WINHRV

WINAccepted set by WIN

Knjigu posveujem svojoj porodici i svojim prijateljima,

i svima koji su me pratili i bili na mojoj strani,

u dobrim ali i loim danima.

elim poruiti svoj djeci da razmiljaju, posebno djeci

koja osjeaju da su razliita i drugaija od ostalih,

koja se uvijek ne uklapaju u sredinu ili

na neki nain bivaju odbaena.

U redu je ne biti kao drugi.

NASTAVITE VJEROVATI U SEBE,

MENI SE TO ISPLATILO, UPRKOS SVEMU.

PRIAO MI JE PEP GUARDIOLA, trener Barcelone, u svom sivom odijelu, duboko

zamiljen. Izgledao je uznemireno.

U to vrijeme smatrao sam da je on sasvim u redu, ne ba Mourinho ili Capello, ali

okej momak. To je bilo mnogo prije no to smo poeli ratovati. Bila je jesen 2009. i ja sam

ivio svoj djeaki san. Igrao sam u najboljem svjetskom timu i prihvatilo me je

sedamdeset hiljada ljudi na Camp Nou. Bio sam u oblacima, ali moda ne potpuno. Bilo je

dosta lupetanja u tampi. Bio sam bad boy i sve u tom smislu: teko se bilo sa mnom nositi.

Ali ipak, bio sam tu. Helena i djeca su uivali. Imali smo lijepu kuu u Esplugues de

Llobregatu i ja sam se osjeao mono. ta je moglo biti loe?

Sluaj, ree Guardiola. Ovdje u Barceloni stojimo vrsto s obje noge na zemlji.

Sure, rekao sam. Fine!

Tako da ne treba da dolazimo na treninge u nekakvim Ferarijima ili Porscheima.

Klimao sam glavom, nisam se prsio, kao: Kakve ti veze ima s mojim autima? Ali sam

se pitao: ta on hoe? Kakvu mi to poruku alje? Doista se nisam vie morao praviti

mangupom, voziti neki bijesan auto i parkirati ga na trotoaru. Nije to to. Ali ja volim

automobile. Oni su moja strast i zato sam pretpostavljao da iza toga stoji neto drugo. U

smislu kao: nemoj da misli da si neko!

Ve mije tada bilo jasno daje Barcelona bila neka vrsta kole, zavoda. Igrai su bili

korektni, nikakva greka kod njih, tu je bio Maxvel, moj stari drug iz Ajaxa i Intera. Ali

ruku na srce niko od momaka se nije ponaao kao zvijezda i to me udilo. Messi, Xavi,

Iniesta, cijela grupa, bili su kao aci. Najbolji svjetski igrai stajali su i klanjali se, i ja nita

nisam shvatao. Bilo je to smijeno. Ako treneri u Italiji kau skai, zvijezde se stanu uditi:

Pazi njega, a to da skaemo?

Ovdje su svi skakali na najmanji mig. Ja se u ovo ba nisam uklapao, ali sam mislio:

uklopi se! Ne potvruj njihove predrasude! Zato sam se poeo prilagoavati. Postao sam

previe ljubazan. To nije bilo pametno. Mino Raiola, moj agent, moj prijatelj, pitao se:

ta je s tobom, Zlatane? Ne mogu te prepoznati.

Niko me nije prepoznavao, ak ni prijatelji, niko. Postao sam dosadniji, a treba znati

da sam se jo od Malmo FF-a drao ove filozofije: Vozi svoj stil! Briga me ta ljudi misle, i

nikad se nisam osjeao dobro meu poslunima. Volim momke koji briu kroz crveno,

ako shvatate ta hou da kaem. Ali sad... nisam govorio ono to sam mislio.

Govorio sam ono to sam mislio da ele uti. To nije bilo zdravo. Vozio sam klupski

Audi, stajao tamo i klimao glavom kao u koli, ili kao to sam moda trebao stajati i

klimati u koli. Jedva da sam vikao na klupske drugove. Postao sam dosadan. Zlatan vie

nije bio Zlatan, i to se nije desilo jo od onog vremena kad sam iao u Borgarskolu, gledao

cure u Ralph Lauren bluzama i skoro srao od straha kada bih ih prvi put pozivao da

izaemo. Sezonu sam ipak zapoeo sjajno. Davao sam gol za golom. Osvojili smo UEFA

Supercup. Igrao sam izvrsno. Dominirao sam. Ali sam bio neko drugi. Neto se dogodilo,

nita ozbiljno, jo ne, ali ipak. Uutio sam i to je, vjerujte mi, opasno po ivot. Ja moram

biti ljut da bih dobro igrao. Ja moram preivljavati i vikati. Sad sam sve to drao u sebi.

Moda je to bilo u vezi s pritiskom. Ne znam.

Za transfer je plaeno skoro najvie do tada, a tampa je pisala da sam problematian,

loeg karaktera i sline gluposti; naalost, osjeao sam muku od svega toga - od toga da se

ovdje u Barceloni niko ne istie, i od toga, pretpostavljam, to sam se trudio da pokaem

da i ja mogu biti takav. To je bilo neto najgluplje to sam mogao uraditi. Jo uvijek sam

bio strano dobar na terenu. Ali to vie nije bio nikakav uitak.

Razmiljao sam ak i da zavrim s fudbalom, ne tako to bih raskinuo ugovor, ja sam

profesionalac. Bio sam sasvim izgubio volju, a onda su doli boini praznici. Otili smo

za Are gdje sam iznajmio skuter za snijeg. im mi se ivot uini sporijim, ja poelim

akciju. Uvijek sam vozio kao luak. Razvijao sam trista dvadeset i pet s mojim Porsheom

Turbo i tutnjao ispred policije. Napravio sam mnogo ludosti kojih jedva da se elim

prisjeati, a sada, ovdje u planini, praio sam skuterom, dobijao promrzline i sjajno se

zabavljao.

Najzad malo adrenalina! Najzad stari Zlatan i onda pomislih: to bih vie nastavljao?

Imam novca. Ne moram se satirati s trenerima-idiotima. Umjesto toga mogu se zabavljati

i brinuti o porodici. To je bilo lijepo vrijeme. Ali nije trajalo predugo. Kad smo se vratili u

paniju, poela je katastrofa. Ne direktno, ve ispotaje, visila je u zraku.

Poelo je neko ludo nevrijeme sa snijegom. Izgledalo je kao da panci nikad ranije

nisu vidjeli snijeg, i kod nas, gore u brdima, automobili su slupani stajali

posvuda, a Mino, debeli idiot - fantastini debeli idiot, dodao bih kako neko ne bi

stvar pogreno shvatio - mrznuo se kao pas u svojim plitkim cipelama i ljetnoj jakni i

ubjeivao me da uzmem Audi. Sve je krenulo doavola. Na nizbrdici sam izgubio

kontrolu i udario u neki betonski zid; rasturio sam cijelu desnu stranu auta.

Mnogi iz tima su se sudarali u snjenoj oluji, ali niko tako gadno kao ja. Bio sam

pobjednik u tom takmienju frontalnih sudara i svi smo se tome smijali i, stvarno, ja

sam jo uvijek nalikovao sebi. Jo sam se pristojno osjeao. A onda je Messi poeo s

priom. Lionel Messi je straan. Sasvim nevjerovatan. Ne poznajem ga neto

posebno. Totalano smo razliiti. On je doao u Barcelonu kao trinaestogodinjak.

Odgojen je u toj kulturi i nije imao problema s onim kolskim zezanjima. Igra tima

vrti se oko njega, to je zapravo i prirodno. On je sjajan, ali doao sam ja i dao vie

golova od njega. Otiao je kod Guardiole i rekao:

Ne elim vie igrati na desnom krilu. elim igrati sredinu.

U sredini, na picu, bio sam ja. Ali Gaurdiolu za to nije bilo briga. Promijenio je

taktiku. S etiri - tri - tri preao je na etiri - pet - jedan sa mnom na vrhu i Messijem

malo iza mene, i ja sam pao u sjenu. Lopte su ile preko Messija i nisam mogao igrati

svoju igru. Ja na terenu moram biti slobodan kao ptica. Ja sam momak koji eli biti

drugaiji na svakom dijelu terena. Ali Guardiola me rtvovao. I to je istina. Zatvorio

me na picu. Okej, mogu shvatiti njegovu situaciju. Messi je bio zvijezda.

Guardiola ga mora sluati. Ali hajde! Davao sam gol za golom za Barcu i bio

izvrstan. On nije trebao prilagoavati tim jednome igrau. Hou rei - kojeg me je

avola kupovao u tom sluaju? Niko ne daje tolike pare samo zato da bi me kao

igraa uguio. Guardiola mora misliti na obojicu, i naravno, atmosfera u vodstvu

kluba se pogorala. Bio sam njihova najvea investicija do tada a nisam se osjeao

dobro u novoj postavci. Bio sam preskup da se ne bih dobro osjeao. Txiki

Begiristain, sportski direktor, ubjeivao me je da moram razgovarati s trenerom.

Izgladite to!

Nije mi se to svidjelo. Ja sam igra koji prihvata situaciju. Ali neka, okej, uinio

sam to. Jedan od mojih prijatelja mi je rekao: Zlatane, to je kao da je Barcelona

kupila Ferrari a vozi ga kao Fiat, i ja sam pomislio, okej, to je dobar argument.

Guardiola me preobrazio u prostijeg, loijeg igraa. Cijeli tim je gubio time.

I tako sam mu priao. Bilo je to na terenu, na treningu, bio sam naisto s

jednim. Nisam se elio svaati i to sam mu rekao:

Ne elim borbu. Ne elim rat. Hou samo da razgovaramo.

Klimnuo je. Ali se inilo da ipak izgleda malo uplaeno, pa sam ponovio:

Ako misli da se elim svaati, idem odavde. elim samo da

porazgovaramo. Dobro! Volim razgovarati s igraima.

Sluaj!, nastavio sam. Vi ne iskoritavate moje mogunosti. Ako ste eljeli

samo golgetera, trebali ste kupiti Inzaghia ili nekog drugog. Meni je potreban

prostor i da sam slobodan. Ne mogu samo trati gore-dolje u dubinu. Teak sam

devedeset i osam kilograma. Nemam tjelesnu grau za to.

Mozgao je. Doavola, on je uvijek mozgao.

Ja vjerujem da ti moe ovako igrati.

Ne, onda je bolje da me stavite na klupu. Uz sve potovanje, ja te razumijem,

ali ti me rtvuje zbog drugih igraa. To ne ide. To je kao da ste kupili Ferari a

vozite ga kao Fiat.

On je jo malo mozgao.

Okej, moda je ovo bila greka. Ovo je moj problem. Ja u ga rijeiti.

Bio sam zadovoljan. On e to srediti. Izaao sam s olakanjem, ali je poslije

dolo do zahlaenja. Jedva da je gledao u mom pravcu, ali ja se nisam neto

posebno brinuo oko toga, ne zaista, i uprkos mojoj novoj poziciji, nastavio sam da

igram sjajno. Davao sam nove golove, ali ne tako lijepe kao u Italiji. Bio sam

previe isturen. To vie nije bila abrakadabra, ali ipak... U gostima protiv

Arsenala na novom Emirates Stadiumu u Ligi ampiona potpuno smo ih

nadigrali. Vrilo je kao u konici. Prvih dvadeset minuta oni su bili nevjerovatni, a

ja sam dao prvi gol... drugi gol. To su opet bili lijepi golovi, i mislio sam: Briga me

za Guardiolu! Samo igraj!

A onda sam povrijeen i Arsenal se povratio, smanjio rezultat na 1:2 pa na 2:2, i

to je bilo strano. Nakon toga imao sam bolove u listovima i obino bi se treneri

zabrinuli zbog toga. Povrijeeni Zlatan je preozbiljna stvar za bilo koji tim. Ali

Guardiola je bio mrtav hladan. Nije nita rekao i premda sam bio odsutan dvije

nedjelje, ni jednom nije doao da pita:

Kako se osjea, Zlatane? Moe li igrati narednu utakmicu?

Nije govorio ak ni dobro jutro. Ni jedne rijei. Izbjegavao je moj pogled. Ako

bih ja uao u neku prostoriju, on bi izaao. Pitao sam se u emu je stvar. Jesam li

neto uradio? Izgledam li pogreno? Govorim li udno? Poelo mi je zujati u

glavi. Nisam mogao spavati. Neprekidno sam mislio o tome. Nije da mi je ba trebala Guardiolina ljubav.

Slobodno je mogao i da me mrzi. Ja se naotrim od mrnje i zbog revana. Ali sad

sam prestao biti u centru zbivanja i razgovarao sam s igraima. Niko nita nije

shvatao. Pitao sam Thierryja Henryja, koji je tad bio na klupi. On je najbolji strijelac

u historiji francuske reprezentacije. On je straan. On je jo uvijek bio nevjerovatan,

ali je i on imao muke s Guardiolom.

On me ne pozdravlja. Ne gleda me u oi. ta se moglo dogoditi?, pitao sam.

Nemam pojma, odgovorio je Henry.

Poeli smo se aliti: Halo, Zlatane, je li te danas pogledao? Ne, ali sam mu

vidio lea! estitam, stvar napreduje! Te gluposti su malo pomogle. Ali me je to

stvarno nerviralo. Pitao sam se svaki dan, svaki sat: ta sam uradio? U emu je

greka? Nisam nalazio nikakav odgovor, nita. Nita osim toga da sam shvatio da je

zahlaenje vezano za onaj razgovor o mojoj poziciji. Neko drugo objanjenje ne

postoji. Ali u tom sluaju sve je to bez veze. Je li me kinjio samo zbog razgovora o

mojoj poziciji? Pokuao sam se suoiti s njim. Sresti momka i pogledati ga u oi. On

je to izbjegavao. Izgledao je uplaen, a ja sam, naravno, mogao zakazati susret i

pitati ga u emu je stvar. Ali nikad u ivotu. Dovoljno sam pred njim puzio.

Ovo je njegov problem. Ne samo zato to ja nisam znao njegove razloge. Jo

uvijek ih ne znam, ili moda... vjerujem da momak ne moe da podnese snane

linosti. On eli pitome kolarce, i jo gore: on bjei od problema. On nema snage da

se s njima suoi, i to je sve samo inilo stvari gorim.

I bilo je jo gore.

Krenuli su oblaci pepela s vulkana na Islandu. Avioni nisu letjeli u cijeloj Evropi,

a mi smo trebali igrati s Interom na San Siru u Milanu. Krenuli smo busom. Neke

sijede glave u Barceloni smatrale su da je to dobra ideja. Bio sam bez povreda. Ali

putovanje je bilo katastrofalno. Nakon petnaest sati stigli smo u Milano mrtvi

umorni. To nam je bila dotad najvanija utakamica, polufinale u Ligi ampiona, i ja

sam bio spreman na zvidanje i histeriju na svom nekadanjem terenu; nema

problema, mene to ak i napali. Ali opa situacija nije valjala, a ja mislim da je

Guardiola bio opinjen Mourinhom.

Jos Mourinho je velika zvijezda. On je osvajao Ligu ampiona ve s Portom. Bio

mi je i trener u Interu. On je krasan. Prvi put kad je sreo Helenu, apnuo joj je:

Helena, ima samo jedan zadatak. Hrani Zlatana, pusti ga da spava i razveseli ga!

Momak govori ta hoe. Ja ga volim. On moe voditi armiju. Ali se i brine takoer.

Dok sam bio u Interu, svakodnevno mi je slao poruke i

pitao kako sam. On je Guardiolina suprotnost. Ako Mourinho osvijetli jednu

prostoriju, Guardiola navue zavjese, i meni se inilo da sad Guardiola eli da se

poredi s njim.

Nije Mourinho taj s kim emo se sresti. To je Inter, rekao je, kao da smo mi mislili

da emo se loptati s trenerom. I onda je zapoeo sa svojim filozofiranjem.

Jedva sam sluao. A i to bih? Bilo je to uzvieno trabunjanje o krvi, znoju, suzama i

slino. Nikad nisam uo nekog trenera da govori na taj nain! isto sranje! I onda mi je

napokon priao. Bilo je to na treningu na San Siru, bili su tu ljudi i gledali, ono: Ibra se

vratio!

Moe li igrati od starta?, pitao je Guardiola.

Apsolutno, odgovorio sam. Ja sam spreman.

Ali jesi li pripremljen?

Definitivno. Osjeam se dobro.

Ali jesi li spreman?

Bio je kao papagaj i osjetio sam da neto ne valja.

Sluaj, bilo je to grozno putovanje, ali sam u formi. Povreda je zalijeena. Dat u sve

od sebe.

Guardiola se dvoumio. Nisam ga shvatao, i poslije toga nazvao sam Mina Raiolu. Ja

Minu nazivam svakodnevno. vedski novinari obino kau: Mino je lo lik za Zlatana.

Mino je ovo i ono. Hou li kazati kako je zapravo? Mino je genije. Pitao sam ga:

ta misli ovaj deko?

Niko od nas nita ne shvata. Poeli smo se roguiti. Ali ipak sam zaigrao od poetka i

dali smo prvi gol. Poslije se stvar okrenula. Nakon ezdeset minuta zamijenjen sam i

izgubili smo s 3:1. To je bilo sranje. Bio sam bijesan. Ranije, naprimjer u Ajaxu, ja bih

poraz bolovao danima i nedjeljama. Sad sam imao Helenu i djecu. Oni mi pomau da

zaboravim i krenem dalje i zato sam se koncentrisao na revan-utakmicu na Camp Nou.

Ta je utakmica bila uasno vana i atmosfera se podizala iz dana u dan.

Bio je to luaki pritisak. Kao da je brujalo u zraku, i morali smo pobijediti

ubjedljivo ako smo eljeli ii dalje. Ali onda... ne elim misliti o tome, ili, da, elim, jer

me to uinilo jaim. Pobijedili smo s 1:0. To nije bilo dovoljno. Ispali smo iz Lige

ampiona, i nakon toga Guardiola je gledao na mene kao da je to sve bila moja greka, i

ja sam mislio: Sad se boca ispraznila. I sve karte su potroene. Nakon te utakmice

izgledalo je kao da vie nisam poeljan u klubu i osjeao sam se grozno dok sam vozio

njihov Audi.

Osjeao sam se odvratno dok sam sjedio u svlaionici a Guardiola buljio u mene kao

da sam ja problem, viak. Bilo je neugodno. Bio je kao zid, kao zid od kamena. Nije davao

nikakav znak ivota i ja sam svakog trenutka eznuo da odem daleko odatle.

Nisam im vie pripadao, i kad smo igrali u gostima protiv Villarreala, dozvolio mi je

da igram pet minuta. Pet minuta! U menije istinski prokljualo, ali ne zbog toga to sam

sjedio na klupi. To sam mogao prihvatiti, ako je trener u stanju da kae: Nisi dovoljno

dobar, Zlatane. Ne zasluuje mjesto u timu!

Ali Guardiola nije rekao ni jedne rijei, nita, i meni je prekipjelo. Osjeao sam to u

cijelom tijelu, i da sam bio Guardiola, uplaio bih se. Ne zato to sam ja neki grubijan!

Pravio sam ja svakojaka sranja. Alija se ne tuem, no dobro, znao sam na terenu udariti

nekog glavom. Ali ipak, kad se naljutim, onda mi padne mrak na oi. Onda mi ne valja

biti u blizini, i sad - da malo detaljnije ispriam - uao sam nakon utakmice u svlaionicu i

naravno da nisam planirao neki luaki ispad. Ali nisam bio sretan, to bar mogu mirno

rei, a tamo je stajao moj neprijatelj i eao se po elavoj glavi. Inae unutra nije bilo

mnogo ljudi.

Toure je bio tamo i jo neki, i takoer metalni boks u koji odlaemo odjeu, i ja sam

buljio u njega. Onda sam ga poeo utirati. Vjerujem da je odletio jedno tri metra, ali ja jo

nisam bio gotov. Daleko od toga. Vikao sam:

Ti nema muda, i siguno jo gore stvari, i onda sam jo dodao:

Ti se usere pred Mourinhom. Idi u piku materinu!

Bio sam sasvim poludio, i moda bi se moglo oekivati da Guardiola uzvrati s

nekoliko rijei, neto u stilu: Hajde smiri se, tako se ne razgovara sa svojim trenerom! Ali

on nije takav. On je jedan straljivi beskimenjak. On je samo podigao metalni boks,

poput nekog malog redara i izaao napolje i nikad o ovome nije govorio. Naravno vijest

se proirila. U busu su svi bili posve ludi: ta je bilo, ta je bilo?

Nita, misilio sam. Samo nekoliko istinitih rijei. Nisam imao snage da priam o tome.

Bio sam razjaren. Nedjelju za nedjeljom moj trener i moj ef me je bez ikavog objanjenja

drao na ledu. To je bilo totalno ludilo. Ja sam prije toga imao svakojakih svaa. Ali dan

poslije toga, uvijek bi se stvari izgladile. A sad su se zloba i utnja samo nastavljale, i ja

sam mislio: Imam dvadeset i osam godina. Dao sam dvadeset i dva gola i imao petnaest

asistencija samo ovdje u Barci, i opet me tretiraju kao da me nema. Hou li to prihvatiti?

Hou li nastaviti da se i dalje uklapam? Boe sauvaj!

Kad sam shvatio da u biti rezerva protiv Almerije, sjetio sam se onog:

Ovdje u Barceloni ne dolazimo na trening u Ferrariju ili Porscheu! Kakva je to glupost

zapravo? Vozim ta hou, naroito ako time mogu ivcirati idiote. Uskoio sam u moj

Enzo, dodao gas i onda ga parkirao pred vratima svlaionice. Nastao je pravi cirkus.

tampa je pisala da auto kota isto koliko i mjesene plate svih Almeirinih igraa. Ali nije

me bilo briga. Medijske gluposti bile su sitnice u takvoj situaciji. Odluio sam da

uzvratim.

Odluio sam da se ozbiljno borim i znajte da tu igru dobro igram. Ranije sam bio tvrd

orah. Ali u ovoj stvari nisam smio biti aljkav u pripremama, i zato sam, naravno,

razgovarao s Minom. Mi uvijek zajedno planiramo pametne i rune trikove. Potom sam

nazvao i prijatelje.

Htio sam pogledati stvar iz razliitih uglova, a boe moj, dobio sam sve mogue

savjete. Momci iz Rosengrda htjeli su da dou i sve razbiju, to je bilo naravno ljubazno

od njih, ali nije izgledalo kao prava strategija u tom trenutku. Onda sam, naravno,

razgovarao i s Helenom. Ona je iz drugog svijeta. Ona je prijatna. A takoer moe biti

otra. Ali sada me je podravala:

U svakom sluaju sad si bolji otac. Kad nema tim u kojem se osjea dobro, ti

napravi tim od nas, rekla je i ja sam se tome radovao.

Ganjao sam malo loptu s djecom i trudio se da se svi dobro osjeaju, i naravno, imao

sam svoje TV igre. To je kod mene malo kao neka bolest. To me cijelog zaokupi. Nakon

zadnjih godina u Interu, kad sam znao sjediti do etiri ili pet izjutra i otii na trening samo

s dva-tri sata sna, uveo sam sebi malo zabrana: nikakav Xbox ili Playstation nakon deset

uvee.

Nisam mogao dozvoliti da vrijeme tek tako prolazi, i ovih sedmica u paniji stvarno

sam se trudio da se posvetim porodici, da uivam u naoj bati i da, ponekad, ispijem po

jednu Coronu. To je bila lijepa strana. Ali nou, dok sam leao budan ili na treningu kad

bih vidio Guardiolu, probudile bi se one mrane strane. Bijes je sijevao u glavi, stezao sam

pesnice i planirao poteze i svoj revan. Ne, sve vie sam shvatao, nema povratka. Bio je

as da se oduprem i da povratim svoje staro ja.

Jer, ne zaboravite: Moe momka izvui iz geta, ali geto iz momka nikada!

KAD SAM BIO MALI, dobio sam jedan sportski BMX bicikl od brata. Nazvao sam ga Fido

Dido.

Fido je junak crtica, zailjenog nosa, za mene je bio zabavan i vaan. Volio sam svog

Fidu Didu, ali jednog dana, u Rosengardu ispred bazena, neko ga je ukrao. Otac je doao

do bazena, zavrnutih rukava na koulji, spreman na bitku. On je takav tip koji kae: Niko

ne smije dirati moju djecu! Niko ne smije uzimati njihove stvari! Ni najsnaniji vie nije

mogao pomoi, moj Fido Dido je zauvijek nestao, i ja sam bio tuan.

Poslije toga sam poeo krasti bicikle. Postao sam majstor u tome. Bang, i jo jednom

bang, i bicikl je bio moj. Postao sam kradljivac bicikala. To je za mene bilo potpuno

bezazlena kraa, ali ponekad nije ilo ba kako sam elio. Jednom sam se obukao u crno i

izaao u mrak kao pravi Rambo. Velikim makazama sam prerezao lanac i ukrao zeleni

vojni bicikl. Za mene je kraa bicikala postala prava zabava. Volio sam to. Zapravo sama

kraa je bila vanija od bicikla. Imao sam jo sitnih lopovluka, naprimjer krijui se iao

sam kroz naselje i bacao jaja prema prozorima, a priznajem ponekad sam iao i dalje.

Jedna neugodna stvar dogodila se u Wesselsu, robnoj kui u Jagersru, naprimjer. Ali

iskreno, to sam i zasluio. Prijatelj i ja smo u sred ljeta imali tople jakne na sebi, to je bilo

skroz idiotski, ali ispod jakni smo stavili etiri reketa za stoni tenis koje smo ukrali u

oblinjoj prodavnici. ujete vi, kako ete ovo platiti?, pitao nas je uvar kad nas je

uhvatio. Izvadio sam ezdeset ori, to je malo vie od pola krune. Ovim, rekao sam, ali

pokazalo se da tip nije imao smisla za humor. Odluio sam da budem profesionalniji u

nastavku, ali sam na kraju ispao prava budala.

Bio sam mali djeak. Imao sam veliki nos i zamuckivao sam, na kraju sam iao na

govorne vjebe. Jedna ena je dolazila u kolu da me ui kako se izgovara S. Mislio sam

daje to poniavajue i radio sve da to izbjegnem. Osim toga kao da je neto vrilo u mom

tijelu. Nisam mogao sjediti mirno ni jednu sekundu, vrtio sam se cijelo vrijeme. inilo mi

se da me nita nee boljeti samo ako trim ili se vrtim. ivjeli smo u Rosengardu,

predgrau Malmoa. Naselje je bilo puno Somalijaca, Turaka, Jugovia, Poljaka, svih

moguih useljenika, ali i

veana. Mi djeaci smo skoro svi bili blesavi. Nismo se ni na ta palili, ali nam nije bilo

ni loe, to moram rei.

ivjeli smo na etvrtom spratu u ulici Cronmans, nismo izlazili uz zagrljaj niti se

sretali na ulazu na isti nain. Niko nije pitao: Kako ti je danas bilo u koli mali Zlatane?

Niko stariji nije nam pomagao s domaim zadacima ili lekcijama prije kole, niko. Bio si

prisiljen da sve rjeava sam i nije pomagalo ako si se bunio ili mazio. Mogao si se

ponekad sam ujesti od muke, cviliti, sve sam, istina ponekad je bilo i simpatino. Jednog

dana sam pao s krova vrtia. Zadobio sam veliku modricu na glavi i trao kui plaui i

oekujui zagrljaj i utjehu, ali od mame sam dobio amar.

to si se penjao na krov?, vritala je od muke gledajui modricu.

Nisam bio veliki Zlatan to se smije popeti na krov obdanita. Ispao sam blesavi

idiot to se penje po krovovima. Bio sam okiran i razoaran. Moja majka nije imala

vremena da nas tjei, bar ne tada. Ona je istila i borila se da nas prehrani, bila je stvarni i

pravi borac. Ali nije stizala na mnoge druge stvari. Bila je snana, odluna i svi smo se u

porodici puno alili. Ali to nisu bile one vedske ale i salonska ljubaznost. Naprimjer:

Ljubavi, budi ljubazan i dohvati mi margarin, mijenjali smo sa: Dofati mi margarin,

idiote! Vratima smo lupali izlazei iz stana a mama je plakala. Ona je esto plakala.

Uvijek je imala moju ljubav, zasluila je. Radila je ponekad i etrnaest sati na dan.

Ponekad smo ili s njom i pomagali joj da prazni korpe za smee i takve stvari da bismo

dobili mali deparac. Ponekad sam se ljutio na mamu.

Posebno kad bi nas istukla drvenim klofaem. Jednom se klofa sav izlomio. Morao

sam ii da kupim novi, kao bila je to moja greka to se njen klofa izlomio dok me tukla.

Jednog se dana dobro sjeam. Bacio sam komad cigle na obdanite, ali je on nekako

udario u prozorsko staklo i razbio ga. Kada je mama to ula, poela je njena luda igra. Sve

to je znailo plaanje, nju je izluivalo. Tukla me je onim drvenim klofaem. Bang, bom!

Moda je klofa ponovo pukao, ne znam. Ponekad nije bilo anse da sakrijem ludorije

kod kue. Jednom sam preturio glineni lonac s hranom s pei i razbio ga, uspio sam

nekako da se izvuem, ali sam o tome razgovarao sa Sanelom.

Sanela je moja jedina prava sestra. Ona je dvije godine starija od mene. Sanela je prava tuff

cura, mislila je da bismo se mogli naaliti s mamom. Smislila je da bismo trebali kupiti mami

poklon za Boi. Otili smo u proavnicu polovne robe i za malo novca kupili dva glinena lonca,

upakovali ih i i stavili ispod jelke.

Nisam siguran da je mama shvatila nau ironiju. Za nju je bilo najvanije

da ima hrane na stolu. Sva njena snaga je bila usmjerena u tom pravcu. Bilo nas je puno u

kui. S nama su ivjele i polusestre i polubrat to su kasnije otili svojim putevima. Tu je i

mlai brat Aleksandar, zvani Keki, i novca je uvijek nedostajalo. Starije sestre i brat su

pazili na nas mlae, bez njih ne bismo uspjeli opstati. Bilo je puno makarona i keapa, ili

kolaa kod tetke Hanife i mojih drugara. Tetka Hanifa je ivjela u istoj zgradi, ona je bila

prva iz porodice koja je dola u vedsku.

Nisam bio napunio ni dvije godine kad su se roditelji rastavili, i toga se ne sjeam. Razvod

je bio rjeenje, ako sam dobro razumio, brak nije najbolje funkcionisao. Bilo je puno svae

i prepiranja, navodno su roditelji uli u brak da bi otac dobio vedske papire. Mama je na

sudu uspjela dobiti djecu, tako da smo svi bili uz nju. Bilo kako bilo, ali mi je otac puno

nedostajao. Sanela i ja smo sretali oca svaki drugi vikend. Dolazio bi u svom plavom Opel

Kadetu i vozio nas u Pildamms park, ili prema Limhamn luci da nam kupi hamburger i

sladoled. Jednom se dobro istroio, kupio nam je patike Nike Air Max i fine sportske

stvari, kotalo ga je oko hiljadu kruna. Moje patike su bile zelene, Saneline roza. Niko u

cijelom Rosengardu nije imao takve, osjeali smo se vani vie nego iko. Bilo nam je super

s ocem, dobijali smo i po pedeset kruna za piu i Coca-Colu. Tata je imao pristojan posao i

jo jednog sina, Sapka. Bio je zabavni vikend otac.

Ali stvari e se promijeniti. Sanela je bila strana u tranju. Bila je najbra u svom

uzrastu na ezdeset metara u cijeloj junoj vedskoj. Otac je bio ponosan kao pijetao i

vozio ju je na treninge. Dobro, Sanela. Ali ti moe bolje, govorio je. To je bio njegov

nain. Bolje, bolje, nemoj biti zadovoljna. Taj put sam i ja bio u autu. Otac je po

Sanelinoj reakciji osjetio da neto nije u redu. Sanela je bila tiha. Borila se da ne zaplae.

ta se desilo?, pitao je.

Nita, odgovorila je, ali je on ponovo pitao. Na kraju je progovorila.

Ne moramo ulaziti u detalje, u Sanelinu priu, ali na otac je kao lav. Ako se neto

desi njegovoj djeci, on postaje divlji, posebno ako je rije o Saneli, njegovoj jedinici.

Poeo je cijeli cirkus s istraivanjem, prijavljivanjem socijalnoj slubi, i puno toga.

Dosta toga nisam razumio, tada sam punio tek devet godina.

put. Jedna od polusestara je poela da se drogira, ne sjeam se svega, ali je donosila i

krila droge u kui. esto je bio lumperaj oko nje. udne osobe su zvale kui, prijetile,

sve je govorilo da e se neto runo desiti. Jedanput je mama bila pritvorena. Uhapena

je zbog kupovine ukradene robe. Neka poznanica ju je zamolila: Pripazi mi ovu

ogrlicu!, i mama je uzela ne razumijevajui nita. Ispostavilo se da je ogrlica bila

ukradena i policija je dola kod nas da pretrauje i hapsi mamu. Sjeam se te situacije s

posebnim emocijama: Gdje je mama? Zato je nema?

Poslije onih posljednjih dogaanja u autu, Sanela je ponovo plakala. Ja sam

pobjegao van, etao i igrao fudbal. Neu rei da sam bio bezbrian tip, ali sam utao,

pimplao loptu da sve zaboravim. Psovao sam ljude, gurao suigrae, borio se za loptu. I

imao sam loptu kod sebe. To je bio moj cilj, igrao sam cijelo vrijeme, u dvoritu, na

igralitu, na odmorima. Iao sam u Varner Ryden kolu, Sanela u peti, ja u trei razred.

Niko nije mogao pogrijeiti ko je od nas stariji. Sanela je sazrela jo kao djevojica i bila

kao mama malom Kekiju, ali je pomagala i cijeloj porodici. Na sebe je preuzela veliku

ulogu. Bila je sjajna. Jedan dan smo pozvani na razgovor kod direktora kole. Zabrinuo

sam se im sam uo za poziv. Tjeila me, kao to je samo razgovor. Da je samo mene

zvao, to bi bilo i normalno, ali nas dvoje? Neko je umro? Je li o tome rije?

Zabolio me eludac. Krenuli smo kroz hodnik. Mora da je bila kasna jesen ili zima.

Bio sam zabrinut. Ali kad smo uli kod direktora, otac je sjedio uz njega i ja sam bio tako

sretan. Otac je znaio veselje. Ali ovaj put nije bilo jako zabavno. Sve je bilo napeto,

ozbiljno i ponovo je poeo nemir u tijelu, stvarno. Nisam puno razumio ta je direktor

govorio, samo znam da je bila rije o mami i ocu i to neto to nije bilo uope prijatno. Sad

znam. Dok sam bio zaokupljen ovom knjigom, sve stvari su legle na svoje mjesto.

U novembru 1990, socijalna sluba je uradila svoj dio posla i otac je dobio

starateljstvo nada mnom i Sanelom. Situacija kod mame tad nije bila primjerena za nas, ali

moram rei ne zbog mame. Bilo je puno drugih stvari, bio je to pravi zemljotres i mama je

bila potpuno slomljena. Na kraju je trebala i nas da izgubi! Bila je to katastrofa. Plakala je,

plakala, grlila nas, ljubila. Znala nas je tui, ruiti, nije imala sree sa svojim muevima,

nita joj nije ilo kako je eljela, ali nas je voljela. Rasla je i odgajana u tekim uslovima i

mislim da je otac to razumio. Doao je kod nje isto vee:

Ne elim da izgubi djecu, Jurka.

Ali je zahtijevao odreeno poboljanje i nije bio neko s ijim pravilima

se moglo igrati. Bilo je tu i tunih vapaja. Zar vie nikad neu vidjeti svoju djecu? pitala

je, ne sjeam se svega, niti ta se sve tada desilo, ali ovih slika se sjeam. Znam da je Sanela

ivjela kod oca nekoliko sedmica, ja sam ostao kod mame, i pored svega. To nije bilo

pravo rjeenje. Sanela se nije dobro osjeala kod oca. Ona i ja smo jednom nali oca kako

spava u kuhinji na podu a na stolu su bile prazne limenke i flae od piva. Tata, probudi

se, probudi!, dozivali smo ga, ali je on i dalje spavao kao mrtav. To je udno, pomislio

sam. Zato je to uradio? Nismo znali ta da radimo, ali smo htjeli da mu pomognemo.

Moda se smrznuo. Pokrili smo ga runicima i ebetom da se ugrije. U sutini nisam

mnogo toga razumio. Sanela je bila uz njega i bojala se promjena njegovog raspoloenja.

Gubio je smisao za humor, povukao se u sebe kao medvjed, poela je da ga se plai. Ali je

i patila za mlaim bratom Kekijem. Htjela je ponovo mami, a sa mnom je bilo suprotno.

eznuo sam za ocem. Jednu no sam mu telefonirao i vjerovatno izgledao potiteno. Bio

je sam, Sanela nije bila kod kue.

Ne elim ivjeti ovdje, elim ivjeti kod tebe.

Doi ovamo, rekao je. aljem taksi po tebe.

Tako je pokrenut novi postupak i u martu 1991. godine mama je dobila skrbnitvo nad

Sanelom a tata nada mnom. Sestra i ja se nikad nismo razdvojili, ili tanije bilo je uspona i

padova, ali u sutini smo vrlo bliski. Danas je Sanela frizerka i ponekad dou ljudi kod

nje i kau: Boe, kako lii na Zlatana!, a ona uvijek odgovara: Glupost, valjda on lii

na mene. Ona je carica. Ni ona ni ja nismo imali lagan ivot. Otac efik je 1991. godine

preselio iz Hards ulice u Rosengardu u Varnhemstorget u Malmou i tad smo shvatili da

on ima veliko srce i daje spreman da umre za nas. Ali nije sve bilo kako sam elio.

Poznavao sam ga kao vikend oca koji kupuje hamburgere i sladolede.

Sad je trebalo da dijelimo svakodnevnicu i odmah sam primijetio: sve je bilo prazno

kod oca. Neto je nedostajalo, moda jedna ena. Bio je jedan TV, jedna seija, jedna

stalaa, dva kreveta. Nieg previe, nikakvih igraki, ponekad previe flaa i limenki po

podu. Kad bi ponekad poinjao s ienjem ili tapeciranjem, uvijek je ostavljao posao

reenicom Ostalo u sutra! Ali od toga nije bilo nita. esto smo premjetali stvari, ali

nikad nismo uveli red u stanu. Zapravo bilo je prazno, ali na jedan poseban nain.

Otac je bio domar za brze intervencije po stanovima i kada je dolazio kui u radnom

odijelu sa stolarskim naoalama, sa svim depovima punim noeva

i rafcigera, sjedao bi pred TV ili telefon i nije se dao ometati. esto je stavljao slualice na

ui i sluao narodnu muziku iz Jugoslavije. Lud je za tom muzikom i sam je snimio

nekoliko kaseta. On je zabavlja, ovjek scene i ima smisao za odreenu vrstu humora.

esto je bio u svom svijetu, kad bi moji drugari zvali na telefon, on bi im kratko

odgovarao ili vikao kroz stan da i oni uju:

Ne zovi vie ovamo!

U stan nisam smio dovoditi moje drugare, nisam ni traio niti bi mi on to dozvolio.

Telefon nije bio za mene i nisam mogao s nekim razgovarati od kue, tanije samo kad je

bilo neto ozbiljno, a tad je tu bio tata. On je bio spreman da uini za mene bilo ta, da

izae u grad i u svom suludom stilu pokua dovesti stvari u red.

Imao je poseban nain hodanja, ljuljao se da ga je svijet morao primijetiti. Svijet se

okretao i pitao: Ko je doavola ovaj tip? Ali one obine stvari, vezane za kolu, moje

drugare, fudbal, njega kao da nisu interesovale. Mogao sam o njima razgovarati s bilo

kim drugim, ali ne i s njim. Zapravo, Sapko, moj polubrat po ocu je u poetku ivio s

nama, tako da sam s njim ponekad razgovarao i o tome. On mora da je tad imao

sedamnaest godina. Ali se malo sjeam tog vremena, prije nego ga je tata otjerao. Sjeam

se te strane svae. To je neto tuno vezano za tatu, tako da smo u stanu ostali samo nas

dvojica. Bili smo sami, svako u svom kutu. udno je da mu nisu drugovi dolazili u stan.

Sjedio je sam i pio. Bilo je prazno, bez drutva. Ali prije svega bilo je prazno u friideru.

Stalno sam bio vani, igrao fudbal, vozio se kui na ukradenim biciklima. esto sam

dolazio kui gladan kao vuk i otvarajui prazni friider mislio: Molim ti se, daj da neto

bude u njemu! Ali nita, samo uobiajeno: mlijeko, margarin, komad hljeba i u najboljem

sluaju jogurt, multivitaminski, pakovanje od etiri litra, kupljeno jeftino u arapskoj

prodavnici i svakako Pripps Bla i Calrlsberg, pakovanja pive s plastinim omotom okolo.

Ponekad opet nita drugo osim pive i kranja eluca. Tu bol neu nikad zaboraviti. Pitajte

Helenu! Friider mora uvijek biti pun, govorim joj cijelo vrijeme. Taj strah od praznog

friidera nikad ne izlazi iz mene.Jednom je moj sin Vincent plakao zato to nije dobio

kuhane makarone sa tednjaka. Djeak je vritao zato to hrana nije bila brzo gotova.

Pomislio sam gledajui ga: Samo da zna kako ti je lijepo ovdje!

Ja sam morao preturati sve ladice, sve police, za samo jednu makaronu ili hrenovku.

Jeo sam prenice od starog hljeba. Mogao sam progutati cijeli komad, a i njih je bilo samo

kod mame. Tamo me nisu uvijek ekali rairenih ruku. Ponekad sam uo: Doavola, zar

e i Zlatan biti s nama? Zar efik ne hrani njega? Ponekad opet: ta, zar smo mi pravljeni

od novca? Zar e i ti jesti

kod nas? Ali svejedno, mi smo pomagali jedni drugima, a kod oca sam zapoeo mali rat

protiv pive. Prosuo sam nekoliko, ne sve bilo bi previe, ali nekoliko. Malo je kad neto

primijetio.

Bilo je pive svukuda, u friideru, na stolu, po policama u pajzu. esto sam kupio

prazne limenke u crnu vreu i vraao ih u prodavnicama. Dobijao sam pedeset ora za

limenku. Ponekad sam dobijao po cijelih pedeset ili sto kruna za njih. U stanu je bilo

manje limenki a ja sam se radovao novcu. Sigurno da to s limenkama nije bila zabavna

stvar, ali kao i svi ostali mladi tad sam tano nauio itati njegovo raspoloenje. Znao sam

kad nije trebalo da priam s njim. Dan iza pijanke bilo je tie, drugi dan gore. U nekim

situacijama je mogao da plane kao munja, u drugima je bio nemogue ljubazan, dao bi mi

pet stotina kruna samo tako. Tad sam sakupljao sliice fudbalera. Morao si kupiti paket

vaka u kom su bile tri takve sliice. Oj, oj, koje momke u sad dobiti? Vritao sam od

sree. Maradona, ili? esto sam bio razoaran, posebno kad sam dobijao dosadne vedske

zvijezde o kojima nisam nita znao. Jedan danje otac doao s cijelim kartonom paketia sa

vakaim gumama. Bila je to prava zabava, sve sam ih otvorio i dobio pravo bogatstvo

pravih momaka. Ponekad smo otac i ja zajedno gledali TV, to je bilo4pravo zadovoljstvo.

Ali ve sljedei dan je bio pijan, od toga sam kasnije imao strane slike u glavi,

ulazio sam u sukobe s njim. Nisam se povlaio kao polubrat. Rekao sam mu: Pije

previe, tata. Bio je to ludi sudar, iskreno govorei beznadean. Svaao sam se iako je

on vritao: Izbacit u te van, i te stvari. Htio sam ga natjerati da razgovara sa mnom.

Ponekad je ivot u stanu bio straan, nemogu.

Ali nikad me nije dirao fiziki. Zapravo jednom me podigao dva metra uvis i bacio

na krevet, ali i to je bilo zato to sam ja bio grub prema Saneli, njegovoj mezimici. U

sutini bio je najljubazniji ovjek na svijetu i danas razumijem da mu nije bilo lako.

Pio je potapajui svoju tugu, govorio mi je brat, ali moda ni to nije cijela istina.

Rat ga je jako pogodio. Rat je bio neto vrlo udno. Nikad o tome nisam vie saznao.

uvao sam se toga. Mnogi su se jako mijenjali zbog rata. Nikad nisam razumio zato

su se mama i sestre oblaile u crno. Bilo je tako iznenada, kao neki modni trend, ali

zapravo mamina mama je poginula od bombe u Hrvatskoj i svi su je alili, svi osim

mene. Ja sam bio taj kog nije bilo briga je li neko Srbin, Hrvat, Bosanac, ili bilo ko. Ali

najtee je bilo ocu.

On je doao iz Bijeljine u Bosni. Nekada je bio zidar tamo dolje, svi njegovi prijatelji i

rodbina ivjeli su u tom gradu i odjedanput su svi protjerani. U

Bijeljini je vladala sila jaega i nije bilo udo da se on poeo ponovo nazivati

muslimanom. Srbi su zauzeli grad i pobili stotine ljudi. Mislim da je poznavao mnoge od

njih a cijela njegova porodica je protjerana. Sve stanovnitvo Bijeljine je izmijenjeno i na

kraju u prazne kue i stanove su uselili Srbi, izmeu ostalih i u oevu staru kuu. Neko je

samo doao i oteo kuu i mogu razumjeti da on nije imao vremena za mene, pogotovo u

vrijeme vijesti. ekao je telefonske pozive i vijesti s Balkana. Sjedio je, tugovao i sluao

muziku iz Juge. Ja sam se trudio da ostajem izvan kue sve dok to traje, ponekad odlazio

mami. Tamo je bio neki drugi svijet.

Kod oca smo bili samo on i ja. Kod mame je bio pravi cirkus. Ovdje su ljudi stalno

dolazili i odlazili, kua je bila puna vike i smijeha. Mama je preselila u Cronmans ulicu

broj 5A, u stan iznad tetke Hanife ili Hanni kako sam je ja zvao. Ja, Keki i Sanela smo bili

stvarno vrlo bliski. Sklopili smo mali pakt. Ali je kod mame bilo i neeg to nije mirisalo.

Polusestra je tonula dublje u droge i mama se trzala kad god bi neko zvonio ili kucao na

vrata. Ne, ne, nesrea. Jeste li uli neto o nesrei? Gdje je to sada? Bila je stara za te

stvari i uasnuta od svih vrsta droga. Sjeam se da me je skoro nazvala telefonom i

histerino rekla:

Evo droge u friideru! Dragi boe, droga! Odmah sam nazvao Kekija sav ljut i

pitao: Doavola, kakva droga se nalazi u maminom friideru? Nita nije razumio, ali se

na kraju poeo smijati i rekao da je to njegov snus. Mama je nala snus i mislila da je

droga.

Smiri se, mama, to je samo snus, rekao sam joj na telefon.

Isto sranje, odgovorila mi je.

Bila je prepadnuta i trebali smo biti ljubazniji prema njoj. Ali to nismo nauili. Znali

smo samo biti grubi. Polusestra koja je imala problem s drogom rano je otila od kue u

dom za odvikavanje, ali se stalno vraala s problemima, dok mama napokon nije s njom

prekinula, moda i sestra, ne znam tano sve detalje te historije. Znam da je bilo teko, ali

taj dan smo pokuali ponovo skupiti porodicu. Bili smo odluni, bilo je dramatino i

kazali smo: Ne elimo te vie vidjeti, ili tako nekako.

Bilo kako bilo, sjeam se da sam jednom bio kod sestre to se drogirala u njenom

malom stanu. Bilo je to za moj roendan, mislim da je to tad bilo. Kupila je poklone, bila je

ljubazna, njena. Ali kad sam krenuo prema toaletu, naglo me zaustavila. Ne, ne, vikala

je i protrala pored mene, ula u toalet i zakljuala se. Shvatio sam da je neto bilo kako ne

treba, neke njene droga

stvari koje je krila od mene. Znam da sam joj rekao da skloni te stvari od mene. Ja sam

imao i vanijih stvari, svoje bicikle i svoj fudbal, i svakako svoje snove o Brus Leeju i

Muhammadu Aliju. elio sam biti kao oni.

Otac je imao starijeg brata Sabahudina u bivoj Jugoslaviji. Zvali su ga Sapko.

Sabahudin je bio bokser, pravi talenat. Takmiio se za bokserski klub Radniki u

Kragujevcu. Sa svojim klubom je bio ampion Jugoslavije. Ali 1967, momak je imao tek

dvadeset tri godine, tek oenjen, kupao se u rijeci, brzoj i hladnoj Neretvi, mislim da je

imao i neki problem sa srcem ili pluima.

I samo je potonuo u vodu, moete misliti. Bila je to prava porodina tragedija. Poslije toga

otac je postao neka vrsta boks-fanatika. Imao je sve vanije meeve na videokasetama, ne

samo Sabahudinove, ve i Muhammada Alija, Foremana i Tysona, svakako i filmove

Bruce Leeja i Jackie Chana. Njih smo gledali kada bismo sjedili zajedno pred televizorom i

uivali.

vedski programi za nas nisu postojali, nije ih bilo ni na mapi. ivjeli smo u drugom

svijetu. Imao sam dvadeset godina kada sam vidio prvi vedski film. Pojma nisam imao o

vedskim junacima ili sportistima tipa Ingemar Stenmark ili slinima. Ali o Muhammadu

Aliju sam puno znao! Koja legenda! Vozio je svoj stil bez obzira ta su ljudi govorili.

Nikog nije molio za oprost, to nikad nisam zaboravio. Taj momak je bio pravi. Radio je to

je volio. ovjek treba takav biti, od njega sam uzimao odreene fraze kao, I am

thegreatest. Morao si biti snaan u Rosengardu, inae si mogao uti svata na svoj raun,

najgore je bilo da te nazovu pizda, i tu nije bilo povlaenja.

Ipak, najee se nismo svaali izmeu sebe. Ne sere se u svom krevetu, kako smo to

nazivali. Vie smo mi iz Rosengarda bili protiv svih ostalih. Bio sam meu onima to su

vikali protiv rasista to su demonstrirali tridesetog novembra. Jednom sam na Malmo

festivalu vidio grupu momaka iz Rosengarda, bilo ih je otprilike dvjesta, gonili su jednog

momka. Nije bilo ba poteno, iskreno govorei. Ali poto su bili momci iz mog naselja,

poeo sam trati s njima. Mislim da onaj momak poslije toga nije bio ba najbolje. Bili smo

vani i divlji svi zajedno. Ponekad nije bilo tako jednostavno biti vaan.

Kada smo otac i ja ivjeli blizu Stenkula-skolan, ostajao sam do kasno kod mame. Bio

sam prisiljen ii kasno nou kui kroz mraan betonski tunel koji presijeca Amiralsgaten i

nalazi se odmah iza Annelund mosta. Jednom ranije je upravo tu otac bio opljakan i

pretuen da je leao u bolnici probuenih plua. O tome sam esto razmiljao, iako

najradije, razumljivo, ne bih. to sam to vie potiskivao, sve je bilo jae, posebno tamo

gdje su naporedo pruga i autoput. Tu

je i odvratna ograda, nekoliko grmova i dva stuba s ulinim svjetiljkama, jedan prije a

drugi poslije tunela. Ali je uvijek tu bilo jezivo mrano. Stubovi ulinih svjetiljki su mi bili

orijentiri. Izmeu njih sam trao kao luak uz ludo lupanje srca, ali sam stalno mislio:

Sigurno tamo stoje neki strani tipovi, kao oni to su napali mog oca. Sebi sam govorio:

Ako tri brzo, sve e biti u redu. Uvijek sam dolazio kui kao bez daha, nisam bio ba

kao Muhammad Ali.

Jedan jedini put otac je odveo Sanelu i mene da se kupamo u Arlovu. Poslije bazena sam

ostao kod prijatelja. Kada sam htio kui, poela je kia. Lilo je s neba, a ja sam vozio kao

idiot i stigao kui potpuno pokisao. Tad smo stanovali u Zenithgatanu, neto dalje od

Rosengarda i bio sam potpuno iscrpljen. Drhtao sam i imao bolove u elucu. Bio sam tako

bolestan. Nisam se mogao pomjeriti. Leao sam nemoan u krevetu. Povraao sam. Grio

se. Trao u klozet.

Otac je doao, onakav kakav je, njegov friider je uvijek bio prazan, on obino pijan,

ali kada je stvarno trebalo, nije bilo boljeg od njega. Pozvao je taksi, podigao mene u

naruje u onom jedinom poloaju u kom sam mogao leati, neto kao poloaj malog

raka i snio me do auta. Bio sam lagan kao pero, otac veliki i snaan i van sebe, bio je

lav ponovo koji je vikao oferu, mislim da je bila ena:

Ovo je moj sin, on je sve moje, vozi ne osvri se na pravila, ja plaam kazne,

policija je moja briga, i ena je radila kako je on govorio. Prola je kroz dva crvena

svjetla i stigli smo na djeiji odjel u Opu bolnicu u Malmou. Cijela situacija je postala

vrlo hitna, ako sam to dobro razumio. Dobio sam injekciju u kimu, otac je ranije uo

neke strane vijesti o ljudima koji su tako ostali nepokretni. Pretpostavljam da je tada

bio agresivan, govorei da e prevrnuti cijeli grad ako neto krene kako ne treba.

Ali se brzo smirio, ja sam legao na trbuh i jecao poto sam dobio onu injekciju.

Ispostavilo se da sam dobio upalu mozga. Bolniarka je zamraila sobu i ugasila

svjetlo. Morao je biti potpuni mrak oko mene. Dobio sam lijekove a otac je ostao uz

mene. Idui dan oko pet sati otvorio sam oi, opasnost je bila prola a ja jo uvijek ne

znam ta je bio uzrok tome. Moda je tako moralo da bude.

Moda i zato to sam bio neuhranjen. Bio sam mali i prilino mrav. Ipak, morao

sam biti jak na drugi nain. Brzo sam sve zaboravio i nastavio dalje. Umjesto da

sjedim kod kue, traio sam drutvo, ponekad i svau. Bio sam u pokretu cijelo

vrijeme. To me grijalo i ba kao i otac, brzo sam se palio i svaao

u stilu: Ko si ti doavola? To je bila godina izrastanja, to sad znam. Otac je bio

ravnoduan, ali ponekad bi planuo: Ostani kod kue, ne mora uvijek izlaziti.

Doavola, ne smije to raditi.

Ako si djeak to lii na oca i krenulo ti je loe, sad je vrijeme da postane mukarac.

Nikad neki slabi, nikad ne reci: Boli me eludac danas. Ja sam malo neraspoloen.

Nikad to!

Nauio sam gristi i ii dalje, oca iz tog doba nikad ne mogu zaboraviti, od njega sam

nauio mnoge stvari. Kada smo kupili novi krevet za mene u Ikei, otac nije imao novca za

transport. Prevoz do stana kotao je pet stotina kruna ili tako nekako. I ta smo mogli

raditi? Bilo je tako jednostavno. Otac je nosio krevet na leima cijelim putem od Ikee do

stana. Kao kakav bolesnik, kilometar po kilometar a ja sam iao iza njega s nogarima. Oni

nisu bili teki, ali svejedno sam se brzo umorio:

Polako, stari, uspori.

Ali on je samo iao i iao. Imao je taj maco stil, ponekad kaubojski stil,

posebno na roditeljskim sastancima u koli. Svi su mislili: Ko je sad ovaj? Ljudi

su ga se plaili. Time je zadobio potovanje i nastavnici se nisu usuivali aliti

se na mene koliko su mislili. S tim tipom joditelja treba biti opezan, mislili su. *

Ponekad se zapitam: ta bih ja radio da nisam postao fudbaler? Nemam pojma. Moda

bih bio kriminalac. U to vrijeme je bilo mnogo provala. Nisam rekao da smo ili van samo

da krademo. Ali neko sranje se uvijek dogaalo, nismo uzimali samo bicikle. Bilo je to u i

oko robne kue, esto sam i ja u tome uestvovao, neke i organizovao. Srea da otac o

tome nita nije znao. Otac jeste pio, ali je imao i principe. ovjek moe raditi dosta toga na

svoju ruku, ali nikako krasti, to nikako! Ali nebo e skinuti za tebe, on je bio takav tip.

Onaj put, kad smo uhvaeni u robnoj kui Wessels u zimskim jaknama i ukradenim

stvarima, imao sam sree. Bili smo pokupili stvari koje nisu samo bomboni i vake, ve

puno toga u vrijednosti od hiljadu i etiri stotine kruna. Drugarov otac nas je preuzeo i

kad je stiglo pismo na nau adresu, Zlatan Ibrahimovi je uhvaen s ukradenim stvarima,

bla, bla, bla, uspio sam ga poderati prije nego ga je tata vidio. Inae, teko bi mi bilo.

Ali jednu stvar u rei sa sigurnou: nikad nita nisam imao s drogama. Razumljivo,

uvijek sam bio protiv toga. Nisam se slagao ni s oevim pivama, prosipao sam ih. Bacao

sam i mamine cigarete. Mrzio sam sve droge i otrove i imao sam sedamnest ili osamnaest

godina kada sam se napio prvi put i

povraao po stepenitu kao i mnogi tinejderi. Poslije toga nije bilo slinih ludosti do

jednog kolapsa u kupatilu poslije prvog uspjeha s Juventusom. Bio je to Trezeguet, ta

zmija, koji me nagovorio da pijem shots.

Sanela i ja smo strogo pazili na Kekija u Rosengardu. Nije puio niti pio, ali smo ili

za njim i pazili. Bilo je neto specijalno s mojim malim bratom.

Pomagali smo mu, ali one osjetljive stvari je povjeravao Saneli. S onim ozbiljnijim

grubljim stvarima je dolazio meni. Bio sam uz njega. Preuzimao odgovornost. Openito

nisam bio svetac, i nisam uvijek bio ljubazan prema drugarima i prijateljima. Bio sam

ponekad agresivan, to je ono to me danas izluuje kad bi to isto neko radio mom Maxiju

i Vincentu. Sigurno, to je tano. To ne smijemo zaboraviti. Tada kao da sam imao dva lica.

Bio sam i dicipliniran i divlji, i napravio sam cijelu filozofiju o tome. Moj stil je bio

da sam mogao oboje, govoriti i uraditi. Ne samo govoriti kao: Ja sam najbolji, ko si ti?

Nema nita tee. Ali ni samo zavijati u prie to vedske zvijezde znaju. Htio sam biti

oboje, najbolji i moan. Nije da sam mislio da u postati neka superzvijezda. Boe, ja

dolazim iz Rosengarda! Ali svakako sam malo drugaiji od drugih, ba zbog toga.

Bio sam problematian. Bio sam lud. Ali sam imao i karakter, takoer. Nisam uvijek

dolazio na vrijeme u kolu. Bilo mi je teko da ustanem rano izjutra, to mi je problem i

danas, ali sam radio zadae, ili preciznije ponekad. Matematika mi je ila dobro. Samo,

bam, bam i eto rezultata. Malo kao na fudbalskom igralitu. Slike i rjeenja su sijevali u

meni. Ali sam loe pisao cijeli postupak pa su nastavnici mislili da prepisujem. Nisam bio

uenik koji je oekivao dobre rezultate zbog studija. Bio sam blii onima koji su izbaeni

iz kole. Ali sam ipak uio. Proitao bih sve prije ispitivanja, a zaboravio sljedei dan.

Nisam bio udak, ali samo nisam mogao da sjedim mirno, ponekad sam znao bacati

gumice i te stvari. Imao sam mrave u tijelu.

To me izluivalo. Vrtio sam se cijelo vrijeme, zato ne znam tano. Mogao sam

ostati oko godinu u jednom razredu dok nastavnici to ne bi iskoristili da me se rijee.

Mora promijeniti ovu kolu i otii tamo gdje spada, rekli su, ne zato to sam krio

pravila, ve zato da bi me se rijeili. Stalno sam mijenjao kole i bilo mi je teko da imam

prijatelje, tata je imao svoj posao, svoj rat i svoje pie i svakako loe bubne opne. Stalno

mu je zvonilo u uima a ja sam pokuavao sve da sam rjeavam zaboravljajui haos u

porodici. Uvijek se neto deavalo.

Znate ve, mi s Balkana smo grubi. Moja sestra se drogirala i raskinula s mamom, ali

i nama, to i nije moda bilo neoekivano poslije svih problema s drogama i domovima za

odvikavanje. Ali i moja druga polusestra je napustila

porodicu. Mama kao da ju je samo izbrisala, jedva da se sjeam ta se zapravo i desilo.

Posvaale su se oko nekog momka, nekog momka iz Jugoslavije. Sestra i taj momak su se

svaali, mama je iz nekih razloga stala na njegovu stranu. Sestra je govorila rune stvari

mami, mama njoj, to razumljivo nije bilo dobro.

To nije bila prva svaa u naoj porodici, ali je mama ovog puta bila preponosna, i

mislim da su ona i sestra neto krile. Poznam tu situaciju, koja se ne zaboravlja. Sestra je

napustila porodicu, zauvijek. Ne zaboravljam estoke svae. Sjeam se idiota koji me je

jednom napao. Ja, kao mama, mogu biti popustljiv ali je ovaj put otilo preko granice.

U poetku nas je bilo petero brae i sestara kod mame, sad nas je ostalo samo troje:

Sanela, Aleksandar i ja, i nita se vie tu nije moglo popraviti. Izgledalo je kao uklesano u

kamenu. Polusestra nije vie htjela uti za nas, i tako su prole godine. Nije je bilo. Ali

petnaest godina kasnije telefonirao je njen sin mami. Moja polusestra je dobila sina,

unuka moje mame.

Hej, bako, progovorio je djeak, ali mama nije htjela uti za njega.

ao mi je, rekla je i spustila slualicu. *

Nisam vjerovao kad sam to uo. eludac me zabolio. Ne mogu opisati osjeaje. Htio

sam propasti u zemlju. ovjek to ne smije raditi! Nikad nikome! Tako je puno ponosa u

mojoj porodici koji je uticao na nas, ja mogu biti sretan to sam imao fudbal.

U NASELJU KOJE SE ZOVE Rosengard ima mnogo raznih etvrti koje su, ustvari, bile

skoro identine; ni jedna od njih nije bila ni bolja ni loija od druge, ali ipak je jedna

imala nii status od svih ostalih. To je etvrt koja je nazivana ciganska. E ta je etrvrt

zaista bila na loem glasu. Nije to bilo tako u stvarnosti podijeljeno, pa da su svi

Albanci ili Turci ivjeli ili se igrali samo u jednoj etvrti, ne. Nije porijeklo stanovnika

odluivalo o tome kakva je etvrt ili gdje emo se igrati, ali smo se ipak drali svoje.

Jedna od ertvrti je naprimjer nazvana Trnoruica. Ta etvrt je imala ljuljake, mjesto

za igru, jarbol za zastavu i fudbalski teren gdje smo igrali lopte svakodnevno.

Ponekad mi nisu dozvoljavali da i ja igram jer sam bio mali. Tada sam plamtio od

ljutine. Mrzio sam da budem iskljuen iz grupe. Mrzio sam da gubim.

U igri s loptom ipak nije bilo najvanije da se pobjeuje. Najvanije su bile finte

i trikovi, umjetnost igranja loptom. I to da uje: Oj, oj! Wow! Gledaj ovo! Odueviti

i impresionirati drutvo trikovima i driblanjem, trenirati i vjebati do besvijesti samo

da bi pokazao da si najbolji od svih. Najee su mame bile te koje su prekidale nae

igre viui s prozora:

Kasno je, hajde u kuu, vrijeme je za veeru.

Uskoro, uskoro, govorili bismo i nastavljali igrati. Znalo je to potrajati do

kasno u no, i po kii, i tada je najee nastajao haos.

Ali mi smo nastavljali igrati, ne obazirui se na kiu, ni na ta. Najvanije je bilo

biti brz i u nogama i u glavi, posebno za mene koji sam bio mali mravko, pa sam se

morao na sve naine zatititi od nasilnih napada protivnika. Uio sam brzo sva

lukavstva jer sam bio prinuen, oboavao sam da ujem divljenje i pohvale onih koji

su me gledali. Poesto sam spavao s fudbalskom loptom i prije nego to zaspim,

razmiljao sam o trikovima i fintama koje bih mogao upotrijebiti sutradan. Sve se

odvijalo kao film u mojoj glavi.

Prvi klub u kojem sam trenirao, zvao se MBI, Malmo Boli & Idrottsforening.

Bilo mije samo est godina kad sam poeo. Igrali smo na ljunkovitom terenu iza

nekakvih zelenih baraka, i najee sam dolazio ukradenim biciklom. Ne mogu se

pohvaliti da sam uvijek radio kao to su treneri htjeli, zato su me i izbacivali

nekoliko puta. Psovao bih i vritao idui odatle a oni su uvijek upozoravajuim

tonom vikali za mnom: Pa dodaj loptu, Zlatane! Smetalo mi je to, i osjeao sam se

izostavljeno. U MBI su igrali i stranci i veani i mnogi roditelji su reagovali i

prigovarali zbog trikova koje sam nauio u svojoj etvrti, a ja sam ih sve slao u neku

stvar materinu i mijenjao klub vie puta. Naposljetku sam dospio u klub FBK Balkan i

tek tada sam osjetio da je to bilo ono pravo.

U MBI su oevi stajali na tribini i navijali u stilu: Naprijed, momci, svaka ast!

U Balkanu je to zvualo mnogo grublje: Jebat u ti mater u piku. To su bili stari

Jugoslaveni, s cigarom u ustima, bacali su cipele na nas i psovali a ja sam mislio:

Predivno, isto kao kod kue. Ovdje mi je super! Trener je bio Bosanac. Imao je iskustvo

iz jae lige u bivoj Jugoslaviji, i nekako se postavio kao otac svih nas. ak mi je

ponekad davao i neku krunu za sladoled ili neto drugo, samo da utiam glad.

Bio sam i golman neko vrijeme. Nemam pojma zato. Moda to sam poludio

jedanput i rekao golmanu: Ti si bezvrijedan, nema pojma, ja bih puno bolje branio

od tebe. I bilo je to sigurno djelimino istina. Ali na jednoj utakmici sam propustio

toliko golova da sam skoro poludio, ljut na samog sebe. Vritao sam i derao se daje

sve sranje, fudbal je sranje i sav svijet je sranje i prijetio sam da u otii da igram hokej

umjesto fudbala!

Puno je bolje igrati hokej, budale idiotske. Ja u postati profesionalac u hokeju,

kunem se... jebite se svi!

Toliko od mene: otiao sam i raspitao se o hokeju, i doavola, sve te stvari koje su

mi bile potrebne samo da bih trenirao hokej. Zatitno odijelo! A cijena opreme uas!

Odustao sam od ideje im sam shvatio da nemam novca ni za opremu, i ta mi je

preostalo nego da se vratim tom govnastom fudbalu. Ali sam u svakom sluaju

odustao od uloge golmana i poeo trenirati kao napada

Jednog dana kad smo trebali odigrati utakmicu, ja se nisam pojavio i trener se

derao kao lud: Gdje je Zlatan? Gdje je Zlatan? Preostalo je bilo jo samo nekoliko

minuta do poetka utakmice i svi, ba svi su sigurno htjeli da me zadave. Gdje je on?

Doavola, kako moe izostati s ovako vane utakmice? U istom trenutku su ugledali

jednog luaka koji se strahovitom brzinom pribliavao grupi na ukradenom biciklu, i

vozio je pravo prema treneru. Da li je on na putu da udari trenera? Nee, tano ispred

trenerovog nosa zakoio sam i istrao na teren, i po licu sam mu vidio da je ljut.

Koei biciklom isprskao sam ga blatom i pijesak mu je upao u oi, ali me je ipak

pustio da igram i pobijedili smo. Bili smo super tim. Sjeam se i kad sam

bio kanjen da sjedim na klupi prvo poluvrijeme zbog nekog sranja. Gubili smo s

4:0 protiv jednog snobovskog tima iz Vellinga. To je bila utakmica stranci protiv

finih vedskih djeaka. Masa testosterona i agresivnosti se osjeala u zraku, i ja

sam bio ljut kao ris jer sam sjedio na klupi. Kako me je idiot mogao smjestiti na

klupu!

Jesi li ti lud? pitao sam trenera.

Smiri se. Ulazi u igru uskoro.

Ubacio me u igru i dao sam osam golova! Pobijedili smo s 8:5, ismijavali

snobove i, naravno, ja sam bio najbolji. Bio sam tehniar i mali majstor sa svim

neoekivanim trikovima koje sam nauio i izvjebao na malim i tijesnim

prostorima kakav je bio teren kod moje mame. Umaraju me prie svih tih kretena

koji se hvale da su vidjeli zvijezdu u meni bla, bla, bla... Ja sam ga uio, on je bio

moj najbolji drug. Sve su to izmiljotine.

Niko nita nije vidio niti su veliki fudbalski klubovi kucali na moja vrata, bar

ne onako kako se prialo kasnije. Ja sam bio nevaspitano derite. Nije bilo uope

tako kako se pria: A, ovaj talenat treba cijeniti i njegovati! Bilo je prije: Ko je

pustio ovog crnoglavca da igra?, i ve tada je sve ilo naopako. Ja sam mogao

zabiti osam golova, ali nisam mogao nikada pripadati njima, onima to nisu

crnoglavci.

Druio sam se s jednim momkom koji se zvao Tony Flygare. Imali smo istog

uitelja iz maternjeg jezika. I njegovi starci su bili negdje s Balkana kao i moji, i on

je bio mali buntovnik. Nije ivio na Rosengrdu nego malo dalje u etvrti po

imenu Vitemollegatan. Bili smo isto godite, on je roen u januaru a ja u oktobru,

i to ima znaaja garantovano. Bio je i vei i jai tjelesno i izgledao je kao vei

fudbalski talenat. Dobijao je mnogo pohvala i ja sam se osjeao zapostavljeno, bio

sam u njegovoj sjeni. Stalno se ponavljalo: Gjedaj Tonyja! Koji igra! Bio sam

prinuen da trpim i borim se u pozadini. Ali kao to sam ranije rekao, nije se od

mene oekivalo bog zna ta, nisam ispunjavao niija oekivanja. Bio sam kao mali

divljak, luak, osim toga nisam se znao kontrolisati uope. Nastavio sam se tui s

protivnicima, a i sa sudijama, i da ih udaram glavom kad mi pukne film, i

mijenjao sam klubove kako mi se efnulo. Igrao sam u klubu Balkan, a zatim

preao u MBI i ponovo u Balkan, pa zatim u BK Flagg. Sve je bilo zamreno i

zbunjujue, i nikad me niko nije odvezao na trening. Ponekad bih se zagledao na

klupu gdje su uobiajeno sjedili roditelji.

Moj otac nije nikada bio tu, niti meu Jugoslavenima niti meu veaninu, i ne

znam ta sam u tim trenucima mislio, ali znam da sam bio sm. Sm

na cijelom svijetu i snalazio sam se kako sam znao. Navikao sam da se sam snalazim, ali

me je moda ipak sve to boljelo. Nisam imao pojma gdje se nalazim. Navikne se na takav

ivot i dri sve to po strani. Stari je bio takav i tu se nije nita moglo uiniti. On je bio

beznadean sluaj, istovremeno fantastian, danas ovakav sutra onakav, teko ga je

opisati. Nisam nikad mogao raunati na njega, ne na isti nain na koji su druga djeca to

mogla. Ali sam se, na neki udan nain ipak nadao njegovoj podrci. Stari je imao svoje

trenutke angaovanosti, i elio je da postanem advokat^

Ne mogu tvrditi da smo dijelili iste snove i nadanja. U onim krugovima u kojim sam

se kretao ne postaje se advokat. Radili smo lude stvari i sanjali da postanemo neko i

neto, ali ne mogu rei da smo imali podrku naih roditelja. Sve bi se diskusije svodile

na glupa objanjenja o vedskoj historiji i ratu na Balkanu uz nau muziku, pivo, i prazan

friider. Ali ponekad bi i on, moj stari, nalazio vremena i razgovarao o fudbalu sa mnom i

svaki put kad bi to inio, ja sam bio presretan. Ipak je on bio moj otac, i sjeam se jednog

dana kad je vano rekao:

Zlatane, vrijeme je da ti pone igrati u nekom veem klubu.

Kakav vei klub? Kakav klub?

Dobar tim, Zlatane. Vrhunski, kao to je Malmo FF!

Nita mi nije bilo jasno!

ta je to bilo tako specijalno u tom klubu Malmo FF? Nisam nita znao o tim stvarima,

ta je bilo dobro a ta nije. Ali sam znao ba za taj klub. Igrao sam protiv njih u klubu

Balkan i razmiljao: Zato da ne? Ako stari kae tako. Ali nisam imao pojma ni gdje su

igrali, niti gdje je stadion, niti sam znao neto o Malmou. Sve je to za mene bio jedan drugi

svijet. Prvi put sam otiao u centar grada kad mi je bilo sedamnaest godina, i ni tada nisam

nita shvatao

0 ivotu koji se vodio tamo. Brzo sam nauio put do terena gdje sam trenirao,

1 trebalo mi je trideset minuta biciklom da stignem s mojom kesom iz lokalne

prodavnice. I bez uvijanja mogu rei da sam tamo bio nervozan. U ovom klubu je bilo sve

ozbiljno, nije vie bilo zafrkavanja kao u drugim klubovima: Hajmo momci da se malo

poigramo lopte! Ovdje se borilo za mjesto, provjeravali su nau igru i ocjenjivali da li

pripadamo grupi ili ne. Ja sam u startu osjetio da nisam kao drugi i odmah sam se

pripremio na odluku da me nee primiti. Meutim ve drugi dan me je pozvo trener po

imenu Nils i rekao:

Zlatane, dobro doao u na klub.

Zaista?

Bilo mi je tada samo trinaest godina, i u tom klubu je bilo jo nekoliko stranaca,

izmeu ostalih i Tonny. Svi ostali su bili veani iz viih klasa i snobovskih porodica i ja

sam se osjeao kao da sam pao s Marsa. Ne samo zato to moj stari nije ivio u velikoj

luksuznoj kui i nikad nije dolazio na utakmice, nego to sam ja i govorio drugaije i

ponaao se drugaije. Driblao sam loptom, pucao mi je film u sekundi, tukao sam se na

terenu... Jedanput sam dobio uti karton zato to sam se derao na moje suigrae.

Ne smije tako, Zlatane, tako se to ne radi!, kritikovao me je sudija.

Ma vuci se u pakao i ti s njima, odbrusio sam sudiji, i on me istjerao napolje.

Poelo je komeanje meu veanima, i roditelji su htjeli da me iskljue iz kluba, a ja

sam po hiljaditi put mislio: Boli me uho za sve, ko ih ia. Opet u promijeniti klub. Ili u

promijeniti sport, tekvando moda, to je ionako bolji sport. Fudbal je sranje tee vrste.

Jedan od roditelja je iao okolo s peticijom skupljajui potpise da me izbace iz kluba.

Moramo ga istjerati! Potpiite, blabla.

Nije bilo normalno! Okej, jesam se ja pobio s njegovim sinom. Jesu i oni mene napali

prljavo i jesam i ja pobjesnio. Udario sam ga glavom u glavu, iskreno govorei, ali mi je

poslije toga bilo i ao i krivo. Otiao sam mu i u bolnicu i izvinio se. Ali sve ovo je

idiotizam, pisati peticiju da me izbace. Ma hajde bjei! Otilo se predaleko! Ake

Kallenberg, trener, samo je zurio iznenaeno u papir i rekao:

Kakvo je ovo smijeno sranje!

Pocijepao je peticiju. Ake je bio dobar ovjek. Ili bolje da kaem, i dobar i nije. Jedne

me je godine posadio na klupu skoro cijelu sezonu kad sam igrao za juniore. I kao i svi

drugi, i on je smatrao da previe driblam i galamim na suigrae i da je to veoma pogrean

stav u igri... neto u tom stilu! Te godine sam nauio vanu stvar, a to je da ako jedan

momak kao to sam ja, zahtijeva potovanje od trenera i suigraa, onda mora da bude pet

puta bolji od Leffea Perssona i trenira deset puta vie i ee od ostalih. Inae nema

nikakve anse da se probije, da uspije. Ne na ovoj zemaljskoj kugli, i ne jo ako je sitni

lopov bicikala kao to sam bio ja.

Trebao sam, naravno, prestati s glupostina, ali bilo mi je daleko do terena gdje sam igrao,

sedam kilometara, a najee sam iao pjeke. Ma bio je to i prevelik izazov, posebno kad

bih ugledao neki lijep bicikl. Jeanput sam ugledao jedan uti s mnotvom nekakvih korpi i

pomislio, zato ne? Pojaem bicikl i odvezem se na stadion, i moram priznati da je bilo

udobno voziti. Ali sam brzo

shvatio da sam ukrao potarev bicikl, jer su u onim korpama bila pisma. Brzo sam siao s

bicikla i parkirao ga u stranu. Nisam htio da budem kradljivac pisama.

Jednom drugom prilikom, oteli su meni bicikl koji sam ranije ukrao, i stajao sam ispred

stadiona, mislei: ta sad? Bilo mi je mrsko ii pjeice, jer sam bio i umoran i gladan i

nestrpljiv, a daleko do kue. Ukrao sam jedan nov novcati bicikl ispred same svlaionice.

Kao i obino lagano sam, bez veih napora, obio bravu i odvezao se kui. Bio je to stvarno

dobar bicikl. Parkirao sam ga daleko od kue, paljivo da me ne bi uhvatili. Tri dana

kasnije svi iz tima smo bili pozvani na hitan sastanak. Ve sam pretpostavljao daje neki

problem, jer smo bili pozivani samo kad je u pitanju bio problem ili kritika. I odmah sam

smislio priu da to nisam bio ja nego moj mlai brat. Bile su tane moje pretpostavke,

sastanak je bio sazvan zbog ukradenog bicikla pomonog trenera.

Je U iko vidio bicikl?, pitali su.

Ma kakvi, niko nije nita vidio, ni ja nisam nita vidio, i u ovakvoj situaciji se nita niti

uje niti vidi! Tako je to funkcionisalo. Pravi se budala i uti kao riba ili kae neto kao:

Ali stvarno mi je ao, i meni su jednom ukrali bicikl, jadan ti.

Bilo mi je ao to sam to uradio. ta bih ja uradio da sam na njegovom mjestu? Ba je

baksuz! Bio sam kao u oku. Bicikl pomonog trenera! Trenera treba potovati. Tek tada

sam shvatio! Ili bolje reeno mislio sam sluati o taktici, i zonskoj igri, i o svemu to se tie

fudbala, ali istovremeno ne sluati. Ali kao i do sada nastaviti i driblati, i izvoditi trikove, i

igrati po svome. Sluati a ne uti! To je bila moja filozofija! Ali da im ukrade bicikl, nije se

nikako uklapalo u moj koncept. Otiao sam kod pomonog trenera i iskreno mu rekao:

Ovakvo je stanje. Taj dan ja sam pozajmio tvoj bicikl, bila mi je frka. To je bilo glupo

od mene, i nee se vie ponoviti! Dobit e bicikl sutra ujutro!

Nabacio sam najtuniji osmijeh i mislim da mi je to, na neki nain, upalilo ovaj put.

Moj tunjikavi osmijeh mije i kasnije pomogao nekoliko puta u tekim trenucima i mogao

sam ak i da se naalim na svoj raun onda kad se ovjek najmanje nadao. Ali mi nije bilo

lako. Nisam samo ja bio crna ovca u toru, ali ako se bilo ta desilo ili je nekome neto

nestalo, optuivali su odmah ba mene. Imali su i pravo, jer sam ja i bio sirotinja. Dok su

svi ostali pratili zadnji krik mode i nosili fudbalske patike marke Adidas ili Punima s

detaljima od kengurove koe, ja sam kupovao sve jeftino u trgovakom centru HkohaUen.

i

igrao u patikama koje su kotale izmeu pedeset devet i devedeset devet kruna i nisu bile

ni za dobre bate a kamoli za fudbalski teren. Nisam imao nita ime bih se mogao

pohvaliti i zasjeniti njihove modne krikove.

Kad bismo putovali u inostranstvo, mnogi su nosili i po dvije hiljade kruna za

deparac, ja samo moda dvadeset, a ipak je moj otac preskoio da plati kiriju jedan put da

bi me poslao na to putovanje. Rizikovao je da ostane bez stana i krova nad glavom da bi

mi priutio jedno takvo putovanje. Bilo je to i lijepo i veliko od njega.

Hajde s nama na piu, ili na hamburger, Zlatane. Hajdemo da kupujemo malo po

gradu!, zvali bi me.

Neu, nisam gladan sada, moda kasnije! Hou da odmaram!, lagao bih.

Pokuavao sam da se izvuem i da budem cool ipak. Nije mi ilo ba najbolje. Nije

nita bilo ozbiljno, ali sam se osjeao nesigurno i sve je bilo tako novo za mene. Nije to da

sam ja teio da budem kao i svi ostali, ali moda sam ipak prieljkivao da se stopim u toj

sredini. elio sam da imam stvari kao i moji drugari, markiranu odjeu i ostalo. U

principu sam furao svoj fazon, to je bilo moje najee oruje, moglo bi se i tako rei. Vidio

sam ja svoje zemljake iz iste etvri, koji su pokuavali na sve naine da glume viu klasu,

ali je i to opet bilo pogreno. Ja sam vrsto odluio da furam svoj fazon i ivim u svom

sopstvenom stilu jo jae nego prije. I umjesto da kaem: Ja imam samo dvadeset kruna,

ja sam lagao i govorio: Ja nemam ni jedne krune. Tako mi je vie odgovaralo, bilo mi je

nekako vie coolare da se tako predstavljam, skroz ludo i otkaeno. Ja sam bio frajeri iz

ozloglaenog Rosengrda, bio sam drugaiji i to mi se svialo. Postao je to i moj sopstveni

identitet, i sve vie sam uivao u toj ulozi, i uope me nije brinulo to nisam imao pojma

ta je idol vedskih momaka.

Ponekad smo ili na utakmice prve lige, i sjeam se da smo jednom gledali utakmicu

izmeu Malm FF-a i IFK Gteborg, pravo velika i vana utakmica, prosto reeno. Tada

su moji suigrai podivljali pokuavajui da dobiju autogram od jednog fudbalera koji se

zvao Thomas Ravelli, i koji je oigledno bio vrhunski svjetski poznati fudbaler. Pogotovo

poslije nekog slobodnog udarca na svjetskom ampionatu. Ja nisam imao pojma ni ko je

on niti sam ikada uo za njega, ali nisam nikome nita rekao. Nisam htio da ispadnem

glup. Ali fol je u tome da sam ja u principu iz Rosengrda i jebe se meni za veane. Ja

sam navijao za Brazilce, Romarija i Bobeta i takve kao oni, a jedino to mi je bilo

interesantno na Ravelliju bio je njegov fudbalski ore. Jedino ta sam kontao bilo je da li

bih mogao da ukradem jedan takav za sebe.

Kao igrai dobili smo zadatak da prodajemo loto listie koji su se zvali BingLotto, da

bismo na taj nain namakli malo novca klubu. I iskreno da vam kaem ja nisam imao

pojma ta je BingLotto niti ita o tom televizijskom programu s voditeljem koji se zvao

Loket. Ali sam iao od vrata do vrata u naselju i prodavao:

Zdravo, ja se zovem Zlatan i izvinjavam se to smetam. Jeste li zainteresovani da

kupite jedan loto listi?

Nisam imao nikakvog uspjeha, iskreno govorei. Prodao sam jedan loto listi i ni

jedan boini kalendar. Drugim rijeima nita. Na kraju je stari kupio sve. I nije to bilo fer,

nismo mi imali para za takve gluposti, a nije nam ni trebalo jo malo smea po kui. Osim

toga nikakvo zadovoljstvo nam nisu priinjavali ti boini kalendari koje smo poinjali

otvarati jo u novembru. To je zaista bilo smijeno kako su mogli da alju nas djecu da

skoro prosjaimo od kue do kue.

Naa preokupacija je bila da igramo fudbal, i bili smo izuzetno jak tim, generacija

'&0/'81. u Malmou. To je bio Tonny Flygare, Gudmundur Mete, Matias Concha, Jymmy

Tamandi, Markus Rosenberg, a bio sam tu i ja. To su bili snani i jaki momci, a ja sam

postajao sve bolji i bolji, ali se ipak prigovaranje vezano za mene nastavljalo. Najvie su

protestovali roditelji. Bili su uporni i nisu odustajali. Eno ga, opet dribla! On nije pravi

igra za ovaj tim! Ludio sam od tih komentara. Ko su bili oni, doavola, da stoje tamo i

ocjenjuju me? U isto vrijeme proirila se i pria da ja imam namjeru da prestanem igrati

fudbal. To nije bilo istina. Ali sam zaista elio promijeniti klub. Nisam ja imao oca na

svojoj strani, da me brani ili da mi kupuje najskuplju garderobu. Morao sam sam da se

borim, i gdje god da sam maknuo, nailazio sam na te vedske oeve i njihove razmaene

sinove i objanjavao im na svoj nain ta je sa mnom pogreno. Naravno da sam posustao,

bio sam nemiran. Htio sam u akciju, samo u akciju. Trebao mi je neki novi izazov, neto

novo.

Johnny Gyllensjo, trener mlaih juniora, uo je za to i postavio je pitanje na sastanku

kluba. Ma dajte, molim vas, ne mogu svi biti zalizani. Izgubit emo velikog igraa s

nevjerovatnim talentom! Napisan je ugovor koji je moj otac potpisao. Dobio sam

hiljadu i po kruna svaki mjesec i to je za mene bio uspjeh i dovoljna motivacija da se jo

vie trudim i treniram... nisam vie bio totalno nemogu.

Najedanput sam primijetio da sam poeo i da ujem i da sluam. Trenirao sam

estoko da primam loptu sa to manje komplikacija. Ali moram naglasiti,

da jo uvijek nisam zablistao u pravom svjetlu. Jo uvijek je Tonny imao svu panju, a ja

sam upijao sva znanja da bih postao dobar kao i on. Cijela generacija je bila okupirana

brazilskim trikovima i fazonima, stimulirali smo, napucavalj i izazivali jedni druge. Na

neki nain se opet vratila ista atmosfera kao kod moje stare u onoj etvrti na Rosengardu.

Kad smo dobili kompjutere, skidali smo finte i trikove koje su izvodili Ronaldo i

Romario, i onda dugo vjebali sve dok ne bi bilo perfektno. Puno puta smo vraali film

unazad i gledali. Kako to bi sada? Kako je ovo uspio da uradi?

Jedno je sigurno: svi smo ve bili nauili da toucha loptu. Ali Brazilci su gurkali loptu

stopalom a mi smo trenirali konstantno sve dok to nismo poeli izvoditi i na utakmicama.

Mnogi od nas su igrali na taj nain, ali sam ja otiao veliki korak naprijed. Uao sam u

dubinu kontrole lopte. Bio sam, iskreno govorei, perfekcionista i potpuno opsjednut

loptom i tim trikovima.

Ti trikovi bili su poticaj da se pokaem, i ja sam driblao, bez obzira koliko su se i

oevi i treneri suprotstavljali tom nainu moje igre. Ali se nisam prilagoavao svim

pravilima. Ili da bih pojasnio, ja sam radio i jedno i drugo. Htio sam da nauim i to to su

treneri traili od mene, ali i puno toga to oni nisu traili, i ilo mi je sve bolje i bolje.

Moram priznati, nije ba uvijek ilo kako sam ja htio. Ponekad je boljelo i vie nego to sam

htio priznati. Veliki uticaj na mene je ostavljala situacija oko mog starog i majke. Bilo je tu

mnogo gluposti koje su morale isplivati na povrinu.

U koli koja se zvala Sorgenfri zaposlili su specijalnog pedagoga zbog mene, bio sam

strano ljut. Priznajem bio sam nemiran, moda najgori od svih, ali specijalni uitelj zbog

mene... Bilo je malo pretjerano! Ma hajde, molim vas! Imao sam dobre ocjene. Iz likovnog

petica, etvorka iz engleskog, hernije i fizike. Nisam ja bio neki drogera. Ne sjeam se da

sam estito povukao dim cigarete u to vrijeme. Ja sam samo bio nemiran i glupirao se,

smetao. Ali je krenula pria da sam krenuo u specijalnu kolu. Ba su htjeli da me

negativno obiljee, osjeao sam se kao vanzemaljac. Osjeao sam se kao da je u meni

postavljena tempirana bomba koja odbrojava. Da li je uope potrebno naglasiti da sam bio

odlian u fizikom vaspitanju. Moda mi je nedostajala koncentracija i bilo mi je teko

sjediti mirno na asu s knjigama. Ali mogao sam ja da se koncentriem ako je trebalo da

utam loptu ili bacam kuglu.

Jednog dana smo igrali innebandy. Ta moja specijalna uiteljica je bik prisutna i samo

je zurila u mene. Posmatrala je i najmanju stvar koju sam uradio i visila mi za petama, kao

flaster. Tako sam se naljutio da sam je spucao

loptom pravo u glavu. Ona se okirala; poslije toga su zvali mog oca i htjeli da me poalju

kod psihijatra, ili u neku specijalnu kolu, ili neki dom za prevaspitavanje, ta ja znam.

Ako me razumijete, bilo je sasvim pogreno o tome diskutovati s mojim ocem. Niko nema

pravo da tako govori o njegovom djetetu, a ponajmanje uitelji koji prate njegovo dijete.

Poludio je od Ijutine, i derao se na cijelu kolu nekim divljim kaubojskim stilom: Ko ste

pa vi da osuujete moje dijete na psikijatriju? Vi biste trebali, vi biste trebali biti zatvoreni

na psikijatriji. ta je s vama, mome dijetu nije nita, on je najbolje dijete na svijetu, gonite

su u materinu svi odreda!

On je klasian ludi Jugoslaven, potpuno ufuran u svoj fazon, a ta uiteljica je prestala

da radi ubrzo nakon toga. Moda nije ni udno, ali su stvari postale puno bolje poslije

toga. I moje se samopouzdanje lagano vratilo. Ipak je to bila velika stvar za mene.

Specijalni uitelj samo zbog mene? I sada sam ljut. Naravno bio sam nestaan, i

nemaran, ali obiljeiti dijete na takav nain. Tako se ne smije postupati s djecom! 1

Kad bi neko sada mog Maxa ili Vincenta tretirao na taj nain, ja bih bio gori od mog

oca i ponaao bih se gore od umskog divljaka. Kunem se. Taj nain podvajanja jo uvijek

sjedi kao rana u meni. To me je grizlo! Okej, na due staze, kad sada rezonujem, moda me

je to uinilo jaim danas, ne znam!

Postao sam pravi borac. Ali tada me je to unitavalo. Znate, jednog dana trebao sam

ii na sastanak s jednom djevojkom, i nisam ba bio neto posebno iskusan s curama.

Momci sa specijalnim pedagogom za petama, pa nije to ba za neku pohvalu, je li? Samo

zatraiti njen broj telefona je za mene bilo katastrofa, sav se preznojim. Za mene je ona bila

pravi san i jedva sam uspio promucati:

Moemo li se vidjeti poslije kole?

Da, naravno, odgovorila mi je

ta kae da se naemo na Gustavu tad i tad?

Gustav je Gustav Adolfs torg, koji lei izmeu centra Triangelna i Stortorgeta u

centru Malmoa i izgledalo mi je da joj se ideja svia. Ali kad sam doao tamo, nje nije bilo.

Bio sam veoma nervozan. Nije ovo bilo ba moj teren i osjeao sam se nesigurno. to nije

dola? Zar joj se vie ne sviam? Prolazila je jedna minuta, dvije, tri, deset minuta, i na

kraju nisam mogao vie ekati. To mi je tog trenutka bilo najgore ponienje.

Ba me je izradila, mislio sam! Ma ko bi i htio da bude sa mnom? I otiao sam

odatle. Briga me za nju. Ja u postati fudbalska zvijezda. Ali je situacija bila glupava.

Autobus kojim je ona trebala doi je kasnio jer je ofer uzeo pauzu da zapali cigaru, i

ona je dola na prazno mjesto sastanka isto tako tuna kao i ja.

POEO SAM POHAATI GIMNAZIJU, Borgarskolu, drutveni program s

fudbalskim usmjerenjem. Oekivanja su bila velika. Sve e se sad promijeniti! Bit u

pravo cool!, mislio sam ali sve je ipak nekako dolo kao ok. Okej, bio sam spreman!

Bilo je nekoliko Limhamn momaka u razredu. U jednom oku kolskog

dvorita neke druge djevojke i drugi tip momaka puili su u svojoj super cool

odjei. Tamo odakle sam ja dolazio svi su nosili patike i trenerke marke Adidas ili

Nike. Za nas su to bile najvie modne egzibicije i ja sam tako obuen hodao svuda.

To to tada nisam shvatao bilo je da oko mene ija Rosengard kao svijetlea

reklama. Na elu mi je pisalo made in Rosengard! inilo mi se da onaj specijalni

pedagog jo uvijek ide za mnom.

U Borgarskoli su nosili Ralph Lauren majice, Timberland cipele i koulje! Samo

to! Skoro da nikad prije nisam vidio momka u koulji i shvatio sam odmah da i ja

hitno moram napraviti neto u vezi s tim. Toliko zgodnih djevojaka na jednom

mjestu, u mojoj novoj koli, ali nije se ba moglo razgovarati s njima a izgledati kao

najei doseljenik iz predgraa. Ozbiljno sam o tome razgovarao s ocem i svaali

smo se. U to vrijeme dobijali smo aki dodatak od drave koji je iznosio sedam

stotina devedeset pet kruna mjeseno, i za oca je bilo prirodno da on raspolae tim

novcem jer je ori plaao sve raune. Morao sam mu izloiti stvar na sunce:

Ne mogu ii u kolu ko najvei papak!

Shvatio je na neki nain. Dobio sam cijeli aki dodatak i bankovnu karticu s

nacrtanim drvetom. Dodatak je stizao svakog dvadesetog u mjesecu i mnogi od

mojih prijatelja su stajali kraj bankomata ve u 23.59, no prije sveane isplate, i

ekali pitajui se: Hoe li ta pono? Deset, devet, osam... Lino, mislim da sam bio

vei mangup od njih. Ve sljedeeg jutra sam potroio prilino od sume za jedne

Davi farmerke.

Najjeftinije. Kotale su dvije stotine devedeset devet kruna na koje sam dodao

jo nekoliko pike-majica, tri za devedeset devet. Eksperimentisao sam sa

stajlinzima. Nita nije funkcionisalo. I dalje je svijetlio Roseng&rd iz mene cijelog.

Jednostavno, nisam se uklapao. Osjeao sam se tako. Bio sam cijeli

svoj ivot mali, sve do tad. Ali tog ljeta, desilo se neto: porastao sam itavih trinaest

centimetara samo za nekoliko mjeseci, i izgledao zaudo kao glista. Jednostavno morao

sam da se pokaem i dokaem. Prvi put sam poeo da izlazim u grad, Burger King,

Triangel i na Lilla Torg.

Ponekad sam furao malo ee fazone jer su mi falile neke sitnice, inae ne bih imao

anse na naem kolskom dvoritu. Posudio sam naprimjer estok MP3 Minidisk od

jednog momka. Muki ormarii su stajali ispred uionica, svaki sa specijalnom

kodiranom bravom. Od jednog dobrog druga saznao sam ifru dotinog momka: desno

pet, lijevo tri... naravno, kad njega nije bilo tamo i onda izaem napolje na dvorite s

njegovom dobrom muzikom. Osjeao sam se pravo cool. Ali ni to nije bilo dovoljno.

Jo uvijek mi je puno toga falilo. I dalje sam bio doseljeniko dijete iz predgraa.

Moi drug je bio pametniji, smuvao djevojku iz fine porodice i priom pridobio i njenog

brata i, naravno, nosio njegovu odjeu. Dobar trik, iako se nije isplatilo na duge staze.

Jednostavno mi iz predgraa nismo imali upliv. Bili smo drugaiji. Ipak, drug se pojavio

s najboljim markiranim odjevnim predmetima, imao je curu i izgledao mono. Lino,

osjeao sam se donji. Furao sam samo fudbal.

Ni fudbal mi nije iao tada, Igrao sam u ekipi juniora gdje su svi bili godinu stariji

od mene, to je bilo i neko dostignue, zar ne? Bili smo fantastian tim, jedan od boljih

u zemlji za nae godine. Ali sam ipak sjedio na klupi. Bila je to odluka Akea

Kallenberga. Trener naravno moe da poalje na klupu koga on hoe. Ne vjerujem da

se tu radilo o fudbalu. Kad god bi me uveo u igru, davao sam golove. Nisan^bio lo.

Ali za njih sam bio, na neki samo njima znan nain, pogrean.

Govorili su da nisam davao dovoljno za tim. Tvoji driblinzi nisu korisni za tim!

Takve komentare sam uo na stotine puta i osjeao signale: Kakav Zlatan? Kao da nije

uravnoteen? Nije to bio sav spisak primjedbi, ali nije ni daleko od toga, a istina je da

sam se znao izderati na suigrae. Vikao sam i priao previe na terenu. Znao sam se i

posvaati s gledaocima. Nita ozbiljno, tek onako. Imao sam svoj poseban smisao za

humor i svoj stil igre. Bio sam drugaiji igra, znao sam brzo planuti. Nisam se ba

osjeao kao kod kue u MFF-u. Mnogi su to vidjeli tako. Sjeam se juniorskog SM-a.

Kvalifikovali smo se za finale, bila je to velika stvar, naravno.

Ake Kallenberg me nije izveo na teren s ekipom. Nisam ak sjedio ni na klupi. Zlatan je

povrijeen, rekao je pred svima zbog ega sam ja vrisnuo, ta

povrijeen? Kakva je to pria? Traio sam objanjenje:

0 emu ti to pria? Kako moe kazati tako neto?

Povrijeen si, ponovio je, a ja nisam vjerovao svojim uima. Zato je izrekao

takvu la, ba tad kad smo igrali u finalu?

To kae samo zato to me nee u igri.

On me doivljavao takvog, povrijeenog, a ja sam od svega toga bio kao lud.

Neto udno je visilo u zraku. Niko nije govorio istinu. Niko nije bio dovoljno

ovjek i te godine je Malmo FF junior-SM pobijedio bez mene, to ba i nije

doprinijelo mom samopouzdanju. Sigurno je da sam izrekao masu bezobraznih

stvari. Kad me nastavnik talijanskog izbacio s asa, odgovorio sam mu: Ba me

briga za vas. Ja u i tako i tako nauiti jezik kad budem profesionalni igra u

Italiji! Sada to zvui pomalo i smijeno. Tada je to bila samo pria. Ni ja nisam

vjerovao u to. Kako bih i mogao vjerovati kad nisam bio stalni igra ni u

juniorskoj ekipi?

Ba tada se A-tim naao u kripcu. Malmo FF A-tim vaio je kao najbolji u

vedskoj. Sedamdesetih godina, onda kad'je otac doselio, klub je bio dominantan.

Jednom je ak dospio finale Lige ampiona, ili Evropskog kupa, kako se to tad

zvalo, i skoro niko iz juniora nije uzet. Rukovodstvo kluba regrutovalo je radije

igrae iz drugih vrhunskih klubova. Onda se sve promijenilo. Niko nije znao

zato, ali klubu vie nije ilo dobro. MFF koji je uvijek bio plasiran u vrhu

Allsvenskana prijetio je pad. Igrali su jako loe. Ekonomski stajali jo loije. Nisu

imali mogunosti da kupe nekoliko novih igraa i nekolicina iz podmlatka dobila

je ansu. Moete zamisliti ta smo govorili o tome! Koga e uzeti? Njega ili njega?

Izabran je Tony Flygare, naravno, i Gudmundur Mete, i Jimmy Tamandi. 0

meni nisu ni razmiljali. Bio sam zadnji u timu koga bi uzeli. Tako sam mislio.

Tako je mislila veina. Ozbiljno govorei, za mene nije bilo nikakve nade. ak i

moj trener me smjestio na klupu. Zato bi me A-tim htio? Nije me bilo ni na

mapi. A opet nisam bio ni loiji od Tonyja, Metea ili Jimmyja. To sam i pokazao u

trenucima kada bi me ubacili u igru. U emu je onda problem, doavola? ta oni

misle? Sve mi se to vrzmalo po glavi i sve vie sam bi