Janko Polic Kamov - Drame

Janko Polić Kamov: Drame

Janko Polić Kamov

Drame

1

Klasici hrvatske književnosti na CD-ROM-u — Drama i kazalište

Janko Polić Kamov: Drame

SADRŽAJ

TRAGEDIJA MOZGOVA _____________________________ 3 SCENA PRVA_________________________________ 3 SCENA DRUGA ______________________________ 10 SCENA TREĆA ______________________________ 17

NA ROĐENOJ GRUDI ______________________________ 24 SAMOSTANSKE DRAME ___________________________ 36

ORGIJE MONAHA ______________________________ 36 SCENA PRVA________________________________ 36 SCENA DRUGA ______________________________ 47 SCENA TREĆA ______________________________ 57

DJEVICA ______________________________________ 60 SCENA PRVA________________________________ 60 SCENA DRUGA ______________________________ 70 SCENA TREĆA ______________________________ 81

ČOVJEČANSTVO __________________________________ 84 MAMINO SRCE __________________________________ 121 RJEČNIK _______________________________________ 156

2


Janko Polić Kamov: Drame — Tragedija mozgova

TRAGEDIJA MOZGOVA

TRI SCENE

"Onaj čas, kad se u ovoj tragediji prestanu gledati živi ljudi, a počinje opažati bezimeno društvo - neka se odmah spusti zastor."

ĐURO DRAGO GAZDARICA MARIJE DVA BESKUĆNIKA GLAS STAROGA PSETA ONI OD "POGREBNOG DRUŠTVA"

Jednostavna soba s dugo neomaljanim zidovima na kojima vise dvije starinske slike. Na dnu vrata što vode u hodnik. Desno prozor. U sredini stol s knjigama i papirima; sve razbacano ko rukopisi po redakcijama. Dva kreveta i umivaonik. U kutu ormar usidjeličkih godina. Tri stolca, od kojih je jednome propalo sjedalo ko da se kroza nj provukao parcov. U kutu kovčeg kaki se nađe u regruta. I - jedan klin u zidu.

SCENA PRVA Rano poslijepodne. Dan je tmuran ko suzljivi pogled. Ovo je dan novembra, s maglom, monotonom kišom i reumatizmom slinaste prirode. Đuro se pere zadihavajući se od živahnih kretnja. On je ogroman, krepak i snažan. Plavokosi, zdravi varvar. Drago je obučen, ali se ne miče s kreveta. Zgrčio se, onizak, širok, s izbočenim jabučicama i preširokim čelom; mršav je i ispaćen, rekao bih više od misli, no od rada. DRAGO (hrapavo, ne gleđući ni u što): Uhmu! To bijaše noć! ĐURO: Poboga! (I nastavio s ispuhavanjem.) DRAGO: Ko lokomotiva! Da prestaneš jedamput! ĐURO: To je zdravo! (Okrenuo se, udario u prsa i otro ručnikom): Aha! Ko da si uskrsnuo od mrtvih. (Začas se obukao i raspružio na stolici.)

3



DRAGO: Uštedismo objed. Uhmu!! Bi li ti jeo? ĐURO: Jeo? Kaki jeo? Nije mi do jela. Vode! Vode! (I odmah je ispraznio pola flaše): Nikada više. DRAGO: Ja ne znam ni kako smo se rastali s Marijem ni kad smo kući došli. ĐURO: U pet sati. A za Marija znam koliko i ti. Ali da je bilo pet sati, znam dobro. Gazdarica je bila već na nogama i - slušaj! - htjela je da mi pomogne tebe svlačiti. DRAGO: Bluna! ĐURO: Stara ljubav. DRAGO: Misliš? (Podigao se i protegnuo): Živina! (A onda prišao k prozoru, pa ga rastvorio): Kiša. Magli se. Fui! (Na vratima kucanje): Naprijed! GAZDARICA (obla, malena, rumena; ko jabuka; smješka se obično, ako joj uvredljivi kaki izraz - kao da se omalovažava dražest njezinog posmijeha - ne stegne usne): Bih li uredila sobu? DRAGO: Ne treba, ništa ne treba. (Ona odmah ode.) ĐURO: Ne valja tako. Otpremaš je ko napasnika, a najposlije vrši svoju dužnost. DRAGO: Pusti. Šta je meni do nje? Dosadila mi. Umorila me. Neka traži sebi ravne ljubavnike. (Izvukao iz džepa cigaretu, politu kavom i zapušio): Evo. Ko cigareta. Taka bijaše ta ljubav, Navika. A onda te se uvati ovaka ženetina kojoj nije dosta bračni drug i poremeti mozak... A šta ja znam! Ne osjećam kod nje strasti. Samo me češće napada želja da iznenada bane njezin muž i - (Smrčio se i zamislio.) ĐURO: Vrlo glupo. DRAGO: Ne reci glupo, a kamoli vrlo glupo... Tako je to... (Baci se dosadno na krevet.) ĐURO: Imaš još koju. DRAGO: Nema ništa. Ti moraš imati. Ja sam ti zagnjeo čitavi kup u džep od kaputa. ĐURO (najposlije izvuče čitavi kup slomljenih, ugnječenih cigareta): To si ti sinoć bio osobito mudar. DRAGO (ne sluša): Promijenit ćemo stan. ĐURO: Radi nje, misliš? DRAGO: I radi nje i radi svega. Previše smo na osami, daleko od života gradskoga, a ni groblje nije daleko. Ajde, ljeti. Ali sada, kroz ovaku jesen... i zimu, gdje se smrzavaju putovi i ne vidiš sunca. (Zatvara prozor.) Magla sve gušća. ĐURO: Čudim se što nema Marija. DRAGO: Bogzna, gdje je on. Znaš ga u pijanstvu. On će se ubiti, ubiti. (Muklom ozbiljnošću): Nismo ga smjeli pustiti samoga. ĐURO: Hm... nismo smjeli... A snađi se. Ne znaš za sebe i još misli na drugoga. DRAGO: A možda je on tu, kod Anke. ĐURO (hladno): Možda. DRAGO: Ona ga voli. Kad sam čas prije prošao hodnikom, zapitala me sva zažarena: Je li bio i on s vama? ĐURO: A ti? DRAGO: Ne, rekoh. ĐURO: A trebo si reći: Bio je. DRAGO: Zašto? ĐURO: Zato. (Srdito): Što je obmamljuje? Što se hvata ovakih djevojaka koje može on učiniti samo usidjelicama? To je gadno. Misliš da ona ne misli na ženidbu? DRAGO: Dakako. ĐURO: Ali on ne, ja to znam. DRAGO: Dakako. ĐURO (zapjehan): Onda, vidiš, ne razumijem, zašto upropašćuje život jedne žene i zašto otima mjesto drugima koji bi bili kadri ostvariti njezine misli. DRAGO (grohoće): Ti!! Ti!! (upro je u njega prst).

4



ĐURO (brutalno, pri čem iznikne po neobičnom skladu vora njegova lica osebiti, čisto živinski, ubitačni izraz): Marš!!! MARIJ (uto je zakucao i odmah ušao. Mršav je, crn, blijed, s velikim, naivnim očima i prekrupnim obrvama. Crni rijetki brk zafrkao. Ima nešto vrlo simpatično, gotovo žensko na njemu. Podigao je ovratnik od kabanice koju ne svlači): Eto me! Živ! Zdrav! Trijezan! ĐURO: A odakle dolaziš ti sada? MARIJ: Neizravno od redarstva. DRAGO: Kako? MARIJ: Lijepo. Danas o dvanaestoj probudim se na daski. Omjerim plafon, pa zidove i cijelu sobu. "Koji je to đavo?" mislim i već sam se stao buniti, kad me treska ključeva sjeti da sam u sigurnom i ni izdaleka sumnjivom zakloništu. Uto se rastvore vrata. "Ajde!" Preda mnom nekaka grdosija kojoj ne vidim glave. Pođoh za njom. "Tu su vaše stvari". "Hvala". "Čekajte! Znate li vi, kako ste ovamo došli?" "Ne znam, poštenja mi". "Našli vas na putu radnici i donijeli ko kladu". "Ko kladu - prekrasno rečeno." "Zašto se tako opijate?" "Jer ne znam ništa pametnije". "Vi ste đak?" "Baš tako". "Imate dakle platiti jednu krunu i dvadeset filira". "Ne razumijem". "To je za onu dvojicu, što su vas donijeli". "I ja ću donijet". I na ulici stadoh sve razumijevati takom točnosti da sam se samome sebi zadivio. DRAGO: Ne radiš pametno. Ubijaš se. MARIJ (dječinski): Pa? (Osobitošću nekom prima njegovo lice najedamput ozbiljni izraz. To je u njega češće.) Ja ljubim život, jer smrt je ništa. Ali kad već mora doći, neka dođe ovako. Najljepša je smrt, braćo, pijan umrijeti. Tek nešto... (Tu mu se oči pretjerano rastvore.) Bojim se... to je slutnja, stara moja slutnja, stara moja slutnja... Vi je znate... ĐURO: Koja? MARIJ: Probuditi se u grobu! Oh! U grobu osjetiti život! Oh! Šta pomisliš u tom trenutku? Ali usne si izgrizo zacijelo i noktima proparo meso. Izmrcvario se sam! Oh! (Maše glavom i skuplja usne ko da mu je pozlilo.) Sam se izmrcvario... A ako si što opsovao, to je zacijelo bila najgroznija, najbogumrskija i najsnažnija psovka, što je može da stvori čovjek. (Pauza.) Živ u grobu! ĐURO: Mani gluposti. Tu su liječnici, pa - MARIJ (uzrujano): Dobro, dobro. Ali ako umrem, razumijete, ako umrem... jer ja nemam nego vas dvojicu... samo vas dvojicu... ako umrem... onda... ako ste mi prijatelji... bez straha... bez zastarjele grižnje savjesti... jednu... ovu molbu... nož u srce... Nož. (Pauza.) DRAGO (pošao k prozoru i utisnuo čelo u staklo). ĐURO: Ah! Ah! Na što ti sve ne dolaziš! MARIJ: Dobro. Rekoh. Daj mi cigaretu. (Puši.) A vi nećete mijenjati stana? ĐURO: Ti bi želio? MARIJ: Ne. Makar ovako imam izliku. ĐURO: A čuješ, što ti zapravo misliš s tom djevojkom? MARIJ: Kako? ĐURO: Hoćeš se s njom oženiti? MARIJ: Ja? Ženiti? I pljunuti na samoga sebe. Razumij: ja sam bezvjerac i ne potpadam pod sakramente. To mogu oni koje će i najgluplja cura povratiti - religiji. Ali ja? ĐURO: Pa šta ćeš onda s njom? Ona zacijelo na to pomišlja. MARIJ: Nikad joj ne dadoh ni naslutiti. Dapače, ni ne govorim o ljubavi. Ja joj dajem knjige da čita, kad mene nema. A kad se sastanemo, tumačim joj i govorim o literaturi, o znanosti, o velikim mislima i velikim ljudima. DRAGO: Njoj? MARIJ: Čekaj. Njoj. (Uzbuđeno): Čini mi se tada da budim, dižem, stvaram mozak u jednoj praznoj lubanji. Da, braćo, to je zanos, što može da podrhtne i u ovakoj jeseni. Uperiš oči i gledaš. Ne niče li to ideja? Misli? Mrmore, sukobljuju se, prepiru i ljube i opet množe u beskraj, u vječnost ko živa

5



bića. Kud se djede onda žena? Što ljubim njezinu ruku, to je samo zanos, kad mi se pričini da one široke, pune oči nisu oči životinje, nego oči uma, oči kulture, oči napretka, oči čovjeka. (Zanaša se.) Na sve zaboravljam. Zaboravljam da jednim poljupcem mogu dobiti njezinu mladost. Ja tad ne vidim plamsaj obraza i nabuhle usne i tvrdu put njezinih bokova. A opet - bujmim je rukama i ljubim joj usne. Svega nestaje. Ja gledam stvaranje mozga i rasplod misli. DRAGO (tvrdo, nesmiljeno): U nje. Varaš se. Ona toga ne razumije, ali osjeća tvoje poljupce i stiske. Ona se zaljubljuje u tebe, Marije, u tvoje meso, razumiješ (brutalno), u tvoje meso. MARIJ (gorko): Prestani! Prestani, tako ti boga! ĐURO: Sasma prirodno. Gdje da ona razumije? Ali i više! Odakle da to nju zanima? Ti si pokraj nje izgubljen u bujici govora i - ne samo govora - MARIJ (ponavlja): I ne samo govora... Osjećam kadgod i sam... (A onda, nakon borbe, provali): A zar vi ne vidite da se obmanjujem? Zar vi to ne vidite? Zar ne vidite da se obmanjujem, užasno obmanjujem? (Kroz zube.) Jer to boli, to ubija, to usmrćuje... (Digo se nervozno.) Tri mjeseca što općim s njom i ne čuh jedne misli sa njezine strane... Katkad pomislim: miče se! - a onda odmah baci se na to druga misao: to je kamen! Tada da vidite tu! One se rvaju, hvataju za grlo i - dave! A onda se treća baca među njima ko glad: A šta ti je stalo do nje? Ostala glupa - ostala... A četvrta prikorno ko savjest samo što žamori: Zašto da ostane glupa? Zašto da ne digneš čovjeka i zašto da ne satreš glupost?... I tako u besanici samo slušam izdišuće borce, što ne mogu da umru i svi su u agoniji. Oh! DRAGO (opet pristupio prozoru i tisnuo čelo o staklo). ĐURO: I ti nisi nikada prama njoj osjetio strasti? MARIJ (muklo): Počeo sam osjećati i to je ono strašno... Neki dan i danas... Grozno... Jer to je njezina premoć... ĐURO: Njezina? To je premoć instinkta. Nisi valjda ni ti voden. MARIJ: Ja voden? Ali ti ne razumiješ. To znači njezinu premoć. ĐURO: Kako bi to moglo značiti? Razumiješ li ti, Drago? DRAGO: Razumijem. On je k njoj pošao s intelektom, ona je k njemu došla s instinktom. On nije u nje razbudio intelekta, ali je ona u njemu instinkt. ĐURO: Tako? Hm? MARIJ (naglo, u žurbi): Slušajte. Danas poslijepodne - (prekine se, izvadi nekoliko srebrnjaka i baci na sto). Evo! Možemo nastaviti. ĐURO: Lumpati? MARIJ: Dakako. Ajdemote dakle. Ovo je dar moje tetke na moj dvadeset i drugi rođendan. ĐURO: Nikako. MARIJ: Ne? Ti ne ideš, kad ja zovem? A ti, Drago? DRAGO: Ni ja. (Uzrujano, strašljivo): Spremi novac i umiri se. Dosta je! MARIJ (bolno, razočarano): I ti veliš dosta? I svi velite dosta? Odbijate dakle? Meni odbijate? Đuro! Drago. DRAGO (k. g.): Dosta je, Marije. Spremi novac. Valja raditi. MARIJ (običnom svojom gorčinom): Raditi i živjeti... (Pauza) ĐURO: Gadna bješe ova posljednja. Ja sam si negdje polomio kosti, bijes ga znao. Ko klada. Oni se kod pulicije točno izražavaju. Vidi se da im nije do efekta, nego do fakta. Ali to još ajde de. Preturiš. Ali želudac. Fui! Gori u grlu. Vode! (Ispraznio i drugu polovicu.) A znaš ti da mi danas nismo još objedovali? MARIJ (šutke sprema novac u džep). ĐURO: Ne podnaša želudac. Fui! (Uzme flašu i izađe.) MARIJ (užasno turobno): I ti zaista nećeš? DRAGO (k. g.): Dosta je, prijatelju. Valja raditi. Šta da se ubijamo. MARIJ: Ubijamo... (Gorko naivno, u posmijehu): Što mi je palo na um. Sjećaš se ti one "Pjesme"?

6



DRAGO: Ne. MARIJ: Pisah je tamo pred godinu dana i po. ĐURO (nosi flašu punu vode): Ovo je piće, što ga nema! Ko šampanjac. (Pije.) Blaži, godi, umiruje. DRAGO: A šta bješe u toj "Pjesmi"? MARIJ (sjetno): Mnogo umišljanja. (Sasma drukčiji): Grob, rekoh, to je naše društvo... I ja se probudih u tome grobu... Živ među mrtvacima kojima je dobro... I onda izgrizao usne, razderao meso, uništio se sam, pošto sam bacio zadnji i prvi pijev - labuđi pijev - božansku, satansku, veličanstvenu psovku. DRAGO (napala ga ona ista potištena uzrujanost, ali ne smaže volje da se i opet primakne ledenome staklu i ublaži plamen preširokoga čela). ĐURO: I opet! A šta je to tebi danas? MARIJ: Kiša. Kap po kap. Čini se da si osuđenik i da ti na lubanju kapa voda... Onda magla. Izmorio si oči da vidiš makar nešto, da osjetiš širinu, zrak oko sebe, ali ona gusta ko koprena i teška ko mora... A kap po kap neprekidno, jednolično... Ma to udara u lubanju! To je ludilo! DRAGO: Da. Kiša i magla. Ko da je sve zamrlo, otupjelo, odrvenilo i samo što upija vlagu da sagnjije što prije. Raspad. ĐURO: Kiša i magla, magla i kiša. U sobi toga ni ne osjećaš. Lampa gori ko svaku večer, a po kiši usneš ko top i zahrčeš da se bog smiluje. Ovo su fantazije vaše, fantazije neispušenog alkohola. MARIJ (prikriveno bijesno): Ne tako, brate! Ne tako! Shvati i razumi! (Ogorčeno): Kako se lako rasuđuje! Kako se to prelazi preko paučina u mozgu kao preko onih na plafonu! Imaš humora, brate Đuro. Blagoslovena narav ovaka, po sto puta blagoslovena! (Tu ga pogleda izazovno): Slušaj! Ali kad su ove kapi svakidašnjost, a magla ambijenat? (Počekao i odmah nastavio): Slušaj! Nazad godinu, dvije, najavih predavanje u klubu. Mislio sam: sama mladost, sami svježi, pruživi mozgovi. A predavanje bijaše "O novoj Italiji". Vidjet će, rekoh, kako se iz truleži jednoga naroda rađaju najprije klice i najposlije čitavi hrastovi. Nešto što zadivljuje, što oživljava, nešto što daje energije i onome što je na rubu groba. Otkako najavih pa do one večeri, kad sam imao da istupim pred svoju umišljenu mladost, proboravih u vrućici. Sve bijaše sređeno u glavi, ali od same pomisli... kakvo uzbuđenje! Zamišljah drugove što hvataju svaku riječ ko žedni kap vode. A ja među njima - (prekine se) smiješno! I dođe najavljena večer. Osam sati - a ono tek nekoliko izduljenih fizionomija, s plahim šalama, za koje u prvi čas držah da idu mene. Negdje se začuje porugljiva primjedba: "Ne će ih biti previše, ostat će više za nas". Odakle taj cinizam? pomislih. Odakle dolazi, te je moja ličnost blamirana, ako za jedno predavanje ne pokažu interesa - oni? Ja sam rugo - oni su i podrugivač i - publika. Ipak započeh. Nikada u svome životu ne progovorih tako mlako, tako automatski. Rekao sam, istina, sve što sam bio nakanio reći, ali se sâm iznenadih što sam sve ono ovako izrekao. Kad sam pogledao na njih - začudo - ne opazih dosade: sigrali se s lancem i gledali u cipele... Ali, kad sam svršio i rekao u sebi: Hvala bogu! - svi su odahnuli. Dapače! Jedan je moje riječi porugljivo-srdito ponovio - naglas. Bijaše mi dosta. Ova me se forma cinizma - cinizma djece, masturbatora i opet djece duboko dojmila. Ovo što sam ja postao smiješnim, a ne oni, bijaše mi dosta... Preda mnom je ležalo razgaljeno čitavo naše društvo. Besvijesna glupost koja kaže: Što im turaš ono što oni neće? Nesnosni, nesretni, nametljivi agent!! DRAGO (s velikim zanimanjem): Govorio si o formi cinizma. MARIJ: Da. Prvi njihov zanos - patriotički - rasplinuo se prvim istupom u život. To bijaše jedini njihov nesebični, čisti zanos: jedini što osjetiše, upoznaše i vidješe. Onda to dvoje spojiše ko identične pojmove i zaključiše: zanos je "patriotizam", "patriotizam" je naivnost, zanos je dakle naivnost... Tako sam naivnik bio za njih i ja. (Prezirno se smije.) DRAGO: Da. I onda se stide reći: radim ili učim. ĐURO: A što! Koliko se dapače razmeću svojim znanjem. DRAGO: Znanjem, ali ne radom. ĐURO: Je, šta ćemo. Hoće da se naužiju života. Mladost je u naponu snage, pa - živi.

7



MARIJ: Živi? Živi, veliš? I to zoveš život? ĐURO: Isušiti se nad knjigom - to nije život... Ljubav, vino, ples, ovo je život. DRAGO: Ne, Đuro, ti ih ne poznaš. Velika većina slabo to razumije. Ova se većina dopodne sunča pred univerzom, a popodne vježba prste u kartanju. Ovako prolazi vrijeme, dok se ne primaknu ispiti. A oni imućniji razlikuju se od svojih drugova što se "sunčaju" i kartaju u - kavani. MARIJ: Kavana! Moloh! Ni bludilište ni birtija ne uništiše egzistencije kao ova avet. U njoj se misli tanje, rasplinjuju ko dim cigareta. Skupi dim u šaci i njihov mozak u jednu lubanju! ĐURO: Ovo su crne misli. Tako to donaša suvremeni život, pa eto. Kavana je suvremenija institucija od birtije i bludilišta. MARIJ: Ova kavana, gdje majmuni upozoravaju na sebe prolaznike? Ali ti se buniš! Ti ne razumiješ suvremenog života. ĐURO (brutalnošću ignoranta): Ti razumiješ!! MARIJ: Čekaj. Ti si bio u Americi, recimo, pa se vratiš k nama, ali na pitanje: kako je tamo? ne znaš što da odgovoriš, jer si to vrijeme, recimo, sproveo u jednoj zaturenoj sobi. Za tebe neće dakle nitko reći da si živio u Americi. Sad uzmi ovu masu mesa i kosti koja ne odgovara na pitanje: što veli suvremena literatura, znanost i umjetnost? - i onda, ako si razmetljiv na pristojnosti, reci im da žive suvremenim životom. Jer ako je suvremenost u besposlici, ljubavi i piću, onda su i oni suvremeni, koliko i naš Kastor. ĐURO: To je crno shvatanje. Nema toliko neznanja - MARIJ: Ali ti si sam definovao život - ĐURO: Ja velim i opet da ti vidiš previše gluposti. MARIJ: Ne govorimo o gluposti. Ja nisam, čini mi se, rekao da nema znanja. O da, ima znanja. Ali kakvo je to znanje i što znači to znanje? Zapamti. Ono znači isto što uredovanje jednog policaja ili rad jednoga pekara. ĐURO: Gle! Gle! DRAGO: Dalje! MARIJ: Slušajte. Naši se ljudi počinju specijalizovati nastupom na univerzu. Maturom prestaje svestrana naobrazba. DRAGO (vrlo živo): To stoji. ĐURO: I treba tako da bude. MARIJ (nehotice porugljivo): Misliš? (Nastavlja polagano): Nitko dakle neće tvrditi da svršeni pravnik ne razumije apsolutno prava. On to zna. A nekoji znaju i vrlo dobro. Nekoji izvrsno. Matematik matematiku, medicinar medicinu itd. Svršena univerza i u većini slučajeva - svršena specijalizacija. Ali u dosta slučajeva ona se i nastavlja. I samo da ne bude tebi, Đuro, precrno, ja ću se primiti onih koji nastavljaju specijalizovanje. Pravnik postaje ili sudac ili odvjetnik... matematik, uzmimo, profesor, medicinar liječnik itd... A sada pitam, šta imamo mi svi kao ljudi zdravi, pošteni, svoji od toga? Ako me optuže, odvjetnik će me braniti; ako me netko napadne, suci će suditi; ako obolim, liječnik će me liječiti, a ako dobijem dijete, matematik će ga učiti matematici da se može kroz to dostati univerze i - kruha... Ali mi, ovaki, šta imamo mi od svega toga? Daju li nam oni više od redara koji nas štiti i pekara koji mijesi kruh. DRAGO (žestoko): Ne, zacijelo! MARIJ (živahno): I eto nas. Sad smo napokon došli i možemo odahnuti. (Pauza.) DRAGO (zamišljeno): Jesi li odahnuo? MARIJ: Zašto pitaš? DRAGO: Pitam. MARIJ: Ja jesam. DRAGO: Onda, onda nastavi. To nije sve. MARIJ: Gotovo sve. Ali pođimo dalje. (Turobno): U svemu ovome - kolika sićušnost! I koliki zločini! Pravi zločini! (Kao da su ove riječi nenadano ko zamah vjetra udarile u njihova lica i prekinule dah.

8



Ali Marije, što bijaše taj nenadani vjetar, prije no su oni mogli progovoriti, nastavi): Specijalizovaše se! Stvoriše kaste u znanosti koje se međusobno izdaleka samo - poštuju! A ona? Život u uzi, spol bez spola i mozak bez tijela. Nijema i gluha i besplodna... A mi ostali, mi ostajemo raja. Jer kome je pristupačna njihova znanost? Stegoše je u paragrafe, u prijetnje trećega reda, školarinu i - šoštariju, u klubove ograđene kineskim zidom i vjesnike latinskim imenima! A mi - raja - gladuj i crkni! Bačeni u led, bez ogrjeva, bez kruha. Onda ti se još podruguju i govore: Radi i - živi! Živi i - radi! DRAGO: Misliš mene? MARIJ: Ne, tebe. I kako bih mogao tebe. ĐURO: Onda mene. MARIJ: Ne, ni tebe. Ti o tom nisi ni govorio. DRAGO (uvijek onako zamišljen): I jest tako. Samo, što bih ja rekao da su i oni odijeljeni kineskim zidom. MARIJ: Možda. Ali ne od nje, koliko od samog shvatanja. A to su još oni najbolji. A šta da se kaže za čitave legije... (Ponavlja ko za sebe): Čitave legije... (Kroz nekaki neugodni, tihi smiješak): Vele da novorođenčetu Čehu postave u jednoj ruci kesu novaca, a u drugoj gusle, pa koja strana prevagne, prevagne za život. A našemu čovjeku u lijevoj fotelju za zijevanje, a u desnoj bocu vina... Pa... što prevagne - prevagne... Samo što u nas prevagne najprije desna ili - obadvije najedamput! DRAGO: Da. (Pogleda ga sjajnim, dugim pogledom): Nastavi. MARIJ: Što da nastavim? ĐURO: Pa o tom. Nije precrno, zaista, samo što se ne vidi ni jedna svijetla točka. (Smije se i puši): Ja ću šutjeti. Danas je tvoj dan. MARIJ (dršće): Jest! Moj! I moj rođendan! I gle - DRAGO (gleda ga oštro): To nije sve. MARIJ: A kako to ti znaš? DRAGO: Znam! MARIJ: Po čem? DRAGO (udari šakom o stol): Znam! MARIJ: Oho! DRAGO: Nije sve, velim. A ja hoću sve da čujem. MARIJ: A zašto? DRAGO (zabrinuto): To ne smije da propadne. A ti bi mogao zaboraviti. MARIJ (u čudu): Za-bo-ra-vi-ti... Što misliš pod tim? DRAGO (nevoljko): Mislim: zaboraviti. ĐURO: Moglo bi se naime utopiti u - alkoholu. MARIJ (onaj stari djetinjski izraz, koji kroz govor brzo prelazi u ozbiljnost, pojavio mu se na licu): Uistinu. Pokreteniš se. Nestaje memorije. Zakopana prošlost. Krasna prošlost! Prošlost od osam gimnazija, dvije godine grijanja u biblioteci, praznog psovanja i lumpanja na velike dane! Prekrasna, uistinu! (Prezirno kao da govori o nekom trećem): Ima što da se zaboravlja! Jedan život trijumfa, otkrića, izuma, studija, novih problema i novih teorija! DRAGO: To nije ono. ĐURO: Ta pusti ga. Danas je njegov dan. Govori! MARIJ: O onom. Prestasmo kod većine, kod mesa i kosti. (Ona se ironija stade izvijati ne u sarkazam, nego u poluočaj kojemu je prva polovica strah.) A ova je većina naše društvo. Naš klub, naš drug trotoara, kazališta, skupština i birtija. A vi, možete li ga vi podnijeti? Ovo društvo, ljude ove što predstavljaju u svom životu - prvu fazu pseta što siše; drugu što laje; treću što njuška; četvrtu što liže; petu što glođe i šestu što drijema... Slušajte im razgovore. Njihova struka ulazi za dublji kaki vic ili imponovanje; njihovo svestrano znanje za aferu koje sulude princese ili cirkus; njihova duhovitost za bokove konobarice, a njihov zanos za lakirane cipele ili potreptaj čije visoke, mršave ruke po njihovim krepkim, herkulskim ramenima. (Ogorčeno): Da, uzeše bič, bič, žestoki

9



bič u još žešćim rukama i išćeraše me, izbaciše, izbaštiniše - pse nahuckaše na mene - i više - - uzeše redara i ko skitnicu otpraviše iz grada i ostaviše pustome, sablasnome, seoskome drumu. (Oči ko da se napuniše nemoćnom srdžbom. Pauza.) A onda - ipak - nađoh vas. (Odvrnuo se od njih; pauza.) Ali došlo je ono što je sve zapečatilo... I zadnja se je luč utrnula. (Kratka, svečana šutnja): Nedavno, pred pola godine, ležah u krevetu bolestan. Mogao sam tek čitati novine i ja sam ih čitao od uvodnika do oglasa. Tako jednoga dana naiđoh slučajno na jednu kratku noticu od nekih deset redaka u kojoj se je spominjalo, kako pada teorija atoma i kako se čitava kemija postavlja na nove temelje. Čitavi prevrat u znanosti! (Gorko): A ja to doznah slučajno, kad se primih čitanja zadnje rubrike!! Shvaćate li vi, šta znači ovo, kad do nas prije dopre prevrat kojeg divljeg plemena, negoli prevrat ljudskog vjerovanja? Bogzna, pomislih kakve su tamo nove istine zamijenile stare; i koliko je teorija oboreno u koje mi još i danas vjerujemo umišljeni u svoju suvremenost! Bogzna, koliko je činjenica ispitano i svedeno na drugi put, a mi na njihovom temelju dižemo i gomilamo laž na laž; dižemo zgradu laži i glupo vičemo: Ovo je hram istine!!!... Ležah u vrućici; ogromni, porugljivi brojevi kojih ne mogoh pročitati, zujahu oko mene, a ja sam u silnom strahu skrivao svoje upropašteno, postiđeno i osramoćeno lice i sakriti ga ne mogoh. Probudih se mokar do kostiju. (Pauza. Onda on u tišini, koju je tek Đuro prekinuo ispivši nešto manje od pola flaše, progovori duboko, zatureno, muklo): Od onda datira sve ovo. I zadnja se je luč utrnula. Mrak. Sablasni mrak. I - panika. Od onda kapi svakidašnjosti i vječna magla ambijenta... I slutnje... Nervoznost, besanica, slomljena misao i klin u mozgu, oko kojega se kupi paučina... Raspoloženje koje te hvata kod trešnja, što su prošle i što ih očekuješ... Onda želiš zaborav - glazbu kojom se kolju ljudi - alkohol kojim se rugaš smrti... A ona je tu. (Stresao se.) Ona je tu. (Zaprepaštenim smijehom): Čekaš je s pjevanjem ko kraljevnu, s posmijehom ko proljeće i sa suzama ko slobodu. (Ali njegov je smijeh ostao pust. Ona dvojica ko nijemi, a on ko u deliričnoj ekstazi. A onda, ko da ga je omaglica udarila, povukao se. Tada - kasnije - prividno jednostavno i mirno): Ajdmo! Ne budite djeca. ĐURO: Ne. MARIJ: To je tvoja posljednja? ĐURO: Posljednja. (Primio se jedne knjige.) MARIJ: A ti, Drago? DRAGO (otima se teško, plašljivo i mučno): Ne. MARIJ: To je tvoja posljednja? DRAGO (k. g.): Da. MARIJ (Zapuhano, ko da suzdržava plač): Posljednja, baš posljednja? DRAGO (s naporom): Posljednja. MARIJ (k. g.): I ne ideš? DRAGO: Rekao sam. MARIJ (nehotice krikne): Ne?! (Ali se odmah snađe): Dobro dakle. DRAGO: Kuda ćeš sada ti? MARIJ: (besvijesnim sarkazmom): Napisat ću i ovjekovječiti. Šteta da propane, a mogao bih zaboraviti. (Ode naglo.) DRAGO (koji je besmisleno gledao u strelovito zatvorena vrata, tupo): Šta...

SCENA DRUGA Isti dan podveče. Magla užasno niska. Drago se još napinje da uhvati koje slovo, a onda spusti knjigu na krilo. Njegov je lik neopredijeljen kao i predmeti u sobi, što se gube u gustoj kiši tmine.

10



Najedamput zamnije s hodnika žamor. A onda se rastvore širom vrata i dva beskućnika s Đurom unose nekaku blatnu, nepomičnu trupinu. Marije! JEDAN B.: Posvijetlite! DRAGO: Šta? (Prišao k njima i viknuo): Ah! ĐURO: Eto ga! Pripali žigicu. (Drago pali.) Tu. Na krevet. (Polože ga na krevet. Prema Dragu): Ko klada. (Obraća se k njima i daje novac): Tako smo pogodili. DRUGI B.: Ali - težak, gospodine, što mi nismo predviđali, a pogođeno je bilo do kuće, a ne u prvi kat. DRAGO (grubo bacajući novac): Na! Ajde sada. (Oni odlaze.) A sada, moj Đuro, šta je to? ĐURO: Opio se. Užasno. Dolazio sam kući, kad u jarku šta vidim! Marije! Uistinu - ko klada. Ni da se mako. Prodrmah ga. Ništa. I opet. Ništa. Da ga podignem. Ne ide. E onda nije bilo druge: nađoh ovu dvojicu i teškom ga mukom donesosmo ovako - na rukama. Nisam htio u njegov stan. Predaleko je, pa onda kroz grad. DRAGO (on je duboko uzrujan, čas ko ganut, čas ko razdražen): To je dakle ovjekovječenje! A ja sam slutio. Onaj čas kad je otišao kao da istom dopriješe njegove riječi do mene. Rugao se. ĐURO: Pripovijedala mi Katica da je bio u njih i ispio za kratko vrijeme litru rakije i otišao. DRAGO: I one su mu dale? ĐURO: Nisu ispočetka. Onda je izvukao samokres i - DRAGO: Šta? ĐURO: Samokres i stao prijetiti. A ona sama sa sestrom. DRAGO: Samokres, odakle mu samokres?... I zašto?... ĐURO (izvuče ga): Evo ga. Sasma nov. Na šest hitaca. Morao ga tek danas kupiti. DRAGO (viče): Šta smo ga ostavili! Šta smo ga ostavili! ĐURO: A ko je mogao predvidjeti? Nikada nije sam pio. Sjećaš se njegovih riječi: Lumpaj dok si živ, ali u društvu. A kad si počeo piti sam, onda si propao zauvijek. DRAGO: A šta je htio sa samokresom? ĐURO: Bog bi znao. Možda i sebe. DRAGO: Sebe? (Duboko): Da. To je moguće i... možda pokušao, ali ne imao snage... "Ja ljubim život..." Na njega je moralo djelovati, što smo ga odbili. Možda se je najedamput osjetio sam, potpuno sam... Ali kakva borba u ovoj lubanji! Kako je moralo biti njemu u onome momentu... Strašno... Sam... A on je baš govorio o drumu... ĐURO: Šta će sad Anka? DRAGO: Ostavit će ga. I bolje. ĐURO: Bila je baš na prozoru i odmah se izgubila. Zacijelo plače. DRAGO: Ali mi! Mi! Ne predvidjeti svega toga... A njegove su riječi, i više zvuk njegova glasa tako dobro izražavale svu muku njegove nutrine. Ko da sada tek osjećam. "Ovjekovječit ću... šteta da propane..." Zvao nas je. Zacijelo ga je onaj razgovor i više izazvao... (Tiho): I mene je... ĐURO: Na što? DRAGO (turobno): Na piće... Ono bijahu sve istine. Osjećane po svima nama i po njemu izražene. Povlačenje... Sva se je najposlije naša literatura talenata povukla, zaturila, propila... Sad uzme njega, što je ostao na nama dvojici - zadnji tinjaji svjetla - a onda i to utrnulo. Odbismo ga. Koliku ludost počinismo, koliku ludost! ĐURO: Odakle smo mi mogli to predvidjeti? Na temelju čega? DRAGO: Na temelju njegovih riječi, kako je ušao pa dok nije izašao. (Viče): Ta sve je ono išlo za tim... i svaka crta lica... i... suze. ĐURO: Plakao je?

11



DRAGO: Jest. Ja sam ih vidio. Plivahu u očima... A kad se ono digo, zacijelo se razliše... Bijaše ih suviše. ĐURO: Toga nisam primijetio. Ali molim te, zašto to? DRAGO: Zašto to? (Onda porugljivo): Valjda premalo osjeća, valjda su njegove riječi afektacija. Valjda se je on ugledao u kojeg stranog heroja, pa sad paradira u našem društvu kao umišljena, tragična, dekadentska ličnost. ĐURO: Ne razumijem. Ovo su bolesni intelekti. A nama se hoće vedrih mozgova, nepomućenih osjećaja i jasnih ideja. DRAGO: Čuo si... ima ih. (Zašutješe obojica. A Drago je pošao onome krevetu i najedamput odskočio. Gušljivo): Zaudara. ĐURO: I ja osjećam. A kako da ne zaudara rakija. Bogzna šta ona sad stvara, tj. rastvara. DRAGO: Ali to je čudnovat smrad, a ipak poznat... ĐURO: E, poboga! Osjećao si ga, kad si trijezan spavao s pijanim... Sjećaš se Triju Kralja, kad me kolege opiše i dovedoše tebi na čuvanje? DRAGO: Da... ali to je drukčije... I poznat, ali ne od one noći. ĐURO: Šta ćemo samo mi noćas? Lako da nisu noći ladne. A s njim ne možemo u njegov stan. DRAGO: Možda se probudi. A ja ću s tobom u krevet. ĐURO: E pa dakako. U gimnaziji spavasmo uvijek udvoje. Ljeti te, istina, izmasakrira, ali zimi! Gle! Krasne li misli! Ako budemo spavali udvoje, može prozor biti širom otvoren. Samo kad ne bi pokrivač bio tako uzan. (Udari se u čelo): Ali šta! Ko se snađe, taj se ne izgubi! Dvije kabanice - jedan gunj. DRAGO (potišteno): Ali svejedno. Valjalo bi otvoriti prozor. Postaje nesnosno, teško... ĐURO: Pa otvorimo. (Otvorio prozor, a to - dosad tek čujno zavijanje pseta, što se je gubilo u njihovom razgovoru - ponese se izazovno do njihovih ušesa. To je stari Kastor, što je oslijepio u ovoj kući i već godine ne dao glasa od sebe. A njih se dvojica najprije pogledaše, ko da je u kuću provalio tat ili razbojnik, i gledajući se ovako nepomično, upitno, kroz talase iglica, što im se valjahu kožom, najposlije, u isto vrijeme, uvijek nepomično, s blijedilom na drhtavim usnama i iscijeđenim obrazima, progovoriše duboko, svečano, šapćući: "To je smrt!" I još se ne makoše ko da ih je ono veliko, porazno i neiščekivano okamenilo. A onda - Drago je prvi prestao gledati smrt i zagledav čovjeka, prijatelja i umnika ko oslabljen pao na prsa gorostasa druga i zaridao pritežući k sebi toplotu i snagu jednog snažnog života - ko da je želi ispiti i raspokloniti onome što je zauzeo njegov krevet.) ĐURO (lagano se oteo, pristupio na prstima mrtvacu, opipao čelo, prinio uho na prsa i - kao prije - duboko, svečano, šapćući): Jest! Ona je. DRAGO: Ona! Ona! On ju je vidio. Ali joj se nije nasmijao. (Tiho): Marije... Marije... ĐURO: Valja se sad krenuti. DRAGO (suludo): Sve je propalo. Nema ništa. ĐURO: Dozovi se k svijesti. Valja sve urediti. Ne možemo ga ostaviti ko životinju. DRAGO: Njega? ĐURO: Ajdmo dakle... Čekaj. Da mu bar pripalimo svijeću. (Zapali je i postavi do kreveta.) DRAGO (zagledao se u njega u svjetlu voska, što i više umrtvuje mrtvačevo lice i svojim zadahom unaša misao u crkvu, u raspad mozga i klecanje kosturno): Ovako umro. Ovjekovječio. (Snizi sasma glas): Ali koga? (Prignuo se i primako usne čelu na kojem se koža upila u kost): Kako je ledeno... A nekada? Vulkan! (Đuro ga odvuče. Odu.) (Mrtva soba. Stvari. I onaj je stvar. Onaj umnik, što umišljaše da je jedini živ u jednom ogromnom grobu od milijuna i milijuna ljudi. Samo se svijeća čini živa: ona se svija, dršće i otima: to nju oživljava dah večeri, tek osjetljivi dah maglene prirode. A isprekidano zavijanje staroga, sijedoga i slijepoga pseta jedino ispunja tu dugu tešku, potištenu, kužnu pauzu. I on se probudio, kad je

12



čovjek usnuo; progovorio, kad je čovjek onijemio; oživio, kad je čovjek umro. I prestao tek onda, kad je izazvao lijene, daleke susjede i ko kapelnik počeo ravnati očajnim, zlogukim zborom.) DRAGO (ulazi s liječnikom): Izvolte. LIJEČNIK (ispitavši sve točno): Gotov je. A kako se to dogodilo? DRAGO: Našli ga. LIJEČNIK: Kratka smrt. Udario u sljepočicu. Vidite ovaj tanani mlaz krvi. Voda ga isprala. Ali recite: bio je pijan. DRAGO: Jest. LIJEČNIK: Ovako mlad! Šta može njega da natjera na ovako očajanje. Bio je možda melankolik? DRAGO: Dapače! LIJEČNIK: Ili možda bolestan od kake neizlječive bolesti? DRAGO: Nije. On je trpio duševno. Odbio se od društva, pošto ga prozreo i - prezreo. Uz čašu vina izgledaše raspoložen. Obično je pjevao. U zadnje je vrijeme znao kadgod i plakati, ali samo u mojoj blizini. LIJEČNIK: A njegovi preci? DRAGO: Ne poznam ih. On je počeo primati neke oznake "Očajnika", ako vam je poznat. Razoriti samoga sebe i užasna lakoumnost. Samo nešto: bojao se nečega, smrti. Jer njegov je mozak do posljednjeg gotovo časa ostao oštrouman. Radio je neprestano. I možda baš taj rad - LIJEČNIK: A nije nikada naginjao samoubojstvu? DRAGO: Našli mu u džepu nov novcat samokres... Nije imao snage. LIJEČNIK: I nije imao više od 22 godine. Neobično... A žena? DRAGO: Teško da je ona tu ušla više od ostalih. LIJEČNIK: Gotovo je. Ovo je prvi slučaj i izvinte, ako sam se zadržao radi upita na koje više možda nemam prava. DRAGO: Liječnik ima uvijek to pravo, ne uime posla, nego znanosti. Ali - vi potpunoma vjerujete mojoj poštenoj riječi - LIJEČNIK: Molim, molim - DRAGO: Nismo pri novcu. Ali njegovi su roditelji bogati. Istina, u zadnje ga vrijeme zanemarivahu, ponajviše radi njegovog načina života. Ali u ovakom slučaju - LIJEČNIK: Molim. DRAGO: Vi ćete se ustrpjeti najviše za dva dana. - Brzojav je već odaslan. LIJEČNIK: Molim. (Pruža mu ruku): Ostajte zdravo, mladi prijatelju. I ja dijelim s vama, budite uvjereni... Ovo je zaista prežalosno... Ovako mlad... DRAGO: Hvala vam od srca. (Ispratio ga i pritvorio vrata i odmah - kako se našao sam s mrtvacem - pomolili se ko slučajno grčevi na njegovom licu. I stao griskati usnice, zagledao se iz daljega u mrtvaca.) ĐURO (ulazi. Njegov je govor zauzetost, ko da aranžira ples ili izlet): Sve je u redu. Pošao sam najprije do dr. Jakića, ispripovjedio mu čitavu zgodu, a on je odmah pošao sa mnom do pogrebnog društva i sve preuzeo na sebe. Uime prijateljstva, dakako, s njegovim ocem. Krasan čovjek. A onda sam rekao Rajiću, neka djeluje na đaštvo. On je obećao da će doći korporativno. DRAGO (mirno): Mrtvoga će častiti, a živome se podrugivahu. ĐURO: Ti si čudan čovjek. A zar bi ti htio da ga odnesu onako ko prosjaka? I da je prema tebi, u krevetu bi se usmrdio. DRAGO: Ne zamjeram ti ništa. Hvala, dapače. Neka bude sprovod doličan i dostojan ne njega, nego društva kojemu bijaše članom. O tom se i radi. Zato će se dozvati i svećenik i bezvjerac će ležati u posvećenoj zemlji. ĐURO: Evo, kaki si. Teorija. Ali tako valja da bude. Tako bijaše sa svim bezvjercima, pa će biti i s njime. Jedan čovjek niti može stvoriti niti promijeniti zakona.

13



DRAGO: Zakoni su za ljude, a čovjek, ako hoće, može ostati čovjek. ĐURO (srdito): Neka ostane dakle čovjek i nek se usmrdi tu. DRAGO: On nas ionako ne čuje. Da mu je sada moguće progovoriti! On, što nije u ljubavi mogao zaboraviti na uvjerenje - sada radi same familije, radi prezrenih kolega i časti jedne kukavne univerze - radi onih koji ga dovedoše u jarak, do samokresa, alkohola, smrti i šutnje, - on umire, on se zakopava u posvećenoj zemlji, dobija krst i osmrtnicu ko katolik!! Nije li to smiješno? ĐURO: Nije. Ali tako je. Religija radi časti - i nužno je... DRAGO: Uostalom, ovo nije Marije. Ovo je trupina. Klada. Na ovo imadu oni pravo. Jer ovo nije Marije... ovo nek uzmu... nek paradira, nek se iznese koji novi govornik, nekrologista. I komemoracija. I spomen-ploča! Njegovi će je zacijelo podići - radi svoga ugleda... I bit će reklame za njih, za reakciju, za sve što se drži s pomoću mrtvaca za - mrtvace. ĐURO: I ovako govoriš nad njim - u ovome momentu! DRAGO (užasno teško): Ovo je brutalnost koja godi... Gutam je ko šećer! ĐURO: Ali čemu to? Naša je dužnost pokazati njegovima da je u našim rukama. - Čini mi se, idu. (Ulaze "oni od društva za pogrebe"): Valjat će ga prenijeti u drugu sobu. Tu vam nije na ruku, jer ćete ga i prati. (U hodniku se vidi lijes.) JEDAN: Vi se nemate ništa bojati. To je naša briga. Ovamo ga. Tako će ići lakše. (Unose lijes i postavljaju ga na dva stolca. A onda spuste u nj mrtvaca. Onda ga podignu i odnose. Za to su vrijeme njihov rad pratili obični usklici: "Aha! Oo! U! Pazi! Tako! Aha" Jest! I Drago, što je pratio beščuvstveni rad ruku, vidio da je to već klada i da nije čovjek. Ko svaki teret, što se istim usklicima diže i - spušta. Dapače! I psovka je neminovno došla. I psovka će ga ponijeti na groblje, iskopati jamu, zasipati zemljom i - udariti mu u čelo krst. Psovka! A blagoslov će doći ko dijete, što je gledalo gradnju očeve kuće moleći boga da se sretno dogradi, pa onda zamišlja: to sam ja isprosio...) DRAGO (osjetiv onaj tupi odjek osjetio zemlju i vječnost svojega druga i naglo problijedi. Pa Đuru, što je htio da pođe za njima, primio obim rukama): Ne idi još! ĐURO: Moram pripaziti, jer tu ih ima svakakih. DRAGO: Šta da gledaš, kako ga svlače i peru i psuju - i možda se otme koja primjedba koja će ih sjetiti da je i ono bio čovjek... muško... ĐURO: Šta si tako uzrujan? Dozovi znanost u pomoć, kad nećeš boga. DRAGO: Znanost? Ali čekaj, samo nešto. ĐURO: Govori. DRAGO: Marije je umro... Nema ga... Ali Marije od danas popodne nije umro! On je tu - ili možda nije? ĐURO: Eto što znači umarati mozak. Hladne obloge. Drago, a ja ću se začas vratiti. Ti - lezi. ANKA (do vrh nosa gotovo omotana, sva drhtava, plačna, više od ženske naravi, straha, razmiljenosti i mačjeg mazenja no razumne, iskrene boli. Tanana je i vitka - ko stvorena da se privija na momačke grudi u parku, stojećke, u zasjeni): Izvinte! ĐURO (u žurbi): O molim, samo izvolte. ANKA: Strah me samu... Dozvolite... O bože! Bože! ĐURO (odmah joj primako stolac uza sto, donio svijeću i pritvorio prozor): Evo začas i mene, a dotle - (pokazuje na Draga). DRAGO (sustavlja ga): Ali prije odgovori. ĐURO: Na što? DRAGO: Na ono! ĐURO (bez misli): Nije. (Ode.)

14



DRAGO (gorko): A možda i jest! (S crnim slutnjama): Možda i jest! (Spustio se dremovno na stolac.) ANKA (tiho, uzdišući): Bože, bože! Ko bi se bio nadao. Još onaj čas, kad su ga donijeli, ja sam mislila da je pijan. I pobjegla sam od prozora - od stida, sakrila glavu u krevet i plakala... Nazvala sam ga tako ružno, tako ružno... Sramotno... Bože! Bože! A onda lijes... i zavijanje Kastora... (Strese se): Onda sam sve razumjela... Kakva smrt! (Onda, nakon pauze, življe): A kad pomislim! Još jučer!... Sreo me je u dvorištu. Ja sam vješala rublje, a on došao na vrata... Bio je tako lijep i veseo... "Anko, reče, ostavi sve i sjednimo na ovu klupu. Ti ni ne znaš, kako je to, kad sunce u jeseni grije pleća, a oko mjeri čiste, modre vrhunce". I uzeo me za ruku i sjeli smo na travu. A on je stao govoriti: "Gledaj tu krošnju kuća. Ne čini li se zelena? A gledaj one kamene, modre zvonike. Ko da će se sa njih ponijeti uskrsna zvonjava. A ovi tu, ovi pravi zvonici ko da se njišu od dragosti, što ih draška sunce... Jesen... a sunce ko u proljeću". I čvrsto me stisnuo, pa se okrenusmo. "Gledaj - gotovo je viknuo - to je sve njegovo djelo. Uljepšava - idealista! Oživljava - Hrist! Grije - ljubav! Prži - strast! A kad se baci u borbu, razdere oblak i rasprši maglu: Trijumfator! On, bog naš! Svemogući, pravedni, beskrajno dobri - ali ne vječni. Jer nema vječnih bogova". (Ona je to čitala iz jednog zgnječenog arka.) Sav je drhtao. I onda - oboje stadosmo trčati. "Uhvati me, vikao je, za poljubac". To ne, rekla sam ja. "Onda ću ja tebe!" I onda trčasmo... Tri me je puta uhvatio i napisao ono sve... i tri puta... O bože, bože... DRAGO: Jučer ujutro... jest. Trčao sam i ja. ANKA: Ali onda - najedamput - gurnuo me grubo. "Eno dolazi. Oblak!" I porugljivo stao govoriti: A šta on, Hrist i sve onako. Ja sam upamtila samo tri riječi: Kiša, magla i zadnji dan... O bože, bože... Slutio je... DRAGO (brzo, upropašćeno): Slutio, da... jer ono bijaše zadnji dan... Ovo je mrak. ANKA (plače, ali odmah prestane): A ko bi bio rekao... Danas o podne još... a uveče... Ništa... O bože, bože... Kakav udarac - DRAGO (grubo, prezirno): Čemu suze? Gotovo je. ANKA: Samo kad će mu sprovod biti u redu. I lijep. Đaci će zacijelo svi doći, i govorit će se na grobu... Hoćete možda vi, Drago? A vi biste mogli, vi umijete... Bit će i vijenaca od kolega. Pa od dra. Jakića. Onda od njegovih... O, bit će mu lijep sprovod... A ja - Psst! DRAGO (Nije ju ni dospio saslušati, jer su ga oni isti glasovi iz hodnika zbunili i rastresli. I začas se pomolio na hodniku lijes. Prolaze. I odlaze. U tišini. Bez pratnje Kastorove, tek s uzvicima polupijanih ljudi i psovkama, što začinjaju rad). ĐURO: Sve je u redu. (Sjedne): Jeste li se već umirili? ANKA: Ne zaboravlja se sve u nekoliko sati. Jadnik! ĐURO: Šta ćemo. Ni mi nismo vječni. ANKA: Ali tako mlad... Ne, ljubav se ne zaboravlja... prva ljubav... ĐURO: To veli i Turgenjev. Ali on veli još nešto: prva se ljubav niti ne realizira. (Šaljivo-laskavo): Zato je valjda i sačuvaju svi u dobroj uspomeni. ANKA: Možda (Šutnja.) DRAGO (on nije ništa čuo. Već "od onda" bio se digo, pogledao sumnjivo za "njima", i onda - ko idiot - pošao do prozora i sada tek viknuo): Ne dajte! ĐURO: Šta je to sada? DRAGO (kroz ovo se je nekoliko minuta njegov intelekt zbunio, izgubio, oglušio): Ako ono odnose živoga? ĐURO: Nakon izjave liječnika - DRAGO (uporno): Ako ono odnose živoga? ĐURO: Ta prestani! DRAGO (k. g.): Ne. Obistiniše se njegove slutnje... I ovo bijaše slutnja. ĐURO: Primi se znanosti i hladnih obloga.

15



DRAGO: Sve je predviđao... I ovo možda... (Pa kao da je tek sada shvatio zamašaj svojih riječi, sav se ko slomio, umekšao, razglibio.) Ako je pogodio... (upire se), ako je pogodio. (Pa kao da mu nešto nenadano sinulo, sijevnuše mu i zabijeliše se oči): Nož! Ovamo! Ja sam mu prijatelj! Bio sam i jesam. A savjest - ovako. Pod noge s njom! Neće mi zadrhtati ruka! Nož! (A onda najedamput prešao u ono prvanje gibljivo raspoloženje): A ako poteče krv? (Zastro si lice rukama.) OBOJICA (prate ga šutljivo ko što se prati fantaziranje luđaka). DRAGO (ponavlja sve muklije nekoliko puta): Ako proteče krv... (A onda ozbiljno, rasudljivo, mirno): Valja da neko pođe gore. I danas i sutra i prekosutra... Valja... ĐURO (brzo): To je vidiš umjesno. Večeras idem ja. DRAGO: Ti? ĐURO: Ja. Samo se umiri. Ovo ničemu ne vodi. Valja biti jak, razumiješ, sve podnijeti, ma se rušio svijet. Podnesi, dok se da. A onda, svrši, kad se već ne da... (Sprema se na odlazak): A vas me dvoje sačekajte. Spominjite prošlost i njega. I plačite: olakšat će vam. (Ode.) ANKA (uvijek onako tiho): Gospodin Đuro - o da! Da nije njega, bogzna što bi još bilo s jadnim Marijem... Ali vi, Drago, vi se odmah izgubite. Previše ste mekani. Ko moj pokojni brat. O, i on je bio krasan, predobar... Kad sam ja ležala bolesna, on je plakao u drugoj sobi... Zašto takvi ljudi umiru? (Pauza.) DRAGO (uzeo jednu čiku, pa je gnječi o sto. Čini se miran, ali to je mir površine): Bogzna, hoće li se skoro vratiti. ANKA: Hoće. Ako udari prečcem, onda je natrag za nekoliko minuta. (Pauza.) Samo kad su Kastora odveli... I on pod stare dane... Životinja sluti, pseto pogotovo. DRAGO: A vi ne? ANKA: Ja? Hm. DRAGO: Čudno. ANKA: A zašto se vi, Drago, tako bojite? DRAGO: Čega se bojim? I koga? ANKA: Ma da nije... znate, kako ste prije... DRAGO: Šta prije? (Besavezno, ko da je u sebi našao vez): A vi? ANKA: Ne. To nije moguće... Nikada se nije čulo. DRAGO: Gle! Gle! Vi niste čuli... (prezirno) ili ste čuli i ne razumjeli... (Najedamput njoj u nos): A zadnji dan i prva naoblaka - ANKA: Kako? DRAGO (k. g.): Slutnje! Slutnje! (Uporno): I ovo bijahu slutnje! ANKA: Kakve slutnje, zaboga? O čem vi govorite? DRAGO (istom onom brutalnošću, što ga opija): O živima u grobu! O onima što umru kasnije od svećeničkog "počivaj u miru". (Ali se u nju izmiješala ona prvanja žurna, potištena, glibljiva strahota i - prevladala): Ovako. U lijesu. Otvori oči: mrak. Dahne: smrad. Gane se: vlaga, daske, okovi. Misli: ne shvaća. I opet. Otvori oči: mrak. Dahne: smrad. Gane se: vlaga, daske, okovi - (Stade ponavljati i treći put, a onda ko da su to izrazi nečega, što sam proživljava, trgne se i skoči, ali ne odahne; gušljivo ko da mu strahota poput dima napunja nozdrve i grkljan): A onda, gledaj! Ovamo! Ovako! Grizi! Zubi su oštri i nokti oštri. Krv. A meso ko da nije tvoje. Ko da su tvoji prsti pandže pantere. Ovako. Krv. A glava udara. Kvrge. A mozak curi ko mlijeko. Šta on? On će da budi? On Đuro? (Ceri se): Đuro uskrisitelj! Đuro Hrist! Đuro sunce! On!! (Uhvatio obim rukama glavu.) ANKA (podigla se, ali ko prikovana od groze ostala na jednome mjestu, drhtava, sklopljenih ruku i blijeda). DRAGO (Kako se uhvatio ko da je stegao mozak u lubanju i uhvatio jednu misao - rastvorio prozor i stao zavijati ko strah kad pjeva u muklu, crnu, bezvučnu, gustu noć): Marije! Marije!

16



SCENA TREĆA Treći dan pod sumrak. Naoblaka. Polutmina. ĐURO (iza brze stanke ušao; skinuo kabanicu i šešir, došao pred ogledalo i poravnao kratke, plave kose. On je odjeven sasma u crnom. Čas i spustio se pljusak, a na vrata unišla bez kucanja Anka, žurna, napetih ušesa). ĐURO: Ah! Ja se klanjam; izvolite, molim. ANKA: Kako je bilo? ĐURO: Krasno. Isto mu je vrijeme išlo na ruku. Evo kiše. ANKA: Ta pričajte. ĐURO: Đaci - njih stotinu - in corpore. Pa rođaci, braća, dr. Jakić, profesori Miletić i Božić, trgovac Stjepanek i nekoliko nepoznatih. Nadgrobno je slovo držao Muačević uime đaštva i Machiedo uime Primoraca. Pjevahu dva društva: "Zrinjski" i "Primorski soko". ANKA: I to se sve ima vama zahvaliti. ĐURO: Zašto meni? ANKA: Ne govorite, ne govorite. Ja sam sve vidjela. To je samo vaše djelo. Hvala vam. ĐURO: Molim! Učinio sam svoju dužnost, dužnost kolege i prijatelja i više ništa. ANKA: A onaj - Drago? ĐURO: I on je bio, ali se izgubio. Užasno je propao u ova dva dana. ANKA: Od one užasne noći već nije pri sebi. Ah, bio je strašan. ĐURO: Proći će. To su tako zvane fiksne ideje. Njega su pomele one Marijeve slutnje, a on ga je silno ljubio. Ali to će sve proći. Ne valja ga uzrujavati ni sumnjičavo primati njegova razlaganja, nego slušati i odgovarati kao da je predmet o kom govori vrijedan trezvenog razgovora. ANKA: Ali meni nije Marije nikada govorio o svojim slutnjama. ĐURO: Vjerujem. On ih je imao samo kod čaše vina. ANKA (brzo): Šta kažete? ĐURO: Kod čaše vina. ANKA: On je dakle i pio. ĐURO: Jest. I više: pijan je i umro. ANKA (jako): On! Marije! ĐURO: A nađite danas mlada čovjeka, što može da izdrži bez toga. Ali Marije nije samo pio. On se je ubijao... Ko majka zemlja - razumijete li tu riječ? ANKA: Nikada mi toga nije rekao... ĐURO: A molim vas, kad svaki muškarac zna da se ženama pijanice ne sviđaju. ANKA: Ali što vi ono rekoste da je pijan i umro? ĐURO: Jest, opio se i tresnuo u grabu. Vrlo kratko. ANKA (dižući se): On! On! Moj Marije! Dakle sam i ja donekle slutila istinu... I zadnje je noći bio s vama? (Đuro potvrđuje.) ANKA: A meni je rekao: Nisam bio... Lažac! Podlac! ĐURO: Ta zaboga! On je mrtav, spomenite se, Anko. ANKA (tiho): Da, mrtav. Sve valja oprostiti i - zaboraviti. (Pauza. Onda je ona prekine prva obrativ se Đuri sa smijehom u laskavim očima): Ali vi, Đuro, recite iskreno - ruku na srce najprije - ĐURO (sav je oživio i postavio ruku na srce): Dakle? ANKA: Sad recite: Neću više. ĐURO: Šta? ANKA: Vi znate.

17



ĐURO: Ne znam, bogami. ANKA: Ovako (imitira eksiranje). ĐURO (spustio ruku): Neću više. ANKA: Ali ne. Ruku na srce. - Tako. - Sada recite: Nikada više. ĐURO: Ali prije, prije stavite vi ruku na srce... Tako... A sada recite: Sve je oprošteno i zaboravljeno; slobodna sam. ANKA: Sve je oprošteno i zaboravljeno; slobodna sam. ĐURO: Tako mi bog pomogao! ANKA: Tako mi bog pomogao! ĐURO (poskočan i bezuman primio joj ruku i stao ljubiti): Napokon! ANKA (otima se): Ne, tako nismo rekli... Pustite... (Otme se): Sada je na vama red... Ruku na srce... Tako... A sada recite: Nikada više. ĐURO: Nikada više. ANKA: Tako mi bog pomogao! ĐURO: Tako mi bog pomogao! ANKA (najprije je spojila sjajne, radosne - u dubini bludne oči s njegovima, što su im slične s više energije i brutalnosti, a onda): A sada, dajte mi ruku. ĐURO (ljubi joj ruku, pa udaljiv se za korak odahnuo): Napokon! ANKA: Vi ste to iščekivali? ĐURO: Odavna. Svako jutro bio je prvi pogled za vas - prvi pogled i prva bol. Vi ste bili već u njegovoj ruci i on vas je vodao. Zamislite mene! Sto puta se upitah: a zašto baš ona koja ne može biti tvoja, pored tolikih drugih! Ali nakon svakoga upita ja sam bio stalniji u uvjerenju: zato, jer je baš ona - "ona"! Da, ona, što sam je tražio u proljeću svoje mladosti, što sam je tražio na šetalištima, po plesovima i po prozorima... A onda... Tri mjeseca boli i mržnje... Bili ste sve bliži njemu, a ja sam osjećao sve jače da sam privezan uz vas... Onda... Uzdahnuh onaj dan, onaj - posljednji. ANKA: Zašto baš onaj dan? ĐURO: Jer sam vidio da on vas ne ljubi, vas, ženu. ANKA: Ne? ĐURO: Sjedio je tu kod stola i rekao: Ona hoće ljubav, ja intelekt; nije me razumjela ko ni ja nje. ANKA: A on, što je on htio? Slušala sam ga, jer je u njega bio tako krasan glas... Kad je govorio - potok riječi... A ja sam mislila: šta se ima tu razumjeti; što shvatiti, što misliti? To je ko glazba... bez riječi. ĐURO: A on je htio da shvatite, proniknete i učite. Htio je da vas digne na onu visinu znanja, na kojoj stajaše on... Vi ga niste shvatili... A vi ste ga ljubili, vi ste slušali zvuk glasa i gledali u njegove oči i možda - žudjeli njegove usne... Vi u cvijetu ljubavi, što ste i u jeseni gledali proljeće, a on? Vi zdravlje - a on? ANKA: Ja sam snivala budućnost, ljubav, ženidbu... ĐURO: On vam je bio tek instruktor koji vas ničemu nije naučio. Ali vi, vi... ne saslušav nikada od njega glasa ljubavi - jeste li ga vi mogli uistinu ljubiti? (Ona šuti.) Odgovorite, to je ionako prošlo. ANKA: Ne znam. Ja nisam ni onda znala... Bila sam dijete... Sigrala sam se. ĐURO: Ali to nije ljubav! To je zaljubljivanje curice, ne ljubav žene! ANKA: Pa - i laskalo mi. Laskalo mi, što on tako uman svraća svu svoju pažnju na mene. ĐURO (sve življe): To nije ljubav! A njegov organ i potok riječi - to je kao i s ljubicom; ona se sviđa, ali ne ljubi... Sve bijaše snivanje. Vi niste ni slutili, što bi vam zbilja bila donijela. ANKA (gluho): Nikada me on ne bi bio uzeo. Ostala bih usidjelica. ĐURO: Da. (Gladi joj kose): I sve ovo - ove kose ko zlato - obrazi ko jabuke - usne ko trešnje - oči ko more - i vi cijela - ljepota djevovanja, miris proljeća, govor ptica, skakutanje srnčeta i - snaga majke - i sve ovo bacite tamo, u bunište... O! Kakvo bijaše srce u tog čovjeka... Ko da zakolje golubicu i

18



podnese njezin pogled... Ja ljubim gukanje, gukanje (sve tiše): gukanje... (Stisne je na grudi i poljubi u kose): Kako "si" krasna! Ko život! ANKA (šapće): Ko ti - ĐURO (šapće): Ovako zagrljeni poći ćemo kroz svijet. Ni smrt nas neće rastaviti. ANKA: Ne spominji je... ne spominji. ĐURO: Život na nju zaboravlja i ne misli... A kad pomisli, on se je ne boji... (Kroz smijeh): Ko nam šta može? ANKA (stisne se čvršće uza nj): Ko nam šta može... ĐURO (tihim smiješkom): Skakutat ćemo i pjevati, a kad nam promuknu grla - ljubit ćemo - dijete. ANKA (k. g.): On će biti - mi. Gledat ćemo u njemu nas same. ĐURO: I vječne... U posmijehu, u pjesmi... Pa nek se spusti magla, imat ćemo ognjište; nek udari kiša, imat ćemo krov; nek nas sve ostavi, ostat će ljubav i mi (blaženo, dršćući): ne trebamo više... Za ljetnih ćemo noći stvarati budućnost, za zimskih spominjati prošlost... prve pjesmice, prve cjelove i prva pisma... (Kroz sretni, živahni smijeh): Pokaži mi - sve. ANKA: Sve anonimno. Budalaštine. ĐURO: Sve hoću da znam, razumiješ, sve. ANKA (uzbuđeno, sretno, zaljubljeno): Dođi. (Odu. Pauza.) DRAGO (ušao je i odmah ko da je unio atmosferu svojih misli u ovu sobu, gdje je maskirani instinkt ostavio svoj zadah. On je zgrbljen; žila, što mu se nabrekla na čelu ko da izražava jednu olovnu, sivu, nabreknutu misao. Sav je pokisao. Ali se odmah nije skinuo. Ostao dapače i u šeširu. Tek nakon pola zaturene minute bacio šešir i kabanicu). GAZDARICA (donijela kavu): Ti zadnji. Bilo je dakle lijepo... DRAGO (dugo je gleda ko da je mučno razaznaje): Krasno! (Njegovo je raspoloženje promjenljivo ko i govor, jer "ono" leži duboko: misao i osjećaj.) GAZDARICA: No, pa jesi li se već primirio. DRAGO: A šta vaša visost? GAZDARICA: Donijela sam kavu. DRAGO: Hvala. (Sjedne i drobi kruh.) GAZDARICA (polagano, šuljajući se): A šta je tebi? Zašto me zaboravljaš? Dosta ti je... (Gleda ga): Nije. Ti si bolestan; treba da se liječiš... Ali ipak - i bolestan mogao bi me se sjetiti... i one naše sobice... i onih naših poslijepodneva... Maleno i kratko... A sada? Pusta je i soba i nema više onih poslijepodneva, a ja ko prst... sama, neljubljena, zaboravljena... Ipak!... Prebrzo to ide... Vi muškarci toga ne osjećate, ali žena je svakim danom jače svezana uz vas... Slušaj... Ne srdi se... Ti ne slušaš... Drago!... Ko boga te molim, ne srdi se... Ja ništa ne tražim, ništa... Samo jedan blaži pogled, samo katkad... Gledaj me... A on je star, isprebit od rada, baca krv i psuje cijele noći... A ja... nisam kriva... Ti si mi sam rekao da nisam... Dala sam ti sve... A sada? Jedna knjiga, jedna pijanka... Ti se srdiš... I nozdrve ti dršću... Dobro, dakle - ja nisam rekla ništa... samo sam ti kavu donijela i odmah ću ići... Odmah... DRAGO (najedamput sve izlije po patosu): Kava je ispita... Šolja je prazna i - GAZDARICA (glas je izdaje): Tako? Meni? Meni? DRAGO (grubo): Tamo su vrata, a tu je prozor. GAZDARICA (kriješti): Da, nakon tri mjeseca... I kava je bila dobra... DRAGO (zapalio se): A šta ćeš mi ti? Dosadila si. Traži ko će te hraniti. Ja više ne mogu. Ne mogu. A ti kriješti. GAZDARICA: Sada me oturni nogom, kad si našo drugu - DRAGO: Idi, rekoh ti da te ne tresnem! (Gurne je.) GAZDARICA: Razbojniče! DRAGO: Idi! I prokleta neka je svaka kap kave, što sam je ispio i svaki poljubac, što sam ti ga dao i svaki čas, što si mi odnijela. Tatice!

19



GAZDARICA: Šta sam ti ukrala, šta? DRAGO: Vrijeme. Odložih knjigu radi tebe i zaboravih ono, što sam znao. Ne samo što ne postah pametniji, postah glupljim. Vrijeme si mi ukrala, i više - znanje si mi ukrala. I meni veliš razbojnik. A ti si razbojnik, jer si provalila u mene samoga i otela ko pustahija znanje... Ona prokleta poslijepodneva: Slina i cjelovi! Otrovala me. (Gura je.) GAZDARICA (uzmiče): Lažeš! DRAGO: Ti!! (Istisnuo je i užasnom snagom zatvorio vrata. A onda sav zapuhan stao hvatati zrak stiskajući glavu. Ona nabreklina postala veća - a ona miso ko da se nadula dižući sam kranij). Stoj!! Tako ti boga! Stoj! ĐURO (ušao naglo): Šta je to bilo? DRAGO (k. g. ne vidi ga): Ne daj! Vode! Vode! ĐURO: Drago, zar ne čuješ? DRAGO (opazio ga, zbunio se i tek nakon pauze prepoznao): A, ti si se već vratio? ĐURO: Odavna. A gdje si se ti izgubio? DRAGO: Zar ja? (Podrugljivo): Ostao sam. Bijaše krasno. Priznaše da si izvrstan aranžer i šaputahu da bi tebe trebali u zabavnom odboru. ĐURO: No, pa ajde-de, ne bih žalio. DRAGO: Ali neka! Govorilo se lijepo i pjevalo krasno... Htio sam već tri puta zapljeskati, ali nije običaj, rekoh (Počinje drhtati ko od rastuće, nasmijane groze.) Ali ja sam čekao na posljednje nadgrobno slovo i zadnju pjesmu: Zemlja na lijes. Grude zemlje, ne, kaša zemlje. Sva raskvašena, ko ljepilo. A u onome lijesu nekadanji čovjek... A lopata u rukama rakijaša, što iza svake minute opsuje boga, iza svake druge pljune i začinivši pljuvačkom zemlju - sve to na lijes... Na nekadanjega čovjeka... Pljuni... I drugi pljunuše... A ja gledam i slušam... Smij se... slušam ipak... Ali packe zemlje zaglušuju sve. Sve... (Šutnja.) Onda udario pljusak. Grobar se udaljio i sada tek primijetio mene. Pogledasmo se. On se nije čudio. Podsmijevao se. (Nehajno): I ja sam se podsmijevao. Ti, mislio sam, rješavaš lopatom problem života i svi su toga mnijenja da si ga valjano riješio. ĐURO (uhvatio se odmah predmeta): Tako ga priroda rješava, a ti ne misliš valjda ispravljati autoritet. DRAGO: A mi zar nismo priroda? ĐURO: Ona hoće zdravo, ne bolesno. DRAGO: A bolest nije priroda? A otkle je onda došla? Pala s neba? Ne, sve je priroda i - neprirodno. Ali mi se neprirodnjaci bunimo protiv svakih prirodnjaka. Zovi nas rastrovnicima, razornicima njezinog organizma i autoriteta, ali mi smo se u njoj rodili. Pa reci: kankr!... Reci: bolest, što paralizira njezina uda i organe... reci: tumori - ali u njoj su i iz nje nastali. ĐURO: Možda. DRAGO (tiho): A ja sam bolestan... Od one velike smrti, ja sam počeo osjećati više bolest nego mrak... Evo, sada prozirem u apsurd svojih slutnja, a onda... svaki čas mogu one doći... ko slutnja na trešnju, i što je više goniš, ona te hvata sve više... Osjećaš jedinu pomoć alkohola... zadnje nesrušeno boštvo... uništiti se ovako... ko i on! ĐURO: Marije spadaše u mekušce. DRAGO: Ne, među talente... I vidiš, sada mi je sve jasno i razumljivo... Talenat među mediokritetima, duša među masama. To bijaše njegova ideja. Naše društvo promiče mediokritete, a ubija talente... Jer je ono groblje, a mrtvacima je u grobu dobro... Ali živima! Živima!!! (Odmah je prešao rukom preko čela i žurno drmnuo Đuru.) O čem smo ono govorili? Zastranio sam... to nije ono. (Ali Đuro u neprilici šuti.) Ta reci, zaboga, o čem smo ono, reci. (Ovaj uvijek šuti.) Ah! To nije bio predmet! To nije bio predmet! (Najedamput zastranio sasma): I gle! Ono jasno stade se mutiti - ono razumljivo stade se plesti... slika postaje zbilja... i sve sam smiješao. (Muklo, užasno teško): I opet slutnje! I strah i sumnja! (Izazovno): Nisam li lud? Nije li to ludost?! Talenat - živ u grobu - mrtvome počast - jer, jer - (vikne srdito zadnju riječ još jedamput, a onda se prodere): Dobro! Ali

20



savez! Savez! (Pofali mu misao i samo teško uzdahne, stisne čelo i sjedne. Onda opet počinje): Ovo je ono. Slomio sam slutnje, jer sam mislio: ono bijaše slikovito, bijaše simbol. Onda se zadubih duboko i - začudo - počelo je svitati: razumjeh simbol - iza njega bijaše trulež društva i zdravlje intelekta, što imađaše tu sagnjiti. Odahnuh! Kliknuh! Sve bijaše jasno, rastjerano i ja stadoh pisati novelu "Simbol"... Ali onda, onda... Simbol stade rasti... (zgrožen): ogroman ko bujica i (muklo): poplavio sve... Činjaše se zbilja... Zašto ovo? Ali onda - u muci, u rastućoj patnji nicaše misao prošle znanosti: ono je sve jedno... (Stisnuo zube): Ali kako! Savez! (Uzrujano): Vidiš ovo dovodi - ja znam da je to klin, što sam ga zabio u mozak, oko kojega prede pauk paučinu, a ona bjelkasta mu je magla prelo. (Strašljivo, suludo): I prede, prede, prede... a mozga sve manje, sve manje... manje... a paučina sve gušća, sve gušća, gušća... i u nju uloviše mene. (Baci se na krevet; pleća mu dršću. Đuro se zamislio sigrajući se lancem. Pauza. A onda se je Drago pridigao užasno blijed ko da je tek došao k sebi. I glas tek što mu se čuje i organizam je oslabio; bolesnik, što se nakon mjeseci digo po prvi put iz kreveta. A možda je kroz to i koja sijeda nit upisala tragediju momenta na njegovoj glavi). A on će morati doći. On, veliki jedini, grozni... Bog propalih, otac delirija i majka gluposti. Kako dolazi! Ko da čujem njegove korake, polagane, ali nesustale, čvrste... I krili ruke i sve se bliža... I prije no me je obujmio, bacio sam mu se sam u naručaj... Ko dijete, što je od straha sakrilo glavu u majčinom krilu, izbito zatražilo zaštitu u oca i blaženstvo u molitvi bogu... Svome bogu... ĐURO: A nauka? DRAGO: Nauka... (Tajno u po glasa, šapćući): On je jači. (Zašutio od jada.) On je jači. Od onog poslijepodneva pa do danas to razumjeh. Strašna je bolest i smrt, ali duboka... Ja mu se otimah, znaš dobro. Ali kad me je ko zvao, napast je bila tu i od samog se straha ne pomicah s mjesta, od same srdžbe odgovarah: ne... Eno, kako me je Marije zvao... Ja sam mislio: prelit će se žuč ili će me ubiti strah... Nedjeljom svako pjevanje ili tambura, što sjeća na orgij, za mene bijaše ko da mi se reže bolesna noga, a ja ne smijem viknuti radi ponosa i ne smijem se oteti operaciji radi života... Trpi!... Zato zatvarah dvostruko prozore u noći, zato nađoh stan na osami... Samo da ne čujem pijane glasove, tresku čaša i prokšenu psovku alkohola... Ne čudi se. Ovo je jasno. Ovo je moralo doći. Mene je stvorila prošlost, turobna prošlost... Vidim je... Turobno se rastegla, tupa u pogledu, grka u glasu, brutalna u kretnji... Moj otac, iz kog se je iznijelo ovo bolesno stvorenje, što je "propij se" upisalo u svoj barjak - bijaše alkoholičar... I ovo će njegovo krasno svojstvo prelaziti ko neiscrpiva, unosna i zakonita baština dalje... I ja sam osuđen na propast i impotensu da vršim svoju dužnost razvijanja, izrađivanja i protančavanja ove sposobnosti za kasnije možda generacije... Jer orao je živio u visinama, a hrana, što bijaše uvjet njegova života, u nizinama... I prirodno je možda u njega razvila oštrinu vida. Ali onda - (rasuđuje gotovo zastrašnim mirom) onda je i to bila prirodna nužda... (Onda gorko, mučno, bolno): Zašto nas priteže prošlost? Zašto nas ubija, pošto nas je stvorila; zašto nas otima svijetu, pošto nas je njemu dala i životu, pošto nas je njemu posvetila... O moj oče! Kako bih te prokleo da velika bol ne zastire sva ta zločinstva! Kako bih te prezreo da užasna patnja ne vora tvoje žute obraze!... Prošlost - smrt! ĐURO (s očitom namjerom): Ali gle! To je sve vrlo umno, duhovito, da, i oštroumno... Ali, prijatelju... nauka je tu, a sjećaš se, šta je baš ona tebi dala. DRAGO: Da, da. Ali ovo je jače. Jače! (Nenadano udario nogom o pod, srdit do najmanjeg trzaja mišičja.) Kad oni ne osjetiše nužde za naukom - kad je prošlost ignoransa, bjeganje od škole i proklinjanje učitelja - (Odvratno): Gade! O gade! Pfi! (U sve većem bijesu): Ali zašto me drži ta prošlost? To je konopac! Ni prekinuti ga ne mogu... ni rasjeći... (Sad mu je nešto upravo palo na um i on je uskliknuo nepomičan ko stup): Marije! Sposobnost pića - nesposobnost nauke: prošlost! Život među mrtvima - intelekt među mesom: sadašnjost! (Opet je postao onaj prijašnji): Onda je on mogao pogoditi - tu nema simbola. (Srdito, gnjevno, kroz nos): A! (I opet se uplašio.) Ali to nije predmet! To nije predmet! O čemu smo ono? O čemu? ĐURO (vrlo brzo): O konopcima, što vezuju za prošlost.

21



DRAGO (isto tako): O konopcima... A prošlost! Pa da ne prokuneš i oca i majku, ljubav i potensu živina... i sposobnost ljudi! Naših ljudi! ĐURO: Ali čekaj! Pretrgni konce! DRAGO (muklo): Ne mogu. ĐURO: A znanost - tvoj stari bog? DRAGO (u dalekoj uspomeni sklopi oči i blago, tiho, sjetno): Moj stari bog! On bijaše sunce. Svemožan, neprekidan, pobjednik, što je sve bogove srušio. Ljubljah ga u zanosu, štovah u uvjerenju i njemu služiti bijaše moj zavjet, njega upoznati moja svrha, njega ljubiti moj život. (I sad se je stresao rastvoriv oči ko da je zagledao svu strahotu sadašnjosti i ono, grozu budućnosti.) Ne mogu ga ni ljubiti ni njemu služiti. Moj je mozak raščupan... otiče... moje su misli razorene, udavljene... Prošlost spušta svoju smrtonosnu šapu na naše glave ko gospodar, što je ugojio svinju da je zakolje. (Užasno potišteno): Ja više raditi ne mogu - nikada više, Đuro, nikada više... (Pridigne se): Ali slušaj! Ja možda ne bih propao da mi sada odmah može pomoći ona... Ali ovako... I krvnik je tu - sve nepredviđeno, neshvaćeno - i nož ti je za vratom... Ostaje ti samo dreka da se nasmije koje nemilo čeljade i da imitirajući tvoje boli pozabavi skupljeno društvo... Prekrasno... (I opet se pridigo): Ali slušaj Marija... Reći će ono, što je zaboravio da ja, naime, nisam kriv! I dok ću proklinjati prošlost, plazit ću jezik nesretnim kolporterima, što uniješe u nas atmosferu bigota, seoskih baba i tuberkulozne poezije... Upotrebiše zlato svoga pera, zvuk svojih rima i boje novela da izraze rug idiote na znanost. Ona je impotentna! Ona je nemoralna! Ona je rastvorna! "Ono" nikad ne odgonetnu; narod u formi kulture odnarodi i iskvari; a pokoj duše uzbuni i čar života omrča!!!... Još prije no što njezin uskrisiteljni pogled zagledasmo, prije no što njezinu analitičnu riječ saslušasmo i prije no što njezinu neustrašivu ideju živu napipasmo - uzbuniše narod, zatvoriše granicu, namjestiše vojsku i harangiraše masu. Ne dasmo joj ni blizu - ko od kuge ogradismo se od nje, jer je nekaka bena rekla: dolazi kuga - a panika nije pri svijesti i glupost ne rasuđuje. (Pauza. Onda hrapavo, muklo ko da kuša izvući onaj zarđali klin): Gotovo je. ĐURO: Da, da. (Samo slegnuo ramenima i zapušio. U kratkoj pauzi diže se dim i ko jutarnji valovi udara o plafon. A on gleda spokojno te valove, nasmijanih očiju, što valjda vide negdje kroz dim druge oči i u njima svoju sreću i blaženstvo.) ANKA (na vrata): Đuro! Zove te tetka. Dođi! DRAGO (koji je dosada mirovao zakopavši glavu u šake, sav se stresao, kad je začuo taj tuđi, izazovni, porugljivi glas; ali se snašao): Gospođice, zar me se još bojite? ĐURO: Ajde samo: Čini mu društvo. Danas je i on od riječi. (Ode.) ANKA (ulazeći): O, nimalo. Ja znam što ljubav čini. DRAGO (stade grohotati, istu onu brutalnost što ju je progutao ko šećer, izbacio jednim mahom neprokuhanu napolje): "Ti" i "ljubav". Ljubi se sebe, a bližnji se vole kao slatkiši. Đuro je slađi, muškiji - Đuro je budućnost: zapremit će visoka mjesta, postat će uvažena ličnost i gospodin s titulom. A vi njegova milostiva kojoj će se cjelivati ruke i skidati šešir. O, ta vama se otvara krasna budućnost! Vi koracate unaprijed štovani, uvaženi i hvaljeni! Razumjeste Marija ko onaj tamo mene. Ali vi se ljubite preko živog mrtvaca i rugate preko suludog umnika! Vi, živine! Carstvujete u toj zemlji i samo s gluposti ubijate intelekte! (Sve viši, brži, jači slap): Živila živina - ona je život! A ti - crkni!! Smrskaj se, lubanjo, kad će na tjeme navaliti medvjeđi kamen i kad će te pseta natjerati u jarak! Iscurite, možđani, kad će se u vama saditi krumpir ko da ste ođubrena zemlja! Crkni, misao, kad ti je prošlost bolesna i zrak kužan! Raznesite nas: imate pandže! Razderite nas: imate zube! I proždrite: imate želudac! Za slavu vaše ženidbe, u slavu živine, što se drugdje ubija umom, a tu - (Nenadano - košto je strelovit pljusak bio njegov govor - bacio se na nju i stao gušiti.) ANKA (hripi): Ao! Oa! Ao! ĐURO (ko ono jedamput za onog poslijepodneva - izrastao u ogromnosti, bestijalnosti, ubitačnosti - ko vuk, kad grabi za plijenom, ko vučica, kad brani mlade - i digavši kufer krcat knjiga, podavši mu deseterostruku težinu svojim nabreklim mišicama, učinivši ga živim svojom groznom,

22



nepromišljenom namjerom - spustio ga na tjeme, što preslabo zaštićivaše jedan mozak, na lubanju, što propuštaše nabujalost možđana, na čovjeka, što je pošao da satre živinu): Crkni!!!! DRAGO (srušio se; njegova je riječ zamrla pod onim gromkim glasom; njegova se glava izgubila pod starinskim onim drvom i on je postao gluh, nijem, slijep i - glup. Sve za tren! Za jedan užasni, divlji, živinski i - obični tren, što je u nečijem životu - stoljeće...) Zagreb, 29. XI. 1906.

23


Janko Polić Kamov: Drame — Na rođenoj grudi

NA ROĐENOJ GRUDI

DRAMATIZOVANA STUDIJA

MAJKA IVO JOSO MLADOST ŠESTI JEDNA DJEVOJKA RADE NAROD

Obična soba. Lijevo - sučelice prozoru - vrata; u sredini druga. Ova je soba, izgleda, određena za objed, nauku i vizite. Na zidu pretežu fotografije, ali se ističe jedan obojeni portret starca i narodnog velikana. U kutu neraspremljena putna prtljaga. Iz druge sobe - kroz ona srednja vrata - dolaze uzrujani glasovi, od kojih jedan zanaša na plač. Povrh same kuće nose se urlikanja bure što na mahove postaju gotovo mahnita, kao da je iskočio glas iz grla i neman ne može uhvatiti daha. Pa onda odmah tišina - ko da je vidiš povaljenu od upornosti, pretjeranosti i napinjanja. Ivo, Majka i Joso izlaze. Majka prepuna od krvi, rumena od plakanja, još se trza u mutnim očima, ukočena u ruci, kojom je čvrsto stisnula Ivu. Ovaj je mršav, obrašten dlakama, s neravno izrezanom kosom. A Joso, ugodan, uredan, ponekud razdragan, stane odmah podalje i gleda sad u njih, sad u svoje cipele. IVO: Dosta, majko, dosta. Došao sam, eto, pa budimo veseli. MAJKA: Veseli? A sve ovo? IVO: Sve ovo - JOSO: Ne sada, ne sada. MAJKA: Ti ne znaš, Ivo. Bio si daleko. Nisi vidio. Pokojni je otac mnogo patio, mnogo snašao, mnogo ljubio... Uvijek je ponavljao tvoje ime... Mi smo te iščekivali. IVO: Ja nisam ništa znao. Dobio sam jednu dopisnicu od Josa: "Otac je bolestan". Onda sam je otpisao: Javi mi odmah potanko, točno, šta je to s ocem... Čekao sam dva mjeseca. JOSO: Ja sam ti pisao. IVO: Ja nisam primio ni slovca. Onda... jednoga jutra... došao je brzojav... i ja sam rekao: Što da se sada vraćam? Bolje da ostane svaki sam, u sebi, jer jedan drugoga može samo i više rastužiti. MAJKA: A kako su sve novine o njemu pisale! IVO: Čitao sam.

24



JOSO: Naš je tjednik donio čitavu studiju. Napisao je Sekulić. IVO: O tome mi nisi ništa javio. JOSO: Izišla je tek prošli tjedan. Čitat ćeš. (Pauza.) IVO: Ali, mama! Gledaj našu mamu. Uvijek zdrava, uvijek ista, uvijek lijepa. Došao sam nakon punih pet godina natrag i našao vas isto onako zdrave i lijepe. Ja sam postao ružniji, jelte? MAJKA: Promijenio si se. Sad si drukčiji. Nisi više onaj. Obrasla te brada. IVO: E da! Tamo nisam imao mame da me redi. Postaješ ružan, tamo. Nemaš nikoga, pa ne paziš na nikoga. I gledaj! Tamo ne paze ljudi toliko na cipele kao tu. MAJKA: A na što paze? IVO: Ni na što. Tamo imaš silesiju izloga... pa izlog kravata ne udara toliko u oči... Pa tako... (Gubi izraz. Nešto suho osjetio u ustima: nešto prazno u riječima. I obazreo se po sobi): Naš veliki starac uvijek na istome mjestu. JOSO (smiješeći se): Uvijek. IVO (brzo ga mimoišao pogledom, pa pogledao majku i sreo njezine oči. Onda se digao i prošao sobom). MAJKA: Pripovijedaj što. Pet godina, bože moj, pet godina. IVO: A šta? MAJKA: Kako si se promijenio, postao ozbiljniji, stariji, drukčiji. JOSO: To si mu već deset puta rekla. (Pauza.) IVO (sio na drugu stranu sobe. Izgleda umoran, zamišljen. A majka ga pomno promatra. Njezin pogled osjeća i Joso i nestrpljivo udara nogom o pod.) MAJKA: Ma - IVO (primijetio oboje; uspravio se i ponovio): Ma - MAJKA (slomljeno, tiho): Ma - IVO (uporno): Ma - govori! MAJKA: - još nije godina dana! IVO (teško, gorko skinuo šešir, bacio ga u kraj i gotovo patnički potresao glavom): Tek je pola godine. MAJKA: Ma ti - Ivo - ni nemaš crnine. IVO: Nemam. JOSO (brzo, upozoravajući očima Ivu): Nije tamo običaj, razumiješ... Pa on... Znaš ga... nesređen, zaboravljiv... MAJKA: Ali to se ne zaboravlja. JOSO: Dakako. Dakako. A vidiš, ja se kladim da on ima tamo u prtljazi drugi finiji, ljepši šešir, s crnim velom. IVO: Nemam. JOSO (jednak, nešto nestrpljiviji): Ko da te ne znamo! IVO (uhvatio mu nesmiljeno pogled): Ne, vi me ne znate. To je jedini šešir, što imam. A i tamo je običaj crnina, valja da znate. Valja da znate. Ali crnina nije moj običaj. JOSO: Šta si usplamtio! Čekaj. Dobit će on večeru i krevet, jelte, majko, pa da ga vidimo sutra. Ko da mi ne vidimo, što se krije u tom mrkom bradatom čovjeku. Majko! No! Priđi bliže. Pogledaj tu, u srce. Šta vidiš? Suze, vidiš, suze. IVO (digao se i okrenuo mu pleća). JOSO: Tako, kako rekoh. Ko je umoran, treba krevet. Ko je gladan, treba večeru. Ajde, majko, ajde... On će spavati na mome krevetu, a ja u Dikića. MAJKA: Ivo. Ti se srdiš? IVO: Ne, majko. MAJKA: Što ćeš. Ja ne razumijem. (Odlazi.)

25



IVO: Ajde! Ajde! Sutra... Sutra... Pripovijedat ću!... Pripovijedat ću! O - svemu!! (Ko da bi htio pregristi jezik, pa zagrizo u zgrčeni prst. Pauza.) JOSO: Ti si čudan. Vrlo čudan. Ili me nisi uistinu razumio? IVO: Jesam, i predobro. JOSO: Rugaš se? IVO: Kako hoćeš. JOSO: Znam, što to znači: doći u nas, u zemlju predsuda, iz jedne slobodne zemlje... doći među naš moralni kadaver - IVO: Mani. Ovako se pišu uvodni članci. Ali ti se, brate, varaš, ako misliš da tamo nema predsuda. Ja sam već rekao: i tamo se nosi crnina; i tamo se plaćaju mise, pa i pišu se studije o pokojnicima... Ali tamo te ne uzrujava toliko. Tamo nemaš još prava uzrujavati se, razumiješ. JOSO: Ma da. Ali shvati našu majku. Valja imati obzira. IVO: Imaš pravo. Da. Ali ne reci da si me razumio. (Nakon stanke): U kojem je smislu pisao taj Sekulić studiju o ocu? JOSO: Predočio je u širokim crtama našu staru, poštenu, idealnu generaciju. Njegova je naime bila ta: dajmo joj poštu, jer ju ide; i priznanje, jer ju je išlo, ali ne nasljednike, jer je to normalno nemoguće... Pisao je uopće toplo, s osjećajem. Ovo je nešto najvrednije, što se je o našem ocu napisalo. Pa kad uzmeš: To dolazi od protivne strane!... A onda je zaključio: "da nas je veliki pokojnik poznavao, bio bi bez krzmanja pristupio k nama". IVO: Ali zašto ovo posljednje? Na temelju čega? JOSO: Naš je otac bio poštenjak. IVO: Ne poričem. JOSO: A i mi smo poštenjaci. IVO: Jeste. Pristajem. JOSO: A nije onda sasma prirodno da se poštenjaci nađu zajedno? IVO (okrenuo se. Čupka bradu i nehotice griska onaj zgrčeni, suhi, žuti prst): Da. Da. (Još kraće, još oštrije): Da. JOSO: Nisi istoga mnijenja? IVO: Pusti. Ja sam htio samo još to doznati. (Okrenuo se i uhvatio mu ponovno tvrdo, nepomično pogled): Ti si mene opravdavao pred majkom, a zašto? JOSO: Rekao sam. Valja da znaš, što je to za nju, taj - nazovimo - običaj. IVO: Znam, vrlo dobro znam. Ili me držiš za neznalicu? JOSO: Nipošto. Ali molim te - Ti se i opet uzrujavaš... I to ima biti naš prvi sastanak. IVO: Čini se, baš to. Ali reci mi još nešto. Zašto ti sada preda mnom opravdavaš majku? JOSO: Kako zašto? (Trese ramenima.) IVO: Ne odgovaraš. Ili ne znaš da odgovoriš? JOSO: Znam. Ali je odgovor suvišan. IVO: I jest, brate moj! Jest! (Dršće mu glas, ko da misli, što bi htjele van, zastajkuju negdje u grlu ili još niže, još dublje.) JOSO: Ali razjasni se. Izgledaš kao uvrijeđen. Ja ne znam da bih dao tome ikaki povod. Razgovarasmo. Svaki ima svoj način mišljenja, što još ne znači da moramo kao pas na mačku. Uostalom, ako sam te uvrijedio, bilo je nehotice, pa oprosti. (Pali cigaretu, ali se odmah domisli, utrne žigicu i ponudi jednu bratu): Izvoli. IVO (uzima): Hvala. JOSO: Uvijek onaj isti pušandžija. IVO (pruža onaj izgrizeni prst): Vidiš. - Privikoh se pušiti do posljednjeg dima. Pušiti naglo, jedan za drugim, tako da me omami, opije, prejede. I to je dakako došlo od nužde. Nisam mogao pušiti potpune cigarete - trećina je morala nadomjestiti cijelo. JOSO: Ali ti si u posljednje vrijeme slao i majci novaca.

26



IVO: Otac nije ostavio gotovo ništa, pa i ona je sama tražila. JOSO: Valjda ne misliš da ja previše trošim. IVO: Ni izdaleka. JOSO: Ako sam tako odjeven - IVO: Mani. Ali se niti ne oskudijeva. JOSO: Živi se skromno. A moglo bi se živjeti bolje. Tj. mama bi mogla živjeti bolje. IVO: Mogla bi, a ne živi. Protumači. JOSO: Stvar je malo neugodna. Ali ti ćeš i taj udarac primiti. Obećaj. Naša je majka bigotna, pobožna, kao žene uopće, starice posebice. Ona troši previše na mise za oca - IVO: I to! A ja sam onaj novac kidao upravo s usta i bacao ga košto se baca - prosjaku, ne, psetu! Psetu! JOSO: Ne misliš, zaboga, nju. IVO: Ne nju. JOSO: Ali to nije udarac. Meni je i samome neprilično, ali doznao bi ionako najposlije sve. Ti prije svega moraš biti uvjeren da to ja sam najoštrije osuđujem; i više: da vidim u tome lopovluk, podlost. I znam, kako to mene boli... znam dakle, kako će to tebe zaboljeti... IVO: Čemu ta predigra? Govori kratko. Na stvar! Vidiš me. Jedamput me bura tresnula o kamen - a što su vaše riječi prama njenoj dreci? JOSO: Slušaj. Znaš, što o tebi reakcija misli. Ti si vrag za njih... I tako, vidiš, uspjelo je dobrim ljudima sklonuti majku da služi mise i za tebe - IVO (prodere se): Za mene! Za mene! JOSO: - da te Bog rasvijetli... kako to oni kažu... da te navede na pravi put... IVO: Za mene! Služe mise za mene! A ja gladujem! (Stisnuo zube. Srdžba mu splela jezik, misli, žile, osjećaje. Pa i opet - rašetao se udarajući kostima ručnim po stolu, prozoru, zidovima kao cijedeći tim aktom srdžbu i žučljivost, ujedljivu, sarkastičnu, porugljivu): Zdravo, domovino! Zdravo, naša zajednička, velika majko! Ti obraćaš naš novac u konfekte, korijandole i separeje karnevala! Što zato, ako mi raskrinkavanjem stvaramo krabulje. Kad eno antimilitariste uzdržavaju svojim desnicama vojsku! Da prasneš! Ko mješina da prasneš! JOSO: Umiri se. Nisam znao da će te "to" uzrujati i da ćeš ti to "tako" shvatiti. IVO: "To" "tako" - dakle drugo nešto i drukčije nekako. Razjasni se. JOSO: Ja sam naime mislio da će se tebe bolno i neugodno dojmiti to, što te drže izgubljenikom, ništarijom, đavolom. IVO: Zbilja? Ti si baš idealan mladić. Idealan. Mene uistinu to ne boli. Srdi me samo to, što ja moram gladovati da može reakcija lumpovati. Ali mi godi, vidiš, moj mladiću, slobodoumniče i bezvjerče, godi, što su najposlije vjernici napipali živoga đavola. Dapače! To mi laska, melankoliče. To pali, draži, izaziva moju taštinu. I - ponos! JOSO: I ti na sve to ne bi dakle reagirao? IVO: Ne. Jer, što primjerice znači biti pošten? Znači biti ono, što je bio naš otac koji je držao da Darwina pobija Dante i da sv. Tereza spada svagdje, samo ne u bludilište i u ludnicu. JOSO: Dopusti. Ti njega ne držiš ignorantom? IVO: Držim. JOSO: Tako govoriš dakle? IVO: Samo tako. JOSO: I nije te stid. IVO: Pusti stid. Sekulić je napisao: da nas je poznavao, bio bi pristupio k nama. A ti si to protumačio: poštenjem. Ono dakle dijeli generacije, ljude. Sada bih samo želio, misli li tako cijela ta nova generacija? JOSO: Misli. IVO: I tebe je onaj članak ganuo -

27



JOSO: Do suza. IVO: Mene je, vidiš, ganuo - (muklo) - do žuči. JOSO: Stidi se. IVO: Da. Bio je pisan o ocu... Ali ja znam, gdje si mi u jednom pismu pisao: "Umro Fegić. Silni članci, silni vijenci, silni hvalospjevi... Da se vrši ona stara: de mortuis..." JOSO: Fegić je bio ignorant. IVO: Bio je u tom potpuno ravan našem ocu. JOSO: I tako mirno govoriš! IVO: Sasma mirno. Ali još nešto. Zašto ste vi išli svojatati protivnika, kaki vam je bio naš otac? Ne odgovaraš? Dobro. Jer vam je dobro dolazilo njegovo ime. A njegovo je ime postalo dragocjeno onim momentom, kad se je otvorila njegova oporuka kojom je gotovo sav imetak ostavio u dobrotvorne svrhe. Vi ste znali - k a k v e m o r a j u biti te svrhe i k a k o te svrhe negiraju vas. I mrtvacu rekoste: da može govoriti, pristao bi uz nas, makar, dok je govorio, sve vas je najoštrije osuđivao. Velite: nije nas poznavao, a bijaše čovjek javnosti... Ali on se nije zadovoljavao poštenjem kao ni učitelj marljivošću, jer je jedno i drugo bez rezultata... (Blaže, rugajući se, u šali): Vi od advokata postajete državni odvjetnici, branite i osuđujete ali ne povlačite sve konsekvence. Bili biste valjani suci - suditi, kad se mora, po tradiciji, zakonu i paragrafu - ali vi to nećete da budete. A moderni sudac - (Puhne nasmijan i sjetan.) JOSO: Ali ti nekako izgovaraš taj "vi" kao da si sasma odijeljen od nas... kao da stojiš na drugoj strani... ili povrh nas. IVO: Iznenađen sam, to je sve. Ovo vaše hvatanje imena, izazivanje mrtvaca... ovo, što se osjećate kao izgubljeni, sjetni, potišteni bez njih, bez prošlosti - JOSO: Nema tu hvatanja imena. IVO: Ima. Nije to jedini slučaj s našim ocem. Ja, kako vidiš, ne zaboravljam. Ako nisu nama nužni velikani, heroji, polubogovi - mislite vi u sebi - nužni su masi... A ni ne znate da time priznajete nužnost autoriteta i za sebe... Ali osjećate drugo. Prekinuste s prošlošću i nađoste se kao đače bez kuće. Postadoste nostalgici, jer je uvijek ugodnije imati stalni krevet, iskuvano mlijeko i izviksane cipele... Tako nešto - kao oni što od ateizma dolaze na spiritizam, ne, jer ima nešto, nego jer oni potrebuju nešto. A kad si se pobljuvao u jednoj rakijašnici, nađeš drugu... A znaš što r a d i ovako đače? JOSO: To si đače ti. IVO: To ste vi. Ono se najprije raznježi, možda i pokaje, a onda se počinje opravdavati, umiljavati - hoće uopće đavo da kaže: ta gledajte me, nisam tako crn! Ja ne. Ja odgovaram, i vama odgovaram: i crnji sam, no što me slikate! I crnji! JOSO: Izgleda da tu nemaš nikoga. Pa ipak si se vratio. Nije li to nostalgija? IVO (smije mu se nekakvim smiješkom iz visoka, ko da gleda u patuljka, što se umišlja Herkul): Naivniče! (Onda pogladio ljupko bradu): Ja sam čitao, što vi pišete. Gledaj, taktike, mislio sam. Politika je izvrstan kapral. Pustio sam sve to i mislio: Ali oni ljudi tamo, oni ljudi! Kaki su oni! Joso, Majer, pa Rade... da, gdje je naš hajdučina Rade? JOSO: Tu, radi u uredništvu. Ali čekaj. Ti ove ljude nisi ni vidio. Vidio si samo mene. IVO (nehotice muklo): Tebe. Da. Tebe prvog i jedinog. JOSO: Gle! Kako te se samo neugodno doimam... Možda je to radi prvog sastanka... Iz zemlje ljudi u zemlju robova - IVO: Ah, prestani s tim! I tamo ima robova, velikih, svijesnih, ponosnih robova; robova jedne velike, slavne tradicije... Ali ti me ne razumiješ još. (U čudnom upitu): I zašto da me razumiju? (A onda se ponjihao, rasvijetlio, usplamtio od jedne uspomene, što je ovako nenadano, netraženo, neiščekivano došla. Sva u skoku ko strast, zanos i raskoš.) Jedamput, sjećaš se, kad je bura bila prevalila moj vlak. Pisao sam vam o tome. JOSO (u čudu): Pa?

28



IVO: Ništa. Bila je užasna bura... Gle, ova jenjava... (Prisluškuje): Čini se da je crkla... Povaljena, zgrčena, sklopljena ko opiti pjevač. A onda, kad skupi snagu. Kad se ponese. Kad zapjeni velikog sadika, kad mu razigra izbičevane nerve. A on - gorostasni bludnik, sterilni rasplodnik, vijač ovih hridina, ove tvrde, kamene, lemane puti... Kad se ponese. Ona griva - kostrušena, potresavana, vijana, čupana... Baca se. Jednu je djevicu nemoćan izljubio... Pa više - onu drugu, praznu, razvučenu, simboličku... Nebesa! Škripi zubima. Pretrgat će ju, misliš. A ono on trga svoje usne, samoga sebe. Ko Leopardi. Grohoće li? Nema u njega smijeha - dreka, lelek, jauk, kletva. Ko živi na grobu mrtvaca... On veliki, čovjekoliki, idealni! JOSO (pogledao ga s neshvaćanjem, neugodom, pa skupio ramena, usne i obrve). IVO (zagrizao je odmah u isti prst i zadržao ga među grbavim, šepavim zubima). JOSO: Ali - počeo si bio - IVO: Da. Bila je bura, srušila vlak i ja sam izašao živ. (Okrenuo mu pleća.) JOSO: Iznenađuješ me. Vidiš, ti ne znaš, što značiš u našem krugu. Tvoji članci bili su za nas prava otkrivanja. I više, tvoja pisma. Počeli smo onda pod tvojim receptom čitati. Do onda smo čitali radi tehnike, karakterizacije, psihološke analize, prečesto i zabave. Ali tek onda pomakosmo se dalje, shvatili pisca kao ličnost i studirali tu ličnost više od djela. Onda dalje. Naš javni život, prejeden od fraza, romanticizma i sentimentalizma svrnuli na ekonomiju, borbu za opstanak, verizam. Našu historiju, pisanu pripovijest osovili na zakone, sociologiju. Mi smo dotad poznavali zakone samo u kemiji, fizici i pravosuđu. Pa sve dalje. Postadosmo od pjesnika kritici. Ti si za nas bio liječnik, što ide rukom u smrad, zadaje boli, ali i liječi. Takvim sam te eto i ja predstavljao. Borac za zdravi, istiniti, pošteni, slobodni život... A onda... došao si... došao si i - izvini... sama tvoja pojava... ovako nezdrava, zapuštena, dekadentska... Pa tvoj način, tvoje ponašanje... Moguće je na mene neugodno djelovalo i to, što se bez obzira izražavaš o ocu... Pa i sama crnina... Sve te to čini nekud tuđim, hladnim, nepristupačnim... Izgleda da me prezireš, da sve nas prezireš i da tvoji članci djelovahu na nas tako, jer ne vidjesmo u njima autora, čovjeka, ličnost. IVO: Baš tako. Ne vidjeste čovjeka. (Silno ozbiljan): Baš tako. Ne vidjeste čovjeka. (Još ozbiljniji): Ko ni ja. (Pauza. Braća se ne gledaju; mimoilaze se šutke. Ivo ispušta dimove. A oni se lagano dižu stvarajući povrh njega aureolu zamišljenosti, ludosti i šutnje.) JOSO: Mogao bi skočiti do mame. Zadržasmo se predugo. Reci joj bar riječ, ali ne ko meni. Tamo moraš govoriti drukčije. IVO (okrenuo se srdito, odsječeno): Drukčije!! (A onda pogledao u bratovo turobno, ojadnjelo, prevareno lice i očajno, gutajući): Drukčije - (Pauza.) Ah, da, da... (Neshvatljivo, u polupitanju): Ali kako? (Nasmiješio se): A ti umiješ govoriti i drukčije... (Onda svečanim glasom i porugljivim usnama): Bijah vjernik jedamput. Klečah molih i postih. Klečah radi sebe, molih za vas, postih rad naroda. Gledaj me! Ja, zubati mislilac, idejna pandža, ideal ničega - ne nirvane - nihilizma - Razumi. Nemam prošlosti više. Nju sam prvu srušio - bijaše sagnjila u meni. I ne bijaše više, što da se u meni ruši - stadoh rušiti u vama, što ne bijaše još trulo... Iščupah vam zdravo udo i vi prikrivate rad pristojnosti, obzira i - neprilike - ruku. Ja ne. Ja je pružam ovako. (Ispružio ruku, na kojoj nema potpunog palca.) JOSO: Oh!! IVO: Izgubih ga onda, za one bure... I vidim da nije palac životno udo za onoga koji ne želi biti vojnik. (Na vratima žamor i kucanje). (S lijeva ulazi mladost. Njih petorica: jedan sa snopićem novina, drugi s cvikerom, treći u galošama... To je sve, što se za njih može reći. Jer sva su lica slična ko na starinskim slikama; svi nose brkove, rjeđe, punije, svjetlije, mrkije, ali boja obraza u svih je papirnata, kicoška; kose brijačke; čela halbicilindraška, uleknuta. Samo "Šesti", što je došao posljednji, dostojanstveno bez žurbe, i kojeg su odmah propustili, drukčiji je radi zalizaka, godina i zlatnog cvikera... Rukovanja u neodrednom žamoru i komešanju usiljenih posmijeha, pozdrava, imena, odzdrava. Joso je već unio

29



s pomoću Majke, koja je razvučeno od znatiželje odmah otišla - stolice, pružajući široko jednu ruku i upozoravajući na sjedala. Ali nitko ne sjeda.) IVO (sjedne prvi izvalivši dugačko, zijevajući noge; i ko da je taj zijev nogu unio odmah potpunu tišinu u cijeloj kući). ŠESTI (sjedne sav posušen nenadano; govoreći prečesto guta slinu ko da želi podati začin svojim riječima): A kanite se vi, g. Mauroviću, duže tu zadržavati? IVO: Ne. ŠESTI: Tako, dakle, na prolazu, na ladanju. IVO: Ne na ladanju, ali na prolazu... kao u buhari, kad te tjeraju "per šup". ŠESTI (ironički): A tako. (Šutnja.) TREĆI (koji se je međuto sabrao): Mi, naime, g. Mauroviću, kanimo prirediti u vašu slavu komers. IVO: Ali - (prekine se suho, ispruživši još dulje noge): Ja sam, naime, nakanio za koji dan otići. TREĆI: Ne smeta. Onda - (Uto je stupio u sobu još jedan, naglo, bez daha, kliktajući u svakoj oživjeloj kretnji. Čini se pomladio onaj prerano postarali mladić, sav ošišan i obrijan, ostavši svejedno dlakav i čupav radi nespretnog, preširokog, asimetričkog kostura). IVO (skočio i on): Rade! RADE: Amo desnicu! Ovako! Dlakaviji si, momče, dlakaviji! IVO: Ti se briješ. RADE: Briju me. IVO (suočio rezigniranu bol svoga starog druga, zadrhtao u sebi, ali se odmah snašao): Nepraktiče! Ljudi života briju se sami. (Pa vidjevši u sve većem neskladu njegovih ličnih kosti da ga je razumio, okrenuo se odmah k ostalima): Dakle? TREĆI: Onda, naime, sutra priređujemo naše tjedne sastanke. Bit će nam milo, ako tu vas vidimo. Jer mi, naime mi mladi, slobodoumni, mi svi, što smo naučili od vas učiti, mi, što smo u vama našli metodu, a po njoj sistem - mi, naime, što priznajemo i znamo da u našem skromnom krugu vi zauzimate prvo i najodličnije mjesto - želimo vas vidjeti osobno na tome mjestu, na toj katedri, na toj tribini - da tako jednoga dana postanemo organizovana, disciplinovana stranka svega, što je zdravo, pošteno i slobodoumno - da onda ta stranka na principima: jedno je poštenje - privatno i javno - jedno je zdravlje - duh i materija - jedna je ideja - naprednost i patriotizam - i jedan je čovjek - na tribini i u svojoj kući - postane ono, što stranke u nas ne bijahu i što moraju biti. IVO (On je već kod pola govora zabo oči u svoga druga; zabo ih žestoko, potajno, toplo. I kad je onaj svršio i nastala šutnja, Ivo je ostao gledajući prijatelja. A Rade je kratko digao na nj oči i cijelo njegovo izgaženo lice progutalo najedamput njegov pogled). TREĆI: Dakle? IVO (stresao se; uzvinuo usnu; progutao ko slinu; prošao se izgubljeno sobom; stao; progutao još krupniju slinu; pa dahnuo; ponjihao se glavom; poravnao kose zadržavši ruku na čelu; onda je spustio i turio odmah u džep): Imadu li gospoda vremena? Pitam to zato, jer bih želio odmah odgovoriti gospodinu, ne varam li se, Tadiću i svima vama. Dakle? Kuća, u kojoj stanovah baš u posljednje vrijeme, bijaše osamljena, ali ne na osami. Vezala se uz druge kuće, ali kroz dan ne bijaše u njoj nikoga. Stanari izlažahu ujutro, dolažahu podveče. Moja je soba bila u prvom katu, odostrag, tako te je gledala u dvorište. Tamo, bit će vam poznato, vrata se zatvaraju i kroz dan. Ko želi pokucati na vaša vrata, mora najprije pozvoniti na zajednička, kućna vrata. Tako ja - strpite se - dođoh jednoga dana ranije kući. Imao sam privesti kraju jedno svoje djelo - još ni danas nedovršeno, a usto iščekivah redoviti svoj honorar. Bijah ostao bez krajcare. "Mora doći", uvjeravah sebe. "Već je sedam dana, što poslah odlučno pismo i ustanovih odlučni rok". I uvjeravajući se tako, najposlije se uvjerih i stadoh pisati. Bijah raspoložen, od volje, od pera, od riječi. - Uto najedamput - zvonce. Nađoh se na cesti. Nema nikoga. Počekah. Nema nikoga. "Pozvonio je dakle koji prolaznik radi šale", rekoh u sebi. "Ali to još nije razlog, to je glupost...".

30



Raditi na djelu više nisam mogao. Stadoh rasuđivati, ispitivati, tumačiti tu - šalu. Uto opet zvonce. Sađoh - pa se vratih. Onda opet zvonce, pa ništa. Nekoliko puta. Uvijek zvonce - i uvijek ništa. Onaj kratki zvuk zvonca ostajaše uvijek predugo u zraku nalik na korake koje utišavaš, a onda nenadano udariš o dasku; onaki naime koraci, kad ideš, a bojiš se nekoga probuditi; onako nešto, kako mora osjećati početnik tat, kad se krade u tuđu kuću i osjeća svoju sapu sve jaču u suzdržavanju, svoj korak sve gromkiji u utišavanju, svoje kretnje sve burnije u ukočenosti... Već sam znao, ko zvoni. Bijahu djeca, što u mojoj nestrpljivosti uživahu, što se u mojem umaranju odmarahu, i mojim prekinutim, ubitim intelektualnim radom pitahu, razvijahu svoj intelekat! Ne znam, koliko se puta nađoh kod vrata psujući sve krepče sve spalijim glasom. A onda, gore, smišljah. Da imam novaca, kupio bih samokres - rekoh, jer to bijaše najumjesnije i najuspješnije. Naperiti, odapeti i ubiti! Ova obijest, živahnost, zdravlje i ljepota dječja postadoše mi ravna lizanju najsmradnije muhe. I onda nađoh logiku: Muhu ubiješ, zgnječiš i baciš: sjedala ti je već predugo na nos - dijete pljusneš, ubiješ, smrskaš: zvonilo je već prečesto na tvoja vrata: akt muhe je za mene jednak aktu djeteta - akt je muhe dapače opravdaniji, oprostiviji i shvatljiviji - akt je djeteta gori, osudniji, nerazumljiviji, a muhu ubiješ mirne savjesti: i dijete moraš, dakle, ubiti isto onako mirne savjesti - i mirnije. - Dakle? Stati kod vrata, pa kad zazvoni, provaliti nenadano, zgrabiti najslabije, najsporije, najmlađe dijete i zadaviti; a onda udarati s njim po kamenu, udarati, udarati... Jer ti nije dosta ubiti muhu; valja je ispatiti, izgnječiti, uništiti - valja se napiti, kad se napija, do besvijesti, potpuno do mrtvila... Ali gle! To je pitanje! Muha je sitna, drobna, nježna: jedan kret ruke... Dijete je koščato, veliko, jako... Što dopušta moja jaka savjest, ne dopušta moja uvela mišica! Oh, da mi je samokres!! A ona lica oko njega tu se već potpunoma zgrustila, skupila, izvrnula. Jer on je prošao sav onaj momenat i živahnom memorijom oživio čitavi prizor, čitavu logiku i istim onim crnim uživanjem ponovio svaku riječ, želju i pomisao. Činjaše mu se da je lijep, krasan, divan u svome govoru, pozi i grimasi. On nije znao, kako se one njegove tvrde, reske dlake vuku u njihova usta, kako iskočene lične kosti udaraju u njihove sljepočice i kako one pokisle oči cijede odvratnost u njihova poslastička grla. Ali tu se je čuo jedan "Pa?" i za kratkoga iščekivanja drmnuše stolice, neki se podigoše, začuše se kašljucavi protesti, jektikavi prigovori, dok se nije digao onaj "Šesti", spreman uzeti svoju drvenu riječ - Ja nisam svršio. Obećaste me slušati. Obećaste! Ja samo pitam još ovo: Hoćete li me vi ovakova u svoju stranku? ŠESTI: Ne. IVO: A onda još ovo - Ja se opijam - (lažno, bećarski, dok ga ova sveta težina osjećaja mučenički svija). Ja se opijam! Ko krmak. Valjam se po blatu. Ko krmak. Bacam. Rigam. Bljujem. Onda me nose - dobri ljudi, makar moja utroba sipa miris kadavera, Lazara, strvi. ŠESTI: Fuj! IVO: Na sve? ŠESTI: Na sve. IVO (ko munja, u groznici): I vi svi "fuj"? (Čuje se isti "fuj", ali ne prezirno; oduravajući, od srca.) IVO: I sve ovo "fuj"? Sve ovo? (Zalijetava se svakome u lice trijumfalno, raskvašeno, rakijski): Pljujte! Pljujte! Ignoranti! Ignoranti! Tamo bacaju po pločnicima kore od narandža; ljudi padaju, lome vratove, kidaju hrptenjače... Krivca nitko ne traži, jer glupost nije kriva! A gladni ukrade, ubijani ubije, umnik siluje i vuku ga u tamnice, pred sud, na vješala. Jer bolji je, velite, pošteni ignorant, negoli nepošteni umnik. I hvala vam! Hvala! (A oni u prosvjedovanju, zakapčajući kapute, dižući ovratnike, nazadujući k vratima. Samo on ko da liže ono plazenje tuđe sline po svome licu): Popljuvaste me. Jer je to vaš moral. I njihov moral. Jer je akt prilega gadan, makar je dao vas lijepe na svijet. Jer vi poštujete oca, a prezirete ono, po čem je postao ocem! Jer je obitelj vršak morala, makar joj je temelj protoplazma. Gadarije da! A vas stvorih u pijanstvu, u delikventstvu, u

31



perverzitetu. Ono je pisalo sve moje članke, ono - (I ko da se je njegov mozak nasmijao užasnim, smrskanim, bolnim smijehom stao se rušiti izašavši na srednja vrata): Vaš moral! Njihov moral! A odmah uto stali se dizati glasovi: "L u d a ! L u d a ! " Joso stao izvinjavati, ne znaš koga, jer samo vidiš svijanje ruku, hrptenjače i jezika. Rade se je izmiješao izgubio, rastalio. Ali kad je Šesti dao rukom signal, iskrivio jednu usnu ko da oponaša diplomaciju, kad zna biti fotografisana i rekao: "Šarlatan" - Rade se je razabrao. I kad su svi otišli, on je ostao mamuran, tužan, ružan. RADE (najprije je pošao k srednjim vratima; ostao čas neodlučan: onda se vratio; stao se češati; prisluškivati; onda i opet pošao k istim vratima; zakucao dva puta; otvorio): Ivo. IVO: Tko zove? RADE: Ne znaš mi glasa? IVO: Ah - da! (Izlazi.) RADE: Jesi li se umirio? IVO: Zar sam bio nemiran? RADE: Ko uvijek, stari moj druže, ko uvijek. Ti se uznemiruješ, ali teško da uznemiruješ. IVO: Misliš? (Tiho, polušutljivo): M-da... (Duboko u misli): I baš misliš, ne - RADE (gleda ga u sanljivom ganuću): Moj druže! IVO (tiho, brzo): Ipak si ostao. Nisam ti se odurio? A svima, svima... (Tvrdoglavo, ko u snu): Ali to je sve! To hoću. Razumiješ! RADE (u uspomenama, komičan radi dražesti): Već onda... Bio si deran... Jedamput dobio si prvi red; ja drugi. I čekasmo profesora batinama. Ovakim. Sjećaš se? A onda istraga. Razrednik je izjavio u čudu: "Vučinić se je bunio, razumijem: dobio je drugi red. Ali vi, Mauroviću, vi!" "A ja, odgovorio si, jer sam dobio prvi, jer je g. profesor bio dvostruko nepravedan". IVO: Da. Bili smo uvijek bundžije... Onda... Ali sada? Ti, Rade, ti - RADE (klonuo): Ja referiram t u đ e govore, ispravljam t u đ e feljtone, prevodim t u đ e viceve... Ja eto ne mogu naći sebe... Rade se je izgubio... Nema ga. (Tupo): A gdje je Rade? (Porugljivo): Rade! Glasa ne imade!... Rade! Sinko! IVO (u isti čas): Rade! Sinko! (Zašute.) RADE (slabo, spalo): Ja imam jednu satiru. Treba je samo napisati. Slušaj. - Vuk sazvao skupštinu domaćih životinja. Sve su došle. Onda uzeo riječ sazivač. "Narode, rekao je, ti trpiš tiraniju čovjekovu. Bježi. Ostavi sve ovo. U nas je klanje, ali je sloboda, jer svi smiju klati. Dođi u šume naše, velike, duboke, slobodne šume naše". Ali tu je došao čovjek: "Uime zakona (imao je u ruci bič) raspuštam skupštinu. Domaće životinje, ropska ćud, purgarska krv, seljački narod poslušaše, samo trdoglavi magarac digao noge u zrak, bacio se poleđice i pod batinama stao vikati: "Ja protestiram!!!"... Ti si Primorac, gdje se magareta bujno plode, pa imaš nešto od te magareće nature... Ja sam seljak, bik, što ima herkulsku snagu, a cura ga voda na uzici... Magarac uvijek bjesni, oponira. Oponira svojim intelektom... Ali kad bik pobjesni, on bjesni mišicama živine... Eto, takve smo mi pasmine... (Šutnja). A znaš, što su oni za tebe rekli?... Magare - ko magare! IVO (udara rukom po stolu): To! To! RADE: Pusti. Da ostaneš tu dulje, uveo bih te u naše društvo. Sve su domaće životinje zastupane. Ima volova što tegle; ovaca što bleje; konja što se koče; pa kokoši što čeprkaju; gusaka, zaljubljenih u svoj struk; pijetlova što vode veliku riječ, jer su grlati; pseta, besposlica, aristokrata, svinja, kanoničkih, masnih, lijenih. Svega ima naša nacionalna ekonomija. IVO (poslušao polagani, niski njegov govor tako miran, rezigniran, jednostavan; i opet se zagledao u njega i rekao napeto u jednoj noti): Ja sam te gledao - RADE: Pa si vidio? - IVO: Oh! (Spustio se na stolac. Pauza. Onda se pridigao srdit do očajavanja): Tko ti je slomio pero! RADE: Iščupaše mi i jezik. (Spušta glavu na prsa. Ovratnik je u njega požutio; kravata nikad ne stoji ravno; čini se da je jedna nogavica kraća od druge, pa ko možda i pita, jesu li neravne noge ili hlače): I ja sam pisao. Rekoše mi: tako se ne piše. Govorio sam; rekoše mi: tako se ne govori.

32



Agitirao sam; rekoše mi: tako se ne radi... Tebe ne odbiše. A ja sam mislio: Gledaj! Da to impostiram gdje drugdje, u Parizu? ili da pišem roman iz londonskoga svijeta? Ili da karikiram Španjolca?... Sve sam tako mislio, ali više nisam pisao... Ne znam zašto, meni se sviđa jedna fraza: Život je bludilište... Prostituirao sam se ko Slavonka... Trice! Hugo je napisao "merda" i rekoše: snaga, kolosalnost, punoča. Ja sam tu riječ preveo i nazvaše čitavu moju radnju njenim imenom... Valja biti punoljetan... Samo što kod nas odlučuju još uvijek samo godine... IVO (sijekući riječi): A zašto ne ideš na drugu poštu? Dođi sa mnom! RADE (prodrmao se. Onijemio. Ali odmah je klonuo): Sada? (Uzdišući): Lijen sam... umoran... (Sasma drugim glasom): Kako se tu umoriš... Užasno... Od lijenosti... IVO (u čudu, s velikim obrvama): Tu? (Pa tvrdo): Kad si bio deran, zašto si plakao? RADE: Jer me je boljelo. IVO: Zašto te boljelo? RADE: Jer su me tukli. (Sastali se sve bliži u pogledu, frazi, misli. Pauza.) RADE (u strahu): A tamo, vani, ne tuku? IVO: Mimoilaze te. RADE: I ti ih ne sustavljaš? IVO: A zašto? (I opet se sreli, pa ko umorni od ovog kratkog, misaonog momenta najedamput klonuli. Pa ko otpočinuvši, Rade je nastavio pitati u znatiželji strasna čitatelja.) RADE: Nisi došao tu počinuti! IVO: Kad bi zapuhnula bura njihajući misli, uspavljujući nerve, znao bih leći. Slušao sam... Pričinjaše mi se da sam na domaćem ognjištu, u maminoj pjesmi... Misli se mogahu razodjeti, leći, zaogrnuti, počinuti i usnuti... Pomišljah tada na sanljivo, pospano djetinjstvo, na prvo sunce, na prvu bajku... Tad bih se uspavao... RADE: Pa došao si na svoje ognjište, u svoju buru, na svoj krevet. Spavaj! IVO: Bude me... Zvonjava, vozovi, kukurikanja i stjenice! RADE: I vičeš - IVO: - vičem - RADE: - budan - IVO: - i živ! Pauza. IVO (potiho, puno, polagano): Moja majka moli. Sva ona generacija imađaše molitvu: moral u vjeri. Grozničavi, strašni, ali strastveni moral... Izgubila je kćeri, muža... ostala s dvoje djece... vele: izgubljenika... I ona vruće moli. Vruće... Ovo je sve. Bol bez molitve ili bol bez suza ubija ili tebe ili samu sebe. Postaneš bezosjećajnik ili mrtvac... Jer nema života bez boli - nema boli bez života. Suze se teško istištu, ali se ipak istisnu i - odlane. Ne znam, jesi li kad gledao plač. Dolazi u naoblaci, podmuklo ko tutnjava, kad se nebesa grešpaju ko lice groze, srdžbe, i patnje... Kako je onda teško! Gušljivo! Steže te horizont, okolica, selo, kuća, soba, lubanja... Ovako... Da te izažme, iscijedi - ko bakalar! Što bi onda da nema pljuska, blagoslovnog, bujnog, prelivenog. Teče, kapa, udara - avetinja, grdosija, grotesknost suza... I odlane. A nebesa oživljuju u tvojemu dahu, agonija je uhvatila i opet sapu i bolest preturila krizu - (nastavlja istim tonom istu frazu): Moja majka moli i - živi. Ko starost. (Akcentujući više licem negoli gestama i riječima): U molitvi nema "morala", jer je svaka molitva nepravda. U molitvi kažeš: spasi me, jer sam grešnik. U molitvi za nevinost nema smisla, nema boli, nema života. (Prekine se načas): Dođe onda vrijeme, kad moliti nećeš i ne možeš. Kao ova generacija (zatalasa rukom po sobi uprvši je na lijeva vrata), što prolazi. Dođe vrijeme, kad digneš moral i sniziš religiju i savjest duše zamijeniš savješću zakona. Tiraniju oca vladom šefa - sinovsku

33



ljubav dužnošću građanina. I sve postaje suho i sve prestaje biti vruće, jer šibu zamijeni ukor. Blaže te tuku, pa te manje boli i civiliziranije vičeš. I sve postaje mlako... Jer ova generacija što prolazi osjećala bi batine, kad ih ne bi ukinuli, jer ova generacija što prolazi, ne osjeća ukor šefa, dok ga opravdava. Jer, jer - ova generacija što prolazi, stidi se molitve majčine, ljubavi Turgenjeva i ridanja Dostojevskoga... Jer nema strasti u dužnosti, ni u životu morala... i onda, vidiš - (približio se sasma Radi) - ja sam joj htio dati vatru, strast, narav... Onaj deran bundžija, zemljak magarećih protesta i - ribarske psovke... Oni - naši ribari - one ispucane garave puti - one ispržene oči... Jesi li ih vidio, kad idu na lovinu zazivajući boga. Mole! Pa kad se vrate praznoruki, prevareni, gladni - samlješe božanstvo zubatim kletvama! Šta li postane molitva u strasti onih pasjih, rđavih, stisnutih zubi! Reže. Grizu. I molitva bude psovka! Jer tamo je more - sanljivi romantik, obojani fantast, idealno gladak i - onda - naturalist, rugoba, kvrga - psihički dekadent, intelektualni rebel i seksualni sadik! (Sve više, izgubljenije, ekstatičnije, gdje lice biva riječ, riječ organizam, organizam duša): Ah, jesam Hrvat, jesam! Jer hrvatstvo je rodilo psovku, a psovka sam ja! Uzmite mi nju i uzeste mi jezik! Učinite me zadovoljnim i učiniste me poturicom! Dajte mi poštu, slavu i honorar i učiniste me nemogućim! Dignite mi spomenik i - bit ću mrtav, mrtav, mrtav! (Nije vikao, ali to je bila svejedno vika, preko glasa, preko grla, preko sluha. Zato je zašutio kao omamljen i okrenuo pleća publici.) RADE (još klonuliji, turobniji, spaliji, poravnao kravatu, izvukao cigaretu, smekšao je i opet turio u džep): Da. (I opet izvukao cigaretu i zamišljeno pogledao u nju, mršavu ko njegova noga koja pravi jame na hlačama): Puši. (Ali tu se na stubama začula trka, brzo, žurno, nespretno, pa odmah zvonce.) RADE: Zvone to u tebe? IVO: Čini se. (Polazi na srednja vrata. A tamo isto onako brzo, žurno i nespretno glasovi, dok ih ne sredi vika jednog jedinog, neugodnog organa. I odmah ispao ružniji, nervozniji, dlakaviji): Dolaze, znaš! Dolaze građani, patriote, vjernici da mi odgovore na sve. Na sve. RADE: Dolaze? Tko? Što? IVO: Narod dolazi! Hoće da odgovori. Moj narod! Moj narod! (I otvorio prozor. Daleki žamor u polumraku, što biva bliži ko ova noć, masa se spušta sve gušća u mraku, što je navješta, predvodi i draži; on, vjesnik s nebesa, bez lomače u oblačnoj atmosferi. A bura je već odavno utihnula. Zato se je oglasilo ljudstvo): Dolaze! Gle ih! Moj narod, moj narod! RADE (i on se nagnu na prozor; i Majka je došla; i ona se nagnula, i jedna bosonoga djevojka - sve se to nagnulo gledajući, čekajući, dršćući): Povucite se natrag! Natrag! Proći će. Tako oni prolaze... (A žamor postaje vika): Ne bojte se. IVO (uhvatio se prozora, histerično, očajno): Pusti! Hoću da vidim! Došao sam da vidim - ljude. Evo ih... (A vika postaje poklik "Dolje! Izdajica! Dolje!". A tamo majka zovući sina prestrašenim pogledima - i boga mokrim rječetinama - i djevojka s nabuhlim sisama, sa strelovitom sapom - i Rade umirujući njih, sebe, njega - i Ivo, prikovan za prozor, upiljen, ukočen, hipnotizovan u mrki, tamni, šumoreći prizor - Pa oni isti "Dolje! Poturica! Prodajnik! Fuj!" - I mrak što se bliža, i noć što pada, i tmina što se gomila. Sve je to počelo postajati sve brže tijelo na strmini, ko draži u ljubavi... I Ivo, odmah, letimice, otimljući se rukama, molbama, zaklinjanjima - pokazavši najprije lice svečano do besvijesti, blijedo do majestoznosti - i oči raskolačene od groznice, i usne u drhtavici delirija - strgnuo Velikana sa zida i štropoštao dolje, niz prozor, na glave, šešire, batine - Pa isto onako lako, sklisko, plesački skočio u drugu sobu, povukavši za sobom svu onu zaprepaštenost i uvjeravanje - i za tren, sred rastućih grla, mišica i batina ispao iz one sobe s propelom, sam ostavivši tamo krik - jedan izolirani, osudni. I već onda, kad je spustio sintezu, prošlost, život, svetinju svoje kuće, ognjišta i grude na uzavrele, kipuće, zapjenjene usnice, ruke i mozgove - tresnulo je nešto gluho, tupo, mrtvo... ko leš... suher... klada - za onim poluotvorenim vratima. Ali on je ostao derući se iz svega grla, dok ga ne pomaknu jedan kamen natrag... Pa sva ona vika ko da je odmah dogorjela... Zatvorio prozor... I ko da je sve svršilo... Tišina je stala urlati... Zato je

34



zatvorio oči... A tamo iz one sobe - najposlije, za duge, mučne, zloguke pauze - gotovo nestrpljivo čulo se jecanje. Ko zvonce. Ko izgubljeno janje... Nalik na bekanje umiljato, naivno i ugodno. Ali tišina urlikaše još. Činilo se da ono čupa svoje zauzlane kose, da udara u svoje vazdušno srce. A Ivo ko da ga vuče nevidna, strahotna, prozirna, prazna ruka, ne, prst dugi, razvučeni, simbolički - pošao u onu sobu. I odmah - tišina se umirila: To je riknuo nemir, prokletnik, Ivo! O! I ko da si vidio zub, što je zagrizo u onaj prst; zub kratki, jezgroviti, ljudski. - U onaj prst dugi, prazni, simbolički...). RADE (izašao ogladnio, umoran, žedan; stisnuo glavu, stisnuo ramena, stisnuo oči). IVO (i on je izašao s jednom usnom širokom, spljoštanom ko samun, i s očima skupljenim u dvije zgrčene pesti... A u hodniku koraci - ali ne ko prije - sve polaganiji, sve tiši, sve stegnutiji... Sve je potrajalo dugo... Onda je došao u većem strahu negoli boli). JOSO (tih, gutajući, suzdržavajući, plazeći): Šta si učinio?... Šta si učinio?... Susjedi dolaze. Pitaju: Kako?... Bile su demonstracije, da, pa - Sve hoće da zna! Oh! Sada! Sada! Sada! Brate! Sada! Bar sada... umij govoriti drukčije... Umij... Budi jak!... Budi jak!... Bar sada! Jer... jer... slušaj... jer valja reći... da ju nije ubilo... ono... Ono... što si ti... Valja reći... bar sada... bar sada... Ubio ju - strah... valja reći... valja - IVO (okrenuo se i primio brata za prsa, ali ga odmah pustio. One pesnice očne postadoše još zgrčenije... Oni ih ne vide. Njegove se oči ne vide: one su šaka). JOSO (izašao). RADE (tajanstveno): Sada dolazi mir, počivanje i san... (A onda obuhvatio svog starog druga): Prijatelju! Prijatelju! (I tiho, zaplakano, kratko): Sve je prošlo... Ruševine... Ubio si sve. (Trese ga): Tvoja je majka mrtva! Htio si ubiti vjeru u njoj, a ubio si je u svojima... (Podlo u boli i žalosti): Zašto je puzao tvoj brat? Zašto je molio? (Pogaženo, izgaženo, pregaženo): Tvoj te je učenik molio... Kao boga... molio... (Sve podlije, izgaženije, niže gdje bol prelazi u smijeh, potištenost u rug): I u sebi si ubio... Nju si ubio... Psovku... Počivanje i za tebe... I za tebe. (Porugljivo, besvijesno, gluho): Zašto šutiš? Ko ti je iščupao jezik? IVO (nije se oteo svojemu starome drugu, jer ovaj se je skliznuo s njega sam; samo one pesnice, one oči, još tvrđe ko grč, još zgusnutije ko bol, još teže ko led - stadoše drhtati - drhtati sve pjanije, sve luđe, sve deliričnije i on ga je uzeo gurati, gurati, uvijek gurati): Ja! Ja! Ubio! Prsti! Milijun ruku! Jedan prst! Upiri! I ti! Kad se lubanja ne mijenja! Ne! Jer je bezvjerstvo ubilo čovjeka - spavajte vi! (Gurajući ga sve dalje, ne znajući ni sam kamo, kuda i zašto): Ali ja se tek budim! Jer je religija ubila majku, zastrašila svjetinu i rastjerala učenike! Jer ja tek počinjem psovati! Ja Krist! Ja propeti! Ja uskrsli! Ja jedini! Ja sam! (Pa došao do zida i ko da gura i zid i cijelu kuću, cijelu domovinu, cijelo čovječanstvo: sve trgatije, sve ranjavije, sve trnovitije): Jer zločinstvo zvijeri izaziva zločin čovjekov! Jer zločinstvo derana izaziva zločin muža! Jer zločinstvo glupana izaziva zločin umnika! (I onda ko da je zaglibio i ko da izvlači svoje svete pesnice iz blata grko, teško, izmasakrirano): Ja tužilac! Ja svjedok! Ja sudac! (Još teže, još ubitije, još grče): Fiškali! I uto - ko da je sve svršilo. I ko da već sve prikriva rukama pogled... Ko da je drmnuo zastor... Ili da je drmnula bura što se je stala javljati najprije lagano, pretrgano, ugađajući... pa sve glasnije, sve potpunije, sve sigurnije... Ili ga drmnuo klimavi korak staroga druga, pod kojim škrinuše daske... Ali tišina ne drečaše; tišina ne mogaše drečati. Jer ju je blažila ona bura... Ona bura!... Blažila i mrak, noć, crninu - sve ono gusto, duboko, slijepo - sve ono progutano, umrlo, crklo... Gladila i onog čovjeka što drhtaše još ko smeće na vjetru, ko živo na mrazu, ko krv na hridi... Gladila ga, jer je zajecao... Jer ga uspavljivaše probuđena bura... Jer ga uspavljivaše usnuli narod... I on se je digao... Digao nalik struni s hiljadu glasova u jednom drhtaju... Jer ga bura uspavljivaše... Uzeo šešir, uzeo prtljagu, uzeo kabanicu... I izašao... Ali kako je ostavio vrata sobna otvorena otvorivši i donja udario jedan nenadani, nestrpljivi, srditi zamah vjetra i zalupio s njima silovito... Ko plačući od - srdžbe.

Konac Venezia, 11. III. 1907.

35


Janko Polić Kamov: Drame — Orgije monaha

SAMOSTANSKE DRAME

DRAMATIZOVANA STUDIJA U DVA DIJELA

ORGIJE MONAHA

SAMOSTANSKIH DRAMA DIO PRVI

BOŠKO SABLJAK MIMI SABLJAK MAJER VLADOJE SABLJAK IVO SABLJAK OTAC SABLJAK DRAGAN STANOJEVIĆ

Soba. Jedan izlaz na sredini, vodi u hodnik; druga vrata lijevo; na desnom zidu prozor. U kutu stol, širok, prostran, s knjigama, spisima, samovarom, flašom ruma, cigaretama... Bliže gledaocu drugi stol. O zidovima dvije, tri slike: portreti; na zidove dvije biblioteke. Do stola veliki fotelj; dalje stolice.

SCENA PRVA

U sumraku MIMI (golovrata, goloruka; sva u bijelom; naslonjena na prozor. Laki disaj izdišućeg dana, tmast, bronzast, zalijetava se povrh njene oživjele kose. U ovoj kratkoj pauzi tek što se dva puta pomakoše njezine noge, izmijeniše laktovi i naizmjence izdigoše kukovi). BOŠKO (mlad, crnomanjast, obrijan, ulazi hrlo, smrčeno i prolazi na lijeva vrata). MIMI (okrene se bolno i opet nasloni na prozor). MAJER (ćelav, plah, zastaje na srednja vrata). MIMI (opet se okreće): Vi - MAJER (govori polako, ispod glasa, ko da je sve što kaže tajna): Izvinite. Tražim Boška.

36



MIMI: Tamo je, u sobi. MAJER (ide k lijevim vratima uvijek lagano kao da i ide "ispod glasa"). MIMI (gleda za njim; onda pristupa stolu, uzima cigaretu i pali). MAJER (izlazi; za njim se čuje duboki glas što nevoljko podrhtava). BOŠKO: Eto mene - odmah - odmah. - Počekaj. - Tu. - Odmah. MAJER (oprezno zatvara vrata): Dopustite. MIMI (ona je istom boli slušala onaj dršćući glas): Šta ste mu rekli?! MAJER: Ništa neugodno, Mimi. MIMI: Oprostite. Ja najposlije ni nemam pravo pitati. Ali onaj glas... zašto je drhtao? MAJER: I vaš dršće - MIMI: Ah! Vi ste mu zacijelo donijeli vijesti od "one". MAJER: Da. Adela ga zove. Nije dostojna njega, istina, ali je vrijedna njegove ljubavi; vrijedna. Adela je sirota, istina. (Gleda u patos): Ali je i poštena. MIMI: Ne govorimo o siromaštvu i poštenju; govorimo o ovom tu, u glavi. Razumijete. MAJER: Da. Ona je glupa i prosta. Razumijem. MIMI: A Boško nije glup, Majeru. Nije. A glupost nikada ne vrijedi umnost. MAJER: Priznajem. (I opet gleda u patos): Ali poštenje, da... Dakako. Ja ne smijem govoriti o poštenju, ja, najpokorniji sluga svake vlade, ja, što me propušta kroz vaš prag samo staro prijateljstvo vašega brata... Ja, dakako... ali... MIMI: Vi smijete, dobri Majeru. Daju vam pravo vaše novele i radi njih, ne radi Boška prelazite preko praga naše kuće, jer one vas vežu s bratom... i ne samo s bratom. MAJER: Moje novele. Gdje su? (pogleda je kratko i odmah odvrne pogled): Vi mi ih uvijek spominjete. Čudnovato. Uvijek o sumraku. (Daleko): Kako ste tankoćutni! MIMI: O sumraku i dimu. MAJER: I dimu. A ova je ulica tako mrtva. (Ide k prozoru): I dimu. (Okreće se k njoj): A znate, Mimi, one sam novele pisao pod jednim dojmom što ga nosim od svojih đačkih dana. Ja sam samo onda bio kadar da ljubim zbilju, život, ženu i - ljubav. Odonda svega nestade. I ovo što pisah, pisah samo memoare jedne ljubavi koja se nije ostvarila, vulgarno ostvarila, ali koja svejedno bijaše stvarnost. U meni... Jer ja sam ljubio sve ono što daje mladost: sanju... a mladost nije no sanja... I onda sam pisao ono što ostaje od sanje: priču. MIMI: Sanju i priču... A vi gledate Boška, gledate njega! A! (Nervozno pođe k njemu, brzo, šaptom): Recite mi, zašto ga zove! Zašto! MAJER: Treba ga. Nužno ga treba. Hoće da ga vidi. "Moram ga vidjeti", rekla je. MIMI: Ali zašto? MAJER: ... I poštenje je sanja, Mimi, ali bez priče... Skrućuje je život - razumijete - u život. MIMI (raskolačeno, rastegnuto): Ona je - VLADOJE (pojavi se na srednjim vratima; on je plećat, ali svinut; očali mu i brada daju nešto strogo, ujedljivo, nepovjerljivo; ali samo u prvi mah. Ali kad skine očale - a to biva često - pogled postaje na njegovim umjerenim, ali nemirnim kretnjama, naivan, bezobrazan, gotovo nepristojan i ko da vidiš duboke, ružne brazde ispod onih dlaka). MAJER (odmah se udaljio rezignirano, kimajući). VLADOJE: Dobar večer, dobar večer. Eto mene začas. MAJER: A mi vam ukrasmo sobu. VLADOJE: Ništa, ništa. Ja radim uvijek u noći. (Udalji se). MAJER: I uvijek radi. Sretnik. Četvero vas ima, a radi za svu četvoricu. Zaslužuje, kladim se, i manje od vas. Čudak! A recite mi, Mimi, što on zapravo radi i što kani. Da vam istinu kažem, meni je još uvijek zagonetka. Od njega čuh samo pozdrave, o njemu samo neumjesne opaske. Boško sliježe ramenima: "Moj je brat svinut ko upitnik, samo mu je točka gore: a ta je točka njegova glava. Točka bez rečenice". Gospodin otac tvrdi da je preveliki filozof, a naš doktor Stanojević da je,

37



naprotiv, grozni diplomata jedne politike i zemlje bez diplomacije. Ivo veli: "Dobismo jedno ogromno pismo, ali sa samim pozdravima". A vi, što vi velite? MIMI: Ostavite me. MAJER: Možda vas uvrijedih. Ja se ne podrugujem, Mimi, ni onda, kad se rugam... MIMI: Ali ne - (Onda mu se i opet približi; jedna joj usna podrhtava; blijeda, bez krvi): Od kada? Od kada? Recite! MAJER: Ja ne znam... Ne razumijem... MIMI: Od kada - razumijete - od kada je zanosila - MAJER (sjetno): Vi uvijek mislite na nju. MIMI: Ta čujete li! Od kada? MAJER: - Odavna. MIMI (suho): Zašto to. MAJER: Pst. Ide - Vladoje. (Odalečuje se.) MIMI (ko da je tek sada razumjela odgovor): Bože! Bože! (I bijedno, bolnije sjela na fotelj.) MAJER: Ali, Mimi. Mimi. Šta je vama? Vama? (Pošao k njoj: ali se odmah sabrao, pošao na lijeva vrata i zakucao): Hoćemo li. BOŠKO (muklo, jer mu riječi prolaze kroz dasku): Da. Da. VLADOJE (ulazi s upaljenom, velikom lampom): Ovi se tu ljudi nikada ne sjete na to. MAJER: Ovako je sumrak ljepši. Svjetlo samo kvari boje. VLADOJE: A meni izgleda da je to nešto vrlo zanimljivo. Dva se svjetla bore. I fitilj - prevlada. MAJER: I vi ovako svaku noć? VLADOJE: Svaku. Od desete do jutra. MAJER: Pišete - VLADOJE: Pišem, pušim i pijem čaj. MAJER: A što pišete, ako se smije znati. VLADOJE: Smije se znati, zato i pišem. A danas sam svršio: mogu dakle početi "davati na znanje". Pišem studiju vrhu jednog konferensionera i jedne publike. MAJER: Ali! Ja nisam ni u snu mislio na to - na vašu konferensu i, dopustite, neuspjeh. Na ovo misle oni koji nemaju na što misliti. VLADOJE: Ni ja nisam ni u snu mislio da vi ciljate na to. Ali ja uistinu pišem studiju baš na temelju moje neuspjele konferense. Ja tražim zanimljivost, novinarstvo, dnevnost i moji nazori, sinteze, ideje baziraju se na ovom i kad ste dnevnost ispripovijedali, iznijeli ste najjače argumente: ona je analiza. MAJER: Ne razumijem. VLADOJE: Slutim. Sjetite se samo činjenice. Iz svijeta dođe najedamput jedan individuum i dade lijepiti na zidove jedne prijestolnice plakate s debelim pismenima: Dana toga i toga držat će taj i taj - debelo - konferensu, - još deblje - uz ulaznicu od jedne krune po osobi. Sada: ovako piše na plakatima, bez mrve ironije i ruga. A ljudi čitaju: konferensa i ulaznica! Zgledavaju se. Je li to reklama, gdje moraš tek odgonetnuti značenje i konferensa ima biti u savezu s kakim sapunskim fabrikatom ili praškom za raskuživanje? Ili je to šala? Ali nitko ne razumije. Tad doleti jedna dobro informirana ličnost: "Sin našeg vrlog historičara, došao iz tuđine, gdje je, veli, mnogo učio; ali naučio, žalibože, samo iz orfeja i cirkusa. I on, ljudi, braćo, sugrađani, narode, nakupovao jeftino znanje i sad hoće da ga nama pod skupo proda. Ko dakle hoće, može dobiti tri kile gnjavaže iliti tri sata predavanja za jednu krunu". I biva jasno. Svijest se budi; svijet progledava. Oni najniži, uvijek varani, kunu; oni se najviši, uvijek varalice, smiju. Konferensijer prodao tri karte, jednu Iksu koji mu je išao na ruku - badava, drugu Ipsilonu koji ima kćer na udaju i jednu Zeti koji je bio došao slučajno iz provincije - odgađa konferensu. Drugi dan pišu novine: "Blamaža jednog gospodina. Neka zapamti - i zapamtit će - da su drukčiji kapaciteti držali sto puta predavanja na obranu naše domovine, prava i narodnosti badava; a on je htio za novac trovati ili širiti tuđinštinu,

38



kozmopolitizam i znanje". Druge su donijele dapače uvodni članak pod naslovom: "Znanost nije trgovina", a treće me uzeše u obranu, jer su iz principa morale oponirati svojim protivnicima, ali su na drugome mjestu dodale: "Praviti si reklamu je u modi i moderno; ali se za reklamu svagdje plaća: tu je htjela - biti plaćena..." Tako se eto naširoko pripovijedaju svima znana fakta. MAJER: U istom stilu? VLADOJE: Da. Malo je pretjerano, polemično, ali ako preslikate buhu, ostat će uvijek buha; ako je pogledate mikroskopom, narast će ko parcov, ali će ostati buha. MAJER: To bi bila satira, kako vi stvar prikazujete, ne studija. VLADOJE: Ovo je pripovijedanje, kronika, svakidašnjost, analiza. Studija dolazi. MAJER: I sve se vrti oko ove, recimo, blamaže. VLADOJE: Ne. Ona se zapravo vrti oko svega. Ja sam tu vidio štošta... ličnosti, politiku, literate, doktore, mladež, knjige... i svagdje sam našao tu blamažu, recte crnu buhu ili pak crvene tragove insekta. MAJER: Literate. Dopustite. Tu sam znatiželjan. Ulazim li i ja... Vi znate... taština. VLADOJE: Dakako. I vi ulazite kao kotarski sudac koji piše novele. MAJER: Oprostite, ima li to biti revanš na konferensijera koji traži novac. VLADOJE: Čemu ta ujedljivost? Konstatirajmo fakta. MAJER: Još nešto. Ulazim li i kao sluga svake vlade? VLADOJE: Jest. Kao čovjek koji je - kako se kaže - u privatnom životu pošten, a u javnom - štono riječ - podlac. MAJER: Ali to je sve općenito. Kao literata, ulazim li i kao čisti literata? VLADOJE: Ma da. Negdje ovako označujem vaše novele: "Vrlo ugodne. Dadu se pušiti. Dim koji vas sjeća, ako mislite, na pepeo; a dim je pošao u nebo, gore, visoko; pepeo je ostao na tanjiru, na zemlji, dolje". MAJER (opet onako oboreno zašeta sobom). VLADOJE: "- A dim su njegove novele: njegova je ličnost pepeo; spajaju se još u čiku... A već nestaje i duvana u literaturi i neki momčići - tiče se vaših podražavatelja - stadoše paliti čik". MAJER (uvijek šeta; onda pogleda na vrata): Boško! (Ali ko da je to rekao slučajno, opet se zamisli.) VLADOJE: Zanima vas još što? MAJER (stane i gleda): Čitat ćemo. VLADOJE: I reagirati - slobodno; ali ne kod četiri oka i dupljaka. MAJER: Ja nikada ne reagiram, Vladoje, a vi ste nešto dirnuli u meni... Ne znam ni sam, ima li smisla da na ledenom vašem nožu postavim i po drugi put sama sebe. Ali me izazivate na pripovijedanje. Previše ima istine u onom što rekoste... Za mene... Ovako se o meni može govoriti, ali ne pisati. Ja vidim, gdje na svakom koraku života dekadiram u čitateljima i kritičarima, ali me diže kritika i javno mnijenje. I danas slušah, kako rekoste, u četiri oka kod dupljaka, gdje šapuću: "Novelista iliti psetance za usidjelice i medaljon za licejke..." i stoputa bijah u društvu, gdje uime veselog raspoloženja, viclanja i zabave karikirahu moje herojke i štipahu konobaricu za stegno i prispodabljajući s tim duševne boli moje Anjutke... Ali to se je sve govorilo i naglas govorilo, samo se je uvijek pisalo: naš veliki, tankoćutni, turgenjevski psiholog i pretanašni maupassantski stilista... VLADOJE: U mojoj knjizi nema ruga. Budite uvjereni! Moja knjiga iznaša fakta - BOŠKO (ulazi i odmah povuče Majera ni u kog ne gledajući): Ajdmo! VLADOJE: - ona je znanstvena, dakle bez osjećaja, a rug je uvijek osjećaj. MAJER: Ja vam vjerujem i - BOŠKO (povukao ga nestrpljivo i grubo zamrmljao): Gdje? (pa mrko prošav pokraj Mimi, izašao). MAJER (pošao za njim sporo, nevoljno, teško): Do vidova! VLADOJE (ostao je gledajući za njima; onda sio i zapušio): Šta je Bošku? - Mimi! Šta je Bošku! - Spavaš? - Mimi! (Pošao k njoj.)

39



MIMI (ona je za cijelo to vrijeme sjedila u kutu, na fotelji, u zasjedi; glava joj počivaše na rukama; teška glava, vrlo teška). VLADOJE: Spavaš li? (Strgnuo joj ruke i pogledao izbliza u lice): Sva si zaplakana. Ma šta je to? Radi njega? - Boška? MIMI (dugo kima glavom): Da. VLADOJE: Ma šta je s Boškom? MIMI: Ti ne znaš... Boško živi, živi... S jednom... Onako... Ona je zanosila... Onako. VLADOJE (odmah se udaljio; uzdahnuo, duboko): Hm. (Pauza.) A Boško? MIMI: Pošao je k njoj. VLADOJE: A ta je žena? MIMI: Služavka. VLADOJE (opet uzdahnuo): I Boško je pošao k njoj. Zašto plačeš? MIMI: A što će on s njom? Ona je tako glupa... Tako glupa... VLADOJE: I za to - (prekida se; kruni pepeo.) MIMI: - Ti si danas mnogo govorio; tako si bio razgovorljiv... Ko nikada... Od one neprilike... do danas... Tako razgovorljiv... VLADOJE: Svršio sam, Mimi, svoje djelo. Danas, popodne. Umorih se. Pođoh u šumu. Legoh na travu. MIMI (tiho): Na travu - VLADOJE (prečuje je): Zaspah. Spavah do mraka. Čuvar me je nasada probudio. Zahvalih mu. Sve ove dane svi ste mi smetali; bili ste ko jedna velika muha koju ne možeš dohvatiti. Danas, vidiš, danas tražim riječi; danas bih htio da ste svi oko mene - i ti, i Boško, i Ivo, i otac, i Majer... svi, svi. Danas bismo svi odahnuli. I Majer bi odahnuo. MIMI: Misliš? Nas, Ivu, Boška, mene, oca - ništa ne može okupiti oko jednoga stola. Ništa. Smetamo si uvijek jedno drugome ko ovih dana tebi. Kao da i mi pišemo svaki svoje djelo... Ali ga ne svršavamo... A Majer ne smeta Bošku ni ja Majeru... Ali mi si smetamo. Ko u priči. Braća - nebraća. VLADOJE: A ja? MIMI: Ti. Ne. Ti si se otuđio daljinom, pet-godišnjim odsustvom, postao si ko polubrat. VLADOJE: I zato ne smetam. MIMI: Mislim... Čini mi se, zato. VLADOJE: Ali u čemu je ta smetnja? MIMI: Ja ne znam. Tako čudno. Smetnja, neprilika, sramežljivost... kako da kažem... Boško eto sav taj odnošaj s tom ženom taji pred nama... Majeru je to mogao povjeriti i ja sam to od Majera mogla saznati... I pitati... Ivo piše pjesme. Nitko ne zna. Meni je to rekao jedan njegov kolega... Ja pušim... Pred tobom. Pred Majerom... I oni znaju i ja znam da znadu, ali ne mogu nikako pušiti pred njima... Tako, čudno... VLADOJE: A otac? MIMI: Otac - VLADOJE: Čudiš se? MIMI: Kako to - otac? VLADOJE: Hm - da. Htio sam reći: A pred ocem? MIMI: Pogotovo. VLADOJE: Zanimljivo. (Zamisli se. Onda otvara ladicu, ali je odmah zatvara. Gleda u spise.) MIMI: Mora da je mnogo u tim spisima, vrlo mnogo... Ja sam te napola slušala... Čula sam Majera. I on je u tvojim spisima. VLADOJE: I on i toliki drugi. Toliki drugi. MIMI: Ali ne svi. Koliko toga ima još. (Šapuće): Još. Tamo su same ličnosti, viđene, velike, poznate... A još ima ljudi...

40



VLADOJE (pozorno): I ti, misliš? MIMI: Ne ja... On: Boško. I ona: Adela... VLADOJE: Koliko ti na njih misliš. Previše. A valja najprije misliti na sebe. MIMI (uzbuđeno, tanko): Na sebe. VLADOJE: Ili ti smeta tako zvana sramota što je, vele, baca na tebe i oca Boško? MIMI: A - da - VLADOJE: A onda? (Ponavlja pitanje upornije): A onda? MIMI (šuti, onda tek suho odgovori): To je tako strašno... (Ali riječi joj se uzbuniše već u grlu): Tako strašno. Dijete... (I od ganuća, što je riječ "strašno" tako gorko djelovala na njezino uho, progutala zadnju riječ.) VLADOJE (sve pozornije): Nije strašno. Boško je svoj čovjek; uman je; slobodan; uzet će je, kompromitovat će se u društvu i emancipovati se od društva. Ne će li je uzeti, ostat će kaki je i bio i živjeti ko i drugi - ocevi. MIMI (nije ga slušala; tad ko da je uhvatila i opet dah, naivno, od srca): Kad bi se moglo zapriječiti! Ti si učio, ti znaš. Kad bi se moglo zapriječiti. (Izgubljeno, ali isto onako naivno): Zašto stvarati nesretnu djecu, majke i oceve. Nitko nije kriv i svi trpe. Svi. VLADOJE (podigo se; zvuk ga glasa nije prevario; onda oprezno prišao k njoj govoreći vrlo živo, veselo, bezbrižno): Valja prije zapriječiti, tj. prije postaviti stupicu, onda natjerati zeca. (I lako je obujmio nenadano, brzo i istom veselosti nastavio): A zašto da i zec ne živi? Pa dijete! Ništica i genije možda. (I stao je podizati lagano ko raspuklu flašu): A nama treba umnih majki prije od umne djece. Onda ćemo imati modernizam. Onda. (A ispod njegovog triliranja čuo se jecaj, tvrdoglavi, samodopadni, histerički. Vladoje ga je poslušao; činjaše mu se preugodan, kao da je na planini, na paši, među jagnjadi. Tad se nasmiješio, prignuo k njoj i zašaptao): Mimi! Mimi! Sjećaš se Boheme? Slušasmo je davno, zajedno; nosaše nas daleko, nevidovno, u život. Sniježilo je. Kakva krv! Kakav zanos, zaprt u jednim gvozdenim grudima!... Ponijelo nas. Tu i tamo. Tebe visoko - mene široko... Vratismo se. Ja željeznicom - ti - zemaljskom težom... Zato si pala. Zato te i boli. (I lagano je digo): Počini. Nije ništa. Ti misliš da je "ono". Ali "ono" nije. Nešto ipak jest, znam. Ne bi ni mislila na "ono", kad ne bi već bilo "nešto". Ali ne nosi svaki cjelov dijete, djevojko! Kud bi onda svijet? I kuda bi cjelovi? I poete? I mladost? I lugovi? Ta kad bi tako bilo, Mimi, draga Mimi, onda već ne bi ljudi ni imali djece... Jer bi se svaki bojao - ljubiti. (I ostavio je, pošao zagledati ljubezno, dobrodušno u nju, prema sredini.) MIMI: - Nije još. Nije, veliš ti. A tu oko mene uvijek dvije sjene... Boško i Adela... I onda gledam, gledam, zatvaram oči i vidim jednu - Njega. Ono. Dijete. VLADOJE: Uzrujana si. Ne misli na to. Tvoji su nervi odviše literarni, a ovo je sve jedan preobični, dnevni događaj. (I odmah se promijenio, pa pozorno): A je li i onaj tvoj glup? MIMI: Nije. Pisao je i studije... jedamput. VLADOJE: Nije glup. A onda? MIMI (šapće): On je grozan, eto. Grozan. Tako grozan. VLADOJE (opet uzdahnuo; onda nespretno, dosadno stao pred njom): Sutra ćemo razgovarati. Sada legni. Sutra, o bijeloj kavi. Oca nema, večerat će dakle vani. Ivo će si naći što u kuhinji. Ja ću čaj, ko obično. Možeš dakle leći. (Natače čašicu ruma): Pij. MIMI (grsti se ali pije): Ah! Grije. VLADOJE: Još jednu. MIMI (ispije i drugu, onda se uhvati za grudi, toplo, bludno): Kako grije! VLADOJE (olako se smrči): Idi sada. (Doprati je i izvede): Eto si i ti počela živjeti, pa živi. (Vraća se; pripaljuje špirit. Uto - kasnije - sa ceste sve bliži žamor, pa koraci, buka, glasovi, zvižduk. Vladoje prilazi prozoru. A žamor se lagano gubi, gotovo sneno ko da je tuda prošao teški, škripusavi, krcati voz. Vladoje se vraća.)

41



IVO (pojavi se na srednjim vratima sav zadahtan, zgužvan, prašan. On je visok, mršav, bez izraza, s nekoliko tek probitih dlaka, utisnutim šeširom koji tek kasnije skida, i batinom koju još kasnije odlaže. Na njemu se opaža prebrza omršavjelost kao u djece koja najedamput izrastu, zato mu i nos udara u oči.) VLADOJE: Gle ga! Ko komunard! IVO: Ah, glupost. Radnici su prošli gradom demonstrirajući za opće pravo glasa; policija ih rastjerala i mi smo se strčali u ovu ulicu. Meni je konj stao na prste: zato sam došao na večeru. VLADOJE: I ti to zoveš glupošću? Zašto si pošao s njima? IVO: Tako! Toliko da prođe vrijeme, da se proderem i da mi konj pregazi nogu. VLADOJE: Dražesno. I to su tvoje zabave? IVO: To. Ovo pobuđuje apetit. Gledaj me: sad sam gladan; inače nemam apetita. I sam si neki dan opazio. VLADOJE: Pođi i jedi. Mimi je legla. IVO: Kokoš! VLADOJE: Onda dođi na čaj! IVO: I pušenje, dakako. (Ode). VLADOJE (utrne vatru, nalijeva u zdjelu čaj i rum). IVO (dolazi odmah s punim ustima, napuhnut; u jednoj ruci drži veliki komad kruha, što trga zubima; u drugoj par kobasica). VLADOJE: Večeras smo sami. Otac me očekuje u kavani s doktorom. Ali ja nisam pošao. Uostalom naći ćemo se ionako tu. IVO: Čemu? Ionako uvijek šutite. Oduvijek ide to tako - od nekoliko godina i dok još tebe nije bilo. Nas veže i skuplja samo stol, tj. ono što je na stolu, a kako su samo objedi masni, to, kako vidiš, ne nađemo se tako često zajedno na večeri. Bar što se mene tiče. VLADOJE: Tebe. Demonstracije te zanašaju, jer pobuđuju apetit; kuća, dok ti zadovoljava apetitu. Zgodno. Ovako dakle shvaćaš materijalizam intelekata; nije originalno, ali je zgodno; nadasve je to životno, praktično i komotno: ateistička se buržoazija i katolički kler sastaju kod stola: ona ih veže i - drži. IVO (malo se je iznenadio, pogledao pronicavo u brata ko da ga ispituje; ali njegovo se je lice slabašno, bezizražajno nasmiješilo): Slušaj. Bio sam u svoje vrijeme konviktovac. Jednog dana nađosmo u juhi parcova: postasmo antiklerikalci. Onda sam došao u sedmu gimnaziju; kateheta je grmio protiv noćnih kavana, protiv "mesa" i bluda pozivajući se na šestu zapovijed božju i ne znam koju crkvenu: postasmo bezvjerci. VLADOJE (srče čaj i nenaravno grohoće): A demonstracije bude apetit: budimo socijaliste! IVO (jede i nalijeva si čaj): A moja Ančica veli: Magistrat brani separeje - apcug načelnik! VLADOJE: Izvrsno! A ti onda zaključi: Radnik radi više, a zasluži manje; pop radi manje, a zasluži više; idimo u klerikat! IVO (rasteže se i odlaže kruh). VLADOJE: Sloboda se širi u 500 egzemplara, a Glasnik Marijin u 20.000: pjevajmo pjesme svibanjskoj kraljici! IVO (nehotice, u riječ): To ne. VLADOJE: A zašto to ne? - IVO (zarumenio se ušesima; neprilično; protro čelo, vrat. Oborio oči. Zašutio. Onda lagano podigo pogled na Vladoja, tad apostrofirao u velikom čudu): Ti govoriš ozbiljno! Bez ruga!! VLADOJE (mirno, hladno): Kako vidiš! (I odmah se nagnuo na stolac): Jer znam da ti ne pjevaš pjesme kraljici svibnja - zato. IVO (razočarao se; pa u neprilici, mucavo): A ko ti je rekao da ja pjevam pjesme? VLADOJE: Ti i pjevaš dakle? Ja sam mislio onako slikovito. A ti i pjevaš! (I nasmješljivo, ozbiljno): Reci: pjevam.

42



IVO (kratko, mrko): Reko si. VLADOJE: Zapušimo (Pale.) Ja znam, što si mislio, kad si se zatrčao u sobu. Znam i što si osjećao. Mislio si: Ovaj je čovjek tu došao iz svijeta; ja sam došao sa jedne demonstracije: reći će: Djetinjarije! A osjećao si isto: Ja sam se zanio u masi, on je ohladio u sobi: nasmijat će se: naivnik! Nije li tako? IVO (ne odgovara, ulijeva si ruma, suviše. Onda polagano, turobno): Ne poznam te. Uvijek si šutio. Promatrao si možda. Ne znam. - Stariji si daleko od mene. Ja sam jedamput vjerovao u boga; molio sam javno, u crkvi; skidao pred ikonama šešir, na ulici. Ali onda... ono je u meni, vjera, počelo postajati nešto sasma posebno, oprečno onome oko mene. Znao sam da će mi se svaki podsmijevati. Javno više nisam molio; ali sam vjerovao i molio - u sebi. - Kasnije sam došao do knjiga. Postah bezvjerac, uvjereni, bezvjerac poleta, propagande, konsekvensa. Ali što sam dulje živio i općio s ljudima, to je moje bezvjerstvo počelo postajati u sve većoj opreci sa svijetom. Ali ono drugo bezvjerstvo rugalica, cinizma, pijanka i bluda bilo je i postajaše sve više u skladu s okolinom... I - kako si rekao: katolici i ateiste sjedoše za jedan stol; spojiše ih vrhovni, zajednički ideali! Postah materijalista materije. VLADOJE: Da. Ali ti si, Ivo, jedamput bio prestao biti vjernik prije u oči svijeta, negoli u sebi... Nisi klečao, ali si molio... A sada - smiješ se idealistima i pjevaš pjesme. U sebi. IVO (ko i prije, samo muklije): Reko sam. (Nalijeva i opet suviše ruma i odmah ispija): Zato sam krio svoje stihove, a prijatelju pokazah samo one koji pjevaju - ženu! Ostale... prešutjeh. (Pije.) Ne izražavam se možda dobro. Ne da se definirati. - Da se pripovijedati. Ti onda protumači. (Gleda u sto.) Sami osjećaji. Bez ideje. (Nalijeva još ruma, gleda u sto i nastavlja): Evo vidiš. Kad si se ono spremao konferirati, bilo mi je malo neugodno. Ne znam zašto. Ali mislim da je to bilo ono staro u meni, ono neopredijeljeno, ono čudesno. Čudesno! (Pije i govori sve življe, ekspanzivnije): Bilo mi je neugodno, što ćeš ti govoriti i što ću te ja slušati - pred svijetom. Jer smo braća. Da si pak pošao govoriti trice, rugalice... ne... Tako... Čudesno... Neugodno mi je, ako otac čita moje stihove, ako znadu da pjevam, ako me drže pjesnikom. Ali mi je manje neugodno, ako predaje, recimo Majer, ako mi čita stihove koji provincijalac, ako me drži za pjesnika koji Japanez... (Pije.) A želiš svijet, publiku, kritiku, želiš!! Tako eto pisah pod pseudonimom... Čudesno! - Sami osjećaji. Nekud bježanje od blizine, od svojih, od zbilje... Pjevah radnika, ali prava lirika, muzika bijaše u pjesmicama od tri kitice, koje zanašahu na starije, Majera... Tamo bijaše i poezija... I ko da se vraćam natrag... ko da mi se misao nosi u zrak i biva magla, vlačak, oblačje... pa se vraća ko kiša, u blato. - Sami osjećaji. Bez misli. (Pije.) VLADOJE (počekao; ali on ne nastavlja): Razumijem. (Počekao još): Razumijem. Piše se roman iz života. Pisac želi pogoditi život što tačnije, što vjernije, ali s iste tvoje neugode boji se pogoditi ljude i izmijeni imena mjesta, osoba... ako je plah i događaje... ako je još plahovitiji kani se i ljudi i događaja i napiše - pjesmu. Ili ide iznašati svoje osjećaje; ali oni su vezani na tricu, na neuspjelo ljubavno pismo, na nevraćenu ćušku i mjesto jedne trice uzme njih pedeset, psihologiju vjekova i vraća ćuške milijuna... Ovo tvoje raspoloženje, to je raspoloženje za pjesnikovanje. Ti se stidiš napisati: "Neugodno mi je, ako otac čita moje stihove" i napišeš pjesmu revolucije, koja kida obiteljske veze... Majer je plah i nespretan i tragičan kod žena i uvlači svoju plahost u figure, sanje i priče blijedih predvečerja, snenih oblaka i svemirskih čežnja. Znanost je pak u jednoga mjesto "ljubav" napisala "prileg", u drugoga mjesto "sveljudska bol" - "onanija". U tom im je sva razlika dosadašnja - IVO (brzo): - a buduća? VLADOJE (presiječe ga): Govorimo do sadašnjosti. Poezija najposlije živi tako svagdje: to joj je kruh, a ona je, vele, piće. Sad je sporedno pitanje: gdje je realnost, u piću ili trijeznosti. Stari rekoše: "In vino veritas". Ti si mi se s nekoliko suvišnih kapi ruma povjerio. Svejedno. Ali baš tvoje povjeravanje piše jednu ogromnu, ovoliku rečenicu: Perverzitet je Leopardijev bio u njemu, ali nije u - vama! Vi ste pjanci od nužde, ne delikventi od poroda. (Ali ko da mu nije do tog predmeta,

43



nalijeva čaj i brzo nastavlja): Puši. - Ti si mi jedamput pisao, neka te obavijestim o osobitijim djelima u prirodoznanstvu, a upisao si se na pravo i pišeš pjesme. IVO: Šta ćeš! Tako je došlo. Valjalo bi učiti, a zrak je pun lijenosti. Valjalo je raditi, a bio si umoran od nerada. Nauka i rad ne izlaze na Ilicu i univerzu. Studije se spremaju s knjigama, po danu i po noći, godine i godine, a pjesma se rodi u po sata, iza lumpacije. Poezija ne nosi kruha - tako se upisah na pravo... Ovako to ide. Prazno. Ako nas što gane u mozak, to su osjećaji. Zato pjevamo. A ti sad reci: što je to s nama?! Daj misao, jer su osjećaji razmekšali, uvodnili sve što nije kamen. VLADOJE: Pokušajmo. Tu je najprije prepolovljenost, živiš - (Uto ulaze na vrata vrlo bučno, ponekud teatralno): OTAC (prosjed, krupnovrat, zvučnogrl; voli jaki smijeh na "ha ha ha" ko penzionirci na šetalištu): A gdje ti? Reko si doći u kavanu. VLADOJE: Pa ste vi došli kući. Zdravo, doktore! Daj mi ruku. Želih te već odavna vidjeti. DRAGAN (bijeloput, napuhnut, cvikeraš; podsmijava se češće nahereno, bećarski): I ja tebe. Vele "svršio svoje djelo". Hvala bogu! velim ja. OTAC: A ti, momče, donesi one butilje. I čaše. Osušismo cestom. Rulja se jedna pognala baš pred nama; dođoše još ti blaženi okonjeni kao da u nas nije prašina već dovoljno "amaestrirana". VLADOJE: A to se danas demonstrira. DRAGAN: Zadnji je u mjesecu i ne možeš u pivanu, a sutra je tek subota. OTAC: I prostireš šator na ulici. Komedijaši! DRAGAN (sjedne oko onog stola što je bliže publici): Ti si dakle svršio. Kaniš to odmah dati u tisak? VLADOJE: Ma da. DRAGAN: Trošak ti se neće isplatiti. Nadaj se. VLADOJE: Bit će, što bude. Prvi se uloženi novac ionako tek zadnji isplati. Ali ja ne sustah kod prve konferense. Na drugu će doći još bar trojica više. Osvajamo. IVO (unosi vino i čaše; svi sjedaju; Ivo na fotelju, u kut). DRAGAN: Osvajaš. Misliš osvojiti bogzna što, a osvojit ćeš ko Talijani zemljišta bez vrijednosti. OTAC (puni čaše; ali samo prvi put; tad si stane točiti svaki sebi; otac pije polagano, s nasladom): Ma rekoh preveliki filozof - premaleni politik. Nikaki! VLADOJE (pije rjeđe; više puši): A baš je Talijane poćerala u Abisiniju politika. OTAC: I to je tvoja filozofija. Šta ćeš; ja je vidim svagdje, gdje si ti, pa makar nje ni nema. DRAGAN (pije brže, kasnije stade samo eksirati): Ja obratno. Ja vidim svagdje spekulanta, gdje misli spojiti diplomaciju i žabe. VLADOJE: Tj. preprodavalac znanosti. Kramarčić. DRAGAN: Bez uvrede. Ja ne govorim o tebi lično; ja govorim o tvojim poduzećima, osnovama, radu. Ti si sam rekao pred nama da kaniš konferensama, podcrtavam, konferensama služiti kruh. I kruh podcrtavam. OTAC: A to je ono: Nitko ne prigovara što ja predajem historiju i berem plaću. Profesor je zanimanje. VLADOJE: A ovo ne bi bilo zanimanje? OTAC: Ne. To bi bilo kao da pjesnik odgovori: moje je zanimanje pjevati pjesme. DRAGAN: Tako je. Makar bi tako mogao s potpunom flegmom odgovoriti. VLADOJE: Ne bi odgovorio prosto zato, jer je on po zanimanju ili profesor ili trgovac ili sudac. Ali kad bi se od stihova moglo živjeti? DRAGAN: Kao od konferensa? - Bilo bi dobro. Ali, moj Vladoje! Gdje smo mi još? To je baš tako, kao da se proglasiš bezvjercem, gdje moraš biti upisan ma u koju konfesiju iliti ko da tražiš civilni brak, gdje ga ne priznavaju. Želiš li biti državljanin, budi makar Židov. Želiš li biti konferensioner, položi makar profesuru. A kaniš li se vjenčati, uđi u crkvu, i misliš li predavati, sađi na katedru.

44



VLADOJE: Ovo je zaista umjesno. Tako stoje stvari. Ali ja sam već rekao da će se na drugoj naći bar još dvojica; ova će ih studija dozvati bar pedesetoricu! OTAC: Ma što ti onda hoćeš? To je već čitava agitacija! VLADOJE: Jest. Agitacija. OTAC: A hoćeš? Stranku? Sektu? Ili novu religiju? VLADOJE: Od svega pomalo: religiju u toliko, što će i zadnje dogme i bogove srušiti; sektu, što će nas biti malo; a stranku u toliko, što će roditi stranke. DRAGAN: Čujmo! (Isprazni naglo čašu.) VLADOJE: Evo, tu ste trojica. Svi znate puno. Svaki je od vas ovolika knjiga: ali ta je knjiga nerazrezana. Svi ste zajedno jedna biblioteka; ovolika: ali ta je biblioteka zatvorena. Zato ćemo razrezati knjige i - (tapka oca po ramenu usiljeno-šaljivo) ovoga historika poslati drugih ferija u Prnjavor: neka ispita etnički sastav Bosne; ovoga doktora u Prdočaj: neka prouči ljekovitost Gorskog Kotara; a ovoga tamo pravnika u Bobotu: neka ustanovi delinkvensu Srema. OTAC: U Prnjavor. Hvala. VLADOJE: Ne vrijeđaj se. Ovako se govori kod stola; feljtonistički. I mislim da me razumijete. DRAGAN: Čujmo! (Isprazni i drugu čašu. Uzrujano.) VLADOJE: I opet: Danas su radnici demonstrirali za opće pravo glasa: profesor će napisati referat o proletarijatu, doktor o epidemiji, a pravnik - OTAC: Krasno! Suradnici domaćih vijesti! DRAGAN (blijed, ali nasmijan): Reporteri s krištirima. VLADOJE: Da. Onda ćemo biblioteku otvoriti i staviti knjige u promet. OTAC: Slušaj. Kad je trebalo dati glas, dadosmo ga najslobodoumnijem od slobodoumnih i opoziciji u vrijeme vladinog terora. Ivo je dobio i kamen u glavu i kundakom u pleća. Kako vidiš, dajemo životu i narodu i javnosti, što se od nas traži. A bogu božje, ali caru carevo! DRAGAN: Ipak bi bilo kolosalno (Pije, on je već kod pete čaše, a oni su tek kod treće flaše) onako posuti znanost po ulicama da bude svakome pri ruci ko javni zahodi, trafike i kavane. I ljudi bi ulazili glupi, dali sekser i izašli mudraci. A mi, gospodo profesori i doktori, mi ko kelneri i trafikanti. (Pije, smije se ružno, škiljavo.) OTAC: I kao vratarica na akademičkom trgu. (Grohoće.) VLADOJE: Da. Da! (Ali zvučni "ahaha-ha" čuše se u sobi. I Dragan se je oglasio, ali to ne bijaše ni smijeh ni riječ; njegova je uzrujanost stala rasti. Zato nije iskapljivao više, ali čaše ne puštaše iz ruku; srkaše. Samo je Ivo ostao šuteći.) VLADOJE (počekao; ispio vino; zapušio. Onda, kad je tišina ko pala na zapackani stol, počeo): Dobro. Živimo u eri humora. Ne čudi me vaše ismijavanje. Ono me samo sjeća žalosnog smijeha još žalosnijeg vica. Pripovijedaše nekidan jedan bezvjerac: ne mogoh se vjenčati bez ispovijedi i ispovjedih se, ali se ljudski narugah popu, jer sam zatajio najkrupnije, a priznao same ludorije. A davno prije njega pripovijedaše jedan deran: I ja se narugah pošteno svom učitelju; izbatinao me na mrtvo ime, a nije ni znao da sam obložio hlače s kupom krpetina! (Nitko ne odgovara, ali se nitko ni ne smije. I Vladoje je ostao ozbiljan. A oni ko da se zamisliše u zagonetku. Onda, kasno, čuo se): DRAGAN (ozbiljan, bjelji, zamišljen): - i rodile bi se stranke, reko si - VLADOJE: I rodile bi se stranke. DRAGAN: Kakve? VLADOJE (lagano počinje pogladivši bradu): Slušaj. Stranke su tražbine. Zahtjevi. A danas znamo donekle što traži kultura, ali ne znamo što traži narod, nadasve što traži naša zemlja. Znamo što traži historija možda, ali ne znamo što traži geografija. I kamen ima svoje tražbine, Dragane, a kamen je primorje, koji hoće zemlje... A mi jedva i pomišljamo na imigraciju ljudi, kamoli na onu

45



zemlje... Ljekovitost naših vrela, šuma i planina konstatiraju tuđi liječnici za tuđe poduzetnike i radi tuđih bolesnika... Ujedinjenje se našeg naroda rimuje i tambura - ta sve je pjesničko od kitnjastog Srema preko Slavonije ravne i kršnog Primorja u Bosnu ponosnu... Ekonomsko pitanje imamo obrađeno jedino u noveli, etnološko u drami, socijalno u romanu, seksualno na razglednicama, političko u programima i vjersko u vicevima... Hoćeš li da dobiješ statistiku naše domovine, moraš se upisati po paragrafu na univerzu i po običaju ne polaziti predavanja, i dok skupiš probleme od dva i po milijuna ljudi trebaš toliko godina, koliko si trebao za probleme četirista miliona - sati... A mi upotrebismo telegraf samo za brzojavne pozdrave o imendanu naših samozvanih velikih ljudi! DRAGAN: Ima istine, ima istine u tom - (Ali on je te riječi izgovorio vrlo čudnovato kao da ih je stresao sa svojih - ruku.) OTAC: Nešto, da - (I on je pogledao široko po stolu isto onako čudnovato.) VLADOJE: Nabacih. (Pa sve oštrije): A recite mi: šta ovo znači? Šutite. Dobro. Ja ću odgovoriti, kako ste i vi odgovarali i odgovorili u praksi i savjesti svojoj u svojim liberalnim, modernim spisima: Decenije puštasmo da se veže i nosi politika i kultura na seoskom popu koji dijeli sakramente, drži propovijedi i čita brevijar - vrijeme je dakle već da ispita kemiju naše zemlje, ko umije napisati ljepšu novelu i da riješi naš nacionalni problem, ko zna bolje udarati u tamburu, koji je nadaren pjevačkim grlom i ko umije rimovati kitnjasti Srem i Primorje kršno! A vi? Vi dadoste svoj glas, pretplatu i - literaturu - ne struku! A niste natražnjaci! Dragan je Stanojević napisao nekoliko ultra-modernih studija o slikarstvu; stari je Sabljak dao svoj glas najmlađem kandidatu; Majer je napisao nekoliko novela ravnih Maupassantu. Ali kako je profesor Sabljak dao svoj glas naprednom kandidatu i nastavio predavati đacima povijest Egipta, koju zaboraviše prije no zapamtiše, tako je Dragan Stanojević napisao najživlju studiju da odahne i zaboravi na dosadnu službu, a Majer dao svjetsku novelu i sudio i dalje na temelju slobodne volje! Eto, tu, tu, tu je ona crna buha i crveniji joj tragovi! Živi pjesnici i mrtvi pravnici! Napredni izbornici i natražni profesori! Seljak, što ide na bajunete za opće izborno pravo i nastavlja orati - drvenim plugom! I onda, onda (sve življe, izazovnije) - gledajte u sto slobodno - ali me slušajte. Onda se ne čudite što je jedna polovica ravna drugoj - što je Majer uzor privatnog poštenja i javne podlosti, što je netko širio Darwina i plijenio novine, što je propala buržoazija izgubivši kapital postala birokrata pronoseći demokratizam i zamijeniv jedan monopol drugim: znanjem... i... i... što su treći uzor javnog poštenja i privatne podlosti davši društvu znanje, djecu i položaj, a mafiji prvu ljubav i nezakonito dijete!!! (Ali tu je nešto graknulo, na živinsku, pasju; kratko; i odmah se zagušilo. I začas Ivo se je pridigao; Dragan lagano trgnuo ko da je glas došao iz njega, prevarno, zasjednički; samo je Vladoje ostao ravan, na nogama. A onda): OTAC (nagnuo se preko stola, slinav, prevalio dvije flaše, uzeo svoju čašu i hrapavo zamumljao): Pseto! (pa tresnuo čašom o patos. Onda se udaljio, ali se vratio i u ona tri problijedjela lica nerazgovijetno, katarski izgovorio): I ti vjeruješ! Kupio te Srkulj, jer je on imao doći na moje mjesto. On zna, Dragan. Srkulj je imao doći na moje mjesto i - prijatelj nekada, sada klevetnik, ko ti što si bio do danas sin, a odsada si pseto! (I škripeći cipelama, zubima, pošao na izlaz; okrenuo se): Pseto! (I zalupiv vratima, izašao.) (Duga šutnja.) DRAGAN (digao tad razbite flaše, postavio na sto; uzeo četvrtu, ispraznio. Onda se sustavio nasmijan, dobrodušan na Ivi i motreći ga tako najposlije rekao): Za ljubav božju! Iziđite! IVO (I on je ostao gledajući u Dragana.) DRAGAN (nasmijao se i sklopio ruke): Za ljubav božju! IVO (slegnuo ramenima i otišao). DRAGO (dopratio ga nestalno do vratiju i ponovio): Za ljubav božju! VLADOJE (stajao je do sada ko stup; i na ovaj se tek treći neumjesni poziv ogledao oko sebe, pa sio): Tako je. Tako. DRAGAN (sio do njega teško, pijano): Baš tako. Udarilo sve. Riječi, vino, otac... Argumenta! VLADOJE: Ti si pijan. Sutra ćemo razgovarati. Sad idi.

46



DRAGAN (ko da govori u sebi, sve pospanije): Kako se je sve raspršilo! Religija, sekta, stranke. Bog otac, sin i duh sveti. Amen!... VLADOJE: Opio si se. Idi. DRAGAN (sve pospanije): A u toj kući Mimi spava... Spava. Spava... Spava. VLADOJE (stresao se; pogled mu je ostao na njegovoj opitoj, napuhnutoj ličnosti). DRAGAN (kao u snu, duboko): Spava. Stranke, sekta, Mimi... U ovoj kući Mimi spava... A imali smo krasan plan... Rataplan... Rataplan... Rataplan... Bum! (Sruši se.)

SCENA DRUGA

Pred zoru

Soba je ostala u istome nijemome neredu. Dragana nema. Sam je on, Vladoje. Bez očala, ispružen na stolcu, kraj stola. U ruci mu pisaljka, ali ne piše. Sa soba nikaki glas. Ništa. Ni hrkanje. Sa tanjira se diže posljednji pregusti, sukljavi dim zabačenog čika. Šuti i on. Pa kasnije, za nekih desetak sekundi, srednja se vrata pomakoše. MIMI (zastala je na vratima. Polugola. Oči joj duboke, podcrtane širokim, crnim rumenilom): Izašo je. VLADOJE (ne okreće se. Mirno, poluglasno): Otac? MIMI: Da. A zašto? - Nešto se je dogodilo. - Ko je potro flaše? - Kome je rekao pseto? (Onda ne dobivši odgovora, ni sami slijegaj njegovih ramena, nastavila u polupauzama, polupitanjima i poluodgovorima): I Dragan je bio tu noćas. - On je grozan. Nije pseto. - Nije. - Samo je grozan. - (Pa ušavši ostala svinuta, ispružena k Vladoju): Reci. Radi mene? - Reci. - Ko je rekao ocu? Ko. (Turobno, u dubokoj sjeti): A ja ne spomenuh njegova imena... Nikada! Nikome! (Približila se onako istrgano ko pauze njezinih rečenica): Reci. On se je opio. On je rekao... I otac je potro čašu... Reci. - A Dragan nije pseto. Radi mene. Nije. - VLADOJE (muklo): Radi mene, Mimi. Dragan se je opio radi mene. Otac je pobjego radi mene. Ja sam pseto. MIMI (uspravila se): Ti - VLADOJE: I Hrist je dizo pale - veli historija: Hrist je ljubio Magdalene - odgovara ironija. Hrist je bio bog, veli priča: Hrist je bio delikvent, odgovara život - Za Izrael! ispravlja znanost. MIMI: Što si reko... Što si reko... VLADOJE: Uvrijedio sam oca, Mimi. Reko sam mu, što si sam ne smije da kaže. MIMI (dašće; u pauzi): Ali što - VLADOJE (popustio u miru. Njezin je posljednji upit ko dim ostao gusto u zraku, bludno, ženski, noćno. I on se okrenuo, blizu njoj, a ona je stajala pred njim polugola, u polumraku, rasuta. On je ostao čas, tren, dišući teško, kroz nos, i najedamput skočio, uhvatio obje prenježne ruke, stresao ih i onda je stisnuo, nju, ženu i sestru): Pošto si došla! Sada! Tu! MIMI (snebila se; u strahu; glupo). VLADOJE (izdigao visoko ramena i odmah spustio): Aha! (I zavrtio se, raščupao kose i muklo, mutno, katarski ko ono njegov otac zamumlja): Dođi o suncu! O danu! Sad zločin kuca na lubanje - (i čudnim slučajem ona se vrata pomakoše, zaškripiše. A Vladoje u napetosti svojih nerva, tišine zračne i sestrine puti strahovito lanuo): Ko je tamo! (Izazovno, srdito): Ako si duh, uđi! Uđi! (Rastvorio vrata, a to je tamo stajao) BOŠKO (bijedan, utučen, malen).

47



MIMI (prepoznala ga i kriknula i razumjela): Bijedni brate! BOŠKO (jadno, ko jeka): Bijedni oče! (I onda je nastala duga šutnja. I sada - stajahu sve troje u istoj sobi. Vladoje koračaše, postajkivaše. Boško je sjedio na fotelji. I Mimi je sjedila. U miru, raspuklih nerva, tišine i napetosti.) BOŠKO (prvi je stao govoriti u patos): A sada, ko je suvišan? Otac ili sin! Ja ili on? Ne znam. - Samo znam da je jedan potreban. Majka i žena. Žena i majka. Adela. MIMI (sluša ga bez daha; tad lane): Ona - BOŠKO (pogleda je oglupjelo i progovori u patos): Netko jest. VLADOJE (polagano, ko prije, mjereći korake): Sada se je sve umirilo. Tako. Govorite mirno. Rasuđujmo. (Prilazi prozoru.) Eno... kano da primjećujem prvi trak zore... Tamo će sinuti sunce. Kako hladi. (Nagne se na prozor.) BOŠKO: Gledaj: sada mislim. Shvatam. Došao Majer. Pođosmo. Nađosmo grčeve. Ona je užasno kričala. Tri sam puta pobjegao. Tri sam puta i opet dotrčao. - Što me se tiče. Pobjegoh i četvrti put. Pa se vratih. Onda mi ga pokazali. "Nije moje!" kriknuh tri puta. "Tvoje je!" Baš sam tako rekao. I otišao sam. I neću se vratiti. (Tvrdoglavo): Neću se vratiti. VLADOJE: Rasuđujmo. Tako je ugodno. Tako ugodno. BOŠKO: I onda sam došao tu. Mimi je kriknula. Zašto? Svi ste već znali. Ali kako? Ko vam je rekao? (Zatureno): Avet govori... avet govori i ljudi ponavljaju. (Tvrdoglavo): Ipak - neću se vratiti. VLADOJE: A možda se ipak hoćeš vratiti. BOŠKO (pogleda ga i progovori u patos): Svi već znaju. I stražar zna. Zato je gledao za mnom. Vidio sam ga svojim plećima, kako gleda. I smijao se. Onda sam pošao u kavanu. Konobarica je sve znala. Franolić me je dapače pozdravio, a u sebi je mislio: I ovo je jedna najnovija bena. Čuo sam to na ušesima: crvenili se... Prijatelji su spavali, ali svi su se smijali... I pravo je. Jer ovo je logika: ili sam ga dobio, jer sam to htio. Onda sam luda. Ili sam ga dobio, a nisam htio: onda sam glupan! A ja ga nisam htio. - Ne znam. MIMI: Zašto to - to - (I histerično, ko prije, bezrazložno, stade jecati.) VLADOJE (okrenuo se i pogledao Boška). BOŠKO (i on je pogledao brata. Obojica uzdahnuše.) MIMI (osjećajući njihove poglede, što je ne gledahu i svejedno viđevahu, zajeca još jače). VLADOJE: Pssst! (I pošao k njoj, podigo je i odveo... ko prije. Onda se vratio i zatvorio vrata): Već drugi put. Isti razgovori i isto jecanje bez razloga. Bez misli. Sve se izopačuje u osjećaj. Ne govori više pred njom. (I ko da se je nečega sjetio, bolno, prezirno): Taki smo mi - tu. BOŠKO: Osjećaji. Daj misao. Daj! VLADOJE (još bolnije, gorko): I ti ko Ivo. (A onda duboko): Svi je tražite. BOŠKO: A nje nema! (I brzo, u poluočaju): Zašto sam ja to počinio! Zašto! Što sam htio? Što - (Zgrčio se i ko prije počeo govoriti): A baš ko da sam htio dijete. (Misli.) Jest. Sve oko mene izdisaše mamurnu sapu orgije, bluda, razvrata. Svaka čaša, svaka cigareta, svaki susret - sve bijaše začinjeno cinizmom... Bijahu razgovori, upadice, doskočice o aferama neznanih kavalira koji oplodiše dva kontinenta i zavedoše dvije rase - pa o huanskoj velevlasti što se opiraše na trojnom savezu velegradskih kokota - o njihovoj velesnazi što u jednoj godini potopi tri flote nevinosti, u jednom mjesecu osvoji tri obiteljska teritorija i u jednoj noći hametom porazi jedno neprijateljsko krilo potjerav u bijeg čopore šampanjca... Bijahu tek razgovori. Začinjasmo svoju svakidašnjost paprom: žeđasmo sve više. Otupljivahu živci. I postajaše premalo i vina i papra... Moji živci otupiše sasma... I - pošao sam na djelo. Stvoriti nešto iz ničega, nešto skandalozno, nešto satansko, nešto avantirsko - nešto što će dreknuti, udariti, prasnuti... Želio sam dijete! Htio!! (Ražestio se, digao): Ti - hoćeš li se sad smijati ti! Ili si savjest! Ti! Učenjače! Sada govori. Prestani biti upitnik. Uspravi se! (Ali ko da se je nečega sjetio, potresao glavom i opet sio. Pauza.)

48



VLADOJE: Govorit ću. Vrati se k Adeli. Oženi je. Odgoji to dijete. Sprovedi večeri u svojoj obitelji, njišući sinčića i drobeći sa ženom svagdašnji kruh, pelene i novosti. - Budi pošten. - Onda povedi ženu u teatar, goloruku, sa služinskim, isparenim laktovima - uvedi je na ples sveučilišne omladine, gdje će je aranžeri prepoznati kao kelnericu jedne pivane, gdje se djevojke cijene više od novinara, a plaćaju manje od pučkih učitelja - onda pođi s njom u kavanu na sladoled i rekni radoznalim gostima: Ne trebate je, gospodo, upozoravati da puše u sladoled, jer ona, kako vidite, nema šešira, makar je, kako znate, sluškinja. I onda si postigao jednu avantiru i stvorio nešto satansko. BOŠKO (slušao ga prignuto; nemirno; s naporom): Ali to bi bio satana ne crvenog jezika, nego crvenog obraza... Taj grozni smijeh, porugljivost i laktanja... Ti ne znaš tu grozu, brate, Vladoje, ti ne znaš! Evo mene: ja sam doktor filozofije i stoput htjedoh zaći u radničke povorke, pronijeti proletersku viku na argumentima znanosti, dovesti socijalizam na katedru. Pa stadoh. Ne od straha! Ja sam tražio indignaciju. Crnoga satanu i crveni jezik... Ali se prepadoh crnoga jezika i crvenog stida! (I zateturao, podigo i podupro se ko s omaglice o sto): Oh! (I opet mutno, polubijesno, poluočajno): I zato sam pošao umjesto k radniku - k radnici... I opet promašio. VLADOJE: I ostani. (Teško, jer guta ganuće): I ostani. Odgoji to dijete... bez naših osjećaja, bez naših bogova... bez praznovjerja... Postani dnevničar, prevađač i makar pođi odovud... (Užasno teško): Pođi... (Pauza.) BOŠKO (uzima šešir, neodlučno, misli; pa pođe; šešir mu podrhtava u ruci; stište ga ko u strahu da mu ne ispadne. Tad se obazire dugo po sobi; mjeri zidine; razmišlja; domišljava se. I najposlije progovori): A šta će otac? VLADOJE (gorko, u posmjehu): Otac će šutjeti. BOŠKO: A Ivo? VLADOJE: Ivo će odahnuti. BOŠKO: A Mimi (tiho, jecavo, bez suza): Mimi - VLADOJE (blago): Ona se je već isplakala... (Pauza. Vladoje pristupa samovaru; pali.) BOŠKO (uvijek neodlučan; razmišlja): Još je noć. Sada nema nikoga na ulici. Adela će se obradovati. Poljubit ću je. Onda njega - VLADOJE: Hoćeš čaja? BOŠKO: Da. (I držeći onako ko u grčevima šešir u ruci pošao k stolu): Vi ste noćas pili. VLADOJE: Da. Ja, Dragan, otac i Ivo. Razgovarasmo. BOŠKO: O meni? VLADOJE: Ne. O našim prilikama. Općenito. BOŠKO: A da. (Gleda u stolnjak): A kako si ti doznao za sve to? VLADOJE (čisti očale i namješta): Mimi mi je povjerila. Njoj je rekao Majer. BOŠKO: Da, Majer. On je inače šutljiv, povjerljiv. Ali je zaljubljen u našu Mimi. (I nespretno pošao k prozoru): Čini se da se već dani. I dugo ste se zabavili? VLADOJE: Ne dugo. BOŠKO: Razumijem. A što nisi lego? VLADOJE: Pisao sam... BOŠKO: A Mimi. I ona je, čini mi se, bila tu. VLADOJE: Da. Pitala je, jesi li se vratio. BOŠKO: Ti si je grdio, čini mi se. VLADOJE: Ja nju? Pričinilo ti se. BOŠKO: Da. Bit će da mi se je pričinilo. Nešto si vikao. I to mi se je pričinilo. Zacijelo. (Pauza). Imaš duvana? VLADOJE: Tu je na stolu. Uzmi. BOŠKO (ne miče se): Hvala. VLADOJE (utrne vatru i nalijeva): Hoćeš i ruma? BOŠKO: Da.

49



VLADOJE (podao mu). BOŠKO (pogleda u čaj i odmah odložio. Onda stao kod vratiju; ogledao se iščekujući). VLADOJE: Ideš već. BOŠKO: Da. (Izašao. Šešir mu uvijek u ruci.) VLADOJE (Ide na ista vrata; gubi se u hodnik. Čuje se, gdje zove poluglasno "Ivo"; nekoliko nejasnih riječi. Lampa uvijek gori. Podrhtava. Puše. Čuje se "dobro", kasnije "pa dođi". Vladoje se vraća. Pije čaj.) IVO (dolazi začas i on. Uzima čaj. Čas šute): Danas smo uranili. VLADOJE (pritvara prozor; vrata zatvara polako, sasma): Svi. Dragan spava. Bogzna, kad će se vratiti otac. IVO: Bogzna. VLADOJE: Dakle si čuo sinoć. IVO: Čuo i vidio. VLADOJE: Što veliš sada? IVO: Teško sam zaspao. I odmah se probudio. U meni se nešto zbiva. Iznenadilo me. Nisam nikada ni mogao slutiti da sam imao i možda još imam jednoga brata. VLADOJE: Ja to ni nisam rekao. IVO: Nisi ti, ali je rekao - otac. VLADOJE: I to te je porazilo. Možda najposlije ni nije istina. Ali uzmimo da jest. Kakav je sada u tvojim očima tvoj otac? IVO: Drukčiji; ne oduran; dapače! Simpatičan, zanimljiviji i - vidiš, nešto me tjera da čitam njegova djela. Dosada ih nisam čitao... (Gleda nice). Možda je to naivno - VLADOJE: Nije. Ovo što ti kažeš, ovo je užasno. I prije nego dođe ono što doći mora, a doći može svaki čas, ja bih želio da te pripravim, da se ne iznenadiš. Prvi je fakat došao; doći će i druga; sama fakta; I ti ćeš se snebivati i od samog snebivanja otupiti - IVO: I drugo. Sama fakta. Dakle je i ono fakt? VLADOJE: Uzmimo da jest. Ali fakta su ovo: (resko) tvoja sestra nije više nevina. IVO (brzo, besvjesno): Moja sestra - VLADOJE (nestrpljivo) - nije više nevina. IVO (zasjaji se široko otprvši zjene): Nego? VLADOJE (grubo): Razumiješ, što to znači. Ona se je podala - ne jedamput - onome što se je tu sinoć opio i što smo ga nas dvojica položili na Boškov krevet ko zaklanog prasca. Dakle, Mimi nije glupa kokoš i možeš se pred njom momački izražavati i upozoriti svoje kolege na zgodnu priliku, ako želiš zaigrati rolu uličnog halbcilindra. IVO (toplo, ganuto, oduševljeno): Ma što ti! Ja je ne prezreh zato, nikada, nikada. Sad je ljubim i više! I cijenim! (Djetinjasto, toplije): A gdje je? Mimi! Naša Mimi! VLADOJE (uhvatio ga za ruku, sve grublje): Stoj! I drugi fakat. Tvoj brat Boško nije više momak; on je bio muž, sada je otac. Striče! (I držeći ga čvrsto, nastavio): I treći fakat: Tvoj brat Vladoje nije ljubio žene dvije godine, i danas, o trećoj uri, osjetio je prvi put nagon u blizini tvoje sestre. (I pustio ga kao da je to zgnječio obijesni insekat, pa sad gleda, hoće li se ganuti.) IVO (uprepastio se najprije tona; onijemio; a onda za posljednje riječi - sav se stresao baš poput insekta skupljajući snagu). VLADOJE (ledeno, grubo-porugljivo): Eto. Htio si pića. Prva te je čaša razdražila, druga zagrijala, treća zbunila, četvrta ubila. Kad se otrijezniš, dođi. (I okrenuo mu pleća.) IVO (snašao se; skupio snagu; otvorio usta, ali ne nalazi riječi; pokušao govoriti, ali zapeo). VLADOJE (ledeno, ali ne grubo): Kad se rastrijezniš, dođi. (I zapalio smotku.) IVO (natočio rum u čaj; popio; natočio još; još; ispio. Onda cijelu još gotovo punu flašu prinio ustima).

50



VLADOJE (okrenuo se; strašan ko ono, kad se vrata pomakoše sama, i lanuo): Baci to! (Strgnuo mu flašu i bacio preko prozora): To! Bena! IVO (problijedio s ćuške; a onda osjetio bol na rumenim obrazima): Zašto mi tako govoriš! VLADOJE: Jer pitaš. IVO: A ko si ti? VLADOJE: A ti? (Zgledali se). IVO: Oh! (Zapjenjeno pao na stolac). Oh! (I spustio šaku.) I ovo! I ovo! Ovo života, ovo zanosa, ovo krvi! Bilo mi je da pjevam, da ljubim, da ludujem! Sada - sada - ko da mi je vino pozlilo. I glava je teška. Izbljuvah ga. VLADOJE: Zanos! (Strogo, kroz očale): Zanos! U Rusiji je planula revolucija: ludujmo! U Madridu je prsnula bomba: pjevajmo! Eto ti tvoj zanos! IVO: Ciniče! VLADOJE: Reci. Reci. Otac se jede, Mimi se grize, Boško se ždere - pijmo! IVO: A ti morališeš i - VLADOJE: i... i... (jače) i - IVO (grobno zašuti). VLADOJE: Razumijem. (Sio do njega, na fotelj): I sad si svršio? IVO (diže se; bez riječi). VLADOJE: Bježiš? IVO (zastaje pred vratima; ne okreće se). VLADOJE: A sada je baš čas da ti odgovorim. Idi slobodno onda, ali me slušaj. Simpatizuj s ocem, ljubi Boška i poštuj Mimi. Uzmi sva ta fakta i pritisni ih na srce. Služit će ti ko vjerniku škapulari - pod kaputom, i medalje penzionircima - na prsima. I tad pođi bez straha u svoju sobu i bez srama na ulicu... Dok ne posumnjaš u tajne moći i dok ne zagledaš sažalni smiješak za ordene. IVO (grobno, u istoj pozi): Govori jasnije. VLADOJE: Govorit ću. Ali me pogledaj u lice. Ne ćeš? Nemoj. Vidim ti ga svejedno. Jasnije je od mojih riječi. Zanio si se za ove afere, jer ih svijet zove prljavima, da tebe polaska i - jer one umiruju borbe tvojih savjesti, one što piše pjesme, i one što se pjesmama ruga... Sinoć sam odgovorio, sinoć, zanešenjače... U pitanjima je odgovor i u činjenicama ideja. IVO: I fraza u životu. Tvoja fraza i naš život. VLADOJE: Da. Fraze vašeg života i - DRAGAN (mirno, lijeno ulazi; kima; s nabitim šeširom. Gleda; staje; ne sluša). VLADOJE: - život vaših fraza - (Ali se prekine.) IVO (odmah je izašao; poniknut, skršen, mrk). VLADOJE: Dobro jutro! DRAGAN (žalosno): Dobro jutro. Stvaraš sektu, propovijedaš. A ja mislim: gdje sam, ko sam i što sam... VLADOJE (nenadano, nujno): Evo sviće... Vidiš zoru na podrhtavanju svjetla i maglenoj zjeni... DRAGAN: Na maglenoj zjeni. Zora sviće... (Pauza.) Kako mi je sinoć odmah udarilo u glavu. I više tvoje riječi. Ona kolosalna oplodnja koja bi dala stranke, vođe i pristaše. I argumenta! (Tiho, žalosno-porugljivo): Argumenta... I vidiš, ja sam se onda sjećao jednog nepriznatog vica: "Mi smo zato i zato, jer to hoće vjera"... dokazuju jedni, a drugi pobijaju: "A mi smo protiv toga, jer to hoće demokratizam..." VLADOJE (u čudu): Kako si me shvaćao! DRAGAN: I rugao, reci. Šta ćeš. Ja mogu ozbiljnu stvar samo u šali podnijeti... Moje su studije bile jedamput bez rugalica, pa su mi se rugali. Onda sam počeo pisati rugalice i više se nisu rugali. Srdili se. (Zašuti; gleda iz prikrajka na Vladoja; malo se začudi): I nisi legao čitavu noć? VLADOJE: Nisam. DRAGAN: Ni Ivo nije legao.

51



VLADOJE: Ne. Razgovarasmo. Prvi put. DRAGAN: Mamurluk je ugodan. Ajdmo, Vladoje, na žemljičke, van, na ulicu. VLADOJE: Ja ne izlazim. Dočekat ću dan ovako, u sobi. Ostani i ti. Mimi će prirediti kavu. Jest ćemo. A sunce će izlaziti... i Mimi će nositi kavu... DRAGAN (u misli): Mimi i sunce... (I malo se ganuo kao da je napokon uspio uhvatiti jednu sluzavu uspomenu): Šta ćemo. (I ne gleđući Vladoja, zamišljeno): I o njoj smo sinoć govorili... VLADOJE: Ti si govorio, Mimi je rekla. DRAGAN (u dubokoj tuzi): Mimi je rekla. (Okrenuo se): Zbogom. VLADOJE: Ne odbijaj. Ostani na kavi. Dočekajmo zajedno sunce. DRAGAN (okreće se, ali ne miče): Sunca i kava... I Mimi... (Sliježe ramenima): Šta ćemo? (Ponavlja, a tad počne govoriti istim tonom, istom rezignacijom): Došlo je tako, samo je došlo, Vladoje. Zaljubih se u nju i poludjesmo oboje... Prošlog svibnja... U mjesecu nebeske kraljice, magaraca i stihova... Skakasmo po šumi ko skakavci, čavrljasmo ko vrapci i slagasmo se... Onda smo se umorili i legli... A trava je bila vlažna i dobismo hunjavicu... Više nismo lijegali, ali nismo ni skakali. Fuć! (Tiše, žalosnije): I hunjavica je najposlije otišla. Rupci se isprali, pisma ispalila, poljupci osušili... Ostale su suze i reumatizam. VLADOJE: Dakle ste se raskrstili. DRAGAN: Ona me je oćerala. VLADOJE: Ona tebe? DRAGAN: Da, da... "Piješ li?" pitala me jedamput. Pijem, odgovorih u flegmi. "Ali se i opijaš!" - Ljudi vele tako, odgovorih uvijek u toj prokletoj flegmi. Onda je ona pokazala da već zna da sam ostavio komadićak nosa na trotoaru, zato je stala pitati: "Gdje ti je nos? Gdje ti je nos?" A ja uvijek u flegmi: "Bit će da ga je kako gladno pseto pojelo". A ona je stala vikati: "Rugaš se još!" i - pljunula... Šta ćemo... Njezino uho nije podnijelo ni toliko, koliko pasji želudac... I tako: ona je mislila da se njoj rugam, a komad je moga tijela, moga mesa ležao na kamenu pod potplatima, u prašini... (Brzo izvuče rubac, prešavši s njim preko lica i odmah gromovito otrvši nos.) VLADOJE (opazio, ali se odvrnuo): I dakle ne ostaješ? DRAGAN: Ne. Rekla bi: opio se u mojoj kući i - ruga se. A ja bih mislio: gleda u moj nos i - smije se. VLADOJE: Svi se vi smijete, tražite smijeh i bojite ga se. A nigdje nema humora... "Luda se po smijehu poznaje" bijaše jedamput riječ... I "psiha se one epohe ogledava u smijehu" pisat će za decenij, tri historija... Smijeh bez smiješnoga, smijeh usana i turobnost duša... Ako te netko upozorava na fotografije seksualne gimnastike, moraš se smijati da ne izgledaš ignorantnim; ako ti ko pročita četiri ozbiljna stiha, moraš se smijati da ne izgledaš idealistom; ako te ko upozori na "deset zapovijedi krčmara", moraš se smijati da ne izgledaš bigotom; ako te ko upozori na konferensu s ulaznicom, moraš se smijati da ne izgledaš norcem; ako ti se ženska nasmiješi pokazav na neuglađenost zubarske umjetnosti, moraš se smijati da ne izgledaš neiskusnikom; ako te dama stisne na klupi na šetalištu više od svojih bokova, moraš se smijati da ne izgledaš seljakom; ako radništvo prosvjeduje, moraš se smijati da ne izgledaš fanatikom... smijeh jednom riječi samoobrane, tj. obrane kapitala, što smatraš svojim, jer ti ga je otac ostavio, a koji neki proglasuju - krađom! DRAGAN (slušao ga je sve življe i tad burno, nasmješljivo, ko na ulasku): Hura! Rađajmo, čovječe! Zaželjeh se majčinih bolova, jer oni nose djecu. Pišimo! Revije! Brošire! Feljtone! Same batine! Pa lijevo, desno, sprijeda, straga! I što će biti jača masnica, bit će i veća iskrenost. Cinik je u Ruđinu to eksperimentirao na turu jedne (na vratima kucanje) djevojke i veli da je taj jedini put vidio iskreno žensko lice. Bez afektacije. (Kucanje se ponavlja.) A u nas je samo o danu nevine dječice bio kadar jedan prostačina da na umjetan način napravi prirodno lice i dobio jedan ili osam dana zatvora! (Kucanje još jače, duže.) VLADOJE: Ma ko je? MIMI: Ja.

52



VLADOJE: Uđi. MIMI: Ne mogu. VLADOJE (izlazi i odmah se, za tri sekunde, vraća). DRAGAN (žalosno, ko na početku): I baš sam se sada morao uzvikati. I to će ona shvatiti kao rug i izazov. I nije dakle htjela unići radi mene? VLADOJE: Mislim. Ali nije to. Otac, veli, dolazi sa šetnje. DRAGAN: Otac sa šetnje. VLADOJE: Od sinoć nije se vratio, razumiješ, radi onoga. Sjeti se. I ono je bila batina. I vidio si iskreno lice i živu istinu. DRAGAN: Ipak je bilo ljuto. Suviše. VLADOJE: Srkuljev liker, veli otac. Zato moramo razgovarati. Skloni se u sobu. Evo se tako sporo dani. DRAGAN: Tako sporo. (Pruža mu ruku.) VLADOJE: Ne ostaješ dakle? DRAGAN: Vratit ću se. VLADOJE: Vrati se dakle. O suncu. Na kavu. DRAGAN (nesabrano): Možda. Ne znam. Zbogom. (Stište mu ruku i ne pušta): Zbogom! VLADOJE: Vrati se. (Pozorno): Vrati se. Daj riječ. DRAGAN: Hoću. (Dugo mu stište desnicu): Zbogom. (Odlazi.) MIMI (došla je odmah iza njega, poletjela k bratu i žestoko, pod glas): Zaklinjem te, Vladoje... Budi miran! Budi dobar! Tako je blijed!... Tako je blijed... žalostan... Prašan... Bogzna, kuda je sve bio... Tako je žalostan! VLADOJE: Ma dijete! MIMI: Smiluj se meni... njemu... svima. (A onda se naglo istrgla sklapajući ruke, u strahu): Ide... (I pobjegla.) (Duboka tišina. Za to se začuše vanjska vrata i koraci, jer bijahu užasno teški.) OTAC (umoran ulazi lagano, mučno). VLADOJE (gluho): Dobro jutro. OTAC (ide na lijeva vrata, bez glasa). VLADOJE (stao pred njim): Oče! OTAC (stao i on; prezirno): Što želiš? VLADOJE: Dobro jutro, rekoh. OTAC (porugljivo): Dobro jutro. VLADOJE: Nije još dan, istina. Ali se dani. I jutro će biti dobro. OTAC: Bit će dobro. (Neodlučno se vraća prema sredini): Možda. VLADOJE: Da - možda. (Primakne mu fotelju): Umoran si. Sjedni. OTAC (bijedno, turobno): Umoran... umoran... (Sjedne. Pauza.) VLADOJE (polako, bez mrve uzrujavanja): Reko si mi sinoć: pseto. Ne znam zašto. Na temelju čega? Ja sam rekao: kao nekoji - nisam rekao: kao moj otac. OTAC: A gledao si u mene - i mislio si na mene. VLADOJE: A po čem si ti osjećao da mislim na tebe? OTAC (ne odgovara odmah): Po čem? - Znam, što šapuću o meni dobri prijatelji i ti si se ponašao kao onaj koji je na šaputanjima stao temeljiti javno tvrdnje - jedne definicije. VLADOJE: Dobro. Onda si rekao: kupio te Srkulj. OTAC (brzo planuvši): A ko drugi? VLADOJE: A zašto ne i ko drugi? OTAC: Jer samo Srkulj može da slaže protiv mene. A ti, ti - fui!

53



VLADOJE: Ne tako, oče. Došli smo se objašnjavati, ne smućivati. Ako ti sumnjaš u Srkulja, onda ispovijedaš da se ti toga Srkulja i bojiš; da je naime taj Srkulj jedini i moguć i kadar ustvrditi sinu o ocu nešto, u što bi inače bilo teško povjerovati. OTAC: Tako, tako. Dakle je ipak on? VLADOJE: Da. On. OTAC (ko u sebi): Podlac. (A onda jače): I ti - podlac. VLADOJE: Možda. Ali ne zato, što bi me Srkulj kupio... Ti si, istina, rekao da je on imao doći na tvoje mjesto. Dakle bi to govorila iz njega zavist. Ali ti si već nekoliko godina na tom mjestu, a Srkulj nije, kako se čini i kako ti potvrđuješ, te glasine do nedavna širio. Ja bih onda mogao to doznati i od kog drugog i ti bi se bojao i Majera... i Dragana... i svojih sinova. Kako dakle dolazi do toga da taj Srkulj to ispovijeda nakon tri godine, baš meni, kad sam ide u penziju i podržaje srdačne odnose s tobom? OTAC (neumjesno, u iznenađenju): Da - zašto baš tebi? VLADOJE: Baš tako. Zašto baš meni? (I pogledao, počekao, ali ne dočekao ništa. Udaljio se. Šutnja.) OTAC (snašao se, pa sve glasnije, u grohotu): Zato se tuđiste obojica od nas. Sami šetaste po šumama ko da se bojite svijeta. A ti si šutio kod stola sav sretan, što te nitko ne pita. Ti veliki! Ti genijalni! Ti Mesija! A mi te gledasmo ko idola, u koga posumnjasmo sami stideći se u sebi svoje javne lakovjernosti. VLADOJE: Nakon konferense! OTAC (tvrdo): Nakon konferense! VLADOJE: Znam. I ja vam ne zamjerih... Ko idola, vjerujem. Uvedoste me u trijumfu, jer je netko mislio: gle, nosi na kaputu po koju bezobraznu vlas kakve pariske kokote ili mokre još usne s originalne pive koju je ispio kucnuvši se s kojim od poznatih učenjaka i frak, izlizan na foteljima carskog pozorišta i velegradskog bordela! OTAC: Vagni riječi - onda im udari cijenu. VLADOJE: Izvagnuo sam - OTAC (oštro): I procijenio, gospodine sine, visoko-visoko. To je "fakat", a ti njih tražiš. VLADOJE: Jest fakat. Ali njega tumače ne moji nazori, nego druga fakta. Vaša fakta! (Grubo preko volje): Moj četvrti brat i tvoje peto dijete. (I na tupi pogled svog oca, što se ustremio na nj i ko tamo pribio, pošao k stolu, prekopao spise, izvukao jedan komadić papira i uzrujano, ali mirno, pročitao): "Moj Srkulju, prijatelju i druže! Tako ti je eto prošlo i to... Nešto me pograbilo... moja strast, moja mladost, moja impulzivnost, moj zanos - i saželo iz mene jednu ženu, jedno dijete, jedan komad mesa i čitavu mladost... Tako je to, prijatelju. Prošlo je... Postajemo muževi ozbiljni, solidni, trijezni..." (Ali nije nastavio, jer je otac s muke istrgao s njega pogled, graknuo ko već jedamput i spustio šaku na koljeno. Pauza.) VLADOJE (bez snage spustio ruke, onda je digo, postavio papirić na staro mjesto, sredio spise i ostao udubljen u njih). OTAC (dalekom, bolnom ironijom): Moj Srkulju!... A bijasmo drugovi od malih nogu, prijatelji do danas... Povjerih njemu, što sam zabašurio u mojoj familiji i što je moja obitelj zabašurila u svijetu... Dijete je mrtvo... Za majku ne znam... I kad je sve već bilo umrlo, ti si pošao skupljati kosti i na njih lijepiti meso i - hvala... Hvala... Srkulj je znao čuvati tajnu - VLADOJE (počekao): Dok nisam došao ja... Govorih mu o svemu, svakako, neumorno. Zanašah ga. Dan na dan bijah uz njega, na kavi, ko napast... I on mi je najprije pročitao tvoje stihove "crnookoj plavojki na bunaru, s nonama bjeljim oblaka, i sisama plahovitijim kunića, i zubima tvrđim mramora... U jednima se svijaše ko cvjetna kita, u drugima tapkaše ko srnče, u trećima se glasaše ko zora na proplancima, vrh gora, rumena od mladosti, vlažna od rose i poskočna na zefiru od mladosti..." OTAC (sluša prenujan daleke zvukove svoje pjesme).

54



VLADOJE: U trećim sonetima bješe medovina njeno grlo i ona cijela pjesma iz luga njene kose - cvjetova, njene puti - baršuna, njenih usana - ptića... "Srkulj plakaše onda. I ja drhtah... Tako je sve došlo... I zadnji sonet, što vjenčaše s nečijom zlobom i nečijim grobom - tvoj zbogom..." (Pogladio rukom spise i pošao k prozoru.) (Pauza. Dani se. Blijedo.) OTAC (slabašno, blago, u nemoći): A zašto onda sve to, sinko? (Pauza.) Zašto? Sve to! VLADOJE: Htio sam pisati tvoju biografiju i psihologiju. Snovah epopeju čovjeka, pisca i građanina. Za dva si mjeseca imao proslaviti četrdesetgodišnjicu rada. Smišljah konferensu. Bez bakljade na ulici, bez bakljade u dvorani. Ne htjedoh da se pljeskanja oglase u našoj štampi; da se na papirnate lampione pišu tvoje zasluge, da na veteranskoj bandi zapjeva naša poezija, da predavanja pretvore sijela i skupštine u koncerat pivana, s bisovanjima duhovite omladine, s aplauzima smušenih penzioniraca, s posmjesima dražesnih steznika i laskanjima gudalačkoj prostituciji! I jer nisam htio da savremenost ostavi o tebi budućnosti i historiji referate kostima svečane povorke, a kritika stenografski zapisnik dreke deriščadi! OTAC: I pošao si tražiti korespondensu u prašini i donašati prašinu. (Jadno): Zato - VLADOJE: Zato!! OTAC: Nisi trebao. (Suho): Tvoja bi me konferensa profanirala više od svega toga. VLADOJE (u boli, u jadu): Tebe! Tebe! OTAC: Jer si argumentima javne optužbe pošao dizati obranu. VLADOJE: Ne obranih i ne osudih. Konstatirah fakta. OTAC (u staroj, porugljivoj, žalosnoj ironiji): Tvoja fakta! Tvoje evanđelje! Tvoje sve! VLADOJE: I vaše ništa. (Pa nehotice porugljivo): Ne ništa. Prikrivate oči ko u staroj prispodobi dijete i mislite da vas drugi ne vidi, dok taj drugi vidi vas svejedno i kroz vaše zatvorene oči, samo vidi još bolje vašu misao, logiku i - glupost! Da, da. Ne vrijeđaj se. Slušaj samo tu mladež: reko bi sami sifilis i razvrat - a prolaze prečesto noći u mašti kod rođene kuće; ili se zadjevaju jezikom u nevinost prolaznica, a po koji nosi u notesu tri Vrazova stiha; ili se podsmijevaju profesoru, što s tolikom ozbiljnošću predaje njima njihov predmet, a snuju u sebi kako će njihovo predavanje jedamput okupljati - zanos... Zrak je pun lijenosti, veli se, zato se u njemu i koti bakcil fakinarije, avantirstva i cinizma - ali zdrava ga pluća udišu! Zdrava! OTAC (upro prst u njega): Bravo! - Bravo! - Paradoksi se ne pobijaju međusobno, ali složno tuku tebe, gospodine sine! (I opet kimnuo): Bravo! VLADOJE (podražava ga u gesti; tad): Govorismo o atmosferi kavana, ulica i birtija. Ne onoj knjiga, novina i katedra. Tamo je sve zanos, moralnost, solidnost. Tamo je sve - "ko da više"! "Za domovinu valja umrijeti", vele jedni - "za domovinu valja živjeti", protuslove drugi. I o tom se vodi polemika: što će donijeti slobodu. - "Poklonite se Au! dao je domovini glas! Poklonite se još dublje Beu: dao je svoje pero! Kleknite pred Ceom: dao je svu ostavštinu! Ali na koljena pred Deom: dao je svoju glavu! - Naš je list patriotičan, viču jedni: čitajte mu samo naslov. - Naš je i više, odgovaraju drugi: čitajte mu samo svaku petu riječ! - Ali naš je najviše, dodavaju treći: pročitajte mu zaplijenjeni stupac! - Ugledajte se i nasljeđujte: Alfa dospijeva držati obrambeni govor pred sudom i nadgrobno slovo na grobu! Ali Beta dospijeva napisati "kuharicu" i zbirku pjesama! Ali Mi dospijeva biti tajnik pjevačkog društva i predsjednik udruge mesara! Ali Ni dospijeva predavati matematiku, iskomponovati operetu i saditi krumpir! Ali, ali Pi dospijeva biti pop, sjediti u zatvoru i pisati upute mladoj majci! - I tad se pišu komentari vrhu "Sve za vjeru i za domovinu - Bog i Hrvati, Vjera u boga i seljačka sloga i sve za obraz, a obraz ni zašto" i raspiše natječaj za glosu... Onda se konjugira ljubav i deklinira otadžbina, a preko svega se napiše jedan naslov: Moral - i jedan pseudonim: Poštenje. OTAC: A ti bi htio - VLADOJE: Donijeti analizu dviju atmosfera, riječi, pljuvački i plućiju! OTAC: Razvratniče!

55



VLADOJE: I nije no da se dereš. Ali intelekti čitaju, oče, jer dođu prije do knjige negoli bludilišta... Intelekti, oče, ne analfabete! Oni koji umiju i mogu čitati. Oni! OTAC (nestrpljivo): A ti bi htio? VLADOJE: Da čitatelji i nadalje čitaju vaš Moral dok nema drugih knjiga, ali da im otkrijem - pseudonim! OTAC: Libelista! VLADOJE: A onda bih napisao knjigu ne o jedinstvenoj laži što se nazivaše bog, a njezini vjernici strah, nego o dvospolnoj s dvjema božanskim osobama što se nazivaju Moral i Nemoral i o jednim vjernicima što se zovu Stid. I kad bih nazvao svoju knjigu Istina, a njezinog autora Bestidnik!! OTAC (pogođen): Ah! VLADOJE: I zato pođoh predavati o tebi. OTAC: Zato! VLADOJE: I zato napisah tvoju epopeju. OTAC (užasno uzrujan): Zato! VLADOJE (uhvatio spise): I zato će ovo u svijet! OTAC (nenadano skočio i poletio k njemu): Daj! VLADOJE (odmako se): Ne luduj! OTAC (grozno, očajno): Daj! VLADOJE (ko jeka): Ne luduj. OTAC (kroz plač): Daj! VLADOJE (odalečio se stištući spise). (Pauza.) OTAC (nemoćno se uhvatio stola, ganutljivo, podlo): A šta sam ti učinio? Sve vam dadoh. Sve. Radio u školi; radio kod kuće. Kod svijeće. Pisao djela ogromna, suvišna, ovoliko. Za vas. Kupovao knjige: Evo... Sve... I bili ste mi sve. Prvi božići, prvi uskrsi... Bili ste maleni... Ovoliki... Na mojem krilu, oko moje brade, za mojim frakom. Sigraste se. I ja s vama. A mama vas grđaše: "Pustite oca; umorio se". A ja sam se smiješio: sad počivam... A ono bijaše mrtvo... Ono ne počinih ja, vaš otac, čovjek, muž, građanin... Vaše sve... Kunem se! (I zakoracao zgrbljeno.) VLADOJE (uvijek drži spise): I bio si pošten! I jesi još! I ostat ćeš! Morao si prevariti jednu ženu da prevariš samoga sebe; poniziti jedno dijete da uzvisiš nas - uništiti crv prevrata, strast, novosti da ispišeš suhe, solidne, školske historije... Izliti revolucionarnost među bezgaćnike da stvoriš familiju poretka, buržoazije... Zato sam napisao... OTAC (u demensi ponavlja): Napisao... napisao. (Zamagljeno sio u kut, na fotelju): Napisao... VLADOJE: Ali oni ne dospješe kao ti. Oni. Toliki. Oni žive u isto vrijeme tvoju profesuru i tvoje momaštvo. Razapeti. (Gorko): I ništa ne mogu ubiti - mogu biti samo ubijani; ništa prevariti - mogu biti samo varani; i ništa ne mogu stvoriti, izgraditi, dati: ni familije ni beskućnike... OTAC (ponavlja tiše, daleko tiše): Napisao... VLADOJE: Ali ti ne progovorih samo zato, oče. Ovo je prošlost. A ovo je sadašnjost. (Zašutio; tad odsječeno): Fakta dolaze još. OTAC (malo se ustresne, ali se sustavi lagano iz prikrajka na spise). VLADOJE: Slušaj, još! (Trese spise.) OTAC (prati ih vrlo pozorno). VLADOJE: Ti imaš sina Boška. Znaš ga. OTAC (nesabrano): Da. VLADOJE: Ali slušaj. (Odložio spise i pošao k ocu gledajući i govoreći kratko u njegovo lice, pod nos): Ti imaš sina Boška. On je dospio u tvoj nekadanji položaj, zaveo jednu i postao otac. OTAC (tupo): Zaveo i postao -

56



VLADOJE (nestrpljivo, bliže njegovom licu): Da, tvoj sin Boško. Razumiješ sada. (I udaljio se. Pauza.) OTAC (počešao se): Sada... Da... (Pauza.) I on. (Onda pogledao u svoje ruke patnički, suludo): Što se to zbiva! Što se to zbiva! (Uhvatio glavu): U ovoj noći... VLADOJE: Dani se. Objasnismo se. Odahnimo... Vidiš, sada dolazi pravi čas. Boško će je oženiti. OTAC: Ali šta hoćeš? VLADOJE: I nisi još razumio. (Naporno ko da valja kamen). Tvoj je sin Boško s jednom djevojkom - ma saberi se. OTAC (dugo misli): Ba - (I ustavio pogled na spisima i blijedo, rugajući se, pogledao u sina): Znam. Postadoh djed. (A onda se podigao i odrezao): Čuo sam već tu priču. On je punoljetan. Ja nemam prava govoriti o moralu. Ali Boško nije - Vladoje. Boško nije: pseto! Boško ima svoj položaj - nije bez zanimanja. Boško ima oca - nije podlac! VLADOJE: I neće je uzeti, misliš? OTAC: Ne znam. (I najedamput se promijenio, udario u čelo i zatužio): Zašto je to učinio! VLADOJE: I ne samo to. OTAC (pogledao ga sijed od straha i uzmakao). VLADOJE (i on je zadrhtao; ali ne odgovara). OTAC: Što još? Još! Uvijek još! I sve je to u spisima? VLADOJE (muklo): Ti si u spisima - OTAC: Ja! Ja! VLADOJE: I sve je u tebi. I Boško, i Mimi (muklo), tvoja kći i priležnica tvog kavanskog kolege, i Vladoje (još muklije) zamračen mišlju incesta s tvojom jedinicom. OTAC (raskolačio se): U spisima. (I odmah mu problijediše usne. Onda je pošao k njemu; ali odmah stao ko bik.) VLADOJE: U spisima, da. Tamo se iz dualizma vaših savjesti, stida i duša rađa jedna besavjesnost, jedna besramnost, jedan mozak. (Prsa o prsa): Tamo - na kadaveru tvoga života i ličnosti! (A tu je nešto zaštropoštalo, za vratima, u polusvjetlu.) BOŠKO (proderan, blatan, karikiran, uvijek s onim stisnutim šeširom, stao na vrata i uhvatio grlo podražavajuć davljenje): Gua-gua-ga-a-a Ovako - Gua-gua-ga-a-a-a! VLADOJE (ustremio se na nj izvan glasa): Zadavio! Ko! BOŠKO (panički ga uhvatio za vrat i povukao k sebi, za sobom): Ne ja! (U hodniku): Ona! Ona! OTAC (ko sablast, bez zvuka samo što je trznuo obrvama i odmah poletio k stolu, bez daha, ko dim, uzeo spise, pa još, papiriće, odreske, još... i sunuo na lijeva vrata, bez očiju. Duh.) (A tu u praznoj sobi čuše se jedan tanki "Boško", jedan dublji "Mimi" i još tanji plač i dublje ridanje.) (Iz daleka se javlja zvonjava.)

SCENA TREĆA

O ishodu sunca

Zora. Osjeća se teški uspon sunca kao da se vere uz jednu visoku, strmu, gudurastu planinu. Prolazi jedan voz; pa drugi, treći. Iz daljine kukurikanja, ali slaba, rijetka.

57



DRAGAN (pomoli se u hodniku. Ide neodlučan, raširenih ruku. Vide mu se pleća. Prisluškuje. I kao da njegovo prisluškivanje propušta nekake glasove; ali mutno, nejasno. Tiho. Onda se okreće. Vide mu se prsa. Jednom se rukom skliže niz zid; u drugoj mu žemljička. Ulazi. Šešir mu isto onako ugnječen. I ništa ne govori. Samo se smješka; žalosno. I gleda uokolo.) IVO (pojavi se na vratima; stane, ali ni on ne govori. Gleda. Onda otide.) DRAGAN: A nisam htio. Nisam. (Tetura do stola. Pali cigaretu. Ali je nikad ne upali. Onda se ko domisli i turne žemljičku u džep. Pali opet. Nešto šapće. Ali ne upali. Žigica mu uvijek dogori prije negoli on podnese cigaretu): Hm! (Pali opet): Hm! Ne možeš! (Žalosno gleda u cigaretu; onda je baci prezirno): Na bijelu kavu. O ishodu sunca. (Gleda na prozor): Hm. Mimi. Plan. Fuć! (Uzima drugu cigaretu; žigica dogorijeva; ruke mu dršću; nabuhle, teške): A nisam htio. (Baci cigaretu): Žemljičke. Kava. I sunce. (Nasmija se žalosno, mahne prezirno rukom i ode.) (Pauza.) IVO (pojavi se opet na vratima; gleda; onda utrne lampu i otide). VLADOJE (ulazi hrlo i ide ravno k stolu. Onda se ogleda sobom. Dva, tri puta. I nenadano izdigne šaku spustivši je očajno na tjeme. Tada se zatrča k lijevim vratima. Ali stane. Virka kroz ključanicu. Bez sape): Oh! oh! (Ali ne otvara): Oh! (Gleda. Koljena mu dršću. Ali se ne diže): Oh! (I ovako ostao. Onda se digao, isprebit, ko da mu se grč rastopio o koljenu, blijed, ko da je izašao ispod liječničkog noža i zapitao nešto bez riječi iskrenuv vrat gore, u plafon.) IVO (pojavio se i opet na vratima). VLADOJE (pogledao ga bez krvi, bez vatre i upozorio presuhim prstom na lijeva vrata): Sve ispalio. Sve. (I teško, u velikoj muci): Pogledaj. Sjedi. Ko stup. Suh. Sijed. Pogledaj. Kako je bijedan... kako je bijedan... IVO (tajanstveno): Ko? VLADOJE: Tvoj otac... naš bijedni otac. (I zateturao do stola): Tu se je pisalo. Ovim perom. I svršavalo. U ovakoj zori. Na prvim trakama sunca. O novom danu... (Klonuo na stolac): Tu... IVO (prepasno, plaho): I spalio. Bože! Bože! (Zastro si lice i zagrcao.) VLADOJE (užasno tiho): Ne on. Ne on. (I nakon pauze sve grče, ko stiskavan): Morao je. IVO: A sada - VLADOJE: Sada - tamo je Boško... Mimi... tamo otac... tu ja... (Napeto): I ti. IVO: I ja. (Spustio ruke, stakleno): Spalili i zadavili. (Trese se.) VLADOJE: Moralo se. IVO: Spalili i zadavili. (Uvijek se trese.) VLADOJE: - Moralo se. (Pauza.) IVO: A sada? VLADOJE: Živimo. IVO: Tu... u ovoj familiji... u ovom gradu... VLADOJE: Tu, Ivo. (Pauza.) Tu. (I dižući se): Bijaše jedamput familija i nema je više: jer braća postadoše ljudi. (Zakoracao korak po korak): Bijaše jedamput samostan i pisahu: Mir, Čistoća i Zaborav. Ali raspop je rekao: Orgij, Razvrat i Pohota. (Stao.) I povest će se istraga: raspop će biti tužilac: "griješili su oni koji imađahu krv" i branitelj: "a griješili su živi, jer ne imađahu žene". (I zakoracao k izlazu): A vrijeme će biti sudac. (Kod izlaza): I zidine će se porušiti i sve će biti jedno polje... I starci će izdahnuti i živi će krivci nositi kaznu za grijehe bogova... (svečano, grobno, tvrdo), ali će nevini dobiti ženu. (Izašao.) IVO (propustio ga i pošao za njim. - Pauza.) MAJER (ulazi postajkujući; na rukama nosi veliki omot. Ne gleda ni u što. Usne su mu sasma slijepljene. Oči malene. Neodlučno zastaje. Onda odloži omot. Pipa čelo. Otire znoj. Tad otvori usta i duboko uzdahne.)

58



OTAC (sav sijed ko od velikog straha, gologlav, istanjen. Izlazi oprezno. U ruci mu revolver. Ogledava ga. Lukavo, smješkavo. Tura ga u džep. Pomnjivo. I na prstima polazi k izlazu.) MAJER (češe se). OTAC (stane; obojica se gledaju; dugo). MAJER: Dobro jutro. OTAC (ravnodušno kima glavom): Da. (I iziđe.) MAJER (duboko uzdahne, još dublje. Onda stane ravnati kravatu. Popipa čelo. Tad sjedne.) VLADOJE (istim korakom kojim je izašao, ulazi. Pogleda Majera kratko, sažalno, bez čuda). MAJER (prilazi pognuto i govori ko da pripovijeda nešto, vrlo lascivno, na staračku): Tu je... (Upozorava na omot): Ono. VLADOJE (dosadno): Dijete. MAJER: Ono... nije Boško, kako znate, ona je... nije Boško... Ona je "ono", da znate... Ali valja "ono" negdje... razumijete... ponijeti... Sakriti... u zemlju... To jest... zakopati... Negdje, da... VLADOJE (dosadno): Sada - MAJER (mimikom pokazuje na patos): U zemlju. (Onda povlači pomno, polako, široko ruku): Onda ovako, razumijete... Posuti... VLADOJE (porugljivo stane ga ogledavati od glave do pete; onda ga povuče za jednu ruku, pa drugu; obrne na lijevo, pa desno; odmjeri sprijeda, pa straga... kao da ogledava kaki sumnjivi, stari kaput): Dakako. MAJER (ne protivi se; poslušno se prepušta, a onda, kad ga Vladoje ostavlja s prezirnim smiješkom, obori pogled). VLADOJE: Sada! - Gledaj tamo. MAJER (ogledava se, u neprilici). VLADOJE (nestrpljivo): Tamo. (Vodi ga na prozor, uzdigne mu čeljust i upozori na sunce): Gledaj tamo. (I odmah se vrati i uzima omot, pa ga postavlja na sto.) MAJER (ostaje izbuljen, ko tele). VLADOJE (stane razmatati omot). MAJER (uvijek gleda). ( S u n c e s e d i ž e . )

- Svrha - Rim, 26-29. augusta 1907.

59


Janko Polić Kamov: Drame — Djevica

DJEVICA

SAMOSTANSKIH DRAMA DIO DRUGI

TRI SCENE

BOŠKO MILKA IVO SLAVE DVA ĐAKA VLADOJE

Nevelika, jednostavna soba; u sredini stol; stolice; jedan krevet; ogledalo; ormar; dvoja vrata i jedan prozor; zidovi potpunoma prazni.

SCENA PRVA

Deveta u noći

BOŠKO (sjedi kraj prozora, nauznak, sneno, u počinku. Cigara mu ne gori ni on je ne pali.) MILKA (unosi lampu. Ona je premlada i previsoka; suknje joj zato propuštaju beznačajne none; oči crne, velike, začuđene; vrat dug; ušepiren; organ sipljiv ko od vječne prehlade i lice zažareno ko od hunjavice): Dobar večer! Oni nijesu još došli. BOŠKO (govori umirno ko da propušta i misli i osjećaje melankoliji svojeg organa): Nijesu, Milka. MILKA: Bismo li još čekali? Ili biste vi jeli? Ni otac se još nije vratio s polja. A oblači se. BOŠKO: Ne, ne. Ja ću čekati. A vi znate ionako da uveče nemam apetita, ako se kroz dan ne izubijam na hridinama vaše šume. MILKA: Moje šume. BOŠKO: Smiješite se. Vaše šume, Milka. Vidite: sjedio tu pokraj vašeg ćarlijanja ili tamo na travi ispod krošnja crnogorica - ali šta. Sjednite, Milka. Čekat ćemo ih zajedno. Sjednite... Uistinu, vaš je kraj predivan. MILKA: Svi kažu tako. Profesor Mosca tek što je došao, rekao je odmah: "Beata Lei! Beata Lei!" Kako je jednostavan taj profesor. Veli da je moja talijanština ugodna i bodljikava... Ah i on! I on! BOŠKO: Smiješite se. Ovaka je i vaša crnogorica. MILKA: Baš je to i on rekao. Nisam mu odgovorila, a htjela sam reći: Ko i vaša brada! Ali nisam rekla. On je već star i ne bih htjela da u svojim bilješkama nađe prispodobu između mene i šume potpunu. (Pripaljuje žigicu): Ta vama ne gori! BOŠKO: Čemu? (Ipak pripali): Hvala. Mislite da će vas profesor Mosca spomenuti u svojim bilješkama? MILKA: Ah! Ah! BOŠKO: Samo se smiješite. Vladoje vas, vidite, ne spominje u svojim dopisima.

60



MILKA: Vladoje. On me se ionako sjeća svaki dan. Dosađujem mu, a on veli da ga to zabavlja. Prije, prve dane, dok sam čitala stihove, nijesam dosađivala. Ali sada! Rekao mi: vas će opisati literatura. Sladokusac. I dao mi knjigu o socijalizmu. Ovo je, veli, hranivo. A ja - BOŠKO: Osjetiste grčeve. MILKA: Ne. Svakih deset redaka jedna nepoznata riječ; svaka stranica ima trideset redaka, na dan ih pročitam četrdeset - sad računajte. Svaki čas "Gospodine Vladoje, šta to znači, pa ovo..." BOŠKO: Kako vas muči. MILKA: Uistinu. Ali on veli: nikada ne naučiste jezika bez napora; i ovo je jezik kojim govori svijet. I ja mu vjerujem. BOŠKO: Ali ono, Milka "O dođi negdje iznenada - ko talas zraka s lipe cvjetne - sa vrelom krvcom strasti sretne - sva živa, žarka, gola, mlada!" MILKA: Nije "gola". BOŠKO: Ne sjećam se. Ali ono! Naš Silvije! MILKA: Naš. (Pauza.) Kako ste vi svi dobri. Svi. A vi, vi... Kako ste dobri. BOŠKO: Ja. Ja. MILKA: U ovo petnaest dana, što ste tu - BOŠKO: - u ovo petnaest dana - što ste htjeli da kažete? MILKA: Ništa. Osjećam tako nešto ljubezno oko sebe. U pogledima, u šetnjama, u riječima. Sinoć je Vladoje pošao na košnju. Danas mi je pokazao žuljeve. "Nisu li i sada moje ruke lijepe?" pitaše. BOŠKO: A vi? MILKA: Jesu, rekoh. Mislila sam: ovaj dolazak iz svijeta, velikog svijeta, i kako velikog! A naše selo, naša crkva, mi svi... Šta smo mi? Šta znamo mi? Ovako, govoraše mi, kako govori pisac ove knjige, tako tamo govori i poslužnik. A meni kad zađem u grad, sa šeširićem, sa suncobranom i mačkicom, poslužnik nosi prtljagu i ne ufa se ići u isti red sa mnom. Tu na selu isti bilježnik skida šešir preda mnom, a učitelj upozoravaše prekjučer profesora Moscu na "našu inteligentnu gospođicu, za koju je prava nesreća, što ne može živjeti u gradu i što ne piše barem stihove..." A Vladoje uza sve to... Tako ste dobri. Ali ne... Vladoje nije samo dobar. On je i pravedan. Jer ja sam si, što mislite, umišljala jedamput, da sam uistinu inteligentna... BOŠKO: Vladoje je dobar, ali nije uvijek pravedan. I tamo - (prekine se) da. Uostalom, ako smo mi dobri, vi ste najbolji. Vi, da. Ne niječite. Vi ne znate što ste vi - (opet se prekine). Vladoje je jučer pošao na košnju. Ja sam sjedio kod kuće. Moje su ruke bijele i mekane. Ipak - nisu lijepe. MILKA: Ah vi! kako biste vi mogli uzeti kosu u ruke. Ni pero vam ne pristaje. Vi biste bili za tamburu. Ne. Za glasovir. Niti. Za gusle. Jest. Za gusle. Vladoje je sinoć vikao na konja: "Hijo! Hijo!" I zviznuo bičem. Onda je zapjevao "Ooj" - I sve odječivaše. Svi smo pjevali "Hijo! Hijo!" Kako on samo zna da viče. Onda je bio voz zašao u grabu. Stali ga izvlačiti. A Vladoje se je sam čuo: "O-la! O-la!" Ali vi! Za vas govore drugi. I viču. BOŠKO (u čudu): Ko? MILKA: Violina. (Pauza.) BOŠKO (diže se i šeta sobom). MILKA: Slušajte. Hoće li i vaša sestra doći k nama? BOŠKO: Ne znam. Njezin je muž uvijek zaposlen. Ne može ostaviti posao. MILKA: Mogla bi doći sama. Svi idu na ladanje. A nju bih baš željela upoznati. I kako bismo lijepo živjeli. Ko sestre. I Ivo. Pred nekoliko je godina bio u nas. Baš u toj sobi. I što smo ga svi voljeli. Onda je bila još živa moja sestra. I majka... Slave ga voli ko brata. Zašto se ne bismo ja i Mimi voljele ko sestre?... Šta mislite? Ne čujete li? BOŠKO (kod prozora): Čujem. Ali čini mi se, netko ide. MILKA: Bit će oni. Idem - BOŠKO: Ne, nisu oni. Samo je jedan, čini mi se. MILKA (na prozoru): Stao je. Gledajte. Ne razabire se.

61



BOŠKO: Ej, ko je tamo? IVO (izvana): Ja. Zdravo, filozofe! BOŠKO: Ah! (U čudu): Ivo. Ivo. MILKA (ide žurno k vratima). BOŠKO (sustavlja je): Kuda ćete... Ostavite... Naći će, naći će... I šta hoće? Šta hoće? (Propustio je zamišljen i ispružio upitno dlan): Zašto se vraća? (Ostao je s ispruženim dlanom.) IVO (izgleda u prvi mah vedar i jasan; zato mu je glas jak, kretnje živahne, govor površan; ali sve je to preglasno, nenaravno ko u glumaca, kad ulaze u birtiju i čini se da je njegovo ponašanje tako burno samo zato da zagluši nešto žalosno, bolno i ojađeno): Ave! Ne nadaste mi se. Kad se saberete, reći ćete: dobro došao, a vi, Milko, možda i "ajde do đavola!" BOŠKO (teško se snalazi): Uistinu, nismo te iščekivali. IVO: Pred deset dana dobijem pismo: "Mimi se udala za doktora, ja i Boško idemo na ladanje; ja kao privremeni dopisnik Napretka, Boško ko profesor u ferijama". Dobro, rekoh: Mimi čeka čestitku i više od mene ne traži; Vladoje će probleme naći i u štali, a Boško će zaspati i na daski. Ni oni me ne trebaju. Ni ja njih. Ali trebam selo, ladanje, počinak: jer su i u Berlinu najviše cijenjeni kao velegrađani oni koji mogu u jeseni pripovijedati o što primitivnijem ladanjskom životu. Tako sam ja nakanio sprovesti ljeto u Hrvatskoj, a jeseni dobiti u Berlinu primat svjetskog čovjeka. (Stade se nenadano raspremati. Skida šešir; otkapča i odlaže laki, gornji kaput; prtljagu, vrlo malenu, postavlja u kut.) BOŠKO (gleda ga i ne govori. Onda na polovicu njegova govora odlazi k prozoru.) IVO: Tako je to, filozofe. A sad reci: dobro došao! MILKA: Ja velim: dobro došao. IVO: Vi. Vi morate tako govoriti radi gostoljublja i ne možete biti iskreni. Ali on ne; on može biti iskren. BOŠKO: Pa dobro došao. IVO: Čuste li. Ko da kruni pepeo. Ali soba me pozdravlja. I selo. I šuma. MILKA: Prepoznajete je? IVO: Tu hrkasmo, umorni, putnički, skitnički. A Slava - MILKA: Slava je mrtva. I majka je mrtva. IVO (brzo zašuti): Oprostite. MILKA: Ali Slave je živ. Slave vas očekuje već dvije godine. Zašto ne dođoste? A obećaste doći. Sve bijaše spremno - već prošlog ljeta. A došao je i kolovoz i novo ljeto. Ništa. Već dvije godine ne primih ni jedne razglednice od vas. Ništa. Zaboraviste. A vas tu nije nitko zaboravio. IVO (nemirno je pošao u kraj): Oprostite. Uvrijedih vas. MILKA: Al ne! Kakva uvreda. Gle! Spremit ću vam večeru: šunku, papar i luk. I vino. Nije dobro, ali vi ćete ga svejedno ispiti. Hoćete li? IVO: Hoću, hoću. MILKA (odlazi): U moje zdravlje! IVO: U vaše, crna kraljice, pjesmo, idilo! U vaše, zoro sutona, sanjo! (Otprati je. Ostaje kod vratiju. Ne okreće se.) BOŠKO (obrne se k Ivi. Čeka. Onda se opet obrne k prozoru.) IVO (okrene se i on; nespretno, prisilno, teško): Zašto šutiš. BOŠKO: Prvo iznenađenje. Zato. Sabirem se pomalo. Zato. IVO: Dođoh na smetnju; tu sam suvišan; postajem teret. BOŠKO (okreće se lagano): Ne. Nimalo. IVO: Ali to tvoje ponašanje. Te tvoje nijeme riječi. BOŠKO (maše glavom; onda ispruži i opet onako upitno dlan): Čemu si došao? Čemu? IVO: Na ladanje ko građanin. Iz Njemačke u Hrvatsku.

62



BOŠKO: Na ladanje. Dobro. Ali na ladanje se ide na mjesec dana, pošto si sproveo godinu u gradu. Ko građanin. Ali ti si pretvorio grad u selo i proboravio u Berlinu dva mjeseca. IVO: Daj mi cigaretu. Hvala. Sad nastavi. BOŠKO: Rekoh sve. Puši. IVO (nervozno pali i odbija nekoliko dimova redom): Dođoh da ispunim obećanje. Slave je moj školski drug. Dvoje ferije čeka na mene, čuo si. Uhvatih priliku, dođoh. Mišljah: bit ćemo svi dakle i opet zajedno... BOŠKO (tanko): U familiji. IVO (baci cigaretu): Prasnut ću! Prasnut! (Sjedne na krevet.) BOŠKO (još tanje): U familiji. IVO (grohoće): Prestani, tako ti boga! BOŠKO: Hini. Nije ti do smijeha, znam. IVO: A baš jest, brate Boško, jest. Spominješ familiju nakon svega, ko da je mogu naći tu, sada. Prekasno. Jer nje nema. Ali da i jest, da i jest! BOŠKO: A onda? IVO: Onda je sve jasno i jednostavno. Zaljubljen sam. Pred tri godine upisah u Milkin album: "Oplest ću vas ko bršljan jelu i ispit ću snagu vašu, jer život je vrhovni zakon". Onda pođoh. Zaboravih. Nedavno, na osami, u parku, Vladojevo mi je pismo dozvalo sve u pamet i Milka stane drhtati na mojim sanljivim zjenama i kroz suze zagledah ko svećenik dúgu, ljubav, mladost. BOŠKO: Da, da. A zašto ti je tako cinično lice? Zašto je tamo prezir, jad, led? Zašto lažeš? IVO: I dúga je laž, ako je vidiš kroz suze. BOŠKO: Napravljaj, kiti, načinjaj. Ona je laž topla; tvoja je ledena. Ne razumijem te. Dosta. (Pauza.) IVO (protegne se na krevetu): Pješačim od kolodvora. Oblaci se kupe. Prašina me izjela; ti i više od prašine. Kad će me samo pozvati na večeru. (Protegne se sasma.) BOŠKO: Oprosti. (Razvlači riječi): Oprosti. Tako si došo nenadano. U momentu tako... tako... (udara nogom o pod) ... u nevrijeme. Mislio sam dobiti prije novine s tvojom kakom impresijom. A onda bi došle studije. Opširne, izdjeljane, svestrane. Pošao si, govoraše nam, studirati i antropologiju. Vraćaš se, veliš, da otpočineš. A nisi se još ni umorio. IVO (gleda u strop): Šta ćeš. Kad dođe nedjelja, nitko ne može raditi i svaki počiva; i onaj što je raboto šest dana kao i onaj što štrajkuje od poroda. Takav je već dan gospodnji, ljetna sezona i ferije. Zato bi Milka mogla već pokucati na naša vrata. Ogladnih. BOŠKO (sjedne opet kraj prozora): Slave te uistinu voli. I Milka. Pa i stari. Spominjasmo te baš nekidan. I čas prije: Milka te je spomenula. IVO: Dobri su to ljudi. Slave je poštenjak od nužde: njegova ograničenost i prirođeni kretenizam zahtijevaju plemenito srce i svijetao obraz. BOŠKO: Možda se varaš. IVO: Ne varam se. Stari me voli, jer je zaljubljen u jedinca, u njegovu budućnost i gospoštiju. "Alaj će taj očepiti blagajnika!" klicaše jedamput. A Milka me voli, jer nije još zaljubljena ni u koga i zato voli svakoga koji može pristati u duge muške hlače i univerzu. BOŠKO: A ti voliš njih? IVO: Volim. (I opet gleda u stranu.) A je li Vladoje već mnogo toga napisao za Napredak. Zanima me, po čemu će sada zamirisati njegove studije vrhu gnoja, šnjofanca i špire. BOŠKO (uzdiše): Napisao je već dosta. Prodao je svoje putne bilješke Narodnom Glasu za petsto kruna. Napisao je za jednu nakladnu knjižaru po dogovoru jednu sociologiju. A i ja ću zaslužiti kroz ovo dva, tri mjeseca bar trista kruna. Trošimo malo. Ove dvije sobe dobismo gotovo badava, jer je kuća na osami, a gosti stanuju svi u selu. Hrana se ni ne broji, a naši gazde ne oskudijevaju. Kako iz svega vidiš, mogao si ostati u Berlinu: imao bi i duvan i pivo.

63



IVO: Berlin nije mjesto za - antropologiju. Siđoh na krivoj štaciji. Sad ćemo ići studirati ekonomiju. Venecija nije daleko. Svejedno. Vladoje je napravio dobar posao. Imala je dakako i olovka posla, ali pare su tu. Otac je ostavio malo, ali je ostavio - svoju smrt. BOŠKO: Šuti. (Ko da prisluškuje. Izdaleka voz i glasovi.) Šuti. IVO: Oprosti. Došao mi je na um, kad si spomenuo Vladojeve bilješke. BOŠKO: Ali šuti. IVO: A ti - BOŠKO: Ali šuti. IVO: A ti, htio sam reći, također zaslužuješ. Instruiraš možda Milku? BOŠKO: Ne. Nju instruira Vladoje. IVO: Vladoje. Šta li će on, kad me vidi. Možda i opet... kao onda... Hm... BOŠKO: Ali šuti. IVO: Vladoje je prorok. Ali čini mi se da svi proroci degeneriraju i umjesto gordih, samih, nesmiljenih nosilaca riječi božje postaju farizeji i književnici. Ko Krist u papama. BOŠKO: Ne znam. Ja i Vladoje rijetko razgovaramo. On čeka da ja prije progovorim. IVO: Da. A koga ti to onda instruiraš? BOŠKO: Profesora Mosca. IVO (pridigne se): To jest: on tebe. I ko je to? BOŠKO: To ti je jedan talijanski antropolog koji je došao u naš kraj radi oporavka i studija. Veli da su ovi krajevi za znanost "terra vergine". Nada se dobiti zanimljivih podataka. IVO (diže se još): I ti ga instruiraš u našemu jeziku. BOŠKO: Baš tako. IVO: A taj Mosca, da li je - recimo - učenjak svjetskoga glasa? BOŠKO: Jest, Vladoje veli da je dapače silno cijenjen ne radi toga što bi bio "izumio" kaku novu teoriju, nego što je kriminalnoj antropologiji i teoriji o geniju prinio toliko gradiva da je zadivio nosioce teorija samih. IVO (uspravio se). BOŠKO: On je naime ispunio svaku jamu, rupu i škuljicu - IVO (pošao sobom. Izdaleka grmljavina.) BOŠKO: - učvrstio jednom riječi teorije lijepom i gredama. Možeš si misliti da ga i naša literatura interesira. IVO (stane, žurno): Tj. naši literati. (I odmah nastavi šetnju.) BOŠKO: Tako ti je to. On ne daje ništa stalno. Platit će, koliko bude htio. IVO (stane opet): A ti, hoću da kažem... da li ga ti upozoravaš... tj... mislim naime, da li mu ti što spominješ o našim literatama... I tako dalje... Ti me razumiješ... Hoću naime da kažem, da li mu ti daješ podatke o samom predmetu ili ostaješ samo kod jezika. BOŠKO: Samo kod jezika. U ono ne diram. Neka iznađe sam. U ono ne diram. (Uvuče se nenadano u sebe.) Sprema se nevrijeme. Oni su pošli u selo. Ako ih pretekne kiša, neće doći do sutra ujutro. IVO (stane): A ipak, ti bi mu mogao priteći u pomoć. Biti mu na usluzi. Razumiješ. BOŠKO: Ne diram. Poznam osobno sve starije literate. IVO: Baš zato. (Nestrpljivo.) To baš treba. BOŠKO: A onda, s mlađima me veže prijateljstvo. IVO: To, to. To hoće. (Od nestrpljivosti se je zaduvao i naslonio na stol; ali odmah proslijedio šetati.) BOŠKO: Ali ja neću. (Zašutio sasma. Pauza.) IVO (prošao se nekoliko puta sobom; tri je puta izmijenio položaj ruku; najprije ih držaše o prsluk, pa u džep, pa odostrag. A onda bez daha sio kod stola): Daj duvana. BOŠKO (promatrao ga lagano; onda stresao duvan na sto i pošao do prtljage): Šta nosiš? IVO: Rubeninu i Ibsena. Ne znaš, ko je prljaviji.

64



BOŠKO: Ne razumijem. IVO (sparno): Htio je čovjeka slobodna, osamljena i jaka u Neprijatelju puka i napisao Sablasti. U Stupovima je društva htio istinu i napisao Divlju patku. Blamirao se. BOŠKO (ponjiše prtljagu; onda je spusti na patos i položi ruku na njegovo rame): Brate! Brate! (Izvana glasovi, grmljavina i daleka škripa voza; ali sve neopredijeljeno; samo šum biva sve glasniji i bliži ko da ga nosi zaletavanje vjetra.) BOŠKO (gleda na prozor): Dolaze. MILKA (na vrata): Dođite, Ivo. Spremih vam jaja. Kasnije ćemo svi zajedno slaninu. IVO: I vince. U vaše zdravlje. Ajdmo. (Odlazi.) BOŠKO (pridržava Milku): Stanite. (Naglo, u šapatu): Stanite. MILKA (gleda ga začuđeno): Šta želite? BOŠKO (privuče je na sredinu sobe): Vidjeste ga. MILKA (u većem čudu): Vidjeh. BOŠKO: Šta vam se čini? MILKA: Kako - BOŠKO: Moj je brat došao. Najmlađi od svih. - Došao... Vidjeste ga i što velite? Da li se promijenio od onda? MILKA: Jest, jest. Ali ostao je u očima isti. Promijenio je glas i riječi. Ne oči. (Otme se i iziđe.) Kasnije. BOŠKO: Ne oči. (Naglo se okrene i raširi obje ruke.) (Ulaze Vladoje, Slave i dva đaka. Slave je malo nakriv, jedna mu lopatica iskače ko kukovi u ulične kokote; brci rijetki, plavi, gotovo bijeli; nos velik, dobrodušast, viseći; lubanja zaoštrena na obrijanoj bradi koja bi se kod gromornog smijanja mogla i sudariti s nosom. U govoru pritisne često palac i mali prst lijeve ruke na čelo; katkad se voli i zanjihati svinutim trupom, ako sjedi i sluša ili izriče što osobito i važno. Prvi je čak isprva plah ko njegov putujući drug; sav ispaljen, malen, bronzast, ko novi filir. Drugi je đak blijed, nenaravno ispoljenih ličnih kostiju i dok je plahost njegovog druga prividna, slučajna, radi ambijenta, njegova je stalna, individualna. Onaj ima žive, drske oči; ovaj ko da gleda, ali bez očiju.) VLADOJE (silno jednostavan, običan, bez figurativnosti, bez duševne toalete): Evo i drugih gostiju. Uđite. Sjednite. Jeli smo. Ako ste gladni, jest ćemo još. Ovo je moj brat. A ovo su đaci-putnici, sretne godine, nesretne cipele, ali blažene noge. (Primakne im stolce.) SLAVE: Sjednite. Tu niste među profesorima. BOŠKO (u blagoj naivnosti): Milo mi je. Izvinite, što sam profesor, ali uzmite na um da sam tek suplenta i onda se tješite da sam bez mjesta. SLAVE (on se jedini smije od srca, đaci usiljeno; Vladoje ni ne sluša): Vrlo dobro! VLADOJE: Mi smo već večerali u selu. Tebe Boško čeka. BOŠKO: Ja se cijeli dan ne makoh iz kuće. Misli ti na njih. SLAVE: Baš mi je milo, što je Ivo došao. Vjerujete li mi, Boško? BOŠKO (vrlo ozbiljno): Vjerujem. SLAVE: Čekamo ga već dvije godine. Hoćete li mi vjerovati. BOŠKO: Znam, sve znam. VLADOJE: Eno, ono je tamo vaša soba, mlada gospodo. Možete odmah i leći. SLAVE: Ne. Ostat ćemo, ako vam se hoće, ovako malo u društvu. Toliko da se približimo, razumijete me, da postanemo bliži, onako bez ceremonija. VLADOJE: Dakako.

65



MILKA (unosi čaše i vino. U nje je glas napetiji i viši): Ovo. Ovo. (Postavlja sve na sto. Slave se uvijek smijucka; prvi đak naglo oživljava; drugi mijenja svake minute položaj ruku kojima se odupire o sto.) MILKA (natače): Ali čekat ćemo Ivu. (Svi gledaju u njezinu ruku i pozorno prate tok vinski.) VLADOJE (postavlja dozu na sto): Pušite do mile volje. (I stade sam frkati. Grmljavina.) A sijeno nije još stiglo. MILKA: Dolazi, dolazi. Ako dođe kiša prerano, morat ćete svi pomoći raspremiti. BOŠKO: A vi putujete do...? I. ĐAK: Do Zagreba. II. ĐAK: Jest. - Do Zagreba. IVO (ulazi kao prije): Evo me. SLAVE (diže se hrlo): Sjedni. Tu, do mene. MILKA (sjedne do kreveta): Pijmo. - Bez nazdravica. VLADOJE: Razgovarajmo. BOŠKO: I niste još bili u Zagrebu? I. ĐAK: Nismo. A odavna ga već želimo vidjeti. IVO: I pogledajte ga, pogledajte našu Nanu. BOŠKO: Ne znaju oni, ko je to. I. ĐAK: O da. Zolu čitah ne jedamput. IVO: I čitajte ga i deset put. Vi dolazite sad na univerzu, dolazite u naš glavni grad. Za godinu dana, kad se budete vraćali svojim kućama, znat ćete mi reći, pristaje li našoj kapitali bolje ime. VLADOJE: Pušite, gospodo. I. ĐAK: Ali dopustite. I Pariz je bio sinteziran u Nani, u jednoj - SLAVE: Prostitutki, naprijed, bez ceremonija. I. ĐAK (rumeni se; sve življe): - i ostao je mozak svijeta. I baš ovo, što je Pariz dobio sintezu u Nani, što je dobio jednog autora koji je mogao imati toliko snage i nazvati tako svoj glavni grad, baš to je sačuvalo Pariz Parizom, mozak mozgom. BOŠKO: Vrlo dobro. I. ĐAK: Dopustite. A ako će dobiti hrvatski glavni grad svoga Zolu, pa bio taj ko mu drago, ako će vaša definicija doći do onakih remek-djela, u javnost, Zagreb će ostati Zagreb, ali će za nas biti više no jest. BOŠKO: Dobro. I. ĐAK: Dopustite. (Pridigne se.) Mi svi gledamo u Zagreb kao u sunce koje izlazi i zalazi, ali u koje nitko ne sumnja. Mi znamo, što se o Zagrebu piše i govori, ali znamo i ko govori i zašto piše. Nova je generacija rekla mnogu gorku, ali baš to što je ona to mogla, smjela i znala reći, za nas je znak života ne samo nje, nego i naroda u kojem živi i zemlje, po kojoj stupa. Zato mi nosimo vašu brošuru Preporod inteligencije, gospodine (Okrene se i stane u neprilici pred Vladojem) u džepu i zato mi čitamo... (Zbuni se i sjedne.) IVO (jedva je dočekao i odmah progovori ne dižući se sa svoga mjesta): Pristajem. Ali me ne shvatite krivo. Rodit će se možda romansjer koji će napisati roman naših birtija i bludilišta: Assommoir i Nana. Ali to neće biti roman delirija, orgija i razvrata puti i osjećaja. Jer nije alkohol naša toljaga i putenost naš zdenac. Ne, prijatelji, roman taj neće biti život, dreka i plamen, gdje pršti nerv i prska žilje, gdje se kostruši krv ljudi i zvijeri, a život diže na pandžama gorilskih svojih udova komade čovječanstva. Pročitaste Zolu i vidjeste prolumpani velegrad; i tu se pije, i tu se pjeva, i tu se svira; ali to nije seljak na proštenju; to nije urlanje vukova; to nije tambura. Opisaše seljačku pijanku i mi grohotasmo; opisaše seljački megdan i mi se zgadismo; opisaše seljačku ljubav i nazvasmo je bestijalnost; ali tu nas je i blato i rugavet grijeha zanijela i poželjesmo Pariz; jer tu vidjesmo rumene vrhunce zvijeri i čovjeka razdirati oblak i upirati zaoštreni nokat u tanko crijevo samoga sunca! (Tu se je čuo voz sasma blizu; i odmah je stao. Ali nitko se ne miče. Jedini se je

66



Vladoje digao, pošao do vrata i tu se okrenuo.) Da, da. Pođite. I zagledajte tu Nanu našu: ona je kafana, gdje intelekti prebiru dnevno čislo, trač teta i piljarica, gdje ništa ne radiš, a umoriš se ko tramvajski konj, gdje se opiješ od zijevanja i istreseš svu momačku snagu u zabadanja. Nije zalud nikla baš tu riječ svima vama poznata, koja hoće da označi mlaćenje prazne slame, ubijanje vremena i hvatanje zračnih mušica, a u biti svojoj, u korijenu, u jezgri zanaša na ono što vam izmuze džep, mozak i hrptenjaču. Pođite. I budite proroci, dok ste puni poleta. Pođite po suncu, kamenu i travi - bosjački, hristoski, ruski - hodočastite ko bijednici i vratite nam se ko apostoli i ne recite: vidjesmo boga koji bi htio biti čovjek, nego recite: vidjesmo živinu koja može postati čovjek - i budite heroji: autori će doći. I pijmo! (Kucnuo se s prvom čašom, pa drugom, pa trećom. A volovi zamečaše, čula se grmljavina i osjetio se dah kiše.) VLADOJE (jedini, sam, u tišini): Sijeno je stiglo. (Izlazi.) Ko neće, ne mora. (Izašo prvi; za njim odmah đaci.) SLAVE (uzbuđeno prilazi Ivi; htio bi nešto reći, ali samo mu stisne ruku). IVO: Mani. Pukneš, odječi i spremiš revolver u džep. BOŠKO (gega se): I možda pogodi koga. Pticu, staklo, čovjeka. A možda ne. Svejedno. Momci su osjetili miris baruta. Oni će pješačiti. (Čuje se glas Vladoja: "Hola! Evo kiše!" Slave izlazi. Boško se gega na sredini sobe.) Zanašaj, zavađaj... Daj obmanu... Pa... svejedno. (Iziđe.) MILKA (ona se ne miče. Ostala je na stolcu sva upiljena u Ivinu priliku i onda, kad je osjetila da je on iz prikrajka drži na zjenicu lijevoga oka, ponikla) IVO: Što me gledate? Ili vam je krivo što ne pođoh na rad? MILKA: Ne rugajte se. (Maše glavom.) Ni ja ne pođoh. I nitko nije trebao da pođe. Svi mogosmo ostati. Ali Vladoje veli da je to zdravo, a oni slušaju Vladoja. Tako pođoše svi. IVO: Vi ne pođoste. (Gleda je nasmiješljivo.) Zašto me onda gledate? Tu, vidite, osjetih vaš pogled; na jabučici. Dugo me je palio. MILKA (ne diže očiju): Zamislih se u prošlost i slušah vaše riječi. Kako sad lijepo govorite. Umno. I sada razumjeh, zašto zaboraviste na mene... i zašto razglednice ostadoše u vašemu džepu. IVO: Gospode bože! Šta vi! MILKA: Ja ne. Ja ostadoh ista. Glupa. IVO: Gospode bože! Ali Milka. (Jače): Milka. Ne budite dijete. (Vrti glavom): Šta to vi! Šta to vi. MILKA (diže oči u nj): Kako ste krasno govorili. IVO (bliža joj pogled): Vi bijaste uz mene. Osjećah vam dah. (Pošao k njoj): Dah. Gust. Ovako. Ko pjena bavarske pive. (Uhvati joj ruku): A! MILKA (dršće): Ne... ne... IVO: Bojite se. Problijediste. I usne su vam bijele. MILKA: Ne bojim se. Ali vi bjesnite. IVO: Spominjem se. (Pusti je nenadano): Čujete li voz? Kako škripi. Kako škripi. I prve kapi. Eno ih. Dolijeću. I grmljavina. I bljeskovi. A onda će se prosuti pljusak. I dolaze uspomene tako, Milka. Pred šest vas godina vidjeh prvi put. U vas bijahu kratke suknje. Čarape uvijek crne. Činjahu se tanje od kožice vaših usana... Stidite se. Vraća vam se snaga, vraća život. To nije strah više. I lice podrhtava. A ona će usna, čini se, pući. (U napetoj pozi): A onda... kad iđaste drumom, koraci vam bijahu brzi. Nikada ne dospjeh uhvatiti vaših tabana. I vrat se otimaše pogledu... Samo pleća, pleća vaša premlada, prezanosna... Jedamput vam pjevah na livadi. Gorasmo oboje na suncu. Znojismo se. I poljubih vas u zatiljak. U kose. Pridržah usne na put vašu; nos sam zagnjurio u kose vaše. Opojiste me. Stisnuh. Držah vas dugo. Prsa počivahu na rame vaše; ruke se ukalupiše u sram i sapu sisa vaših. Privinuh, prsnuh... A majka vaša dozivaše zalutalu kravu. MILKA (tiho, tiho spustila lice u maramu). IVO (ko da je popucala ona napetost, slomljeno, s mukom): Bijasmo djeca. Poljubac. Mišljasmo na grijeh, a otac vaš mrmljaše prezirno: dečkiri! A mi. Vi mišljaste: ovaj je stisak ko da me je opleo gad. Pocrnih. A ja: onaj je cjelov bio ko plameni anđeoski mač i kažiput u pakao. (Ruga se i odvraća

67



od nje): Pjevah pjesme grijehu. Lijep je, klicah, u svojoj razbludi i ljepši u kazni. (Teško): Djeca. (Onda nenadano okrenuo dvije prezirne usne k njoj): Je li vam žao? MILKA (tiho): Ništa ne znam. IVO: Ja znam. (Opet se odvrnuo): Sprema se nevrijeme. Bogzna hoće li dospjeti raspremiti voz. Vladoje se uprego. Vidim ga, gdje želi biti prvi na djelu, posljednji na počivku. Zašto on tako siluje svoje mišice? Grabi, baca, psuje. Hura! (Smije se): Revolucija s grabljama i kosama. Velika vremena Matije Gupca. (Smije se jače): A pero slijedi diktando. (Na prozoru): Življe! Življe! (Viče): Hura, Vladoje! MILKA (gleda u njegova pleća i odmah u vrata). IVO: Hura. Ovaj je gnoj tinta; umočit ću u nj ruku svoju i olovku javnoga mnijenja neće nadvladati. (Grohoće. Onda se strelovito okrene i uhvati Milku, kod vratiju, neodlučnu, pognutu.) VLADOJE (izvana): Grakći, gavrane. Živi te se ne boje. (Bljeska.) IVO: Odlazite. (Otkoracao.) Ostajete. (U po glasa): Pokažite lice. MILKA: Govorite tiho. IVO (pomiče lične crte; usta rastvara ko da želi bolje čuti). MILKA: Što vam skrivih... A bijaše sve tako mirno... i svi bijahu tako dobri... Što mi se rugate... IVO (zatvorio usta; onda hrapavo): Umorih se. Ne ispavah. Željeznica mi je stegnula želudac; sve je razmetnula; srce je propalo u crijeva. MILKA: Ne tako... ne tako... Smilujte se. IVO: Vi se smilujte. Vi... Jer ja sam bijednik. (Brzo se ogledao, mahnuo glavom i stao uzdisati): Oblaci su preniski. Planine utonuše. Samo je ostao onaj vrh. Onaj vrh. Znate ga, Milka? MILKA (sasma druga; uslužna, okretna): Onu pećinu, što je gledasmo za mjesečine i bijaše bijela, bjelja od lune... IVO: - i tvrđa neba. Strši sred crnogorica i mahovina je na njoj ko madeži. Više crkvenog zvonika i svih kuća vaših i nitko ne diže k njoj oči. Crnogorica šumi oko nje i priklapa joj zaljubljenu glavu. Ali je ne dira. Nju može samo more poljubiti. (Sanljivo): Ko ju je donio u vaš kraj? Ko joj je oteo muža? MILKA: I ona čeka. IVO (blijedi): I ona. MILKA (gluho se nagnula k njemu): Dosta. (Grmljavina.) IVO (uzmiče; gleda u noć): Ja sam se ipak uspeo na nju. Odande vas pozdravljah i vi me gledaste. Ko Solnesa. MILKA (primiče se): Dođoste radi nje? IVO (trga ramenima): Njoj se nitko ne moli. Podne naviješta zvono, i pijetla vidjeh na krovu vaše kuće. A tamo nema ni orla. (Sjeda na stolac.) Djeca. MILKA: Zašto mrzite djecu? IVO: Sjećaju me djetinjstva. MILKA: A djetinjstvo! IVO: Prezirem. (Srdito je gleda): Prezirem, razumijete. Jedamput bijasmo majmuni; čitajte Darwina. Onda bijasmo divljaci; čitajte Kačića. Onda bijasmo kmetovi; čitajte Šenou; onda gimnazijalci, čitajte svu našu modernu poeziju. MILKA: A sada? (Napadno zašuti.) IVO (uspravio se i pošao k njoj): Ne odmičite. (Još bliže): Ne bježite. MILKA (odmiče): Dosta, dosta. IVO (vraća se. Pljusak): Znate, što je ljubav. Znate, što je život. Znate, što je svijet. Znate, recite. MILKA: Ništa ne znam. IVO (opet se bliža; grubo): Tu stanite. Tu. (Grublje): Tu. Isperite mrlje prošlosti. Ne gledajte tako. Udavite gamad svojega mesa. Izjede vas. Sva ste zapackana; sva zablaćena. U smradu živite. (Uhvati je): To je štala. (Stište je): Istrijebite nevinost. (Ljutito je gnječi s oba prsta): Dajte mi svoj krevet. Dajte. (Oturne je.)

68



MILKA (tetura u omaglici. Onda pada na stolac. Pljusak.) BOŠKO (ulazi silovito; napola je mokar; trijebi vodu sa šešira i udara njim o koljeno): Pokisoh. (Udara šeširom velikom snagom.) SLAVE i ĐACI (ulaze. Svi tresu kapute. Izvana grohot Vladojev: "Ah! Ah!") SLAVE: Vladoje se ne da. II. ĐAK: Vi ste se najviše umorili. I. ĐAK: Ja ne. Ja navikoh. Zato i pođoh u skitnju. BOŠKO (svlači kaput i otresuje): Uklonite se, Milka. MILKA (diže se): Ništa, ništa... SLAVE: Vas ćete dvojica u onu sobu. Svucite se odmah. Moglo bi vam naškoditi. (Odvede ih, pa se vrati.) MILKA (s naporom prema Ivi): Vi, vi... ćete u ovaj... A vi, Boško, gore... Sve je priređeno... I za Vladoja... I laku noć. (Otide.) IVO (frče cigaretu i okreće Slavi napadno pleća). SLAVE: Laku noć. (Izlazi ogledavajući se.) BOŠKO (zatvorio vrata i odmah pošao k Ivi; govori bez interpunkcija; lice mu je strogo, profesorsko): Ti si se ponio podlački, glupo i velegradski najedamput. Ne trebamo kicoša tu; grad ih tolerira, jer valja da netko ispunja trotoare, klubove i plesove. U selu toga nema. Razumiješ. IVO (uspravio se i gleda prezirno). BOŠKO: Tu ne trebamo kicoša, razumiješ. IVO: Razumijem. Ali zašto si onda ti došao tu. BOŠKO: Jer nisam kicoš. IVO: Podlački, glupo i velegradski: sve je sintetizirano u kicoštvu. Istina. Priznajem. Dokazuje Adela. BOŠKO (u velikom miru): Jest. IVO (ukoči se): Razumiješ. BOŠKO: Rekoh. IVO (srdito): A onda? BOŠKO: Rekoh. IVO (nestrpljivo): Šta si reko? (Prodere se): Šta!? BOŠKO (izazovno, u većem miru): Sve. IVO (nisko, porugljivo): Zaljubio si se u nju... ko otac u majku... BOŠKO (ne trene): Donekle. IVO (još porugljivije): Ko bješe savjetnik? (Udara se u čelo): Vladoje! BOŠKO (kao gore): Donekle. IVO (opet se rasrdi; nestrpljivo): Adelu si zaboravio ko otac "nju"... BOŠKO (jače; ali ne trene): Donekle. IVO (opet porugljivo, žurno, u lice): I onda i... onda... samokres! (Ali naglo problijedi, strese se, zbuni. Tad stane vrtiti vrat i puhati u tanašni dim.) BOŠKO (zatvara prozor; onda se vraća nasred sobe): Ne. (Izlazi. Veliki pljusak. Grmljavina udara u prozore, u zidove, u strop.) IVO (svlači kaput i prsluk i baca na stolac; trga kravatu i ovratnik; onda se baci na krevet). VLADOJE (zastane na vratima; voda se cijedi s njega; izgleda ko namočeni veš): Legoše svi. Dobro je. (Okrene se.) IVO (odmah se digo i pošao k njemu; grohoće): Ti - ti - (Jedan reski, dugi, napeti grom dere pauzu.) VLADOJE (mirno): Što se smiješ? IVO: Sjećam se doktora. Bješe genijalan u karikaturi. Reporteri s krištirima. Ali ti - ti - (Grokoće.) VLADOJE (odlazi): Spavajmo. Dovidova. IVO (zatvara vrata; ostaje zagledat u lampu; onda puhne): Pf... pf... Pfui!! (Veliki mrak. Bljeskovi.)

69



SCENA DRUGA

Osma ujutro

IVO (isto onako poluodjeven sjedi na krevetu; sasma svinut; glava mu visi, ruke mu vise, noge mu vise. Onda se stane, s naporom, pomalo uspravljati. Lice mu je neuredno ko da je cijelo tijelo ležalo na njem. Silazi s kreveta. Gleda u gunj, uhvati ga obim rukama, izgnječi i baci u kut. Na stolu nema ni čaše ni flaše; prozor je rastvoren. Onda si nabije šešir na glavu, stane pred ogledalo, skine šešir i sjedne kod stola). MILKA (unosi mlijeko). IVO (ne gleda je): I svi su pošli. MILKA: Svi. IVO: I baš ga ubiše. MILKA: Govori se. IVO: I ne zna se, ko. MILKA: Ne. IVO: I orobiše. MILKA: Da. (Polazi k vratima.) IVO: ... Hm... (Ispije naglo mlijeko.) MILKA: Biste li još? IVO: Hvala. A kako se je doznalo? MILKA: Lugar je prvi donio vijest. On se navraća svako jutro tome Lončarevu. Ali danas nije našao vrata otvorena ko obično; samo je prozor bio raskliman. On je ušao i vidio: starac leži sav u krvi... Glava mu visi i ruke mu vise... Strašno... IVO: I sve visi. MILKA: Tako eto. (Opet polazi.) IVO: ... Moram se ispričati još. Oprostite mi. MILKA: Nemam šta opraštati. Moram zaboraviti. IVO (prinosi čašu ustima). MILKA: Vi biste još. IVO: ... I sve visi. MILKA: Vi biste još - IVO (oblizuje lijeno staklo): Vaše je mlijeko izvrsno. Ali dosta je. Morat ću i ja otići da vidim. (Izvali se nenadano, u nemoći): Gledajte me. MILKA: Niste se ispavali. Ni svukli se niste. IVO: Nisam. Gledajte me. I oprostite. MILKA (sućutno priđe za korak, ali se vrati i sjedne kod kreveta): Zaboravimo. IVO: Kasnije. Sada gledajte. Tri noći ne stisnuh oka. Spavah, istina. Ali oči bijahu budne. Snivah. Ali sve bijaše java. MILKA (sluša ga požudno): A šta vam je? IVO: Reko sam vam. Umor. Željeznica bez prekida. Ta znate onaj šum. Nije nesnosan, ali tako sparan. I zimi je sparan. (Tare oči): Ovako sjedite. Dosadi vam, a drukčije ne možete. Sve vam pada na kukove. I želudac. I vama se čini, da užasno omršaviste, da nemate mesa, da je sve sama kost. A kako sjedite na drvu, i stegna vam se čine daska. Kukovi ko uzlovi. A kako želudac guta paru, znoj i slinu, i kako pada na kukove... ovako... spljoštava se... i ovako... opet se suzuje i vi osjećate ko glad, ali niste gladni. Poželite pivo, ali vam i ono pade u želudac. Ovako... pada jedno na drugo. A glava koju položite na dasku pričini vam se najedamput užasno koščatom. Onda velite da je drvo... i mozak pada. Eto - ovako - (ko da smišlja, što bi još mogao reći). MILKA: Što niste počinuli. Za kiše se tako krasno počiva.

70



IVO: Usnuh u zoru. Ali ne počinuh. Za kiše, velite... Nakon onakih gromova - (Nehotice se smije.) MILKA (brzo upada): Ali ne, ne - IVO (bez modulacija): - ja sam onda mislio, hoće li grom u nju; hoće li grom u nju; a ako udari, što će - MILKA (ko uspavana): Nikada još ne udari grom u nju. Nitko ne zna. I u zvonik je udario. I u lipu. IVO: I nitko se nije strovalio sa nje - MILKA: Nitko. IVO: I nitko nije opjevao nju - MILKA: Nitko. IVO: Ni Solnes se do nje ne pope, jer je trebao ljestve. (Tisne nenadano šaku na usta. Pa porugljivo, u mračnosti): Zločin se je oglasio u seljačkoj kući, nisko, u podrumu. Krtovi bez vida, zečevi bez srca, parcovi bez sunca, ljudi bez misli... vi, ja, Vladoje, svi - prirasli za svoju grudu, za svoj krevet, za svoju domovinu, za svoje ognjište - (u nehotičnom zanosu), a tamo orlovi, s pandžama ko prsti božanstva, s kljunom ko svemirski skeptar, s očima - sve vidi, spusti se, trgne - i svi oni bez svjetla, poleta i srca dođoše do sunca, visine i skitnje. (Usto, ohrapavivši nenadano): Onaj je tamo umorio čovjeka, a nema krila. Odnio novac i ostavio trupinu. Sakrio se još dublje, u špilji, u škulji. MILKA (kao sinoć - pogledala u njega i odmah u vrata). IVO (ne vidi je; grozno): Šta nije ispio krv! (I pogledao je sav uprepašten svoje grozote): Zaudaramo. (Ali je stao i počeo kretati glavu): Ne. Ne. (Povlači ruku oko vrata): Ne idite. Oprostite. (Diže se; uvijek se njiše. Onda se okrene i bez suza, u plaču): Gledajte me. MILKA (trese jedno koljeno i nabire vrh njeg pregaču; dršće). IVO (gleda u njeno koljeno): Gledajte, gledajte. MILKA (niječe glavom): Ne mogu, ne mogu. (Tiho jeca kroz nos.) IVO (uvijek se njiše): Kako sam bijedan! (Zastire oči.) MILKA: Bolesni ste. Počinite. Snijet ću cvijeća na vaše prozore. U nas nema voća. IVO (žedno): Trešnje što osvježuju ispavala grla ko zora... I jabuke što stežu nakupljene usne ko cjelovi rastanka... i smokve što omašćuju usta ko svila i dekolte teatra... i grožđe što zgušćuje, puni ko mirisi budoara... Ah! (gubi se). Ah... (Pogledao se u njenim velikim, svijetlim, jasnim očima i srdito odvrnuo): Ali ja pijem apsint. MILKA: Apsint. IVO (jako, ko sinoć, na ulazu): Da. Kad ga ispijete kao da je vaš rukopis došao u koš, vaša ljubav u košaru, vaš ideal u - SLAVE (izvana): Per di qui - per di qui - IVO (uzrujano): Kome to govori! MILKA: Bit će profesor. (Polazi k prozoru): Jest! Jest! Ne vidjeste ga još. Pogledajte ga. Kako je malen. Kako sitno koraca! Ko žensko... Ali lice mu je tako ozbiljno. Oči mu se samo smiju... Gledajte... Ne vidi se odavde... (Priklanja njegovo rame na desno): Sad će zakrenuti u šumu. IVO (ko da pada napolje): Kamo ide! MILKA: Tamo valjda. Njega to zanima. Ali vi ni ne znate. Ovo vam je veliki učenjak. Proučava naš kraj. A to ga osobito zanima; ovake grozote... A on tako jednostavan. IVO (nagnuo se još): I tamo ide. Nestalo ga. On ide tamo. (Otresao se i pošao k ulazu.) SLAVE (sudara se s njim): Kamo - kamo? MILKA: Ta obucite se, zaboga. (Navlači mu kaput): Tamo znate, pokažite mu, na zakretu. (Ivo ispane naglo.) SLAVE: Šta će? MILKA: I on ide da vidi. SLAVE: Ni šešira nije uzeo. MILKA (maše šeširom kroz prozor): Na. Šešir... Ne čuje. (Uznemiri se): Šta mu je.

71



SLAVE: Ne razumiješ. Interesira se. Veliki su ti ljudi svi zaboravljivi, jer mnogo misle. MILKA (ostaje kod prozora): Stao je. Gle. (Viče): Šešir! - Ne sluša. SLAVE: Pusti. On mnogo misli. MILKA: Sad... sad... sio je. Gledaj. Ma šta... (Diše nemirno ko da nešto očekuje): Gledaj. (Ispruži ruku): Legao. Na travu. SLAVE (gleda i on): Legao, uistinu. MILKA: Odmah se umorio. Tri noći ne spava. Ni noćas nije stisnuo oka. Jadnik. (Ruka joj lagano pada. Tad je sasma spusti): Počinut će... O da počine! SLAVE: Šta misliš. Dolazi iz Berlina. MILKA: A tako je slasno ispio mlijeko. SLAVE: Kako je postao muževan. Jesi li ga čula sinoć? On će još mnogo toga učiniti. Rječit je, uman, poletan. MILKA: Svi su oni takvi. SLAVE: Nije Vladoje. On je sasma trijezan. Kao i njegov otac. I ono bijaše veliki čovjek... A onda onako... MILKA: A zašto to... SLAVE: Vele: nije bio pri svijesti, od starosti. Ali ja ne vjerujem. MILKA: Nego? SLAVE: Slušaj i šuti. Nikada o tom ne govori. MILKA: Nikada nikome ne spominjem njegove smrti. Ni oni je ne spominju. SLAVE: Ja s njima općim tek od dva tjedna. Ni s Ivom se ne družih, otkako se odseliše u Zagreb, a ja idem tamo samo na ispite, znaš i sama. Rada ima tu mnogo, a nema gotovo nikoga. A kroz to vrijeme, kako si vidjela, Boško šuti i misli, Vladoje radi i ne govori. On piše. Pisao je i o našemu problemu, kako si čitala. Ali jučer, kod večere, u selu, rekao je - MILKA: Što je rekao? SLAVE: Veliku riječ. To se ne može samo tako reći. Ali uglavnom, slušaj. Naši problemi, rekao je, pokazuju našu zaostalost; to je realizam; rješavanje tih problema pokazuje našu naprednost; to je idealizam. Vi ste, rekao je baš meni, na svom grundu i na univerzi; to je realnost bez problema; a vi želite učiniti nešto iz sebe za narod i zemlju: to je idealizam, ali bez problema. Problemnost će biti tek onda, ako postanete tip junaka Kozarčevih. Razumiješ. MILKA: Ne sve. SLAVE: Dakako. Ali glavno. MILKA: Ali ti si nešto počeo o ocu. SLAVE: Čekaj. To ću samo tebi reći. Ovo su velike stvari. Vidiš ti Ivu. To ti je ko samokres. Samo pritisneš i on opali, pogodi i ne pogodi, ali prasne. To su ti takozvani revolucioneri mozgova. Umnici, književnici, filozofi. MILKA: Ali ono. SLAVE: Polako. Treba da ti sve protumačim. Ivo je umnik. Ali je revolucioner, razumiješ. On se punta, on prevraća, on ruši. On je uvijek među nezadovoljnike, među najradikalnije: on ti je ono što ja ne smijem biti: socijalista. MILKA: Pa to i ja čitam. SLAVE: Dakako. Valja sve znati. Ali kako sam ti prije protumačio: moj je problem između grada i sela, jer imam grund i univerzu, tako je Ivin između Hrvatske i Evrope, jer može živjeti u Zagrebu i Berlinu. Ja sam tip Kozarčev, on Kranjčevićev: ekonom i intelektualac. MILKA: A onda -? SLAVE: To je vidiš ono. Ja znam da su za posljednjeg štrajka radnici bili spremni na sve; ako izazvani, dakako. Bili su spremni zapriječiti dolazak drugih radnika, potkupljenih, razumiješ, tj. onakih koji su spremni raditi za manju plaću, tako zvani razbijači štrajka ili - MILKA: Ma to znam. Ali ono.

72



SLAVE: Sad eto vidiš. Oni su bili na sve spremni; a Ivo je bio s njima i ja, vidiš (smješka se i koraca gladeći podbradak), mislim da je on dao revolvere sakriti na svom tavanu... Za svaki slučaj. A otac ne znajući došao tamo i nehotice, razumiješ... MILKA (nezadovoljno se okrenula): Još leži. SLAVE (uvijek gladi podbradak): Ali to samo tebi, zapamti, ovo je tajna. Ja sam dugo mislio - MILKA (ko u sebi): Diže se... SLAVE: - može jedan onaki veleum zapasti u ovako što. MILKA: ... vraća se... SLAVE: ... i najposlije, nakon duge meditacije, dođoh do toga... MILKA (nezadovoljno, jetko): Vraća se. Evo ga. SLAVE: Nervi! Nervi! Ovaki su ti poete. MILKA (u razočaranju, suho): Zašto je onda lego? SLAVE: Pusti. Pođi spremati objed, a nas ostavi same. Prijatelji si, znaš, imadu uvijek nešto reći, što ne vole da drugi čuju. Možeš si sama misliti. MILKA (uzima čašu i odlazi): Sobe ću kasnije. Kad će se oni vratiti? SLAVE: Naši putnici pođoše dalje. Vladoje i Boško ostadoše. Doći će, rekoše, prije podne svakako. MILKA: Onda lako. (Zakoraca nevoljko, dosadno i izađe. Vrata ostavlja otvorena.) SLAVE (povlači se u kut; čeka i pazi na vrata). IVO (jedna mu noga zastaje ko od paralize). SLAVE: Vraćaš se. Zaboravio si šešir. Poeto! IVO (ide ravno k njemu): Ma što hoćeš ti! (Odlazi.) Šta hoćeš? Reci. Zaboravio sam šešir, vidim i sam. Vratih se, znam. Poeta, veliš. A zašto? SLAVE: Ma ne, ne. Dugo se ne vidjesmo, još duže ne razgovarasmo. Pa to - IVO: Vidjeti me. Dobro: Gledaj. Razgovarati: govori. SLAVE: Tako, što kaniš? Hoćeš li ostati dugo u nas? Ostani, ja velim, dok hoćeš. Počini, osvježi se, pa na rad. Ići ćeš opet u Berlin. Ili gdje drugdje? Tako, vidiš, o tom. IVO (dosadno): Ma kaki rad! Kaki rad! I šta ti uopće razumijevaš pod radom? SLAVE: Čekaj. Tu smo dvojica. Obojica imamo jednu svrhu: radom za sebe koristiti drugima. Ali, razumiješ, problem naš nije zajednički: ja sam ekonom, ti intelektualac... Ali to se ne može odmah razjasniti. Ne ide to odmah "in medias res". IVO (žalosno se nasmiješi): Ma što to! Kaki ti to problemi izjedaju džepove! "Ekonom, intelektualac, in medias res" - konjetina se jede u gradu pod volujsko meso. (Gleda ga): Kako ti to sve nehotice gnjaviš ljude, dobri prijatelju. Sve objašnjavaš, a ništa ne razumiješ. (Sažalno se odvraća): I lice ti je ostalo uvijek onako... ko usireno mlijeko. SLAVE (postaje sitan, zabrinut, bojažljiv): Uvijek mi se rugaste; nisam kriv, što sam živ. IVO (govori brzo prisloniv k njemu jedno uho): Oprosti. Ne rugah se. Ti si se rugao; a tu, u tvome selu, umoriše jednog čovjeka i već traže drugoga. SLAVE: Da, to je uistinu žalosno. Ali ti to shvaćaš literarno, ja gledam socijalno - (Prekine se): Opet ćeš se rugati. IVO: Neću. O tom govori. (Kao gore, teže, usiljenije, bez modulacija): Ima li tamo mnogo svijeta - što vele - koje raspoloženje vlada u publici - koje će prevladati - znadu li za ubojicu - u koga sumnjaju - koje je tvoje mnijenje. - Jer je ovo i ništa drugo događaj dana i sve treba da se koncentrira oko toga. (Čudna, kratka pauza; obara oči; glas mu je mekan, bez zvuka): Oprosti. Ja ti se prije ne rugah. Rasrdio si me, što si se stao zanimati za mene i prešao preko onakog fakta... Zato oprosti; ali ti si kriv. SLAVE (lagano se snalazi): Razumjeh sada. Imao si pravo. Stvar je uistinu velika. Profesor je Mosca pošao na lice mjesta. On će stvar uzeti sa čisto znanstvene strane; njega interesira ubojica; svijet se skuplja, izbrblja se i razilazi; njega interesira ubijeni; ali onda se i opet stane zanimati za ubojicu. Ja sam pogledao i umorenoga i svjetinu, ali mene ljudi ne interesiraju toliko, koliko fakt sam: njegovo

73



"kulturno" značenje. (Sjeda i primiče Ivi stolac): Sjedni. O tom ti imam već čitavu studiju. (Smješka se ko prije): I pisat ću možda. Sjedni. (Ponjiše se): Vidiš, ja nisam veleum, ali osjećam veliku snagu volje i jasnoću predočaba i mislim da ću uspjeti u ovakim stvarima sa socijalnom tendensom. IVO (promatra ga; onda mu priđe, stane pred njim i jako, u bijesu): Zašto me tjeraš? I to je gostoljublje! Zašto si me zvao? (I uhvativ njegov začuđeni pogled spušta trup k njemu i s naporom ga uspravlja): Ja nisam spavao tri noći! Željeznica me je smrvila, zdrobila, iscijedila. Ja sam kostur, moj Slave! SLAVE (mučno se snalazi): Neću više. Ne umijem drukčije. Ja ne znam. (Ogledava rukom hlače i gleda u nožne prste): Ne razumijem. Što hoćeš? Oslabio si. Bolestan si, trpiš, nešto te boli. Bijedan si, ispaćen od puta... IVO: Ne govori tako tiho, tako bojažljivo. (Uzrujano se okreće k prozoru i bez snage pomiče ruku, ali je ne digne): Sinoć bijaše sve teško, grubo i mirno ko zatrudnjeli trbuh; onda dođoše grčevi: onako zavijaju gladna crijeva; onda bljeskovi; jedan je grom parao zrak: onako se razdire platno za ženske svitice; onda je udarila kiša: čuo si. Ja sam tu ležao: vidio si. Oči ne zatvorih: sve sam bljeskove uhvatio i nisam oslijepio. Onda je došlo jutro. Umorno. Mlijeko. Milka. Ti... a gdje su oni?... Svi su tamo. (Pošao mimo prozora): Ne vjeruješ mi, Slave. Vidim te na ogledalu. Sio si i ne dižeš se. Ne možeš se podići od straha. Tako se lako uplašiš. I gledaš me zabrinuto. Sada si odvrnuo pogled. Ona ti lopatica iskače i opet. Sjeća me srca; sav ti je žilni sustav zakucao na njezinoj kvrgi. A ti si bio na licu mjesta. (Gleda se u zrcalo): Tamo si vidio umorenog čovjeka i pomislio: šteta ga; jer je to znak nekulture. (Upilji se u svoje lice): Onda si došao ovamo i vidio mene. Jutros sam ležao na krevetu, a Milka je rekla: leži ko da je pao na pleća; digao sam se i osjetio da sam pao na noge; pobjegao sam za profesorom, legao na travu i znao sam da padam na glavu. (Gleda se ukočeno): Sve je padanje. (Još bliže): A Milka je rekla da njegova glava visi. (Uzmakne): Ne gledaj, Slave. Pleća moja nisu leđa magareta; ne možeš po tom prosuditi batine gospodara. Jer ja idem na mlijeko. Ožednih. (Izlazi brzo; ali ko da je pravac njegovih nogu naheren.) SLAVE (diže se isto tako brzo i ide za njim; ali stane čas kod vrata i onda tek izađe). (Pauza. Izvana glasovi.) VLADOJE (ulazi sam; malo se napravlja; odlaže batinu; gubi se u drugu sobu). IVO (ulazi i ide k onim vratima; naglo se uspravi; stane; zamisli se; tad se vrati i sjedne mirno na stolac). VLADOJE (vraća se; gleda ga, ali ne kaže ništa; zakrene k vratima, ali zastane; nešto očekuje). IVO (propušta ga ne dižući očiju; onda, kad je Vladoje stao, progovori svečano, jednostavno): Ne prolazimo tako jedan kraj drugoga. VLADOJE: Ja čekam da ti prije progovoriš. Ja tebi nemam što izjaviti, ti meni sve. IVO: Ti meni ništa - ja tebi sve. VLADOJE (Njemu ravno u lice): Da. IVO (digne se): A ja mislim da je baš obratno. VLADOJE (sjedne): To je tvoje mnijenje. IVO (govori brzo ne gledajući ni u što): Ne počnimo iznova. Ne zauzimajmo stare poze. Ovako si već stajao prema meni; počinješ iznova. Ali onda sam i ja stajao drukčije prema tebi. Sada znam: ti si prodao rukopise, pišeš u liberalne novine, razmećeš sijeno i živiš na selu. VLADOJE: Tako je. Onda: ti si pošao u Berlin i vratio se nakon tri mjeseca. Govori o tom: to je moje mnijenje. IVO: Ne veliš: pravo? Jer si mi ti dao novac. Obavezao. VLADOJE: Rekoh: mnijenje. I ti si za sebe rekao "mnijenje"; htio si možda reći: dužnost. Jer si slušao moju nastupnu studiju o živome ocu, a onda dočekao očevu smrt bez moje komemoracije. (Nasmješljivo): Nije li tako? IVO: Ne smiješi se. Tako jest, ali nije smiješno. (Blijedo, gorko): Preozbiljno je to, razumiješ.

74



VLADOJE (uvijek se smiješi): Onda si gledao štampane moje putne bilješke, ali ono moje glavno djelo tek napola rekonstruirah za ladicu. Nigdje ga ne ponudih: tamo je u stolu; nigdje ne predavah: malo govorim i u četiri oka. I opet: kad sam morao govoriti, ja sam onijemio: nakon očeve smrti i Boškovog čeda umjesto otkrivati pseudonime, ja sam pustio da ih rodoljubna štampa osvježi u publici: svi su rekli svoju vrhu mog rođenog oca, ja, njegov sin, jedini šućah. - Nije li tako? IVO: Ne smiješi se. Tako je, ali nije smiješno. VLADOJE (uvijek se smiješi): Nije li tako? IVO (srdito): Jest. Bio si onda cinik, ali sada si (struže nogom o patos) ovaki... vulgarni, podli, dnevni. VLADOJE: I samo cinik. A nisam li i gore? Nisam li ja podigao intelekte da bude njihov pad što viši, brži i smrtonosniji? IVO (blijedi): Govori. VLADOJE: Nisam li ja onaj što je tebe približio svijetu da ti ga učini još daljim? IVO (uhvatio ga za ruku): Šta veliš? Mlake su ti riječi. Nema više slikovitosti i rječitosti u tvome govoru; nema zvuka u tvome organu. Ko svi ostali. (Drma ga): Ko svi ostali. U svih jedamput krv, polet i snaga. Govordžije! Sada promukoše grla. Ali u njih od pića, u tebe od nenaravnog smijeha, prašine i vode. (Viče podmuklo): Oni promukoše od orgija, ti od solidnosti. VLADOJE (lagano odlijepljuje sa sebe njegove prste). IVO (drži ga uvijek): Sve si nas raskrinkavao da zakrinkaš sebe. Ne trpiš na neprobavi, zacijelo. I trbuh ti je narastao, reko bih. I slušaš po svoj prilici Slavine studije sa socijalnom tendensom. VLADOJE (oteo se smijući i kimajući glavom). IVO: Kimaj, kimaj. Potresavaj onim usnama: ovlažiše; i trbuh ti se trese. Čas prije prođoh pred kuhinjom. Slave ponavljaše Milki veliku tvoju riječ, jer je ona od muke odgovarala: ma reko si mi već... VLADOJE: Koju to? IVO: Dva problema, dva rješenja, dva novca i - ti - jedan heroj. (Stade se široko, grčevito smijati): Zašto se ne smiješ više? VLADOJE: Sada se ti smiješ. Grohoćeš ko sinoć. Rekoh ti: Gavrane, živi te se ne boje. Temperamentan si, premlad, ždrijebe, ne rasuđuješ. (Odlazi.) IVO: Tako sam i ja bježao jedamput. (Slijedi ga i upire prst u njegova pleća): Bagatelišeš. Prestao si biti upitnik, reko bi Boško. Ravan si. (Viče nestrpljivo): Sad si uskličnik! Upisao te život na knjizi naše javnosti! Zadnja si velika riječ malene naše drame, gdje interpunkcije ispunjavaju najcrnja mjesta, jer bi riječi bile previše stare i obične. Uskliknuše blamaže, fijaska, impotense! VLADOJE (okreće se strelovito). IVO (onijemi; tad se lagano povlači): Kakvo ti je lice! Kakve su ti riječi! (Skeptično, bez snage): A tvoja misao? Ti? (Pauza, pita duboko): Ma je li moguće? (Ko da se našao na osami): Jedamput bijaše - nije više. Je li to on? (Velika pauza.) VLADOJE (šeta sobom, odmjereno; čeka; diže na mahove glavu i odmah nastavlja šetnju; ozbiljno uzima cigaretu; pali opet; stane i strpljivo čeka). IVO: Gledaš me. VLADOJE: Gledam. IVO: Šta vidiš? Ne odgovaraš. Ali reci, reci, reci! Ne muči me. Bio je prije tu Slave: izmučio me. Svi me mučite, a nitko od vas ne trpi. Slave je dosadan; ali ti nisi. Njega se otresoh; tebe ne mogu, ne smijem i - neću. I to je ono. Neću. (Muklo): Jedamput sam te pitao - odgovarao si. I poslušah. Pođoh u svijet, na nauku, u širinu, na rad. Ali to bijaše onda odgovor - sada je opet pitanje. (Izmoreno polazi krevetu.) VLADOJE: Postavi pitanje: odgovorit ću. MILKA (kuca dva puta i unosi mlijeko): Evo, Ivo. Hoćete li? IVO: Dajte. (Ispije): Hvala.

75



MILKA (neodlučno): Trebate još što? IVO: Ne. Idite. Vidjet ćemo se kasnije. Pozdravit ću vas. Ja odlazim. VLADOJE: Ma šta to opet. O tom ni nije bio govor. MILKA: Odlazite? (Gleda u Vladoja): Zbilja? VLADOJE: Ne, ne. (Otprati je i zatvori vrata. Onda pođe k prozoru; zatvara i njega): Dakle? IVO: Umoran sam. Vidiš: jedva govorim. Okrijepi me. VLADOJE: Okrijepit ćeš se sam: pripovijedaj, ne rasuđuj. Reci, zašto si se vratio. To je najjednostavnije. Onda ću ti ja reći, zašto sam uložio svoju frazeologiju, sižeje i javno djelovanje. Ovako se lijepo izgovorimo, ali pritom je glavno ovo: ne biraj riječi, mani se slikovitosti, refleksija i problemnosti, daleko od poetičnosti i nastrojenja. Trpiš, vidim. Izmoren si, vidim. Tražiš okrepu: pripovijedaj; tražiš počivanje: raspremi se, svuci, budi jednostavan. U pripovijedanju je krevet, u jednostavnosti ležanje. IVO (sluša ga; jednom je rukom zahvatio donju čeljust; onda, kad je Vladoje svršio, nagnuo se na krevet): Kako se je sve umirilo. Kao da je oblačak pao na sunce... Ugodno je ko u sjeni. A znaš, pred godinu dana. Na domaku jeseni... (U uspomenama): Dizaše se sunce. (Sluša): Ko da ni ne dišeš. Sve je tiho. A tu si. (Ne diže očiju): Misliš li na ono jutro? (Usne mu blijedo podrhtavaju): Svi stajasmo pomodrjeli, zablaćeni, bezbojni. Probdjesmo noć. I tvoje oči bijahu umorne, jer ih nisi mogao sklopiti. Činilo se da ne spavaš od vijeka. A mi tek od tjedan dana... Besanica je krcala. Osjećah same kosti, kosti što obolješe; i mozak bijaše bolesna kost. Reumatizam. (Usiljeno, tvrdo): Ne ispavasmo se i nismo htjeli usnuti. (Grobno, ko u sebi): Samo je otac osjetio umor, poželio san, pošao leći i usnuo. (Pomiče se): Na tavanu... Na tavanu... ko parcov... (Guta jecanje): A sunce se je dizalo... Ko danas. (Zarine lice u krevet.) VLADOJE (polazi tiho, ali ne na prstima, k njemu; onda ga lako dirne): Ivo. IVO (promuklo): Opetuj priču o manastiru... Griješili su oni koji imađahu - (Ne nastavlja; jedno mu pleće podrhtava). VLADOJE: A imađahu krv i ne imađahu žene. (I on podrhtava): I starci će izdahnuti, razvratnici će morati snašati kaznu za grijehe bogova, ali će mladi dobiti ženu. IVO (sasma promuklo): A ne dobiše... (Stane ridati užasno hrapavo i brutalno, grubo): Ni to - VLADOJE (ostavlja ga odmah; oči mu silnom brzinom rastu; ne diše. Tad mu se lice mrko obasja. Razumio je. I skinuo očale, pa protro oči): Bez figura, rekli smo, bez naprave. Ovo te muči: poetizovanje. Postavi drukčije pitanje, pripovijedaj ko romansijer, ne lirik. (Velika šutnja. Ni Ivo ne rida. Vladoje natiče očale): Ja ću ti pomoći. (Sjeda): Pristaješ. (Druga velika pauza; kad Vladoje počne govoriti jednostavno, lijepo, suho): Pošao si na nauke. Izvan ambijenta koji ti smetaše radu i draškaše solidnost. Pošao u drugi okoliš: uputih te na biblioteke, gdje imaš knjiga za sebe; ljude oko sebe: udubiš se u knjigu, za ljude ne mariš, jer ih ne poznaš ni ne trebaš. Ko ni oni tebe. A oni, koji su u tvojoj neposrednoj blizini, u biblioteci, oni rade, šute i rade. Ko i ti. A sav život velikog grada apsorbiraš svojim recimo intelektualnim plućima ne kao tu iz trotoarskih doskočica, upadica i tako dalje... i tako dalje... (užasno dosadno) i tako dalje, nego iz konferensa, novina, prometa, štrajkova... I tako dalje... I tako dalje. Tako udišeš atmosferu čovječanstva, ne onu đačića, doktorića... i tako dalje... i tako dalje... i tako dalje. Možeš dakle raditi, rasti i živjeti čovječanski, umorno, svjetski. Onda se vratiš tu zdrav, krepak, normalan. Ali što je glavno: izgrađen, u godinama, muž. Jer ako su dva faktora koji izgrađuju ličnosti, onaj ambijenta i onaj individualni - to prvi prevagne u nedoraslih, drugih u izraslih. Jer ti izašav iz svjetskog i čovječanskog i intelektualnog ambijenta postaješ u našem životu gotovi individuum, a produkat velegradske industrije baca u pozadinu ručni, varoški rad majstora i kalfe. I tako dalje - to jest - ne dalje. (Kratka pauza.) To je bilo u programu. Sada imaš samo reći, što je došlo u praksu. I stvar je gotova. IVO (diže se; potvrđuje glavom): Da, da, stvar je gotova. Kasnije. (Govori opet brzo, bez modulacija): Govorio si ko muž. Govorio si istinito, oštroumno, suho. Ali puno, teško. I opet si onaj fakta... Onaj fakta. (Stao nasred sobe. Drukčije, svečano duboko): I opet jedno veliko jutro. (Blijedi

76



od svečanog momenta i zvuka svoga glasa): Nije. Ali dolazi. Nakon godine dana. (Prema Vladoju): Veliki mužu. Kolike se generacije lome u tebi. Ali ti ostaješ: jer ih ti sam lomiš. (Opet se sav smekša): Ovako lomiš. Bez srca, jer si umnik. Pucaju, pište, praskaju. Ovako. Ali tvoja je savjest čista, jer je nemaš. (Govori izbliza, prinoseći ruku njegovoj oborenoj glavi, na tjeme): Ni pred njim ti nije uzdrhtala ruka, jer bijaše otac, ali ti mu ne bijaše sin; ni pred nama svima, jer ti bijasmo braća, a ti si nas učinio ljudima. (Takne ga jako, srdito): I sada spremaš nešto. I sada! Okrao očevog prijatelja, ukrao očevu tajnu, njegovo blago, našu baštinu i ne došao pred sud. I sada kradeš. Ubio si oca i izašo čist. I sada ubijaš. Ali šta? (Srdito ga gurne): Šta? VLADOJE (ispravi se i maše rukom): Ne ovako. IVO: Šta? Šta? VLADOJE: Ne sada. Reci, što je došlo u praksi od onog programa i stvar - IVO (oštro, u bijesu): Nije gotova! VLADOJE: Ali mora biti gotova. IVO (grakne): Mora! VLADOJE: Zato reci. Nastavimo onako, kako smo počeli. Impresije su bez reda; "sociologije" se pišu drukčije, zato ih napišeš tako da urednik ili nakladnik ne dođe u nepriliku brisati i ispravljati. Kod impresija to ne smeta. Tako izdah putne bilješke iskrižane, a sociologiju napisah po dogovoru. IVO (stište sljepočice): I sada nešto kradeš. I sada. I ubijaš. VLADOJE (lako dršće): A ti obmanjuješ. Obilaziš. Izmičeš. Zašto ne govoriš o predmetu? - Napravljaš. Poet. (Kratko, odsječeno): Budi i poet; sačini pjesmu, ali na realnoj prozi: oni će reći svesvjetska skepsa - a onda ću ja reći svoju. IVO: Počinimo prije. Onda. (Izlazi i odmah se vraća; pjaniji, uzrujaniji): Sjediš ko prije. Nisi se ni makao. A nisi kamen. (Gubi se; nakon po minute vrati se opet; porugljiv je i težak): Obiđoh kuću. Nema nikoga. Milka je u štali. Slave pošao niz brijeg. Stao je tamo i promatra onu pećinu. Misli možda, kako bi onome kamenu dao socijalnu tendensu. Ja ne. Ja mislim: odanle bi mogao Solnes skočiti naglavce ko primorska mularija i zaroniti u ovu baru našeg djevičanskog, neregulisanog tla. Ali ne mislim više to. Solnes je podlac, ako se boji mladosti, a ako je pošao u grobnicu graditi sebi jedini stan, onda je viša bluna od najvišeg vrha svoje zgrade. Ali ti ne. Ti si pećina. Da. Gledaj, šuti i čekaj. Stvar je gotova. Ajdmo. VLADOJE: Neću se ni rugati ni izazivati. Jedamput si ulazio u moju sobu s apetitom. Onda si se najeo kobasica i više ogladnio. Morao si citirati svoje tople, stidljive stihove ko svježi krušac. Ali pustismo da otvrdnu i ohlade: radi zubiju, znaš. (Naglo okrenuo govor i gestu): Reci, zašto si se vratio? Stidiš se i opet? Stidiš se? Reci. IVO: Pred kim? (Umorno): Zašto. (U još umornijoj uspomeni): Razmišljam, kako. Budi romansijer, ne lirik. (Pauza.) Ne bojim se. Mora se. (Pauza.) Budi romansijer, ne lirik. (Pauza.) A ovo je drama. (Obraća se bolno bratu): Drama, brate. (Glas mu je širok, bujan, zvučan): Drama. (Pauza.) Ko je taj koji će je shvatiti? (Pogleda ga): Ti. (Začas): Ko da te nema. (Sluša): I opet. VLADOJE: Čekam. IVO (izgubi se; oči su mu sklopljene, odvrnute, trup nakos; govor gladak, na mjestima uzlovit): Pođoh. Pun nade, vjere i ljubavi. Radite. Zađoh u ulice, u buku, u vrtlog. Napatih se tri dana, dok dođoh do biblioteke. Katalozi mi zaslijepiše oči više od elektrike. Uzeh jednu knjigu. Jedva sjedoh, rastvorih, progutah sve najedamput. Bijaše ovolika. Ono ja pojedoh slova, papir, citate. Sve mi se prevrnulo; napuhnuh, izvalih se, ulijenih. Ništa ne razumjeh. Vratih se iznova. Knjiga bijaše antropološka, a bijaše u njoj više brojki no u logaritmima. Prevrnuh. Izgledaše ko historija: rimske i arapske brojke; fizika je sjećala na sociologiju; a sociologije ni prije ne mogoh zamisliti bez ekonomije. Ne znam, nije li i kemija ušla u koje poglavlje, ali bile su formule. Poludjeh. Zatvorih oči. Ne dođoh dalje. Pobjegoh. Ne vratih se. Valjalo je učiti mnogo, iznova, ne, iz početka: alfabet. Polagano, a oko mene munjina; putovati pješice, kad je život sve kraći, svijet sve širi, prometne veze sve brže, a obećana zemlja preko mora. Nađoh se na cesti. Automobil je presjeko put

77



tramvaju, jer je bila velika navala svijeta koji se vraćaše s kinematografa. Pobjegoh u kavanu. Uzeh novine. Tesla da izmišlja spravu koja sama zađe u neprijateljsko brodovlje, potopi ga, riješi pitanje svjetskog mira i - stvar je gotova. (Ponavlja njemu u lice): Jer je Tesla moj zemljak i ja ne mogu no pjevati pjesme: jer ja za njega govorim kineski, on za mene turski i zato ga razumije i čita svijet. Eto to je. Stvar je gotova. (Pauza.) Nije li? VLADOJE (teško): Ne još. Ne još. IVO (ko jeka, teško): Skoro. - U kavani ispih tri čašice konjaka. Ugrijalo me. Maštah. Pođoh u kazalište. Sve oči uprte u jednu grimasu, sva uha u jedan organ, svi disaji u jednu gestu. Glumca zamijeni autor. Izazvaše ih deset puta. Zastor se spustio. I oči ne imađahu što gledati ni uho što slušati: oglasiše se jezici, u četiri oka. Sutradan čitah novine. Autorovo ime stajaše na vrh: upirahu ga gredama svih pisaca, gdje zaboravih na narodnost i vidjeh čovječanstvo. Ideal. A tad se sjetih: nema među njima ni jednog našeg čovjeka. Ne dođosmo ni do Evrope: i nacionalizam stade mrljati onaj ideal i zamrljao mene, moju psihu, moj intelekt... Ne čitah više novina, ali ne izađoh iz kavane: ispih pet čašica konjaka - i "stvar je gotova" - Nije li? VLADOJE: Ne još. IVO (oštro): Jest! VLADOJE: Završi onda. IVO (gnjevno): Hoćeš! Reci. Baš hoćeš. Slušaj. S Teslom se ne mogoh pognati, jer magare se ne natrkuje s automobilom. Stihovi ne ulaze u menažeriju, a menažerije obilaze svijet: nađi dakle ličkog medvjeda i turopoljsku svinju. Znaju naše serežane, našu šljivu, našu kravatu - (Snizi glas): Zašto - zašto (s nategom se pomiče k njemu) onda - ne bi (prekine se i odreže rukom ko da mu se otrgnula s trupa), razumiješ. (Okrenuo se.) VLADOJE (Ruka mu je ostala u pozi razlaganja, ali jezik je nije slijedio): To jest. (Stanka.) Ne ovako. - Ovako. - Naprava te je velegradska zbunila, knjiga njegovih računa poremetila: svijet i znanost: toaleta, manire i novost. Seljak u salonu i pred mašinom. Tele. Pripovijeda što je vidio, onda komentira i veli toaleti "komedija", a lokomotivi "vrag". Ali francuska nošnja prodire i u sela, željeznica i u Sibir. Ja bih reko: vrati se. Morao si učiti, moraš da učiš, morat ćeš učiti. IVO: Ja! Trebaju oni mene. Šta im mogu ja dati? (Sređeno, bez napora): Povratiti ono, čime me nahraniše i prikazati se prostakom. Služiti im onako kao slušači profesoru i sastavljati njegovoj svjetskoj historiji kazalo imena i stvari. I to da bude moj život? To? VLADOJE: Ne to. (Rastvara prozor; ostaje tamo; gleda u daljinu). IVO (prati ga pogledom): Ja nisam pisar, ne osjećam volje za korekturu; ne priteže me služba knjižničkog podvornika, makar je unosnija od tvojih studija. Uza sve to - ne - vidiš - (gleda u polje). Upozoravaš na dizanje sunca. (Gorko se smije): Ko onda. (Gluho): Ja ću te upozoriti na njegov zalaz. Ko danas. VLADOJE: Ali ne sutra. "Terra vergine" veli profesor Mosca. IVO (trga se). VLADOJE: Došao je prvi, a prvi sam mogao biti i ja. Slavonski gazda postaje u Americi zadnji radnik; švapski beskućnik postaje u Slavoniji veleposjednik. IVO (uvijek se trga). VLADOJE: Bježi u Ameriku i ostavlja svoju zemlju kao i ženu - sve su to već ganutljivo obradili naši literati. Ali tu je druga jedna, modernija, ljudska ljubav: nije ni žena, nije ni zemlja, jer ljubavnici nisu ni seljaci ni psi. Oni su intelekti. Svako traži ženu prema sebi, položaju i stupnju. Intelekti hoće javnost, publiku i štampu: čitatelje, kupce i kritiku... Pjevajmo sada ljubav naših književnika. IVO (oči mu ne slijede pravac riječi ni glas položaja tijela): Prodaješ se dakle. VLADOJE (lagano): Ne - ne. IVO (tupo): Ne. VLADOJE: Prolazna je mržnja, a ljubav vječna - pjevaše veliki poet. Laže, govorasmo mi onda. A nije lagao. On je samo umjesto nagon održanja vrste i udovoljenja individualizmu rekao ljubav. A

78



ova ljubav jest vječna. Od muške postaje domovinska: seljak ljubi zemlju; od domovinske postaje narodna: intelekti ljube narod. Jer je seljak bez zemlje što muž bez žene, a intelekti bez publike ljubav bez objekta. Ne budimo u izrazu brutalni - ti me razumiješ. Opetujem se. IVO (tupo): Da. (Brzo): A zašto me šalješ onda tamo? (Tupo): Razumijem. VLADOJE: Zato, Ivo. Ljubiti naučismo svi u javnoj kući - ovako izgleda od prilike stvar. Nema ti čovjeka koji nije bio davno prije muž no je stao pretvarati djevice u majke i postao otac. Ne budimo u izrazu brutalni. Zato. Uči. IVO (tupo): Da. (Kao gore): A ti? VLADOJE (smije se vedro i obraća Ivi; udara jednom rukom u prsa): Tamo naučih u čemu je ljubav, kako se ljubi i na što se sav zanos svodi. Ali bijaše ljubav bez ljubavi. (Još vedrije, s nešto sanljivosti i blage sjete): Moj ideal bijaše tu. Prva i zadnja ljubav. U mladosti drhtaše neodređen, zamagljen, zakrit. Vrelo naših predsuda, neiskustva i gluposti. Cjelovi, dah i pogledi: bakfiši, patriote i đaci. Slutismo ono, ali ne gledasmo. Rastasmo se. Tamo mi rekoše: svako se ljubi. Ali mi rekoše i to: životni je princip i prirodni zakon proveden na svim živim organizmima našega planeta do svih konsekvensa. Uvjerih se na sebi, zagledah bolje u sebi i vidjeh bolje nju. Ljubljah je uvijek. Ali ova nova ljubav bijaše određena, otvorena, izravna. Vratih se. Znaš uzrujavanja, maštanja i nervozu povratka, nostalgije, rođenih. Ali onu - ljubavnika i vjernika, onu momka koji najposlije poželi kuću i ženu za - dijete. Bijah napet, razdražen, bjesomučan. Nađoh je, primih i obujmih. Radi sebe, radi nje - uime života, uime bitisanja. Stisnuh jače, divlje, žarče: zaboravih na cjelov. Primih suknje: ali ona, ona - (Stade se smijati staračkim, dobrodušnim smijehom): Ona je kriknula! Rekoše mi zločinac, propalica i hulja: po svom zakonskom patentu, po svojoj kućnoj frazeologiji, po svojem - javnom mnijenju. Ona se je prepala: zamrzila me... Ali mene ne odbi. Ljubljah je još više. (Šeta, uvijek se smije): Krivnja nije na njezinom djevičanstvu, koliko na njezinom uzgoju, kineskom uzgoju. Uvjerih se da ljubim časnu sestru, Hrvatsku štampe i javnosti. Ali ne popustih. Prostitutku zovneš prstom, kokotu pogledom, damu duhovitošću, naivku stihovima, razglednicama i prstenjem. A onda - konačno ženidbom, makar i zakonitom: u stvari je isto. (Šeta komotno; ruke je položio na pleća): Svaku ženu možeš dobiti: ako si muž, ako znaš ponašanje i upotrebiš doličnu stilistiku. (Stane, široko, uvijek onako dobrodušno): Ja pišem sada o predmetima koje svaki podnaša i koji podnašaju svaku frazeologiju. Malo pomalo. Danas me već cijene, plaćaju i čitaju. Ulazim postepeno u red priznatih. A priznati napisaše već i kolosalne gluposti pa ih nazvaše epohalna djela. Zašto da onda nazovu epohalno djelo jednog priznatog - glupost? Tu, kako vidiš, prestaje i naša hrvatska logika. Tako eto... A kako izbiram predmete za javnost, tako izbiram i ljude za predmet. (Malo krupnije): Ne prodajem sebe; prodajem svoj rad; ali od tog rada samo ono što se potražuje, kupuje i plaća... I tako, vidiš, moj sokole, ja osvajam i čvrsto se nadam da ću je za nekoliko godina moći ipak - (Mahne glavom): Manimo se brutalnih izraza - (potvrđuje glavom) zasada dakako - bar prije akta. (Sjedne kod stola; usta mu čas ostadoše isto onako nasmješljivo; ali se naglo uozbilji; on je pogledao u Ivu.) IVO (odmiče se od njegovog pogleda; slušao ga sve nemirnije; jedamput je i pograbio svoje grudi obim rukama, ali sada, uvijek pod onim njegovim pronicavim, bezobraznim pogledom, od muke stao tek vidljivo uzmicati. Onda provalio): Oh! Oh! (I stao se smijati u jedan jajoliki "O".) U stilu romana, uistinu; ali kakva komedija na kraju. Koliki dramatski zaplet, ali ga razvučenost pripovjedačka ponizuje na život iza kulisa. VLADOJE (zabrinuto): Ne muči se toliko. IVO: Jer ja ne ljubim. Ja mrzim, mrzim svoj narod, svoju zemlju, jer je rodila Teslu i mene, a kadra je uzgojiti samo Slava. Nemam energije, ustrpljivosti; nisam trgovac. Ti od filira dolaziš preko desetica do hiljade. Ja volim ljude koji od filira dolaze do milijarda pa došli od milijuna na filir. Uvijek me zanašaju kartaši. VLADOJE: Još uvijek. IVO (nevoljko upire rukom preko prozora): Tamo je jedna bluna umorila drugu blunu i profesor je Mosca pošao na lice mjesta. (Sve mračnije, bez daha, ko iz vreće, u podrumu): Ubojica će doći u

79



svijet ma i nepismen, ma ignoranta, ma tele - preko noći, jednim kretom ruke - a ja da izjedam hlače, istočim oči, ižderem škripta, fatiram organizam mjesece, godine, decenije, i da još ne položim ni ispita, a kamoli da dođem do mjesta. Jelte? VLADOJE (i on je uzrujan, podigao se i uhvatio mu ruku; oštro): Šta hoćeš da kažeš? IVO: Hrvatska producira krotitelje naroda i ukroćene zvijeri: žandare i medvjede. (Drzovito mu puhne u nos): To! VLADOJE: To dakle! IVO (još drzovitije): To. Izdjelavaj našu djevičansku glinu u lonac za žgance i pitaj domaću perad. Pretvaraj nevinost u majku idiota, skrofule i rahitizma. Reko si mi: uči. Odgovaram ti: ne ljubim Kroacije. (Odmakne se i uperi u nj ko bik): Jer se cura dobiva drugdje i za krunu. VLADOJE: Vraćaš se dakle? IVO: Ja mrzim. To znaj. Drugo te nije briga. Ne budi znatiželjan ko stjenica. Ne zalazi ispod košulje. VLADOJE: Mrziš? Je li? Momče! Kiselo je grožđe. IVO: Ne laskam gavranu, jer mi nije do sira. VLADOJE: Ostaješ? IVO: Ne budi radoznao. Ne zaplići se u dlake. Mrzim, eto. VLADOJE: Je li? (U staroj, pronicavoj porugljivosti): A znaš ti, šta je sve ovo? IVO: Ti znaš! VLADOJE: Znam. Saznat ćeš. Ali prije sjedni. Sjedni, velim; noge neće podnijeti iznenađenje. (Pritisne ga na stolac): Ti ljubiš baš nju. Sinoć si iskazivao svoje momaštvo; tamo si imponovao, jer je publika bila malovaroška, a ti si mlađariji mogao reći: vidjeh ženske svitice i ispih pivo u salonu... Ali tu sam bio i ja; došli bi i drugi što ispismo šampanjac u separeju. IVO (naglo pokisne): Komedijo. VLADOJE: Još je tragedija. Jer ti bi htio ljubiti svjetski, a ne umiješ i kućne se ljubavi stidiš. Zato mrziš svijet, kuću i sebe. IVO (isprebit, blatan, promukao): Da. I sad je dosta. Postaje nesnosno. Ko da si uzajamno odbijamo dimove u oči. - Zato sam možda i plakao. (Uzima šešir): Ajdmo na zrak. Do viđenja. MILKA (kuca na vratima). IVO: Naprijed. VLADOJE: Ne još. IVO: Naprijed. VLADOJE: Ne. (Uhvati ga oko pasa; govori podglas, u šaptu): I posljednja. Došao si do javne kuće. S vjerom, nadom i ljubavi. Ali se nisi snašao. Novost te je frapirala. Hvali uzgoju. Ostao si impotentan: hvali karakteru. I ti si se prepao: hvali neiskustvu. Ali ja ti velim: ushtjedni; pokušaj još; orijentiraj se. IVO (prepušta se tromo, bezvoljno, ko pospano). VLADOJE (uvijek ga drži): A ne budi kao onaj koji se snalazi tek na osami i hvata ženu maštom, kad mu nije na dohvatu puti. IVO (prepušta se sve pospanije). VLADOJE (teškom ga mukom pridržava): Jer tad ćeš reći s pravom: istina je postala laž i normalni seksus izaziva perverzitet. (Jedva ga drži): Uči, orijentiraj se, ushtjedni, dok nije prekasno. Da ne pobacaš u vatru skupo plaćenu znanost i da ne zagledaš na zalasku ateističkog života Hrista - da ne budeš ni Ivanović ni Borislavić... da ne budeš - (ostavlja ga; Ivo sasma klone uz krevet) - ne budimo u izrazu brutalni, ti me razumiješ... Bar prije fakta. (Otvara vrata): Naprijed. MILKA: Oprostite. Profesor je došao i pita za vas. VLADOJE: Idem. (Govori izvana): Činite Ivi društvo. Osvježite ga. (Izgubi se.) MILKA (stade obilaziti Ivu izdaleka). IVO (gamiže o krevetu). MILKA (strašljivo): Šta? (Pita kretnjama lica): Šta -

80



IVO (gamiže uvijek ko da prikuplja snagu). MILKA: Isuse Hriste! (Ispruži ruke prema njemu.) IVO (nastavlja se; razbito): Uhvatio me grč. (Ružno se ceri): Zanosismo. Vaš luk - vaše kravlje mlijeko - naše volujsko momaštvo. (Nabaci se prema njoj jednom nogom): Blago nevinima, veli Mesija hrvatskih štala, jer su siromašni duhom. A Vladoje nije janje. Hoće da bude bik. (Provali u sobu velikim koracima ko da igra "slijepoga miša".) MILKA (šepesa za njim i viče): Ne tamo! Ne tamo! Ono je prozor! Nisu vrata! Ne tamo! - Isuse Hriste!!! IVO (čuje se njegov duboki, hrapavi glas, ko u podrumu; "iz vreće").

SCENA TREĆA

Sat kasnije

MILKA (raspremila je jedan krevet, ali ga ne napravlja. Učinila jedan kret, prevrnula madrac i sve ostavila onako. Pipa mišice. Bole je. Onda sjedne na krevet. Opet pipa mišice. Sva je kriva. Od umora. Napravila drugi kret, prostrla plahtu i opet klonula. Niječe nešto glavom. Samoj sebi). BOŠKO (ulazi strelovito ko sinoć i odmah stade rezati njoj u lice): Šta je učinio? Govorite otvoreno. Ništa ne tajite. MILKA (pušta ruke; niječe glavom). BOŠKO: Zašto ne govorite. Šta je učinio? MILKA (glas joj je sipljiv; ali ne od nahlade; kao da je čas prije bacila krv). BOŠKO: Izgubiste glas. Promukoste. Šta vam je? MILKA: Prepao me. Zato. BOŠKO (gnjevno): Kako. Iznenadio vas. Jeste li još ona? MILKA: Jesam. Ali on nije. BOŠKO: A vi? Vi. Jeste, rekoste. Govorite istinu. MILKA (potvrđuje glavom): Jesam, Boško. Gledajte me i vjerujte. BOŠKO (digne se na prste): A onda? MILKA (vrti glavom i pipa vrat): Ja ne razumijem - ne znam, što mislite, što hoćete, što vam skrivih... Ne znam. BOŠKO (odahnjiva; prsa mu se lagano i silno dižu pa spuštaju): Ma ne. Uznemirio sam se. Vidjeh ga tamo u šumi. Trčao je. Vidio me i skrenuo s puta. Zvao sam ga. Čuo je i nije odgovorio. MILKA: Prepao me. Nije pri sebi. BOŠKO: Nešto se dogodilo. MILKA: Nešto jest. BOŠKO: Šta? Vi znate. Recite. MILKA (žalosno): Ne znam, dobri Boško. Ja sam glupa, ja ne znam, ne razumijem. I ja sam pitala, ali mi on nije rekao. Vi mi možete reći. Recite mi, dobri Boško, tako vam boga, recite, što je njemu? Zašto bjesni? Zašto tako užasno trpi? Zašto je skočio kroz prozor, a tu su vrata? Zašto je pobjego u šumu, a dolazi objed? Recite mi. Ja ne razumijem. BOŠKO (gleda pred sebe): Šta. (Ispruži upitno dlan, ko sinoć.) Šta hoće? (Ko u sebi): Ni ja ne znam. (Sliježe ramenima): Velite: skočio kroz prozor, a tu su vrata. Zašto dakle? (Diže glavu prema njoj): Vi morate nešto znati. Mene nije bilo tu već od jutra. I Vladoje se je prije vratio i Slave. Ja i profesor Mosca dođosmo posljednji, ali ja sam se s njim već u šumi oprostio. Ja dakle dođoh baš

81



posljednji. Vi ste cijelo jutro u kući. Šta bih ja znao? Pripovijedati o onom tamo, da. Ali o ovom tu? (Ramena mu ostaju skupljena): Dakle - MILKA (napravlja krevet; leđa joj se trzaju): Donijeh mu mlijeko. Ispio je požudno. Govorio da je umoran, da se nije ispavao. Onda je profesor pitao za Lončareve; on je naglo pobjegao, bez šešira. Mislila sam: pošao da mu pokaže put. A on najedamput legao na travu. Mislila sam: hoće da otpočine, a on se odmah vratio. Ja sam otišla: ostao je sa Slavom. Onda je došao Vladoje; dugo se prepirahu, vikahu, dugo... Onda je Vladoje izašo... Ivo je ostao... Tužio se na grčeve, smijao se, pobjegao... skočio kroz prozor... (Napravila krevet, iscijedila dah; umorila se), ah... ah... (Jeca u zvuku glasa): Ništa ne razumijem... Nešto ga boli, nešto ga muči... Bijednik... Smije se... Pretvara. (Primi se za njegovo rame): Pomozite mi. Vi ste tako dobri, tako lijepi... Vi ne trpite... Pomozite. (Plače.) BOŠKO (strpljivo čeka; onda, kad je ona zanijemila, pogladio joj nekoliko puta kose. Govori u njeno tjeme): Dobra Milko. Ljubite ga. (U ganuću): I ja sam bježao bez šešira... u ruci... Onda, onda... Ne bijah ni lijep ni dobar... Bijahu i ono grčevi... i vika... i pretvaranje... i smijeh. (Prisloni usne na njene kose): Dobra Milko. Ali sam imao sestru... koja je plakala radi mene... Ko i vi. (Zadrži usne na njezinoj kosi; onda je velikom nježnosti otkine sa sebe): Idite. Sve ćemo saznati i sve će se izliječiti... MILKA: I bit će kao i prije... lijepo... BOŠKO (odvede je): Hoće. I ljepše. (Vraća se, skida pomnjivo šešir; sjedne; izvlači uru; navija je; onda je rastvara i ogledava; tad je zatvori i postavi na sto. Diše teško. I najedamput spusti glavu na stol.) VLADOJE (ulazi; uzima šešir i govori mirno u po glasa, lice mu je žuto): Tako ostani. Čekajte me. Idem da vidim. BOŠKO (ne diže glave): Idi. Učini čudo. Vjerujem ti. Uskrisi. VLADOJE (snizi glas; lice mu je uvijek žuto; zvuk glasa blijed ko magla): Sve je moguće, razumiješ. (Ko da je spustio dasku na sto): I obratno. BOŠKO: Ne razumijem i opet ništa. Ko onda. Zaboravljiv sam. Šta misliš? VLADOJE: Sve je moguće. BOŠKO: Ljubi li on Milku. Ona njega ljubi! (Nenadano digne glavu): Pa što je to onda? VLADOJE: O - ljubi, jest. - (Odlazi.) BOŠKO (opet spusti glavu na sto): Ništa ne razumijem. (Kroz smijeh bez smijeha): Vjerujem ti. VLADOJE (vraća se): On ljubi jednu nevinost. Zato je sve moguće. On se je već drugdje razdražio, gdje je blud bez luđačke košulje, a nije ništa tamo naučio. Hoće a ne zna, zato ne može. (Sasma je žut. Sunce se krade kroz prozor; i ono je žuto): A ona je bakfiš. (Snizi sasma glas): Ubit će ili nju ili sebe. (Ode.) BOŠKO (ne primjećuje da ga nema; kima glavom): Oca nisi uskrisio. (Zaglibi): Sve si spleo. Mrežu za ljude - ribu za sebe. (Gnjevno udari nogom o pod): Govori, razumiješ - (Digne glavu, zbuni se, pogleda u kut. Ne shvata. Premeće trepavice. Onda opet udari glavom o sto.) SLAVE (na prstima, u naglom strahu, bez krvi, otvori oprezno vrata. Usta su mu čvrsto sklopljena. Cipele kaljave. Zato je visoko uzvinuo hlače. Ne ulazi; gleda sivim pogledom Boška). BOŠKO (strelovito ga pogleda; oči su mu mačje; ko staklo, kad reflektira zelenilo): Šta si vidio? SLAVE (zakrene). BOŠKO (tetura k njemu): Šta - (Pruža ruku, ali ga ne dosiže. I njegovo je lice uplašeno; kretnje ko da su mu udovi uspavani. Onda najposlije uhvati Slava i vuče ga u sobu. Obojica ko da padaju). SLAVE (otvori široko usta; ali nema jezika. Onda diže visoko jednu ruku). BOŠKO (pusti ga i sav se ukoči u dizanje one ruke pa, besvijesno, ko u hipnozi, ko ono kad podražavaše davljenje, hvata se za vrat). SLAVE: - S pećine: (spusti naglo ruku). BOŠKO (stisne grčevito svoj grkljan; oči mu iskaču sve veće, same, ko na tanjiru).

82



SLAVE: - smrskao se. (Obojici ostaju usta otvorena. Ko u gluhonijemih.)

Svrha RIM, koncem listopada 1907.

83


Janko Polić Kamov: Drame — Čovječanstvo

ČOVJEČANSTVO

KOMEDIJA U ČETIRI DIJELA

LICA

SRĐAN KRPAN, posjednik i publicista LEA KRPAN, žena Srđanova dr. MILAN RAJČIĆ, odvjetnički perovođa i pjesnik FRAN KUŠAR, novinar LUJO MARAS, narodni zastupnik i posjednik LJUBO MARAS, brat Lujin i trgovački pomoćnik DINKO MARAS, brat Lujin i srednjoškolac MARA, služavka u Krpanovih

Događa se na selu, ljeti, u dva dana, u jednoj sobi, sa stolom, sjedalima, divanom, foteljom i izgledom na more.

I

Sedma navečer

LEA stoji kraj prozora; gleda napolje. Izvana glasovi. Onda muk. SRĐAN ulazi. Ponešto je udebljan, velik; idući kima glavom. Brk mu je malen, podrezan. Prečesto voli objesiti poluprezirno, poludosadno usne i počešati se neodlučno za tjeme. Tako i sada; zastaje i gleda u Leu. Onda trzne ramenima i uzme šešir. Ja idem na poštu. Ti dočekaj tu goste. Skine šešir i češe se. Onaj blond, bradati, dugački, ono je Rajčić. Tvoja literarna simpatija. Hm. - Ja idem na poštu. LEA: Dobro. Ne okreće se. SRĐAN: Nešto si nezadovoljna. Previše ih je došlo najedamput. Tebe, domaćicu, to možda smeta. LEA: Ne - ne - SRĐAN: Ne budi ovako melanholična i s njima. Ja idem na poštu. LEA: Dobro. SRĐAN: Hm. - Odlazi sporo. Brk je sasma ovjesio. LEA okrene se i otkorakne. Sva je sitna, bez forma. Lice joj djevojačko, asimetrično; jamice udubljene; pogled zatečen. Samo joj velike oči gledaju bez pravca, nemirno. Nema ni stegna ni bokova ni sisa. Sva je ravna. Možda i zato, što je prije dobe obukla duge suknje. I lakti su joj ravni, suhi ko ravnala. Glas joj je malo promukao, pogotovo ako dugo ne govori. I zvuk joj je glasa uvijek bugareći i rečenice nemaju odsječenih interpunkcija. RAJČIĆ zovu ga doktor; visok, s kozjom bradom, modrook, uspravan; živahan i plah najedamput; ne ufa se ući. Dopustite. Klanja se. LEA brzo ga pogleda i odvrne pogled Reko je da ga tu počekate. Izvolte.

84



RAJČIĆ: Ako vi dopuštate. Hvala. Drugi nisu još gotovi. Ja prvi. LEA: Bit ćete umorni od puta. RAJČIĆ: Imali smo tako krasno more. LEA: I zapad - Riječ joj zastane; kašlje. RAJČIĆ plaho se ogleda: I zapad - LEA: ... i zapad htjela sam reći. I zapad je krasan... Kašljuca. RAJČIĆ kašljuca i on i nespretno polazi k prozoru. Glupo: Uistinu. Gleda. Izvana glasovi. Kušar i Maras ulaze. Maras ima zaliske, hrapavo grlo, svinuta pleća i velike noge i ruke. Kušar je okretan s cvikerima koji mu obično vise na uzici, uvijavan; govori vrlo brzo. KUŠAR: Vi ćete nas, gđo, morati uvijek izvinjavati. Nema vam nespretnijeg stvora od narodnog zastupnika u spavaćoj sobi. Maras maše glavom. Maras vam je potro ogledalo... LEA: Ah... šta zato... šta zato... KUŠAR: Pošao se je gledati - Maras obilazi naokolo sobe i zabada nos u slike, fotografije i iste stolice - pošao se je gledati, molim vas i... i ogledalo se je prepalo, molim vas. Ali Maras je ostao čitav. LEA odmiče; naivno: Šta zato... šta zato... KUŠAR: Recite mu, molim vas, da to nije sabor... da se tu ne smije razbijati... MARAS okrene se prema Kušaru i udari rukama po stegnima: Molim te, šuti! Opet zabode nos u sliku. KUŠAR: Mi ćemo vam dosađivati, gđo; možda i ne ćemo. Smetat ćemo vam samo, ali vi ćete nas uvijek morati izvinjavati. Mi smo primili poziv g. Krpana objeručke - ovako - šta mislite: ući pod krov onoga koji je sve krovove odnio. Vihor. Kakva je kuća tog organa - eto, što nas zanima. I zadnji njegov portret Naš najveći čovjek i Hrvat, u kojega svi zablenuti gledasmo... Ma vihor, velim vam! Odnio mu krov nad glavom i mi ga vidjesmo u negližeju. Šta! I kapu mu je odnio! MARAS smije se hrapavo. LEA začuđeno, u neprilici: Vi prećerujete... On je tako tih i miran... i dobar... KUŠAR: Ma kad vam kažem: i kapu mu je odnio. Ko vihor! RAJČIĆ prema Kušaru: Šta ste se uzvikali, kolega. A niste još gđu zapitali, kako se snalazi tu, gdje sve tako ljubezno, osamljeno šuti. KUŠAR: Ljubezno šuti - dakle sam se ja vrlo osorno uzvikao, kolega? MARAS: Čudnovato. Ovo je njegova fotografija i nije mu posve nalik. Tu je mršav. LEA: Takvi je bio pred pet godina. KUŠAR: Ja sam vam već rekao, gđo, da ćete nas morati izvinjavati. Uistinu: kako tu živite? Uvijek sami? LEA: Uvijek. Ali tu nismo dugo. Tek dva, tri mjeseca. MARAS: Čudnovato. A ja mu tu već pola godine adresiram pisma. RAJČIĆ: Gđa je naime tek od tri mjeseca tu... Oni su tek tri mjeseca oženjeni. MARAS: Čudnovato. Sjedne kao da već nema u što zabadati nos. KUŠAR: I vi niste ni javili javnosti taj u svakom pogledu važni i zanimljivi događaj?! Srđan Krpan, koji je porušio sve idole, veličine, nadljude. On ni ne zna, kakvo u nas mjesto zauzima. Kad naš dnevnik donese ma samo kakvu njegovu noticu, to je jagma, razumijete. Zadnji njegov portre Naš najveći čovjek i Hrvat - LEA: Ali, gospodine! KUŠAR: Šta? Ne, velite vi? Čuješ ti, ekonome, reci ti. Ta kad vam ja kažem! Kad se je čitalo da je naš najveći Hrvat ostao samo zato ideal, mitos, polubog, jer nije izilazio iz kuće, u svijet - MARAS: - jer je bio pod krovom - zlorado se smije.

85



KUŠAR: - jer je bio ko svećenik kojega hiljade gledaju na propovjedaonici, a samo njegova kuharica za stolom i iza jela - RAJČIĆ: Ali, kolega! Maras se uvijek smije. LEA pokorno spustila ruke odostrag. KUŠAR: Kad se vidjelo da je, kako negalantno i mudro kaže Srđan, ženska noga lijepa samo dotle, dok je u cipelici. RAJČIĆ: - ma to je sve gđa čitala - KUŠAR: da je stas sa steznikom toliko lijep, koliko ružan bez njega - RAJČIĆ se lagano postavlja između Kušara i Lee. KUŠAR: i kad je rekao: vama estete i patriote steznik i cipela, a nama bokovi i noga - MARAS hrapavo, u grohotu: Ne, zaboga! RAJČIĆ: Ta prestanite! Prestanite, domine. Gđa opet ne može sve izvinjavati. Kao da bi je htio primiti, zbuni se i drveno spusti ruke. Gđa nas je upozorila na zapad. Pogledajte! I vi ćete razumjeti, zašto se tu šuti i ne viče, domine kolega. Ajdmo, gđo. Polaze k prozoru: Lea, Rajčić i Kušar. MARAS okreće se, ali se ne diže. I u cijeloj toj kući stanujete samo vas dvoje? LEA obraća se napola, uvijek nespretno: Da. Prije su bila tu njegova braća. KUŠAR nenadano: On je dakle imao i braće? LEA: Jedan je umro pred pola godine. Drugi se je oženio - KUŠAR: Ma eto! Umro. Nitko nije ništa znao. I opet se izmakla jedna u svakom pogledu interesantna vijest. Šeta. MARAS: A šta je bio pokojni brat? LEA teško: Ma ne znam. Živio je na imanju... Ja ne znam... MARAS: A drugi? LEA: Oženio se u Americi. RAJČIĆ: Vi dosađujete. Tako ste napali s pitanjima. Gleda sućutno u Leu: Dajte da odahnemo. Ne biste li me htjeli, gđo, povesti malo u baštu? Ja ćutim mirise. LEA: Drage volje. Polaze k vratima; htjeli bi jedan drugoga propustiti; Rajčić nespretno izađe. A vi, gospodo? KUŠAR: Mi ćemo vas čekati. Moglo bi pokraj nas povenuti cvijeće, zar ne, ekonome? MARAS: Ali molim te! Ostaju sami. Maras se diže i polazi za njima pa se vrati. Gledaju se ljubopitno i pridižu pitajući nosove. MARAS: Ja sam to i želio da ostanemo samo malo sami. KUŠAR: I ja. MARAS: A zašto? KUŠAR: Ja ne znam. MARAS: Ni ja. Čudnovato. Pauza. KUŠAR: Ta djevojka, tj. žena; ja bih i opet reko djevojčica. MARAS: I ja. KUŠAR: A zašto? MARAS: Ja ne znam. KUŠAR: Ni ja. Pauza. Ta žena genija; ja bih rekao i - glupa. MARAS: I ja. Čudnovato. Zašto nas je zvao? Je li mu to žena ili kći? KUŠAR: Veli, žena. Nema razloga oblagati nas. Ali inače je on nepoznat. Da ima braće, to se nije znalo. Gdje je svršio škole, ne zna se. Da mu se je otac obogatio u Americi, to se samo veli. Pred

86



godinu dana osvanuše njegovi portreti. Odmah se informirasmo. Jedan nam je sumještanin, pravnik, dao jedine podatke o njemu. MARAS: Znamo. KUŠAR: Ne, to ne znaš. Tu sam čuo na parobrodu. Đak je onaj često s njima razgovarao. Ali Krpan samo pita, nikada ne odgovara. "Kako je u Americi?" pita đak. "A kaki vi pojam imate o Americi" odgovara Krpan. "Vi ste bili i u Parizu?" pita đak. "A koje ste vi romane iz pariškog života čitali?" odgovara Krpan. Jedan je jedini put dobio odgovor. Bilo je to ovako. Krpan je obično šetao poslije podne na jednoj strani sela. Jedamput ga sretne đak ujutro na drugoj strani. "Kamo, kamo?" pita đak. "Idem malo u Ameriku" odgovara Krpan i nastavi šetnju. MARAS: Uistinu. Bilo bi vrijeme da mi njega pitamo. Ja uostalom ne znam. Nije mi nikako pravo što smo došli. Dosađivat ćemo mi njima, oni nama. Njegova gđa nije ni malo ugodna. KUŠAR: On je neobičan. Ja bih rekao da pravi na čovjeka dojam leden, porazan. Njegove su kretnje užasno trome i hladnokrvne. Čini se slon koji milovanjem usmrćuje čovjeka. I brci mu vise isto tako tromo i prezirno-dobrodušno. U nas gleda kao mačka na miša s kojim se sigra. MARAS: Živio je, vele, u Americi. Od bogate je familije. Našemu društvu nepoznat. Vidiš, to mi ne ide u glavu. A ipak pogađa uprav porazno naše viđenije ličnosti. Za Antića je napisao: Taj čovjek, koji u provinciji izdaje svoj organ, popularniji je i uvaženiji kao metla našega društva u glavnome gradu, gdje ga rijetko vide i gdje ga nitko ne pozna, negoli u mjestu, gdje ga uvijek vide i gdje živi. I to čini, te on nalazi najviše smeća u glavnome gradu i dotični građani osjećaju čarobnu moć njegove genijalne metle... Meni je pisao: Rašić zauzima najodličnije mjesto u vašoj stranci, jer ga nemate dnevno oko kavanarskog stola, jer među omladinom i općinstvom dolazi samo u rijetkim zgodama, sa tribine i jer pazi da mu fraze odgovaraju veličini momenta, a poza veličini fraza... A ako nema velikog momenta, onda niti ne uzima riječi niti se uopće kaže. Mandić su i Kušar daleko umniji od njega, ali su obojica društveni, brbljavi i preveć intimno opće sa đaštvom. Dakle. Pozna sve, a njega nitko. KUŠAR: Pa to je sve istina, što je pisao. Nije li? MARAS: Jest. Ali je to možda i nužno. Mi smo previše inteligentni da uzdržimo disciplinu u stranci. Nismo autoritativni, jer vidimo istinitost njegovih portreta. KUŠAR: Pa zato ti ne može biti neugodno što smo kod njega. MARAS: Ne znam. Mi ćemo kod njega, koji je sve neobičnosti učinio tako običnima, osjetiti manje neobičnosti. On je jednostavan. Ali baš me ta jednostavnost buni. Jer - obratno - iz najobičnijih pitanja i odgovora može on izvući najveće neobičnosti. Bilo što bilo. Njegova me gospođa buni: izgleda ko djevojčica, a moraš se ponašati ko pred gospođom. KUŠAR smije se: Ko zna. Nije li i to što u savezu sa neobičnostima koje postaju obične. Ne. Ja ne mislim još ništa. Ona je možda umna, genijalna... možda je glupa, vrlo glupa. Uostalom - doktor će nam znati reći nešto više. Mi znamo samo to da ima prekrasan rukopis i Krpan ju je samo zato... oženio! Pauza. MARAS: Doktor veli da nas je gospođa upozorila na zapad. Ja nisam čuo. KUŠAR: Ni ja. MARAS: Čudnovato. Čekaj. Pada mi na um, kako je za Rašića rekao i to: On dolazi samo kod velikih momenata i onda ljudi misle da velike momente stvara on... Sve... sve... Gleda napolje. KUŠAR šeta: Nije mi još pokazao svoje biblioteke. Vele da nema još ni trideset godina. Ona nas je upozorila na zapad. Ni ja nisam čuo. Kad mu se predstavih: "Fran Kušar, novinar" nije mi pružio ni ruke, samo je rekao: "Pa to je lijepo od vas, kako se to u sličnim zgodama kaže". Onda je rekao: "Ovo je, gospodo, vaša soba. Dobro došli. Kad vam dosadi, recite zbogom. Ja idem na poštu". To je uistinu sve preobično. Vratit će se i reći: "Gospodo, pođimo na večeru". MARAS: A možda zaboravi. KUŠAR: Ne. To već ne bi bilo obično. Ja ćutim mirise. Ajdmo. MARAS: Čekaj, ide. Nosi snop pisama i novina. Obojica gledaju.

87



KUŠAR: Začudo, kako sitne korake pravi. SRĐAN izvana viče: Ja sam, gospodo, bio na pošti. KUŠAR povuče se natrag i guši od smijeha. MARAS ide mu u susret: Pa to je lijepo od njega. KUŠAR: Jako lijepo. Smiju se. Što sam ti rekao? Obojica izađu. Onda se vrate. Srđan odlaže na stol snop. Ima svakakvih kuverata: velikih, malih, bijelih, šarenih. Oni zastanu na vratima. KUŠAR govori usiljeno polagano: Izvolte vi... Mi nećemo smetati. Vuče Marasa. SRĐAN: Oh, ništa, ništa osobito. Poznam moje korespondente po kuvertama tako te ne moram ni adrese čitati. Odložio je snop, počešao se i čas stao. MARAS u neprilici gleda Kušara: Mi ćemo počekati. Ne bismo podnipošto željeli da vam ma u čemu budemo na smetnju. SRĐAN: Ah šta - smetati. Odlazi polagano. Sad ćemo na večeru. Nenadano digne glavu: Zašto se vi smiješite, Kušaru? Zbilja. Ja sam vas zaboravio ponuditi cigarama. Uhvati ih pod ruku. Nemojte me krivo shvatiti. Ja sam vas pozvao samo zato da stupim u bliži kontakt, osobni, s našom inteligencijom. Tako živim osamljen. Pusti ih. Ja sam zaboravio. Nuđa ih cigarama. Izvolte. Odlaze. Čuju se čas još glasovi. Pauza. Sumrak. Još se vide boje mora i neba, ali sve jednoličnije, gušće. Lea ulazi. Obim je rukama uhvatila sise. Zgrčena je. Zatvara vrata. Jeca. Onda se baci na divan. SRĐAN na vratima: Šta je? - Šta je? - Zakoraca. Govori. Bliže. Govori. Uhvati je za ramena i vrlo lako pridigne. LEA zastire si lice: Šta hoćeš ti! SRĐAN: Da budeš pametna i trijezna. Šta ti je? Skida joj ruke. Ovo lice! Oturne je. Svi su kod stola. Čekamo tebe. Ne pitam, vidiš, više ništa. Samo dođi. Ne pravi scena. Nisam ih dozvao u teatar. Neću ti reći da sam osupnut, da ne poimam, da si danas čudnovata... čudotvorna... Kasnije. Sada dođi. LEA uhvatila se rukom stolice: Danas si i ti čudnovat. Nasilnik! Spusti lice na ruku. Ne mogu. Odvuci me, odnesi, sveži... Jak si, sada! - sada!! - SRĐAN: Sada. Udari se po čelu. Ho capijo! Smije se. Ho capijo! Paf! Fićuka. LEA: Ne, nisi razumio... Ja, ja, ja... SRĐAN: Čuješ. Začudi se malo. Poslat ću ti doktora, nek te izliječi, reći ćemo od histerije pred porođajem... LEA srdito, nervozno stište prste; u šaptu: Ne rugaj se! Ne rugaj se, ako ne razumiješ! Ne rugaj se... i ti... SRĐAN: Ko se ruga još? Okrene se cijelim tijelom prema zapadu. Tri si mjeseca šutjela - pa govori... Uime božje! Odšeta polagano prema prozoru. Nenadano: Ali večera čeka - i oni čekaju. Ja ne mogu bez tebe. Mara! Viče na prozoru: Mara! LEA ide za njim: Šta hoćeš? Idi. Pusti me. Idite svi... SRĐAN: Tako. Ne valja praviti scena... Na prozoru: Ne. Gospođi je pozlilo. Oni mogu i bez nas. Zatvara prozor i upali svijeću. Ali je odmah utrne. LEA: Zašto ne ideš? - Šutiš. Slijedi ga. On šeta. Idi, molim te. SRĐAN primi je za ruku: Zašto da ja idem? Ti ne ćeš - neću ni ja. Basta. Sjedne i izvali noge. LEA odmah; poniknuto: I baš - ne.... Srdiš se... I baš - ne... Tiho: Ja bih htjela otići. Kući. Ja bih htjela... Tu ne mogu. Hvata se sisa. Oni mi se rugaju. Ni jedna moja riječ nije umjesna... Čula sam... Rekli su - glupa... Išlo je mene, jer drugih žena tu nema. Rekli su - dijete. Išlo je mene, jer druge

88



djece tu nema... Ja sam čula. I doktor je čuo... A i da nisam čula, bila bih vidjela... Ne znam, kako se ponaša, kako se razgovara... Hoću li govoriti o književnosti? Oni su književnici. O politici? Oni su zastupnici. O toaleti? Ja nisam žena. O kazalištu? Ja sam dijete... Sjela na rub stolca, nahero i primila se zaslona. Ti - ti - ti si, vele, genij, ti - SRĐAN: Pa to je lijepo od njih. LEA: Ti si, vele, skinuo sa svih velikana cipele i steznike... Nema bogova ni polubogova... samo je čovjek... I ti - genij - SRĐAN pozorno digne podbradak, ali ga odmah spusti. Velika šutnja. LEA ovila se oko zaslona pa puna uspomena i elegičnosti: Tamo... na selu... sama. Čula sam bila za tebe, čitala tvoje portrete i slušala đaštvo, kako te čita, citira, veliča... Imali su i klub Krpanov... To je heroj. Taj siječe, kad piše; i više - ubija. Svi oni u koje su njihovi ocevi vjerovali kao u uzore, mitose... sve je to padalo - jedan za drugim - jedan za drugim... Ti si ih obarao... Ti vitez!... Ja sam te gledala velikog, strašnog, lijepog - ko orla - poletnog, oštrog, jakog... To su naša srca, naše duše u njegovim pandžama... Kako ima oštro oko, govorahu svi... Kako mora imati oštre pandže, mislila sam ja... Kako mora biti divlje, kraljevski i ledeno tamo, gdje kruži on... Sam, govorahu, živi na jednome otoku i nitko ga nije još vidio... A on vidi sve i vlada svima... Na obali mora, za bure, pljuska i groma... Samo ga sunce kadgod vidi i on mu pogleda mirno, hladno u oči. To sam ja. Ja. Bljeskovi su moje žice, gromovi pjesma i vječnost carstvo... Njega, govorahu, čitaju i tuđinci, Francuzi... Je li star? Je li mlad? Ako je star, onda je strašan ko Lir u oluji, gori i šumi... Ako je mlad, onda je strašan ko Arkanđeo na vratima raja... A kad se spusti mrak i samo zvijezde žive i dišu na crnome nebištu i horde strašila udaraju na kapke njegove kuće, on ko Krist odgovara: Ja sam!... Živio je u Americi, govorahu, u prašumama, među divljim plemenima... A ja - sam mislila i maštala... sanjala... Tražim mladog, pametnog i inteligentnog mladića s lijepim rukopisom - On? - Javila sam se... došla sam i ti, ti, ti - Nenadano zaduši riječ. SRĐAN: Hm -! LEA: Ništa. Grozno ko da gleda u mrak: Ništa. SRĐAN: Hm - ! LEA: "Oženimo se", reko si, jer ljudi vele da smo muž i žena... A ako se ne oženimo, nećemo imati mira od ljudi i - župnika. Gadi joj se; diže se i sva nakostrušena odrine stolicu. Muž i žena! Bez poljupca!! Kad bi škrinuo ključ dolje na vratima, škrinuo bi i gore - na dvojim vratima... Trese glavom. Sada! Sada! Ne prije. - Sada mi se to gadi! Gadi!! Otetura. SRĐAN: Hoćemo li paliti svijeću. Upali žigicu Raskuštrana si. Pali drugu i upali svijeću. Govori, grdi, pljuj. Sada. LEA: Sada! SRĐAN gleda je: Još bih se mogao u tebe zaljubiti. LEA podglas viče: Ne budi tako miran... tako voden. Ne čini sprdnju iz moje mladosti, mojih sanja, moga života... SRĐAN sklapa oči; ko pričalac: ... A bila je tako tiha i sitna. Ko da joj uvijek bijahu zatvorene oči; slijepa... ko da joj se osušio jezik; nijema... ko da joj začepiše uši; gluha... Ja sam zaboravljiv; ali kad ovako zaklopim oči, svega se sjećam... Koliko je ona trpjela, što ne vidi, ne čuje, ne govori... Šetala je po suncu - gologlava; šetala po kiši - bez kišobrana... Sva je crna i oprana... LEA preneraženo se skutrila iščekujući nešto; a onda, kad je on naglo otvorio oči, uspravila se. SRĐAN: Sad - sad sam zaboravio. Šeta kraj vratiju. LEA: Ja nisam. Prvi si dan rekao: Vi ste, Mara, previše solili. Bio si srdit. A vi, pitao si mene, volite li vi uljena jela. Da, rekla sam. Bio si presretan. Onda - Vidjela sam te samo jesti i pisati - SRĐAN: Čak i jesti! LEA srdi se: Da. Samo jesti i pisati. Ja sam jela - na silu i pisala - na silu - adrese i prepise... Srdi se još više: Jesi li me kad pogledao? Pomiče usne; oči su joj velike: Jesi li kad pitao: što će da bude iz nje? Neće li i ona htjeti poživjeti? Neće li i ona morati poživjeti... Jesu li i za nju, mogu li i za nju biti

89



pjesme - riječi, a riječi - sve?... Trese se. Jedamput sam htjela skočiti u more i kako mi je misao samoubojstva bila došla... stala sam žeđati život, život i samo život... žeđati, znaš, u grlu, na usnama, na jeziku, na očima... na tijelu... Pa! Pa! A ti? Ti, kog nitko ne vidi, jesi li ti vidio moju žeđu, kad si sravnio moja luda, mahnita pisma i svoju trijeznu, prezirnu krv?... Nije mu se približila. SRĐAN: Slobodna si još uvijek. LEA: Sada! Za koga? SRĐAN: Za svakoga: za zakon, za vjeru, za... liječnika... za Rajčića... za suca... za mene... LEA: Zašto se i sada smješkaš? Ni sada ne vidiš. SRĐAN zatvara oči: Vidim. Ali ona ne vidi. Došli su momci i pjesnici: slava i život - LEA zaleti se prema njemu, hripi: Ovi! Ovi! Stisne se uza zid. SRĐAN: Rajčić! Pjesnik strasti, života i poštenja. On, tvoja simpatija. - Znaš, gdje je pjevao ljubav sunca i planeta, stisak svemira i cjelove zviježđa... Pa i luna, pitao je jedamput, je li ona baš usidjelica? Nije li ono udovica bez djece i ženidbe... Prevarena djevojka. LEA: Ne govori tako. Ovi nisu oni... I Rajčić je takav udovac. SRĐAN: Hm - hm - Smije se pogrbljeno. LEA: I to - i to - Srdito odšetala. Ide... bojažljiv, nespretan i pokraj njega postajem još bojažljivija... Tu, dolje, u bašti, čuli smo, što oni govore... Rekli su glupa i djevojčica... a on, on nije našao jedne riječi za utjehu... On je nenadano zamuknuo umjesto da kihne! da kihne! da - ne čujem... SRĐAN opet sjedne: Pa to je lijepo od njega. LEA njemu u lice: O! O! SRĐAN: To sam ja znao. LEA k. g.: Znao! SRĐAN: Noga bez cipele. LEA: Ah! Nagne se na zid; pauza; onda teško dišući: Znaš... znaš i to... što su oni... oni... oni... za mene. SRĐAN: Hm - ! LEA: Danas, kad su došli, kad su ljudi ušli pod tvoj krov... kad sam sve vidjela, čula... kad su oni mene vidjeli, čuli... kad su rekli za ženu jednog kolosa... djevojčica... za družicu jednog genija... glupa... on je, Kušar, drsko pogledao na moje sise, bokove, a oni u moje oči... i pazili na moje riječi... a kad je Kušar rekao to što i ti... noga bez cipele... Rajčić je - je - kad je Kušar pitao za tvoju braću... za našu ženidbu... ja - ja sam se zbunila... Kušar... ne, Rajčić me je odveo van... prekinuo razgovor... Zašto... jer je valjda slutio... ili... ili... i znao... Umorno uzdahne. Vani se mrači. SRĐAN: Kušar je rekao da si glupa. Kušar, čekaj, Kušar... Mahne glavom: Svejedno. A Maras? Pregledava pisma. Ovo je tu pismo njegovog brata. Maras ne zna. Doći će i on. Mahne glavom. Svejedno. Pogleda je, počeše se, objesi brk i upali cigaru. LEA govori ne gledajući u njega; zakoraca pa stane pa opet zakoraca: Šta će oni misliti? Pogne glavu ko da sluša. Čuje se slabi žamor. Ništa se ne razbire. Šta oni misle o nama? O ovome sada? Pitaju li: šta rade gore sami? Jesu li prisluškivali? Da jesu... da jesu... Bolno se uspravi i uhvati za pas. Boli. Sve. SRĐAN: Hoćemo li? LEA zaduva se: Kamo? SRĐAN: Na večeru. Smiješi se. Na vratima kucanje. Ko je? Otvara. Ko? Bolje, recite, bolje. Ako su gotovi, neka izvole ovamo. Pali lampu, utrne svijeću i rastvara prozor. Rumena si. Baš lijepa. Raskuštrana. Ko zaplakana. Pikantna. Dočekaj ih. Gega se. Oni će si misliti svašta, ali neće naslutiti ništa... Pa igrajmo se malo poziranja. U ime božje... LEA: Šta ću ja s njima? SRĐAN: Ne izbjegavaj društvo. Da otideš, mislili bi štošta. Ovako smo oboje još porugljivo, dobrodušno grohoće tajanstveniji, zanimljiviji, mističniji... u svakom pogledu neobičniji... hahaha...

90



genijalniji. Otvara širom vrata. Ulaze njih trojica plaho, ljubopitno na prstima. Zaboravio sam na večeru. Oprostite, gospodo. Ovo je prvi put, što zaboravih na jelo. Uhvati Leu i izađe s njom. Zgledavaju se. Svi imadu u ustima čačkalice. Malo su "onako" raspoloženi. Gledaju se, dižu pitajući nosove, rašetavaju se, zgledavaju, smješkaju i opet nastave šetnju. MARAS poluglasno: Glavobolja, šta li. Čudnovato! KUŠAR: Zaboravio prvi put na jelo. Što sam ti rekao? RAJČIĆ: Ali, gospodo, ostaviti nas najprije onako, sada ovako... onda reći: "vi gore", a jedva dospjesmo ispiti vino, "a ja dolje" - to znači da ili nas drži za luđake ili je luđak on - MARAS: Ili - ili je ljubomoran na vas. RAJČIĆ plaho diže obje ruke uvis: Pst... KUŠAR: Vidio vas je nasamu s njom. Citirali ste joj svoje pjesme. MARAS: I sad vas je pogledao ovako. RAJČIĆ k. g.: Psst... KUŠAR: Ovili ste je bili oko pasa - MARAS: - i šaputali - RAJČIĆ: Na moju poštenu riječ, gospodo... bili smo dva koraka udaljeni i ne progovorismo gotovo ni tri riječi... Ali ona, ona je čula vas. Rekli ste: glupa djevojčica. Ha! KUŠAR: Fuć! Okrene se i odšeta. MARAS: Paf! Okrene se i odšeta. RAJČIĆ: Da ste je onda vidjeli... Stane nasred sobe; oči mu modro poigravaju; brci mu se tresu. Vi ne znate, kako se može uvrijediti žena i kako ona od uvrede trpi. Posrnula je. Oči joj se ovako otvoriše - od čuda, od očaja, od jada... Tu. Na ovoj osami. A tamo je žuti zapad ležao smrvljen. More - žuto, narančasto, crno, crveno, bijelo, modro... mrstilo se, srsilo, voralo žedno njenih pogleda. A ona je gledala u nebo - dugo, dosadno, blijedo... Strmoglaviti se tamo! MARAS: Ma što to vi govorite. Ni ja baš nisam štono riječ ko klisura. Nisam navikao na južna vina. Ali strmoglaviti se u nebo - oprostite! KUŠAR: Ti ne razumiješ. Ni ja baš nisam štono riječ ko klisura, i ja sam odvikao od južnih vina, ali doktor ima pravo. RAJČIĆ: Ni ja nisam štono riječ ko klisura. Ali da ste ju vi vidjeli! Zapad je ležao smrvljen, velim vam. Išli smo za korak daleko jedno od drugoga, ali nam se duše spoticahu jedna o drugu, opasane, stisnute... MARAS: I vi ćete sada da mi dokažete da duša ima bokove i zlorado se smije da vi niste u nju zaljubljeni. RAJČIĆ: Ne razumijete vi toga, domine, pa što ću vam ja. Zapad je bio žedan njenih pogleda, velim vam. KUŠAR stao nasred sobe i pruža široke dlanove k nebu: Žena. Pucne usnama. Šta? O žensku se dušu spotaći ne možete, jer je nema. Sve vaše umne, poletne misli i riječi proguta njezin zijev. Ovako. I vi mislite da je riba progutnula meku i udicu. Povucite i vi ćete se uvjeriti da žena nije riba, da vaše umne riječi nisu meka i da ste svojom udicom uhvatili sami sebe. MARAS: Čuli smo. Ali ti ne možeš prosuditi vrijednost žene, jer nisi ekonom. RAJČIĆ: Ni vi, jer ste ekonom. Ali vi zaboravljate, gospodo, da smo imali jednu ženu koja je bila u uroti glava i mužu i bratu - MARAS: i kojima su radi njene politike odrubili obje glave - KUŠAR: i kojoj nisu odrubili nijedne, jer je nije ni imala. Sva trojica prasnu u smijeh. RAJČIĆ čupa bradu, ljubezno: Promašili smo. Ali vi se, gospodo, varate. Pokušajte razgovarati s njom i vi ćete se uvjeriti da je to prerijetka žena. MARAS: A vi ste razgovarali - intimno?

91



RAJČIĆ: Ne. Rekoh. Ali recite i sami: ne napunja li vas nečim tajanstvenim ova kuća, ovo more, ovo dvoje tu... Pogotovo sada, kad je noć tako duboka, bez lune, bez elektrike... MARAS: Ma da. Ali recite po duši, ne biste li se i vi sada najvoljeli prošetati. A vidite. Mi moramo tu stajati, čekati i - KUŠAR: Ne moramo. Izađimo. MARAS: Čudnovato. I ja, da, i ja - KUŠAR: Ja, vidiš, ne. MARAS: Što to? KUŠAR: Ne, vidiš. Ajdmo. MARAS: Htio sam da kažem... Ušli smo pod krov onoga koji je sve krovove odnio, pa - pa svejedno. Vi, doktore, vidite, osjećate veću tajanstvenost otkako smo došli, negoli dok gledasmo u čudovište tamo sa grada. KUŠAR: Ja, vidiš, ne. On nas je pozvao da vidimo kako i on jede, hoda na dvije noge i zna biti zaboravljiv pa čak i nepristojan. RAJČIĆ maše rukama: Tiše. Tiše. Polazi do prozora. Ovamo, gospodo. Gledajmo sada - noć. Sva trojica gledaju napolje. Maras strahovito zijevne. Smijeh. SRĐAN otvara polako vrata: Ja sam, gospodo, povečerao. Oprostite. Ako ste umorni, izvolte; ako niste, kako vas volja. Moju ćete ženu izvinuti. Ona je, kako se već to u sličnim zgodama kaže, neraspoložena. Šta ćete. KUŠAR: A molim vas. Ta mi razumijemo. SRĐAN: A vi, g. Marasu, vi imate brata. MARAS: Tri. SRĐAN: Da, ali jedan je tu u gradu namješten u trgovini. MARAS: Vi ga poznate. SRĐAN: Tako - po viđenju, kako se to kaže. RAJČIĆ: Ja vam nosim toliko pozdrava, te vam nisam još dospio nabrojiti imena. SRĐAN: Ima još vremena. A vi g. Kušaru, niste oženjeni? KUŠAR: Nisam ni ne mislim. SRĐAN: Ja pitam, jer ima jedna Kušarova, koja piše u ženskoj reviji. KUŠAR: To je moja sestra. SRĐAN: Toliko se je u nas javilo novih radenika, a ja ih poznam vrlo malo osobno. Vi ćete se možda čuditi toj mojoj strasti ličnog upoznavanja. KUŠAR: Ne, nimalo. Vi imate svoje ciljeve - SRĐAN: I sredstva, ali ne nepoštena. Da. Ne gledajte tako nepovjerljivo u mene. Vidite, to me se neugodno doima. Mene niste na dolasku ni pozdravili, kako pozdravljate druge. Ni ruke mi niste pružili. Ja sam, čini mi se, rušenjem drugih veličina postao veličina sam. A to ne valja. Evo, sad se zgledavate. Ni to ne valja. Valjda ste se uvjerili da i ja hodam na dvije noge. Vi se, Kušaru, smiješite. A ipak vam je to živa istina. Ako stupite sa mnom u opširniji razgovor, vidjet ćete da ja govorim vrlo slabo njemački, ruski uopće niti ne pokušah, a engleski apsolutno nikako... Ne čudite se. Ja vam i fiziku poznam za dovoljno, kemiju za nedovoljno. Da je ko od vas slučajno profesor, uvjerio bi se da me uza svu gostoljubivost, godine i genijalnost ne bi mogao nikako propustiti na maturi. Moje se studije na francuski - prevađaju. Ja sam, molim vas, postojano pisao "Mussett" sa dva "te"; vaš je dnevnik štampao kako sam ja napisao, jer ili ne zna vaš urednik francuski ili moje stvari ne treba čitati ili se mene nije usudio ispraviti. Nedavno sam razgovarao s jednim znancem trgovcem i on mi je rekao, da je korektura vašeg dnevnika ispod kritike. Ja sam posumnjao. On mi je pokazao na "Mussett" na četiri-pet mjesta... Ovoliko za danas dosta. Htio sam samo da vam dokažem da sam ja - ignoranta. Ne. Ne kimajte glavama. Vi se dapače, Kušaru, opet smiješite. Ja vas molim da mi vjerujete i da se ne pođete uvjeravati... Mogli biste reći da sam drzak... da nisam ni za nižu gimnaziju. Pogleda u pod i skrsti ruke odostrag. Eto, sad se opet čudite; dapače i oči suviše

92



rastvarate. To ne valja. Ja nastojim biti što jednostavniji. Vama to ne ide u glavu, te ja ne znam njemački. Da vam kažem: gospodo, ja idem načas na Mars po cigare - vi biste prije vjerovali i upozorili da sam zaboravio šešir i da je vani prejako sunce... Ne rugam se, kako to vi mislite. Govorim ozbiljno. Eto: ima, recimo, jedan novinar; piše o svemu i svačemu; svi misle: učena li čovjeka! A uistinu on ne zna gotovo ništa, ali zna o svemu pisati. Ekscerptira recimo jednu knjigu i pametniji izgleda on od onoga koji ju je napisao. Ma nije li vrednija ona koja je lijepa ili ona koja se umije napraviti lijepom? Ne, ne mislim ni izdaleka vas, Kušaru. Šta će nam lijepa seljanka s pedeset sukanja i puna sadržaja, kad eno imamo gradsku damu svu zaobljenu i bez oblina? Ali je ukusnija, ljepša, i ja, vidite, ja ovu volim više... Na šetalištu, dakako, a sad se o šetalištu ili kazalištu i radi. Ma ne, gospodo, tura ruke u džepove od hlača i raširi noge - ja to govorim samo zato da se približimo, da moje djelovanje ne promaši, da budemo slobodniji, drukčiji, komotniji među sobom barem, u svojim dušama barem... Eh - moj je ideal - puhne u zrak. I ja snivam. Odmah se promijeni. Pogodite, molim vas, zašto ja nemam salonroka. Pretražite čitavu kuću, sve ormare - nećete naći. "Ne treba" mislite. "Šta će to njemu!" reći ćete. "Prezire!" držite. A baš vidite, ja to trebam, volim, apsolutno trebam - i nemam. Mogu kupiti i - nemam. Zašto? Zato, jer je meni užasno teško ići u dućan, primjenjivati, odlučiti, da li mi pristaje, koliko vrijedi... Već deset godina snivam o salonroku i znojim se, gospodo, znojim... i kad mi se pruži prilika, ja strepim, fizički trpim, kako ga kupiti, obući i kako se u njemu kretati. Toliko sam puta bio u ložama, posjetima, salonima... Svi su govorili: Gle, originala! Taj prezire - etiketu! Da, zovu me i heroj! Orao! Arkanđeo! Zagleda se u vršak cipela i diže na pete. Vama je neugodno, makar me vrlo rado slušate. Voljeli biste da se to tiče kojega drugoga koji nije tu prisutan... Vi biste radije to čitali, razumijem, jer ovako ne znate preda mnom kaku pozu zauzeti, što reći, kako se nasmiješiti, kako popratiti... Ma ne! Ta uzmite za primjer koju javnu našu ličnost. Kako to bagatelno stupa na tribinu! Kako bagatelno govori! Kako bagatelno prima odobravanja i žamor! Bagatelizira, reći ćete, svoju čast narodnog zastupnika, publiku i govor. A baš obratno. On strepi, on uvažava, on uživa. Ne mislim vas, Marasu. Ja sam se samo sjetio jednog mladog, nepoznatog hispanskog pjesnika koji je svojim strastvenim, upravo panterskim stihovima zaludio jednu djevojku i kad su se njih dvoje sastali, djevojka je onijemila od čuda, što panter ne samo nema nokata i zubiju, nego nema ni - jezika. Tako je bio plah... Oprostite. Ja vas umaram. Ne dam vam ni do riječi. Ali kakvu vam ja znam još strašnu pripovijest. On je bio naoko, vrlo, vrlo - Oprostite. Hoćemo li na čašu vina? Tijesno vam je oko srca, znam. Htjeli biste nešto reći; osjećate da morate nešto reći, a ne znate što i ne možete ništa... Oh! za dva dana naći ćete prijatelja u meni i u sebi u svima. Tu... tu... u ovoj osamljenoj, pustoj, gluhoj kući... Nema šetališta, nema tribina, nema javnosti... Nema ljudi... Izvan života, izvan svijeta - Izvolite. Uzme lampu i digne visoko uvis. Izvolte. Izlaze. Kako vas volja. Možemo još malo prosjediti. Uostalom - bez obzira. A vi biste nešto htjeli, Kušaru. Izvinite, gospodo, samo čas. A vi izvolite. Još drži lampu. Kušar ulazi u sobu. Uzrujan je. Zakopča kaput. Uzdahne. SRĐAN ulazi s lampom pa je postavlja na staro mjesto. Dakle. Ne gleda ga. KUŠAR ponovo zakapčajući kaput: Nakon onoga što ste nama povjerili, nakon vaše izjave o prijateljstvu koje će nastati između nas... dužnost mi je da se ispričam. Ja sam se izrazio o vašoj gospođi tako te sam je morao vrlo teško uvrijediti. Ona je, kako mi je kasnije rekao Rajčić, to i čula... Njezino neraspoloženje dakle - vi znate, čini se, uostalom... SRĐAN: Znam. KUŠAR: Ja se moram ispričati. Njezino ponašanje nije toliko djelovalo na mene, na moju negalantnu izjavu, koliko moj princip... Ja o ženama imam uopće loš pojam i antipatiju... Izmaklo mi se... Jer možda je i ona pokraj vas izblijedila. Vi znate, što mi je na jeziku. SRĐAN: Znam. KUŠAR: Dakle, ako je moguće, onda udesite sve tako da se to zaboravi, da se ne shvati baš onako, kako je to gospođa shvatila... kao prosto osobno podrugivanje, prezir i omalovažavanje... Radi se o principu... Htio bih da to i gospođa dozna.

93



SRĐAN: Hm - ! E pa recite joj. Počeše se i izađe. Čuje se tad slabi govor. KUŠAR puše; uzdiše; čeka; dapače i zijevne jedan, dva puta. LEA rumena je; ukočena; promijenila i haljinu; goloruka; golovrata. KUŠAR kratko je pogleda i odmah se šutke pokloni ne digavši glave. LEA zastaje na ulazu; i ona diše teško: Vi želite sa mnom govoriti nasamu. Zatvori vrata i zadrži ruku na kvaki. KUŠAR snašao se; gleda je: Ja sam bio rekao odmah na početku da ćete nas morati izvinjavati... Ja sam se izrazio o vama onako, kako se ne smije izraziti ni onda, kad to dotična osoba ne čuje... Vi ste međutim čuli. LEA življe, ohrabljena njegovom neprilikom zakoraca: Čula sam. Sve. KUŠAR malakše pred njom: Ono mnijenje nije diktovala vaša pojava, nego moj princip. Ja na nijednu ženu ne gledam drukčije... Moja sestra važi kao ugledna ličnost u našoj javnosti, ali ja nemam ni o njoj bolji pojam... Vi ćete shvatiti da je meni sada vrlo neugodno ponavljati sve ono što sam o vama rekao i što vi već znate. LEA: Da. Govorite o principu. KUŠAR malakše: Čemu? LEA življe: Vaš princip morale su diktovati žene. Vi ih valjda vrlo dobro poznate. KUŠAR nazaduje: Principe si diktujemo sami - to je moje mnijenje. LEA u velikom čudu: Sami! Vi žena ne poznate? KUŠAR: Moje javno djelovanje nije naišlo na odziv u ženskim krugovima. Moja predavanja i razgovori nisu zanesli žene; ja sam vidio zanos za ideje, literaturu, sisteme samo na pozornim pogledima mladića. Među ženama uživam glas vrlo dosadna čovjeka. A ja, dopustite, cijenio sam više one koji su bili čista, jasna, puna jeka mome poletu... Ja sam se dakle prema tome mogao prevariti u svom principu prema pojedinim ženama... što je bio slučaj, prvi, s vama... Rekoh. Vi me morate izviniti i mi moramo postati prijatelji. LEA sva je opet velikih, sretnih očiju: Da, da... O da... KUŠAR: Vi ste trpjeli nakon moje izjave. Za ovo se ispričavam. Ali... vi ste trpjeli i prije moje izjave... Za ovo ne pitam. Ali moja lako dršće iskrenost nije baš takva, te ne biste i vi mogli reći, zašto smo se mi vas neugodno dojmili... Zašto sada govorite lakše, spremnije i radije sa mnom... Oprostite. Ovo je pitanje možda... netaktično... Vi mi možete, ali ne morate odgovoriti. LEA odvraća pogled; oči joj se opet suze: Drukčiji mi se prikazaste, no što sam vas ja zamišljala. Uhvati se za bok; lako se savija. Ja sam bila pošla za... ne... bila sam pošla služiti velikom mužu puna zanosa kao vaši slušatelji i čitatelji - mladići... KUŠAR zagrize u usnu: Nastavite. - Vi šutite. - Pa onda - zakoraca i stane. I on se je možda prikazao drukčijim no ste ga zamišljali... Povuče se natrag. LEA lako dršće: Sada ne... sada ne... oni nas... vas - iščekuju... Ne zavlačimo. Kasno je. KUŠAR: ... i vi ste pošli služiti velikome mužu... puna zanosa... ko - mladići... koliko sam - Trgne se; omjeri je drsko, vrebajući i opet se trgne: Ne. Ne gledajte. Ja ne znam ništa. Ja naslućujem, ja maštam... Zamišljam vas tamo, na selu... Koliki ushit! Čitala i maštala. Zašto - ne - i vi se prevariste... Ni on nije onaki - Nervozno zakoraca. LEA uzruja se i ona; brzo, oštro: A jest! KUŠAR trgne se: Jest!! Problijedi. LEA tiho, muklo: Šta vi mislite? Šta to - jest? Šta vas zanima? Šta hoćete? KUŠAR opet zakoraca nervozno: Nemojte, gđo, tako. Prekinimo. Pružimo si ruke. Duboko: Ja sam nesretan čovjek... LEA sve začuđenije: I meni to govorite? Ko sam ja? KUŠAR blijedo; koljeno mu tek vidljivo kleca: Ja sam nesretan čovjek. Ne zaviđam sreći drugih; svačija me nesreća boli. Kleca jače: Vi ste rekli da ste mu pošli služiti puna zanosa ko mladići... Služite li mu još - sa zanosom? Tiho, grobno: ko žena mužu ili ko - mladić -

94



LEA premeće se; rumeni naglo; onda je pljusne jedan mrtvački val. Uhvati se fotelje i drži grozničavo; tiho: Vi ste nesretnik... Hripi, u šaptu: Vi ste nesretnik... Ja vas ne razumijem... Ni vi mene... SRĐAN viče iz bašte velikim smijehom: Vi ste zaboravili da mi čekamo. Zaboravljivost je majka genijalnosti! KUŠAR brzo izlazi. LEA otima se grozničavoj pesnici što se drži fotelje: I to - i to - šta - Upre se velikom snagom da ne pane.

II

Drugi dan. Peta ujutro.

Čuje se kadikad kukurijekanje, bekanje, mečanje. MARA je pomela sobu, otrla prah i gleda na prozoru: Susjedo! Susjedo! Ava! SRĐAN ulazi: Dobro jutro: Danas spremite objed samo za mene. Lea će s drugima na otočić. Otvara pisma. Mara gleda ljubopitno. Ne. Čekajte. Možda dođu danas drugi gosti. Spremite objed još za dvojicu. Mara čeka i gleda. Tj. spremite za sve. Mara gleda glupo i srdito. Ne, samo za trojicu. Svejedno. - Hm - Čekajte. Bit će najbolje da počekate. Zasad spremite za sve nas kavu. Otvara dalje pisma; ima ih opširnih, kratkih, na finom, prostom, šarenom papiru. On sve pregledava, pa otvara ladicu i postavlja svako na drugo mjesto. Onda izvuče snop i prelistava. LEA zapackana, neuredne kose, šutke uđe i izađe. SRĐAN uvijek je zabavljen spisima: Dobro jutro! LEA vraća se, sjedne. SRĐAN: Kako si spavala? LEA prečuje: Mi ćemo dakle na otočić. Ko sve? Valja ih probuditi. Spavaju svi. Zijeva. Sinoć ste bili svi raspoloženi... Oni vole vino... Zijeva. Hoćemo li ih probuditi? SRĐAN gleda u ladicu; smiješi se. LEA: Je li što jučer bilo s poštom osobita? SRĐAN uvijek gleda: Ah! Ah!... Još jedna... LEA pridigne se malo i pozorno čeka. SRĐAN: Ah! Ah!... i dvije... Zatvori ladicu i zaključa. I tri. LEA digne se i odlazi. SRĐAN: A. Dobro jutro. I ti si tu. Prva. To je lijepo od tebe. Dakle? LEA: Hoćemo li? SRĐAN: Da, da, svakako. Valja ih probuditi. LEA: Ko sve? SRĐAN: Pa ti, doktor, Kušar i Maras. LEA: Ne... Kušar ne... On nije bio sinoć raspoložen... Nek počine. SRĐAN: Ni ti nisi bila, pa ne počivaš. LEA umorno ga gleda: On mi se je ispričao. On je, veli, nesretan... On je ono rekao iz principa... SRĐAN: Ko? LEA: Ma on, Kušar. Šapće: Nešta bih te pitala. Ja sam neiskusna - SRĐAN: On, da, nije loš, reci i sama. Kratko, sanjivo: Ah, i ono su sve... sve ljudi... i još... drugi... doći će još... Kako je nujna zora! Tako se rumene vrhunci, oni modri, daleki vrhunci... Ne osjećaš, kako ta zora krijepi, pomlađuje, bistri. Kratko, obijesno: Ma sada je mozak okupan. Misli malo, Lea.

95



Misli ma što... o sreći, o prošlosti... ma o čemu... Na sve se sada može misliti jednako lako, sretno i veselo. Primi joj ruku. Budi sretna! Budi zadovoljna! Reci, što hoćeš, što želiš, koga ljubiš... Patnice! Pa i oprosti - i meni. I ljubi sve. Primi je i za drugu ruku; sav se sjaji, razmiljuje. Onda je naglo pusti i ovjesi brk. Hm. - Nešto si me pitala. Pitaj. Uime božje. LEA: Ko će još doći? SRĐAN: Braća Marasova. LEA: Braća. Šta će oni? I uvijek, uvijek dolaze - još. Zašto to? SRĐAN: Neka dođu. Pa, šta imaš ti proti toga? Nećeš li da dođu - pa onda reći ćemo: neka ne dođu. Hoćeš li da ovi otidu, reći ćemo: neka odu. LEA: Ne - ne - nek ostanu. SRĐAN: Slušaj. I to su momci. Jedan je trgovački pomoćnik. Vraški čovjek. Bi li ti rekla na ovome Marasu da je ženskar? A ovaj, vidiš, jest: I kakvi! Pa to sada - vidjeti ta dva brata tako različna za jednim stolom. - Zar nije to zanimljivo? Pa treći, gimnazijalac, taj mora da spaja jednog Marasa, ozbiljnog, solidnog, koji traži bogatu ženu da uredi gospodarstvo, koji zauzima u javnosti najodličnije mjesto - pa drugog, bećara, koji traži ma kakvu ženu da se našali ili bogatu da može plaćati oprave svojim milosnicama - pa treći, taj momčić, ko djevojčica, živio uvijek u kući kod brata kavanara, đačić koji gleda samo provincijalna kazališta, čita novine i koketira s kojom curicom u kratkim suknjama i mora da se odluči na koju će stranu: za jednim uzorom ili drugim... Pa to - Prekine se. Valja ih probuditi. Hoćemo li? LEA mirno, ali zabrinuto: Čekaj. Zašto to? Ja ne razumijem... Šta će mi ti ljudi? Dolaze tu da tebe vide ili da ti njih vidiš... SRĐAN: Hm - ! Ali ti si htjela nešto drugo pitati. Nešto si pitala - prije. Jesi. LEA: Da... ali ti mirno, ali teško - ti si i mene zvao da me vidiš i da ja tebe vidim... Mi smo se vidjeli... SRĐAN: Ti si došla sama. To je drugo. Opet ovjesi brk. Hm - nešto si pitala prije. LEA: Šta će biti iz mene? Šta si učinio iz mene? SRĐAN: Slobodna si. Čekaj još. Izliječena si. Možeš birati. Čekaj još malo. Neodlučno se počeše i zakoraca. LEA: Izliječena... Čuješ... Slušaj... Sinoć tu, u ovoj sobi, Kušar se je ispričao... Kušar je rekao... da je on nesretan... da ga boli tuđa nesreća... da... pogleda na sve strane; onda mu priđe i uhvati ruku... da li ti ja služim kao žena mužu... Kušar je pitao... ili... kao mladić... Kušar je pitao... Uzbuđeno ga je povukla. Šta je to sada? SRĐAN nenadano, plaho: To je pitao. Odmah se trgne. Naivna si. Kušar je znatiželjan... Možda traži ženu pa si mu se ti svikla... Naslućuje čistoću... A misli, vidiš, to misli... da li se mi ljubimo odvrne glavu samo p l a t o n s k i - LEA: Tako mu je klecalo koljeno... tako je blijedio... Nešto je strašno morao on pitati... nešto grozno... Tako mu je klecalo koljeno... Dršće i ona. SRĐAN lako dršće i govori vanredno brzo: To, što sam ti rekao. Naišao na mladu, umnu, plemenitu, požrtvovnu ženu... Nisi, sluti, zadovoljna sa mnom, nisi sretna... i on bi ti htio ponuditi sreću i zadovoljstvo. Polazi k prozoru. Čekaj još, velim ti. Ja ću doznati. Ja ću govoriti s Kušarom. Probudimo ih. Ma - ma - eno ga! Eno ga. Kušar glavom. Dolazi. Gdje li je to bio. Zaljubljenik - smije se rekoh ti. Na zdravlje. LEA nadgledava se; srsi se na povjetarcu: Zašto ne ulazi. SRĐAN: Možda trpi radi tebe. Prošetao noć. Povuče je natrag. Govori tiho: Ulazi. Čekajmo. Hoćeš da ga sama dočekaš? LEA: Ne, zaboga. Ja idem. Ne reci mu ništa. Ja idem. Hoću li ih probuditi? SRĐAN: Ne još. Da vidimo prije. On će mi sve reći. Kad čovjek ovako probdije noć, onda, onda ima i razloga nešto da kaže. Idi. Otprati je. Onda uđe sam. Uzrujan je; pali cigaru; ogledava se; prisluškuje. Onda pođe opet do ulaza. Vraća se na prozor. Nestrpljivo.

96



KUŠAR ulazi; malo tetura; lice mu je bez boje, pomodrjelo, unagrđeno; ne skida šešira; govori hrapavije, punije, polaganije. Dobro jutro, gospodine. SRĐAN: Svako jutro, gospodine. Ja sam mislio da vi spavate. KUŠAR: Ne, vidite. Nisam mogao usnuti. Ja kad pijem, teško spavam. Mislio sam da će me razvedriti noć; osvijetliti. Ali ne. Južna vina djeluju užasno mamurno, teško, šta ja znam. SRĐAN: Pušite. KUŠAR: Nikako sada. Tu nije baš u redu. Pokazuje na želudac. SRĐAN: Hoćete li čašicu okrepe. KUŠAR: Nikako. Ni tu nije u redu. Pokazuje na glavu i skine šešir. SRĐAN: I ni oka niste, kako se to kaže u sličnim zgodama, stisnuli? KUŠAR: Ni oka. Pozorno ga gleda. A vi? SRĐAN: Ko top, kako se to u sličnim zgodama kaže. KUŠAR: Ako dopuštate, ja bih sio. Sjedne. Stiska glavu. Je li - nije li? Digne oči; mutno. Zamaglilo mi se, oprostite. Opet stiska glavu. Ostali spavaju. Daleko se rumene vrhunci. Oni spavaju ko topovi. Ja ne. Mene alkohol ne podražava, nego uzrujava. SRĐAN: Jučer ste se smiješili. Ja sam mislio, da ćemo biti svakim danom raspoloženiji, da ćete se vi naime danas smijati. KUŠAR kao u sebi: Je li - nije li? Strese se i pogleda u Srđana. Ja ovako govorim u sebi. Južna su vina prejaka. SRĐAN: Maras pije vrlo obzirno; može svejedno vrlo mnogo podnijeti. Rajčić je odmah gotov. Vi tek drugi dan osjećate. Ja nikako. Rajčić je vrlo, vrlo brbljav, kad pije. Maras začudo govori o ekonomiji. Vi ste - šutjeli. Sjećam se. Sinoć se kod vina niste smiješili. Kakve vas misli napadaju kod vina? KUŠAR: Svakakve. Crne. SRĐAN: Ne, vidite. Meni se čini da ste vi vrlo, vrlo znatiželjan čovjek... da vi šutite kod vina, jer drugi govore; a drugi su vrlo brbljavi i kad se čovjek zabrblja, onda svašta i izbrblja... Vi ste, dragi gospodine, jednom riječi - znatiželjni. KUŠAR: Kako. Smušeno: Nisam vas shvatio. SRĐAN: Dragi gospodine. Vi ste, čini mi se, slušali i - gledali. Vi se ne sjećate, kako ste gledali. Ja da! Jer i ja sam znatiželjan; ja slušam i govorim; gledam, ne gledam i sve vidim. Oštro oko, gospodine; zovu me "orao". Dozovite si sve u pamet. Tu, recimo, sjedio sam ja; tu Rajčić; Rajčić je pripovijedao o svojim doživljajima u Španiji. Maras je sjedio tu i - bagatelno gledao u sve nas i u mene. Na uglu, podalje od stola, sjedila je Lea i... dozovite si sve u pamet... bila se je omotala mantelom... tako, te se nije "ništa" vidjelo. A vi, sjedili ste, recimo tu, i - dozovite si sve u pamet - vi ste gledali u nju, u njezine grudi, bokove i kao u leđa i... gledali, gledali, dragi gospodine, ali preko mantela nije se a ma baš ništa moglo vidjeti... Ja sam, vidite, sjedio tu, slušao Rajčića, gledao u Marasa i vidio vas, kako gledate u Leu i ništa ne vidite... KUŠAR tare si čelo: Vi se šalite. Šta je Rajčić govorio? O Španiji. Vi se šalite. O Španiji nije bio govor. Rajčić je govorio o melanholiji piva i humora. Maras nije gledao bagatelno, nego je upravo zdušno ispijao i savjesno ispitivao vino... A ja - vi - ona - digne se, zakoraca i odmah zape o nogu stolice: sjedne. Bunim se. Teško, mrko: Vi ste govorili o hispanskom pjesniku, ne Rajčić; vi o bagatelisanju, ne Maras... Vi se šalite. Vi se, čini mi se, rugate. U jadu, patnički: Vi nemate srca, reko bih - vi ste inkvizitor, čini mi se - vi ste napasnik, izgleda - vi jednom riječi nemate srca - SRĐAN u istom tonu: Ja nemam srca ni Lea nema bokova sasma blizu jelte, jelte... KUŠAR odmiče stolicu; blijed je, žut, mračan; jedna mu se ruka trza. Ja nisam - nisam - razumijete - raspoložen... Ne razumijem... Sav sam zamračen, sve se miješa... Soba. Vi. Plafon. Ja. Digne se i upire o stolicu. Sve se vrti. Ostavite. Plafon. Vi. Ja. Vaša je cigara jaka. Dim, reko bih - SRĐAN još bliže: Dim, soba, ja - dozovite si sve u pamet. Bili ste znatiželjni - KUŠAR: Ma šta! Pustite me. Ne stištite me tako!

97



SRĐAN: Ja vas se, dragi gospodine, ni ne dotičem. Dozovite si sve u pamet. To je soba; tu sam ja; tu ste vi. Sinoć je tu bila soba; tu ste bili vi; tu Lea... Gledali ste je odostrag - dozovite si sve u pamet... I vi se je niste ni dotakli, dragi gospodine. KUŠAR: Dosta, dosta. Zamagli mu se; diže plaho ruke; pipa oko sebe. Ja patim na epilepsiji, možda znate. Sklapa oči; pada. SRĐAN pridržava ga: Pružite mi ruku, dragi prijatelju, pružite mi ruku. Sve toplije, s čuvstvom: Pružite mi ruku, prijatelju, dragi, mili, jedini - KUŠAR prepustio se; pružio ruku i stisnuo. Onda nazaduje prema prozoru i spušta glavu na nj. SRĐAN raširio, uzvinuo obrve i uzeo cigaru. Silovito puši. Velika pauza. SRĐAN sklapa napola oči: Ne smiješite se i ja... snivam. Odebeo sam, hladan, bez srca. Mislite malo na toj zori, nakon probdjevene noći. Ne spavate, a kao da snivate... Doći će drugi ljudi, bez cipela, steznika i salonroka... I neće se patiti ovakim stvarima, kad će priznati, da su se patili zarad - stvari... Naše su duše u vječnoj paradi, pozi i uniformi. Zašto smo naoružani uoči svesvjetskog mira? Zašto četiri petine našeg rada, mišljenja, čuvstvovanja i sposobnosti ulažemo na odijela kojih mi ni ne vidimo pravo na sebi nego ih gledamo na prolaznicima na šetalištu? A ona mala curica tone pred ispaćenim prstićima i na osami se gadi ili mili samoj sebi, jer je na njezinim cipelama uživala ulica... Idemo, živimo, prolazimo - a ono žive cipele i umiru noge... Ljubimo i stištemo - steznike... Nasmijava se. Kultura nas je unakazila... skinimo cipele i nećemo više s ekstazom ljubiti ni - noge... Bit ćemo hladni... samo će se topliti... misli... KUŠAR: Da - da - SRĐAN: Smiješite se, prijatelju. Ništa nam se neće duriti... sve će biti zanimljivo, duhovito, veselo... Položi mu ruku na rame. Prijatelju. Vi ste znatiželjni. Ja i ona - mi se nismo dotakli ni ovako, kako ja vas dotičem. Smiješi se. Ostaje spominjanje - prošlosti, ljubavi i života... ugodno spominjanje kao kad se spominju katastrofe, brodolomi, požari i klanja, iz kojih ono čovječanstvo, koje je izašlo živo pa i sakato, razgovara uz čašu vina, cigaru, opaske i vrlo mnogo esprita, oštrine i refleksija... Dolaze heroji - duha! Heroji istine, misli, studija i - razgovora koji - zar mi ne možete reći sve? KUŠAR diže se lako: Razvedrilo se. Čekao sam zoru - ovu zoru - prijatelju. Naslanja se poleđice na prozor. Pauza. SRĐAN ljubezno: Ipak, vidite, ja i ona imamo dva kreveta i dvije sobe. Ona je potpuno, u svemu, s v a g d j e nevina. Ostala je ko djevojčica makar se je bila u mene zaljubila zanosno ko mladić... Nujno se smiješi. Ne ljubi me više. KUŠAR gleda nice: Ja sam nesretan čovjek. SRĐAN: Bili ste. KUŠAR: Ja sam nesretan čovjek. Sve se može reći - vama. Vi ste mi rekli - mnogo. Ali - šta da vam kažem. Sve. A šta? Ne mogu vam reći ništa. Ja sam bio pun entuzijazma za svaku znanost, literaturu, umjetnost - za sve pojave. Moj bi čovjek, moj heroj bio ovakvi nekakvi nemirni, svestrani, površni, brzi duh, što bi shvatao i cijenio sve pojave kulture... neke vrsti uličnjak koji promatra prolaznike. I ja sam sanjao... Imati oko sebe mladost, zanos i volju i - reproducirati se pred njima umnim vratolomijama ko akrobata što zapanjuje, zadivljuje i opčarava svojom muskulaturom, kretom, hladnokrvnošću i riskiranjem publiku. On možda uživa, osjeća strast, raskoš... zna da ga gledaju žene ovolikim pogledima, disanjem, nemirom i strahom pa svejedno - to je strast bez grubog izraza, raskoš bez pohotnog podražaja... Ovako nekako osjećah i ja toliko puta okružen pogledima mladića... Akrobata se sviđa, zna... i to mu podaje volje, poleta i snage u novim podvizima, pozama i šetnjama... Ja ne znam, što on misli o ljubavi stvarnoj - kako je on realizira... Ni ja. Ali kad zamislim osamu, noć i dodir - najedamput sve se stane gibati i micati... Ja ne znam što bi nastalo od dodira. - Ni djevojčica ne zna što je iza sakramenta... Ali narav zna; instinkt ne treba svjedočaba, uputa i instrukcija... SRĐAN položio ruke odostrag; čeka strpljivo: To je sve.

98



KUŠAR: Sve. Dublje, nejasnije: Sinoć sam u prisuću vaše gospođe naslutio, što je iza sakramenta... Ja joj nisam htio gledati ni u oči ni u lica... Čar grijeha, krivnje i propasti upravljao me onamo, gdje je narav grešna, propala i bez posljedica... Jasnije, dublje, ozbiljno: Ne mi. Ja sam i nesretan i bio bih propao. Ali ja ne tražim svoju prirodu duboko. Ja sam sada na površini i pružite mi srdačno ruku. Ja sam spašen. SRĐAN: Hm - Počeše se. Uime božje. Kako umiruje ova iskrenost i spoznaja. Vidite i sami. KUŠAR: Hoćete li što reći svojoj gospođi o tome, dakako. Možete. I ja mogu otići. Hoćete li što napisati u javnosti? Možete. I ja mogu otputovati. SRĐAN brzo pošao k ladici i udario šakom po njoj: Tu je toliko toga! Ja znam i nitko više. Kad svi prođu ispovijest i pokajanje - sve će se duše same po sebi naći okupane - u nebesima. KUŠAR: U nebesima... sjetno pogledao van; nasmiješio se. SRĐAN: Smiješite se. Zločinci znadu čuvati tajne - veže ih zločin. U ovoj ladici ima ponuda (nekoliko sam puta tražio pisare), ima upita... i ja se bavim... priđe k njemu dajući rukom znak "tiho" predgovorima za mlade pjesničiće još "tiše" nacrtima za ljubavna dopisivanja, šapće "tiše" savjetima glede tajnih bolesti... ma čitava agentura - zapravo farmacija... Ne iznenađujte se... Znam. Niste ni slutili... Sve "tiše": Ja imam diskretna poznanstva s liječnicima... svećenicima... a kojima moram odgovarati direkte... kao pisarima pišem: "nastojte pisati što ljepše", a zaljubljenicima: "pišite što nečitljivije..." Smije se tihim grohotom i pali utrnutu cigaru. Kušar se teško baca na divan. U nas vam ima vrlo mnogo zanešenjaka. Vrlo mnogo ljudi upravo pomamnih za javnost, za reproduciranje, isticanje. Taština i slavohlepnost u nas je sproporcionalna ne, kako se čini, prema sposobnostima, nego prema volji. Priliče ženi, koja bi se htjela i umjela lijepo obući, ali ne zna zaraditi novaca. Naišao sam na nekoliko već zrelih ljudi koji vam u životu igraju vrlo, vrlo rđavu ulogu, ali o "hrvatstvu, domovini, patriotizmu" imadu tako idealne pojmove, te vi nehotice morate pomisliti na javne žene koje obožavaju svete slike i nose skapular, ne jer bi bile zle i iskvarene, nego jer su jednostavno glupe i bez naobrazbe... Ima upravo nevjerojatnih stvarčica u tom našem vrlo običnom životu. Ima ljudi koji trpe upravo nepojmljive muke radi upravo nepojmljivih stvarčica... Jedan vam, recimo, dočeka svoju seljačku rodbinu u gradu i voda okolo po ulicama, kazalištima, muzejima. Taj je dotičnik, recimo, đak, ma što. Zamislite vi sad borbu i komadanje tog nesretnika: tu rod, pred kojim bi htio istaknuti njihovo seljaštvo i svoje gradsko iskustvo (zato ih je jedino i iščekivao), a tamo gradski svijet, pred kojim ne bi htio podnipošto istaći da su ono seljaci, novaci i njegovi rođaci... I on će od svoje kukavne prištednje, plaće, kupiti majci cipele s peticama, bratu halbcilinder, sestri šešir... ma sve... ma on će u to ime počiniti i prevaru. Ma čitavi kaos! Jadnik! Ko vidi njegove muke; ko ih pojmi; ko ih iznaša? Misli se da ljudi trpe samo od bijede, gladi, bolesti i zime i dižu bolnice, pučke kuhinje, javne kuće, sirotišta... A koliki trpe od pogleda svijeta, od ovih pogleda, od kojih i za koje ostali žive... Vi znate, što je ženama ulica, loža i glazba na trgu... Baci cigaru. Ja vas umaram. Vi biste spavali, čini se. KUŠAR oči su mu suhe: Nastavite samo. Ja si o svemu tome nisam još stvorio nikaki sud. Primjeri, što ih vi navađate, jesu istiniti. Ali vi kao da drugo ne zapažate. Previše jednostrano. Diže se i šeta. SRĐAN: Polako. Bila je sad o tome riječ. Najteže je zapaziti ono, što je najteže priznati i što se nikako ne može dokazati. Ubio si čovjeka; dokaže se; priznaš. Nisi ubio čovjeka, ne dokaže se i ne priznaš ništa ni onda, kad je ubojstvo toga čovjeka ispunjalo tvoj život... Mi smo ženi odredili sporednu, drugotnu ulogu: majke i žene; ona ima da se svikne i ljubi... Naprava, taština, besposlica to je lako priznati za ženu, jer ti su ukrasi gotove činjenice kao spolovi kod poroda. Ali za sebe to nećemo nikako priznati, jer su to baš takove činjenice kao to da mi nismo muškarci. Ali čekajte. Ja sam vas razumio. Vi ste htjeli da kažete da ja polazim kod svega toga od - sebe, iz sebe... tako nekako... da ja gledam na sve to naime kroz naočare svoga salon-roka. Vidite, to je s vaše strane vrlo duhovito i vaša mi se opaska vanredno sviđa. KUŠAR: To nisam rekao.

99



SRĐAN: Ali to ste htjeli da kažete. Priznajte, makar vam je teško priznati. Vidite. To mi se još više sviđa. Nas ćemo dvojica uopće moći još vrlo ugodno razgovarati... Žao mi je, što ne pušite. Pušenje zavlači razgovor pa uz cigaretu ili cigaru ili lulu preturite i najdosadniji razgovor. KUŠAR: Kad bih vas ja zapitao, kakva je vaša prošlost - SRĐAN: - pa biste zapitali i ja bih odgovorio. Za sada vam mogu reći to - samo se nemojte iznenaditi - prošlost je prošlo. A mogu kao vama reći i to - samo se, ponavljam, nemojte iznenaditi - : Moj je privatan život, kako se već to u sličnim zgodama kaže, čist. Ne vjerujete. Ja sam imao samo jednu ženu - KUŠAR u čudu: Samo jednu - ovu! SRĐAN: Zaboravljiv ste. Ja sam vam, čini mi se, jasno rekao da ova nije u pravom smislu riječi moja žena, uopće žena. Ili nisam. KUŠAR sve teže: Jeste. Zaboravljam! Ne znam, gdje mi je glava. Oprostite. Ja bih se morao malo oprati, okupati... Opet me je stala napadati omaglica... pospanost... muka... Oprostite. Pogleda ga čudnovato. Ne snivamo. SRĐAN: Ali - hvata ga za ruku: ali - Posjedne ga. Spavajte. Hoćete tu, tamo, svejedno. KUŠAR: Hvala. To je, znate, od nespavanja. Meni zna nenadano zašumiti u ušima, pred očima mi se zamagli - toplo, pa hladno, pa mekano... tako mekano... SRĐAN: Bilo bi dobro da se skinete. Ovako ćete oteščati i više. KUŠAR: Pustite. Lakše mi je. Izvali se. Pripovijedajte. Govorili ste o ženi. SRĐAN: Da. Ona se je ubila. Bila je histerična. KUŠAR: I to je sve. SRĐAN: Čudna žena uostalom. Ja sam mlak, vrlo mlak, zapravo leden. Ali ona je znala ugrijati krv, raspaliti, razdražiti strahovito. Ona me nije cjelivala; ona je znala svoje usne upravo urezati na mome licu. Kao da se utaplja. Očajno. Ona je sisala, pila krv od straha te su me sve trnci podilazili. Ljubi me uvijek, govorila je; ljubi me uvijek. Bila je vrlo religiozna. Govori sve polaganije, nejasnije, tiše, Kušar se ne miče; oči su mu otvorene nepomično. Lijepa manje; ali žarka, uplašena, požrtvovna... ko Marija Magdalena... glupa dosta; ali plačljiva, očajna, ponizna... ko Marija Magdalena... Kad umrem i pođem gore, čekat ću te ko udovica; kad dođeš bit ću tvoja ko na zemlji, u nebu, u očistilištu, u paklu... Tako mi boga oca, sina i duha svetoga... Ni ti ne ljubi druge; čekaj na smrt; dođi k meni... Tako ti boga oca, sina i duha svetoga... KUŠAR gane se i pogleda nepovjerljivo. Da - a žena. SRĐAN: Vi spavate. KUŠAR: Ne spavam. Zamislio sam se. Oprostite. SRĐAN: Ma vama se spava. Legnite. KUŠAR: Ne, nikako sada. Kasnije. Govorili ste o ženi. SRĐAN: Da. I ona je, vidite, umrla. Umukne. Šeta. Izvinte načas. Da, da. Umrla prije no sam se ja rodio... Čudna žena. Smiješi se ironički. Zaboravio sam ih probuditi. Izađe. KUŠAR sklopi oči i usne. Pauza. Velika tišina. Negdje meči ovca. LEA ne ulazi odmah; gleda u čudu; priđe; zadube se u Kušara. Gleda nepomično. Onda pritvori prozor. SRĐAN na ulazu; prinosi prst na usne. LEA gleda uvijek u Kušara, šapće: Šta mu je. SRĐAN: Spava. LEA: Ovako. Neka pođe gore. SRĐAN: Psst. LEA: A šta mu je bilo? SRĐAN: Probdio je noć. LEA u velikom šaptu: Zašto? SRĐAN: Radi... noći. Ajdmo.

100



LEA: Gledaj. Nešto govori. Ko da jeca. Gleđaj. Stenje. SRĐAN: Psst. Oboje gledaju pozorno. Kušar stenje. Onda je Srđan nježno povuče sa sobom. Kušar stenje. Vani se uspinje sunce. Živahno. RAJČIĆ mjeri zidove; onda sune u sobu. Malo je mamuran; ali vrlo raspoložen. Stane pred Kušara. Podboči se, raširi noge i kima glavom. Onda najedamput rastvori širom prozor, okrene se prama Kušaru i viče: Prekrasno! Jače: Divno! Još jače: Ma lijepo! KUŠAR gleda ga sneno. RAJČIĆ: Kako vi tumačite tu situaciju i kako da ju ja shvatim. Tiše: Morate mi pomoći: ja ne znam, kako smo se sinoć rastali - KUŠAR: Ma vi, što želite vi. Snalazi se i sjetno uzdahne. RAJČIĆ podboči se: Šta je to s vama? Vi ni ne znate, gdje se nalazite. Ovo nije krevet. Nemojte si štošta umišljati. Smije se i kima glavom. KUŠAR: Ne vičite, molim vas. Ja nisam spavao cijele noći. Sinoć smo se rastali. Ja sam bio potpunoma trijezan kao sada. To uzmite do znanja. I ne vičite. RAJČIĆ: Tako snuždeno govorite. Ja nisam mislio ozbiljno. Htio sam vas upozoriti da niste u spavaćoj sobi. KUŠAR: Vi ste neobično veseli. Ne vičite. RAJČIĆ: Ja vičem? Ma eto, govorim tiho. Samo sam vas htio upozoriti. KUŠAR: Znam. To nije spavaća soba. Tupo. Gdje je? RAJČIĆ plaho: Izgleda kao da ste - oprostite - bolesni. Izvolte. Ja ću vas ispratiti. KUŠAR: Pustite. Digne se i gleda oštro u Rajčića. Vi ste sinoć bili malo kao - oprostite - pijani. Ja ne. Okrene se i zamisli. RAJČIĆ čupa bradu. Ne pojmim. Maras još spava. Pošli ga buditi, ali se predomislili. Nek spava, vele. Ono je sretna natura. Pravi seljak. KUŠAR: Gdje je on? On. Krpan. RAJČIĆ: Ne znam. Bili su u gornjim odajama. Ja sam pošao dolje i prevario sam se. Ovo je tek prvi kat, dotično drugi. Tek sam se kasnije sjetio da sam sinoć dolazeći opazio da kuća ima tri kata. Ali vi ste već bili onda budni. KUŠAR: Je li vam što Krpan govorio. RAJČIĆ: Ništa. Smiješio se i zaželio dobro jutro. KUŠAR: A ona, šta je ona rekla? RAJČIĆ: I ona mi je zaželjela dobro jutro, ali se nije smiješila. Položi ruku na čelo. Pred zoru sam snivao o njoj. Ujedno sam snivao o nožu, ubojstvima, pokolju, krvi. Nikako ne mogu dovesti ovo dvoje u sklad. Ili je ona nešto rezala, krvarila ili nju drugi. Košulja joj je, znam, bila krvava. Kako? Zašto? Od čega? Da me stavite na muke, ne bih vam znao više reći. Ja sam, to pamtim dobro, trčao ko mahnit i vikao: Zločin! Zločin! Zločin! Tri puta. A zapravo nije bilo krvi. Gorjela je šuma, kuća, bašta. A ja sam, to je ono interesantno, sunuo baš u plamen. Krpan se je grohotom nasmijao, ali ja sam znao da je tamo ona. Lea... Snivate li vi pokadšto ovakve snove u stilu narodnih pjesama i Šekspirovih petočinova? Dosađujem. Čekajte. Vi ste sinoć imali jedan sastanak kaoti duet s gospođom. KUŠAR: Ispričao sam se, doktore. RAJČIĆ: Ha! Kako mi je milo, milo, baš milo. A ona? KUŠAR: Ona je uvidjela da nisam htio nje vrijeđati, a ja da je ona uistinu neobična, velika, divna žena. RAJČIĆ: Ah! Šta sam vam rekao! Pa recite i sami: u ovome kraju, gdje ima više kamenja negoli zeleni, gdje parobrod zaluta jedamput u tjednu, gdje zna bura tako zapuhnuti, te ne pušta nikoga ni na obalu ni od obale... kad se ta vascijela priroda izobijesti... a ona tu, u vječnome zvižduku, zapomaganju, grohotu mora i atmosfere... a ona, ona, ne čini li vam se ona sama ko ljudski grijeh zatočen na vražjemu otoku i nevinost u borbi sa zlodjelima naravi?

101



KUŠAR trga se; onda cinički: Šta vi sve ne snivate i ovako na javi! Znate li vi da ste na nogama, da je jutro i da to nije spavaća soba? RAJČIĆ: Ta ja sam vas na to upozorio, domine. Vi kaoti zaboravljate, kolega. KUŠAR smije se suho. Da, vi - Brzo promijeni kret: Nisu li oni kod Marasa? RAJČIĆ: Ma rekoh da ne. KUŠAR: Oni su sami - zajedno. Govore li što? Pođite i recite da mi... mi čekamo kavu... da sada nije vrijeme razgovoru... Šta su oni govorili vama? RAJČIĆ otkorači u čudu: Vi se, kolega, uzrujavate. Ja vas, domine, ne razumijem. KUŠAR snađe se i udari u suhi smijeh: Tako, tako... Vas je lako ustrašiti samim pustim, običnim, brzim pitanjima... A vi ste skakali u vatru - u snu - RAJČIĆ smiješi se: Peckajte, peckajte. Svaki sniva u onom čega nema i što želi. KUŠAR uvijek u smijehu; grko: Netko o sreći - vi u kuraži... RAJČIĆ blijedi; onda se okrene: Ha!! KUŠAR: Netko o ljubavi - netko o zločinu. RAJČIĆ: Ma! Lagano, nježno, čupa bradu: Ma, kolega! Vi ste ekonom. I vi ste protančanih osjeta i vi ste zacijelo opazili da Maras nema sluha i da će svejedno opaziti za koju modernu kompoziciju da je neskladna. On ima to jest sluh prosječnog čovjeka koji podnaša samo jednostavne, obične akorde... Pa onda - zašto ironizirate moj život i moje sanje? Ko piše filozofiju života i pjesme životu, taj živi... Ko živi, taj ne misli i ne mašta... Plah sam. Uvažavate li i vi atlete - mišice! KUŠAR sjeda; lice mu se nagrđuje; opipava čelo. RAJČIĆ: Jeste li vi vidjeli strah? Ja sam ga gledao na jednoj skupštini jedne stranke. Govorilo se o protivnicima velikim grdnjama, fanatizmom i mržnjom. Najedamput jedan zavikne: Tu je jedan od protivne strane! Uhoda - van s njim! Hulja - van s njim! Smet - van s njim! Dole - van s njim! Van - dole s njim!... A njemu je sve to šumjelo u ušima - zamislite, kako. Brk mu je drhtao - zamislite crni brk i bijelo lice! Noge, pogledi, kose sve je tako drhtalo, te biste rekli, da se ništa ni ne miče. I on nije pobjegao od - straha. On je od straha - ostao i stao tako mahnito vikati "živio!" govorniku, prekidati ga sa "živio", zatrčavati se prema tribini sa "živio", podizati šešir sa "živio", mahati rukama "živio" i bio bi se zacijelo svukao samo da udari u oči onaj "uhoda, smet, hulja od protivne strane", koji viče govorniku od protivnog tabora "živio". Jedan sat je trajao taj njegov delirij; nije mogao doći k sebi; svukao se nije. Onda - onda sam vidio strah koji pjeva, ubija i grohoće... i mislio: da ovaj čovjek ima mišice, zaletio bi se u mnoštvo i sve bi podavio - da ima umjetničkog temperamenta, napisao bi simfoniju - da je vojnik, pucao bi da bi bila milina pogledati, kako se kotrljaju mrtvaci. Tad rekoh: u ratu su kukavice heroji i pjesnici su života u životu najveće strašivice... Tad sam gledao jednog umjetnika, gdje ga nešto vuče u izgrede, gungule, pobune... i gdje ga to isto vuče u kuću, u sigurnost... strast života i vjekovanja... ono, slušati sve glasove onog orhestra sastavljenog od ljudi raznih spolova, stališa, temperamenata... i ono sačuvati svoj "ja" čist, netaknut, neozlijeđen u tom fanatičnom spoju raznih individua... i strah bez mozga, sav ušao u kosti i poglede... i jedni, vidite, udariše na oružanu silu... on na svoja kućna vrata... Svi su bježali jednakom kuražom i strahom i samo je instinkt bio onaj koji im je pokazao put. Ali vi, domine, vi - spavate! KUŠAR gleda ga sneno, začuđeno: Ne, mislim. Koliko je sati? RAJČIĆ: Sati? Odšeta razočaran. Vadi uru. Na mojoj je tačno ponoć. Stavi je u džep. Da se jasnije izrazim: Ne ide. KUŠAR: Maras spava još. Ne biste li mogli sjetiti i njega i druge - LEA na ulazu; tužno, ljubezno: Zašto ste ga probudili? KUŠAR klanja se i ne gleda je: Bio sam tako nepristojan - RAJČIĆ žurno, nemirno: Ja ga nisam probudio. Samo sam ga upozorio da to nije krevet. LEA tužnije, ljubezno: A tako ste spavali... KUŠAR: Ja sam vam već rekao da ćete nas uvijek morati izvinjavati. Iako sam - Prekine se. Šta vam je gospodin Srđan govorio? Je li vam što rekao za mene?

102



LEA: Da ste zaspali... da ste probdjeli noć... da na vas vino tako tužno, tako tužno djeluje... RAJČIĆ: Ništa mi o tom ne rekoste, domine! KUŠAR: Da. Tako nekako, gđo... LEA: Ako ste umorni, a jeste, izvolte - Gleda ga iz prikrajka. KUŠAR odvraća pogled: Maras spava još - LEA: Čini mi se da se diže. Čuju se koraci. RAJČIĆ klanja se: Pardon. Moram doznati nešto, nešto zbuni se i klanja pa izađe. KUŠAR polazi za njim: Hoćete vi na otočić? LEA: Valjda nećemo. Stalo se oblačiti. KUŠAR: - i za ono sinoć... Je li vam što govorio gospodin? LEA: O vašim principima. KUŠAR: Ja sam vas uvrijedio. Zato - probdjeh noć. Ovo me može opravdati. LEA: Zato. U velikoj tuzi: Ja ne mislim ništa zla. Mora da ste nesretan. Tiho: Ni ja nisam sretna. KUŠAR odmiče: A ko je? Mi govorimo i maštamo, veli doktor, o onom što želimo i nemamo... i nije vam ništa drugo rekao? LEA otvara oči: Šta drugo? KUŠAR: Ništa. Odmiče. Ništa. Ja sam smušen. Ne znam, gdje mi je glava. Hvata se za stolicu i trga se s njom. Vi ne trpite na živcima. Vama ne dolazi ovako bez razloga, nenadano, najedamput uzrujanost i srce kuca hvata se za grudi kuca tako naglo i slabašno... LEA: Kadgod. Tiho. A tako ste stenjali u snu - KUŠAR: U snu - a govorio - u strahu - govorio, što - ništa - LEA: Ništa. KUŠAR rašetava se: Šteta, što se naoblači. Vožnja bi po moru tako dobro došla. LEA: Možda vjetar rastjera oblake. Ali Srđan veli da će doći Marasova braća. Vi ih poznate? KUŠAR: Ne lično. Jedan je u trgovini, drugi kavanar - LEA: Ne. Kavanar neće doći. Doći će onaj namještenik i gimnazijalac. KUŠAR dršće i stiska usne; odvrnut je od nje. LEA: On je na đačkom putovanju. Srđan je pisao onome u gradu, neka dođe da je tu njegov brat, a on je odgovorio da je kod njega taj gimnazijalac pa da će doći obojica. KUŠAR šeta; grize usne. Izvana glasovi. Ulaze Maras i Rajčić. Maras gleda prezirnim smiješkom. RAJČIĆ viče i udara ga po ramenu: Posljednji! MARAS: Ko se ne ispava po noći, spava po danu, ali se ne ispava. Ja nemam ni sanja ni besanice ni - mamurluka. Čekajte da doreknem, doktore. Legosmo o ponoći; sada je sedam. Ja spavam obično samo šest sati, ali za ono vino, što suviše ispismo, morao sam dodati još jedan sat. Ta čekajte, doktore. Gđa ne zamjera pa imate biti onda i vi zadovoljni. Komotnost, gospodo, znači solidnost i iskrenost: reći popu pop, bobu bob, noći noć, danu dan, a vama, gospodo, od srca: dobro jutro. RAJČIĆ: A eto. Rugate se. Vama ne treba kaoti tek željeti, domine. MARAS: Jer ga imam. Hrapavo se smije. LEA: Zapravo dan. RAJČIĆ kima glavom: Prema tome vama ne treba željeti ni dobar tek. MARAS: Marvi koja radi ide u tek ono što jede. Slatkiše i cjelove ostavismo ljudima da si zažele dobar apetit, doktore. SRĐAN ulazi lakim, sitnim korakom. Izvolite na kavu. Izlaze. Kušar zastaje. Da. Danas dolaze mlada gospoda Maras. Od izleta ništa. MARAS u hodniku: Ali šta to - šta to - RAJČIĆ u hodniku: Ma, domine - gube se. KUŠAR stao je. SRĐAN čeka da izađe prvi.

103



KUŠAR gluho, nakon pauze: Oni dolaze. Kad ste rekli da dolaze Marasova braća, gledali ste u mene. Obojica su mladići. Jedan je dečko. Zašto ste gledali? SRĐAN: Dragi gospodine, ja vas nisam gledao... Dozovite si sve u pamet... KUŠAR mirno, gluho: Ako skinemo cipele, nismo skinuli i poštenje, je li - SRĐAN: Hm - KUŠAR: Što je bilo među nama - dajte mi ruku - bilo je - ako se skidamo u našoj sobi i kupaoni nećemo goli na ulicu - Drži ruku. Srđan mu je nespretno pruži. Prošlost je - prošlo. Dno nije - površina... Gluše, oporije, mirnije: Špijunstvo nije bilo niti će biti - herojstvo. Obojica ostanu nespretno stisnutih ruku. SRĐAN prvi je povuče; ovjesi brk; počeše se: Da. KUŠAR izađe žurno. SRĐAN ovjesi još jače brk: Hm. - Češe se i izlazi vrlo sporo.

III

Treća popodne

Maras stoji nasred sobe i gleda u Dinka i Ljuba. Dinko je plavokos, sasma čista, glatka, nevina lica, pred drugima ne govori, ako ga se ne pita. Zastiđuje se vrlo lako, ali to je priroda njegova i doba njegovo i položaj dječaka, što ga zauzima u društvu odraslih. Ljubo je oparena, crvena lica, malo krivonog, ravnih, širokih plećiju, vrlo uslužan, živahnih, prostodušnih kadšto pretjeranih kretnja. MARAS: Vi se tu ne možete dugo zadržati. Da sam znao na vrijeme, učinio bih bio sve da ne dođete. Kako si se ti upoznao s Krpanom? LJUBO: U kavani jedne noći. Ja nisam znao, ko je on. Razgovarao je s kasiricom, a kasirica je onda još bila moja - onako - draga. Pa amo-tamo sjeli smo za stolom i on je stao pripovijedati svakakve pričice o - znaš već kakvim - ženama. Pa amo-tamo o tome pripovijedao štošta, što nisam ni ja znao. Onu smo noć dugo ostali zajedno. On je plaćao kavu, cigarete i likere. Onda je htio - MARAS: A je li on znao, ko si ti? LJUBO: Predstavismo se, dakako. Ali ja nisam znao da je taj Krpan tako glasovit. Ja sam ga držao za moralnu propalicu. Odonda ga još vidjeh dva-tri puta i uvijek me tjerao da mu pripovijedam svoje avantire... Ja sam mu lagao kako sam bolje mogao, ali on je začudo znao bolje od mene, koliko ima istine u svemu. MARAS: Za mene nije nikada ništa pitao? Dinko gleda pomnjivo slike. LJUBO: O da! Pitao za svu našu familiju, pa za tebe, kakvi si bio ko dijete - MARAS: Šta si mu o tom pošao pripovijedati! Šta si mu rekao? LJUBO: Pa znaš; da si bio uvijek ozbiljan, da nisi volio žena - MARAS: Zašto si mu to rekao? LJUBO: Ma on je pitao. Rekao sam mu i to da si mogao vrlo mnogo piti, ali da se nisi nikada opio. Kucanje. LEA: Oprostite. Vi ćete imati što među sobom. Ja sam samo htjela pokazati gospodi, gdje je za njih priređeno. Ako žele otpočinuti... MARAS: Molim. Pođi, Dinko, s gospođom. On će možda - LEA: Dođite, mladi gospodine. Sačeka ga ljubezno, sa smijehom u očima. Odu. LJUBO upozorava na vrata: To mu je žena! MARAS: Ti uživaš, čini mi se, tu glas ženskarca. Ne pravi gluposti. Ljubo se smješka značajno. Maras ozbiljno, strogo: Ne prikaži nas prostacima. Ja bih najvolio da još sutra odeš.

104



LJUBO: Ma on me zvao već nekoliko puta. I ne bih bio došao da nisam doznao da ćeš ti biti tu. Ja nisam za učeno društvo, znaš i sam. MARAS: Da. Ako nađemo kakvu izliku, možemo još sutra. I ja ću skoro. Samo zapamti! Ako bi te on pošao još ispitivati o nama, budi malo pametniji. Ne treba da drugi znadu za naše familijarne stvari. Pogotovo mu ništa ne pripovijedaj o našoj mladosti, to ne spada na njega. LJUBO: Pa što bih mu pripovijedao. Nema ništa takova. Ti si bio uvijek ozbiljan. Već si u dvanaestoj godini pisao pjesme... MARAS: To! To ne treba reći. Ovakve gluposti. Neugodno se mršti. Ti si duševno zaostao pa ni ne vidiš da bi on u tome mogao vidjeti da smo mi svi zaostali i dajemo nekakvu važnost i vrijednost takvim glupostima. LJUBO: A šta! Pa ja sam mu rekao - nisam znao. To su - MARAS: Šta si mu rekao? LJUBO: Ništa ružna o tebi. Rekao sam dapače i to da sam te ja prvi poveo "tamo" - MARAS: Ma ti si glupan! LJUBO: Pitao me i za to. MARAS: Jer je vidio da se s tobom ne može o drugome govoriti. Ti si mu možda rekao i to da sam imao dijete s jednom sluškinjom. LJUBO: Sačuvaj bog! Ali on mi je i sam rekao da svejedno drži da ti možeš imati sa ženom samo najobičniji odnošaj, da se ti nisi nikada ni u koju zaljubio i da bi trebao jednu bogatu ženu - MARAS: I ti mu, reći ćeš, nisi pripovijedao da ja spekuliram na kćerku Mlinarića, ali da mi je otac ne da, dok se ne kanim politike? LJUBO: Sve protivno. Ja sam mu rekao da Mlinarićeva ima četvrt milijuna imetka, da je zaljubljena u tebe, ali da ti ne mariš. MARAS: Glupan! LJUBO: Glupan! A šta sam imao da kažem? Govori ti onda. Šta sam ja znao. Srdito se okreta. Koji vas vrag razumije. On je pitao: pa šta si brat ne može naći jednu bogatu partiju. MARAS: A šta će meni bogata partija? Ti si mu rekao da smo mi zaduženi. Vidiš, to si mu rekao. Nisi li? LJUBO: On je to znao. MARAS: Glupan! A jesi li mu rekao da nam je otac ostavio imanje i - dugove? LJUBO: Dakako. MARAS: Lažeš. Ti si mu rekao da nas je zadužio moj izbor za narodnog zastupnika, tvoje najbedastije galantne avantire - LJUBO: To je on znao. MARAS: Glupan! LJUBO žesti se: Ti dijeliš samo tako te glupane. A on je, vidiš, dočuvši da je imanje zaduženo htio skoro pomoći. Šteta, rekao je, zemljišta i vašega brata. On je vrlo ozbiljan, vrijedan i pametan čovjek, samo previše žrtvuje za stranku. MARAS: Dobro, dobro. Ali nisi morao govoriti tako preočito. LJUBO: A vidiš. Ti mi veliš glupan. A ja sam baš rekao još i to da sam imanje zadužio najviše ja. Ja sam lagao da sam svojim milosnicama kupio ville, da sam s jednom talijanskom pjevačicom potrošio za mjesec dana svu svoju doživotnu plaću... MARAS: A on je, misliš, vjerovao. LJUBO: To ne znam. Znam samo to da ga je to silno interesiralo. MARAS: Vjerujem. I još veliš da nisi glupan. LJUBO: Zašto? MARAS: On ti toga nije vjerovao, ali te je držao za užasnog hvalisavca i onda rekao u sebi: Vidiš, ovaj bi potrošio toliki novac samo zato da može pripovijedati o svojoj rasipnosti i avantirama, a njegov brat samo zato da može reći: Ipak sam narodni zastupnik!

105



LJUBO: Ah! Kako bi on to mogao misliti! MARAS: Svejedno. Samo ti to kažem: ne govori ludo, jer ćeš sve pokvariti. Ja sam ga htio ionako zamoliti novaca. Ali ako ćemo mi igrati ulogu ovakvih rasipnika, on će onda obojici reći glupani. A onda ću ja morati položiti čast narodnog zastupnika i uzeti Mlinarićku. Dakako. Ti ne možeš razumjeti, šta to znači povući se sa političkog polja u ovako važnim i sudbonosnim vremenima, otkazati svoju službu stranci i narodu. Svi bi rekli: kukavica! Ajdmo sada dolje da ne bi mislili bogzna što o nama. Ti budi pametan i slušaj mene. Ja ću za obojicu odgovarati, a ti se za obojicu smiješi. Ali pazi! Ne njegovoj ženi. On bi te mogao, kako je jak, nabiti na čačkalicu. Ajdmo. Pozornica ostaje prazna. Začas dođe Kušar. Zaviri. Onda se nagne na prozor. Sunce udara u sobu. On se odmah povuče. Prisluškuje. Plaho. Čuju se glasovi. Lea i Dinko na vratima. Kušar stane. LEA: A. Oni su otišli. A vi tu. KUŠAR potresa glavu: Htio sam se baciti. Pokazuje na divan i gleda nestrpljivo u vrata, gdje je ona zastala. LEA: Pa tu. Pođite gore, gospodine. Tu ste kao u svojoj kući. Mi ćemo vas probuditi, kad bude vrijeme. Uđe. Dinko je slijedi na prstima. Rumeni se. Tu vam i sunce udara. KUŠAR striže očima; izlazi; glavu drži čvrsto, ukočeno; pomiče strašno, očajno, koso oči ko da bi se htio ogledati; onda zatvori vrata, među njima još se vidi njegovo uvećano, ukočeno oko. LEA pošla ravno k prozoru; okreće obojici leđa; Dinko je slijedi. Dođite. Odavde imate prekrasan vidik. Sada nije vrijeme. Sunce je prejako. Kušar rastvori malo vrata: vide se naglo, na kratko, dva jednaka oka. Onda se sklope - vrata. Odmaknite se. Sunce bi vam moglo naškoditi. Tamo u vašim krajevima nema takvog sunca. DINKO: O - ima. LEA pritvori prozor: Vidite, kako smo mi ispaljeni, pocrnjeli. Lice joj je polubijesno, polunemirno, poluoduševljeno. Sjednite malo. Oni dolje govore vrlo ozbiljno, a vi ste zacijelo već presiti ozbiljnosti. Sad su ferije. Pušite? DINKO poluplaho, poluljubezno; oči mu se smiju; a kad se - kao sada - nasmiješe i usne, onda mu se slabašno navora lice i smijeh je dječinski, nujan, malo pospan. Kadgod. Kad me ne vide. LEA: Ma baš bih vas htjela vidjeti s cigaretom u ustima. Pretražuje ladicu. Same cigare. Pušite vi cigare? DINKO osupne se vrlo dražesno i smije usnama: O milostiva! LEA nehotice razdražena podražava njegov smijeh: Ne? A utežete? Ovako: A-ha. DINKO: Ne još. Ugušilo bi me. LEA: Ali tu je bila jedna škatulja s egipatskim cigaretama. A - evo! Presretno mu je pruži. Uzmite sve. DINKO nećka povlačeći natrag ruke: Ali kako bih mogao, milostiva! LEA: Ovako: Pruži jednu cigaretu njemu, jednu uzme sama, a škatulju mu tisne strastveno, dugo... u džep. Tiho. Pripaljuje. Tiho. Oni razgovaraju o ozbiljnim pitanjima. Smiješi se: Nas neće nitko vidjeti. Dim im poigrava u očima. Ona puši lakše; on se guši; oči su mu suzne. Ovako. A-ha-a-ha! Utegnite. DINKO: Ne mogu. LEA: Kad vi pušite najslađe. DINKO: Sada. LEA: Zašto sada? DINKO: Jer se ne smije. LEA: Ali drugda, kad se ne smije... gdje onda pušite, kad ste u školi? DINKO rumeni se; oči su mu pune suza, smijeha i stidljivosti: Ali - LEA: Samo recite.

106



DINKO: Kako bih to mogao reći, milostiva. LEA smije se i baca cigaretu: A tako. Pušite samo vi. A vaši kolege puše? DINKO: Svi. Mnogo. Nekoji zapuše i školsku knjigu. LEA: O! A ne piju. DINKO: Samo nekoji. LEA: A onako - imadu svaki svoju dragu? DINKO: Milostiva! LEA: No recite samo. Imaju. DINKO: Imaju. LEA: I vi? DINKO: Ali, milostiva! LEA: I vi je imate, čula sam. DINKO: Ne. Mi se samo gledamo. LEA: A. A kako, kako se gledate? DINKO tužno: Milostiva - LEA u sve većoj obijesti i strasti: Ovako. A. Ona je na prozoru. Vi - onako - šetate ozdo, gore-dolje, gore-dolje... i gledate - ovako... glave ne dižete... samo oči gore, a ona - ovako - oči dolje... Ili ne. Čekajte. Ona je na prozoru. I vi ste na prozoru. Onda se vi najedamput povučete - ovako - natrag, da vas ko s ceste ne vidi i onda najedamput - ovako - Cmok! DINKO sav se zažari, do suza: Ali, milostiva! LEA: O čula sam, čula. I na šetalištu. Ona ide s mamom i tobože gleda pred sebe. Ovako - mrko; usne naprći do nosa. A vi ste s druge strane i gledate u zemlju; uši vam se crvene, crvene i samo se kratko, poput munje, sretnete s pogledom i vidite da ste obadvoje crveni ko rak. I ona je crvena; toplo je; podočnjaci su oboma znojni. DINKO: Ona nikada ne ide na šetnju s mamom. Kad je sretnem, uvijek je sama. Ja znam - LEA: - da će biti sama. Ah! Vi dopisujete. Strašno. A zna to brat? DINKO: Nitko ne zna, milostiva, draga milostiva, ne recite, ko boga vas molim - LEA: Ne, ne, ne bojte se. Pozdravite mi svoju dragu. Kako se zove? DINKO šapće: Ja je zovem Milica. LEA: A ona vas? DINKO: Dinkić. LEA: Milica i Dinkić. Kako je to lijepo! Vi njoj pjevate i pjesme. DINKO: Oh - ne - LEA: Pjevate, znam. Čekajte: ... Kuda prođe Milica - pušta miris ljubica. Ili ne: Priroda se sva zeleni - moja draga sva rumeni - a nebo se plavi, plavi - i vlažna je trava - cjelovi se naši svijetle - ko rosa... na travi... Zar ne? DINKO žalosno: Ne. Ja ne pjevam pjesme. Ja nisam darovit. Ja sam slab đak. LEA: Ma šta to. Dakle ne pjevate. Ali hoćete, hoćete, ja znam. Ali - recite, jeste li je vi - poljubili... Crveni su oboje. DINKO: O - LEA: Jeste li? Tiho. Čitam vam na licu. Tiše. Jeste li? DINKO slabije: O - LEA dugo ga gleda; on ponikne. Usne joj ostadoše žedne, suhe, široke. Smiješi se usiljeno: Jeste, jeste... DINKO glas mu je plačljiv, strastven, mekan: Ona je prije mene... LEA šapće: Ona... gdje... na licu... jako vas je... i ogrlila... DINKO izgubljeno: Ja sam prije nju... LEA: ... čvrsto... čvrsto... gdje... bili ste sami... podveče... DINKO: ... ujutro... u vrtu...

107



LEA: ... bilo je rano, lijepo... u proljeće... na suncu... DINKO: ... prvoga maja... LEA: ... u cvijeću... kako vam je bilo... Usne joj se stežu. DINKO: ... oh... toplo... sve me je palilo... pa hladno... LEA: ... drhtali ste... i ona... kako vam je bilo... DINKO otme se; ona mu je previše blizu: Oh - milostiva - LEA povuče se naglo; gleda ga: I vi ste nju... U usne. I dali ste joj cvijet - DINKO: - svake nedjelje - milostiva - LEA bolno se svine; snađe se; malakše: A ona vas ljubi uvijek. DINKO: Ma - ja - ne znam - LEA: A vi, hoćete ju vi oženiti? Na vratima kucanje. Dinko zgnječi čik i turne u džep. Naprijed! Pođe prema ulazu. LJUBO otvara vrata i uspravlja se: Oprostite. Dolje pitaju za gospodina, gospodina - LEA: Uđite. On je legao spavati. Ali uđite. Mladi se gospodin uči pušenju. Ali nemojte njega kriviti. Ja sam mu dala - ja sam ga prisilila. A vi morate šutjeti, šutjeti ko grob. LJUBO: Lijepe stvari. Ako dopuštate, milostiva, ja bih ostao kod vas. Dolje previše učeno govore - za mene dakako. LEA: Je li? Preučeno i pre-dosadno, je li? LJUBO: To ne mogu reći. Ja se ne razumijem. Ja nemam škola. Dinko pogledava od časa na čas u Leu, ali odmah obori oči. Mene su oćerali. Ja vam imam tri gimnazije; u šesnaestoj godini izgubih školu. LEA: Kako to u - šesnaestoj, a imate tri gimnazije? LJUBO: Tako. U svaki sam razred išao dvije godine pa - amo tamo... a u trećoj sam htio dapače ići i treću, ali - nisu htjeli... Jednostavno se njiše i smije. LEA: O, vi ste bili krasan đak. A onda - LJUBO: A onda sam pošao u vojnike sa samih sedamnaest godina. Služio sam tri godine. To je bio život! Spavao na travi, u blatu, svagdje sam mogao usnuti. Kod marša ih od sunca popada deset, ja ne. U birtiji dvadeset, ja ne. Široka, ravna pleća sasma raširio. Ovo tu su žene. Žene! Mene bi četvorica došla da ujutro dovedu u kasarnu, a ja bih svalio svu trojicu u birtiji. Stište pesnice. LEA znatiželjna ko da gleda nešto nova, neviđena u čudu: Tako ste jaki! LJUBO: Baš tako da sam umjesto tri godine odslužio četiri. Kaporal me je jedamput udario. Ja sam ga uhvatio za pas i bacio u zrak. Ovako. Ko košticu. Momci pucahu od smijeha. I ja. Kad bi se dvojica uhvatila u koštac, ja bih se samo bacio među nje, sagnuo se, ovako, čučne i onda najedamput - zkt! skoči, uspravi se i digne visoko, do ušiju ramena i njima bi popucale mišice. Maše bagatelno glavom. Ja sam vam prostak, milostiva; prostodušni, pošteni prostak. Ne mogu gledati da slabiji trpi i da se ljudi mrcvare. Ne da mi srce. Moja je kumpanija živjela ko braća; prije su bili zvijeri. Ja sam divlji, ali pitomim ljude. LEA u većoj znatiželji i naivnosti; Dinko oboje gleda. U vas je meko srce. LJUBO: Meko srce i tvrda mišica. Jaki su ljudi svi dobri. LEA: Zar svi? A slabi? LJUBO: Slabi su zli, zavidni, zlobni, jer su slabi. Rugaju se, kleveću, mrze. LEA: To ste jako lijepo rekli. Vi poznate ljude. LJUBO: Poznam. Ko dijete jedamput vidio sam četu dječurlije, gdje baca kamenje i kikoće. Šta je. Tamo među kamenjem leži mačka. Sva krvava, zgnječena, slomljena. Samo je jednu bijelu, tako bijelu capicu micala. Zaletjeh se. I ja sam bio dijete i - stisne pesnice i raširi ruke - sve pobacah. Onda uhvatih starijeg brata, onoga dolje i rekoh: Ti si mi brat. I mačka je stvor božji, ali ti si vražji. I zamahnuh - zamahne široko pesnicom - pif! Jedini put što udarih čovjeka. Tako postah razbijač. Otac me je tukao i ja pobjegoh od kuće. Skitao sam se. Oca nisam mogao udariti. Nenadano spusti glavu. Onda sam često gledao, gdje muževi tuku žene. Ja sam se tako naučio tući muškarce. Bio

108



sam rado vojnik i želio ostati samo zato da branim slabije i rastavljam tučnjave. Zato sam prostak, ne za drugo. Lea ga zadivljeno gleda. Dinko iz prikrajka pogledava sad u jedno, sad u drugo. Ljubo ne gleda ni u koga; oduševljava se. Vi ste, milostiva, fina i nježna; ja sam grub za vas, ja nisam učen. Kleveću me da sam ženskar, ništarija - jer ljubim žene, jer su slabe, nezaštićene, svagdje... Ja ljubim i propale žene, jer su žene i jer su muškarci zvijeri. Rad njih sam kadšto zvijere i ja, mada mi je, kako ste rekli i sami, srce meko... Baš zato. Šutnja. Pogleda je: ona ga ljubezno gleda, on se oduševljava. Oprostite, milostiva. Ne govorim ja ni fino ni učeno. Prost sam, glup. Učeni su ljudi svi zli i slabi. Ja sam grub. Nosio sam već i vreće. Živio s radnicima. Na zimi mi pucale ruke, trnule noge, gorila ušesa; na suncu me oblijevao težački, blatni znoj i ja sam zaudarao u društvu. Jeo sam i luk. I ništa kadgod. Sad sam se obukao, ufinio. Od kuće su mi malo slali: ti si glup, govorili mi, tebi ne treba novaca. Služio sam sâm. I još ću. Idem u Ameriku. Tamo se služi i radi. U rudokopu, ma gdje. Ne bojim se ničega. Glup sam i prost, govore; ja znam da sam jak i dobar. Raditi se ne stidim; živjeti znam, hoću i šta trebam drugo. Vidite - pruža ruku - ta je ruka ružna, hrapava, tu me je proparao nož, ali je to ruka - kucanje. Ljubo tisne obje ruke u džep. MARAS: O - pardon. Ja sam mislio da je tu Kušar. Gleda strogo u Ljubu. LEA: On je lego. Pustite da se odmori. Diže se i polazi. Uostalom - ako nužno trebate - MARAS: O ne. Poslali smo ovoga tu, a on ništa. Briga njega. Dolje je zijevao; tu ne zijeva. Zijevate možda vi, gđo? LEA ljubezno: Ni najmanje. Gospodin je vrlo, vrlo zabavan. MARAS: Čudnovato! LEA: On je i jak, gospodine. On umije veseliti. Ljubeznije, brzo: Hoćemo li u barku? Hoćemo. Ajdmo. Tako je mirno more. Ajdmo. Vi ćete veslati, ja ću krmilariti, a mladi će gospodin... davati takt... Jedan dva - jedan dva - ajdmo. Izađu žurno, letimice sve troje. MARAS ostane osupnut; lice mu se sasma izdulji; usta rastvore: O - SRĐAN u hodniku, grohoće: Ajte! Ajte! Uime božje! Grohoće strahovito. Izvana dolazi smijeh. Pseto laje. Srđan ulazi; bučno: Jeste li ih vidjeli. Luduju. Grohoće. Smijte se. Mene oduševljava moja žena. Luduje. Doktor je ostao kod stola. Čisto se skamenio. Život je puhnuo ko vihor u moju kuću. Grohoće. Vihor ko život. Mojoj je ženi odnio glavu. Glavu, gospodine. A vi? Nešto ste mrki. Mrštite se. Uživajte, prijatelju, kad moja žena uživa. Doktor je baš govorio o kuraži. Skamenio se i nije pustio čaše. A vi! Ajdmo dolje. Živjeti. - Gdje je Kušar? Kušar! Spava. Čudotvorac. Ma šta ne govorite, ako se već baš nećete da smijete... Otvara prozor. Na. Eno. Skok! Ona je u barci. - Na. Eto. Skok - skok - i drugi je u barci - skok - skok - skok - i treći! Otisnuli se. Strašne su mišice vašega brata. Jedan, dva - Jedan, dva - Maše rupcem. Gle ih! Ona skida slamnati šešir. Maše. - Strašno maše. Addio! Viče. Addio!! Viče jače: Ah - ah - jedan dva - Junački - Baca cjelove. Jedan - dva. Junački. Odmiču. Ona uvijek gleda i maše. Kose joj padaju... Gledajte! I ona - hi - i ona baca cjelove - hi - hi - hi - Uspaljen je; sulud. Smije se simo i hvata za trbuh. Diše teško. Onda se okrene, otre čelo i silovito se osekne. Danas sam plakao prvi put u svome životu. Ne smijem se suviše smijati. Radi azme. To je kad se "neduhovita" mula potjera uz brdo. Drukčiji: Šta je vama? MARAS užasno ozbiljno i suho: A vama? SRĐAN: Meni? Veseo sam. Rijetko se ja veselim, prijatelju. A vama? MARAS: Neugodno mi je. Obično se ja srdim. A vama? SRĐAN: Polako. Zamjeravate mi možda, no - što sam se pomladio i no - oseknuo? MARAS: Ne. Neugodno mi je, što bih želio s vama ozbiljno govoriti, a vi kao da niste za ozbiljan razgovor raspoloženi. SRĐAN: Ja sam uvijek za sve ozbiljno raspoložen, dragi gospodine. MARAS: Ne znam. Sve mi se čini da vi nas - ironizirate. Već smo dva dana kod vas. Ne dosađujemo se, zaista, ali ja još ne prozreh vaših namjera. SRĐAN: I nećete, ako niste. Ja sam vas zvao da se približimo. Ne činite se nevješti. Vi vrlo dobro vidite da sam vam otvorio od srca vrata svoje kuće i vrata svoga srca.

109



MARAS: Donekle. I na tom vam hvala. Ali vi, vi otvarate vrata svoje kuće da i mi uđemo u vašu kuću i da se tu raskomodimo onako, kako se čovjek smije raskomoditi samo u svojoj kući. SRĐAN: Ovo je na nekoliko dana vaša kuća. Zar vam je neugodno radi mene? MARAS: Ne radi vas. Čemu su došla ova dvojica, gdje se vi "raskomođujete?" Ozbiljno, tvrdo: Zašto ste upleli u naše društvo - u društvo ljudi koji imadu zajedničke, više, svoje ciljeve - one s kojima imadu zajedničko samo krv i odijelo? SRĐAN: Pa? Vama to dakle nije pravo? MARAS: Nije radi - vas. Nije radi - vaše gospođe. Ljudi su zlobni - ljudi su i hvalisavi. Ljudi bi sebi mogli polaskati da su se s gospođom velikog čovjeka igrali... slijepoga miša... Zašto nas svijet koji o nama sluša hvale, koji nas s nerazumijevanjem čita i gleda na tribini, mora vidjeti i kod stola? Gledajmo se mi slobodni, ali oni, oni ne treba da vide baš sve ono što vidimo mi. SRĐAN: Sad vas shvatam. Polako. Ljudi su hvalisavi, rekli ste. Vaš je g. brat hvalisav, znam. Ali - ali - ko se sam hvali, taj je nepogibeljan, dok se hvali. Kad se prestane hvaliti, onda već jeste pogibeljan, ali prestaje pomalo biti. Ali onda su i ljudi zaludu znatiželjni, jer on umije ćutati. Čitam ja, gospodine, i komedije i oglase dražbe. MARAS otkorakne. SRĐAN ne gleda ga: Polako. Ja vas ne ironiziram. Ja samo želim da preporodim logiku i da obrnem psihologiju naglavce. Pušite. Pruža mu cigare. Najteže je priznati ono što se ne može dokazati - činjenice naše psihe. Lako je reći: ja sam tu gospođu našeg pa i najvećeg čovjeka - imao, kad je nisi ni poljubio. Lakše je još reći: ja nisam gospođu našeg najvećeg ni - poljubio, kad si je već - imao. Teško je naprotiv reći: ja je nisam ni poljubio, a htio sam je - imati. Punctum. I mnogo je toga još lako i teško. Lako je npr. reći: ja sam se zadužio izborom za narodnog zastupnika, jer sam htio koristiti narodu i stranci. Nije baš teško, a ni lako reći: ja sam se zadužio izborom itd. da mogu reći zavidnicima: ja sam, da, narodni zastupnik. Ali je baš teško i nimalo lako reći: ja sam se zadužio itd. da mogu služiti, kako drugi govore: to ti je, vidiš, narodni zastupnik! Punctum. I još je mnogo toga i lako i teško, kako se najposlije uzme. MARAS ozbiljno, suho; pripaljuje cigaru i gleda u vršak: To ste rekli meni - i ja bih vam rekao hvala, jer znam da to govorite iskreno, bez mrve ironije, budući da znam da i vi trebate nužno - salonrok i da ga nemate. SRĐAN: I vi govorite bez mrve ironije, iskreno. Dakle budimo iskreni. Uime božje. Rajčić će nas izviniti. Kušar spava. Oni se voze. To je vrlo lako reći i priznati. To su činjenice. Ali da. Hm. Budimo uime božje iskreni. Vi pušite. Ja slušam. MARAS: Vi možete misliti svašta. Ali ja vam kažem bez mrve slavičnosti da sam potrošio na školovanje i samonaobražavanje vrlo mnogo. Ja sam sasma iskreno mislio koristiti narodu, jer je moj ideal bio konkretan: koristiti zemlji. SRĐAN: Pardon. Kušar ima dva krasna svojstva: može ljubiti, ali se ne može zaljubiti. Vaš g. brat ima također dva krasna svojstva: može lagati, ali ne može prevariti. I ja imam dva krasna svojstva: mogu ludovati, ali ne mogu poludjeti. A vi pak imate dva prekrasna svojstva: možete piti, ali se ne možete opiti. To sam imao da dodam. Bio sam zaboravio. Govorim ozbiljno. MARAS: I ja. Moj se egoizam, ako je to egoizam i bio, sastojao u obogaćivanju ne mojih strasti, oprava, pokućstva, objeda... nego u obogaćivanju moje - zemlje. Smišljao sam reforme, veliko, raznoliko gospodarstvo, novost, stvaranje poljana, marve... osvajanje jednog kraljevstva i vladu nad usjevima, kravama, ne - ljudima. Mi smo od familije - divlji. Ali onda sam zapao u naše velegradsko društvo, politiku, manifestacije i stranačke kongrese..., gdje sam na svoju žalost i nesreću opazio da referati o narodnom gospodarstvu polovicu slušatelja uspavaju, a drugu pobacaju - napolje... A referati o politici jednu polovicu izazovu u dvoranu, a drugu na - pljeskanje... Gorko. Da. Opazio sam da jednog običnog političkog kretena pozna svako dijete, a drugi veliki pravnik ostaje nepoznat samim juristima... Pa - klone čovjek; pa eto - srne; pa se izgubi, pa pobenavi, pa eto tako - oglupi...

110



SRĐAN: Tako je. Vi pijete, ali se ne opijate. To su dva vaša krasna svojstva. Ali dva su druga u vas nelijepa svojstva. Vi polazite u društvo pijanica, pa kad se oni opiju, vas je stid, što ste no - trijezni. Ili vas je stid, što morate trijezan slušati pijanačke prostote, pa umjesto da pođete svojim putem, idete njihovim - za njima i - kako se vi apsolutno ne možete opiti, vi počinjete trijezni praviti iste gluposti koje i pijani i... eto nemate ni vinskog zanosa ni iskrenosti ni prirođenosti ni temperamenta. Postajete neprirodan, antipatičan pozer. Afektirate. MARAS: Jednu riječ, gospodine. Hvala vam. I još jednu: Onda mi možete vjerovati da sam mislio iskreno koristiti zemlji - ali zemlja ne govori, zemlja ne odobrava, zemlja ne daje priznanja. SRĐAN: Ni aplauza! Onda je umjesno jedno pitanje koje čeka od postanka mozga odgovor: Je li vam stalo do zemlje ili do aplauza? MARAS: Do obadvoga. Ja sam ih htio spojiti, ali drugi nisu mi dali... SRĐAN: Ovo je vaša najkrasnija rečenica, prijatelju. Vi ste u svemu realan: aplauz iza smrti nije za vas aplauz. Ne shvatite to krivo. Pogledajte me. Ako niste kratkovidni, onda možete posve dobro vidjeti da sam ja potpunoma pri svijesti, otvoren i zanesen. Ta ja sam vas zato i zvao. Nisam vas zvao da mi kažete da je vaše imanje prezaduženo, jer sam to znao. Niti sam vas zvao da mi kažete da trebate novaca, jer se to samo po sebi razumije. I vi mi to niste rekli. MARAS ko da je nenadano zaglušen: Ja sam uništen, ako - Ja sam totalno propao, ako - SRĐAN: Ako - dakako. Vidjet ćemo. O tom možemo još razgovarati, s uspjehom dakako. Ja sam i na to mislio, ali ne dosta, te bih sada odmah mogao dati pozitivan odgovor. Ali sam načistu: vaš je javni rad ili život jedna afektacija i vi ste kroz javnost prošli kao najpoštenija, najčišća i najsretnija žena i kao najrđaviji muškarac. A vi, uistinu, vi trebate ženu koja će moći rađati djecu... U "javnosti" se to rijetko događa, uvjeriste se kasno i sami. Vaš je g. brat bio u tom - iskusniji... MARAS otkorakne; pogleda ga krvavo i još otkorakne; muklo: Zašto to? Što spada ono, ono na ovo? SRĐAN: Ono istina ne spada na ovo, ali i jedno i drugo spada na - vas. Mirno: Evo riječi. Ja ću vam pomoći. Je li vam još neugodno? MARAS muklije: Mi smo divlji. Mi smo - razbijači. Bio sam i ja ko dijete. Ali sad, sad - pogleda ga krvavo - šta ste učinili - šta ste učinili - SRĐAN u čudu; lagano: Ponudio sam vam pomoć od srca. MARAS muklije, duboko: Uništili ste me jednom riječi. Mi smo - razbijači. Ali ja, ja se sada ne mogu ni odrvati. SRĐAN skutri se: Hm. - Još se skutri: H-m - MARAS: Dakle je takva ispraznost, neiskrenost, kukavština bio moj život javni; ja sam sav bio u njemu... Spasite imanje, posrće: a mene, a mene, a mene... SRĐAN: Govorite laganije, jasnije, razgovjetnije. MARAS: Vi ste rekli jasno, lagano i razgovijetno. Doveli ste u savez sve ono u mome životu, gdje ja ne vidim saveza. Htio sam da budem javni radnik sa javnim priznanjem, rekoh vam. Brat ignoranta, raspikuća, hvalisavac pokazao vam je put u drugu javnost, dodali ste vi. I sve to spada na mene. Sve to pada, pada, pada na mene... Mrzovoljasto; u žuči: Zašto se mi ne možemo porvati? Stište pesnice: Zašto se ne možemo zadaviti... Vi me vrijeđate tako nisko, tako gadno, tako podlo... i onda me uvjeravate da se ja sam vrijeđam... I ja, a to je ono grozno, što mi ubija snagu, volju, energiju... ja vam vjerujem... Pijem, ali se ne opijam. Krasno svojstvo. Ne piti i opiti se - to je krasnije. Nije li? SRĐAN: Udarilo vam sunce u glavu. Razgovor je ovaj pretežak kao južno vino za jedno ljetno poslijepodne, iza crne kave. Sumnjate u mene. Polazi uspravno k njemu. Pogledajte i opet u mene. Primite mi ruku. Dršće. Ali slabo. Pogledajte mi u oči. Čiste, otprte, iskrene. U očima se vidi duša, kad ste u afektu. Rugam li se? MARAS: Ne, ne volim ja to. Ja sam vam zahvalan: cipele su me tištale; vi ste ih skinuli - noge su ranjave, moram navući opanke. Zašto su ranjave? Vi znate: nosio sam cipele svoje žene. Sarkastički, hrapavo. Svijet ne zna da imam ženu; svijet misli da imam elegantnu nogu i kicošku obuću. Gluho se smije: Bit ću cinik. Snage nemam. Za sada. Još ćemo vidjeti. Ali ako se prestanem rugati, onda

111



ću ojačati; ako naiđem na rug, onda ću planuti. Mi smo divlji. Mačku sam ko dijete zatukao kamenjem, možda vam je i to pričao hvalisavi brat. Vas, vas bih mogao - zadaviti. Sve gluše, ciničnije. Ja sam vam zahvalan. Kad se izvjetrim, onda ću objeručke primiti vašu ponudu. Odlazi. SRĐAN žurno ga uhvati: Ne tako. Vi ste divlji. Ja sam pitom. I zvijer se upitomi - i čovjek podivlja. Sumnjate u moju iskrenost i srdačnost? Onda je suvišno sve. Ako imate jake i bistre oči: gledajte! MARAS gleda ga nepomično. SRĐAN: Šta velite? MARAS: Vidjet ću. Uhvati se za glavu i izađe. SRĐAN ostane zamišljen. Uhvati se i on za glavu i šeta. Priđe prozoru i gleda. Onda ga pritvori i legne. Čuje se popjevanje - na prekide. Srđan sklapa oči - na prekide. Inače velika tišina. Pjevanje je bliže, onda se najedamput prekine sasma. RAJČIĆ ne tetura; oči mu se užasno smiješe; brk mu dršće, pripit je: Idem gore - nitko: Idem dolje - nitko. Vele: idemo gore načas. Ja čekam dolje pola sata. Amice! Uđe i skakuće. To jest. Gore leži kolega Kušar; leži, a oči mu otvorene. Domine, ostavite me, ja spavam, veli on meni. Ali vi ste, amice, potpunoma budni, velim ja. Njiše se i gleda u zemlju. Onda digne visoko ispruženi kažiprst, migne očima i sav se zasjaji. Ona! Zamahne rukom. Sssk - sssssk - Ode. Ode, amice. Uspavani se dvorovi bude - okamenjena srca biju - zakopano blago uskrisuje. - Priče ne lažu, ne lažu, ne lažu! Pitajte vaselenu! Pitajte zvijezde! Sssk - Sssssk - Ode. Ode, amice. Čekalo je more na nju i pritajilo dah. Čekalo je sunce na nju i zamro mu trak. Čekala je vaselena na nju i ugušila jecaj. Lea! Lea! U po bijela dana niču zvijezde - vedra se nebesa srse - Lea! Priče ne lažu, ne lažu, ne lažu. Poštenja mi! Ispruži podbradak i desnu ruku. Ukleta kraljevno, iziđi! Žedni smo smirne, kaktusa i svile. Gladni smo suza, krvi i smijeha. Priče ne lažu, amice. Sjeti se nečega, zagrize u prst i snuždi. A on mi je rekao: ostavite me, domine. A oni su rekli: čekajte, domine! I svi - domine!! A ja velim: Amice! Nema domina, amice. Dominus je tvoja baba i moj djed... Ja sam amicus, amice - ti si amicus, amice - mi smo svi amici, amice! Srđan se makne, zakašlje, zijevne. Ah!!! Sav zadivljen, začaran, iznenađen ostane raširenih ruku, ustiju i očiju i ne dolazi k sebi. Srđan se smiješi. Onda zakoraca. Poljubite me, amice! Brzo se baci ka njemu, prigne se, ogrli ga i najedamput se sruši. Pardon, domine!!!

IV

Deseta u noći

SRĐAN sjedi kod stola i prekopava listove; ne čita. Uzrujan je. Svaki se čas digne, uzdahne, ogleda. Onda stane srdito udarati nogom o pod. Smije se jarosno i grubo: Hahohoho. - Digne se, sklopi ruke i rašeta kimajući trupom. MARAS ne kuca; otvori vrata. Izraz je lica ostao isti, samo grublji, porugljiviji. SRĐAN i on je grub; strastven; ali se savladava: Baš sam čekao. Pola sata. Sada je ravno deset i pet i po minuta. MARAS: Znam. Čekate odgovor već od pete poslijepodne. Kod večere - niste ga dobili? SRĐAN: Šutjeli ste vrlo - pametno. MARAS: I drugi su šutjeli. U pristojnome društvu mlađi ne govore, ako ih stariji ne pitaju. Zatvara vrata; bliže. Zašto nije bilo Kušara na večeri? A? Šta ste i njemu učinili? SRĐAN: I to je vaš odgovor. Polako, gospodine. MARAS: Moj je odgovor - pitanje. Šta je Kušaru? SRĐAN: Pitajte njega. Ja, šta bih ja znao. MARAS: Vi - naglašuje porugljivo - vi sve znate. SRĐAN porugljivo: Znam, ali, dopustite, za sebe.

112



MARAS: Da. Hrapavo. Da. A ko je Rajčića opio? SRĐAN: Sam se je opio. MARAS: Ko ga je potjerao u noć, u skitnju? SRĐAN porugljivo: Mlađi šute, kad stariji ne pitaju. Ostarili ste, gospodine, ostarili. Ili sam se ja - pomladio? MARAS: A šta je vašu gospođu pomladilo? Jeste li je vidjeli poslijepodne? Ko djevojčica. A večeras? Ko gospođa. Šta je nju postaralo? Kušar je o podne šutio; na večeru nije došao. Dinko je još o objedu gledao meni i vama u oči; sada no - ne gleda. Ni Ljubo. A bili su na moru. I oni se povratiše bez - apetita. A vi? SRĐAN: Polako, gospodine. Savladava se. Polako, gospodine. Ja sam na vas čekao da mi date odgovor, da mi kažete, šta ste najposlije vidjeli. MARAS: To, što rekoh. Moj je odgovor - pitanje. Šta je svima nama? Ko nam je iščupao jezik? Zašto se mi ne gledamo? SRĐAN: Jeste li vi, dragi gospodine, bili na stavnji? Dopustite da i ja pitam. Jeste li vidjeli momčad pred komisijom? Momčad se ne gleda, jer nu - goli su. Zašto da tajimo? Golotinja smeta golotinji... kao kad čovjek obuče prvi put čisto novu, po kroju i svemu, opravu. Ne snalazi se, šta ćete. MARAS divlje rukne, ali se uduši. SRĐAN: A jeste li vi, gospodine, vidjeli liječnika pred momčadi? Dozvolite da i ja pitam. On svakoga baš dobro pogleda i - opipa, gospodine. MARAS ne rukne; sagne se: Fi! SRĐAN: To je odgovor na vaše pitanje. A na moje? MARAS okrene mu pleća: To. SRĐAN tapka ga po plećima: Vrlo mi je milo, gospodine. MARAS ne miče se: Mi smo, ja i braća, odlučili sutra zorom krenuti. SRĐAN: To mi je vrlo žao, gospodine. MARAS ne miče se: Ja ne trebam vaših usluga. SRĐAN: To mi je vrlo milo, gospodine. MARAS srditije; i on se savladava: Učinit ću ko da vas nikad nisam vidio. SRĐAN: To je vaša dobra volja, gospodine. MARAS teškom mukom se svlada: I vi učinite ko da me nikada niste vidjeli. SRĐAN: To je pak moja dobra volja, gospodine. MARAS okrene se, drekne: Šta! Opet se svlada; usne mu se pomiču. Šta ćete još učiniti iz mene? SRĐAN: A što sam ja učinio iz vas? MARAS: Dakle sam si sve to sam učinio? To, što sam si tako tuđ, tako nepojmljiv, tako... tako... odvratan. SRĐAN: Ta vi ste to govorili sami o sebi. Ja sam samo pometao interpunkcije, jer ste se bili suviše razgovorili i izbrbljali... Vi ste mi napisali kaoti jednu molbu i ponudu, ali ste bili suviše uzrujani da je stilizujete... Ako sam ja htio dobro razumjeti, morao sam zamisliti sam stil i gdje bi imao stajati upitnik, pitati, gdje točka, završiti načas s čitanjem. MARAS: Kako - kako to - SRĐAN: Vi ste sa mnom vrlo intimno govorili, to ćete i sami priznati. Dozovite si sve u pamet. Tu ste stajali vi, tu ja. Govori sve tiše, blaže i mekše. Vi ste uništen čovjek; ja imam nešto suviše kapitala; htjeli ste da vam ja pomognem, ali ste htjeli da ja sam do ponude dođem. Vi dakako kao uman i nada sve pristojan čovjek niste banuli: Daj pare! Vi ste naprotiv kao uman i nada sve pristojan čovjek rekli: zadužio me izbor za narodnog zastupnika, aplauz i prazno, tašto naše velegradsko društvo. Ja ću izgubiti tu javnost, ali ću dobiti svoj rad, solidnost i vrijednost: spasite mi dakle imanje. Ako mi ga vi spasite, onda, onda... dobit ću svoj rad i vrijednost, ali ne moram još izgubiti - javnost... Ja vas dakle ne pojmim. Vi ste mi se povjerili s tom jednom, preočitom namjerom da vas ja pomognem. I kako ste mi se povjerili posve, ja sam vam odmah obećao pomoć.

113



MARAS uhvati se za glavu: O. O. O. Hvala vam. Oprostite. Izlazi: Vidjet ću još... SRĐAN: Ma stanite. Evo ruke i poštene riječi. MARAS neodlučno prolazi kraj vratiju i upravlja se prema prozoru. Sjedne. SRĐAN: Ne vjerujete! Pauza. Čeka. MARAS jadno, bez volje: Ma - ma - nije to. Pauza. Nije to. Nasloni se na lakat. Znate. Nagne uho ko da prisluškuje. Znate. Digne se i zatvori prozor. Čujem daleko pjevanje. Možda je Rajčić. Skupi ramena. Slušajte. Kad vam sve ono rekoh, pričinilo mi se da ono nisam ja rekao... Ja vjerujem u vašu iskrenost. Ali kako to da ja pokraj vas govorim onako kao da to vi govorite? Vaša intimnost - razvraća, kvari, otkriva ono što mi sami u sebi ne vidimo. Ja sam mislio: Gle! On je rekao da je ignoranta i drugi smo dan bili zadovoljni i on je još onu večer prvi pokazao put zadovoljstvu. Ako ja kažem nešto po iskrenosti slično, onda ću udobrovoljiti i njega i sebe... Zamisli se; čudno, suho: A sada? Šta je to? Moja je iskrenost polučila više no sam se nadao: vi ste mi obećali poštenom riječi pomoć. Moja je iskrenost i išla za tim. A sada, kad sam ja uspio i biti iskren i osvojiti vas, ne podnašam ma baš nikakvu vezu s vama ni poznanstvo s vama, a kamoli one veze prijateljstva, dužnika i blagodarnosti. SRĐAN duboko uzdahne: Je li vama sada dosadno? MARAS: Bojim vas se. Ne pitajte. Vaša pitanja - to je ono... Vaša osoba - to je ono. Jadno ga pogleda. Šta sada? Ili se zauvijek svezati za vas - prijateljstvom ili - opet ga pogleda grče, krvavo - ili se raskrstiti i otuđiti jedan drugome i biti - neprijatelji... Bojim se jednoga i drugoga. Bojim se vas - muklo - vas živa... Otkorakne. Gleda ga otvorenih ustiju. SRĐAN strese se: Ne gledajte tako. Ne sada. Ispavajte se. Dođite sutra. MARAS hvata se za glavu: Sada - pa spavati. Iza svega - pa spavati. Opet ga gleda otvorenih ustiju. SRĐAN strese se: Ne gledajte tako. Hoće da mu se približi, ali stane. MARAS: Kad bih se mogao odlučiti ili za prijateljstvo ili za prekinuće odnošaja. I bio sam se odlučio. Usta mu se polagano pomiču. Sve je bilo uređeno. A onda - tu ste vi i opet sve zapleli. Ne mogu se odlučiti. Srđan čeka nestrpljivo. Maras nastavlja još polaganije, ledeno. Htio sam spasiti i sebe i zemlju - rekli ste; zadržati svoju solidnost i javnost. A sada sve gubim. Ja vam - grozno jednostavno i tupo - dajem svoje imanje - sve - sve - uzmite - i šutite i - hvala vam do groba. Ostane otvorenih ustiju. Srđan se skameni. Ne miče se. Na vratima kucanje. Ne miče se. Na vratima kucanje. Obojica se trgnu kao da su bili usnuli stojećke otprtih očiju. Vrata se otvore. LEA: Nisam znala. Nisi sam. Zatvori polako vrata. SRĐAN: Šta hoćeš? Polazi k vratima. Zašto si kucala, ako nisam sam. Vraća se. Bena! Ide k prozoru. Šta ste zatvorili. Malo zraka. Odahnite. Otire čelo i vrat rupcem. Puše. MARAS: Šta se hoće? Opet ostane otvorenih ustiju. SRĐAN nestrpljivo: Zatvorite ta usta! Mučno se odvrne. Polagano. Sve mi poklanjate. Ja vam neću reći: "hvala", nego - ne ludujte! Nije to za vas. MARAS tupo, teško: Šta sam opet rekao? Hvata se za glavu. I kako ste vi to razumjeli? Ja ne razumijem ništa. Prisluškuje ko od slučaja; kad šuti, usta mu se nehotice, na prekide otvaraju. Netko pjeva. To je Rajčić. Luduje li i on? Zašto se je opio? SRĐAN: Rajčić se lako opije i još radije pije. Ali ima druga dva krasna svojstva. Ne pije rado samo vino i ne opija se lako od samog alkohola. MARAS ko u sebi: Šta je bilo s njim? Tiho: Šta ste učinili iz njega? Tiše: Šta je on sada? SRĐAN: Polako. Ništa nije bilo s njim; ništa nismo učinili iz njega. Ako je on bio ništa, to je i sada. On se ne može promijeniti. MARAS ponavlja: On se ne može promijeniti. Kako to? SRĐAN: Opet ste počeli pitati. To nije za vas. MARAS: Počeo sam pitati. To nije za mene. A šta mogu sada drugo? Hoću li vam biti prijatelj ili protivnik? Hoću li vas spominjati ili zaboraviti? Hoću li vas obdariti ili zadaviti. Potrese glavom. A.

114



Srditije. A! Zašto pjeva Rajčić? Zašto su braća obarala poglede? Zašto je gospođa bila ozbiljna? Zašto nije Kušar bio na večeri? Zašto sam ja došao tu? Jako: Zašto ste nas doveli tu? SRĐAN uzmiče k stolu; sjedne i zagleda se u pisma. MARAS slijedi ga: Zašto ste nas doveli tu? Gleda mu u tjeme. Sijedite već pomalo. Ćelavite. Niste li mogli tako i umrijeti? Drugi, drugi vas je mogao raskomoditi pred nama. Ne vi. Zašto niste sijedi, a mi svi mrtvi... da pišete memoare. SRĐAN uvuče se sasma. MARAS vraća se: Zašto smo još tako mladi? Kako nas duga, duga, beskonačna dosada čeka... Živi na jednome otoku sam... govorili smo i to vas je činilo neobičnim, strašnim, ledenim... Živi na jednome otoku sam... govorit ćemo i to će vas činiti običnim, podlim, nesnosnim i svejedno odvratnim... Ne čujete? Netko pjeva... Ipak... želio sam biti narodni zastupnik i dadoh u to ime dio svoga imanja... I postadoh... Ali sada! Dajem vam sve imanje - želim biti spokojan, sretan, smiren. Uzmite!... I da uzmete - Opet mu se obraća i gleda u zgrbljena, gromadna, zasjenjena pleća. Bih li onda dobio ma samo ovoliko sreće i mira? Nazaduje. Velik ste, jak, brutalan. Ne znate, kako ste brutalni kad jedete, kad udovoljavate svojim najprimitivnijim potrebama. Srđan se lako trzne. Maras nazaduje. Ne. Oprostite. Govorimo - jer spavati ne možemo. Rajčić pjeva. Ni vaša gospođa ne spava... Tako ste brutalni, kad jedete... I kad grohoćete. Okreće se po sobi. Jeste li se kadgod potukli ma s kime? SRĐAN digne se; izrastao je; isprsi se: Nisam uistinu, ali bih od sveg srca! Brzo se promijeni i udari u smijeh. MARAS: Vi se smijete. Izgubio sam zanos. SRĐAN: Izgubili ste - pozu! Udari pesnicom o sto. MARAS potresava glavom; onda mu priđe, zguri se, svine ruke, ispruži laktove i dlanove i pita: Šta sada? SRĐAN: Umirite se. Otiskuje ga. Umirite se. Vi ste donijeli u vaše javno djelovanje kret seljaka, kad kopa, kad siječe, kad cijepa... Među ljudima se govori drukčije. To nije gestikulacija govornika i zastupnika. Slušatelji nisu ni zemlja ni bukva ni cjepanica. MARAS: Sve dovađate u savez. Strašno, grobno: Pred vama - a vi me vežete - pred vama - a vi me vežete - ne smijem ni pisnuti - ni trznuti - ništa - ma sve dovađate u savez... Ja ništa. SRĐAN: Koliko mi je poznato bukva raste o sebi, vinova loza raste o sebi - sve to sastavlja vaše gospodarstvo. MARAS: Podivljat ću! Otvorite vrata! mi smo divlji - struže zgrčenom šakom o bok - Kad smo ubijali mačku, drugi su se smijali. Ja sam bio ozbiljan... I vi se smijete. Ja sam ozbiljan... A ubijamo jedan život! Ne može da podnese. Otvorite vrata. Ja sam slab. Ne mogu. Vi ste jači. Otvorite vrata!! SRĐAN otvara žurno vrata; ali ga ne propusti: Predomislite se. Ja šutim o svemu - dok vi ne zapitate. Ja sam kavalir, gospodine, i pošten. Ja sam zaboravio sve: samo jedno ne: vi trebate pomoći. I vi zaboravite sve, samo jedno držite na umu: da vam ja mogu i hoću pomoći. Zaboravljivost je majka genijalnosti! MARAS zaduvano, uvijek zgrčenom šakom izlazi. SRĐAN opet duboko dahne. Puše. Pauza. LEA zaviri; šuti i neodlučno ga gleda. SRĐAN ne okreće se: Znam da si tu. Uđi. KUŠAR govori iza Lee u hodniku; glas mu je razbit: Imao bih - LEA uplašeno se okrene u sobi. KUŠAR ulazi. Odijelo mu je ugnječeno: kravata mu se pomakla; prsluk otkopčan: Oprostite. Imao bih s gospodinom. Tare oči. Svjetlo mu smeta. SRĐAN: Da. Izvolite, prijatelju. Večera vas čeka. Biste li što jeli? Ajde, Lea, spremi. Ispavali ste se, prijatelju. Vrlo mi je drago. Ajde, Lea. Spremi. Lea odlazi. Ajte. Uđite, prijatelju. Dobro jutro! KUŠAR kao da govori Lei: Imao bih nešto s gospodinom. Oprostite.

115



SRĐAN: Ma da. Uđite. Već je noć. Mi smo vas nekoliko puta zvali, ali vi ste spavali. Tj. hrkali ste, kad biste začuli naše korake. Vrlo mi je drago. Sami smo. Govorite. I vrata možete zatvoriti. Kušar uvijek tare i stište oči. Da. Svjetlo vam smeta. Bili ste u mraku. Doći ćete odmah k sebi. Samo uđite i zatvorite vrata. Tako. A, dakle ste se ispavali. To je dobro. To je dapače vrlo lijepo od vas. KUŠAR: Nisam spavao, gospodine prijatelju. SRĐAN: Svejedno. To niste baš najbolje uradili, ali ste ležali. A to je dobro. KUŠAR: Možemo li mi mirno razgovarati? SRĐAN: Dapače. Vi ste vrlo duhovit čovjek. A ja volim duhovitost. To vam je uostalom poznato. KUŠAR: Vama je poznato da sam probdio prošlu noć - SRĐAN: Sve mi je vrlo dobro poznato makar sam malo zaboravljiv. Ali si mogu sve dozvati u pamet. KUŠAR: Poznato vam je i to da sam šutio kod objeda i ležao do sada. SRĐAN: Sve mi je vrlo dobro poznato, dragi prijatelju. Ne biste li prije što založili? KUŠAR: Hvala. Nisam pri apetitu. Hvala. Ni pušiti neću. Kasnije. Možemo razgovarati. SRĐAN: Čini mi se da govorimo obojica. Dakle razgovaramo. Ja odgovaram, čini mi se. KUŠAR: I meni se čini. Ali vi - ne znate, jesam li vam to rekao - vi mislite da sam ja spavao. SRĐAN: Ne. Mislio sam. Sada sam uvjeren da niste spavali. Mislili ste, znam. KUŠAR: Nisam, vidite. Smijao sam se. SRĐAN: Pa to je lijepo od vas. Dakle ste se smijali. Čemu? KUŠAR: Vama. SRĐAN lako se začudi; ali se i dalje usiljava: Ja se, vidite, vama nisam smijao. Nisam ni mislio na vas. Samo kod večere sjetio sam se da je dobro i spavati i ležati i smijati se, ali da je potrebno nadasve jesti. Poravnajte si kravatu. Ne pristaje tako pristojnom tonu. KUŠAR besvijesno namješta kravatu. Pauza. Obojica su zbunjeni i ne nastavljaju. SRĐAN: Dakle ste se meni smijali. KUŠAR: Čini mi se da ovako ne možemo nastaviti - SRĐAN: To se i meni čini. KUŠAR: - da je ton suviše fin za grube motive koji ga diktuju i pokreću. SRĐAN: Hm. Bit će. Sve je moguće. Pauza. Hm. KUŠAR tiho: Recite: niste li, jeste li gledali kod objeda u mene i Dinka - SRĐAN: Ja bih rekao da nisam gledao. KUŠAR: Ja bih rekao da jeste gledali. SRĐAN: Ne slažem se. Uspravi se naglo. Velikom ozbiljnošću: Ako su se skinule cipele, ja se nisam odrekao poštenja. Ko kaže: hulja sam, taj je pošten, ako je hulja uistinu. Na moje poštenje: nisam gledao ni u vas ni u njega, kako to vi mislite. KUŠAR: Vi možete reći na svoju poštenu riječ da niste gledali. Ja ne. Dršće duboko. I to je ono strašno. Dublje. Zamisliš zločin i možeš svojim poštenjem tvrditi da ti to nije ni na kraj pameti. Povjeriš nekome svoju zločinačku misao, drugi mogu svojim poštenjem tvrditi da ti to nisi namislio, ali ti, ti, to ne možeš... SRĐAN sjetno: Prijatelju. Rajčić se je malo opio i pošao na šetnju. On fantazira naglas. Kao da pjeva. Ako nećete spavati, pođite ga tražiti. KUŠAR: Šta mi to govorite? Šta je sada Rajčić meni? Šta može biti meni čovjek koji fantazira i pjeva? Izgubljeno, besvijesno ravna kravatu. Ja ne mogu više fantazirati, a mogao sam... mogao sam zanašati mladost i oduševljavati se njezinim zanosom. SRĐAN: Znate li vi onu priču iz biblije? Rajčić veli da priče ne lažu. Uistinu. On ih samo krivo interpretira. Izvolite malo poslušati.

"Tada im se otvoriše oči i vidješe da su goli; "A gospodin Bog viknu Adama: Gdje si? "A on reče: Čuh glas tvoj pa se sakrih, jer sam go!

116



"A Bog reče: Ko ti kaza da si go?... Što si okusio s drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš, zemlja da je prokleta s tebe... "I reče gospodin Bog: Eto, čovjek posta kao jedan od nas znajući, što je dobro, što li zlo... "I gospodin Bog izagna Adama iz raja.

I eto, od tada datira, vidite, čovječanstvo, kako ga mi imamo i živimo s prvim nastupom kulture. Od tada datira ova naša psiha. Izgubili smo raj - životinja, besvjestice, instinkta - i dobili pakao - ljudi, svijesti, i razuma... Sada, kad ga ostavljamo, čini nam se da je taj pakao bio raj." KUŠAR: Vi snivate još. San je predubok. Buka vas ne buni... Ko će nas istjerati iz ove zemlje, iz ove svijesti... svagdje upisasmo ime naših ljudi - naši ljudi napučuju zemlju... Jedamput možda bit će im pretijesno. Tu svagdje piše: čovječanstvo i kultura - svijest i sram... To je jedna tvrtka. I na vratima vaše spavaće sobe i na mome čelu i na očima srednjoškolca... svagdje, gdje se misli naglas i govori da se čuje... Hoćete li sve ovo što niste stvorili vi promijeniti, ako promijenite sebe? Hoćete li vi otrti znojno čelo maramom, gdje ostadoše neizbrisive mrlje - krvi... A vi se još, nota bene, znojite radi počinjenog ubojstva... Ja govorim površno, bez znanja; na papiru bi to izašlo - učenije, jer sam novinar. Ali i Evropa seli u Ameriku da tamo iznese samo donekle posebni stil, sistem i način života... A vi? Hoćete li vi prema tome seliti na Mars? Možete. Ja vas neću slijediti. SRĐAN trne sve više, ali se usiljava. Smiješak mu je tako usiljen kao da mu se urezuje na usnama: Ne? A slijedili ste me već. Mi idemo. Mi se uspinjemo. Zaboravili ste šešir. Ja vas čekam. KUŠAR ostane bez riječi ko pitajući. Pauza. SRĐAN: Ja čekam. Međutim mogu vam reći i to: Vi ćete, dok ste tu, još zanašati druge i drugi vas. Badava! Nitko se ne smješka, nitko vas ne gleda izazovno, sa - shvatanjem, ali - velikom hladnoćom i nemilosrdnošću - i ja se vama smijem, jer, jer, no - fiksa je ideja tu! Bezglasni mu smijeh raširi posve ružno usne. KUŠAR najprije se je zgrozio pred ovim smijehom; onda pred riječima; onda je pogledao u njegova usta: Tu. SRĐAN kucka se po čelu Tu. KUŠAR nehotice podražava: Tu. SRĐAN: Da, tu, prijatelju. Glasno se nasmije. Onda brzo priđe k njemu i govori kao na početku dijaloga. Našalio sam se. Sviđa mi se duhovitost. Samo u tome uživam. Vi ste mi od svih najmiliji - KUŠAR zgraža se i maše glavom: Sad lažete. Sad ste zlobni. Sad ste gadni. Počinimo. Promijenite se. Uvijek maše glavom; ide unatraške. Sasma vam je drukčiji glas. Pogodio sam vas. Zaviđate - mome duhu, reko bih. Gledate u meni, kako se ruše vaši sni. Srdi vas, što ih rušim ja. Prodrmao sam vas. Vi se budite. Došao je na dnu pozornice. Sada - sada. - Hoćete li ruknuti. Kad ste spavali bili ste ko dijete. Sad ste čovjek. Tako se odurno može da ruga samo - java i svijest. Toga nema u snu. Ostane na dnu. Zasjenjen je. SRĐAN i on je polazio na drugi kraj. Tu se nagne na zid. Sad me ne vidite. Sada me slušajte. Valja birati drugu publiku. Preda mnom vam nije neugodno, jer sam ta druga publika ja. Ali kod stola, gdje je bila ona stara publika... Lea, Dinko... ha! KUŠAR: Kod stola je bio ovaj život ovoga čovječanstva. Tu ne. SRĐAN: To je duhovito. Sviđa mi se. Ja samo u tome uživam. KUŠAR: To nije samo duhovito. Vi prestajete biti duhovit, jer vam se previše žuči nakuplja. Postajete drugi. Počinjete se buditi. Postajete onaj koji ste bili. SRĐAN guši se; suspreže: I vi budite onaj koji ste bili. Ostanite kod kulture, instinkta - i fikse ideje... Nastavite s predavanjima. Dapače! Kad netko pođe u tuđu kuću na krađu pa se vrati praznih rukava - a zna se da je taj individuum polazio toj kući - on, on mora otići i drugi put k toj istoj kući i pitati, stanuje li tu gospodin Ipsilon... Da ne pobudi sumnje, razumijete, ili da sumnju ubije u - pojam, kako se to u sličnim zgodama kaže.

117



KUŠAR natako je cviker; odmiče k vratima; cviker mu pada i on ga pridržaje drhtavom rukom. Govori ko u panici posrćući: Da, da... imate pravo. Idem - potražiti Rajčića... A vi... vi, nemojte tj. nastavite ovako... Mi ćemo protumačiti vašu oštroumnost, duhovitost i razgovorljivost... sve, sve vaše portrete, sve... Veliki genij koji ruši sve naše društvo, život i duše... veliki, jedini genij koji, koji uništava sve naše čovječansko, stid, ponos, taštinu... živi od duha, jer uživa samo u duhovitosti, on jedini, prvi, vječni... jer, jer, jer na vratima se okrene i podmuklo, cinički jasno je, kako priznaje sam, bio uvijek i jest - iskren i - impotentan - Odmakne. SRĐAN sav se raširi; pući će, misliš, kaput, rukavi, koža; udarit će ga kap. Ali on prasne u veliki grohot kao ono, kad gledaše ludovanje svoje Lee i otkapčajući prsluk, ovratnik, košulju i hlače još većim koracima pošao na vrata: Daj mu večeru. I dođi. Lea! Lea! Glas se gubi. Tišina se oglasuje. Onda, kad je tišina htjela prevladati posve, čuli se glasovi sve bliži, sve jasniji... Htjela si nešto. Tako, tako sam sretan, mala moja Lea. Sve, sve, što poželiš. Ulaze, on i Lea. Ona je plaha, žalosna, malo iznenađena. Ali ga slijedi, on je voda. Sve, razumiješ. Diše teško. Žile mu popuštaju. Raskopčan je. Smiješi se. Samo ga na mahove obasjavaju čudni, kratki plamsaji. LEA: Tako grozno vičeš. Probudit ćeš goste. Kamo je pošao Kušar. SRĐAN svlači kaput: Pošao tražiti Rajčića. Pjevao je - nisi ga čula - tiho i daleko. Možda je gdje posrnuo. A Kušar tako voli Rajčića. LEA: A zašto se opija - SRĐAN naglo: Radi tebe, Lea. Mi ćemo ih dočekati. Radi tebe. Marta je legla. I oni su legli, Marasovi. Mi ćemo ih dočekati. Ne boj se. Oni će se povratiti. On je morao leći na onu našu klupu, sjećaš se. Tako je krasna noć. A on voli gledati zvijezde. Radi tebe. LEA nujno se otela; u šaptu, u uspomenama: Radi mene. SRĐAN: Svi te ljube, Lea, mala Lea. Tako sam veseo. Oživjela si. Pomladila si se. Nešto si mi htjela saopćiti - ispripovijedati... Dođi. Sjedni. Sami smo, Lea. Mala Lea. Kako sam sretan... Vidio sam tebe - sretnu... LEA besvijesno dršće; s vana popuhava: Tako čudno govoriš. Još čudniji ti je glas. SRĐAN: Azmatičan sam. Previše sam se uzvikao danas. Radi tebe. LEA: Radi mene. SRĐAN: Pripovijedaj. Ja slušam. Kako te ja volim slušati! Bila si tako vesela danas poslijepodne. Tako zažarena, tako nasmijana, tako obijesna. Puna pozdrava, puna cjelova, puna riječi. Tamo se - ti s barke, ja s prozora - prvi put poljubismo... Ko mladost... Šta ti je? Dršćeš? Udaljuje se. Češe se; znoj ga svrbi. LEA: Šta je tebi? Velikom, nježnom ljubopitnošću. Šta je tebi? SRĐAN gluho: Meni? Snalazi se. Sretan sam, Lea. LEA: ... Radi mene... SRĐAN: Radi tebe. Neugodna pauza. Nešto si htjela. LEA: Ti si me vidio danas. SRĐAN: O-da! LEA: Ti si sretan danas. SRĐAN: O-da! LEA: Ti si mi obećao sve što poželim. SRĐAN pritaji dah. Kimne glavom. LEA: Hoćeš li me poslušati? Hoćeš li me obradovati? Bliža mu se. Bi li te veselila i moja sreća? Uhvati mu ruku; on se nespretno ugne. Budi veledušan - dobar - ko otac. On se uginje. Hoćeš me slušati? Hoćeš mi oprostiti - ko otac. On sjeda. Usiljava se. Hoćeš? Velikom ljubeznošću. Ja sam te upoznala - ja sam te zamilovala - SRĐAN ko iz groba: ko oca - LEA: ko oca. Kako ti je bio po objedu dobrodušan... velikodušan smijeh... Ko se tako smije, oprašta. Činilo mi se da smo mi svi djeca, tvoja djeca... učenici... i ti se svakome ljubezno smiješiš, sve

118



opravdavaš, sve razumiješ i sve opraštaš... ko Hrist... Ništa te ne ozlovoljuje, ništa te ne rasrdi... ti ne mrziš... ti... Bliže. Sve većom ljupkošću; i glas joj je uglađeniji, pjevajući. Ti si živio - ti - ti si se svega zasitio - ti - ti si nad nama, nad životom, nad zemljom, nad svima... Mi smo svi dolje, na zemlji, u životu... svi. Ti nas gledaš, smiješiš se i čekaš... a on je bio tako drag i nevin... Stidio se je, obarao oči, žario i pripovijedao o svojoj prvoj ljubavi, cvijeću i prvom cjelovu... Gorio je, drhtao, zamirao... To. To. Ko djevojčica nisam toga imala - a svi su to imali ko mladići... A onaj je drugi dizao svoje jake, isparane ruke, prostodušno... pričao o svojim mišicama, ženama i radu - prostodušno... Slušala sam ga ko djevojka... Onda je zaveslao - pravilno, bez počinka, bez umora... Letili smo ko da plešemo... Vrtilo mi se u glavi... željela sam se zavrtiti jedamput tako ludo, jako, ludo... Ja sam ostala i bez prvoga plesa... A onda, onda, - ah - Ti sve praštaš, sve vidiš, sve znaš... Došli smo na večeru umorni... Nitko me se nije ni dotakao... Ništa. Zakriva lice. Rajčić pjeva u noći - radi mene. Kušar je probdio noć - radi mene. Tamo je nova, velika, ozbiljna ljubav... Tamo se puno misli, ljubi i računa... kod večere se ne gledasmo... Nisu li se svi oni zaljubili u mene? I ja u sve - u nikoga - u sve... Stisne se, uobli pleća i skrsti ruke na grudima. Što ljube u meni... koga ljubim ja... Ti si gore, visoko, visoko... vidiš sve... koga ljubim ja? Ko da sniva... a on će ostati sam... svi će se razbježati u svijet - on će ostati sam... I čekat će strpljivo da se vrate... i kad će doći puni grijeha, pokajanja i suza... on će se smiješiti... Sluša. Nagne sasma glavu. Pauza. Srđan je pritajio dah. Ona diše brzo, tanko, kroz nos. SRĐAN riječ po riječ u jednom glasu: Ti bi dakle otišla - ostavila mene - LEA sagne se još više: Da - SRĐAN: ti bi - otišla - ostavila mene - LEA pokorno se sagne sasma: Da - da - SRĐAN: ti bi - diže se i polazi k vratima - otišla - ostavila - zaključa ih - mene - LEA nenadano se trzne, krikne od čuda i ostane raspružena. Pita. SRĐAN ključ škrine i drugi put; on ga spremi u džep. Ti bi otišla - polazi k prozoru - ostavila mene. Zatvori prozor. Idi! Grubo, porugljivo. Idi! LEA očajno otvara usta i oči. Pita. SRĐAN grohoće: Idi. LEA: Šta je to? Šapće: Šta radi - šta radi - SRĐAN: Čeka da odeš. Smiješi se. Čeka da se vratiš. Smiješi se. LEA luta pogledima. SRĐAN: Čeka eto. I smiješi se. LEA uhvati se za vrat: Ah!!! SRĐAN: ... On je tako nevin i mlad; stidi se, obara oči i žari... I ja - podražava usiljeno podrugljivo - i ja sam nevin i mlad; i ja obaram oči, žarim se i stidim. Opipaj čelo. Znoji se. Opipaj bilo. Luduje. Opipaj usne. Gore... Žedno... A on je tako prostodušan i jak. I ja sam jak. Skuči laktove; košulja mu iskače. Opipaj. Željezo. Neka se ko porva sa mnom. Rečenice su sve kraće, prekidane. On mrtav - ja živ! On strv - ja gavran! Ja! Pruža ruke. Rukavi mu se skraćuju. Košulja sasma ispada. Ja. Bijesno. Oni piju - radi tebe. Bdiju - radi tebe. I ja. Ja ubijam - radi tebe. Ko! Oni? Ja! LEA: Prestani, prestani... Trese se. Reko si: govorimo. Reko si: ti si slobodna... Na dvojim bi vratima škrinuo ključ... Šta hoće? SRĐAN: Sutra. Ti - slobodna. I ja. LEA: Možeš otići, govorio je. Slobodna si za liječnika, za zakon, za vjeru, za - SRĐAN: - za mene! LEA: U sramoti... mjeseci... SRĐAN: Ne ti! Ja! Ja ne mogu. Krivo zakoraca. Ona uzmiče. LEA: Jedan je škrinuo ključ. Mlad je, jak, slobodan - Šta hoće? Zubi joj cvokoću. SRĐAN: Idi. Idi. Muklo se smije i vreba; vide mu se zarđali zubi i rutava prsa. Tamo je. Sva dršće. Blijedi. Boji se. Pred vukom. Sva dršće. Oči su joj mutne. Ne vidi. On ide k njoj. Ne vidi. Trne.

119



Strava. Sablast. Još nije mrak. Kad osjeti. Lea se stište, guri kao od zime; uzmiče prema kutu, na dnu. On koraca još; upire se o stol. Jauknut će. U noći. Ko ranjena zvijer. Ko golubica. Sva je bijela. Čista. Uprepaštena. Ovo su oči. Ovo su pandže. Jao!! utrne najedamput lampu. Veliki mrak. Ako je uhvati, stisne, ugrize... Sakrila se. Bježi. Polazi k njoj. Sva dršće. Od stida. I on dršće. Ako je nađe: Sva dršće. Od straha. I on dršće. Ako je nađe... Svjetlo se utrnulo. Goli su. Ne vide se. Ko životinje. Ako je nađe... Lampa se trese; čuje se njegov zaduveni, jaki pohotni dah i teški, kratki, mali korak. Njoj strahovito cvokoću zubi.

Svrha PUNAT, početkom rujna, 1908.

120


Janko Polić Kamov: Drame — Mamino srce

MAMINO SRCE

TRAGEDIJA U 5 DIJELOVA

LICA ANDRO BOŠKOVIĆ, posve sijede, duge kose i brade a la Napoleon III. Glas mu je mekan, katarski. I kretnje i pogled jednako mekane. LINDA, njegova žena; crnka, polusijeda, niska i prepuna. OLGA, kći, u dvadesetim godinama; crnka; ovisoka i nedavno omršavjela. Lice joj tu i tamo pocrnjelo. Kretnje usiljeno drvene, kao ukočene. BRUNO, sin, u tridesetim godinama; crn, izmučena lica, sakrita pogleda. Govor usiljeno grub, prikriven, nemiran. Nosi brkove. ROMANO, drugi sin; ovisok, plećat; jedno mu oko napola zatvoreno, kao da škilji. Glas hrapav, mekan kao u oca. Kestenjastih kosa i obrijan. Kretnje polupijane. DUŠAN, treći sin; najviši, najbjelji. Govor jasan, brz. Kretnje isto tako. Brci ga tek probili. Nosi dugu kosu prebačenu preko uha. JOHANA, blondinka, debeljasta, neuredno odjevena i prljava. IVO BUJIĆ, visok, mršav, bradat, plah; govori u izvinjavanjima. LIJEČNIK. I. i II. dio, događaju se u kasnu jesen u razmaku od jednoga dana, u jedaćoj, velikoj sobi sa dva prozora i dva ulaza. Na jednom zidu veliki divan; velika zidna ura, dvije kolone od sadre i vaze s umjetnim cvijećem. Dvije velike slike na zidu: "Ranjeni Crnogorac" i jedan vele stari portre. Više fotografija. Jedna bezvrijedna originalna uljena slika. Dvije biblioteke. U sredini veliki, rastvoreni stol. Zemljana peć. III. IV. V. dio događa se nakon godine dana, na Badnjak, u jednoj manjoj, tjesnijoj jedaćoj sobi s istim namještajem, jednim prozorom i dva ulaza. Ove dijelove prekida kratka pauza i slijede jedan za drugim. Pisao: U Puntu, u prvoj polovici mjeseca ožujka 1910.

I Andro i Linda igraju domino. Oboje imadu očale koje inače skidaju. Kad se jedno nasmiješi, drugo se smrkne; kad se Andro glasno smije, kašalj mu guši smijeh. Kraj prozora sjedi Olga, na krilu joj knjiga. Često pogledava napolje. Dušan se tiska uz peć.

121



LINDA: Na, kad si ga vidio, onda uzmi. ANDRO: He-he-he! (Tare ruke.) LINDA: He-he-he! Baš si dražestan. ANDRO: O donna! O donna! (k. g.) Ti si dražesna (Johana unosi ugljen i polazi do peći. Dušan je uštine. Olga oštro gleda.) DUŠAN: Da, Bujić je došao. (Mjeri Olgu.) LINDA (kratko se trgne): Sad si se sjetio. DUŠAN: Sad, iza objeda. ANDRO: Valjda će se i on sjetiti da dođe. DUŠAN: To sam i htio reći. Ali bi prije valjalo pitati Bruna, da li smije k nama Bujić u vizite i da li ga smijemo mi pozvati na bijelu kavu. ANDRO (Lindi): To se on ruga, kako se ne bi smio ni šaliti. DUŠAN: Ta Bujić je bio zaručnik pokojne Mile još onda, kad je "Villa Linda" pisalo na vratima naše propale kuće. Onda je on dolazio i bez poziva. Ali sada, kada na vratima našega stana od pet soba piše "Bruno Bošković", sada, kao stari kućni prijatelj, zaljubljen u drugu sestru, ne može doći bez dozvole. ANDRO: Prestani. LINDA: Pusti ga, nek govori. ANDRO: Neka govori, ali neka ne vrijeđa. Morao bi štovati starijeg brata samo zato jer je stariji. Bez obzira na to što Bruno uzdržaje i njega i braću mu i roditelje. LINDA: Igramo ili ne igramo? (Johana izlazi.) DUŠAN: To sam rekao ravnanja radi. Mene se sve to ne tiče. LINDA: Sada - moraš li baš pred služavkom govoriti o tome? A ti, beno, još odgovaraš. ANDRO: Gdje je ona? (Zgledava se.) LINDA: Gdje je ona? Sada je otišla. DUŠAN: Ali, mama, šta ti obziri! Kao da Johana ne zna! Kao da ne čuje! Više puta vičete i papa i ti i Bruno i Romano da vas prije cijela realka čuje i ja onda ne zatvaram prozore. Zašto da se ne čuje? Dapače, treba da se čuje. Meni kolege plaćaju kavanu samo zato, jer nisu od imućne familije kao ja. To je nešto kao propali barun. (Ura izbija dva sata.) ANDRO: Dva sata. Idi, zovi Bruna. (Nitko se ne miče.) Reko je da ga probudimo u dva. (Olga izlazi bez riječi.) Zašto ona? Zašto ne ti? DUŠAN: A zašto ja, ako je ona? ANDRO: Imaš pravo. Nisam rekao ni riječi. LINDA: Opet počinješ. ANDRO: I ti imaš pravo. LINDA: Brundalo! DUŠAN: Aj, aj, alaj ste dosadni. ANDRO: Tako, tako. Otresuj se samo. Neodgojeni. Gore nego u radničkoj familiji. DUŠAN: A tko nas je odgajao? ANDRO: Vaša mama. Što ste htjeli, to ste i imali. Što ste imali, to ste uništili. Što ste uništili, to ste opet htjeli, imali, uništili i - LINDA: A molim te, oni su mnogo imali, zaista. Dušan nosi hlače koje je nosio Romano, a prije njega Bruno. Sve je na Olgi od pokojne Mile. I čarape. Pitaj ju samo što je htjela, a što imala. Ni na plesove je nisi poveo. (Olga ulazi.) ANDRO: Tiho. Tiho. LINDA: Gore, da, nego u radničkoj familiji. Romano je već čovjek sa 26 godina i za sebe nije nijedne cipele kupio. ANDRO: I ni jednog ispita položio! DUŠAN: A šta će mu ispiti.

122



ANDRO: A šta će mu to: biti vječni pravnik, nazdravičar i kavalir. Trošiti, a ne zarađivati. DUŠAN: Život je pravo. Glavno je živjeti, uživati svoja prava, potpuno, u svemu. ANDRO: A dužnosti? Život je dužnost. Ti nisi odrastao tako krasan, sit i školan, jer si na to imao pravo, nego jer je to bila naša dužnost. LINDA: Igramo ili ne igramo? DUŠAN: To je zacijelo jedno poglavlje čovjekovih dužnosti od Silvija Pellica. Ili je možda koja Iskrica Nikole Tommasea. ANDRO: Imaš i ti svoje pravo. Rugaj se svim poštenjacima (Linda baci domino i polazi k prozoru) i svome ocu. Kad se je naše imanje prodavalo radi duga, kad je u trgovini propadala sva muka tvoga oca, bilo je savjetnika i savjeta o pravu na opstanak, o pravu na uživanje, o pravu na proste prevare. Ali da! Bilo je savjeta, ali i - savjesti, dužnosti - LINDA: A šta su oni imali od toga? ANDRO (trgne se i digne): Imaš pravo. LINDA: Ne prekoravaj ove tu. Ne spočitavaj njima. Ništa nisu uživali u svome životu. Eno ti jedinice. Prolazi svoju mladost kao u samostanu, jer s ponošenim odijelima jedna kći Boškovića ne ide ni na šetalište. OLGA (muklo): Mama - to ne - ANDRO: A šta mogu ja? (Ganuto, teatralno): Veletržac je Bošković davao djeci sve što je žena htjela. Najnovija i najskuplja odijela, jer jeftino nije nikada bilo novo za vašu mamu. Dvopreg, plesove, konje, sportove - sve što je vaša mama htjela u vaše ime. Ali sadanji blagajnik pripomoćnog društva sa 150 kruna plaće može tek sebi priuštiti kavanu. Veleposjednik je Bošković priznavao svojoj djeci na zahtjev svoje žene svako pravo i samo pravo, a sebi same dužnosti. Pa je toliko uživao u dugovima svoje žene, štoviše, dičio se s njima i smatrao godišnje račune za čestitke, dobre ruke i pjesme prigodnice. Ali činovnik Bošković nema kredita ni kod konobara, moja djeco! (Andro polazi Dušanu. Linda je kod Olge. Olga odvraća glavu. Pauza.) LINDA (sagne se): Nisi ga zaboravila. OLGA (hladno): O kome govoriš? LINDA: O Bujiću. OLGA: Sada - meni je svejedno. LINDA: Ne tako hladno. Ne tako hladno. (Gladi je. Andro i Dušan govore nešto vrlo živo.) OLGA: Nego? LINDA: Ne misli, ne misli uvijek. OLGA: Ma o kome opet govoriš? LINDA: O pokojnoj sestri, o Mili. OLGA: Ah, mama, pusti - (Andro se zgraža. Dušan se je smrknuo.) LINDA: Ostala si uvijek ista kao da je mrtvac u kući. Koliko Bruno trpi zbog tebe. Nasmij se jedamput. ANDRO (u po glasa): Ne govori tako. Tvoji su nazori parole za jednu skupštinu, ne za jednu familiju. Tu se mora vidjeti samo to da ste zadovoljni. LINDA (kao da ih sluša i zakriva pred Olgom): Viči na društvo, na vjeru, na sustav, ali ne na brata. Razumiješ. Šta bi bilo da on traži svoja prava? Ostali bismo svi bez kruha. DUŠAN: Pa - tražio ih je. ANDRO: Tiho. DUŠAN: Tražio ih je. ANDRO (stište mu ruku): Tiho. DUŠAN: Ne osuđujem... Imao je pravo pronevjeriti. ANDRO (trese mu ruku): Tiho. (Olga i Linda gledaju u njih.) DUŠAN: Tražio je... Bio je mlad, zaljubljen - (izgubi riječ).

123



ANDRO (odšeta krijući pogled; onda stao pred ogledalo, opipao čeljust i duboko se zamislio. Duga pauza. Dušan se je okrenuo k peći. Olga se stisnula u šal. Linda joj gladi kose. Onda - Andro se nenadano gane i rastuži pa kao da s naporom lomi tišinu koja je nastala): Zašto se žalostite? Ako se ljubimo - što ćete više. Sveti Pavao je rekao: ljubite se među vama. A Tommaseo... (Dušan se glasno smije, Andro živahno) Imaš pravo! (Tare ruke i šeta.) LINDA: Još malo Pellica, pa skoči na stol i komedija je gotova. ANDRO: I ti imaš pravo. Zar sam tako dosadan, Olga? Ti jedina govoriš istinu, jer uvijek šutiš. LINDA: Baš tako. ANDRO: I ti si bila moja žena trideset godina! LINDA: Nažalost. ANDRO: O, donna Linda. Moj križ, moja dika i sramota! (Nujno se smije. Dušan prilazi k Olgi.) Još si mlađa od svih nas. Ta gledajte je, djeco. Krsni list kaže da je prevalila pedesetu, ali ja ni župniku ne vjerujem. LINDA: Tvoje laske, tvoj "hi-hi-hi!" Mačak. Smiju ti se oči, a zelene su. ANDRO: Trideset godina, donna Linda. Isti divan, isti sat, iste slike... LINDA: I ista odijela. ANDRO: Samo nakita nema. (Približi joj se i upozori na djecu. Dušan je do Olge; Andro snizi glas): Bojim se one naravi. Dušan bi mogao reći jednoga dana što nitko od nas ne smije i ne može. LINDA: Pst. (Povuče ga k peći.) DUŠAN: Pitaj ti oca. Tebi neće odbiti. Ni filira nemam. A tako mi se strašno puši. OLGA: Papa nema. Pitaj Bruna. Bruno ne odbija. DUŠAN (žešće): Bruna! Neugodno mi je. Sve njega. Za marku, za žigice, za sve. I za dozvole i za mnijenja i za uvjerenja. Sve on! (Andro žalosno upozorava na Dušana, Linda zatvara prstima usta.) Jer daje novac, najkompetentniji je u sudovima, ukusu i idejama. Majka veli: on zna više; otac: on vrijedi više, a mi svi: bolji je! Pa svejedno. ANDRO (u šaptu): To je. Hoće da kaže: a ipak je Bruno imao sve što je htio; radio što je htio i prvu - (Udari se po ustima.) LINDA (teško diše): Ide. (Stisne grudi i sjedne na divan. Tjeskobna tišina.) BRUNO (naglo uđe u zimskoj kabanici; ovratnik mu je uzvinut; pogleda na sat, onda zakopča kaput kao da nešto očekuje. Svi šute): Zbogom. (Neodlučno stane.) ANDRO (u velikoj neprilici): Da - ovo - znaš - ništa. (Rašeta se.) BRUNO (smrkne se; otkopča kaput): Da. Trebaš novaca. ANDRO (sporo): To jest: trebao bih. Malenkost. (Primi se za čeljust): Ovo tu, ovo tvrdo. Nije ništa, ali bi moglo biti. LINDA: Ti si čudnovat. Mala oteklina i odmah: bogzna šta. BRUNO: Neka ide. Ali zar nemaš više ništa? ANDRO: Malenkost. LINDA: Svaki dan kavana i cigare, to je najmanje jedna kruna. ANDRO: Tri cigare od deset filira. LINDA: Pa jedna čašica kasirici, druga kruna. ANDRO: Ma, čovječe božji, kakva kasirica! BRUNO: Ali danas je tek deseti! Prvoga si imao još pedeset kruna. ANDRO: Imao sam pedeset puta pedeset hiljada pred deset godina, sinko. (Dušan prasne u smijeh i Bruno se smije.) BRUNO: I jednu villu i jednu ženu. ANDRO: Što je bilo, prošlo je veće. Villa je otišla, ali žena nije. LINDA: Kao da je sve došlo od mene. Upropastili su nas tvoji kompanjoni. S Pellicom se i s Tommaseom ne vodi trgovina. (Andro se bučno smije.) A tvoji dični rođaci! Uzdržavao si roditelje, sestre i njihove muževe. I školao im djecu.

124



ANDRO: I tvoje sestre i tvoje roditelje - reci onda i doreci: i tvoje nećake! BRUNO: Da je samo to. LINDA: A knjige koje su vas samo iskvarile - BRUNO: Na knjige se je potrošilo u trideset godina koliko na igračke o jednoj novoj godini. Ta jedna je beba koštala 500 kruna. A jedan drveni konj 200, pa smo mu zato i odsjekli glavu. DUŠAN: Uvijek isto i uvijek isti. BRUNO: A znaš, koliko se trošilo na šešire, cipele i vrpce. ANDRO: Ona je kupovala pa ne može znati. Računi su dolazili k meni. Ona je samo naručivala. BRUNO: A trgovci procjenjivali pa su stvari poskočile u vrijednosti od sto na sto. LINDA: A drugo se ne računa. Kad je njegov brat klečao preda mnom i molio za 5000 kruna koje nije nikada povratio da izgladi neke netočnosti u knjigama svog sina - ANDRO: A tvoj otac dolazio dnevno k meni po nekoliko fijorina da može tjerati kera sa svojim kompanjonima. LINDA: Jedan je jedini put bio pijan u svome životu. Na našem žalosnom piru. ANDRO: To ti znaš. A kad je one noći umro nenadano od kapi, u cijeloj vašoj kući nije bilo ništa osim žalosnih cedulja i praznih butelja. DUŠAN: Pa ih je valjalo napuniti. (Bruno vadi novčarku, gleda u stol.) LINDA: Bio si oduvijek kavalir pa si i sada. Kad si plaćao osmrtnice, mogao si plaćati i zahvalnice - samome sebi. ANDRO: Čovječe božji. Govori se tako, kad se izaziva. Šta moji rođaci, moji roditelji. Moj je otac sa tri fijorina uzdržavao ženu deset dana, moja draga. Starac od sedamdeset godina pa ribario i noću, moja draga. Ali tvoji su bili gransenjeri s praznim džepom. DUŠAN: I s tradicijom. BRUNO: I sad bi moglo biti dosta. Evo ti deset kruna. ANDRO (odmah ih spremi u džep pa se nasmiješi): Tako je najsigurnije. Gledaj, gledaj! Gledaj, kako joj planuše oči. Donna Linda! Donna Linda - (Odšeta): "Nessun maggior dolore, che - " BRUNO: To je sve lijepo (zakopča kaput). Ali bi svejedno mogao gospodariti malo gospodarskije. ANDRO (u neprilici): Ne bih te tražio, vjeruj mi. Ali - ovo, pa ono - Daj simo - daj tamo - Malenkost, pa ode sve. LINDA: Ti si s tvojim "daj simo, daj tamo" prava bena. BRUNO: Razumijem taj "daj simo, daj tamo". Bit će opet kakav dug naše dobre, stare mamice. (Uozbilji se.) LINDA (oštro gleda Andra): Je li moj, reci, je li moj. ANDRO (k. g.): Eh, malenkosti. Daj Dušanu, daj Romanu. Daj za ovo, daj za ono, malenkosti, ali - BRUNO: Te malenkosti neka izvole braća tražiti u mene. Ja ne znam, kad što trebaju i koliko trebaju. (Ozbiljnije): Zašto ne traže sami? LINDA: Imadu obzira. DUŠAN (zbunjeno): Ja sam trebao pedeset filira (kiselo se smije) - za papir, marke i pera. OLGA (suho): Neki dan je papa poslao po ledenu kavu za mene i za mamu. Ja nisam htjela. BRUNO (suspreže žuč): Ah ti! Nije to. Jedna ledena kava i jedno pero. Drugova neću. Razumijete me jedamput. Neću. Sve će da pođe starim putem, sve. Ja znam, makar se ti, oče, pleteš i izmotavaš. Bio je dug mamin i ništa drugo. Ne, mama! - Ne gledaj oca tako. Ne sili ga da laže. Prvog je imao pedeset kruna. Danas ni filira. A možda već ni jučer, ni prekjučer. Ja znam, kad on traži da već ne može, da mora. Dao sam ti da isplatiš sluškinju, mama, pa nisi. Ne laži mi, opet. Sama je Johana danas zatražila. I ona već zna, kakvi smo i što smo bili. OLGA (uporno): Ja nisam htjela i neću više. BRUNO (pjeni se, u strašnoj muci): Ne grizi, ne grizi, Olga. Ne izvraćaj. Ne radi se o ovih pedeset kruna, o ledenoj kavi, o jednom peru - radi se o dugu, o zaduživanju, o bolesti, razumijte jedamput. O bolesti koja je sve nas zarazila. (Linda dugo uvlači dah.) I meni je teško, gore, najgore, što otac i

125



danas mora da radi (Otac maše rukom), što Romano neće da radi i što ja ne mogu više. A ti se varaš, ako misliš da se radi o tvojoj ledenoj kavi, o tome, o tebi. Nisam li te sam vazda zvao na zabave, u kazalište, na izlete, pa nisi htjela. Ja ne znam zašto. OLGA (k. g.): Radi štednje. BRUNO (zgrči jednu pesnicu): I meni, baš meni! I ti, baš ti! (Naglo izađe zalupivši vratima. Dušan se kiselo smiješi. Andro skrsti ruke odostraga.) LINDA (jedva izgovara): Ne smiješ tako, ne smiješ tako, Olga. OLGA: Ne mogu. (Svi šute.) Nisam htjela. Nisam smjela. Pa svejedno. (Stište šal. Pauza.) DUŠAN: Od jutros nisam već pušio. ANDRO: Pa ti i pušiš? DUŠAN: Sada slučajno ne. (Fićuka i šeta.) LINDA (sjedne na divan): Andro, sjedni amo. Nešto imam s tobom. Sjedni samo čas. ANDRO: Tako ti je sladak glas, o donna. Tako sladak. I pola ti se ustiju smiješi. Imam deset kruna u džepu, o donna! LINDA: Ali sjedni (privuče ga). OLGA: Ne, mama. (Digne se.) Otac ti ne smije dati, ni ti ne smiješ tražiti (izađe). ANDRO: Čula si. Ima više savjesti od nas. LINDA: Vratit ću ti sutra. ANDRO: O Bože! Zbogom. LINDA: Vratit ću ti, poštenja mi. Ne vjeruješ? ANDRO: Ne. LINDA: Trebam silno, nužno trebam. S dnevnom svotom ne mogu napraviti proračuna pa račun ne izlazi. ANDRO: Ne muči me. Opet je dug. LINDA: Vratit ću ti sutra, poštenja mi. ANDRO (nujno se smiješi): Razbacuješ poštenje kao novac. Kao da imaš previše, a ništa nemaš. LINDA: Nemoj me bacati u nepriliku. Bit će opet svađe, a Bruno se ne smije srditi. Vidio si ga: žut je od bijesa. Prelit će mu se žuč. ANDRO: A ti ga ne srdi. LINDA: A kako. Daj, danas dolazi Mara sa sela. ANDRO: A šta znam ja, šta je to Mara? LINDA: Jedna seljanka. Prodala mi jaja. Za pet kruna. Obećala sam za danas sigurno, sigurno, na poštenu riječ. ANDRO: Na poštenu riječ! Gdje tražiš svoja poznanstva. Samo da se možeš zaduživati bez našeg znanja. Sve su tvoje tajne u tome. LINDA: Večeras dolazi. Obećala sam, a kako ću? ANDRO: I meni si obećala sutra. A kako ću, kad moram liječniku. LINDA: Idi sutra, prekosutra. Mara će kao Johana - dočekati Bruna. Pa opet svađa za pet kruna. Pa opet uvrede i poniženja za sto jaja. ANDRO (smije se u plafon): Pet kruna. Bura. Oluja. Kletva. Za pet kruna. Kad se radilo o tisućama - ništa. Pred vjerovnikom kome si dugovala 10.000 nisi strepila kao pred jednom babom. Mužu si smiješećke zadužila cijelo imanje, a sina se bojiš za malenkost. (Toplo je gleda): Na što smo spali, donna Linda. Na što smo spali. (Daje joj novac): I posljednji. Bruno ima pravo: morao sam napisati mjesto "Villa Linda" - ne plaćam dugova svoje žene. Na svim pismima, posjetnicama i u novinama, gdje smo davali trgovačke oglase. Bili bi unosniji za naš posao. Zbogom. (Kašlje i izlazi. Linda je ostala zamišljena kao da govori nešto u sebi.) DUŠAN (polagano joj se približava s rukama u džepu): Kome ću, ako ne tebi? LINDA: Na, za cigarete. DUŠAN: Još krunu.

126



LINDA: Nemoj. DUŠAN: Stid me je pred kolegama. Maloobrtnička, seljačka, radnička djeca i vazda plaćaju meni, jednome buržo-a. Stid me. Već ih sada izrabljujem. LINDA: Na, sad idi. DUŠAN (žalosno gleda u krunu): Šta mi daješ kao prosjaku. LINDA (uvijek nesabrano): Sad idi. DUŠAN: Neki dan si prodala neke kapute i ništa mi nisi dala. Nikud se ne ufam zaći. Dajem napojnice kao penzionirci. LINDA: Ali ti, ali ti. DUŠAN: Kome ću, ako ne tebi. Molim te. Brunu ne mogu. (Mrko, u stran): To je previše! LINDA (stište novac kao dijete igračku): Srce bih ti dala. Boli me, kad tako moliš. (Strašljivo se ogleda): Ne izusti nikad one riječi. Bruna boli srce. Učinio to što i svi ostali u mladosti; sad okajava. Tako strašno, tako strašno. (Posrne, onda se primi za stol.) DUŠAN (bojažljivo je obujmi): Šta je tebi? LINDA: Krv, ništa. Vrućina. (Baci šal): Ne mogu ti dati ništa. Toliki sitni dugovi. Jedan, dva, tri... (nastavi brojati u sebi). ROMANO (s nabitom kapom; jedno mu oko napola zatvoreno): Dobar dan. (Linda se malo strese.) Ono sam došao. Doveo sam Bujića. Otac ga zaustavio. Ti bi mu mogao poći u susret, Dušane. DUŠAN: Pa idem, kad si ga doveo. Makar je i mene mogao pozvati na pivo. Kramar. (Izađe.) LINDA: Romano. Šta radiš? ROMANO: Ništa, nažalost. LINDA: Gdje si bio? ROMANO: Sad sam tu. LINDA: Pio si opet. Kad piješ, ono ti se oko zatvara. Kad ti se ono oko zatvara, onda se bojim. Tako si pun tajanstvenosti, a ja slutnja. ROMANO (gane se): Zlatna mama. (Brzo): Ono - pio sam da se okuražim. LINDA: Idimo. Idimo. (Gleda njega i sobu): Šta si ono rekao za Bujića? ROMANO: Da dolazi. Da ljubi Olgu. Da je ne može zaboraviti. Da je sad promaknut. I više ne znam. Govorio je dva sata. LINDA: Idimo dakle. (Zakoraca, onda stane): Ne dolazi ovako više. Za tebe nije piće. (K. g.): Ali nešto si mi htio reći. ROMANO: Ništa. Samo te plašim. Volim, kad se moja mama boji. Slušaj: nikada me još nisi slušala govoriti. Govorim samo na đačkim skupštinama. Slušaj. LINDA: Kasnije. Sad ajdmo. (Sjeti se novca, pa ga spremi u džep.) ROMANO: Ne, prije slušaj. Jedan govor. (Hini teatralnost): Kolege! Danas su u Hrvatskoj samo dvije stranke: stranka poštenja i stranka hulja. Ovako naime govorim, kad polazimo na demonstracije (nenadano se gane). Na stranku hulja - Oh mama! Mi, stranka poštenja! Znaš da mi onda plješću. I kako! "Živio Bošković! Živio Bošković! Živio" - (Linda kao da bi ga nešto htjela pitati, ali Romano je prekida): Ja sam, znaš, razdijelio tako stranke, život, narod, ljude. Kako me je učio otac. I sve se tako dijeli. Svagdje su dvije stranke i u nama (posrće) i - u nama. Svaki je čovjek sastavljen od dviju stranaka: od osjećaja i života; od odgoja i temperamenta. Ma slušaj, mama. Ja te sad plašim. Volim, kad se moja mama boji. Volim moju mamu kao nitko. Oca, Olgu, Bruna, Dušana! Cijeli svijet ja volim kao nitko! (Od nemoći se stane smijati.) LINDA: Smutilo te vino. Ajdmo. (Sjedne na prvu stolicu i sklopi ruke.) ROMANO: Pa mi plješću: "Živio Bošković! Živio Romano!" Svi me zovu imenom koje si mi ti nadjela. I svi me vole. Znaš, kad sam ono imao dvoboj s časnikom; posjekao sam ga, a danas smo najbolji prijatelji. Ali ti ne slušaš, mama. Tebe ne veseli slava tvoga sina. A svagdje sam ja. U svim sam klubovima. U mačevalačkom, pjevačkom, sportskom - LINDA: Romano (gleda ga s bolnom ljubavi). Budi kratak. Sve razumijem. Ti trebaš novaca.

127



ROMANO: I kako!! U svim sam klubovima - blagajnik (obori pogled). LINDA (naglo otvori oči i odmah ih stisne i ruke prinese k ustima. Pauza. Onda u šaptu): Koliko trebaš? ROMANO: Malenkost. (Pauza.) A sad slušaj i drugi govor. (U porugljivom zanosu): Kolege! Danas smo doživjeli debacle stare politike; velikih ideja i velikih tražbina. Mi moramo imati jednu misao na svakom koraku života; jednu tražbinu i kad općimo sa stražarom i kad kupujemo željezničku kartu. Nova je politika sitnoga rada i sitnih tražbina: sabor je sitničarija i za malenkost otvarajmo pobune. I onda opet "Živio Romano!" I vidjela si. Alarmirali smo cijeli grad, kad je u tučnjavi sa stražarima nastradao jedan naš pijan kolega. I - i - mama, mama... Za malenkost danas postaju Boškovići slavni, požrtvovni, patriote. Za jednu krunu što su dali u izborni fond, gdje je naš otac davao tisuće. I - i - za malenkost postaju danas Boškovići hulje, izdajice i - defraudanti. (Stisne lice. Pauza.) LINDA (mekano, u šaptu): Koliko? ROMANO (ne skinuvši ruku s lica, muklo): Koliko je koštao o novoj godini jedan drveni konj kome smo na Tri kralja odsjekli glavu. LINDA (kratko zajeca. Izvana zvone dva puta. Romano polazi k vratima. Linda pruža k njemu ruke): Sutra. (Romano joj primi ruke i ona ga povuče na prsa i strastveno poljubi u čelo. Onda stane pred ogledalo. Romano zastaje kraj vratiju i gleda u majku. Pogled mu se nasmiješi i izađe. Linda prevlači ruku preko kosa pa preko očiju, dugo, s nasladom. Onda obliže usne. Pola joj ustiju ostaje nasmijano.) Ulazi Bujić, za njim Romano i Dušan. Bujić se duboko klanja i cjeliva Lindu u ruku. Tako ostanu u razgovoru i sjednu na divan. DUŠAN: On se divi kućama. Zagreb je, veli, u godini dana napredovao više od cijele Hrvatske. BUJIĆ: U kućama, molim. (Nastavi razgovor s Lindom.) ROMANO (tiho Dušanu): Zašto Olga ne dolazi. DUŠAN: Poručila je da je neraspoložena. U svojoj je sobi. (Romano izlazi.) LINDA: - i od sprovoda se niste već pokazali. BUJIĆ: Ali kako sam mogao. Premjestili me u Dalmaciju. LINDA: Na vašu molbu. BUJIĆ: Na moju molbu. Spremah se da položim i zadnje ispite. Sve sam ovo vrijeme prošao u učenju. Bacio se i na pisanje. DUŠAN: Pjesama? BUJIĆ: Bjež! Historije. Pošao sam u potragu za Ilirijom Napoleonovom, za počecima demokratizma i nacionalizma koje je k nama donio nasilnik Francuz, slobodoumniji od njemačkih darivalaca ustava. DUŠAN: Vi govorite čisto morski. Naša birokracija ovako ne govori, a kamoli da bi pisala. LINDA: Da, ali sad ćete biti naš gost. Uvijek ste dobro došli, znate i sami. Tu je malo tijesno. Nije to provincija i ladanje. O dragi Ivo! Dragi Ivo. Kako se je to sve promijenilo. BUJIĆ: Život se mijenja, ali ljudi nikada, ako su ljudi. Znate što me je sjetilo da sam u istoj kući? One dvije jelenje glave što sada vise na hodniku. Pred petnaest su godina bile novost i visjele su u salonu. ROMANO (ulazi i pođe ravno Dušanu; u po glasa): Idi i reci joj riječ. Ja ne znam. Smušen sam ionako. Ona baš neće da dođe. Igra opet uvrijeđenu. (Dušan izlazi. Romano gleda nice.) BUJIĆ: - To ne, promijenio se nisam, milostiva. Zašto sam tražio premještenje u Dalmaciju? Tu su se na mene postavili zahtjevi sa strane vlasti kojima nisam mogao udovoljiti. Pa onda - što dalje, znate, što dalje od vas. Dok mine žalost, dok mine korota. Strašno. Dok je umirala jedna ljubav, stvarala se druga. Htio sam se osloboditi ove strahote pa - (Umukne. Pauza.)

128



DUŠAN (ulazi): Mama, Olga te zove. (Linda izlazi.) A vi oprostite. Nije joj uistinu dobro. Nije izlika, neko čudno ganuće. BUJIĆ: Radi mene? (Naglo se digne.) DUŠAN: Čini mi se. BUJIĆ: Da se povučem? ROMANO: Dapače. I ona se je možda htjela osloboditi ove strahote, pa tako - O Ivo, daj da ti stisnem ruku! (Stište mu.) Ostali smo isti. Svi smo ostali isti. U onom starom dvorcu, sjećaš se, gojila se sama srca. (Dušan ga izazovno gleda.) Onaj čarobni vrtlar - naša mama! Iako sam pijan, ne govori to pivo. BUJIĆ: Znam. Dolazeći ovamo prošetah se kraj vaše ville. Sada su tamo nove kuće, ali kesteni su ostali isti. Vinova loza uništena. Smokve iscijepane. Jabuke, šljive, trešnje - sve iscrvotočeno. Ali kesteni! Ljeto smo proživjeli na njima kao majmuni. Ili u moru kao ribe. Tamo se odgajala srca i - pjesnici. Ostao sam i danas pjesnik koji ne zna složiti dva sroka, a da ne bi bila upotrebljena od naših zaljubljenih iliraca. DUŠAN: Ne osjećam te nostalgije pa ni ne vidim tog cvijeća, tih srdaca, tog vrtlara. Nije to cinizam, iako nisam bio s vama na pivu. ROMANO: Nije pivo. Drugo je nešto. Još nisi srca stavio u promet, još te nije zapekla savjest. Nisi ljubio jednu sestru, a zaljubio se, dok je ona umirala, u drugu. Nisi stavio srca u promet. (Iznakazi se): Nisi ubio, prevario, defraudirao - nisi živio. (Zatomljuje vikom ganuće): Je li, stari prijatelju, je li? (Dušan se u rugu povlači.) BUJIĆ: Jest, prijatelju, jest, prijatelju. Pa onda radiš, učiš, gušiš i pišeš historije. (Pruža dozu): Austrijanac. ROMANO (uzme za cigaretu duhana i dugo frče): A donekle i jest pivo. Ja sam kao vječni đak i govornik zadržao nešto deklamatorno u razgovoru kao otac. (Pauza.) BUJIĆ: Mama kaže da je tu tijesno. Vjerujem. Tamo ste imali dvije kuće. Kad je vaš otac htio iznajmiti jednu, mama nije dala. Jer gdje će se djeca igrati? Sve ste sobe, tavane i podrume ispunjali svojom vikom. ROMANO: Mi i naši prijatelji. Svako poslijepodne dvadeset bijelih kava. (Ne može zafrkati cigaretu. Prsti mu dršću. Dušan odmah zafrče i prati brata): Ne mogu, vidiš. To nije pivo. To je ganuće (odvrne se). BUJIĆ (gleda obojicu; onda mahne rukom kao da se izvinjava i pođe k prozoru): Više se ne glasovira u vas? ROMANO: Ne. Glasovir se je prodao. Olga ga nije dirnula već od Miline smrti. Ja sam razbio violinu, kad smo se selili. A tambure su, veli Dušan, za šegrte. Da, šta me gledaš. (Odvrne se.) DUŠAN (pali cigaretu): Pa gledam. To sam rekao, istina. Ipak smijem da te gledam. ROMANO: Ne s ovakim ruganjem. Svemu se podruguješ. Najvećim svetinjama. DUŠAN (drsko ga gleda): Ja? Kojima? Reci mi, kojima? ROMANO: Djetinjstvu. Uspomenama. Našemu zanosu. Našemu razgovoru. (Zatomljuje nepriliku. Bujić ih zapanjeno gleda): Pa reci, nisi li rekao jučer da je patriotizam formalnost kao vjera, kao korota, kao stid, kao poštenje. DUŠAN: Pa rekao sam. Ali jučer si se tome smijao. Dapače si dodao da je to kao alkohol. Znamo da će nas opiti, da će nam dati iluziju, pa ipak pijemo i najgore vino. Baš radi te iluzije. To je bilo jučer, a danas? (Gleda ga još drskije.) ROMANO: A danas dopusti da ti okrenem pleća. (Okrene se.) DUŠAN (Bujiću): Oprostite i po drugi put. Ni ja ne razumijem toga razgovora, te žestine. To nije tako često u nas, kako to vi mislite. To je samo danas, među nama, znate. (Prezirno odbija dimove.) BUJIĆ: Meni je žao i više ništa. Želio bih vas vidjeti uvijek vesele i sretne i u nesreći. No, Romano, gotovo je. Mali nesporazumak. ROMANO: Glupost. (Prasne u smijeh.)

129



LINDA (uđe tiho; tako i govori): Olga bi željela s vama govoriti na samu. (Romano i Dušan izlaze. Čudno se gledaju. Linda blizu Bujića): Ne znam, što bi moglo biti. Pazite. Odonda je takva: od Milinog ukopa i od vašega odlaska. (Povuče se. Pauza.) BUJIĆ (sve upornije gleda u vrata). OLGA (u istoj toaleti i šalu ulazi. Hladno): Dobro došli. BUJIĆ (pošao prema njoj): Olga! (Ali najedamput stao. Ona ga gleda, onda zatvori vrata. Dugo se okreće): Smijem li vam stisnuti ruku? (Pruži mu je. On je dugo drži.) OLGA: A sad - dosta. (Ustegne je. Pauza.) BUJIĆ: Željeli ste razgovor sa mnom na samu. OLGA: Da. - Samo jedno pitanje: zašto ste došli? BUJIĆ (gleda nice): Radi vas. OLGA: Zašto ste onda bili otišli? BUJIĆ: Radi - sebe. (Pauza.) OLGA: To mi je dosta. I sad možete otići, kako ste i došli. BUJIĆ (bez glasa): I to je sve? OLGA: Sve. (Velika pauza.) BUJIĆ (promatra je i kao tek sada razaznaje njezinu fizionomiju; sve se više zadivljuje i najedamput klikne tiho, duboko): Mila! OLGA (okameni se; samo joj se obrve trznu): - postajem joj sve više nalik. Takva je ona bila, kad ste vi počeli ljubiti mene - kad je ona počela bacati krv; gubiti vlasi, glas i pogled. BUJIĆ: Ja sam trpio dosta u ove tri godine. Ja ne mogu više. Hoću li se ukopati živ? OLGA: Onda - zbogom (okrene se). BUJIĆ (u strahu): Ne još. Jesmo li mi gospodari srca? OLGA (okrene se, govori sve nesmiljenije): Jesmo. I tirani. I krvnici! Kad joj počeše opadati kose - BUJIĆ: Ne tako, Olga, ne tako. OLGA: - kad joj počeše opadati kose, spavala sam kraj nje. U snu je stenjala i proklinjala - BUJIĆ (trne): Ne tako, Olga, ne tako. OLGA: - i proklinjala vas i mene. Tu sam razumjela da sam ljubljena prvi put. BUJIĆ: Oh! (Ne može podnijeti.) OLGA: Vi s kukavnom plaćom, ona bez miraza. Vi mlađi od nje, a u dvadeset i petoj godini djevojke naglo ostare. Kad je familija progutala njen miraz, došao je najbjedniji prosac koji je bio zadovoljan i... s bijelom kavom. A one je druge davno prije otjerala sramota... Vi znate. Došli ste, kad se je sve zaboravilo i u našoj se je kući spominjao Bruno kao uzor građanina, sina i brata. Preko noći ste otkrili da je Mila stara djevojka i da će moji biti presretni, ako zaprosite bar mene. BUJIĆ (vikne): To ne stoji, oprostite. OLGA: - pogotovo, kad je ona ionako na svu sreću morala umrijeti. BUJIĆ (jače): To ne stoji, oprostite. To je kletva. Vi ste zaraženi. OLGA (okameni se, samo joj se obrve trznu): Da. BUJIĆ (uprepasti se): Nisam tako mislio. Kud me gonite? Bacate me u ponor. Ja se bunim. Olga! Olga! (Nemoćno traži stolicu.) OLGA: Za bolesti spavala kraj nje. Jela njezine ostatke da je uvjerim da nije jektika. Slijedila sam majčin savjet. Ta nitko nije vjerovao da u našoj familiji može biti zaražen. Majka je to vazda nijekala i ja sam naslijedila Miline haljine, ljubav i bolest. BUJIĆ (bez glasa i volje): To je utvara, praznovjerje. Sami se izjedate u svome jadu, u svojoj žalosti, u svojoj savjesti. Kad ste neizmjerno ljubili svoju sestru! OLGA: Nisam. Tu se varate. Iščekivala sam vaše posjete u bijeloj haljini, sjećate se, s rukoveti cvijeća, udarajući u glasovir i gledajući svoju sreću u ogledalu.

130



BUJIĆ (u uspomenama; tone): I pratili ste me niz stepenice, kroz kestene, ruže i crnogorice. Svako predvečerje, kad je tonulo sunce. Sav je zapad bio u plamenu. Svi oblaci, more, planine i zvonici: jedna vatra. I sve je tonulo i gorjelo u vašim očima. OLGA (odmah s uživanjem prekine ganuće): A za zatvorenim je prozorom gledala Mila. BUJIĆ (malne u mržnji): To je utvara. Vi bulaznite. OLGA: - pa ga je otvorila, sjećate se? Da čuje što govorimo, što šapćemo. A šutjeli smo. Usnice nam se pomicale same od sebe. I tad smo čuli kašljanje. Sjećate se onoga hropca? Drugo se nije ni moglo čuti podveče, kad u našem zaseoku nije bilo ni crkve ni zvona i kad je isto pseto bilo oglušilo od starosti. BUJIĆ (k. g.): To je utvara, Olga. (Očajno gleda u plafon.) OLGA (kao u vrućici, zabušenom strasti): A ja sam je te večeri uspavala cjelivajući joj usne da je uvjerim o svojoj čistoći i njezinom zdravlju. BUJIĆ (traži joj ruku): Dođite k sebi. Oči vam izgaraju. (Polazi k njoj): U strašnim uspomenama živite. A jedamput ste se srdačno smiješili i na Veliki petak debelim svećenicima kojima su halje pucale kod klanjanja, a oni su zakapali Hrista. Kud gledate sada? (Približi se): Olga! OLGA (gleda ga zapaljeno): U kakvim ste uspomenama vi živjeli? BUJIĆ (nazaduje): U sličnim. OLGA: A onda - je li to utvara? BUJIĆ: Sada jest. OLGA: Sada (čudnim zvukom). Sad sam ja utvara. (Bujić nazaduje.) Ja sam Mila. (Prvi se put nasmije bolesnim smiješkom. Pauza.) BUJIĆ (sklapa ruke): Ovo srce. (Gleda preobraženo): Krvnik samoga sebe. (Glas mu podrhtava): Niko vas ne bi mogao tako mučiti, kako se mučite sami. A niste nabožni. Sumnjam da vjerujete. Vjerujem da ljubite. OLGA (i njoj glas podrhtava): Mila. - Nisam li joj nalik? Gledajte me, kako sam ja gledala svoju sreću u ogledalu. Uvenula, uvenula kao vaš cvijet u albumu, vaša crvena tinta na razglednicama... I ušesa su mi blijeda i tanka. (Pipa jedno uho): Kao da pipam najtanji neispisani papir... A kad primim ruke (pruži ih prema njemu). Ovi prsti. (Raširi prste): Kao latice od papira... (Prevlači naizmjence jednu ruku preko druge): Ova koža mene samu zebe. Kao da gladim žabu. (Nasmije se bolesno): Žabu... bez krvi. (Prinese ruke k licu.) BUJIĆ (koraca i u svakom mu je koraku jedan jecaj): Smijem li vam poljubiti ruku? Smijem li vam reći da sad ne mogu zaboraviti - da sam dvije godine gušio sve, jedino. - Smijem li vam reći da više ne mogu? Olga Olga! Olga! Ja vas gledam, kako ste vi gledali svoju sreću. Smijem li vidjeti svoju? (Približi se. Riječi mu se uspavaju na usnama i stisne ju čvrsto. Onda je pusti, odvrne se i otre suzu.) OLGA (široko otvori usta; tri puta; hvata zrak; tad se upre o stolicu i zakašlja): Ako ste došli radi mene - (kašljuca) - otišli radi sebe - (k. g.) možete i sada otići, kako ste došli. (Kašlje u rubac.) BUJIĆ (rame mu se na svaki kašalj trzne; nazaduje k vratima). LINDA (zgurena; lice joj puno vora i mraka; grčevito uhvati Bujića za ruku). BUJIĆ (pijano): To je sreća. Nenadana. Blagoslovite nas, majko - majko! (Ispane.) LINDA: Jedina! (Posrće k Olgi.) OLGA (bez glasa): Mama. (Pruža rubac u velikoj naivnosti i smijehu): Kao Mila... Gledaj, mama... To je krv. Gle. - (Izgubi glas.)

Zastor

131



II

(Johana uvodi Bujića). BUJIĆ (ne ulazi). JOHANA: Čini se da je bolje. Danas je i jela. Sada spava. BUJIĆ: A gospođe nema? JOHANA: Nikoga nema. Gospođa je malo prije izašla. Dušan je sam kod Olge. Zovnut ću ga, izvolte. BUJIĆ: Ne, hvala. Ja ću se još vratiti. (Johana ga isprati i odmah se vrati.) DUŠAN (dolazi kroz sobna vrata): Ko je bio? JOHANA: Gospodin Bujić. Reko se je vratiti. DUŠAN: Mogli ste me zvati. JOHANA: Nije htio. Olga spava. DUŠAN: Spava. Još se nije nitko vratio? JOHANA: Nije i neće tako skoro. DUŠAN: Ne... Vrata ste zaključali. JOHANA: Jesam. Zašto to pitate? DUŠAN: Tako. Mogao bi tko doći. A sami smo. JOHANA: Pa vas je strah. DUŠAN: Mene. Ajte, molim vas. Kamo je pošla mama? JOHANA: Ne znam. Mora da je nešto važno. Nikada inače ne izlazi. Ne bi Olgu ostavljala samu. DUŠAN: Ni ona se neće tako skoro vratiti. A zvonce ste skinuli? JOHANA: Jesam. Jer prejako zvoni. Pa bi gospođicu moglo probuditi. DUŠAN: To sam vam i htio reći. Makar je ona u zadnjoj sobi pa ne može ništa čuti. JOHANA: Ja sam u kuhinji, ako što trebate - DUŠAN: Ostanite malo tu sa mnom. Tako sam sâm, sâm, Johana. Ostavili me ovako kao bolničarku. JOHANA: Jadnik. Šta će Ilica bez vas. DUŠAN: Znate. Nije to. Nešto drugo. Nikada još nismo bili sami ovako ja i vi. Nije li to čudno? JOHANA: Ajte, ajte. Sestra je sama. DUŠAN: Ima zvonce, pa ako što treba, zvonit će. Spava duboko, a nije cijele noći. JOHANA: Ja sam u kuhinji, ako što treba - DUŠAN (bliža joj se): Nešto sam vas htio pitati. JOHANA: Drugi put. Sada nije tome vrijeme. DUŠAN: Baš sada, vidite. To je ono interesantno. Slušajte: polazite li vi na ispovijed? JOHANA: Pa šta je to interesantno? DUŠAN: Drugo nešto. Šta vas pita pop? JOHANA: Ajte vi. (Odmakne se.) DUŠAN: Vi ste Slovenka, pobožna, lijepa, pa šta vas pita pop? (Uštine ju.) JOHANA (udari ga po prstima): Kanite se tih prostota. Nikad se ne možete odučiti. DUŠAN (obujmi je): A to nije prostota? JOHANA: Nego - DUŠAN (poljubi je žestoko): A to? JOHANA: Bježite. Vi ste drzoviti. (Dušan joj zakrči put.) Ja ću vikati. (Sve tiše): Ja ću vikati. DUŠAN (tiše): Vičite. Sami smo. Nikada nismo bili sami. Na vratima sam vas ljubio, Johana, i niste kričali, jer je u kuhinji bila mama. JOHANA: Opet počinjete. DUŠAN: Svaki dan počinjem i nikada ne mogu svršiti. (Primi je za ruku.) JOHANA: Netko kuca. - Pustite me, netko kuca. (Otrgne se, izađe. Dušan polazi naglo u sobu.) BRUNO (u kabanici s izvrnutim ovratnikom; dvije mu dublje bore režu lice; brci mu raščupani, govori u stran krijući pogled. Dušan se ukaže): Kako je?

132



DUŠAN: Spava. (Bruno polazi u sobu. Pauza. Dušan puši.) BRUNO (vraća se s otkopčanim kaputom; neodlučno zastaje kod stola): Mama je otišla baš danas, baš danas. Zacijelo je i opet u potrazi za novcem. (Gleda u stol): Kako? Kako? - A Romano? DUŠAN: Otpratio je mamu. BRUNO (k g.): Kako? Kako - (pogleda kratko Dušana; glas mu je prikriven): Je li to bila krv jučer? DUŠAN: To ne znači još ništa. I liječnik je rekao da krv ne znači ništa. BRUNO (naglo): Je li? Je li? (Opet prikriveno): Ali omršavila jest, to se vidi. (Na vratima kucanje. Bujić ulazi): O uđite. Spava. Uđite. BUJIĆ (plaho): Bio sam već jedamput. Ne smetam? Samo čas. Može se? (Dušan baci cigaretu i povede ga u sobu.) BRUNO (strgne kaput i baci na divan. Onda se uhvati za bok i smota doljnu usnu; uspreže se): Kako - kako - BUJIĆ (uđe plaho, šešir mu u ruci, gleda Bruna i čeka; glupo): Bit će bolje. BRUNO (isto tako): Izvolte. BUJIĆ: Hvala. Žuri mi se. BRUNO: Sluga. BUJIĆ: Hvala. Klanjam se. BRUNO: Izvolte. BUJIĆ: Ne smetam? Oprostite. - Ja sam zbunjen. (Gleda u šešir kao da ne zna što će s njim.) BRUNO: Je li to istina? Je li ono bila krv, jučer? BUJIĆ: Krv ne znači ništa. Uzrujanost, iznenađenje, nenadana sreća pa (tiho) strašno! (Pogledaju se.) BRUNO: Izvolite. Odložite. (Primakne mu konačno stolicu. Bujić odmah sjedne, ali se ne snalazi.) BUJIĆ: Vi se mene ne sjećate. Rijetko smo se viđali. Ali ja se vas izvrsno sjećam. Na Milinom se pogrebu upoznasmo. Ja sam vam onda srdačno stisnuo ruku i obojica smo gorko zaplakali. (Plaho se digne): Oprostite, to je fatalno. BRUNO: Da. Fatalno. Vi možete reći: je li da je Olga omršavila od onda? BUJIĆ: To jest - BRUNO: Da je slična, posve slična Mili. BUJIĆ (osupne se): Da. BRUNO: Ali ja ne mogu ništa. Ja sam nemoguć, to jest nemoćan. Liječnik veli: promjena zraka. Zimi jug, ljeti šuma. Ja ga ne razumijem. BUJIĆ (buni se): Ah, liječnici ne mogu ništa. Dušobrižnik ne može ništa za dušu, ako duša neće. BRUNO (naglo): Ali vi biste me morali hrabriti!! BUJIĆ: I vi mene!! (okrene se). Oprostite. To je fatalno. BRUNO: Ne to. - Jest, sad se sjećam. Na Milinom smo pogrebu plakali obojica. BUJIĆ: To je fa - BRUNO: Ne to! - Vi ljubite Olgu. BUJIĆ: I vi. BRUNO: I sve nas. BUJIĆ: I vi. BRUNO: I vas. - Jedini ste prijatelj naše kuće. Pa sad recite, šta da se čini? Što da ja činim. BUJIĆ (odmiče): Ništa. Ni ja ne razumijem. BRUNO: Tako sam zbunjen. BUJIĆ: A ja tek! BRUNO: Kome da govorim? Valjalo bi se sporazumjeti, a tu - bojim se govoriti i s braćom i s roditeljima. Morao bih hrabriti njih, oni mene. A tu sve obratno. BUJIĆ: Vi mene - ja vas. Vi njih - oni vas. Strašno. Dopustite da se udaljim.

133



BRUNO: "Zimi jug. Ljeti šuma. Odmah". Znate, znate, prijatelju, što bi trebalo? (Čudno se osmjehne): Novaca. BUJIĆ (naglo stane): To da. Ali prije svega - ne misliti. Stojimo pod dojmom krvi, a krv ne znači ništa. Pa vidimo samo crno. BRUNO: Znate šta. Izađimo. Ne ostavite me sama. BUJIĆ: To da. Na zrak. U društvo. Meni je gore no vama. Neću vas ostaviti. Kako bih vas mogao ostaviti. Sad mi je lakše. I vama mora da je lakše. (Pogleda šešir): Zašto se uzrujavamo? Sami stvaramo nesreće i bolesti. Tako smo praznovjerni. Napoleon je rekao: volja je sve - i osvajao je svijet. Hrist je rekao: vjeruj - i pomicao brda. I medicina je sugestija. Vjera i volja, to je ono sve. BRUNO (čudnim rugom): A novac? Ja kao trgovac, knjigovođa itd. vjerujem u novac i hoću novac. BUJIĆ: Vjerujete ili hoćete, a o tom se radi. (Nasmiješe se obojica. Bujić konačno odloži šešir. Pauza. Bujić se vrti po sobi.) BRUNO (opet se je zabrinuo; stište bok, onda navuče kabanicu): Kako - kako - Uzajmiti se može. A onda? Misliti se ne smije, je li? BUJIĆ (glupo): Nikako. BRUNO: I vas je to uzrujalo. BUJIĆ: Takav slučaj. Dolazim nakon dvije godine od jednog sprovoda. To je fa - BRUNO: Ne to. BUJIĆ: Kako ne? Veli mi: "Mila je u snu proklinjala vas i mene i tu sam shvatila da sam ljubljena prvi put". Nije li to fa - BRUNO: Ne to. (Uporno gleda u stol.) BUJIĆ: Jučer je dobila prvi ljubavni cjelov i u rubac je ispljuvala krv. Nije li to fa - BRUNO: Ne to. Ma vi, vi ne znate još. Otac - tu, na čeljusti - Ono tvrdo - ono tu - (uhvati ga za čeljust i stisne.) Ono je, veli liječnik, (pusti ga) rak. (Bujić se primi za čeljust. Bruno zakopča kaput i digne ovratnik. Pauza.) BUJIĆ (poništeno): A kako sam to mogao znati. (Zamišljeno): Nitko uostalom ne može znati. Rak je i danas misterij. BRUNO: Morao sam nekome reći. A kome ću? Unašati strah u ovu kuću, u ove ljude, u njih - mogu li? A držati sve za sebe, zakapati sve u sebi - ovakve tajne - može li se? (Savladava zvuk glasa.) Htio sam danas kupiti revolver. (Bujić se izbulji. Bruno duboko uzdahne. Bujić traži šešir. Velika tišina. Bruno k. g.) I to ne mogu držati za sebe. Tajne muče tako strašno - kao grijesi, kao zlodjela, kao prevare... A kome ću? Njima? Svi o meni (besvijesno ispruži dva prsta) vise - ovako vise. (Tišina.) BUJIĆ (muklo): To je fatalno. BRUNO: Ali vi biste me morali tješiti! (Bujić drži nespretno šešir): Odvraćati, svjetovati, hrabriti. BUJIĆ (zavikne): Idimo van, dakle! (Ispruži ruku.) BRUNO: Ništa se ne može znati, je li tako? Pa i liječnik veli: ne mora biti rak. Može to trajati godine i godine. Otac je već bio jedamput operiran tu na usni pred godinu, dvije. Pa bi se to moglo i sada - odstraniti. BUJIĆ: Dakako. BRUNO: Ali liječnik veli: operacija je suvišna - sada. Zašto se dakle on skanjiva? BUJIĆ (glupo): To je ono! BRUNO: Je li? To sam i ja pomislio. Dakle: gotovo, sve suvišno, je li! (Bijesno ga pogleda.) BUJIĆ (polazi rukom preko glave; strašljivo): Izađimo, molim vas, van. Tu bih mogao posijediti. BRUNO (izlazi, bok mu se trese; Bujić ga svečano propušta, pa izađe. Velika pauza). JOHANA (zaviri u sobu i odmah se izgubi. Onda se vrati i pođe prema sobnim vratima. Tiho ih rastvori i gleda; a onda se naglo povuče). DUŠAN (u po glasa): Ah - JOHANA: Mislila sam da ste i vi otišli. DUŠAN: A nisam. Kako bih?

134



JOHANA: Čula sam korake. Vrata su škripnula pa sam pomislila da nema nikoga. DUŠAN: I nema nikoga. Olga još spava. JOHANA: Ako što treba, zovnite me. (Izlazi.) DUŠAN (pohotno): Johana. JOHANA: Ma šta vam je? JOHANA: Ma šta ćete? DUŠAN: Vrata ste zaključali. JOHANA: Ma jesam. DUŠAN (dublje): Johana. DUŠAN (hini strah): Strah me. Progone me slutnje. Nekakva priviđenja. Tu su. Dave me. JOHANA (priđe mu): Bože! DUŠAN: Odmah se uplašite. A to još nije ništa. Vidite, nije ni malo mračno, a ja vas svejedno ne vidim. (Pohotno): Johana, gdje ste? (Dršće): Mene je strah. Opipajte ruku. Ledena, a gori. (Pruži je): Na, opipajte. (Sam je opipa.) JOHANA (primi ga za ruku): Gori. DUŠAN: Jelte. (Sve strastvenije): Opipajte. Još. Još. (Naglo je obujmi.) JOHANA (krikne pridušeno): Vi (Dušan je zabuši cjelovima. Ona hripi pa ga vuče k izlazu): Ne! Ne! DUŠAN: Psst. Probudit će se. Pss. (Bujmi je požudno. Tako se izgube.) (Nenadana mukla tišina. Onda isto tako nenadan, tanki krik. Pa opet tišina. Tad se začuje zvonce. Pa mučna pauza. Pa opet zvonce nekoliko puta. Sve kraće i brže. Pa konačna mukla, duga pauza.) OLGA (upaljena, prosute kose, blijeda, omotana u crveni gunj. Stupa korak po korak. Oči joj velike, mutne i vruće): Mama. (Stupa. Vrat joj se ni ne giblje): Mama. (Izađe na glavna vrata. Ura izbija četiri sata. Onda se čuje jedan glas zapanjenosti, zgražanja i strahote): "A". (Olga se vraća. Ukočena. Pogled joj bulji u prazninu. Kao jeka ponovi onaj isti "a" sve slabije. Tako se spusti na divan. Mrači se.) DUŠAN (neuredan; pomućenih crta lica, pjana pogleda, potajice stane na vrata. Dugo gleda po sobi. Koljena mu se tresu. Sagiba se. Onda se zagleda u divan. Muči se da razazna. Ušesa mu napeta): Olga. (Olga diše.) Olga. (Ona se pomakne): Ah! (Olga se pridigne i obraća k njemu. Dušan se naglo okrene.) OLGA (dalekom čežnjom): Ko si ti - (Stisne gunj): Gdje je mama? DUŠAN: Otišla je. OLGA: Sami smo. DUŠAN (muklo): Sami. (Ponovi kao da želi još čuti tu riječ): Sami - OLGA: Zašto me ostavljaju samu. Zašto puštaju da me Mila vuče za noge... DUŠAN: To si ti snivala. Pođi u krevet. Ja ću sjest uz tebe. OLGA (istom čežnjom): Ti - ti. DUŠAN: Saberi se. Čitat ću ti arapske priče kao ti meni, kad sam bolovao. Tako ćeš slatko zaspati. (Nestrpljivo gleda u vrata): Zašto ne dolaze! Zašto ne dolaze? (Odšeta). OLGA (sanjivo): ... i puštaju da me Mila vuče za noge. DUŠAN: Ružno si snivala (koljena mu se tresu). OLGA (zguri se): Gadno. Gadno. Gadno. DUŠAN (najedamput sjedne; mumlja): Zašto ne dolaze? OLGA (sanjivo): Četiri sata. Mrači se. A sama. DUŠAN: Legni. Nisi se ispavala. Ja ću te odvesti. OLGA (istom čežnjom): Ti - (Besvijesno ispruži ruke. Bolesno se smiješi): Ni on nije bio tu, mama, ni on. (Prinese ruke k licu): Mrači se. A sama.

135



DUŠAN (teško se digne i otvori vrata. Grubo): Dajte tu lampu. (Olga se stisne u gunj. Zubi joj cvokoću. Dušan brutalno): Lampu - Lampu. (Olga istim stupajem polazi u drugu sobu. Dušan je slijedi.) JOHANA (glavu je sakrila u rubac. Unosi lampu i postavlja na stol. Kucanje. Johana izlazi). ANDRO (izvana): A, Dušan. Dobro je, dobro. Evo idu i oni. A Olga? Bolje, no, bolje. (Ulazi sam. Nosi nekake paketiće i sve položi na stol. Odmotava. Pa čita omote. I sve omote lijepo složi i metne u džep. Onda protre ruke, stane pred ogledalo, opipa čeljusti i nenadano obori glavu. Čuje se Lindin glas. Andro polazi u sobu.) LINDA (u crnoj opravi. Ovratnik joj sasma upao u vrat. Rumena, napeta; jedva diše). ROMANO (i on nosi nekake paketiće i sve odlaže): Napokon. LINDA: Ne mogu više. (Otkopča ovratnik): Sad imaš novac, pa pazi. ROMANO: Hvala. Odmori se najprije. Ne polazi tako k Olgi. (Skida joj šešir i mantel.) LINDA: Ne znam, gdje mi je glava. ROMANO (na vrata): Čašu vode. LINDA: Reci da smo bili kod gospođe Milić radi Olge. Radi promjene zraka. Ona da ima u Dubrovniku rođake. ROMANO: Ipak je ta udovica krasna žena. Dala ti je najposlije. I počela namigivati sa mnom. Ali ti, mama, ti nemaš daha. Nikad ne izlaziš. Kamo ćeš sada. Odahni prije. (Gleda je zabrinuto.) LINDA: Sad imaš novac. Pazi. Imaš više nego trebaš. Trideset kruna ide još meni. A dvadeset što ostane, to tebi za duhan. ROMANO: Čula si: bio je Bujić tu. Radi Olge nije otputovao. I on je krasan čovjek. (Johana unosi vodu i odmah izađe.) Na. Srkni malo. - Je li bolje. - Sve će sad biti bolje. Ja ću naći mjesto kod novina. Spasio sam svoje poštenje. Olga će se oporaviti. Preturila je najstrašniju krizu - ljubav. Sve će biti bolje. DUŠAN (ulazi. Podočnjaci mu na lampi pocrne): Dobar večer. (I on se zagleda u Lindu): Kako si crvena. (Linda polazi.) Tiho. Olga spava. Otac je kod nje. (Linda ide u sobu. Dušan gleda nice. Uzima jedan po jedan svaki predmet na stolu. Bočicu masti dapače otvori): Pa to je jednostavna mast za otekline, a otac veli: ne diraj! otrov. A ovo? Biskvit. To si ti kupio Olgi. Ti imaš novaca. ROMANO: Ja? Odakle? (Okreću se jedan od drugoga): Je li Olga sve to vrijeme spavala? DUŠAN: Da. Imala je vrućicu. Ti imaš novaca. ROMANO: Malenkost. (Izvadi novčarku): Tri krune i dvadeset filira. DUŠAN: Daj mi dvije. ROMANO: Šta mi ostaje? (Ne gledaju se): Je li Olga spomenula Bujića u snu? DUŠAN (smrkne se): I njega i Milu i šta ja znam. ROMANO: I Bruno je bio tu. DUŠAN (grubo): I Bruno, da. I Bujić, da. ROMANO: Pa šta ti je najedamput? DUŠAN: Ništa. Sve je dosadno i svi ste dosadni. Za svaku tricu pitate. Za svaki kret. Za svaki - ja ne znam. Kao babe. Ja vas ne pitam ništa. Kamo ste pošli ti i mama? Ne pitam. Briga me! A Bruno odmah: kamo su pošli? U potrazi za novcem; zacijelo. (Mračno. Romano ga šutke gleda): Tako smo sićušni postali. Tako tričavi. Tako mizerni. Jučer se je radilo o pet kruna duga; mama se zadužila kod nekake babe. Pa zato svađa, pa zato izjedanje, pa zato - Blato. Sve je gadno, gadno, gadno. (Iznenadi se.) ROMANO (čudno): Sad si porumenio. DUŠAN (drekne): Šta. - Zašto bih porumenio? Tu otac: jednostavna oteklina, jednostavna mast. A on: pazi, ne diraj, otrov. Tamo Olga. Jednostavna uzrujanost, jednostavna sukrvica pa odmah: alarm, ludilo, plač. ROMANO: Zašto se ti uznemiruješ za trice, ako su trice.

136



DUŠAN: A nisu trice, reci. Je li to još strašno: pet kruna duga, jedan mlaz krvi, jedna oteklina. Šta se drugdje događa. Moj jedan kolega baca krv u školskom zahodu, jer kod kuće, veli, ne može: gazdarica bi mu otkazala stan. Neki dan su vagoni zgnječili jednog radnika i kome je to pokvarilo apetit. Svaki dan čitamo u novinama istim mirom meteorološke vijesti, uvodne članke i umorstva, čedomorstva i silovanja. A tu: (u lažnom cinizmu) da se nađeš slučajno u zagrljaju jedne Johane - zbilja, šta bi bilo? Šta bi bilo? Pa da to još vidi mama, otac ili - Olga. (U velikom naporu): Nešto tako naravno, obično, ulično. I nikome nije palo na pamet spustiti zastore na prozorima, kad tamo sjedi Olga, a na ulici su psi. ROMANO (u istom naporu): Ne možeš više, pa prestani. (Iznenadi se): Opet si porumenio. (Obori pogled.) DUŠAN: A kako ne bih, kad je sve gadno, gad - (Izgubi riječ. Pauza.) ROMANO (tiho): Bili ste sami ti i Johana. DUŠAN (uzrujano, ali tiho): A šta govoriš tiho sada? Sami, da, pa šta onda. ROMANO: Onda ništa. (Sasma tiho): A Olga? DUŠAN (stisne usne): Zašto tiho. (Sasma snizi glas): Zašto tako tiho. ROMANO (dalekom čežnjom): A ti? DUŠAN (osupne se pred zvukom glasa; onda zatomljujući): A gdje ste bili ti i mama? Šta ste opet založili? Kod koga ste se opet zadužili? Za koga? Vidiš, nije me briga za to. ROMANO: Možda ni ne opažaš da si počeo vikati, a Olga spava. DUŠAN: Odgovori mi onda. Pun si novaca. A tu sramežljivo otvaraš novčarku. Tri krune. Ja, vidiš, ne trebam ništa. Ali ni ti ne budi dosadan kao drugi. ROMANO: Ni ti se ne uzrujavaj, kad nema razloga. DUŠAN: Ko se uzrujava? Ja ne obaram pogleda. A ako se uzrujavam, nije mi neugodno kao tebi. ROMANO (žalosno): Uistinu. DUŠAN: Ne. (k. g.) Ja nemam milosnica. Ja ne kupujem šešire i rupce tamo jednoj Mimi koja uzdržava dečke. ROMANO (zakoraca prama njemu): Ja kupujem šešire i rupce toj Mimi, pa šta onda. DUŠAN: A čijim novcem? ROMANO: Tvojim ne. DUŠAN: Ni svojim. ROMANO: Nego. DUŠAN: Ti ni ne znaš da si počeo vikati, a Olga spava. ROMANO: Znam. Ali ti zaboravljaš da si mi dužan odgovor. Bio si cijelo poslijepodne kod kuće, a imaš podočnjake kao da si bio na tuđem krevetu. DUŠAN (drsko): Čijim novcem. Čijim novcem. ROMANO (u gađenju): S jednom sluškinjom koja zaudara po petroleju. DUŠAN: Čijim novcem? ROMANO: A mama će istjerati svoju snahu kao prostu bludnicu, kad ćeš se ti gnušati rođenog djeteta. DUŠAN: Čijim novcem. ROMANO: A sve to, dok je ona možda prala krvave mrlje na Olginom rupcu. DUŠAN (stisne usne, problijedi): Ono - (Stisne pesnice, ali ih napadno spusti. Onda mu zadršće koljeno.) ROMANO (zapanji se): Zašto sada - ono koljeno - ono koljeno - dršće? (besvijesno upre prst). DUŠAN (sakrije lice, muklo zarida i odmah zaguši rukama plač. Pauza.) ROMANO (muca): Malenkost. Nešto tako obično, naravno. Nešto ulično, vulgarno. Do vraga i ovakva srca. Za malenkost. (Gorko se smije): A drugi su pronevjerili milione, pa ništa. Drugi stotine hiljada, pa ništa. Treći hiljade, pa gle! Bruno se je ukleo, zakleo, prokleo. Kao da bi pronevjerio... dvije stotine... (muca). Jednoga drvenoga konja kome smo na veliku Maminu radost odsjekli glavu.

137



DUŠAN (spustio ruke, oči su mu suhe): Četiri sata. (Gleda na sat.) Mrači se, a - ROMANO: A - (očekuje nešto. Onda se zbuni. Pauza.) DUŠAN (gleda u koljena): Jesmo li sad vikali? Htio sam te, naime, pitati, jesi li pogledao Olgu. Ona je, naime, snivala da ju je Mila vukla za noge. (Osmjehne se.) A onda (jednostavno) - vidjela je. ROMANO: Vidjela je - šta? DUŠAN (nemoćno): Vidiš da te ja ništa ne pitam, ne pitaj ni ti. Razumij. (Uporno, ali jednostavno): Vidjela je. ROMANO: Da. (Oči mu se pomalo rastvaraju.) DUŠAN: Probudila se... Izašla. Tražila. Našla. Morala je vidjeti. Mi smo bili u kuhinji. (Duboko): Ostala je živa - ipak (duboko uzdahne. Ogleda se i sretne veliki Romanov pogled.) ROMANO (ponavlja): Vi ste bili u kuhinji. Ona je morala vidjeti. Ostala je živa - ipak. DUŠAN (u rugu): Nitko se nije nikada sjetio spustiti zastore, kad je Olga gledala na ulicu, gdje se skupljaju psi. (Strese se.) Šta gledaš tako. (Opet u rugu): Šta tu koristi zatvarati vrata i zaključavati i poslati tamo nekoga da izađe u susret tamo drugome nekome. Ili čekati da svi odu, da svi pozaspe. Kad je to tako. Zvalo se to slučaj, neopreznost, usud. Vazda dođe vrag po svoje. Ti si se jučer žestio na cinizam, ja danas na trice. Pa šta je to pomoglo? Daj mi dvije krune. ROMANO (vadi novčarku): Na. I ruku. (Pruži mu je.) DUŠAN: I ruku. (Stisne je. Obojica se smiju.) ROMANO: Kamo ćeš sada? DUŠAN: Pa znaš. Na pivo. Netko treba kuraže prije, netko poslije. A to je - ANDRO (polazi ravno k stolu i uzme svoje pakete): Ne izađite. Neka bar jedan ostane (otide). ROMANO: Šta si ono rekao da Mimi uzdržava dečke. DUŠAN: Rekao sam tako da reknem. U afektu. ROMANO: Sumnjam. Ona nije darežljiva. ANDRO (ulazi; u ruci mu novine. Sjedne kod stola, primakne lampu, natakne cviker i razmota novine). ROMANO: Šta kaže liječnik, papa. ANDRO: Nek mažem. DUŠAN: To je obična mast, a ne otrov. ANDRO: Vidiš da čitam. DUŠAN: Vidim. Zbogom. (Izađe. Romano ga prati.) ANDRO: Ta vrata. Ta vrata! (Romano zalupi.) Vidiš da čitam. Ja ne znam, od čega ste vi napravljeni. (Čuje se zvonce): Tamo te zovu. (Romano polazi u sobu. Andro se s uživanjem zadubi u uvodni članak. Komentira čitanje dižući obrve, gladeći bradu, kimajući glavom s "ah" i "eh".) JOHANA (ulazi): Zvonili su. ANDRO: Čovječe božji, ne za vas! Vidite da čitam. (Johana izađe. Andro nastavi čitati i komentirati, onda se najedamput počinje postepeno čuditi): O! O! O! LINDA (naglo uđe): Novine. Tek dođe: taff! (Spušta zastore na prozorima i vrata zatvara. Andri nad glavom): Za ništa se ne brineš. Novine - ANDRO: A šta ću drugo. LINDA: Novine, crna kava i cigara - tvoje sve. ANDRO (baci ih): Vidiš da mirno sjedim i to tebi smeta. (Odloži cviker): Vidiš da uživam i to tebe smeta (digne se). LINDA: Smeta me ta komotnost. Kao da je tamo u tim novinama (brzo, blizu). Nisi mislio još na ono što je rekao liječnik? ANDRO: Veli nek mažem. LINDA: Ali ne to. O Olgi govorimo. ANDRO: Aha. Uzrujanost, rekao je, prva groznica. Prva ljubavna groznica koje ti nisi imala. LINDA: Kako možeš biti tako zaboravljiv? I ti nisi mislio? (Na stran): Ništa ne misli; ništa ne misli!

138



ANDRO: Cijelo jutro u uredu; popodne sam čekao kod liječnika dva sata, dok je na mene došao red. Sad sam se sreo s nekim Zmajićem i nije me pustio; uhvatio me da kandidiram za narodnog zastupnika. Kao divljak, pomisli. (Smiješi se): Ma vi ste ludi, ili mene držite za bedaka, odgovorih. LINDA (k. g.): Ništa ne misli! Novine, crna kava i cigara. ANDRO (prečuje): Odlučih porazgovoriti se s Brunom. Znaš da mi je on rekao da otkažem mjesto. LINDA: Kada? ANDRO: Sad. Sretoh ga s Bujićem. Šta ćeš veli, tamo, za ono stotinjak kruna. LINDA: A ti? ANDRO: Ja nisam odgovorio. Radio si dosta, oče, nek se sinovi sad brinu; ti počini. To mi je rekao. Bio je tako ganut, jadni Bruno. (Ostane zamišljen.) LINDA: Olga mora promijeniti zrak. Zimi jug, ljeti šume. Na to nisi mislio. ANDRO (u žalosnom smijehu): Mislio sam, mislio, ali kako? Netko mora s njom. Stan ne može biti kakav god. Primorje nije podesno radi bure. Sela nisu zgodna radi slabih prometnih veza. Hoće se Dubrovnik, slovinska Atina, puna tuđinaca i skupoće. A novac? LINDA: To jest već je odlučeno. Olga ostaje tu, ti ostavljaš mjesto. Ali ja sam drugčije odlučila: Ti ne smiješ ostaviti mjesto, Olga mora na jug. ANDRO (smije se): Pa dobro. Ja se pokoravam. Naučio sam slušati, zaboravio zapovijedati. Ja sam u kući nula. Pa što hoćeš od mene. Ali ni Bruno nije svemoguć; pitaj njega. Ja sam nula. LINDA: To hoćeš sam da budeš. Sav tvoj život ide za tim: riješiti se obveza, skrbi i dužnosti. Kad dođe najgore, tebi je najbolje, jer si nula. Tek si dočekao da nas Bruno pozove k sebi; i svoju si plaću predo u njegove ruke; familiju si povjerio njemu i sve si brige odložio na njega. Konačno: ostvario se tvoj ideal: novine, cigare i crna kava. Sad tareš ruke i šta te briga. ANDRO: Proći će i to, donna Linda. (Turobno): Starci su ko djeca. Mazite me, grdite i prezirete; ta to je bio moj ideal. LINDA: Ali sada se vraćamo natrag. Familija te opet traži; familija zahtijeva. Ti moraš. - Tako je bilo i onda, kad je Mila bacila prvi mlaz krvi i ti si tvrdio da nije ništa. A ja sam vjerovala u proljeće i zdravlje. I onda je liječnik govorio o jugu. A ja sam mislila na Egipat. Samo si ti mislio na štednju. ANDRO (naglo plane): Vraćamo se natrag. Hvataš me za grlo: ja moram. Imaš nož: svoju zlobu; ja strah: svoju savjest. Život ili novac! LINDA: Nisi li predviđao ovaj momenat, kad će familija tražiti svoja prava, svoga oca. Morao si naslutiti i radosno primiti skrbništvo rođenog sina da se u tom momentu riješiš dužnosti, da skrstiš ruke i da jednostavno odgovoriš: ja sam nula. ANDRO: Misliš da ću se braniti? Izvinjavati? Kad si sve uništila uništi i ovo malo ponosa. Na što mi? LINDA: Ja sam uništila! To je druga tvoja riječ kojom opravdavaš svoje ništavilo. Ali si mi puštao slobodne ruke da možeš reći: vidite, moja se žena zadužuje, a ja ni ne znam. Sad sam propao, ali ne svojom krivnjom. Ja sam ostao pošten, častan i glup. (Odšeta.) ANDRO: Vraćamo se natrag. Kao da sam ja uživao u tvojim dugovima. Ponosio se, da! I onda zar, kad sam u najvećoj bijedi uzimao kočiju da dođem neopažen do kuće, da me na cesti, pred svijetom ne salete vjerovnici, mesari, pekari i postolari. I to je zar bila moja komotnost. A kad si me ti hvatala za grlo s Egiptom, kao danas s Dubrovnikom, ja sam primao pisma od svojih vjerovnika, od svojih najboljih prijatelja: "Vi nam, Boškoviću, ne vraćate još novac; a mi smo vjerovali u vašu riječ. Vi ste nas, Boškoviću, na vjeri boga prevarili; kao hajduk nas iz busije napali; kao razbojnik nas orobili"... Svi ste mi držali nož pred srcem, a ja sam morao igrati hladnokrvnog Engleza i dolazio kući kao krivac, kao zločinac tražeći, znaš što... znaš što. Ni cigare ni novine ni crne kave. Samo jedan pogled, jedan posmijeh svoje bolesne kćeri koja je mislila da sam joj ja pojeo miraz... Ti mi nisi dao ništa, rekla mi je Mila, kad sam došao prositi za mrvicu za zadnji poljubac; pa sam kao pas podvinuo rep, pa sam izašao pred vrata, pa sam plakao, a ti si došla i rekla: šta praviš komedije, nađi novaca!

139



LINDA: A ti si tražio i donosio suze. Kao da se muškim suzama plaćaju ženske. Meni su grudi bile pune plača, a srce do grla, ali su mi oči bile suhe. Jer je Mila tražila smijeh i novac. I jedini put sam propjevala u svome životu, kad mi je prva kćerka umirala. Ko je trpio više? Ko je ljubio više? ANDRO (uvuče se u uspomene): S deset godina u svijet, bez majčina blagoslova; dvadeset godina rada, bez mladovanja; i sestre i braća i roditelji: sve gladno, pa pruža ruke: daj! Pa plače: daj! Pa proklinje, ako ne daš! Sve interes, nigdje ljubavi. "Odličan Hrvat" pišu novine da im platiš deficit. "Velikom mužu" posvećuju pjesnici pjesme da im platiš tisak. Nigdje ljubavi, sve interes. Samo jedna djevojčica, crna, tiha, bezazlena... (u dalekom odsutstvu). Boji se brade i brkova; stidi se pozdrava i pogleda. Voli bombone i opere. Gleda Aidu i Luciu i mjesec dana ništa drugo ne vidi. Kad drugi plješću, ona plače. "Čuješ" veli joj mati "pred tim jedinim muškarcem ne smiješ bježati, stiditi se i bojati". A ona sluša svoju mater više od srca. A njezina mati ljubi interes više od svoje kćeri. A taj jedini muškarac ljubi nju više od svega. (Šaljivo i žalosno): Ljubio sam te, znaš, više, negoli ti mene. I to je moja nesreća. LINDA (isto tako): I moja. ANDRO: A kojeg je nesreća veća? Radi prvog si me djeteta zaboravila, a to je dijete pred smrt okrivilo mene za sve i odbilo mi zadnju prošnju. A zašto? LINDA: Bolje da ne pitaš. ANDRO: Zar sam ja pojeo Milin miraz. Kako? Gdje su moje milosnice, moje pijanke, moje strasti? LINDA: A tvoje "ideje"? ANDRO: Ideje! Nisi li me ti nagnala da se učlanim u svim društvima, da plaćam bankete narodnim zastupnicima, da primam skupe posvete od kojekakve dječurlije za slavu našega imena. Ja sam to prezirao, razumiješ. Ti si me naučila da je sva ta domoljubna slava slična ženskoj taštini koja ne dolazi dalje od šešira i haljina. LINDA: To nisu "ideje". ANDRO: "Ideje". Ja ne razumijem. Kad sam stajao pred porotom radi tiskovnog delikta, jer sam žigosao prljavštine narodnih predstavnika, ti i tvoja kći Mila zagrliste me na očigled publike i državne vlasti, a kod kuće posuste cvijećem moje stope kao da sam Hrist na magarcu javnoga mnijenja. LINDA: To nisu one "ideje". Nikada nisi razumio svoje djece. Oni nisu interesirani. Nikada nisi shvatio, šta je? (Otprto ga gleda): U čemu je? (Ravno u lice): Zašto si odbio prvog Milinog prosca kojeg je ona ljubila? ANDRO: To je bio (Stanka. Domišljava se) Ljubić. (Čudi se): Ljubić. (U većem čudu): Ti dobro znaš, kakav je to bio čovjek. Defraudant narodnog novca! LINDA (u velikoj momentanoj naivnosti): Pa - ANDRO: Pa - pa - pa si to znala. LINDA: Ali sam znala i to da ga je Mila ljubila bezumno. One je dane svakoga darivala cvijećem i sav je vrt opustio. Cjelivala je mene, braću, služavke, kanarinca, pse i - tebe. I onda je počela učiti jahanje, veslanje, gimnastiku i bila bi se sunovratila u more od sreće. Ljubila je sa svom strasti moje krvi. A ti si rekao: ne. I to je bio jedini put, kad si nešto zapovjedio svojoj djeci. ANDRO: Opet se vraćamo. A ko je onda trpio više? Nikome nije bilo strašno kao meni, kad sam doznao šta je Ljubić. Iako sam se odvažio na zapovijedanje, znači da sam ja, ne samo ti, osjećao bol svoga djeteta; i ono što ti nisi: savjest čovjekovu; i ono što nitko od vas nije: dužnost građanina. LINDA (gotovo trijumfalno): Pa da. To su te tvoje ideje! A tvoja kći? Tvoja savjest! A njezina sreća? Tvoja dužnost! A njezina ljubav? ANDRO: Ho-ho! (Začuđeno se smije): Dakle sam ja kriv što je ona bila besavjesna? LINDA: Smij se samo. A znaš, znaš još nešto? Odbijala je sve prosce da prkosi tebi. ANDRO (u većem čudu i smijehu): I ja sam kriv što je ona bila prkonjica! LINDA: Da. I ostala usidjelica. I samo se od očaja i straha odlučila za Bujića kojega nije mogla ljubiti, jer si ga ti, razumiješ, cijenio.

140



ANDRO: O-ho-ho! LINDA: I sva sreća da je pred ženidbom umrla. Jer, da je pošla za neljubljena muža, njezin bi bračni život bio prokletstvo. ANDRO: Ma, ženo, ti gubiš zdrav razum. LINDA: A ti si ga već odavna izgubio. Kad si zabranio Ljubiću ulaz u našu kuću, znaš li i to? Proklela je na mojim grudima sve ono što si je ti naučio štovati i zavjerila se pred Bogorodicom biti svačija ili ničija da se tebi osveti. (Sve trijumfalnije): Eto, eto! gdje si bio doveo svojim poštenjem i savješću rođeno dijete! ANDRO (raste u čuđenju, ali mu smijeh smalaksava): Ja! Ja! Ma to je ludost! Ma to je apsurd! Ma ti si izvrnula logiku svoje djece! Ma tvoje je materinstvo zločin; tvoja ljubav nemoral. Ma Ljubića sam bio odbio radi onih istih ideja, radi kojih sam stajao na vašu veliku radost pred porotom i radi kojih ste mi ti i tvoja kći posule stope cvijećem. Ma - LINDA: Ma, ma Ljubića si otjerao kao defraudanta i rođeni ti je sin počinio pronevjerenje! Bogorodica je uslišala kletvu unesrećene djevojke i - ANDRO (trese se): Prestani. LINDA: - to je bio prst božji, jer je tako htio bog (digne ruku). ANDRO (divlje je gleda): Dolje s tom rukom! Dolje s tom rukom! LINDA (drsko i sitno): A nije li? Kad je Bruno bio pozivan u sve salone, gdje je bilo kćeri na udaju; na sve zabave, gdje je bila elita, šta je mogao da učini sa ono 300 kruna plaće? Ko je onda vlastito dijete ostavio bez sredstava? Ko je onda rođenog sina prisilio na krađu? (Andri se lice od čuda unakazuje): Kad je trgovina propadala, bilo je i te kakih savjeta. Akomodirati, kako čine svi trgovci kojima je do budućnosti svoje djece, ali ti si volio spasiti svoje vjerovnike. A zašto? Zašto? Zašto, reci mi. (Bliža mu se. Andro uzmiče, kao da se boji da je ne udari): Radi svoje savjesti! Radi svoje dužnosti! Radi svoje duše i poštenja - bio bi natjerao kćer na trotoar, kako si i natjerao sina na krađu. (Još sitnije, izazovno tresući glavom): Nisu li njegov novac pojeli - tvoji vjerovnici? Jer si ti spasio svoje poštenje, Bruno je morao, morao, morao upropastiti svoje! (Andro najedamput stade trgati ramenima kao da bi nešto htio baciti sa sebe): Tvoja je dužnost nemoral; tvoja savjest zločin. Tvoja duša bezdušna. Kukavico! (Gnušanjem odvrne glavu.) ANDRO (pokaže samo pocrnjele zube; tare njima kao da trga konac; onda se nenadano primi za čeljust, kao da ga je zaboljela i oči tako stisne; onda jednostavno): Imaš pravo. (Ugrbi se. Usta mu se otvaraju, obrazi upadaju. Tako koraca po sobi.) LINDA (nijemo skrsti ruke i mirno sjedne na divan. Zagleda se ravno preda se). ANDRO (mekano, tiho): Da. Razumijem. To znači: daj novaca. (U samosmilenju prijeti prstom): I pazi, pazi: ni jedne suze. Ni jedne suze. Sebi nisi priuštio ni pola sata najjeftiniju ženu, ali plaćaj sinovljim metresama svaki dan bukete. Inače će on morati, morati ukrasti. Nemaš? Ukradi. Bolje ti, stara ispucana lumbardo, koji nosiš jedne cipele dvije godine, a kaput se i sluškinja stidi četkati, negoli on nabiti revolver, koji šešire poklanja kočijašima, a odijela drži pomodnim izlozima. On puši egipatske cigarete, baca ih nakon trećega dima na cestu, a ti spremaš čikove od virđinka za svoje radnike. (Zanaša se u samosmilenju; suludo, djetinjski): Zašto plaćati dugove svojim vjerovnicima: familija treba novaca. Ti sjedi u zatvoru makar: tu možeš po miloj volji plakati; djeca te ne vide, pa ti se ni žena neće rugati (smijulji se). Razumijem. Moraš spasavati ljubovce, položaj, strasti, modu i poštenje - i poštenje svoje djece; jer šta će tebi, stara ispucana lumbardo, milosnica, panama šešir i... poštenje. (Smije se, gleda se u ogledalu.) Oči zelene, a smiju se ko u mačka. Brci žuti od crne kave; zubi pocrnjeli od cigara; sav smrdiš od katara i starosti i ni parfem na tebi ne miriši. (Savladava ganuće.) Pa tebi ni suze ne pristaju. (Ruke mu stanu drhtati; raširi ih ko da gubi ravnovjesje; tako stupa prama stolu i sjedne. Nadlakti se i stisne nesmiljeno glavu. Velika pauza.) LINDA (ukočeno): Već ju je i Mila vukla za noge... Kao Milu pokojna baba... Pola godine pred smrt. U snu. (Nenadana tišina.) Tko će Brunu reći: spasi! daj! stvori! (Pauza.)

141



ANDRO (lagano se diže; bezrazložno se ogledava i šapće): Bruno bi mogao. A tko će njemu reći: daj. Ja nemam ništa. Zašto meni govoriti: moraš! (Pauza. Ogledava se, tajanstveno): I onda si držala nož, kad je pokojna baba vukla pokojnu Milu za noge. Ja sam se tad strašno bojao. (Duboko): Sad si ga zarinula. Ne bojim se više. Ni savjesti nemam. (U strašnom rugu): Ali blagajna nije u mojim rukama. Nigdje nemam kredita. Ni kod konobara. (Usne mu se počnu kriviti u smijeh, ali najedamput stanu.) LINDA (vazda ukočeno): - sve manje soba, sve manje djece... Sve tjesniji stan, sve tjesnije srce (stisne grudi). ANDRO (kao jeka): Ni kod konobara. (Donja mu se usna ovjesi, kao da ništa ne poima.)

Zastor

III

Romano šeta sobom; pustio zaliske; lice mu nabuhlo. Dušan sjedi kraj peći; puši; do njega jedna debela knjiga; vrat mu u crnom omotu. ROMANO (govori nejasno i mekano): Neće biti ništa. A eno zapao snijeg. Sve je baš zdravo božićno. Samo - ono glavno... DUŠAN: O vama to ovisi; o tebi i Brunu, stupovima familije. Bolje najzad da se napijete u krčmi negoli kod kuće. ROMANO: A šta ću ja? Došao sam do reportera i ne ću dalje. A Bruno se mudro drži; ne treba troška. A mama misli: kakvi je to Badnjak bez vina i bez bazlamače... A sutra tek! Bez obligatnog purana i šampanjca. A eno - zapao je snijeg. Ave! Ave! Baš bih se od srca rado opio. DUŠAN: O novoj će ti godini povisiti plaću. ROMANO: Ja sam tu povišicu već odavna potrošio... Ovaj je stan tako na osami. Ni pasa nema na ulici. DUŠAN: Ni sluškinja u kuhinji. Mama uzima stare dvorkinje, jer da joj mlade - kvare djecu. Suvišna bojazan. S ovim omotom oko vrata - ROMANO: Šta kaže liječnik? DUŠAN: A šta će da kaže? Kao da ne znam. Iza Mile, Olge, oca dolazim ja na red. To je zakon hereditacije. Djed po majci umro od srčane kapi i alkohola: djeca po njegovoj kćeri pomrijet će od tuberkuloze i skrofule: zakonu se valja pokoriti. ROMANO: Zakon hereditacije! Čini mi se da već nije u modi. Tvoja je kućna higijena pisana pred trideset godina, kad su svagdje tražili zakone: u umjetnosti, psihologiji i bolesti - u svem onom što nema zakona, jer je ljudsko i duhovito. Sokrat nije bio duhovit. Zakonu se valja pokoriti, gdje ne možeš a da mu se ne pokoriš: ako skočiš u zrak, past ćeš na zemlju. Ali tragediju možeš pisati i mimo Aristotelove poetike. Dakle - DUŠAN: Alaj je to dosadno. ROMANO: Dakako da je dosadno. Eno snijeg! Snijeg! (Izvadi iz džepa jednu bočicu i srkne.) DUŠAN: Što skrivaš? ROMANO (zbuni se): Ljubavno pismo. DUŠAN (žalobno se osmjehne): Sred takve tišine stanujemo. Čuješ i kako snijeg prši. Drijema se, zatvoriš oči i vidiš da je danas groblje prekrasno. ROMANO: Postaješ pjesnik u ovoj tišini i samoći. DUŠAN: A cvijeće, što je jučer mama ponijela na njihov grob, posve je već posuto snijegom. ROMANO: A suza mora da je bilo više no cvijeća.

142



DUŠAN: Više vrijedi jedna pahulja snijega od svega cvijeća i od svih suza. ROMANO: Ti pjevaš. DUŠAN: Ćutim poeziju snijega. Kad sve pospe - sve krovove, trotoare, grane i grobove - tebi je smiješno. ROMANO: Nije. DUŠAN: A meni, vidiš, jest. Znaš da se je strašan jedan mir spustio na našu familiju. Čini mi se da pada s neba, prši i sve posipava. Možda je to pretjerano. Ja bih rekao: mećava mira koja će sve misli i čuvstva zasuti. ROMANO: Mećava mira. Tako se danas piše, ali ta riječ nije smiješna. Bar ne za nas. Izjedali smo se ovo godinu dana pa sad najedamput osjetiti spokojstvo - to je kao kad s olujna mora stupiš na kopno. Ali ljuljanje osjećaš još uvijek (besavezno). Koga vraga. (Izvadi bočicu i srkne.) DUŠAN: Mora da je to neobično ljubavno pismo. Obična se pročitaju i bace. Sva su jednaka. ROMANO (nesabrano): Badnjak je najžalosniji dan. Plakao bi, a ne znaš zašto. Pio bi, a ne znaš zašto. Želio bi ostati u kući, do vraga, pa ni to ne znaš zašto. Da su druge prilike pisao bih u snijegu upitnik kao zadnji Adam. A sada - pišu ga samo psi. DUŠAN: Uvijek ti psi. ROMANO: Gledaš kroz prozor kao u našem starom stanu, samo za dva kata niže, pa jer nema ni pasa, eto ti asocijacija ideja. DUŠAN: O što su povezane najmilije uspomene! ROMANO: A u današnjem prilogu Narodnog glasa piše Bujić o pomorskoj sili Hrvata za kralja Tomislava. DUŠAN: Od Napoleona na Tomislava. Taj će još doći do krapinskog čovjeka. Zadire sve dublje u historiju. Do godine nadajmo se raspravi o vjeri praljudi, za vlade gorile. ROMANO (izvadi bočicu; onda je sramežljivo pruža Dušanu): Srkni, ta Badnjak je. DUŠAN (srkne): U zdravlje. (Sjetno): Ti si jedini čuvar tradicija. ROMANO: Ali ne bih ni to bio bez - kuraže. Našu familiju mogu držati na okupu samo nesreća i alkohol. Nesreća nestaje - pa pijmo. Fale žene, fale sestre. Za njih i po njima svi predmeti u kući žive: stolice, slike, ormari, vaze i mi muškarci. Jer i mi smo u kući predmeti. Tu ne možemo živjeti i disati muški, s našim prostotama i strastima, grdnjama i govorima, uvjerenjima i batinama. Sestra sve ufini. Ona je nešto nježnije od majke i nešto svetije od ljubovce. DUŠAN (teško se digne, pođe do kredence i izvadi jednu butelju. Mračno): Ta Badnjak je, pij. ROMANO (jedno mu se oko zatvara): Cipar! O vino juga, klasika i "Ville Linda"! (Gucne): Otkle ti? DUŠAN: To je mama kupila za moju - slabokrvnost. (gorko): Lijepo je biti bolestan. Pa i skrofula ima svoje čare. (Gucne pa spremi.) ROMANO (uzbuđeno): Želim biti tako veseo danas; želim plakati; plakati kao da sam se prvi puta zaljubio i prvu ljubav zakopao - baš u snijegu, u tvojem snijegu. Ave! Ave! (Odšeta. Pauza.) LINDA (u crnini; unosi bijelu kavu i dvije čašice; svi prilaze k stolu i šutke piju. Romano se prvi počne smijati): Smrdiš po šljivovici. ROMANO (prema Dušanu): Nisam li ti rekao? (Smije se sve glasnije. Linda polazi kredenci.) Pazi, iznenađenje! (Smije se jače.) LINDA (uzme butelju i izmjeri): Znala sam tvoj smijeh. ROMANO (nenadano se uozbilji): Ja se smijem, a ide mi na plač. LINDA (toči): Ali ni riječi Brunu. (Romano se opet smije.) DUŠAN (kucne se s Romanom i iskapi): Donijela si čašice kao za likere. ROMANO: Nije li to čudno. Ja se smijem, a ide mi na plač. LINDA (tjeskobno): Opet ti se zatvara ono oko; ono oko. Romano. Nikada nećeš doći k pameti. Dosta. (Uzme mu čašu.) DUŠAN (iskapi i drugu): Hvala, mama. (Linda odnaša tacu i botelju.)

143



ROMANO (digne se): Žalostan Badnjak. A ne sjećam se da bi ikada bilo tako badnje vrijeme. I cipar je odnijela. (Potiho pjeva ariju "Narodi se kralj nebeski". Pauza.) DUŠAN (uzrujano se digne): Ne mogu sjediti. (Najedamput prođe rukom preko čela): Pričinilo mi se da se je ona slika, Olgin portre, pomakla. (Čudno se osmjehne. Romano pjeva glasno, pa se najedamput prekine. Dušan pali cigaretu.) Sada čujem, kako mi udara srce. Baš sam se prepao. I ti si prestao pjevati. ROMANO: Glupost. (Pauza.) DUŠAN: ... Vidiš, kako se sve vraća. Kad sam bio dijete - je li, da su mi crte lica ostale iste? Ja se gledam u ogledalu često, tako često... Tražim svoje djetinje crte i počimam osjećati tvoju nostalgiju za onim dvorcem, gdje su se odgajala srca. ROMANO: Kad si bio dijete... (Gleda ga): Iste crte? Ne vidim. Vid mi se muti. Ne vidim. (Približi se i odmah se smućeno udalji.) DUŠAN: ... Olga me je onda nosila preko ramena i ja sam se držao njezinih kosa. A oko nas je mirisalo smilje, pokošena trava i salvija. A kroz krošnju kestena smiješilo se je more, jer se modra boja jedina smiješi... nevinija od bijele u koju oblače djevice, kad polaze na pričest, udaju i groblje... Vidiš, kako postajem mekan i nježan. Kao ova put na mome vratu. Pa je previše grubo ovo što se nepozvano miješa, ova kućna higijena, pisana bez stila, bez duha i bez srca. ROMANO: ... Kad si bio dijete... DUŠAN: Olga me je onda nosila, po vinogradima, po šumi, po grižama. I jedno poslijepodne, kad smo se spuštali niz livadu, u zelenoj travi zagledasmo mrki trag, nešto sjajno i crno kao potok istarskog vina i dva se oka ustremiše na nas i gad nam je pokazao jezik. ROMANO: Bio je baš gad. DUŠAN: A tko drugi? Ta se je zmija najčešće vidjevala u našem kraju. Prvi je put vidjeh, kako mirno leži na suncu, na ogradi, na sam Uskrs. A vrtlar nam pričao čudnu snagu onih čarobnjaka što sišu kravlje vime kao rođenu majku kako se opletu oko čovjeka pa ga bičuju svojim repom, dok ne pocrni kao i oni i ostaje crn zavazda... Gad nije otrovan, on je simboličan i ostavlja tako strašne impresije. (Pauza.) Ona se je slika pomakla, Olgin portret; osjetih njen pogled i sve se ove čudne moći, čudne priče, čudna praznovjerja probudiše u meni... To je asocijacija ideja. Onaj je zid kao livada, ja kao dijete, a ona kao zmija. ROMANO (naglo): Kako je to neskladno priviđenje. DUŠAN: Naša duša ne podnaša harmonije. U miru, u spokojstvu, u skladu ne živi duša. Ona se smrzava. ROMANO: Jer je mir mećava snijega, a ti snatrilac. DUŠAN: Počeo sam čitati medicinske knjige da mi dokažu što su mi i dokazale. Olginoj smrti ja nisam bio ni povod, kamoli razlog. Ja to znam, ali toga ne osjećam. ROMANO: Koga vraga! (Gucne iz flašice.) DUŠAN: Ali je ona mene vidjela kao gada na ogradi... na Johani. Pa se prepala. A ja nju na svojoj savjesti pa pocrnih... Tebi je smiješno. ROMANO: Nije. DUŠAN (ražesti se): A meni jest. Jer je sve to bezrazložno, neosnovano, razvrat mašte i predodžbi, apsurdno grizodušje, pitanje razuma rješavano sa srcem, našim srcem koje je veledušno i nepravedno. Čuvajmo se afekta! Čuvajmo se afekta! ROMANO: Čudne jeke. I ja sam to govorio, kad sam bio stavio prvi put srce u promet. I činilo mi se da moj glas nije glas nego jeka, ali ne moja. Kao ti danas... Kao da smo došli na jedno ukleto mjesto, gdje se jednome mističnom glasu ozivaju tri, tri realne jeke. (Dolazi k peći i sjedne na divan. Pauza.) DUŠAN: Nitko nije zadovoljan. Bruno se uvukao u sebe. Ni ne svađa se više. Mama plače, kad je sama; kad smo kraj nje, ona šuti. Pa mi se čini da smo kod objeda svi kao luđaci, svaki sa svojom fiksom idejom, ili zločinci svaki sa svojom tajnom nakanom. (Pauza.) Ti šutiš. Šta ne odgovaraš?

144



ROMANO: "A ti". DUŠAN: "Imaš pravo". (Velika tišina.) Zašto mi ne spominješ Johanu, snahu, koju majka tjera kao prostu bludnicu, dok se ja zgražam nad svojim čedom. ROMANO: A zašto ti ne pitaš: Čijim novcem kupujem šeširiće Mimi koja uzdržava dečke? DUŠAN: Imaš pravo. ROMANO: I ti. DUŠAN: Počeo sam sâm govoriti o Olgi, o gadu, o Johani, a ti si ućutao. ROMANO: Ja o jekama, pa je nastala strašna tišina. Nikakva čara nema familija više. Uistinu, sve je posuo snijeg. Meni se drijema. (Zavali se i sklopi oči.) DUŠAN (uzrujano se opet makne, pogleda u sliku, pa u ogledalo; onda se rašeta sobom. Pauza. Ura izbija četiri sata. Dušan stane i mučno čeka dok izbije). LINDA (ulazi bez riječi i polazi k prozoru. Sjedne i zagleda se napolje). DUŠAN (prati je s bolom i mržnjom. Pokuša reći nešto, ali se ne snalazi. U velikom nezadovoljstvu baci cigaretu i u neprilici se vraća k Lindi. Kiselo se smiješi): Još jedna godina, pa ćeš na sami Badnjak pohoditi tri groba. U sredini rak, a po strani jektika i skrofula. LINDA: Što hoćeš ti? DUŠAN: Jedna je naša kuća mirisala od ruža, ljubica i karanfila. A onda od zagnojene krvi i danas su sve tri sobe prokađene pusom. - Kome ću, ako ne k tebi... Daj mi sekser za cigarete... Boli te srce, jer nemaš, a ja tražim dva. Kida ti se srce, a ja tražim krunu... Kome ću, ako ne tebi. Volim, kad se naša mama boji i trpi. To je sve. LINDA: Plašiš me kao dijete, a sam si tako veliko, veliko malo dijete. DUŠAN: Pa me maziš da nitko ne sazna, da Bruno ne vidi. Svaki je dan za mene poseban tanjur šunke, posebna čaša cipra i dvije specijalne cigarete. Hvala, mama, ali to, ni to me neće izliječiti. (Tužno): Ja ću umrijeti, mama. (Pauza.) LINDA (hrapavo, mirno u istoj pozi): Andra, Andra. Umro je samo tako! Samo tako! Zatvorio oči i šta ga briga. DUŠAN: I opet. - Kako to samo tako? (Pauza.) LINDA (k. g.): Ništa nije mislio nikad, ništa. Zaklopio oči, a za vas nije imao ni riječi. Kako? - Kamo? - Što? - DUŠAN (teško): Ja znam samo to da je tri mjeseca ležao na plećima, pio juhu i povraćao je kroz jedan otvor na grkljanu; zaudarao i ja sam mu mijenjao obloge; govorio i ne razumio sam sebe i - ležao na plećima, jer drukčije nije mogao pa se mučio uzalud kao najbjedniji kebar, kad padne na hrbat. Tako mi se sitan priviđaše u svojoj muci i naporu da se okrene na bok. LINDA: To mu je bila jedina želja. Romano neopskrbljen; Bruno zapao u dugove radi Olgine bolesti i ukopa; tebi su stale oticati žlijezde, a on je mislio samo na čašu vina i novine, na nove medicine i svježe obloge. DUŠAN: I opet. Slušao sam tvoju optužbu i ništa me ne zapanjuje. Ja sam leden. Mogao bih rezati sam sebe, pa govori. LINDA: Može li se ostaviti familija - samo tako? Ako ima nebo, on je tamo, gdje je želio doći da može skrstiti ruke i biti bez skrbi. DUŠAN (prelazi rukom preko čela): Ako ima neba! LINDA: On je tamo, jer nije ni filira nepošteno zaradio, ni filira nepošteno dao - i sve je bilo kod njega u poštenju. (Sklopi ruke; prsti joj se priklope; uzvine oči u velikom spokojstvu, tuzi i spočitavanju): Ni boga nije smeo! Da mu je rekao riječi! Da je nepravedan, bezdušan, okrutan, kad umiru djeca prije matera. DUŠAN (uzmiče): Oh! LINDA (k. g.): Da ga je molio i zaklinjao: Pusti ih, pusti ih već jedamput, jer je već dosta!! (Ogorčeno gleda): Dok smo bili bogati bili smo zdravi; kad su došle bolesti i oca je dozvao k sebi da ga žena ne zavede na krivi put. (Svine se. Pauza.)

145



DUŠAN (napeto): Ako nema neba? LINDA (gorko): I nema. (Oporavi se i pade u istu pozu.) ROMANO (mamurno): Hvala bogu. (Raspruži se i zijevne. Onda se zavali.) DUŠAN (u gorkom rugu): Ja sam ga njegovao. Čitao mu uvodne članke i onda, kad je totalno oglušio; da vidi, kako pomičem usne, kako gledam u novine, kako mu ugađam. Srdio se svaki čas i omot bi mu spuznuo, a ja sam ga vezivao, mijenjao i prao mu ruke da vidi, kako... uživam. Priučih se na onaj miris i bez njega već nisam mogao obastati... pa sam pustio da mi se otvore žlijezde. LINDA (zlobno): Preblizu si mu bio. Udisao njegove isparine u tijesnoj sobi; nikad nije dao da se prozori rastvore. I vrata je htio zaprta - egoist. DUŠAN (istom zlobom): Kako se strašno varaš, mama. Rak i skrofula nisu ni u najdaljem srodstvu. LINDA: To nije skrofula, ali ono je bio rak. DUŠAN: Ni ono zar kod Mile nije bila jektika, pa je Olga spavala s njom. Ni ono kod Olge nije bilo ono što je bilo kod Mile, a jektika su i skrofula sestra i brat. LINDA: Nije istina. Svi ste lažima zaslijepljeni. Svi me lažima progonite. Sve se je urotilo protiv mene. Muči me, kad uživaš. DUŠAN: Ne. Ti nas oblaguješ. Ti se buniš protiv zdrava razuma; protiv liječnika, znanosti, knjiga, svega, jer su tvoja djeca nepovrediva kao posvećena mjesta, kao pomazani kraljevi, kao bogom nadahnuti proroci - i zarazna bolest mora da stane pred pragom tvoje kuće, gdje tvoja djeca umiru... otrovana od tvojih otaca!!! LINDA: A! (Ostane pogrđena. Nagne se da se digne, ali klone): Od mojih otaca. Ko ti je udahnuo tu klevetu da je saspeš meni u usta. Vidim, kuda ti posiže ruka. Za mojim srcem, za mojim srcem... (Povuče stolicu): On te je privukao, kad se je raspadao i sa svojom ti je truleži ostavio svoju podlost. DUŠAN: Kako se strašno varaš! Otac nije smogao ni riječi i kad je govorio sam nije sebe razumio. I kad sam mu glasno čitao, bio je totalno gluh. Pa nije imao ako ne oči kao svi bolesnici i svi prosjaci. I one su me oči privukle, pa sam počeo ljubiti svog oca. LINDA: Umilio ti se da te odvrati od majke, od sebe, od života. Pokazivao svoje rane tvojemu pogledu kojemu sam ja pokazivala svoj smijeh i onda, kad mi se je srce utapljalo u plaču. Zatvorio te u svojoj sobi iz koje je istjerao svjetlo, zrak i radost da ti svu dušu okuži, zamrači i zgazi. A ja sam ti otvarala prozore, vrata, usne, sve i čekala da odletiš pa da se vratiš na krilo, gdje se je zbog tebe strašila još jedna grud. (Stisne je): Kao velika grešnica prelomih je u kajanju, jer ti, najmlađi, nisi uživao ništa. (Romano se prene i gleda. Mrači se.) DUŠAN: A on? Pedeset je godina radio kao mrav; kad su svi pred njim skidali šešir, uvlačio se u svoj dvorac kao puž. Kad je sve bilo propalo, nije se ufao zakucati ni na naša srca da mu ne kažemo: natrag! A kad je stenjao u svome krevetu i nije mogao izustiti ni jedne riječi, pa ni za svoju djecu, ja sam se počeo diviti njegovu duhu i žaliti njegovu skromnost. Jer mi ga nismo bili dostojni. LINDA (van sebe): Ni ja vas. Odgajao vas tako da naučite mrziti svoju mater; jer je ona prosula vaš novac; jer si stajao tamo uz njega da vidiš njegove rane, njegovu bol, njegovu nesreću i mislio: a mama je sretna! A mama uživa! A mama je zdrava! Pa bila prokleta!! (Romano zatvori oči.) DUŠAN: Ne dalje! (Postepeno propada, glas mu je mukliji): Tko je počeo? Tko je počeo s klevetom? Ni u nebu se otac ništa ne brine za djecu! Sjedi negdje za jednim stolom s Gospodom i igraju domino, pa da ne pokvari raspoloženja i svoje komotnosti, ništa mu za djecu ne govori. Pa puši cigaru i tare ruke... Morao bih se smijati, a gdje mi je smijeh. Morao bih se zgroziti, a gdje mi je krv. Sva u vodu otiče kao sve naše riječi. Sve se kvari kao svaka misao koju tebi ispovijedam. LINDA: A tko je kriv? DUŠAN: Tko je kriv! Kao da tu ima krivnje. Ima samo bolest, muka, bezumnost. Ja nisam dostojan svoga oca, a jesam li kriv? Savjest mi je pocrnila, lice problijedilo. Sva će krv u vodu proteći kao loše pravljeno vino. (Linda pritaji dah): Kad ga nisu znali praviti! Kad je tvoj otac bio loš vinogradar, a dobar pijanac.

146



LINDA (digne se bez daha. Romano se uspravi. Mrači se. Velika napetost). DUŠAN: Pa da. Šta me gledaš. Nije li pio danju i noću i dolazio kući dobre volje svađajući se sa ženom na radost svoje djece koja su uživala, kako im to roditelji prave cirkus. (Linda pokuša zakoracati, ali stane.) Dobra duša! Igrao mandolinu i pjevao serenade i nikada nije mogao pogoditi ključem u ključanicu i tako postao duhovit čovjek. (Linda pokuša pružiti ruke, ali samo ljevicu ispruži.) Da. Grdio Austriju, kad se je vraćao iz opere u birtiju i prozvali ga "Garibaldinac", jer je imao nos kao Ante Starčević. (Linda stisne nadlakticu.) Da. Bio je krepak, pa umro od najzdravije bolesti, od kapi. (Linda se trzne. Romano se tjeskobno pridrži i velikim naporom razaznava majku. Naglo se mrači.) Ta ostavio je međutim dosta unuka da obole umjesto njega. Da. (Ohrapavi. Pauza.) LINDA (konačno zakoraca. U velikoj muci): ... I nije dosta da je moja bezumnost rasula imetak - i nije dosta da je moja mahnitost odagnala djecu - i nije dosta da sam na badnju večer uništila sreću, dušu, nadu - i moja krv me krivi što je topla i moja djeca što su živa i moj život što se rodio. (U velikom strahu): Hoću li pohađati grobove svoje djece kao grobar, a udes će zabraniti da plačem kao majka... jer moja je bol - izlika, a ljubav zloba. (Romano se uhvatio stola. Linda kreće bolno vratom kao da se utaplja. Lijevom rukom pipa oko sebe. Dušan gubi kretnje. Linda sitno): A nije li ono rad njega uvenulo cvijeće, miris ružmarina, ruža i ljubica... Nisu li ono njegovi živjeli u bijedi, blatu i nenavisti i urotili se protiv zdrave i site moje djece i bog je poslušao zavjet onih koji mole i gledaju. Nije li to njegova krv koja sad boluje, proklinje i sveti, jer je kletva zavidnika i bogomoljaca - prst božji! (Glas joj se nasmije.) DUŠAN (glas mu se kida): Nije. Sve odvraćaš od sebe i sve se k tebi vraća. Sve je zlo od oca, sve dobro od tebe. A njegova je ljubav bila skromnost, tvoja oholost. Tvog je to oca krv, što sad boluje, proklinje i - smrdi. (Romano makne stolicu. Velika tišina i mrak. Sva trojica izgledaju kao sjene nečega nevidljiva.) LINDA (van sebe, u zanosu, tiho): Pa sam ja kriva! Oturni me nogom i zgazi! Kad sam ohola. Ja ću ti poljubiti stope. (Čuje se jedan hrapavi, muški, zgroženi: "O".) Sve odvraćam od sebe da se sve sruši na mene. I djecu sam rodila da me prokunu. I ljubila da me zamrze. Ali su moja, moja, moja oholost i bol. DUŠAN (negdje iz kuta, muklo): Za mene nemaš ni jedne riječi ukora. Sve odvraćaš od mene i navraćaš na oca. A kad ja sve odvratim od njega, ti sve navraćaš na sebe. (Muklije): Zašto me štediš i mučiš! Zašto me braniš i kvariš! Kad sam nitkov. LINDA (glas joj se nenadano nasmija, naivno): Šta hoće on, Romano? Šta hoće on? Vazda se ružno šali. Veli: tri groba, a dva su. Dijete. Veliko moje malo dijete. DUŠAN (sve muklije): I ti znaš pa šutiš. Reci, reci jedamput, zašto je Olga u bolesti odvraćala lice, kad sam ulazio skrivajući svoj pogled kao da sam ga ukrao najbjednijemu na zemlji. (Čuje se jedan duboki dah): Zašto je ustegla svoju ruku, kad sam pružio svoje usne. Kao Mila ocu. A on joj je bio ubio ljubav radi najsvetijih ideja; ja sam Olgi ubio stid radi najgadnijih pohota. (Strašna napetost.) Zašto šutiš o tom, kad znaš. Ko je kriv da su tvoja djeca tako nepravedna i okrutna i jednako mrze uzvišenost i ogavnost. (Romano se savije preko stola. Linda se gubi u mraku. Samo joj oči plamte.) Ko je kriv da si ti tako veledušna i nepravedna i jednako ljubiš nitkove i svetice, mene i Olgu. (Glas mu se guši): Ja sam nitkov, i nemaš jedne grdnje za svoj ponos. A otac! Ni moja ga bol nije dostojna. I nemaš, ako ne klevete za svoj prezir. (Velika pauza.) LINDA (u skrajnoj naivnosti. Glas joj se smiješi, pjeva i leti): Šta hoće on, Romano? Vazda se ružno šali. Veli: tri groba, a dva su. Veli: nitkov, a ni anđeli mu nisu ravni. Jadno moje malo, veliko dijete - "Reci", a šta da mu kažem? Da sam tužna, kad pjevam, da trpim, kad sam sretna. (U dalekoj zaboravi i odsustvu): Jučer su se grobovi smiješili kao da u njima kuca jedno srce. A to sam ja kitila svoju grud. (Uto planu ferali na ulici. Soba se naglo zažuti. Sjene pocrne padajući po podu. Dušan se ne vidi. Romano se lagano uspravlja.) Tako se patila, tako se lomila, tako strašila... Sve tjesniji stan, sve tjesnije srce... A nije. Ono se širi, širi, vazda širi... (Bolno ga stisne. Glas joj plače od smijeha): Jer da je Olga ostala živa, moja bi duša svila (u velikoj brbljavosti i naivnosti). Kako da

147



Olga pođe u Dubrovnik, kad Mila nije pošla u Egipat. A bile su dvije sestre, dvije zaručnice, kao blizanci slične. I jednako su gledale ruke i plahte, bijele, tako bijele, kao da nešto traže i ne razaznavaju, što je bjelje... Kako bi Olga pozdravila proljeće i vjenčani prsten, kad Mila nije? Mene bi zaboljela savjest. Kako da Olga zagleda jug i zdravlje, kad Mila nije? Mene bi zapekla savjest. Kako da jedna živi, kad je druga vuče za noge u snu? Meni bi puklo srce. Da je bratova žrtva spasila sestru, gdje nije očeva kćerku, ko bi se sušio od grizodušja? Nije li bolje tako? Nije li moja tuga - sreća? Moja bol - spokojstvo. (Velika tišina. Svjetlo blijedi. Romano je uspravan, crn i nepomičan. Linda tiho, kao da pjeva uspavanku): Jučer su se grobovi smiješili kao da i u njima kuca jedno srce. (Stište ga): A to sam ja kitila svoju grud. (U ekstazi): Grobovi su se smiješili kao da mi se smiješe djeca. Cvijeće je mirisalo kao svježe suze. A suze su kapale kao vruća krv... Nije li moja žalost - spokojstvo? Moja sreća - bol? A danas onuda pada snijeg i stištem grudi kao mrtva čeda. (Lampa užasno cinka. Romano se uhvatio za stol.) DUŠAN (u kutu, strašno): Oh! LINDA (u snu): Gušila sam svoju bol kao čedomorka dijete. (Čuje se konačno hrapavo, muško, dugo savladavano ridanje. Romano glavinja.) LINDA (ostaje slušajući. Jedna joj se ruka diže): ... Sve tjesnije... a ono se širi... širi... vazda...

Zastor prekida

IV

Ista tema. Na divanu se razabire Linda. Ista žuta svjetla ferala. Pauza. BRUNO (naglo otvori vrata, grubo): Tko je tu - Nitko. LINDA: Ja sam. BRUNO: U tami. (Uđe. Pauza.) A oni? LINDA: Otišli. Vratit će se. BRUNO: Ostavljaju te samu. Gdje je lampa? (Pali žigice.) LINDA: Dušan je htio malo na zrak. Tu sve plače pa mu je gore. BRUNO (upali lampu. U kaputu je. Ovratnik mu pridignut): Hm. (Skida kaput. Lice mu režu dvije duboke crne crte. Obrazi mu upali, žuti): Hm. Bujić je tu. Pozvao sam ga. LINDA: Večeras? BRUNO: Hm. (Neodlučno se vrti. Gleda naizmjence na zidu uru i na džepni sat. Navija ga i sluša.) LINDA (uporno ga gleda. Oči joj se crvene. Digne se, zakoraca i koljena joj popuste pa opet sjedne na divan). ROMANO (u kabanici; nadviri se na vrata): A! Zdravo. Vidio sam te ući. Pa ono - došao sam. Večeras smo tu na večeri, a? BRUNO: Da. I Bujić je tu. ROMANO: A! Došao valjda po honorar. Zdravo! (Izgubi se. Pauza.) BRUNO (mrko): Rano je počeo. Smrdi po - svemu. LINDA (plaho): Dušana to veseli, tješi. Smutile ga knjige pa sumnja u život. (U strahu): Nije možda to od djeda - od moga oca - kako knjige kažu. - Ti znaš - BRUNO: Šta? To - što piju. LINDA: To - nije - možda - ali ne - BRUNO: Hm - Djed je isprika za alkohol. Djed je i dozvola za točenje žestokih pića. To je. Oni su izmislili takvoga djeda. Tražili ga u knjigama, našli u romanima za opravdanje. LINDA (sve čudnije u pitanjima): Za opravdanje?

148



BRUNO: Ta sve je u nama - strast i volja. (Skuplja obrve; teško se vrti.) LINDA: Strasti i volja. A krv - čija je? BRUNO (prečuje; govori u pod): Ova je godina dana minula i ne smije da se vrati. Treba htjeti! Raditi i htjeti. Je li? LINDA: O da. (Proučava ga. Lice joj se rasteže od skrbi.) BRUNO (sve upornije u pod): I ako su strasti baština, zdrav razum stiče volju. Dušan ne treba da pije. Dušan mora da se čuva. Poslat ću ga u Dubrovnik na sunce, kraj mora. LINDA (pridigne se i pruža prama sinu): Znala sam da ćeš me na Badnjak iznenaditi. Slutnja. (Naglo se prekine kao da ju je nešto zaboljelo; pa se udalji.) BRUNO (uvijek upiljen u pod): Odmah. Tu je puno magle, vlage, alkohola; pa trune; pa se žlijezde upale, prehlade, otvore. Sva gnjila krv izlazi na vrat, pa dalje, pa sve niže. Pa treba htjeti. Neću da bude kao s Milom, kao s Olgom: zatezanje, oklijevanje, nadanje: ta bit će bolje - ta nije još ništa, ta to je suvišno - neću! neću! (Snizi glas kao da slijedi jednu sjenu na podu): Koga progoniš! Koga progoniš? (Otkoraca.) LINDA (slijedi ga. Desna joj se ruka savija; mučno): Bruno. (Glas joj spade. Uzdahne i s velikim naporom istisne riječ i kretnju): Ako Dušan mora na jug i na sunce, neka pođe. Ali ako ne mora - šta se mučiš. Kod Mile je bilo sve suvišno kao i kod Olge. Ono je bio udes. Ali kod Dušana, kod Dušana nije ništa - još. BRUNO: To ti misliš, a to znam i ja. Ali ako se zlo u zametku ubije, nema ga. Ako se zlo u zametku ubije, nema ga. Ja to znam. (Gorko se nasmiješi.) LINDA: Učini kako misliš. Sve što učiniš bit će dobro, ono najbolje. Kao uvijek. BRUNO (porugljivo, jadno i jako): Je li! LINDA (nestrpljivo): Ovaj smijeh, ovaj smijeh - (Dovuče se do divana i naglo sjedne): Bez radosti. BRUNO (pogleda je kao slučajno; onda se odšeta): Ja sam trpio dosta pa više neću. Kad si htjela da otac zadrži svoje mjesto i rekla mu pred djecom da ne radi i da se ne stidi - ja sam znao već da je ono rak i da mora umrijeti u najstrašnijim mukama. Pa nisam nikome rekao ni riječi. Vi toga niste znali, pa niste imali ni obzira; pa je Romano počeo odmah iza Olgine smrti dolaziti u tri sata ujutro kući, a ti si se srdila na oca što ne da Dušanu ni časak mira, nego uvijek: čitaj, promijeni oblog, daj ovo, daj ono - pa tako. Da sam vam rekao, bilo bi drukčije. Krivnja je bila moja. Kad je Olga legla, ja sam sve znao: da će za nekoliko mjeseci biti gotova, da bi ista promjena zraka bila samo slučaj koji ipak nije isključen. Pa sam i to zadržao za sebe. Ti me nisi imala razloga napastovati da učinim jednu financijalnu žrtvu. Da si znala bilo bi drukčije. Krivnja je bila moja. A ja više krivnje neću. Pa ni šutjeti neću. Pa zato jednostavno kažem: Dušan je predisponiran za tuberkulozu; one su upale žlijezda iste naravi koje je bila i Olgina i Milina bolest. LINDA (nemoćno spusti glavu). BRUNO (čeka, onda nezadovoljno): Ništa ne odgovaraš. Morala bi skočiti, zaklinjati me, prisiliti da Dušan otputuje odmah. A ti ništa. LINDA (nekud sramežljivo): A kako mogu tebe. BRUNO: Oca si tjerala na rad, kad je sijed stajao na rubu groba. Ja sam stekao neki položaj i povjerenje; bar bi Romanu mogla reći da štedi na piću. A to ćeš mu reći, to moraš reći. On je i zadužen; da je ozbiljniji, ne bi ostao vječni reporter. Propit će se, pa će opet pasti meni na teret. LINDA (maše glavom. Lice je posve sakrila). BRUNO (ružno se smije): Djecu koriš milovanjima. Tražiš od njih nešto izvinjavajući se. Upućuješ ih na dobro i moliš za oproštenje. A vidiš, kakvi su. Sve znam. Braća se u pijanstvu ispovijedaju. Traži od njih - volju! LINDA: Sami će je naći. (Ukočeno): Ako je ima, ako je može biti. BRUNO: Mora. Kad sam je ja našao! Pred nabitim revolverom, gledajući u cijev, pa mi je ruka klonula. Hitac je pogodio mene u ogledalu. (Ružno se nasmije.) LINDA (bojažljivo): Ne spominji na Badnjak.

149



BRUNO: Morao sam spasiti još nečiji život i svoju savjest. Kad sam pronevjerio tuđi novac i tuđu čast. LINDA (trese se): Oslobodi se ove ideje. Svega te je izgrdila. Žut si. Tri sam ti sijede vlasi iščupala, kad si spavao. Danas ih imaš deset... Tvoja je volja bila samilost, ljubav i srce. BRUNO (jadno): Nije. LINDA (zastade u strahu): Ne - BRUNO: Ne. LINDA (u bolu): Nego. BRUNO: Grižnja savjesti. (Velika pauza.) LINDA (u drugoj, tihoj bojazni): Možda se varaš. Možda te ljubav zavađa. Možda te ono dobrota oblaguje da budeš bolji. BRUNO (kratko se i suho nasmije): U novinama je pisalo. Veliko pronevjerenje u tvornici koža; blagajna bez 10.000; zlikovac uhvatio maglu. - Imena nisu spomenuli radi oca. Vlasnik me nije progonio radi familije. Kao da se nije znalo, gdje su dvije djevojke za udaju, dva brata bez položaja i jedan bračni par bez vjeresije. Sve je upiralo prst na vas, a ja sam nesmetano šetao po Münchenu i igrao kako ste to vi držali - kavalira. A zadnji sam novac bio dao na revolver. S ono nekoliko kruna - što sam i mogao drugo. Odijela sam imao i založio, samo sam crno sačuvao da se mogu ponuditi za konobara. LINDA (u muci): Sve si to pisao. BRUNO: Ali nisam govorio. Reci ti braći, kako se dolazi do poštenja i veledušja i kako se savjest otkriva u nabitoj cijevi - od straha pred smrću! (Smije se.) LINDA: Nije istina. Ideje te zavode! Ideje te smućuju. Učinio si zla kao svi drugi, a dobra kao nitko. Ne smij se, kad te boli. BRUNO (u istom smijehu): Ti ne znaš, šta može volja. Stvori je u moje braće; otkrij, mora biti negdje. Ja sam se onda tješio: ako su moji radi mene izgubili čast pa ću je ja spasiti. Gladni ne može nikoga prevariti, jer mu nitko ništa ne povjerava. Pa čini nasilja, provale, razbojstva, ako nije naučen gladovati. Vidiš tu logiku. I mene hvata jeza. (Smije se.) LINDA (ne može podnijeti): Taj smijeh! Taj smijeh! BRUNO: Veliš: srce, dobrota, ljubav. Ništa nema od svega toga u mene. Da je tako, bio bih ukrađeni novac donio u kuću, gdje su dvije djevojke čekale na udaju i - miraz. LINDA: Bruno. (Očajno): Bruno. BRUNO: A ja sam s njime palio cigarete svojoj metresi da zadivim svoju obožavanu taštinu. LINDA: Bruno. (Moleći): Bruno. BRUNO: Gdje je tu srce. Kad je samo račun i posao. Da umirim svoje živce i svoju savjest, preporodih se i digoh obitelj na svoja pleća. I mudro sam računao i napravio sjajan posao. Vi ste me na rukama ponijeli i postao sam Boškovićev ponos. Vidiš, kako li je to bila paklena osnova. LINDA (naivno, ali teško): To je bilo srce. BRUNO (rasrdi se): Prestani vjerovati u moju, u našu dobrotu. Našao sam u nekome džepu nekoliko založenih cedulja. Milu su još zakapali sa njezinim prstenom u vrijednosti od sto kruna, ali Olgi su i to strgli. LINDA (šapće): Gdje? BRUNO: U Romanovom džepu, kad sam ga prekjučer doveo kući bez svijesti. I to je zar srce? Prisvajati si ljubomorno najdragocjenije uspomene da njima platiš najjeftinijim djevojčurama. I to je zar srce! LINDA (pomiče desnu ruku kao da nešto tjera od sebe): Možda je to udes. Možda sve uspomene prošlosti bježe od nas sa nesrećama. Možda se smiješi već i nama nebo. (Usiljava se u svojoj viziji): Sada, kad je snijeg posuo i grobove i suze. (Ali se prekine i u žudnji pogleda Bruna): Zaboravi i ti. Tako te je briga izmorila i sva ti je put jedna vora. Sve je djetinje crte progutao rad i ni u očima ti

150



ne vidim radosti. Tako ti je ohrapavila koža i smijeh se na njoj pretvara u grč. Što smo učinili iz tebe. BRUNO (mutno): Ne znaš, što govorim. Nisi razumjela. Nesreće ne bježe od nas, jer mi ne možemo od sebe pobjeći, ako se ne raspolovimo. Razumiješ. Ja sam tebi sličan, reko mi je Roman u pijanstvu da se preda mnom opravda, pa je priznao da si mu ti pribavila novac za nekakvu lakoumnost koju svi počine u - mladosti. Bila je, veli, malenkost. Ali on će ostati kod malenkosti. I sestrin je prsten malenkost. I predujmovi su malenkost; pa se od dugova spasavaš kartanjem, a zapaneš u veći dug. A onda gladuj, ako se nisi učio gladovanju. Ne pij, kad si se naučio na piće. Razumiješ sada što govorim. LINDA (brzo): Sve razumijem. Poštedi sebe; ja te molim. Ja te zaklinjem. Glas ti je zloguk. A ona je bora duboka kao jedna rana. (Prilazi mu naporom): Ja sam ti je urezala. Oprosti. BRUNO: Još nisi razumjela. Znaš, gdje je nesreća. LINDA (k. g.): Sve. Sve znam. Pa čemu da govoriš. Dolazio si potajice iz tuđine u naš stan, u strahu da te nećemo primiti... A ja sam te iščekivala kao sunce i jedva podnijeh da ne razglasim po susjedstvu: sin mi dolazi. I nisi rekao ni riječi, pao si mi na grudi (sjaji se) kao da s neba dolaziš. I u smijehu sam slušala tvoj plač, jer su ono bile moje suze. BRUNO (umorno, nestrpljivo; lice mu se mrači): Ti ne razumiješ, zašto sve ovo govorim. Treba spasiti onu mladost, onu budućnost, ono poštenje. Pa upri, pa učini, pa spasi ti! Stvori, otkrij, daj im tu volju. LINDA (mučno i brzo): Svojoj si mladosti žrtvovao svoju budućnost. Kakav si. Za nas, za nas, sve za nas! Ako te ono nije okovalo za naš opstanak, za našu nemoć - ako je sve ono bila samo žrtva i pokora - pomozi mi! Mene guši. Oh! Onda je sve ovo samo dužnost, očev odgoj i očeve ideje. Onda me predaj milostinji, ali spasi moju ljubav. (Strašnom ga boli gleda.) BRUNO (očajno): Još ne razumiješ. Bože! LINDA: Spasi. Mene guši. Iščupala sam ti tri sijede vlasi, a sad ih je deset. Sve je dublja ona vora na tvojem licu kao da se otvara stara rana, gdje je već odavna uvenula krv. Pođi. Živi. Rođena majka nije razumjela tvoje mladosti i naslutila da te nekuda vuče srce, kud mu je poći na krilima, gdje mu se smiješi jedino nebo. Zaboravi me, zaboravi i sjeti me se samo onda, kad postanem baba. Baba. (U radosnom i dalekom podsmijehu zagleda suze i ruke joj se rašire, pa sramežljivo obori oči.) BRUNO (odmakne se; postepeno spušta glavu, dok mu konačno pogled ne ostane upiljen u pod). Još ne razumije. Znaš što sam rekao. Pročitaj mi misao u očima, ali ja ti neću pokazati pogleda. LINDA (naglo se uozbilji; oči joj se stisnu): I smijeh ti se osušio od briga. Sve je zloguko u tebi; glas ti posiže za strahotom. A tu je mama. BRUNO (sve mračnije, ali bol ga kida): Znaš, znaš, što sam rekao. Da smo tu samo da vršimo dužnost. Samo da umirujemo savjest. Samo da spasavamo poštenje. Samo da slijedimo oca. Što je preko toga - zlo je! Srce je!! Ti si!!! LINDA (desna joj se ruka njiše. Ona ju hvata): Tu sam. (Pauza.) BRUNO: Kad je u Olgi počela oživljavati Mila, ja sam pomislio na jug, na sunce, na more - na svu prošlost naše krvi i užitka. I stajao sam mjesec dana pred tuđom blagajnom - neodlučan. LINDA (besvijesno): Tu sam. BRUNO: I gledao tuđi novac kao svoj znoj i mislio za sestru žrtvovati ono svoje žalosne budućnosti i ono nešto bijedne savjesti. Jer bolje da smo živi u sramoti, nego časni u grobu!! LINDA (raširi se u velikoj napetosti. Oči joj naglo planu kao da zadnji plamsaj izgara): Tu sam. (Mučno se trza. Velika pauza.) BRUNO (konačno se prene; upilji se u majku. Vrat mu se sagiba natrag. Glasom van sebe; uplašenim): Mama. (Kao da ju je tek sada vidio. U čudu): Tebi se oči crvene. (U zaboravu): Kad si plakala. (Muči se da se sjeti.) LINDA (u istom zaboravu): Zar se ne sjećaš? (Ogledava desnu ruku. Trza se.) BRUNO: Pa ti se crne. (Postepeno se zapanjuje. Pogled mu pada): Šta je - šta je onoj - onoj ruci -

151



LINDA (naivno): Zar ne znaš? Htjela sam ti je pružiti da prinesem tvoju (bolno se smiješi) u - usnama... BRUNO (glupo): A. (Gleda ruku): A - (ostane pitajući). LINDA (dobroćudno, kao da se srdi na ruku): Ma šta je - ma šta je - Sve sam hvatala srce i vazda uhvatila ruku. (Stisne je.) BRUNO (k. g.): A - A - LINDA: Ma šta je - (Smiješi se sitno i polazi prema sobi): No ajde. Leći ćemo sada i snivati. Ajde; ajde. Aj - (Glas joj se izgubi i ona za njim.) BRUNO (gledao je samo onu ruku. Onda mu se brci počeše tresti): Hm... Hm - hm... (Kao da mu ide na plač): Hm... (Brci mu se strašno tresu.)

Zastor

V

Jedna svijeća gori na stolu. Vrata su otvorena. Svi govore u po glasa. BUJIĆ (u crnom odijelu; gleda u plamen i puše. Svijeća podrhtava.) BRUNO (s jednom starom, zgužvanom kapom na glavi provodi liječnika u drugu sobu). BUJIĆ (uplašeno se i zbunjeno odmakne od svijeće.) LIJEČNIK (samo se nakloni i pođe za Brunom). BUJIĆ (prati ih. Kad se izgube, duboko uzdahne. Pauza). ROMANO (polagano se vuče iz sobe. Drži jedan prst u ustima kao da bi bio duboko zamišljen. Onda nenadano): O! Kad si došao? BUJIĆ (zbunjeno): Pa vidio si. Kako je? ROMANO: Tako. Mama leži. Nije raspoložena. BUJIĆ: Pa da. Neće biti ništa. Badnjak je - pa se je sjetila prošlih Badnjaka. Pa joj je teško. ROMANO (velikim zanimanjem): Vidi, vidi. - Ja sam malo pri vinu. Htio sam se opiti i plakati. (Turi ruke u džep): Ko mi šta može? Propit ću se. Već pijem i šljivovicu. Onda ću špiru. Šta me briga! BUJIĆ (istim zanimanjem): Vidi, vidi. Ali kažu da špira nije dobra. Pij ti rađe vino. ROMANO: I vino, dakako. Ali nema ti toga što je rakija. I pivo je dobro. Ali rakija! BUJIĆ: Kako se uzme. Vele da je rakija otrov. ROMANO: Kako se uzme. BUJIĆ: Pa da. Kako se uzme. (Najedamput se začuđeno pogledaju. Tako ostanu čas.) ROMANO: Glupost. (Naglo odšeta.) BUJIĆ (zabrinuto izvadi dozu i šara po njoj prstom. Pauza): Gledaj. Šta misliš, koliko sam dao za tu dozu? ROMANO (dugo misli, onda važno): Krunu. BUJIĆ: Ah! (Mahne glavom.) ROMANO: Dvije. BUJIĆ: Ah. ROMANO (naglo): Tri! BUJIĆ: A. (Zgraža se.) ROMANO (muklo): Ja ću poludjeti. Koliko? Koliko? (Srdito polazi k njemu.) BRUNO: Trideset filira. (Porugljivo se nasmiješi.) ROMANO (prasne u kratak, bezglasan smijeh): Ma ti si luda. BUJIĆ: Kako se uzme.

152



ROMANO: Ma ti ni ne znaš. BUJIĆ (naglo se uprepasti, maše rukom): Znam. Znam. ROMANO (ruke mu u džepu. Porugljivo): Šta znaš? Čujem. Stani. (Približi mu se): Otvori usta. (Sam ih otvori): Sad uvuci. (On hukne): H - h - BUJIĆ (uvlači): A - ah. ROMANO: Sad reci: smrdi li? BUJIĆ: Ne smrdi. ROMANO (razočarano): Ne? BUJIĆ (u neprilici): Kako se uzme. ROMANO (naglo): Ma ti si luda. To ti je rakijetina. Smrdi li? BUJIĆ (nestrpljivo): Šta bi smrdila. ROMANO (bolno): Ma reci da smrdi, reci. BUJIĆ (srdito): Pa smrdi. ROMANO (duboko uzdahne): Hvala bogu. (Ponikne. Glas mu nenadano zadršće): I tako sam ti je ja poljubio i ona se je nasmiješila. (Glas mu se uspava.) BUJIĆ (blijedi; i on tura ruke u džep): To je fatalno. ROMANO (istim glasom): A ja sam založio i Olgin prsten za rakiju i - (strese se). Ti si tu. BUJIĆ (trpi): Tko me je samo doveo ovamo? ROMANO: Pa članak ti je tiskan. Došao si po honorar. I to ćemo zapiti. (U ekstazi): I kaput! I cipele! I dušu! I - i - (Nenadano): Oh! Oh! BUJIĆ (s mržnjom): Krvnici svog srca. ROMANO (strese se): Ti si mi prijatelj. BUJIĆ: Da nisam. ROMANO: Jesi li pohodio Olgin grob? BUJIĆ: Nisam ga našao. Ondje je zapao snijeg do koljena. I ptice se smrzavaju. (Pauza.) ROMANO (gleda napolje): Pošli smo na vino ja i Dušan. Da se utješimo, da se razveselimo. Pa smo zaridali. (U uspomenama): Na dnu su čaše suze - i piješ svoju bol. - I kada takneš srce - zajeca samo mol - Na dnu su čaše... (Glas mu se uspava.) BUJIĆ (premišljava. Onda krene prema sobi, stane i nagne se na rub vratiju). ROMANO (kao da se budi): - i kada takneš - (opet usne pa se budi) - samo mol... (Ruke mu vazda u džepu.) DUŠAN (prođe naglo mimo Bujića. Jedno mu rame nad drugim. Govoreći okreta lice na stran): Ajde tamo. (Prolazi kraj Romana): Ajte tamo. (Nitko se ne miče.) ROMANO: A šta ću tamo? (Naglo mu se približi, u bijesu): Ako bude što - (Bujić se gubi) propit ću se, Eno. Ide. Daj. Dvjesta kruna za moje poštenje. Ona ide. Traži. A Olga leži u vrućici. A ja vucaram mamu po ulicama. Sva se rumeni. Nema daha. Ide u potjeru za novcem - za svilene rupce jednoj Mimi koja uzdržava dečke. A s tim rupcem otire Mimi nos. A ti su rupci moje poštenje. DUŠAN (istom naglošću i bijesom): Ti si kriva. Ti si kriva. Bacam joj uvrede u lice kao preljubnici. Ne stidim se, a uživam. I što je više ponizujem, oholiji sam. I što je više mučim, veći sam megaloman. Strahovati, pa nad kim? Zapanjiti, pa čime? Jednom knjigom, nađenom na tavanu. (Bujić se ukaže.) Ako šta bude - A ono ona strahuje! Ona zapanjuje. I ništa ne ostavlja za sobom, ako ne grizodušje. ROMANO (naglo se strese i zamakne u sobu). DUŠAN (slijedi ga kao da bježi za njim). BUJIĆ (propusti ih. U mržnji i jadu): Krvnici svog srca. (Usta mu se zgroze. Uzmiče i gleda za njima. Pauza.) BRUNO (ulazi; ukočeno drži lampu kao da se boji da mu ne padne. Položi je na stol i uzdahne): Neka bude i lampa tu. Tamo gori svijeća. (Obojica se na te riječi preneraze. Bruni se pomakne doljna čeljust kao da je nešto progutao): Pozvao sam vas na večeru, ali -

153



BUJIĆ (osmjehne se i rukom sakrije usne). BRUNO: - ali ostanite svejedno tu. Kao jedini prijatelj. Mogao bi tkogod doći. (Velika pauza. Bruno se počne naglo plašiti i sumnjivo ogledavati. Onda kao da slijedi strašnu sjenu, sune u sobu. Velika tišina.) BUJIĆ (strpljivo čeka. Onda jednostavno priđe k stolu, nagne se i utrne svijeću. Zaslini prste i stisne stijenj. Onda ih prinese k uhu i stane kod vratiju. Velika pauza). LIJEČNIK (naglo ulazi; strese se nenadano pred Bujićem i uzmakne u stran): Pardon. Vi ste rođak? BUJIĆ: Ah! LIJEČNIK: Prijatelj? BUJIĆ: Prijatelj. LIJEČNIK: Gotovo je. Tamo stoje, gledaju i ne vide. BUJIĆ: Od čega? LIJEČNIK: Od srčne kapi. BUJIĆ: To je fatalno. LIJEČNIK (nasmiješi se): To je naravno. BUJIĆ (prezirno): Za vas. (Glas mu je napet): Smiješite se. Ja sam Ivo Bujić. LIJEČNIK: Prijatelju. Šta vi? (Pruži mu ruku.) BUJIĆ (žestoko je stisne i privuče k sebi). LIJEČNIK (u neprilici): No, no. BUJIĆ (otme se postiđeno; protre oči i govori gledajući nice): Prošlo je. Oprostite. Pokojnica je majka moje ljubavi. Prve i posljednje. Sada ćete razumjeti. LIJEČNIK: Da. Da. BUJIĆ: Prvu sam kćerku ljubio. Zaljubih se u drugu, kad je prva umirala. Nije li to fatalno. Drugu sam poljubio i ona je bacila krv. Zaljubila se u mene i osjetila grižnju savjesti. Nije li to fatalno. Došao sam tu na Badnjak kao u svojoj kući i eto na, eto na, eto na!... Ima li kakav savez između tuberkule i srčne kapi? LIJEČNIK (raširi obrve). BUJIĆ: Vi lučite, a sve je jedno. Sve je jedna bolest, jedna okrutnost, jedna strahota. Znate, što mi je pisala pokojnica, gospođa Bošković? LIJEČNIK (k. g.). BUJIĆ: Vas to ne zanima. I to je fatalno. "Da se je jedna kći izliječila od iste bolesti, od koje prva umrla, mene bi zapekla savjest. Bolje da je tako." Sad, što je to, molim vas: mahnitost ili ljubav? (Gorko se osmjehne): Apsurd jest. LIJEČNIK: To jest. BUJIĆ: "Da pođem za vas koji ste ljubili pokojnu sestru, moja savjest ne bi bila čista". Nije li to jedno isto? (Oštro ga gleda.) LIJEČNIK (raširi obrve i okreta glavu). BUJIĆ: A sinovi sada proklinju sami sebe: Oni da su ubili svoju mater, jer da ih je previše ljubila. Nije li to jedno isto? LIJEČNIK (dosadno se okreće. Jedan mu se okrajak usana nasmiješi). BUJIĆ (ogorčeno): Nije li to fatalno, što je vama smiješno! I vi se usuđujete liječiti ljude od bolesti srca! LIJEČNIK (ironično se smješka): To se ne liječi. (Sarkastički naglasuje): To se samo konstatira. BUJIĆ: I vi se smijete meni, jednom prijatelju ove familije. Ja znam kako se rađaju i kako umiru srca. O čemu vi nemate, razumijete, ni pojma. Ni pojma! LIJEČNIK: Oprostite, vi ne govorite kao inteligentan čovjek. Vi ste mistik. (Sažalno se okreće): I to se samo konstatira. BUJIĆ (očajno): Ja sam ljubio, gospodine, razumijete, ja sam ljubio. (Traži ga): Dajte mi vode. Dajte mi vode... vode. Izgorit će mi kose. (Hvata se za glavu): I mene su inficirali.

154



(Čuje se ružno ridanje. Pa drugo. Pa treće. Liječnik polazi hrlo u sobu.) BUJIĆ (užasnut): Krvnici svoga srca. (Tri glasa histerički ridaju. Grčeviti se "oh" kidaju). BUJIĆ (zaleti se prema sobi stisnutim šakama. Onda ih spusti... Ko jeka u bezglasnom hihotu): "Oh". (Karikira grohot i uhvati se za trbuh.)

Zastor

155


Janko Polić Kamov: Drame — Rječnik

RJEČNIK

Abisinija - Abesinija, Etiopija addio (tal.) - zbogom amice (lat.) - prijatelju apcug (njem.) - uzvik: dolje! apsint (grč.) - alkoholno piće od pelina i anisa; alkohol uopće Assommoir - roman Émilea Zole, s temom alkoholizma avantirstvo (franc.) - avanturizam azmatičan - astmatičan, koji boluje od astme bakfiš (njem.) - pržena riba; preneseno: šiparica, mlada naivna djevojka basta (tal.) - dosta bazlamača (tur.) - vrsta pite s vrhnjem bigot (franc.) - vjerski zatucan čovjek, bogomoljac; licemjer bigotan - vjerski zatucan, pobožan; licemjeran Borislavić - Janko Borislavić, lik iz istoimenog romana Ksavera Šandora Gjalskog; "naivni hrvatski Faust" bosjački (rus.) - siromaški, prosjački, beskućnički cipar - vino s otoka Cipra debacle (franc.) - poraz, propast, debakl defraudant (franc.) - pronevjeritelj, varalica dekadirati (franc.) - pasti, srozati se, propasti, gubiti demensa (franc.) - demencija, ludilo, mahnitost de mortuis... (nihil nisi bene) (lat.) - o mrtvima sve najbolje diktando (lat.) - diktiranje, kazivanje u pero; pisanje po diktatu domine (lat.) - gospodine dominus (lat.) - gospodin dovidova - do viđenja egzemplar (lat.) - primjerak esprit (franc.) - duh; duhovitost fatirati (franc.) - umarati

galoša (franc.) - kaljača, cipela za snijeg i vodu gransenjer (franc.) - veliki, otmjen gospodin grstiti se - gaditi se grund (njem.) - grunt, zemlja, zemljišni posjed, imanje halbcilinder (njem.) - polucilindar, vrsta šešira harangirati (franc.) - vršiti harangu, nahuškati masu na nekoga; poticati na rat hereditacija (lat.) - nasljednost, nasljedstvo, nasljeđivanje svojstava predaka ignoransa (franc.-lat.) - ignorancija, neznanje, neukost; prezir, podcjenjivanje ignorant (lat.) - neznalica impotensa (franc.-lat.) - impotencija, nemoć, slabost, nesposobnost in corpore (lat.) - skupno, u skupini in medias res (lat.) - u središte stvari, odmah na stvar, bez okolišanja in vino veritas (lat.) - u vinu je istina Ivanović - lik iz novele "Poslije nesreće" Janka Leskovara; rezignirani i mračni intelektualac i filozof izviksan (njem.) - ulašten, izglancan, sjajan jektika (grč.) - sušica, tuberkuloza jektikav (grč.) - sušičav, tuberkulozan kadaver (lat.) - mrtvo tijelo, leš kalfa (tur.) - obrtnički pomoćnik, djetić kankr (lat.) - rak, karcinom, kancer kapral (tal.) - vojni čin: kaplar, desetnik katarski (grč.) - koji boluje od katara, upale sluznice, prehlade; prehlađen, promukao kebar (prema njem.) - hrušt; kukac uopće komers (franc.) - svečana zabava, gozba komunard (franc.) - sudionik pariške komune 1871. godine; komunist; buntovnik konfekt (tal.) - konfet, slatkiš, bombon konferensa (franc.) - javno predavanje konviktovac (lat.) - đak koji stanuje u konviktu, internatu

156


Janko Polić Kamov: Drame — Rječnik

kranij (njem.) - kran, stroj za podizaje Leopardi, Giacomo (1798-1837) - jedan od najvećih predstavnika talijanske i europske lirike u razdoblju romantizma libelista (tal.) - pisac pogrdnih spisa, pamfletist licejka (lat.) - učenica liceja, srednje škole, gimnazijalka Lir - Kralj Lear, lik iz Shakespeareove drame majestoznost (lat.) - veličanstvenost Maupassant, Guy de (1850-1893) - francuski pisac naturalističkog pravca, jedan od najvećih novelista metresa (franc.) - ljubavnica Moloh (hebr.) - bog sunca, vatre i rata starih Feničana, Kartažana i dr. naroda kojemu su se prinosile ljudske žrtve; spominje se u Bibliji mularija (tal.) - dječurlija; kopilad Nana - roman Émilea Zole, s temom prostitucije nebište - nebiće, nebitak negliže (franc.) - nemarna odjeća, polugolotinja; u negližeju - neodjeven, nedotjeran, neuredan nenavist - zavist; mržnja Nessun maggior dolore, che (ricordarsi del tempo felice nella miseria (tal.) - stih iz Danteove Božanstvene komedije: Nema veće boli nego se u nevolji prisjećati nekadašnjeg sretnog vremena nota bene (lat.) - pamti dobro!, ne zaboravi! Pellico, Silvio, (1789-1854) - talijanski dramatičar i autor memoara Le mie prigioni, u kojima opisuje svoja stradanja u austrijskim zatvorima zbog borbe za ujedinjenje Italije per di qui (tal.) - za ovdje potensa (franc.) - potencija, mogućnost, sposobnost prokšen - obijestan, drzak protoplazma (grč.) - tekućina u živoj stanici punctum (lat.) - točka puntati se (njem.) - buniti se, dizati ustanak realka - realna gimnazija; nekadašnja gimnazija u kojoj se veći naglasak davao

matematici i prirodnim znanostima rebel (lat.) - pobunjenik, buntovnik recte (lat.) - zapravo sadik - sadist, osoba koja uživa u mučenju drugih ljudi salonrok (njem.) - salonski kaput, svečani dugi kaput salvija (lat.) - kadulja, žalfija samun (tur.) - somun, okrugli kruh sekser (njem.) - sitan novac u Austro-Ugarskoj, 6 krajcara, kasnije 20 filira serežanin (od franc. sergeant) - žandar u nekadašnjoj Vonoj krajini; vojnik uopće skapular - v. škapular skeptar (grč.) - žezlo, znak kraljevske vlasti skrofule (lat.) - oticanje vratnih žlijezda, guke, tuberkuloza žlijezda Solnes - naslovni lik drame "Graditelj Solnes" norveškog pisca Henrika Ibsena (1828-1906) stupaj - korak suplenta (lat.) - suplent, pomoćni učitelj, zamjenik profesora škapular (tal.) - dvije platnene svetačke sličice spojene uzicom; nose ih katolici ispod odjeće tako da je jedna slika na grudima a druga na leđima šoštarija (njem.) - (prema šoštar, šuster - postolar) malograđanština špira - jaka umjetno pravljena rakija tendensa (franc.-lat.) - tendencija, težnja, nagnuće terra vergine (tal.) - djevičanska zemlja Tommaseo, Nikola (1802-1874) - pisac iz Šibenika, pisao uglavnom na talijanskom; romantičarski pjesnik i pripovjedač; politički pisac; na hrvatskom jeziku izdao zbirku Iskrice triliranje (njem.) - izvođenje ili pjevanje trilera (podrhtavanje glasa ili zvuka) virđinka (engl.) - dugačka tanka cigara od duhana iz Virginije zapjehan - zadihan, zadahta

157


Documents

Janko Polic Kamov - Drame