tiho i posve ritmički): - - - domalo će mrtva bit! JERO (vrisne i uhvati se instinktivno od užasa za glavu, ali pogled na Anine oči koje ga koče zapoviješću nemilosrdne volje, mahom ga osvijesti i on hitro učini s njome opet piruetu, pa nasmijavši se reče glasno): - Voilà, Pierrot! SVI (na Jerov usklik dotrčali su radoznali okolo Jera i Ane, pitajući): - Što je?... što vičeš, Jero? GOSPOĐA JELE (digla se s kanape i došla do njih. S hitrim razumijevanjem, nasmijala se, te udarivši Jera lepezom po ramenu, zapita ga skoro bezazleno, u sijevanju oštrog pogleda): - Kakve su to opet tvoje "paramaškate" Jero? JERO (bliještećim očima u licu blijedog mjeseca. I sve je u njem sada jedna borba, jedno vrenje, jedno hinjenje, jedno poetsko ludovanje): - Ništa, tete Jele! - Ništa, gospe mile i čestite! - Htio sam u ritmu gavote da zapjevam mojoj kraljevskoj družici i onu treću kiticu madrigala u čast njezinih i Ljeljinih čara. (Zanesen pridušenim plamenom ljubavi i bola, ko u ljuvenom sanku, šarajući očima, glasom i rukama): - Ah! znate li je, pastiri i diklice moje? Ah! Kako je ono?... Oh!... jes!... jes!...

"Ah! da meni može biti uz razbludnu tvu ljepotu slatko ginuć u životu najposlije, dušo, umriti...51

(Zamjenjujući bljeskovito pjesmu s dubokim, raskidanim i očajničkim ljudskim tonom): - Čuste li strašnu riječ! - U ovome zlatu, u ovome raskošnome vijencu posmijeha i cvijeća, u ovoj buri ljudske radosti - tu - tu - ispod ovih kraljevskih damašaka - u oblaku "poudre de riza" - u sitnome glasu gavote koja ružičnim vijencem milovanja veže sve te oči što te zovu, sve te ruke što te mame, svu tu pjesmu što te dira, izusti sad, tu, jednu samu, golu riječ: - "umrijeti!"... - A znate li vi, gospe slavne - znaš li ti, tete Jele, što to hoće rijet: umirati u tmini siromaške izbice, u tuzi robovanja, u bijedi žalovanja, u plaču odricanja - kad ti u srcu pjeva sva ta čežnja, sva ta raskoš, sve to sunce!... (i riječi, rastopljene u žeženo zlato, proteku koritom pjesme):

"... slatko ginuć u životu najposlije, dušo, umriti i svršiti danke moje moj živote, mâ..."52

(Prasnuvši u raskalašeni, skoro histerički smijeh): - Ha! ha!... htjeli biste znati, je li, vi "akademici" - vi "literati!" - vi maškare! - maškare moje! - za koga bih ja htio "umriti"!?... Za nikoga!... razumiješ li, tete Jele, za nikoga! - jer ta sama riječ jadne, nedužne, râne smrti koja je ubola vas kako ona iglica na ruhu moje Kraljice - tu - sad - u zadnjoj pirueti gavote - mene - kad sam joj šapnuo moju želju i moju nadu -

51 Ah! da meni može biti ... - 45. pjesma Plandovanja, stihovi 13-16 52 ... slatko ginuć u životu - ista pjesma, stihovi 15-18

146



a ona me uhar me ljubavi jednim samim stihom, britkim kao Danteov, gorkim kao Guslarov - a od istoga moga pretka "perukaša" - gospodo "akademici!" - Kraljica moja sama me probola do dna srca šapćuć mi:

"Što činiš, jaoh, sada, moj vjerni Ljubmire. G o r a j o j h r i d n a d â o d g o v o r : umire!"53

SVI (nehotice tronuti, opčarani, uzneseni, u velikom povlađivanju): - Jero! Jero! - naš je to Jero! - Pjesma je tvoja ipak ljepša! JERO (kano izvan sebe, ali gospodar svoje volje da gane nečije srce i da prikrije ludilom nemoć što ga ubija; - u krajnjem prkosu): - Nije ova - ne! ali će doći ona zadnja - neumrla - a ta će se zvati: - "Metla!" SVI MLADIĆI (u velikom smijehu i povlađivanju): - Meti, Jero! - Meti i pometi! JERO (hotimice u grandioznoj, deklamatornoj, polušaljivoj pozi): - A tu ću spjevat, kad budem slobodan i sam! - Voilà, Pierrot! (Veliki smijeh.) GOSPOĐA JELE (tik do njega, dohvatila ga za ruku, pa s nepomičnim licem a velikim pogledom, u neizrecivoj finesi šale i gospodstva, govori mu kao s visine): - Danas me "gustaš", pjesniče! Zato valja da te okrunim. Pođi gori u Đive! - Ona će ti dat grančicu od lovorike što je spremam ispod kuplja za kotonjatu. SVI (u velikom smijehu): - Leti, Jero! Lovorika te čeka! JERO (zgrabio je od uzbuđenja ruke Jele i Ane pa ih ljubi, a oči mu bliješte - zar od suza? - I on njima, sad jednoj sad drugoj, pogledom i posmijehom, sveđ u baletnoj pozi, zadnje stihove ljupcima dijeli): -

"Ah! da 'e meni s tobom mrijeti, moj živote - mâ gospoje!"54

SVI (u šali i u nečem, čudnom i višem, što lebdi nad svima): - Na put, Jero! - pođi ubrat lovoriku! - Ispod kuplja! - Ispod kuplja! JERO (mašući rukama, igrajući tijelom, smijući se dođe do prvih vrata nadesno gdje se vas zamota u zavjesu od žute svile, tek da mu bijela glava proviruje. I sad je njegov glas i njegovo oko zadnji trepet poklada): - Idem!... idem!... evo me! - Buba se zamata - da pjesma - ljepirica do neba odleti!... Ha! ha!... Maškare!... Maškare!... Hu! hu! hu!... (I nestane ga.) SVI: Ha! ha! - nema ti do njega! - Lud je - ali je drag! GOSPOĐA ANE (držeći se, za sve ovo vrijeme, grčevito za ruku Jele, šapne joj davno zaboravljenu, dječinsku riječ): - Sele! GOSPOĐA JELE (naoko bešćutna, tiho): - Muči! muči! (Urnebes zahara, cvijeća i vike s ulice. Sva družina navali na prozore da nastavi pokladnu, borbenu šalu.)

Zavjesa hitro pada

53 Što činiš, jaoh, sada, moj vjerni Ljubmire... - 43. pjesma Plandovanja, stihovi 7-8 54 Ah! da 'e meni s tobom mrijeti - preinačeni 7. stih iz 45. pjesme Plandovanja, koji u izvorniku glasi: "Ah, da 'e meni s tobom moći"

147



Treći čas

(od 4 do 5 ura pobjed)

- Don!... Don!... Don!... Don!...

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Jeste li čuli? - Zelencima se žuri. Kud? - Pitajte ih vi - ja ne znam. Vi ste vidjeli što se dogodilo u Nikšinicâ, dolje, između 3 i 4. Sad su pak udrili brončanim maljima svaki po dva puta - jer vrijeme što ih vodi ne čeka, pa što će da se dogodi ima se dogoditi, htjeli ili ne htjeli oni koji u talambasu poklada ne čuju i ne broje časove. A oni gore? - Eno ih. - Sve je kako bješe između 2 i 3 ure pobjed. Vrijeme tu gore kao da se ne miče. Tiha, mrtva voda u koju pokatkad kanu, kanu... tek dvije, pa tri, pa sad četiri kaplje...... suze? - Dvije-tri manje ili više, obično ne znače ništa. Ali ako je prepuna čaša - znate li vi što je to da jedna, ili dvije, ili tri, ili četiri, ili pet kapalja u nju kanu? Između dvije ure - između dva "don-don" gradskog zvonika, koliko se stvari događa i može dogoditi! - Ne vidjeste li dolje? - Sve je uzavrelo kako mlijeko na vatri: naglo, nepromišljeno, pjenasto, naduto - mahnita šala vatre, podmetnute piću da prekipi. A gore?... U tihoj, mrtvoj vodi kanule su eto još četiri kaplje i...... Koliko ih još treba da se voda iz čaše prelije?

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - ANICA (sjedi na rubu postelje u bijeloj, požutjeloj halji bez pasa, posutoj púpcima od rusica sa dva listića zelena kako krilašca ispod anđeoskih glavica bez tijela na talijanskim otarima. Rukama je razvezala, a rukama opet plete duge, zlatne kose u pletenice, pa u trudu, da njima okruni ko vijencem glavu, sagiblje lice da ga jedva razabiremo. Ali kad se umorila i spustila obje ruke u skut a glavu nagnula sklopivši od truda vjeđe, onda, čini ti se da gledaš u smrznuti posmijeh preranog proljeća ispod neba još namrčena zimskom ježnjom. Bolest joj je iscijedila tijelo, udunula cvjetanje mladosti, ali oplemenila je crte lica prociljenog unutrašnjom dogarajućom čežnjom.) MARE KONAVOKA (tamo doli u kutu razmeće nekakve sokline i škatulje, da se ne zna ni što ni zašto). ANICA (zaustavila se u pletenju kosâ, pa u zadnjem titranju zvučnog vala sa zvonika - lecne se zbog Marinog mrmošenja te joj nekako jedljivo dobacuje): - Umukla! - da čujem! MARE (kao gore): - Što ćeš pak čut? ANICA: Koja je ovo sad tukla? MARE: Sveđ ih brojiš - a još ne znaš da je četvrta! ANICA (hitrije plete kose; kao za sebe): - Četvrta - pa još jedna... MARE: Ala vi čuda! - iza četiri dohodi pet, pak... ANICA: Brzo, Mare! - nijesi još našla oni pâs - i ono cvijeće - i ono, znaš - tanko, tanko kako paučina... MARE: Ištem... ištem... uh!... pa zašto?!

148



ANICA: Zašto?! - Kako da ne znaš ko će doć kad udre peta! MARE: Znam! znam! - - tvoja luda glava. ANICA (okrenula se pletenicama, a očima nešto traži po sobi): - Mare! - a gdje mi je zrcalo? MARE (ustaje noseći nešto staroga cvijeća od krpe, jedan vjenčić bijelih rusica, jedan zeleni, dugi, svileni pâs i jedan bijeli veo; jeditije): - Sad opet zrcalo! - - što ti se još hoće?! ANICA: Da vidim kako sam se oplela. MARE (stavlja na trpezu sve što je nosila, dolazi do Anice, zatim glasom dječjeg tetošenja ne bi li bolesnica zaboravila što je netom zaiskala): - Ma što mi je lijepa - i draga - i gosposka, malica moja! ANICA (nemirnija): - To govoriš ti - a ne zrcalo. MARE (cucnula je ispred nje, pa je gleda očima koje probadaju Gospu od Porata kad joj molitve ispijaju crno lice, srebrom okovano): - Eto ti, ćerce, zrcala na mom obrazu. - Gledaj me, pa ćeš znat kakva si. ANICA (obim rukama stisla Marinu glavu te se nad nju sagnula zagledavši se u staračke mutne oči, šapćući joj): - Vidjela si ga? MARE: Kako sad gledam tebe. ANICA: A - - kakav je? MARE: Kako ti. ANICA: A ja? MARE: Sad si i ti ludi Pjeroto ispod bijele maškare... A oči su ti velike, velike kako rupe, otkle golubi viru. ANICA (pustila Marinu glavu i zagledala se u prozor; kao za sebe): Kako sveti Vlaho u nas. MARE (ustaje i zatrči se do trpeze otkle uzme i hoće da joj nosi sve što je izabrala za nju; - hitrije, da je rastrese): - Eto ti, vidiš, i pâs - i cvijeće - i ona paučina... ANICA (ustaje s kreveta - nešto naglije): - Ah!... kaži!... jes!... jes! - to je... (Hoće da trkne do Mare, ali slaboća je spopane): - Ah! Mare!...... MARE (zaletjela se da je uzdrži e da ne pane): - Ajmeh, ćerce, da ne paneš!... drži se za trpezu - eno ti stola... (I turne stô do Anice, pa je namjesti u nj): - Ah! nijesam li ti rekla? - slaba si. ANICA (smiješeći se blijedo): - Nije ništa! - ah! što si strašljiva... MARE: Jesam, jesam... ma i ti, što si se digla? - Kad ti liječnik govori: lezi! ANICA: To je reko jučer, ma danas... MARE (sjela je na tovjelicu do nogu, i gledala je u strahu - a riječima je hrabri): - Danas je došo drugi liječnik - oni što zna sve - što vidi sve... ANICA: ... i što može sve. Zato mi je sad bolje, puno bolje... MARE: Eto... jes... sad si mi opet rumenica. ANICA: Ha! ha!... kako ste se svi pristrašili - i gledali me - i brojili dane i noći... (ustajući) - - a ja u maškare!... Ah! - pomozi, Mare - da se okitim - brzo - čekaju me doli... MARE (načinja je u žurbi): - Zato smo ti stavili ono što si ćela - ovu staru svilu od gospođe Ane kad je bila djevojčica kako ti... ANICA: A sad mi daj oni zeleni pâs... MARE: Evo ga... da mi budeš tanka... ANICA: Kako vila. MARE: Uh! - Bože prosti! - ni da si ih vidjela! ANICA (kiti se vrpcom okolo pasa - a sve radi i govori s nekakvom napetom, nemirnom čežnjom): - Jesam, Mare, ljeti kad smo bile s gospođam u Zatonu - vidjela sam nekakav stari "Kvadar" u saloči - gdje su vile poigrale okolo mladoga Sunca 55što ga konji vuku. - I sve se držu za ruku, a okrunjene su vijencima rusicâ... ovako... (namješta cvijeće sad u kose sad o pas nemirnim, gramžljivim prstima): - jes... ovako... 55 gdje su vile poigrale okolo mladoga Sunca - "Anica je vidjela sliku s antičkim mitološkim motivom, na kojoj je prikazan bog sunca Apolon u četveropregu koji vuku konji." (F. Čale)

149



MARE (sva u gledanju i klimanju glavom): - Tad valjada su to neke druge, dobre vile - jer u našijem gorama i u polju ima zlih vila, s papcima od konja - što igraju obnoć s pastirima u kolo dokle oni ne padu umorni i mrtvi... ANICA (sjela je u stô, pa kao za sebe): ... i ja bih tako! (uzimlje vjenčić u ruke, pa se zagleda u nj. Tren šutnje. Pak pita): - Mare! MARE (u kutu iza vrata gdje rasprema): - Što je? ANICA (kao gore): - Spominješ li se - - kakva mi je majka bila? MARE: Bog s tobom, ćerce! - Što ti dohodi na pamet?! ANICA (kao gore): - Tako. - Snijevam kadgod da je vidim. MARE: Pušti spat one koji spu. ANICA (kao za sebe): - Što mi je bilo?... ne znam... biće šes ili sedam godišta. - Sveđ je vidim. - Imala je oči zatvorene - a bila je bijela, bijela... i ona kako oni Pjeroto... A na glavu joj stavili vijenac - ovaki... (I nehotice kiti sebi glavu vjenčićem - te uzdahne i tiho mrmoši): - Ah! da mi ju je viđet! MARE (došla je do nje i donijela zrcalce što je visilo na vratima - a govor joj je čudan; kao u dječinskoj šali): - Hoćeš li - ah? - ali živu... na - gledaj je... (I drhtavom rukom pruža joj iza naslonjača zrcalce u vidu okrunjene joj djevojačke glave.) ANICA (s pogledom uronjenim u zrcalo, kao u duboku vodu): - Ah!... ona... kako ja! MARE (spuzla se polako na koljena do Anice i gleda je, gleda - milujući je očima i glasom): - Vidiš! - ni cvijet na grani, ni golub na guvnu, ni magla na polju nije bila bjelja, pitomija, ni tanja od nje. A i kose, znaš, iste kako tvoje - rekla bi: sunce je zaprelo kuđelju okolo procavćene vojke. Govorili su ljudi da su je vile donijele iz Grada, pa da ti ju je djed Pero Miljan iz Ljute našo prid zoru na Gospu Malu ispod naranče iza kuće. - Bit će da su bile one dobre - one tvoje vile... Pa, eto: na! - one su je donijele - a one su je i odnijele rano u kolo mladoga Sunca. ANICA (obavila je staricu rukom oko vrata i priljubila svoje lice uz njezino): - Ah! zašto nije sad tu preda mnom ovako poharana od starosti i od dobrote kako ti, bâbe! - pa da mi reče... MARE (ustaje sva dršćuća a i ljutita od ganuća): - Što da ti reče?!... da si luda, da nemaš ni glave, ni srca - da sve brškaš kako bi našla štogod što bi te još više mučilo, kidalo... ANICA (skočila je i zagrlila strastveno staricu, u kriku ranjene ptice): - Karaj me, bâbe, karaj!... - to bi mi majka rekla! - Jes! - to sam - to sam - i još gore... MARE (tješeći je u velikoj, gorkoj ljubavi): - Nemoj, ćerce! - grehota je od boga - - sredila56 si se danas... ANICA (isto): - Znam - zla sam - jes! - i bog je došo i nije me smirio! - Ah! da ti znaš što mi se sve tu vrti u glavi - što mi noktima srce čupa. MARE: Anice!... dušo!... ANICA: Zašto? - zašto? - pitam sve i svakoga. - Nijesam još ni života viđela - nemam ni uspomena - osim one majčine glave na odru - - i njegovu dobru riječ - lani - u igri... MARE: Ćerce - - - - ANICA: ... a ćela bih zagrlit vas svijet... da plačem... da se smijem... da se igram... da odletim!... Ah! nemam riječi - ne! - ne znam kako se govori kad se ćuti što ja... Oh! bâbe - bâbe moja! - drži me - čuvaj me - ne daj me!... ĐIVE (banula na vrata, zdravim glasnim smijehom): - Ha! ha!... a ko bi te taku, dijete?! MARE (u čudu): ANICA (u strahu:)

: - Đive!

ĐIVE (podbočila se, pa ulazi polako, nasmijano, oponašajući glasom i naglaskom gornjake što s mazgama slaze po džeban u "lazaret" na Pločama): - Ne bilo vas! - Ala ste se nagrdesile! - Jedna hoće da bude vila bez zvrka i bez preslice, bez pjesme i bez poskočice - - a ona druga tamo, žalosna joj majka! - crna i garava ko vještica s Durmitor-planine. - Avaj! - gdje su ti perušine - gdje ti je kljun od tičine - Turice vi tužna, Mare bez turina!

150


56 sredila - ispovjedila i pričestila


MARE (stavila opet Anicu u stô i razvedrila se jer je razumjela dobrostivu Đivinu šalu): - Alavija! - pogodila si, Đive, vražja jezičino! ANICA (ko dijete prihvatila šalu kao novu igračku, pa se smije i rukama štuca): - Ha! ha!... evo nove maškare! - (I svi se smiju, smiju.) ĐIVE (kao gore): - Sve ti nadvoru viče - sve ti poskakuje! - Prevrnulo se, curo, sve se prekrstilo. - Što je muško, u suknje se skrilo - što je žensko, u gaće se vrglo. - A ja, Mare, aferim ti bilo! - Kad su Latini pomahnitali - pa ću i ja da poigram ludo! - Skoči, Mare, od Saraja bulo57 - poskočnicu, danu, poigrajmo! (I eto ti Đive obuhvatila Maru, pa se obadvije po župsku zavrtjele i pravo poigrale. - Vrte se kratke Đivine suknje, štucaju prsti, poskakuju noge, drhture snažne djevojačke grudi, nadvijaju se lakti okolo sitne Mare trholjaste, smiješne u njezinoj starinskoj suzdržljivosti - a sve to u skladu s igrom Đive raspojasane kao u nekom divljem prkosu, bolu i smrti. Nema tu župske "lijerice" da zavijanjem strune i nabijanjem gudala vodi ritmičko lupanje papuča i opanaka - ali Đive je sada tu i "bal" i "mužika", jer između stisnutih zuba zuji ona ko živom strunom ose pobjesnjele oko slatkoga grožđa - e bi začas promislili da nijesmo ispod kuplja u Gradu nego u mehani na Obodu58 gdje se kafa kuha a lijerica gudi "dok se konji napoje i djetići odmore".) ANICA (sva se zanijela za djevojačkom igrom. I ona bi htjela skoknuti i riješiti se onih tajanstvenih spona što je vežu i rastežu, pa zato, sjedeći u stolu, okolo kojega vijori djevojačka poskočnica, rukama i nogama i glasnim usklicima ražarena, ocijeđena lica, prati i hrabri pustopašnu igranku): - Ala, Mare! - Ala, Đive! - eto i lijerice da vas prati! - Lupni nogom, Mare djevojčice! - Oj, Ivane, Gul-Ivane59 - eto tebi "balarine"! - Vrti, vrti, zavrćeli se! - Djevojčice - poskočnice! - lupni nogom tarabe! - Hej! hej!... udri! udri! - evo sada i mene!... (I Anica se jednim silovitim skokom osovila, pa rukama zamahnula i u vrtlog razmahnitanih djevojaka dva puta se okrenula - ali naposljetku napor je skrši i ona se u grčevitom smijehu opet svali u stô. - Mare i Đive u isti tren se zavrtjele i pale na koljena do Anice, pa sve tri hrepetaju onim seljačkim širokim smijehom što nalikuje i radosti i naricanju.) ANICA (teško dišući): - Ha! ha! - ne mogu više!... ne mogu! MARE (se osvijestila, pa je miluje u strahu): - Aoh! ćerce - urekla nas je ova vražja Đive. ĐIVE (ustala je te ih smijehom i ruganjem hrabri): - Jesam, jesam! - pa što? - zamantralo joj se malo. - Ih! čuda! - Ne straši se, Ane mala! - Poklade su, pa se u igri sve zaboravlja - i sve ti u smijehu prohodi. MARE: Lasno tebi, Đive, kad si šira i tvrđa od Minčete! ĐIVE: A ti, Mare - plinte, misliš da ćeš je suzam ozdravit? - Lasno meni?! - Što ti znaš, ludno, kako mi je?! - Lasno tebi staroj! - Sagnula si, pa si se upiždrila u travu kako ovce - a mi mlade, silovite, spravne kako zemlja u pramaljeću, da nas sunce poljubi - od puste mladosti nasmijemo se i zaplačemo. MARE: Što ti se razvezo jezik, Đive, kad sveđ brojiš riječi niti da su ti od zlata! ĐIVE (uzimlje sa trpeze čašu vode pa je pruža Anici da pije - a neće Mari da odgovara, već bolesnici priča da je rastrese): - Popij, mala, i ne slušaj crnu ticu kukavicu! Tako! - da si mi još srknula!... Sve će bit dobro. - I liječnik - i gospođe doli su mi rekle: - "Pođi gori; maškaraj je. Sve je dobro. - Domalo će biti svijem mukama kraj." ANICA (popila je iz čaše pa gleda Đivu i sluša je i lice joj se razgaljuje): - Jes! - jes, Đive! - istina je, ćutim se bolje - puno bolje... MARE (ustala je, pa mrska i sva sagnuta vuče se do prozora, otvori ga i ostane gledajući u daljinu). ĐIVE (prignula se do Anice i načinja je gladeći joj kosu, prebirući cvijeće, sve to srčanije i blaže): - Kako ne bi! - Kapinika već se žuti na Montovijerni - mjenduli su svi procavćeli - na svakoj grani pupci nabrekli, pa nećeš i ti mladica da ne prolistaš?! - Evo ti, na, ove rusice - i još ove - pa ovi vijenac na glavi - a sad ćemo pribostit i paučinu tanku...

57 Skoči, Mare, od Saraja bulo - narodna plesna ili kolska pjesma uz poskočicu ili, u Dubrovniku, uz potkolo 58 Obod - selo na granici Župe dubrovačke i Konavala 59 Oj, Ivane, Gul-Ivane - narodna kolska pjesma

151



ANICA (štucajući rukama od radosti): - Ha! ha! - Ha! ha! - pa ću doli u kolo i bit ću vila, Đive! ĐIVE: Jes! - Kako ona o kojoj guslari u hanu na Pločam pjevaju: - Vila što junake u oči gleda kad se na megdan spremaju - pa je oni zato pozdravljaju: - "Posestrimo vilo!" (Mare se od prozora odvrnula i sluša jer je nešto čudno u Đivinom glasu što strahom naslućuje.) ANICA: Ah!... lijepe li riječi: - Posestrima vila! ĐIVE (ne gledajući Maru, ali dozivljući je): - Mare! otvori Aničin blanak, pa mi donesi njezin "mač" za kose... ANICA: ... i oni struk pelina. ĐIVE: Eh! "boga mi" - kako gornjaci natežu - ljepše mladice nema od Stona do Novoga! MARE (izvadila je iz "blanka" "mač-iglu", pa je nosi Đivi, a teške vjeđe su se podigle i ona gleda Đivu i pita): - Je li ovo?... ĐIVE (ustaje, ali svejednako ne gleda Maru): Što pitaš, kako da ne znaš?! - Daj amo! - - (Ali upit je Marinih očiju tako prodiran, da Đive u času kad prima što joj Mare pruža - zagleda se i ona na uzvratak u njezin pogled, dugo, duboko i onda zaklima polako glavom kao da kaže: - "Jest! svršeno je!" U isti mah se pojavi na prag od komina bijeli Pierrot - Jero - koji ostaje časovito tih, nepomičan, nijem širokih prestrašenih zjenica.) MARE (je razumjela Đivino bezglasno, smrtno navještenje i ujedno je ugledala bijelu avet pribijenu na vratima. I tad nehotični jauk hoće da je zadavi i ruke joj zadrhtaju, rašire se i ona pusti da "mač" i struk pelina pade na zemlju. Kao šakom u prsa pogođena, sruši se ona na zemlju, ali opet strah da ne bi bolesnica štogod opazila, odmah je osvijesti, i ona se pričini kao da traži po tlima što joj je palo. Samo tiho izlane): - Ajmeh meni jadnoj! ĐIVE (vidjela je i razumjela taj veliki starački jad, a i ugledala je Jera, pa da sve to prikrije, udre u glasan, usiljen smijeh): - Ha! ha!... pravi si trpalo, Mare! - čekaj da te pridignem!... MARE (nastavljajući svoju bônu igru, četveronoške se šunja do Anice da prikrije užas koji je o tle ljosnu): - Buuuuu!... buuuu!... Alaj, lalo - malo! - Evo meda!... Cigani ga na dernek dovukli!... Buuuu!... buuuu!... ANICA (u dječjem šaljivom strahu): - Ha!... neću međeda! izjest će mi moju bábu!... Bâbe!... bâbe!... je li, da te nije izio? MARE (uzdigla se napola, pa u neobuzdanome jadu klečeći, zagrli Anicu i smije se, i plače sve ujedno, jer će da svisne od tuge): - Nije zlato! - eto tvoje bábe - sveđ uza te, sveđ, rano moja!... ANICA (razvedrila se i ona, ali je nemirna jer je nešto boli a ne zna što): - Ha! ha!... maškarala si se i ti, bâbe! Bila si djevojčica u poskočnici, pa medo u stupici... pa zašto plačeš, bâbe? - što ti je da si se i u dažd prevrnula?... MARE (ustaje naglo, a smije se jadno i smeteno): - Ništa... ništa!... poklade su, dušo - pa se smiješ i plačeš ludo, a ne znaš ni što ni zašto. - A što ćeš! - maškare ko maškare! ĐIVE (za sve to vrijeme hitro je umakla, turnula Jera u zaklonište iza vrata i došla do prozora otkle, dajbudi, mirno zove): - Dovedi je amo, Mare, da još vidi sunce. ANICA (ustala je naslonjena o Maru i dolazi s njome do prozora): - Ah! jes! jes! - eno neba! - Gledaj! - sunce je užeglo i mitru svetoga Vlaha! ĐIVE (sajedinjena s njima na prozoru): - Eto vidiš - sveđ je isto kako je bilo i kako će sveđ bit - i Crkva - i kuće i D v o r - a sve te stare stvari pozdravljaju te: - Dobro nam došla, Ane mala! MARE: Dobro se digla - i u sreći pridigla! ANICA: Čuješ li?... Što to buči? ĐIVE: Luda Placa maškarana. ANICA: Kako da je uzavrelo more. - (Zadrhtavši kako od zime): - Homo!... Homo!... (Udaljuje se nemirna s prozora odbijajući pomoć djevojačku): - Puštite me - eto - mogu i sama. (I njezina je volja jača od tijela. Vas joj je život sad navro na srce i u glavu i ona ne osjeća začas slaboće jer je

152



plamečak života življi kad dogara): - Prije nego pođem doli u gospóđâ, hoću da poigram kako lani - da mi se gospari ne izrugaju. MARE: Ah! ruso moja... lani si bila Primorka sva rumena i u zlatu, a sad... ANICA: ... a sad sam blijeda... kako majka, spominješ li se, Mare? - Zato bit ću vila u mjesecu... ĐIVE (vuče Maru put komina): - Hodi, Mare - ne valja gledat vile kad tanac vodu - mogle bi te privrnut u vranu! - Ha, ha!... Mi smo tu blizu u spremi - zazovi nas, Ane mala, kad ušćebudeš... Hodi!... hodi!... Mare!... ova maškarata nije za nas... (Čuje se daleka ulična mužika. - One dvije nestanu.) ANICA (dovikujući im): - Čujete li mužiku?! GLASOVI MARE I ĐIVE (iz komina): - Maškare su!... Maškare!...... ANICA (bojažljivo bôno, a dječinski okreće se polako): - Ne znam više - ne spominjem se - - je li to u snu, oli... "Sve ovako - prepolako"... zavijala se kako magla... - Bit ćeš moja?...... "Bit ću tvoja"...... Ah! gdje su prošli vedri dani - svi me jadnu ostavili... sama... sama... kako ona... (Zavija se sve polakše, sve slabije): - Ostavi me!... neću!... neću!... JERO (neviđen od nje, približuje joj se tiho, tiho, pa jedva dodirujući se nje okreće se neosjetljivo s njom i šapće joj kao dah a da ona u prvi mah ne raspoznaje da li je to san ili istina): - Tiče malo, što si tako zadrhtalo? - Ti ga nećeš, al ga zoveš... On te čuo - doletio... ANICA (sva zadrhta, okrene samo glavu i vrisnuvši pade mu u naručje, kao u nesvijestici): - Ajmeh - majko! JERO (držeći je zagrljenu objema rukama, položi je u stô, pa kleknuvši ispred nje, stane je dozivati životu): - Ane! dijete! - pogledaj me!... ne straši se... maškare smo!... - Šala krije istinu da bude viša i ljepša i od istine same. - Gledaj!... u mojim si rukama - kao lani... ANICA (naslonila glavu na stô, pa blijeda, srvana, daleka, šapće): - Oh! - jes! to mu je glas! JERO (ustaje, pak raširenih ruka kao labuđih krila preleti sobu grleći glasom i okom sve njezino siromaštvo): - Ah! blagoslovljeni bili ovi dani ludovanja - dani slobode, kad sve ruke kidaju lance da se grle - kad svaka riječ bježi iz usta kako pčele iz košnice u lov cvjetnog meda... ANICA (kao gore): - Što sam ti učinila, bože, da mi se jadnoj i on ruga?! JERO (jednim skokom doletio je do Aničinog stola i tu, s leđa, stisnuvši joj objema rukama bônu glavu, nagne usta svoja nad njena i stane da je ljubi riječima, pogledima, dahom pramaljeća nad svetim čekanjem smrznute zemlje): - Otvori oči - i pogledaj me! ANICA (otvori oči i uroni u njegove, bez riječi). JERO: Što vidiš u očima mojim? ANICA: Sve. JERO: Vjeruješ li tad i mojim riječima? ANICA (nakon trenutne pauze): - Vjerujem. JERO (s usklikom radosti doleti do nje): - Ah! imaš i razlog, vilo moja! (Snažno je zgrabi i podigne, te obavivši je okolo pasa, ona ga jednom rukom zagrli, dok je on vodi, saliven u jednoj volji i u jednoj snazi s njome): - Ustani - leti sa mnom - slušaj me i ako ne razumiješ sve, ali ne zaboravi ni začas, da je ovo dan kad pamet nije više oni bojažljivi i lijeni spuž što nosi na leđima kućicu svoju da se uvuče u nju čim opipa pogibao... Ne! - sad je pamet tica kako golub, kako sokô, kako orao vrleti tvojih... ANICA (začarana): - Vidim, vidim!... Oh!... Kako letimo!... JERO: Niko nju ne steže, ni sapinje... Eno!... gledaj joj razmahana krila... Ona se penje... penje... ostavlja zemlju, sve više... sve više... gori do zvijezda... ANICA: Oh! kako je visoko!... past ćemo, Jero! JERO: Ha! ha! ha!... vidiš li, dijete! - samom riječi čine se čudesa! - Vjeruješ li riječi - i riječ postaje istina?

153



Eto, u ovoj mračnoj izbi gdje nema dosta svjetla ni da živiš ni da umreš - pokladna je riječ fantazije i slobode stvorila čudo! (Vrteći se lagano kao u letu okolo sebe): - Ne vidiš li?!... miri su zategnuti svilom, zrcala se smiješe, zlatni duplijeri bacaju iskre, sve je jedna radost, nema više tuge - nema suza, nema straha... ANICA: Ah!... išćeraj ga!... Eno!... vidiš!... još ondi viri iza vrata, a ne znaš - je li čovjek, je li mrak, je li dah - ali ja znam - ah! znam da je to mora...... JERO (stisnuvši je svu dršćuću, dokle ona bulji u onaj kut iza vrata): - Ne tresi se! Tu nema nikoga i ništa! ANICA: Nema?... je li, nema?... Oh!... reci, govori, još, još... JERO: Sami smo tu! - Ti i ja. - Vila i blijedi njezin mjesečnjak!... Ona čara - on je ljubi - i to je sve. (Položi je polako na rub kreveta, a i on sjedne uz nju - pa eto sad su dvoje djece zaboravljene, izgubljene u svojoj priči.) ANICA: Ah! - Bog te doveo!... jes! - eto - pobjego je strah!... Ah! - da znaš... te noći kad u prsima sve nešto jauče i šušti... a srce tuče kako malj po nakovalu - pa led u žilama - pa ono nešto što sa svijeh strana viri, a ne znaš što je... i tad ono najgore - - ona visoka, visoka žena, sva pepelom posuta - a ti misliš da je dim oli noć - i hoćeš zaspat - a ona ti sjedne na prsi i stavi ti duge, duge bijele prste od same kosti okolo vrata - a ja je gledam, gledam - - - oh! strahote; - ona obraza nema - ni oči nema - a znam da me gleda - Ah!... (Sva uzdrhta i sakrije se u njegova njedra.) JERO (milujući je): - Ha! ha!... Tico moja! eto vidiš, pali smo s visoka. To sve nije istina - to je bolest i groznica. Još si u tamnici tvoje tuge - pa gledaš opet tvoje noći nespavane - kako i ja kad skrijem svoja krila ispod svakidašnje robijaške halje... ANICA: ... I ti?!... i ti?!... Oh!... JERO (ustaje pa joj živo pjesnički čara sve tuge i sve radosti svoje): - Čudno ti se čini, je li, da govorim ovako?! - Ali ako ispod tvoga jada kliče nesuđena radost života - ispod ove maškare maloga Pjesnika - Pierrota krije se čovjek koji viče, koji očajava i koji se još uvijek nada! Vidiš li, vilo moja, ovi okamenjeni moj san? - Svaka mu je ploča jedna svetinja, svaki cvijet jedan blagoslov! Kad ulazim kroz njegova vrata, svaki put ih pomilujem rukom, kako ono drago lice majke moje, jer je kamen ž i v . I ovi miri, i grebeni, i čempresi, i masline, i grobovi - sve to živi od onih tisuća oči što ih pomilovaše - od onih tisuća molitava što ih posvetiše - od onih tisuća suza što ih oplakaše. jer to - to - je san - i taj je san živ, kako su svi snovi živi! Ali ono drugo što živinskim životom plazi - ono je - ono - mrtvo, jer ispod maškare ljudstva nema duše, nema srca, nema uspomena, nema plamena, nema božanskijeh suza - jer kad verige zazveču, oni ih ne čuju - jer kad vide žig sramote pribijen na Hram Slobode - poklone mu se od straha - mješte da pljunu u usta tičini - nakazi - mori njihovoj! ANICA (ustajući polako, njegovim žarom preobražena): - Jero! JERO (sve to uznesenije na krilima mašte): - Zato, kad ti Mrtvorođeni Neljudi zaspu - ja se sâm prošetam gradom živih mojih snova da ih vidim, da ih slušam... - Oh!... da čuješ razgovor kamenja s morem, zemlje s čempresima, Zvonika s Minčetom, Dvora sa Svetijem Vlahom i Gospom! - - Kako sve to kuca bilom uspomena, kako sve to plače gnjevom poniženja, kako se sve to roči u velikoj nadi da dođe dan kad će se priroda sama osvetiti slabićima, kukavicama, starežinama, izdajicama - i tad će kamenje popucati od radosti, - more će se razmahati kako barjak nad Lovrijencom, - puške će same zagrmit - zvona će zazvonit,

154



- a vrata će se od Dvora tad rastvorit sama okrunjenoj, oslobođenoj, nemaškaranoj, vječnoj M l a d o s t i N a š o j ! ANICA (u strahu, u čudu, u ganuću, u blaženstvu umiranja klekla je pred Viđenjem i pružajući molitvene ruke prama Jeru, zavapi): - Oh! povedi me da to vidim, Jero! JERO (sagiblje se i diže je s velikim poletom): - Dođi - vilo! - pali smo u glib svijeta - onog mrkog svijeta što Neljudi kažu da je jedina istina - a nije nego sjenka smrti između dvije vječnosti - jer bez krila duše nema istine, nema slobode! Dođi Ane!... ne straši se više! - poletimo opet - ali tamo gore - dalje - dalje u vječne poklade nebesa - do one Danice, vidiš, otkle se gleda doli u vjekove koji su prošli... I još jedan jači zamah krila - pa - eto nas - do najdalje - do one skrovite - do one naslućene zvijezde nad zvijezdama! Gledaj odozgo u pučinu svijeta!... Ah!... nema više naše jadne zemlje - nestala je u vjetru Svemira što sunašca dune. - Ha! ha! ha!... nema je više - nema!... A mi dvoje sami - sretni - neumrli! ANICA (sva je uzdrhtala, a blijedi posmijeh joj se prelije po licu, dokle rukom tjera oblake sa čela): - Čudno! - čudno! - od visine mi se zamantrala glava - a odozdo nešto grmi - kako da konji prohodu priko mosta... JERO (gleda joj problijedjelo lice, pa je opet polaže u stô i nastavlja da je čarom pjesničke varke obmami e da ne čuje korake O n e koja joj se približuje): - Ha! ha! - jesi li viđela, dušo!? nijesi naučna na visine pjesnika i ludih pierrota - ali sad se ne penjemo više. Eto! - Došli smo! - Ah! - u očima mojim gledaj zlatne pôme što mahaju vječno pramaljeće - a sve tice krilima od ognja pjevaju nam svadbenu pjesmu... ANICA (vrisne i uspravi se kao da vidi živi sanak svoj): - Ah!... eno ih!... Oni su!... ono!... eto dolaze... djeveri moji!... (Vrata se dolje na skali otvaraju i čuje se maškarata mladića što pjevaju u po glasa staru kolendu: "Č e s t i t o v a m , V l a š i ć i !") JERO (u strahu zagrlio Anicu kao da će je zadržati da ne pobjegne. S grčevitim smijehom): - Ha! ha! ha!... čuješ li kolende - u čast naše maškarane svadbe!... (U isti čas Zelenci na zvoniku tuku pet puta): - Don!... Don!... Don!... Don!... Don!... ANICA (vrisnuvši): - Zelenci!... čuješ li, Mare?! Obećali su mi da će doć na pet - i došli su... (I ona pada u stô, a iz vrata dolete Mare i Đive.) MARE i ĐIVE: Anice!... što je!... Ajmeh!... Kako je blijeda!... brzo!... brzo!... JERO (sagnuo se nad nemotnjicu, pa je miluje i dozivlje): - Anice!... ne straši se!... tu sam!... šala je sve to!... ANICA (otvorila je oči koje gledaju sad na rubu vječnosti, kako se prozor rastvara, a dva oklopljena viteza - Z e l e n c i - od zelenog bronza, s velikim maljima, ko buzdovanima, na ramenima, ulaze hijeratičkim koracima, a za njima u magli tamjana što iz kadionica čete anđelaka dimi, lebdi gorostasni oživjeli kip sv. Vlaha - oni isti s vrha njegove crkve - sa zlatnom mitrom na glavi, s Gradom "na tacunu" u lijevoj ruci, a s blagoslovom u uzdignutoj desnoj. - U zadnjem porivu života, Anica poduprta od Jera, opkoljena plačom i utjehom Đive i Mare, uspravlja se sa stola, pa preobraženim licem pozdravlja M i s t i č n u M a š k a r a t u svog umiranja - u zadnjoj jeci stare "djevojačke" skladnosti, dok u istom času prestaje pjevanje kolende jednim glasnim, prekinutim, sveukupnim smijehom obijesne omladine): - Ah!... dobro nam došli -

155



eto - sad će gospođe doć!... služite se!... Đive!... zazovi ih!... (Đive pobjegne krijući rukama lice i muklo jecajući): - Što ćete! - umorila sam se malo! - Jero me izvukô iz one moje tamne izbe ispod kuplja - a sad sam, vidite - gori na zvijezdi - gdje je sveđ vedro - i pôme od zlata - i tice od ognja!... Što plačeš, Mare? Vratit ćemo se brzo... ma... sad ćeš dati one dvije jabuke djeverima - a gosparu biskupu - Ah!... prostite - našemu svetomu Vlahu, duplijer... (Mare se zatrčala u komin sva drhtava od straha) - Jes!... hoću ga! - Jero! govori i ti... Zašto múčiš?... JERO (u neizrecivoj muci drži Anicu, tješi je i grli): - Evo me! - Tvoj sam!... Sveđ!... sveđ!... ANICA (kao gore): - Poklade su, znate li - pa smo se svi maškarali - - kako i vi - - da nam bude lakše - govorit istinu... (Mistični sanak sve to više blijedi i polako nestaje u zadnjemu trzanju Aničinog života.) JERO (stisnuvši je grčevito uza se): - Ane! - tu sam!... sretan... tvoj - dovijeka, samo tvoj!... GOSPOĐA ANE (koja se neviđena ušuljala, u tamni kut sjela do clavecina, pa tiho, tiho udara i pjevuca onu češku):

"Ješte ja se podivám "K ledenickým zahradam...

ANICA (blaženo uzdahne i daje dugi, dugi poljubac Jeru. Još jedan blijesak života u slušanju pjesme): - Isto kako je ono gospođa Ane rekla: - "Djevojčica mala, rumen-život dala"...... Oh! Bože moj... kako je lijepo!... (I umukne i ne makne se kao da je zaspala - a da se nije nitko sjetio da je izdahla.) MARE (ulazi hitro s užeženom svijećom): - Evo me - zlato! - - evo duplijera!...... JERO (osjetio je da nje više nema, pa klekne i začas skrije lice svoje u njezin skut - ali hitro opet ustane. U isti tren ulazi Đive i gospođa Jele, ova u svakidašnjoj svojoj crnini, a i gospođa Ane digla se sa clavecina i svi su sad okolo stola gdje Anica počiva. I Jero daje svima znak da je sve to san): - Psssst!... ne budite je! - ona spi!... MARE i ĐIVE (vidjele su i razumjele, pa kleknule do stola, jaučući): - Ane mala!... dušo!... zlato!... GOSPOĐA ANE (doletjela do Jele pa se zagrlile i skrile začas svoja lica na rame jedna drugoj, bez riječi i glasa). GOSPOĐA JELE (stupi usred sobe, položi ruku na glavu pokojnice, prekrsti se, pa mirno, zapovjedno): - Đive!... Mare!... (Djevojke mahom umuknu i povuku se u donju tminu potkuplja): - Neću plača! - Bolje njoj nego nama. - A ti, Đive, uduni pepelom ognjište. - Bila je naša. GOSPOĐA ANE (glasno, duboko, kao za sebe): - Ah! Kako je sretna! (Daleko pjevanje, klicanje na Placi: "Maškare!... Maškare" - Jero nestao kao i vas oni pokladni jad.)

Zavjesa hitro pada Nice, France.

Nedjelja od Pôma,60 1922.

60 Nedjelja od Pôma - Cvijetnica

156


Ivo Vojnović: Drame — Rječnik

RJEČNIK

abit (tal.) - odjeća, haljina aboliškat (tal.) - ukinuti adio (tal.) - zbogom aferim (tur.) - usklik odobravanja: bravo!, tako je! ad litteram (lat.) - doslovno, od riječi do riječi Agripina (16-59. n. e.) - majka cara Nerona, poznata po svojoj okrutnosti; otrovala je cara Klaudija, a dao u je ubiti njen sin akvile imperijale (tal.) - carski orlovi alabarda (njem.) - helebarda, dugačko koplje koje na kraju ima i dvostranu sjekiru alavija (tal. alla via) - upravo; kako treba alem (tur.) - dragulj, dijamant all' erta (tal.) - na straži allons enfants (franc.) - "Allons enfants de la patrie" ("Hajdmo sinci domovine"), početne riječi marseljeze, francuske revolucionarne pjesme koju je 1792. spjevao Rouget de Lisle, a koja je kasnije postala francuska himna almeno (tal.) - barem alonge-vlasulja (franc.) - dugačka perika kakva se nosila u vrijeme franc. kralja Luja XIV (17. st.) altrimenti (tal.) - inače altroche (tal.) - i te kako altrochenervi (tal.) - a kamoli živci amanat (tal.) - ljubavnik ambašatur (tal.) - ambasador Amerikan - naš iseljenik koji dolazi iz Amerike amiralj (tal.) - admiral anche (tal.) - također anci (tal.) - dapače, štoviše andioski - anđeoski antenat (tal.) - predak anterija (tur.) - dio odjeće kod muslimana, nosi se povrh odjeće antik (tal.) - starinski, stari; gospođe antike, gospari antiki - vlastela iz doba Dubrovačke Republike antikalje (tal.) - starine; starežine, stari ljudi anzi (tal.) - dapače, štoviše

appunto (tal.) - upravo tako arbuo (lat.) - jarbol, katarka arčiduka (tal.) - nadvojvoda ardimenat (tal.) - drskost Arlekin - Harlekin, komični lik iz talijanske komedije dell'arte armata (tal.) - vojska asker (tur.) - vojnik ašikovati (tur.) - udvarati; ljubovati, milovati se attention! (franc.) - pažnja! atur (tal.) - glumac au complet (franc.) - potpuno, u potpunom broju avokat (tal.) - odvjetnik, advokat babuština - gluposti, priče bagalj (tal.) - prtljaga bahanal (lat.) - orgija, bakanalija balat (tal.) - plesati baldakin (tal.) - svečani pokrov nad prijestoljem banda (tal.) - strana; glazba bandijera (tal.) - zastava baniti se - oholiti se (poput bana) banj (tal.) - kupalište; drvena kućica za kupanje barabanat (mađ.) - trabant, pratilac; ulizica bark (engl.) - jedrenjak s tri jarbola barkarijol (tal.) - vozač barke basta (tal.) - dosta bastat (tal.) - dostajati; ako ti basta - ako se usuđuješ baština - imanje, zemljište, polje bátâ - batina Batala - donji dio gruške luke, podno Montovijerne batist (franc.) - vrsta finog tankog platna bauo (tal.) - sanduk, kovčeg beleca (tal.) - ljepota ben (tal.) - dobro ben detto (tal.) - dobro rečeno beškot (tal.) - dvopek bibelot (franc.) - manja izrađevina umjetnog obrta, ukrasna sitnica

157



biljet (tal.) - putna karta bitkavica - vrsta ptice bječve - čarape bjelača - vrsta odjeće blanak (lat.) - klupa s naslonom nalik kovčegu, ujedno i sanduk za rublje Bokar - tvrđava nad morem na zapadnoj strani dubrovačkih zidina bokun (tal.) - komad bonasera (tal.) - dobra večer bôno - bolno bosiok - bosiljak botiljica - bočica, staklenka brebonjiti - gunđati, brundati, prigovarati brijeme - vrijeme brokat (tal.) - teška tkanina protkana svilom, srebrom ili zlatom Brsalje - dio Pila, sjeverozapadnog dijela Dubrovnika izvan zidina brškati - premetati tražiti bulikan (tal.) - vika, vreva, gungula bumbak (grč.) - pamuk burdio, burđel (od tal. bordello) - vika, buka, graja bureau (franc.) - pisaći stol buro (gen. burala)- dubrovački oblik za franc. bureau (v.) butiga (tal.) - dućan butižica - dućančić butigar (tal.) - prodavač u dućanu, dućandžija, kramar canotier (franc.) - vrsta slamnatog šešira capiso (tal.) - razumijem caramba (španj.) - do bijesa! (španj. kletva) c'est egal (franc.) - svejedno je che ciarlatano (tal.) - kakav šarlatan (varalica) che fortuna (tal.) - koja sreća cheminée (franc.) - kamin che scandalo (tal.) - kakva sablazan che seccatore (tal.) - kojega li gnjavatora che tipi (tal.) - kakvi tipovi chiaro (tal.) - jasno, svijetlo chignon (franc.) - tuđe, naprahane (napudrane) vlasi koje su gospođe nosile kao svoju frizuru cima (tal.) - konop kojim se veže brod cioe (tal.) - to jest, naime

clavecin (franc.) - klavsen, prvotni tip klavira coiffure za soirée (franc.) - način na koji se netko počešljao (ili pokrio glavu) za večernje sijelo ili izlazak col tempo (tal.) - s vremenom cosa volete (tal.) - što hoćete coup de soleil (franc.) - sunčanica crépon (franc.) - vrsta tkanine crevlja, crevljica - cipela, cipelica console (franc.) -salonski stol savijenih nogu cucnuti - čučnuti cukar - šećer cvancika (njem.) -austro-ugarski sitni novac od 20 krajcara čambelan (tal.) - u pravom značenju komornik, u prenesenom: udvorica, ulizica čarlatano (tal.) - šarlatan, varalica čemin (tal.) - jasmin čerto (tal.) - sigurno, zacijelo čičizbeo (tal.) - ljubavnik, "službeni" damin kavalir (u srednjem vijeku javno priznati ljubavnik koga muž tolerira) Čilipi - selo u Konavlima čiopa - vrsta lastavice čip - prekoramenica, svečani plašt koji se nosi preko desnog ramena ćakule (mlet. tal.)- prazna pričanja, brbljarije ćaro (mlet. tal.) - jasno (v. chiaro) ćena ljubica - ćelinska ljubica, biljka slična koprivi ći - kći ćio - htio ćućeti - voljeti dajbudi - tobože; barem damašak (tal.) - damast, svilena, vunena ili lanena tkanina (naziv prema gradu Damasku); damaškani salun - salon presvučen u damašku svilu dečidati (tal.) - odlučiti deklamavat (lat.) - deklamirati, recitirati dekrepit (tal.) - obnemogao, oronuo, star del resto (tal.) - premda, uostalom, inače del trono (tal.) - prijestolja (gen.) de profundis clamavi (lat.) - iz dubine vapijah (početni stihovi pogrebnog psalma) der Herr Graf (njem.) - gospodin grof

158



detavat (tal.) - diktirati, kazivati u pero difatti (tal.) - zaista di grazia (tal.) - molim, molim lijepo dingač - prvorazredno krepko vino s poluotoka Pelješca disakord (tal.) - nesklad zvukova diskorat (tal.) - govoriti, razgovarati diskusijon (tal.) - rasprava divertimenat (tal.) - zabava divertiškati se (tal.) - zabavljati se Divona - carinarnica podignuta u XVI. st. u gotičko-renesansnom stilu prema nacrtu dubrovačkog graditelja Paskoja Miličevića djevojka - sluškinja dogon (tal.) - došljak, protuha donacijon (tal.) - darovnica dopo tutto (tal.) - napokon, naposlijetku dospjeti - završiti, dokrajčiti, isteći Drenopolje - grad u europskom dijelu Turske, na rijeci Marici, poznat i pod imenom Jedrene; bio je prijestolnica turskog carstva do osvojenja Carigrada 1453. držanstvo - dužnost Dubac - mjesto istočno od Dubrovnika dubitati (tal.) - dvojiti, sumnjati dumna (lat.) - redovnica, koludrica dumnjača - bogomoljka dunkve - v. dunque dunque (tal.) - dakle duplijer (tal.) - velika voštana svijeća, dvostruki svijećnjak Durmitor - planina na sjeveru Crne Gore džeban (tur.) - streljivo, municija; oružje đa (tal. gia) - uzvik bez određenog značenja: da, naravno, već đakobin (prema tal. giacobino) - jakobinac, pripadnik radikalne stranke u vrijeme francuske revolucije (1789-1794); krajnji revolucionar đakonet (tal.) - žakonet, tanka pamučna tkanina đardin (tal.) - vrt, perivoj đentileca (tal.) - ljubaznost, otmjenost đerdan (tur.) - ogrlica, lanac eban (grč.) - crno tvrdo drvo, abonos eccetera (tal.) - i tako dalje

Ečelenca (tal.) - ekselencija, naslov visokim osobama ekvinocijo (tal.) - ekvinocij, ravnodnevnica elecijoni komunale (tal.) - općinski izbori elefanat (tal.) - slon emigracion (tal.) - iseljavanje empire (franc.) - stil ampir, naziv za kićeni i raskošni stil umjetnosti u Francuskoj u vrijeme Napoleona (poč. 19. stoljeća), kad se oponašalo umjetnost starog Rima empire-console (franc.) - salonski stolić u anpir-stilu enfin (franc.) - napokon, konačno espresa - v. rečepisa i espresa e tanto basta (tal.) - a sada dosta! etažera (franc.) - polica e tutto il resto (tal.) - i sve ostalo eunuki imperijali - carski uškopljenici ezaltan (lat.) - egzaltiran, uzbuđen, oduševljen, prenapet) ezaltavat se (tal.) - raspaljivati se, pretjerivati fakin (tal.) - nosač; fakini, odjeveni u staru narodnu nošnju iz dubrovačke okolice, nose lijes na sprovodu famoz (tal.) - krasan, divan, izvrstan fantastikat (tal.) - maštati, buncati fatigati (mlet. tal.) - teško raditi fatižnji dan - radni dan feda - smrtovnica feerija (franc.) - bajoslovan vilinski svijet; kazališni komad s takvim sadržajem feralić (tal.) - mala svjetiljka, fenjerić ferata (tal.) - željeznica ferauo (tal.) - ogrtač, plašt fermati (tal.) - zaustaviti ferô - svjetiljka fersata (tal. mlet.) - poplun, pokrivač festa (tal.) - svečanost, blagdan festun (tal.) - vijenac od cvijeća i grančica fichu (franc.) - ženska marama za glavu fidejkomis (franc. fidéicommis) - neotuđivo nasljedno dobro fijorin (tal.) - forint, vrsta novca finálmente (tal.) - napokon, konačno finis (lat.) - kraj, svršetak fjelica (lat.) - kriška flajda - vrsta dugog kaputa

159



flok (lat.) - pramčano trokutno jedro fortuno (gen. fortunala, tal.) - oluja, nevrijeme fraja (njem.) - zabava, slavlje; izlet framasun (franc. franc-macon) - slobodni zidar, mason Franča - Francuska fumati (tal.) - pušiti funcijon (tal.) - služba božja, obred funjestra (tal.) - prozor furda (tal.) - fukara, okoš furest (tal.) - stranac furestarija (tal.) - tuđinci, stranci garantiškat (tal.) - jamčiti, garantirati gavota (franc.) - francuski starinski ples gia - v. đa gig (engl.) - vrsta elegantnog, dugog i uskog čamca girlanda (tal.) - ukrasni vijenac globuli (tal.) - krvna zrnca gobelin (franc.) - goblen, umjetnički tkani zidni sag gomnar - nevaljalac, deran gosparun - veliki gospar Gradac - perivoj u Dubrovniku s pogledom na more granariz - riža grandezza (tal.) - dostojanstvenost, veličina, sjaj grand-seigneur (franc.) - veliki gospodin grizljica - moljac grmjelica - biserna ili staklena kuglica za naušnicu Gruda - selo u Konavlima guignoleskan - marionetski (prema franc. guignol, kazalište lutaka) guardinfant (franc.) - obruči za široke suknje, krinoline, kakve su se nosile u vrijeme Luja XVI; nabori na ženskim haljinama; krinolina gus - tek, užitak gustat (tal.) - sviđati se, biti po volji, dopadati se; tako me gustaš - tako mi se sviđaš gvardinfant - v. guardinfant gvera (tal.) - rat; mrnari od gvere - mornari ratne mornarice hala (tur.) - ništarija, gad

halt! (njem.) - stoj! haran - koristan Hauptwache (njem.) - velika straža heraldički (franc.) - koji se odnosi na grbove herrlich! (njem.) - sjajno, divno hi - ih hijeratički (grč.) - svećenički hlapača (rusica) - rascvjetana ruža s velikim laticama horrible dictu (lat.) - strašno je reći hrek - panj, deblo, stablo hudoba - vrag; nesreća iludavat se (tal.) - umišljati se imađinat se (tal.) - zamisliti; imađinaj se - zamisli imbečio (tal.) - glupan imbrik (tur.) - bakrena posuda za kavu imenso (tal.) - beskrajno; divno, sjajno impenjano (tal.) - založeno, dano u zalog impossible (franc.) - nemoguće imposta (tal.) - porez inamurat se (tal. innamorarsi) - zaljubiti se in conclusione (tal.) - konačno, u zaključku, jednom riječju Indijan - Indijanac indipendenca (tal.) - nezavisnost infamija (tal.) - sramota, ljaga, gadost inglezi (tal.) - engleski Inglitera (tal.) - Engleska in gran pompa (tal.) - u punom sjaju, svečano inkanat (tal.) - dražba, licitacija insomma (tal.) - ukratko, jednom riječju intanto (tal.) - međutim introibo (tal. futur od introire - ući, ulaziti)- pristupna molitva in tutti i toni (tal.) - u svim tonovima inventat (tal.) - izumiti, izmisliti iskati - tražiti istorija (tal. storia) - priča, pripovijest izgnusit - isprljati jabot (franc.) - žabo, čipkasti nabori na prsima košulje julimbriš (tur.) - vrsta mimoze koja uspijeva u Dubrovniku jupon (franc.) - donja suknja, podsuknja jur - već

160



kabriolet (franc.) - laka polupokrivena kočija; ženski šešir kakav se nosio u doba direktorija u Francuskoj (1795-1799) kačuo - veliki kotao (nad ognjištem); kačulić - kotlić kadenca (tal.) - završetak glazbenog stavka kafetijer (tal.) - kavanar kajpica (tal.) - gajbica, krletkica kako - kao Kaligula - rimski car, vladao od 37-41 naše ere, čuven po okrutnostima kamara (tal.) - soba; kamara djevojaka - djevojačka, služinska soba; kamara od posjeda - soba za primanje kantati (tal.) - pjevati kanjul, kanjuo (tal.) - top kapinika - vrsta žutog korova kar (tal.) - kola karamusal - veliki, nezgrapni brod karantan (tal.) - sitan novac, četiri krajcara karavela - vrsta srednjovjekovnog jedrenjaka karoca (tal.) - kočija karonja (tal.) - ništarija, gad, nevaljalac karta (tal.) - papir kartušina (tal.) - papirusina, papiri kastig (tal.) - kazna kastigat (tal.) - kazniti kašpita (tal.) - usklik: zaboga!, do vraga! kelomnica (lat.) - stupić (deminutiv od kelomna) kikara (tal.) - šalica za kavu kimak (lat.-dalm.) - stjenica klija - tutkalo knjiga - pismo kolana (tal.) - ogrlica, kolajna kolendat, kolendavat - v. kolende kolende (lat.) - čestitke uz pjesmu, isprva za Božić i Novu godinu (koledari obilaze od vrata do vrata), a kasnije i za svaki drugi blagdan komin - kuhinja kominata (tal.) - dimnjak komponjat (tal.) - komponirati, skladati, ispjevati konat (tal.) - račun konfeti (tal.) - vrsta slatkiša (bombona) Kono (od lat. canalis, kanal) - predio iznad Dubrovnika, podno Srđa (prvi, drugi i treći Kono)

konsolacijon (tal.) - okrepa, utjeha kontat (tal.) - računati kontradanca (tal.) - ples kadrila, četvorka koracata (tal. corazzata) - oklopnjača korap od gvardije (tal. corpo di guardia) - stražarnica Dubrovačke Republike kordekat se - prepirati se kordun (tal.) - traka, vrpca Korosante - crkveni blagdan (Tijelovo), 60 dana poslije Uskrsa korpetina (tal.) - augm. od korpet, prsluk korta (tal.) - dvorište; dvornica, soba u koju se najprije stupi kad se ulazi u kuću kostitucijon (tal.) - ustav kotonjata (tal.) - dunja; pekmez od dunja koji se poslužuje uz lišće lovorike, omiljeno slatko jelo u Dubrovniku kotunjata - v. kotonjata kozica - "tako su se zvale kmetice koje su morale služiti kod vlastele od 8. do 18. g. besplatno. u 18. g. pak postale bi, uz krasne stare običaje domaćih slava, spravljenice - i tad bi primale plaću i mogle su ostaviti službu. (...) Ta svečanost potječe još od rimskog običaja, kad bi gospodar proglasio svog roba - libertom" (Lisičar) kraliješ - krunica, brojanica Kreishauptmann (njem.) - kotarski kapetan, okružni načelnik krepun - v. crepon krinolina (franc.) - široka, obručima rastegnuta suknja u obliku zvona, prema modi 18. stoljeća kumpanj (tal.) - ortak, drug kundurica - brbljavica, žena koja ogovara, zabada nos u tuđe poslove kupica (tal.) - čašica kupijerta (tal.) - krov kurđela (tal.) - vrpca, traka kurđelica - vrpca, pantljika kurenat (tal.) - (morska) struja kurijoz (tal.) - radoznao kušpetat (prema tal. caspita) - govoriti uprazno, lupetati, brbljati kutnjica- domaćica kvarat (tal.) - četvrt kvazi (tal. quasi) - skoro, gotovoe

161



lampati (tal.) - sijevati Lapad - poluotok koji s jugozapadne strane zatvara grušku luku larva (lat.) - krinka, maska las(t) - uživanje lastra (tal.) - prozorsko staklo lašnje - lakše (komp. od lasno) lazaret - mjesto u istočnom dijelu Dubrovnika, na Pločama, gdje se obavljala karantena leandar - oleandar le dernier cri (franc.) - zadnji krik, najnovija moda legati (tal.) - čitati lemozina (grč.) - milostinja lero - deran liberamente (tal.) - slobodno liberati (se) (tal.) - riješiti (se), osloboditi (se) libertat (tal.) - sloboda liberte rimske - oslobođene ropkinje u starom Rimu (v. kozica) lijerica (grč. lyra) - narodno gudaće glazbalo s tri žice lincuo (gen. lincula, tal.) - plahta litija (grč.) - ophod, procesija Lončarica - ulica u Dubrovniku lonza - svinjeći bubrežnjak lotrojstvo - lijenost Lovrijenac - tvrđava pored zapadne strane gradskih zidina u Dubrovniku ludno - ludo luk(i)jernar (lat.) - stolni svijećnjak sa dvije do četiri svijeće na ulje lukijernica (lat.) - svjetiljka lumbarda (tal.) - starinski top lumbardat (tal.) - pucati iz lumbarda (v.), bombardirati lumin (tal.) - žižak, svijeća koja gori u spomen mrtvih; svijeća Luža - loža nad istočnim vratima Dubrovnika (koju je austrijski komandant pretvorio u svoj stan) ljubac - poljubac Ljuta - selo u Konavlima madrigal (tal.) - pjesma ljubavnog ili šaljivog karaktera, nastala u zapadnoj Europi u 14.

stoljeću mađoranca (tal.) - većina majstro (tal.) - maestral, sjeverozapadni vjetar na Jadranu malakitan - obojen poput minerala malahita: plavozeleno malica - malena, djevojka od milja mannequins (franc.) - lutke od drva ili kartona na koje se navlače odijela mantala - gusti pekmez od brašna i kuhanog vina; jede se dok je još mekano, ali se može sušiti i tako sačuvati više od godine dana mantiljica (tal.) - mali ogrtač bez rukava manjak - mališan, dječak marangun (tal.) - drvodjelja, tesar Marsilija (prema tal. Marsiglia) - Marseille, grad u Francuskoj ma sapete! (tal.) - ali znate (u značenju: vidi ti njega!) maslinata - maslinik, šumica maslina Matapan (ili Tainaron) - najjužniji rt na Peloponezu u Grčkoj mesdames sans messieurs (franc.) - gospođe bez gospode meštrinja - učiteljica mi capite? (tal.) - razumijete li me? Mihajlo - predio u Lapadu ispod brda Petke, sa crkvicom sv. Mihajla Arkanđela i grobljem dubrovačke vlastele miholjice - ciklame miknut se - pomaknuti se milieu (franc.) - sredina, okolina, društvo Minčeta - najljepša dubrovačka tvrđava, na sjevernom uglu zidina; u današnjem obliku dovršio ju je 1464. Juraj Dalmatinac u renesansnom stilu, premda se spominje i ranije minijera (tal.) - rudnik minuet (franc.) - starinski francuski ples mirac - zidić miri (prema lat. murus)- zidovi; miri od grada - gradske zidine miritati (tal.) - zasluživati Miserere (lat.) - početak pokajničkog psalma ("Smiluj se") mit einem Bauer (njem.) - s običnim seljakom mitra (grč.) - biskupska kapa mješte - mjesto, umjesto

162



mjenduo (grč.) - badem, bajam Mokošica - selo u Rijeci Dubrovačkoj mon cher baron (franc.) - dragi moj barune Mon Dieu! (franc.) - moj Bože! Montovijerna - brežuljak u Gružu moreta (tal.) - maska, krinka, obrazina morte ai Cosacchi! (tal.) - smrt Kozacima! moskar (tal.) - lepeza most - mošt, šira mouche-madež (franc.) - umjetni madež mrča (grč.) - mirta, mediteranska biljka mrnar - mornar; mrnar od gvere - mornar ratne mornarice mučati - šutjeti múka (tal.) - brašno muo, mul (tal.) - mol, gat nabrškat - napisati, našvrljati načinjat - uređivati, dotjerivati namurat se (tal. innamorarsi) - zaljubiti se; namurala - zaljubila napengat (tal.) - obojiti narančana (tal.) - čaj od narančina lišća za umirenje živaca (Lisičar) naturalo (tal.) - naravno nebuloza (lat.) - svemirska maglica nedobitan - nepobjediv nemotnjica - bolesnica nepuća (tal.) - nećakinja nešesan - neuredan neutralitat (lat.-tal.) - neutralnost nevera - nevrijeme, oluja nojoz (tal.) - dosadan, nesnosan no me gusta (španj.) - ne sviđa mi se nono (tal.) - djed non, mon cher (franc.) - ne, dragi moj non vi capisco (tal.) - ne razumijem vas novena (tal.) - devetnica, devetodnevna pobožnost Nuncijata - krajnji zapadni obronak brda Srđa iznad ušća Rijeke Dubrovačke (ime po crkvici Blagovijesti, tj. Gospe Nuncijate) nuhod - dođi ovamo nuti - gledaj, vidi obričen - obrijan obričiti - obrijati oburlati (tal.) - opštiti trakom, porubiti očalin (mlet. tal.) - lornjet, starinske naočale

s drškom odar - krevet odi, odika - ovdje odocnjet se - zakasniti odrlija - siromah, odrpanac ofičalić (tal.) - oficirčić, časnik ogivalan (tal.) - sa šiljastim lukom (u stilu gotike) oka - mjera za tekućine i žitarice (1 l i 4 dl) oli - ili ombrelin (tal.) - suncobran ončas - odmah, ovaj čas onomadne - nekidan, prije nekoliko dana orečin (tal.) - naušnica oriđinal (tal.) - čudak, osobenjak oro fiorentino (tal.) - firentinsko zlato osiđelica - usidjelica osjenač - buhač, vrsta ljekovite biljke ošćele - ostružine, strugotine od drveta ošpedo (gen. ošpedala, tal.) - bolnica otar - oltar Otmanović - naziv za Turke Osmanlije, prema Osmanu, osnivaču dinastije palac (tal.) - palača, kuća paletun - kaput, ogrtač Paljač (tal.) - pajac, klaun pandišpanj (tal.) - kolač od brašna, šećera i jaja panijer (franc.) - široka suknja s obručem papagalo (tal.) - papagaj papilota (franc.) - komadić papira ili kovine oko kojega se omata kosa da bi ostala kovrčava para (tal.) - čini se; para mi se - čini mi se parapet (tal.) - ograda parasol (franc.) - suncobran parćivat (tal. partire) - odlaziti, putovati pardessus (franc.) - gornji kaput, ogrtač Pariđ (prema tal.) - Pariz, glavni grad Francuske parimenti (tal.) - na isti način, isto tako, također parta (tal.) - uloga partit (tal.) - politička stranka; partija, prilika za ženidbu partita (tal.) - igra, partija pastijer - pastir pastorala (lat.) - pastirska igra, kazališno

163



djelo koje u idiličnom obliku prikazuje jednostavan pastirski život patenta - cilindar, tvrdi otmjeni šešir peča - vrpca, traka; naziv za novac (funta); peča ingleza - engleska funta pečal - tuga, jad pedepsa (grč.) - kazna pene (tal.) - perjanice per aria (tal.) - u zrak, uvis perche (tal.) - zašto; jer per esempio (tal.) - na primjer per l'appunto (tal.) - točno, baš tako permes (tal.) - dozvola, dopuštenje per rivalsa (tal.) - za osvetu, kao odštetu persiflaža (franc.) - duhovito ruganje, ismijavanje na fin način persjana (tal.) - žaluzija, rebrenica persuadat (tal.) - uvjeriti peruka (franc.) - perika, vlasulja Petka - brdo kraj Dubrovnika Petrovo selo - selo u brdima sjeverno od Dubrovnika picilj (tal.) - čipka Pijerot (franc.) - krabulja u bijelom odijelu s velikim crnim dugmetima, klaun Pile - zapadno predgrađe Dubrovnika izvan gradskih zidina piloto (tal.) - pilot, lučki vodič broda pirouette (franc.) - pirueta, kružni okret tijela kod plesa piuttosto, pjutosto (tal.) - radije pizetan (tal.) - težak pjutosto (tal.) - radije Placa - glavna ulica u Dubrovniku, Stradun planja - blanja, strug planjati - blanjati Ploče - istočno predgrađe Dubrovnika izvan gradskih zidina pobjed - popodne (poslije objeda) počitanje - poštovanje poetik (tal.) - pjesnički nastrojen, "pjesnička duša" point de Raguse (franc.) - dubrovački bod na čipkama pôma - palma porat (tal.) - luka porčelana (tal.) - porculan porkarija (tal.) - svinjarija portantina (tal.) - nosiljka

Posat - brdo iznad Grada i Pila posjed - sijelo, posijelo, večernje druženje; imanje, zemljište; kamara od posjeda - soba za primanje postijer, postijerica - poštar, poštarica poudre de riz (franc.) - fini namirisani prah od rižina škroba koji se upotrebljavao za prahanje kose ili lica praca - prasca (akuz. od prasac) precisamente (tal.) - upravo tako, točno predikatur (tal.) - propovjednik prečipitati (tal.) - strovaliti predocna - prekasno preludije - preludij, predigra premati (tal.) - brigati se, biti stalo (komu do čega) pretenđati (tal.) - zahtijevati, pretendirati Primorka - žena iz Dubrovačkog primorja, obalnog pojasa sjeverozapadno od Dubrovnika prinčipesa (tal.) - princeza, kneginja pripoviju - pripovjede, ispričaju prisije (od prisjest) - prisjedne prlabuć (tal. farabutto) - deran, nevaljalac prizadnji - najposljednji pročes (tal.) - proces, parnica pročesijun (tal.) - ophod, procesija prolegat (tal.) - pročitati proponjat (tal.) - predložiti proprio (tal.) - upravo, baš provat (tal.) - pokušati; imati pokus Pulčinela - komični lik sluge iz talijanske komedije dell' arte pulenat (tal.) - vjetar zapadnjak puljiški (tal.) - talijanski (v. Puljizi) Puljizi - stanovnici južne talijanske pokrajine Apulije (tal. Puglia); talijani uopće púpak - pupoljak pupica (tal.) - lutkica purtroppo (tal.) - nažalost Pustijerna - južni dio starog Grada u Dubrovniku, najstariji dio grada putina - sitnica, malenkost radirgumi (njem.) - gumica za brisanje ranketiv (tal.) - užežen, upaljen (o hrani) rascavćen - rascvao raskvartat se (lat.) - raščetvoriti se ratas (španj.) - lupeži

164



raz (tal.) - svilena tkanina, atlas, saten rebambiškat (tal.) - podjetinjiti, pobenaviti rečepisa i espresa (tal.) - preporučeno i žurno (za poštanske pošiljke) ređimenat - regimenta, pukovnija (vojna jedinica) refrain (franc.) - pripjev, refren renaissance-portal - portal (vrata) u renesansnom stilu Rendić, Ivan (1849-1932) - kipar, pored brojnih drugih spomenika hrvatskim velikanima, autor je i dubrovačkog spomenika Gunduliću, jedinog spomenika postavljenog unutar stare gradske jezgre Requiem aeternam (lat.) - vječni mir, rekvijem je žalobna muzika posvećena mrtvima ribambit (tal.) - podjetinjao, pobenavio, lud ridicolo (tal.) - smiješno rijet - reći riso (tal.) - (žućkasti) mačak rivalsa (tal.) - odšteta; poštanska uputnica rivolucijon (tal.) - revolucija rococo (franc.) - rokoko, kićeni stil u umjetnosti druge polovice 18. stoljeća romantičizmi (tal.) - romantične tlapnje rosette (franc.) - rozeta, okrugli ornament u obliku ruže rozarijo (tal.) - večernja molitva uz krunicu (kraliješ) rusa (tal.) - ruža; rusica - cvjetić, ružica sagnjivat - prigibati (npr. rublje za peglanje) sala del trono (tal.) - prijestolna dvorana salnitar (tal.) - salitra saloča (tal.) - soba za primanje salun (tal.) - salon, soba za primanje sancta sanctorum (lat.) - množina od sancum sanctorum, svetinja nad svetinjama, naziv za najtajnovitiji dio židovskog hrama; u prenes. značenju: nešto čemu pristup ima samo manjina privilegiranih sansculot (franc.) - pučki revolucionar, naziv za francuske revolucionare koji su umjesto kratkih hlača (culotte), što su ih nosili pristaše starog režima, imali dugačke hlače sanseg (lat.) - biljka mažurana sekatura (tal.) - dosađivanje, gnjavaža, smetnja

Senat - Vijeće umoljenih, birano, kao i Malo vijeće i knez, od Velikoga vijeća; bilo je stvarni nositelj vlasti u Dubrovačkoj Republici; Senat je i stara zgrada vijećnice, koja više ne postoji senatur (lat.) - plemić član Vijeća umoljenih, odnosno Senata setemana (tal.) - tjedan, sedmica Sevres - francuski grad između Pariza i Versaillesa, čuven po proizvodnji porculana sfido (tal.) - dabome, naravno sicuro (tal.) - svakako, sigurno siđelica - usidjelica, stara djevojka sikuro (tal.) - svakako, sigurno silfide - mitska lagana zračna bića, duhovi zraka, vile; prenes: nježne žene sinčeritat (tal.) - iskrenost sinčero (tal.) - iskreno sinjorija (tal.) - gospodstvo; gospari, vlastela; vlada, vlast S. José - San José, glavni grad Kostarike sklo - staklo skontradura od pulenta (mlet. tal.) - sudar dviju oluja koji dolazi od nenadane promjene vjetra, ovdje od zapadnog vjetra (pulenat) skvadra (tal.) - odred vojske smoliti - izmoliti sodat (tal.) - vojnik soirée (franc.) - večernja zabava, sijelo soklin (lat.) - vrećica solad (tal.) - novčić solika - sitan grad, krupa sorbet (tal.) - sladoled spenza (tal.) - trošak za hranu; ići u spenzu - ići u kupovinu spjegati (tal.) - objasniti spominjat se - sjećati se, podsjećati sprava - v. kozica spravljenica - v. kozica spurjan (tal.) - nahoče; kopilan, vanbračno dijete sroncat - srušiti Statthalter (njem.) - namjesnik stočić - stolica storija (tal.) - priča, pripovijest subito (tal.) - odmah sublime (tal.) - uzvišeno, veličanstveno; sublime idea - divna, sublimna misao superbe (franc.) - divno, krasno

165



supkonscijentan (lat.) - podsvjestan surgat (lat.) - baciti sidro; surgala u Ćaćinu kamaru - strpala u očevu sobu sveđ - uvijek šabaka (tal.) - vrsta ribarske mreže šalin - deminutiv od šal (šalić) šijunada de majstro - vijavica sa sjeverozapadnim vjetrom šinjon - v. chignon širogaće - seljaci iz dubrovačke okolice s širokim hlačama turskog kroja šjor, si (tal. mlet.) - da, gospodine škapini (tal.) - kratke čarape škar (tal.) - brodogradilište, škver škina (tal.) - leđa škufijica (tal.) - kapica škuna - jedrenjak s dva ili tri jarbola, škuner šmigla - djevojčura šoka (tal.) - luda, budala šokat (tal.) - govoriti gluposti šokeca (tal.) - glupost špag - torba, džep Španja - Španjolska Starci - Zelenci, dva brončana kipa koji udaraju točno vrijeme na Gradskoj uri u Dubrovniku štica - daska štiva (tal.) - srednji dio broda za smještanje tereta Šumet - selo iznad Rijeke Dubrovačke tabak (tal.) - duhan tabatijera (franc.) - burmutica, kutija u kojoj se drži duhan za šmrkanje tabouret (franc.) - klupica, nizak stolac na četiri noge bez naslona tacun (tal.) - pladanj talijer (tal.) - talir, srebreni novac tanćati (tal.) - iskušavati, napastovati taraca (tal.) - terasa tavolin (tal.) - stolić teatralo (tal.) - teatralno, izvještačeno te capiso (tal.) - razumijem te telegrafati - brzojaviti temporo (tal.) - oluja tenjac - zao duh, avet terminacijon (tal.) - ustavna odluka Senata Teuton - pripadnik starogermanskog

plemena; (pogrdan) naziv za Nijemca tingl-tangl pjevačica (njem.) - kabaretska pjevačica tinto - tintilin, dijete koje umre prije nego što se krsti; dokonjak, badavadžija; dolazi od imena priglupe osobe: Tinto je bio komična figura u Dubrovniku tmor - sablast, strašilo toka (od tokat, tal. toccare) - valja, mora se tout court (franc.) - naprosto tovjelica - stoličica, klupica tratamenat (tal.) - gozba tratavati (tal.) - častiti, gostiti trijes - grom Triješće (tal. Trieste) - Trst troppo tardi (tal.) - prekasno trpalo - brbljavac turin - lice, gubica tve - tvoje ubručić - rupčić, ubruščić udijenca - audijencija, službeni prijem kod osobe na visokom položaju uhar - korist, dobro ulak (tur.) - glasnik, kurir unča (lat.) - stara mjera za težinu upiždrit se - upilijiti se ušćebudeš - budeš htio utijavanje (tur.) - glačanje, peglanje vagiđati (tal.) - milo gledati, očijukati, udvarati, "hodati" s nekim vale la pena (tal.) - vrijedno je muke vapor - parobrod; vapor parćiva - parobrod odlazi; vapor Lojda - parobrod parobrodarskog društva Lloyd vas - sav, čitav veće - više velata (mlet. tal.) - frak, muško svečano odijelo, u uporabi od kraja 18. stoljeća velut (franc.) - baršun, saten, kadifa veramente (tal.) - zaista veras (lat.-tal.) - stih vijađ (tal.) - put, putovanje vijađati (tal.) - putovati viđi - vidi Vijena - Beč (prema njem. Wien, tal. Vienna) vintuša - purica vizita (tal.) - posjet

166



vladika - vlastelinka, plemkinja; vladika s Cetinja - crnogorski poglavar voila (franc.) - evo, eto vojka - voćka Waffenrock (njem.) - svečani vojnički kaput; ovdje: austrijski stražari zabalat (tal.) - zaplesati zabit - zaborav zahar (grč.) - vrsta bombona zamantrati - zamagliti zapijehan - zaduhan, bez daha zapostat - upravitelj dobara

zarzuela (španj.) - španjolska glazbena vrsta u kojoj se izmjenjuju gluma, pjevanje i ples (sl. opereti) Zaton - mjesto i lučica u Dubrovačkom primorju, zapadno od Dubrovnika zdur (od lat. exitor)- tjelesni stražar dubrovačkoga kneza zvrke - preslica na čekrk, naprava za predenje znabudite - znajte žbir (tal.) - stražar, pandur; uhoda, špijun žmul, žmuo (lat.) - čaša župski mač - zlatna igla u obliku mača koju žene nose u kosi

167


Documents

Ivo Vojnovic - Drame