John Horgan

KRAJ ZNANOSTI

UVOD :

U POTRAZI ZA ODGOVOROM

Na putu na sjever države New York, u ljeto 1989., počeo sam ozbiljno razmišljati o mogućnosti da je znanosti, čistoj znanosti, došao kraj. Letio sam na Sveučilište Syracuse, na intervju s britanskim fizičarom Rogerom Penroseom, koji je tamo bio gost-profesor. Prije našeg susreta probijao sam se kroz špalte njegove gusto pisane, teške knjige, Carev novi um, koja je na moje iznenađenje nekoliko mjeseci kasni­je, kad ju je pohvalio časopis The New York Times Book Review1, postala bestseler. U njoj Penrose pretražuje široki dijapazon moder­ne znanosti i zaključuje da u njoj nešto nedostaje. To znanje, ustvrdio je Penrose, sa svim svojim bogatstvom i snagom nikako ne može objasniti konačnu misteriju egzistencije, ljudsku svijest.

Ključ svijesti, spekulira Penrose, možda se skriva u brazdi iz­među dviju glavnih teorija moderne fizike: kvantne mehanike, koja opisuje elektromagnetizam i nuklearne sile, i opće teorije relativno­sti, Einsteinove teorije gravitacije. Mnogi fizičari, počevši od Ein-steina, pokušavali su, ali nisu uspjeli spojiti kvantnu mehaniku i opću teoriju relativnosti u jednu jedinu, "jedinstvenu" teoriju. U svojoj je knjizi Penrose daje nacrt mogućeg izgleda jedinstvene teorije i načina na koji iz nje izvire misao. Njegova je shema, koja

1 The Emperor's New Mind, Roger Penrose, Oxford University Press, New York, 1989. Recenzija ove knjige, koju je napisao astronom i pisac Ti­mothy Ferris, izašla je u časopisu New York Times Book Review 19. stude­nog 1989., str. 3.

Copyright © 1996 by John Horgan

uključuje egzotične kvantne i gravitacijske efekte koji prožimaju mozak, neodređena, zamršena i nimalo potkrijepljena dokazima iz fizike ili neurologije. No, ako se ispostavi da je u bilo kojem smislu ispravna, ona bi bila monumentalno dostignuće; bila bi to teorija koja jednim udarcem objedinjuje fiziku i rješava jedan od najneugodnijih filozofskih problema, veze uma i materije. Već sama Penroseova ambicija ga je činila izvrsnom temom za profil znanstve­nika u časopisu Scientific American, gdje radim kao stalni autor.2

Penrose me čekao na aerodromu u Syracusi. On sliči na vilenja­ka sa čupavom crnom kosom, a izgleda istodobno rastreseno i posve budno. Dok nas je vozio na Sveučilište, stalno se na glas pitao ide li u pravom smjeru. Činilo se da je preplavljen misterijima. Našao sam se u uznemiravajućoj situaciji da mu ja predlažem koji smjer da odabere ili gdje da skrene, premda nikad prije nisam bio u Syra­cusi. Unatoč zajedničkom neznanju, uspjeli smo bez teškoća pronaći put do zgrade u kojoj je Penrose radio. Kada smo ušli u njegov ured, otkrili smo da mu je neki kolega na stolu ostavio blistavu limenku spreja s natpisom Superstruna. Kad ju je Penrose pritisnuo, preko sobe je poletjela svjetlozelena nit, nalik na špagete.

Penrose se nasmijao na ovu malu šalu za upućene. Superstruna nije samo ime dječje igračke, nego i naziv izvanredno male i izvan­redno hipotetičke čestice nalik na nit, koju postulira jedna popu­larna fizikalna teorija. Prema njoj, izvijanje ovih struna u desetdi-menzionalnom hiperprostoru proizvodi svu materiju i energiju svemira, pa čak i prostor i vrijeme. Mnogi vodeći fizičari smatraju da je teorija superstruna možda ta unificirana teorija koju tako dugo traže; neki su je čak prozvali teorijom svega. Penrose nije među onima koji su joj odani. "Ona možda jest točna", reče mi Penro­se. "Samo, nije ono što bih ja očekivao da će biti odgovor". Dok je Penrose govorio, počeo sam shvaćati da je za njega "odgovor" više od obične fizikalne teorije, načina organiziranja podataka i pre­dviđanja događaja. On je govorio o jednom određenom Odgovoru: tajni života, rješenju zagonetke svemira.

2 Moj članak o Penroseu objavljen je u Scientific Americanu iz studenog 1989., str. 30-33.

Penrose priznaje da je platonist. Znanstvenici ne izmišljaju isti­nu; oni je otkrivaju. Izvorne istine zrače ljepotom, ispravnošću, svima očitim kvalitetama koje im daju moć otkrivenja. Za Penro-sea teorija nema te karakteristike. Slaže se da je i "prijedlog" izložen u Carevom novom umu - još ne zavređuje naziv teorija, priznao je - prilično nezgrapan. Mogao bi se pokazati pogrešnim, naročito u detaljima. Ali, bio je siguran da je bliži istini od teorije superstru-na. Dok je govorio o tome, pitao sam ga da li želi reći da će jednoga dana znanstvenici pronaći Odgovor i tako svoju potragu privesti kraju?

Za razliku od nekih uglednih znanstvenika koji, čini se, izjed­načavaju oklijevanje sa slabošću, Penrose doista razmišlja prije no što odgovori, ali i dok odgovara. "Mislim da nismo blizu", rekao je polako, pogledavajući kroz prozor svog ureda. "Mislim da nismo blizu, ali to ne znači da se u nekoj fazi stvari ne bi mogle odvijati brže." Još je malo razmišljao. "Pretpostavljam da to na neki način znači da odgovor postoji," nastavio je "premda je to možda previše pesimistično". Ovaj komentar me zatekao. Što je pesimistično u tome što onaj koji traga za istinom smatra da se istina može dosegnuti? "Rješavanje zagonetki je divan po­sao," odgovorio je Penrose, "ali ako se one sve riješe, to bi mo­glo biti dosadno". Tada se nervozno nasmijao, kao da ga je neo­bičnost vlastitih riječi pogodila.3

Dugo nakon što sam otišao iz Syracuse, mozgao sam o Penro-seovim primjedbama. Da li je moguće da bi znanost mogla doći do kraja? Mogu li znanstvenici saznati sve što se može saznati? Mogu li prognati zagonetku iz univerzuma? Teško mi je zamisliti svijet bez znanosti, ali ne samo zato što moj posao ovisi o njoj. Postao sam izvjestitelj o znanosti zato što sam smatrao da je znanost - čista znanost, traganje za znanjem zbog njega samog - najplemenitiji i najsmisleniji od svih ljudskih pothvata. Mi smo ovdje zato da bismo shvatili zašto smo ovdje. Koja je druga svrha vrijednija nas samih?

Nisam uvijek bio tako očaran znanošću. Tijekom studija sam prošao kroz fazu u kojoj sam književnu kritiku smatrao najuzbud­ljivijom od svih intelektualnih djelatnosti. Kasno jedne večeri, na-

3 S Penroseom sam se sastao u kolovozu 1989.

kon previše šalica kave i previše sati potrošenih na borbu s još jednom interpretacijom Joyceovog Uliksa, doživio sam krizu vjerovanja. Jako pametni ljudi su se desetljećima sporili oko Uliksovog znače­nja. Ali jedna od poruka moderne kritike i moderne književnosti je bila ta da su svi tekstovi "ironični": imaju više značenja od kojih niti jedno nije konačno4. Kralj Edip, Pakao, pa čak i Biblija u nekom su smislu "samo šale", ne treba ih uzeti previše doslovno. Argu­menti o značenju se nikada ne mogu razriješiti jer je jedino pravo značenje teksta tekst sam. Naravno, ova se poruka odnosi i na kri­tičare. Prepušteni smo beskonačnom slijedu interpretacija, od kojih nijedna nije konačna. Ali, svi i dalje raspravljaju! S kakvom svr­hom? Zato da bi svaki kritičar dokazivao da je on pametniji i zanim­ljiviji od ostalih? Sve mi se počelo činiti besmislenim.

Iako mi je engleski bio glavna studijska grupa, svaki sam se­mestar uzimao barem jedan predmet iz prirodnih znanosti ili ma­tematike. Rad na matematičkim ili fizikalnim problemima bio je ugodna promjena u usporedbi sa zbrkanim zadacima humanistič­kih znanosti; veliko mi je zadovoljstvo pružalo pronalaženje is­pravnog odgovora na zadani problem. Što sam bio nezadovoljniji s ironičnim nazorom književnosti i književne kritike, to sam više cijenio čvrst pragmatičan znanstveni pristup. Znanstvenici mogu postavljati određena pitanja i rješavati ih na način na koji kritiča­ri, filozofi i povjesničari ne mogu. Teorije se provjerava pokusi­ma, uspoređuju se sa stvarnošću, a one nedostatne se odbacuju. Snaga znanosti ne može se poreći: ona nam je dala računala i zra­koplove, cjepiva i termonuklearne bombe, tehnologije koje su na dobro ili zlo mijenjale tijek povijesti. Znanost - više nego bilo koji drugi oblik znanja, više od književne kritike, filozofije, umjet­nosti, religije - donosi trajni uvid u prirodu stvari. Ona nas ne­kud vodi. Moja me mini epifanija dovela do toga da sam kasnije postao znanstvenim izvjestiteljem i piscem. Ostavila mi je i ovaj kriterij znanosti: znanost postavlja pitanja na koja se mogu dati

4 Ova se definicija ironije temelji na onoj koju je iznio Northrop Frye u svom klasičnom djelu o teoriji književnosti, Anatomy of Criticism, Prin­ceton University Press, Princeton N. J., 1957.

odgovori, barem u načelu, ako je na raspolaganju razumna količi­na vremena i novca.

Prije mog susreta s Penroseom uzimao sam zdravo za gotovo da je znanost otvorena, bez granica, čak beskonačna. Mogućnost da bi znanstvenici jednoga dana mogli pronaći istinu toliko snaž­nu da može onemogućiti sva daljnja istraživanja, učinila mi se u najboljem slučaju kao neutemeljeno maštanje ili neka vrsta hi­perbole koja je potrebna da bi se masama prodavala znanost (i znanstvene knjige). Iskrenost i podvojenost s kojom je Penrose razmišljao o mogućnosti konačne teorije prisilila me da ponovno procijenim svoje vlastite poglede na budućnost znanosti. Kako je vrijeme prolazilo, postao sam opsjednut tim problemom. Koje su granice znanosti, ako uopće postoje? Je li znanost beskonačna ili je smrtna kao i mi? Ako je konačna, je li kraj na vidiku? Ovisi li to o nama?

Nakon mojeg prvog razgovora s Penroseom, potražio sam i druge znanstvenike koji su razbijali glave razmišljajući o granica­ma znanja: fizičare koji se bave česticama i sanjaju o konačnoj teo­riji materije i energije; kozmologe koji pokušavaju točno razumjeti kako, pa Čak i zašto je stvoren naš svemir; evolucijske biologe koji teže tome da odrede kako je započeo život i koji su zakoni upravljali njegovim kasnijim razvojem; neurologe koji istražuju procese u moz­gu koji su temelj nastanka svijesti; istraživače kaosa i kompleksno­sti koji se nadaju da bi uz pomoć računala i novih matematičkih tehnika mogli ponovno oživjeti znanost. Razgovarao sam i s filozo­fima, također i s onima koji su navodno sumnjali u to može li zna­nost ikada doseći objektivne, apsolutne istine. Napisao sam članke o nizu ovih znanstvenika i filozofa za Scientific American.

Kada sam počeo razmišljati o pisanju knjige, razmišljao sam o njoj kao o seriji portreta (sa svim dobrim i lošim) fascinantnih tragača za istinom i onih koji istinu izbjegavaju, koje sam imao sreću inter­vjuirati. Namjeravao sam čitateljima prepustiti odluku o tome čija predviđanja o budućnosti znanosti imaju smisla, a čija ne. Naposljet­ku, tko stvarno zna koje bi mogle biti konačne granice znanja? Ali postupno sam počeo zamišljati da ja to znam; uvjerio sam sebe da je jedan posebni scenarij vjerojatniji od svih drugih. Odlučio sam odu-

stati od bilo kakvih pokušaja za novinarskom objektivnošću i napi­sati knjigu koja je na očigled bila puna vlastitih procjena, uvjerljiva i osobna. Dok bi se bavila pojedinim znanstvenicima i filozofima, knjiga bi iznosila i moje poglede. Taj bi pristup, osjećao sam, bio više u skladu s mojim uvjerenjem da je većina tvrdnji o granicama znanja na koncu duboko dvosmislena.

Dosad je već postala opće poznata istina da znanstvenici nisu puki strojevi za stjecanje znanja; njih vode jednako emocije i intui­cije kao i hladni razum i proračunatost. Otkrio sam da su znanstve­nici rijetko kada tako ljudski, toliko izloženi na milost i nemilost svojim strahovima i željama, kao kad su suočeni s granicama znanja. Najveći znanstvenici žele povrh svega otkriti istine o prirodi (uz to što žele steći slavu, novac za istraživanja i profesure, te unaprijedi­ti čovječanstvo): oni žele znati. Oni se nadaju i vjeruju da je istina dokučiva, a ne samo ideal ili asimptota kojoj će se vječno samo približa­vati. Oni također vjeruju, kao i ja, da je potraga za znanjem najple­menitija i najsvrhovitija od svih ljudskih djelatnosti.

Znanstvenici koji se priklanjaju ovom vjerovanju obično su op­tuženi za oholost. Neki jesu oholi, i to jako. Ali mnogi drugi, otkrio sam, manje su oholi a više zabrinuti. Ovo je doba iskušenja za one koji traže istinu. Znanost ugrožavaju tehnofobi, aktivisti koji se bo­re za prava životinja, religijski fundamentalisti, i ono što je najvažni­je, škrti političari. Socijalna, politička i ekonomska ograničenja sve će više otežavati znanstvena istraživanja, a naročito čista znanstvena istraživanja.

Štoviše, sama znanost kako napreduje, sve više nameće ogra­ničenja vlastite moći. Einsteinova teorija specijalne relativnosti za-branjuje transmisiju materije pa čak i informacije brzinama većim od brzine svjetlosti; kvantna mehanika diktira da će naše znanje o mikrosvijetu uvijek biti nesigurno; teorija kaosa potvrđuje da je čak i bez kvantne neodređenosti mnoge fenomene nemoguće predvi­djeti; teorem nepotpunosti Kurta Godela odriče nam mogućnost konstrukcije potpunog i konzistentnog matematičkog opisa stvar­nosti. A evolucijska biologija nas stalno podsjeća da smo životinje, stvorene prirodnom selekcijom zbog razmnožavanja, a ne zbog ot­krivanja dubokih istina o prirodi.

Optimisti koji misle da mogu nadvladati sva ta ograničenja mo­raju se suočiti s još jednom neprilikom, možda najviše uznemira-vajućom od svih. Sto će znanstvenici raditi uspiju li spoznati sve što se može znati? Koja bi onda bila svrha života? Koja bi bila svrha čovječanstva? Roger Penrose otkrio je svoju zabrinutost zbog te dileme kada je svoj san o konačnoj teoriji nazvao pesimističkim.

S obzirom na sva ova neugodna pitanja, nije čudo da su mnogi znanstvenici s kojima sam razgovarao za ovu knjigu izgledali kao da su obuzeti dubokom nelagodom. Ali njihova nelagoda, ustvrdit ću, ima drugi puno neposredniji uzrok. Ako netko vjeruje u znanost, mora prihvatiti mogućnost - čak vjerojatnost - da je velika era znanstvenih otkrića okončana. Znanošću ne smatram samo primije-njenu znanost, nego znanost u svojem najčišćem i najveličanstveni-jem obliku, kao prvenstveno ljudsku potragu za razumijevanjem uni­verzuma i našeg mjesta u njemu. Daljnja istraživanja možda više neće donijeti velika otkrića ili revolucije, nego samo sve više i opadajućih prinosa.

Zebnja zbog znanstvenog utjecaja

Pokušavajući shvatiti raspoloženje modernih znanstvenika, otkrio sam da ideje književne kritike ipak mogu služiti nekoj svrsi. U svom utjecajnom ogledu iz 1973., Zebnja zbog utjecaja, Harold Bloom je povezao modernog pjesnika sa Sotonom iz Miltonovog Izgublje­nog raja5 Baš kao što se Sotona borio za svoju individualnost prko­seći Božjem savršenstvu, tako se i moderni pjesnik mora upustiti u edipovsku borbu da bi sebe definirao u odnosu spram Shake-spearea, Dantea i drugih majstora. Taj je napor na kraju krajeva uzaludan, rekao je Bloom, jer se nijedan pjesnik ne može nadati da će se približiti, a kamoli nadmašiti savršenstvo takvih preteča. Mo­derni su pjesnici svi bitno tragične figure, oni su došli prekasno.

I moderni znanstvenici također dolaze prekasno, a njihov je teret mnogo teži od tereta pjesnika. Znanstvenici moraju izdržati ne samo

5 The Anxiety of Influence, Harold Bloom, Oxford University Press, New York, 1973.

Shakespeareovog Kralja Leara, nego i Newtonove zakone kretanja, Darwinovu teoriju prirodne selekcije i Einsteinovu teoriju opće relativnosti. Ove teorije nisu samo lijepe; one su također i istinite, empirijski istinite, na način na koji nijedno umjetničko djelo ne može biti. Većina istraživača jednostavno priznaje svoju nespo­sobnost da svlada ono što je Bloom nazvao "osjećajem neugode pred tradicijom koja je postala prebogatom da bi joj još bilo što trebalo".6 Oni pokušavaju riješiti ono što je filozof znanosti Tho­mas Kuhn pokroviteljski nazvao "zagonetkama", problemima či­ja rješenja podupiru prevladavajuću paradigmu. Oni se zadovo­ljavaju razrađivanjem i primjenom sjajnih, pionirskih otkrića vlastitih prethodnika. Pokušavaju što preciznije izmjeriti masu kvarka, ili odrediti kako neki posebni djelić DNK upravlja rastom mozga embrija. Drugi postaju ono što je Bloom s porugom naz­vao "pukim pobunjenicima, koji djetinjasto izokreću konvencio­nalne moralne kategorije".7 Pobunjenici ocrnjuju dominantne znanstvene teorije kao puke društvene proizvode, umjesto da ih smatraju rigorozno testiranim opisima prirode.

Bloomovi "jaki pjesnici" prihvaćaju savršenstvo svojih prethod­nika pa ipak ih pokušavaju transcendirati pod različitim izlikama, među kojima su i suptilna kriva interpretiranja rada prethodnika; jedino se tako moderni pjesnici mogu osloboditi utjecaja prošlosti koja im se izruguje. Postoje i jaki znanstvenici, oni koji pokušavaju krivo interpretirati i time transcendirati kvantnu mehaniku ili teoriju velikog praska ili darvinovsku evoluciju. Roger Penrose je jak znan­stvenik. On i drugi njemu slični imaju samo jednu mogućnost; istraži­vati na spekulativni postempirijski način koji ja nazivam ironijskom znanošću. Ironijska znanost nalikuje književnoj kritici u tome što nudi stajališta, mišljenja koja su u najboljem slučaju zanimljiva, koja izazivaju dalje komentare. Ali ona se ne približava istini. Ona ne može dati empirijski dokaziva iznenađenja koja će prisiliti znan­stvenike da u bitnome revidiraju svoj osnovni opis stvarnosti.

Najčešća je strategija jakog znanstvenika ukazati na sve nedostatke današnjeg znanja i na sva pitanja na koja nema odgovora. Ali ta su 6 Ibid., str. 21. 7 Ibid., str. 22.

pitanja obično ona na koja vjerojatno nikad nećemo dobiti odgo­vor s obzirom na granice ljudske znanosti. Kako je točno svemir bio stvoren? Mogu li se kvarkovi i elektroni sastojati od još manjih čestica, ad infinitum ? Što kvantna mehanika u biti znači? (Na većinu se pitanja, koja se tiču značenja, može odgovoriti jedino ironijski, kao što to znaju književni kritičari). Biologija ima svoje mnoštvo nerješivih zagonetki. Kako je točno život počeo na Zemlji? Koliko je neizbježan bio početak života i njegova kasnija povijest?

Oni koji se bave ironijskom znanošću imaju jednu očitu pred­nost pred jakim pjesnicima: glad čitalačke publike za znanstvenim "revolucijama". Kako se empirijska znanost okoštava, na novinare poput mene, koji hrane tu društvenu glad, vrši se sve jači pritisak da pišemo o teorijama koje navodno nadilaze kvantnu mehaniku ili teo­riju velikog praska ili prirodne selekcije. Novinari su, naposljetku, velikim dijelom odgovorni za rašireni dojam da su područja poput kaosa i kompleksnosti istinske nove znanosti nadmoćne starim, zdepastim, redukcionističkim metodama Newtona, Einsteina i Darwina. Novinari, uključujući mene, su također pomogli idejama Rogera Penrosea o svijesti da steknu publiku koja je mnogo veća od one koju zaslužuju, s obzirom na njihov slab status medu profesio­nalnim neuroznanstvenicima.

Ne želim reći da ironijska znanost nema nikakve vrijednosti. Daleko od toga. U svom najboljem izdanju ironijska znanosti, kao i umjetnost i filozofija i uistinu književna kritika, pobuđuje u nama čuđenje; ona u nama budi strahopoštovanje spram tajni svemira. Ali ne može postići svoj cilj nadilaženja istine koju već imamo. I zasigurno nam ne može dati Odgovor, u biti - štiti nas od njega, od istine koja bi bila toliko snažna da bi u nama utažila znatiželju odjednom i zauvijek. Naposljetku, znanost nalaže sama da mi ljudi uvijek moramo biti zadovoljni s djelomičnim istinama.

U najvećem dijelu ove knjige razmatrat ću znanost onakvu ka­kva je danas, kakvom je čine ljudi. (Drugo se poglavlje bavi filozo­fijom.) U posljednja dva poglavlja razmatrat ću mogućnost - koju potiče iznenađujući broj znanstvenika i filozofa - da ćemo jednog dana mi ljudi stvoriti inteligentne strojeve koji će moći transcendi-rati naše slabašno znanje. U mojoj omiljenoj verziji ovog scenarija,

strojevi transformiraju cijeli kozmos u golemu unificiranu mrežu koja obraduje informacije. Sva materija postaje umom. Ovaj prijedlog nije znanost, naravno, nego nešto što mi samo priželjkujemo. On svejedno postavlja neka zanimljiva pitanja, pitanja koja se obično prepuštaju teolozima. Sto bi svemoćno kozmičko računalo činilo? O čemu bi mislilo? Mogu zamisliti samo jednu mogućnost. Ono bi pokušavalo odgovoriti na Pitanje, ono koje se skriva iza svih dru­gih pitanja, poput glumca koji igra sve uloge u predstavi: Zašto radi­je postoji nešto umjesto ništa? U svom naporu da pronađe Odgovor na Pitanje, univerzalni bi um mogao otkriti konačne granice znanja.

KRAJ NAPRETKA

1.

Godine 1989., mjesec dana nakon susreta s Rogerom Penroseom u Syracusi, College Gustavus Adolphus u Minnesoti je organizi­rao znanstveni skup provokativnog, ali zavaravajućeg naslova: "Kraj znanosti?". Osnovna postavka skupa je bila da se vjerovanje u zna­nost - više nego li znanost sama - približava svom kraju. Kao što je rekao jedan od organizatora: "Sve je prisutniji osjećaj da je znanost kao jedinstveni, univerzalni i objektivni poduhvat na svom kra­ju."1 Većina govornika su bili filozofi koji su osporavali ili dovodi­li u pitanje autoritet znanosti na ovaj ili onaj način. Velika je ironija skupa bila u tome što je jedan od znanstvenika koji je održao pre­davanje bio Gunther Stent, biolog s Kalifornijskog sveučilišta Ber­keley, koji je godinama širio mnogo dramatičniji scenarij od onog koji je iznio na ovom znanstvenom skupu. Stent je tvrdio da zna­nost sama po sebi možda ide k svom kraju, ali to nije zbog skepti­cizma nekolicine akademskih sofista. Upravo suprotno. Znanost se možda približava kraju baš zato što je tako dobro radila.

Stent teško da je marginalni lik u znanosti. Bio je pionir moleku­larne biologije; osnovao je prvi odsjek posvećen tom području na Sveučilištu Berkeley pedesetih godina i proveo eksperimente koji su pomogli rasvjetljavanju rada transmisije gena. Kasnije, nakon

1 Radovi sa simpozija Gustavus Adolphus objavljeni su pod naslovom The End of Science? Attack and Defense, ur. Richard Q. Selve, University Press of America, Lanham, Md., 1992.

što se s genetike prebacio na istraživanje mozga, proglašen je vo­diteljem neurobiološkog odsjeka Nacionalne akademije znanosti. Stent je također najoštroumniji analitičar ograničenja znanosti s kojim sam se susreo (pod oštroumljem naravno podrazumijevam to da on artikulira moje nedorađene slutnje). Kasnih šezdesetih, kada je Berkeley bio iscrpljen studentskim protestima, napisao je izvanredno dalekovidnu knjigu, već odavno rasprodanu, pod nazi­vom Dolazak zlatnog doba:pogled na kraj napretka. Objavljena 1969. godine, ona je tvrdila da se znanost - kao i tehnologija, umjetnost i svi progresivni i kumulativni pothvati - približavaju svom kra-

j u 2

Većina ljudi, priznaje Stent, smatra apsurdnom primjedbu da bi znanost uskoro mogla doći do svog kraja. Kako se znanost može približavati kraju kada je tako brzo napredovala kroz ovo stoljeće? Stent je izokrenuo ovaj induktivni argument naglavce. Složio se da je u početku znanost napredovala eksponencijalno zbog učinka pozitivne povratne sprege - znanje izaziva još više znanja, a sna­ga još više snage. Stent pripisuje američkom povjesničaru Henryju Adamsu zaslugu što je na prijelazu stoljeća predvidio ovaj aspekt znanosti.3

Adamsov zakon ubrzanja, istaknuo je Stent, ima zanimljivu po­sljedicu. Ako postoje bilo kakve granice znanosti, bilo kakve za­preke daljnjem napretku, onda se znanost može kretati dotad ne­viđenom brzinom prije no što udari u njih. Kada znanost izgleda najsnažnija, trijumfalna i jaka, tada je možda najbliže smrti. "Zai­sta, vrtoglava razina na kojoj se napredak sada odvija", napisao je Stent u knjizi Zlatno doba, "čini vrlo vjerojatnim da napredak mora stati, možda za našeg života, možda za jednu ili dvije gene­racije".4

2 The Corning of the Golden Age: A View of the End of Progress, Gunther S. Stent, Natural History Press, Garden City, N. Y, 1969. V također Sten-tov prilog u Selve, End of Science?.

3 Vidi The Education of Henry Adams, Massachusetts Historical Society, Boston, 1918. (pretisak Houghtona Mifflina, Boston, 1961.). Adams je iznio svoj zakon ubrzanja u gl. 34, napisanoj 1904.

4 Stent, Golden Age, str. 94.

Određena područja znanosti, tvrdio je Stent, ograničena su jednostavno granicama problematike kojom se bave. Nitko ne misli da su primjerice ljudska anatomija ili geografija neiscrpne. I kemija ima svoje granice. "Iako je ukupni broj mogućih kemij­skih reakcija vrlo velik, a raznolikost reakcija znatna, cilj kemije, a to je razumijevanje načela koja upravljaju ponašanjem takvih molekula, je kao i cilj geografije jasno ograničen."5 Taj je cilj po­stignut tridesetih godina kada je kemičar Linus Pauling prikazao kako se sve kemijske interakcije mogu shvatiti pomoću kvantne mehanike.6

Na njegovom polju biologije, tvrdio je Stent, otkriće dvostruke uzvojnice DNK 1953. godine, i kasnije dešifriranje genetskog ko­da, riješilo je veliki problem prijenosa genetičke informacije s jed­ne generacije na drugu. Biolozima su još preostala samo tri velika pitanja: kako je počeo život, kako se jedna oplođena stanica razvija u višestanični organizam, i kako središnji živčani sustav procesui-ra informacije. Kada ova tri cilja budu postignuta, rekao je Stent, temeljna zadaća biologije, čiste biologije, bit će završena.

Stent je priznao da bi biolozi, u načelu, mogli nastaviti s istraži­vanjem specifičnih fenomena i primjenom svojih znanja unedo­gled. Ali prema Darwinovoj teoriji, znanost ne proizlazi iz naše želje za istinom samom, nego iz toga što smo mi prisiljeni kontro­lirati vlastiti okoliš kako bismo uvećali vjerojatnost širenja naših gena. Kad određeno područje znanosti počinje donositi sve manje praktičnih rezultata, znanstvenici će imati sve manje poticaja da

5 Ibid., str. 111. 6 Linus Pauling pokazao je svoje izvanredno poznavanje kemije u The Na­

ture of the Chemical Bond and the Structure of Molecules and Crystals, objavljenoj 1939. i ponovno izdanoj 1960. u Cornell University Press, Ithaca, N.Y. Ova knjiga ostaje jedan od najutjecajnijih znanstvenih tek­stova svih vremena. Pauling mi je rekao da je riješio osnovne probleme kemije gotovo čitavo desetljeće prije no što je knjiga objavljena. Kad sam ga intervjuirao na Stanfordu, Kalifornija, u rujnu 1992., Pauling je rekao: "Mislim da je kemija sređena do kraja 1930-ih, ili čak sredinom, kao i anorganska kemija i mineralogija - osim sulfidnih minerala, na čemu se i sada još mora raditi." Pauling je umro 14. kolovoza 1994.

provode svoja istraživanja a društvo će biti sve manje sklono to plaćati.

Štoviše, samo zato što biolozi dovršavaju svoja empirijska istraživanja, tvrdi Stent, to ne znači da će odgovoriti na sva rele­vantna pitanja. Primjerice, nijedna čisto fiziološka teorija ne može uistinu objasniti svijest, budući da će se učiniti kao da se "proce­si odgovorni za ovo cijelo osobno iskustvo svode na prividno sasvim obične, svakodnevne reakcije, koje nisu ništa više niti ma­nje fascinantne od onih koje se odvijaju, recimo, u jetri..."7

Za razliku od biologije, pisao je Stent, fizikalne znanosti se čine otvorenima. Fizičari mogu uvijek pokušavati prodrijeti sve dublje i dublje u materiju, sudarajući međusobno čestice sve silovitije, a astronomi mogu uvijek težiti tome da vide sve dalje u svemir. Ali u svojim pokušajima da prikupe podatke u sve daljim sustavima, fizičari će neminovno naići na različita fizikalna, ekonomska pa čak i kognitivna ograničenja.

Tijekom ovog stoljeća fizika je postala sve teže i teže razum­ljiva; nadišla je darvinovsku epistemologiju, naše prirođene kon­cepte za uspješno izlaženje na kraj sa svijetom. Stent je odbacio stari argument da su "jučerašnje besmislice današnje opće pri­znate istine".8 Društvo može biti spremno podupirati daljnja istra­živanja u fizici sve dok ona ima potencijal da stvara nove snažne tehnologije, kao što su nuklearno oružje i nuklearna energija. Ali kad fizika postane nepraktična i istovremeno nerazumljiva, pre­dviđao je Stent, društvo će sigurno uskratiti svoju potporu.

Stentova prognoza budućnosti je bila neobična mješavina op­timizma i pesimizma. Predvidio je da znanost, prije no što završi, može pomoći u rješavanju mnogih problema koji najviše pritišću civilizaciju. Mogla bi eliminirati bolesti i siromaštvo te osigurati društvu jeftinu energiju bez zagađivanja okoliša, možda pomoću reakcija fuzije. No, kako stječemo sve veću prevlast nad priro­dom, mogli bismo izgubiti ono što je Nietzsche nazvao "voljom za moć", mogli bismo postati manje motivirani za nastavak dalj-

7 Stent, Golden Age, str. 74. 8 Ibid., str. 115.

njih istraživanja - naročito ako takva istraživanja imaju male iz­glede da će dati opipljive koristi.

Kako društvo postaje sve bogatije i udobnije, manje će mladih ljudi birati sve teži put znanosti, pa čak i umjetnosti. Mnogi će se okrenuti više hedonističkim ciljevima, možda čak i napuštajući stvar­ni svijet u korist fantazija izazvanih drogama ili elektroničkim spra­vama koje izravno hrane mozak. Stent je zaključio da će prije ili kasnije napredak "zamrijeti na svom putu", i ostaviti svijet u uvelike statičnom stanju koji je nazvao "Novom Polinezijom". Dolazak bitnika i hipija, dodao je, signalizirao je početak kraja napretka i svanuće Nove Polinezije. Zaključio je svoju knjigu sardoničkim komentarom da će "tisućljeća bavljenja umjetnostima i znanosti­ma konačno transformirati tragikomediju života u happening".9

Izlet na Berkeley

U proljeće 1992. otputovao sam na Berkeley da vidim što Stent misli kako su se njegova predviđanja održavala tijekom proteklih godina.10 Dok sam hodao prema sveučilištu iz svog hotela, prošao sam pokraj nečega što mi je izgledalo kao ostaci šezdesetih: muškar­ce i žene duge sijede kose i otrcane odjeće koji su od prolaznika tražili sitan novac. Došao sam do sveučilišne zgrade biologije, ogromnog betonskog kompleksa u sjeni prašnjavog drveća euka­liptusa, dizalom se popeo na prvi kat do Stentovog laboratorija i otkrio da je zaključan. Nekoliko minuta kasnije otvorila su se vra­ta dizala i iz njega je izašao Stent, crven u licu, oznojen, sa žutom biciklističkom kacigom na glavi, gurajući blatom prekriveni bi­cikl. Stent se kao mladić preselio iz Njemačke u Sjedinjene Ame­ričke Države i njegov opori glas i odjeća još uvijek nose tragove tog podrijetla. Nosio je naočale sa žičanim okvirom, plavu košulju krat­kih rukava s epoletama, tamne hlače i sjajne crne cipele. Vodio me kroz laboratorij, prepun mikroskopa, centrifuga i staklenki, do malog ureda u stražnjem dijelu. Hodnik ispred njegovog ureda bio

9 Ibid., str. 138. 10 Stenta sam intervjuirao na Berkelevu u lipnju 1992.

je ukrašen fotografijama i slikama Buddhe. Kada je Stent zatvorio vrata svog ureda za nama, primijetio sam da je na unutarnju stra­nu vrta pričvrstio poster sa skupa koji se 1989. održao na Collegeu Gustavus Adolphus. Gornja polovica postera bila je prekrivena riječju ZNANOST, napisanom golemim, upadljivo obojenim slo­vima. Slova su se rastapala cijedeći se prema dolje, u jezero proto-plazme. Ispod te psihodelične lokve velika su crna slova postavljala pitanje: Kraj znanosti?

Stent je na početku intervjua djelovao sumnjičavo. Upitao me jesam li pratio pravne muke novinarke Janet Malcolm koja je upravo izgubila parnicu u beskrajnoj pravnoj bitci s temom mojeg prethod­nog intervjua, psihoanalitičarom Jeffreyem Massonom. Promrm­ljao sam nešto o tome kako su posljedice njenih prijestupa bile previše beznačajne da bi zaslužile kaznu, ali da su mi njene meto­de izgledale pomalo površne. Da sam ja pisao nešto o osobi koja je tako prevrtljiva kao Masson, rekao sam Stentu, trudio bih se da se osiguram snimanjem svih navoda na vrpcu. (Dok sam govorio, iz­među nas se bešumno vrtio moj kazetofon.)

Postepeno se Stent opustio i počeo mi pričati o svom životu. Rođen je u Berlinu u židovskoj obitelji 1924. godine, pobjegao je iz Njemačke 1938. i doselio je k sestri koja je živjela u Chicagu. Doktorirao je kemiju na Sveučilištu Illinois, ali nakon čitanja knjige Što je život? Erwina Schrodingera, postao je ushićen tajnom gene­tičke transmisije. Nakon što je na Kalifornijskom Institutu za teh­nologiju radio s poznatim biofizičarom Maxom Delbruckom, Stent je postao profesor na Berkeleyu 1952. godine. U tim ranim godi­nama molekularne biologije, kaže Stent, "nitko od nas nije znao što radimo". Tada su Watson i Crick otkrili dvostruku uzvojnicu i unutar nekoliko tjedana smo shvatili da se bavimo molekular­nom biologijom.

Stent je počeo razmišljati o granicama znanosti šezdesetih godi­na, djelomice reagirajući na pokret "slobode govora" koji se poja­vio na Berkeleyu i koji je dovodio u pitanje zapadnjački racionali­zam i tehnološki napredak te druge aspekte civilizacije koji su Stentu bili dragi. Sveučilište ga je imenovalo članom odbora zaduženog "da se time pozabavi, da smiri situaciju, razgovarajući sa studenti-

ma". Stent je pokušao ispuniti svoj mandat - i riješiti vlastite unutar­nje konflikte u svojoj ulozi znanstvenika - držeći niz predavanja. Ta predavanja su se pretvorila u knjigu Dolazak zlatnog doba.

Rekao sam Stentu da, nakon što sam pročitao Dolazak zlatnog doba, nisam mogao odrediti je li vjerovao da će nova Polinezija, do­ba univerzalne dokolice u kojoj nema socijalnog i intelektualnog napretka i promjena, biti napredak u odnosu na trenutnu situaciju. "Nikada to nisam mogao odlučiti!", uskliknuo je istinski uzbuđen. "Ljudi su me nazivali pesimistom, ali ja sam mislio da sam optimist." Sigurno nije mislio da bi takvo društvo bilo u bilo kojem smislu utopijsko. Nakon užasa koje su prouzročile totalitarne države u ovom stoljeću, nije više bilo moguće ozbiljno shvatiti ideju utopije.

Stent je mislio da su se njegova predviđanja dobro održala. Iako su hipiji nestali (osim sažaljenja vrijednih ostataka na ulicama Ber-keleya), američka je kultura postala jako materijalistička i antiin-telektualna; hipiji su se razvili u yuppieje. Završio je hladni rat, iako ne postepenim stapanjem komunističkih i kapitalističkih drža­va kao što je to Stent predvidio. Priznao je da nije predvidio po­novno oživljavanje duboko potiskivanih etničkih sukoba nakon hlad­noga rata. "Jako sam deprimiran ovime što se događa na Balkanu", rekao je. "Nisam mislio da će se to dogoditi." Stent je također bio iznenađen siromaštvom i rasnim sukobima u Sjedinjenim Ame­ričkim Državama, ali je vjerovao da će ti problemi izgubiti na važ­nosti. (Aha!, pomislio sam. Nakon svega, ipak je optimist.)

Stent je bio uvjeren da znanost pokazuje znakove zatvaranja koje je predvidio u knjizi Zlatno doba. Fizičari koji se bave česticama imaju teškoće uvjeravajući društvo da treba platiti njihove sve skup­lje i skuplje pokuse, primjerice "supravodljivi supersudarač". Što se tiče biologa, oni još uvijek moraju mnogo toga spoznati o tome kako se oplođena stanica transformira u složeni višestanični orga­nizam, poput slona, kao i o tome kako funkcionira mozak. "Ali mi­slim da je velika slika u osnovi završena", kaže on. Posebno je evolu­cijska biologija "završila kada je Darwin objavio svoju knjigu O podrijetlu vrsta", kazao je Stent. Podsmjehivao se nadi nekih evo­lucijskih biologa - naročito Edwardu Wilsonu s Harvarda - da se

mogu beskonačno baviti proučavanjem i temeljitim istraživanjem svega živog na zemlji, vrstu po vrstu. Takav bi poduhvat bio besmislena "igra staklenim perlama".

Zatim se bacio u oštar govor protiv ekologije. U suštini je to antihumanistička filozofija, koja je pridonijela niskoj razini samo-poštovanja američke mladeži, naročito siromašne crne djece. Za­brinut da se moja omiljena Kasandra pretvara u čudaka, razgovor sam skrenuo na temu svijesti. Misli li Stent još uvijek da je svijest nerješivi znanstveni problem, kao što je to sugerirao u knjizi Zlatno doba? Odgovorio je da ima vrlo visoko mišljenje o Francisu Cricku koji je kasnije u svojoj karijeri usmjerio pažnju na svijest. Ako Crick misli da je svijest moguće znanstveno obraditi, tada tu mogućnost treba shvatiti ozbiljno, rekao je Stent.

No, Stent je još uvijek bio uvjeren da čisto fiziološko objaš­njenje svijesti ne bi bilo tako razumljivo i značajno kao što to priželj­kuje većina ljudi, niti da bi pomoglo da se riješe moralna i etička pitanja. Stent je mislio da bi napredak znanosti mogao dati religiji jasniju ulogu u budućnosti, a ne da će je eliminirati u potpunosti, kao što su se znanstvenici nekoć nadali. Premda se ne može natje­cati s daleko uvjerljivijim pričama znanosti o fizičkom svijetu, re­ligija ipak zadržava određenu vrijednost nudeći moralno vodstvo. "Ljudi jesu životinje, ali mi smo i moralna bića. Zadaća je religije sve više i više u carstvu morala."

Kad sam ga upitao o mogućnosti da računala postanu inteligent­na i stvore vlastitu znanost, Stent je prijezirno otpuhnuo. Imao je maglovit pogled na umjetnu inteligenciju, naročito na njene sve maštovitije entuzijaste. Računala se mogu iskazati na precizno defi­niranim zadacima kao što su matematika i šah, istaknuo je on, ali su još uvijek izuzetno loša kada se suoče s onom vrstom problema - prepoznavanjem lica ili glasa ili hodanjem po pretrpanom ploč­niku - koje ljudi rješavaju bez ikakvog napora. "Potpuno su time zaokupljeni", kaže Stent o Marvinu Minskom i drugima koji pre­dviđaju da ćemo jednoga dana biti u mogućnosti presnimiti naše osobnosti u računalo. "Ne bih isključio mogućnost da ćete u dvade­set i trećem stoljeću možda imati umjetni mozak," dodao je, "ali

njemu neće trebati doživljaj". Možda je moguće stvoriti računalo koje će biti ekspert u restoranima, "ali taj stroj neće znati kakav je okus odreska".

Stent je jednako tako bio skeptičan prema tvrdnjama istraživača kaosa i kompleksnosti da će pomoću računala i sofisticirane mate­matike oni biti u stanju nadmašiti znanost iz prošlosti. U knjizi Do­lazak zlatnog doba Stent proučava rad jednog od pionira teorije kaosa, Benoita Mandelbrota. Počevši u ranim šezdesetim godina­ma, Mandelbrot je pokazao kako su mnogi fenomeni po svojoj prirodi indeterministički: iskazuju ponašanje koje je nepredvidivo i očito slučajno. Znanstvenici mogu samo nagađati o uzrocima individual­nih događaja i ne mogu ih s točnošću predvidjeti.

Istraživači kaosa i kompleksnosti su pokušali stvoriti uspješne i razumljive teorije istog fenomena koji je proučavao i Mandelbrot, kazao je Stent. U Zlatnom dobu je zaključio da će se ti indetermi­nistički fenomeni odupirati znanstvenoj analizi, i nije vidio razloge zbog kojih bi mijenjao tu svoju procjenu. Upravo suprotno. Rad koji proizlazi iz ovih područja znanosti potvrđuje njegovo gledište da znanost, kada tjera mak na konac, postaje dezorijentirana. Da­kle, Stent ne misli da će kaos i teorija kompleksnosti pridonijeti ponovnom rođenju znanosti? "Ne", odgovorio je s otvorenim smiješkom. "To je kraj znanosti."

Što je znanost postigla

Očigledno nismo ni blizu nove Polineziju koju je Stent predvi­dio, djelomično zato što primijenjena znanost nije postigla ništa približno onome čemu se Stent nadao (ili čega se bojao) kada je pisao Dolazak zlatnog doba. Ali došao sam do zaključka da se Stento-vo proročanstvo u jednom vrlo važnom smislu već ispunilo. Čista znanost, traganje za znanjem koje će nam odgovoriti što smo i odakle smo, već je ušlo u razdoblje sve sitničavijih ponavljanja. Daleko je najveća zapreka budućem napretku čiste znanosti njen nekadašnji uspjeh. Istraživači su već iscrtali mapu fizičke stvarno­sti, od mikrocarstva kvarkova i elektrona do makrocarstva plane-

ta, zvijezda i galaksija. Fizičari su pokazali kako svom materijom upravlja nekoliko osnovnih sila: gravitacija, elektromagnetizam, te jake i slabe nuklearne sile.

Znanstvenici su uobličili svoje znanje u impresivnu, premda mož­da ne i strašno detaljnu priču o tome kako smo nastali. Svemir je velikim praskom započeo svoje postojanje prije 15 milijardi godi­na, plus-minus pet milijardi godina (astronomi se možda nikad neće složiti oko točnog broja) i još se uvijek širi. Prije otprilike 4,5 milijarde godina, ostaci zvijezde koja je eksplodirala, supernove, kondenzirali su se u naš sunčev sustav. Negdje u idućih nekoliko stotina milijuna godina, iz razloga koje možda nikad nećemo sa­znati, jednostanični organizmi koji su nosili genijalnu molekulu DNK, pojavili su se na zemlji koja je još uvijek bila užarena. Ti su prvobitni mikrobi iznjedrili, sredstvima prirodne selekcije, čita­vo mnoštvo kompleksnih stvorenja, uključujući Homo sapiensa.

Smatram da će ta priča koju su znanstvenici istkali iz svog zna­nja, taj moderni mit o stvaranju, biti jednako održiv u idućih sto­tinu ili tisuću godina, kao što je i danas. Zašto? Zato što je istinit. Nadalje, s obzirom na to kako je daleko znanost dospjela dosad, i s obzirom na fizičke, društvene i spoznajne granice koje ograničava­ju daljnja istraživanja, teško da će znanost pružiti neke značajne dopune znanju koje je već sakupljeno. Neće biti velikih otkrića u budućnosti koja bi se mogla usporediti s onima koje su nam pružili Darwin ili Einstein ili Watson i Crick.

Antiklimaks besmrtnosti

Primijenjena znanost trajat će još dugo. Znanstvenici će nastaviti razvijati različite nove materijale; brža i sofisticiranija računala; teh­nike genetskog inženjeringa koje će nas učiniti zdravijima, snažni­jima, dugovječnijima; možda će nam čak i fuzijski reaktori davati jeftinu energiju koja neće tako nepovoljno utjecati na okoliš (iako sada, zbog drastičnih smanjivanja proračuna, perspektiva fuzije izgleda maglovitija no ikada). Pitanje je hoće li ti napreci u primije­njenoj znanosti donijeti ikakva iznenađenja, ikakve revolucionarne

preokrete u našem osnovnom znanju? Hoće li prisiliti znanstve­nike da revidiraju mapu strukture svemira koju su nacrtali ili priču koju su stvorili o stvaranju svemira i našoj povijesti? Vjerojatno ne. Primijenjena je znanost u ovom stoljeću težila tome da pojača, a ne da dovede u pitanje, prevladavajuće teorijske paradigme. Laseri i tranzistori potvrđuju snagu kvantne mehanike, kao što genetički inženjering podupire vjerovanje u model evolucije koji se temelji na DNK.

U čemu se sastoji iznenađenje? Einstenovo otkriće da su pro­stor i vrijeme, te koordinate stvarnosti savitljivi - bilo je iznenađe­nje. To je bilo i opažanje astronoma da se svemir širi i evoluira. Kvantna mehanika koja je razotkrila probabilistički element (lu-krecijevsko zastranjenje), u osnovi svih stvari, bila je izvanredno iznenađenje; Bog se uistinu kocka (unatoč Einsteinovu neodobra­vanju). Kasnija otkrića da se protoni i neutroni sastoje od manjih čestica nazvanih kvarkovima bila su manje iznenađenje, zato što su zapravo samo proširila kvantnu teoriju na dublje područje; postavke fizike ostale su netaknute.

Učenje da nas ljude nije stvorio Bog de novo, nego smo se razvili postupno, u procesu prirodne selekcije, bilo je veliko iznenađe­nje. Većina ostalih aspekata ljudske evolucije - onih koji se odnose na to gdje se, kada i kako točno razvio Homo sapiens - jesu detalji. Ti detalji mogu biti zanimljivi, ali vjerojatno nisu iznenađujući osim ako ne pokažu da su osnovne pretpostavke znanstvenika o evoluciji pogrešne. Možemo saznati, recimo, da je iznenadno buja­nje naše inteligencije katalizirano intervencijom izvanzemaljskih bića, kao u filmu Odiseja 2001. To bi bilo veliko iznenađenje. Zapravo, bilo kakav dokaz da život postoji - ili da je jednom posto­jao - izvan našega malog planeta bio bi veliko iznenađenje. Znanost, i sva ljudska misao, bila bi preporođena. Spekulacije o podrijetlu života i njegovoj neminovnosti utemeljile bi se na mnogo čvršćim empirijskim temeljima.

Ali, koliko je vjerojatno da ćemo otkriti život negdje drugdje? Gledano unatrag, svemirski programi koje su zastupale i Sjedinje­ne Američke Države i Rusija više su bili zveckanje oružjem, nego otvaranje novih granica ljudskom znanju. Perspektiva istraživa-

nja svemira na bilo kakvoj osim na trivijalnoj razini čini se sve manje vjerojatnom. Više nemamo ni volje niti novca da bismo se upuštali u tehnološko bildanje mišića zbog njih samih. Ljudi, od krvi i mesa, možda će jednoga dana putovati na druge planete našeg sunčevog sustava. Ali, dok ne otkrijemo neki način nadilaženja Einsteinove zabrane protiv putovanja bržeg od svjetlosti, vjerojatno nećemo niti pokušati posjetiti drugu zvijezdu, a kamoli drugu galaksiju. Svemir­ski brod koji može putovati milijun milja na sat, brzinom barem za jedan red veličine većom od onoga što trenutna tehnologija može postići, još uvijek će trebati skoro tri tisuće godina da stigne do našeg najbližeg zvjezdanog susjeda, Alphe Centauri.11

Najdramatičniji uspjeh primijenjene znanosti koji mogu zami­sliti je besmrtnost. Mnogi znanstvenici nastoje otkriti točne uzro­ke starenja. Razumljivo je da će, ako uspiju, znanstvenici moći stvoriti verziju Homo sapiensa koja može živjeti beskonačno. Ali besmrtnost, iako bi predstavljala trijumf primijenjene znanosti neće nužno promijeniti naše osnovno znanje o svemiru. Time ne bismo saznali ništa više o tome zašto je nastao svemir i što leži izvan njego­vih granica, nego što to sada znamo. Dalje, evolucijski biolozi sma­traju da nije moguće postići besmrtnost. Prirodna nas je selekcija stvorila tako da živimo dovoljno dugo da se razmnožimo i odgo­jimo svoju djecu. Kao rezultat toga, starost ne potječe iz jednog jedinog uzroka ili čak niza uzroka; ona je neodvojivo utkana u tki­vo našeg postojanja.12

11 Našao sam ovu obeshrabrujuću činjenicu na str. 371 knjige Coming of Age in the Milky Way, Timothy Ferris, Doubleday, New York, 1988. Za sumornu perspektivu američkog svemirskog programa s ljudskim posa­dama, napisanu povodom 25. obljetnice prvog spuštanja na Mjesec, vidi "25 Years Later, Moon Race in Eclipse" Johna Nobela Wilforda, New York Times, 17. srpanj 1994., str. 1.

12 Ovaj pesimistički (optimistički?) pogled na starenje može se naći u poglav­lju 8 pod naslovom "Aging as the Fountain of Youth" knjige Why We Get Sick: The New Science of Darwinian Medicine, Randolpha M. Nessea i Georgea C. Williamsa, Times Books, New York, 1994. Williams je jedan od podcijenjenih prvaka moderne evolucijske biologije. Vidi također nje­gov klasični članak, "Pleiotropy, Natural Selection and the Evolution of Senescence," Evolution, vol. 11,1957., str. 398-411.

Tako su mislili prije sto godina

Lako je shvatiti zašto je tolikim ljudima teško povjerovati da se zna­nost, čista ili primijenjena, približava svome kraju. Prije sto go­dina nitko nije mogao zamisliti što nam donosi budućnost. Televi­ziju? Zrakoplove? Svemirske postaje? Nuklearno oružje? Računala? Genetski inženjering? Nama je nemoguće znati kakva je buduć­nost znanosti - čiste ili primijenjene - baš kao što je Tomi Akvin-skom bilo nemoguće predvidjeti Madonnu ili mikrovalnu pećni­cu. Postoje čuda, potpuno nepredvidiva, koja leže i čekaju na nas baš kao što su čekala i na naše pretke. Nećemo uspjeti zgrabiti ta bogatstva odlučimo li ustvrditi da ona ne postoje i prestanemo ih tražiti. Proročanstvo se tako ispunjava samo od sebe.

Ovakvo stajalište se često izražavalo kao argument "to-je-ono-što-su-mislili-na-kraju-prošloga-stoljeća". On ide otprilike ovako: kako se devetnaesto stoljeće postupno približavalo svome kraju, fi­zičari su mislili da znaju sve. Ali tek što je dvadeseto stoljeće ot­počelo, Einstein i drugi fizičari su otkrili - izmislili? - teoriju re­lativnosti i kvantnu mehaniku. Te teorije su zatamnile Newtonovu fiziku i otvorile prostrane nove poglede na modernu fiziku i druge grane znanosti. Pouka: svatko tko predviđa da se znanost približa­va svome kraju, vjerojatno će ispasti kratkovidan kao što su to bili fizičari devetnaestoga stoljeća.

Oni koji vjeruju da je znanost konačna imaju uobičajen šaljivi odgovor na ovaj argument: najraniji istraživači, zato što nisu mo­gli pronaći kraj Zemlje, zaključivali su da je Zemlja beskonačna, ali su bili u krivu. Štoviše, ni u kojem slučaju nije povijesna činje­nica da su fizičari kasnoga devetnaestog stoljeća osjećali da su detaljno razradili stvari. Najbolji dokaz za osjećaj kraja je govor koji je održao Albert Michelson, čiji su eksperimenti s brzinom svjetlosti dijelom nadahnuli Einsteinovu opću teoriju relativno­sti.

Premda nikad nije sigurno reći da budućnost fizikalne znanosti više neće iznijeti takvih čuda koja bi se mogla usporediti s onima iz prošlosti, čini se vjerojatnim da je većina velikih temeljnih

načela čvrsto utvrđena i da budući napredak treba uglavnom tražiti u rigoroznoj primjeni ovih načela na sve fenomene koje uočavamo. Ovdje znanost mjerenja pokazuje svoje značenje -tamo gdje su kvantitativni rezultati poželjniji od kvalitativnog ra­da. Jedan ugledni fizičar je primijetio da buduće istine fizikalne znanosti treba potražiti na šestom decimalnom mjestu.13

Michelsonova primjedba o šestom decimalnom mjestu se to­liko pripisivala Lordu Kelvinu (prema kojem je imenovan Kel­vin, mjerna jedinica za temperaturu) da mu neki autori pripisuju ovaj navod.14 Ali povjesničari nisu pronašli nikakve dokaze da je Kelvin iznio tu tvrdnju. Prema povjesničaru znanosti Stephenu Brushu sa Sveučilišta Maryland, u to su vrijeme fizičari živo ras­pravljali o osnovnim problemima poput održivosti atomske teo­rije materije. Michelson je bio toliko zaokupljen svojim optič­kim pokusima, ukazuje Brush, da "nije zamijetio žestoke kontroverzije koje su bjesnjele među teoretičarima toga doba". Tvrdnja o viktorijanskom zatišju u fizici je "mit"1 5 zaključuje Brush.

Apokrifni službenik patentnog ureda

Drugi povjesničari se ne slažu s Brushovom procjenom.16 Pitanja koja se odnose na raspoloženje koje je prevladavalo u tom razdoblju nikada se neće moći u potpunosti riješiti, ali gledište da su znanstve-

13 Michelsonove primjedbe su prenesene u nekoliko različitih verzija. Ova koju sam naveo objavljena je u Physics Today, travanj 1968., str. 9.

14 Michelsonova primjedba o decimalnim mjestima krivo se pripisuje Kelvinu na strani 3 knjige Superstrings: A Theory of Everything? ur. Paul C. Davies i Julian Brown, Cambridge University Press, Cambridge, U. K., 1988. Ova je knjiga također značajna jer otkriva da je Nobelovac Richard Feynman bio duboko skeptičan prema teoriji superstruna.

15 Stephen Brush je dao ovu analizu fizike na kraju devetnaestog stoljeća u članku "Romance in Six Figures", Physics Today, siječanj 1969., str. 9.

16 Vidi, primjerice, "The Completeness of Nineteenth-Century Science" Lawrencea Badasha, Isis, vol. 63,1972., str. 48-58. Badash, povjesničar

nici prošlog stoljeća bili samozadovoljni zbog stanja njihovog znan­stvenoga područja u potpunosti je pretjerana. Povjesničari su pružili konačno tumačenje na temelju još jedne anegdote koja je omilje­na medu onim koji odbijaju prihvatiti da je znanost možda smrtna. Anegdota kaže da je sredinom devetnaestoga stoljeća ravnatelj Ureda za patente Sjedinjenih Američkih Država napustio posao i predložio da se ured zatvori jer uskoro neće biti više ničega što bi se moglo izumiti.

Godine 1995. Daniel Koshland, urednik prestižnog časopisa Science, ponovio je ovu priču u uvodu posebnog izdanja posveće­nog o budućnosti znanosti. U tom su izdanju vodeći znanstveni­ci iznosili svoja predviđanja o tome što se u njihovim područjima još može postići u idućih dvadeset godina. Koshland, koji je kao i Gunther Stent biolog na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley, likovao je što se njegovi prognostičari "očito ne slažu s ravnate­ljem patentnog ureda iz prošlosti. Velika otkrića od osobitog značenja za budućnost su na vidiku. To što smo tako brzo stigli tako daleko nije pokazatelj da je tržište otkrića zasićeno, već da će otkrića pristizati još brže."17

Koshlandov ogled sadrži dva problema. Kao prvo, njegovi au­tori nisu predviđali "velika otkrića", nego su većinom predviđali nove primjene postojećeg znanja, primjerice bolje metode pro­izvodnje lijekova, sofisticirane testove za genetske poremećaje, bolji skeneri mozga i tome slično. Neka su predviđanja bila nega­tivna. "Svatko tko očekuje inteligenciju nalik ljudskoj od računa­la u narednih pedeset godina, bit će razočaran", izjavio je fizičar i dobitnik Nobelove nagrade Philip Anderson.

znanosti na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Barbari, zaključio je (str. 58) da je "bolest zavrženosti bila daleko od toga da bude virulentna... ona je bila više infekcija niskog intenziteta, ali svejedno vrlo stvarna" [kurziv u izvorniku].

17 Članak Daniela Koshlanda "The Crystal Ball and the Trumpet Call" i posebni ulomak o predviđanjima koji mu je slijedio mogu se pronaći u časopisu Science, 17. ožujka, 1995. Legendu o kratkovidnom činovniku patentnog ureda ponovio je kiber-magnat Bill Gates na str. 13 svojeg bestselera iz 1995. The Road Ahead, pisanog zajedno s Nathanom Myhr-voldom i Peterom Rinearsonom, Viking, New York.

Drugo, Koshlandova priča o ravnatelju patentnog ureda je bi­la apokrifna. Godine 1940. istraživač po imenu Eber Jeffery ispi­tivao je anegdotu o ravnatelju patentnog ureda u članku pod na­slovom "Ništa se više ne može izumiti", objavljenom u Journal of the Patent Office Society.n Jeffery je pratio priču sve do 1843., kada je tadašnji ravnatelj patentnog ureda Henry Ellsworth izja­vio pred Kongresom: "Napredak vještina iz godine u godinu iza­ziva naše nevjerovanje i čini se da nagovještava dolazak razdoblja kad ljudsko usavršavanje mora okončati." .

Ali Ellsworth, daleko od toga da je predlagao da se njegov ured zatvori, je zatražio dodatni novac kako bi mogao izaći na kraj s bujicom izuma koje je očekivao u poljoprivredi, prometu i komunikacijama. Ellsworth je uistinu dvije godine kasnije dao ostavku, 1845, ali u svom obrazloženju nije ništa rekao o zatva­ranju ureda za patente; zapravo je rekao da je ponosan što je sudjelovao u njegovu širenju. Jeffery je zaključio da je Ellswort-hova izjava o "razdoblju kada ljudsko usavršavanje mora okonča­ti" bila "obična retorička fraza koja je trebala naglasiti izvanred­ne pomake unaprijed u tadašnjim izumima, kao i onima koji se mogu očekivati u budućnosti". Ali možda Jeffery nije odao do­voljno priznanja Ellsworthu. Ellsworth je, na kraju, predvidio argument koji je Gunther Stent iznio više od stotinu godina ka­snije: što se brže znanost kreće, prije će dostići svoje krajnje, neizbježive granice.

Razmotrite implikacije alternativne pozicije, koju implicitno zastupa Daniel Koshland. On tvrdi da će se, stoga što se tako brzo razvijala u prošlih stotinjak i više godina, znanost i dalje razvijati, vjerojatno zauvijek. Ali ovaj induktivni argument ima velike rupe. Znanost postoji tek nekoliko stotina godina, a njena najspektakularnija postignuća ostvarena su u prošlom stoljeću. Iz povijesne perspektive, moderno doba brzog tehnološkog i znanstvenog napretka ne izgleda kao trajna odlika stvarnosti, ne-

18 "Nothing Left to Invent", Eber Jeffery, Journal of the Patent Office Soci­ety, srpanj, 1940., str. 479-481. Lociranje Jefferyjevog članka zahval­jujem povjesničaru znanosti Morganu Sherwoodu s Kalifornijskog sveučilišta u Davisu.

go kao zastranjenje, slučajan pogodak, proizvod jedinstvenog spo­ja društvenih, intelektualnih i političkih faktora.

Uspon i pad napretka

U knjizi iz 1932. godine Ideja napretka povjesničar J. B. Bury je ustvrdio: "Znanost se bez prekida razvijala posljednjih tri do če­tiri stotine godina; svako novo otkriće vodilo je novim problemi­ma i novim metodama njihova rješavanja i otvaralo je nova po­dručja istraživanja. Do ovog trenutka znanstvenici nisu bili prisiljeni na zastoj, uvijek su pronalazili načine da dalje napredu­ju. Ali što nam jamči da neće naići na nepremostive prepreke?" [kur­ziv u originalu]19.

Bury je u svojim vlastitim istraživanjima pokazao da je kon :

cept napretka star najviše nekoliko stotina godina. Od Rimskog carstva pa kroz srednji vijek, većina tragača za istinom je smatra­la da je povijest degenerativni proces: stari Grci su dosegli vrhu­nac u matematici i znanju općenito, a od tog vremena civilizacija je krenula nizbrdo. Oni koji su došli nakon toga, mogli su samo pokušati ponovno shvatiti ostatke mudrosti koju su saželi Platon i Aristotel. Osnivači moderne znanosti poput Isaaca Newtona, Francisa Bacona, Renea Descartesa i Gottfrieda Leibniza bili su prvi koji su iznijeli ideju da ljudi mogu sustavno steći i akumuli­rati znanje istraživanjem prirode. Ovi praznanstvenici su vjero­vali da će proces biti konačan, da možemo usvojiti cjelokupno znanje o svijetu i onda stvoriti savršeno društvo, utopiju, koja će se temeljiti na tom znanju i kršćanskim pravilima. (Nova Poline­zija!)

Tek s pojavom Darwina neki su intelektualci postali toliki za­ljubljenici u napredak da su inzistirali na tome da bi napredak mogao biti, ili trebao biti, "vječan". "Nakon pojave Darwinova djela O podrijetlu vrsta", napisao je Gunther Stent u knjizi Para-

19 The Idea of Progress, J. B. Bury, Macmillan, New York, 1932. Moj sažetak Buryjevih pogleda je adaptiran iz Stenta, Golden Age.

doksi napretka iz 1978., "ideja je napretka uzdignuta na razinu znanstvene religije... Ovaj je optimistički pogled postao opće­prihvaćen u industrijaliziranim državama... tvrdnja da bi napre­dak mogao završiti, trenutno se smatra isto tako neobičnom kao što se ranije smatrala tvrdnja da se Zemlja okreće oko Sunca."20

Ne iznenađuje da su moderne nacionalne države postale va­treni zagovornici vjere u to da je znanost beskonačna. Znanost je proizvela takva čuda kao što su atomska bomba, nuklearna ener­gija, zrakoplovi, radari, računala i navođeni projektili. Godine 1945. fizičar Vannevar Bush (dalji rođak predsjednika Georgea Busha) je objavio u knjizi Znanost: beskonačna granica da je zna­nost "uvelike neistražena pozadina" i bitni "ključ" američke eko­nomske i vojne sigurnosti.21 Bushova knjiga je služila kao pre­dložak za stvaranje američke Državne zaklade za znanost i drugih federalnih organizacija koje su otada podržavale fundamentalna istraživanja u dotad neviđenim razmjerima.

Sovjetski je savez možda bio odaniji konceptu znanstvenoga i tehnološkog napretka od svojeg kapitalističkog suparnika. Sovje­ti su se, čini se, ugledali u Friedricha Engelsa koji je u svojoj Dijalektici prirode pokušao na ovaj način izraziti svoje shvaćanje Newtonovog obrnuto proporcionalnog zakona gravitacije u ovom ulomku:

Ono što je Lutherovo spaljivanje papinske bule bilo na religij­skom polju, na polju prirodne znanosti bilo je veliko Koperniko-vo djelo... Ali otad je razvoj znanosti išao naprijed velikim kora­cima, uvećavajući se tako reći na kvadrat, proporcionalno udaljenosti u vremenu od svoje početne točke, kao da želi poka­zati svijetu da i za kretanje najvišeg proizvoda organske materije,

20 The Paradoxes of Progress, Gunther S. Stent, W. H. Freeman, San Fran­cisco, 1978., str. 27. Ova knjiga sadrži nekoliko poglavlja iz Stentove ranije knjige The Comingofthe Golden Age, plus nove rasprave o biologiji, moralu i kognitivnim granicama znanosti.

21 Science: The Endless Frontier, Vannevar Bush, knjigu je ponovno izdala National Science Foundation, Washington D. C, povodom svog 40-og rođendana, 1990.

ljudskog uma, važe isti zakoni inverznog kvadratnog uvećavanja, kao što važe i za kretanje anorganske materije.22

Znanost, prema Engelsu, može i hoće nastaviti svoj put pre­ma naprijed, sve više ubrzavajući svoje kretanje, zauvijek.

Naravno, snažne društvene, političke i gospodarske sile sada se suprotstavljaju ovakvoj viziji bezgraničnog znanstvenog i tehno­loškog napretka. Hladni je rat, glavni poticaj fundamentalnih znan­stvenih istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjet­skom savezu, završio; Sjedinjene države i bivše Sovjetske republike imaju manje potrebe graditi svemirske stanice i divovske akcelera­tore samo zato da bi demonstrirale svoju moć. I društvo je sve osjetljivije na negativne posljedice znanosti i tehnologije, kao što su zagađenje, nuklearna kontaminacija i oružje za masovno uniš­tavanje.

Čak su i politički vode, koji su tradicionalno bili najpouzdaniji branitelji vrijednosti znanstvenog napretka, počeli iskazivati pro-tuznanstvene osjećaje. Češki pjesnik i predsjednik Vaclav Havel izjavio je 1992. godine da je Sovjetski savez epitomizirao i time zauvijek diskreditirao "kult objektivnosti" koji je uspostavila zna­nost. Havel je izrazio nadu da će raspad komunističke države doni­jeti "kraj moderne ere" kojom je "dominiralo vrhunsko vjerova­nje, izraženo u različitim oblicima, da je svijet - i Bitak kao takav - potpuno spoznatljiv sustav kojim upravlja konačni broj univer­zalnih zakona koje čovjek može shvatiti i racionalno usmjeriti u svrhu vlastite koristi".23

22 Našao sam ovaj navod iz Engelsa u knjizi Scientific Progress, Nicholasa Reschera, Basil Blackwell, Oxford, U. K., 1978., str. 123-124. Rescher, filozof na Sveučilištu Pittsburgh, također je dao nekoliko referenci kako bi pokazao da Engelsovo vjerovanje u beskonačni potencijal znanosti živi i u modernim marksistima. Vidi također prolog knjizi Paradoxes of Progress u kojem Stent zapaža da je najkritičniji prikaz knjige The Corning of the Golden Age bio onaj sovjetskog filozofa V Kellea, koji je tvrdio da je znanost vječita i da je Stentova teza o kraju znanosti simptom dekaden­cije kapitalizma.

23 Havelove se primjedbe mogu naći u knjizi Science and Anti-Science Ger-alda Holtona, Harvard University Press, Cambridge, 1993., str. 175-176. Holton je filozof na Sveučilištu Harvard.

Ovaj pogled na Spenglerovo djelo potječe iz Holtona, Science and Anti-Science. U knjizi Science andAnti-Science, baš kao i u drugim publikacija­ma (uključujući jedan članak u Scientific Americanu iz listopada 1995., str. 191), Holton je pokušavao pobiti ideju da znanost završava, poziva­jući se na Einsteinov autoritet koji je često izjavljivao da je potraga za znanstvenim istinama vječna. Čini se da Holton nije pomislio da Ein-steinovi pogledi reflektiraju više želje, a manje hladnokrvnu procjenu perspektive znanosti. Holton je također izjavio da su oni koji misle da znanost završava općenito protivnici znanosti i racionalnosti. Naravno, moderna predviđanja o tome da se znanost približava kulminaciji većin­om nisu potekla od antiracionalista, kakav je Havel, nego od znanstveni­ka, poput Stevena Weinberga, Richarda Dawkinsa i Francisa Cricka koji vjeruju da je znanost vrhunski put k istini.

Razbijanje iluzija o znanosti je predvidio početkom ovog stoljeća Oswald Spengler, njemački učitelj koji je postao prvi veliki pro­rok kraja znanosti. U golemoj knjizi Propast zapada, objavlje­noj 1918., Spengler je dokazivao da se znanost razvija u ciklusima, s romantičnim razdobljima istraživanja prirode i otkrića novih teori­ja, koja se smjenjuju s razdobljima konsolidacije tijekom kojih se znanost okoštava. Kako znanstvenici postaju sve arogantniji i manje tolerantni prema drugim sustavima vjerovanja, naročito religijskim, kaže Spengler, društvo će se pobuniti protiv znanosti i prigrliti religijski fundamentalizam i druge iracionalne sustave vjerovanja. Spengler predviđa da će propadanje znanosti i uskrsnuće iracio­nalizma početi krajem ovog tisućljeća.24

Spenglerova je analiza, u najmanju ruku, previše optimistična. Njegov pogled na znanost kao cikličku pojavu podrazumijeva da će ona jednoga dana možda uskrsnuti i dovesti do razdoblja novih otkrića. Znanost nije ciklična nego linearna; periodički sustav ke­mijskih elemenata, širenje svemira i strukturu DNK možemo otkriti samo jednom. Najveća su zapreka uskrsnuću znanosti - na­ročito čiste znanosti, potrage za znanjem o tome tko smo i odakle dolazimo - uspjesi znanosti iz prošlosti.

24

Nema više beskrajnih horizonata

Znanstvenici osjećaju razumljiv prijezir prema tome da javno izja­ve da su zakoračili u razdoblje opadajućih prinosa. Nitko ne želi biti proglašen jednakim onim navodno kratkovidnim fizičarima iz proš­log stoljeća. Isto tako, tu je uvijek i opasnost da će predviđanja o opadanju znanosti postati proročanstva koja sama sebe ostvaruju. Ali Gunther Stent nije jedini ugledni znanstvenik koji je prekršio ta­bu o takvim proročanstvima. Godine 1971. časopis Science je obja­vio esej pod naslovom "Znanost: beskrajni vidici ili zlatno do­ba?" Bentleya Glassa, uglednog biologa i predsjednika Američkog udruženja za unapređenje znanosti. Glass je usporedio dva scena­rija o budućnosti znanosti koje su iznijeli Vannevar Bush i Gunther Stent, i nevoljko pristao uz Stentov. Ne samo da je znanost konač­na, prosuđuje Glass, nego je i njen kraj na vidiku. "Mi smo poput istraživača velikog kontinenta", izjavljuje Glass, "koji su prodrli do njegovih rubnih područja i utvrdili položaj glavnih planinskih lanaca i rijeka. Još uvijek ima beskonačno mnogo detalja za po­punjavanje, ali beskrajni horizonti više ne postoje."25

Prema Glassu, detaljnije čitanje Bushova djela Beskrajna grani­ca ukazuje da je i on zamišljao znanost kao konačni poduhvat. Bush nije nigdje posebno izjavio da će bilo koje od područja znanosti nastaviti pronalaziti nova otkrića u beskonačnost. Zapravo je Bush opisao znanstvena dostignuća kao "zdanje"čiji je oblik "zacrtan zakonima logike i prirodom ljudskog razmišljanja". Bushov iz­bor ove metafore, komentira Glass, otkriva da je znanje u njegovu opsegu smatrao konačnim. Glass također smatra da "smioni naslov" Bushova eseja ne treba shvatiti doslovce, "nego uz pretpostavku da je htio naglasiti kako s naše sadašnje točke gledišta još toliko toga ostaje pred nama što treba otkriti, da nam se vidici stvarno čine beskrajnima".

25 "Science: Endless Horizons or Golden Age?", Bentley Glass, Science, 8. siječanj, 1971., str. 23-29. Glass, umirovljeni predsjednik Američke udruge za promicanje znanosti (AAAS), je prethodno održao ovo pre­davanje na godišnjem sastanku AAAS-a u Chicagu 28. prosinca 1970.

U svom članku iz 1979. godine, objavljenom u časopisu Quar­terly Review of Biology, Glass je iznio neke dokaze kako bi potkrije­pio svoju tezu da se znanost približava svom vrhuncu.26 Njegova je analiza količine otkrića u biologiji pokazala da ona ne drže korak s eksponencijalnim rastom broja istraživača i uloženog novca. "Toliko smo bili zadivljeni neporecivim ubrzanjem broja veličan­stvenih dostignuća da smo jedva zamijetili da smo zapravo duboko zašli u razdoblje opadajućih prinosa", ustvrdio je Glass. "To znači da se sve više i više znanstvenog truda i novca mora uložiti kako bismo održavali naše napredovanje. Prije ili kasnije će to morati sta­ti zbog nesavladivih ograničenja znanstvenog ljudstva i troškova. Rast znanosti je u našem stoljeću bio toliko brz da smo došli u zabludu da mislimo kako se takav tempo napredovanja može održa­vati u beskonačnost."

Kada sam 1994. razgovarao s njim, Glass mi je povjerio da je mnoge od njegovih kolega preplašila sama Činjenica što je uopće dotaknuo temu granica znanosti, a kamoli što je prorokovao nje­no povlačenje.27 Ali Glass je tada vjerovao, kao što vjeruje i sada, da je problem previše važan da bi ga se ignoriralo. Očito je da znanost kao društveni poduhvat ima neke granice, rekao je Glass. Ako se znanost nastavi razvijati istom brzinom kao što se razvijala ranije u ovom stoljeću, istaknuo je, uskoro će progutati čitav pro­račun industrijskog svijeta. "Mislim da je svakome prilično jasno da se na količinu novca uloženog u znanost, čistu znanost, moraju staviti kočnice." Ovo je usporavanje, opazio je, bilo očito u odluci Kongresa SAD-a iz 1993. da se prekine s projektom supravodlji-vog supersudarača, gargantuanskog akceleratora za koji su se fiziča­ri nadali da će ih gurnuti u svijet iza kvarkova i elektrona, u dublja područja mikrosvijeta, a sve to za pišljivih osam milijardi dolara.

Čak i kada bi društvo htjelo uložiti sva svoja sredstva u istraživa­nja, dodao je Glass, znanost će jednog dana svejedno dostići krajnju točku sitnih ponavljanja. Zašto? Zato što znanost djeluje, rješava svoje probleme. Naposljetku, astronomi su se već probili do najda-

26 "Milestones and Rates of Growth in the Development of Biology", Bent-ley Glass, Quarterly Review of Biology, ožujak, 1979., str. 31-53.

27 Do mojeg telefonskog intervjua s Glassom došlo je u lipnju 1994.

ljih kutaka svemira; oni ne mogu vidjeti što, ako išta, leži iza njego­vih granica. Štoviše, većina fizičara misli da će redukcija materije na sve manje i manje čestice naposljetku postati bespredmetna, ili je već to postala, za svaku praktičnu svrhu. Čak i ako fizičari otkri­ju čestice skrivene iza kvarkova i elektrona, to znanje neće biti važ­no, ili će biti malo važno, za biologe koji znaju da se svi najvažniji biološki procesi pojavljuju na molekularnoj razini i iznad nje. "Za biologiju tu postoji granica", objasnio je Glass, "za koju oni ne misle da će ikada prijeći, jednostavno zbog ustroja materije i energije".

U biologiji, kaže Glass, je moguće da su velike revolucije proš­lost. "Meni je teško povjerovati da će se ponovno pojaviti nešto tako obuhvatno i prevratničko kao što je to bilo Darwinovo otkriće evolucije ili Mendelovo objašnjenje naravi hereditarnosti. Na kra­ju, sve je to već otkriveno!" Biolozi sigurno imaju još mnogo što za naučiti, naglašava Glass, o bolestima poput raka ili AIDS-a; o pro­cesima putem kojih oplođena stanica postaje složeni višestanični organizam; ili o vezi mozga i uma. "Biti će novih dodataka struktu­ri znanja. Ali su najveća napredovanja već ostvarena. I to je samo pitanje toga postoje li još uopće stvarno velike promjene u našem misaonom univerzumu do kojih će doći."

Teška su vremena pred fizikom

Godine 1992. mjesečnik Physics Today je objavio ogled pod na­slovom "Teška vremena" u kojem je Leo Kadanoff, ugledni fi­zičar sa Sveučilišta Chicago, oslikao sumornu sliku budućnosti fizike. "Ništa što činimo vjerojatno neće zaustaviti opadanje broja istraživača, novčane potpore i društvene vrijednosti", izjavio je Kadanoff. "Previše je od naših temelja ovisilo o događajima koji su sada davna prošlost: nuklearno oružje i radar tijekom Drugo­ga svjetskog rata, silikon i laserska tehnologija poslije toga, ame­rički optimizam i industrijska hegemonija, socijalistička vjera u racionalnost kao način poboljšavanja svijeta." Takve su okolnosti u znatnoj mjeri nestale, rekao je Kadanoff; i fiziku i znanost u cijelosti sada opsjedaju ekolozi, borci za prava životinja i drugi s

antiznanstvenim pogledima. "U posljednjim je desetljećima zna­nost bila nagrađivana i nalazila se u središtu društvenog zanima­nja i brige. Ne bismo se trebali iznenaditi ako ta nepravilnost nestane."2 8

Kada sam dvije godine nakon toga telefonski razgovarao s Ka-danoffom, zvučao je još sumornije nego u svom ogledu. Iznio mi je svoj pogled na svijet s prigušenom melankolijom, kao da bolu­je od egzistencijalne groznice. Nije raspravljao o društvenim i političkim problemima znanosti, kao u svojem članku objavlje­nom u Physics Today, nego se usmjerio na drugu zapreku znaen-stvenog napretka: dostignuća znanosti u prošlosti. Veliki je zada­tak moderne znanosti, objasnio je Kadanoff, da dokaže kako se svijet ravna prema određenim osnovnim fizikalnim zakonima. "To se sporno pitanje istraživalo barem od renesanse ako ne i ranije. Za mene je to pitanje riješeno. Meni se čini da se svijet može objasniti pomoću zakona." Osnovni zakoni prirode su utjelov­ljeni u teoriji opće relativnosti i u takozvanom standardnom mo­delu fizike čestica, koji izvanredno precizno opisuje ponašanje kvantnog područja.

Prije samo pola stoljeća, prisjetio se Kadanoff, mnogi su ugledni znanstvenici bili vjerni romantičnoj doktrini vitalizma, prema ko­joj se život pojavljuje iz nekog misterioznog elan vitala, koji je nemoguće objasniti pomoću fizikalnih zakona. Posljedica otkrića molekularne biologije - prije svega otkrića strukture DNK 1953. godine - je "da postoji relativno malo dobro obrazovanih ljudi" koji priznaju da vjeruju u vitalizam, rekao je Kadanoff.

Naravno, znanstvenici moraju još mnogo naučiti o tome kako fundamentalni zakoni generiraju "bogatstvo svijeta koje vidimo". Sam Kadanoff je vodeći stručnjak na području fizike čvrstih tvari, koja ne proučava ponašanje pojedinačnih subatomskih čestica, ne­go krutih tijela i tekućina. Kadanoff je također bio povezan s po­dručjem istraživanja kaosa, koje se bavi proučavanjem fenomena koji se ostvaruju na predvidivo nepredvidiv način. Neki zagovornici kaosa - i blisko povezanog područja nazvanog kompleksnost -su izjavili da će, uz pomoć snažnih računala i novih matematičkih 28 "HardTimes", Leo Kadanoff, Physics Today, listopad, 1992., str. 9-11..

metoda, otkriti istine koje nadilaze one otkrivene pomoću "re-dukcionističke" znanosti iz prošlosti. Kadanoff je sumnjao u to. Proučavanje posljedica fundamentalnih zakona je "na neki način manje zanimljivo" i "manje duboko", rekao je, od pokazivanja toga da se svijet ravna prema zakonima. "Ali sada kad znamo da se svijet ravna prema zakonima", dodao je, "moramo ići na druge stva­ri. I stvarno, to vjerojatno manje uzbuđuje maštu prosječnog čovje­ka. Možda s razlogom."

Kadanoff je ukazao da ni fizika čestica nije strašno uzbudljiva u zadnje vrijeme. Pokusi u proteklih nekoliko desetljeća jedva da su potvrdili postojeće teorije i nisu otkrili nove pojave koje bi za svoje objašnjenje tražile nove zakone; cilj pronalaženja jedinstvene teorije svih prirodnih sila čini se nevjerojatno dalekim. U stvari, nijedno znanstveno područje nije već dosta dugo dalo nikakvo istinski duboko otkriće, rekao je Kadanoff. "Istina je, ništa se - baš ništa -ne može usporediti s otkrićem kvantne mehanike ili dvostruke uzvojnice ili relativnosti. Baš ništa nalik tome nije se dogodilo u prošlih nekoliko desetljeća." Je li takvo stanje stvari trajno, pitao sam. Kadanoff je za trenutak zašutio. Tada je uzdahnuo kao da po­kušava izdahnuti sav zamor svijeta. "Jednom kada ste dokazali da se svijet ravna prema zakonima", odgovorio je, "na zadovoljstvo mnogih ljudi, ne možete to ponoviti".

Zviždanje u mraku

Jedan od nekoliko modernih filozofa koji se zbiljno posvetio raz­mišljanju o granicama znanosti je Nicholas Rescher sa Sveučiliš­ta u Pittsburghu. U svojoj knjizi iz 1978. godine Znanstveni na­predak Rescher žali zbog činjenice što Stent, Glass i drugi ugledni znanstvenici čini se misle da se znanost nalazi u slijepoj ulici. Rescher je namjeravao ponuditi "protuotrov za tu trenutno proši­renu tendenciju mišljenja" pokazujući kako je znanost barem po­tencijalno beskonačna.29 Ali scenarij koji je razvio u svojoj knjizi teško bi se mogao shvatiti optimističnim. Ustanovio je da se zna-

29Rescher, Scientific Progress, str. 37.

nost, disciplina u svojoj osnovi empirijska i eksperimentalna, suo­čava s ekonomskim ograničenjima. Kako znanstvenici pokušavaju proširiti svoje teorije na udaljenija područja - gledajući dalje u svemir ili dublje u materiju - njihovi će troškovi rasti, a rezultati se umanjivati.

"Znanstvena inovacija će biti sve teža i teža što se više udaljava­mo od polazišta spram sve udaljenijih granica. Ako je sadašnja per­spektiva barem djelomice točna, polovica tisućljeća koja je otpočela oko 1650. godine vjerojatno će se smatrati jednom od velikih ka­rakterističnih razvojnih transformacija ljudske povijesti, sa znan­stvenom eksplozijom koja je u svojoj povijesnoj strukturi jedin­stvena kao i brončano doba, industrijska revolucija ili demografska eksplozija."30

Rescher je dodao nešto za što je očito mislio da je sretan kontra­punkt njegovom depresivnom scenariju: znanost neće nikada završi­ti, samo će ići sve sporije i sporije, poput Zenonove kornjače. Znanstvenici ne bi smjeli zaključiti da će se njihovo istraživanje pretvoriti u puko ispunjavanje detalja; uvijek je moguće da će neki od njihovih sve skupljih pokusa imati revolucionarno značenje, usporedivo s onim kvantne mehanike ili Darwinove teorije.

Bentley Glass u prikazu Rescherove knjige naziva ove iskaze "zviždukanjem u mraku kako bi se održala hrabrost pri suočavanju s onim što je, za većinu znanstvenika, sumorna i neminovna per­spektiva".31 Kada sam u kolovozu 1992. telefonirao Rescheru, pri­znao je da su njegove analize većinom bile preoštre. "Možemo istraživati prirodu jedino u interakciji s njom", rekao je. "Zbog toga moramo krenuti u područja koja dosad nisu bila istražena, u područje visoke gustoće, niskih temperatura ili viših energija. U svim tim slučajevima pomičemo fundamentalne granice, a to zahti­jeva sve skuplju i složeniju opremu. Dakle, postoji granica po­stavljena znanosti, jer su ljudski resursi ograničeni." 30 Ibid., str. 207. Premda se ne slažem s Rescherovom analizom budućnosti

znanosti, njegove knjige Scientific Progress i The Limits of Science, izd. University of California Press, Berkeley, 1984., su neusporedivi izvori informacija za svakoga tko se zanima za granice znanosti. Obje knjige su, nažalost, rasprodane.

31 Prikaz Rescherove knjige Scientific Progress Bentleya Glassa objavljen je u The Quarterly Review of Biology, prosinac, 1979., str. 417-419.

Ali Rescher je inzistirao na tome da "željeni ciljevi, prvorazred­na otkrića" mogu - moraju! - biti pred nama. Nije mogao reći kako će se ta otkrića pojaviti. "To je kao kad su jednog jazz mu­zičara pitali kamo ide jazz, a on je odgovorio: da znam, već bih tamo bio." Rescher se na kraju vratio na argument "to-su-mishh-i-na-kraju-prošloga-stoljeća". Činjenica da se čini kako se znan­stvenici poput Stenta, Glassa i Kaddanoffa boje da znanost ide svome kraju, rekao je Rescher, dala mu je pouzdanje da vjeruje kako je neko sjajno otkriće na vidiku. Rescher je, kao i mnogi drugi samozvani proroci, podlegao snazi svojih želja. Priznao je da misli kako bi kraj znanosti bio tragedija za čovječanstvo. Kada bi potra­ga za znanjem završila, što bi bilo s nama? Što bi našem postoja­nju davalo smisao?

Značenje Baconovog plus ultra

Druga najčešća reakcija na tezu da znanost završava - nakon "to-je-ono-što-su-mislili-i-na-kraju-prošloga-stoljeća"- je stara maksi­ma: "Odgovori postavljaju nova pitanja". Kant je u Prolegomeni za svaku buduću metafiziku napisao da "svaki odgovor dan na načeli­ma iskustva izaziva novo pitanje, koje također zahtijeva svoj odgo­vor i time jasno pokazuje nedostatnost svih fizičkih načina objaš­njenja u zadovoljavanju razuma".32 Ali Kant je također ukazao (anticipirajući argumente Gunthera Stenta) da urođena struktura našeg uma ograničava istovremeno i pitanja koja postavljamo pri­rodi i odgovore koje od nje dobivamo.

Naravno, znanost će nastaviti postavljati nova pitanja. Većina njih je trivijalna, jer se odnose na detalje koji ne utječu na naše osnovno razumijevanje prirode. Koga zapravo zanima, osim stručnjaka, točna masa kvarka, čije je postojanje konačno potvrđeno 1994. nakon istraživanja koja su stajala milijarde dolara. Ostala su pitanja dubo­ka, ali na njih nije moguće odgovoriti. Najustrajniji neprijatelj dovršetka znanosti, o čemu sanjaju Roger Penrose i ostali znanstve-

32 Uzeo sam ovu Kantovu primjedbu iz Rescherove knjige Scientific Progress, str. 246.

nici, ljudska je sposobnost izmišljanja pitanja na koja se ne može odgovoriti. Kada se dođe do neke teorije svega, netko uvijek može pitati, i stvarno pita: ali kako znamo da kvarkovi ili superstrune (u nevjerojatnom slučaju da se jednoga dana pokaže da one uistinu po­stoje) nisu sastavljeni od još manjih čestica - ad infinitum? Kako znamo da vidljivi svemir nije samo jedan od beskonačnog broja sve­mira? Je li naš svemir bio nužan ili je samo neočekivani kozmički zgoditak na lutriji? Sto je sa životom? Jesu li računala sposobna za svjesno mišljenje? A amebe?

Bez obzira koliko daleko ide empirijska znanost, naša mašta uvijek može ići dalje. To je najveća zapreka nadama - i strahovi­ma - znanstvenika da će naći Odgovor, teoriju koja će zauvijek utažiti našu znatiželju. Francis Bacon, jedan od osnivača moder­ne znanosti, izrazio je svoje vjerovanje u ogromni potencijal zna­nosti latinskim terminom plus ultra, "još dalje".33 Ali plus ultra, se ne odnosi na znanost kao takvu, koja je čvrsto ograničena me­toda istraživanja prirode. Plus ultra se prije odnosi na našu maš­tu. Premda je naša mašta ograničena našom evolucijskom povi­ješću, uvijek će se usuditi uputiti s onu stranu onoga što stvarno znamo.

Čak i na novoj Polineziji, smatra Gunther Stent, nekoliko upor­nih duša nastavit će pokušavati transcendirati uobičajeno znanje. Stent je ove tragače za istinom nazvao "Faustovcima" (taj je izraz posudio od Oswalda Spenglera). Ja ih nazivam snažnim znanstve­nicima (taj izraz ja posuđujem iz ogleda Harolda Blooma Zebnja zbog utjecaja). Postavljajući pitanja na koja znanost ne može od­govoriti, veliki znanstvenici mogu nastaviti potragu za znanjem u spekulativnom smislu koji ja nazivam ironijskom znanošću, čak i nakon što je empirijska znanost - ona vrsta znanosti koja odgovara na pitanja - završila.

Pjesnik John Keats je izmislio pojam negativne sposobnosti, da bi opisao sposobnost određenih velikih pjesnika da ostanu u "-nesigurnosti, zagonetkama, sumnjama, bez ikakvog razdražljivog 33 O značenju Baconove sintagme plus ultra se raspravlja u knjizi The Lim­

its of Science, Petera Medawara, Oxford University Press, New York, 1984. Medawar je ugledni britanski biolog.

posezanja za činjenicama i razlozima." Kao primjer, Keats je na­veo svog pjesničkog sunarodnjaka Samuela Coleridgea koji bi "bio obuzet fino izoliranom sličnošću uhvaćenom iz ozračja zagonet­ke jer je bio nesposoban naći zadovoljstvo u poluistinama".34 Naj­važnija je funkcija ironijske znanosti služiti kao negativna spo­sobnost čovječanstvu. Ironijska znanost, postavljajući retorička pitanja, nas podsjeća da je sve naše znanje polu-znanje; ona nas podsjeća koliko malo znamo. Ali ironijska znanost ne daje nika­kav značajan doprinos znanju samom. Ironijska je znanost stoga manje slična znanosti u tradicionalnom smislu riječi, a više književ­noj kritici - ili filozofiji.

34 Critical Theory Since Plato, ur. Hazard Adams, Harcourt Brace Jovanov-ich, New York, 1971., str. 474.

KRAJ FILOZOFIJE

2.

Znanost dvadesetog stoljeća je stvorila divan paradoks. Isti iz­vanredni napredak koji je doveo do predviđanja da bismo uskoro mogli saznati sve što se može znati, također je izazvao sumnje u to može li se išta znati sa sigurnošću. Kad jedna teorija tako brzo mijenja drugu, kako ikada možemo biti sigurno u to da je bilo koja teorija ispravna? Godine 1987. dva su britanska fizičara T. Theoc-haris i M. Psimopoulos oštro napala tu skeptičku filozofsku po­ziciju u članku pod naslovom: "Gdje je znanost pogriješila?". Članak je objavljen u britanskom časopisu Nature, a u njemu se za "duboku i široko rasprostranjenu malaksalost" u znanosti okriv­ljuju filozofi koji su napali ideju da znanost može dosegnuti objek­tivno znanje. Uz članak su objavljene fotografije četiriju posebi­ce zlokobna "izdajnika istine": Karla Poppera, Imrea Lakatosa, Thomasa Kuhna i Paula Feyerabenda.1

Fotografije su bile zrnate, crno-bijele snimke one vrste koja prati sumorna izviješća o tome da je neki ugledni bankar uhvaćen kako vara umirovljenike. To su očito bili intelektualni prijestupnici najgore vrste. Feyerabend, kojeg su pisci članka nazvali "najgorim neprijate­ljem znanosti", djelovao je najzlokobnije od cijele družbe. Pogledava­jući se prema objektivu preko spuštenih naočala, on je očito smiš­ljao ili uživao u širenju nekog dijaboličnog nauma. Izgledao je kao intelektualna verzija Lokija, norveškog boga nepodopština.

1 "Where Science Has Gone Wrong" T. Theocharis i M. Psimopoulos, Na­ture, vol. 329,15. listopad, 1987., str. 595-598.

Glavni Theocharisov i Psimopoulosov prigovor je bio smi­ješan. Skepticizam nekolicine akademskih filozofa nije nikad bio oz­biljna prijetnja masivnoj, dobro plaćenoj znanstvenoj birokraciji. Mnogi znanstvenici, posebice navodni revolucionari, smatraju ide­je Poppera i družine utješnima; ako je naše sadašnje znanje provi­zorno, uvijek postoji mogućnost da su pred nama velika otkrića. Theocharis i Psimopoulos su ipak iznijeli jednu zanimljivu tvrdnju, a to je da su ideje skeptika "flagrantno samoopovrgavajuće - one negiraju i uništavaju same sebe". Bilo bi zanimljivo, mislio sam, suočiti filozofe s tim argumentom i vidjeti kako će reagirati.

S vremenom sam stekao priliku upravo to učiniti sa svim "izdaj­nicima istine", osim Lakatosa koji je umro 1974. Tijekom mojih intervjua sam također pokušao saznati jesu li ti filozofi doista tako skeptični, tako nepovjerljivi prerria sposobnostima znanosti da otkrije istinu (kao što su to implicirale neke njihove tvrdnje). Bio sam uvjeren da su i Popper i Kuhn i Feyerabend snažno vjerovali u znanost; u stvari, njihov skepticizam je bio motiviran njihovim vjerovanjem. Njihov najveći propust je bio možda u tome što su znanosti pridavali više moći nego što je ona uistinu ima. Bojali su se da bi znanost mogla ugasiti naš osjećaj radoznalosti i stoga dove­sti samu znanost - i sve vrste traženja znanja - do kraja. Pokušavali su zaštititi čovječanstvo, uključujući znanstvenike, od naivne vjere u znanost kakvu su predstavljali takvi znanstvenici kao što su Theoc­haris i Psimopoulos.

Kako su moć i ugled znanosti sve više rasli tijekom prošlog sto­ljeća, previše je filozofa služilo kao posrednik za odnose s javnošću znanosti. Taj se trend može pratiti sve do takvih mislilaca kakav je bio, primjerice, Charles Sanders Peirce, Amerikanac koji je bio osnivač filozofije pragmatizma, ali nije bio u stanju zadržati posao niti ženu i umro je u bijedi i siromaštvu 1914. Peirce je ponudio ovakvu definiciju apsolutne istine: to je sve ono što znanstvenici kažu da jest nakon što završe svoj posao.2

2 O Peirceovom pogledu na odnos između znanosti i konačne istine raspravlja se u Rescherovoj knjizi The Limits of Science (vidi bilješku 31 u 1. poglav­lju). Vidi također Peirce: Selected Writings, ur. Philip "Wiener, Dover Pub­lications, New York, 1966.

3 Popperova glavna djela su: The Logic of Scientific Discovery, Springer, Ber­lin, 1934. (pretisak kod Basic Books, New York, 1959.); The Open Society and Its Enemies, Routledge, London, 1945. (pretisak kod Princeton Uni­versity Press, Princeton, N. J., 1966. [usp. Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, Pravni centar, Sarajevo 1999.]); i Conjectures and Refutations, Routledge, London, 1963. (pretisak kod Harper and Row, New York, 1968.). Popperova autobiografija Unended Quest, Open Court, La Salle, III, 1985. i Popper Selections, ur. David Miller, Princeton University Press, Princeton, N. J., 1985. izvrstan su uvod u njegovo mišljenje.

4 Vidi "Who Killed Logical Positivism?" poglavlje 17 Popperove knjige Unended Quest.

Dobar je dio filozofije od Peircea nadalje samo razrađivao to sta­jalište. Dominantna filozofija u Europi početkom dvadesetog stoljeća bila je logički pozitivizam, koji je tvrdio da možemo znati da je nešto istina samo ako se to može logički i empirijski dokazati. Pozi-tivisti su smatrali matematiku i prirodnu znanost vrhovnim izvori­ma istine. Popper, Kuhn i Feyerabend - svaki na svoj način i zbog svojih razloga - pokušavali su se suprotstaviti tom udvorničkom odnosu spram znanosti. Ti su filozofi shvatili da je u doba kad je znanost u usponu, najveći poziv filozofije služiti kao negativna spo­sobnost znanosti, to jest ispunjavati znanstvenike sumnjom. Samo tako može ljudska potraga za znanjem ostati otvorenog duha, poten­cijalno beskonačna; samo tako možemo zadržati svoje strahopoš­tovanje pred zagonetkama svemira.

Od tri velika skeptika s kojima sam razgovarao, Popper je bio prvi počeo pisati.3 Njegova je filozofija proizašla iz nastojanja da razlikuje pseudoznanost, kao što su primjerice marksizam, astro­logija i frojdovska psihologija, od prave znanosti, kakva je Einstei-nova teorija relativnosti. Ta je teorija, mislio je Popper, bila pro-vjerljiva, davala je predviđanja o svijetu koja su bila empirijski provjerljiva. Logički pozitivisti su i sami to govorili. No, Popper je poricao pozitivističku tvrdnju da znanstvenici mogu dokazati teo­riju pomoću indukcije, ponavljanjem empirijskih testova ili proma­tranja. Nikad se ne zna jesu li promatranja dostatna; sljedeće bi promatranje moglo proturječiti svim prethodnima. Promatranja nikad ne mogu dokazati teoriju već je samo opovrgnuti ili doka­zati da je pogrešna. Popper se često hvalio da je svojim argumentom "ubio" logički pozitivizam.4

Popper je proširio svoj stav o opovrgavanju na filozofiju koju je nazvao kritičkim racionalizmom. Neki se znanstvenik odvaži na ne­ku tezu, a drugi ga pokušavaju pobiti suprotnim argumentima ili eksperimentalnim dokazima. Popper je smatrao kritiku, pa čak i sukob, bitnom za napredak bilo koje vrste. Baš kako znanstvenici pristupaju istini kroz ono što Popper naziva "pretpostavkama i pobijanjima", tako i žive vrste evoluiraju kroz natjecanje, a druš­tva kroz političke rasprave. "Ljudsko bi društvo bez sukoba", jed­nom je napisao, "bilo društvo mrava, a ne prijatelja". U knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, objavljenoj 1945., Popper tvrdi da politika čak više od znanosti zahtijeva slobodnu igru ideja i kritike. Dogmatizam neizbježno vodi u totalitarnu represiju, a ne u utopiju.

Počeo sam uočavati paradoks koji se skriva u srcu Poppero-vog djela - i njegove osobe - kada sam, prije no Što sam ga sreo, ispitivao druge filozofe o njemu. Ispitivanja te vrste obično daju prilično dosadne, općenite pohvale, no u ovom slučaju moji sugo­vornici nisu ništa dobra imali za reći. Otkrili su mi da je čovjek koji je pisao invektive protiv dogmatizma sam gotovo patološki dogma-tičan i zahtijeva vjernost od svojih studenata. Postoji jedna stara šala o Popperu: Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji su trebali nositi naslov Otvoreno društvo napisano od jednog od njegovih neprijatelja.

Kako bih dogovorio intervju s Popperom, nazvao sam Lon­don School of Economics, gdje je poučavao od kasnih četrdesetih godina. Tajnica mi je rekla da Popper obično radi kod kuće u Ken-singtonu, bogatoj londonskoj četvrti, i dala mi je njegov telefonski broj. Nazvao sam i javila mi se neka žena zapovjedničkog glasa i njemačkog naglaska. Gđa Mew, domaćica i pomoćnica "Sir Karla". Prije no što me Sir Karl primi, moram mu poslati uzorke svojih članaka. Dala mi je i popis literature koji će me pripremiti za su­sret: gotovo tucet knjiga koje je napisao Sir Karl. Naposljetku, nakon brojnih faksova i telefonskih poziva, zakazala je susret. Isto mi je tako dala upute o postaji podzemne željeznice u blizini kuće Sir Karla. Kada sam je upitao kako se od postaje dolazi do kuće, gđa

Mew me uvjeravala da svi vozači taksija znaju gdje živi Sir Karl. "On je prilično slavan."

"Do kuće Sir Karla Poppera, molim Vas", rekao sam nakon što sam ušao u taksi kraj postaje Kensington. "Kamo?", odgovo­rio je vozač. Čuveni filozof? Nikad čuo, odgovori on. Ipak, bila mu je poznata ulica u kojoj je živio Popper, pa smo Popperov dom - dvokatnu obiteljsku kuću u seoskom stilu okruženu pe­dantno podrezanim travnjakom i grmovima - pronašli bez poteš­koća.6

Visoka, zgodna žena u crnim hlačama i košulji, kratke tamne kose počešljane unatrag, otvorila je vrata: gđa Mew. Bila je samo malo manje stroga nego na telefonu. Dok me uvodila u kuću, rekla mi je da je Sir Karl prilično umoran. Prošao je kroz masu intervjua i čestitaka povodom njegovog devedesetog rođendana, koji je bio u prethodnom mjesecu, i radio je naporno pripremajući govor povodom primitka nagrade Kyoto, poznatije kao japanska Nobe-lova nagrada. Mogu očekivati da ću razgovarati s njim najviše oko sat vremena.

Pokušao sam umanjiti svoja očekivanja kada je ušao Popper. Bio je pogrbljen, nosio je slušni aparat, i bio je iznenađujuće ma­len; pretpostavljao sam da će autor tako autokratskog štiva biti visok čovjek. Pa opet, bio je okretan poput boksača bantam kate­gorije. Mahao je člankom koji sam napisao za Scientific Ameri­can o tome kako je kvantna mehanika navela neke fizičare da napuste nazor o fizici kao o potpuno objektivnoj znanosti.7 "Ne vjerujem niti riječ od toga", izjavio je režeći s austrijskim nagla­skom. "Subjektivizmu" nije mjesto u fizici, kvantnoj ili bilo ka­kvoj drugačijoj. "Fizika!", uzviknuo je, grabeći knjigu sa stola i udarajući s njom, "je ovo!" (I to od čovjeka koji je bio koautor knjige o dualizmu, pojmu da ideje i drugi konstrukti ljudskog uma postoje neovisno o materijalnom svijetu.)8

6 Poppera sam intervjuirao u kolovozu 1992. 7 Moj članak o kvantnoj mehanici "Quantum Philosophy" objavljen je u

Scientific Americana, srpanj 1992., str. 94-103. 8 Vidi The Self and Its Brain, Poppera i Johna C. Ecclesa, Springer Verlag,

Berlin, 1977. Eccles je dobio Nobelovu nagradu 1963. za rad na neural-noj signalizaciji. Njegove nazore razmatram u 7. poglavlju.

Jednom kad je sjeo, nastavio je kopati dalje za knjigama ili član­cima koji bi poduprli ovu misao. Pokušavajući izvući ime ili datum iz pamćenja, masirao je sljepoočnice i škrgutao zubima kao da je u agoniji. U jednom trenutku, kada mu se riječ mutacija nakratko omakla, ponavljao je sa sve više uznemirujuće snage, "Termini, termini, termini!"

Riječi su se slijevale iz njega tako brzo i s toliko mnogo zamaha da sam počeo gubiti nadu da ću uspjeti postaviti bilo koje od pita­nja koja sam pripremio. "Imam više od devedeset godina i još uvi­jek mogu misliti", izjavio je, kao da je posumnjao da ja u to sum­njam. Neumorno je zagovarao teoriju o podrijetlu života koju je iznio njegov bivši student, Gunther Wachtershaser, njemački od­vjetnik, stručnjak za patente, koji ima doktorat iz kemije.9 Pop­per je stalno naglašavao da je znao sve velikane znanosti dvadesetog stoljeća: Einsteina, Schrodingera, Heisenberga. Popper je krivio Bohra, kojeg je "vrlo dobro" poznavao, da je uveo subjektivizam u fiziku. Bohr je bio "izvanredan fizičar, jedan od najvećih svih vremena, no bio je bijedan filozof, i s njim se nije moglo razgovara­ti. Pričao je cijelo vrijeme, dopuštajući sugovorniku da progovori praktički jednu do dvije riječi, a onda bi ga opet prekidao."

Kad se gda Mew okrenula da će izaći, Popper ju je naglo zatražio da pronađe jednu od njegovih knjiga. Nestala je na nekoliko minu­ta, i zatim se vratila praznih ruku. "Oprostite, Karl, ali nisam je mogla naći", rekla je. "Ako mi je ne opišete, ne mogu pretražiti svaki ormar s knjigama."

"Bila je, mislim, desno od ovog ugla, ali možda sam je uzeo..." Njegov je glas utihnuo. Gda Mew je nekako zakolutala očima, bez da je stvarno zakolutala i nestala.

Zastao je na trenutak, a ja sam očajnički zgrabio priliku da po­stavim pitanje. "Želio sam Vas pitati..."

"Da! Morate me pitati! Ja sam pogriješio što sam počeo govori­ti. Možete mi prvo postaviti sva svoja pitanja."

Kad sam počeo ispitivati Poppera o njegovim nazorima, ispo­stavilo se da je njegova skeptička filozofija proizašla iz duboko

9 Gunther Wachtershaser je iznio svoju teoriju o podrijetlu života u Pro­ceedings of the National Academy of Sciences, vol. 87,1990., str. 200-204.

romantičnog, idealiziranog shvaćanja znanosti. Tako je negirao tvrdnju koju su često iznosili logički pozitivisti, da će znanost moći svesti na formalni, logički sustav u kojem su sirove činjenice me­todički preobražene u istinu. Znanstvena je teorija, naglašavao je Popper, izum, čin stvaranja tako duboko tajnovit kao bilo što u umjet­nosti. "Povijest znanosti je uvijek spekulativna", rekao je Pop­per. "To je divna povijest. Čini vas ponosnim što ste čovjek." Obuhvaćajući lice svojim ispruženim rukama, Popper je nagla­sio: "Vjerujem u ljudski um."

Zbog sličnih razloga, Popper se tijekom svoje karijere borio pro­tiv doktrine znanstvenog determinizma, za koju je mislio da je antiteza ljudskoj kreativnosti i slobodi, a time i samoj znanosti. Tvrdio je da je mnogo prije teoretičara modernog kaosa shvatio da nisu samo kvantni sustavi, nego čak i klasični, njutnovski, inherent­no nepredvidivi; održao je predavanje o tome pedesetih godina. Odmahujući rukom u pravcu travnjaka s one strane prozora rekao je: "U svakoj je travki kaos."

Kada sam pitao Poppera misli li da znanost ne može postići apsolutnu istinu, uzviknuo je "Ne, ne!", i žestoko je zamahnuo gla­vom. On je, kao i logički pozitivisti prije njega, vjerovao da znan­stvena teorija može biti "apsolutno" istinita. "Ne sumnjam da su neke trenutne znanstvene teorije apsolutno istinite", kaže Popper (ali je odbio reći koje). No, odbacuje pozitivističko vjerovanje da ikad možemo znati da je neka teorija točna. "Moramo razlikovati istinu, koja je objektivna i apsolutna, od izvjesnosti, koja je su­bjektivna".

Da znanstvenici previše vjeruju vlastitim teorijama, shvatio je Pop­per, možda bi prestati tražiti istinu. A to bi bila tragedija jer je za Poppera traženje istine ono što život čini vrijednim življenja. "Tra­ganje za istinom je neka vrsta religije", kaže on, " i mislim da je to etičko vjerovanje". Popperovo uvjerenje da potraga za znanjem ni­kad ne smije prestati odražava se u naslovu njegove autobiografije Beskonačno traganje.

Tako se podsmjehivao nadi nekih znanstvenika da će ostvariti potpunu teoriju prirode, onu koja odgovara na sva pitanja. "Mno­go ljudi misli da se problemi mogu riješiti; mnogi ljudi misle su-

protno. Ja mislim da smo otišli vrlo daleko, ali smo još više uda­ljeni od cilja. Moram vam pokazati jedan ulomak koji se na to odnosi." Ponovno je skočio na noge i vratio se sa svojom knjigom Pretpostavke i opovrgavanju. Otvorivši je, s poštovanjem pročita vlastite riječi: "U našem beskrajnom neznanju, svi smo jednaki."

Popper osim toga vjeruje da znanost nikad ne može odgovoriti na pitanja o značenju i svrsi svemira. Stoga se nije nikad odrekao religije, iako je davno napustio luteranstvo svoje mladosti. "Znamo vrlo malo, i moramo biti skromni i ne pretvarati se da znamo nešto o konačnim pitanjima te vrste."

Ipak, Popper prezire one moderne filozofe i sociologe koji tvrde da znanost ne može dosegnuti nikakvu istinu i koji smatraju da znanstvenici slijede teorije zbog kulturnih i političkih razloga, a ne racionalnih. Takvi kritičari, optužio je Popper, ne podnose da ih se smatra inferiornim pravim znanstvenicima i pokušavaju izmi­jeniti "svoj status u hijerarhiji". Ukazao sam na to da oni pokušavaju opisati kakva praksa znanosti jest, dok on, Popper, pokušava poka­zati kakva ta praksa treba biti. Na moje iznenađenje, Popper je klim­nuo glavom. "To je vrlo dobra tvrdnja", rekao je. "Ne možete vidje­ti što znanost jest ako u glavi nemate ideju što bi znanost trebala biti." Popper se morao složiti da su znanstvenici često daleko od ideala koje im je on zacrtao. "Budući da znanstvenici za svoj rad dobivaju potporu, znanost baš nije ono što bi trebala biti. To je neiz­bježno. Na nesreću ima i korupcije. No, o tome ne govorim."

Popper je zatim nastavio govoriti o tome. "Znanstvenici nisu toliko samokritični koliko bi trebali biti", tvrdio je. "Postoji određe­na želja da ih vi, ljudi poput Vas"- uperio je prst u mene - "pred­stavite publici." Gledao je u mene nepomično jedan trenutak, a zatim me podsjetio da on nije tražio ovaj intervju. "Daleko od toga", rekao je. "Znate da ne samo da nisam pokušavao, nego vas nisam ni ohrabrivao." Popper je potom zaronio u izludujuću teh­ničku kritiku - uključujući trijangularnost i druge misterije -teorije o velikom prasku. "Uvijek je ista", zaključio je. "Poteš­koće su podcijenjene. Ona se predstavlja tako kao da sve to ima znanstvenu izvjesnost, ali znanstvena izvjesnost ne postoji."

Pitao sam Poppera da li misli da su biolozi previše vjerni Darwi-novoj teoriji prirodne selekcije; prije je govorio da je teorija tauto-loška i time pseudoznanstvena.10 "Možda sam otišao predaleko", rekao je Popper odmahujući rukom. "Nisam dogmatičan u vezi s vlastitim stajalištima." Iznenada je udario šakom po stolu i usklik­nuo: "Treba tragati za alternativnim teorijama! To je", uzmahnuo je radom Gunthera Wachershausera o podrijetlu života, "alterna­tivna teorija. Čini se da je bolja teorija." To ne znači da je ta teorija točna, brzo je dodao. "Podrijetlo života će vjerojatno zauvijek biti nemoguće provjeriti", rekao je. Čak i ako znanstvenici stvore život u laboratoriju, objasnio je, nikad neće biti sigurni da je život uistinu počeo na taj isti način.

Došao je trenutak da postavim svoje veliko pitanje. Je li nje­gov koncept opovrgljivosti opovrgljiv? Popper je zurio u mene. Zatim se njegov izraz smekšao, i položio je svoju ruku na moju. "Ne želim Vas povrijediti," blago je rekao, "no to je glupo pita­nje." Probadajući me upitno pogledom, raspitivao se, je li me neki od njegovih kritičara nagovarao da postavim to pitanje. Da, slagao sam. "Tako je!", rekao je sa zadovoljnim izrazom.

"Prva stvar koju učinite na seminaru filozofije kad netko predloži neku ideju jest da kažete da ne zadovoljava vlastite kriterije. To je najidiotskija kritika koja se može zamisliti!" Njegov koncept opovrg­ljivosti, rekao je, je kriterij razlikovanja između empirijskih vrsta znanja, to jest znanosti, i neempirijskih, poput filozofije. Opovrg-ljivost je sama po sebi "izrazito neempirijska", ne spada u znanost nego u filozofiju, ili "metaznanost", i čak se ne može primijeniti na svu znanost. Popper je u osnovi priznavao da su njegovi kritiča­ri u pravu: opovrgljivost je samo ideja vodilja, heurističko pravilo, ponekad korisno, ponekad ne.

Rekao je da nikad prije nije odgovorio na pitanje koje sam po­stavio. "Smatram da je preglupo da bi se na njega odgovaralo. Uoča­vate razliku?", upitao me, ponovno smekšanog glasa. Klimnuo sam. Pitanje je i meni izgledalo pomalo glupo, rekao sam, ali mislio

10 Popper je raspravljao o svojim sumnjama glede Darwinove teorije u 10. poglavlju knjige Popper Selections nazvanom "Natural Selection and Its Scientific Status".

sam da ga trebam postaviti. Nasmiješio se i ponovno mi stegnuo ruku, mrmljajući: "Da, vrlo dobro."

Budući se Popper činio tako ugodnim, spomenuo sam da ga je jedan od njegovih bivših studenata optužio da ne tolerira kritiku vlastitih ideja. Popperove su oči sijevnule. "To je potpuno netočno! Bio sam sretan kad su me kritizirali! Naravno, ne onda kada bih odgovorio na kritiku, kao što sam vama odgovorio kad ste me kri­tizirali, a dotična osoba bi i dalje nastavila s kritikom. To je nešto što me ne zanima i ne želim tolerirati." Kad bi se to dogodilo, Popper bi izbacio studenta iz učionice.

Svjetlo u kuhinji je poprimalo crvenkasti odsjaj kad je gđa Mew provirila glavom kroz vrata i obavijestila nas da smo razgovarali više od tri sata. Koliko još, pitala je pomalo bojažljivo, mislimo nastavi­ti? Možda da mi pozove taksi? Pogledao sam Poppera koji se smi­ješio poput nestašnog dječaka, i činilo se kao da tone u stolici.

Izvukao sam konačno pitanje: Zašto u svojoj autobiografiji kaže da je najsretniji filozof kojeg poznaje? "Većina filozofa su zapravo duboko deprimirani", odgovorio je, "jer ne mogu stvo­riti ništa vrijedno." Izgledajući zadovoljno sam sa sobom, Pop­per je bacio pogled na gdu Mew koja je imala užasnut izraz. Pop-perov je smiješak istog časa izblijedio. "Možda je bolje da to ne zapišete", rekao je okrenuvši se meni. "Imam već dovoljno ne­prijatelja i bolje da im ne odgovaram na ovakav način." Kuhao je još trenutak i dodao: "Ali tako je."

Pitao sam gđu Mew mogu li dobiti primjerak govora koji Popper treba održati na ceremoniji dodjele Kyoto nagrade u Japanu. "Ne, ne sada", rekla je kratko. "Zašto ne?", pitao je Popper. "Karl," od­govorila je ona, "tipkala sam drugo predavanje non-stop, i malo sam...", uzdahnula je. "Shvaćate?" Svejedno, ionako nema ko­načnu verziju. "A što je s nekorigiranom verzijom", pitao je Pop­per. Gđa Mew je otišla.

Vratila se i pokazala mi kopiju Popperovog predavanja. "Imate li primjerak Propensities", upitao ju je Popper11. Stisnula je usne i odkaskala u susjednu sobu, dok mi je Popper objašnjavao temu 11 gđa. Mew je tražila Popperovu knjigu A World of Propensities, Routledge,

London, 1990.

knjige. Lekcija kvantne mehanike, pa čak i klasične fizike, rekao je Popper, jest da ništa nije determinirano, ništa nije sigurno, ništa nije potpuno predvidljivo; postoje samo tendencije (eng. pro­pensities; op. prev.) da će se neke stvari dogoditi. " Na primjer," dodao je Popper, "upravo sada postoji izvjesna tendencija da će gđa Mew pronaći primjerak moje knjige".

"Ma dajte!", uzviknula je gđa Mew iz susjedne sobe. Vratila se, više ne pokušavajući prikriti svoju razdraženost. "Sir Karl, Karl, dali ste nekome posljednji primjerak. Zašto to radite?"

"Posljednji primjerak sam dao u vašoj nazočnosti", izjavio je. "Ne mislim tako," odvratila je. "Kome ste je dali?" "Ne mogu se sjetiti", promrmljao je bojažljivo. Vani se zaustavio crni taksi. Zahvalio sam Popperu i gđi Mew na

gostoprimstvu i otišao. Dok je taksi odmicao, upitao sam vozača zna li čija je to kuća. Ne, ne zna. Nekog poznatog? Da, zapravo: Sir Karla Poppera. Koga? Karla Poppera, odgovorio sam, jednog od najvećih filozofa dvadesetog stoljeća. "Stvarno?", promrmljao je vozač.

Popper je uvijek bio popularan medu znanstvenicima - i to s razlogom, jer je opisao znanost kao beskrajno romantičnu pusto­lovinu. U jednom uvodniku za časopis Nature, Popper je - prilično opravdano - nazvan "filozofom za znanost" [kurziv dodan].12 No, Popperovi kolege filozofi su bili manje ljubazni. Njegovo je djelo, isticali su, prepuno proturječnosti. Popper je tvrdio da se znanost ne može reducirati na metodu, ali njegova shema opovrgljivosti je bila baš takva metoda. Štoviše, argumenti koje je koristio da bi uništio mogućnost apsolutne verifikacije, također bi se mogli ko­ristiti da se uništi opovrgljivost. Ako je uvijek moguće da će bu­duća promatranja proturječiti teoriji, također je moguće da će buduća promatranja oživjeti teoriju koja je prije bila opovrgnuta. Razum­nije je pretpostaviti, tvrdili su Popperovi kritičari, da baš kao što neke znanstvene teorije mogu biti opovrgnute, tako neke mogu biti i potvrđene; nema smisla ustrajati u neizvjesnosti, naposljetku, oko toga je li Zemlja okrugla ili ravna.

12 Nature je objavio bommage Popperu koji je napisao fizičar Hermann Bondi.

Kad je Popper 1994. umro, dvije godine nakon što sam ga sreo, Economist ga je slavio kao "najpoznatijeg i najčitanijeg živog filozo­fa".13 Pohvalili su naročito njegovo inzistiranje na antidogmatiz-mu u politici. Ali In memoriam je također spomenuo da su kasniji filozofi odbacili Popperov stav o indukciji (temelju sheme opovr-gavanja). "Prema njegovim vlastitim teorijama, Popper bi trebao pozdraviti tu činjenicu," zabilježio je Economist suhoparno, "ali nije se mogao prisiliti da to učini. Ironija je u tome da Popper nije mogao priznati da je bio u krivu". Popperov je antidogmatizam pri­mijenjen na znanost postao neka vrsta dogmatizma.

Premda je Popper prezirao psihoanalizu, njegovo se djelo naposljetku može najbolje shvatiti pomoću psihoanalize. Njegov odnos s autoritetima - od znanstvenih divova poput Bohra, do njegove pomoćnice, gđe Mew - je bio očito složen, lavirajući između po­niznosti i pobune. U onome što je možda jedini stvarno razotkrivajući ulomak u njegovoj autobiografiji, Popper je spomenuo da su oba njegova roditelja bili austrijski Zidovi koji su se preobratili na luteranstvo. Potom je ustvrdio da su nesposobnost drugih Zidova da se asimiliraju u njemačku kulturu - kao i njihova utjecajna ulo­ga u ljevičarskoj politici - pridonijeli pojavljivanju fašizma i državnog antisemitizma u tridesetim godinama: ".. .antisemitizam je bio zlo kojeg su se trebali bojati i židovi i ne-židovi, i... bila je zadaća svih ljudi židovskog podrijetla da se potrude što je najviše moguće da ga ne provociraju."14 Popper je gotovo optužio židove za Holokaust.

Struktura Thomasa Kuhna

"Gledajte", rekao je Thomas Kuhn. Riječ je bila opterećena umo­rom, kao da je Kuhn bio rezigniran zbog činjenice što ću ga krivo interpretirati, ali će svejedno pokušati - nema sumnje, uzalud - obja­sniti što misli. Kuhn je često izgovarao tu riječ. "Gledajte", ponov­no je rekao. Nagnuo je naprijed svoje mršavo tijelo i izduženo lice, a njegova je velika donja usna, koja se obično prijateljski savi-

13 Economist je objavio in memoriam Popperu 24. rujna 1994., na str. 92. Popper je umro 17. rujna.

14 Popper, Unended Quest, str. 105.

jala u uglovima, olabavila. "Za ime Boga, da sam mogao izabrati da li da napišem tu knjigu, ili da je ne napišem, izabrao bih da je napišem. Ali sasvim sigurno ima dijelova koji su izazvali velike neu­godnosti zbog reakcije na njih."

"Knjiga" je Struktura znanstvenih revolucija, što je možda na­jutjecajnija rasprava ikad napisana o tome kako se znanost razvija (ili ne razvija). Poznata je jer je izbacila trendovski izraz paradigma. Potaknula je i sada već otrcanu ideju da osobe i politika igraju veliku ulogu u znanosti. Najdublji argument knjige je bio manje očit: znanstvenici ne mogu istinski shvatiti stvarni svijet, pa čak niti jedan drugoga.15

S obzirom na temu, moglo bi se pomisliti da je Kuhn očekivao da će njegova poruka biti barem djelomice krivo shvaćena. No, kad sam intervjuirao Kuhna u njegovu uredu u Tehnološkom institutu Massachussettsa (od svih mjesta na Zemlji) tri desetljeća nakon objavljivanja Strukture, činilo se da ga je duboko potreslo koliko je njegova knjiga krivo shvaćena. Posebice je bio uznemiren zbog tvrd­nji da je znanost opisao kao iracionalnu. "Da su rekli 'iracionalno', uopće me ne bi smetalo", rekao je bez naznake smješka.

Kuhnov strah od uvećavanja zbrke zbog njegova rada učinio ga je pomalo opreznim prema novinarima. Kad sam mu prvi put telefonirao da ga zamolim za razgovor, odbio me. "Gledajte, mi­slim da ne", rekao je. Otkrio je da je Scientific American, moj poslodavac, Strukturi dao "najgoru kritiku koje se može sjetiti". (Kritika je doista bila loša, nazivala je Kuhnov argument "mnogo buke oko malo čega". No, što je i očekivao od časopisa koji ve­liča znanost?)16 Naglašavajući da ja u to vrijeme nisam radio za časopis - kritika je objavljena 1964. - molio sam ga da promisli. Kuhn je konačno nevoljko pristao.

Kad smo napokon sjeli u njegov ured, izrazio je nominalnu ne­voljkost zbog ideje da kopamo oko korijena njegove misli. "Čovjek

15 The Structure of Scientific Revolutions, Thomas Kuhn, University of Chi­cago Press, Chicago, 1962. (brojevi stranica se odnose na izdanje iz 1970.). [usp. Struktura znanstvenih revolucija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 1999.] Kuhna sam intervjuirao u veljači 1991.

16 Scientific American, svibanj, 1964., str. 142-144.

nije vlastiti povjesničar, a kamoli vlastiti psihoanalitičar", upozo­rio me. Ipak je svoj stav o znanosti povezao s epifanijom koju je doživio 1947., kada je na Harvardu spremao doktorat iz fizike. Dok je čitao Aristotelovu Fiziku, Kuhn se zapanjio zbog toga koliko je bila "pogrešna". Kako je netko tko je tako sjajno pisao o toliko stvari, mogao biti u takvim zabludama kada se radilo o fizici?

Razmišljao je o toj zagonetki, zureći kroz prozor svoje stu­dentske sobe ("Još uvijek vidim lozu i kapke spuštene dvije treći­ne"), kada je odjednom uvidio da Aristotel "ima smisla". Kuhn je shvatio da je Aristotel dao osnovnim pojmovima različita značenja od modernih fizičara. Aristotel je koristio pojam kretanja, primje­rice, ne samo za promjenu pozicije, nego za promjenu općenito - crvenilo sunca, baš kao i njegov silazak prema obzoru. Aristote­lova je fizika shvaćena kroz vlastite pojmove bila jednostavno različita od Newtonove fizike, a ne manje vrijedna.

Kuhn je ostavio fiziku zbog filozofije i petnaest se godina trudio transformirati svoju epifaniju u teoriju koju je iznio u djelu Struk­tura znanstvenih revolucija. Glavna misao njegova modela je bio po­jam paradigme. Paradigma se prije Kuhna odnosila samo na primjer koji služi nekoj obrazovnoj svrsi; amo, amas, amat, primjerice, je paradigma za učenje latinskih konjugacija. Kuhn je upotrijebio termin da bi govorio o zbirci procedura ili ideja koje implicitno upućuju znanstvenike u što vjerovati i kako raditi. Većina znan­stvenika nikad ne dovodi paradigmu u pitanje. Oni rješavaju za­gonetke, probleme čija rješenja pojačavaju i proširuju opseg pa­radigme prije nego li je dovode u pitanje. Kuhn je to zvao "dotjerivanjem" ili "normalnom znanošću". Uvijek ima anomali­ja, fenomena na koje paradigma ne može računati ili koji joj čak proturječe. Anomalije se često ignoriraju, no ako se nagomilaju, mogu izazvati revolucije (također nazvane promjenama paradig­me, iako ih Kuhn nije izvorno tako zvao), u kojima znanstvenici napuštaju staru paradigmu i prihvaćaju novu.

Kuhn poriče stav o znanosti kao stalnom procesu izgradnje i sma­tra da je revolucija i destruktivan i kreativan čin. Onaj tko predlaže novu paradigmu stoji na ramenima velikana (da posudimo Newto-

novi izraz) a zatim ga preskače. On ili ona često su mladi ili novi u tom području, to jest, ne još u potpunosti indoktrinirani. Veći­na znanstvenika nevoljko dopušta novu paradigmu. Cesto je ne razumiju i nemaju objektivnih pravila prema kojima je procjenjivati. Različite paradigme nemaju zajednički standard usporedbe; one su "nesumjerljive", da se poslužim Kuhnovim terminom. Zagovornici različitih paradigmi mogu raspravljati zauvijek a da ne riješe svoje razlike jer osnovnim pojmovima - kao što su kretanje, čestica, prostor, vrijeme - pridaju različita značenja. Preobrazba je znan­stvenika tako i subjektivni i politički proces. Može uključivati izne­nadno, intuitivno razumijevanje - kao ono koje je konačno stekao Kuhn kada je razmišljao o Aristotelu. Pa opet znanstvenici često prihvaćaju paradigmu jednostavno zato što je podupiru drugi, koji imaju velik ugled, ili najveći dio zajednice.

Kuhnov se nazor razlikuje od Popperovog u nekoliko važnih točaka. Kuhn (kao i drugi Popperovi kritičari) tvrdi da opovrglji-vost nije ništa više moguća od verifikacije; svaki proces implicira postojanje apsolutnih standarda dokazivanja, koji transcendiraju bilo koju pojedinu paradigmu. Nova paradigma može riješiti za­gonetke bolje od stare, i može dati više praktičnih rezultata. "Ali ne možete jednostavno opisati drugu znanost kao pogrešnu", kaže Kuhn. Samo zato što je moderna fizika dala računala, nuklearnu energiju i CD-playere, ne znači da je ona istinitija u apsolutnom smislu riječi od Aristotelove fizike. Slično tome, Kuhn poriče da se znanost konstantno približava istini. Na kraju Strukture je ustvr­dio da se znanost, kao i život na Zemlji, ne razvija prema neče­mu, već samo od nečega.

Kuhn mi je sebe opisao kao "postdarvinovskog kantovca". Kant je također vjerovao da bez neke vrste paradigme a priori um ne može uvesti red u osjetilno iskustvo. No, dok su Kant i Darwin svaki mislili da smo svi rođeni s više ili manje istom urođenom paradig­mom, Kuhn je smatrao da se naše paradigme mijenjaju usporedo s našom kulturom. "Različite skupine i ista skupina u različita vre­mena", rekao mi je Kuhn, "mogu imati različita iskustva i stoga na neki način živjeti u različitim svjetovima". Očito je da svi ljudi imaju

neke zajedničke reakcije na iskustvo, jednostavno zbog njihovog zajedničkog biološkog naslijeđa, dodao je Kuhn. No, što god bilo univerzalno u ljudskom iskustvu, što god transcendiralo njegovu kulturu i povijest, također je i "neizrecivo", izvan dosega jezika. "Jezik", rekao je Kuhn, "nije univerzalno oruđe. Nije točno da na jednom jeziku možete reći sve što možete na drugom."

No, nije li matematika neka vrsta univerzalnog jezika, pitao sam. Ne zapravo, odgovorio je Kuhn, jer nema značenja; sastoji se od sintaktičkih pravila bez ikakva semantičkog sadržaja. "Ima sasvim dobrih razloga zašto se matematika može smatrati jezikom, no ima i sasvim dobar razlog zbog čega to ona nije." Prigovorio sam da iako se Kuhnovo gledište o granicama jezika može primijeniti na određena područja s metafizičkim dometom kao što je kvantna mehanika, to ipak ne stoji u svim slučajevima. Primjerice, tvrdnja nekolicine biologa da AIDS ne uzrokuje takozvani virus AIDS-a je ili istinita ili pogrešna. Kuhn je zavrtio glavom. "Kad god dvoje ljudi interpre­tira iste podatke na različite načine", rekao je, "to je metafizika".

Pa, jesu li njegove ideje istinite ili nisu? "Gledajte", odgovorio je Kuhn još umornije nego inače; očito je to pitanje čuo već mnogo puta. "Mislim da ovakav način govora i razmišljanja kojim se ja bavim otvara niz mogućnosti koje se mogu istraživati. Ali one, kao i svaki drugi znanstveni konstrukt, trebaju biti vrednovane jednostavno po svojoj korisnosti - po onome što s time možete raditi."

No tada se Kuhn, iznijevši svoje sumorno gledište o granicama znanosti i zapravo cijelom ljudskom razvoju, nastavio žaliti na razne načine na koje je njegova knjiga krivo interpretirana i krivo koriš­tena, posebice od strane obožavatelja. "Cesto kažem da su mi draži kritičari nego obožavatelji." Sjeća se studenata koji su mu prilazili i govorili: "O, hvala vam gospodine Kuhn, što ste nam rekli za paradigme. Sada kad znamo za njih, možemo ih se riješiti."

Inzistirao je na tome da ne vjeruje da je znanost u potpunosti politička, odraz prevladavajuće strukture moći. "Retrospektivno, počinjem uviđati zašto se u knjigu to moglo učitati, ali Bože, nisam to tako mislio, i Bože, niti tako mislim sada."

Njegovi prosvjedi nisu ni od kakve koristi. Ima bolno sjeća­nje kako sjedi na jednom seminaru i pokušava objasniti da su pojmovi istine i laži savršeno valjani, pa čak i nužni - unutar pa­radigme. "Profesor me konačno pogledao i rekao: Vidite, vi uopće ne shvaćate koliko je ova knjiga radikalna." Kuhn se uznemirio i kad je saznao da je svetac zaštitnik svih navodnih znanstvenih revolucionara. "Dobivam mnogo pisama u kojima mi pišu: 'Upravo sam pročitao Vašu knjigu, preobrazila mi je život. Pokušavam početi revoluciju. Molim Vas da mi pomognete.' A uz pismo je obično pridodan i rukopis veličine knjige."

Kuhn je izjavio da, iako namjera njegove knjige nije bila da bude za znanost, on jest za znanost. Strogost i disciplina znanosti je ono, kaže Kuhn, što je čini tako djelotvornom u rješavanju proble­ma. Štoviše, znanost stvara "najveće i najoriginalnijeprovale kreativ­nosti" od bilo koje ljudske djelatnosti. Kuhn je priznao da je djelomice kriv zbog nekih antiznanstvenih interpretacija njegova modela. Na­posljetku, u Strukturi je doista nazvao znanstvenike koji su odani paradigmi ovisnicima; isto tako ih je usporedio s likovima ispra­nog mozga iz Orwellove 1984.17 Kuhn je naglašavao da nije htio govoriti s visoka koristeći termine kakvi su dotjerivanje ili rješavanje zagonetki da bi opisao što većina znanstvenika radi. "Htio sam biti deskriptivan." Malo je zastao. "Možda sam trebao više reći o slav­nim stvarima koje su proizašle iz rješavanja zagonetki, ali mislio sam da to činim."

Što se tiče riječi paradigma, Kuhn je priznao da je postala "beznad­no prekomjerno korištena" i da je izašla "izvan kontrole". Kao vi-rus, riječ se proširila izvan povijesti i filozofije znanosti i zarazila intelektualnu zajednicu, gdje je poprimila značenje praktički svake dominantne ideje. Godine 1974. strip u New Yorkeru se dohvatio tog fenomena: "Dinamit, gosp. Geston!", ushićeno je govorila ne­ka žena čovjeku samozadovoljnog izgleda. "Vi ste prva osoba koju sam čula da upotrebljava riječ paradigma u stvarnom životu." Dosegla je dno za Bushove uprave kada su dužnosnici Bijele kuće

17 Kuhnova usporedba znanstvenika s ovisnicima i likovima ispraznog mozga iz 1984. može se naći na stranama 38 i 167 u Structure.

uveli gospodarski plan nazvan "Nova paradigma" (koji je zapra­vo bio samo podgrijana reganomika).18

Kuhn opet priznaje da je to djelomice njegova krivnja jer u Struk­turi nije definirao paradigmu onako jasno kako je mogao. U jednom slučaju paradigma se odnosila na arhetipski eksperiment, kao što je to bilo legendarno (i vjerojatno nevjerodostojno) Galilejevo baca­nje tereta s Kosog tornja u Pisi. Na drugim mjestima paradigma se odnosila na "cjelokupnu konstelaciju uvjerenja" koja povezuju znanstvenu zajednicu. (Kuhn je međutim poricao da je definirao paradigmu na 21 način, kao što je to tvrdio jedan kritičar.)19 U pogovoru kasnijim izdanjima Strukture, Kuhn je preporučio da se paradigma zamijeni izrazom egzemplar, ali to nikad nije usvoje­no. S vremenom je izgubio svaku nadu da će objasniti što doista misli. "Uhvatite li medvjeda za rep, dođe trenutak kad ga morate pustiti i povući se", uzdahnuo je.

Jedan od izvora moći i trajnosti Strukture je njena duboka dvo­smislenost. Jednako se obraća i relativistima i obožavateljima zna­nosti. Kuhn je priznao da "dobar dio uspjeha knjige i ponešto kritike zahvaljuje njenoj neodređenosti". (Čovjek bi se mogao zapitati je li Kuhnov stil pisanja namjeran ili prirodan; njegov govor je tako duboko zamršen, toliko prožet konjunktivima i atributima kao i njegova proza.) Struktura je očito književno djelo i kao takvo po­dložno mnogim interpretacijama. Prema književnoj teoriji, samom Kuhnu se ne može povjeriti da pruži definitivan prikaz svog djela. Evo jedne moguće interpretacije Kuhnova teksta, a i Kuhna. Kuhn

18 Izvorno sam dao ovu zlobnu primjedbu o Novoj paradigmi Bushove administracije u portretu Kuhna objavljenog u Scientific Americanu, u svibnju 1991., na str. 40-49. Kasnije sam primio prigovor Jamesa Pinker-tona, koji je tad bio pomoćnik predsjednika Busha za planiranje politike i koji je smislio termin Nova paradigma. Pinkerton je naglašavao da Nova paradigma "nije podgrijavanje reganomike; ona je koherentni skup ideja i načela koji naglašavaju mogućnost izbora, ojačavanje i želju da se postigne više uz pomoć manje centralizirane kontrole".

19 Optužba da je Kuhn definirao paradigmu na 21 različit način može se naći u članku "The Nature of a Paradigm" Margaret Masterman, objav­ljenom u knjizi Criticism and the Growth of Knowledge, ur. Imre Lakatos i Alan Musgrave, Cambridge University Press, New York, 1970.

se usredotočio na ono što znanost jest, a ne na ono što bi trebala biti; imao je mnogo realističniji, okorjeliji, psihološki točniji stav o znanosti od Poppera. Kuhn je uvidio da, s obzirom na moć moder­ne znanosti i tendenciju znanstvenika da vjeruju u teorije koje su izdržale mnoge testove, znanost može doći u fazu trajne normal-nosti u kojoj nisu moguće daljnje revolucije ili otkrića.

Kuhn osim toga prihvaća, što Popper nije mogao, da znanost možda neće trajati zauvijek, čak ni u normalnom stanju. "Posto­jao je početak", kaže Kuhn. "Mnoga društva nemaju znanost. Po­trebni su posebni uvjeti da ona nastane i opstane. Sada je sve teže pronaći te društvene uvjete. Naravno da može završiti." Zna­nost može završiti, kaže Kuhn, i zbog toga jer znanstvenici ne mogu činiti daljnje prodore iako imaju prikladne izvore.

Kuhnovo priznanje da znanost može nestati - i ostaviti nas s onim što je Charles Sanders Peirce definirao kao istina o prirodi - nave­lo ga je još imperativnije nego Poppera da dovede u pitanje znan­stvene autoritete, da porekne da znanost ikada može doći do ap­solutne istine. "Jedna stvar koju mislim da nitko ne bi smio reći jest da smo sada otkrili kakav je stvarno svijet", rekao je Kuhn, "jer mislim da se igra nije u tome."

Kuhn je tijekom svoje karijere pokušavao biti odan tom svom prvobitnom iznenadnom shvaćanju koje je doživio u studentskoj sobi na Harvardu. U tom je trenutku vidio - znao je! - da je stvar­nost krajnje nespoznatljiva; svaki pokušaj da se opiše jednako je za­tamnjuje kao što je i osvjetljava. No, taj ga je uvid prisilio da zauzme neodrživo stajalište da su, zbog toga što nijedna znanstvena teorija ne može postići apsolutnu mističnu istinu, sve znanstvene teori­je podjednako netočne; zato što ne možemo otkriti Odgovor, ne možemo pronaći niti bilo koji odgovor. Njegov ga je misticizam doveo do pozicije koja je bila isto tako apsurdna kao i ona književ­nih sofista koji tvrde da su svi tekstovi - od Oluje do reklame za novu vrstu votke - podjednako besmisleni, ili smisleni.

Na kraju Strukture Kuhn se kratko pitanja zašto se neka polja znanosti približavaju paradigmi dok se druga, pomalo nalik umjet­nosti, nalaze u stanju stalne fluidnosti. Odgovor je, implicirao je, stvar izbora; znanstvenici na određenim područjima jednostavno

nisu spremni biti vjerni samo jednoj paradigmi. Čini mi se da je Kuhn izbjegavao dalje ispitivati ovo pitanje jer na njega nije imao odgovora. Neka polja poput ekonomije i drugih društvenih znano­sti nikad se ne drže dugo jedne paradigme jer se bave pitanjima za koja nijedna paradigma nije dostatna. Polja koja postižu konsen­zus, ili normalnost, da posudimo Kuhnov izraz, čine to zato što njiho­ve paradigme korespondiraju s nečim stvarnim u prirodi, nečim istinitim.

Pronalazeći Feyerabenda

Reći da Popperove i Kuhnove ideje imaju mana ne znači i reći da ne mogu poslužiti kao korisna oruđa za analizu znanosti. Kuhnov model normalne znanosti točno opisuje ono što većina znanstvenika danas čini; ispunjava detalje, rješava relativno trivijalne zagonetke koje prevladavajuću paradigmu prije podupiru nego što dovode u pita­nje. Popperov kriterij opovrgljivosti može pomoći da se napravi razlika između empirijske i ironijske znanosti. No, svaki filozof, gurajući svoju ideju predaleko, uzimajući je preozbiljno, završa­va u apsurdnoj poziciji koja proturječi samoj sebi.

Kako skeptik izbjegava postati Karl Popper, koji lupa šakom po stolu i viče da nije dogmatičan? Ili Thomas Kuhn koji pokušava priopćiti što točno misli dok istovremeno govori o nemogućnosti prave komunikacije? Postoji samo jedan način. Treba prihvatiti -čak i uživati - u paradoksu, kontradikciji, retoričkom ekscesu. Treba priznati da je skepsa nužna, ali nemoguća veza. Treba postati Paul Feyerabend.

Feyerabendova prva i još uvijek najutjecajnija knjiga Protiv me­tode je objavljena 1975. i prevedena na šesnaest jezika.20 U njoj se tvrdi da filozofija ne može dati metodologiju ili logičku osnovu znanosti jer logičke osnove koju treba objasniti uopće nema. Ana­liziranjem znanstvenih prekretnica poput Galilejevog pokusa is­pred Vatikana i razvoja kvantne mehanike, Feyerabend je pokuša-

20 Against Method, Paul Feyerabend, Verso, London 1975. (pretisak 1993.) [usp. Protiv metode, Veselin Masleša, Sarajevo 1987.].

vao pokazati da u znanosti nema logike; znanstvenici stvaraju i vežu se u znanstvene teorije zbog, u krajnjoj liniji, subjektivnih i iracionalnih razloga. Prema Feyerabendu, znanstvenici mogu i mo­raju činiti sve što je nužno za napredak. Sažeo je svoj antikredo u izrazu "anything goes" (sve prolazi). Feyerabend se jednom na­rugao Popperovom kritičkom racionalizmu kao "malenom ba-lončiću vrućeg zraka u pozitivističkoj šalici čaja".21 Složio se s Kuhnom u mnogim točkama, posebice u međusobnoj nesumjer­ljivosti znanstvenih teorija, ali je i tvrdio da je znanost rijetko normalna kao što je Kuhn tvrdio. Feyerabend je Kuhna - s pra­vom - optužio da izbjegava implikacije vlastitih nazora; primijetio je, na Kuhnov užas, da se Kuhnov sociopolitički model znanstve­ne promjene lijepo može primijeniti na organizirani kriminal.22

Feyerabendova sklonost za dramatizaciju je previše olakšala da ga se reducira na košaricu u koju se poseže za nekim provokativnim navodom. Jednom je usporedio znanost s vuduom, magijom i astro­logijom. Branio je prava vjerskih fundamentalista da imaju svoje ver­zije stvaranja koje bi se podučavale uz Darwinovu teoriju evolu­cije u školama.23 Njegova natuknica u leksikonu Tko je Tko u Americi iz 1991. završava s ovom primjedbom: "Moj je život rezultat slučaj­nosti, a ne ciljeva i načela. Moj intelektualni rad je samo njegov beznačajni dio. Ljubav i razumijevanje su mnogo važniji. Vodeći inte­lektualci i njihova žarka težnja spram objektivnosti ubijaju ove osob­ne elemente. Oni su kriminalci, a ne osloboditelji čovječanstva."

Feyerabendova dadaistička retorika prikrila je smrtno ozbiljno stajalište: ljudska potrebu da se pronađu apsolutne istine, ma koli­ko plemenita, prečesto završava u tiraniji. Feyerabend je napao zna­nost jer je spoznao njezinu snagu, njezin potencijal da uništi raznolikost 21 Opaska o "pozitivističkoj šalici čaja" može se naći u knjizi Farewell to

Reason, Paula Feyerabenda, Verso, London, 1987., str. 282. 22 Feyerabendova analogija o organiziranom kriminalu može se pronaći u

njegovom ogledu "Consolations for a Specialist", izd. Lakatos i Mus-grave, Growth of Knowledge.

23 Feyerabendove skandalozne izjave u iznenađujuće pozitivnom portretu prepričava William J. Broad, danas znanstveni novinar New York Timesa, objavljenom pod naslovom "Paul Feyerabend: Science and the Anar­chist", Science, 2. studenog 1979., str. 534-537.

ljudske misli i kulture - jer ga je znanost prestrašila. Prigovarao je znanstvenoj izvjesnosti iz moralnih i političkih, a ne iz episte­moloških razloga.

Na kraju svoje knjige iz 1987. Zbogom razumu Feyerabend je otkrio koliko je dubok njegov relativizam. Govori o jednom pi­tanju koje je "razbjesnilo mnoge čitatelje i razočaralo mnoge pri­jatelje - o mojem odbijanju da osudim čak i najekstremniji faši­zam i moje mišljenje da mu se mora omogućiti da postoji."24 To je bilo naročito osjetljivo pitanje jer je Feyerabend služio u nje­mačkoj vojsci u Drugom svjetskom ratu. Bilo bi jednostavno, tvrdio je Feyerabend, osuditi nacizam, ali upravo je ta ista moral­na samouvjerenost i samoizvjesnost omogućila nacizam.

Tvrdim da je Auschwitz ekstremna manifestacija jednog stava koji još uvijek postoji među nama. Razotkriva se u načinu na koji se odnosimo prema manjinama u industrijskim demokracijama; u obrazovanju, uključujući i humanističko obrazovanje, koje se velikim dijelom sastoji od pretvaranja krasnih mladih ljudi u bezbojne i samouvjerene kopije vlastitih učitelja; razotkriva se u nuklearnoj prijetnji, konstantnom broju i snazi smrtonosnog oružja i spremnosti nekih takozvanih patriota da otpočnu rat u usporedbi s kojim će holokaust izgledati beznačajnim. On se po­kazuje u ubijanju prirode i "primitivnih" kultura, pri čemu se niti jedan trenutak ne razmišlja o onima koji su na taj način lišeni smisla svojih života; u kolosalnoj zabludi naših intelektualaca, njihovom vjerovanju da točno znaju što čovječanstvu treba i u njihovom neumornom nastojanju da stvaraju ljude na svoju jad­nu sliku i priliku; u infantilnoj megalomaniji nekih naših liječ­nika koji ucjenjuju svoje pacijente strahom, osakaćuju ih a po­tom ih progone visokim računima; u pomanjkanju osjećaja mnogih takozvanih tragača za istinom koji sustavno muče živo­tinje, proučavaju njihove muke i za svoju okrutnost primaju nagrade. Što se mene tiče, nema razlike između krvnika iz Auschwitza i ovih "dobročinitelja čovječanstva".25

24 Feyerabend, Farewell to Reason, str. 309. 25 Ibid., str. 313.

Kada sam 1992. pokušao otkriti Feyerabendovo prebivalište, on je već otišao s Kalifornijskog sveučilišta Berkeley u mirovinu. Nitko tamo nije znao gdje je; kolege su me uvjeravale da će moji pokušaji da ga pronađem biti uzaludni. Na Berkeleyu je imao tele­fon koji mu je omogućavao da telefonira, ali ne i da prima pozive. Prihvaćao bi pozive na konferencije i onda se ne bi pojavio. Poš­tom bi pozivao kolege da ga posjete, no kad bi došli i pokucali na vrata njegove kuće u brdima preko puta Berkeleya, nitko nije otvarao.

Kasnije, dok sam prelistavao Isis, časopis za povijest i filozofi­ju znanosti, našao sam kratki Feyerabendov prikaz jedne knjige eseja. Prikaz je otkrivao Feyerabendov talent za jezgrovite primjed­be. Kao odgovor na neku ocrnjujuću primjedbu u vezi s religi­jom, Feyerabend je uzvratio: "Molitva možda nije jako djelotvor­na kada se usporedi s nebeskom mehanikom, no sigurno se može mjeriti s nekim dijelovima ekonomije".26

Nazvao sam urednika Isisa da ga pitam gdje bih mogao naći Feye-rabenda i on mi je dao adresu blizu Zuricha u Švicarskoj. Poslao sam Feyerabendu udvorno pismo u kojem mu objašnjavam da bih ga želio intervjuirati. Na moje oduševljenje odvratio mi je brbljavom, rukom pisanom porukom u kojoj pristaje na intervju. Vrijeme je dijelom provodio u svojem domu u Švicarskoj, a dije­lom kod supruge u Rimu. Priložio je telefonski broj u Rimu i svo­ju fotografiju na kojoj je u pregači s velikim osmijehom na licu po­kraj sudopera punog suđa. "Fotografija me prikazuje", objasnio je, "u mojoj omiljenoj aktivnosti, kako perem suđe svojoj supruzi u Rimu." Sredinom listopada sam primio još jedno Feyerabendovo pismo. "Ovim Vas obavještavam da ću biti (93%) u New Yorku u tjednu od 25. listopada do 1. studenog, i da bismo tada mogli obaviti intervju. Nazvat ću vas čim stignem."

Tako se dogodilo da sam jedne prohladne noći, samo nekoliko dana prije Noći vještica sreo Feyerabenda u luksuznom stanu na Petoj aveniji. Stan je pripadao bivšoj studentici koja je mudro na­pustila filozofiju i prebacila se na posao s nekretninama, očito s određenim uspjehom. Pozdravila me i uvela u kuhinju gdje je za

26 Isis, vol. 2, 1992., str. 368.

stolom sjedio Feyerabend i pijuckao crno vino. Dignuo se sa stolice i pogrbljeno ustao da me pozdravi, kao da ga bole leda; tek tada sam se sjetio da je u Drugom svjetskom ratu bio ranjen u leđa i postao trajni invalid.

Feyerabend je imao energiju i četvrtasto lice šumskog patuljka. Kada smo sjeli i počeli razgovarati, govorio je patetično, podrug­ljivo, laskao je i šaputao - ovisno o stavu ili temi - dok je mahao rukama kao dirigent. Samopodcjenjivanje je začinjalo njegovu oho­lost. Nazivao se "lijenim" i "blebetalom". Kad sam ga pitao za nje­gov stav oko nekih pitanja, trgnuo bi se. "Nemam stav!" rekao je. "Ako imate stav, to je uvijek nešto uvrnuto". Uvrtao je nevidljivi odvijač u stol. "Imam mišljenja koja doista energično branim, a onda otkrijem koliko su smiješna i odreknem ih se!"

Ovu predstavu je s blaženim smiješkom pratila Feyerabendo­va žena, Grazia Borrini, talijanska fizičarka koja je bila baš onoliko smirena koliko je Feyerabend bio maničan. Borrini je pohađala Feye­rabendova predavanja na Berkeleyu 1983. dok je završavala svoj drugi fakultet, javno zdravstvo; vjenčali su se šest godina kasnije. Borrini je sporadično upadala u razgovor, primjerice nakon što sam pitao zašto Feyerabend misli da su znanstvenici toliko bijesni zbog njegovih djela.

"Nemam pojma" rekao je, slika i prilika nedužnosti. "Jesu li?" Borrini je ubacila da je ona bila bijesna kad je prvi put čula za

Feyerabendove ideje od nekog drugog fizičara. "Netko mi je oduzi­mao ključeve svemira", objasnila je. Tek kad je pročitala njegove knjige, shvatila je da su Feyerabendova shvaćanja puno suptilnija i točnija nego što su to njegovi kritičari tvrdili. "Mislim da biste o tome trebali pisati," reče ona, "o tom velikom nerazumijevanju."

"Ma pusti to, nije on moj agent za tisak", rekao je Feyerabend. Kao i Popper, Feyerabend je rođen i odrastao u Beču. Kao mla­

dić se bavio glumom i operom. U isto vrijeme ga je zainteresirala znanost, nakon što je bio na predavanjima nekog astronoma. Da­leko od toga da je smatrao svoje dvije strasti nepomirljivima, Feye­rabend je zamišljao sebe kao opernog pjevača i astronoma. "Posli­jepodne bih vježbao pjevanje, večer proveo na pozornici, a onda kasno noću promatrao zvijezde", rekao je.

Onda je došao rat. Njemačka je okupirala Austriju 1938., a 1942. se osamnaestogodišnji Feyerabend upisao u oficirsku školu. Prem­da se nadao da će mu školovanje trajati duže od rata, završio je kao zapovjednik 3000 vojnika na ruskom bojištu. Dok se borio protiv Rusa (zapravo bježao) 1945. godine, pogođen je u donji dio leda. "Nisam mogao ustati", prisjećao se Feyerabend, "i još se uvijek sjećam ove vizije: bit ću u invalidskim kolicima i kotrljati se među policama knjiga. Bio sam vrlo sretan."

Postupno je povratio sposobnost hodanja, iako samo uz pomoć štapa. Nastavio je studije na Sveučilištu u Beču nakon rata, preba­civši se s fizike na povijest, ali mu je to dosadilo pa se vratio fizici, opet mu je dosadilo i napokon se odlučio za filozofiju. Njegova nadarenost za promicanje apsurdnih stajališta pomoću spretnog do­kazivanja, dovela je do sve veće sumnje da je retorika, a ne istina ključna za izvođenje nekog argumenta. "Istina je i sama retorički pojam", tvrdi Feyerabend. Izbacivši bradu naglašava: "Ja tražim istinu. O, velike li osobe!"

Feyerabend je studirao kod Poppera na London School of Eco­nomics 1952. i 1953. Tamo je sreo Lakatosa, još jednog sjajnog Pop-perovog studenta. Upravo ga je Lakatos, puno godina kasnije, nago­vorio da napiše Protiv metode. "Bio mi je najbolji prijatelj", rekao je Feyerabend o Lakatosu. Feyerabend je podučavao na Sveučiliš­tu Bristol do 1959., a potom se preselio na Berkeley gdje se spri­jateljio s Kuhnom.

Poput Kuhna, Feyerabend je poricao da je protiv znanosti. Ono što jest tvrdio je bilo, kao prvo, da ne postoji znanstvena metoda. "Tako je to sa znanošću", kaže Feyerabend. "Imate određene ide­je koje funkcioniraju, a onda se pojavi neka nova situacija i pokuša­te nešto drugo. To je oportunizam. Trebate kutiju s alatom, puno različitog alata, a ne samo čekić i čavle i ništa više." To je ono što je mislio pod svojom prilično zlobnom frazom "anything goes" (sve može proći) (a ne, kao što se obično misli, da je jedna znanstve­na teorija jednako dobra kao i bilo koja druga). Ograničavanje zna­nosti na određenu metodologiju - čak i na tako labavo definiranu kao što je to Popperova shema falsifikacije ili Kuhnov način normal­ne znanosti - uništilo i znanost, kaže Feyerabend.

Feyerabend prigovara i tezi da je znanost superiorna drugim načinima znanja. Posebice ga ljuti tendencija zapadnih zemalja da ljudima protiv njihove volje nameću proizvode znanosti - bila to teorija evolucije, nuklearne centrale ili divovski akceleratori če­stica. "Crkva se odvaja od države", požalio se, "ali ne i država od znanosti."

Znanost "daje zapanjujuće priče o svemiru, o njegovim sastoj­cima, o razvoju, o nastanku života, i sve to", kaže Feyerabend. Ali predznanstveni "mitotvorci", naglašava, poput pjevača, dvor­skih luda i bardova, sami su zarađivali za život, dok većinu moder­nih znanstvenika uzdržavaju porezni obveznici. "Javnost je po­krovitelj i treba imati pravo glasa u cijeloj stvari."

Tome dodaje: "Naravno da idem u krajnosti, ali ne u krajnost za koju me ljudi optužuju, naime da odbacujem znanost. Ja se pro­tivim ideji da je znanost na prvom mjestu. To je u redu. Znanost se mora primjenjivati od slučaja do slučaja". Naposljetku, znanstveni­ci se međusobno ne slažu u mnogim pitanjima. "Ljudi ne trebaju uzeti zdravo za gotovo kada znanstvenik kaže: svi trebaju slijedi­ti ovaj put."

Ako nije bio antiznanstven, pitao sam, što je mislio kad je rekao u Tko je tko? da su intelektualci kriminalci? "Dugo sam tako mi­slio," odgovorio je Feyerabend, "ali prošle sam godine to pre­stao misliti jer ima puno dobrih intelektualaca." Okrenuo se svojoj ženi. "Mislim, ti si intelektualka." "Ne, ja sam fizičarka", odgo­vorila je ona čvrsto. Feyerabend je klimnuo "Sto znači intelek­tualac? To podrazumijeva ljude koji razmišljaju o stvarima dulje nego drugi ljudi, možda. No, mnogi od njih prelaze preko drugih ljudi govoreći 'Sve mi to shvaćamo'."

Feyerabend je primijetio da mnogi neindustrijalizirani ljudi sa­svim dobro žive bez znanosti. Bušmani plemena !Kung u Africi "preživljavaju u okruženju u kome bi svaka osoba sa Zapada umrla nakon nekoliko dana", rekao je. "Možete na to reći da ljudi u ovom društvu žive puno duže, ali pitanje je što je kvaliteta života, a to nije sasvim jasno."

No ne uvida li Feyerabend da bi takvom izjava uznemirila većinu znanstvenika? Iako su Bušmani sretni, oni su neznalice, a nije li

znanje bolje od neznanja? "Što je tako sjajno u znanju?", odgovo­rio je Feyerabend. "Oni su dobri jedni prema drugima. Ne tuku se." Ljudi imaju potpuno pravo odbaciti znanost ako tako odabe­ru, rekao je Feyerabend.

Da li to znači da kršćanski fundamentalisti imaju pravo zahti­jevati da se kreacionizam uči zajedno s teorijom evolucije u ško­lama? "Smatram da je 'prava' stvar škakljivo pitanje", odgovorio je Feyerabend, "jer kad je netko jednom u pravu, može nekog drugog lupati po glavi tim pravom." Zastao je. Idealno bi bilo, rekao je, da djeca budu izložena utjecaju toliko različitih načina mišljenja koliko god je to moguće, tako da mogu slobodno medu njima odabrati. Promeškoljio se u stolici. Osjećajući da će biti iskren, ukazao sam mu na to da nije stvarno odgovorio na moje pitanje o kreacionizmu. Feyerabend se namrštio. "To je iscrplje­no pitanje. Ne zanima me previše. Fundamentalizam nije stara bogata kršćanska tradicija." Ali američki fundamentalisti su vrlo moćni, ustrajao sam, a koriste se izjavama kakve daje i Feyera­bend da bi napali teoriju evolucije. "Ali znanost se znala koristiti da bi se reklo da neki ljudi imaju nizak kvocijent inteligencije", uzvratio je. "Tako da se sve može koristiti na mnogo raznih nači­na. Znanost se može koristiti da se 'sreže' sve moguće razne vrste ljudi."

Ali ne bi li nastavnici trebali naglasiti da su znanstvene teorije različite od religijskih mitova, pitao sam. "Naravno. Rekao bih da je danas znanost vrlo popularna", odgovorio je. "No tada trebam isto tako dopustiti drugoj strani da iznese koliko god je dokaza moguće jer je to drugoj strani uvijek uskraćeno." Kakogod bilo, takozvani primitivni ljudi često znaju mnogo više o svojoj okolini, recimo o osobinama lokalnog bilja, od takozvanih stručnjaka. "Ta­ko da reći da su ovi ljudi neznalice je... to je neznanje!"

Izbacio sam svoje "pitanje koje samo sebe poriče": Nema li nečeg proturječnog u načinu kojim se koristio svim tehnikama zapadnjačkog racionalizma da bi napao zapadnjački racionalizam? Feyerabend je odbio zagristi mamac. "Pa to je samo oruđe, a oruđe se može koristiti na bilo koji način koji vam se dopada", rekao je blago. "Ne mogu mi predbaciti što se njime koristim."

Feyerabend je izgledao rastreseno, kao da se dosađuje. Premda to ne bi priznao, činilo mi se kao da je umoran od toga što je radikalni relativist, što brani šarolike svjetske sustave vjerovanja - astrologiju, kreacionizam, čak fašizam! - od nasilnog raciona­lizma.

Feyerabendove oči su ipak ponovno zasjale kada je počeo govo­riti o knjizi na kojoj radi. Zasad ju naslovljava Osvajanje obilja a radi se o ljudskoj strasti spram redukcionizma. "Sve ljudske djelat­nosti", objašnjava Feyerabend, pokušavaju reducirati prirodnu raznolikost ili "obilje" inherentno stvarnosti. "Kao prvo, percep­cija reducira ovo obilje, ili ne bismo preživjeli." Religija, znanost, politika i filozofija predstavljaju naše pokušaje da još više sažme-mo stvarnost. Naravno, ti pokušaji da osvojimo obilje jednostavno stvaraju novo obilje, nove složenosti. "Mnogo je ljudi ubijeno u po­litičkim ratovima. Mislim, neka mišljenja nisu omiljena." Feyer­abend je, shvatio sam, govorio o našoj potrazi za Odgovorom, teorijom koja će biti kraj svih teorija.

No Odgovor će - morati - zauvijek ostati izvan našeg dohva­ta, prema Feyerabendu. Ismijavao je vjerovanje nekih znanstve­nika da bi jednog dana mogli zahvatiti stvarnost u jednoj jedinoj teoriji svega. "Pustimo ih da imaju svoja vjerovanja, ako ih to usrećuje. Pustimo ih da drže predavanja o tome. 'Dotičemo beskonačno!' A neki ljudi kažu" - reče on glasom čovjeka koji se dosađuje - "'Ja ja, on kaže da je dotaknuo beskonačno!' A neki ljudi kažu" - uzbuđenim glasom - "'Ja ja, on kaže da je dotaknuo beskonačno!' Ali reći to maloj djeci u školi 'To vam je istina', to znači ići predaleko."

Svaki opis stvarnosti nužno je neprikladan, kaže Feyerabend. "Mislite da ova jednodnevna mušica, ovaj komadić ničega, čo­vjek - prema današnjoj kozmologiji! - može sve shvatiti? To mi se čini ludim! To nikako ne može biti istina! Ono što su shvatili je jedan posebni odgovor njihovoj aktivnosti, a taj odgovor daje ovaj svemir i stvarnost koja je iza toga je smiješna! 'Ha ha! Misle da su me nadmudrili!'"

Srednjovjekovni filozof po imenu Dionizije Pseudo-Areopa-git, kaže Feyerabend, tvrdio je da vidjeti Boga izravno znači ne

vidjeti ništa. "Čini mi se da to ima puno smisla. Ne mogu obja­sniti zašto. Ta velika stvar, iz koje sve dolazi, a s kojom ne znamo što bismo. Jezik je stvoren u ophođenju sa stvarima, stolicama i nekoliko instrumenta. I to samo na ovoj sićušnoj zemlji!" Feye-rabend je zastao, izgubljen u nekoj vrsti egzaltacije. "Bog je ema-nacija, znate? Spušta se dolje i postaje sve više i više materijalan. A dolje, na najnižoj emanaciji, mi vidimo samo njegov mali tračak i nagađamo o njemu."

Iznenađen ovim izljevom, upitao sam Feyerabenda je li religio­zan. "Nisam siguran", odgovorio je. Odgojen je kao rimokatolik, a zatim je postao energični ateist. "A sada je moja filozofija poprimi­la potpuno drugačiji oblik. Nemoguće je da svemir samo - bum! -znate, i razvija se. To jednostavno nema nikakvog smisla." Narav­no, mnogi znanstvenici i filozofi su tvrdili da je besmisleno speku­lirati o smislu ili značenju ili svrsi svemira. "Ali ljudi se pitaju, pa zašto onda ne? Tako će sve to biti ugurano u ovu knjigu, a pitanje obilja će proizaći iz nje, i za to će mi trebati puno vremena."

Kad sam se spremao otići, Feyerabend me pitao kako je proš­la jučerašnja rođendanska proslava moje supruge. (Spomenuo sam mu ženin rođendan kada smo dogovarali naš sastanak.) Dobro, odgovorio sam. "Ne rastajete se?", ustrajao je Feyerabend, pomno me promatrajući. "To nije posljednji rođendan koji ćete s njom proslaviti?"

Borrini zaprepašteno pogleda u njega. "Zašto bi bio?" "Ne znam!" izjavio je Feyerabend podižući ruke. "Jer se to

događa!" Ponovno se okrenuo k meni. "Koliko ste dugo oženje­ni?" Tri godine, odgovorio sam. "Ah, tek ste na početku. Loše stvari tek dolaze. Samo pričekajte deset godina." Sada doista zvučite kao filozof, rekao sam. Feyerabend se nasmijao. Priznao je da se že­nio i rastajao tri puta prije no što je upoznao Graziu Borrini. "Sada sam prvi put sretan što sam oženjen."

Rekao sam da sam čuo da ga je njegov brak s G. Borrini učinio blažim. "Pa možda se radi o dvije stvari", odgovorio je Feyera­bend. "Kad postanete stariji, nemate dovoljno energije da ne budete blagi. No, ona je sigurno zaslužna za tu razliku." Srdačno joj se nasmiješio, a ona mu je uzvratila.

Okrećući se Borrini, spomenuo sam fotku koju mi je po-slao njen suprug, a na kojoj pere suđe, zajedno s porukom da je obavljanje tog posla trenutno najvažnija stvar kojom se bavi.

Borrini zafrkće: "Jednom u sto godina". Odlučio sam pove-rovati fizičaru, a ne relativistu.

Nešto više od godinu dana nakon mog susreta s Feyeraben-dom, New York Times je izvijestio, izazivajući moju nevjericu, da je "antiznanstveni filozof" umro od tumora na mozgu27. Naz­vao sam Borrini u Zurich da joj izrazim sućut - i, točno, da zado-voljim svoju kukavičku novinarsku znatiželju. Bila je izvan sebe. Sve se dogodilo tako brzo. Paul se žalio na glavobolje a zatim, nekoliko mjeseci kasnije... Sabravši se, rekla mi je ponosna da je Feyerabend radio sve do kraja. Malo prije no što je umro, završio je nacrt svoje autobiografije. (Knjiga, s tipičnim Fayerabendov-skim naslovom Ubijanje vremena, objavljena je 1995. Na zadnjim

stranama koje je pisao, zaključio je da je važna samo ljubav28.

A što je bilo s knjigom o obilju, pitao sam. Ne, Paul nije imao vre-mena to završiti, promrmljala je.

Prisjećajući se kako je Feyerabend odrao medicinsku profesiju, nisam mogao odoljeti, a da ne pitam je li njen suprug pokušao liječiti tumor? Naravno, odvratila je. Imao je "potpuno povjerenje u dijagnozu svog liječnika i bio je spreman prihvatiti svaki način li­ječenja koji bi ovaj preporučio; tumor je jednostavno bio otkriven prekasno da bi se išta moglo učiniti.

Zašto je filozofija tako teška

Theodharis i Psimopoulos, autori članka u časopisu Nature pod naslovom "Gdje je znanost pogriješila" ipak su bili u pravu: ideje Poppera, Kuhna i Feyerabenda poriču same sebe. Na kraju se svi

27 Feyerabend je umro 11. veljače 1994. u Ženevi. NewYork Times je obja-vio In memoriam 8. ožujka.

28 Killing time, Paul Feyerabend, University of ChicagoPress, Chicago, 1995.

skeptici nabodu na vlastiti mač. Postaju ono što je kritičar Ha­rold Bloom ismijao u Zebnji zbog utjecaja, "pukim pobunjenici­ma". Njihov najjači argument protiv znanstvene ideje je povije­sni: s obzirom na brze smjene znanstvenih teorija tijekom prošlog stoljeća, kako možemo biti sigurni u to da će se bilo koja sadaš­nja teorija održati? Zapravo moderna znanost je mnogo manje revolucionarna - i više konzervativna - nego što su to skeptici, posebice Kuhn, mislili. Fizika elementarnih čestica počiva na čvr­stim temeljima kvantne mehanike, a moderna genetika više po­dupire nego što potkopava Darwinovu teoriju evolucije. Povije­sni argumenti skeptika su mnogo razorniji kad se okrenu protiv filozofije. Ako znanost ne može postići apsolutnu istinu, kakav će položaj zauzeti filozofija koja je iskazala mnogo manje spo­sobnosti da riješi svoje probleme? Filozofi su sami priznali svoju nemoć. U knjizi Poslije filozofije: kraj ili transformacija? objav­ljenoj 1987, godine, četrnaest uglednih filozofa raspravlja ima li njihova disciplina budućnost. Konsenzus je bio filozofski: mož­da da, a možda ne.29

Filozof koji je razmišljao o "kroničnom izostanku napretka" u vlastitom je zvanju bio Colin McGinn, rođeni Englez koji predaje na Sveučilištu Rutgers od 1992. Kad sam ga sreo u njegovu stanu na gornjem Manhattanu u kolovozu 1994., McGinn je izgledao zbunjujuće mladenački. (Naravno, ja očekujem da svi filozofi imaju guste obrve i da im iz ušiju vire dlake.) Nosio je traperice, bijelu majicu i mokasinke. Zbijen čovjek, izbočene brade i svijetlo plavih očiju; mogao bi proći kao mlađi brat Anthonyja Hopkinsa.

Kad sam McGinna zamolio za mišljenje o Popperu, Kuhnu i Feyerabendu, njego va su se usta nezadovoljno iskrivila. Oni su "ne­marni", "neodgovorni"; naročito je Kuhn pun "apsurdnog subjek-tivizma i relativizma". Njegova stajališta ozbiljno shvaća još vrlo malo modernih filozofa. "Ne mislim da je znanost provizorna na bilo koji zanimljiv način", ustvrdio je McGinn. "Nešto u njoj jest pro­vizorno, ali nešto nije! "Zar je periodički sustav elemenata pro­vizoran? Ili (NIKAD DOKAZANA) Darwinova teorija prirodne selekcije? 29 After Philosophy: End or Transformation?, ur. Kenneth Baynes, James

Bohman i Thomas McCarthy, MIT Press, Cambridge, 1987.

Filozofija, s druge strane, ne može dostići tu vrstu odlučnosti, rekao je McGinn. Ne napreduje u smislu da "imate određeni pro­blem, radite na njemu i rješavate ga, a onda prelazite na sljedeći problem". Neki su filozofski problemi "objašnjeni"; neki su pri­stupi izašli iz mode. Ali velika filozofska pitanja - Što je istina? Postoji li slobodna volja? Kako možemo bilo što znati? - neriješe­na su danas kao što su to oduvijek i bila. Ta činjenica ne bi trebala nikoga iznenaditi, zamijetio je McGinn, jer se moderna filozofija može definirati kao napor da se riješe problemi koji leže izvan dosega empirijskog znanstvenog istraživanja.

McGinn je istaknuo da su mnogi filozofi u ovome stoljeću -posebice Ludwig Wittgenstein i logički pozitivisti - jednostavno obja­vili da su filozofski problemi pseudoproblemi, iluzije koje proizla­ze iz jezika ili "bolesti mišljenja". Neki od tih "eliminativista", da bi riješili problem odnosa duha i tijela, čak su zanijekali da postoji svijet. To bi gledište "moglo imati političke posljedice koje možda ne biste htjeli prihvatiti", kaže McGinn. "Ono završava u redukci­ji ljudi na ništa. Tjera spram ekstremnog materijalizma, prema bi-hejviorizmu".

McGinn je ponudio različito i, dao je naslutiti, prihvatljivije objaš­njenje: veliki problemi filozofije su stvarni, ali nadmašuju naše kog­nitivne sposobnosti. Možemo ih postaviti, no ne možemo ih riješiti - ništa bolje nego što zamorac može riješiti diferencijalnu jednadž­bu. McGinn je rekao da mu je ta ideja pala na pamet za noćnog prosvjetljenja koje je doživio dok je još živio u Engleskoj; tek je kasnije susreo sličnu ideju u spisima Noama Chomskog (čiji će nazo­ri biti razmatrani u šestom poglavlju). U svojoj knjizi iz 1993. Problemi filozofije McGinn je rekao da će možda za milijun godina filozofi priznati da je ovo predviđanje bilo ispravno30. Naravno, rekao mi je, filozofi će se vjerojatno puno prije prestati boriti da postignu nemoguće.

McGinn sumnja da se i znanost približava slijepoj ulici. "Ljudi imaju veliko povjerenje u znanost i znanstvenu metodu", rekao je, "i ona je radila dobro unutar vlastitih ograničenja nekoliko stotina

30 Problems in Philosophy, Colin McGinn, Blackwell Publishers, Cambridge, Mass, 1993.

godina. No, iz dalje perspektive, tko može reći da će se tako nasta­viti i da će znanost osvojiti sve?" Znanstvenici su, kao i filozofi, ograničeni svojim kognitivnim ograničenjima. "Drsko bi bilo misliti da imamo savršen kognitivni instrument u našim glavama", rekao je. Štoviše, kraj hladnog rata je uklonio vodeću motivaciju za ulaga­nje u znanost, a kako raste osjećaj dovršenosti u znanosti, znanstve­na karijera privlači sve manje mladih ljudi.

"Stoga me ne bi iznenadilo kada bi se negdje u sljedećem sto­ljeću ljudi počeli odvraćati od proučavanja prirodnih znanosti, osim da nauče najhitnije o stvarima, a počeli se vraćati humanistici." U budućnosti gledat ćemo unatrag na znanost "kao na fazu, sjajnu fa­zu. Ljudi zaboravljaju da je prije tisuću godina postojala samo reli­gijska doktrina; to je bilo sve". Nakon što znanost završi "religija bi mogla ponovno početi privlačiti ljude". McGinn, otvoreni ateist, izgledao je prilično zadovoljan sam sa sobom, a imao je i razloga biti. Za vrijeme našeg malog razgovora u njegovom prostranom stanu, uz zvukove automobilskih truba i autobusa koji prolaze i mirisa masne kineske hrane koji dopiru kroz prozor, objavio je nadolazeći kraj ne jedne, nego dviju vrsta ljudskog znanja: filozofije i znanosti.

Strah od Zahira

Naravno, filozofija neće nikad stvarno završiti. Ona će jednostav­no nastaviti svoje postojanje kroz otvorenije ironijske književne vrste, poput onih koje su već prakticirali Nietzsche, Wittgenstein ili Feyerabend. Jedan od mojih omiljenih literarnih filozofa je ar­gentinski pripovjedač Jorge Luis Borges. Više od bilo kojeg filo­zofa kojeg znam, Borges je istraživao složen psihološki odnos koji imamo prema istini. U "Zahiru" Borges je ispričao priču o čovje­ku koji je postao opsjednut novčićem koji je dobio kao kusur od nekog prodavača.31 Naizgled beznačajni novčić je Zahir, simbol svih stvari, zagonetka postojanja. Zahir može biti kompas, tigar,

31 Zahir se može naći u knjizi A Personal Anthology Jorgea Luisa Borgesa, izd. Grove Press, New York, 1967. Ova zbirka također sadrži dvije druge sa­blasne priče o apsolutnom znanju: "Funes, čovjek koji pamti" i "Aleph".

kamen, bilo što. Jednom kad ga vidiš, ne možeš ga zaboraviti. On zarobljava um onoga koji ga posjeduje sve dok svi drugi aspekti stvarnosti postanu beznačajni, trivijalni.

U početku se pripovjedač trudi osloboditi svoj um od Zahira, ali na koncu prihvaća svoju sudbinu. "Prijeći ću od tisuću prikaza na jedan; od vrlo složenog sna na vrlo jednostavan. Drugi će sa­njati da sam lud, a ja ću sanjati o Zahiru. A kad svatko bude sanjao o Zahiru, noću i danju, što će biti san a što stvarnost, zemlja ili Zahir?"32 Zahir je naravno, Odgovor, tajna života, teorija koja će okončati sve teorije. Popper, Kuhn, i Feyerabend su nas pokušali zaštititi od Odgovora sumnjama i razumom, Borges strahom.

32 Ibid., str. 137.

KRAJ FIZIKE

3.

Sasvim je izvjesno da nema privrženijih, da ne kažemo opsjednuti-jih, tragača za Istinom od modernih fizičara čije je područje istraži­vanja fizika čestica. Oni uporno nastoje pokazati da su sve komplici­rane stvari na svijetu zapravo samo manifestacija jedne jedine stvari. Suština. Sila. Energija što se probija kroz desetero-dimenzionalni superprostor. Sociobiolozi bi mogli posumnjati da iza takvog reduk-cionističkog impulsa zapravo stoji utjecaj gena, budući da se čini da upravo oni motiviraju mislioce još od samih početaka civilizacije. I sam je Bog, na kraju krajeva, bio začet pomoću istog tog impulsa.

Einstein je bio prvi veliki moderni tragač za Odgovorom. Po­sljednje godine svoga života utrošio je na traganje za teorijom koja bi ujedinila kvantnu mehaniku s njegovom teorijom relativnosti. Sma­trao je da je svrha traganja za takvom teorijom zapravo odrediti da li je univerzum oko nas neizbježan, odnosno "je li Bog imao ikakvog izbora prilikom stvaranja svijeta." No, istovremeno je Ein­stein, premda duboko vjerujući da je znanost zapravo smisao živo­ta, smatrao da nijedna teorija ne može biti konačna. Tako je za svoju vlastitu teoriju relativnosti jednom rekao: "Moja će teorija na kraju morati dovesti do stvaranja neke nove teorije i to iz razloga kojih za sada nismo niti svjesni. Vjerujem da proces produbljivanja teorije nema kraja."1

1 Einsteinova primjedba se može naći u knjizi Theories of Everything, Johna Barrowa, Clarendon Press, Oxford, UK, 1991., str. 88.

Većina Einsteinovih suvremenika pripisala je njegovu namjeru za ujedinjenjem fizike staračkoj ludosti i kvazireligioznim tenden­cijama. No, sedamdesetih je godina taj san o ujedinjenju ponovo oživljen. Najprije su fizičari pokazali da su, kao što su elektricitet i magnetizam dva aspekta jedne te iste sile, i elektromagnetizam i slaba nuklearna sila (koja upravlja određenim vrstama nuklear­nih raspadanja) manifestacije "slabe električne sile". Istraživači su razvili i teoriju jake nuklearne sile koju protoni i neutroni zajedno sadrže u jezgri atoma. Prema toj teoriji zvanoj kvantna kromodina-mika, protoni i neutroni se sastoje od još jednostavnijih čestica. Tako teorija slabe struje i kvantna kromodinamika zajedno tvore standardni model fizike čestica.

Ohrabreni tim uspjehom, istraživači su išli i mnogo dalje od stan­dardnog modela prilikom svoje potrage za jednom dubljom teori­jom. U njoj ih je vodilo matematičko svojstvo zvano simetrija koje omogućava dijelovima sustava da se podvrgnu transformacijama analognim rotaciji ili refleksiji u ogledalu, a pri tome se zapravo ne mijenjaju iz temelja. Simetrija je postala conditio sine qua non fizi­ke čestica. U potrazi za teorijama s još dubljim simetrijama, teore­tičari su se počeli kretati prema nekim višim dimenzijama. Jedna­ko kao što astronaut iz visine može pri svome pogledu na Zemlju bolje uočiti njezinu globalnu simetriju, tako i teoretičari mogu ot­kriti mnogo suptilnije simetrije koje postoje prilikom interakcije čestica gledajući na njih sa stepenicu više dimenzije.

Jedan od najupornijih problema u fizici čestica proizlazi iz definicije čestica kao točaka. Na jednak način kao što dijeljenje nu­lom polučuje beskonačan, a time i besmislen rezultat, i računice koje se odnose na čestice u obliku točaka često rezultiraju besmislicama. Stvarajući standardni model, fizičari su preko tog problema običavali prelaziti zatvorenih očiju. Ali ajnštajnovska je gravitacija, sa svojim izobličavanjem pojmova vremena i pro­stora, zahtijevala jedan još radikalniji pristup.

Ranih osamdesetih godina mnogi su fizičari počeli vjerovati da je teorija superstruna predstavljala upravo takav jedan pristup. Ta teorija više nije poimala čestice kao točke te su time eliminirane spomenute apsurdnosti prilikom kalkulacija. Jednako kao što vi-

bracije violinskih žica stvaraju različite tonove, tako vibracije ovih struna mogu generirati mnoštvo sila i čestica na području fizike. Uz pomoć superstruna konačno je na području fizike čestica stvo­rena mogućnost za pretpostavku da zapravo ne postoje konačni temelji fizičke stvarnosti, već samo beskrajni slijed sve manjih i manjih čestica koje su složene jedne u druge kao ruske Babuške. Prema teoriji superstruna, postoji jedna temeljna razina iznad koje sva pitanja vezana uz prostor i vrijeme postaju besmislena.

Međutim, i ta je teorija opterećena ozbiljnim problemima. Prije svega, izgleda da postoji bezbroj mogućih verzija te teorije i teo­retičari nikako ne mogu znati koja je od njih ispravna. Osim to­ga, za superstrune se smatra da nisu prisutne samo u četiri di­menzije unutar kojih mi živimo (to su tri dimenzije prostora i jedna dimenzija vremena), već i u dodatnih šest dimenzija našeg svemira koje su na neki način "kompaktirane", savijene u infini­tezimalne loptice. Konačno, te su strune toliko male u uspored­bi s protonom kao što je proton u usporedbi sa sunčevim susta­vom. One se nalaze prostorno dalje od nas nego što su to kvazari u najdaljim krajevima svemira. Supervodljivi supersudarač, koji je trebao povesti fizičare u mikrosvijet mnogo dublje od bilo kojeg prijašnjeg ubrzivača čestica, bio bi krug od 54 milje. Da bi se istražio svijet u kojemu se misli da stanuju superstrune, fiziča­ri bi morali sagraditi ubrzivač veličine kruga od tisuću svjetlo­snih godina. (Cijeli Sunčev sustav je krug od jednog svjetlosnog dana.) A čak ni uz pomoć tolikog ubrzivača ne bismo mogli vi­djeti te dodatni dimenzije u kojima plešu superstrune.

Glashowova soba

Jedna od prednosti pisca koji se bavi znanošću je osjećaj superior­nosti nad ostalim novinarima. Smatram da je najprimitivnija vrsta novinara ona koja, primjerice, ženu što je upravo svjedočila ubojstvu vlastita sina može pitati "Kako se osjećate?". Pa ipak, u jesen 1993. i sam sam se našao u situaciji kada me zapao sličan zadatak. U to sam vrijeme upravo započinjao raditi na članku o budućnosti

fizike čestica kada je Američki kongres jednom za svagda ukinuo jedan veliki fizikalni projekt - projekt supravodljivog supersudarača. (Ugovorne su strane do tada već potrošile više od dvije milijarde dolara i za potrebe tog fizikalnog projekta u Texasu iskopale tunel dugačak 24 kilometra.) U sljedećih sam se nekoliko tjedana trebao suočiti s fizičarima čestica koji su upravo gledali kako je njihova velika nada za budućnost okrutno odbačena, te ih upitati "Kako se osjećate?" .

Najsumornije mjesto koje sam posjetio bio je odsjek za fiziku sveučilišta Harvard. Na čelu odsjeka je bio Sheldon Glashow koji je podijelio Nobelovu nagradu sa Stevenom Weinbergom i Abdu-som Salamom. Godine 1989. je Glashow zajedno s biologom Gunt-herom Stentom održao predavanje na simpoziju naslovljenom "Kraj znanosti?" na Koledžu Gustavus Adolphus. Glashow je tada ponu­dio jedno potpuno suprotno značenje apsurdnog naslova simpozija tvrdeći da je filozofski skepticizam zapravo nagrizao vjerovanje u znanost kao nešto "jedinstveno, univerzalno i objektivno". Po­stoji li itko tko sumnja u postojanje Jupiterovih mjeseca koje je Galileo tako davno otkrio? Sumnja li itko u moderne teorije bolesti? "Mikrobe vidimo i zatim ih uništimo", tvrdio je Glashow, "oni nisu nešto što zamišljamo ili ne zamišljamo."

Glashow je smatrao da znanost u svakom slučaju "usporava", ali ne zato što je napadaju ne previše pametni sofisti koji joj se proti­ve. Njegovom se području, fizici čestica, "prijeti iz sasvim drugog smjera: iz smjera njezina vlastita uspjeha". Posljednje desetljeće istraživanja rezultiralo je bezbrojnim potvrdama standardnog mo­dela fizike čestica, "ali nije ostavilo niti najmanje odškrinuta vrata... mi danas nemamo nikakav trag ili nagovještaj dobiven kroz eksperi­mente koji bi nas mogao povesti k izgradnji neke ambicioznije teo­rije." Glashow je iznio i svoj moto: "Putovi znanosti često su izgle­dali neprohodno, ali smo uvijek uspjeli nadvladati sve prepreke."2

Glashow je nekoć bio predvodnik zagovornika jedinstvene teori­je. Sedamdesetih je godina predložio čak nekoliko takvih teorija,

2 Glashowove opaske u cijelosti su ponovno objavljene u knjizi The End of Science? Attack and Defense, ur. Richard Q. Selve, University Press of America, Lanham, Md., 1992.

no nijedna od njih nije bila tako ambiciozna kao teorija superstru-na. Ali kako je ta teorija uzimala maha, Glashow je postajao sve malodušniji u vezi stvaranja jedinstvene teorije. Tvrdio je da se oni koji se bave pitanjima superstruna i ostalih jedinstvenih teorija za­pravo više ne bave fizikom jer je njihove spekulacije nemoguće provje­riti bilo kakvim empirijskim testom. U jednom se eseju zajedno s nekim svojim kolegama bunio da "promišljanja o superstrunama mogu rezultirati aktivnostima jednako udaljenima od konvencio­nalne fizike čestica kao što je sama fizika čestica udaljena od kemije, te da bi se u budućnosti tim teorijama mogli baviti ljudi koji su nalik nekim modernim teolozima". Primijetili su da sada "prvi put na­kon mračnoga srednjeg vijeka dolazimo u situaciju u kojoj vjera još jednom pomalo stupa na mjesto znanosti".3 Izdižući se iznad empirijskih područja, tvrdio je Glashow, fizika čestica može prijeći u područje skepticizma i relativizma.

Svoj sam intervju s Glashowom vodio u studenom 1993. na Harvardu, nedugo nakon ukidanja već spomenutog projekta. Nje­gov prilično mračan ured s mnoštvom polica za knjige, ostavljao je svečan dojam, gotovo poput pogrebne povorke. Sam Glashow je bio visok čovjek koji nemirno žvače cigaru među zubima, djelujući pomalo kao da se ne uklapa u taj ambijent. Imao je sijedu rašču­panu kosu koja je, izgleda, nešto poput zaštitnog znaka dobitnika Nobelove nagrade iz fizike, a naočale su mu bile debele poput teleskopskih leća. Ipak nije bilo teško ispod te maske Harvardskog profesora otkriti čvrstog i pričljivog njujorškog mladića kakav je Glashow nekada bio.

Glashow je bio potpuno utučen ukidanjem projekta. Tvrdio je da fizika jednostavno ne može nastaviti dalje temeljeći se samo na promišljanjima unatoč onome što misle neki drugi entuzijasti koji su istraživali superstrune. Prije više od stoljeća neki su fizičari pokušali pridonijeti stvaranju jedinstvenih teorija; u tome narav­no nisu uspjeli jer nisu znali ništa o elektronima, protonima, neutro­nima ili kvantnoj mehanici. "Jesmo li mi sada toliko arogantni da mislimo da smo uspjeli doći do svih mogućih eksperimentalnih

3 "Očajnički tražeći superstrune", Sheldon Glashow i Paul Ginsparg, Phys­ics Today, svibanj, 1986., str. 7.

informacija kojima bismo mogli izgraditi sveti Gral teoretske fi­zike, jedinstvenu teoriju? Ja ne mislim tako. Mislim da sasvim sigurno postoje neka iznenađenja koja prirodni fenomeni negdje čuvaju za nas, no sigurno ih nećemo pronaći ne budemo li tragali za njima."

Ali ima li uopće prostora za istraživanja u fizici osim nastoja­nja za stvaranjem jedinstvene teorije? "Naravno da ima", odlučan je Glashow. Astrofizika, pa čak i neka područja unutar fizike če­stica ne brinu se za takvo jedinstvo. "Fizika je jedna jako velika kuća prepuna zanimljivih zagonetki", kaže on (koristeći pojam Thomasa Kuhna za probleme čija rješenja samo potvrđuju pre­vladavajuću paradigmu). "Naravno da će biti novih otkrića. Pita­nje je samo vode li nas ta nova otkrića prema tom našem svetom Gralu." Glashow vjeruje da će fizičari nastaviti tražiti "neka mala zanimljiva otkrića. Ponekad će to biti nešto zabavno, a ponekad nešto novo. Ali to nije ravno onome što sam ja imao sreće saznati za svoga profesionalnoga života."

Glashow ne može progutati previše optimizma za njegovo po­dručje istraživanja, s obzirom na politiku znanstvenih otkrića. Morao je priznati da fizika čestica zapravo nikada nije ni bila baš najkorisnija. "Nitko ne može tvrditi da će takva istraživanja uroditi nečim praktičnim. To bi bila laž. A s obzirom na stav vlade danas, tip istraživanja kojim se ja bavim i nema neku svijetlu budućnost."

Ako je tako, može li se standardni model uzeti kao konačna teorija fizike čestica? Glashow to niječe, tvrdeći da je "previše pita­nja još uvijek ostalo otvoreno". Naravno da će standardni model biti konačan u praktičnom smislu ako ga fizičari ne nadiđu uz po­moć snažnijih akceleratora, tvrdi Glashow, te kaže da će "postojati standardna teorija koja će biti posljednje poglavlje u priči o elemen­tarnoj fizici." Uvijek će biti moguće da netko pronađe način dobi­vanja izuzetno velike količine energije relativno jeftino. Prema Gla-showu, to će "možda jednoga dana biti i učinjeno. Jednoga dana..."

No pitanje je, navodi dalje Glashow, čime će se fizičari čestica baviti dok taj dan ne svane. "Mislim da će se establišment [fizike čestica] baviti dosadnim stvarima i gubiti vrijeme dok nešto veliko ne postane dostupno. Ali oni nikada neće priznati da je to dosadno.

Nitko neće priznati: 'Ja se bavim dosadnim stvarima'". Naravno da će, kako to područje istraživanja postaje manje zanimljivo, pri­vlačiti sve manje novih talenata. Tako je nedavno nekoliko darovi­tih studenata postdiplomanata napustilo Harvard i prešlo na Wall Street. "Osobito je tvrtka Goldman Sachs zaključila da je jako dobro imati teorijske fizičare na platnom spisku."

Najpametniji fizičar na svijetu

Jedan od razloga zbog kojih je teorija superstruna postala toliko popularnom sredinom osamdesetih godina je taj što ju je fizičar pod imenom Edward Witten predstavio kao najbolju nadu za bu­dućnost fizike. Prvi sam se puta susreo s njime kasnih osamdese­tih ručajući s jednim drugim znanstvenikom na Institutu za na­predne studije na Princetonu. Prišao nam je čovjek držeći pladanj s hranom. Imao je koščatu bradu i uočljivo visoko čelo, debele crne naočale i gustu crnu kosu. "Tko je to", upitao sam čovjeka s kojim sam ručao. "To je Ed Witten," glasio je odgovor, "on se bavi fizikom čestica".

Godinu ili dvije nakon toga čavrljajući na jednoj konferenciji fizičara, postavio sam većem broju sudionika sljedeće pitanje: ko­ga smatrate za najpametnijeg fizičara medu svima vama? Nekoliko se imena najčešće ponavljalo, uključujući medu ostalima i dobitni­ke Nobelove nagrade Stevena Weinberga i Murraya Gell-Manna. No, najčešće je ipak bio spominjan Wtten. Često ga se poveziva­lo s Einsteinom, a jedan je kolega otišao još i dalje ističući da Wtten posjeduje najveći matematički um od vremena Newtona.

Wittena bi se, međutim, moglo smatrati i najspektakularnijim praktikantom naivne ironijske znanosti kojega sam ikad susreo. Naivni ironijski znanstvenici posjeduju izuzetno snažnu vjeru u svoje znanstvene spekulacije, unatoč tome što se te spekulacije ne mogu znanstveno potvrditi. Oni vjeruju svoje teorije ne stva­raju, već ih otkrivaju; dakle, da te teorije postoje nezavisno od bilo kakvog povijesnog ili kulturnog konteksta te uopće od bilo kakvog nastojanja da se dođe do njih.

Naivan ironijski znanstvenik koji, slično čovjeku koji smatra da svi stanovnici Teksasa osim njega imaju naglasak, ne želi pri­znati da na njega utječe bilo kakav filozofski stav. Takav znanstve­nik sam sebe smatra samo vodičem kroz kojega istina iz irealnog prelazi u realan svijet; osobna povijest i osobnost su nebitni za znan­stveni rad. Kada sam nazvao Wittena da mu predložim intervju, pokušao me odgovoriti od namjere da pišem o njemu. Rekao je da ne voli novinarstvo koje se bavi osobnošću znanstvenika te da misli da su mnogi drugi fizičari i matematičari mnogo zanimljiviji od njega. Bio je uznemiren člankom objavljenim u New York Timesu iz 1987. u kojem je pisalo da je on izmislio teoriju superstruna.4

On, kako tvrdi, gotovo da i nije igrao nikakvu ulogu u kreiranju te teorije; on je samo pomogao da se ta teorija razvije te ju je pro­movirao nakon što je bila otkrivena.

Svaki novinar koji se bavi pisanjem o znanosti s vremena na vrije­me susretne pojedince koji ne žele medijsku pozornost već žele da ih se ostavi na miru, da ih se pusti raditi svoj posao. Oni pri tome ne shvaćaju da upravo tako postaju još zanimljivijima. Tako sam i ja, potaknut Wittenovom očito iskrenom skromnošću, još više inzi-stirao na intervjuu. Tražio je da mu pošaljem nešto od onoga što sam do tada bio napisao. Moja je pogreška bila u tome što sam mu poslao i članak o Thomasu Kuhnu objavljen u časopisu Scientific Ame­rican. Nakon toga se konačno složio da dođem te da napravimo intervju, ali mi je dao točno dva sata vremena, niti minutu nakon podneva. Kada sam stigao, najprije mi je počeo držati predavanja o mojoj novinarskoj etici. Smatrao je da sam naškodio društvu ponavljajući stanovište Thomasa Kuhna da je znanost iracionalan proces koji se ne podudara s istinom. "Trebali biste se posvetiti ozbiljnijim doprinosima razumijevanju znanosti", rekao je. Kuhno-va filozofija se prema njemu "ne uzima ozbiljno osim kao poticaj za debatu". Je li Kuhn išao doktoru kada je bio bolestan? Da li je koristio radijalne gume na svome automobilu? Pretpostavljao sam

4 "Theory of Everything", K. C. Cole, New York Times Magazine, 18. listo­pad, 1987., str. 20. Taj mi je članak bio izvor za većinu informacija o Wittenu kao osobi, koje sam iznio u ovom poglavlju. Wittena sam inter­vjuirao u kolovozu 1991.

da jest. Nakon toga je Witten pobjedonosno klimnuo, tvrdeći da to dokazuje da je Kuhn zapravo ipak radije vjerovao u znanost nego u svoju relativističku filozofiju.

Rekao sam da bez obzira slagao se netko s Kuhnovim stajališ­tima ili ne, ona su ipak utjecajna i provokativna, te da moja namjera nije samo informirati čitatelje već ih na neki način i provocirati. Witten na to kruto reče: "Informirati o pojedinim istinama koje se otkriju, a ne provocirati, to treba biti cilj novinara koji piše o zna­nosti". Odgovorio sam da ja pokušavam oboje. "To je vrlo jadan odgovor", rekao je Witten dodajući da bi "provokacija, odnosno intelektualni poticaj, trebala biti popratna pojava izvještavanja o istinama koje se otkrivaju." To je još jedno obilježje naivnih i-ronijskih znanstvenika; kad netko od njih koristi riječ "istina", u tome nema niti tračka ironije ili skrivenog osmijeha. Kao odrješe-nje mojih novinarskih grijeha, Witten je predložio da napišem biografije petorice matematičara. Ukoliko ne znam o kojim ma­tematičarima da pišem, on će mi rado predložiti nekolicinu.

S obzirom da se bližilo podne, pokušao sam skrenuti temu na njegovu karijeru. No, odbio je odgovarati na bilo kakva "osobna" pitanja, kao npr. pitanja o njegovim studentskim danima te da li je ikada razmišljao o nekoj drugoj karijeri osim o karijeri fizičara; njegova osobna povijest je, smatrao je, nebitna. Znao sam iz nekih drugih izvora da je Witten bio sin fizičara i da ga je fizika oduvijek zanimala, no unatoč tome je diplomirao povijest i planirao se ba­viti političkim novinarstvom. Objavljivao je članke u časopisima New Republic i Nation. No, ipak je zaključio da mu nedostaje "zdra­vog razuma" za novinarstvo, te je na Princetonu počeo studirati fiziku i 1976. godine doktorirao.

Opisujući svoj znanstveni rad, koristio je vrlo apstraktan i neosoban način govora. Govorio je o povijesti superstruna, radije naglašavajući tuđe nego svoje zasluge. Govorio je tako tiho da sam bio u strahu da ga neću uspjeti snimiti na kazetu. Cesto je pauzirao, a pauze su znale trajati gotovo minutu. Izgledalo je da se trudi i u svome govoru postići istu takvu preciznost i apstrakciju koju je postigao u svom istraživač­kom radu. Tu i tamo se, iz razloga koje nisam uspio dokučiti, počeo histerično smijati nekoj šali koja bi mu u tom trenutku pala na pamet.

Witten se proslavio sredinom sedamdesetih godina objavljujući precizne ali i prilično konvencionalne članke o kvantnoj kromodi-namici i slaboj električnoj sili. Teoriju superstruna upoznao je 1975. godine, ali su njegova nastojanja da je razumije bila ograničena vrlo nerazumljivom literaturom. (Da, čak i najpametnijem čovjeku na svijetu bio problem razumjeti teoriju superstruna.) Godine 1982. članak Johna Schwarza, jednoga od pionira te teorije, pomogao je Wittenu da shvati bitnu činjenicu - da teorija superstruna ne sa­mo da dopušta mogućnost postojanja gravitacije, već da inzistira na činjenici da gravitacija postoji. Witten je tu spoznaju prozvao "naj­većim intelektualnim poticajem svoga života."U nekoliko slje­dećih godina, sve sumnje koje je Witten ikada imao o potencijalu te teorije jednostavno su nestale. "Bilo je jasno da bih, da nisam po­svetio život teoriji struna, promašio svoj životni poziv", rekao je. Počeo je javno proklamirati tu teoriju kao "čudo" te predviđati da će "ona dominirati fizikom sljedećih pedesetak godina". Napisao je bujicu članaka o toj teoriji. Devedeset šest članaka koje je Witten napisao od 1981. nadalje, drugi su fizičari citirali 12105 puta; nije­dan se drugi fizičar na svijetu nije ni približio ovakvom utjecaju.5

U svojim se ranijim radovima Witten koncentrirao na stvaranje modela superstruna koji bi bio kopija stvarnoga svijeta. Ali pri tome je postajao sve više i više uvjeren da bi najbolji način da postigne taj cilj bio da razotkrije "temeljne geometrijske principe" te teori­je. Ti bi principi, tvrdio je, mogli biti analogni neeuklidovskoj geo­metriji koju je Einstein koristio za konstrukciju svoje teorije re­lativnosti. Wittenovo provođenje tih ideja odvelo ga je duboko u topologiju koja proučava temeljna geometrijska svojstva pred­meta bez obzira na njihovu veličinu ili oblik. U očima topologa, krafna s rupom u sredini i šalica za kavu s jednom ručkom su ekvivalentne jer obje imaju samo po jednu rupu; jedan se predmet može transformirati u drugi a da se ne razori. Krafna i banana, s druge strane, nisu ekvivalentne jer bi bilo potrebno rastrgati kraf­nu da bi poprimila oblik banane. Topolozi su posebno zainteresirani za istraživanje mogućnosti da se naizgled različiti čvorovi tran-

5 Vidi Science Watch (objavio Institut za znanstvene informacije, Philadel­phia, Pa.) rujan, 1991., str. 4.

sformiraju jedni u druge a da ih se ne prereže. Kasnih osamdese­tih godina Witten je kreirao tehniku koja se dijelom bazirala na topologiji, a dijelom na teoriji kvantnog polja, a koja je omoguća­vala matematičarima da otkriju duboke simetrije između različito zavezanih čvorova. Za to je otkriće 1990. godine osvojio Fieldsovu medalju, najprestižniju nagradu u matematici. O tome Witten go­vori kao o "radu koji mu je donio najviše zadovoljstva".

Upitao sam ga što misli o tvrdnjama kritičara da teoriju super-struna nije moguće testirati te da stoga to zapravo i nije fizika. Odgo­vorio je da ta teorija predviđa gravitaciju. "Iako je zapravo riječ o postpredviđanju u smislu da je sam eksperiment prethodio teoriji, spoznaja da je gravitacija posljedica teorije struna za mene je jedno od najvećih otkrića uopće."

Priznao je da nitko zapravo nije u potpunosti shvatio tu teoriju te da mogu proći još desetljeća prije nego što njezina priroda bude precizno opisana. On ne želi predvidjeti, kao što su to činili neki drugi, da bi teorija superstruna mogla zapravo značiti kraj fizike. Unatoč tome, bio je vrlo uvjeren da bi ona mogla eventualno rezultirati novim dubokim razumijevanjem stvarnosti. "Dobrih, ali pogrešnih ideja ima vrlo malo", kaže on, "a dobre pogrešne ideje koje bi čak i izdaleka mogle potresti tron teorije struna, nisu se ni počele nazirati." Kada sam i dalje nastavljao s pitanjima o mogućnostima testiranja te teorije, iznervirao sam ga. "Izgleda da vas nisam uspio uvjeriti u čudo te teorije, u njezinu nevjerojatnu konzistentnost, zapanjujuću eleganciju i ljepotu", rekao je. Dru­gim riječima, teorija superstruna je prelijepa da bi bila pogrešna.

Witten je tada otkrio koliko je zapravo snažna bila njegova vjera. "U biti, sve zaista velike ideje u fizici zapravo su izdanci teorije struna", rekao je. "Neke od njih bile su otkrivene prije, no ja to smatram čistom slučajnošću zbivanja na našem planetu Zemlji. Na našem planetu Zemlji one su otkrivene tim redom." Zatim je prišao ploči te napisao slijedeće riječi točno tim redoslijedom: relativnost, kvantna teorija, superstrune, supersimetrija. "Ali ja ne vjerujem da su, ukoliko postoji više civilizacija u svemiru, sve one došle do tih otkrića upravo tim redom. Ali vjerujem", nastavio je, "da su te četiri ideje otkrivene u svim naprednim civilizacijama."

Nisam mogao vjerovati kako mi se tada nasmiješila sreća. "Tko je sada provokativan?", upitao sam. "Ja nisam provokativan", od­govorio je Witten. "Provokativan sam jednako kao netko tko tvrdi da je nebo plavo, nakon što je neki pisac prije toga rekao da je nebo prepuno ružičastih točaka."

Estetika čestica

Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je teori­ja superstruna bila relativno nova, nekoliko je fizičara napisalo popularne knjige o njenim implikacijama. U knjizi Teorije svega britanski fizičar John Barrow tvrdi da Godelov teorem nepotpu­nosti dovodi u pitanje samu ideju potpune teorije prirode.6 Go-del je ustvrdio da bilo koji umjereno kompleksni sustav aksioma neizbježno stvara pitanja na koja aksiomi ne mogu odgovoriti. Implikacija je da će bilo koja teorija uvijek imati nerazjašnjiva područja. Barrow je također ukazao da jedinstvena teorija fizike čestica ne bi stvarno bila teorija svega, nego samo teorija svih čestica i sila. Teorija bi mogla malo ili ništa reći o fenomenima koji daju smisao našim životima poput ljubavi ili ljepote.

Ali Barrow i drugi analitičari su barem dopustili mogućnost da fizičari mogu stvoriti jedinstvenu teoriju. Ta je pretpostavka dove­dena u pitanje u knjizi Kraj fizike koju je napisao fizičar, koji se preobratio u novinara, David Lindley.7 Fizičari koji rade na teoriji superstruna, tvrdi je Lindley, više se ne bave fizikom jer se njihove teorije ne mogu provjeriti eksperimentima, nego samo subjektiv­nim kriterijima poput elegancije i ljepote. Fizika čestica, zaključio je Lindley, nalazi se u opasnosti da postane grana estetike.

Povijest fizike podržava Lindleyevu prognozu. Prijašnje fizi­kalne teorije, ma koliko prividno bizarne, prihvaćene su među fizičarima pa čak i u javnosti, ne zato što imaju smisla; one su prije svega nudile predviđanja koja su bila potvrđena - često na drama­tičan način - opažanjima. Naposljetku, čak i Newtonova verzija

6 Barrow, Theories of Everything 7 The End of Physics, David Lindley, Basic Books, New York, 1993.

gravitacije uvreda je zdravom razumu. Kako jedna stvar može pri­vlačiti drugu preko velikih prostranstava prostora? John Maddox, urednik časopisa Nature, jednom je rekao da, kad bi Newton po­nudio svoju teoriju gravitacije tom časopisu danas, ona bi gotovo sigurno bila odbačena kao previše pretenciozna da bi se u nju mo­glo vjerovati.8 Newtonov formalizam je svejedno bio nevjerojatno precizno sredstvo preračunavanja orbita planeta; on je bio pre­više učinkovit da bi ga se moglo negirati.

Einsteinova teorija opće relativnosti, s njenim savitljivim pro­storom i vremenom, još je bizarnija. Ali postala je široko prihvaćena kao istinita nakon što su opažanja potvrdila njeno predviđanje o tome kako će gravitacija iskriviti svjetlo koje prolazi oko sunca. Slič­no tome fizičari ne vjeruju u kvantnu mehaniku zbog toga što objaš­njava svijet, nego zato što predviđa rezultat eksperimenata gotovo čudesnom preciznošću. Teoretičari su nastavili predviđati postoja­nje novih čestica i drugih fenomena, a eksperimenti su nastavili potvrđivati ova predviđanja.

Teorija superstruna je uistinu na trusnom tlu ukoliko se mora oslanjati na estetičke sudove. Najutjecajnije estetsko načelo u zna­nosti zagovarao je britanski filozof iz četrnaestog stoljeća Wil­liam Occam, On je tvrdio da je najbolje objašnjenje nekog fenome­na općenito gledano i najjednostavnije, ono s najmanje pretpostavki. Ovo načelo, zvano Occamova britva, prouzročilo je pad Ptolomej-skog modela Sunčeva sustava u srednjem vijeku. Da bi pokazao da je zemlja u središtu Sunčeva sustava, astronom Ptolomej je morao tvrditi da planeti prolaze kompliciranim spiralnim epiciklima oko Zemlje. Pretpostavkom da je Sunce, a ne Zemlja, središte Sunčevog sustava, kasniji su se astronomi napokon riješili epicikla i zamije­nili ih mnogo jednostavnijim eliptičnim orbitama.

Ptolomejevi epicikli se čine krajnje razumnima usporedimo li ih s neotkrivenima - i nepronalažljivima - dodatnim dimenzijama koje pretpostavlja teorija superstruna. Bez obzira na to koliko nas teoretičari superstruna uvjeravali u matematičku eleganciju teori­je, metafizička prtljaga koju ona nosi sa sobom, spriječit će je da

8 Vidi članak "Is the Principia Publishable Now?" JohnaMaddoxa, Nature, 3. kolovoz 1995., str. 385.

stekne onu vrstu prihvaćenosti - bilo među fizičarima ili laicima - koju imaju opća teorija relativnosti ili standardni model fizike čestica.

Dopustimo ipak onima koji vjeruju u teoriju superstruna da su u pravu, premda samo na trenutak. Pretpostavimo da će neki bu­dući Edward Witten, ili čak sam Witten, pronaći beskonačno gipku geometriju koja precizno opisuje ponašanje svih poznatih sila i čestica. U kojem smislu će takva teorija objašnjavati svijet? Govo­rio sam o superstrunama s mnogim fizičarima i nitko od njih mi nije uspio pomoći u tome da shvatim što je točno superstruna. Koli­ko barem ja mogu reći, ona nije niti materija niti energija; ona je neka vrsta matematičke pratvari koja generira materiju i energiju i prostor i vrijeme, ali sama ne odgovara ničemu u našem svijetu.

Dobri znanstveni pisci će bez sumnje navesti čitatelje da misle kako su shvatili takvu teoriju. Dennis Overbye u knjizi Usamljena srca svemira, jedne od najboljih knjiga ikada napisanih o kozmolo­giji, zamišlja Boga kao kozmičkog rokera koji stvara svemir prebi­rući po svojoj desetdimenzionalnoj gitari napravljenoj od super­struna.9 (Pritom se pitamo da li Bog improvizira ili slijedi neke note?) Pravo značenje teorije superstruna, naravno, sadržano je u ozbiljnoj matematici koja prati tu teoriju. Jednom sam čuo profe­sora književnosti kako uspoređuje knjigu Finneganovo bdijenje Jamesa Joycea sa žljebovima na vrhu katedrale Notre Dame, iskle­sanih samo za božju razonodu. Sumnjam da će Witten, ako ikada otkrije teoriju koju toliko želi, samo on - i Bog možda - biti u stanju istinski cijeniti njenu ljepotu.

Noćne more o konačnoj teoriji

Sa svojim rakovskim obrazima, blago azijskim očima i srebrnom kosom s još pokojim crvenim pramenom, Steven Weinberg pod­sjeća na kakvog velikog, uglednog vilenjaka. Bio bi sjajan Obe-ron, vilin-kralj u Snu ljetne noći. Baš kao vilin-kralj, Weinberg je

9 Lonely Hearts of the Cosmos, Dennis Overbye, Harper Collins, New York, 1992., str. 372.

pokazao snažan afinitet prema misterijima prirode, sposobnost uočavanja jedva primjetnih obrazaca u bujici podataka koja struji iz akceleratora čestica. U svojoj knjizi iz 1993. godine, Snovi o konačnoj teoriji, uspio je da redukcionizam zvuči romantično. Fizika čestica je kulminacija (prema njemu) epske potrage, "drev­nog traganja za onim načelima koja se ne mogu objasniti pomoću još dubljih načela".10 Sila koja znanost tjera dalje, kaže on, je jed­nostavno pitanje - zašto? To pitanje vodi fizičare sve dublje i dublje u srce prirode. Naposljetku, tvrdi on, konvergencija obja­šnjenja prema sve jednostavnijim i jednostavnijim načelima kul-minirat će u konačnoj teoriji. Weinberg smatra prema tom ko­načnom objašnjenju možda vode superstrune.

Weinberg, poput Wittena i gotovo svih fizičara koji se bave česti­cama, duboko vjeruje u moć fizike da dođe do apsolutne istine. Ali ono što čini Weinberga tako zanimljivim glasnogovornikom tog plemena, jest da je on za razliku od Wittena potpuno svjestan da je njegova vjera upravo to, vjera; Weinberg zna da govori s filozof­skim akcentom. Ako je Edward Witten filozofski naivan znanstve­nik, Weinberg je krajnje sofisticiran znanstvenik - možda previše sofisticiran za svoje polje djelovanja.

Prvi sam put sreo Weinberga u New Yorku u ožujku 1993. - u eri Vodenjaka, prije ubojstva supersudarača - i to na večeri održanoj povodom izdavanja njegove knjige Snovi o konačnoj teoriji. Bio je sjajno raspoložen, prepričavao je viceve i anegdote o slavnim kole­gama i na glas se pitao kako li će biti razgovarati s voditeljem popu­larnog talk-showa Charlijem Roseom kasnije te večeri. U želji da impresioniram velikog Nobelovca, počeo sam spominjati svoje ču­vene sugovornike. Spomenuo sam da mi je Freeman Dyson nedav­no rekao da je cijela ideja o konačnoj teoriji mjehur od sapunice.

Weinberg se nasmiješio. Većina njegovih kolega, uvjeravao me, vjeruju u konačnu teoriju, premda mnogi od njih to mišljenje radi­je zadržavaju za sebe. Spomenuo sam drugo ime, Jacka Gibbonsa, kojeg je novoizabrani Bill Clinton imenovao savjetnikom za zna­nost. Nedavno sam intervjuirao Gibbonsa, rekao sam, i Gibbons 10 Dreams of a Final Theory, Steven Weinberg, Pantheon, New York, 1992.,

str. 18. [usp. Upotrazi za konačnom teorijom, Izvori, Zagreb 1997.]

mi je dao do znanja da možda SAD same neće biti u mogućnosti održavati supersudarač. Weinberg se namrštio i klimnuo glavom, mrmljajući nešto o uznemiravajućem nemaru društva prema inte­lektualnim plodovima fundamentalnih istraživanja.

Ironija je bila da je sam Weinberg, u Snovima o konačnoj teoriji, ponudio malo ili ništa argumenata u prilog tome zašto društvo tre­ba podržavati dalja istraživanja fizike čestica. Pažljivo je priznao da niti supravodljivi supersudarač niti bilo koji drugi akcelerator na Zemlji ne može dati izravnu potvrdu konačne teorije; fizičari će se ipak morati osloniti na matematičku eleganciju i konzistentnost kao vodiče. Štoviše, konačna teorija možda neće imati nikakve praktične vrijed­nosti. Weinbergovo najnevjerojatnije priznanje je bilo da će konač­na teorija možda otkriti da ljudi ne mogu shvatiti univerzum. Upra­vo suprotno. Ponovno je istaknuo čuveni komentar iz jedne prijašnje knjige. "Što više univerzum izgleda razumljivim, to se više čini besmislenim."11 Premda ga taj komentar "prati u stopu otkad ga je izrekao", Weinberg ga se odbija odreći. Umjesto toga radi na sljedećoj sugestiji: "Što smo otkrivali više i više fundamentalnih fizikalnih načela, činilo se da imaju sve manje i manje veze s na­ma."12 Činilo se da Weinberg priznaje da će sva naša pitanja "zaš­to" naposljetku kulminirati jednim "zato". Njegova vizija konačne teorije kao da je prizivala Vodič za autostopere po galaksiji Douglasa Adamsa. U toj znanstveno-fantastičnoj komediji objavljenoj 1980. znanstvenici konačno otkrivaju odgovor na zagonetku univerzuma, a odgovor glasi ... 42. (Adams se bavi filozofijom znanosti na otvoreno literaran način.)

Kad sam ponovno susreo Weinberga u ožujku 1995., na Sveučiliš­tu Texas u Austinu, supravodljivi supersudarač je već bio odavno mrtav. Njegov prostrani ured je bio ispunjen časopisima koji su svjedočili o širini njegovih interesa, tu su osim fizikalnih časopi­sa bili Foreign Affairs, Isis, Sceptical Inquirer i American Histori­cal Review. Na jednom je zidu visjela ploča urešena obaveznim matematičkim črčkarijama. Weinberg je govorio, činilo se, s veli-

11 The First Three Minutes, Steven Weinberg, Basic Books, New York, 1977., str. 154. [usp. Prve tri minute, Izvori, Zagreb 1998.].

12 Weinberg, Dreams of a Final Theory, str. 253.

kim naporom. Nisam znao uzrok tom naprezanju, ali mi je bilo draže misliti kako jadikuje nad tragičnom dilemom fizike česti­ca: njeni protagonisti su prokleti ako otkriju konačnu teoriju, a prokleti su i ako je ne otkriju.

Ovo je "strašno doba za fiziku čestica", priznao je Weinberg. "Još nikada nije bilo tako malo uzbuđenja u smislu eksperimenata koji nagovještaju uistinu nove ideje ili teorije koje mogu davati nove i kvalitativno različite vrste predviđanja koja će potom biti potvrđe­na eksperimentima." S mrtvim supersudaračem i planovima za dru­ge nove akceleratore u SAD-u zaustavljenima zbog nedostatka nov­ca, izgledi ovog područja bili su turobni. No, začudo sjajni studenti još uvijek ulaze u ovo polje, studenti koji su "vjerojatno bolji nego što to mi zaslužujemo", dodao je Weinberg.

Premda je dijelio Wittenovo vjerovanje da se fizika kreće pre­ma apsolutnoj istini, Weinberg je bio izuzetno svjestan filozof­skih poteškoća obrane ove pozicije. Priznao je da su "tehnike kojima odlučujemo o prihvatljivosti fizikalnih teorija krajnje su­bjektivne". Pametnim filozofima će uvijek biti moguće dokazati da fizičari "samo izmišljaju u hodu". (U Snovima o konačnoj teo­riji Weinberg čak priznaje da ima sklonosti za radove filozofskog anarhista Paula Feyerabenda.) S druge strane, kaže Weinberg, stan­dardni model fizike čestica, "neovisno o estetici, dosad je bio testiran kao malo koja teorija i on stvarno funkcionira. Da je on u stvari samo socijalna konstrukcija, raspao bi se odavno."

Weinberg shvaća da fizičari nikada neće biti u stanju dokazati teoriju kao konačnu na onaj način na koji matematičari dokazuju teoreme, ali ako teorija objasni sve eksperimentalne podatke - mase svih čestica, snage svih sila - fizičari će je naposljetku prestati ispitivati. "Ne čini mi se da sam ovdje da bih bio siguran u bilo što", rekao je Weinberg. "Veliki dio filozofije znanosti još od Grka je bio zatrovan traganjem za izvjesnošću, što mi se čini laž­nom potragom. Znanost je previše zabavna, a da bismo sjedili skršte-nih ruku zato što nismo sigurni u neke stvari."

Čak i u ovom trenutku, rekao je Weinberg, možda netko stavlja konačnu ispravnu verziju teorije superstruna na Internet. "Ako ona", dodao je s malom pauzom i naglaskom na ona, "dobije

rezultate koji se slažu s eksperimentom, onda ćete reći "to je to", čak i ako istraživači nikad ne budu mogli dati izravne dokaze o sa­mim strunama ili o dodatnim dimenzijama koje one navodno nasta­njuju; naposljetku, atomska teorija materije je bila prihvaćena jer je funkcionirala, ne zato što su eksperimentatori mogli dati slike atoma. "Slažem se da su strune puno dalje od izravne percepcije nego atomi, a atomi su mnogo dalje od izravne percepcije nego stolice, ali tu ipak ne vidim nikakav filozofski diskontinuitet."

Bilo je malo uvjerenja u Weinbergovom glasu. Duboko u sebi je sigurno znao da teorija superstruna predstavlja diskontinuitet u fizi­ci, skok preko bilo kojeg pojmljivog empirijskog testa. Iznenada je ustao i počeo hodati po sobi. Hvatao je neobične predmete, odsut­no ih milovao, odlagao nastavljajući govoriti. Naglasio je ponovno svoje vjerovanje da će konačna teorija fizike predstavljati najo-snovnije moguće postignuće znanosti - kolijevku svih drugih zna­nja. Naravno neki kompleksni fenomeni, poput turbulencija ili eko­nomije ili života, traže svoje vlastite specijalne zakone i generalizacije. Ali ako pitate zašto su ova načela istinita, dodao je Weinberg, to vas pitanje vodi prema konačnoj fizikalnoj teoriji na kojoj počiva sve drugo. "To čini znanost hijerarhijskom. A ona jest hijerarhija. Ona nije samo slučajna mreža"

Mnogi se znanstvenici ne mogu pokoriti toj istini, kaže je Wein­berg, ali nema načina da je se izbjegne. "Njihova konačna teorija je ono što naša konačna teorija objašnjava."Ako neuroznanstve-nici ikad objasne svijest, na primjer, objasnit će je pomoću moz­ga, "a mozak je ono što jest zbog povijesnih slučajnosti i zbog univerzalnih načela kemije i fizike." Znanost će sigurno i dalje postojati poslije konačne teorije, možda zauvijek, ali će nešto izgubiti. "Postojat će osjećaj žalosti" zbog postignuća konačne teorije, rekao je Weinberg, jer će ona okončati veliku potragu za fundamentalnim znanjem.

Kako je Weinberg nastavljao govoriti, činilo se kao da portre­tira konačnu teoriju na sve negativniji i negativniji način. Na pita­nje hoće li ikada biti nešto poput primijenjene teorije superstru-na, napravio je grimasu. (U svojoj knjizi iz 1994. Hiperprostor fizičar Michio Kaku predviđa da će doći dan kad će nam napre-

13 Hyperspace, Michio Kaku, Oxford University Press, New York, 1992.

dak u teoriji superstruna omogućiti posjet drugim univerzumi­ma i putovanje kroz vrijeme.)13 Weinberg je upozorio da je "pije­sak znanstvene povijesti bijel od kostiju ljudi" koji nisu mogli predvidjeti primjenu znanstvenih otkrića, ali je primijenjenu teo­riju superstruna ipak "teško zamisliti."

Weinberg sumnja i da će konačna teorija riješiti sve zloglasne paradokse kvantne mehanike. "Sklon sam mišljenju da su to sa­mo zagonetke koje ovise o načinu na koji govorimo o kvantnoj mehanici", kaže Weinberg. Jedan od način da se uklone te zago­netke, dodaje, bio bi prihvatiti interpretaciju kvantne mehanike o mnogo svjetova. Predložena pedesetih godina ta interpretacija pokušava objasniti zašto čin fizičarevog promatranja kao da pri­siljava neku česticu, primjerice elektron, da odabere samo jedan put od mnogih koje joj dopušta kvantna mehanika. Prema inter­pretaciji o mnogo svjetova, elektron zapravo ide po svim mo­gućim putovima, ali u odvojenim univerzumima. Ovo objašnje­nje ima svoje nezgodne aspekte, rekao je Weinberg. "Možda postoji druga paralelna vremenska staza na kojoj je John Wilkes Booth promašio Lincolna i..." Weinberg je zastao. "Na neki način se nadam da će cijeli problem nestati, ali neće. Možda je svijet jednostavno takav."

Je li previše tražiti od konačne teorije da učini svijet razumljivim? Prije no što sam dovršio pitanje, Weinberg je klimao glavom. "Da, to je previše tražiti", odgovorio je. Podsjetio me da je pravi jezik znanosti matematika. Konačna teorija "mora postići da univerzum izgleda plauzibilno i na ovaj ili onaj način prepoznatljivo logičan ljudima koji su obrazovani u tom jeziku matematike, ali moglo bi proći mnogo vremena prije no što to postane shvatljivo drugim ljudima." Niti će konačna teorija dati čovječanstvu bilo kakve upute u vezi vođenja vlastitih poslova. "Naučili smo apsolutno razdvajati vrijednosne sudove od istinosnih", rekao je Weinberg. "Ne čini mi se da ćemo ih ponovno spajati." Znanost "vam sigur­no može pomoći da otkrijete kakve su posljedice vaših aktivno­sti, ali vam ne može reći kakve posljedice trebate priželjkivati. I to mi se čini apsolutnom distinkcijom."

Weinberg nije imao strpljenja za one koji smatraju da će konač­na teorija otkriti svrhu svemira, ili "Božji um", kao što je to jednom rekao Stephen Hawking. Upravo suprotno. Weinberg se nadao da će konačna teorija eliminirati utjecaj maštarija, misticizma i prazno­vjerja koji prevladavaju u glavnini ljudskih razmišljanja, čak i među fizičarima. "Sve dok ne znamo fundamentalna pravila", rekao je, "možemo se nadati da ćemo otkriti nešto kao brigu za ljude, reci­mo, ili neki božanski plan ugrađen u fundamentalna pravila. Ali kada otkrijemo da su fundamentalna pravila kvantne mehanike i neka načela simetrije vrlo impersonalna i hladna, onda će to imati vrlo demistificirajući efekt. Barem je to ono što bih ja volio vidjeti."

Dok mu se lice ukrućivalo, Weinberg je nastavio: "Svakako se slažem s ljudima koji kažu da je fizika u mom stilu ili njutnovskom stilu izazvala određena razočaranja. Ali ako je svijet takav, bolje je da to znamo. To shvaćam kao dio odrastanja naše vrste, baš kao što dijete otkriva da ne postoji vila koja odnosi zubiće. Bolje je otkriti da te vile nema, čak i ako je svijet u kojem takve vile postoje na neki način ljepši."

Weinberg je bio svjestan da mnogi ljudi žude za tim da im fizika pošalje drugačiju poruku. U biti, nešto prije tog dana čuo je da je australski fizičar Paul Davies primio nagradu od milijun dolara za "unapređivanje javnog shvaćanja Boga ili duhovnosti". Davies je napisao brojne knjige, između ostalog Božji um, u kojima je ukazi­vao da fizikalni zakoni otkrivaju plan u temelju prirode, plan unu­tar kojeg bi ljudska svijest mogla igrati središnju ulogu14. Nakon što mi je ispričao o Daviesovoj nagradi, Weinberg se žalosno na­smiješio. "Mislio sam telegrafirati Daviesu i reći mu: "Znaš li za neku organizaciju koja želi dati nagradu od milijun dolara za rad koji pokazuje da ne postoji božanski plan?"

U Snovima o konačnoj teoriji Weinberg je prilično oštro govo­rio o svim takvim pričama o božjim planovima. Postavio je neugod­no pitanje o ljudskoj patnji. Kakva je to vrsta plana koja dopušta da se dogode Holokaust i bezbrojna druga zla? Kakav je to planer? Mnogi

14 The Mind of God, Paul C. Davies, Simon and Schuster, New York, 1992. Članovi žirija koji su Daviesu dodijelili nagradu Templeton bili su, izme­đu ostalih, George Bush i Margaret Thatcher.

su fizičari, opijeni snagom svojih matematičkih teorija, izjavili da je "Bog geometar". Weinberg je u stvari odvratio da ne vidi zašto bi se on zanimao za Boga koji se - izgleda - tako malo zanima za nas, koliko god bio dobar u geometriji.

Pitao sam Weinberga što mu daje snagu da podržava tako sumor­nu (i prema mom mišljenju točnu) viziju ljudskog postojanja. "Na neki način, ja uživam u mom tragičnom shvaćanju", odvratio je s malim osmijehom. "Napokon, što biste radije gledali, trage­diju ili -" oklijevao je, dok mu je osmijeh blijedio. "Pa neki bi ljudi radije gledali komediju. Ali... mislim da tragični pogled dodaje određenu dimenziju životu. Kako god bilo, to je najbolje što ima­mo." Zagledao se kroz prozor svog ureda, razmišljajući. Možda srećom za Weinberga, u pogled mu nije ušao nesretni toranj s ko­jeg je poremećeni student Sveučilišta Texas ubio 14 ljudi 1966. go­dine. Weinbergov ured gleda na skladnu gotičku crkvu koja služi kao teološko sjemenište Sveučilišta. Ali nije se činilo da Weinberg gleda na crkvu - ili, što se toga tiče, na bilo što drugo u materijalnom svijetu.

Nema više iznenađenja

I ako društvo uspije pronaći volje i novca da izgradi veće akcelera­tore i time održi fiziku čestica na životu - barem privremeno -koliko je vjerojatno da će fizičari otkriti nešto toliko novo i izne­nađujuće kao što je to recimo kvantna mehanika? Ne naročito, prema Hansu Betheu. Bethe, profesor na Sveučilištu Cornell, osvojio je 1967. godine Nobelovu nagradu za svoj rad na ciklusu ugljika u zvjezdanoj fuziji; drugim riječima, pokazao je kako zvijez­de sjaje. U Drugom svjetskom ratu bio je na čelu teorijskog odjela Projekta Manhattan. U tom svojstvu je ostvario možda najvažnije proračune u povijesti planeta. Edward Teller (koji je, ironično, u znanstvenoj zajednici kasnije postao zagriženi zagovornik nuklear­nog oružja) je napravio neke proračune prema kojima zaključuje da bi vatrena lopta atomske eksplozije mogla zapaliti Zemljinu atmo­sferu, izazivajući požar koji bi zahvatio cijeli svijet. Znanstvenici

koji su proučavali Tellerovu pretpostavku shvatili su je vrlo ozbilj­no; ono što su istraživali bila je terra incognita. Tada je Bethe ispitao problem i izradio proračune. Utvrdio je da je Teller pogri­ješio; vatrena se kugla neće proširiti15.

Nitko ne bi trebao praviti proračune o kojima ovisi sudbina Zemlje. Ali ako već netko mora, ja bih bio odabrao Bethea. On zrači mu­drošću i težinom. Kada sam ga ispitivao da li je imao nekih sumnji o tome što će se dogoditi u trenucima prije no što je bomba deto-nirana u Alamogordou, odmahnuo je glavom. Ne, odvratio je. Nje­gova je jedina briga bila da li će upaljač raditi ispravno. Nije bilo niti trunke hvalisanja u Betheovu odgovoru. Napravio je proračune i vjerovao im. (Čovjek se pita bi li čak i Edward Witten povjerio sud­binu Zemlje predviđanju utemeljenom na superstrunama.)

Kad sam ga pitao o budućnosti njegova područja, Bethe je re­kao da još uvijek postoji mnogo otvorenih pitanja u fizici, uključujući ona koja postavlja standardni model. Štoviše, do važnih će otkrića doći u fizici čvrstih stanja. Ali nijedno neće donijeti revolucionar­ne promjene u temeljima fizike, prema Betheu. Kao primjer je Bethe naveo otkriće takozvanih visokotemperaturnih supravodiča, jednog od najuzbudljivijih otkrića u fizici posljednjih desetljeća. Ti materijali koji su otkriveni 1987. provode elektricitet bez ika­kvog otpora na relativno visokim temperaturama (koje su još uvijek znatno ispod nula stupnjeva Celzijusovih). "To nije ni na koji način izmijenilo naše shvaćanje električne vodljivosti, pa čak ni supravod-ljivosti", rekao je Bethe. "Temeljna struktura kvantne mehanike, kvantna mehanika bez relativnosti, ta je temeljna struktura završe­na." U biti "shvaćanje atoma, molekula, kemijskih veza i tako da­lje, sve je to bilo završeno 1928. godine." Može li ikada doći do još jedne revolucije u fizici poput one koja je pratila kvantnu mehani­ku? "To je malo vjerojatno", odvratio je Bethe na svoj nepokoleb­ljivo ozbiljan način. 15 Bethe je prvi puta javno raspravljao o svojim sudbonosnim proračunima

u članku "Ultimate Catastrophe?" objavljenom u časopisu Bulletin of the Atomic Scientist, u lipnju 1976., str. 36-37. Članak je ponovno tiskan u zbirci Betheovih radova, The Road from Los Alamos, American Insti­tute of Physics, New York 1991. Intervjuirao sam Bethea na Cornellu u listopadu 1991.

U stvari, gotovo svi oni koji vjeruju u konačnu teoriju se slažu da ma kakav oblik ona bude imala, svejedno će biti kvantna teorija. Steven Weinberg mi je rekao da bi konačna fizikalna teorija "mogla biti isto tako udaljena od onoga što sada shvaćamo, koliko je kvantna mehanika bila od klasične mehanike."Ali on, kao i Hans Bethe, nije mislio da će konačna teorija nadomjestiti kvantnu teoriju na bilo koji način. "Mislim da ćemo zaglaviti s kvantnom mehanikom", kaže Weinberg. "Tako da bi u tom smislu razvoj kvantne mehanike mogao biti revolucionarniji od bilo čega prije ili poslije."

Weinbergove su me primjedbe podsjetile na članak objavljen u časopisu Phyisics Today 1990. godine, u kojem je fizičar David Mer-min sa Sveučilišta Cornell ispričao kako se izvjesni profesor Mozart (zapravo Merminov ekscentrični alter ego) žalio da je "fizika česti­ca posljednjih četrdeset ili pedeset godina bila razočaranje. Tko bi mogao očekivati da u pola stoljeća nećemo saznati ništa stvarno dubo­ko!" Kada je Mermin pitao fiktivnog profesora što zapravo misli, on je odvratio: "Sve što nas je fizika čestica naučila o središnjoj zagonetki jest da kvantna mehanika još uvijek radi. I to savršeno, koliko je poznato. Kakvo razočaranje!"16

John Wheeler i "sve iz bita biva"

I Bethe i Weinberg i Mermin, čini se tvrde da je kvantna mehani­ka - barem u kvalitativnom smislu - konačna fizikalna teorija. Neki fizičari i filozofi kažu da kada bi samo mogli razumjeti kvant­nu mehaniku, kada bi mogli odrediti njezino značenje, onda bi mogli pronaći konačni Odgovor. Jedan od najutjecajnijih i najin­ventivnijih interpretatora kvantne mehanike, i suvremene fizike uopće, jest John Archibald Wheeler. Wheeler je arhetipski fi­zičar one vrste fizičara-pjesnika. Slavan je zbog svojih analogija i aforizama, samosvjestan je i aktivan. Kada sam ga intervjuirao jednog vrućeg proljetnog dana na Princetonu, medu ostalim britko je zaključivao ovako: "Ako to ne mogu naslikati, ne mogu

16 "What's Wrong with These Epochs?", David Mermin, Physics Today, studeni, 1990., str. 9-11.

razumjeti" (kako kaže Einstein); "Unitarijanizam [nominalno W-heelerova religija] je mekani madrac za dočekivanje propalih krš­ćana" (kako kaže Darwin); "Nikada ne trči za autobusom, za ženom i za kozmološkom teorijom, zato što će uvijek za koju minutu doći nova" (kako kaže jedan Wheelerov prijatelj s Yalea); i "Ako nisi pronašao nešto čudno tijekom dana, to baš i nije neki dan"(kako kaže sam Wheeler).

Wheeler je također poznat po svojoj dobroj fizičkoj kondici­ji. Kada smo napustili njegov ured na trećem katu kako bismo otišli na ručak, on je odbio ući u dizalo - "dizala su opasna za zdravlje", rekao je - i uputio se dolje stubama, prihvatio se za rukohvat i zavrtio se kod svakog podesta, dopuštajući da ga cen­trifugalna sila okrene oko stupa pa onda dolje do sljedećeg okre­ta. "Imamo natjecanje u brzini spuštanja po stubama", rekao je preko ramena. Vani je Wheeler marširao umjesto da hoda, njišući odlučno šakama u ritmu koraka. Zastao je tek kad smo došli do vrata. Stigao je tamo prvi i naglim pokretom mi ih otvorio. Na­kon što sam prošao, zastao sam zadivljeno - Wheeleru je tada bilo gotovo 80 godina - ali trenutak poslije bio je već kraj mene i potrčao prema sljedećim vratima.

Metafora je bila tako očita da sam gotovo posumnjao da ju je Wheeler unaprijed smislio. On je napravio karijeru trčeći ispred ostalih znanstvenika, otvarajući za njih vrata. Pomogao je u pri­hvaćanju nekih od najčudnijih ideja moderne fizike, od crnih ru­pa preko teorija o višestrukim svemirima pa sve do same kvantne mehanike - ili je barem na njih svratio pozornost. Wheeler se nekad davno možda moglo otpisati kao smiješnog i luckastog da nije tako neosporno cijenjen. U svojim ranim dvadesetim putovao je u Dansku da studira kod Nielsa Bohra (Wheeler je u molbi o razlozima svojeg odabira napisao: ".. .zato što on vidi dalje od bilo koga živog"). Bohr je imao najznačajniji utjecaj na Wheelerovo mišljenje. Godine 1939. Bohr i Wheeler su objavili prvi rad koji uspješno objašnjava nuklearnu fisiju pomoću kvantne fizike.17

17 Wheelerovi ogledi i članci su sakupljeni u knjizi At Home in the Universe, American Institute of Physics Press, Woodbury, N. Y, 1994. S Wheeler-om sam razgovarao u travnju 1991.

Baveći se nuklearnom fizikom Wheeler je sudjelovao u konstruk­ciji prve bombe temeljene na fisiji za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a u prvim godinama hladnog rata je radio na prvoj vodikovoj bombi. Poslije rata je Wheeler postao jedan od vodećih autoriteta opće relativnosti, Einsteinove teorije gravitacije. On je kasnih šezde­setih skovao izraz crna rupa te je odigrao glavnu ulogu u uvjeravanju astronoma da taj bizarni beskonačno gust objekt, predviđen po Einsteinovoj teoriji, možda uistinu postoji. Upitao sam Wheelera koje su mu osobine omogućile da vjeruje u takve fantastične objekte koje su ostali fizičari tek poslije počeli prihvaćati uz puno odupira­nja. "Bujnija mašta", odgovorio je. "Postoji Bohrova izreka koja mi se jako sviđa: 'Morate biti pripravni na iznenađenje, pa i na jako veliko iznenađenje.'"

Početkom pedesetih godina Wheeler se počeo sve više zani­mati za filozofske implikacije kvantne fizike. Najšire prihvaćena implikacija kvantne mehanike bila je takozvana ortodoksna inter­pretacija (iako atribut "ortodoksna" djeluje pomalo čudno za ta­kav radikalan pogled na svijet). Nazvana je još i kopenhagenskom interpretacijom zato što ju je utemeljio Wheelerov mentor Bohr u nizu govora u Kopenhagenu kasnih dvadesetih godina. Ta in­terpretacija sadrži subatomske entitete poput elektrona čije se postojanje ne može izravno dokazati u stvarnosti; oni postoje u međuprostoru mnogih mogućih superponiranih stanja sve dok ih se silom ne dovede u jedno određeno stanje činom promatra­nja. Elektroni ili fotoni mogu se ponašati kao valovi ili kao česti­ce, ovisno o tome kako se u pokusu promatraju.

Wheeler je bio jedan od prvih uglednih fizičara koji je pretpo­stavio da realnost možda nije potpuno fizikalna; u određenom smislu, naš svemir mogao bi biti fenomen sudjelovanja koji uzima u obzir činjenicu promatranja - pa tako i same svijesti. U šezde­setim godinama Wheeler je pomogao popularizirati takozvano an-tropsko kozmološko načelo. Ono, u biti, glasi da svemir mora biti onakav kakav jest, jer kad bi bilo drugačije, mi ne bismo biti tu da ga promatramo. Wheeler je također počeo privlačiti pozornost ne­kim svojim intrigantnim vezama fizike s teorijom informacija koju je 1948. postavio matematičar Claude Shannon. Baš kao što se fizika

temelji na jednostavnosti, nedjeljivim entitetima - recimo kvantima - koje definiramo samim činom promatranja, tako se na jednostavnosti temelji i teorija informacija. Njezin je kvantum binarna jedinica ili bit koji je poruka koja predstavlja jednu od dvije mogućnosti, pismo ili glavu, da ili ne, jedinicu ili nulu.

Wheeler se još više uvjerio u važnost informacija kad je pro­veo misaoni eksperiment koji jasno pokazuje čudnovatost kvant­nog svijeta. Wheelerov pokus s kasnim izborom varijacija je kla­sičnog pokusa s dvije pukotine koji pokazuje shizofreničnu prirodu kvantne pojave. Kad se elektroni usmjere prema prepre­ci koja ima dvije pukotine, elektroni se ponašaju kao valovi; pro­laze kroz obje pukotine odjednom i oblikuju ono što nazivamo interferentnim oblikom vala koji nastaje prekrivanjem valova na mjestu detektora s druge strane prepreke. Ako u jednom trenut­ku zatvorite jednu pukotinu, elektroni prolaze kroz otvorenu pukotinu ponašajući se kao čestice i interferentni oblik vala ne­staje. U pokusu kasnog izbora fizičar koji provodi pokus odlučuje hoće li ostaviti obje pukotine otvorenima ili će jednu od njih zatvoriti, nakon što su elektroni već prošli kroz barijeru - s jedna­kim rezultatom. Izgleda kao da elektroni unaprijed znaju na koji će ih način fizičar promatrati. Pokus je početkom devedesetih doista i proveden te je potvrdio Wheelerovo predviđanje.

Na ovu zagonetku Wheeler odgovara jednom drugom analo­gijom. On je usporedio posao fizičara s poslom nekog tko igra igru dvadeset pitanja u verziji s iznenađenjima. U ovoj varijanti stare igre jedna osoba napušta sobu, dok ostatak skupine odabe­re neku osobu, mjesto ili stvar - ili barem isključena osoba misli da će tako biti. Isključeni igrač se zatim vraća u sobu i pokušava pogoditi na što ostali misle postavljajući niz pitanja na koja se može odgovoriti samo sa da ili ne. No, tako da pogadač za to ne zna, skupina se dogovori da napravi trik. Neće se svi zajedno dogovoriti za objekt, nego će prva osoba koju će upitati zamisliti neku stvar tek nakon što pogadač postavi pitanje. Svaka će osoba učiniti isto, zamišljajući neku drugu stvar i dajući odgovor koji je sukladan ne samo s trenutnim pitanjem, nego i s prethodnim ti­jekom igre.

"Pogađana stvar nije bila u sobi kada sam ja ušao, iako sam ja mislio da jest", objašnjava Wheeler. Na isti način elektron, prije nego što fizičar odabere kako će ga promatrati, nije niti val niti čestica. On je u nekom smislu nestvaran; on postoji u neodređe­nom međuprostoru: "Situacija ne može biti određena sve dok ne postavite pitanje. No, postavljanje jednog pitanja sprečava i is­ključuje postavljanje drugog. Pa ako me pitate čemu se uistinu nadam - a meni se uvijek čini zanimljivim pitati ljude čemu se stvarno jako nadaju - ja bih rekao kako se nadam da se cijela predsta­va može reducirati, u širem smislu, na nešto slično ovoj igri dva­deset pitanja.

Wheeler je sažeo ove misli u izreku koja sliči kakvoj zen koani: sve iz bita biva. U jednom od svojih eseja u slobodnoj formi Whee­ler je nastavio frazu: "...sve - svaka čestica, svako polje, čak i sam kontinuum prostor-vremena - dobiva svoju funkciju, svoje znače­nje, svoje golo postojanje potpuno - iako u nekom kontekstu indirektno - iz odgovora na pitanja na koja se može odgovoriti sa "da" ili "ne", binarnih izbora - ili bitova.18

Inspirirana Wheelerom, veća skupina istraživača - uključujući i informatičke znanstvenike, astronome, matematičare i biologe, kao i fizičare - počela je krajem osamdesetih ispitivati povezanost teorije informacija s fizikom. Pridružili su se čak i neki teoretičari superstruna pokušavajući ujediniti teoriju kvantnog polja, crne rupe i teoriju informacija sa zbrkom teorije struna. Wheeler priznaje da su ove ideje još uvijek sirove i da još nisu spremne za temeljita i stroga ispitivanja. On i njegovi kolege istraživači još uvijek pokušavaju "pristati u mirnu luku" i "naučiti kako izraziti stvari koje već zna­mo", jezikom informatičke tehnologije. Napori bi mogli dovesti u slijepu ulicu, kaže Wheeler, ali možda i do moćne nove vizije stvarnosti, "cijele predstave."

Wheeler ističe da je ostalo još puno tajni koje znanost mora objasniti. "Mi još uvijek proživljavamo djetinjstvo čovječanstva", rekao je. "Mnogi novi obzori počinju se pojavljivati u našem da-18 Vidi 5. stranicu Wheelerovog ogleda "Information, Physics, Quantum:

The Search for Links", u knjizi Complexity, Entropy and the Physics of Infor­mation, ur. Wojciech H. Zurek, Addison-Wesley, Reading, Mass., 1990.

nu: molekularna biologija, DNK, kozmologija. Mi smo samo djeca koja traže odgovore." Ponudio je još jedan aforizam: "Kako otok našeg znanja raste, sve je veća obala našega neznanja." Ipak, on je uvjeren da će ljudi jednog dana pronaći Odgovor. U potrazi za navodom koji izražava njegovu vjeru, skočio je i izvadio s police knjigu o informatičkoj tehnologiji i fizici kojoj je posvetio esej. Nakon što ju je naglo otvorio, pročitao je: "Sigurno, možemo vjero­vati, mi ćemo jednog dana dosegnuti središnji smisao svega toga kao toliko jednostavan, toliko divan, toliko uvjerljiv, da ćemo svi jedni drugima reći: 'Kako bi drukčije i moglo biti? Kako smo svi samo tako dugo mogli biti slijepi?'"19 Wheeler podiže pogled s knjige sa svetačkim izrazom lica. "Ne znam hoće li to biti za godi­nu dana ili za deset godina, ali ja mislim da možemo i hoćemo razumjeti." To je najvažnija stvar za koju bih se volio boriti. Mi to možemo i hoćemo shvatiti."

Wheeler napominje da mnogi suvremeni znanstvenici dijele s njime vjeru da će ljudi jednog dana doći do Odgovora. Kurt Godel, nekoć Wheelerov susjed na Princetonu, vjerovao je da Odgovor možda već postoji. "On je mislio da ćemo medu Leibnizovim papi­rima, onima koji još nisu nikada bili u javnosti, da ćemo medu njima pronaći - kamen mudraca, magični put do istine, i način za rješava^ nje svih današnjih zagonetki." Godel je mislio da bi ovaj kamen mudra­ca "osobi koja bi ga razumjela dao takvu moć, da se kamen mudraca može povjeriti samo ljudima visokih moralnih osobina."

Ipak Wheelerov mentor, Bohr, djelomice je sumnjao u to mogu li znanost ili matematika doseći ovakvo otkrivenje? Wheeler nije o takvim Bohrovim pogledima saznao izravno od ovog velikog čo­vjeka, nego od njegova sina. Nakon Bohrove smrti, njegov je sin ispričao Wheeleru da je Bohr osjećao kako potraga za konačnom fizikalnom teorijom možda nikada neće dosegnuti zadovoljava­jući zaključak; kako će fizičari prodirati dublje u prirodu, suočavat će se sa sve složenijim i težim pitanjima koja će ih na kraju nad­vladati. "Mislim da sam optimističniji od njega", kaže Wheeler. Zastao je na trenutak te dodao s rijetkim prizvukom zabrinutosti: "Ali možda se zavaravam." 19Ibid., str. 18.

Ironija je u tome da Wheelerove ideje sugeriraju kako će ko­načna teorija uvijek biti fatamorgana, da je istina na određen način zamišljena, a ne objektivno shvaćena. Wheelerovi pogledi opa­sno su se približili relativizmu ili nečem još gorem. Ranih osamde­setih godina organizatori godišnjeg sastanka Američkog udruženja za razvoj znanosti su stavili Wheelerovo predavanje po rasporedu uz tri predavanja parapsihologa. Wheeler je bio bijesan. Na sastanku je pojasnio da o fenomenu vidovitosti ne misli što i njegovi kolege govornici. Publici je predao pamflet kojim se izjašnjava o parap-sihologiji u kojem kaže: "Gdje ima dima, tamo je samo dim."

Ipak i sam je Wheeler jednom rekao da nema ničeg drugog, osim dima. "Ja uzimam 100% ozbiljno ideju da je svijet djelić mašte", odgovorio je znanstvenom piscu i fizičaru Jeremyju Bernsteinu.20

Wheeler je potpuno svjestan da se taj pogled, s empirijskog stano­višta, ne može poduprijeti: Gdje je bio um kada se rodio svemir? I što je održavalo svemir milijardama godina prije nego što smo nastali mi? On nam ipak hrabro nudi simpatičan paradoks: u srcu svega je pitanje, a ne odgovor. Kada se zagledamo u najdublje dijelove materije ili najdalje rubove svemira, na kraju vidimo naša vlastita zbunjena lica kako nas promatraju.

Implicitni red Davida Bohma

Ne iznenađuje da su se neki drugi fizičari-filozofi razilazili i s Whee-lerovim pogledima i, još općenitije, s kopenhagenskom interpreta­cijom koju je dao Bohr. Jedan je ugledni disident bio David Bohm. Rođen i odrastao u Pennsylvaniji, Bohm je napustio Sjedinjene države 1951. na vrhuncu McCarthyjeve ere, nakon što je odbio odgovoriti na pitanja Komiteta za ne-američke aktivnosti o tome jesu li on ili bilo koji od njegovih znanstvenih kolega (naročito, Robert Oppenheimer) bili komunisti. Nakon boravaka u Brazilu i Izraelu, smjestio se u Engleskoj kasnih pedesetih.

20 Ovaj navod i prethodna priča o Wheelerovom pojavljivanju s parapsi-holozima na sastanku Američke udruge za unapređivanje znanosti može se naći u članku "Physicist John Wheeler: Retarded Learner" Jeremyja Bernsteina, Princeton Alumni Weekly, 9. listopad, 1985., str. 28-41.

Dotad je Bohm već počeo razvijati alternativu kopenhagenskoj interpretaciji. Ponekad nazvana i interpretacija pilotskog vala, ona čuva svu predvidačku snagu kvantne mehanike, ali izbacuje mnoge bizarne aspekte ortodoksne interpretacije poput shizofrenog karak­tera kvanta i ovisnosti njihove egzistencije o promatračima. Od ka­snih osamdesetih, teorija pilotskog vala je privlačila sve veću pažnju fizičara i filozofa nezadovoljnih subjektivizmom i antideterminiz-mom kopenhagenske interpretacije.

Paradoksalno, činilo se da Bohm namjerava učiniti fiziku još filozofičnijom, spekulativnijom, holističkom. Išao je mnogo dalje od Wheelera u povlačenju analogija između kvantne mehanike i istočnjačkih religija. Razvio je filozofiju nazvanu implicitni red, koja je pokušavala obuhvatiti i mistiku i znanost. Bohmovi radovi o ovim temama privukli su sljedbenike gotovo nalik pripadnicima nekog kulta: postao je heroj onih koji su se nadali postići mistički uvid pomoću fizike. Malo znanstvenika u sebi spaja ova dva kon­tradiktorna poriva - potrebu da se objasni stvarnost i da je se mistificira - na tako dramatičan način.21

Bohma sam posjetio u kolovozu 1992. u njegovu domu u Ed-gewareu, sjevernom predgrađu Londona. Njegova je koža bila uzne­mirujuće blijeda, naročito u kontrastu prema njegovim tamno cr­venim usnicama i tamnom, kovrčavom kosom. Tijelo, utonulo u veliki naslonjač, činilo mi se mlitavo i klonulo, a opet u isto vrijeme ispunjeno nervoznom energijom. Jednu je ruku zabacio iza glave, druga mu je počivala na naslonu. Njegovi prsti, dugi i prošarani plavičastim venama, s ušiljenim žutim noktima, bili su artritični. Oporavljao se, rekao mi je, od nedavnog srčanog udara.

Bohmova supruga nam je donijela čaj i kolačiće i potom se povu­kla u drugi dio kuće. Bohm je u početku govorio suzdržano, ali

Koncizni uvid u Bohmovu karijeru može se naći u članku "Bohm's Alter­native to Quantum Mechanics" Davida Alberta, Scientific American, svibanj, 1994., str. 58-67. Dijelovi ovog ulomka o Bohmu pojavili su se u mom članku "Last Words of a Quantum Heretic", New Scientist, 27. veljače 1993., str. 38-42. Bohm je nastavio svoju filozofiju u knjizi Whole­ness and the Implicate Order, Routledge, NewYork, 1983. (prvi put ob­javljeno 1980.).

21

postupno su riječi počele dolaziti brže, niskim, napetim, ali mo­notonim glasom. Usta su mu bila očito suha jer ih je stalno vlažio. Povremeno, nakon što bi dao neku primjedbu koja ga je zabavljala, ogolio bi zube u grimasu koja je nalikovala osmijehu. Isto tako je imao neugodnu naviku da zastane svakih nekoliko rečenica i kaže "Je li jasno?" ili jednostavno "Hmmm?" Bio sam često toliko zbu­njen, i toliko uvjeren da ništa ne razumijem, da sam samo klimao i smiješio se. Ali Bohm je mogao biti apsolutno iznenađujuće ja­san. Kasnije sam doznao da je isti dojam izazivao i u drugih; poput neke čudne kvantne čestice, oscilirao je unutar i izvan vidnog polja.

Bohm je rekao da je počeo preispitivati kopenhagensku inter­pretaciju kasnih četrdesetih godina, dok je pisao knjigu o kvant­noj mehanici. Bohr je odbacio mogućnost da je probabilističko ponašanje kvantnih sustava zapravo rezultat nekih dubljih deter­minističkih mehanizama, ponekad zvanih skrivenim varijablama. Stvarnost je nespoznatljiva jer je inherentno indeterministička, inzistirao je Bohr.

Bohmu je ovakav nazor bio neprihvatljiv. "Dosad je cijela ide­ja znanosti bila reći da je iza fenomena neka stvarnost koja objaš­njava stvari", objasnio je. "Bohr nije negirao stvarnost, ali je re­kao da kvantna mehanika implicira da se o njoj ništa ne može reći." Takvo shvaćanje, bio je odlučan Bohm, svodi kvantnu me­haniku na "sustav formula kojima se koristimo za predviđanja ili da bismo tehnološki kontrolirali stvari. Rekao sam da to nije do­voljno. Ne mislim da bi me znanost posebno zanimala kada bi to bilo sve što od nje mogu očekivati."

U članku objavljenom 1952. Bohm je iznio tezu da su čestice uistinu čestice - i to cijelo vrijeme, ne samo onda kad ih proma­tramo. Njihovo ponašanje određuje nova, dotad neotkrivena sila koju je Bohm nazvao pilotskim valom. Svaki pokušaj da se ove osobine precizno izmjere bi razorio informaciju o njima jer bi fizički izmijenio pilotski val. Bohm je tako neizvjesnosti dao či­sto fizičko, a ne metafizičko značenje. Bohr je interpretirao nače­lo neodređenosti kao da znači "ne tako da postoji neodređenost, nego inherentna dvosmislenost" u kvantnim sustavima, kaže mi Bohm.

Bohmova interpretacija dopušta, čak i osvjetljava, jedan kvantni paradoks: nelokalnost, sposobnost jedne čestice da utječe na dru­gu istovremeno preko velikih udaljenosti. Einstein je svratio paž­nju na nelokalnost 1935. pokušavajući pokazati da kvantna me­hanika ima mane. Zajedno s Borisom Podolskyjem i Nathanom Rosenom, Einstein je predložio misaoni eksperiment - sada naz­van EPR - u kome dvije čestice proizlaze iz zajedničkog izvora i lete u suprotnim smjerovima.22

Prema standardnom modelu kvantne mehanike, nijedna čestica nema definitivni položaj ili moment prije no što se izmjeri; ali mje­reći moment jedne čestice, fizičar istog časa prisiljava drugu česticu da zauzme fiksnu poziciju - čak i ukoliko je na drugoj strani galaksi­je. Izrugujući se ovom efektu kao "sablasnom djelovanju na dalji­nu", Einstein je tvrdio da on proturječi zdravom razumu i njego­voj teoriji specijalne relativnosti koja zabranjuje djelovanja koja se šire brzinom većom od brzine svjetlosti; kvantna mehanika stoga mora biti nekompletna teorija. No, godine 1980. je skupina fran­cuskih fizičara izvela jednu verziju EPR-a i pokazala da on uistinu iskazuje "sablasno djelovanje". (Razlog zbog kojeg pokus ne krši specijalnu relativnost je da se ne može koristiti nelokalnost za pri­jenos informacija.) Bohm nije nikada sumnjao u ishod pokusa. "Bilo bi strašno iznenađenje da se pokazalo nešto drugo", rekao je.

Dok je Bohm pokušavao izoštriti svoje viđenje svijeta kroz model pilotskog vala, također je i tvrdio da je nemoguće postići potpunu jasnoću. Njegove su ideje bile nadahnute djelomice jed­nim pokusom koji je vidio na televiziji u kojem je kapljica tinte ispuštena na cilindar od glicerina. Kad se cilindar zarotirao, tinta se raspršila glicerinom na prividno ireverzibilan način; činilo se da se njen red dezintegrirao. Ali kad je pravac rotacije promije­nio smjer, tinta se ponovno skupila u kapljicu.

Prema ovom jednostavnom pokusu je Bohm izgradio pogled na svijet pod imenom implicitni red. Pod naizgled kaotičnim svije-

22 Članak o Einstein-Podolsky-Rosenu, Bohmov izvorni članak o njegovoj alternativnoj interpretaciji kvantne mehanike može se naći u knjizi Quan­tum Theory and Measurement, ur. John Wheeler i Wojciech H. Zurek, Princeton University Press, Princeton, N. J., 1983.

tom fizičkih pojava - eksplicitnim poretkom - postoji uvijek dublji, skriveni, implicitni red. Primjenjujući ovaj koncept na kvantno područje, Bohm je rekao da je implicitni red kvantni potencijal, po­lje koje se sastoji od beskonačnog broja fluktuirajućih pilotskih valova. Preklapanje ovih valova generira nešto što nam se pojavlju­je kao čestice koje stvaraju eksplicitni poredak. Čak i tako naizgled temeljni pojmovi poput prostora i vremena mogli bi, prema Boh-mu, biti samo eksplicitne manifestacije nekog dubljeg implicitnog reda.

Da bi doprli do implicitnog reda, rekao je Bohm, fizičari će mož­da morati odbaciti neke temeljne pretpostavke o organizaciji pri­rode. "Fundamentalni pojmovi poput reda i strukture nesvjesno upravljaju našim mišljenjem, a nove vrste teorija ovise o novim vr­stama reda", primijetio je. Tijekom prosvjetiteljstva mislioci po­put Newtona i Descartesa su zamijenili antički organski koncept reda mehanističkim shvaćanjem. Premda je dolazak relativnosti i dru­gih teorija donio modifikacije u tom poretku, "osnovna ideja je još uvijek ista:" rekao je Bohm, "mehanički poredak opisan koordi­natama".

Bohm međutim, unatoč svojim enormnim ambicijama tragača za istinom, odbacuje mogućnost da znanstvenici dovedu znanost do kraja redukcijom svih fenomena prirode na jedan fenomen (kao što su superstrune). "Mislim da tu nema granica. Ljudi će govoriti o teoriji svega, ali to je pretpostavka, vidite, bez temelja. Na svakoj razini imamo nešto što se smatra pojavom i nešto drugo za što se smatra da je bit koja tu pojavu objašnjava. No, kad prijeđemo na drugu razinu, bit i pojava zamijene svoja pravila, točno? Je li to jasno? Tome nema kraja, vidite? Sama narav našeg znanja ima tu istu narav, vidite. Ali ono iza svega toga je nepoznato i ne može se zahvatiti mislima."

Za Bohma je znanost "neiscrpni proces". Moderni fizičari, uka­zao je, pretpostavljaju da su sile prirode bit stvarnosti. "Ali zašto postoje sile prirode? Sile prirode se tada shvaćaju kao bit. Atomi nisu bili bit. Zašto bi to bile ove sile?"

Vjerovanje modernih fizičara u konačnu teoriju može samo bi­ti zavaravanje, rekao je Bohm. "Držite li se toga, udaljit ćete se od

stvarnog dubinskog ispitivanja." Primijetio je da "ako imate ribicu u akvariju i tamo stavite staklenu barijeru, riba će se držati podalje od nje. A maknete li staklenu barijeru, ribica nikad neće prijeći na onu stranu i mislit će da je to cijeli svijet." Suho se nasmijao. "Tako, ako mislite da je to kraj, to može biti barijera da tražite dalje."

Bohm je ponovio da "nikad nećemo dosegnuti konačnu bit koja istovremeno neće biti pojava nečega drugog." Ali nije li to frustri-rajuće, upitao sam. "Zavisi o tome što želite. Frustrirani ćete biti ako želite postići sve. S druge strane, znanstvenici će biti frustri­rani ako će postići konačni odgovor i onda više neće imati ništa drugo za raditi nego da budu tehničari, shvaćate. Jedan od razloga za bavljenje znanošću je proširivanje percepcije, a ne trenutnog znanja. Konstantno dolazimo u kontakt sa stvarnošću, bolje i bolje."

Znanost će, nastavlja Bohm, sigurno evoluirati na potpuno neoče­kivan način. On se nada da će budući znanstvenici biti manje ovisni o matematici kao modelu stvarnosti i više će se oslanjati na nove izvore metafore i analogije. "Sada imamo pretpostavku koja je sve jača i jača da je matematika jedini način ophođenja sa stvarnošću", rekao je Bohm. "Zato što je to tako dobro funkcioniralo neko vrije­me, pretpostavljamo da će tako i dalje biti."

Poput mnogih drugih znanstvenih vizionara, Bohm očekuje da će se znanost i umjetnost jednog dana spojiti. "Ta podjela na zna­nost i umjetnost je privremena", natuknuo je. "Ona nije postojala u prošlosti i nema razloga zašto bi se nastavila i u budućnosti." Baš kao što se umjetnost ne sastoji jednostavno od umjetničkih djela nego i od "stava, umjetničkog duha", tako se niti znanost ne sastoji samo od akumulacije znanja nego i od stvaranja svježih načina per­cepcije. "Sposobnost da percipiramo ili mislimo različito je važnija od stečenog znanja", objasnio je Bohm. Postoji nešto gorko u Boh-movoj nadi da bi znanost mogla postati sličnija umjetnosti. Većina fizičara je prigovorila njegovoj interpretaciji pilotskog vala iz estetskih razloga: ona je preružna da bi bila istinita.

Bohm, pokušavajući me jednom zauvijek uvjeriti u nemogućnost konačnog znanja, argumentirao je to ovako: "Sve poznato mora biti determinirano svojim granicama. A to nije samo kvantitativno nego i kvalitativno. Teorija je ovo, a nije ono. Konzistentno je reći

da postoji neograničeno. Morate primijetiti da ukoliko kažete da postoji bezgranično, to ne može biti različito jer će onda neogra­ničeno ograničavati ograničeno, time što će reći da ograničeno nije neograničeno, je li tako? Bezgranično mora uključiti ograniče­no. Moramo reći da iz neograničenog nastaje ograničeno u krea­tivnom procesu; to je konzistentno. Stoga kažemo da, bez obzira na to koliko daleko idemo, postoji bezgranično. Čini se da bez obzira koliko daleko idete, netko će se pojaviti s nečim drugim na što ćete morati odgovoriti. I ja ne vidim kako bi ikada to mogli razriješiti."

U tom je trenutku, na moje olakšanje, ušla Bohmova supruga i upitala želimo li još čaja. Kad je ponovno napunila moju šalicu, po­kazao sam na knjigu o Tibetanskom misticizmu na polici iza Boh-ma. Kad sam ga pitao je li bio pod utjecajem takvih spisa, potvrdno je klimnuo glavom. Bio je prijatelj i učenik indijskog mistika Kriš-namurtija koji je umro 1986. Krišnamurti je bio jedan od prvih mo­dernih indijskih mudraca koji su pokušali pokazati zapadnjacima kako da dođu do prosvjetljenja. Je li Krišnamurti bio prosvijet­ljen? "Da, na neki način", odgovorio je Bohm. "Njegova osnovna stvar je bila ući u misao, doći do njenog kraja potpuno, i misao bi postala različita vrsta svijesti." Naravno, čovjek nikad ne može istin­ski proniknuti do kraja vlastitog uma, rekao je Bohm. Bilo koji pokušaj ispitivanja vlastitih misli mijenja ih - baš kao što mjerenje elektrona mijenja njegovu putanju. Čini se da Bohm želi reći da konačnog mističkog znanja ne može biti, ništa više nego što može postojati konačna fizikalna teorija.

Je li Krišnamurti bio sretan? Bohm me pogledao zbunjen pita­njem. "Teško je to reći", napokon je odgovorio. "Povremeno je bio nesretan, ali mislim da je sve u svemu bio prilično sretan. Zapravo, nije stvar u sreći." Namrštio se kao da je shvatio važnost onoga što je upravo rekao.

U knjizi Znanost, red i kreativnost, napisanoj zajedno s F. Davi­dom Peatom, Bohm naglašava važnost "zaigranosti"u znanosti i ži­votu.23 Ali sam Bohm, kako u svojim djelima tako i osobno, sve je samo ne zaigran. Za njega ta potraga za istinom nije igra; to je uža-23 Science, Order and Creativity, David Bohm i F. David Peat, Bantam Books,

New York, 1987.

sna, nemoguća, ali nužna zadaća. Bohm očajnički želi spoznati, otkriti tajnu svega, kroz fiziku, meditaciju ili kroz mističko znanje. Pa opet, on inzistira na tome da je stvarnost nespoznatljiva - zato jer mu je, vjerujem, odbojna misao o konačnosti. Shvatio je da bilo koja istina, ma koliko inicijalno bila divna, na kraju okošta u mrtvu, neživu stvar koja ne otkriva apsolut, nego ga skriva. Bohm ne teži istini nego otkrivenju, ponavljanim otkrivenjima. Na kraju, upravo je zbog toga osuđen na trajnu sumnju.

Konačno sam rekao doviđenja Bohmu i njegovoj supruzi i otišao. Vani je padala sitna kišica. Prošao sam puteljkom do ulice i po­gledao natrag na Bohmovu kuću, skromnu, bijelo okrečenu kućicu u ulici skromnih, bijelo okrečenih kućica. Bohm je umro od srča­nog udara dva mjeseca kasnije.24

Feynmanovo mračno proročanstvo

U knjizi Karakter zakona u fizici Richard Feynman, dobitnik Nobe-love nagrade 1965. za kvantnu verziju elektromagnetizma, daje prilično mračno proročanstvo budućnosti fizike:

Vrlo smo sretni što živimo u doba u kome još uvijek otkrivamo nešto. - To je poput otkrića Amerike - otkrijete je samo jednom. Doba u kome živimo je doba u kome otkrivamo fundamentalne zakone prirode, a taj dan se više nikada neće ponoviti. To je vrlo uzbudljivo, prekrasno, ali ovo uzbuđenje će morati presta­ti. Naravno da će u budućnosti biti drugih interesa. Postojat će interes za povezivanje jedne razine fenomena s drugima -feno­menima u biologiji i tako dalje, ili, ako govorimo o istraživa­njima, istraživat će se drugi planeti, ali neće biti ovoga što sada činimo.25

24 Bohma sam intervjuirao u kolovozu 1992. Umro je 27. listopada. Prije smrti je bio koautor još jedne knjige koja je izlagala njegove poglede, a objavljena je dvije godine kasnije. To je knjiga The Undivided Universe, Bohma i Basila J. Hileva, Routledge, London, 1994.

25 The Character of Physical Law, Richard Feynman, MIT Press, Cambridge, 1967., str. 172. (Feynmanovu je knjigu prvi put objavio BBC 1965. godine.)

Nakon što su fundamentalni zakoni otkriveni, fizika će podleći drugorazrednim misliocima, to jest filozofima. "Filozofi koji su uvi­jek negdje vani i daju glupe primjedbe biti će u stanju pridružiti se jer ih ne možemo odgurnuti govoreći "Kad biste vi bili u pra­vu, mi bismo bili u stanju spoznati sve zakone", jer kada će svi zakoni biti poznati, oni će imati objašnjenje za njih... Doći će do degeneracije ideja, poput degeneracije, koju osjećaju veliki istraži­vači da dolazi, kad se turisti počnu useljavati na novi teritorij."26

Feynmanova vizija je nepogrešivo pogodila metu. Pogrešio je samo u tome što je mislio da će proći mileniji, a ne desetljeća prije nego što se ubace filozofi. Vidio sam budućnost fizike 1992. kada sam prisustvovao simpoziju na Sveučilištu Kolumbija u ko­me su filozofi i fizičari raspravljali o značenju kvantne mehani­ke.27 Simpozij je pokazao da više od šezdeset godina nakon što je izumljena kvantna mehanika, njeno značenje i dalje, pristojno rečeno, izmiče znanstvenicima. U predavanjima se moglo čuti odjeke Wheelerovog "sve iz bita biva", Bohmove hipoteze o pi­lotskom valu, te modela mnogih svjetova koji zagovaraju Steven Weinberg i drugi. Ali većinu vremena se činilo kao da je svaki govornik došao do nekog osobnog shvaćanja kvantne mehanike, skrivenog u idiosinkratičnom jeziku; činilo se da nitko ne shvaća nikoga, a kamo li da bi se s drugima složio. Ovo prepiranje me podsjetilo na nešto što je Bohr jednom rekao o kvantnoj mehani­ci: "Ako mislite da je razumijete, to samo pokazuje da ne znate ništa o njoj."28

Naravno, moguće je da je prividni nered poticao u potpunosti iz mog vlastitog neznanja. Ali kada sam otkrio svoj dojam konfu­znosti i disonantnosti jednom od sudionika, on me uvjeravao da je moje opažanje točno. "To je kaos", rekao je o konferenciji (i im­plicitno o cijelom poslu interpretiranja kvantne mehanike). Problem

26 Ibid., str. 173. 27 Simpozij pod naslovom "The Interpretation on Quantim Theory: Where

Do We stand?" održan je na Sveučilištu Columbia od 1. do 4. travnja 1992.

28 Vidio sam mnoge verzije ovog Bohrovog navoda. Moj potječe iz intervjua sa Johnom Wheelerom koji je studirao kod Bohra.

je, zamijetio je, nastao uglavnom zbog toga što se različite interpre­tacije kvantne mehanike ne mogu empirijski međusobno razlikovati; filozofi i fizičari daju prednost jednoj interpretaciji pred drugom iz estetskih i filozofskih - a to znači subjektivnih - razloga.

Takva je sudbina fizike. Velika većina fizičara, onih zaposlenih u industriji pa čak i u akademskim ustanovama, nastavit će primje­njivati znanje koje već postoji - izmišljajući sve bolje lasere, su-pravodiče i računala - ne brinući mnogo o filozofskim pitanjima koja leže u temeljima fizike.29 Nekolicina tvrdoglavih, onih posve­ćenih prije istini negoli praktičnim ciljevima, bavit će se fizikom na neempirijski ironijski način, prodirući do magičnog područja super-struna i druge ezoterije i nadmudrujući se međusobno oko značenja kvantne mehanike. Konferencije ovih ironijskih fizičara, čije svađe se ne mogu eksperimentalno razriješiti, postat će sve više i više na­lik na one koje održava ona utvrda književne kritike, Udruga za moderne jezike.

29 Za izvrsnu analizu stanja fizike vidi članak "Physics, Community, and the Crisis in Physical Theory" Silbana S. Schwebera, objavljen u Physics To­day, studeni, 1993., str. 34-40. Schweber, poznati povjesničar fizike na Sveučilištu Brandeis, izražava mišljenje da će se fizika sve više usmjera­vati prema utilitarnim ciljevima, a ne prema znanju zbog njega samog. Pisao je o poteškoćama s kojima se suočavaju fizičari koji pokušavaju doći do unificirane teorije u članku "Metaphysics of Particles", Scientific American, veljača 1994, str. 96-105. U jednom ranijem članku za Scien-tific American, "Quantum Philosophy", srpnja 1992., str. 94-103, dao sam pregled tadašnjih radova na interpretaciji kvantne mehanike.

4. KRAJ KOZMOLOGIJE

Godine 1990. putovao sam u udaljeno odmaralište u planinama sjeverne Švedske da bih sudjelovao na simpoziju pod naslovom "Rođenje i rana evolucija našeg svemira." Kad sam stigao, vidio sam da je prisutno oko trideset fizičara čestica i astronoma iz cijeloga svijeta - Sjedinjenih Američkih Država, Europe, Sovjet­skog saveza i Japana. Došao sam na skup dijelom i zato da bih susreo Stephena Hawkinga. Uvjerljiva simbolika njegova stanja - moćan um u paraliziranom tijelu - pomogla mu je da postane jedan od najpoznatijih znanstvenika na svijetu.

Kad sam ga sreo, Hawkingovo je stanje bilo gore nego što sam očekivao. Sjedio je u polufetalnom položaju, pogrbljenih rame­na, opuštene vilice, i bolno slabašan, glave nagnute na jednu stra­nu, u invalidskim kolicima natovarenim baterijama i kompjutorima. Koliko sam mogao zaključiti, mogao je micati samo lijevim kažipr­stom. Njime je s mukom birao slova, riječi ili rečenice s izborni­ka na zaslonu računala. Sintetizator glasa izgovarao je riječi nes­kladnim dubokim autoritativnim glasom - podsjećajući na kiborga iz Robocopa. Hawking je uglavnom više izgledao kao da ga vlasti­to stanje zabavlja, a manje uznemiruje. Njegova ljubičasta usta po­put onih Micka Jaggera često su se izvijala u uglovima, u nekoj vrsti osmijeha.

Hawking je trebao održati predavanje o kvantnoj kozmologi­ji, polju u čijem je stvaranju sudjelovao. Kvantna kozmologija

pretpostavlja da, na vrlo malim razinama, kvantna neodređenost ne samo da uzrokuje lepršanje između različitih stanja materije i energi­je, nego i samog tkiva prostora i vremena. Te prostorno-vremenske fluktuacije bi mogle dovesti do stvaranja crvotočina, koje bi mo­gle povezivati jednu regiju prostor-vremena s drugom vrlo uda­ljenom, ili do "svemira djece". Hawking je jednosatno predava­nje pod naslovom "Alfa parametri crvotočina" pohranio u svojem računalu; pritiskom na tipku uključio je glasovni sintetizator da ga pročita, rečenicu po rečenicu.

Svojim nezemaljskim kiberglasom, Hawking je raspravljao bi­smo li jednog dana mogli skliznuti u crvotočinu u našoj galaksiji i sljedećeg trenutka iskočiti na drugom jako, jako udaljenom kraju galaksije. Vjerojatno ne, zaključio je, jer bi kvantni efekti smiješali naše konstitutivne čestice iznad svake prepoznatljivosti. (Haw-kingov je argument implicirao da je "vožnja crvotočinom", način prijevoza bržeg od svjetlosti opisan u Zvjezdanim stazama, nemo­guć.) Uklopio je u svoje predavanje digresiju o teoriji superstruna. Iako je sve što vidimo oko sebe "mini-superprostor" koji zovemo prostor-vrijeme, "mi zapravo živimo u beskonačno-dimenzionalnom superprostoru teorije struna".1

1 Hawkingovo predavanje i drugi radovi s Nobelovog simpozija održanog od 11-16. lipnja 1990. u Graftvallenu, Švedska, objavljeni su kao The Birth and Early Evolution of Our Universe, ur. J. S. Nilsson, B. Gustafsson i B.-S. Skagerstam, World Scientific, London, 1991. Napisao sam i članak na te­melju tog sastanka, "Universal Thruths", objavljen u Scientific Americanu u listopadu 1990., str. 108-117. Imao sam neugodan susret sa Stephenom Hawkingom prvog dana Nobelovog simpozija, kada su svi sudionici sastan­ka bili potjerani u šumu na koktel. Već smo bili blizu mjesta održavanja koktela, kad su se Hawkingova invalidska kolica koja je gurala jedna od njegovih njegovateljica, zaglavila u kolosijeku šumskog puta. Njegovateljica me upitala mogu li odnijeti Hawkinga ostatak puta do društva. Hawking je, kad sam ga podignuo, bio neobično lagan i ukočen, poput naramka granja. Pogledavao sam ga krajičkom oka i otkrio da i on mene sumnjičavo gleda. Iznenada se njegovo lice iskrivilo u bolnu grimasu; tijelo mu se divlje počelo tresti i počeo je krkljati. Prva misao mi je bila: čovjek mi umire u rukama! Kako stravično! Druga misao je bila: Stephen Hawking mi umire u rukama! Kakva priča! Ova se misao odmah pretvorila u sram zbog dubine mog oportunizma, kad je njegovateljica koja je zapazila Hawkingove muke, a i moje, požurila do nas. "Ne brinite", rekla je uzimajući Hawkinga nježno u svoje ruke. "Ovo mu se stalno događa. Sve će biti u redu."

Moja reakcija na Hawkinga je bila ambivalentna. S jedne strane, on je bio junački lik. Zarobljen u bespomoćno tijelo, još uvijek je mogao zamišljati stvarnosti s beskonačnim stupnjem slobode. S druge strane, ono što je govorio zapanjilo me svojom nevjerojat­nom pretencioznošću. Crvotočine? Novorođeni svemiri? Be-skonačno-dimenzionalni superprostor teorije struna? Ovo je iz­gledalo više kao znanstvena fantastika nego kao znanost.

Manje-više istu reakciju sam imao na cijelu konferenciju. Ne­koliko je govora - onih u kojima su astronomi raspravljali o tome što su prikupili ispitivanjima svemira pomoću teleskopa i drugih instrumenata-bilo čvrsto utemeljeno na stvarnosti. To je bila empi­rijska znanost. No, mnoga predavanja su se bavila temama beznadno udaljenim od stvarnosti i od bilo kojeg zamislivog empirijskog testa. Kakav je bio svemir kad je bio veličine košarkaške lopte, ili zrna graška, protona ili superstrune? Kakav učinak na naš svemir imaju svi drugi svjetovi povezani crvotočinama? Bilo je nečeg veličanstve­nog ali i smiješnog u tome što se odrasli muškarci (nije bilo žena) prepiru oko tih pitanja.

Tijekom konferencije sam se borio obuzdati taj instinktivni osjećaj prevladavajuće pretencioznosti s izvjesnim uspjehom. Stalno sam se podsjećao na to da su to strašno pametni ljudi, "najveći geniji na svijetu", kao što su to navele lokalne švedske novine. Ne bi gubili svoje vrijeme na trivijalnosti. Stoga sam dao sve od sebe kada sam kasnije pisao o idejama Hawkinga i drugih kozmologa da ih učinim prihvatljivima, da tako unesem strahopoštovanje i razumijevanje umjesto skepticizma i zbunjenosti u čitatelje. Na kraju krajeva, to je zadatak popularno-znanstvenog pisca.

Ali ponekad je i najjasnije popularno-znanstveno pisanje ne­pošteno. Moja prvobitna reakcija na Hawkinga i druge na konfe­renciji je bila, u određenoj mjeri, primjerena. Dobar dio moderne kozmologije, posebice oni aspekti koji su inspirirani ujedinje­nim teorijama fizike elementarnih čestica i drugih ezoteričnih ideja, protivi se zdravom razumu. Ili prije, to je ironijska zna­nost, znanost koja se ne može eksperimentalno testirati, razriješiti niti načelno, pa stoga uopće nije znanost u strogom smislu riječi. Njezina je primarna funkcija da nas drži u strahopoštovanju pred misterijama kozmosa.

2 Sažeta verzija Hawkingovog predavanja koje je održao 29. travnja 1980. objavljena je u britanskom časopisu Physics Bulletin (koji se sada zove Physics World) u siječnju 1981., na str. 15-17.

3 A Brief History of Time, Stephen Hawking, Bantam Books, New York, 1988., str. 175. [usp. Kratka povijest vremena, Izvori, Zagreb 1996.]

4 Ibid., str. 141.

Ironija je u tome da je Hawking bio prvi istaknuti fizičar svoje generacije koji je predvidio da bi fizika uskoro mogla postići pot­punu sjedinjujuću teoriju prirode te tako doći do svojeg kraja. Ponudio je to proročanstvo 1980. nakon što je proglašen profe­sorom matematike na Sveučilištu Cambridge; to je bilo Newto-novo mjesto prije nekih tri stotine godina. (Vrlo je malo proma­trača primijetilo da je na kraju svog govora pod naslovom "Je li kraj teorijske fizike na vidiku?", Hawking iznio mišljenje da bi računala, s obzirom na svoju ubrzanu evoluciju, uskoro mogla nadmašiti svoje ljudske stvoritelje po inteligenciji i sama doći do konačne fizikalne teorije.)2 Hawking je detaljnije izrazio svoje predviđanje u Kratkoj povijesti vremena. Dostizanje konačne teo­rije, kaže on u završnoj rečenici knjige, moglo bi nam pomoći da "spoznamo Božji um"3. Formulacija sugerira da će nam konačna teorija možda ostaviti u nasljeđe mistično otkrivenje na čijem bismo se plamenu mogli grijati ostatak vremena.

No ranije u knjizi, raspravljajući o onome što naziva tezom o nepostojanju granice, Hawking je iznio vrlo različito stajalište o tome što bi konačna teorija mogla ostvariti. Teza o nepostojanju granice se ticala vječnih pitanja: Što je bilo prije velikog praska? Što postoji iza granica našeg svemira? Prema spomenutoj tezi, cijela povijest svemira, sav prostor i svo vrijeme oblikuju neku vrstu četverodimenzionalne sfere: prostor-vrijeme. Govoriti o početku ili kraju svemira isto je besmisleno kao i govoriti o počet­ku ili kraju sfere. I fizika bi mogla, zaključuje Hawking, tvoriti savršenu, bešavnu, cjelinu nakon što bude ujedinjena; mogla bi postojati samo jedna potpuno konzistentna ujedinjena teorija spo­sobna za generiranje prostor-vremena kakvog poznajemo. Bog možda nije imao izbora pri stvaranju svemira.

"Gdje je tu onda mjesto za stvoritelja?", pitao je Hawking.4

Nema mjesta, glasio je njegov odgovor; konačna teorija isključu-

je Boga iz svemira, a s njim i svu misterioznost. Poput Stevena Weinberga, Hawking se nadao da će protjerati misticizam, vitali­zam, kreacionizam iz jednog od njihovih posljednjih utočišta, po­drijetla svemira. Prema jednom biografu, Hawking i njegova su­pruga Jane su se rastali 1990. djelomice zato što je ona, kao predana kršćanka, sve više bila povrijeđena njegovim ateizmom.5

Nakon objavljivanja Kratke povijesti, nekoliko se knjiga bavilo pitanjem može li fizika dostići potpunu i konačnu teoriju, onu koja bi odgovorila na sva pitanja i tako dovela fiziku do kraja. Oni koji su tvrdili da takva teorija nije moguća nastojali su pribjeći Godelovom teoremu i drugoj ezoteriji. No, tijekom svoje kari­jere, Hawking je pokazao da postoji puno temeljnija prepreka teoriji svega. Fizičari neće nikad iskorijeniti misteriju iz univer­zuma, nikad neće pronaći Odgovor, sve dok bude fizičara s tako bogatom maštom poput Hawkingove.

Čini mi se da je Hawking - koji je možda manje tragač za istinom, a više umjetnik, iluzionist, kozmički šaljivac - cijelo vri­jeme znao da bi otkrivanje i empirijsko dokazivanje unificirane teorije bilo krajnje teško, čak nemoguće. Njegova izjava da je fizika na rubu otkrivanja Odgovora, možda je bila samo jedna ironijska izjava, manje tvrdnja, a više provokacija. Najviše što je priznao je bilo 1994. kada je jednom novinaru rekao da možda fizika ipak ne može dosegnuti konačnu teoriju.6 Hawking je naj-vještiji majstor ironijske fizike i kozmologije.

5 Stephen Hawking: A Life in Science, Michael White i John Gribbon, Dut-ton, New York, 1992. Ova knjiga dokumentira i Hawkingovu transfor­maciju od fizičara u međunarodnu zvijezdu.

6 Vidi intervju s Hawkingom u Science Watch, rujan, 1994. Hawkingova shvaćanja o kraju fizike raspravljaju se u nekoliko knjiga navedenih u trećem poglavlju, između ostalih u The Mind of God, Paula C. Daviesa; Theories of Everything Johna Barrowa; Dreams of Final Theory Stevena Weinberga; Lonely Hearts of the Cosmos Dennisa Overbyea; i The End of Physics Davida Lindleya. Vidi također Fire in the Mind Georgeajohnso-na, izd. u Alfred A. Knopf, New York, 1995., zbog naročito tankoćutne rasprave o tome može li znanost dostići apsolutnu istinu.

Velika iznenađenja kozmologije

Najnevjerovatnija činjenica moderne kozmologije je da ona nije u potpunosti ironijska. Kozmologija nam je dala nekoliko istin­skih, neporecivih iznenađenja. Početkom ovog stoljeća se misli­lo da je Mliječna staza, otok zvijezda unutar kojeg se smjestilo i naše Sunce, cijeli svemir. Tada su astronomi shvatili da su sićušne mrljice svjetla, zvane nebule za koje se mislilo da su samo oblaci plina unutar Mliječne staze, zapravo otoci zvijezda. Mliječna sta­­a je bila samo jedna od velikog broja galaksija u svemiru koji je bio mnogo, mnogo veći no što je to itko mogao zamisliti. To je otkriće bilo izvanredno, empirijsko, neopozivo iznenađenje, ono koje niti najokorjeliji relativist ne bi mogao zanijekati. Da paraf­raziram Sheldona Glashowa, galaksije se ne mogu zamišljati ili ne zamišljati; one postoje.

No uslijedilo je još jedno veliko iznenađenje. Astronomi su otkrili da je svjetlost galaksija bez iznimke pomaknuta prema cr­venom dijelu vidljivog spektra. Očito su se galaksije udaljavale od Zemlje i jedna od druge, a ova brzina udaljavanja je uzrokova­la da svjetlost iskazuje Dopplerov pomak (isti pomak koji uzro­kuje da nam se čini kako sirena vozila hitne pomoći snižava ton kad se udaljava od slušatelja). Dokaz o crvenom pomaku je potvrđivao teoriju utemeljenu na Einsteinovoj teoriji relativno­sti da je svemir začet eksplozijom koja još uvijek traje.

Pedesetih su godina teoretičari predvidjeli da je vatreno rođe­nje svemira, prije više milijardi godina, trebalo za sobom ostaviti sjaj u obliku slabih mikrovalova. Godine 1964. dva radioinženje-ra iz Bellovog laboratorija su nabasala na takozvano kozmičko pozadinsko zračenje. Fizičari su također iznijeli tezu da je vatre­na kugla stvaranja poslužila kao nuklearni plamenik u kome se vodik pretvarao fuzijom u helij i druge lake elemente. Pažljiva opažanja tijekom posljednjih nekoliko desetljeća su pokazala da obilje lakih elemenata u Mliječnoj stazi precizno odgovara teo­rijskim predviđanjima.

David Schramm iz Fermilaba Sveučilišta Chicago voli ove tri linije dokaza - crveni pomak galaksija, mikrovalno pozadinsko

zračenje, obilje elemenata - nazivati stupovima na kojima počiva teorija velikog praska. Schramm je golemi, snažni, uzavreli čo­vjek, pilot, planinar i nekadašnji šampion u hrvanju grčko-rimskim stilom. On je neumorni propagator velikog praska - i vlastite uloge u preciziranju proračuna o količini lakih elemenata. Na­kon što sam stigao na simpozij u Švedsku, Schramm me posjeo kraj sebe i prošao vrlo detaljno kroz dokaze o velikom prasku. "Veliki prasak je u fantastičnoj formi", rekao je. "Imamo osnovni okvir. Samo još trebamo ispuniti neke praznine."

Schramm priznaje da su neke od ovih praznina prilično velike. Teoretičari ne mogu precizno odrediti kako se vruća plazma ranog svemira kondenzirala u zvijezde i galaksije. Promatranja su ukazala da vidljiva zvjezdana tvar, koju astronomi vide kroz svoje telesko­pe, nije dovoljno masivna da bi zadržala galaksije da se ne raspadnu; neka nevidljiva ili tamna materija mora držati galaksije na okupu. Drugim riječima, sva materija koju vidimo je možda samo pjena na površini dubokog, mračnog mora.

Drugo pitanje se tiče onoga što kozmolozi vole zvati "struk­turom velikih razmjera". U ranim se danima kozmologije činilo da su galaksije raštrkane svemirom manje-više ravnomjerno. Ali kako su se promatranja poboljšavala, astronomi su otkrili da se ga­laksije skupljaju u grozdove okružene divovskim prazninama. Na­posljetku, postoji i pitanje o tome kako se svemir ponašao u ta­kozvanoj eri kvantne gravitacije kad je bio toliko malen i vruć, da se misli da su sve sile svemira bile unificirane. To su bila pitanja koja su dominirala raspravom tijekom Nobelovog simpozija u Švedskoj. Ali nijedan od ovih problema, naglašavao je Schramm, ne ugrožava osnovni okvir velikog praska. "Ne možete tvrditi da Zemlja nije okrugla", rekao je, "samo zato što ne možete predvi­djeti dolazak tornada."7

7 Schrammov "mainstream" pogled na kozmologiju je iznesen u knjizi The Shadows of Creation Shramma i Michaela Riordana, W H. Freeman, New York, 1991. Godine 1994. Schrammov se koautor, Riordan, fizičar na Stanfordskom linearnom akceleratoru, okladio sa mnom za sanduk kalifornijskog vina da će Alan Guth, kojemu se općenito priznaje da je "otkrio" inflaciju, do kraja stoljeća dobiti Nobelovu nagradu za svoj rad. Spominjem ovu okladu samo zato što sam siguran da ću je dobiti.

Schramm je prenio manje-više istu poruku svojim kolegama kozmolozima na Nobelovom simpoziju. Stalno je tvrdio da je ovo "zlatno doba" kozmologije. Činilo se kao da njegov entuzi­jazam poduzetnika donekle prelazi i na neke od njegovih kolega; napokon, netko ne postaje kozmolog zato da bi detaljima ispu­njavao praznine koje su za sobom ostavili pioniri. Nakon Schram-movih brojnih proklamacija o "zlatnom dobu", jedan je fizičar oštro komentirao da ne možeš znati je li neko doba zlatno kad si u tom dobu, nego samo retrospektivno. Počele su kolati mnoge šale o Schrammu. Jedan je kolega spekulirao da bi krupni fizičar mogao biti rješenje problema tamne materije. Drugi je predložio da se Schramma upotrijebi kao čep kako bi se spriječilo da naš svemir iscuri kroz crvotočinu.

Pri kraju sastanka u Švedskoj, Hawking, Schramm i svi drugi kozmolozi ukrcali su se u autobus i odveli u obližnje selo da bi prisustvovali koncertu. Kad su ušli u luteransku crkvu gdje se trebao održati koncert, ona je već bila gotovo ispunjena. Orke­star, šaroliki skup dugokosih mladića i smežuranih staraca s vio­linama, klarinetima i drugim instrumentima, već je sjedio u pred­njem dijelu crkve. Njihovi su susjedi zakrčili balkone i sjedala u stražnjem dijelu crkve. Kako su znanstvenici prolazili sredinom crkve prema prvim redovima rezerviranim za njih, s Hawkin-gom na čelu u njegovim motoriziranim invalidskim kolicima, lju­di su zapljeskali, prvo oklijevajući, a kasnije strastveno, gotovo cijelu minutu. Simbolika je bila savršena: barem u tom trenutku, na ovom mjestu i za ove ljude, znanost je uzurpirala ulogu religi­je kao izvora istine o svemiru.

Sumnje su ipak prodrle u znanstveno svećenstvo. U trenuci­ma prije početka koncerta, čuo sam razgovor Davida Schramma s mladim britanskim fizičarem Neilom Turokom. Turok se po­vjerio Schrammu da je toliko zabrinut zbog neukrotivosti pitanja povezanih s tamnom materijom i distribucijom galaksija, da raz­mišlja o napuštanju kozmologije i prelasku na drugo područje. "Uostalom, tko kaže da imamo ikakvo pravo razumjeti svemir?", pitao je jadikujući. Schramm je zavrtio svojom velikom glavom.

Osnovni okvir kozmologije, teorija o velikom prasku, je apso­lutno ispravna, ustrajno je šaptao, dok se orkestar počeo zagrija­vati; kozmolozi samo trebaju povezati nekoliko konaca. "Stvari će se posložiti same od sebe", rekao je Schramm.

Činilo se da su Turoka Schrammove riječi umirile, ali zapravo se trebao uznemiriti. Što ako je Schramm bio u pravu? Što ako je kozmologija u teoriji velikog praska dala glavni odgovor na zago­netku svemira? Što ako je preostalo još samo povezivanje konaca onih koji se mogu povezati? Uz tu mogućnost, nije čudo da su "jaki" znanstvenici poput Hawkinga preskočili teoriju velikog praska i ušli u postempirijsku znanost. Što i preostaje nekom tako kreativnom i ambicioznom?

Ruski čarobnjak

Jedan od malobrojnih rivala Stephena Hawkinga, kao prvaka iro-nijske kozmologije je Andrej Linde, ruski fizičar koji je 1988. emigrirao u Švicarsku, a dvije godine kasnije u SAD. Linde je također bio na Nobelovom simpoziju u Švedskoj, a on je bio jedan od svijetlih trenutaka sastanka. Nakon što bi popio piće ili dva na zabavi u prirodi, Linde bi prepolovio kamen karate-udar-cem. Stao bi na ruke i zatim se preokrenuo unatrag završivši na nogama. Dok je držao ruku - barem naizgled - savršeno mir­nom, šibica postavljena na nju ljuljala bi se i poskakivala kao da je povlači neki nevidljivi konac. Trik je izluđivao njegove kolege. Nije prošlo dugo vremena, a šibice i psovke su letjele unaokolo, dok je otprilike tucet najuglednijih svjetskih kozmologa uzalud­no pokušavao oponašati Lindeov uspjeh. Kad su tražili od njega da im kaže kako je to uspio, smijao se i progundao: "Ees kvantna fluktuacija."

Linde je još poznatiji zbog svojih teorijskih trikova. Ranih osamdesetih pomogao je da se prihvati jedna od ekstravagantni-jih ideja koje su proizašle iz fizike čestica: inflacija. Izum inflaci­je (riječ otkriće ovdje nije prikladna) se općenito pripisuje Alanu

Guthu iz MIT-a, ali je Linde pripomogao da se teorija izbrusi i prihvati. Guth i Linde su iznijeli tezu da je vrlo rano u povijesti našeg svemira - T=10 - 4 3 sekunde nakon eksplozije, da budemo precizni, kad je kozmos navodno bio mnogo manji od protona -gravitacija mogla nakratko postati odbojna, a ne privlačna sila. Zbog toga je navodno svemir prošao kroz fazu strahovitog ek-sponencijalnog rasta, prije no što se smirio na sadašnjoj opušte­nijoj brzini ekspanzije. [najnovije: expanzija svemira se UBRZAVA op.prev]

Guth i Linde su svoju ideju zasnovali na netestiranim - i goto­vo sigurno nemogućim za testiranje - unificiranim teorijama fi­zike čestica. Kozmolozi su se svejedno zaljubili u inflaciju jer je mogla objasniti neke iritantne probleme koje postavlja standard­ni model velikog praska. Prvo, zašto se čini da je svemir manje-više svuda isti? Odgovor glasi da baš kao što napuhavanje balona izglađuje njegovu naboranost, tako i eksponencijalna ekspanzija čini svemir relativno glatkim. Obratno, inflacija također objaš­njava zašto svemir nije potpuno homogena juha zračenja, nego sadrži grudice materije u obliku zvijezda i galaksija. Kvantna me­hanika kaže da čak i prazni prostor pršti energijom; ova energija stalno fluktuira poput valova na površini jezera nad kojim puše vjetar. Prema teoriji inflacije, vrhunci generirani ovim kvantnim fluktuacijama u vrlo ranom svemiru su mogli nakon inflacije po­stati dovoljno veliki da posluže kao gravitacijsko sjeme iz kojeg su izrasle zvijezde i galaksije.

Inflacija ima neke zapanjujuće implikacije od kojih je jedna da sve što možemo vidjeti kroz naše teleskope predstavlja samo bes­krajno mali djelić daleko prostranijeg područja stvorenog tije­kom inflacije. Ali Linde se nije na tome zaustavio. Čak i takav nepregledan svemir, smatra on, samo je jedan od beskonačno mno­go svemira začetih inflacijom. Inflacija, jednom kad počne, nika­da ne može završiti; ne samo da je stvorila naš svemir - galaksija­ma ukrašeno područje koje gledamo kroz teleskop - nego i bezbroj drugih svemira. Ovaj megaverzum ima ono što je pozna­to kao fraktalna struktura: veliki svemiri rađaju male svemire, koji rađaju još manje, i tako dalje. Linde je svoj model nazvao

kaotičnim, fraktalnim, vječno samoreproduktivnim, inflacijskim svemirom.8

Za nekoga tko je javno toliko zaigran i inventivan, Linde može biti iznenađujuće sumoran. Vidio sam tu stranu njegovog karakte­ra kad sam ga posjetio na Sveučilištu Stanford gdje su on i njegova supruga, Renata Kallosh, također teorijska fizičarka, počeli raditi 1990. Kad sam stigao u sivu, kubističku kuću koju su iznajmili, Linde me je bespotrebno proveo unaokolo. U stražnjem smo dvorištu naišli na Kallosh koja je sretno kopala po cvjetnoj lijehi. "Vidi, Andrej!" povikala je, pokazujući na gnijezdo cvrkutavih ptičica na grani iznad nje. Linde, čije su bljedilo i strabizam ot­krivali da ne boravi previše na suncu, samo je klimnuo. Kad sam ga upitao čini li mu se da je u Kaliforniji atmosfera uistinu opuštenija, promrmljao je: "Možda previše opuštena!"

Dok mi je Linde prepričavao svoju životnu priču, postalo je jasno da je strah, čak depresija, igrala značajnu ulogu u njegovoj motivaciji. U raznim fazama njegove karijere bi očajavao što ne razumije ništa o prirodi stvari - baš neposredno prije no što bi po-stignuo neki novi prodor. Linde je nabasao na osnovni koncept inflacije kasnih sedamdesetih u Moskvi, ali je odlučio da ideja im previše rupa da bi je razvijao. Njegov interes oživjela je teza Alana Gutha da inflacija može objasniti nekoliko zagonetnih osobina sve­mira, poput glatkoće, ali je i Guthova verzija imala mane. Nakon što je toliko opsjednuto razmatrao problem da je dobio čir na že­lucu, Linde je pokazao kako se Guthov model može prilagoditi tako da se eliminiraju tehnički problemi.

No, i ovaj model inflacije ovisi o, činilo se Lindeu, sumnjivim osobinama jedinistvenih teorija. Naposljetku - nakon što je za-

8 Linde je iznio svoju teoriju u članku "The Self-Reproducing Inflationary Universe", izd. u Scientific Americanu u studenom 1994., str. 48-55. Oni koji žele saznati više o Lindeu mogu pogledati njegove knjige Par­ticle Physics and Inflationary Cosmology, Harwood Academic Publish­ers, New York, 1990.; i Inflation and Quantum Cosmology, Academic Press, San Diego, 1990. Ulomci ovog dijela o Lindeu pojavili su se u mom članku "The Universal Wizard", Discover, ožujak, 1992., str. 80-85. Intervju s Lindeom sam vodio na Stanfordu u travnju 1991.

pao u takav duboki jad da je imao poteškoća ustati iz kreveta - odlučio je da bi inflacija mogla proizaći iz puno više generičkih kvantnih procesa koje je predložio John Wheeler. Prema Wheeleru, kada bi netko imao mikroskop trilijune trilijuna puta snažniji od posto­jećih, vidio bi prostor i vrijeme kako divlje fluktuiraju zbog kvantne neodređenosti. Linde je zaključio da bi ono što je Wheeler zvao "prostorno-vremenskom pjenom" neizbježno stvorilo uvjete nuž­ne za inflaciju.

Inflacija je proces koji sam sebe iscrpljuje; ekspanzija prosto­ra brzo uzrokuje raspršivanje energije koja je motor inflacije. Ali Linde je tvrdio da jednom kad inflacija počne, ona uvijek nastavlja postojati negdje drugdje - ponovno, zbog kvantne neodređenosti (korisna je stvarca ta kvantna neodređenost). Novi svemiri nasta­ju u tom istom trenutku. Neki istog časa kolabiraju. Drugi se toli­ko brzo napuhavaju da materija nikada ne dobije priliku zgrušati se. A neki, poput našega, smiruju se na brzini ekspanzije koja je dovoljno pogodna za gravitaciju da može uobličiti materiju u ga­laksije, zvijezde i planeti.

Linde je ponekad uspoređivao ovaj superkozmos s beskonačnim morem. Izbliza gledano, more otkriva dojam dinamike i promje­ne, valova koji idu gore dolje. Mi ljudi, budući da živimo unutar jednog od ovih nemirnih valova, mislimo da cijeli svemir ekspan­dira. Ali kad bismo se mogli uspeti iznad površine mora, shvatili bismo da je naš ekspandirajući kozmos samo sićušna, beznačajna, lokalna pojava u beskonačnom, vječnom oceanu. Na neki način, zaključio je Linde, stara teorija stabilnog stanja Freda Hoylea (o ko­joj ću raspravljati kasnije u ovom poglavlju) je bila u redu; kad se gleda s Božje perspektive, superkozmos se pojavljuje u nekoj vrsti ravnoteže.

Linde nije bio prvi fizičar koji je pretpostavio da postoje i drugi svemiri. Ali dok većina teoretičara smatra druge svemire mate­matičkim apstrakcijama, pa i malo neugodnim apstrakcijama, Linde uživa spekulirajući o njihovim osobinama. Izgrađujući svoju teoriju o samoreproducirajućim svemirima, primjerice, Linde govori je­zikom genetike. Svaki svemir stvoren inflacijom rađa još jedan "svemir dijete". Neki od ovih potomaka zadržavaju "gene" svojih

prethodnika i evoluiraju u slične svemire sa sličnim prirodnim zakonima - a možda i sličnim stanovnicima. Prizivajući antropsko načelo Linde je iznio tezu da bi neka kozmička verzija prirodne selekcije mogla davati prednost ponavljanju svemira u kojima je vjerojatno da će se pojaviti inteligentni život. "Činjenica da negdje drugdje postoji život poput našega za mene je gotovo izvjesna", rekao je. "Ali nikad za to nećemo znati."

Poput Alana Gutha i nekolicine drugih kozmologa, Linde voli spekulirati o mogućnosti stvaranja inflatornog svemira u labora­toriju. Ali samo se Linde pita: Zašto bi netko htio stvoriti drugi svemir? Čemu bi to služilo? Čim bi kozmički inženjer stvorio novi svemir, on bi se istoga časa razdvojio od svojeg roditelja brzi­nom većom od brzine svjetlosti prema Lindeovim proračunima. Ne bi bila moguća nikakva dalja komunikacija.

S druge strane, razmišlja Linde, možda bi inženjer mogao mani­pulirati sjemenom predinflacijske tvari na taj način da bi on evolui­rao u svemir s određenim dimenzijama, fizičkim zakonima i pri­rodnim konstantama. Na taj način bi inženjer mogao poslati neku vrstu poruke putem same strukture novog univerzuma. U biti, kaže Linde, i naš su svemir možda stvorila bića u nekom drugom sve­miru, i fizičari poput Lindea, u svojim pokušajima da otkriju zako­ne prirode, možda zapravo dekodiraju poruku naših kozmičkih roditelja.

Linde oprezno govori o ovim idejama promatrajući moju reak­ciju. Tek na kraju, možda zadovoljan time što sam zinuo od izne­nađenja, dopustio si je mali osmijeh. Ipak, njegov je osmijeh izblijedio kad sam ga upitao kakva bi mogla biti poruka utjelovljena u našem svemiru. "Čini se", rekao je prkosno, "da nismo sasvim dorasli toj spoznaji". Linde je izgledao još sumornije kad sam ga pitao da li ga je ikada zabrinulo da je možda cijeli njegov rad - borio sam se da pronađem pravu riječ - sranje.

"U trenucima depresije mislim da sam potpuni idiot", odvratio je. "Ono sa čim se igram su neke vrlo primitivne igračke." Do­dao je da se pokušava ne previše vezati uz svoje ideje. "Ponekad su modeli prilično čudni i ako ih uzmete previše ozbiljno, u opasnosti ste da ćete pasti u klopku. Rekao bih da je to slično

klizanju po vrlo tankom ledu na jezeru. Ako se kližete vrlo brzo, možda nećete potonuti i možete dospjeti daleko. Ako zastanete i razmišljate da li kližete u pravom smjeru, lako možete propa­sti."

Činilo se da Linde govori da njegov cilj kao fizičara nije do­stići konačno rješenje, dospjeti do Odgovora ili barem bilo kak­vog odgovora, nego kretati se, klizati. Linde se boji misli o ko-načnosti. Njegova teorija samoreproducirajućeg svemira ima smisla u ovom svjetlu: ako je svemir beskonačan i vječan, onda je takva i znanost, potraga za znanjem. Ali čak i fizika osuđena na ovaj svemir, rekao je Linde, možda nije ni blizu pravom odgovo­ru. "Primjerice, ne uključujete svijest. Fizika proučava materiju, a svijest nije materija." Linde se složio sa Johnom Wheelerom da stvarnost u nekom smislu mora biti participatorni fenomen. "Prije no što mjerite, nema svemira, ništa što biste mogli nazvati objek­tivnom stvarnošću", rekao je Linde.

Lindea su, poput Wheelera i Davida Bohma, čini se mučile mi­stičke težnje koje fizika sama nikad ne može zadovoljiti. "Postoji izvjesna granica racionalnog znanja", rekao je. "Jedan način da se proučava iracionalno jest uskočiti u njega i jednostavno meditirati. Drugi je proučavati granice iracionalnog pomoću oruđa racional­nosti." Linde je izabrao potonji jer je fizika nudila način "da se ne govore totalne besmislice" o djelovanjima svijeta. Ali ponekad, povjerio mi je, "deprimiran sam kad pomislim da ću umrijeti kao fizičar."

Deflacija inflacije

Činjenica da je Linde stekao toliko poštovanja - pozivali su ga na nekoliko američkih sveučilišta prije nego što je odabrao Stanford - svjedoči i o njegovoj retoričkoj vještini i o gladi za novim ideja­ma kozmologa. Ipak, do ranih devedesetih godina, inflacija i mno­ge druge egzotične ideje koje su izrasle iz fizike čestica u prethod­nom desetljeću, počele su gubiti podršku većine kozmologa. Čak je i David Schramm, koji je prilično zagovarao inflaciju kad sam ga sreo u Švedskoj, sumnjao u nju kad sam razgovarao s njim neko-

liko godina kasnije. "Inflacija mi se sviđa", rekao je Schramm, ali ona se nikad ne može do kraja verificirati jer ne daje nikakva jedin­stvena predviđanja, predviđanja koja se ne bi mogla objasniti na neki drugi način. "Toga kod inflacije nema", nastavio je Schramm, "dok kod velikog praska toga ima. Prekrasni kozmički mikrovalni poza­dinski šum i obilje lakih elemenata vam govore: 'To je to'. Nema drugog načina da se objasne ta promatranja."

Schramm priznaje da kozmolozi, što se više kreću unatrag prema početku vremena, stvaraju sve spekulativnije teorije. Koz­mologija treba unificiranu teoriju fizike čestica da bi opisala proce­se u vrlo ranom svemiru, ali verificirati unificiranu teoriju bi mo­glo biti krajnje teško. "Čak i ako se netko pojavi sa stvarno lijepom teorijom, poput teorije superstruna, nema načina da ju se testira. To znači da to onda nije stvarno znanstvena metoda kod koje dajete predviđanja i onda ih testirate. U ovim teorijama nema te eksperimentalne provjere. To je više kao matematička konzistentnost."

Hoće li cijelo polje završiti slično interpretaciji kvantne me­hanike, tamo gdje su standardi prvenstveno estetski? "Doista, to je i moj problem", odvratio je Schramm, "jer sve dok nema testo­va, više smo na području filozofije nego na području fizike. Te­stovi moraju dati onakav svemir kakav opažamo, ali to je više "-poviđenje", nego predviđanje." Uvijek je moguće da će teorijska istraživanja crnih rupa, superstruna, Wheelerovog "sve iz bita bi­va" i druge egzotike rezultirati nekom vrstom prodora naprijed. "Ali sve dok netko ne dođe s definitivnim testovima", rekao je Schramm, "ili dok nećemo imati sreće pronaći crnu rupu koju možemo pažljivo istraživati, nećemo imati onu vrstu 'Heureka!' osjećaja koji imate kad ste stvarno uvjereni da znate odgovor."

Shvaćajući značenje onoga što je upravo rekao, Schramm se izne­nada prebacio natrag na svoj uobičajeni samouvjereni način op­hođenja primjereniji kakvom glasnogovorniku. Činjenica da koz­molozi imaju toliko poteškoća u razvijanju modela velikog praska je dobar znak, tvrdio je, posežući za predobro poznatim argumentom. "Primjerice, na razmeđi su stoljeća fizičari govorili da je većina fizikalnih problema riješena. Da postoji nekoliko nezgodnih ma­lih problema, ali da je sve u osnovi riješeno. A pokazalo se da to

nije bilo tako. U stvari bio je to signal da dolazi novi veliki korak naprijed. Baš kad mislite da je kraj na vidiku, otkrivate da postoji crvotočina u cijelom novom pogledu na svemir. A ja mislim da bi se upravo to moglo dogoditi, da se fokusiramo na problem i počinje­mo vidjeti stvari u pravom svjetlu. Vidjet ćemo određene nezgod­ne probleme koje nećemo znati riješiti. A ja očekujem da će rješe­nje tih problema dovesti do cijelog novog bogatog i uzbudljivog područja. Fizika neće umrijeti."

A što ako je kozmologija već prošla svoj vrhunac u smislu da je malo vjerojatno da će ubuduće dati bilo kakva empirijska izne­nađenja onako duboka kakva je bila teorija velikog praska? Koz-molozi su sretni da bilo što znaju sigurno, kaže Howard Georgi, fizičar čestica na Sveučilištu Harvard. "Mislim da trebate shvatiti kozmologiju kao povijesnu znanost nalik evolucijskoj biologiji", rekao je Georgi, čovjek anđeoskog lica, uvijek veseo i podrugljiv. "Pokušavate gledati današnji svemir i ekstrapolirati unatrag, što je zanimljivo ali i opasno, jer je moguće da je bilo nezgoda koje su imale veliko djelovanje. A kozmolozi se silno trude shvatiti što je bilo slučajno, a koje su odlike čvrste. Ali meni je teško shvatiti te argumente dovoljno dobro, a da bih stvarno bio uvje­ren u njihovu ispravnost." Georgi je rekao da bi kozmolozi mož­da mogli steći potrebnu skromnost čitajući knjige evolucijskog biologa Stephena Jaya Goulda, koji raspravlja o potencijalnim za­bludama do kojih može doći kad prošlost rekonstruiramo na te­melju našeg znanja o sadašnjosti.

Georgi se nasmijao, možda shvaćajući koliko je malo vjerojat­no da će bilo koji kozmolog prihvatiti njegov savjet. Poput Shel-dona Glashowa čiji je ured bio u istom hodniku, Georgi je nekoć bio predvodnik u potrazi za unificiranom fizikalnom teorijom. I poput Glashowa, Georgi je na kraju odbacio teoriju superstruna i druge kandidate za jedinstvenu teoriju kao neprovjerljive i time neznanstvene. Sudbine fizike čestica i kozmologije, primijetio je Georgi, u određenom su smislu isprepletene. Kozmolozi se na­daju da će im jedinstvena teorija pomoći da shvate jasnije podri­jetlo svemira. Obratno, neki fizičari čestica se nadaju da će, umje-

sto zemaljskih eksperimenata, moći potvrditi svoje teorije gleda­jući kroz teleskope prema rubu svemira. "To mi se čini malo pretjeranim," blago je primijetio Georgi, "ali što mogu učiniti?" Kad sam ga pitao o kvantnoj kozmologiji, polju kojim se bave Hawking, Linde i ostali, Georgi se zavjerenički nasmijao. "Obič­ni fizičar kao ja ne može se snaći u tim neistraženim vodama", rekao je. Smatrao je članke o kvantnoj kozmologiji sa svim njiho­vim pričama o crvotočinama i vremenskim putovanjima i novo­rođenim svemirima "prilično zabavnima. To je kao da čitate Knjigu postanka." Što se tiče inflacije, to je divna vrsta znanstvenog mita koji je barem jednako dobar kao bilo koji drugi mit o stvaranju koji sam čuo."10

Igrač nad igračima

Uvijek će biti onih koji ne samo da odbacuju inflaciju, novorođe­ne svemire i druge krajnje spekulativne hipoteze, nego i samu teoriju velikog praska. Predsjedavajući svih osporavatelja teorije velikog praska je Fred Hoyle, britanski fizičar i astronom. Selektiv­no čitanje Hoyleovog životopisa moglo bi vas navesti da pomislite kako je on kvintesencijalni insajder. Studirao je na Cambridgeu kod Nobelovca Paula Diraca, koji je točno predvidio postojanje antimaterije. Postao je predavač na Cambridgeu 1945. godine, a pedesetih godina je pomogao dokazati kako zvijezde stvaraju teške elemente od kojih se sastoje planeti i ljudi. Početkom šezdesetih je osnovao ugledni Astronomski institut u Cambridgeu i bio je njegov prvi ravnatelj. Zbog tih i drugih zasluga je dobio titulu viteza 1972. Da, Hoyle je u stvari Sir Fred. No, zbog tvrdoglavog odbijanja da prihvati teoriju Velikog praska - i privrženost nekim rubnim ide­jama u drugim područjima - postao je izopćenikom na polju koje je pomogao stvoriti.11

10 Intervjuirao sam Georgija telefonski na Harvardu u studenom 1993. 11 Hoyle je iznio očaravajuću retrospektivu svoje burne karijere u knjizi

Home Is Where the Wind Blows, University Science Books, Mill Valley, Calif., 1994. Hoylea sam intervjuirao u njegovu domu u kolovozu 1992.

Od 1988. Hoyle živi u neboderu u Bournemouthu, gradu na južnoj obali Engleske. Kad sam ga tamo posjetio, njegova supruga Barbara me uvela u dnevnu sobu gdje je Hoyle sjedio na stolici i gledao kriket na televiziji. Ustao je i rukovao se sa mnom a da nije skinuo pogled s ekrana. Njegova supruga, blago ga prekoravajući zbog nepristojnosti, je ugasila televizor. Hoyle mi je tek tada, kao da se probudio iz transa, posvetio pozornost.

Očekivao sam da će Hoyle biti čudan i ogorčen, no većinom je bio i preljubazan. Sa svojim tupastim nosom, izbočenom vilicom i sklon šatrovačkom govoru - gdje su kolege bili "dečki", a loša teorija "svinjarija" - zračio je nekom vrstom radničke srdačnosti i izravnosti. Izgledalo je da uživa u ulozi autsajdera. "Kad sam bio mlad, stari su me smatrali neobuzdanim mladićem, a sad kad sam star, mladi me smatraju neobuzdanim starcem." Zahihotao je. "Rekao bih da me ništa ne bi smetalo više nego da me smatraju nekim tko godinama ponavlja jedno te isto", kao što to čine mnogi astronomi. "Uznemirilo bi me da netko dođe i kaže 'To što govo­riš nije tehnički dobro', to bi me zabrinulo." (U stvari, Hoyle je bio optužen i zbog ponavljanja i tehničkih pogrešaka.)12

Hoyle ima sposobnost da zvuči uvjerljivo - primjerice kad je tvrdio da je sjeme života na naš planet moralo doći iz svemira. Spon­tano stvaranje života na Zemlji, primijetio je jednom, vjerojatno je koliko i vjerojatnost da će tornado, koji prohuja smetlištem, stvori­ti Boeing 747. Objašnjavajući to pitanje tijekom našeg intervjua, Hoyle je istaknuo da je Zemlja bila nenastanjiva zbog padanja aste-roida sve do prije 3,7 milijardi godina. Zamislimo li povijest od

12 Pogledajte, primjerice, prikaz knjige Our Place in the Cosmos J. M. Denta u časopisu Nature od 13. svibnja 1993., str. 124, u kojoj Hoyle i njegov suradnik Chandra Wickramasinghe tvrde da svemir vrvi životom. Re­cenzent u časopisu Nature, Robert Shapiro, kemičar na Sveučilištu New York ustvrdio je da ova knjiga i druge novije Hoyleove knjige "u pot­punosti dokumentiraju način na koji briljantni um može biti upregnut u službu bizarnih ideja". Kad je Hoyleova autobiografija objavljena godinu dana kasnije, mediji, koji su godinama marginalizirali Hoylea zbog njegovih čudačkih stavova, iskazali su iznenadnu simpatiju prema njemu. Vidi npr. "The Space Molecule Man" Marcusa Chowna, New Scientist, 10. rujan 1994., str. 24-27.

svih 4,5 milijarde godina koliko je star naš planet kao 24 sata, onda se život pojavio u posljednjih pola sata. "Trebate otkriti DNK; morate stvoriti tisuće enzima u tih pola sata", objašnjavao je. "I sve to trebate učiniti u vrlo neprijateljskom okruženju. Stoga smatram da kad sve to zbrojite, ne dobivate naročito pri­vlačnu situaciju." Dok je Hoyle govorio, uhvatio sam se kako klimam glavom u znak slaganja. Da, naravno da život nije mogao nastati ovdje. Što bi moglo biti očitije? Tek sam kasnije shvatio da su se prema Hoyleovom vremenskom rasporedu majmuni preobrazili u ljude u posljednjih dvadeset sekundi, dok je mo­derna civilizacija nastala u manje od jedne desetinke sekunde. Možda nevjerojatno, ali dogodilo se.

Hoyle je ozbiljno počeo razmišljati o podrijetlu svemira na­kon Drugoga svjetskog rata tijekom duge rasprave s druga dva fizičara, Thomasom Goldom i Hermannom Bondijem. "Bondi je negdje imao rođaka - činilo se kao da on posvuda ima rođake — i on mu je poslao sanduk ruma", prisjeća se Hoyle. Dok su ispi­jali Bondijev rum, tri su se fizičara okrenula vječnoj zagonetki mladih i opijenih: Kako smo mi uopće nastali?

Otkriće da se sve galaksije u svemiru međusobno udaljavaju već je uvjerilo mnoge astronome da je svemir počeo eksplozijom u određenom trenutku u prošlosti i da se još uvijek širi. Hoy-leov je temeljni prigovor tom modelu bio filozofski. Nije imalo smisla govoriti o stvaranju svemira ako već nemamo prostor i vrijeme u kojem će svemir biti stvoren. "Gubite univerzalnost fizikalnih zakona", objasnio mi je Hoyle. "Fizike više nema." Je­dina alternativa tom apsurdu, odlučio je, bila je da su prostor i vrijeme morali oduvijek postojati. On, Gold i Bondi su tako smi­slili teoriju stabilnog stanja prema kojoj je svemir beskonačan i prostorno i vremenski, i stalno generira novu materiju pomoću nekog još nepoznatog mehanizma.

Prestao je promicati teoriju stabilnog stanja poslije otkrića mikrovalnog pozadinskog zračenja ranih šezdesetih koje je - či­nilo se - bilo konkluzivni dokaz za veliki prasak. No, njegove stare sumnje su se ponovno pojavile osamdesetih dok je proma­trao kako se kozmolozi trude objasniti stvaranje galaksija i druge

zagonetke. "Počelo mi se činiti da je nešto ozbiljno krivo", ne samo s novim konceptima kao što su inflacija i tamna materija, već i sa samim velikim praskom. "Ja snažno vjerujem da ako ima­te ispravnu teoriju, imate i mnogo pozitivnih rezultata. Činilo mi se da se oni time bave već 20 godina, do 1985. godine, a nisu baš imali što za pokazati. A nije smjelo biti tako, ako je teorija bila točna.

Hoyle je tako obnovio teoriju stabilnog stanja u novom i po­boljšanom obliku. Umjesto jednog velikog praska, mnogo se ma­lih praskova zbilo u preegzistentnom prostoru i vremenu. Ti ma­li praskovi su stvorili lake elemente i crvene pomake galaksija. Što se tiče kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja, najbo­lje čega se Hoyle mogao dosjetiti je bilo to da je to zračenje koje emitira neka vrsta metalne zvjezdane prašine. Hoyle je priznao da je njegova teorija "kvazistabilnog stanja" koja je u stvari zami­jenila jedno veliko čudo mnogim malim čudima, daleko od savršenstva. No, inzistirao je na tome da posljednje verzije teori­je velikog praska koje postuliraju postojanje inflacije, tamne ma­terije i druge egzotike, imaju mnogo dublje pukotine. "To je po­put srednjovjekovne teologije", izjavio je u rijetkom izljevu bijesa.

Što je duže Hoyle govorio, to sam se više pitao koliko su iskrene njegove sumnje u teoriju velikog praska. U nekim je svo­jim izjavama otkrio gotovo vlasničku sklonost prema teoriji. Jed­na od velikih ironija moderne znanosti je ta da je Hoyle skovao izraz veliki prasak 1950. godine, dok je radio na nizu radijskih emisija o astronomiji. Rekao mi je da nije namjeravao podcijeniti teoriju, kao što to govore mnogi prikazi, već ju jednostavno opi­sati. U to vrijeme, prisjeća se, astronomi su često teoriju nazivali "Friedmanovom kozmologijom" prema fizičaru koji je pokazao kako je Einsteinova teorija relativnosti dovela do teorije o sve­miru koji se širi.

'To je bio otrov", izjavio je Hoyle. "Trebali ste imati nešto živo. Stoga sam smislio veliki prasak. Da sam to patentirao, da sam za­tražio autorsko pravo...", poigravao se s tom idejom. U kolovo­zu 1993. časopis Sky and Telescope je organizirao natječaj za pro­mjenu imena teoriji. Nakon razmatranja oko tisuću prijedloga,

suci su objavili da nisu pronašli niti jedan koji bi zavrijedio zamijeni­ti izraz veliki prasak.13 Hoyle kaže da ga to nije iznenadilo. "Riječi su kao udice", komentirao je. "Kad jednom udu, jako ih je teško izvaditi."

Hoyle je također bio opsjednut time kako je bio blizu otkriću kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja. Bilo je to 1963. kada je tijekom jedne konferencije o astronomiji Hoyle upao u razgo­vor s Robertom Dickeom, fizičarom s Princetona, koji je planirao tražiti kozmičke mikrovalove koje je predviđao model velikog praska. Dicke je rekao Hoyleu da očekuje da će kozmički mikrovalovi biti na oko 20 stupnjeva iznad apsolutne nule, što je predviđala i većina drugih teoretičara. Hoyle je obavijestio Dickea da je 1941. kanadski astronom Andrew McKellar otkrio međuzvjezdani plin koji zrači mikrovalove na 3 stupnja, a ne na 20.

Na trajnu Hoyleovu žalost, niti on niti Dicke nisu tijekom svojeg razgovora spomenuli implikaciju McKellarovog otkrića: da bi mikrovalna pozadina mogla biti 3 stupnja. "Sjedili smo i pili kavu", prisjeća se Hoyle, a glas mu se povisio. "Da je jedan od nas rekao 'Možda je 3 stupnja', mogli smo odmah otići i provje­riti i tada bismo imali teoriju 1963. godine." Godinu dana kasni­je, baš prije no što se Dicke posvetio svojem mikrovalnom eks­perimentu, Arno Penzias i Robert Wilson iz Bellovog laboratorija su otkrili mikrovalno zračenje na tri stupnja, za što su kasnije dobili Nobelovu nagradu. "Uvijek sam mislio da je to jedan od najgorih promašaja mog života", uzdahnuo je Hoyle polako okrećući glavom.

Zašto bi Hoyleu toliko stalo za to što umalo nije otkrio feno­men koji je sada ismijavao kao sumnjiv? Mislim da se Hoyle, kao mnogi genijalci, nekoć nadao da će postati članom najuže znan­stvene kreme, umotan u čast i slavu. Daleko je odmaknuo u po­stizanju tog cilja. No, 1972. su birokrati na Cambridgeu prisilili Hoylea da dade ostavku na mjesto ravnatelja Astronomskog insti­tuta - zbog političkih, a ne znanstvenih razloga. Hoyle i njegova supruga su napustili Cambridge i preselili se u kolibu na udaljenoj pustopoljini gdje su živjeli 15 godina prije nego su se preselili u Bour-13 "And the Winner is...", Sky and Telescope, ožujak, 1994., str. 22.

nemouth. Za to je vrijeme Hoyleova antiautoritarnost, koja mu je uvijek dobro služila, postala manje kreativna, a više reakcio­narna. Srozao se na ono što je Harold Bloom podrugljivo nazvao "pukim buntovnikom", iako je još uvijek sanjao o tome što je mogao postati.

Hoyle je čini se patio od još jednog problema. Zadaća znan­stvenika je pronalaziti pravilnosti u prirodi. Uvijek postoji opa­snost da će netko vidjeti pravilnosti tamo gdje ih nema. Hoyle je, kasnije u svojoj karijeri, podlegao toj zamci. Vidio je pravilnosti - ili prije urote - i u strukturi kozmosa i medu onim znanstveni­cima koji su odbacivali njegove radikalne nazore. Hoyleov način razmišljanja je bio najočitiji u njegovim pogledima na biologiju. Od ranih sedamdesetih on tvrdi da je svemir ispunjen virusima, bakterijama i drugim organizmima. (Hoyle je načeo tu temu 1957. u Crnom oblaku, najpoznatijem od njegovih mnogih znanstveno-fantastičnih romana.) Ti mikroorganizmi koji putuju svemirom navodno su dali sjeme života na zemlji i potaknuli evoluciju koja je uslijedila; prirodna selekcija odigrala je malu ili nikakvu ulogu u stvaranju raznolikosti života.14 Hoyle je također tvrdio da su epidemije gripe, hripavca i drugih bolesti izazvane prolaskom Zemlje kroz oblake patogena.

Raspravljajući o trajnom uvjerenju biomedicinskog establiš-menta da se bolesti prenose na konvencionalniji način, od osobe do osobe, Hoyle se namrštio. "Ne promatraju podatke i ne kažu 'To je pogrešno', i prestanu to podučavati. Jednostavno se i dalje fiksaju istim smećem. I zato, ako odete u bolnicu jer nešto nije u redu s vama, budite sretni ako vas izliječe." No, ako svemir obi­luje organizmima, pitao sam, zašto oni nisu otkriveni? O, vjero­jatno jesu, uvjeravao me Hoyle. Sumnjao je da su s američkim pokusima, s balonima na velikim visinama i drugim platformama, dali dokaze o životu u svemiru šezdesetih godina, no političari su to prikrili. Zašto? Možda zbog nacionalne sigurnosti, sugeri­rao je Hoyle, ili zbog toga što su rezultati proturječili prevlada­vajućem mišljenju. "Znanost je danas zaključana u paradigme",

14 Vidi Hoyle i Wickramasinghe, Our Place in Cosmos.

ozbiljno je izjavio. "Svaki je put blokiran vjerovanjima koja su kriva i ako danas pokušavate bilo što postići objavljivanjem u ča­sopisima, naletjet ćete na paradigmu i urednici će vas odbiti."

Hoyle je istaknuo da, suprotno određenim izviješćima, ne vjeruje da je virus AIDS-a došao iz svemira. "To je takav čudan virus da moram vjerovati da je stvoren u laboratoriju", rekao je. Je li Hoyle želio reći da je patogen možda stvoren kao proizvod biološkog ratnog programa koji je otišao u neželjenom pravcu? "Da, čini mi se da je tako", odgovorio je.

Hoyle je također sumnjao da se život kao i cijeli svemir mora razvijati prema nekom kozmičkom planu. Svemir je "očito sređen", rekao je Hoyle. "Ima previše stvari koje izgledaju slučaj­ne, ali to nisu." Kad sam ga pitao smatra li da natprirodna inteli­gencija upravlja stvarima, ozbiljno je klimnuo. "Ja tako shvaćam Boga. On je sređenost, ali kako je bio sređen to ja ne znam." Naravno, mnogi Hoyleovi kolege - a vjerojatno i najveći dio jav­nosti - dijeli njegovo mišljenje da je svemir, da mora biti, zavjera. A možda i jest. Tko zna? Ali njegova tvrdnja da bi znanstvenici namjerno prikrili dokaze o mikrobima koji putuju svemirom ili legitimnim pukotinama u teoriji velikog praska, otkriva funda­mentalno nerazumijevanje vlastitih kolega. Većina znanstvenika žudi za takvim revolucionarnim otkrićima.[ ? ]

Načelo sunca

Neovisno o Hoyleovim ekscentričnostima, buduća promatranja bi mogla pokazati da je njegov skepticizam spram teorije velikog praska barem djelomice opravdan. Astronomi možda otkriju da kozmičko mikrovalno zračenje ne potječe iz velikog praska, već iz nekog prizemnijeg izvora kao što je prašina u našoj vlastitoj Mliječnoj stazi. Dokazi o nukleosintezi se možda isto tako neće održati onako kako su to Schramm i drugi zagovornici velikog praska tvrdili. No, čak i ako netko obori ta dva temelja velikog praska, teorija još uvijek može opstati na dokazu o crvenom po­maku za koji se čak i Hoyle slaže da dokazuje da se svemir širi.

Teorija velikog praska je za astronomiju ono što je za biologi­ju Darwinova teorija prirodne selekcije; omogućava povezanost, smisao, značenje, sjedinjujuću nit. To ne znači da teorija može -ili da će ikad - objasniti sve fenomene. Kozmologija, unatoč svo­joj tijesnoj vezi s fizikom elementarnih čestica, najpreciznijom od svih znanosti, daleko je od toga da sama bude precizna. Ta je činjenica dokazana ustrajnom nemogućnošću astronoma da se slože oko vrijednosti Hubbleove konstante, koja je mjera veliči­ne, starosti i brzine širenja svemira. Da bi se dobila Hubbleova konstanta, potrebno je izmjeriti opseg crvenog pomaka galaksija i njihovu udaljenost od Zemlje. Prvo je mjerenje jednostavno, ali drugo je izuzetno složeno. Astronomi ne mogu pretpostaviti da je očiti sjaj neke galaksije proporcionalan njenoj udaljenosti; ga­laksija je možda blizu ili je jednostavno sjajna. Neki astronomi inzistiraju na tome da je svemir star deset milijardi godina ili čak mlađi. Drugi su jednako tako uvjereni da je star najmanje dvade­set milijardi godina.15

Rasprava oko Hubbleove konstante nudi očitu lekciju: čak i kad izvode naizgled jednostavan proračun, kozmolozi moraju po­staviti različite pretpostavke koje kasnije utječu na njihove rezultate; moraju interpretirati svoje podatke baš kao i evolucijski biolozi i povjesničari. Treba tako s velikim oprezom uzeti u obzir tvrdnje koje se temelje na velikoj preciznosti (primjerice Schram-movu tvrdnju da se proračuni o nukleosintezi slažu s teorijskim predviđanjima na pet decimala).

Detaljnija promatranja našeg kozmosa neće nužno riješiti pi­tanja vezana uz Hubbleovu konstantu ili druga pitanja. Prisjeti­mo se: najtajanstvenija od svih zvijezda je naše sunce. Nitko za­pravo ne zna što uzrokuje Sunčeve pjege ili zašto njihov broj raste i smanjuje se tijekom razdoblja od otprilike deset godina. Naša sposobnost da opisujemo svemir jednostavnim elegantnim modelima proizlazi djelomice iz nedostatka podataka, iz našeg neznanja. Što jasnije vidimo svemir u njegovim blistavim detalji­ma, to će nam biti teže objasniti te činjenice jednostavnom teori-

15 Vidi Overbye, Lonely Hearts of the Cosmos, zbog izvrsnog prikaza ras­prave o Hubbleovoj konstanti.

jom. Oni koji proučavaju ljudsku povijest svjesni su tog para­doksa, no kozmolozi to vrlo teško prihvaćaju.

Sunčevo načelo ukazuje na to da će mnoge egzotične pretpo­stavke kozmologije pasti u vodu. Još se početkom sedamdesetih smatralo da su crne rupe teoretski kurioziteti koje ne treba shvaćati ozbiljno. (I sam je Einstein smatrao, prema izvještaju Freemana Dysona,16 da su crne rupe "mrlje koje treba izbaciti iz teorije nje­nom boljom matematičkom formulacijom".) S vremenom su, za­hvaljujući zagriženosti Johna Wheelera i drugih, prihvaćene kao stvarni objekti. Mnogi teoretičari su danas uvjereni da gotovo sve galaksije, uključujući i našu, imaju goleme crne rupe u svojim središ­tima. Razlog zbog kojeg je to prihvaćeno jest u tome što nitko ne može zamisliti bolji način kojim bi se objasnili divlji vrtlozi mate­rije u središtima galaksija.

Ti argumenti ovise o našem neznanju. Astronomi bi se trebali pitati sljedeće: ako bi nekako mogli biti preneseni u središte galak­sije Andromede ili naše Mliječne staze, što bi tamo našli?. Da li bi pronašli nešto nalik crnim rupama kako ih opisuje trenutna teori­ja, ili bi naišli na nešto potpuno različito, nešto što nitko još nije zamislio niti je mogao zamisliti? Pouka o Suncu upućuje da je drugi odgovor vjerojatniji. Mi ljudi možda nikad nećemo izravno vidjeti srce naše galaksije, a kamoli drugih galaksija, no možemo saznati dovoljno da posumnjamo u hipotezu o crnim rupama. Može­mo saznati dovoljno da bismo saznali koliko malo znamo.

Isto vrijedi za kozmologiju općenito. Spoznali smo jednu zapa­njujuću osnovnu činjenicu o našem svemiru. Znamo da se svemir širi i da postoji barem deset ili dvadeset milijardi godina, baš kao što i evolucijski biolozi znaju da je sav život nastao iz zajedničkog pretka putem prirodne selekcije. No, kozmolozi nisu toliko voljni prijeći preko tog osnovnog razumijevanja kao što su evolucijski biolozi spremni preskočiti darvinizam. U budućnosti će osamdese­te i rane devedesete godine biti zapamćene kao zlatno doba koz­mologije, kao razdoblje u kome je to područje postiglo savršenu ravnotežu između znanja i neznanja. Kako će se novi podaci slije-

16 "The Scientist as Rebel" Freemana Dysona, New York Review of Books, 25. svibanj 1995., str. 32.

vati u godinama koje dolaze, kozmologija bi mogla postati poput botanike; golema zbirka empirijskih činjenica labavo povezanih teorijom.

Kraj otkrića

Napokon, znanstvenici nemaju beskonačnu sposobnost otkrivanja zanimljivih novih stvari o svemiru. Martin Harwit, astrofizičar i povjesničar znanosti koji je do 1995. upravljao Smithsonianovim muzejom za istraživanje letenja i svemira u Washingtonu, zaključio je ovo u svojoj knjizi Kozmičko otkriće iz 1981.:

Povijest većine otkrića slijedi opću zakonitost, neovisno da li se bavimo otkrićima vrsta kukaca, traganjem za kontinentima i otocima u oceanu ili potragom za nalazištima nafte u tlu. Postoji inicijalni uzlazni porast broja otkrića budući da područje pri­vlači sve veći broj istraživača. U potragu pridolaze nove ideje i oruđa, a brzina otkrivanja se ubrzava. Ipak, brzo nakon toga broj otkrića koja još treba ostvariti se smanjuje, a brzina otkri­vanja se usporava unatoč visokoj učinkovitosti razvijenih meto­da. Potraga se približava kraju. Povremeno se uočava neka no­vina koju smo prethodno previdjeli ili se otkriva neka posebno rijetka vrsta; ali broj otkrića se počinje brzo smanjivati i potom otkrića još samo tu i tamo kapnu. Smanjuje se interes, istraži­vači napuštaju polje i gotovo da prestaje svaka dalja aktivnost.17

Za razliku od više eksperimentalno orijentiranih znanstvenih područja, ukazao je Harwit, astronomija je bitno pasivna djelat­nost. Možemo otkrivati samo nebeske fenomene uz pomoć in-

17 Cosmic Discovery, Martin Harwit, MIT Press, Cambridge, 1981., str. 42-43. Godine 1995. Harwit je dao ostavku na mjesto direktora Smithso-nianovog nacionalnog muzeja za aeronautiku u Washingtonu D. C, usred ogorčene rasprave oko izložbe u muzeju nazvane "Posljednji čin: atomska bomba i kraj Drugog svjetskog rata." Veterani i drugi su se žalili da je izložba prekritična spram američke odluke da baci atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki.

formacija koje nam padaju s neba, uglavnom u obliku elektro-magnetnog zračenja. Harwit je dao razna predviđanja o poboljša­nju već postojećih tehnika promatranja, primjerice optičkih te­leskopa, kao i drugih koje su još uvijek bile u povojima, poput detektora gravitacijskih valova. Napravio je grafikon koji je pro­cjenjivao brzinu novih kozmičkih otkrića u prošlosti i u buduć­nosti. Grafikon je Gaussova krivulja koja ima svoj vrhunac u dvi-jetisućitoj godini. Do te godine, prema Harwitu, bit će otkriveno otprilike pola fenomena koje uopće možemo otkriti. Do 2201. godine ćemo otkriti otprilike 90 posto svih dostupnih fenome­na, a ostatak će kapati sve sporije i sporije tijekom narednih ne­koliko tisućljeća.

Naravno, zaključio je Harwit, razni događaji mogu ubrzati ili zaustaviti ovakav razvoj. "Politički faktori mogu diktirati manje novca za astronomiju u budućnosti. Rat može usporiti istraživanje ili ga čak zaustaviti, premda bi poslijeratno razdoblje, ako ga bude, mo­glo donijeti astronomima otpisanu vojnu opremu koja će ponov­no ubrzati stopu otkrića."18 Iza svakog oblaka se skriva sunce.

Ironijska kozmologija će se naravno nastaviti sve dok imamo tako maštovite i ambiciozne pjesnike poput Hawkinga, Lindea, Whee-lera i, uistinu, Hoylea. Njihove vizije su istovremeno skromne budući da pokazuju ograničenost dometa našeg empirijskog znanja, i entuzijastične budući da svjedoče o beskonačnosti ljudske imagi­nacije. U najboljem slučaju, ironijska nas kozmologija ispunjava strahopoštovanjem. Ali to nije znanost.

John Donne je mogao govoriti u Hawkingovo ime, pa i u ime svih nas, kad je napisao: "Moje misli dostižu sve, razumiju sve. Neobjašnjiva misterija; ja, njihov Stvoritelj, sam u čvrsto zaključa­nom zatvoru, bolesničkom krevetu, bilo gdje, a svako od mojih Stvo­renja, mojih misli, je sa Suncem i dalje od Sunca, nadilazi ga, preskače jednim korakom, posvuda."19 Dopustimo da ovo posluži kao epi­taf kozmologiji.

18 Ibid., str. 44. 19 Ovaj navod iz Donnea sam pronašao pri ogleda biologa Lorena Eisleya

"The Cosmic Prison", objavljenog u časopisu Horizon u jesen 1970., str. 96-101.

5. KRAJ EVOLUCIJSKE

BIOLOGIJE

Niti jedno drugo znanstveno polje nije tako opterećeno prošlošću poput evolucijske biologije. Ona je natopljena onim što je Harold Bloom nazvao zebnjom zbog utjecaja. Disciplina evolucijske bio­logije se u velikoj mjeri može definirati kao trajni pokušaj Darwi-novih intelektualnih potomaka da se uhvate u koštac s njegovim golemim utjecajem. Darwin je svoju teoriju prirodne selekcije, središnje komponente njegove vizije, utemeljio na dva opažanja. Prvo, biljke i životinje obično daju više potomstva nego što njihov okoliš može održati. (Darwin je posudio ovu ideju od britanskog ekonomista Thomasa Malthusa.) Drugo, ovi potomci se malčice razlikuju od svojih roditelja i međusobno. Darwin je zaključio ka­ko se svaki organizam, u borbi da preživi dovoljno dugo da bi se reproducirao, izravno ili neizravno natječe s drugima iz svoje vr­ste. Slučaj ima svoju ulogu u preživljavanju svakog individualnog organizma, ali priroda će dati prednost, odnosno odabrati one organizme koji imaju varijacije koje ih čine trunčicu sposobniji­ma, to jest onima za koje je vjerojatnije da će dovoljno dugo preži­vjeti kako bi se reproducirali i prenijeli te adaptivne varijacije na svoje potomstvo.

Darwin je samo mogao nagađati o tome otkuda potječu ove strašno važne varijacije među generacijama. U Podrijetlu vrsta objav­ljenom 1859. spominje se ideja francuskog biologa Jean-Baptistea

Lamarcka prema kojoj organizmi ne samo da prenose naslijeđene, nego i stečene karakteristike svojim potomcima. Primjerice, stal­no izvijanje žirafe da dosegne lišće visoko na stablu će izmijeniti njenu spermu ili jajašce tako da će se potomstvo rađati dužeg vra­ta. Ali Darwinu se očito nije sviđala ideja da adaptacija upravlja sama sobom. Radije je mislio da su varijacije između generacija slučajne i da postaju adaptivne tek pod pritiskom prirodne selek­cije i tako dovode do evolucije.1

Darwin nije znao da je za vrijeme njegovog života jedan austrij­ski redovnik, Gregor Mendel, obavljao eksperimente koji će pri­pomoći da se pobije Lamarckova teorija i opravda Darwinova in­tuicija. Mendel je bio prvi znanstvenik koji je uočio da se prirodni oblici mogu podijeliti u jasno uočljive značajke koje se prenose s jedne generacije na drugu nečim što je Mendel nazvao čestice na­sljeđivanja, a sada se zovu geni. Geni sprečavaju miješanje osobina i stoga ih čuvaju. Rekombinacija gena do koje dolazi tijekom spol­ne reprodukcije, zajedno s povremenim genetičkim pogreškama ili mutacijama, daje varijabilnost potrebnu prirodnoj selekciji da bi izvela svoju čaroliju.

Mendelov članak iz 1868. o uzgoju biljaka graha znanstvena za­jednica gotovo da i nije zamijetila sve do kraja stoljeća. Čak i tada mendelovska genetika nije bila odmah povezana s Darwinovim idejama. Neki rani genetičari su mislili da bi genetska mutacija i spolna rekombinacija mogla voditi evoluciju određenim putevima, neovisno o prirodnoj selekciji. Ali tridesetih i četrdesetih godina Ernst Mayr s Harvarda i drugi evolucijski biolozi su spojili Darwi-nove ideje s genetikom u snažnoj preformulaciji Darwinove teorije, nazvanoj novom sintezom, koja je potvrdila da je prirodna selek­cija glavni arhitekt biološkog oblika i raznovrsnosti.

Otkriće strukture D N K 1953. - koja služi kao nacrt prema kome su konstruirani svi organizmi - potvrdilo je Darwinovu in­tuiciju da je sav živi svijet povezan i da potječe iz zajedničkog izvora.

1 Vidi izdanje On the origin of Species, Harvard University Press iz 1964. s predgovorom Ernsta Mayra, jednog od osnivača moderne evolucijske teorije.

Otkriće Watsona i Cricka otkrilo je i izvor i kontinuiteta i varija­cije koji omogućuju prirodnu selekciju. Uz to, molekularna je biologija iznijela tezu da se svi biološki fenomeni mogu objasniti na mehanički, fizički način.

Taj zaključak, prema Guntheru Stentu, nije lako prihvaćen. U knjizi Dolazak zlatnog doba on bilježi da su prije otkrića struktu­re DNK neki ugledni znanstvenici mislili da će se konvencional­ne metode i pretpostavke znanosti pokazati nedostatnima za shvaćanje hereditarnosti i drugih osnovnih bioloških pitanja. Fi­zičar Niels Bohr bio je glavni zagovornik ovakvog pogleda. Sma­trao je da baš kao što fizičari moraju prihvatiti načelo neodređe­nosti ukoliko žele shvatiti ponašanje elektrona, tako se i biolozi suočavaju s fundamentalnim ograničenjem kad pokušavaju pre­duboko istraživati žive organizme:

u pogledu fizičkih uvjeta kojima je organizam podređen, mora ostati izvjesna neodređenost, a ideja sama ukazuje da u tom pogledu moramo organizmu dopustiti minimalnu slobodu koja će biti dovoljno velika da sakrije od nas njegove posljednje tajne. U tom smislu, postojanje života se mora smatrati početnom toč­kom biologije, na sličan način kako kvantum djelovanja, koji se sa stajališta klasične mehaničke fizike čini iracionalnim elemen­tom, zajedno s postojanjem elementarnih čestica predstavlja temelj kvantne mehanike.2

Stent je optužio Bohra da pokušava oživjeti stari diskreditirani koncept vitalizma koji smatra da život potječe iz misteriozne biti ili sile koja se ne može reducirati na fizički proces. Ali Bohrova vitalistička vizija nije bila potvrđena. U stvari, molekularna biolo­gija je dokazala jednu od Bohrovih izreka, da znanost, kad je najus­pješnija, reducira misterije na trivijalnosti (premda ne nužno shvat­ljive trivijalnosti).3

2 Stent, Golden Age, str. 19. 3 Ovu Bohrovu primjedbu sam pronašao u jednoj recenziji u časopisu Na­

ture, od 6. kolovoza 1992., str. 464. Točni navod glasi: "Zadatak znanosti je reducirati duboke istine na trivijalnosti."

Što jedan ambiciozni mladi biolog može učiniti da ostavi svoj pečat na postdarvinovskom, post-DNK dobu? Jedna alternativa je postati veći darvinist od Darwina, prihvatiti darvinovsku teoriju kao vrhunski uvid u prirodu koji ne može biti transcendiran. To je put koji je odabrao veliki prosvjetitelj i redukcionist Richard Daw-kins iz Oxforda. On je izbrusio darvinizam u zastrašujuće oružje pomoću kojeg uništava sve ideje koje dovode u pitanje njegov odluč­no materijalistički, nemistički nazor na svijet. Čini se kao da ustraj­nost kreacionizma i drugih antidarvinovskih ideja shvaća kao osobnu uvredu.

Susreo sam Dawkinsa na skupu koji je organizirao njegov izda­vački agent na Manhattanu.4 On je ledeno zgodan čovjek, gra­bežljivih očiju, nosa tankog poput oštrice noža, i rumenih obraza koji se ne uklapaju u cijelu sliku. Nosio je odijelo za koje se činilo da je skupo i skrojeno po mjeri. Kad bi ispružio ruku da naglasi neku stvar, ona bi lagano drhtala. Ali to nije bio drhtaj nervoznog čovje­ka, nego fino uglađenog, visoko profesionalnog borca u ratu ide­ja: Darwinovog lovačkog psa.

Kao i u svojim knjigama, Dawkins odiše vrhunskim samopouz­danjem. Njegove izjave često kao da imaju implicitnu preambulu: "Kao što svaka budala može vidjeti..." Beskompromisni ateist, Dawkins je objavio da on nije ona vrsta znanstvenika koji misle da se znanost i religija tiču različitih područja i stoga mogu jedno­stavno koegzistirati. Većina religija, ustvrdio je, smatra da je Bog odgovoran za nacrt i svrhu koja je očita u živom svijetu. Dawkins je bio odlučan u namjeri da slomi ovakav nazor. "Sva svrha proi­zlazi isključivo iz prirodne selekcije", rekao je. "To je kredo koji želim promicati".[ kakva budala - op.prev]

Dawkins je sljedećih 45 minuta obrazlagao svoju ultrareduk-cionističku verziju evolucije. Ukazao nam je da trebamo misliti o genima kao o malim djelićima softvera koji imaju samo jedan cilj: napraviti što više kopija sebe samih. Karanfili, leopardi i sva živa

4 Sastanak s Dawkinsom se održao u studenom 1994. u uredu Johna Brock-mana, izvanredno uspješnog agenta i stručnjaka za odnose s javnošću, specijaliziranog za znanstvene pisce [ i psihopate - op.prev.]

bića su samo složena oruđa koja su stvorili ovi "kopiraj-me progra­mi" da bi im pomogli u reprodukciji. Kultura je također sazdana na "kopiraj-me programima" koje Dawkins zove memi. Dawkins je zatražio od nas da zamislimo knjigu s ovom porukom: "Vjeruj u ovu knjigu i navedi svoju djecu da u nju vjeruju ili ćete, kad umrete, svi otići na vrlo neugodno mjesto koje se zove pakao". "To je vrlo učinkovit primjerak kopiraj-me koda. Nitko nije glup pa da samo prihvati naredbu: 'Vjeruj u ovo i reci svojoj djeci da vjeruju'. Treba biti suptilniji i zamotati to na neki složeniji način. I, naravno, svi znamo o čemu govorim." Naravno. Kršćanstvo je, po­put svih religija, izvanredno uspješan lanac poruka. Što bi moglo imati više smisla?

Dawkins je potom odgovarao na pitanja iz publike, šarolikog skupa novinara, nastavnika, urednika i drugih kvaziintelektualaca. Jedan od slušatelja je bio John Perry Barlow, nekadašnji hipi iz pokreta Za cjelovitu Zemlju i povremeni pisac stihova za pjesme Grateful Deada, koji je mutirao u kiberproroka New Agea. Barlow, bradati čovjek sa crvenom maramom vezanom oko vrata, upitao je Dawkinsa dugo pitanje koje je imalo nekakve veze s tim gdje stvarno postoji informacija.

Dawkinsove su se oči suzile, a njegove su nosnice tako lagano zatreperile kao da je uhvatio miris čupavca. Zao mi je, rekao je, ali ne shvaća pitanje. Barlow je govorio još minutu. "Čini mi se da ciljate na nešto što zanima vas, ali ne zanima mene", rekao je Daw­kins i okrenuo se prema publici pogledom tražeći sljedeće pitanje. Iznenada je u sobi bilo nekoliko stupnjeva hladnije.

Kasnije, za diskusije o izvanzemaljskom životu, Dawkins je izla­gao svoje vjerovanje da je prirodna selekcija kozmičko načelo; gdje god ima života, djeluje prirodna selekcija. Upozorio je da život ne može biti prečest u svemiru jer dosad nismo našli nikakvih doka­za o životu na drugim planetima u Sunčevom sustavu, niti bilo gdje u svemiru. Barlow se hrabro ubacio da bi rekao kako naša nespo­sobnost da otkrijemo izvanzemaljske oblike života možda potječe od urođenih ograničenja naše percepcije. "Ne znamo tko je otkrio vodu," rekao je Barlow značajno "ali prilično smo sigurni da to

nisu bile ribe". Dawkins je okrenuo svoj bezizražajni pogled Bar-lowu. "Hoćete reći da cijelo vrijeme gledamo u njih,"upitao je Dawkins, "ali ih ne vidimo?" Barlow je klimnuo. "Daaaa...", uz­dahnuo je Dawkins, kao da izdiše i posljednju nadu da će prosvije­

tliti neizrecivo glupi svijet.[dok je takvih dawkinsa, svijet će i ostati glup - op.prev]

Dawkins je bio jednako oštar i sa svojim kolegama biolozima, onima koji su se usudili dovesti u pitanje osnovnu paradigmu darvi­nizma. On tvrdi, s razornom uvjerljivošću, da su svi pokušaji da se Darwin na bilo koji način modificira ili transcendira manjkavi. Otvorio je svoju knjigu Slijepi urar iz 1986. sljedećom proklama­cijom: "Naše postojanje je jednom bila jedna od najvećih misterija, ali... ono više nije misterija jer je razriješena. Darwin i Wallace su je riješili, premda ćemo još neko vrijeme nastavljati dodavati fusno­te tom rješenju."5

"U takvim stvarima uvijek ima element retorike", odgovorio je Dawkins kada sam ga kasnije pitao o toj rečenici o fusnotama. "S druge strane, to je legitimna retorika" po tome što je Darwin uisti­nu riješio "misteriju o tome kako je nastao život i kako život ima ljepotu, prilagodljivost, kompleksnost, koje ima". Dawkins se slaže s Guntherom Stentom da sva velika otkrića u biologiji po­slije Darwina - Mendelov dokaz da geni dolaze u omeđenim pake­tima, otkriće dvostruke uzvojnice DNK Watsona i Cricka - po­dupiru, a ne osporavaju Darwinovu osnovnu ideju.

Molekularna biologija je nedavno otkrila da je proces u kome DNK međusobno djeluje s RNK i proteinima znatno složeniji nego što se prije mislilo, ali temeljna paradigma genetike - genetska transmisija utemeljena na DNK - nije ugrožena. "Ozbiljni preo­kret bi bio", kaže Dawkins, "kad biste uzeli cijeli organizam, ze­bru s ravnice Serengeti, i omogućili joj da stekne neku karakteristiku, na primjer da nauči novi put do vode, i da to imate natrag ukodirano u genom. Pa ako se išta takvo dogodi, ja ću se stvarno živ pojesti."

5 The Blind Watchmaker, Richard Dawkins, W W Norton, New York, 1986., str. ix. Wallace o kome Dawkins govori je Alfred Russell Wallace koji je otkrio koncept prirodne selekcije neovisno o Darwinu, ali se nikad nije približio Darwinovoj dubini ili širini uvida.

Postoje još neke prilično velike biološke zagonetke koje nisu riješene, poput podrijetla života, spolova i ljudske svijesti. Raz­vojna biologija - koja pokušava pokazati kako jedna oplođena sta­nica postaje gušter ili svećenik - također postavlja važna pitanja. "Mi sigurno trebamo saznati kako to funkcionira i to će biti vrlo, vrlo komplicirano." Ali Dawkins inzistira na tome da će razvojna biologija, poput molekularne genetike prije, jednostavno ispuniti praznine Darwinove paradigme s više detalja.

Dawkinsu je "dosta" onih intelektualaca koji tvrde da znanost sama ne može odgovoriti na posljednja pitanja o postojanju. "Oni misle da je znanost previše arogantna i da postoje neka pitanja koja znanost ne smije postavljati, koja tradicionalno pripadaju polju inte­resa religioznih ludi. Kao da oni imaju neke odgovore. Jedno je reći da je vrlo teško znati kako je svemir počeo, što je potaknulo veliki prasak, što je svijest. Ali ako znanost ima poteškoća s objaš­njavanjem nečega, onda vam ja jamčim da nema nikog drugog tko će to objasniti." Dawkins je naveo, s velikim užitkom, primjedbu velikog britanskog biologa Petera Medawara da se neki ljudi "uživaju valjati u bezopasnoj baruštini neznanja". "Ja želim razumjeti", oštro je dodao Dawkins, "a razumijevanje za mene znači znanstveno razumijevanje".

Pitao sam Dawkinsa što misli, zašto je njegova poruka - da nam je Darwin u biti rekao sve što znamo i što trebamo znati o životu - naišla na otpor, ne samo kreacionista ili sljedbenika New Agea ili filozofskih sofista, nego i očito kompetentnih biologa. "Moguće je da nisam bio dovoljno jasan", odgovorio mi je. Ali, naravno, puno je vjerojatnije upravo suprotno. Dawkins je bio krajnje ja­san, toliko jasan da nije ostavio nimalo prostora za misteriju, znače­nje, svrhu - ili za velika znanstvena otkrića nakon onoga što nam je dao sam Darwin.

Gouldov plan kontingencije

Naravno, neke moderne biologe vrijeđa stav da oni samo dodaju fusnote Darwinovom "veličanstvenom" opusu. Jedan od Darwinovih najjačih (u Bloomovom smislu riječi) nasljednika je Stephen Jay Gould s Harvarda. Gould se pokušao oduprijeti Darwinovom utje­caju ocrnjujući snagu njegove teorije, tvrdeći da ona ne objašnjava baš tako mnogo. Gould je počeo formirati svoju filozofsku pozi­ciju šezdesetih godina s napadom na časnu doktrinu uniformitari-janizma, koja smatra da su geofizičke sile koje su oblikovale zemlju i život na njoj manje-više konstantne.6

Godine 1972. su Gould i Niles Eldredge iz Američkog priro­doslovnog muzeja u New Yorku proširili ovu kritiku uniformita-rijanizma na biološku evoluciju uvodeći teoriju punktacijskog ekvilibrija (također skraćeno zvanu "punk eek" ili evolucija grče-njem, kako su je nazivali kritičari).7 Nove vrste tek rijetko nasta­ju postupnom linearnom evolucijom koju je opisao Darwin, tvr­dili su Gould i Eldredge. Specijacija, to jest stvaranje vrste, je relativno brz događaj do kojeg dolazi kad skupina organizama napusti svoju stabilnu roditeljsku populaciju i krene vlastitim ge­netičkim putem. Specijacija ne ovisi o onoj vrsti adaptivnih pro­cesa koje su opisali Darwin (i Dawkins), nego o puno posebni-jim, kompleksnijim, kontingentnijim faktorima.

Gould u svojim kasnijim spisima neumorno napada ideje za ko­je smatra da su implicitne u mnogim interpretacijama Darwinove teorije: progres i neizbježnost. Prema Gouldu, evolucija ne iska­zuje nikakav koherentni pravac, niti su bilo koji od njenih proiz­voda - poput Homo sapiensa - u bilo kojem smislu neizbježni; odvr-tite "vrpcu života" milijun puta i ovaj posebni majmun prevelikog mozga možda nikad ne bi ni nastao. Gould napada i genetski deter-

6Vidi"Is Uniformitarianism Necessary?",American Journal df Science, vol. 263, 1965., str. 223-228

7 "Punctuated Equilibria: An Alternative to Phyletic Gradualism", Stephen Jay Gould i Niles Eldredge, u Models in Paleobiology, ur. T. J. M. Schopf, W H. Freeman, San Francisco, 1972.

minizam kad na njega naiđe, svejedno da li u pseudoznanstvenim tvrdnjama o rasi i inteligenciji ili u respektabilnijim teorijama po­vezanim sa sociobiologijom. Gould umata svoj skepticizam u prozu koja je bogata raznovrsnim kulturnim referencama i natopljena trajnom sviješću o vlastitoj egzistenciji kao kulturnom artefaktu. U tome je nevjerojatno uspješan: gotovo sve njegove knjige su bestseleri i jedan je od najcitiranijih znanstvenika na svijetu.8

Prije no što sam sreo Goulda, pitao sam se o nekoliko prividno kontradiktornih aspekata njegove misli. Pitao sam se, primjerice, koliko je stvarno dubok njegov skepticizam i njegova averzija spram progresa. Vjeruje li, zajedno s Thomasom Kuhnom, da znanost sama nije iskazala nikakav koherentni progres? Je li tijek znanosti isto tako krivudav, isto tako besciljan, kao tijek života? Kako je onda Gould izbjegao kontradikcije kojih je Kuhn postao žrtvom? Što­više, neki ga kritičari - a Gouldov je uspjeh osigurao da ima legije - optužuju da je kriptomarksist. Ali Marx je bio pobornik krajnje determinističkog progresivističkog shvaćanja povijesti koje je, čini se, suprotno Gouldovom.

Pitao sam se da li se Gould povukao po pitanju točkastog ekvili-brija. U podnaslovu njihovog izvornog članka iz 1972. godine, Go­uld i Eldredge su punk eek neuvijeno nazvali "alternativom" dar-vinovskom gradualizmu koji bi ga jednog dana mogao i istisnuti. U podnaslovu retrospektivnog članka objavljenog u časopisu Nature 1993. godine, pod imenom "Točkasti ekvilibrij je odrastao", Gould

8 Meni su od mnogih Gouldovih knjiga najdraže The Mismeasure of Man, W. W. Norton, New York, 1981., koja je istovremeno učena povijest, ali i strastvena polemika protiv testova inteligencije, i Wonderful Life, W. W Norton, New York, 1989., majstorsko izlaganje njegovog pogleda na život kao proizvoda kontingencije. Vidi također "The Spandrels of San Marco and the Panglossian Paradigm" Goulda i njegovog harvardskog kolege Richarda Lewontina (genetičara kojeg često, kao i Goulda, optužuju za marksističke sklonosti) u Proceedings of the Royal Society, London, vol. 205,1979., str. 581-598. Članak je razorna kritika simplificiranih darvi-novskih objašnjenja fiziologije i ponašanja. Za isto tako oštar napad na Gouldova evolucijska shvaćanja, vidi recenziju knjige Wonderful Life Rob­erta Wrighta, objavljenu u New Republic, 29. siječnja 1990.

i Eldredge su rekli da bi njihova hipoteza mogla biti "korisni doda­tak" ili "komplement" Darwinovom osnovnom modelu. Pravo pankersko povlačenje. Gould i Eldredge su članak iz 1993. zaključili izljevom razoružavajuće iskrenosti. Rekli su da je njihova teorija tek jedna od mnogih modernih znanstvenih ideja koje naglašavaju slučaj­nost i diskontinuitet prije nego red i progres. "Točkasti ekvilibrij, viđen u ovom svjetlu, je jedini prilog paleontologije duhu vremena, a duhovima vremena, kao (doslovce) prolaznim duhovima vreme­na, ne treba nikada vjerovati. Tako smo, razvijajući teoriju točkastog ekvilibrija, ili laskali i dodvoravali se modi i time se osudili na smetliš­te povijesti, ili smo doživjeli iskru uvida u ustrojstvo prirode. To će moći odlučiti tek točkasta i nepredvidiva budućnost."9

Čini mi se da ovu nekarakteristična skromnost možda objašnja­vaju događaji koji su se odigrali kasnih sedamdesetih godina kada su novinari razglašavali točkasti ekvilibrij kao nešto što "revolucio­narno" nadmašuje Darwina. Neizbježno, kreacionisti su zgrabili punk eek kao dokaz da teorija evolucije nije univerzalno prihvaćena. Neki biolozi su optužili Goulda i Eldredgea što su svojom retorikom ohrabrivali takve tvrdnje. Godine 1981. je Gould pokušao izravnati račune svjedočeći na suđenju u Arkansasu, održavanom zbog toga da se odluči treba li kreacionizam podučavati u školama, zajedno s teorijom evolucije. Gould je, u biti, bio prisiljen priznati da točka­sti ekvilibrij nije istinski revolucionarna teorija; da je zapravo mi­norna tehnička intervencija, čarka medu stručnjacima.

Gould izgleda razoružavajuće obično. Nizak je i debeljuškast; njegovo lice je također bucmasto, urešeno malim okruglim nosom i sijedim brkovima a la Charlie Chaplin. Kad sam ga sreo, nosio je zgužvane safari hlače i oksfordsku košulju; izgledao je poput arhetipskog smušenog profesora odsutnog duha. Ali, iluzija obič-nosti je nestala čim je Gould otvorio usta. Kad raspravlja o znan­stvenim pitanjima, govori mrmljajući, poput mitraljeza, izlažući i najkompleksnije tehničke argumente lakoćom koja je davala naslu­titi daleko šire znanje koje drži u pričuvi. Urešavao je svoj govor,

9 "Punctuated Equilibrium Comes of Age", Nature, 18. studeni 1993., str. 223-227. Goulda sam intervjuirao u New Yorku u studenom 1994.

kao i svoje spise, navodima koje bi obvezatno uvodio govoreći: "Na­ravno, Vama je poznata čuvena primjedba...". Dok govorio, često izgleda rastreseno, kao da ne pridaje pažnju vlastitim riječima. Imao sam dojam da običan govor nije dostatan da bi ga u potpu­nosti zaokupio; u njegovu su se umu brzo razvijali programi višeg stupnja baveći se usporedbama, pokušavajući anticipirati moguće prigovore onome što govori, tragajući za novim linijama argu­mentacije, analogijama, navodima. Imao sam osjećaj da je, bez obzira gdje sam ja bio, Gould uvijek bio daleko ispred mene.

Gould priznaje da je njegov pristup evolucijskoj biologiji djelo­mice bio nadahnut Kuhnovom Strukturom znanstvenih revolucija koju je pročitao ubrzo nakon njenog objavljivanja 1962. godine. Knjiga je pomogla Gouldu da povjeruje da bi on, mladić iz "obite­lji nižeg srednjeg sloja nastanjene u Queensu, gdje nitko nije išao na fakultet," mogao biti u stanju dati važan doprinos znanosti. Ona je također navela Goulda da odbaci "induktivistički, amelioracij-ski, progresivni model bavljenja znanošću tipa "daj činjenice, a teoretiziraj tek kad ostariš".

Pitao sam Goulda vjeruje li, kao što je Kuhn vjerovao, da zna­nost ne napreduje prema istini. Uvjereno odmahnuvši, Gould je zanijekao da Kuhn podržava takvu poziciju. "Ja ga, naravno, po­znajem", rekao je Gould. Premda je Kuhn bio "intelektualni otac" socijalnih konstruktivista i relativista, on je svejedno vjerovao da "izvan nas postoji objektivni svijet", tvrdi Gould; Kuhn je mislio da je ovaj objektivni svijet u izvjesnom smislu vrlo teško definira­ti, ali je sigurno priznavao da "danas bolje razumijemo što to jest, bolje nego stoljećima prije".

I tako Gould, koji tako neumorno teži protjerivanju pojma pro­gresa iz evolucijske biologije, zapravo vjeruje u znanstveni pro­gres? "Pa, naravno", rekao je blago. "Mislim da svi znanstvenici vjeruju." Nijedan pravi znanstvenik ne bi mogao biti kulturni relativist, obrazlagao je Gould, jer je znanost previše dosadna. "Sva­kodnevni posao znanosti je strašno dosadan. Morate počistiti sve te kaveze za miševe, titrirati razne otopine. Oprati petrijevke." Ni­jedan znanstvenik ne bi izdržao takvu tlaku kad ne bi mislio da će

dovesti do "veće empirijske adekvatnosti". Gould dodaje, po­novno se referirajući na Kuhna, da će "neki ljudi koji imaju velike ideje, često izraziti te ideje na jedan gotovo čudno preuveličan način, samo da bi naglasili bit onoga što žele reći". (Razmišljajući kasnije o ovoj primjedbi, morao sam se pitati: da li je Gould potajno nudio ispriku za svoje vlastite retoričke ispade?)

Gould je isto tako s lakoćom otklizao preko mojih pitanja o Marxu. Priznao je da smatra neke Marxove teze sasvim privlačnima. Pri­mjerice, Marxovo shvaćanje da ideje imaju društvene korijene i da se mijenjaju kroz konflikte, kroz sukob teze i antiteze, "je zapravo vrlo razumna i zanimljiva teorija promjene. Krećete se ne­girajući prethodnu tezu, a potom negirate prvu negaciju, ali se ne vraćate na prvu tezu. Zapravo ste došli do nečeg drugog. Mislim da je to sve prilično zanimljivo." Marxovo shvaćanje društvene promjene i revolucije, u kojoj "akumulirate male ozljede na račun sustava, sve dok se sustav ne slomi sam od sebe", je također pri­lično kompatibilno s točkastim ekvilibrijem.

Teško da sam ga trebao pitati sljedeće pitanje: je li Gould, ili je ikad bio, marksist? "Samo se sjetite što je Marx rekao", Gould je odgovorio prije no što su mi se usta zatvorila. Marx je sam, "pod­sjetio" me Gould, jednom zanijekao da je marksist jer je marksizam postao previše toga za previše ljudi. Nijedan se intelektualac, obja­snio je Gould, ne želi identificirati preblisko s bilo kakvim "izmom", naročito ovako zamašnim. Gouldu se ne sviđaju ni Marxove ide­je o progresu. "Marx je stvarno bio zarobljen u idejama o predesti­naciji i determinizmu, naročito u teorijama povijesti za koje mi­slim da trebaju biti potpuno kontingentne. Ja stvarno mislim da je bio potpuno u krivu što se toga tiče." Darwin je, premda "preeminentni Viktorijanac da bi se odrekao ideje progresa u potpunosti", bio puno kritičniji spram viktorijanskih pojmova o napretku, nego što je to bio Marx.

S druge strane, Gould, izričiti antiprogresivist, nije isključivao mogućnost da kultura može iskazivati neku vrstu napredovanja. "Zato što je društveno nasljeđivanje lamarkijansko, postoji više teorijskih temelja za vjerovanje u napredak kulture. Ona cijelo

vrijeme skreće sa svog puta zbog rata, i tako dalje, i stoga postaje kontingentna. Ali, barem zato što se svi naši izumi izravno pre­nose potomcima, postoji ta mogućnost upravljane akumulacije."

Kad sam napokon upitao Goulda za točkasti ekvilibrij, on ga je nadahnuto branio. Pravo značenje ideje, rekao je, je u tome da "ne možete objasniti specijaciju na razini adaptivne borbe pojedinaca u darvinovskom, konvencionalnom darvinovskom, smislu riječi". Trendove se može objasniti samo mehanizmima koji djeluju na razini vrste. "Imate trendove zato što neke vrste evoluiraju brže i zato što neke vrste žive duže od drugih", rekao je. "Budući da su uzroci rođenja i smrti vrsta potpuno različiti od uzroka rođenja i smrti orga­nizama, to je druga vrsta teorije. To je ono što je zanimljivo. To je tamo gdje je nova teorija bila u punk eeku".

Gould je odbio priznati da se u bilo kojem smislu povlači od teorije točkastog ekvilibrija ili da pobija Darwinovu nadmoćnost. Kad sam ga pitao o promjeni od "alternative" iz izvornog članka iz 1972. godine, na "komplement" iz retrospektivnog članka u časopisu Nature iz 1993. godine, uzviknuo je: "Nisam to ja napisao!" Gould je optužio Johna Maddoxa, urednika časopisa Nature, da je ubacio "komplement" u podnaslov članka bez da je pitao bilo njega, bilo Eldredgea. "Bio sam ljut na njega zbog toga", pušio se Gould. Ali, potom je nastavio tvrditi da alternativa i komplement zapravo i nemaju tako različito značenje.

"Gledajte, kad kažete da je to alternativa, to ne znači da stara vrsta gradualizma ne postoji. Vidite, to je druga stvar za koju mi se čini da ljudi ne uočavaju. Svijet je pun alternativa, zar ne? Mislim, imamo muškarce i žene koji su alternativna stanja spola u Homo sapiensa. Mislim, ako tvrdite da je nešto alternativa, to ne znači da djeluje isključivo. Gradualizam je imao prilično kompletnu he­gemoniju prije nas. Sad imamo alternativu za testiranje. Mislim da točkasti ekvilibrij ima potpuno dominantnu učestalost u fosilnim nalazima, što znači da gradualizam postoji, ali nije stvarno važan u općoj zakonitosti stvari."

Dok je Gould i dalje govorio, počeo sam se pitati je li uopće zainteresiran za razrješenje rasprave oko točkastog ekvilibrija i

drugih pitanja. Kad sam ga pitao da li misli da će biologija ikad dostići konačnu teoriju, napravio je grimasu. Biolozi koji tako mi­sle su "naivni induktivisti", rekao je. "Oni zapravo misle ćemo kad sekvencioniramo ljudski genom - znati sve!" Čak i neki paleonto­lozi, priznao je, vjerojatno misle da ćemo, "proučavamo li dovoljno dugo, stvarno saznati osnovne crte povijesti života na Zemlji i on­da će to biti to!" Gould se s time ne slaže. Darwin "je imao pravi odgovor o osnovnim medurelacijama organizama, ali za mene je to tek početak. Ništa nije gotovo; tek je počelo."

Pa što Gould smatra najvažnijim pitanjima evolucijske biologi­je? "O, postoje tolika pitanja, da ne znam gdje bih počeo." Zapazio je da teoretičari još uvijek trebaju odrediti "puno uzroka" koji su u temelju evolucije, od molekula sve do velikih populacija orga­nizama. Potom, tu su "sve te kontingencije" poput udara asteroi-da za koje se misli da su prouzročili masovna istrebljenja. "Tako da bih ja rekao uzroci, snage uzroka, razine uzroka i kontingencije." Gould se na trenutak zamislio. "To nije loša formulacija", rekao je, i potom izvadio mali notes iz džepa na košulji i nešto u njega zapisao.

Potom je Gould veselo istresao sve razloge zbog kojih znanost nikad neće odgovoriti na sva ta pitanja. Kao povijesna znanost, evolucijska biologija može ponuditi samo retrospektivna objaš­njenja, a ne i predviđanja, a ponekad čak ne može ponuditi ništa jer joj manjka dovoljno podataka. "Ako nemate podatke o prethodnim sekvencama, onda ne možete ništa napraviti", rekao je. "Zato mislim da nikad nećemo saznati o podrijetlu jezika. Jer to nije pita­nje teorije; to je pitanje kontingentne povijesti."

Gould se osim toga slaže s Guntherom Stentom da ljudski mo­zak, stvoren zbog preživljavanja u predindustrijskom društvu, jednostavno nije dostatan za rješavanje određenih pitanja. Istraži­vanja su pokazala da ljudi nisu sposobni rješavati probleme koji uključuju vjerojatnosti i interakcije kompleksnih varijabli - po­put odnosa prirode i kulture. "Ljudi ne shvaćaju da ako geni i kultura jesu u interakciji - a naravno da jesu - onda ne možete reći da su to 20 posto geni, a 80 posto okoliš. To ne možete učiniti. Nema

smisla. Osobina koja se pojavljuje iz tog međuodnosa je osobina koja se pojavljuje, i to je sve što ćete ikada o tome moći reći." Ipak, Gould nije jedan od onih koji pridaju životu ili umu mistič­ne osobine. "Ja sam staromodni materijalist", kaže. "Mislim da duh izrasta iz kompleksnih neuralnih organizacija koje baš do­bro ne razumijemo."

Na moje iznenađenje, Gould je potom uronio u premišljanja o beskonačnosti i vječnosti. "To su dvije stvari koje ne razu­mijemo", rekao je. "A opet, teorija gotovo da zahtijeva od nas da se s njima pozabavimo. To je vjerojatno stoga što o njima ne raz­mišljamo ispravno. Beskonačnost je paradoks unutar kartezijan-skog prostora, zar ne? Kad sam imao osam ili devet godina, go­vorio sam: "Evo, tamo je zid od cigli." Ali, što je iza zida od cigli? Ali, to je kartezijanski prostor, i čak ukoliko je prostor zakrivljen, još uvijek se ne možete spriječiti da razmišljate o to­me što je iza krivulje, čak i ako to nije pravi način razmišljanja o tome. Možda je sve to jednostavno krivo! Možda je to univer­zum fraktalnih ekspanzija! Ja ne znam što je to. Možda postoje načini na koje je ovaj univerzum strukturiran i koje mi uopće ne možemo zamisliti." Gould je sumnjao da znanstvenici u bilo ko­joj disciplini mogu dostići konačnu teoriju, s obzirom na njihovu tendenciju da sređuju stvari prema prethodno zamišljenim poj­movima. "Stvarno se pitam ne reflektira li svaka tvrdnja o konač­noj teoriji samo način na koji je konceptualiziramo."

Je li moguće, s obzirom na ova ograničenja, da će biologija, pa čak i znanost u cijelosti, napredovati koliko ide i zatim stati? Gould je odrečno zavrtio glavom. "Godine 1900. ljudi su mislili da znanost završava, a otad smo dobili tektoniku ploča, genetsku ba­zu života. Zašto bi prestala?" I uostalom, dodao je Gould, moguće je da naše teorije reflektiraju naša vlastita ograničenja kao tragača za istinom, a ne pravu narav stvarnosti. Prije no što sam mu mogao odgovoriti, Gould je već bio jedan korak ispred mene. "Naravno, ako su ta ograničenja inherentna, onda će znanost biti upotpunje­na unutar tih ograničenja. Da, da. OK, to je poštena argumentaci­ja. Ne mislim da je ispravna, ali mogu shvatiti njenu strukturu."

Štoviše, tvrdi Gould, moguće je da će tek uslijediti velike kon­ceptualne revolucije u budućnosti biologije. "Moglo bi se ispostaviti da je evolucija života na ovom planetu tek mali dio općeg fenome­na života." Možda će se ispostaviti da se život negdje drugdje ne povinuje darvinovskim načelima, za razliku od onog što vjeruje ric­hard dawkins; u biti, otkriće izvanzemaljskog života bi moglo ospo­riti dawkinsovu tvrdnju da Darwin ne vlada samo na našoj maloj Zemlji, nego svugdje u kozmosu.

Dakle, Gould vjeruje da život postoji i drugdje u svemiru, pitao sam. "Zar Vi ne vjerujete?", odvratio je. Odgovorio sam da mislim da je to pitanje isključivo stvar osobnog uvjerenja. Gould je zažmi­rio od neugode; možda sam ga barem jednom uhvatio nespremnog. Da, naravno da je postojanje života negdje drugdje stvar osob­nog uvjerenja, rekao je, ali svejedno se možemo upustiti u kvalifi­cirane spekulacije. Čini se da se ovdje na Zemlji život pojavio prilič­no lako, budući da najstarije stijene koje mogu pokazati dokaze o životu, stvarno i pokazuju te dokaze. Štoviše, "neizmjerna veliči­na svemira i nevjerojatnost apsolutne jedinstvenosti bilo kojeg nje­govog dijela dovodi do vrlo velike vjerojatnosti da neka vrsta života postoji posvuda. Ali, ne znamo. Naravno da ne znamo i ja znam da tvrditi suprotno nije filozofski inkoherentno."

Ključ za razumijevanje Goulda možda nije njegov navodni mark­sizam, ili liberalizam, ili antiautoritarizam, nego njegov strah od poten­cijala vlastitog područja da se zatvori. Oslobađajući evolucijsku bio­logiju od Darwina - i od znanosti u cijelosti, znanosti definirane kao potraga za univerzalnim zakonima - on je pokušao potragu za znanjem ostaviti otvorenom, čak beskonačnom. Gould je puno previše pametan da bi nijekao, kao što to čine neki trapavi relativi-sti, postojanje fundamentalnih zakona koje je otkrila znanost. Umje­sto toga on vrlo uvjerljivo dokazuje da zakoni nemaju previše objaš-njavačke snage; oni mnoga pitanja ostavljaju neodgovorenima. On je izvanredno sposoban praktičar ironijske znanosti u njenom modusu negativne sposobnosti. Njegov pogled na život može se sumirati pomoću starog slogana na naljepnicama koje neki ljudi lijepe na automobile: "Sranja se događaju".

Gould to, naravno, formulira puno elegantnije. Tijekom našeg razgovora on je zapazio da mnogi znanstvenici povijest, koja se bavi posebnostima i kontingencijama, ne smatraju dijelom znanosti. "Mislim da je to kriva taksonomija. Povijest je drugačija vrsta zna­nosti." Gould je priznao da je oduševljen smušenošću povijesti, njenim otporom izravnoj analizi. "Obožavam to! To je zato što sam u srcu povjesničar." Transformirajući evolucijsku biologiju u povijest - u biti interpretativnu ironijsku disciplinu, nalik književnoj kritici - Gould ju je učinio bližom onome tko ima njegovu znatnu retoričku vještinu. Ako je povijest života kame­nolom bez dna, sastavljen većinom od slučajnih događaja, on može nastaviti kopati u njemu, verbalno se diveći jednoj neobičnoj či­njenici za drugom, bez imalo straha da će njegovi postupci postati trivijalni ili redundantni. I dok većina znanstvenika pokušava razaznati signal u dubini prirode, Gould svoju pažnju usmjeruje pre­ma buci. Točkasti ekvilibrij zapravo uopće nije teorija; on je opis buke.

Gouldovo veliko strašilo je nedostatak originalnosti. Darwin je anticipirao osnovni koncept punktacijskog ekvilibrija u Podri­jetlu vrsta: "Mnoge vrste kad su jednom formirane, nikad više ne dozive nikakvu promjenu... a razdoblja tijekom kojih su vrste prošle kroz modifikacije, premda duga kad se mjere godinama, bila su vjerojatno kratka u usporedbi s razdobljima u kojima vr­ste zadržavaju isti oblik."10 Ernst Mayr, Gouldov kolega na Har-vardu, četrdesetih je godina iznio tezu da je moguće da se vrste pojavljuju tako brzo - uslijed geografske izolacije malih popula­cija primjerice - da u fosilnim ostacima ne ostaju nikakvi tragovi posredničkih koraka.

Richard dawkins ne nalazi mnogo vrijednosti u Gouldovom opu­su. Svakako, kaže dawkins, specijacija se možda ponekad, ili čak često, odvija u brzim intervalima. Ali, što onda? "Važno je da postoji postupna selekcija koja se odvija, čak i ukoliko je ta postupna se-

10 Kako je ponovno navedeno u dawkinsu, Blind Watchmaker, str. 245, poglavlje u kojem se nalazi ovaj navod "Puncturing Punctuationism" spominje tu temu već svojim naslovom.

lekcija teleskopirana u kratka razdoblja oko vremena specijacije", komentirao je dawkins. "Tako da ja to ne smatram bitnim. Shvaćam to kao jedan zanimljiv nabor neodarvinističke teorije."

Dawkins nadalje umanjuje značaj Gouldovog inzistiranja na tome da pojava ljudi, ili bilo kojeg drugog oblika inteligentnog ži­vota na Zemlji, nije bila neizbježna. "Slažem se s njim u tome!", rekao je dawkins. "A mislim da se slažu i svi drugi! To hoću reći! On juriša na vjetrenjače!" Život je bio jednostaničan gotovo tri mili­jarde godina, istaknuo je dawkins, i mogao je nastaviti biti takav još tri milijarde godina. "Da, naravno da nema nikakve nužnosti."

Je li moguće, pitao sam dawkinsa, da će na duge staze Goul-dov pogled na evolucijsku biologiju prevladati? Naposljetku, daw­kins kaže da na fundamentalna pitanja biologije možda postoje ko­načni odgovori, dok su povijesna pitanja o kojima govori Gould potencijalno beskonačna. "Ako mislite da će, jednom kad će sva zanimljiva pitanja biti riješena, preostati samo ispunjavanje deta­ljima," suho je odvratio dawkins, "pretpostavljam da to mora biti tako". S druge strane, dodaje, biolozi nikad neće biti sigurni koja biološka načela imaju istinski univerzalno značenje "sve dok ne posjetimo nekoliko drugih planeta na kojima ima života". Daw­kins implicitno priznaje da se najdublja pitanja biologije - u kojoj je mjeri život neizbježan? Je li darvinizam univerzalan ili samo zemaljski zakon? - nikad neće istinski empirijski riješiti, sve dok možemo proučavati samo jednu formu života.

Hereza o Gei

Baš kao što je darwin ni ne trepnuvši apsorbirao Gouldove teze, tako je i probavio ideje još jednog ambicioznog znanstvenika, biolo-ginje Lynn Margulis sa Sveučilišta Massachussetts u Amherstu. Margulis je s nekoliko ideja dovela u pitanje ono što sama naziva ultradarvinovskom ortodoksijom. Prva je i najuspješnija bila ideja simbioze. Darwin i njegovi nasljednici su naglašavali ulogu natje­canja medu pojedincima i vrstama u evoluciji. Šezdesetih je godina Margulis počela tvrditi da je simbioza isto tako važan faktor - možda

i važniji - u evoluciji života. Jedna od najvećih zagonetki evolucij­ske biologije odnosi se na prokariote, najjednostavnije jednostanič-ne organizme koji nemaju staničnu jezgru, i njihovu evoluciju u eukariote, organizme čije stanice imaju jezgru. Svi su višestanični organizmi, uključujući i ljude, izgrađeni od eukariotskih stanica.

Margulis je iznijela tezu da su eukarioti mogli nastati kad jedan prokariot apsorbira drugi, manji, koji tada postaje jezgrom prvo­ga. Ona kaže da takve stanice ne bi trebalo smatrati individualnim, nego kompozitnim organizmima. Nakon što je uspjela dati primje­re simbiotskih veza među živim mikroorganizmima, njeni su pogle­di na ulogu simbioze u ranoj evoluciji zadobili podršku. Tu se nije zaustavila. Poput Goulda i Eldredgea, tvrdila je da konvencionalni darvinovski mehanizmi ne mogu objasniti zastoje i ponovna po­kretanja koja su opažena u fosilnim ostacima. Simbioza, rekla je, može objasniti zašto se vrste pojavljuju tako iznenada i zašto mogu trajati tako dugo, a da se ne mijenjaju.11

Njen naglasak na simbiozi je prirodno doveo do još radikalni­je ideje: ideje o Gei. Pojam i ime (Gea je bila grčka božica Zemlje) predložio je James Lovelock, britanski kemičar i izumitelj koji je možda još veći ikonoklast od Lynn Margulis. Gea se pojavljuje u mnogim oblicima, ali osnovna je ideja da je biota, suma svog života na Zemlji, u simbiotskom odnosu s okolišem koji uključuje atmo­sferu, mora, i druge aspekte Zemljine površine. Biota kemijski regulira okoliš na način da sama osigurava vlastito preživljavanje. Margulis je odmah pristala uz ideju, a ona i Lovelock su nadalje surađivali u njenom širenju.12

Susreo sam Lynn Margulis u svibnju 1994. u čekaonici prvog razreda na željezničkoj stanici Pennsylvania, gdje je čekala vlak. Nalikovala je ostarjelom nestašku: imala je kratku kosu i rumeno

11 Za ozbiljnu obradu rada o simbiozi Lynn Margulis vidi njenu knjigu Symbiosis in Cell Evolution, W H. Freeman, New York, 1981. [usp. Rajka Rusan (ur), Od Gee do sebičnog gena.

12 Vidi prilog Lynn Margulis u knjizi Gaia: The Thesis, the Mechanisms, and

the Implications, ur. P Bunyard i E. Goldsmith, Wadebridge Ecological Center, Cornwall, U.K., 1988.

lice, a nosila je prugastu košulju kratkih rukava i safari hlače. U početku je poslušno igrala ulogu radikala. Ismijavala je tezu Daw-kinsa i drugih ultradarvinista da se evolucijska biologija možda pri­bližava svom kraju. "Oni su gotovi," objavila je Margulis, "ali to je samo mala epizoda u povijesti biologije dvadesetog stoljeća, a ne punokrvna, valjana znanost".

Naglasila je da ona nema nikakvih problema s osnovnom pre­misom darvinizma. "Nema sumnje da evolucija postoji, da je posto­jala nekoć i da se odvija sada. Svatko tko je znanstveno osviješten se s tim slaže. Pitanje je kako se odvija? A tu se pak svi razilaze." Ultradarvinizam, fokusirajući se na gen kao jedinicu selekcije, nije uspio objasniti kako dolazi do specijacije; prema Margulis, samo puno šira teorija, koja uvažava simbiozu i selekciju više razine, može objasniti raznovrsnost fosilnih nalaza i današnjeg života.

Simbioza, dodaje, također dopušta neku vrstu lamarkizma ili na­sljeđivanja stečenih karakteristika. Simbiozom se jedan organizam može genetski apsorbirati ili infiltrirati u drugi i tako postati otpor­niji. Primjerice, ako prozirna gljivica apsorbira algu koja je u stanju obavljati fotosintezu, gljivica može steći sposobnost fotosinteze, također je i prenijeti na potomstvo. Margulis je rekla da je Lamarck nepravedno žrtvovan kao žrtveno janje evolucijske biologije. "Tu imamo to britansko-francusko suparništvo. Darwin je u redu, a La­marck je loš. To stvarno grozno." Margulis je zamijetila da simbio-geneza, stvaranje nove vrste pomoću simbioze, i nije sasvim ori­ginalna ideja. Koncept je prvi put iznesen kasno u devetnaestom stoljeću i otad je uskrsnuo mnogo puta.

Prije no što sam sreo Margulis, pročitao sam rukopis njene knjige koju je napisala sa svojim sinom Dorionom Saganom, pod naslovom Što je život?. Knjiga je bila amalgam filozofije, znanosti i lirskih priloga "životu: vječnoj zagonetci". U biti, u njoj se argu­mentiralo u prilog novom holističkom pristupu biologiji u kojem će animistička vjerovanja starih naroda biti spojena s mehanističkim nazorima postnjutnovske, postdarvinovske znanosti13. Margulis

13 What is Life?, Lynn Margulis i Dorion Sagan, Peter Nevraumont, New York, 1995. (distribuira Simon and Schuster). S Margulis sam razgo­varao u svibnju 1994.

je tvrdila da knjiga manje cilja na unapređivanje provjerljivih, znan­stvenih tvrdnji, a više na promoviranje novog filozofskog pristu­pa medu biolozima. Ali, jedina razlika između nje i biologa poput dawkinsa, naglašavala je, je u tome što ona priznaje da zastupa određeni filozofski pristup, dok se oni prave da ga uopće nemaju. "Znanstvenici nisu ništa više pošteđeni utjecaja kulture od bilo koga drugog."

Da li to znači da ona ne vjeruje da znanost može dostići apsolut­nu istinu? Margulis je razmišljala na trenutak o pitanju. Zamijetila je da znanost crpi svoju snagu i uvjerljivost iz činjenice da se njene tvrdnje mogu provjeriti u stvarnom svijetu - za razliku od tvrdnji religije, umjetnosti i drugih modusa znanja. "Ali, ne mislim da je to isto kao i reći da postoji apsolutna istina. Ne mislim da postoji apsolutna istina, a ako postoji, ne mislim da je itko do nje dospio."

Ali tada, možda shvaćajući koliko se približila relativizmu - ono­me što je Harold Bloom nazvao puki pobunjenik - Margulis si je dala truda da se vrati natrag u strože znanstvene vode. Rekla je da, premda su je često smatrali feministkinjom, ona to nije i ne sviđa joj se da je tako etiketiraju. Zaključila je da, u usporedbi s koncepcija­ma poput "preživljavanja najsposobnijih" i "prirode s krvavim zubi­ma i pandžama", Gea i simbioza mogu izgledati ženskasto. "Postoje te kulturne asocijacije, ali mislim da je to potpuno iskrivljavanje".

Odbacila je pojam - često povezan s Geom - da je Zemlja u nekom smislu živi organizam. "Zemlja očito nije živi organizam", rekla je Margulis, "jer nijedan živi organizam ne reciklira svoj ot­pad. To je tako antropomorfno, tako krivo." James Lovelock je ohrabrivao tu metaforu, tvrdila je, jer je mislio da će pripomoći ekološkom pokretu, i zato što je odgovarala njegovim kvazispiri-tualnim sklonostima. "On kaže da je ta metafora u redu jer je bolja od stare. Mislim da je ona loša jer samo razbješnjuje znan­stvenike, jer misle da time ohrabruješ iracionalizam." (U stvari, čak i je Lovelock navodno izrazio sumnje u neke od vlastitih tvrdnji o Gei, pa je čak i razmišljao o tome da se odrekne cijele ideje.)14

14 Ova tvrdnja o Lovelockovoj sumnji u vlastita vjerovanja se može pronaći u "Gaia, Gaia: Don't Go Away", Freda Pearcea, New Scientist, 28. 05. 1994., str. 43.

I Gould i dawkins ismijavaju Geu kao pseudoznanost, poezi­ju koja se predstavlja kao teorija. Ali Margulis je, barem u jed­nom smislu, puno tvrđa, puno veći pozitivist od njih. Gould i daw-kins se upuštaju u spekulacije o izvanzemaljskom životu kako bi poduprli svoje poglede na život na Zemlji. Margulis prezire ovu taktiku. Sve teze o postojanju života drugdje u svemiru - bio on darvinovske ili nedarvinovske prirode - čista su spekulacija, kaže ona. "Nemate nikakvih ograničenja u odgovoru na to, bilo to česta ili manje česta stvar. Tako da ja ne shvaćam kako ljudi mogu imati tako definitivno mišljenja o tome. Dopustite mi da to ovako kažem: osobna mišljenja nisu znanost. Tu nema nikakvog znanstvenog temelja! To je samo osobno mišljenje!"

Prisjetila se kako ju je sedamdesetih godina nazvao redatelj Ste­ven Spielberg, koji je upravo pisao scenarij za film ET. Spielberg ju je upitao je li vjerojatno ili barem moguće da bi neki vanzemaljac imao dvije ruke i na svakoj po pet prstiju. "Rekla sam mu: 'Radite film! Neka bude zabavan! Što vas briga! Nemojte si zamišljati da to ima neke veze sa znanošću!'"

Pri kraju intervjua, pitao sam Margulis da li ju smeta što ju uvijek nazivaju provokatorom ili obadom, ili nekim tko je "plodonosno u krivu", kao što je to jedan znanstvenik rekao.15 Stisnula je usne, prokuhavajući pitanje. "To je malo rečeno s visoka, nije ozbiljno", odvratila je. "Mislim, to ne biste napravili ozbiljnom znanstveniku, zar ne?" Pozorno me promatrala i napokon sam shvatio da njeno pitanje nije bilo retoričko; stvarno je htjela odgovor. Rekao sam da mi ti opisi djeluju nekako simpatično.

"Da, točno", razmišljala je. Takve je kritike ne zabrinjavaju, tvrdila je. "Svatko tko se bavi ovakvom kritikom ad hominem izlaže samoga sebe, zar ne? Mislim, ako je njegov argument za­snovan samo na provokativnim pridjevima o meni, a ne na stvar­nim pitanjima, onda..." Njen glas je utihnuo. Poput tolikih jakih

15 Ovaj i drugi patronizirajući komentari o Margulis se mogu naći u članku "Lynn Margulis: Science's Unruly Earth Mother" Charlesa Manna, Sci­ence, 19. travanj 1991., str. 378.

znanstvenika, Margulis nije mogla da tu i tamo ne čezne za tim da bude samo poštovani član statusa quo.

Kauffmanova ljubav prema redu

Možda najambiciozniji i najradikalniji moderni osporavatelj Darwi-na je Stuart Kauffman, biokemičar s Instituta Santa Fe, glavnog stože­ra ultratrendovske znanstvene discipline kompleksnosti (vidi osmo poglavlje). Šezdesetih, kad je još bio student, Kauffman je počeo sumnjati da Darwinova teorija evolucija ima ozbiljnih mana jer ne može objasniti prividno čudesnu sposobnost života da se pojavi i potom sam sebe obnavlja u tako izvanrednim oblicima. Naposljetku, drugi zakon termodinamike nalaže da se sve u sve­miru neumoljivo kreće prema "toplinskoj smrti" ili univerzalnoj jednoličnosti.

Kauffman je testirao svoje ideje simulirajući interakciju raznih apstraktnih agensa - navodno reprezentanata kemijskih i bioloških supstanci - na računalima. Došao je do raznih zaključaka. Jedan je bio da kad sustav jednostavnih kemikalija dosegne izvjesnu razinu kompleksnosti, on prolazi kroz dramatičnu tranziciju, nalik na faznu promjenu do koje dolazi kad se smrzava tekuća voda. Molekule se spontano počinju kombinirati da bi stvorile veće molekule rastuće kompleksnosti i katalitičke sposobnosti. Kauffman tvrdi da je život nastao u takvom procesu samoorganizacije ili autokatalize, a ne slučajnim stvaranjem molekule sa sposobnošću autoreplikacije i evolucije.

Kauffmanova druga hipoteza je još dalekosežnija jer dovodi u pitanje možda središnju dogmu biologije: prirodnu selekciju. Pre­ma Kauffmanu, kompleksne skupine gena u interakciji podložnih slučajnim mutacijama ne evoluiraju slučajno. Ne, geni imaju ten­denciju da konvergiraju spram relativno malog broja uzoraka ili atraktora, da upotrijebimo pojam koji najviše vole teoretičari -kaosa. U svojoj knjizi Podrijetlo reda: samoorganizacija i selekcija

u evoluciji iz 1993. dugoj 703 stranice, Kauffman tvrdi da je ovo načelo sređivanja, koje on ponekad zove antikaosom, možda igralo veću ulogu od prirodne selekcije, vodeću u evoluciji života, naročito kad je on postajao sve kompleksnijim.16

Kauffman je, kad sam ga prvi put sreo u Santa Feu, u svibnju 1994. imao široko, tamno osunčano lice i valovitu sijedu kosu ko­ja je počela tanjiti na tjemenu. Nosio je odjeću uobičajenu u Santa Feu: traper košulju, safari hlače i planinarske cipele. Izgledao mi je istovremeno plašljivo i ranjivo, i izvanredno samouvjereno. Nje­gov je govor, kao improvizacija jazz glazbenika, imao malo melo­dije, a puno digresija. Poput trgovačkog putnika koji pokušava uspo­staviti prijateljske odnose, stalno me zvao John. Očito je uživao govoriti o filozofiji. Tijekom našeg razgovora je održao mini pre­davanja, ne samo o svojim teorijama antikaosa, nego i o granicama redukcionizma, poteškoćama opovrgavanja teorija i društvenom kontekstu znanstvenih činjenica.

Početkom našeg razgovora, Kauffman se prisjetio jednog član­ka što sam ga napisao za Scientific American o podrijetlu života.17

U članku sam naveo Kauffmana kako o svojoj vlastitoj teoriji o po­drijetlu života kaže: "Siguran sam da sam u pravu." Kauffman mi je rekao da mu je bilo neugodno kad je vidio ovu izjavu u pisanom obliku; zakleo se da će ubuduće izbjegavati takvu oholost. Ponešto na moju žalost, Kauffman je održao riječ u dobrom dijelu razgovora. Dobro se namučio da kvalificira svoje tvrdnje: "Sada neću reći da sam siguran da sam u pravu, Johne, nego..."

Kauffman je baš bio završio knjigu Kod kuće u svemiru, koja je iznosila implikacije njegovih teorija o biološkoj evoluciji. "Stav koji sam zauzeo u mojoj oksfordskoj knjizi, Johne, za koji mislim

16 Kauffmanovi radovi o kojima se radi u ovome dijelu među ostalima su: "Antichaos and Adaptation", Scientific American, kolovoz, 1991., str. 78-84; The Origins of Order, Oxford University Press, New York, 1993., str. 78-84; i At Home in the Universe, Oxford University Press, New York, 1995.

17 Vidi moj članak "In the Beginning", Scientific American, veljača, 1991., str. 12300.

da je ispravan - mislim, hoću reći da je ispravan u smislu da je savršeno plauzibilan - mnogo toga još treba eksperimentalno do-kazati. Ali, barem u smislu matematičkih modela, ovdje imaš više modela koji kažu da bi pojava života mogla biti prirodni fenomen, u smislu da, pod pretpostavkom da postoji dostatno kompliciran skup molekula koje reagiraju, možemo očekivati da će kristalizira­ti autokatalitičke podskupove. Tako, ukoliko je takvo shvaćanje ispravno, kao što sam ti rekao s mnogo entuzijazma prije nekoliko godina" - veliki osmijeh - "onda nismo neviđeno nevjerojatne slučajnosti". U biti, gotovo je sasvim sigurno da život postoji i drugdje u svemiru, dodao je. "I stoga smo u svemiru kod kuće, drugačije nego što bismo to bili kad bi život bio taj neviđeno ne­vjerojatni događaj koji se zbio na jednom planetu i samo jednom planetu, jer je bio toliko malo vjerojatan da ne možete očekivati da će se uopće dogoditi."

Kauffman je taj pravac dao i svojoj teoriji o tome kako mreže gena imaju tendiraju k tome da se srede u određenim obrascima koji se ponavljaju. "Ponovno, pretpostavimo da sam u pravu", rekao je Kauffman; onda najveći dio reda, koji iskazuju biološki sustavi, ne bi bio rezultat "teško stečenog uspjeha prirodne selekcije", nego ovih sveprisutnih sila koje generiraju red. "Bit svega je da je to spontano nastali red. To je besplatni red, shvaćaš? Ponavljam, ako je takvo shvaćanje točno, onda ne samo da moramo modificirati dar­vinizam kako bi poveo računa o tome, nego moramo i razumjeti nešto o emergenciji i redu života na drugačiji način."

Kompjutorske simulacije nude još jednu trezveniju poruku, kaže Kauffman. Baš kao što dodavanje jednog zrnca pijeska velikoj hrpi pijeska može izazvati lavine koje će se kotrljati niz njene padine, tako i promjena u sposobnosti jedne vrste može izazvati iznenad­nu promjenu u sposobnostima svih drugih vrsta u ekosustavu, što može kulminirati lavinom izumiranja vrsti. "Rečeno metaforički, najbolja prilagodba koju svatko od nas postiže može osloboditi lavi­nu koja će dovesti do našeg konačnog nestajanja, u redu? Zato što igru igramo svi zajedno i mreškamo sustav koji zajednički stvara­mo. Dakle, to bi išlo u prilog skromnom ponašanju." Kauffman

je podrijetlo analogije s hrpom pijeska pripisao Peru Baku, fiziča­ru povezanom s Institutom Santa Fe, koji je razvio teoriju nazvanu samoorganizirana kritičnost (o kojoj se raspravlja u osmom po­glavlju).

Kad sam iznio svoju zabrinutost što mnogi znanstvenici, a na­ročito oni na Institutu Santa Fe, kao da ne razlikuju kompjutorske simulacije od stvarnosti, Kauffman je potvrdno klimnuo. "Slažem se s tobom. To me osobno jako brine", odvratio je. "Gledajući neke simulacije", rekao je, "ne mogu reći gdje je granica između govore­nja o svijetu - mislim, svemu što je izvan nas - i stvarno lijepih kompjutorskih igara i umjetničkih oblika i igračaka". Ipak, kad se on bavi kompjutorskim simulacijama, uvijek, kaže, "pokušavam shvatiti kako funkcionira nešto u svijetu, ili barem uvijek. Pone­kad sam zaposlen samo pronalaženjem stvari koje uopće djeluju zanimljivo i pitam se da li se one mogu primijeniti. Ali, ne mislim da se bavim znanošću sve dok ono što radim ne završi time da se uklopi u nešto tamo vani u svijetu, očigledno. A to, konačno, znači da je to moguće testirati."

Njegov model genetičkih mreža "stvara mnoga predviđanja" koja će vjerojatno biti testirana u sljedećih petnaest ili dvadeset godina, rekao je Kauffman. "To se može testirati, ali uz nekoliko preduvjeta. Kad imaš sustav sa sto tisuća komponenata i ne možeš ga razložiti na dijelove - još - što su onda primjerene konze-kvence koje je moguće testirati? To će biti statističke konze-kvence, je li tako?"

Kako se njegova teorija o podrijetlu života može testirati? "Mož­da mi sada postavljaš dva različita pitanja", odvrati Kauffman. U jednom smislu, pitanje se tiče načina na koji je život stvarno nastao na Zemlji prije nekih četiri milijarde godina. Kauffman nije znao da li bi njegova teorija, ili bilo koja teorija, na zadovoljavajući način mogla odgovoriti na ovo povijesno pitanje. S druge strane, njegovu je teoriju moguće testirati pokušajem da se u laboratoriju stvore auto-katalitički skupovi. "Reći ću ti nešto. Dogovorit ćemo se. Svejed­no da li ću to biti ja ili netko drugi, ako netko napravo kolektivne

autokatalitičke skupove molekula s faznim tranzicijama i reakcij-skim grafovima, ti plaćaš večeru, OK?"

Postoje paralele između Kauffmana i drugih koji dovode u pita­nje status quo u evolucijskoj biologiji. Prvo, Kauffmanove ideje ima­ju povijesne prethodnike, baš kao što to imaju i točkasti ekvilibrij i simbioza. Kant, Goethe i drugi preddarvinovski mislioci speku­lirali su da bi u temelju prirodnih zakonitosti mogla biti općenita matematička načela ili pravila. Čak i poslije Darwina, mnogi su biolozi bili uvjereni u postojanje neke sile koja generira red, uz prirod­nu selekciju koja se suprotstavlja univerzalnom kretanju prema termodinamičkoj jednoličnosti, i uzrokuje biološki red. Predstavni­ci ovog shvaćanja, koje se ponekad zove racionalnom morfo­logijom, u dvadesetom stoljeću uključuju D'Arcya Wentwortha Thompsona, Williama Batesona i, u najnovije vrijeme, Briana Goodwina.18

Štoviše, čini se da je Kauffman u najmanju ruku jednako moti­viran filozofskim uvjerenjima o tome kakve stvari moraju biti, kao i znanstvenom znatiželjom o tome kakve stvari uistinu jesu. Gould naglašava važnost slučaja, kontingencije, u oblikovanju evolucije. Margulis se distancira od neodarvinističkog redukcionizma u ko­rist više holističkog pristupa. Kauffman, slično tomu, smatra da sam slučaj nije mogao stvoriti život; naš kozmos mora imati neku fun­damentalnu tendenciju spram stvaranja reda.

Naposljetku, Kauffman se poput Goulda i Lynn Margulis bori s definicijom vlastitog odnosa spram Darwina. U intervjuu sa mnom mi je rekao da gleda na antikaos kao na komplement darvinovskoj prirodnoj selekciji. U drugim je trenucima objavljivao da je anti­kaos primarni faktor u evoluciji i da je uloga prirodne selekcije minorna ili nepostojeća. Kauffmanova stalna ambivalencija glede ovog pitanja se otkrila jasno u rukopisu njegove knjige Kod kuće u svemi­ru, koju mi je dao u proljeće 1995. Na prvoj stranici knjige, Kauff­man je objavio da je darvinizam "u krivu", ali je precrtao "u krivu" i dodao "nepotpun". Kauffman se vratio na formulaciju "u krivu"

18 Brian Goodwin je iznio svoju teoriju How the Leopard changed Its Spots, Charles Scribner's Sons, New York, 1994.

na špaltama svoje knjige, napravljenim nekoliko mjeseci kasnije. Što je stajalo u konačnoj objavljenoj verziji? "Nepotpun."

Kauffman ima snažnog saveznika u Gouldu, koji je na omotu Kauffmanove knjige Podrijetlo reda napisao da će ova knjiga posta­ti "s vremenom prekretnica i klasik, kako ćemo se polagano kreta­ti prema sve obuhvatnijoj i boljoj teoriji evolucije". To je neobičan savez. Dok Kauffman tvrdi da zakoni kompleksnosti koje je uočio u svojim kompjutorskim simulacijama daju evoluciji života određe­nu neizbježnost, Gould je svoju karijeru posvetio dokazivanju da doslovce ništa u povijesti života nije bilo neizbježno. U razgo­vorima sa mnom, Gould je izričito odbio tezu da se povijest života razvija prema matematičkim zakonima. "To je vrlo duboka pozi­cija," rekao je Gould, "ali također mislim da je vrlo duboko kriva". Gouldu i Kauffmanu zajedničko je to da su obojica dovela u pita­nje tvrdnje Richarda Dawkinsa i drugih okorjelih darvinista, da je evolucijska-teorija već više ili manje objasnila povijest života. Pra­veći reklamu Kauffmanovim knjigama, Gould pokazuje da pristaje uz staru maksimu "Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj."

Kauffman uglavnom nije imao previše uspjeha u pridobivanju pristaša svojih ideja. Možda je najveći problem u tome da su njego­ve teorije po prirodi statističke, kao što i sam priznaje. Ali, ne može se potvrditi statističko predviđanje o vjerojatnosti podrijetla živo­ta i njegovoj kasnijoj evoluciji kad nam je na raspolaganju samo jedna klasa činjenica - zemaljski život. Jedna od najstrožih ocjena dolazi od Johna Maynarda Smitha, britanskog evolucijskog biologa po­znatog, poput Dawkinsa, po svom oštrom jeziku i pionira u koriš­tenju matematike u evolucijskoj biologiji. Kauffman je nekoć studi­rao kod Maynarda Smitha i proveo je bezbrojne sate pokušavajući uvjeriti svog bivšeg mentora o važnosti vlastitog rada - očito uza­lud. U javnoj raspravi 1995. godine, Maynard Smith je rekao o samoorganiziranoj kritičnosti, modelu hrpe pijeska koji je zastupao Per Bak, a prigrlio ga Kauffman, "ja jednostavno sav taj posao sma­tram vrijednim prezira". Maynard Smith je kasnije rekao Kauffma­nu, uz pivo, da Kauffmanov pristup biologiji ne smatra zanimlji-

vim.19 Za praktičara ironijske znanosti, kakav je Kauffman, nema okrutnije uvrede.

Kauffman je najelokventniji i najuvjerljiviji kad je kritički raspoložen. Implicitno je rekao da je evolucijska teorija koju promiču biolozi poput dawkinsa hladna i mehanička; ona čini nepravdu veličanstvenosti i zagonetnosti života. Kauffman je u pravu; uisti­nu ima nešto nezadovoljavajuće, tautološko u darvinovskoj teoriji, čak i kad je objašnjavaju tako vješti retoričari kakav je dawkins. Ali, dawkins barem razlikuje žive i nežive stvari. Za Kauffmana su, čini se, svi fenomeni, od bakterija do galaksija, manifestacije apstraktnih matematičkih oblika koji prolaze kroz beskonačne per-mutacije. On je matematički estet. Njegova vizija je slična onoj što je imaju fizičari čestica koji Boga nazivaju geometrom. Kauff­man je izjavio da je njegova vizija života smislenija i utješnija od dawkinsove. Ali, više nas se, čini mi se, može identificirati s daw-kinsovim nasrtljivim malim replikatorima, nego s Kauffmanovim logičkim funkcijama u N-prostoru. Gdje je značenje i utjeha u tim apstrakcijama?

Konzervativizam znanosti

Konstantna prijetnja statusu quo u znanosti - kao i u svim ljudskim djelatnostima- želja je novih generacija da ostave svoj pečat na svijetu. Društvo ima jednako nezasitan apetit za novim. Ova dva fenome­na su uvelike odgovorna za brzo smjenjivanje stilova u umjetnosti­ma, gdje se pozdravlja promjena zbog nje same. Ni znanost nije imuna na takve utjecaje. Gouldov točkasti ekvilibrij, Gea Lynn Margulis i Kauffmanov antikaos, svi su imali svoj trenutak slave. Ali puno je teže postići trajnu promjenu u znanosti, nego u umjetno­stima, zbog očitih razloga. Uspjeh znanosti uvelike potječe od

19 O podcjenjivačkim primjedbama na rad Pera Baka i Stuarta Kauffmana pisalo se u časopisu Nature, 16. veljače 1995., str. 555. Vidi također vrlo informativni prikaz Kauffmanove knjige Origins of Order u časopisu Nature, 21. listopad 1993., str. 704-706.

njenog konzervativizma, njenog inzistiranja na visokim standardi­ma učinkovitosti. Kvantna mehanika i opća teorija relativnosti su bile baš tako nove, tako iznenađujuće, kao što je to netko mogao poželjeti. Ali smatra se da su one konačne teorije, ne zato što pružaju intelektualno uzbuđenje, nego zato što su učinkovite: one precizno predviđaju ishod eksperimenata. Stare teorije su dobre iz istog razloga. One su otporne, fleksibilne. Nepogrešivo korespon­diraju sa stvarnošću. Možda će uvijek biti Istinite.

Oni koji žele biti revolucionari suočavaju se s drugim proble­mom. Znanstvena kultura je nekoć bila puno manja i stoga po­godnija za brze promjene. Sad je postala golema intelektualna, društvena i politička birokracija, koja ima vlastitu inerciju. Stuart Kauffman je u jednog našem razgovoru usporedio konzervativizam znanosti s onim biološke evolucije, u kojoj povijest oštro ograniča­va promjenu. Ne samo znanosti, nego i mnogi drugi sustavi ideja -a posebice oni s važnim društvenim posljedicama - tendiraju k tome da se tijekom vremena "stabiliziraju i zalede", zamijetio je Kauffman. "Pomisli na evoluciju standardnih procedura ponašanja na brodovima ili nosačima aviona", rekao je. "To je neopisivo kon­zervativan proces. Ako bi došao i pokušao stvoriti, ab initio, pro­cedure na nosaču aviona, mislim, sve bi otišlo k vragu!"

Kauffman se nagnuo k meni. "To je stvarno zanimljivo," rekao je, "uzmi zakon, dobro? Britanski pravni sustav je evoluirao, koli­ko, tisuću dvjesto godina? Tu sad imamo taj enormni korpus sa cijelom gomilom shvaćanja o tome u čemu se sastoji razumno ponašanje. Bilo bi stvarno teško sve to promijeniti! Pitam se da li bi mogao pokazati kako mreža pojmova sazrijeva u svakom po­dručju - u svim tim slučajevima mi zapravo stvaramo mape da bismo se snašli u svijetu - pitam se da li bi mogao pokazati da središte toga nekako postaje sve otpornije na promjenu." Zapravo čudno, Kauffman je zapravo izlagao odlični argument zašto nje­gove vlastite radikalne teorije o podrijetlu života i biološkog re­da vjerojatno nikad neće biti prihvaćene. Ako je ijedna znanstve­na ideja dokazala svoju sposobnost da pobijedi sve napadače, to je Darwinova teorija evolucije.

Zagonetno podrijetlo života

Da sam kreacionist, prestao bih napadati teoriju evolucije - koja je tako dobro poduprta fosilnim nalazima - i fokusirao se na podri­jetlo života. To je bez daljnjeg najslabiji potporanj u građevini moderne biologije. Podrijetlo života je san pisca znanstvene fanta­stike. Obiluje egzotičnim znanstvenicima i egzotičnim teorijama koje se nikad niti ne napuštaju u potpunosti niti prihvaćaju, nego samo dolaze i izlaze iz mode.20

Jedan od najmarljivijih i najštovanijih istraživača podrijetla života je Stanley Miller. Godine 1953. on je kao dvadesettrogodišnji stu­dent pokušao ponovno stvoriti uvjete za nastanak života u labo­ratoriju. Ispunio je zapečaćenu staklenu bocu s nekoliko litara metana, amonijaka i vodika (koji su tvorili atmosferu) i nešto vode (ocean). Uređaj za stvaranje iskri je stvarao lažne munje, dok je jedan grijač održavao vodu kipućom. Za nekoliko su dana voda i plinovi bili prošarani crvenkastom sluzi. Analizirajući tvar Miller je na svoje oduševljenje otkrio da je bogata aminokiselinama. Te organske komponente su građevni blokovi od kojih se sastoje proteini, osnovna materija života.

Činilo se da Millerovi eksperimenti daju zapanjujuće dokaze o tome da je život mogao nastati u onome što je britanski ke­mičar J.B.S. Haldane zvao "primordijalnom juhom." Pametnja­kovići su spekulirali da će znanstvenici uskoro poput dr. Fran-kensteina Mary Shelley stvarati žive organizme u laboratoriju i tako do najsitnijeg detalja demonstrirati kako se odvijalo stvara­nje. No, to se nije dogodilo. U biti, gotovo četrdeset godina na­kon njegova pokusa, Miller mi je rekao da se rješenje zagonetke podrijetla života pokazalo težim nego što je on ili itko drugi mo­gao predvidjeti. Prisjetio se jednog predviđanja koje je neposredno nakon njegovog eksperimenta tvrdilo da će za 25 godina znan-

20 Moj je članak u Scientific Americanu od veljače 1991. (vidi bilješku 17) prikazao najutjecajnije teorije o podrijetlu života. Intervjuirao sam Stan-leya Millera na Kalif ornijskom sveučilištu u San Diegu u studenom 1990. i ponovno telefonski u rujnu 1995.

stvenici "sa sigurnošću" znati kako je otpočeo život. "Pa, 25 go­dina je došlo i prošlo", šturo je rekao Miller.

Nakon svog eksperimenta iz 1953. godine, Miller se posvetio potrazi za tajnom života. Došao je na glas kao istovremeno rigo-rozni eksperimentator, ali i pomalo čangrizav tip, netko tko će bez puno razmišljanja kritizirati rad za koji misli da je obavljen traljavo. Kad sam susreo Millera u njegovom uredu na Kalifor-nijskom sveučilištu u San Diegu, gdje radi kao profesor biokemi­je, uzrujavao se što je njegovo polje još uvijek na glasu kao rubna disciplina koja nije vrijedna ozbiljnog istraživanja. "Neki su ra­dovi bolji od drugih. Stvari koje su užasne opterećuju ovo po­dručje i vuku ga dolje. To me strašno ljuti. Ljudi rade dobar po­sao, a onda vidite da pažnju privlači smeće." Činilo se da Miller nije impresioniran ni sa jednom od trenutnih ideja o podrijetlu života jer je govorio o njima kao o "glupostima" ili "papirnatoj kemiji". Isto tako, on osuđuje neke hipoteze zbog kojih je, kad sam ga pitao za mišljenje, samo odmahnuo glavom, duboko uz­dahnuo i zakikotao se - kao da je svladan ludošću čovječanstva. Teorija autokatalize Stuarta Kauffmana je spadala u tu kategoriju. "Propustiti jednadžbe kroz kompjutor ne predstavlja eksperi­ment", otpuhnuo je prijezirno Miller.

Miller je priznao da znanstvenici možda nikad neće precizno znati gdje i kad se pojavio život. "Pokušavamo govoriti o povije­snom događaju, što se jako razlikuje od uobičajene znanosti, tako da su i kriteriji i metode jako različite", primijetio je. Ali kad sam natuknuo da Miller zvuči pesimistično kad je riječ o izgledima za otkriće tajne života, izgledao je iznenađeno. Pesimističan? Narav­no da ne! On je optimist!

Jednog dana, zakleo se, znanstvenici će otkriti samoreplicira-juću molekulu s kojom je otpočela velika saga evolucije. Baš kao što je otkriće mikrovalnog pozadinskog zračenja velikog praska legitimiralo kozmologiju, tako će i otkriće prvog genetskog ma­terijala legitimirati Millerovo područje. "Ono će se uspeti poput rakete", promrmlja Miller kroz stisnute zube. Hoće li takvo ot­kriće odmah biti samoevidentno? Miller je klimnuo. "To će biti

od one vrste koja će te navesti da kažeš: 'Isuse, evo ga. Kako smo to mogli previđati tako dugo?' I svi će biti totalno uvjereni u to."

Kad je Miller proveo svoj prijelomni eksperiment 1953. godine, većina je znanstvenika još uvijek bila Darwinovog mišljenja da su pro­teini najvjerojatniji kandidati za samoreproducirajuće molekule, budući da se mislilo da su proteini sposobni da se sami reprodu­ciraju i organiziraju. Nakon otkrića da je DNK temelj genetske tran­smisije i sinteze proteina, mnogi su istraživači počeli davati prednosti nukleinskim kiselinama pred proteinima kao mogućim pramole-kulama. Ali u tom je scenariju došlo do velikog zastoja. DNK nije u stanju stvarati ni proteine ni vlastite kopije bez pomoći katalitič-kih proteina zvanih enzimi. Ova je činjenica pretvorila pitanje o po­drijetlu života u klasični problem tipa "kokoš ili jaje": što je bilo prvo, proteini ili DNK?

U Dolasku zlatnog doba Gunther Stent, koji kao i uvijek do­bro predviđa, iznosi tezu da bi se ova zagonetka mogla riješiti kad bi istraživači otkrili samoreplicirajuću molekulu koja može djelovati kao vlastiti katalizator.21 Ranih osamdesetih istraživači su otkrili upravo takvu molekulu; ribonukleinsku kiselinu ili RNK, molekulu s jednom uzvojnicom koja služi kao pomagač DNK u proizvodnji proteina. Eksperimenti su otkrili da određeni tipovi RNK mogu djelovati kao vlastiti enzimi dijeleći se na dva dijela i ponovno se spajajući. Ako je RNK mogla djelovati kao enzim, onda bi također mogla biti u stanju replicirati se bez po­moći proteina. RNK može služiti i kao gen i kao katalizator, ona je i jaje i kokoš.

Ali takozvana hipoteza o svijetu RNK pati od nekoliko poteškoća. RNK i njene komponente je teško sintetizirati i pod najboljim uvjetima, u laboratoriju, a kamoli u plauzibilnim predbiotičkim uvjetima. Jednom kad se RNK sintetizira, ona stvara svoje kopije tek uz puno kemijskog potpomaganja od strane znanstvenika. Podri­jetlo života "se moralo dogoditi u jednostavnim uvjetima, a ne oni­ma koji su jako posebni", rekao je Miller. On je uvjeren da je na­stanku RNK prethodila neka jednostavnija - i vjerojatno sasvim različita - molekula.

21Stent, Golden Age, str. 71.

Lynn Margulis sumnja da će istraživanja o podrijetlu života dati onu vrstu jednostavnog samoevidentnog odgovora o kome sanja Miller. "Mislim da bi to moglo biti istinito za uzrok raka, ali ne i za podrijetlo života", kaže Margulis. Život se, ističe ona, pojavio u složenim ekološkim uvjetima. "Imate dan i noć, zimu i ljeto, promjene temperature, promjene vlage. Te su stvari povijesne akumulacije. Biokemijski sustavi su u biti povijesne akumulacije. Tako ja ne mislim da će ikad postojati recept za život: dodaj vodu i mješavinu tvari i dobit ćeš život. To nije proces koji se odvija u jednom koraku. To je kumulativni proces koji uključuje jako puno promjena." Najmanja bakterija, dodala je, "je puno više nalik ljudi­ma od Millerovih mješavina kemikalija jer već ima ove sustavne oso­bine. Tako da je od bakterije do čovjeka manji korak, nego od mješa­vine aminokiselina do te bakterije."

Francis Crick je pisao u svojoj knjizi Život sam da se čini "da je podrijetlo života gotovo čudo, toliko ima uvjeta koji moraju biti zadovoljeni da bi postojao."22 (Crick je, treba spomenuti, agnostik koji naginje ateizmu.) Crick je iznio tezu da su vanze-maljci u posjetu Zemlji nekim svemirskim brodu prije par mili­jardi godina možda ovdje namjerno posijali mikrobe.

Možda će se nada Stanleya Millera ispuniti: znanstvenici će otkriti neku pametnu kemikaliju ili kombinaciju kemikalija koje se mogu reproducirati, mutirati i evoluirati pod plauzibilnim predbiotičkim uvjetima. Otkriće će sigurno začeti novo razdoblje primijenjene kemije. (Velika se većina istraživača usredotočuje na taj cilj, više nego na razjašnjenje o podrijetlu života.) Ali s obzirom na naše pomanjkanje znanja o uvjetima pod kojima je život nastao, svaka teorija o podrijetlu života koja se temelji na takvom otkriću će uvi­jek biti podložna sumnjama. Miller vjeruje da će biolozi znati odgo­vor na zagonetku o podrijetlu života kad ga ugledaju. Ali njegovo vjerovanje počiva na premisi da će odgovor biti plauzibilan, premda možda samo retrospektivno. Tko kaže da je nastanak života na Zemlji

22 Crickova izjava o "čudu" se može naći na strani 88 njegove knjige Life Itself, Simon and Schuster, New York, 1981.

bio plauzibilan? Moguće je da je život nastao u potpuno čudnom spoju nevjerojatnih pa čak i nezamislivih događaja.

Štoviše, nije vjerojatno da će nam otkriće plauzibilne pramoleku-le, kada i ako do nje dođe, stvarno reći ono što želimo znati: je li život na Zemlji bio neizbježna ili nevjerojatna pojava? Da li se to dogodilo i drugdje ili samo na ovom usamljenom, usamljenom mje­stu? Ova pitanja se mogu riješiti jedino ako otkrijemo život izvan zemlje. Društva postaju sve manje i manje raspoložena podupirati takva istraživanja. Godine 1993. je Kongres okončao NASA-in pro­gram SETI (Program potrage za vanzemaljskom inteligencijom), koji je pretraživao nebo u potrazi za radiosignalima koje su eventualno poslale druge civilizacije. San o slanju čovjeka na Mars, najvjerojat­nijem mjestu za izvanzemaljski život u Sunčevom sustavu, odgođen je na neodređeno vrijeme.

Čak i bez toga, moguće je da znanstvenici već sutra otkriju dokaze o životu u svemiru. Takvo bi otkriće transformiralo svu znanost i filozofiju i ljudsku misao. Stephen Jay Gould i Richard Dawkins bi mogli razriješiti svoju svađu o tome je li prirodna selekcija kozmički ili samo zemaljski fenomen (premda bi svaki bez sumnje bio u stanju pronaći dovoljno dokaza u prilog svog mišljenja). Stuart Kauffman bi mogao odrediti da li zakoni koje je uočio u svojim kompjutorskim simulacijama prevladavaju i u stvarnom svijetu. Ako su vanzemaljci dovoljno inteligentni da razviju vlastitu znanost, Edward Witten bi mogao saznati je li teorija superstruna uistinu neizbježna kulminacija svake potrage za fundamentalnim zakonima koji upravljaju stvarnošću. Znan­stvena fantastika će postati činjenica. New York Times će naliko­vati časopisu Weekly World News, jednom od onih tabloida koji objavljuju "fotografije" predsjednika kako se grle s vanzemaljci-ma. Čovjek se uvijek može nadati.

KRAJ DRUŠTVENIH ZNANOSTI

Život bi Edwardu O. Wilsonu bio mnogo lakši da se držao mrava. Mravi su ga privukli biologiji kad je bio dječak u Alabami i ostali su njegov najveći izvor inspiracije. Napisao je gomile članaka i neko­liko knjiga o tim sićušnim stvorenjima. Kolonije mrava ukrašavaju Wilsonov ured u Muzeju usporedne zoologije Sveučilišta Harvard. Dok mi ih je pokazivao bio je ponosan i uzbuđen kao desetogodiš-njak. Kad sam ga pitao je li iscrpio temu mrava, uskliknuo je: "Tek počinjemo!" Nedavno se upustio u istraživanje Pheidolea, jed­nog od najbrojnijih rodova u životinjskom carstvu. Misli se da u Pheidolea spada više od dvije tisuće vrsta mrava od kojih većina nije opisana, pa čak niti imenovana. "Mislim da sam s onim istim žarom, koji navodi ljude u njihovim srednjim godinama da odluče kako će napokon preveslati Atlantik u čamcu ili se pridružiti sku­pini alpinista koji se penju na K2, i ja odlučio da ću istražiti Pheido­lea," kaže Wilson.1

1 Edwarda Wilsona sam intervjuirao na Harvardu u veljači 1994. Wilsonovi radovi na koje se aludira u ovome dijelu jesu Sociobiology, Harvard Uni­versity Press, Cambridge, 1975. (moji navodi potječu iz skraćenog izda­nja iz 1980.); On Human Nature, Harvard University Press, Cambridge, 1978.; Genes, Mind and Culture (sa Charlesom Lumsdenom), Harvard University Press, Cambridge, 1981.; Promethean Fire (s Lumsdenom) Harvard University Press, Cambridge, 1983.; Biophilia, Harvard University Press, Cambridge, 1984.; The Diversity o/Lz/i?, WW Norton, New York, 1993.; i Naturalist, Island Press, Washington D. C, 1994. [usp. Darko Polšek (ur), Sociobiologija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 1997.]

6.

Wilson je bio vođa poduhvata da se očuva biološka raznovrsnost zemlje, a njegov veliki cilj je da od roda Pheidolea na neki način učini ogledni primjerak za biologe koji žele pratiti i promatrati bio-raznovrsnost različitih regija. Stvarajući harvardsku zbirku mrava, najveću na svijetu, Wilson je izradio niz crteža olovkom svake vrste Pheidolea zajedno s opisom njenog ponašanja i eko­logije. "To Vam se vjerojatno čini ubitačno dosadno", ispričavao se Wilson dok je listao kroz crteže vrste Pheidolea (koji su za­pravo neopisivo čudovišni). "Za mene je to aktivnost koja me ispunjava najvećim zamislivim zadovoljstvom." Povjerio mi je da je, dok je gledao kroz svoj mikroskop na prije nepoznate vrste, imao "osjećaj da možda gleda u - ne bih htio biti previše poe­tičan - lice stvaranja". Jedan mrav je bio dovoljan da u Wilsonu izazove strahopoštovanje pred kozmosom.

Prvi sam put otkrio borbeni duh kako viri iza Wilsonovog dječačkog lika kad smo prilazili farmi mrava koja se prostirala na dugačkom stolu u njegovom uredu. Ovo su mravi "rezači lišća", objasnio je Wilson, koji se prostiru od Južne Amerike do najsje­vernije Louisiane. Mali vitki primjerci koji hitro prolaze po površi­ni spužvastog gnijezda su radnici; vojnici se skrivaju unutra. Wil­son je podignuo pokrov gnijezda i puhnuo u rupu. Trenutak kasnije nekoliko nabubrjelih behemota izmililo je na površinu, mičući velikim glavama razjapljenih vilica. "Mogu pregristi kož­nu cipelu", primijetio je Wilson, činilo mi se, s malo previše div­ljenja. "Kada biste pokušali kopati u gnijezdu 'rezača lišća', oni bi vas postupno sasjeckali, kao u kineskoj torturi s tisuću ugri­za". Nasmijao se.

Wilsonova se ratobornost - urođena ili naučena? - pojavila kasnije još jasnije, kad je raspravljao o stalnom odugovlačenju američkog društva da se suoči s ulogom koju igraju geni u obli­kovanju ljudskog ponašanja. "Ova je zemlja toliko zahvaćena našom civilnom religijom, egalitarizmom, da jednostavno odvraća pogled od bilo čega što bi je moglo poljuljati u njenom središ­njem etičkom nazoru koji imamo, a to je da su svi jednaki, da se savršena društva mogu izgraditi dobrom voljom." Dok je ovo propovijedao, Wilsonovo se izduženo lice jenkijevskog farmera,

inače toliko oduhovljeno, okamenilo u masku puritanskog pro­povjednika.

Postoje dva - barem dva - Edwarda Wilsona. Jedan je pjesnik druš­tvenih kukaca i strastveni branitelj Zemljine bio-raznovrsnosti. Drugi je izrazito ambiciozan, natjecateljski raspoložen čovjek koji se bo­ri s vlastitim osjećajem da je zakasnio, da je njegovo polje manje-više dovršeno. Wilsonov odgovor na zebnju zbog utjecaja je bio sasvim različit od onoga Goulda, Margulis, Kauffmana i drugih koji, su se hrvali s Darwinom. Uz sve svoj razlike, oni su na Darwinovu domi­nantnost odgovarali tvrdeći da darvinovska teorija ima ograničenu objašnjavalačku moć, da je evolucija puno kompliciranija nego što je to mislio Darwin i njegovi moderni nastavljači. Wilson je pri­hvatio suprotnu taktiku. On je pokušao proširiti darvinizam, poka­zati da on može objasniti više nego što je to itko - čak i richard dawkins - mogao zamisliti.

Wilsonova uloga kao proroka sociobiologije može se pratiti do vjerske krize koju je proživljavao kasnih pedesetih, neposredno nakon dolaska na Harvard. Premda je već bio jedan od svjetskih autoriteta za društvene kukce, počeo je razmišljati o očitoj beznačajnosti - barem u očima drugih znanstvenika - vlastitog istraživačkog polja. Molekularni biolozi, oduševljeni otkrićem strukture DNK, temelja genetske transmisije, počeli su preispitivati vrijednost proučava­nja cijelih organizama poput mrava. Wilson se jednom prisjetio kako je James Watson, koji tada bio na Harvardu i još uvijek pre­plavljen uzbuđenjem što je otkrio dvostruku uzvojnicu, "isijavao prijezir" spram evolucijske biologije na koju je gledao kao na preuveličanu verziju sakupljanja maraka, koju je molekularna bio­logija učinila suvišnom.2

Wilson je na ovaj izazov odgovorio proširivanjem svog pogle­da traganjem za zakonima ponašanja koji ne upravljaju samo mra­vima nego i društvenim životinjama. Taj je napor kulminirao knji­gom Sociobiologija: nova sinteza. Objavljena 1975. godine, knjiga je velikim dijelom bila autoritativni pregled ne-ljudskih društve­nih životinja, od mrava i termita do antilopa i pavijana. Oslanja-

2 Vidi "The Molecular Wars", 12. poglavlje knjige Naturalist, za detaljni prikaz ove krize u Wilsonovoj karijeri.

jući se na etologiju, populacijsku genetiku i druge discipline, Wil­son je pokazao kako se sparivanje i podjela rada mogu shvatiti kao prilagodba na evolucijske pritiske.

Tek se u posljednjem poglavlju Wilson okreće ljudima. Tamo skreće pažnju na očitu činjenicu da sociologiji, izučavanju ljud­skog društvenog ponašanja, hitno treba jedinstvena teorija. "Po­stojali su pokušaji sustavne izgradnje ali... bili su preslabi. Veći­na onoga što danas prolazi pod sociološkom teorijom je u biti etiketiranje fenomena i koncepata u očekivanom stilu prirodo­slovlja. Proces je teško analizirati jer su temeljne jedinice neja­sne, možda nepostojeće. Sinteze se obično sastoje od mukotrp­nog sastavljanja pojmovnika raznih skupova definicija i metafora koje su dali maštovitiji mislioci."3

Sociologija će postati prava znanstvena disciplina, tvrdio je Wilson, ako se podčini darvinovskoj paradigmi. Primijetio je, pri­mjerice, da se ratovanje, ksenofobija, dominacija muškaraca, čak i povremeni ispadi altruizma, mogu shvatiti kao adaptivne vrste ponašanja koje potječu iz našeg primarnog poriva da širimo naše gene, U budućnosti će, predviđa je Wilson, dalji napredak u evo­lucijskoj teoriji baš kao i u genetici i neurologiji omogućiti so-ciobiologiji da objasni Široku raznolikost ljudskog ponašanja; so-ciobiologija na koncu neće obuhvaćati samo sociologiju, nego i psihologiju, antropologiju i sve "meke" društvene znanosti.

Knjiga je dobila općenito povoljne kritike. Pa opet, neki su znanstvenici, uključujući Wilsonovog kolegu Stephena Jaya Go-ufda, predbacili Wilsonu što iznosi tezu da je stanje čovječanstva na neki način neizbježno. Wilsonovi nazori, tvrdili su kritičari, predstavljaju osuvremenjenu verziju socijalnog darvinizma; ta ozloglašena doktrina viktorijanskog doba, koja miješa ono što jest s onim što bi trebalo biti, i daje znanstveno opravdanje rasizmu, seksizmu i imperijalizmu. Napadi na Wilsona kulmini­rali su 1978. na sastanku Američke udruge za promicanje znano-

3 Wilson, Sociobiology, str. 300. 4 Ovi su događaji prepričani u poglavlju "The Sociobiology Controveries" u

Wilsonovoj knjizi Promethean Fire, str. 23-50.

sti. Član radikalne skupine Međunarodni komitet protiv rasizma izlio je vrč vode na Wilsona vičući: "Potpuno si mokar."4

Ne dajući se omesti, Wilson je napisao dvije knjige o ljudskog sociobiologiji, sa Charlesom Lumsdenom, fizičarom na Sveuči­lištu Toronto: Geni, um ikultura (1981.) i Prometejska vatra (1983.). Wilson i Lumsden su u posljednjoj knjizi dopustili da postoji "bla­ga poteškoća u stvaranju preciznog portreta genetskih i kulturnih interakcija". Ali objavili su da način da riješimo tu poteškoću nije nastaviti "časnu tradiciju društvene teorije pisane poput književne kritike", nego stvoriti rigoroznu matematičku teoriju interakcija gena i kulture. "Teorija koju želimo izgraditi", pisali su Wilson i Lumsden, "sadržavat će sustav povezanih apstraktnih procesa izraženih koliko je to god moguće u obliku eksplicitnih matema­tičkih struktura koje bi prevodile procese natrag u stvarni svijet osjetilnog iskustva."5

Knjige koje je Wilson napisao s Lumsdenom nisu bile tako dobro prihvaćene kao Sociobiologija. Jedan je kritičar nedavno nazvao njihov nazor na ljudsku prirodu "umorno mehanističkim" i "simplificiranim".6 Za našeg intervjua, Wilson je glede izgleda sociobiologije svejedno bio ratoborniji nego ikad. Dok je tvrdio da je podrška njegovim tezama sedamdesetih godina bila vrlo sla­ba, inzistirao je na tome da "danas postoji puno više dokaza" da mnoge ljudske odlike - od homoseksualnosti do sramežljivosti -imaju genetsku osnovu; napredak u medicinskoj genetici je ta­kođer zaslužan za to što su genetska objašnjenja ljudskog po­našanja danas prihvatljivija znanstvenicima i javnosti. Ljudska so­ciobiologija ne cvjeta samo u Europi koja ima Sociobiološko udruženje, nego i u SAD, rekao je Wilson; premda se mnogi znan­stvenici u Sjedinjenim državama klone termina sociobiologija zbog njegovih političkih konotacija, sve discipline s imenima poput bio-kulturne studije, evolucijske psihologije i darvinovske studi-

5 Wilson, Promethean Fire, str. 48-49. 6 Christopher Wells, biolog na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu, iznio

je ove primjedbe o teorijama Wilsona i Lumsdena u The Sciences, stude­ni/prosinac, 1993., str. 39.

je ljudskog ponašanja, zapravo su "grančice" koje rastu na deblu sociobiologije.7

Wilson je još uvijek uvjeren da će sociobiologija na kraju obuhvati­ti ne samo društvene znanosti nego i filozofiju. Piše knjigu, pro­vizorno nazvanu Prirodna filozofija, o tome kako će otkrića socio­biologije pomoći da se riješe politička i moralna pitanja. Namjerava dokazati da religijske doktrine mogu i trebaju biti "empirijski testirane" i odbačene ako se pokaže da su nespojive sa znanstve­nim istinama. Iznio mi je tezu, primjerice, da bi Katolička crkva mogla preispitati je li njena zabrana pobačaja - dogme koja pri­donosi prenapučenosti-u konfliktu s višim moralnim ciljem očuva­nja cjelokupne Zemljine bio-raznovrsnosti. Dok je Wilson govorio, prisjetio sam se komentara jednog kolege kako Wilson kombinira veliku inteligenciju i učenost s, paradoksalno, nekom vrstom naiv­nosti,, gotovo nedužnosti.

Čak i oni evolucijski biolozi koji se dive Wilsonovim naporima da postavi temelje detaljnoj teoriji ljudske prirode sumnjaju u to može li jedan takav pothvat uspjeti. Dawkins, primjerice, prezire "prizemno neprijateljstvo" spram sociobiologije koju iskazuju Stephen Jay Gould i drugi lijevo orijentirani znanstvenici. "Mislim da se jadno odnose prema Wilsonu, a u tome prednjače njegovi kolege s Harvarda", rekao je Dawkins. "Kad bi postojala moguć­nost prebrojavanja, ja bih ustao i stao na Wilsonovu stranu." Pa opet, dawkins nije bio tako uvjeren, kao što se to Wilson činio, da znanost može potpuno shvatiti "zbrkanost ljudskog života". Zna­nost nije u stanju objasniti "silno kompleksne sustave koji nasta­ju iz gomila i gomila detalja", objasnjavao je dawkins. "Objasniti sociologiju bi bilo slično pokušaju da se znanstveno objasni ili predvi­di točna putanja molekule vode koja se spušta niz slapove Nijaga-re. Ne možete to učiniti, ali to ne znači da u tome ima bilo što fundamentalno teško. To je samo vrlo, vrlo komplicirano."

7 Moje shvaćanje je da znanstvenici uopće nisu bili toliko uspješni u objaš­njavanju ljudskog ponašanja pomoću genetike i darvinizma kao što to -čini se - misli Wilson. Vidi moje članke iz Scientific Americana "Eugenics Revisited" iz lipnja 1993., str. 122-131; i "The New Social Darwinists", iz listopada 1995., str. 174-181.

Čini mi se da i sam Wilson danas sumnja da će sociobiologija ikad postati tako svemoćna kako je nekoć vjerovao. Na kraju Sociobiologije piše da će polje na kraju kulminirati potpunom ko­načnom teorijom ljudske prirode. "Da bismo beskonačno održavali vrstu," piše Wilson, "moramo ići prema totalnom znanju, sve do razina neurona i gena. Kad dovoljno uznapredujemo i budemo u mogućnosti objasniti same sebe na ovaj mehanistički način, druš­tvene znanosti će procvasti, ali rezultat će možda biti teško prihva­titi." Zaključio je navodom iz Camusa: "U svemiru lišenom iluzija i svjetala, čovjek se osjeća strancem. Njegovo izgnanstvo je bez lijeka jer je lišen sjećanja na izgubljeni dom ili nade u obećanu zemlju."8

Kad sam se prisjetio ovog sumračnog završnog akorda, Wilson je priznao da je Sociobiologiju završio blago depresivno. "Mislio sam da će nakon određenog vremena, budući da ćemo znati sve više i više o tome otkud dolazimo i zašto činimo to što činimo, precizno rečeno, smanjiti - koja bi tu riječ dobro odgovarala - našu preuve­ličanu sliku o samima sebi i našu nadu u beskonačni rast u buduć­nosti." Wilson je također vjerovao da bi takva teorija bila kraj bio­logije, discipline koja je dala smisao njegovom životu. "Ali potom sam samoga sebe razuvjerio", rekao je. Wilson je odlučio da ljud­ski um, koji je bio i još uvijek biva oblikovan kompleksnom inte­rakcijom kulture i gena, predstavlja beskonačnu granicu za zna­nost. "Vidio sam da postoji golemo neistraženo područje znanosti i ljudske povijesti koje ćemo istraživati dovijeka", prisjetio se. "Zbog toga sam bio puno veseliji." Wilson je razriješio svoju depresiju priznajući, u biti, da su njegovi kritičari bili u pravu: znanost ne može objasniti sve proizvoljnosti ljudske misli i kulture. Ne može postojati potpuna teorija ljudske prirode, ona koja rješava sva pita­nja koja imamo o sebi.

Koliko je zapravo sociobiologija revolucionarna? Ne previše, pre­ma samom Wilsonu. Uz svu svoju kreativnost i ambiciju, Wilson je prilično konvencionalni darvinist. To je postalo jasno kad sam ga pitao o konceptu biofilije, koji smatra da je ljudska sklonost prirodi,

8Wilson, Sociobiology, str. 300-301.

ili barem nekim njenim aspektima, urođena, proizvod prirodne selekcije. Biofilija predstavlja Wilsonov pokušaj da pronađe neš­to što je zajedničko njegovim dvjema strastima, sociobiologiji i bio-raznolikosti. Wilson je napisao monografiju o biofiliji objav­ljenu 1984. godine, a kasnije je uredio zbirku ogleda, svojih i tuđih, o istoj temi. Za mojeg razgovora s Wilsonom, pogriješio sam što sam primijetio da biofilija podsjeća na Geu jer se svaka ideja poziva na altruizam koji prihvaća sav život, a ne samo vlasti­te rođake ili čak samo vlastitu vrstu.

"Zapravo, ne", odvratio je Wilson, tako oštro da sam bio izne­nađen. Biofilija pretpostavlja postojanje "nekog fosforescentnog altruizma u zraku", frknuo je Wilson. "Ja vrlo snažno podržavam mehanistički nazor prema podrijetlu ljudske naravi", rekao je. "Naša briga za druge organizme je uvelike proizvod darvinovske prirodne selekcije." Biofilija je evoluirala, nastavio je Wilson, ne zbog koristi svog života, nego zbog koristi individualnih ljudi. "Moj nazor je prilično strogo antropocentričan jer ono što vi­dim i razumijem, od svega što znam o evoluciji, podupire takav nazor, a ne neki drugi."

Pitao sam Wilsona da li se slaže sa svojim harvardskim kolegom Ernstom Mayrom da se moderna biologija reducirala na rješavanje zagonetki čija rješenja samo pojačavaju prevladavajuću paradig­mu neodarvinizma.9 Wilson se zasmijuljio. "Sredi konstante do slje­deće decimale", rekao je, aludirajući na navod koji je pripomogao u stvaranju legende o samozadovoljnom fizičaru iz devetnaestog stoljeća. "Da, čuli smo za to." Ali nakon što se lagano našalio s

9 Vidi One Long Argument Ernsta Mayra, Harvard University Press, Cam­bridge, 1991. Na str. 149 Mayr piše: "Arhitekte evolucijske sinteze [medu kojima je i Mayr] su neki kritičari optužili da tvrde da su riješili sve preostale probleme evolucije. Ova optužba je apsurdna; ne znam niti jednog evolucijskista koji bi tako nešto tvrdio. Sve što su tvrdili oni koji su podržavali sintezu je bilo to da su uspjeli stvoriti elaborat darvinovske paradigme koji je dovoljno otporan, a da ga ne ugrožavaju zagonetke koje još nisu riješene." "Zagonetke", treba reći, jesu pojam koji je koris­tio Thomas Kuhn kako bi opisao probleme koji zaokupljaju znanstveni­ke koji se bave nerevolucionarnom, "normalnom" znanošću.

Mayrovim shvaćanjem o konačnosti, Wilson se zapravo s njim složio. "Sigurno ne stojimo pred detroniziranjem evolucije pomoću prirodne selekcije ili našeg temeljnog shvaćanja specijacije", re­kao je Wilson. "Tako da sam ja, također, skeptičan u vezi toga da ćemo proći kroz bilo kakve revolucionarne promjene o tome kako evolucija djeluje ili kako dolazi do diverzifikacije, ili kako se stvara bioraznolikost na razini vrsta." Postoji još mnogo toga da se nauči o razvoju embrija, o interakciji ljudske biologije i kulture, o ekolo­giji i drugim kompleksnim sustavima. Ali osnovna pravila biolo­gije, ustvrdio je Wilson, "prilično, po mom sudu, dolaze na svoje mjesto. Kako djeluje evolucija, algoritam, mašina, što je pokreće."

Ono što je Wilson mogao dodati je da su zastrašujuće moralne i filozofske implikacije darvinovske teorije odavno izrečene. U svojoj knjizi iz 1871. Podrijetlo čovjeka, Darwin je zamijetio da bi u slučaju da su ljudi evoluirali poput pčela "jedva bilo sumnje da bi naše neoženjene ženke, poput pčela-radilica, smatrale svo­jom svetom dužnošću ubijati svoju braću, a majke bi težile tome da ubijaju svoje plodne kćeri; i nitko se ne bi u to miješao".10

Drugim riječima, mi ljudi smo životinje, a prirodna selekcija nije oblikovala samo naša tijela nego i naša vjerovanja, naš fundamen­talni osjećaj o dobrom i lošem. Jedan užasnuti viktorijanski pri­kazivač podrijetla uzrujavao se u novinama Edinburgh Review: "Kada bi ovi nazori bili istiniti, neizbježna je revolucija u mišlje­nju koja će potresti društvo do temelja uništavajući svetost sa­vjesti i religioznost."11 Ta revolucija se odavno dogodila. Prije kraja devetnaestog stoljeća, Nietzsche je objavio da nema božan­skog izvora ljudske moralnosti: Bog je mrtav. Nije nam trebala sociobiologija da bismo to saznali.

10 Našao sam ovaj navod iz Darwinovog djela The Descent of Man u knjizi The Moral Animal Roberta Wrighta, Pantheon, New York, 1994., str. 327. (Wright navodi faksimilno izdanje Descenta, Princeton University Press, Princeton, N. J., 1981., str. 73.) Ova knjiga Roberta Wrighta, novinara koji radi za New Republic, bez daljnjega je najbolje što sam čitao o suvremenim znanstvenim pokušajima da se objasni ljudska pri­roda na darvinovski način.

11 Ibid., str. 328.

Nekoliko riječi Noama Chomskog

Jedan od najzanimljivijih kritičara sociobiologije i drugih darvinov-skih pristupa društvenim znanostima je Noam Chomsky, istovreme­no lingvist i jedan od najbeskompromisnijih američkih društvenih kritičara. Prvi put sam uživo vidio Chomskog kad je držao govor o radu modernih sindikata. Bio je mršav, lagano pogrbljen poput svih kroničnih čitača. Nosio je naočale sa žičanim okvirom, teni­ske, platnene hlače i raskopčanu košulju. Da nije bilo bora na licu i sjedina u njegovoj podužoj kosi, mogao je proći kao student, premda onaj koji radije diskutira o Hegelu nego što ispija pivo u kantini.

Glavna poruka Noama Chomskog je ta da su sindikalni vode više zaokupljeni održavanjem vlastite moći nego predstavljanjem radnika. Njegova publika? Sindikalni vođe. Tijekom završnog dijela postavljanja pitanja, reagirali su, kao što se i moglo pretpostaviti, samoobrambeno; pa čak i neprijateljski. Ali Chomsky se suočavao s njihovim argumentima s takvim nepomućenim nepokolebljivim uvjerenjem - i s takvom neumornom bujicom činjenica - da nije prošlo mnogo vremena i mete njegove kritike su počele kimati gla­vama u znak slaganja: da, možda su se oni stvarno prodali svojim kapitalističkim gospodarima.

Kad sam mu kasnije pokazao iznenađenje zbog oštrine njegova predavanja, obavijestio me da njega ne zanima "dijeliti ljudima pe­tice za ispravno ponašanje". Suprotstavljao se svim autoritarnim sustavima. Naravno, obično svoj bijes ne bi usredotočio na sin­dikate koji su izgubili puno od svoje snage, nego na američku vlast, industriju, i medije. Sjedinjene je države nazivao "terorističkom su-persilom", a medije "njenim propagandnim agentom". Rekao mi je da će mu, kada New York Times, jedna od njegovih omiljenih meta, počne objavljivati prikaze njegovih političkih knjiga, to biti znak da nešto čini krivo. Sumirao je svoj nazor na svijet kao "ma kakva bila vlast, ja sam protiv nje".

Rekao sam da mi se čini ironičnim da su njegova politička uvje­renja toliko radikalno protiv establišmenta, s obzirom na to da je

u lingvistici on establišment. "Ne, nisam", brzo je uzvratio. Nje­gov glas, koji je inače hipnotički miran - čak i kad nekoga opako kudi - iznenada je postao oštar. "Moja pozicija u lingvistici je po­zicija manjine, i uvijek je bila." Inzistirao je na tome da je "goto­vo potpuno nesposoban naučiti jezike" i da, u biti, on nije čak niti profesionalni lingvist. MIT ga je zaposlio kao stalnog profesora, izjavio je, samo zato što nije znao ili mario puno o humanističkim znanostima, jednostavno su htjeli popuniti rupu.12

Ovo sam sve iznio zbog opreza. Chomsky je od svih intelek­tualaca koje sam sreo jedan od onih koji se najviše suprotstavlja sve­mu (poziciju mu može ugroziti jedino anarhistički filozof Paul Feye-rabend). Stalno se osjeća prisiljenim sve autoritete stavljati na njihovo mjesto, uključujući samog sebe. On je ogledni primjerak zebnje zbog vlastita utjecaja. Njegove izjave bi stoga trebalo uzimati cum grano salis. Unatoč svim njegovim negiranjima, Chomsky je najvaž­niji lingvist koji je ikada živio. "Teško da je pretjerano reći kako nema teorijskog problema u današnjoj lingvistici o kome se rasprav­lja drugačije nego onako kako je to Chomsky zacrtao", objavljuje Encyclopaedia Britannica13. Pozicija Chomskog u povijesti ideja je slična Descartesovoj i Darwinovoj.14 Kad je Chomsky pedesetih godina studirao, lingvistikom je - kao i svim drugim društvenim znanostima - dominirao bihejviorizam, izrastao na Lockeovoj za­misli da je duh tabula rasa, prazna ploča po kojoj piše iskustvo. Chomsky je ovakav pristup doveo u pitanje. Ustvrdio je da nije moguće da djeca uče jezik samo indukcijom, kroz pokušaje i po­greške, kao što su to mislili bihejvioristi. Neka fundamentalna nače­la jezika - neka vrsta univerzalne gramatike - moraju već postojati u našem mozgu. Teorije Chomskog, koje je prvi put iznio u svo-

12 Sa Chomskim sam se susreo na MIT-u u veljači 1990. Primjedbe navođene do ovog mjesta potječu s tog sastanka. Primjedbe koje će se kasnije navoditi potječu iz telefonskog intervjua obavljenog u veljači 1993. Chomskyjevi politički eseji su sakupljeni u knjizi The Chomsky Reader, ur. James Peck, Pantheon, New York, 1987.

13 The New Encyclopaedia Britannica, 1992., izdanje Macropaedia, vol. 23, Linguistics, str. 45.

14 Nature, 19. veljače 1994., str. 521.

joj knjizi Sintaktičke strukture iz 1957. godine, pomogle su da se zauvijek iskorijeni bihejviorizam i poploča put više kantovskom, genetski orijentiranom shvaćanju ljudskog jezika i spoznaje.15

Edward Wilson i sve drugi znanstvenici koji pokušavaju objasniti ljudsku prirodu genetikom Chomskvjevi su dužnici. Ali Chomsky nije nikad mogao prihvatiti darvinovska objašnjenja ljudskog po­našanja. On se slaže s tim da prirodna selekcija možda ima određe­nu ulogu u evoluciji jezika i drugih ljudskih osobina. Ali s obzirom na enormni jaz između ljudskog jezika i relativno jednostavnih komunikacijskih sustava drugih životinja, i s obzirom na naše fragmentarno znanje o prošlosti, znanost nam malo toga može reći o evoluciji jezika. Samo zato što je danas jezik adaptivan, obrazlaže Chomsky, ne znači da je nastao kao odgovor na selekcijske pritiske. Moguće je da je jezik bio samo slučajni nusprodukt koji se naglo pojavio uz inteligenciju, koji je tek kasnije bio prihvaćen za različite svrhe. Isto bi moglo vrijediti i za druge osobine ljudskog uma. Darvinovska društvena znanost, požalio se Chomsky, uopće nije prava znanost, nego je "filozofija duha koja sadrži samo malo znano­sti". Problem je, prema Chomskom, u tome "da je darvinovska teorija toliko labava da može uključiti sve što se otkrije."16

Evolucijska perspektiva je Chomskog uvjerila da možda ima­mo samo ograničenu sposobnost razumijevanja prirode, ljudske ili neljudske. On odbacuje ideju popularnu medu mnogim znan­stvenicima, da je evolucija oblikovala mozak u stroj za učenje i rješa­vanje problema. Chomsky vjeruje, baš kao i Gunther Stent i Colin

15 Syntactic Structures, Noam Chomsky, Mouton, Den Haag, Nizozemska, 1957. [usp. Sintaksičke strukture, Dnevnik, Novi Sad 1984.] Godine 1995. Chomsky je izdao još jednu knjigu o lingvistici The Minimalist Program, MIT Press, Cambridge, koja je proširivala njegov raniji rad na urođenoj generativnoj gramatici. Poput mnogih Chomskyevih knjiga o lingvisti­ci, niti ovu nije lako čitati. Za čitljiv prikaz njegove lingvističke karijere vidi The Linguistic Wars, Randyja Allena Harrisa, Oxford University Press, New York, 1993.

16 Steven Pinker, koji je također lingvist na MIT-u, uvjerljivo je tvrdio da se rad Chomskog može najbolje shvatiti s darvinovske točke gledišta u knjizi The Language Instinct, William Morrow, New York, 1994.

McGinn, da urođena struktura našeg duha nameće granice našem razumijevanju. (Stent i McGinn su došli do ovog zaključka djelo­mice zahvaljujući istraživanjima Chomskog).

Chomsky dijeli znanstvena pitanja u probleme, na koje je barem potencijalno moguće odgovoriti, i zagonetke, na koje nije moguće niti potencijalno odgovoriti. Prije sedamnaestog stoljeća, objašnjava mi Chomsky, kad znanost zapravo nije postojala u modernom smislu riječi, gotovo su sva pitanja izgledala kao zagonetke. Tad su Newton, Descartes i drugi počeli postavljati pitanja i rješavati ih pomoću metoda koje su izrodile modernu znanost. Neka od ovih istraživanja su dovela do "spektakularnog napretka", ali mnoga druga su se pokazala besplodnima. Znanstvenici, primjerice, nisu napravili apsolutno nikakav napredak istražujući pitanja kakva su svijest i slobodna volja. "O tome nemamo nikakve, pa ni pogrešne ideje", kaže Chomsky.

Sve životinje, tvrdi, imaju kognitivne sposobnosti oblikovane svojim evolucijskim povijestima. Štakor, primjerice, može naučiti prolaziti kroz labirint u kome mora zaokrenuti ulijevo u svaki drugi prolaz, ali ne i kroz onaj u kome mora zaokrenuti lijevo u svaki prolaz koji odgovara prostom broju. Ako netko vjeruje da su ljudi životinje - a ne "anđeli", sarkastično je dodao Chomsky - onda smo i mi podložni ovakvim biološkim ograničenjima. Naša jezič­na sposobnost nam dopušta da formuliramo pitanja i rješavamo ih na načine na koje to štakori ne mogu, ali na koncu se i mi suočava­mo sa zagonetkama koje su apsolutne, baš kao i one s kojima se suočava štakor u labirintu s prostim brojevima. I naša sposobnost postavljanja pitanja ima granica. Tako je Chomsky odbacio mo­gućnost da bi fizičari ili drugi znanstvenici mogli doći do "teorije svega"; u najboljem slučaju fizičari mogu stvoriti samo "teoriju onoga što znaju kako treba formulirati".

U njegovom polju, lingvistici, "danas se u dosta velikoj mjeri shvaća da su jezici više ili manje izliveni prema istom kalupu, koja su načela koja ih ujedinjuju i tako dalje". Ali u mnoga od najdubljih pitanja koja postavlja jezik nije moguće prodrijeti. Descartes je, recimo, pokušavao shvatiti ljudsku sposobnost korištenja jezika

na beskonačno mnogo kreativnih načina. "Mi smo suočeni s istim zidom s kojim je bio suočen i Descartes" glede tog pitanja, rekao je Chomsky.

U svojoj knjizi iz 1988. godine, Jezik i problemi znanja, Chomsky je iznio tezu da bi se naša verbalna kreativnost mogla pokazati plodonosnijom od naših znanstvenih vještina u odgova­ranju na mnoga pitanja o ljudskoj prirodi. "Sasvim je moguće -mogli bismo pomisliti, čak krajnje vjerojatno - da ćemo uvijek više spoznavati o ljudskom životu i ljudskoj osobnosti iz roma­na, nego iz znanstvene psihologije", pisao je. "Sposobnost znan­stvene spoznaje je samo jedan kamenčić unutar naše cjelokupne mentalne sposobnosti. Mi se njome koristimo tamo gdje može­mo, ali srećom nismo ograničeni samo na nju" 1 7

Uspjeh znanosti, rekao mi je Chomsky, potječe "iz neke vr­ste slučajne konvergencije istine o svijetu i strukture našeg kog­nitivnog prostora. A to jest slučajna konvergencija jer nas evolu­cija nije stvorila za to; ne postoji nikakav pritisak na diferencijalnu reprodukciju koji je doveo do sposobnosti da se rješavaju pro­blemi kvantne teorije. Mi smo to imali. To postoji iz istog razloga zbog kojeg postoji i mnogo drugih stvari: iz nekog razloga koji nitko ne razumije."

Moderna znanost je protegnula kognitivni kapacitet ljudi do kraj­njih granica, prema Chomskom. U devetnaestom stoljeću svaka do­bro obrazovana osoba je mogla shvatiti (tada) suvremenu fiziku, ali u dvadesetom stoljeću za to morate biti čudak. To je bio trenu­tak da uskočim. Da li sve veća kompliciranost znanosti, pitao sam, ukazuje na to da bi se znanost mogla približavati svojim granicama? Da li znanost, definirana kao potraga za shvatljivim zakonitostima ili pravilnostima u prirodi, možda završava? Iznenada, Chomsky je povukao sve što je upravo rekao. "Znanost je teška, složio bih se s tim. Ali kad razgovarate s malom djecom, oni žele shvatiti

17 Language and the Problems of Knowledge, Noam Chomsky, MIT Press, Cambridge, 1988., str. 159. [usp. Jezik i problemi znanja, Filozofski fakultet, Zagreb 1991.] Chomsky u ovoj knjizi iznosi i svoja shvaćanja granica spoznaje.

prirodu. To im se poslije oduzima. To im oduzimaju dosadno poučavanje i obrazovni sustav koji im govori da su preglupi za to." Iznenada je establišment, a ne naša urođena ograničenja, bio kriv što je znanost dospjela u sadašnji bezizlazni položaj.

Chomsky inzistirao na tome da "postoje velika pitanja u pri­rodnim znanostima koja možemo formulirati i koja su unutar naše sposobnosti shvaćanja, a to je uzbudljiva mogućnost". Primjeri­ce, znanstvenici još uvijek moraju pokazati - i gotovo je sigurno da će pokazati - kako oplođene stanice izrastaju u kompleksne organizme i kako ljudski mozak generira jezik. Još uvijek preostaje puno znanstvenih pitanja za riješiti, "puno fizike, puno biologije, puno kemije."

Niječući implikacije vlastitih ideja, Chomsky možda iskazuje samo još jedan neobičan oblik samonegiranja. Ali učinilo mi se da je zapravo samo podlegao vlastitim željama. Kao i toliki drugi znan­stvenici, nije mogao zamisliti svijet bez znanosti. Jednom sam pi­tao Chomskog što mu je pričinjalo veće zadovoljstvo, njegov po­litički aktivizam ili njegova lingvistička istraživanja. Činilo mu se čudnim što ga to uopće pitam. Očito je, odgovorio je, da govori protiv nepravde samo zbog osjećaja dužnosti; u tome ne nalazi nika­kvog intelektualnog užitka. Kad bi problemi svijeta iznenada nesta­li, on bi se sretno i radosno posvetio znanosti zbog nje same.

Antiprogres Clifforda Geertza

Praktičari ironijske znanosti mogu se podijeliti na dva tipa: naivne, koji vjeruju ili se barem nadaju da otkrivaju objektivne istine i prirodi (teoretičar superstruna Edward Witten je arhetipski primjer), i sofi­sticirane, koji shvaćaju da, u biti, prakticiraju nešto što više nalikuje umjetnosti ili književnoj kritici nego konvencionalnoj znanosti. Nema boljeg primjera sofisticiranog ironijskog znanstvenika od antropologa Clifforda Geertza. On je istovremeno znanstvenik i filozof znanosti; njegov rad je jedan dugi komentar o samome sebi. Ako Stephen Jay Gould služi kao negativna sposobnost evolucijske

biologije, Geertz predstavlja to isto za društvene znanosti. Geertz je pomogao u ispunjavanju predviđanja Gunthera Stenta iz Dolaska zlatnog doba, o tome da će društvene znanosti "možda još dugo ostati dvosmislene impresionističke discipline kakve su trenu­tačno".1 8

Prvi sam se put sreo s Geertzovim člancima na fakultetu kad sam slušao predavanja o književnoj kritici, a profesor nam je dao za čitati Geertzov ogled iz 1973. godine: "Gusta deskripcija: ususret interpretacijskoj teoriji kulture".19 Osnovna poruka ogleda je bila da antropolog ne može portretirati kulturu time što "samo bilježi činjenice". On ili ona moraju interpretirati fenomene, moraju po­kušati otkriti što oni znače. Primjerice, uzmimo mig oka, pisao je Geertz (pripisujući primjer britanskom filozofu Gilbertu Ryleu). Mig može predstavljati nenamjerni grč koji potječe od neurološkog poremećaja, ili od umora, ili nervoze. Ali on može biti i namje­ran voljni signal, s mnogim mogućim značenjima. Kultura se sasto­ji od potencijalno beskonačnog broja takvih poruka ili znakova, a zadaća antropologa je da ih interpretira. Idealno, antropologova in­terpretacija kulture bi trebala biti isto tako složena i bogato za­mišljena kao i sama kultura. Ali baš kao što se književni kritičari nikad ne mogu nadati da će ustanoviti značenje Hamleta, jednom i zauvijek, tako se i antropolozi moraju oprostiti sa svom nadom da će otkriti apsolutne istine. "Antropologija, ili barem interpre-tacijska antropologija, znanost je čiji je napredak manje obilježen savršenstvom konsenzusa, a više sve profinjenijom raspravom", pisao je Geertz. "Ono što se poboljšava je preciznost s kojom si međusobno zadajemo muke."20 Bit njegove vrste znanosti, shvatio je Geertz, nije dovesti raspravu do kraja, nego je produžavati na sve zanimljiviji način.

U svojim kasnijim spisima Geertz ne samo da je usporedio antropologiju s književnom kritikom, nego i s književnošću. Et-

18 Stent, Golden Age, str. 121. 19 "Thick Description: Toward an Interpretive Theory of Culture" može

se naći u Geertzovoj zbirci eseja The Interpretation of Cultures, Basic Books, New York, 1973.

20 Ibid., str. 29.

nografija uključuje "pričanje priča, stvaranje slika, izmišljanje sim­bolike i uporabu tropa", pisao je Geertz, baš kao što to čini i književnost. Antropologiju je zvao "dokumentarizmom"/eng.fac-tion; op. prev./ ili "imaginativnim pisanjem o stvarnim ljudima na stvarnim mjestima u stvarnom vremenu".21 (Naravno, supstitui­ranje umjetnosti književnom kritikom jedva da predstavlja radi­kalni korak za nekog poput Geertza, jer za većinu postmoderni-sta tekst je tekst je tekst.)

Svoje dar za "dokumentarizam" Geertz je iskazao u "Dubo­koj igri: bilješkama o borbama pijetlova na Baliju". Prva rečenica tog ogleda iz 1972. uspostavlja njegov stil koji je sve samo ne izra­van: "Početkom travnja 1958. moja supruga i ja smo, malarični i plahi, stigli u selo na Baliju koje smo kao antropolozi namjeravali proučavati."22 (Geertzov stil usporedili su s pisanjem Marcela Prousta i Henryja Jamesa. Geertz mi je rekao da mu prva uspo­redba laska, ali misli da je druga točnija.)

Uvodni dio ogleda opisuje kako je mladi par stekao povjerenje inače povučenih stanovnika sela. Geertz, njegova supruga i skupi­na urođenika gledali su borbu pijetlova, kad je policija upala na mjesto održavanja borbe. Američki par se dao u bijeg, zajedno sa susjedima iz sela. Impresionirani time što znanstvenici nisu tražili privilegirani status kod policije, stanovnici sela su ih prihvatili.

Nakon što je tako zadobio povjerenje kao insajder, Geertz je nastavio otkrivati, a potom i analizirati opsesiju stanovnika Balija borbama pijetlova. Napokon je zaključio da krvavi sport - u kome se pijetlovi naoružani poput britava oštrim mamuzama bore do smr­ti - oslikava i time istjeruje strah ljudi s Balija od mračnih sila koje leže u temelju, površinski gledano, mirnog društva. Poput Kralja Leara ili Zločina i kazne, borba pijetlova "zahvaća ove teme -smrt, muževnost, bijes, ponos, gubitak, dobročinstvo, slučajnost - i (sređuje) ih u sveobuhvatnu strukturu".23

21 Works and Lives: The Anthropologist as Author, Clifford Geertz, Stanford University Press, Stanford, 1988., str. 141.

22 "Deep Play", u: The Interpretation of Cultures. Ovaj se navod nalazi na strani 412.

23 Ibid., str. 443.

Geertz je gegavi medvjed od čovjeka, razbarušene sijede kose i brade. Kad sam ga intervjuirao jednog kišovitog proljetnog da­na na Institutu za napredne studije u Princetonu, neprekidno se meškoljio, povlačio za uho, gladio po obrazu, klizio u stolici da bi se iznenada pridigao.24 Tu i tamo, dok bi me slušao kako po­stavljam pitanje, podignuo bi ovratnik pulovera preko nosa, po­put kriminalca koji pokušava sakriti svoj identitet. Njegov govor je također bio neuhvatljiv. Sličio je njegovom pisanju: stalni za­stoji i ponovna kretanja, oštre tvrdnje isprekidane brojnim kvali­fikacijama, zagušene hipertrofiranom sviješću o sebi.

Geertz je odlučan u tome da ispravi ono za što smatra da je opća zabluda, da je on univerzalni skeptik koji ne vjeruje da zna­nost može doći do bilo kakvih trajnih istina. Neka polja, kaže Geertz, naročito fizika, očito imaju sposobnost dolaženja do isti­ne. Naglašava da, suprotno onome što sam možda čuo, on ne smatra antropologiju pukom umjetničkom vrstom lišenom sva­kog empirijskog sadržaja, i time zapravo nelegitimnim znanstve­nim područjem. Antropologija je "empirijska, ona reagira na či­njenice, teoretizira", kaže Geertz, a oni koji se njome bave mogu ponekad doći do neapsolutnog opovrgavanja ideja. Dakle, ona je znanost koja može postići i napredak određene vrste.

S druge strane, "u antropologiji nema ni blizu onakav status kakav uživaju stroži dijelovi strogih znanosti i ne mislim da će to ikad imati", rekao je Geertz. "Neke od pretpostavki koje su (an­tropolozi) imali o tome kako je lako razumjeti sve to, i što treba­mo činiti kako bi to postigli, zapravo više ne postoje - to jest, nitko u njih više ne vjeruje." Nasmijao se. "Ali to ne znači da je nemoguće spoznati bilo što ili se baviti antropološkim poslom. To uopće ne mislim. Ali, nije lako."

U modernoj antropologiji norma je neslaganje, a ne konsenzus. "Stvari postaju sve kompliciranije i kompliciranije, ali ne konver­giraju prema jednoj točki. Šire se i disperziraju na vrlo komplek­san način. Tako da ja ne vidim da se sve kreće prema nekoj velikoj integraciji. Vidim to više kao jako pluralističko i diferencirano." 24 Geertza sam intervjuirao na Institutu za visoke studije u svibnju 1989., a

telefonski u kolovozu 1994.

Kako je Geertz dalje govorio, činilo se da je napredak koji je on zamišljao bio neka vrsta antiprogresa u kojem će antropolozi eliminirati, jednu po jednu, sve pretpostavke koje su činile kon­senzus mogućim; čvrsta vjerovanja će se rastočiti, a sumnje nam-nožiti. Zapazio je da nekolicina antropologa još uvijek vjeruje da može doći do univerzalnih istina o čovječanstvu istraživanjem takozvanih "primitivnih" plemena, onih koja navodno žive u pr­vobitnom stanju, neiskvareni modernom kulturom; isto tako, an­tropolozi se ne mogu pretvarati da su čisto objektivni sakupljači podataka, slobodni od pristranosti i predrasuda.

Geertzu se činilo smiješnim predviđanje Edwarda Wilsona o tome da će društvene znanosti na kraju postati isto tako rigoro-zne kao i fizika time što će se ukorijeniti u evolucijskoj teoriji, genetici i neurologiji. Oni koji žele biti revolucionari oduvijek izlaze s nekom veličanstvenom idejom koja će ujediniti društve­ne znanosti, prisjeća se Geertz. Prije sociobioiogije je postojala opća teorija sustava, kibernetika, marksizam. "Ideja da će netko doći i sve revolucionirati preko noći je neka vrsta bolesti aka­demskih ljudi", rekao je Geertz.

Na Institutu za napredne studije Geertzu povremeno dolaze fizičari i matematičari koji razvijaju matematičke modele rasnih odnosa i drugih socioloških problema. "Ali oni ne znaju ništa o tome što se događa u slamovima!", uzviknuo je Geertz. "Oni imaju samo matematički model!" Fizičari, zagunda, nikad ne bi prihvatili fizikalnu teoriju kojoj nedostaje empirijska baza. "Ali na ovaj ili onaj način, društvenim znanostima ona kao da ne tre­ba. Ako poželiš opću teoriju rata i mira, trebaš samo sjesti i napi­sati jednadžbu a da ne znaš ništa o povijesti i ljudima."

Geertz je bolno svjestan da introspekcija, književni stil zna­nosti koji promiče, također ima svojih mana. On može dovesti do pretjerane svijesti o samome sebi ili "epistemološke hipo-hondrije" kod praktičara. Taj trend, koji je Geertz nazva "vlasti­to svjedočenje", dao je nekoliko zanimljivih radova, ali i nekoli­ko užasnih. Neki antropolozi su, zamijetio je Geertz, postali toliko odlučni u tome da moraju iskazati sve svoje potencijalne pristranosti, ideološke ili druge, da su njihova djela nalikovala

ispovijestima koje otkrivaju puno više o autoru nego o navede­nom predmetu djela.

Geertz je nedavno ponovno posjetio dva područja koja je ra­no u svojoj karijeri proučavao, jedno u Maroku, a drugo u Indo­neziji. Oba mjesta su se drastično izmijenila; a izmijenio se i on. Postao je još svjesniji koliko je antropologu teško uočiti istine koje transcendiraju njegovo vrijeme, mjesto ili kontekst. "Uvi­jek sam mislio da bi to moglo završiti totalnim neuspjehom", kaže on. "Još uvijek sam relativno optimističan, u smislu da se to može učiniti, učiniti sve dok ne tvrdiš da Činiš nešto pretjerano. Jesam li pesimist? Ne, ali sam suzdržan." Antropologija nije je­dino područje koje se hrva s pitanjima o vlastitim granicama, pri­mjećuje Geertz. "Čini mi se da vidim to raspoloženje u najrazliči-tijim područjima" - čak i u fizici čestica, koja je, čini mu se, došla do granica empirijske verifikacije. "Ona vrsta jednostavne evidentnosti u znanosti koja je nekad postojala više mi se ne čini toliko sveprisutnom. Što ne znači da su svi napustili nadu i skršili ruke i tako dalje. Ali, to je izvanredno teško."

U vrijeme našeg susreta na Princetonu, Geertz je pisao knji­gu o svojim izletima u vlastitu prošlost. Kad je knjiga objavljena 1995. godine, njezin je naslov lijepo sažeo Geertzova strahova­nja: U potrazi za činjenicom. Geertz je oljuštio mnogoznačnost naslova u posljednjem ulomku knjige: znanstvenici poput njega jesu, naravno, u potrazi za činjenicama, ali činjenice mogu shva­titi, ako uopće mogu, retrospektivno; čim shvate što se dogodi­lo, svijet se izmijeni, izbjegavajući spoznatljivost, nepodatan kao i uvijek.

Rečenica se također odnosi, zaključuje Geertz, na "postpozi-tivističku kritiku empirijskog realizma, odvraćanje od jednostav­nih korespondencijskih teorija o istini i znanju, što već samo po sebi pojam "činjenice" čini delikatnim. Nema baš puno uvjere­nosti ili osjećaja zatvorenosti, čak niti puno osjećaja da znamo za čime zapravo tragamo, u toliko beskonačnoj potrazi, medu toli­ko različitim ljudima, u tako različitim vremenima. Ali to je odličan način, zanimljiv, iznenađujući, koristan i zabavan, da se provede

život."25 Ironijska društvena znanost nas možda neće nikuda do­vesti, ali nam barem može dati nešto čime ćemo se, ako želimo, baviti zauvijek.

25After the Fact, Clifford Geertz, Harvard University Press, Cambridge, 1995., str. 167-168.

KRAJ NEUROLOGIJE

7.

Konačna granica znanosti je duh, a ne prostor. Čak i oni koji najjače vjeruju da će znanost naći snage za rješenje vlastitih pro­blema, razmatraju duh kao potencijalno beskonačan izvor pita­nja. Problemu duha se može pristupiti na mnogo načina. Postoji historijska dimenzija: kako i zašto je Homo sapiens postao tako pametan? Darwin je na to odavno dao općeniti odgovor: prirod­na selekcija je dala prednost hominidima koji se služe oruđem, anticipiraju aktivnosti potencijalnih suparnika, organiziraju se u lovačke družine, pomoću jezika razmjenjuju informacije i prila-godavaju se promjenjivim okolnostima. Zajedno s modernom ge­netikom, darvinovska teorija ima puno toga za reći o strukturi naših umova, a time i o našem spolnom i društvenom ponašanju (premda ne onoliko koliko bi to Edward Wilson i drugi socio-biolozi možda htjeli).

No, suvremene neuroznanstvenike manje zanima kako i zašto se naš um razvio u povijesnom smislu. Više ih zanima kako je građen i kako funkcionira danas. Ova razlika nalikuje onoj koja se može uočiti između kozmologije, koja teži objasniti podrije­tlo i kasniji razvoj materije, i fizike čestica koja se odnosi na građu materije onakve kakvu je nalazimo danas. Jedna je disciplina po­vijesna i stoga nužno tentativna, spekulativna i otvorena. Druga je, po usporedbi, puno više empirijska, preciznija i sposobnija definitivno razriješiti probleme.

Čak i kad bi neuroznanstvenici ograničili svoja proučavanja na odrasli, a ne embrionalni mozak, ostalo bi mnoštvo nepoznanica. Kako učimo, pamtimo, vidimo, mirišemo, osjećamo okus ili čujemo? Mnogi istraživači će reći da su ti problemi, iako u biti teški, zapra­vo rješivi: znanstvenici će ih riješiti obratnim inženjeringom našeg živčanog sklopa. Samosvijest, naša subjektivna svijest, oduvijek izgle­da poput druge vrste zagonetke, ne kao fizička nego kao metafi­zička zagonetka. Većim dijelom ovog stoljeća svijest nije bila predme­tom znanstvenog istraživanja. Iako je bihejviorizam umro, njegovo je nasljeđe nastavilo živjeti u odbijanju znanstvenika da se bave su­bjektivnim fenomenima, napose sviješću.

Ovo se stajalište promijenilo kad je Francis Crick posvetio po­zornost ovom problemu. Crick je jedan od najtvrđih redukcioni-sta u povijesti znanosti. Nakon što su on i James Watson 1953. otkrili dvostruku uzvojnicu, strukturu DNK, Crick je nastavio istraži­vanja kako bi dokazao da su genetičke informacije kodirane u DNK. Ova dostignuća su dala Darwinovoj teoriji evolucije i Men-delovoj teoriji nasljeđivanja snažno empirijsko uporište koje im je prije nedostajalo. Sredinom sedamdesetih, Crick se preselio iz Cambridgea u Engleskoj, gdje je proveo veći dio svoje karijere, u Salkov institut za biološka istraživanja, kubističku tvrđavu s po­gledom na Tihi ocean sjeverno od San Diega u Kaliforniji. Tamo se bavio razvojnom biologijom i podrijetlom života, prije no što se konačno posvetio pozornost neizbježnom, ali često izbjegavanom fenomenu - svijesti. U Kinu je mogao otići samo Nixon. A samo Francis Crick je mogao svijest učiniti legitimnim predmetom znan­stvenog proučavanja.1

Godine 1990. Crick i njegov mladi suradnik Christof Koch, neuroznanstvenik s Kalifornijskog tehnološkog instituta, rođen u Njemačkoj, objavili su u časopisu Seminars in the Neuroscien-ces da je došao čas da svijest postane predmetom empirijskog istraživanja. Izjavili su da se ne treba nadati potpunom razumi-

1 Crick je napisao vrlo informativni prikaz svoje karijere: What Mad Pur­suit, Basic Books, New York, 1988. Svoje shvaćanje svijesti je izrazio u knjizi The Astonishing Hypothesis, Charles Scribner's Sons, New York, 1994.

jevanju svijesti ili bilo kojeg drugog mentalnog fenomena, ako se mozak shvaća poput crne kutije, to jest, kao predmet čija je unu­tarnja struktura nepoznata, pa i nebitna. Znanstvenici samo pro­učavanjem živaca i njihovih interakcija mogu prikupiti dovoljno pouzdanog znanja nužnog za stvaranje ispravnih znanstvenih mo­dela svijesti, modela sličnih onima koji objašnjavaju ulogu D N K u nasljeđivanju.2

Crick i Koch su odbacili uvjerenje mnogih svojih kolega da se svijest ne može definirati, a kamoli proučavati. Svijest je, tvrde oni, isto što i budnost, i svi oblici svijesti - bilo da su usmjereni prema objektima u svijetu ili krajnje apstraktni, unutarnji koncepti - čini se da počivaju na istom mehanizmu koji kombinira pažnju s kratko­trajnim pamćenjem. (Crick i Koch su zahvalili Williamu Jamesu što je otkrio ovu definiciju.) Crick i Koch su pozvali istraživače da se usredotoče na vizualnu svijest kao neku vrstu sinegdohe za ukup­nu svijest, budući da je vizualni sustav tako dobro mapiran. Kad bi istraživači pronašli neuralne mehanizme koji su u temeljuove funk­cije, mogli bi se pozabaviti kompleksnijim i suptilnijim fenome­nima poput samosvijesti koja je možda jedinstvena za ljude (i zato toliko teža za proučavanje na neuralnoj razini). Crick i Koch su učinili naizgled nemoguće: transformirali su svijest iz filozofske misterije u empirijski problem. Teorija svijesti će biti apogej - kul­minacija - neurologije.

Legenda kaže da su neki studenti vodećeg biheviorista B.F.Skin-nera, nakon što su bili iz prve ruke izloženi ovom beskompromisno mehanističkom nazoru na ljudsku prirodu, pali u egzistencijalni očaj. Prisjetio sam se te navodne činjenice kad sam sreo Cricka u njegovu prostranom uredu u visokom neboderu instituta Salk. On nije mračan ili strog čovjek, naprotiv. Obuven u sandale, žute hlače i šarenu havajsku košulju, bio je gotovo nenormalno veseo. Oči i usta stalno su u nekoj mimici zločestog smijuljenja. Guste sijede obrve strše mu poput kakvih rogova. Rumeni obrazi su mu još sjajniji kad

2 "Toward Neurobiological Theory of Consciousness" Francis Crick i Christof Koch, Seminars in the Neurosciences, vol. 2, 1990., str. 263-275. [usp. također F. Crick i C. Koch, "Neurologija i svijest", Treći program Hr­vatskog radija 55/56,1999. /op. ur./]

se nasmije, što čini često i s užitkom. Crick djeluje naročito ve­dro dok ismijava neku maštariju ili zbrkanu misao poput moje uzaludne nade da mi ljudi imamo slobodnu volju.3

Čak i naizgled najjednostavnije radnje, poput gledanja, govo­rio mi je Crick svojim kristalnim naglaskom profesora Henryja Higginsa, zapravo uključuju golemu količinu živčanih aktivno­sti. "Isto se može reći za svaki vaš pokret, recimo, kad pokupite olovku", nastavio je podižući flomaster sa stola, ljuljajući ga pre­da mnom. "Mnogo se proračuna obavi prije no što ste vi priprav­ni za taj pokret. Ono čega ste svjesni je odluka, ali niste svjesni onoga što vas je navelo na tu odluku. Vama se to čini slobodnom odlukom, ali ona je rezultat stvari kojih niste svjesni." Ja sam se namrštio, dok se Crick smješkao.

Dok mi je pokušavao pomoći da shvatim što su on i Koch mislili pojmom pažnje - što je ključna komponenta njihove defi­nicije svijesti - Crick je naglašavao da ona uključuje više od jed­nostavne obrade podataka. Da bi mi to objasnio, daje mi komad papira s poznatim crno-bijelim oblikom, koji u jednom trenutku izgleda kao bijela vaza na crnoj podlozi, a u sljedećem kao dva ljudska profila. Premda je vizualni dotok informacije u moj mo­zak konstantan, ističe Crick, ono čega sam svjestan - ili na što obraćam pažnju - se mijenja. Koja promjena u mozgu korespon­dira ovoj promjeni pažnje? Kad bi neuroznanstvenici mogli od­govoriti na to pitanje, kaže Crick, mogli bi se znatno približiti rješenju zagonetke svijesti.

Crick i Koch su ponudili mogući odgovor u svome radu o svijesti iz 1990. godine. Njihova se hipoteza temelji na dokazu da kad centar za vid u mozgu odgovara na podražaje, određena se skupina živaca aktivira iznimno brzo i sinkronizirano. Ovi oscili­rajući neuroni, objašnjava mi Crick, možda korespondiraju sa scenom na koju je usmjerena pozornost. Ako mozak promatrate kao golemu masu živaca, oscilirajući neuroni su poput ljudi u nekoj gomili koji iznenada počnu pjevati istu pjesmu. Vratimo li se slici, dok je promatramo jedna skupina živaca pjeva pjesmu "vaza", dok druga počinje pjesmu "dva profila". 3 Cricka sam intervjuirao na Salkovom institutu u studenom 1991.

Teorija oscilacija (koju su neovisno razvili i drugi znanstveni­ci) ima svoje slabosti, što je Crick brzo priznao. "Ja mislim da je to samo prvi hrabri pokušaj, no bojim se da se neće pokazati ispravnim." Napomenuo je da su on i Watson uspjeli otkriti dvo­struku uzvojnicu DNK nakon niza bezuspješnih pokušaja. " I -straživački rad je stvarno poput potrage u magli. Ne znate kuda idete. Samo tapkate u mraku. Kad nešto otkrijete i proučite, po­slije se to ljudima čini vrlo jednostavnim i izravnim." Ipak, Crick je uvjeren da će se problem riješiti, ne raspravama o psihološkim koncepcijama i definicijama, nego "mnogim pokusima. O tome se radi u znanosti."

Neuroni moraju biti osnova svakog modela uma, kaže mi Crick. Psiholozi na mozak gledaju kao na crnu kutiju, što je dobro jedino ako istražujete ono što u njega ulazi i izlazi, ali ne i ako proučavate njegove unutarnje mehanizme. "Tako možete postupati ako je cr­na kutija jednostavna, no ako je ona kompleksna, tada je vjerojat­nost da ćete doći do ispravnog odgovora minimalna", rekao je Crick. "To je isto kao i u genetici. Moramo znati sve o genima i onome što geni čine. No, želimo li posve shvatiti što se tu zbiva, moramo se udubiti u samu srž i istraživati na molekularnoj razini."

Crick se pohvalio kako je baš on bio u savršenom položaju da promovira svijest kao znanstveni problem. "Ja ne moram tražiti financijsku potporu za svoja istraživanja," kaže on, "jer imam po­ložaj profesora na Salkovom institutu. Glavni razlog što se time bavim jest što me to fascinira, a ujedno osjećam da sam zaslužio pravo da se bavim onim čime želim." Crick ne očekuje da će istraži­vači taj problem riješiti preko noći. "Ono na što želim upozoriti jest da je problem važan i da je predugo bio zanemarivan."

Dok sam razgovarao s Crickom, nisam mogao prestati misliti o prvom retku iz knjige Jamesa Watsona Dvostruka uzvojnica, memoarskom djelu u kome otkriva kako su on i Crick dešifrirali strukturu DNK: "Nikad nisam vidio Francisa Cricka u umjere­nom raspoloženju."4 Mislim da je tu potrebno nešto revizije po­vijesti. Crick je često umjereno raspoložen. Tijekom našeg raz-4 The Double Helix, James Watson, Atheneum, New York, 1968. [usp.

Dvostruka uzvojnica, Kruzak, Zagreb, 2000.]

govora izražavao je sumnju u uspjeh svoje oscilacijske teorije svijesti; rekao je da su neki dijelovi knjige koju je pisao o mozgu grozni i da ih treba ponovno napisati. Kad sam ga zamolio da objasni Watsonovu opasku, glasno se nasmijao. "Watson nije mi­slio na neumjerenost, nego na to da sam bio samouvjeren, pun entuzijazma i slične stvari."Ako je svojevremeno i bio prepoten­tan, uvijek kritičan prema drugima, to je samo zato jer je toliko žudio doći do srži samih stvari. "Mogao sam biti strpljiv dvadese­tak minuta, ali to je bilo sve."

Crickova samo-analiza, baš kao i većina njegovih analiza, čini se točnom. On je savršena osoba za znanstvenika, empirijskog znanstvenika one vrste koja odgovara na pitanja, koja nas nekud dovodi. On jest, ili barem tako izgleda, lišen svake sumnje u sa­moga sebe, svakog utjecaja vlastitih želja na mišljenje, i tvrdogla­ve vezanosti uz vlastite teorije. Njegova neumjerenost, takva ka­kva jest, nastala je iz želje da dozna kako stvari funkcioniraju, bez obzira na posljedice. On ne tolerira smušena znanstvena raz­mišljanja, nekritičko mišljenje pod utjecajem želja ili neprovjer-ljive spekulacije, te oznake ironijske znanosti. Ali zato žudi po­dijeliti svoje znanje s drugima i objašnjava pojave što je moguće jednostavnije. Ova osobina nije tako česta medu uglednim znan­stvenicima, kao što bi se to možda moglo očekivati.

U autobiografiji Crick otkriva kako se kao dijete, kad je već želio postati znanstvenikom, brinuo da će do trenutka kad odraste sve već biti otkriveno. "Priznao sam svoje strahove majci, a ona me utješila: 'Ne brini se, Ducky5, još će puno toga ostati za otkri­vanje.'" Podsjećajući ga na taj ulomak, pitao sam Cricka misli li i sad da će uvijek biti puno toga za otkrivanje. Odgovorio mi je kako to ovisi o načinu na koji definiramo znanost. Fizičari bi usko­ro mogli odrediti temeljne zakone prirode, no tada bi mogli nasta­viti zauvijek primjenjivati to znanje, izmišljajući nove stvari. Izgle­da da biologija ima još dužu budućnost. Neke biološke strukture, poput mozga, toliko su složene da bi još dugo mogle ostati neraz­jašnjene. Na neka pitanja, posebno ona iz prošlosti, poput podrije­tla života, nećemo nikada moći u potpunosti dati odgovor, jedno-

5 Crick, What Mad Pursuit, str. 9.

stavno zato što će uvijek nedostajati nužni podaci. "Postoji golem broj zanimljivih problema u biologiji," kaže Crick, "dovoljno da nas zaokupljaju barem još do doba u kome će živjeti naši unuci". S druge strane, Crick se slaže s richardom dawkinsom da biolozi danas dobro razumiju procese u temelju evolucije.

Dok me Crick ispraćao iz svog ureda, prošli smo kraj stola pretrpanog papirima. To su bilješke za njegovo novo djelo o mozgu Zapanjujuća hipoteza. Pitao me želim li pročitati njegov uvodni čla­nak. "Naravno!", odgovorio sam. Knjiga počinje ovako: "Zapa­njujuća je hipoteza da ste vi, sa svojim radostima, tugama, uspo­menama i ambicijama, osjećajem vlastite osobnosti i slobode volje, zapravo samo djelovanje golemog sklopa živčanih stanica i njima pridruženih molekula. Alisa Lewisa Carolla bi to formulirala ovako: 'Ti nisi drugo do hrpa živaca.'"6 Zbunjeno sam pogledao Cricka. Smijao se od uha do uha.

Nakon nekoliko tjedana sam telefonirao Cricku, kako bih pro­vjerio neke činjenice za članak koji sam pisao o njemu, a on me zamolio za savjet. Priznao je da njegova urednica nije zadovoljna naslovom Zapanjujuća hipoteza. Ona ne misli da je tvrdnja kako nismo ništa drugo do hrpa živaca zapanjujuća. Ja sam rekao da se moram s tim složiti i da je njegov pogled na ljudski um ipak samo staromodni redukcionizam i materijalizam. Predložio sam mu da bi naslov Depresivna hipoteza možda bio bolji, ali on bi odbio mnogo potencijalnih čitatelja. Na kraju, sam naslov i nije toliko važan, dodao sam, jer će knjigu prodavati ugled Crickova imena.

Crick je sve to progutao svojim uobičajeno dobrim smislom za humor. Kad mu se knjiga pojavila 1994. godine, svejedno se zvala Zapanjujuća hipoteza. Ipak, Crick, ili vjerojatnije urednica, je dodala podnaslov: Znanstvena potraga za dušom. Morao sam se nasmiješiti kad sam to vidio; Crick očito nije bio u potrazi za dušom - to jest, nekom spiritualnom biti koja postoji neovisno od naših tjelesnih oblika - nego je upravo pokušavao eliminirati moguć­nost njezina postojanja. Njegovo otkriće D N K je otišlo daleko u iskorjenjivanju vitalizma, a sad se nadao da će svojim radom o svijesti zgaziti i posljednji trag tog romantičnog nazora na svijet.

6 Crick, Astonishing Hypothesis, str. 3.

Gerald Edelman pozira pored zagonetke

Jedna od premisa Crickovog pristupa svijesti jest da nijedna teorija uma do danas ne vrijedi puno. Pa, bar jedan ugledni znanstvenik, ni manje ni više nego Nobelovac, tvrdi da je daleko odmaknuo u rješavanju problema svijesti: Gerald Edelman. Njegova karijera, poput Crickove, eklektična je i izvanredno uspješna. Još kao stu­dent, Edelman je pomogao pri određivanju strukture imunoglobu-lina, proteina koji su ključni za tjelesnu imunološku reakciju. Go­dine 1972. dobio je i Nobelovu nagradu za taj rad. Edelman se okrenuo razvojnoj biologiji, proučavanju načina na koji jedna oplođe­na stanica postaje razvijeni organizam. Otkrio je klasu proteina nazvanih molekule stanične adhezije, za koje se misli da igraju važ­nu ulogu u embrionalnom razvoju.

Sve je to bio samo preludij Edelmanovom velikom projektu stvaranja teorije uma. Edelman je iznio svoju teoriju u četiri knjige: Neuredni Darvinizam, Topobiologija, Zapamćena sadašnjost i Bi­stri zrak, briljantna vatra.7 Srž teorije je da, baš kao što pritisak okoliša selekcionira najsposobnije pripadnike vrste, tako i input u mozak selekcionira skupine neurona - što korespondira s korisnim sjećanjima, primjerice - ojačavajući veze među njima.

Edelmanova pretenciozna, bombastična ambicija i osobnost vr­lo su privlačni novinarima. U članku o njemu objavljenom u New Yorkeru nazvali su ga "dervišom pokretnosti, energije i sirovog intelekta" koji je bio "Henry Youngman i Albert Einstein u jednoj osobi"; tu se spominjalo da ga klevetnici nazivaju "egomanom koji želi graditi carstva".8 U priči s naslovnice New York Times Magazinea iz 1988. godine, Edelman si je pripisao božansku moć. Raspravljajući o svojem radu u imunologiji, rekao je: "Prije mojeg otkrića, bio je mrak; nakon njega je nastala svjetlost". Robota

7 Edelmanove knjige o umu, koje su objavljene u izdavačkoj kući Basic Books, New York, uključuju Neural Darwinism, 1987.; Topobiology, 1988.; The Remembered Present, 1989.; i Bright Air, Brilliant Fire, 1992. Sve je ove knjige izvanredno teško čitati, čak i posljednju koja je trebala iskazati Edelmanova shvaćanja na popularan način.

8 "Dr. Edelman's Brain", Steven Levy, New Yorker, 2. svibanj 1994., str. 62.

izgrađenog na temelju njegovog neuralnog modela nazivao je svojim "stvorenjem" i rekao: "Mogu ga samo promatrati poput Boga. Gledam odozgo na njegov svijet."9

Iz prve sam ruke iskusio Edelmanovu taštinu kad sam ga posje­tio na Sveučilištu Rockefeller u lipnju 1992. (Nešto kasnije, Edel­man je napustio Rockefeller da bi postao ravnateljem vlastitog la­boratorija na Scrippsovom institutu u La Jolli, u Kaliforniji, samo malo dalje od Crickovog.) Edelman je velik čovjek. Odjeven u tam­no odijelo široko krojenih ramena, zrači nekom vrstom prijeteće elegancije i genijalnosti. Kao i u svojim knjigama, stalno prekida svoj znanstveni diskurs da bi ispričao neku priču, šalu ili aforizam, čija je važnost ponešto nejasna. Činilo se da te digresije trebaju pokazati da je Edelman idealni intelektualac, istovremeno cerebralan i materijalan, učen i svjetovan; nije on običan eksperimentator.

Objašnjavajući kako se zainteresirao za temu uma, Edelman kaže: "Uzbuđuju me tamna i romantična, otvorena pitanja znano­sti. Ne odbija me rad na detaljima, ali samo ako je u službi pokuša­ja da se kompletiraju ove teme." Edelman je htio pronaći odgovor na velika pitanja. Njegovo istraživanje o antitijelima koje mu je pribavilo Nobelovu nagradu, transformiralo je imunologiju u "-manje-više dovršenu znanost"; središnje pitanje koje se tiče načina na koji imunološki sustav reagira na napadače je riješeno. Oni i drugi su pomogli pokazati da do samoprepoznavanja dolazi u pro­cesu poznatom pod imenom selekcija: imunološki sustav ima bez­broj različitih antitijela, a prisutnost stranih antigena navodi tijelo da ubrza proizvodnju, ili da odabere, antitijela specifična za taj antigen i da priguši proizvodnju drugih antitijela.

Edelmanova potraga za otvorenim pitanjima dovela ga je neiz­bježno do razvoja i djelovanja mozga. Shvatio je da bi teorija ljud­skog uma bila konačno kompletiranje znanosti jer bi tada znanost mogla objasniti vlastito podrijetlo. Uzmimo primjerice teoriju su-perstruna, reče Edelman. Može li ona objasniti postojanje Edwarda Wittena? Očito ne može. Većina fizikalnih teorija prepušta pita­nja u vezi uma "filozofiji ili čistoj spekulaciji", primjećuje Edelman. 9 "Plotting a Theory of the Brain" Davida Hellersteina, New York Times

Magazine, 22. svibanj 1988., str. 16.

"Čitali ste onaj dio moje knjige gdje Max Planck kaže da nikad nećemo shvatiti zagonetku svemira jer smo mi ta zagonetka? A Woody Allen je rekao da kad bi ponovno trebao proživjeti vlastiti život, onda bi najradije živio u dućanu s delikatesama?".

Opisujući svoj pristup umu, Edelman je zvučao isprva isto tako odlučno empirijski kao i Crick. Um se, naglašava Edelman, može shvatiti s biološkog stajališta, ne pomoću fizike ili računarstva ili nekog drugog pristupa koji se ne obazire na strukturu mozga. "Nećemo imati istinski zadovoljavajuću teoriju mozga dok ne bu­demo imali istinski zadovoljavajuću teoriju anatomije živaca, OK? Jednostavno kao pekmez." Svakako, "funkcionalisti", poput gurua umjetne inteligencije Marvina Minskog, kažu da mogu izgraditi inteligentno biće ne obazirući se na anatomiju. "Moj je odgovor: "Vjerovat ću kad vidim!'"

No, kako je Edelman dalje govorio, postalo je jasno da on, za razliku od Cricka, shvaća mozak kroz filtar svojih idiosinkratič-nih opsesija i ambicija. Čini se da on misli da su svi njegovi uvidi potpuno originalni; da nitko nije istinski vidio mozak dok on nije posvetio pozornost. Prisjetio se da, kad je počeo proučavati mozak, ili bolje rečeno mozgove, odmah ga se dojmila njihova raznovrsnost. "Čini mi se vrlo čudnim da ljudi koji su bave neurologijom uvijek govore o mozgovima kao da su identični", rekao je. "Kad čitate njihove članke, svi govore o tome kao da su to strojevi koji se mogu replicirati. Ali kad stvarno pogledati dubinski, na svakoj razini - a tu postoji izvanredan broj razina - stvar koja vas stvar­no pogodi je raznovrsnost." Čak i identični blizanci, zapaža on, pokazuju velike razlike u organizaciji svojih neurona. Te razlike, daleko od toga da su beznačajna buka, jesu dubinski važne. "To je prilično zastrašujuće", kaže Edelman "To je nešto što ne možeš tek tako zaobići."

Velika varijabilnost i kompleksnost mozga se može povezati s problemom s kojim su se hrvali filozofi od Kanta do Wittgensteina: kako kategoriziramo stvari? Wittgenstein je, razlaže Edelman, rasvjetljavao tako teško shvatljivu narav kategorija ukazujući da razne igre često nemaju ništa zajedničko osim činjenice da su igre. "Ti­pični Wittgenstein", zamislio se Edelman. "Postoji neka vrsta raz-

metljivosti u njegovoj skromnosti. Ne znam što je to. Provocira vas i to je vrlo snažno. Ponekad je dvosmisleno je i nezgodno. To je zagonetka, to je poziranje kraj zagonetke."

Djevojčica koja se igra "školice", igrači šaha, i švedski mornari koji izvode pomorske vježbe, svi oni igraju igre, nastavlja Edelman. Za većinu promatrača ovi fenomeni imaju malo toga ili ništa zajed­ničkog, pa opet svi su oni članovi skupa mogućih igara. 'To definira ono što se profesionalno definira kao polimorfni skup. Vrlo teška stvar. Znači skup koji nije definiran ni nužnim ni dovoljnim uvje­tima. Mogu vam pokazati slike toga u Neuralnom darvinizmu." Edel­man zgrabi knjigu sa stola i lista je dok ne nađe ilustraciju dva skupa geometrijskih oblika koji predstavljaju polimorfne skupove. Zatim odgurne knjigu i ponovno se zapilji u mene. "Zapanjen sam da ljudi ne sjednu i ne spoje te stvari", rekao je Edelman.

Edelman je, naravno, spojio te stvari: polimorfna raznovrsnost mozga omogućuje mu da reagira na polimorfnu raznovrsnost priro­de. Raznovrsnost mozga nije irelevantna buka, nego je "sam temelj na kojem će se odvijati selekcija kad se sretne s nepoznatim skupom fizikalnih korespondencija u svijetu. U redu? Pa to obećava dosta toga. Idemo još jedan korak dalje. Može li jedinica selekcije biti neuron?" Ne, jer je neuron previše binaran, nefleksibilan; on je ili djelatan, odašilje signale, ili je isključen, spava. Ali skupine po­vezanih neurona u interakciji mogu obavljati taj posao. Ove se sku­pine međusobno natječu u naporu da stvore djelotvorne reprezen­tacije, ili mape, beskonačne raznovrsnosti podražaja koji ulaze iz vanjskog svijeta. Skupine koje stvore uspješne mape postaju sve jače, dok druge skupine slabe.

Edelman je nastavio postavljati pitanja i odgovarati na njih. Govorio je polako, zlokobno, kao da fizički pokušava utuviti svoje riječi u moj mozak. Kako ove skupine povezanih neurona rješavaju problem polimorfnih skupova koji su mučili Wittgensteina? Po­novnim ulazom. Što je ponovni ulaz? "Ponovni ulaz je stalno rekur-zivno odašiljanje signala kroz mapirana područja," kaže Edelman, "tako da stvarate mape vrlo jakim usporednim recipročnim vezama. To nije povratna sprega, koja se odvija između dviju žica, u kojoj ja imam konačnu funkciju, instrukciju - sinusoidni val unutra,

pojačani sinusoidni val van." Bio je mračan, gotovo ljutit, kao da sam ja iznenada postao simbol svih njegovih sitničavih, zavidnih kri­tičara koji su rekli da je ponovni ulaz samo obična povratna sprega.

Zastao je na trenutak, kao da se sabire, i ponovno počeo glasno govoriti, polako, praveći stanke među riječima, kao turista koji pokušava navesti nekog valjda glupavog domoroca da ga razumije. Suprotno onome što govore njegovi kritičari, njegov model je jedinstven; on nema ništa zajedničkog s neuralnim mrežama, re­kao je, izgovarajući "neuralne mreže" s prijezirom. Da bih zado­bio njegovo povjerenje - i jer je bila istina - povjerio sam mu da sam uvijek imao poteškoća shvatiti neuralne mreže. (Neuralne mreže se sastoje od umjetnih neurona, ili sklopki, povezanih vezama različite jačine.) Edelman se trijumfalno nasmiješio. "Neuralne mreže su rastezanje metafore", rekao je. "Tu zjapi taj ponor, i vi kaže­te 'Je li stvar u meni ili sam nešto propustio?'" Njegov model, uvje­ravao me, ne boluje od tog problema.

Počeo sam postavljati drugo pitanje o ponovnom ulazu, ali Edelman je podigao ruku. Bilo je vrijeme, rekao je, da mi nešto kaže o svom posljednjem stvorenju, Darwinu 4. Najbolji način da se vrednuje njegova teorija bi bio promatrati ponašanje neurona u ži­vom biću, što je naravno nemoguće. Jedino je rješenje, kaže Edel­man, konstruirati automat koji utjelovljuje načela neuralnog darvi­nizma. Edelman i njegovi suradnici su sagradili četiri robota, sve su nazvali Darwin, a svaki je bio složeniji od prethodnog. Uisti­nu, Darwin 4, uvjeravao me Edelman, nije zapravo uopće robot, nego "pravo stvorenje". On je "prva neživa stvar koja istinski uči, OK?"

Ponovno je zastao, a ja sam osjetio njegov propovjednički žar kako me preplavljuje. Činilo se da pokušava stvoriti osjećaj drame, kao da skida veo za velom od kojih svaki skriva sve veću i veću misteriju. "Pogledajmo", rekao je. Krenuli smo iz njegovog ure­da niz hodnik. Otvorio je vrata sobe gdje se nalazio ogromni šu-meći kompjutor. To je, uvjerava me Edelman, "mozak" Darwina 4. Onda smo otišli u drugu sobu gdje nas je dočekalo samo stvore­nje. Gomila mašinerije na kotačima, smještena na podiju od iveri­ce zakrčenom plavim i crvenim kockama. Možda osjećajući moje

razočaranje - stvarni roboti će uvijek razočarati svakoga tko je ikad vidio Ratove zvijezda - Edelman ponavlja da Darwin 4 "iz­gleda, kao robot, ali nije".

Edelman mi pokazuje "njušku", ploču na kojoj se nalazi senzor osjetljiv na svjetlo i magnetni hvatač. Na televizijskom monitoru pričvršćenom na zidu bljeskali su neki uzorci, oblici koji su prika­zivali, obavijestio me Edelman, stanje Darwinovog mozga. "Kad pro­nađe neki objekt, spustit će se do njega, podići ga, i tad će dobiti dobre ili loše vrijednosti... To će izmijeniti difuzne odnose i sinap-tologiju tih stvari, a to su mape mozga", pokazao je na televizijski monitor,- "koje slabe ili jačaju sinapse koje se mijenjaju kako se pokreću mišići".

Edelman je netremice zurio u Darwina 4 koji je ostao tvrdo­glavo nepomičan. "Hm, treba mu dosta vremena", rekao je, do­dajući da "količina računanja koja je uključena u to vam podiže kosu na glavi." Napokon se robot pokrenuo, na očito Edelmanovo olakša­nje, i počeo se polako koturati platformom, gurati kocke i uzimati svojom magnetnom njuškom crvene, preskačući plave, te ih je zatim odnosio ih u veliku kutiju koju je Edelman zvao "kućom".

Edelman je usput komentirao. "Evo, sad je pokrenuo oko. Upra­vo je našao predmet. Uzeo je predmet. Sad će potražiti kuću."

Koji je konačni cilj, pitao sam. "Nema konačnog cilja", podsje­tio me Edelman mršteći se. "Dali smo mu vrijednosti. Plavo je loše, crveno je dobro." Vrijednosti su općenite i stoga pogodnije da nam pomognu uhvatiti se s polimorfnim svijetom, nego speci­fičniji ciljevi. Kao mladić, objašnjava mi dalje Edelman, žudio je za Marilyn Monroe, ali Marilyn Monroe nije bila njegov cilj. On je imao vrijednosti koje su ga navele da žudi za određenim ženstve­nim osobinama koje Marilyn Monroe slučajno utjelovljuje.

Brutalno sam potisnuo sliku Edelmana i Marilyn Monroe koja mi se počela vrtjeti pred očima, te sam ga pitao po čemu se ovaj robot razlikuje od svih drugih koje su izgradili znanstvenici tije­kom nekoliko prošlih desetljeća, od kojih su mnogi bili sposobni obavljati zadatke barem toliko impresivne kao što su one koje obav­lja Darwin 4. Razlika je, odvrati Edelman, a vilica mu se zgrči, u tome da Darwin 4 ima vrijednosti ili instinkte, dok drugi roboti

trebaju specifične instrukcije da bi obavili bilo koju zadaću. Ali nije li tako da sve neuralne mreže, pitao sam, zapravo nemaju spe­cifične instrukcije za programe općeg učenja? Edelman se namrštio. "Ali za sve morate ekskluzivno definirati input i output. To je velika razlika. Nije li tako, Julio?" Okrenuo se ozbiljnom mladom postdoktorantu koji nam se pridružio i šuteći slušao naš razgovor.

Nakon trenutka oklijevanja, Julio je klimnuo glavom. Edelman je, široko se osmjehujući, ukazao da većina konstruktora umjetne inteligencije pokušava programirati znanje "odozgo" s eksplicit-nim uputama za svaku situaciju, umjesto da im znanje prirodno proizlazi iz nekoliko osnovnih instinkata. Uzmite, primjerice, psa. Lovački psi stječu svoje znanje na temelju nekoliko osnovnih in­stinkata. "To je efikasnije od bilo kakve bande s Harvarda koja piše programe." Edelman je prasnuo u smijeh i pogledao u pravcu Julia koji mu se nevoljko pridružio.

Ali Darwin 4 je svejedno računalo, robot, s ograničenim reper­toarom odgovora na svijet, inzistirao sam; a Edelman se služi meta­forama i naziva ga "stvorenjem" koje ima "mozak". Dok sam go­vorio, Edelman je mrmljao, "Točno, u redu, u redu", brzo je potvrdno kimao glavom. Ako se računalo, odgovori on, definira kao nešto što pokreću algoritmi, ili efektivne procedure, onda Darwin 4 nije računalo. Istina, kompjutorski znanstvenici mogu programi­rati robote da čine isto ono što čini Darwin 4. Ali oni samo imiti­raju biološko ponašanje, dok je ponašanje Darwina 4 autentično biološko. Kad bi neki slučajni kratki spoj oštetio prijenos podata­ka u njegovom stvorenju, obavijestio me Edelman, "on bi to jedno­stavno ispravio, poput ranjenog organizma, i nastavio funkcionirati. Ako se to dogodi računalu, ono jednostavno stane na licu mjesta."

Nisam istaknuo da sve neuralne mreže i mnogi konvencionalni računalni programi ipak imaju tu sposobnost, nego sam pitao Edel-mana o prigovorima nekih znanstvenika da oni jednostavno ne razumiju njegove teorije. Većina istinski novih znanstvenih kon­cepata, odvratio je, mora savladati takav otpor. Pozvao je one koji su ga optužili za nejasnoću - primjerice, Gunther Stent čiji su prigovori o Edelmanovoj nerazumljivosti bili navedeni u članku iz New York Times Magazinea - da ga posjete tako da im može

objasniti svoj rad osobno. (Stent je došao do svog suda o Edel-manovom radu nakon što je sjedio kraj njega za vrijeme leta preko Atlantika.) Nitko nije prihvatio Edelmanovu ponudu. "Nejasnoća je, čini mi se, u prijemu, a ne transmisiji", rekao je Edelman.

U tom trenutku Edelman više nije ni pokušavao sakriti svoju razdraženost. Kad sam ga pitao o njegovu odnosu s Francisom Cric-kom, Edelman je iznenada rekao da mora otići na važni sastanak. Ostavit će me u sposobnim Juliovim rukama. "Imam vrlo dugo­trajni odnos s Francisom i to nije nešto na što se može odgovoriti - bum! bum! - na izlasku iz sobe. Ili kao što je rekao Groucho Marx: "Otiđite, i nikad više nemojte uprljati moje ručnike!" S tim je riječima otišao na valu šupljeg smijeha.

Edelman ima svoje obožavatelje, ali većina njih je s rubova neu­rologije. Njegov najugledniji obožavatelj je neurolog Oliver Sacks, čiji su prekrasno pisani prikazi njegovih liječenja pacijenata ošteće­nog mozga postavili standard literarne - to znači ironijske - neu-roznanosti. Francis Crick govori u ime mnogih kolega neurologa kad optužuje Edelmana da prikriva "prihvatljive", ali ne i pretjera­no originalne, ideje iza "dimne zavjese žargona". Edelmanova dar-vinovska terminologija, dodao je Crick, ima manje zajedničkog s bilo kakvim stvarnim analogijama s darvinovskom evolucijom, a više s retoričkom grandomanijom. Crick je iznio tezu da bi Edelmano­va teorija trebala biti preimenovana u "neuralni edelmanizam". "Ne­volja s Jerryjem", rekao je Crick, "je u tome što stalno želi puštati u opticaj slogane i na neki način ih i širi, a da se istovremeno ne obazire što drugi govore. Tako da se mi zapravo žalimo na to što u svemu tome ima previše pompe."10

Filozof Daniel Dennett sa Sveučilišta Tufts nije bio nimalo impresioniran nakon posjete Edelmanovu laboratoriju. U prikazu Edelmanove knjige Bistri zrak, briljantna vatra Dennett tvrdi da je Edelman samo izložio prilično grubu verziju starih ideja. Una­toč Edelmanovim negiranjima, njegov model uistinu jest neuralna mreža, a ponovni ulaz jest povratna sprega, prema Dennettu. Edelman

10 Vidi Crickov ubojiti prikaz Edelmanove knjige Neural Darwinism: "Neu­ral Edelmanism", Trends in Neuroscience, vol. 12, no. 7,1989., str. 240-248.

osim toga "ne razumije filozofska pitanja o kojima govori na ele­mentarnoj razini", ustvrdio je Dennett. Edelman može iskazivati prijezir prema onima koji misle da je mozak računalo, ali njegovo korištenje robota da bi "dokazao" svoju teoriju pokazuje da i on podržava isto mišljenje, objasnio je Dennett.11

Neki su kritičari optužili Edelmana da namjerno pokušava se­bi pripisati tuđe ideje, umatajući ih u svoju vlastitu idiosinkratičnu terminologiju. Moja, u nekom smislu povoljnija interpretacija je da Edelman ima mozak empiričara, a srce romantičara. Čini se da je to i priznao, na svoj tipično neizravan način, kad sam ga pitao što misli je li znanost u načelu konačna ili beskonačna. "Ne znam što to znači", odgovorio je. "Znam što znači kad kažem da je neka matematička serija konačna ili beskonačna. Ali ne znam što znači kad se kaže da je znanost beskonačna. Primjer, OK? Navest ću Wallacea Stevensa: Opus Posthumus. "Na vrlo dugi rok gledano, čak niti istina nije važna. Glavno je riskirati." Potraga za istinom je ono što je važno, čini se da je htio reći Edelman, a ne sama istina.

Edelman je dodao da je Einstein, kad su ga pitali da li je zna­nost iscrpljena, navodno odgovorio: "Vjerojatno, ali čemu opisi­vati Beethovenovu simfoniju kao seriju zvučnih valova?" Ein­stein je govorio, objasnio je Edelman, o činjenici da sama fizika ne može odgovoriti na pitanja o vrijednosti, značenju i drugim su­bjektivnim fenomenima. Netko bi mogao odgovoriti pitanjem: čemu opisivati Beethovenovu simfoniju pomoću neuralnih petlji s ponovnim ulaskom? Na koji je način supstitucija neurona zrač­nim valovima ili atomima ili bilo kojim fizikalnim fenomenom pravedni prikaz magije i misterije uma? Edelman ne može prihva­titi, za razliku od Francisa Cricka, da "nismo ništa do gomila neuro­na". Stoga Edelman zamračuje svoju osnovnu neuralnu teoriju -ispunjavajući je pojmovima zamislima posuđenim od evolucijske biologije, imunologije i filozofije - da bi joj dodao veličanstve-nost, rezonantnost, mistiku. On je poput romanopisca koji radi­je riskira nerazumljivost - čak joj i teži - u nadi da će postići neku

10 Daniel Dennett je prikazao BrightAir, Brilliant Fire u New Scientistu, 13. lipnja 1992., str. 48.

dublju istinu. On je praktičar ironijske znanosti, ali mu, na ne­sreću, nedostaju potrebne retoričke vještine.

Kvantni dualizam

Postoji jedno pitanje oko kojeg se Crick, Edelman i zapravo goto­vo svi neuroznanstvenici slažu: osobine uma niti na koji ključni način ne ovise o kvantnoj mehanici. Fizičari, filozofi i drugi su spe­kulirali o vezama kvantne mehanike i svijesti, barem poslije 1930. kada su neki filozofski usmjereni fizičari počeli tvrditi da čin mjere­nja - a time i svijesti - igra vitalnu ulogu u određivanju rezultata eksperimenta koji se tiču kvantnih učinaka. Takve su teorije uključi­vale malo više od mahanja rukom i njihovi su zastupnici neizostav­no imali dalje filozofske ili čak religiozne motive. Crickov partner Christof Koch je sažeo tezu o kvantnoj svijesti u silogizmu: kvantna mehanika je misteriozna, i svijest je misteriozna. Quod erat demon­strandum: kvantna mehanika i svijest mora da imaju neke veze.12

Jedan od strastvenih zagovornika kvantne teorije svijesti je John Eccles, britanski neurolog koji je 1963. dobio Nobelovu nagradu za svoja proučavanja neuralnih transmisija. Eccles je možda naju­gledniji moderni znanstvenik koji zagovara dualizam, koji smatra da um postoji neovisno od svog fizičkog supstrata. On i Karl Pop­per su napisali knjigu u kojoj se brani dualizam, nazvanu Ja i njegov mozak, objavljenu 1977. godine. Odbacili su fizikalni determini­zam u korist slobodne volje: um može odabrati između različitih misli i tijekova djelovanja koje obavljaju mozak i tijelo.13

12 Koch je dao ovu primjedbu na simpoziju "Towards a Scientific Basis for Consciousness" održanom u Tucsonu, Arizona, od 12-17. travnja 1994.

13 Eccles je iznio svoja stajališta u raznim publikacijama, uključujući knjigu The Self and Its Brain, u koautorstvu s Karlom Popperom, izd. Springer-Verlag, Berlin 1994.; How the Self Controls Its Brain, Springer-Verlag, Ber­lin 1994.; članak "Quantum Aspects of Brain Activity and the Role os Consciousness" napisan zajedno s Friedrichom Bečkom, izd. Proceedings of the National Academy ofScience,vol. 89, prosinac, 1992., str. 11357-11361. Moj intervju s Ecclesom odvijao se telefonski u veljači 1993.

Najuobičajeniji prigovor dualizmu jest da on krši načelo oču­vanja energije: kako um, ako nema fizičku egzistenciju, može pokrenuti fizičke promjene u mozgu? Zajedno s njemačkim fi­zičarom Friedrichom Beckom, Eccles je dao sljedeći odgovor: živčane stanice u mozgu šalju signale kad se električki nabijene molekule, ili ioni, akumuliraju u sinapsi, i navode ih da otpuštaju neurotransmitore. Ali prisutnost određenog broja iona u sinapsi ne izaziva uvijek odašiljanje signala iz neurona. Razlog je, prema Ecclesu, da barem na trenutak ion postoji u kvantnoj superpozi-ciji stanja; u nekim stanjima neuron se električki prazni, a u neki­ma ne.

Um izvršava svoju volju nad mozgom tako što "odlučuje" koji će neuroni odapeti signal, a koji neće. Sve dok je vjerojatnost za cijeli mozak očuvana, ovo iskazivanje slobode volje neće prekršiti načelo očuvanja energije. "Nemamo nikakvih dokaza za to", veselo je priznao Eccles, nakon što mi je objasnio svoju teoriju u telefon­skom intervjuu. Svejedno je hipotezu nazvao "izvanrednim na­pretkom" koji će nadahnuti ponovnu pojavu dualizma. Materija­lizam i svo njegovo iskvareno potomstvo - logički pozitivizam, bihejviorizam, teorija identiteta (koja izjednačava stanja uma s fizičkim stanjima mozga) - "su gotovi", izjavio je Eccles.

Eccles je bio iskren - i preiskren - o motivu koji ga je naveo da se okrene kvantnoj mehanici pri objašnjavanju osobina uma. On je "religiozna osoba", rekao mi je, koja "odbacuje jeftini ma­terijalizam". Vjerovao je "da je priroda uma ista kao i priroda života. To je božje djelo." Eccles je također inzistirao da "smo tek na početku otkrivanja misterije postojanja". Možemo li ikad prodrijeti u tu misteriju, pitao sam ga, i time privesti znanost kraju? "Ne mislim tako", odvratio je. Zastao je i zagrijano do­dao. "Ja ne želim da znanost završi. Jedino je važno nastaviti." Složio se sa svojim istomišljenikom dualistom i falsifikacionistom Karlom Popperom da moramo i hoćemo nastaviti "otkrivati i ot­krivati i otkrivati. I misliti. I ne smijemo tvrditi da smo rekli zadnju riječ o bilo čemu."

Što Roger Penrose zapravo želi

Roger Penrose je nešto bolji u prikrivanju svojih krajnjih motiva - možda zato što ni njemu samom nisu jasni. Penrose je svoj ugled izgradio kao autoritet u proučavanju crnih rupa i druge fizikalne egzotike. On je izumitelj Penroseovih pločica, jednostavnih geo­metrijskih oblika koji kada se slože zajedno generiraju golem broj novih kvaziperiodičkih obrazaca. Od 1989. je poznat zbog svojih teza, kasnije razrađenih u knjizi Carev novi um. Glavna svrha knjige je bila pobiti tvrdnje zagovornika umjetne inteligencije o tome da računala mogu replicirati sva ljudska svojstva, uključujući i svijest.

Ključ Penroseovih tvrdnji leži u Gödelovu teoremu nepotpu­nosti. Teorem tvrdi da svaki konzistentni sustav aksioma, iznad određene osnovne razine kompleksnosti, može iskazati tvrdnje koje se ne mogu niti dokazati niti pobiti tim aksiomima; i tako je sustav uvijek nepotpun. Prema Penroseu, taj teorem implicira da nijedan izračunljivi model - tj. niti klasični fizikalni, niti informatič­ki, niti neurologijski kakav trenutno postoji - ne može replicirati kreativnu, ili prije, intuitivnu snagu uma. Umu daje snagu neki suptilniji fenomen, vjerojatno povezan s kvantnom mehanikom.

Tri godine nakon prvog sastanka s Penroseom u Syracusi - koji je potaknuo moje zanimanje za granice znanosti - posjetio sam ga u njegovu sjedištu, na Sveučilištu Oxford. Penrose je upravo radio na Carevu novom umu, djelu koje je trebalo detaljnije objasniti njegovu teoriju. Bio je uvjereniji no ikad, rekao je, da je na pravom tragu sa svojom teorijom kvazikvantne svijesti. "Nekome možda ne izgleda tako, ali ja imam snažni osjećaj da imam pravo. Ne vidim nikakvog drugog izlaza."14

Uočio sam da su neki fizičari počeli razmišljati o tome kako se egzotični kvantni efekti, primjerice superpozicija, mogu upotrijebiti

14 Rogera Penrosea sam intervjuirao na Oxfordu u kolovozu 1992. Pen-roseove dvije knjige o svijesti jesu The Emperor's New Mind, Oxford University Press, New York, 1989.; i Shadows of the Mind, Oxford Uni­versity Press, New York, 1994. [usp. također Roger Penrose, "Stvarni mozak i umjetna inteligencija".

za izračunavanja koja klasična računala ne mogu obaviti. Ako se ovakva kvantna računala pokažu mogućima, hoće li im Penrose prizna­ti da su u stanju misliti? Penrose je odrično zavrtio glavom. Raču­nalo sposobno za mišljenje, rekao je, morao bi raditi na mehaniz­mima srodnim ne kvantnoj mehanici u svom sadašnjem obliku, nego nekoj još neotkrivenoj dubljoj teoriji. Ono protiv čega se stvarno bori u svojoj knjizi Carev novi um, priznao je Penrose, jest pret­postavka da se misterija svijesti, ili općenito stvarnosti, može obja­sniti trenutnim fizikalnim zakonima. "Ja kažem da je to pogrešno", objašnjava on. "Zakoni koji upravljaju ponašanjem svijeta su, vje­rujem, puno delikatniji."

Suvremena fizika jednostavno nema smisla, dokazuje on. Oso­bite se kvantna mehanika mora odbaciti jer je tako očito nekonzi-stentna s običnom makroskopskom stvarnošću. Kako elektroni mogu djelovati kao čestice u jednom, a kao valovi u drugom poku­su? Kako mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme? Mora postojati nekakva dublja teorija koja će eliminirati paradokse kvantne me­hanike i njene neugodno subjektivne elemente. "Na koncu, naša teorija mora negdje smjestiti subjektivizam, ali ne bih htio vidjeti da je sama teorija subjektivna." Drugim riječima, teorija bi trebala dopustiti postojanje umova, ali za nju samu postojanje uma ne bi trebalo biti nužno.

Niti teorija superstruna - koja je, naposljetku, kvantna teorija - ni bilo koji trenutačni kandidat za jedinstvenu teoriju nema kvali­tetu za koju Penrose misli da je prijeko potrebna. "Ako bi postoja­la takva teorija - neka vrsta totalne fizikalne teorije - ona u određe­nom smislu ne bi mogla imati svojstva bilo koje teorije koju sam dosad vidio", rekao je. Takva bi teorija trebala "određenu vrstu uvjerljivog materijalizma". Drugim riječima, teorija bi morala imati smisla.

Pa opet, Penrose je bio baš onako podvojen kao što je bio i u Syracusi oko toga da li će fizika ikad doći do istinski potpune teorije. Gödelov teorem, kaže on, tvrdi da će u fizici, baš kao i u matema­tici, uvijek biti otvorenih pitanja. "Čak i kad biste mogli potpuno opisati fizikalni svijet kao matematičku strukturu," ističe Penrose,

"svejedno tome ne bi bilo kraja, ako hoćete i zato jer nema kraja matematici". Govorio je veoma polagano i uvjerljivo, puno uvjer­ljivije nego kad smo prvi put razgovarali o toj temi 1989. godine. Očito je da je o ovome puno razmišljao.

Prisjetio sam se usporedbe Richarda Feynmana o fizici i šahu: jednom kad naučite osnovne zakone, dalje možete zauvijek istraživati njihove konzekvence. "Da, naizgled su slični", kaže Penrose. Znači li to da on misli kako bi bilo moguće znati sve osnovne zakone, ali ne i sve konzekvence koje iz njih proizlaze? "U jednom opti­mističnom raspoloženju bih se s tim mogao i složiti."Zatim je do­dao uzbuđeno: "Ali ja sigurno nisam od onih koji misle da nema kraja našem fizikalnom razumijevanju svijeta. U Syracusi je Pen­rose rekao da je pesimistično vjerovati da postoji Odgovor; sad je mislio da je takvo shvaćanje optimistično.

Penrose je rekao kako je uglavnom zadovoljan prijemom nje­govih ideja, većina njegovih kritičara je barem bila pristojna. Je­dina iznimka je bio Marvin Minsky. Penrose je imao neugodan razgo­vor s Minskym na nekom skupu u Kanadi, gdje su obojica držali predavanja. Na inzistiranje Minskog, Penrose je govorio prvi. Za­tim je Minsky ustao kako bi mu odgovorio. Nakon što je rekao da nositi odijelo "obvezuje na džentlmensko ponašanje", skinuo je sako i izjavio: "Sad se ne osjećam kao gentleman!" Nastavio je napadati Carev novi um argumentima koji su, prema Penroseu, smiješni. Prisjećajući se ove scene, Penrose je još uvijek djelovao zbunjeno i povrijeđeno. Ponovno se čudim, kao što sam se čudio kao i pri prvom susretu, kontrastu između Penroseove blagosti i odvažnosti njegovih intelektualnih stajališta.

Godine 1994., dvije godine nakon sastanka s Penroseom u Oxfordu, objavljena je njegova knjiga Sjenke uma. U Carevu no-vom umu je Penrose prilično nejasno opisao gdje to kvazikvantni efekt izaziva svoju čaroliju. U Sjenkama se odvažio na nagađanje: radi se o mikrotubulima, sićušnim proteinskim tunelima koji služe kao neka vrsta kostura za većinu stanica, uključujući i neurone. Penroseova hipoteza se temelji na tvrdnji Stuarta Hameroffa, anesteziologa na Sveučilištu Arizona, da anestezija sprečava kreta-

nje elektrona u mikrotubulima. Podižući golemu teorijsku građe­vinu na toj tvrdnji, Penrose spekulira da mikrotubuli obavljaju inde-terminističke, kvazikvantne proračune iz kojih nekako proizlazi svijest. Svaki neuron tako nije jednostavni prekidač, nego kom­pleksno računalo svoje vrste.

Penroseova teorija mikrotubula ne može ne biti antiklimaks. U svojoj prvoj knjizi je izgradio osjećaj napetosti, očekivanja i mi-sterioznosti, kao što to čini redatelj horora koji nam daje samo izluđujuće nagovještaje o čudovištu. Kad je Penrose napokon razotkrio svoje čudovište, ono je izgledalo poput debelog glumca koji nosi jeftino gumeno odijelo i peraje. Neki su skeptici, što je bilo i za očekivati, reagirali izrugivanjem, a ne strahopoštovanjem. Opazili su da se mikrotubule mogu pronaći u gotovo svim stanicama, ne samo neuronima. Da li to znači da je naša jetra svjesna? Što je s našim palcima? A što s papučicom (paramecijem)? (Penroseov part­ner, Stuart Hameroff, mi je odgovorio kad sam mu postavio ovo pitanje u travnju 1994.: "Neću tvrditi da je papučica svjesna, ali iskazuje prilično inteligentno ponašanje.")

Penroseu se također može suprotstaviti Crickovim argumentom protiv slobode volje. Budući da Penrose običnom introspekcijom ne može slijediti kompjutacijsku logiku svoje percepcije mate­matičke istine, on inzistira da percepcija mora da potječe od nekog misterioznog, ne-kompjutacijskog fenomena. Ali, kako je Crick ukazao, baš zato što nismo svjesni živčanih procesa koji nas do­vode do neke odluke, to ne znači da se taj proces nije dogodio. Pristaše umjetne inteligencije proturječe Penroseovim i Göde-lovim argumentima, tvrdeći da se uvijek može konstruirati računa­lo koje će proširiti vlastitu bazu aksioma da bi riješilo novi problem; zapravo, takvi algoritmi učenja su prilično rašireni (iako su i dalje iznimno sirovi u usporedbi s ljudskim umom).15

15 Za kritiku knjige The Emperor's New Mind, vidi Behavioral and Brain Sciences, vol. 13, no. 4, prosinac, 1990. Ovo izdanje ima nekoliko prikaza Penroseove knjige. Za oštre kritike knjige Shadows of the Mind, vidi "Shad­ows od Doubt" Philipa Andersona (uglednog fizičara), Nature, 17. stude­ni 1994., str. 288-289; i "The Best of All Possible Brains" Hilaryja Put-nama (uglednog filozofa), New York Times Book Review, 20. studeni 1994., str. 7.

Neki kritičari su optužili Penrosea da je vitalist, netko tko se potajno nada kako se zagonetka uma neće predati znanosti. Ali da je Penrose vitalist, on bi ostavio svoje ideje neodređenima i neprovjerljivima. Nikad ne bi razotkrio čudovište, to jest mikrotu-bule. Penrose je pravi znanstvenik; on želi znati. On iskreno vjeruje da je naše sadašnje shvaćanje stvarnosti nepotpuno, logički manj­kavo, i zapravo puno tajni. On traži ključ, uvid, neki zgodni kvazi-kvantni trik koji će iznenada sve objasniti. On traži Odgovor. Na­pravio je veliku pogrešku što je pomislio da će fizika učiniti svijet potpuno pametnim i smislenim. Steven Weinberg mu je mogao reći da fizika za to nije sposobna.

Napad Misterijanaca

Penrose je, premda je pogurnuo teoriju svijesti daleko izvan ho­rizonta današnje znanosti, barem zadržao nadu da bi ta teorija jednog dana mogla biti dosegnuta. Ali neki filozofi su doveli u pitanje mogućnost da bilo koji čisto materijalistički model - sve­jedno da li uključuje konvencionalne neuralne procese ili egzotič­ne indeterminističke mehanizme koje je zamislio Penrose - uisti­nu objasne svijet. Filozof Owen Flanagan je ove sumnjičavce nazvao "novim misterijancima", prema rock skupini iz šezdesetih Que­stion Mark and the Mysterians, koji su izvodili pjesmu "96 Tears" (sam Flanagan nije misterijanac, nego prizemljeni materijalist).16

Filozof Thomas Nagel ponudio je jedno od najjasnijih izraza misterijanskog nazora (je li to oksimoronski poduhvat?) u svom čuvenom ogledu iz 1974. godine. "Kako je to biti šišmiš?" Nagel pretpostavlja da je subjektivno iskustvo temeljna osobina ljudi i mnogih viših životinja, poput šišmiša. "Nema sumnje, ono se pojav­ljuje u nebrojenim oblicima, nama u potpunosti nezamislivim, na drugim planetima, u drugim sunčevim sustavima, čitavom svemiru", piše Nagel. "Ali bez obzira na to koliko se oblik može mijenjati,

16 The Science of the Mind, Owen Flanagan, MIT Press, Cambridge, 1991. Daniel Dennett mi je skrenuo pažnju na taj Flanaganov izraz.

činjenica da organizam uopće ima doživljaj svijesti, znači, u osno­vi, da postoji nešto kako je to biti taj organizam."17 Nagel tvrdi da bez obzira na to koliko znamo o fiziologiji šišmiša, mi ne može­mo stvarno znati kako je to biti šišmiš, budući da znanost ne može prodrijeti u područje subjektivnog iskustva.

Nagela bi se moglo nazvati slabim misterijancem: on smatra da je moguće da će jednog dana filozofija i/ili znanost otkriti prirodni put kojim se može premostiti jaz između naših materi­jalističkih teorija i subjektivnog iskustva. Colin McGinn je jaki misterijanac. McGinn je isti onaj filozof koji vjeruje da je većina glavnih filozofskih pitanja nerješiva zato što su iznad naših kog­nitivnih sposobnosti (vidi drugo poglavlje). Kao što štakori ima­ju svoja spoznajna ograničenja, tako ih imaju i ljudi, a jedno od njih je da ne možemo riješiti problem odnosa duha i tijela. McGinn smatra da njegova pozicija glede problema duha i tijela - da je nerješiv - logički proizlazi iz Nagelove analize u ogledu Kako je to biti šišmiš. McGinn brani svoje stajalište kao superiorno ono­me što naziva "eliminativističkom" pozicijom, koja pokušava po­kazati da problem odnosa duha i tijela zapravo uopće nije pro­blem.

Potpuno je moguće, kaže McGinn, da će znanstvenici otkriti teoriju uma koja može vrlo precizno predvidjeti rezultat pokusa, što bi medicini donijelo veliki napredak. Ali djelotvorna teorija nije nužno i razumljiva. "Ne postoji stvarni razlog da dio našeg uma ne razvije formalizam s ovim sjajnim sposobnostima pre­dviđanja, a da istovremeno ne možemo osmisliti taj formalizam onim dijelom našeg uma koji razumijeva stvari. Tako bi moglo biti, u slučaju svijesti, da ćemo doći do teorije koja je analogna

17 "What Is It Like to Be a Bat" Thomasa Nagela može se pronaći u knjizi Mortal Questions, Cambridge University Press, New York, 1979., u zbirci Nagelovih eseja. Ovaj navod potječe sa stranice 166. ~

~U lipnju 1992. sam nazvao Nagela da bih ga pitao misli li da će znanost ikada doći do kraja. Ni u kom slučaju, odvratio mi je. "Što više otkrivamo, to će više biti pitanja", rekao je. "Nikad se neće prestati pisati prikazi i kritike Shakespearea, pa zašto bi onda fizika došla do kraja?"

kvantnoj teoriji u ovom pogledu, teoriji koja je zapravo dobra teorija svijesti, ali mi je nismo u stanju interpretirati ili shvati­ti." 1 8

Ovakvo razmišljanje razbješnjuje Daniela Dennetta. Filozof na Sveučilištu Tufts, Dennett je veliki čovjek s velikom bradom i izgledom vječno nasmiješenog Djeda Mraza na dijeti. Dennett je primjer onoga što McGinn zove eliminativističkom pozicijom. U svojoj knjizi iz 1992. Objašnjena svijest Dennett izlaže staja­lište po kojem su svijest - i naš osjećaj da posjedujemo jedinstve­no ja - iluzije koje potječu iz interakcije mnogih različitih "pot-programa" koji istovremeno rade u hardveru našeg mozga.19 Kad sam Dennetta upitao što misli o McGinnovim misterijanskim ar­gumentima, odgovorio mi je da su smiješni. Ocrnio je McGin-novu usporedbu ljudi i štakora. Za razliku od ljudi, tvrdi Den­nett, štakori ne mogu zamisliti znanstvena pitanja, pa naravno da ne mogu na njih niti odgovoriti. Dennett sumnja da McGinn i drugi misterijanci "ne žele da se znanost bavi sviješću. Njima se sviđa ideja da je to izvan dosega znanosti. Ništa drugo ne može objasniti zašto prihvaćaju takve klimave argumente."

Dennett je pokušao s drugom strategijom, koja djeluje neo­bično platonski za tako zakletog materijalista - a i opasno za pi­sca. On se prisjetio da je Borges, u svojoj priči Babilonska knjiž­nica, zamislio beskonačnu knjižnicu sa svim što je dosad napisano, što će biti i Što je moglo biti napisano, od najvećih besmislica do vrhunskih umotvorina. Sigurno u knjižnici postoji i savršeno for­mulirano rješenje problema duha i tijela, kaže Dennett. Dennett 18 McGinna sam intervjuirao u New Yorku u kolovozu 1994. Vidi McGin-

novu knjigu The Problem of Consciousness, Blackwell Publishers, Cam­bridge, Mass., 1991., za potpunu raspravu o njegovom misterijanskom stajalištu.

19 Consciousness Explained, Daniel Dennett, Little, Brown, Boston, 1991. Vidi također "The Brain and Its Boundaries", London Times Literary Supplement, od 10. svibnja 1991., u kojem Dennett napada McGinno-vu misterijansku poziciju. S Dennettom sam razgovarao o misterijan­skom stajalištu telefonski u travnju 1994.

mi je iznio ovaj argument s takvim uvjerenjem da sam pomislio da vjeruje da Babilonska knjižnica uistinu postoji.

Dennett se slaže da neurologija možda nikad neće stvoriti teoriju svijesti koja će zadovoljiti sve. "Pa ni inače ne možete baš sve objasniti tako da svi budu zadovoljni", kaže on. Napokon, mnogi ljudi nisu zadovoljni time kako znanost objašnjava, primjerice, fotosintezu ili biološku reprodukciju. Ali dio tajnovitosti je nestao i kod foto­sinteze i kod reprodukcije, a na kraju ćemo imati i sličan odnos prema svijesti.

Dennett iznenada skreće u posve suprotnom smjeru. "U su­vremenoj znanosti postoji neobičan paradoks. Trend koji ovih dana vodi znanost tako brzo naprijed je isti onaj koji znanost udalja­va od ljudskog razumijevanja. Kad se prebacite od pokušaja da mo­delirate stvari pomoću elegantnih jednadžbi na stvaranje golemih kompjutorskih simulacija... mogli biste završiti s modelom koji izvanredno modelira prirodu, fenomene koji vas zanimaju, ali da ne razumijete model. To znači da ne razumijete na način na koji ste shvaćali modele u prijašnjim vremenima".

Računalni program koji bi precizno opisivao ljudski mozak, upo­zorio je Dennett, bio bi nam jednako nerazumljiv kao i sam mozak. "Softverski sustavi su na samoj granici ljudskog razumijevanja. Čak i sustavi poput Interneta su apsolutno trivijalni u usporedbi sa slože-nošću ljudskog mozga. Internet se neprestano mijenja i dorađuje, tako da danas nitko u potpunosti ne razumije kako on funkcionira i kako će se dalje razvijati. Kad počnete rabiti programe koji pišu programe, i programe koji sami ispravljaju greške u programima, ili kodove koji sami sebe popravljaju, onda ste počeli stvarati arte­fakte koji imaju vlastiti život. Oni postaju objekti koji više nisu unu­tar epistemološke hegemonije svojih autora. I tako će to na neki način biti poput brzine svjetlosti. To će biti prepreka iznad koje će znanost zauvijek pokušavati izdići svoju glavu."

Neobično, ali Dennett implicitno govori kako i on ima miste-rijanskih sklonosti. On smatra da bi teorija uma, premda bi mož­da vrlo djelotvorna i velike moći predviđanja, najvjerojatnije bila lju­dima nerazumljiva. Čovjek možda može shvatiti vlastitu složenost samo ako prestane biti čovjek. "Svatko dovoljno motiviran i da-

rovit moći će se stopiti s tim velikim softverskim sustavima." Dennett se osvrnuo na mogućnost koju su predvidjeli neki vatreni pristaše umjetne inteligencije, da ćemo jednog dana mi ljudi moći odbaciti naš smrtni tjelesni oblik i postati strojevi. "Mislim da je to logički moguće", dodao je Dennett. "Nisam siguran koliko je to vjerojatno, ali je moguće, mislim da nije u sebi proturječno." Ali čini se da Dennett sumnja da će čak i superinteligentni strojevi ikad posve razumjeti sami sebe. Pokušavajući upoznati sebe, stro­jevi će postajati još složeniji; tako bi se mogli uhvatiti u spiralu kompleksnosti koja se stalno uvećava, pokušavajući zauvijek uhva­titi vlastiti rep.

Kako znam da si ti svjestan?

U proljeće 1994. bio sam svjedokom iznimnom sukobu filozofskih i znanstvenih shvaćanja na skupu nazvanom "Prema znanstve­nom temelju svijesti", održanom na Sveučilištu Arizona.20 Prvoga je dana David Chalmers, dugokosi australski filozof koji nevjero­jatno nalikuje čuvenoj slici Thomasa Gainsborougha Plavi dječak, iznio misterijanski svjetonazor sa zastrašujućom snagom. Proučava­nje neurona, rekao je, ne može otkriti zašto djelovanje zvučnih valova na naše uši izaziva subjektivni doživljaj Beethovenove Pete

20 "Towards a Scientific Basis for Consciousness" Tucson, Arizona, 12-17. travnja 1994. Konferenciju je organizirao Stuart Hameroff, anestezi­olog na Sveučilištu Arizona čiji je rad na mikrotubulama utjecao na Penroseovo shvaćanje kvantnih efekata svijesti. Sastankom su stoga dominirali govornici iz neuroznanstvene škole kvantne svijesti. Među njima nije bio samo Roger Penrose, nego i Brian Josephson, fizičar No­belovac koji je iznio tezu da kvantni efekti mogu objasniti mistične, pa čak i parapsihološke fenomene; Andrew Weil, liječnik i stručnjak za psihodelike koji je ustvrdio da potpuna teorija uma mora uzeti u obzir sposobnost južnoameričkih Indijanaca koji su uzimali psihotropne droge kako bi doživljavali zajedničke halucinacije; te Danah Zohar, zastupnik New Age filozofije koji je izjavio da ljudska misao potječe iz "kvantnih fluktuacija vacuumske energije univerzuma", koja je "zapravo Bog". Opisao sam ovaj skup u članku "Can Science Explain Consciousness" objavljenom u Scientific Americanu u srpnju 1994., str. 88-94.

simfonije. Sve fizikalne teorije, rekao je Chalmers, opisuju samo funkcije kao što su sjećanje, pozornost, namjera, introspekcija - u korelaciji s odgovarajućim fizikalnim procesima u mozgu. Ali nijed­na od tih teorija ne može objasniti zašto su ove funkcije praćene su­bjektivnim iskustvom. Napokon, sigurno možemo zamisliti svijet androida koji nalikuje u svakom pogledu na ljudski - osim što oni nemaju svjesni doživljaj svijeta. Koliko god naučili o mozgu, neuro-znanstvenici ne mogu premostiti "procjep u objašnjenju" između fizikalnog i subjektivnog svijeta strogo fizikalnom teorijom, rekao je Chalmers.

Do tog trenutka Chalmers je izrazio temeljno stajalište misterija-naca, istovjetno onome koje povezujemo s Thomasom Nagelom i Colinom McGinnom. ali tada je Chalmers izjavio da, iako znanost ne može riješiti problem odnosa duha i tijela, to može filozofija. Chalmers misli da je našao moguće rješenje: znanstvenici bi treba­li prihvatiti da je informacija isto toliko bitno svojstvo stvarnosti koliko su to i materija i energija. Chalmersova je teorija bila vrlo slična koncepciji Johna Wheelera (sve iz bita biva) - u stvari, Chal­mers priznaje dug Wheeleru - i pati od istog fatalnog nedostatka. Koncepcija informacije nema smisla ako ne postoji procesor infor­macija - bila to ameba ili teorijski fizičar - koji skuplja informacije i djeluje u skladu s njima. Materija i energija su postojale u početku stvaranja, ali život, barem koliko znamo - nije. Kako onda informa­cija može biti isto tako fundamentalna kao što su to materija i ener­gija? Svejedno, Chalmersove su ideje u publici izazvale odjeka. Op­kolili su ga nakon predavanja, govoreći mu koliko im se svidjela njegova poruka.21

Ali barem jedan slušatelj nije bio zadovoljan: C. Koch, surad­nik Francisa Cricka. Te je večeri Koch, visoki mršavi čovjek sa crvenim kaubojskim čizmama, pratio Chalmersa do prostorije gdje je u stanci održan koktel za sudionike konferencije i počeo ga

21 David Chalmers je iznio svoju teoriju svijesti u Scientific Americanu u prosincu 1995., str. 80-86. U pratećem članku Francis Crick i Christof Koch ga pobijaju, [usp. također David Chalmers, "Suočavanje s probl­emom svijesti.,te Francis Crick i Chistoph Koch, "Neurologija i svijest",

ibid./op.ur./]

grditi zbog njegova predavanja. Upravo zato što su svi filozofski pristupi svijesti propali, znanost se mora usmjeriti na mozak, vikao je Koch svojim njemačkim naglaskom, dok su znatiželjnici pozor­no slušali. Chalmersova teorija svijesti koja se temelji na informa­ciji, nastavio je Koch, baš kao sve filozofske teorije, neprovjerljiva je i stoga beskorisna. "Zašto jednostavno ne kažete da, kad imate mozak, Duh sveti side s nebesa i učini vas svjesnim!", uzviknuo je Koch. Takva je teorija bespotrebno komplicirana, suho je odgo­vorio Chalmers, i ne slaže se s mojim subjektivnim doživljajem. "Ali kako ja mogu znati da je vaš subjektivni doživljaj jednak mo­jem?", vikao je Koch. "Kako ja mogu znati jeste li vi uopće svjesni?"

Koch je iznio neugodan problem solipsizma koji je bit miste-rijanskog stajališta. Nitko stvarno ne zna ima li bilo koje druge biće, ljudsko ili neljudsko, subjektivni doživljaj svijeta. Pozivajući se na ovu drevnu filozofsku zagonetku, Koch je, poput Dennetta, pokazao da je i on misterijanac. Sam Koch mi je to kasnije priznao. Sve što znanost može učiniti, tvrdi on, jest osigurati detaljnu kar­tu fizikalnih procesa koji su u korelaciji s raznim subjektivnim sta­njima. Ali znanost ne može uistinu "riješiti" problem duha i tijela. Nijedna empirijska neurološka teorija ne može objasniti zašto mentalne funkcije prate specifična subjektivna stanja. "Ne vidim kako bi ijedna znanost to mogla objasniti", kaže Koch. Iz istog razloga Koch sumnja da će znanost ikada osigurati definitivni odgo­vor na pitanje mogu li strojevi postati svjesni i imati subjektivni doživljaj. "Ova rasprava možda nikad neće biti riješena", rekao mi je, i velikodušno dodao "Kako da ja znam da ste vi svjesni?"

Čak je i Francis Crick, premda je optimističniji od Kocha, morao priznati da rješenje svijesti možda i neće biti intuitivno razumljivo. "Ne mislim da ćemo dobiti zdravorazumski odgovor kad shvatimo mozak", rekao je Crick. Napokon, prirodni odabir sparuje organizme ne prema nekom logičkom planu, nego pomoću raznih dosjetki i trikova. Crick je nastavio iznoseći tezu da se za­gonetke uma možda neće predati tako lako kao što su se predale zagonetke u nasljeđivanju. Um je "znatno složeniji sustav" od geno-ma, istaknuo je, a teorije uma će vjerojatno imati znatno ograniče-niju objašnjavalačku moć.

Držeći olovku, Crick je objasnio da bi znanstvenici morali biti u stanju objasniti koje su živčane aktivnosti u korelaciji s mojom percepcijom olovke. "No ako vas pitam: 'Vidite li vi crvenu i pla­vu na isti način kako ih ja vidim?', to je nešto što mi nećete moći priopćiti. Zato ne mislim da ćemo moći objasniti sve čega smo svjesni."

Samo zato što um ima svoj korijen u determinističkim proce­sima, nastavio je Crick, ne znači da će znanstvenici moći predvidjeti sva njegova krivudanja; ona mogu biti kaotična i stoga nepredvi-diva. "Mogu postojati i druga ograničenja u mozgu. Tko zna? Ne mislim da ne možemo gledati previše unaprijed." Crick je sumnjao da kvantni fenomeni igraju ključnu ulogu u svijesti, kao što je to sugerirao Roger Penrose. S druge strane, dodao je Crick, neki ekvi­valenti Heisenbergova načela neodređenosti bi mogli ograničiti našu sposobnost da proučimo aktivnosti mozga do najsitnijih poje­dinosti, a proces na kojem se temelji svijest bi mogao biti toliko paradoksalan i teško shvatljiv, kao i kvantna mehanika. "Zapamti­te," dalje je govorio Crick, "naši su mozgovi evoluirali da bismo se bavili svakodnevnim stvarima još u doba kad smo bili lovci-sakupljači, a prije toga kad smo bili majmuni." Da, to je bilo ono što su htjeli istaknuti i Colin McGinn, i Chomsky, i Stent.

Mnogi umovi Marvina Minskog

Najnevjerojatniji misterijanac je Marvin Minsky - jedan od ute­meljitelja umjetne inteligencije, koji smatra da mozak nije ništa više do vrlo složeni stroj čija svojstva može iskazati i računalo. Prije no što sam ga posjetio na MIT-u, kolege su me upozorili da on zna biti hirovit, čak neprijateljski raspoložen. Ako ne želim da iznena­da prekine intervju, ne bih ga smio preizravno pitati o sve goroj sudbini umjetne inteligencije, niti o njegovim teorijama uma. Je­dan prijašnji suradnik mi je savjetovao da ne iskorištavam Minsky-jeve sklonosti za pretjerane formulacije. "Pitaje ga misli li stvarno tako, a ako tri puta ne potvrdi, onda to ne smijete koristiti", upo­zorio me njegov bivši kolega.

Kad sam susreo Minskog, bio je dosta nervozan, ali to je izgleda­lo kao njegovo prirodno, a ne stečeno stanje. Bez prestanka je prekapao po stolu, žmirkao, mahao nogom, premještao stvari. Za razliku od većine znanstvenih veličina, ostavljao je dojam da baš tog trenutka stvara ideje i figure od samog početka, a ne da ih već gotove priziva iz pamćenja. Bio je često, premda ne uvijek, zajed­ljiv. "Ja sam ovdje zalutao", dodao je nakon što se bujica objašnje­nja, o tome kako provjeravati modele uma, srušila u gomilu reče­ničnih fragmenata.22

Čak je i njegova fizička pojava ostavljala dojam improvizacije. Njegova velika okrugla glava činila se potpuno ćelavom, ali na njoj su zapravo rasle vlasi, prozirne poput optičkih vlakana. Nosio je pleteni remen koji je, osim njegovih hlača, držao i trbuh i malu futrolu sa sklopivim kliještima. S okruglim trbuhom i neodređeno azijatskim crtama lica, nalikovao je Buddhi - Buddhi koji se rein-karnirao kao hiperaktivni haker.

Činilo se da je Minsky nije sposoban, ili ne želi, duže vremena zadržati bilo koji osjećaj. U početku je, kao što sam i predviđao, dostojno prezentirao svoju reputaciju čangrizavca i velikog reduk-cionista. Izražavao je prijezir spram onih koji su sumnjali u to da računala mogu biti svjesna. Svijest je trivijalni problem, rekao je. "Riješio sam ga i ne shvaćam zašto ljudi ne žele slušati." Svijest je samo tip kratkotrajnog pamćenja, "sustav niske razine za čuvanje podataka". Računalni programi, primjerice LISP, koji imaju odlike koje im omogućuju da ponavljaju korake napravljene u procesui-ranju su "ekstremno svjesni", i više od ljudi s njihovim jadnim plit­kim bankama sjećanja.

22 Minskog sam intervjuirao na MIT-u u svibnju 1993. Tijekom intervjua Minsky je potvrdio da je 1966. rekao jednom dodiplomskom studentu, Geraldu Sussmanu, da dizajnira, kao projekt preko ljetnih praznika, stroj koji može prepoznavati objekte, odnosno "vidjeti". Nije potrebno reći da Sussman nije uspio (premda je kasnije postao profesor na MIT-u). Umjetni vid ostaje jedan od najtežih problema umjetne inteligen­cije. Za kritički pogled na umjetnu inteligenciju vidi AI: The Tumultuous History of the Search for Artificial Intelligence, Daniela Creviera, Basic Books, New York, 1993. Vidi također Minskyjev portret pun poštovanja koji je napisao Jeremy Bernstein u New Yorkeru, 14. prosinac 1981., str. 50.

Minsky je nazvao Rogera Penrosea "kukavicom" koja ne može prihvatiti vlastitu tjelesnost, a hipotezu Geraida Edelmana o petlja­ma s ponovnim ulazom odbacio je kao podgrijanu teoriju povratne sprege. Minsky posprdno govori čak i o vlastitom Laboratoriju za umjetnu inteligenciju na MIT-u, koji je sam osnovao i gdje smo se upravo nalazili. "Ne mislim da je to u ovom trenutku ozbiljna istraži­vačka institucija", rekao je.

Kad smo krenuli kroz laboratorij u potrazi za predavanjem o računalu koje igra šah, došlo je do metamorfoze. "Zar sastanak o šahu nije ovdje?", upitao je Minsky skupinu istraživača koji su raz­govarali u hodniku. 'To je bilo jučer", odgovorio je netko. Nakon što je upitao nekoliko pitanja o predavanju, Minsky je počeo pripo­vijedati priče o povijesti programa koji igraju šah. Ovo mini preda­vanje je evoluiralo u sjećanje na Minskyjevog prijatelja Isaaca Asi-mova koji je nedavno bio umro. Minsky je pripovijedao kako je Asimov - koji je popularizirao pojam robot i istraživao njegove me­tafizičke implikacije u svojim znanstvenofantastičnim romanima - uvijek odbijao pozive Minskog da vidi robote koji se izrađuju na MIT-u zbog straha da bi to moglo "opteretiti njegovu imagina­ciju dosadnim realizmom."

Jedan od ljudi iz hodnika, kad je opazio da Minsky nosi ista kliješta kao i on, izvukao je instrument iz futrole i rasklopio ih pokretom zgloba. "En garde", rekao je. Minsky, smijući se, iz­vuče svoje oružje, i on i njegov izazivač počnu šibati kliještima, poput nekih klinaca koji uvježbavaju tehniku mačevanja. Minsky je razglabao i o okretnosti i o - što mu je bilo važno - ograniče­njima kliješta; njegova su ga uštipnula tijekom određenih mane­vara. "Možete li ih rastaviti njima samima?", upitao je netko. Minsky i njegovi kolege su se insajderski nasmijali na ovu refe­rencu na fundamentalni problem robotike.

Kasnije smo, vraćajući se u ured Minskog, susreli mladu Korejan-ku u visokom stupnju trudnoće. Ona je bila pred doktoratom i trebala je sutradan izaći na usmeni ispit. "Jeste li nervozni?", pitao je Minsky. "Pomalo", odgovorila je. "Ne trebate biti", rekao je, i nježno pri­tisnuo svoje čelo na njeno kao da joj pokušava prenijeti malo svoje snage. Shvatio sam, gledajući tu scenu, da postoje mnogi Minskyji.

Ali naravno da postoje. Višestrukost je središnja za Minskyjevo shvaćanje uma. U svojoj knjizi Društvo umova ustvrdio je da moz­govi sadrže mnoge različite krajnje specijalizirane strukture koje su evoluirale da rješavale različite probleme.23 "Imamo mnoge slo­jeve mreža strojeva koji uče", objasnio mi je, "od kojih je svaki evoluirao da korigira urođene bugove ili da prilagodi druge mreže za probleme mišljenja." Tako je nerealno očekivati da se mozak može reducirati na posebni skup načela ili aksioma "jer se tu suočavamo sa stvarnim svijetom, a ne matematičkim koji se defi­nira pomoću aksioma."

Ako umjetna inteligencija nije ostvarila svoja prvobitna obeća-nja, rekao je Minsky, onda je to zato što su moderni istraživači po-dlegli "zavisti spram fizike" - želji da reduciraju suptilnost mozga na jednostavne formule. Takvi istraživači, ljutio se Minsky, nisu čuli njegovu poruku da um ima mnogo različitih metoda za rješenje čak i jednog jedinog, relativno jednostavnog, problema. Primjeri­ce, ako nekome ne radi televizor, prvo provjerava da li je televizor pravilno programiran i da li je utikač spojen s električnom mrežom. Ako to ne uspije, čovjek će pokušati popraviti stroj, tako pretva­rajući problem iz fizičkog u društveni - kako naći nekoga tko će popraviti televizor brzo i jeftino.

'To je pouka koju ne mogu prenijeti ljudima", rekao je Minsky o svojim kolegama koji rade na problemu umjetne inteligencije. "Či­ni mi se da je problem koji je mozak više ili manje riješio, kako organizirati razne metode da funkcioniraju budući da individualne metode prilično često ne djeluju." Jedini teoretičar, osim njega, koji je istinski shvatio kompleksnost uma, tvrdio je Minsky, bio je mrtav. "Freud je dosad ima najbolje teorije dosad uz moje, o tome što sve treba da bi se stvorio um." 23 The Society of Mind, Marvin Minsky, Simon and Schuster, New York,

1985. Knjiga je začinjena primjedbama koje otkrivaju Minskyjevu am-bivalenciju glede posljedica znanstvenog napretka. Vidi, primjerice, esej na stranici 68 pod naslovom "Samospoznaja je opasna" u kojem Minsky izjavljuje: "Kad bismo mogli po volji kontrolirati naše sustave za užitak, mogli bismo reproducirati užitak uspjeha bez potrebe za bilo kakvim stvar­nim postignućem. A to bi bio kraj svega." Günther Stent je predvidio da će ovaj tip neuralne stimulacije biti sveprisutan na Novoj Polineziji.

Dok je Minsky i dalje govorio, njegovo naglašavanje višestruko-sti je uhvatilo više metafizički, pa čak i moralni smjer. Za proble­me svog polja - i znanosti općenito - krivi ono što naziva "načelo investiranja", koje je definirao kao sklonost ljudi da se nastavljaju baviti nečim što su naučili raditi dobro, radije nego da krenu na nove probleme. Repeticija, ponavljanje, ili prije jednoumlje, činilo se da je za Minskog nešto najstrašnije. "Ako postoji nešto što vam se jako sviđa," rekao je, "onda na to ne trebate gledati kao na nešto što vas čini zadovoljnim, nego kao na neku vrstu raka mozga, jer to zanči da je neki mali djelić vašeg mozga otkrio kako da isključi sve druge stvari".

Razlog zbog kojeg je Minsky ovladao s toliko vještina tijekom svoje karijere - on je stručnjak za matematiku, filozofiju, fiziku, neurologiju, robotiku i informatiku, i napisao je nekoliko znanstve-nofantastičnih romana - jest taj što je naučio uživati u "osjećaju nespretnosti" koji nastaje kad pokušavamo naučiti nešto novo. "Toliko je uzbudljivo kad nisi u stanju nešto napraviti. To je tako rijetko iskustvo koje je pravo bogatstvo. Ne traje dugo."

Minsky je bio čudo od djeteta i u glazbi, ali kasnije je zaključio da ga glazba uspavljuje. "Mislim da je razlog tomu što ljudi vole glazbu to da bi njome potisnuli misli - krivu vrstu misli - a ne da bi ih proizveli." Minsky još uvijek ponekad komponira "neke bahov-ske stvarčice" - električni klavir je zakrčio njegov ured - ali se po­kušava othrvati tom porivu. "Morao sam ubiti glazbenika u nekom trenutku," rekao je, "on se tu i tamo vraća, a ja ga udarim."

Minsky nema strpljenja za one koji tvrde da je um presuptilan da bismo ga mogli razumjeti. "Gledajte, prije Pasteura su ljudi go­vorili 'Život je drugačiji. Ne možeš ga objasniti mehanički.' To je potpuno ista stvar." Ali konačna teorija uma, naglasio je Minsky, bit će puno kompleksnija od konačne fizikalne teorije - za koju je on također vjerovao da će biti stvorena. Sva fizika čestica može se kon­denzirati na stranicu jednadžbi, rekao je Minsky, ali opisati sve komponente uma zahtijeva puno više prostora. Naposljetku, sjetite se koliko bi trebalo da se precizno opiše automobil, pa čak i obična svjećica. "Trebala bi vam knjiga pristojne veličine da objasniti

kao se odvijaju kemijske reakcije a da pritom kiselina ne iscuri kad počne reakcija."

Minsky je rekao da se istinitost modela uma može dokazati na nekoliko načina. Prvo, stroj koji bi se temeljio na načelima modela, trebao bi biti u stanju oponašati ljudski razvoj. "Stroj bi trebao biti u stanju početi kao malo dijete i odrastati, gledati filmove i igrati se sa stvarima. "Štoviše, s razvojem tehnika snimanja mozga, znan­stvenici bi trebali biti u stanju odrediti da li neuralni procesi u živim ljudima potkrepljuju model. "Čini mi se da je savršeno razumno da, kad jednom budemo imali skener mozga koji ima rezoluciju od jednog angstrema [deset milijarditi dio metra], onda ćemo vidjeti svaki neuron u nečijem mozgu. Gledat ćete ovo za tisuću godina i reći: "Znamo točno što se zbiva kadgod ova osoba kaže 'plavo'. A ljudi će to provjeravati generacijama i teorija će biti dobra. Ništa neće poći krivo i tako će to završiti."

Ako ljudi dođu do konačne teorije uma, pitao sam, koje će grani­ce preostati znanosti da istražuje. "Zašto me to pitate?", odvra­tio je Minsky. Briga da će znanstvenicima ponestati stvari za istraži­vanje je vrijedna sažaljenja, rekao je. "Ima još mnogo posla." Mi ljudi možda se približavamo svojim granicama kao znanstvenici, ali jed­nog ćemo dana stvoriti strojeve koji će biti puno pametniji od nas i oni će se nastaviti baviti znanošću. Ali to bi bila znanost strojeva, a ne ljudi, rekao sam. "Vi ste rasist, drugim riječima", rekao je Minsky dok mu se čelo počelo rumenjeti. Tražio sam znakove ironije na njegovom licu, ali ih nisam pronašao. "Mislim da je važno da od­rastemo," nastavio je Minsky, "a ne da ostanemo u našem sadaš­njem glupom stanju". Mi, ljudi, dodao je, samo smo "odjevene čimpanze". Naša zadaća nije ožuvati sadašnje stanje, nego evo­luirati, stvoriti bolje stvari, inteligentnije od nas.

Ali Minskom je, neobično, bilo teško reći precizno za kakva bi pitanja ovi fantastični strojevi mogli biti zainteresirani. U odjeku Dennettovih misli, Minsky je prilično nevoljko iznio tezu da bi strojevi mogli pokušati razumjeti sami sebe, dok evoluiraju u sve slože­nije i složenije entitete. Činio se više raspoložen da raspravlja o mogućnostima konvertiranja ljudskih osobnosti u računalne pro­grame koji bi se onda mogli učitati u računala. Minsky je taj proces

učitavanja shvatio kao način prepuštanja aktivnostima koje bi inače smatrao preopasnim, poput uzimanja LSD-a ili prepuštanja reli­gijskom vjerovanju. "Gledam na religijsko iskustvo kao na vrlo riskantnu stvar jer vrlo brzo može uništiti mozak, ali kad bih imao rezervnu kopiju..."

Minsky mi je povjerio da bi volio znati kako se Yo-Yo Ma, veliki čelist, osjeća dok svira neki koncert, ali je sumnjao da je takvo iskustvo moguće. Podijeliti iskustvo Yo-Yo Maom, objasnio je Minsky, značilo bi posjedovati sva sjećanja, a onda bi trebao po­stati Yo-Yo Ma. Ali kad bi postao Yo-Yo Ma, prestao bi biti Minsky.

To je bilo nevjerojatno priznanje. Poput književnih kritičara koji tvrde da je jedina vjerna interpretacija teksta sam tekst, Minsky je implicirao da je naša ljudskost neponovljiva; svaki pokušaj pre­tvorbe pojedinca u neki apstraktni matematički program - niz jedinica i nula koje se mogu prenijeti na disk i prenijeti s jednog stroja na drugi, ili kombinirati s drugim programom koji bi pred­stavljao drugu osobu - uništio bi bit toga pojedinca. Na svoj prikri­veni način, Minsky je rekao da je problem "kako znam da si ti svjestan" nesavladiv. Ako se neće moći fuzionirati dvije ličnosti, onda je i učitavanje možda nemoguće. U biti, cijela premisa umjetne inteligencije, ako se inteligencija definira ljudskom terminologi­jom, je možda pogrešna.

Minsky je, unatoč svojoj reputaciji borbenog redukcionista, zapravo antiredukcionist. On je čak i romantičniji, na svoj način, od Rogera Penrosea. Penrose podržava nadu da se um može reduci­rati na jedan jedini kvazikvantni trik. Minsky inzistira na tome da takva redukcija nije moguća jer je višestrukost bit uma, svih umova, i ljudskih i strojnih. Odbojnost Minskog spram jednoumlja, jedno­stavnosti, ne odražava samo njegov znanstveni sud, mislim, nego nešto dublje. Minsky se, čini se, kao i Paul Feyerabend i David Bohm i drugi veliki romantičari, boji Odgovora, otkrivenja koje će okončati sva otkrivenja. Na sreću po Minskog, nije vjerojatno da će se u neu­rologiji pojaviti takvo otkrivenje, budući da će svaka upotrebljiva teorija uma vjerojatno biti neviđeno složena, kao što je priznao. Na nesreću po njega, također se čini nevjerojatnim s obzirom na tu kompleksnost, da će on ili čak njegovi unuci vidjeti rođenje strojeva

s ljudskim osobinama. Ako i kada konstruiramointeligentne auto­nomne strojeve, oni će sigurno biti potpuni stranci, onoliko različiti od nas koliko je Boeing 747 različit od vrapca. I nikad nećemo biti sigurni da su svjesni, ništa više nego što bilo tko od nas zna je li itko drugi svjestan.

Je li Bacon riješio problem svijesti?

Osvajanje svijesti će trajati dugo. Mozak je čudesno kompliciran. Ali da li je i beskonačno kompliciran? S obzirom na brzinu kojom neurolozi uče o njemu, unutar nekoliko desetljeća bi mogli imati krajnje preciznu mapu mozga, koja će dovesti u korelaciju specifične neuralne procese sa specifičnim mentalnim funkcijama - uključu-jući svijest kako su je definirali Crick i Koch. Ovo znanje možda urodi i mnogim praktičnim koristima, poput liječenja mentalnih bolesti i shvaćanjem trikova kojima se procesiraju informacije, što bi se moglo prenijeti na računala. U Dolasku zlatnog doba Günther Stent iznosi tezu da bi nam napredak u neuroznanosti mogao jednoga dana dati veliku moć nad nama samima. Mogli bismo postati sposobni "upravljati specifičnim električnim inputima u mozak. Ovi inputi bi potom mogli generirati sintetičke osjećaje, osjete i emocije... Smrtni bi ljudi mogli uskoro živjeti poput bo­gova, bez tuge i bola, sve dok su njihova središta za užitak pri­ključena na prave žice."24

Ali Stent, anticipirajući misterijanske argumente Nagela, McGi-nna i drugih, također je napisao da "mozak možda neće biti u stanju, u posljednjoj analizi, dati objašnjenje samoga sebe."25

Znanstvenici i filozofi će svejedno težiti ostvarenju nemogućeg. Pobrinut će se da neurologija opstane na postempirijski ironijski način unutar kojeg se znanstvenici spore o značenju svojih fizičkih mode­la, baš kao što se fizičari spore o značenju kvantne mehanike. Tu i tamo će neka posebno uvjerljiva interpretacija, koju će iznijeti neki Freud budućnosti ojačan poznavanjem neurologije i kibernetike,

24 Stent, Golden Age, str. 73-74. 25 Ibid., str. 74.

privući mnogo sljedbenika i zaprijetiti da postane konačna teorija uma. Neomisterijanci će tad navalit i ukazat na neizbježne manjka­vosti teorije. Može li to dati istinski zadovoljavajuće objašnjenje snova ili mističkog iskustva? Može li nam reći jesu li amebe svje­sne, ili jesu li računala svjesna?

Netko bi mogao tvrditi da je svijest "riješena" u onom trenutku kad je netko odlučio da je ona epifenomen materijalnog svijeta. Crickov izravni materijalizam je odjek stavova britanskog filozofa

Gilberta Rylea, koji je tridesetih godina iskovao frazu "duh u stro-ju" kako bi ismijao dualizam.26 Ryle je ukazao da dualizam - staja-lište da je um odvojeni fenomen, neovisan o fizičkom supstratu i sposoban utjecati na njega - krši načelo očuvanja energije i time cjelokupne fizike. Um je svojstvo materije, prema Ryleu, i samo praćenje zamršenih vijuganja materije u mozgu može "objasniti" svijest.

Ryle nije bio prvi koji je iznio ovu materijalističku paradigmu koja je istovremeno tako snažna i tako isprazna. Prije četiri stoljeća Francis Bacon je nagovarao filozofe svog vremena da prestanu s pokušajima pokazivanja kako je svemir evoluirao iz misli i da počnu razmišljati kako je misao evoluirala iz svemira.27 Ovdje je, može se reći, Bacon anticipirao moderna objašnjenja svijesti unutar kon­teksta teorije evolucije i, još općenitije, materijalističke paradig­me. Znanstveno osvajanje svijesti bit će konačni antiklimaks, još jedna demonstracija maksime Nielsa Bohra o tome da je posao znanosti reducirati sve zagonetke na trivijalnosti. Ali ljudska zna­nost neće, ne može, riješiti problem "kako-ja-znam-da-si-ti-svje-stan". Možda postoji samo jedan način da se on riješi: od svih umova napraviti jedan.|||> vidi odličan SF roman Zorana Jakšića Kradljivci Univerzuma,

objavljen pod pseudonimom David Dž. Strorm <|||> op.prev |||

26Gilbert Ryle je skovao frazu "duh u stroju" u svom klasičnom napadu na dualizam, The Concept of Mind, Hutchinson, London, 1949.

27Henry Adams je spomenuo materijalizam Francisa Bacona u knjizi The Education of Henry Adams, str. 484 (vidi bilješku 3 u prvom poglavlju). Prema Adamsu, Bacon je "želio potaknuti društvo da napusti ideju o tome da je svemir evoluirao iz misli i da pokuša shvatiti kako je misao evoluirala iz svemira."

8. KRAJ KAOPLEKSNOSTI

Nedostaje mi Reaganovo doba. Ronald Reagan je tako lako dono­sio moralne i političke odluke. Ono što se njemu sviđalo, meni se nije sviđalo. Primjerice, Ratovi zvijezda. Službeno poznati kao Strateška obrambena inicijativa, oni su bili Reaganov plan izgrad­nje obrambenog štita u prostoru, koji će štititi Sjedinjene države od nuklearnih projektila Sovjetskog saveza. Od mnogih članaka koje sam napisao o Ratovima zvijezda, onaj zbog kojeg mi je najviše neu­godno se ticao Gottfrieda Mayer-Kressa, fizičara iz - ni manje ni više nego - Državnog laboratorija u Los Alamosu, kolijevke atom­ske bombe. Mayer-Kress je napravio simulaciju utrke u naoružanju između Sovjetskog saveza i Sjedinjenih država koja se služila ma­tematikom "kaosa". Njegove simulacije su ukazivale da bi Ratovi zvijezda destabilizirali odnose medu supersilama i mogli dovesti do katastrofe, to jest, nuklearnog rata. Zato što sam odobravao zaključke Mayer-Kressa - i zato što je njegovo mjesto zaposlenja bilo zgodna ironija - napisao sam izvještaj o njegovom radu ispunjen divljenjem. Naravno, da su simulacije Mayer-Kressa ukazivale da su Ratovi zvijezda dobra ideja, ocrtao bih njegov rad kao besmislicu, što je on i bio. Ratovi zvijezda su sigurno mogli destabilizirati odnose među supersilama, ali zar nam je trebao kompjutorski model da nam to kaže?

Ne želim grditi Mayer-Kressa. On je htio dobro. (Godine 1993., nekoliko godina nakon što sam pisao o istraživanjima Ra-

tova zvijezda Mayer-Kressa, vidio sam izvještaj za tisak Sveuči­lišta Illinois, gdje je tada radio, koji objavljuje da su njegove kom­pjutorske simulacije sugerirale rješenja konflikata u Bosni i Soma­liji.)1 Njegov je rad samo jedan od glasnijih primjera pretjerivanja nekoga tko radi na području kaopleksnosti. Pod kaopleksnošću mislim istovremeno kaos i njegovog bliskog rođaka - kompleksnost. I jedan i drugi naziv, osobito kaos, definiran je odvojeno i definira­li su ih različiti ljudi. Ali definirani su na toliko različitih načina od toliko različitih znanstvenika i novinara koji su se svejedno uvi­jek preklapali, da su pojmovi postali praktički istoznačni, ako ne i besmisleni.

Polje kaopleksnosti se pojavilo kao cvatući fenomen pop-kulture nakon objavljivanja knjige Kaos: stvaranje nove znanosti 1987. godine koju je napisao nekadašnji novinar New York Timesa Ja­mes Gleick. Nakon što je Gleickova majstorska knjiga postala bestselerom, gomile novinara i znanstvenika su pokušale opo­našati njegov uspjeh pišući slične knjige o sličnim temama.2 Dva

1 Sveučilište Illionois je izdalo ovo priopćenje za tisak o Mayer-Kressu u studenom 1993. Moj članak o Mayer-Kressovim simulacijama Ratova zvijezda, pod naslovom "Nonlinear Thinking", izašao je u Scientific Americana, lipanj, 1989., str. 26-28. Vidi također "Chaos in Interna­tional Arms Race" Mayer-Kressa i Siegfrieda Grossmana, Nature, 23. veljače, 1989., str. 701-704.

2 Nakon objavljivanja knjige Chaos: Makinga New Science Jamesa Gleicka, izd. Penguin Books, New York, 1987. [usp. Kaos: stvaranje nove znanosti, Izvori, Zagreb, 1996.] izašlo je više knjiga koje pokazuju znakove njego­vog utjecaja: Complexity: The Emerging Science at the Edge of Order and Chaos, M. Mithcell Waldropa, Simon and Schuster, New York, 1992.; Complexity: Life at the Edge of Chaos, Roger Lewin, Macmillan, New York, 1992.; Artificial Life: A Report from the Frontier Where Computers Meet Biology, Steven Levy, Vintage, New York, 1992.: Complexification: Explaininga Paradoxical World through the Science of Surprise, John Casti, Harper Collins, New York, 1994.; The Collapse of Chaos: Discovering Simplicity in a Complex World, Jack Cohen i Ian Stewart, Viking, New York, 1994.; i Frontiers of Complexity: The Search for Order in a Chaotic World, Peter Coveny i Roger Highfield, Fawcett Columbine, New York, 1995. Ova posljednja knjiga pokriva većinu materijala koju je pokrivao i Kaos Jamesa Gleicka i tako potkrepljuje moju tezu da su popularni prikazi kaosa i kompleksnosti zapravo izbrisali razliku medu njima.

su, ponešto proturječna, aspekta poruke o kaopleksnosti. Jedna je da su mnogi fenomeni nelinearni i stoga inherentno nepredvi-divi, jer slučajni sićušni utjecaji mogu imati ogromne, nepredvidi-ve posljedice. Edward Lorenz, meteorolog s MIT-a i pionir kao­pleksnosti, nazvao je ovaj fenomen "efektom leptira" jer je htio reći da bi leptirov let u Iowi mogao, načelno, izazvati lavinu efekata koji bi kulminirali monsunom u Indoneziji. Kako nikad nemamo ništa više od aproksimativnog znanja o meteorološkom sustavu, naša sposobnost predviđanja njegovog ponašanja je strogo ograničena.

To jedva da je nov uvid. Henri Poincare je na prelasku u dvade­seto stoljeće upozoravao da "male razlike u početnim uvjetima proizvode izvanredno velike razlike u konačnom fenomenu. Mala pogreška na početku proizvodi ogromnu pogrešku na kraju. Pre­dviđanje postaje nemoguće."3 Istraživači kaopleksnosti - koje ću zvati kaopleksolozima - također vole naglašavati da su mnogi prirodni fenomeni "emergentni"; oni iskazuju osobine koje se ne mogu predvidjeti ili shvatiti jednostavnim ispitivanjem osobina sustava. Emergencija je, također, stara ideja povezana s holizmom, vitalizmom i drugim antiredukcionističkim učenjima koja potječu, u najmanju ruku, još iz prošlog stoljeća. Darwin svakako nije mi­slio da se prirodna selekcija može izvesti iz njutnovske mehanike.

Toliko o negativnoj strani poruke kaopleksnosti. Pozitivna stra­na ide ovako: dolazak kompjutora i sofisticiranih nelinearnih ma­tematičkih tehnika će pomoći modernim znanstvenicima da shvate kaotične, kompleksne, emergentne fenomene koji su se opirali analizi redukcionističkim metodama prošlosti. Tekst na omotu knjige Heinza Pagelsa Snovi razuma, jedne od najboljih knjiga o "novim znanostima kompleksnosti", formulira to ovako: "Baš kao što je teleskop otvorio univerzum, a mikroskop otkrio tajne mikro-kozmosa, računala sada otvaraju nov i uzbudljiv prozor u priro­du stvarnosti. Računala nam, svojom sposobnošću da procesiraju ono što je mozgu nemoguće izvršiti bez njihove pomoći, po prvi put omogućuju da simuliramo stvarnost, stvaramo modele kom­pleksnih sustava, kakvi su makromolekule, kaotični sustavi, ne-

3 Gleick daje ovaj navod iz Poincarea u Kaosu, str. 321. navedenog izdanja.

uralne mreže, ljudsko tijelo i mozak, te zakoni evolucije i populacij­skog rasta."4

Ova nada uvelike potječe od opažanja da jednostavni skupovi matematičkih uputa, kad ih izvršava računalo, mogu dati fantastič­no komplicirane, a opet neobično uređene rezultate. John von Neumann je možda bio prvi znanstvenik koji je uočio ovu sposob­nost računala. Kasnih pedesetih je izumio celularni automat koji je u svojem najjednostavnijem obliku zaslon podijeljen u mrežu stanica ili kvadrata. Skup pravila određuje da je boja, ili stanje, svake stanice u vezi sa stanjem njenog neposrednog susjeda. Promje­na u stanju jedne stanice može izazvati kaskadu promjena u cijelom sustavu. Program "Život", koji je ranih sedamdesetih kreirao bri­tanski matematičar John Conway, ostaje jedan od najčuvenijih celu-larnih automata. Dok se većina celularnih automata na kraju smiri u predvidivom periodičkom ponašanju, "Život" generira beskonačan niz obrazaca - uključujući objekte nalik na likove iz crtanog fil­ma koji izgledaju kao da su uključeni u nedokučive aktivnosti. In­spirirani Conwayevim neobičnim kompjutorskim svijetom, niz znanstvenika je počeo koristiti celularne automate za modelira­nje razne fizikalne i biološke procese.

Još jedan proizvod računarstva koji je zaokupio imaginaciju znanstvene zajednice bio je Mandelbrotov skup. Skup je dobio ime po Benoitu Mandelbrotu, primijenjenom matematičaru iz IBM-a i jednom od protagonista Gleickove knjige Kaos (čiji je rad na indeterminističkim fenomenima naveo Gunthera Stenta na za­ključak da društvene znanosti nikad neće doći ni do čega). Man­delbrot je izumio fraktale, matematičke objekte koji iskazuju ono što je poznato kao razlomačna dimenzionalnost: oni su mutniji od crte, ali nikad u potpunosti ne ispunjavaju ravninu. Fraktali osim toga stvaraju uzorke koji se stalno ponavljaju u sve većem i većem mjerilu. Kad je skovao pojam fraktala, Mandelbrot je istaknuo da mnogi fenomeni stvarnoga svijeta - recimo, oblaci, snježne pahulje, obala, fluktuacije na burzi i stabla - imaju osobine slične fraktalima.

4 The Dreams of Reason, Heinz Pageis, Simon and Schuster, New York, 1988. Naveo sam natpis na koricama džepnog izdanja iz srpnja 1989. koje je izdao Bantam.

I Mandelbrotov skup je fraktal. Skup odgovara jednostavnoj matematičkoj funkciji u velikom broju iteracija; funkcija se rješava, da bi se rezultat opet uvrstio u funkciju koja se ponovno rješava, ad infinitum. Kad ih računalo iscrta, brojevi koje funkcija generira skupljaju se u sada već čuveni oblik, koji se uspoređuje sa srcem koje je napao tumor, teško opečenim piletom, i bradavičastom broj­kom osam položenom na stranu. Kad se pomoću računala skup uveća, otkriva se da njegove granice nisu čvrste linije, nego da svje­tlucaju poput plamenova. Novim uvećavanjem granica proma­trač uranja u beskonačnu fantazmagoriju barokne slikovitosti. Neki oblici, poput osnovnog srcolikog lika, stalno se pojavljuju, ali uvi­jek sa suptilnim varijacijama.

Mandelbrotov skup, koji su prozvali "najkompleksniji objekt u matematici", postao je neka vrsta laboratorija u kojem matema­tičari mogu testirati ideje o ponašanju nelinearnih (ili kaotičnih, ili kompleksnih) sustava. Ali kakvu relevantnost imaju ova otkrića za stvarni svijet? U svom glavnom djelu Fraktalna geometrija pri­rode iz 1977. godine Mandelbrot upozorava da je jedna stvar pro­matrati fraktalni oblik u prirodi, a sasvim druga odrediti uzrok tog oblika. Premda istraživanje konzekvenci sličnosti samom sebi može otkriti "izvanredna iznenađenja, pomažući mi da shvatim tkivo prirode", rekao je Mandelbrot, njegovi pokušaji da razotkrije uzroke sličnosti sebi "požnjeli su slab uspjeh".5

Čini se da Mandelbrot aludira na zavodljivi silogizam koji leži u temelju kaopleksnosti. Silogizam je ovaj: postoje jednostavni skupovi matematičkih pravila iz kojih, kad ih slijedi računalo, na­staju krajnje komplicirani oblici, oblici koji se nikad u potpunosti ne ponavljaju. Prirodni svijet također sadrži mnoge krajnje kompli­cirane oblike koji se nikad u potpunosti ne ponavljaju. Zaključak: jednostavna pravila su u temelju mnogih krajnje kompliciranih fenomena u svijetu. Uz pomoć snažnih računala, kaopleksolozi mogu iskopati ova pravila.

5 The Fractal Geometry of Nature, Benoit Mandelbrot, W H. Freeman, San Francisco, 1977., str. 423. Raniju opasku navedenu u ovom ulomku da je Mandelbrotov skup "najkompleksniji objekt u matematici" dao je infor­matičar A. K. Dewdneyu Scientific Americanu, kolovoz, 1985., str. 16.

Naravno, jednostavna pravila jesu u temelju prirode, pravila utjelovljena u kvantnoj mehanici, općoj relativnosti, prirodnoj se­lekciji i mendelovskoj genetici. Ali kaopleksolozi inzistiraju na tome da tek treba otkriti puno snažnija pravila.

31 varijanta kompleksnosti

Na zaslonu računala razbacane su plave i crvene točkice. Ali to nisu bile samo obojene točkice. To su bili djelatnici, simulirani ljudi, koji čine stvari kojima se bave stvarni ljudi: pribavljaju hranu, traže partnere, natječu se međusobno i surađuju. To barem tvrdi Joshua Epstein, tvorac ove kompjutorske simulacije. Epstein, sociolog s Instituta Brookings, pokazivao je svoju simulaciju meni i dvojici drugih novinara u Institutu Santa Fe, gdje je Epstein tada bio go­stujući profesor. Institut, osnovan sredinom osamdesetih, ubrzo je postao glavni stožer kompleksnosti, samoproklamiranog nasljedni­ka kaosa i nove znanosti koja će transcendirati tvrdoglavi redukcio-nizam Newtona, Darwina i Einsteina.

Dok smo moji kolege i ja gledali Epsteinove živo obojene toč­kice i slušali njegovu još življu interpretaciju njihovih kretanja, uljudno smo izražavali svoje zanimanje. Ali iza njegovih leđa, saža-ljivo smo se smiješili. Nitko od nas nije ovu stvar shvaćao preoz-biljno. Svi smo implicitno shvaćali da je to ironijska znanosti. Sam je Epstein, kad ga se pritisnulo, priznao da njegov model ne daje nikakva predviđanja; on ga je zvao "laboratorijem", "oruđem", "neuralnom protezom" za istraživanje ideja o evoluciji društava. (Sve su to bili omiljeni pojmovi ljudi iz Santa Fea.) Ali za vrijeme javnih prezentacija svog rada, Epstein je također tvrdio da će simulacije poput ove revolucionirati društvene znanosti, pomažući im da riješe svoje najzakučastije probleme.6

6 Epsteina sam gledao kako demonstrira svoj program umjetnog društva tijekom seminara održanog na Institutu Santa Fe u svibnju 1994. (koji opisujem detaljno u sljedećem poglavlju). Slušao sam ga tijekom jedn­odnevnog simpozija na Institutu Santa Fe, održanog 11. ožujka 1995., gdje je ustvrdio da će računalni modeli poput njegova revolucionirati društvene znanosti

U moć računala vjeruje i John Holland, informatičar koji radi na Sveučilištu Michigan i na Institutu Santa Fe. Holland je izumi­telj genetičkih algoritama. Genetički algoritam je dio računalnog programa koji se sam može prestrojiti i stvoriti novi program koji određen problem može riješiti učinkovitije. Prema Hollandu, al­goritmi zapravo evoluiraju, baš kao što evoluiraju geni živih orga­nizama, odgovarajući na pritiske prirodne selekcije.

Holland je iznio tezu da je moguće konstruirati "unificiranu teoriju kompleksnih adaptivnih sustava" koja bi se temeljila na mate­matičkim tehnikama poput onih koje su utjelovljene u njegovim genetičkim algoritmima. Svoju viziju je iznio u predavanju iz 1993. godine:

Mnogi od naših najmučnijih dugoročnih problema - trgovinska neravnoteža, AIDS, genetske mane, mentalno zdravlje, kompju­torski virusi — koncentriraju se na određene sustave izvanredne kompleksnosti. Sustava-domaćina tih problema - ekonomija, ekologija, imunološki sustavi, embriji, živčani sustavi, raču­nalne mreže - ima, čini se koliko i problema. Unatoč tom privi­du sustavi imaju zajedničke bitne karakteristike, tako da ih mi u Institutu Santa Fe grupiramo pod jednu jedinstvenu klasifika­ciju, nazivajuči ih kompleksnim adaptivnim sustavima (CAS). To je više od terminologije. To je znak naše intuicije da postoje općenita načela koja upravljaju svim ponašanjem CAS-ova, načela koja ukazuju na načine rješavanja spomenutih problema. Velik dio našeg rada je usmjeren na preusmjeravanje ove intui­cije u činjenicu.7

Ambicija koju ova izjava otkriva oduzima nam dah. Kaopleksolo-zi često ismijavaju fizičare čestica zbog njihove oholosti, što misle da mogu doći do teorije svega. Ali u biti su fizičari čestica prilično 7 Holland je iznio ovu tvrdnju u neobjavljenom članku koji mi je poslao,

pod naslovom "Objectives, Rough Definitions and Speculations of Echo-Class Models". (Termin Echo odnosi se na Hollandovu veliku kla­su genetičkih algoritama.) Ponovio je svoju tezu na str. 4 njegove knjige Hidden Order: How Adaptations Builds Complexity, Addison-Wesley, Reading, Mass., 1995. Holland je dao jezgrovit opis genetičkih algorita­ma u Scientific Americanu od srpnja 1992., str. 66-72.

umjereni u svojim ambicijama: oni se samo nadaju da mogu zamo­tati sile prirode u jedan uredan paket i možda rasvijetliti podrije­tlo svemira. Malo njih je toliko pretenciozno da bi izjavilo da će njihova unificirana teorija otkriti istovremeno istinu (to jest uvid u prirodu) i sreću (rješenje naših ovosvjetskih problema), kao što su to izjavili Holland i drugi. A Hollanda još smatraju jednim od najs­kromnijih znanstvenika na polju kompleksnosti.

No, mogu li znanstvenici dostići jedinstvenu teoriju komplek­snosti, ako se ne mogu složiti oko toga što kompleksnost točno jest? Istraživači kompleksnosti su se, s malo uspjeha, borili da bi se razlikovali od onih koji proučavaju kaos. Prema fizičaru Jame-su Yorkeu sa Sveučilišta Maryland, kaos se odnosi na ograničen skupa fenomena koji evoluiraju na predvidivo nepredvidiv način -iskazujući osjetljivost na inicijalne uvjete, neperiodično ponašanje, ponavljanje određenih oblika na različitim prostornim i vremen­skim razinama, i tako dalje. (A Yorke to valjda zna, budući je sam skovao pojam kaosa, u jednom članku iz 1975.) Čini se da se, pre­ma Yorkeu, kompleksnost odnosi na "sve što god hoćete".8

Jedna široko prihvaćena definicija kompleksnosti spominje "rub kaosa". Ova slikovita fraza je uključena u podnaslove dviju knjiga koje su objavili novinari 1992.: Kompleksnost: život na rubu kaosa Rogera Lewina i Kompleksnost: znanost koja nastaje na rubu reda i kaosa M. Mitchella Waldropa. (Autori su nesumnjivo htjeli da fraza evocira i stil i bit samoga područja.) Osnovna ideja ruba kaosa jest u tome da se ništa novo ne može pojaviti iz sustava s visokim stupnjem reda i stabilnosti kakvi su kristali; s druge strane, potpuno kaotični, ili neperiodični sustavi, poput turbulentnih te­kućina ili vrućih plinova su previše bezoblični. Istinski komplek­sne stvari - amebe, trgovci dionicama i slično - nalaze se upravo na granici između strogog reda i nasumičnosti.

Većina popularnih prikaza pripisuje ovu ideju istraživačima iz Santa Fea Normanu Packardu i Christopheru Langtonu. Packard, čije ga je iskustvo kao vodeće ličnosti u teoriji kaosa poučilo

8 Yorke je iznio ovu opasku u telefonskom intervjuu u ožujku 1995. Gle-ickov Kaos je priznao Yorkeu da je skovao pojam kaosa 1975.

važnosti pakiranja ideja, skovao je kasnih osamdesetih prevažnu frazu "rub kaosa". U eksperimentima sa celularnim automatima, on i Langton su zaključili da računalni potencijal nekog sustava -to jest njegova sposobnost da uskladišti i obraduje informaciju -dostiže vrhunac u stanju između krajnje periodičkog i kaotičnog ponašanja. Ali druga dva istraživača s Instituta Santa Fe, Melanie Mitchell i James Crutchfield, izvijestili su da njihovi računalni eksperimenti ne podržavaju zaključke Packarda i Langtona. Oni se osim toga pitaju da li je "išta slično porivu spram univerzalnih računalnih sposobnosti važna sila u evoluciji bioloških organiza­ma".10 Premda nekoliko ljudi iz Santa Fea još uvijek koriste frazu "rub kaosa" (naročito Stuart Kauffman, čiji je rad opisan u petom poglavlju), mnogi su je se do danas odrekli.

Izložene su i mnoge druge definicije kompleksnosti - barem njih 31, prema listi koju je početkom devedesetih stvorio fizičar Seth Lloyd iz MlT-a, koji također surađuje s Institutom Santa Fe.11

10 Vidi "Revisiting the Edge of Chaos" Melanie Mitchell, Jamesa Crutch-fielda i Petera Hrabera, radni dokument Santa Fea 93-03-014. Cov-enyjeva i Highfieldova knjiga Frontiers of Complexity, navedena u bilješci 2, također je spominjala kritike koncepta ruba kaosa.

11 U svom spisu, Seth Lloyd ipak nije objavio sve svoje definicije kompleks­nosti. Nakon što sam ga nazvao da ga pitam o definicijama, poslao mi je e--mail sa sljedećom listom, koja prema mom računu ne broji 31 definiciju nego 45. Imena koja se koriste u zagradama odnose se na glavne začetnike definicije. Kakva bila, ovo je Llovdova lista, vrlo malo redigirana: infor­macija (Shannon); entropija (Gibbs, Boltzmann); algoritamska kompleks­nost; algoritamski sadržaj informacije (Chaitin, Solomonoff, Kolmogor-ov); Fisherova informacija; Renyjeva entropija: samodelimitirajuća kodna dužina (Huffman, Shannon-Fano); kodna dužina koja ispravlja greške (Hamming); Chernoffova informacija; minimalna dužina deskripcije (Rissanen): broj parametara, ili stupnjeva slobode, ili dimenzija; Lempel-Zivova kompleksnost: međusobna informacija ili kapacitet kanala; al­goritamska međusobna informacija; korelacija; uskladištena informacija (Shaw); kondicionalna informacija; kondicionalni algoritamski infor­macijski sadržaj; metrička entropija; fraktalna dimenzija; sebisličnost, stohastičkakompleksnost (Rissanen); sofistikacija (Koppel, Atlan); to-pološka strojna veličina (Crutchfield); efektivna ili idealna kompleksnost..

Definicije se obično pozivaju na termodinamiku, teoriju informacija i informatiku, i uključuju pojmove kao što su entropija, nasumičnost i informacija - koji su se već pokazali kao ozloglašeno skliski poj­movi. Sve definicije kompleksnosti imaju mane. Primjerice, al-goritamska teorija informacije, koju je iznio matematičar u IBM-u, Gregory Chaitin (između ostalih), smatra da se kompleksnost susta­va može prikazati najkraćim kompjutorskim programom koji ga opisuje. Ali prema tom kriteriju, tekst koji bi proizveo tim maj­muna za tipkovnicama je kompleksniji - jer je slučajniji i stoga ga je teže komprimirati - od Joyceovog Finneganovog bdijenja.

Takvi problemi osvjetljavaju nezgodnu činjenicu da komplek­snost, u nekom mračnom smislu, leži u očima promatrača (po­put pornografije, primjerice).12 Istraživači povremeno rasprav­ljaju je li kompleksnost postala toliko besmislena da bi je trebalo napustiti, ali neizostavno zaključuju da taj pojam ima preveliku vrijednost u odnosima s javnošću. Ljudi iz Santa Fea često korist riječ "zanimljivo" kao sinonim za "kompleksno". Ali koje bi mi­nistarstvo financiralo istraživanje o "jedinstvenoj teoriji zanim­ljivih stvari"?

...(Gell-Mann); hijerarhijska kompleksnost (Simon); razgranata subgrafna raznovrsnost (Huberman, Hogg); homogena kompleksnost (Teich, Mahl­er) ; vremenska kompjutacijska kompleksnost; prostorna kompjutacijs-ka kompleksnost; kompleksnost temeljena na informaciji (Traub); logič­ka dubina (Bennett); termodinamička dubina (Lloyd, Pagels); gramatička kompleksnost (pozicija u hijerarhiji Chomskog); Kullbach-Lieblerova informacija; razaznatljivost (Wooters, Caves, Fisher); Fisherova uda­ljenost; diskriminabilnost (Zee); informacijska udaljenost (Shannon); al-goritamska informacijska udaljenost (Zurek); Hammingova udaljenost; dalekometni poredak; samoorganizacija; kompleksni adaptivni sustavi; rub kaosa.

12 V. poglavlje 3 knjige The Quark and the Jaguar, W H. Freeman, New York, 1994., u kojoj je Murray Gell-Mann, fizičar, Nobelovac i jedan od osniv­ača Instituta Santa Fe, opisao algoritamsku teoriju informacija Gregory-ja Chaitina i druge pristupe kompleksnost. Gell-Mann na str. 33 priznaje da je "svaka definicija kompleksnosti nužno ovisna o kontekstu, čak subjektivna".

Poezija umjetnog života

Članovi Instituta Santa Fe se možda ne slažu oko toga što prouča­vaju, ali su u potpunoj suglasnosti oko toga kako to trebaju prouča­vati: pomoću računala. Christopher Langton utjelovljuje vjeru u računala iz koje su i nastali pokreti kaosa i kompleksnosti. On je iznio tezu da su kompjutorske simulacije života žive - ne na neki način, ili u određenom smislu, ili metaforički, nego stvarno. Lang­ton je otac osnivač umjetnog života, podpodručja kaopleksnosti ko­je je i samo privuklo dosta pažnje. Langton je pomogao organizira­ti nekoliko konferencija o umjetnom životu - prva je bila održana u Los Alamosu 1987. - kojima su prisustvovali biolozi, informatiča­ri i matematičari koji s njim dijele njegovu sklonost za kompju­torsku animaciju.13

Umjetni život je izdanak pokreta umjetne inteligencije, po­dručja koje mu je prethodilo prije nekoliko desetljeća. I dok istraži­vači umjetne inteligencije žele bolje razumjeti um simulirajući ga na računalu, zastupnici umjetnog života se nadaju da će svojim si-mulacijama doći do uvida u široki spektar bioloških fenomena. I baš kao što je umjetna inteligencija generirala retoriku silniju od njenih opipljivih rezultata, tako je bilo i s umjetnim životom. Kao što je Langton ustanovio uvodnom ogledu u inauguralno izdanje časopisa Artificial life, 1994.:

Umjetni život će nas mnogo naučiti o biologiji - mnogo toga što nismo mogli saznati proučavajući same prirodne proizvode bio­logije - ali umjetni život će na kraju ići i izvan biologije, u područje za koje još nemamo imena, ali koje će morati uključiti kulturu i našu tehnologiju u proširenom pogledu na prirodu. Ne želim slikati ružičastu sliku budućnosti umjetnog života. On neće riješiti sve naše probleme. Uistinu, on bi ih mogao i stvo­riti. .. Možda je najjednostavniji način isticanja ove teze ukaza­ti na to da se proročanska priča Mary Shelley o dr. Frankenstei-nu ne može više smatrati znanstvenom fantastikom.14

13 Konferencija o umjetnom životu održana u Los Alamosu 1987. je bila živo opisana u knjizi Artificial Life Stevena Levyja, navedenoj u bilješci 2.

14 Urednikov uvod, Christopher Langton, Artificial Life, vol. l,no. 1,1994., str. 7.

Čak i prije no što sam susreo Langtona, mislio sam da ga pozna­jem. On je igrao istaknutu ulogu u nekoliko popularnih žurnalističkih prikaza kaopleksnosti. A nije ni čudo. On je arhetip modernog mladog znanstvenika: istodobno napet i opušten, duge kose, odan trapericama, kožnim jaknama, planinarskim cipelama, indijanskom nakitu. Ima i izvanrednu životnu priču; u njenom središtu je nesreća pri paraglajdingu nakon koje je pao u komu i epifaniju. (Oni koji žele čuti priču mogu pročitati Waldropovu knjigu Kompleksnost, Lewi-novu Kompleksnost ili Umjetni život Stevena Levya.).

Kad sam konačno susreo Langtona uživo u Santa Feu u svibnju 1994., odlučili smo razgovarati za vrijeme ručka u jednom od njego­vih omiljenih restorana. Langton vozi - nisam li i o tome čitao u jed­noj od knjiga o njemu? - stari izudarani kombi natrpan svim i svačim, od audiovrpci i kliješta do plastičnih posuda za hranu, a sve to prekriveno slojem sivkaste pustinjske prašine. Dok smo se vozili prema restoranu, Langton je poslušno udarao u bubanj kaopleksno­sti. Većina znanstvenika poslije Newtona proučavali su sustave či­ja je odlika stabilnost, periodičnost i uravnoteženost, ali on i drugi istraživači u Santa Feu žele shvatiti "prijelazna stanja", koja leže u temelju mnogih bioloških fenomena. Naposljetku, rekao je, "jednom kad organizam dosegne ravnotežu, on je mrtav."

Nacerio se. Počela je padati kiša i on uključi brisače. Prozorsko je staklo brzo postalo neprozirno jer su brisači razmazali prljavšti-nu po staklu. Langton, zirkajući kroz jedan nezamrljani ugao pro­zora, nastavi pričati, naizgled neometen metaforičnom porukom prozorskog stakla. Znanost je, rekao je, očito napravila izvanre­dan napredak time što je razlomila stvari na komadiće i počela pro­učavati te komadiće. Ali ta metodologija je dala samo ograničeno razumijevanje fenomena višeg stupnja koji su u velikoj mjeri stvore­ni povijesnim slučajnostima. Ova ograničenja moguće je transcen-dirati sintetičkom metodologijom u kojoj se osnovne kompone-nete postojanja ponovno spajaju na nov način u računalima, kako bi se istraživalo što bi se moglo dogoditi ili što se moglo dogoditi.

"Završite s puno većim skupom" mogućnosti, rekao je Langton. "Tada možete ispitivati skup, ne samo postojećih kemijskih kom-

ponenti, nego i mogućih kemijskih komponenti. A tek na tom području mogućih kemijski komponenti ćete vidjeti neku pravilnost. Pravilnost postoji, ali je ne možete uočiti unutar vrlo malog skupa stvari koji vam je priroda inicijalno stavila na raspolaganje." Uz pomoć računala biolozi mogu istraživati ulogu slučajnosti simuli-rajući početak života na zemlji, mijenjajući uvjete i promatrajući posljedice. "Tako da onaj dio o kome se radi u umjetnom životu, i onaj dio šire sheme koju ja zovem sintetičnom biologijom opće­nito, zapravo istražuje izvan, teži izvan onoga što se pojavljuje u prirodi." Tako bi, nagovijestio je Langton, umjetni život mogao otkriti koji su aspekti naše povijesti neizbježni, a koji su samo kontingentni.

U restoranu, dok je žvakao meksičku hranu, Langton je potvrdio da je on uistinu pristaša gledišta koje nazivaju "jaki umjetni život", prema kojemu su kompjutorske simulacije živih stvari i same žive. Opisao je sebe kao funkcionalista koji vjeruje da život treba okarak­terizirati onim što on čini, a ne onim od čega je napravljen. Kad bi neki programer stvorio strukture nalik molekulama koje se, sli­jedeći određene zakone, spontano organiziraju u entitete koji bi naiz­gled mogli jesti, reproducirati se i evoluirati, Langton bi te entitete smatrao živima - "čak i ako su u računalu".

Langton kaže da njegovo vjerovanje ima moralne konzekvence. "Volim misliti da, kad bih vidio da netko tko sjedi na kompjutor­skom terminalu kraj mene muči ta stvorenja, znate, šalje ih u neki digitalni ekvivalent pakla ili nagrađuje samo nekolicinu onih koji su izrekli njegovo ime na ekranu, ja bih tom tipu pokušao naći psiho­lošku pomoć!"

Rekao sam Langtonu da mi se čini kako stapa metaforu, ili analo­giju, sa stvarnošću. "Ja zapravo pokušavam napraviti nešto malo buntovnije od toga", odgovorio je Langton sa smiješkom. Želio je da ljudi shvate da život može biti proces koji se implementirati u nizu raznih uređenja materije, uključujući i skakutanje elektrona u računa­lu. "Na određenoj razini stvarna fizička realizacija postaje irelevant­nom za funkcionalne osobine", rekao je. "Naravno da postoje razlike", dodao je. "Postojat će razlike ako je materijalna baza različita. Ali jesu li razlike fundamentalne za svojstvo 'biti živ' ili nisu?"

Langton ne podržava tezu - koju obično iznose entuzijasti umjetne inteligencije - da kompjutorske simulacije mogu imati i subjektivno iskustvo. "U tom pogledu više mi se sviđa umjetni život od umjetne inteligencije", rekao je. Za razliku od većine bioloških fenomena, subjektivna stanja se ne mogu reducirati na mehaničke funkcije. "Nijedno mehaničko objašnjenje koje biste mogli dati vam neće dati objašnjenje ovog osjećaja svijesti, jastva, toga da sam ovdje i sada", Langton je, drugim riječima, bio miste-rijanac, netko tko vjeruje da je objašnjenje svijesti izvan dosega znanosti. Naposljetku je zaključio da je pitanje o tome jesu li računalne simulacije uistinu žive, također filozofsko i time ne­rješivo pitanje. "Ali umjetni život, da bi obavio svoj posao i po­mogao proširiti empirijsku banku podataka biologije i teorije bio­logije, ne mora riješiti taj problem. Biolozi nisu zapravo to nikad morali rješavati."

Što je duže Langton govorio, činilo se da sve više priznaje - pa čak i pozdravlja tu činjenicu - da umjetni život nikad neće biti temelj istinske empirijske znanosti. Simulacije umjetnog života, rekao je, "prisiljavaju me da gledam preko ramena na teze koje stvaram o pravome svijetu". Drugim riječima, simulacije mogu poboljšati naše negativne sposobnosti; one nam mogu poslužiti prije za do­vođenje u pitanje teorija o stvarnosti, a ne za njihovo potkrepljiva-nje. Štoviše, znanstvenici koji proučavaju umjetni život možda će se morati zadovoljiti s nečim manjim nego što je "potpuno razumijevanje" koje su derivirali iz starih redukcionističkih meto­da. "Za određene kategorije u prirodi nećemo biti u stanju reći, u smislu objašnjenja, ništa više nego: 'Eto, takva je povijest.'"

Potom mi je povjerio da bi njemu odgovarao takav ishod; na­dao sam da je univerzum u nekom fundamentalnom smislu "ira­cionalan". "Racionalnost je jako povezana sa znanstvenom tradi­cijom u posljednjih tristo godina gdje završavate s nekom vrstom razumljivog objašnjenja nečega. A ja bih bio razočaran, kad bi uistinu bilo tako."

Langton se požalio da ga frustrira linearnost znanstvenog jezi­ka. "Postoji razlog za poeziju", rekao je. "Poezija je vrlo nelinear-

na uporaba jezika gdje je značenje više od pukog zbroja dijelova. A znanost zahtijeva da ono ne bude ništa više od pukog zbroja dijelo­va. A upravo činjenica da postoji još nešto na svijetu što je više od zbroja dijelova, znači da tradicionalni pristup, koji samo karak­terizira dijelove i njihove međusobne odnose, neće biti adekva­tan za shvaćanje bitka mnogih sustava koje biste voljeli shvatiti. To ne znači da se to ne može učiniti na znanstveniji način nego što to čini poezija, ali ja imam osjećaj da će, kulturološki gleda­no, u budućnosti znanosti biti više nečega nalik poeziji."

Granice simulacije

U veljači 1994. časopis Science je objavio članak "Verifikacija, vred­novanje i potvrda numeričkih modela u geologiji" koji se bavi pro­blemima računalnih simulacija. Uočljivo postmodernistički članak napisali su Naomi Oreskes, povjesničarka i geofizičarka na Koledžu Dartmouth; Kenneth Belitz, geofizičar s istog koledža i Kristin Shrader Frechette, filozofkinja sa Sveučilišta Južna Florida. Premda su se usredotočili na geofizičko modeliranje, njihova su se upozo­renja mogla uistinu primijeniti na numeričke modele raznih vrsta (kao što su to priznali u pismu objavljenom u časopisu Science nekoliko tjedana kasnije).16

Autori su opazili da numerički modeli postaju sve utjecajniji u raspravama o globalnom zatopljenju, iscrpljivanju naftnih nalaziš­ta, podobnosti mjesta za odlaganje nuklearnog otpada, i drugim pitanjima. Njihov članak je zamišljen da posluži kao upozorenje da je "verifikacija i vrednovanje numeričkih modela prirodnih su­stava nemoguća". Jedine teze koje se mogu provjeriti - to jest dokazati kao istinite - su one koje se tiču čiste logike ili matema­tike. Takvi sustavi su zatvoreni po tome što su sve njihove kom-16 Članak "Verification, Validation and Confirmation of Numerical Models

in the Earth Sciences" Naomi Oreskes, Kennetha Belitza i Kristin Shrader Frechette objavljen je u Science, 4. veljače, 1994., str. 641-646. Vidi također pisma koja su uslijedila kao reakcija na članak, a objavljena su 15. travnja 1994.

ponente utemeljene na aksiomima koji su istiniti po definiciji. Dva plus dva je četiri prema općem slaganju, a ne zato toga što jed­nadžba korespondira s nekom izvanjskom stvarnošću. Prirodni sustavi su uvijek otvoreni, ukazali su Oreskes i njeni kolege; naše znanje o njima je uvijek nepotpuno, aproksimativno u najboljem slučaju, i nikad ne možemo biti sigurno da nismo previdjeli neke relevantne faktore.

"Ono što zovemo podacima", objasnili su oni, "su zaključci­ma opterećeni pokazatelji prirodnih fenomena o kojima ne zna­mo sve. Mnogi zaključci i pretpostavke se mogu opravdati na temelju iskustva (a neke neodređenosti se mogu procijeniti), ali stupanj u kome naše pretpostavke važe u bilo kojoj novoj studiji nikada ne može biti ustanovljen a priori. Ugrađene pretpostavke čine sustav otvorenim." Drugim riječima, naši modeli su uvijek idealizacije, aproksimacije, nagađanja.

Autori su naglasili da kad neka simulacija točno oponaša ili čak predviđa ponašanje stvarnog fenomena, to još uvijek ne znači da je model verificiran. Mi nikad ne možemo biti sigurni da li ovo slaganje potječe iz neke istinske korespondencije modela sa stvarnošću ili je ono koincidencija. Štoviše, uvijek je moguće da će drugi mo­deli, utemeljeni na različitim pretpostavkama, dati iste rezultate.

Oreskes i njeni koautori napominju je filozofkinja Nancy Cartwright numeričke modele nazvala "fikcijama". I nastavljaju,

Premda ne moramo nužno prihvatiti njeno stajalište, možemo razmotriti taj aspekt: model, poput romana, može rezonirati s prirodom, ali on nije "prava" stvar. Poput romana, i model može biti uvjerljiv - on može zvučati istinito ako je konzistentan s našim iskustvom prirodnog svijeta. Ali baš kao što se možemo pitati koliko likovi u romanu potječu iz stvarnog života, a koliko su autorovo djelo, možemo pitati isto i o modelu: koliko se temelji na opažanjima i mjerenjima dostupnih fenomena, koliko se te­melji na informiranim prosudbama, a koliko na konvencijama? .. .Moramo priznati da model može potvrditi našu pristranost i podržati netočne intuicije. Stoga su modeli najkorisniji kada se koriste da bi se dovele u pitanje postojeće formulacije, a ne kada ih se koristi da bi ih potvrdili ili verificirali.

Numerički modeli u nekim slučajevima funkcioniraju bolje ne­go u drugim. Oni djeluju naročito dobro u astronomiji i fizici čestica jer se relevantni objekti i sile tako precizno slažu s njihovim mate­matičkim definicijama. Štoviše, matematika pomaže fizičarima da definiraju ono što je inače nemoguće definirati. Kvark je čisto ma­tematički konstrukt. On nema značenje izvan svoje matematičke definicije. Osobine kvarkova - šarm, boja, čudnost - matematičke su osobine koje nemaju analogije u makroskopskom svijetu u ko­jem živimo. Matematičke teorije su manje uvjerljive kad ih se pri­mjenjuje na konkretnije kompleksne fenomene, kao što je bilo što na području biologije. Kao što je evolucijski biolog Ernst Mayr ukazao, svaki organizam je jedinstven; i svaki se mijenja od tre­nutka do trenutka.17 Zato matematički modeli bioloških sustava općenito imaju manje pretkazivačke snage od one koju ima fizika. Trebali bismo biti jednako tako oprezni glede njihove sposobno­sti da iskažu istinu o prirodi.

Samoorganizirana kritičnost Pera Baka

Ova vrsta muljatorskog filozofskog skepticizma ljuti Pera Baka. Bak, danski fizičar koji je došao u SAD sedamdesetih godina, je poput parodije jakog pjesnika Harolda Blooma. On je visok uspra­van čovjek, istovremeno povučen i ratoboran, koji se razbacuje mišljenjima. Pokušavajući me uvjeriti u superiornost komplek­snosti nad drugim modusima znanosti, prijezirno je puhnuo na tezu da bi fizičari čestica mogli otkriti tajnu postojanja ispitujući materiju sve dublje i dublje. "Tajna ne leži sve dublje i dublje u sustavu", ustvrdio je Bak svojim izrazitim danskim naglaskom. "Ona se nalazi u suprotnom pravcu."18

17 Ernst Mayr je raspravljao o neizbježnoj nepreciznosti biologije u knjizi Toward a New Philosophy of Biology, Harvard University Press, Cam­bridge, 1988. Vidi posebno poglavlje pod naslovom "Cause and Effect in Biology".

18 Intervjuirao sam Baka u New Yorku u kolovozu 1994. Za uvod u Bakov rad vidi članak "Self-organized Criticality", Scientific American, Baka i Kan Chena, siječanj, 1991., str. 46-53.

Fizika čestica je mrtva, objavio je Bak, ubijena vlastitim uspje­hom. Većina fizičara čestica, zapazio je, "misli da se još uvijek bavi znanošću, dok zapravo samo čiste nered koji je ostao nakon zabave". Isto vrijedi i za fiziku čvrstog stanja, polje na kome je Bak počeo svoju karijeru. Činjenica da tisuće fizičara rade na visokotemperaturnoj supravodljivosti - uglavnom uzaludno - po­kazuje koliko se područje isušilo: "Mesa je malo, životinja koje se njime žele nahraniti mnogo." Sto se tiče kaosa (koji je Bak definirao u istom uskom smislu riječi kao i James Yorke), fizičari su došli do temeljnog shvaćanja procesa koji su unutar kaotičnog ponašanja još 1985., dvije godine prije nego je objavljena Gleic-kova knjiga Kaos. "Tako je to!", zarežao je Bak. "Jednom kad nešto dođe do masa, već je odavno završeno."(Kompleksnost je, naravno, iznimka od Bakovog pravila.)

Prema znanstvenicima koji su zadovoljni time što samo profi-njuju i proširuju djelo pionira Bak osjeća samo prijezir. "Nema potrebe za time! Ne trebaju nam timovi čistača." Srećom, kaže Bak, mnogi se tajanstveni fenomeni i dalje odupiru znanstvenom razumijevanju: evolucija vrsta, ljudska spoznaja, ekonomija. "S-vemu tome zajednički su veličina i mnogi stupnjevi slobode. To su ono što zovemo kompleksnim sustavima. A u znanosti će doći do revolucije. Ove stvari će u narednim godinama postati stroge znanosti, u istom smislu kako su fizika čestica i čvrstog stanja postale stroge znanosti u posljednjih dvadeset godina." Bak od­bacuje "pseudofilozofski, pesimistički, muljatorski stav da su ovi problemi jednostavno preteški za naše jadne ljudske mozgove. "Kad bih mislio da je to istina, ne bih se time bavio!", uzviknuo je Bak. "Moramo biti optimisti i konkretni, i tad ćemo moći na­staviti. A ja sam siguran da će znanost izgledati totalno različito za pedeset godina."

Bak i dvojica kolega su kasnih osamdesetih godina iznijeli ono što je brzo postalo vodeći kandidat za unificiranu teoriju kompleksno­sti: samoorganiziranu kritičnost. Njegov paradigmatski sustav je hrpa pijeska. Dok dodajemo pijesak na vrh hrpe, ona se približava onome što Bak naziva kritičnim stanjem, u kome samo još jedno zrnce pijeska spušteno na vrh hrpe može izazvati lavinu koja će

se spuštati niz padine. Ako grafički prikažemo veličinu i učesta­lost lavina koje se pojavljuju u ovom kritičnom stanju, rezultati će se slagati s onim što je poznato kao zakon snage: učestalost lavina je obrnuto proporcionalna njihovoj snazi.

Bak odaje priznanje pioniru kaosa Benoitu Mandelbrotu što je ukazao na to da potresi, fluktuacije na tržištu dionica, iščezava­nje vrsta i mnogi drugi fenomeni iskazuju isti obrazac ponašanja, u skladu sa zakonom snage. (Drugim riječima, fenomeni koje je Bak definirao kao kompleksne su i kaotični.) "Budući da ekono­mija, geofizika, astronomija i biologija imaju ove jedinstvene odlike, tu mora postojati neka teorija", rekao je Bak. Nadao se da bi njegova teorija mogla objasniti zašto su maleni potresi česti, a veliki rijetki, zašto vrste postoje milijune godina, a potom iščezavaju, zašto do­lazi do padova na burzi. "Ne možemo objasniti sve o svemu, ali nešto o svemu možemo."

Bak misli da će takvi modeli naposljetku revolucionirati eko­nomiju. "Tradicionalna ekonomija nije prava znanost. To je ma­tematička disciplina u kojoj se govori o savršenim tržištima i savrše­noj racionalnosti i savršenoj ravnoteži." Taj pristup je "groteskna aproksimacija" koja ne može objasniti ekonomsko ponašanje u stvar­nome svijetu. "Svatko tko stvarno radi na Wall Streetu i promatra što se zbiva zna da fluktuacije proizlaze iz lančanih reakcija u su­stavu. One proizlaze iz interakcija različitih djelatnika: bankovnih trgovaca, kupaca, lopova, pljačkaša, vlada, ekonomija, svega mo­gućeg. Tradicionalna ekonomija ne zna opisati ovaj fenomen."

Mogu li matematičke teorije dati smislene uvide u kulturne fe­nomene? Bak je zarežao na ovo pitanje. "Ne shvaćam što je smi­sao", rekao je. "U znanosti stvari nemaju smisla. Znanost samo pro­matra i opisuje. Ona ne pita atom zašto se kreće lijevo kad je u magnetnom polju. Tako bi i društveni znanstvenici trebali izaći van i promatrati ponašanje ljudi, i potom otkriti koje su posljedi­ce takvog ponašanja po društvo."

Bak je priznao da takve teorije daju statističke opise, a ne speci­fična predviđanja. "Cijela ideja je u tome da ne možemo predviđa­ti. Ali svejedno možemo shvatiti te sustave koje ne možemo pre­dviđati, možemo razumjeti zašto nisu predvidljivi." To je,

napokon, ono što su postigle kvantna mehanika i termodinamika koje su također probabilističke teorije. Modeli moraju biti dovoljno specifični da ih se može opovrgnuti, ali ne previše specifični, re­kao je Bak. "Mislim da stvoriti vrlo specifične i detaljne modele znači izgubiti igru. To ne daje nikakav uvid." To bi bilo čisto inže-njerstvo, frknuo je Bak.

Kad sam ga pitao da li misli da će se istraživači jednog dana približiti u prihvaćanju jedne istinite prave teorije kompleksnih susta­va, Bak kao da je malo popustio u svojoj odrješitosti. "To je puno fluidnija situacija", rekao je. Sumnjao je da li će znanstvenici ikad doći do jednostavne, jedinstvene teorije mozga, primjerice. Ali mogli bi otkriti "neka načela, nadam se ne previše njih, koji uprav­ljaju ponašanjem mozga". Na trenutak je razmišljao, i dodao: "Mislim da je to puno dugoročnija stvar nego, recimo, teorija kaosa."

Bak se nadalje boji da bi sve jača antipatija federalnih vlasti spram čiste znanosti, i njihovo sve snažnije naglašavanje praktičnih pri­mjena, mogla zapriječiti napredak u studijama kompleksnosti. Sve je teže baviti se znanošću zbog nje same; znanost mora biti korisna. Mnogi znanstvenici su prisiljeni baviti se "užasno dosadnim stvari­ma, koje ne mogu nikoga stvarno zanimati". Njegov poslodavac, Nacionalni laboratorij Brookhaven, tjera ljude da rade "zastrašujuće stvari, nevjerojatno smeće". Čak je i Bak, onako divlje optimističan kakav već jest, morao priznati žalosno stanje moderne znanosti.

Samoorganiziranu kritičnost je, između ostalih, razglasio i Al Gore. U svom bestseleru iz 1992., Zemlja u ravnoteži, Gore ot­kriva da mu je samoorganizirana kritičnost pomogla da shvati ne samo osjetljivost okoliša na potencijalne štetne utjecaje, nego i "-promjenu u svom vlastitom životu".19 Stuart Kauffman je pronašao srodnosti između samoorganizirane kritičnosti, ruba kaosa i za­kona kompleksnosti koje je uočio u svojim kompjutorskim si-mulacijama biološke evolucije. Ali drugi istraživači su se požalili da Bakov model ne daje ni osobito dobar opis svog paradigmatskog sustava: hrpe pijeska. Pokusi fizičara na Sveučilištu Chicago su po­kazali da se hrpe pijeska ponašaju na mnogo različitih načina, ovisno 19 Earth in the Balance, Al Gore, Houghton Mifflin, New York, 1992., str.

363. [usp. Zemlja u ravnoteži, Mladost, Zagreb 1994.]

o veličini i obliku zrnaca; malo hrpi pijeska iskazuje ponašanje prema zakonu snage koje je predvidio Bak.20 Štoviše, Bakov je model možda preopćenit i previše statistički po prirodi, a da bi ui­stinu mogao rasvijetliti bilo koji od sustava koje opisuje. Napo­sljetku, mnogi se fenomeni mogu opisati Gaussovom krivuljom. Ali malo će znanstvenika tvrditi, primjerice, da dostignuća ljud­ske inteligencije i prividni sjaj galaksija moraju potjecati od općih mehanizama.

Samoorganizirana kritičnost zapravo uopće nije teorija. Poput točkastog ekvilibrija, samoorganizirana kritičnost je samo opis, jedan od mnogih slučajnih fluktuacija, šumova kojima je prožeta pri­roda. Prema Bakovom vlastitom priznanju, njegov model ne može generirati ni specifična predviđanja o prirodi ni smislene uvide. A čemu onda služi?

Kibernetika i druge katastrofe

Povijest obiluje propalim pokušajima stvaranja matematičke teori­je koja objašnjava i predviđa široki spektar fenomena, uključujući i društvene. U sedamnaestom stoljeću Leibniz je fantazirao o lo­gičkom sustavu koji će biti toliko snažan da će rješavati ne samo sva matematička, nego i filozofska, moralna i politička pitanja.21 Leib-nizov san je opstao čak i u stoljeću sumnje. Od Drugoga svjetskog rata naovamo znanstvenici su povremeno bili zaneseni s barem tri takve teorije: kibernetikom, teorijom informacija i teorijom ka­tastrofe.

Kibernetiku je uglavnom stvorio jedan čovjek, Norbert Wiener, matematičar na MIT-u. Podnaslov njegove k n j i g e , Kiber­

netika, otkriva njegovu ambiciju: Kontrola i komunikacija u

20 Vidi "Instabilities in a Sandpile" Sidneya R. Nagela, Reviews ofModern Physics, vol. 84, no. 1, siječanj, 1992., str. 321-325.

21 Rasprava o Leibnizovom vjerovanju u "neopovrgljivi račun" koji bi mogao riješiti sve probleme, čak i teološke, može se naći u knjizi Pi in the Sky, Johna Barrowa, Oxford University Press, New York, 1992., str. 127-129.

živom i strojnom.11 Wiener bazira svoj neologizam na grčkoj ri­ječi kybernetes ili kormilar. Objavio je da će biti moguće stvoriti jedinstvenu sveobuhvatnu teoriju koja će objasniti funkcioniranje ne samo strojeva, nego i svih bioloških fenomena, od jednosta-ničnih organizama, do ekonomija i država. Svi ovi entiteti obraduju i djeluju na temelju informacija; svi oni koriste mehanizme poput pozitivne povratne sprege i filtera koji razlikuju signal od šuma.

Do šezdesetih je kibernetika izgubila svoj sjaj. Ugledni elek-troinženjer John R. Pierce je 1961. suho zamijetio da se "u ovoj zemlji riječ kibernetika najviše koristi u tisku i popularnim, poluk-njiževnim ako ne i polupismenim magazinima".23 Kibernetika još uvijek ima sljedbenike u izoliranim enklavama, naročito Rusiji (koja je tijekom Sovjetskog razdoblja naročito rado prihvaćala fan­taziju o društvu kao stroju koji se može fino podešavati slijedeći upute kibernetike). Wienerov utjecaj traje i u američkoj pop-kulturi, ako već ne i unutar same znanosti: riječi kao što su kiber-prostor, cyberpunk i kiborg dugujemo Wieneru.

Blisko povezana s kibernetikom je teorija informacija koju je 1948. lansirao Claude Shannon, matematičar u Bellovu laborato­riju, svojim člankom u dva dijela pod naslovom "Matematička teo­rija komunikacije".24 Shannonovo veliko dostignuće je bio izum matematičke definicije informacije utemeljene na pojmu entro­pije u termodinamici. Za razliku od kibernetike, teorija informaci­ja i dalje živi unutar niše kojoj je i bila namijenjena. Shannonova teorija je bila stvorena zbog poboljšanja transmisije informacije telefonskom ili telegrafskom vezom podložnom električnoj inter­ferenciji ili buci. Teorija još uvijek služi kao teorijski temelj za kodi­ranje, komprimiranje, šifriranje i druge aspekte obrade informacija.

22 Prvo izdanje Cybernetics Norberta Wienera objavljeno je 1948. kod iz­davača John Wiley & Sons, New York. [usp. Norbert Viner, Kibernetika, ili upravljanje i komunikacija kod živih bića i mašina, ICS, Beograd 1972.]

23 John R. Pierce je dao ovaj komentar o kibernetici na str. 210 svoje knjige An Introduction to Information Theory, Dover, NewYork, 1980. (izvor­no objavljenoj 1961.).

24 Članak Claudea Shannona "A Mathematical theory of communications" je bio objavljen u Bell System Technical Journal, srpanj i listopad 1948.

Do 1960. godine teorija informacija je inficirala druge discipli­ne izvan komunikacija, uključujući lingvistiku, psihologiju, ekono­miju, biologiju, pa čak i umjetnosti. (Primjerice, razni mudraci su pokušali smisliti formule koje dovode u relaciju kvalitetu glazbe s njenim informacijskim sadržajem.) Premda teorija informacija doživ­ljava renesansu u fizici kao rezultat utjecaja Johna Wheelera (sve iz bita biva) i drugih, ona tek treba dati svoj doprinos na neki kon­kretan način. I sam je Shannon sumnjao da će određene primjene njegove teorije donijeti išta nova. "Nekako, ljudi misle da vam ona može reći nešto o značenju, smislu," jednom mi je rekao, "ali ona to ne može, niti je tako bila zamišljena."25

Možda je najpretjeranije razglašena metateorija bila primjere­no nazvana teorijom katastrofa, a izumio ju je šezdesetih godina francuski matematičar Rene Thorn. Thorn je razvio teoriju kao čisti matematički formalizam, ali je (zajedno s nekolicinom dru­gih) počeo tvrditi da nam može dati uvide u široki spektar feno­mena koji iskazuju nekontinuirano ponašanje. Thomovo glavno djelo bila je knjiga iz 1972., Strukturna stabilnost i morfogeneza, koja je dobila strahovito povoljne recenzije u Europi i SAD-u. Recenzent londonskog Timesa je izjavio da "je nemoguće ukrat­ko opisati utjecaj ove knjige. U nekom smislu jedina knjiga s kojom se ova može usporediti je Newtonova Principia. Obje zacrtavaju novi pojmovni okvir za shvaćanje prirode, a isto tako obje se protežu u nesputanu spekulaciju."26

Thomove jednadžbe otkrivaju kako naizgled uređen sustav može doživjeti iznenadni, "katastrofični" pomak iz jednog stanja u drugo. Thom i njegovi sljedbenici su iznijeli tezu da ove jednadžbe mogu

25 Intervjuirao sam Shannona u njegovom domu u Winchesteru, Mass., u studenom 1989. Također sam napisao članak o njemu za Scientific Amer­ican, siječanj, 1990., str. 22-22b.

26 Ovaj blistajući prikaz Thomove knjige pojavio se u London Times Higher Education Supplement, 30. studenog 1973. Našao sam referencu u kn­jizi Searching/or Certainty, Johna Castija, Wiliama Morrowa, izd. New york, 1990., str. 63-64. Časti, koji je napisao niz odličnih knjiga o matem­atičkim temama, je povezan s Institutom Santa Fe. Engleski prijevod Thomove knjige Structural Stability and Morphogenesis, izvorno izdane na francuskom 1972., objavio je 1975. Addison-Wesley, Reading, Mass.

pomoći u objašnjenju čisto fizičkih događaja kakvi su potresi, ali i bioloških i socijalnih fenomena, poput pojave života, metamorfoze gusjenice u leptira i kraja civilizacija. Krajem sedamdesetih je počeo protunapad. Dva matematičara su u časopisu Nature objavila da je teorija katastrofa "jedan od mnogih pokušaja da se svijet dedu-cira samim mišljenjem". Nazvali su to "privlačnim snom, ali snom koji se ne može ostvariti". Drugi kritičari su iznijeli optužbe da Tho-movo djelo "ne daje nijednu novu informaciju o bilo čemu" i da je "pretjerano i ne baš sasvim pošteno."27

Kaos, kako ga je definirao James Yorke, prošao je taj ciklus eksplozije i implozije. Do 1991. se barem jedan pionir teorije kao­sa, francuski matematičar David Ruelle, počeo pitati je li njegovo područje prošlo svoj vrhunac. Ruelle je izumio koncept čudnova­tih atraktora, matematičkih objekata koji imaju fraktalna svojstva i mogu se koristiti za opisivanje ponašanja sustava koji se nikad ne smiruju u periodičkom obrascu. U svojoj knjizi Slučaj i kaos, Ruel­le bilježi da su kaos "napale gomile ljudi, privučene uspjehom, a ne idejama koje su tu postojale. A to mijenja intelektualnu atmo­sferu u najgorem mogućem smislu... Fizika kaosa, unatoč čestim trijumfalnim objavama o 'novim' prodorima, davala je sve manje i manje zanimljivih otkrića. Nadamo se da će, kad ovo ludilo prođe, trijezna procjena poteškoća u svezi s ovim predmetom rezultirati novim valom visokokvalitetnih rezultata."28

"Više je različito"

Čak su i neki istraživači povezani s Institutom Santa Fe, čini se, počeli sumnjati da znanost može dostići onu vrstu transcendentne, unificirane teorije kompleksnih fenomena o kojoj su sanjali John Holland, Per Bak i Stuart Kauffman. Jedan od skeptika je Philip

27 Ovi negativni komentari o teoriji katastrofa su ponovno tiskani u Casti-ju, Searchingfor Certainty, str. 417.

28 Chance and Chaos, David Ruelle, Princeton University Press, Princeton, N. J., 1991., str. 72. Ova knjiga je tiha, ali duboka meditacija o smislu kaosa jednog od pionira te teorije.

Anderson, općepoznato tvrdoglavi fizičar koji je osvojio Nobelo-vu nagradu 1977. za svoj rad na supravodljivosti i drugim cakama s krutom tvari, te je jedan od osnivača Instituta Santa Fe. Anderson je pionir antiredukcionizma. U članku "Više je različito" objavlje­nom u časopisu Science 1972., Anderson zastupa stav da fizika če­stica, i zapravo svi redukcionistički pristupi, ima ograničenu sposobnost objašnjavanja svijeta. Stvarnost ima hijerarhijsku struk­turu, tvrdi Anderson, u kojoj je svaka razina u izvjesnom stupnju neovisna od razina iznad i ispod nje. "Na svakoj su razini potrebni potpuno novi zakoni, koncepti i generalizacije koje zahtijevaju inspiraciju i kreativnost u istoj onolikoj mjeri koliko su to zahtije­vali i oni s prethodne razine", napisao je Anderson. "Psihologija nije primijenjena biologija, niti je biologija primijenjena kemija."29

"Više je različito" je postao borbeni poklič za pokrete kaosa i kompleksnosti. Ironično, načelo sugerira da ovi takozvani anti-redukcionistički napori ne moraju nikad kulminirati jedinstvenom teorijom kompleksnih kaotičnih sustava, koja će rasvijetliti sve od imunološkog sustava do ekonomija, kao što su to kaopleksolo-zi poput Baka mislili. (Načelo također sugerira da je pokušaj Rogera Penrosea da objasni um pomoću kvazikvantne mehanike pogrešan.) Anderson je sve to priznao kad sam ga posjetio na Sveučilištu Prin­ceton, u njegovoj bazi. "Ne mislim da postoji teorija svega", re­kao je. "Mislim da postoje osnovna načela koja imaju vrlo široku općenitost" poput kvantne mehanike, statističke mehanike, ter­modinamike i loma simetrije. "Ali ne smijete se predati iskušenju, da kad imate dobro opće načelo na jednoj razini, da će dobro funk­cionirati na svim razinama."(O kvantnoj mehanici Anderson je rekao: "Čini mi se da su tu nemoguće modifikacije u doglednoj budućnosti.") Anderson se slaže s evolucijskim biologom Step-henom Jayom Gouldom koji smatra da je život manje oblikovan determinističkim zakonima, a više kontingentnim nepredvidivim

29 "More is Different" članak Philipa Andersona, Science, 4. kolovoz, 1972., str. 393. Ovaj ogled je ponovno tiskan u Andersonovoj zbirci članka/4 Career in Theoretical Physics, World Scientific, River Edge, N. J., 1994. Intervjuirao sam Andersona na Princetonu u kolovozu 1994.

okolnostima. "Mislim da je predrasuda koju pokušavam izraziti predrasuda u korist prirodoslovlja", dodaje Anderson.

Anderson ne dijeli vjerovanje nekih svojih kolega s Instituta San­ta Fe u moć računalnih modela da rasvijetle kompleksne sustave. "Budući da znam ponešto o globalnim ekonomskim modelima," objasnio je, "znam da oni ne funkcioniraju! Uvijek se pitam nisu li modeli globalne klime ili strujanja oceana i slične stvari pune laž­nih statistika i lažnih mjerenja." Učiniti simulacije detaljnijima i realističnijima nije nužno rješenje, zapazio je Anderson. Moguće je da računalo simulira fazni prijelaz iz tekućine u staklo, primjeri­ce, "ali jeste li time išta naučili? Shvaćate li išta bolje proces nego prije? Zašto ne uzeti komad stakla i reći da sad prolazi kroz fazni prijelaz u staklo? Zašto trebate gledati kako računalo prolazi kroz fazni prijelaz u staklo? To je reductio ad absurdum. U izvjesnoj točki računalo vam ne govori što to sam sustav čini."

Pa opet, rekao sam, čini se da postoji ta nepokolebljiva vjera medu nekima od njegovih kolega da će jednog dana pronaći teoriju koja će riješiti sve zagonetke. "Da...", rekao je Anderson vrteći glavom. Iznenada je izbacio ruke u zrak i povikao poput kršćanina-fundamentalista: "Napokon vidim svjetlo! Razumijem sve!" Spu­stio je ruke i zločesto se nasmijao. "Nikad ne možete sve shvati­ti", rekao je. "Kad netko sve razumije, znači da je poludio."

Gospodar kvarkova isključuje "nešto drugo"

Još nevjerojatniji vođa instituta Santa Fe je Murray Gell-Mann. Gell-Mann je majstor redukcionizma. Godine 1969. dobio je Nobelo-vu nagradu za otkriće unificirajućeg reda u pozadini uznemiravajuće različitih čestica koje struje iz akceleratora. Nazvao je svoj sustav klasifikacije subatomskih čestica Osmerostrukim putem, prema budističkom putu koji vodi prema mudrosti. (Ime je trebalo biti šala, često je ukazivao Gell-Mann, a ne indikacija da je on jedan od onih New Age tipova koji misle da fizika i istočnjački misticizam imaju nešto zajedničko.) Iskazao je isti njuh za uočavanje jedinstva u kompleksnosti - i za kovanje termina - kad je iznio tezu da su

neutroni, protoni i niz drugih čestica kratkog životnog vijeka svi načinjeni od trojki još fundamentalnijih čestica nazvanih kvarko-vima. Teorija kvarkova Gell-Manna mnogo je puta dokazana u akce­leratorima i danas je kamen temeljac standardnog modela fizike čestica.

Gell-Mann se voli prisjećati kako je otkrio neologizam kvark dok je čitao Finneganovo bdijenje Jamesa Joycea. (Ulomak glasi: "Tri kvarka za gospara Marka.") Ova anegdota treba poslužiti da bi se podsjetilo da je intelekt Gell-Manna previše jak i nemiran da bi se zadovoljio samo fizikom čestica. Prema "osobnoj izjavi" koju dijeli novinarima, njegovi interesi se ne odnose samo na fiziku čestica i modernu književnost, nego i na kozmologiju, politiku kon­trole atomskog naoružanja, prirodoslovlje, povijest, rast stanov­ništva, održivi ljudski razvoj, arheologiju i evoluciju jezika. Čini se da Gell-Mann barem donekle poznaje većinu glavnih svjetskih jezika i mnoge dijalekte; uživa govoriti ljudima o etimologiji i ispravnom izgovoru njihovih imena. Bio je jedan od prvih velikih znanstvenika koji se popeo u vagon kompleksnosti. Pomogao je ute­meljiti Institut Santa Fe i postao je njegov prvi redovni profesor 1993. godine (Prije toga je proveo gotovo 40 godina kao profe­sor na Kalifornijskom institutu za tehnologiju.)

Gell-Mann je neupitno jedan od najsjajnijih znanstvenika dvade­setog stoljeća. (Njegov izdavački agent, John Brockman, kaže da Gell-Mann "ima pet mozgova, a svaki od njih je pametniji od vašeg".)30 A zna biti i jedan od najnesnosnijih. Gotovo svatko tko poznaje Gell-Manna ima priču o tome kako on mora trubiti o svo­jim vlastitim talentima i umanjivati talente drugih. Ovu je osobinu iskazao gotovo istog trena kad smo se sreli 1991. u newyorškom restoranu, nekoliko sati prije njegovog leta za Kaliforniju. Gell-Mann je mali čovjek s velikim crnim naočalama, kratkom sijedom kosom i skeptičnim pogledom. Jedva da sam sjeo, a on mi je već počeo govoriti - dok sam namještao kasetofon - da su znanstveni novi­nari "ignoramusi" i "užasna sorta" koja redovito shvaća stvari krivo; samo su znanstvenici stvarno kvalificirani za prikazivanje

30 Kao što je navedeno u članku "The Man Who Knows Everything" Davi­da Berrebyja, New York Times Magazine, 8. svibanj 1994., str. 26.

vlastitog rada masama. Kako je vrijeme odmicalo, osjećao sam se manje uvrijeđenim, budući da je postajalo jasno da Gell-Mann ima loše mišljenje i o vlastitim znanstvenim kolegama. Nakon serije naročito zlobnih komentara o nekima od svojih kolega fizičara, Gell-Mann je dodao: "Ne želim vrijeđati ljude. To nije lijepo. Neki od ovih ljudi su mi prijatelji."

Da bih produžio intervju, uredio sam da nas limuzina odveze na aerodrom. Kad smo stigli, pratio sam Gell-Manna dok je preda­vao svoju prtljagu i čekao na let u čekaonici prvog razreda. Počeo se uzrujavati što neće imati dovoljno gotovine za taksi kući kad stig­ne u Kaliforniju. (Još se nije stalno preselio u Santa Fe.) Kad bih mu posudio nešto novca, mogao bi mi napisati ček. Dao sam mu 40 dolara. Dok mi je Gell-Mann davao ček, sugerirao mi je da razmi­slim o tome da ga ne unovčim, budući da će njegov potpis jednoga dana vjerojatno biti prilično vrijedan. (Ček sam unovčio, ali sam zadržao fotokopiju.)31

Čini mi se da Gell-Mann sumnja u to da će njegovi kolege u Santa Feu otkriti išta istinski dubokog, išta što bi se približilo, recimo, Gell-Mannovoj teoriji o kvarkovima. Pa ipak, ako se čudo desi i kaopleksolozi nekako uspiju postići nešto važno, Gell-Mann želi moći podijeliti slavu s njima. Njegova bi karijera time obuhvatila cjelokupni opseg moderne znanosti, od fizike čestica, preko kaosa do kompleksnosti.

Kao takozvani vođa kaopleksnosti, Gell-Mann prihvaća nazor na svijet koji je iznenađujuće sličan onome super-redukcionista Steve-na Weinberga - premda to naravno Gell-Mann ne bi tako rekao. "Nemam pojma što je Weinberg rekao u svojoj knjizi", rekao je Gell-Mann kad sam ga za jednog intervjua u Santa Feu 1995. pitao da li se slaže s onim što je Weinberg rekao u knjizi Snovi o konačnoj teoriji o redukcionizmu. "Ali ako pročitate moju knjigu, vidjet ćete što sam ja rekao o tome."Gell-Mann je potom nastavio ponavljati neke od glavnih tema iz svoje knjige iz 1994., Kvark i jaguar. Za

31 Prvi put sam opisao moj susret s Gell-Mannom u New Yorku koji se dogodio u studenom 1991., u Scientific Americanu, ožujak, 1992., str. 30-32. Intervjuirao sam Gell-Manna na Institutu Santa Fe u ožujku 1995.

Gell-Manna znanost je hijerarhijski ustrojena. Na vrhu su teori­je primjenjive bilo gdje u poznatom svemiru, poput drugog za­kona termodinamike i njegove teorije kvarkova. Drugi zakoni, poput onih koji se tiču genetske transmisije, primjenjivi su samo ovdje na Zemlji, a fenomeni koje opisuju sadrže mnogo slučaj­nosti i povijesnih okolnosti.

"S biološkom evolucijom vidimo divovsku količinu povijesti kako ulazi, goleme količine slučajnosti koje su mogle krenuti i dru­gim putem, i proizvesti različite životne oblike od ovih koje sada imamo na Zemlji, ograničene dakako selekcijskim pritiscima. Po­tom dolazimo do ljudi - i karakteristike ljudi su određene velikim količinama povijesti. Ali fundamentalni zakoni i povijest još su uvi­jek jasno odijeljeni, kao i fundamentalni zakoni i specifične okolnosti."

Gell-Mannove redukcionističke sklonosti se mogu opaziti u njegovim pokušajima da navede svoje kolege u Institutu Santa Fe na promjenu riječi kompleksnost u njegov vlastiti neologizam:plek-tika. "Riječ se temelji na indoeuropskoj riječi plec, koja je temelj i riječima jednostavnost (eng. 'simplicity') i složenost (eng. 'complexity'). Tako da u plektici pokušavamo shvatiti odnos jednostavnog i slože­nog, a posebno to kako od jednostavnih fundamentalnih zakona koji upravljaju ponašanjem cjelokupne materije, dolazimo do složenih tvorevina koje vidimo oko sebe", rekao je. "Pokušavamo stvoriti teorije o tome kako taj proces djeluje općenito, a i u speci­jalnim slučajevima, i u kakvom su odnosu ovi specijalni slučajevi s općom situacijom." (Za razliku od kvarka, plektika nikad nije pri­hvaćena. Nikad nisam čuo nikoga osim Gell-Manna da se koristi tim terminom - osim da ismijava Gell-Mannovu vezanost uz njega.)

Gell-Mann odbacuje mogućnost da će njegovi kolege otkriti jednu jedinu teoriju koja bi obuhvatila sve složene adaptivne susta­ve. "Postoje silne razlike među ovim sustavima, neki se temelje na siliciju, drugi na protoplazmi i tako dalje. To nije isto." Pitao sam Gell-Manna da li se slaže s načelom "više je različito" koje zagova­ra njegov kolega Philip Anderson. "Nemam pojma što on kaže", odvratio je Gell-Mann posprdno. Objasnio sam Andersonovu ideju da redukcionističke teorije imaju ograničenu objašnjavalačku moć: nije moguće ići uz lanac objašnjenja od fizike čestica do biologije.

"Moguće je! Moguće je!", uzviknuo je Gell-Mann. "Jeste li čitali što sam napisao o tome? Posvetio sam tome dva ili tri poglavlja!"

Gell-Mann kaže da je u načelu moguće ići uz lanac objašnjenja, ali u praksi je to često nemoguće budući da biološki fenomeni potječu iz toliko mnogo slučajnih, povijesnih, kontingentnih okol­nosti. To nije isto što i reći da biološkim fenomenima upravljaju neki posebni misteriozni zakoni koji djeluju neovisno o fizikalnim zakonima. Cijela suština doktrine emergencije jest da "ne treba­mo nešto drugo da bismo nešto drugo dobili", rekao je Gell-Mann. "A kad na svijet gledate tako, sve jednostavno dolazi na svoje mjesto! Više vas ne muče ta čudna pitanja!"

Tako je Gell-Mann odbacio mogućnost - koju su iznijeli Stuart Kauffman i drugi - da možda postoji još uvijek neotkriveni pri­rodni zakon koji objašnjava zašto univerzum stvara toliko reda una­toč navodno univerzalnom kretanju prema neredu koje nalaže drugi zakon termodinamike. I ovo je pitanje riješeno, odgovorio je Gell-Mann. Univerzum je započeo u pobuđenom stanju, daleko od toplinske ravnoteže. Kako se univerzum smiruje, raste entro­pija, u prosijeku u cijelom sustavu, ali postoje mnoga lokalna krše­nja te tendencije. "To je tendencija, a postoji jako puno vrtloga u tom procesu", rekao je. "To je vrlo različito od onoga kad se kaže da kompleksnost raste! Okruženje kompleksnosti raste, širi se. U svakom slučaju, iz ovih razmišljanja je očito da njoj nije potreban drugi novi zakon!"

Univerzum stvara ono što Gell-Mann naziva smrznutim slučaj­nostima - galaksije, zvijezde, planeti, kamenje, drveće - komplek­sne strukture koje služe kao osnova za emergenciju još komplek-snijih struktura. "Opće je pravilo da se pojavljuju sve kompleksniji oblici života, sve kompleksniji kompjutorski programi, složeniji astronomski objekti, tijekom neprilagodljive zvjezdane i galak-tičke evolucije i tako dalje. Ali! Gledamo li vrlo, vrlo, vrlo daleko u budućnost, možda to više i neće biti istina!" Nakon mnogih eona, era kompleksnosti bi mogla završiti, a univerzum bi mogao degeneri­rati u "fotone i neutrone i slično smeće, i ne u baš puno individual­noga." Drugi će nas zakon na kraju ipak zakačiti.

"Ono čemu se pokušavam suprotstaviti jest određena tendencija spram opskurnog i mistifikacije", nastavio je Gell-Mann. Naglasio je da se još mnogo toga treba naučiti o kompleksnim sustavima; zato je i pomogao utemeljiti Institut Santa Fe. "Odvijaju se mnoga prekrasna istraživanja. Ja želim reći da nema dokaza da nam treba - ne znam kako bih to drugačije rekao - nešto drugo!" Gell-Mann se, dok je govorio, podrugljivo smiješio, kao da jedva skriva ko­liko ga zabavlja glupost onih koji se možda s njim ne bi složili.

Gell-Mann ističe da je "posljednje utočište mračnjaka i mistifi-katora samosvijest, svijest." Ljudi su očito inteligentniji i samos-vjesniji od drugih životinja, ali nisu kvalitativno različiti. "I opet, to je fenomen koji se pojavljuje na određenoj razini kompleksno­sti i vjerojatno izranja iz fundamentalnih zakona plus strašno puno povijesnih okolnosti. Roger Penrose je napisao dvije budalaste knjige koje se temelje na odavno odbačenoj pogrešci prema kojoj Godelov teorem ima nešto s time što svijest zahtijeva" - stanka -"nešto drugo".

Ako znanstvenici otkriju novi fundamentalni zakon, kaže Gell-Mann, to će se dogoditi tako što će prodirati dalje u mikrosvijet u pravcu teorije superstruna. Gell-Mann smatra da će se teorija su-perstruna početkom sljedećeg tisućljeća vjerojatno potvrditi kao konačna fundamentalna fizikalna teorija. Ali hoće li tako daleko­sežna teorija, sa svim svojim dodatnim dimenzijama ikad uistinu biti prihvaćena, pitao sam ga. Gell-Mann se zagledao u mene kao da sam mu upravo rekao da vjerujem u reinkarnaciju. "Gledate na zna­nost na taj čudan način, kao da je to stvar ispitivanja javnog mnije­nja", rekao je. "Svijet postoji na određen način, a to nema nikakve veze s ispitivanjem javnog mnijenja! Mnijenje radi određene priti­ske na znanost, ali konačni selekcijski pritisak dolazi od usporedbe sa svijetom." A što je s kvantnom mehanikom? Hoćemo li zagla­viti s njenom neobičnošću? "Ne mislim da je išta neobičnog u njoj! To je samo kvantna mehanika! Koja se ponaša kao kvantna mehanika! To je sve što čini!" Za Gell-Manna svijet je potpuno smislen. On već ima Odgovor.

Je li znanost konačna ili beskonačna? Barem jednom Gell-Mann nije imao unaprijed pripremljen odgovor. 'To je vrlo teško pitanje",

odgovorio je trijezno. "Ne mogu vam reći." Njegovo shvaćanje o tome kako kompleksnost izranja iz fundamentalnih zakona, re­kao je, "još uvijek ostavlja otvorenim pitanje o tome je li cijela znanost otvorena. Naposljetku, znanost se može baviti i svim mogućim detaljima." Detaljima.

Jedna od stvari koja Gell-Manna čini tako nepodnošljivim jest to što je on gotovo uvijek u pravu. Njegova tvrdnja da Kauffman, Bak, Penrose i drugi neće uspjeti otkriti nešto drugo izvan horizon­ta današnje znanosti - nešto što bi moglo bolje od današnje znano­sti objasniti tajnu života i ljudske svijesti i samog postojanja - v j e ­­­­atno će se pokazati istinitom. Gell-Mann može pogriješiti -smijemo li usuditi to reći? - samo u tome što misli da će teorija superstruna, sa svim njenim dodatnim dimenzijama i neizmjerno malim petljama, ikad postati prihvaćeni dio temelja fizike.

Ilya Prigogine i kraj izvjesnosti

Godine 1994. antropolog s Koledža Smith, Arturo Escobar, napi­sao je u časopisu Current Anthropology ogled o novim pojmovima i metaforama koje izranjaju iz moderne znanosti i tehnologije. Tamo bilježi da kaos i kompleksnost nude vizije svijeta koje se razlikuju od onih tradicionalne znanosti; naglašavaju "fiuidnost, višestrukost, pluralnost, međupovezanost, segmentarnost, hete­rogenost, elastičnost; ne 'znanost', nego znanja o konkretnom i lokalnom, ne zakone, nego znanje o problemima i samoorganizira-jućoj dinamici anorganskih, organskih i socijalnih fenomena". Uočite navodnike kod riječi znanost.33

Kaos i kompleksnost ne smatraju samo postmodernisti poput Escobara onime što sam ja nazivao ironijskim bavljenjem. Zago­vornik umjetnog života Christopher Langton je jasno iznio ovu istu ideju kad je predvidio više "poezije" u budućnosti znanosti. Langto-nove su pak ideje odjek onih koje je puno prije prihvatio kemičar

33 "Welcome to Cyberia: Notes on the Anthropology of Cyberculture", Arturo Escobar, Current Anthropology, vol. 35, no. 3, lipanj, 1994., str. 222.

Ilya Prigogine. Godine 1977. Prigogine je dobio Nobelovu nagra­du za proučavanje takozvanih disipacijskih sustava, neobičnih mješa­vina kemikalija koje nikad ne dostižu stanje ravnoteže, nego stalno fluktuiraju između mnogih stanja. Na ovim pokusima je Prigogi­ne, koji fluktuira između instituta koji je osnovao na Slobodnom sveučilištu u Belgiji i Sveučilišta Texas u Austinu, sagradio toranj ideja o samoorganizaciji, emergenciji, povezanosti reda i nereda - ukratko, kaopleksnosti.

Prigogineova velika preokupacija je vrijeme. Desetljećima se žalio da fizika ne poklanja dovoljno pažnje očitoj činjenici da se vrije­me kreće u samo jednom pravcu. Prigogine je početkom devede­setih objavio da je stvorio novu fizikalnu teoriju koja se napokon na pravi način govori o ireverzibilnoj naravi stvarnosti. Probabili-stička teorija je navodno eliminirala filozofske paradokse koji su pro­ganjali kvantnu mehaniku i pomirila ju je s klasičnom mehanikom, nelinearnom dinamikom i termodinamikom. Kao bonus, izjavio je Prigogine, teorija će pomoći da se premosti ponor između prirodnih i humanističkih znanosti te će pridonijeti "ponovnom začaravanju" prirode.

Prigogine ima svoje obožavatelje, barem medu neznanstveni-cima. Futurist Alvin Toffler u predgovoru Prigogineove knjige iz 1984. Red iz kaosa (koja je bestseler u Europi) uspoređuje Prigoginea s Newtonom i proriče da će znanost "trećeg vala bu­dućnosti" biti prigožinovska.34 Ali znanstvenici upoznati s Pri-gogineovim radom - uključujući mnoge mlađe praktičare kaosa i kompleksnosti koji su očito posuđivali njegove ideje i retoriku -imaju malo ili gotovo ništa za reći o njemu. Optužuju ga da je arogantan i narcisoidan. Tvrde da je dao malo ili nikakvih kon­kretnih priloga znanosti; da je samo ponovio eksperimente dru­gih i filozofski ih ulaštio; i da je dobio Nobelovu nagradu s manje zasluga od ikojeg drugog dobitnika.

Lako je moguće da su te optužbe istinite. No, Prigogine je stekao neprijateljstvo svojih kolega i time što je otkrio prljavu tajnu znanosti kasnog dvadesetog stoljeća, a to je da ona, na neki

34 Order out of Chaos, Ilya Prigogine i Isabelle Stengers, Bantam, New York, 1984. (izvorno objavljeno na francuskom 1979.).

način, kopa vlastiti grob. U Redu iz kaosa, koji je napisao s Isabelle Stengers, Prigogine primjećuje da su glavna otkrića znanosti u dvadesetom stoljeću propisala granice znanosti. "Demonstracije nemogućnosti, bilo u relativnosti, kvantnoj mehanici, ili termodina­mici, pokazale su nam da se priroda ne može opisati "izvana", s pozicije gledatelja", ustvrdili su Prigogine i Stengers. Moderna zna­nost, s njenim probabilističkim opisima, također vodi "nekoj vrsti 'neprozirnosti' u usporedbi s transparentnošću klasične misli".

Susreo sam Prigoginea u Austinu u ožujku 1995., dan nakon njegova povratka iz Belgije. Nije pokazivao nikakve znakove jet-laga. U dobi od 78 godina bio je izvanredno priseban i pun energije. Premda nizak i zbijen, imao je kraljevsko držanje; nije djelovao toliko arogantno, nego više kao da mirno prihvaća svoju vlastitu veličinu. Dok sam prolazio kroz pitanja za koja sam se nadao da ću s njim prodiskutirati, klimao je glavom i mrmljao "Da, da, da..." s izvjesnom nestrpljivošću; jedva je Čekao, kao što sam ubrzo shvatio, da me počne prosvjetljivati o prirodi stvari.

Ubrzo nakon što smo sjeli, pridružila su nam se još dva istraživača iz centra. Tajnica mi je kasnije rekla da su imali upute da prekinu Prigoginea ako se pokaže da je preopširan za mene i da mi ne dopušta postavljati pitanja. Svoju zadaću nisu ispunili. Prigogi­nea, jednom kad je počeo, nije bilo moguće zaustaviti. Riječi, reče­nice, čitavi odlomci tekli su iz njega u trajnoj nezaustavljivoj struji. Njegov je naglasak bio gotovo paradoksalno tvrd - podsjećao me na inspektora Clouseaua u Pink Pantheru - pa opet nisam imao po­teškoća s razumijevanjem.

Brzo mi je prepričao svoju mladost. Rođen je u Rusiji 1917., za revolucije, a njegova je građanska obitelj ubrzo otišla u Belgiju. In­teresi su mu bili eklektični: svirao je klavir, studirao književnost, umjetnost, filozofiju - i fiziku, naravno. Činilo mu se da su turbu-lentni događaji iz njegove mladosti izazvali njegovu trajnu fasci-niranost vremenom. "Moguće je da me impresioniralo kako zna­nost ima malo za reći o vremenu, o povijesti, evoluciji, i možda me je to dovelo do problema termodinamike. Jer, u termodinamici je glavni kvantitet entropija, a entropija znači upravo evoluciju."

Četrdesetih je godina Prigogine iznio tezu da uvećavanje en­tropije, koje nalaže drugi zakon termodinamike, ne mora uvijek stvarati nered; u nekim sustavima, kao što su burne kemijske sta­nice koje je proučavao u svom laboratoriju, entropijski pomak može stvoriti zapanjujuće oblike. Počeo je shvaćati da je "struktu­ra ukorijenjena u pravcu vremena, ireverzibilnog vremena, a streli­ca vremena veoma važan element u strukturi univerzuma. Sad me to već u nekom smislu dovodilo u konflikt s velikim fizičarima poput Einsteina, koji su govorili da je vrijeme iluzija."

Većina fizičara, prema Prigogineu, misli da je ireverzibilnost iluzija koja potječe iz ograničenosti njihovih promatranja. " N o , u to ja nisam nikad mogao vjerovati jer, čini se da u nekom smislu to indicira da naša mjerenja, ili naše aproksimacije, uvode ireverzibil­nost u vremenski reverzibilni univerzum!", uzviknuo je Prigogi­ne. "Mi nismo očevi vremena. Mi smo djeca vremena. Potječe-mo iz evolucije. Moramo uključiti evolucijske obrasce u naše opise. Trebamo darvinovski pogled na fiziku, evolucijski pogled na fizi­ku, biološki pogled na fiziku."

Prigogine i njegovi kolege su počeli razvijati upravo takvu fi­ziku. Kao rezultat tog novog modela, rekao mi je Prigogine, fizi­ka bi se preporodila unatoč pesimističkim predviđanjima reduk-cionista poput Stevena Weinberga (koji je s Prigogineom radio u istoj zgradi). Nova fizika možda zacijeli veliku pukotinu između prirodoslovnih znanosti koje oduvijek oslikavaju prirodu kao ishod determinističkih zakona, i humanističkih znanosti koje naglaša­vaju ljudsku slobodu i odgovornost. "Ne možete s jedne strane vjero­vati da ste dio nekog automata, a s druge strane vjerovati u huma­nizam", izjavio je Prigogine.

Naravno, naglasio je, ova je unifikacija više metaforička nego doslovna; ona neće ni u kojem smislu pomoći znanosti da riješi sve svoje probleme. "Ne bi trebalo pretjerivati i sanjati o jedinstve­noj teoriji koja će uključiti politiku, ekonomiju, imunološki su­stav, fiziku i kemiju", rekao je Prigogine kao prigovor istraživačima s Instituta Santa Fe i drugdje koji su sanjali upravo o takvoj teoriji. "Ne treba misliti da će vam napredak u kemiji neuravnoteženih reakcija dati ključ za ljudsku politiku. Naravno da ne! Naravno

da ne! Ali opet, on donosi određeni objedinjujući element. On uno­si element bifurkacije, donosi ideju povijesnih dimenzija, donosi ideju evolucijskih obrazaca, što se uistinu nalazi na svim razinama. A u ovom smislu to je objedinjujući element u našem pogledu na univerzum."

Prigogineova je tajnica provirila glavom kroz vrata da bi ga pod­sjetila da je rezervirala stol za ručak u sveučilišnom klubu u podne. Nakon trećeg podsjećanja - pet minuta poslije podneva - Prigo­gine je kićeno završio svoj govor i objavio da je vrijeme za ručak. U sveučilišnom restoranu, Prigogineu i meni se pridružilo otprilike desetak istraživača zaposlenih u centru: prigožinovci. Smjestili smo se oko dugog pravokutnog stola. Prigogine je sjedio u sredini, kao Isus na posljednjoj večeri, a ja sam kao Juda sjeo kraj njega i slušao ga, kao i svi drugi, kako propovijeda.

Povremeno bi Prigogine pozvao jednog od učenika da kaže riječ, dvije - dovoljno da skrene pažnju na duboki ponor između svojih retoričkih sposobnosti i njihovih. U jednom trenutku za­tražio je od visokog mrtvački mršavog čovjeka koji mi je sjedio nasuprot (čiji je isto tako mrtvački mršav brat blizanac, sasvim nevjerojatno, sjedio također za stolom) da objasni svoj nelinear­ni, probabilistički nazor na kozmologiju. Čovjek se poslušno rasteretio, žalosnim istočnoeuropskim naglaskom, nedokučivim monologom o mjehurima, nestabilnostima i kvantnim fluktuaci­jama. Prigogine se brzo ubacio. Smisao rada njegovog kolege, objasnio je, je da ne postoji osnovno stanje, nema ravnoteže, pro-stor-vremena; stoga, nema početka kozmosa i neće mu biti ni kraja. Uh.

Između dva zalogaja ribe, Prigogine je ponovio svoje primjed­be na determinizam. (Ranije je Prigogine priznao da je na njega snažno utjecao Karl Popper.) Descartes, Einstein i drugi veliki deterministi bili su "vrlo pesimistični ljudi. Htjeli su ići na drugi svijet, svijet vječnog blaženstva."Ali deterministički svijet nije utopija nego distopija, rekao je Prigogine. To je poruka Aldousa Huxleya u Vrlom novom svijetu, Georgea Orwella u 1984, Mila­na Kundere u Nepodnošljivoj lakoći postojanja. Kad država bru­talnom silom, nasiljem pokušava spriječiti evoluciju, promjenu,

tok, objasnio je Prigogine, ona razara smisao života, stvara druš­tvo "bezvremenskih robota".

S druge strane, potpuno iracionalan nepredvidiv svijet bi također bio zastrašujući. "Moramo pronaći srednji put, probabilistički opis koji kaže nešto, premda ne sve, ali ne i ništa." Njegov nazor bi mogao dati filozofski okvir za razumijevanje društvenih feno­mena, rekao je Prigogine. Ali ljudsko ponašanje, naglasio je, ne može se definirati nijednim znanstvenim matematičkim modelom. "U ljudskom životu nemamo jednostavnih osnovnih jednadžbi! Kad odlučujete hoćete li popiti kavu ili ne, to je već komplicirana odluka. Ovisi o tome koji je dan, volite li kavu, i tako dalje."

Prigogine je polako napredovao prema nekom velikom otkri­venju i sada ga je napokon izrekao. Kaos, nestabilnost, nelinearnu dinamiku i slične koncepte nisu toplo prihvatili samo znanstveni­ci, nego i laička publika jer se samo društvo nalazi u fluidnom stanju. Vjera javnosti u velike unificirajuće ideje, bilo religijske, bilo po­litičke, umjetničke ili znanstvene, opada.

"Čak i ljudi koji su veliki katolici više vjerojatno nisu takvi katolici kao što su to bili njihovi roditelji ili djedovi. Više ne vjeru­jemo u marksizam ili liberalizam na klasični način. Više ne vjeruje­mo klasičnoj znanosti." Isto vrijedi za umjetnosti, glazbu, književ­nost, društvo je naučilo prihvatiti množinu stilova i svjetonazora. Čovječanstvo je stiglo, sumirao je Prigogine, do "kraja izvjesnosti".

Prigogine je zastao, dopuštajući nam da shvatimo veličinu nje­gove objave. Prekinuo sam tišinu i primijetio da se čini da se neki ljudi, poput religijskih fundamentalista, hvataju za izvjesnost gorlji­vije no ikada. Prigogine je uljudno saslušao, potom ustvrdio da su fundamentalisti samo iznimke od pravila. Iznenada, fiksirao je svoj pogled na izvještačenu ženu plave kose, zamjenicu ravnatelja nje­gova instituta, koja je sjedila nama nasuprot. "Što vi mislite o to­me?", pitao je. "Potpuno se slažem", odvratila je. Žurno je dodala, možda kao reakciju na očajnički hihot svojih kolega, da je funda­mentalizam "čini se, odgovor na mahniti svijet".

Prigogine je pokroviteljski klimnuo. Priznaje da su njegove tvrdnje o kraju izvjesnosti izazvale "divlje reakcije" u intelektual­nom establišmentu. New York Times je odbio objaviti prikaz Reda

iz kaosa jer su, kako je čuo Prigogine, urednici smatrali da su nje­gove rasprave o kraju sigurnosti "preopasne". Prigogine je shvaćao takve strahove. "Ako znanost nije u stanju dati sigurnost, onda u što vjerovati? Mislim, prije je sve bilo vrlo jednostavno. Ili ste vje­rovali u Isusa Krista, ili ste vjerovali u Newtona. Bilo je vrlo lako. Ali sada, kao što kažem, ako vam znanost ne daje sigurnost nego samo vjerojatnosti, onda je to opasna knjiga!"

Svejedno, Prigogine smatra da njegov nazor ispravno prikazu­je duboku misteriju svijeta i naše egzistencije. Na to je mislio svo­jom frazom o "ponovnom začaravanju prirode". Uzmite, na pri­mjer, ovaj naš ručak. Koja to teorija može predvidjeti! "Svemir je čudna stvar", reče Prigogine i još malo povisi glas. "Mislim da se s time svi slažemo." Dok je prolazio kroz sobu svojim mirnim a ipak žarkim pogledom, njegove kolege su nervozno mahale glavom i meškoljili se. Njihova nelagoda itekako je opravdana. Povjerili su karijeru čovjeku koji naizgled vjeruje da je znanost - empirijska, stroga znanost, znanost koja rješava svoje probleme, koja svijet čini shvatljivim, koja nekamo vodi - svršena.

Umjesto izvjesnosti, Prigogine - kao i Christopher Langton, Stuart Kauffman i drugi kaopleksolozi pod očitim utjecajem nje­govih zamisli - obećava "ponovno začaravanje prirode". (Per Bak, uza svu svoju oholost, barem ne rabi ovu pseudospiritualnu re­toriku). Prigogine izgleda svojom tvrdnjom želi reći da neodređe­ne, zbrkane i nemoćne teorije na neki način imaju više smisla, više su utješne, od točnih, preciznih i moćnih teorija Newtona, Ein-steina ili modernih fizičara čestica. Ali zašto je, pitam se, nede-terministički neprozirni univerzum manje hladan, okrutan i zastrašu­jući od determinističkog i transparentnog? Preciznije, kako da činjenica što se svijet razvija prema nelinearnoj, probabilističkoj dinamici može utješiti bosansku ženu koja je vidjela kako joj si­luju i ubijaju kći jedinicu?

Mitchell Feigenbaum i slom kaosa

Upravo me sastanak s Mitchellom Feigenbaumom konačno uvjerio da je kaopleksnost poduhvat koji nema budućnost. Feigenbaum je možda najuvjerljiviji lik Gleickove knjige Kaos - i tog područ­ja u cijelosti. Obrazovan kao fizičar čestica, Feigenbauma su hip­notizirala pitanja izvan dometa tog ili bilo kojeg drugog polja, pita­nja o turbulencijama, kaosu i odnosu reda i nereda. Sredinom sedamdesetih, kao mladi postdoktorant u Nacionalnom labora­toriju Los Alamos, otkrio je skriveni red, nazvan periodičko udvostručivanje, koji leži u osnovi ponašanja širokog niza različitih nelinearnih matematičkih sustava. Period sustava je vrijeme koje mu treba da bi se vratio u izvorno stanje. Feigenbaum je otkrio da se period nekih nelinearnih sustava s njihovom evolucijom sve više ponavlja i tako se velikom brzinom približava beskonačnosti (ili vječnosti). Pokusi su potvrdili da neki jednostavni sustavi u stvar­nome svijetu (premda ne onoliki broj koji se u početku očeki­vao) iskazuju periodičko ponavljanje. Primjerice, ako postupno otvaramo slavinu, voda iskazuje periodičko ponavljanje kako na­preduje od postojanog kapanja, kapanja, kapanja prema turbu-lentnom šikljanju. Matematičar David Ruelle je nazvao periodič­ko ponavljanje djelom "naročite ljepote i značenja" koje "odskače u teoriji kaosa."

Feigenbaum je, kad sam ga sreo u ožujku 1994. na Sveučilištu Rockefeller gdje ima prostrani ured koji gleda na East River, izgle­dao u svakom pogledu kao genij, što su i govorili da jest. Sa svojom veličanstvenom prevelikom glavom i kosom začešljanom unatrag, sliči Beethovenu, samo je zgodniji i manje majmunskog izgleda. Feigenbaum govori jasno, precizno, bez naglaska, ali s nekom čudnom formalnošću, kao da mu je engleski drugi jezik koji je svla­dao zahvaljujući blistavoj inteligenciji. (Glas teoretičara superstruna Edwarda Wittena ima istu tu kvalitetu.) Kad mu je nešto smiješno, Feigenbaum više stvara neku grimasu nego li što se smije: njegove već ionako izbuljene oči još više iskaču iz duplji, a usne mu se po­vlače da bi otkrile dvostruki niz smeđih zubi zamrljanih bezbroj-

nim cigaretama bez filtra i espresso-kavama (koje je konzumirao i tijekom našeg sastanka). Njegove glasnice, natopljene ovim toksi­nima tijekom mnogih desetljeća, proizvodile su glas bogat i rezonantan poput kontrabasa i dubok fakinski smijeh.

Poput mnogih kaopleksologa, Feigenbaum nije mogao odoljeti a da ne ismijava fizičare čestica što su se usudili pomisliti da bi mogli stvoriti teoriju svega. Sasvim je moguće, rekao je, da fizika čestica jednog dana razvije teoriju koja adekvatno opisuje sve fundamen­talne prirodne sile, uključujući i gravitaciju. Ali nazvati takvu teo­riju konačnom, to je ipak nešto drugo. "Mnogim mojim kolega­ma se sviđa ideja o konačnim teorijama zato što su religiozni. Njih koriste kao zamjenu za Boga u kojeg ne vjeruju. Ali stvorili su samo supstitut."

Jedinstvena teorija fizike očito ne bi odgovorila na sva pitanja, kaže Feigenbaum. "Ako stvarno vjerujete da je to put prema razumijevanju svijeta, mogu vas odmah pitati: kako da pomoću tog formalizma napišem kako izgledate, sa svom kosom na vašoj glavi?" Zurio je u mene sve dok mi se nije naježila koža na glavi. "Pa, odgovor je: To nije zanimljiv problem." Protiv svoje volje, osjetio sam se lagano povrijeđenim. "Drugi odgovor je: Pa, to je u redu, ali ne možemo to napraviti. Pravi odgovor je očito neka le­gura ovih dviju komplemenata. Imamo vrlo malo oruđa na raspolaganju. Ne možemo riješiti takve probleme."

Štoviše, fizičari čestica su uglavnom zaokupljeni pronalaženjem teorija koje su samo istinite, u smislu da obuhvaćaju podatke koji su na raspolaganju; cilj znanosti bi trebao biti da generira "misli" za koje "postoji velika šansa da su nove ili uzbudljive". Feigenbaum je objasnio. "To je desideratum." I dodaje: "Nema nikakve sigurno­sti u tome što znamo da je nešto istinito, barem što se mene tiče. Prema tome sam potpuno ravnodušan. Meni se sviđa znati da znam kako treba razmišljati o stvarima." Počeo sam sumnjati da Feigenbaum, poput Davida Bohma, ima dušu umjetnika, pjesni­ka, čak mistika: tragao je za otkrivenjem, a ne za istinom.

Feigenbaum primjećuje da je metodologija fizike čestica - i fizike općenito pokušati naći najjednostavnije moguće aspekte stvar­nosti, "gdje je sve ogoljeno". Najekstremniji redukcionisti su

iznijeli tezu da je promatranje kompleksnijih fenomena samo "inže­njerska stvar". Ali kao rezultat razvoja područja kaosa i kom­pleksnosti, rekao je, "ponešto od onoga što se prepuštalo inženje­rima sada se shvaća kao dopušteno pitanje koje se postavlja s više teorijskog stajališta. Ne samo zato da dobijemo pravi odgovor, nego i da razumijemo nešto o tome kako kompleksni fenomeni funkcioniraju. A to da čak ova posljednja primjedba može dati neki smisao govori upravo protiv onoga što za neku teoriju znači da je dovršena."

S druge strane, i kaos je izaziva preveliko uzbuđenje. "Nazva­ti taj predmet kaosom je prijevara", rekao je. "Zamislite nekog od mojih kolega [fizičara čestica] kako odlazi na zabavu i susreće ne­kog tko mu brblja o kaosu i govori da je sav taj redukcionizam sra­nje. Pa, to stvarno može razbjesniti jer je to totalna glupost", reče Feigenbaum. "Mislim da je vrijedno žaljenja to što su ljudi aljkavi i na kraju završe tako da služe kao predstavnici."

I neki od njegovih kolega u Institutu Santa Fe, dodaje Feigen­baum, prenaivno vjeruju u moć računala. "Dokaz je u pudingu", rekao je, i zastao, kao da razmišlja kako da nastavi diplomatski. "Vrlo je teško vidjeti stvari u numeričkim eksperimentima. Hoću reći, ljudi žele imati sve bolje i bolje kompjutore da bi simulirali fluide. Postoji nešto što se može naučiti simulacijom fluida, ali ako ne znate što tražite, nećete vidjeti ništa. Jer napokon, ako sa­mo pogledam kroz prozor, tamo postoji neusporedivo bolja simu-lacija nego što bih je ikada mogao napraviti na računalu."

Klimnuo je prema prozoru iza kojeg je tekla olovna rijeka East River. "Nju ne mogu tako strogo ispitivati, ali u toj numeričkoj simulaciji ima toliko toga da, ako ne znam što da je pitam, neću saznati ništa." Iz tih razloga većina trenutnog posla na nelinearnim fenomenima "nije dovela do nikakvih odgovora. Razlog tomu je što su to stvarno teški problemi, a mi nemamo nikakvih alata. A posao bi se trebao sastojati u tome da se naprave mudri proračuni za koje treba nešto vjere, ali i sreće. Ljudi ne znaju kako da poč­nu raditi s tim problemima."

Priznao sam da me često zbunjuje retorika ljudi na području kaosa i kompleksnosti. Ponekad se čini da postavljaju granice znano-

sti - kao u leptirovu efektu - a ponekad impliciraju da mogu tran-scendirati te granice. "Mi stvaramo oruđa!", uzvikne Feigenbaum. "Ne znamo kako riješiti te probleme. Stvarno su teški. Svako malo dospijemo u neku nišu u kojoj znamo raditi i onda je napu­havamo i napuhavamo, koliko god ide. Ali, kad dosegne granicu do kud može ići, onda se ljudi još tamo malo provode, a potom prestanu to raditi. Tad se opet čeka na neki novi uvid. Ali to je doslovce posao širenja granica onoga što potpada pod suverenitet znanosti. To se ne radi s inženjerskog stajališta. Nije riječ o tome da se dođe do aproksimativnog odgovora."

"Želim znati zašto", nastavlja on, još uvijek zureći u mene. "Zaš­to je to tako?" Je li moguće da će njegov poduhvat, pa... propasti? "Naravno!", uzvikne Feigenbaum i počne se manijakalno smijati. Povjerio mi je da se u zadnje vrijeme malo odmaknuo od svega. Sve do kasnih osamdesetih pokušavao je rafinirati metodu opisiva­nja evolucije fraktalnog objekta, poput oblaka, kad na njega utječu mnoge razne sile. Napisao je dva članka o tome koji su bili objavljeni 1988. i 1989. u relativno nepoznatom fizikalnom časopisu.37 "Ne­mam pojma koliko se to čitalo", rekao je prkosno. "U biti, nikad nisam bio u prilici održati predavanje o tome." Problem je, reče, možda u tome da nitko nije shvatio kamo on cilja. (Feigenbaum je poznat kako zbog genijalnosti, tako i zbog neprozirnosti.) Otad, dodao je, "nisam imao nikakvu bolju ideju kako nastaviti".

U međuvremenu, Feigenbaum se okrenuo primijenjenoj zna­nosti. Inženjerstvu. Pomogao je jednoj tvrtki koja se bavi izradom mapa da razvije računalne programe za automatsko konstruiranje mapa s minimalnim poremećajima razdaljine i maksimalnim estet­skim kvalitetama. Bio je u povjerenstvu koje je redizajniralo američ­ki novac kako bi ga bilo teže krivotvoriti. (Feigenbaum je predložio da se koriste fraktalni oblici koji se zamute kad ih se fotokopira.) Rekao sam da mi to zvuči kao nešto što bi za većinu znanstvenika bili 37 Feigenbaumova dva članka su "Presentation Functions, Fixed points,

and a Theory of Scaling Function Dynamics"', Journal of Statistical Phys­ics, vol. 52., nos. 3/4, kolovoz 1988., str. 527-569; i "Presentation Func­tions and Scaling Function Theory for Circle Maps", Nonlinearity, vol. 1, 1988., str. 577-602.

fascinantni i vrijedni projekti. Ali ljudi kojima je poznata Feigen-baumova prethodna inkarnacija kao prevodnika teorije kaosa, kad bi čuli da sad radi na mapama i novcu, mogli bi pomisliti...

"On se više ne bavi ozbiljnim stvarima", tiho reče Feigenbaum, kao za sebe. Ne samo to, dodao sam. Ljudi bi mogli pomisliti da ako netko tko je nedvojbeno bio najdarovitiji istraživač kaosa, ne može nastaviti dalje, onda je možda cijelo područje dalo svoje. "Ima ne­ke istine u tome", odvrati on. Priznao je da u stvari od 1989. nema nijednu dobru ideju o tome kako proširiti teoriju kaosa. "Traži­mo stvari koje su bitne, a trenutno..."Zastao je. "Nemam nikakve ideje. Ne znam..." Ponovno je okrenuo svoje velike sjajne oči prema rijeci iza prozora, kao da traži neki znak.

Osjećajući se ponešto krivim, rekao sam Feigenbaumu da bih rado vidio njegove zadnje članke o kaosu. Ima li neki separat? Fei­genbaum se dignuo iz svoje stolice i naglo uputio prema policama na drugoj strani ureda. Usput udari potkoljenicom u niski stolić za kavu. Trgnuvši se od boli, čvrsto stisnutih zubi, Feigenbaum odše-pa dalje, ranjen svojim sudarom sa svijetom. Scena je bila grotesk­na inverzija čuvene epizode Samuela Johnsona s udaranjem kamenčića. Činilo se kao da zlobni stolić za kavu likuje: "Ovime opovrga­vam Feigenbauma."

Stvaranje metafora

Polja kaosa, kompleksnosti i umjetnog života će i dalje postojati. Neki koji se njima bave će se zadovoljiti igrom u području čiste matematike i teorijskog računarstva. Drugi, većina, razvit će nove matematičke i računalne tehnike za inženjerske svrhe. Napredovat će malo-pomalo, poboljšavati točnost vremenske prognoze ili una­prijediti sposobnost inženjera da simuliraju let aviona i druge kom­pleksne tehnologije. Ali neće doći ni do kakvog velikog uvida u prirodu - svakako ne onakvog koji bi se mogao usporediti s Darwino-vom teorijom evolucije ili kvantnom mehanikom. Neće doći ni do kakvih značajnih prepravki naše karte zbilje ili verzije postanka. Neće pronaći ono što Murray Gell-Mann zove "nešto drugo".

Kaopleksolozi su međutim stvorili neke snažne metafore: efekt leptira, fraktale, umjetni život, rub kaosa, samoorganiziranu kritič­nost. Ali nisu nam ništa rekli o svijetu koji je istovremeno konkre­tan i istinski iznenađujuć, bilo u negativnom, bilo u pozitivnom smislu. Oni su blago proširili granice znanja u jednim područjima, a drugim su ih podcrtali.

Računalne simulacije predstavljaju neku vrstu meta-zbilje u kojoj se možemo igrati sa znanstvenim teorijama, pa čak ih i - do izvjesnog stupnja - testirati, ali one nisu sama stvarnost (premda su mnogi zaljubljenici izgubili osjećaj za tu razliku). Štoviše, dajući znanstvenicima veću moć manipulacije različitim simbolima na različite načine kako bi simulirali prirodni fenomen, računala mogu umanjiti vjeru znanstvenika u to da njihove teorije ne samo da su istinite, nego Istinite, isključivo i apsolutno istinite. Računala će mož­da, ako ništa drugo, ubrzati kraj empirijske znanosti. Christopher Langton je bio u pravu: u budućnosti znanosti bit će više poezije.

9. KRAJ LIMITOLOGIJE

Kao što ljubavnici počinju govoriti o svojoj vezi tek kad nešto nije u redu, tako i znanstvenici postaju svjesniji sebe i sumnjičavi kad njihovi napori daju slabije rezultate. Znanost će slijediti put koji su već prošli književnost, slikarstvo, glazba i filozofija. Postat će introspektivnija, subjektivnija, difuznija, opsjednuta vlastitim metodama. U proljeće 1994. vidio sam budućnost znanosti u mikrokozmosu na Institutu Santa Fe, na seminaru pod naslovom "Granice znanosti". Tijekom trodnevnog skupa niz je mislilaca, uključujući matematičare, fizičare, biologe i ekonomiste, razmiš­ljao o tome postoje li granice znanosti i ako postoje, može li ih znanost spoznati. Sastanak su organizirala dva znanstvenika po­vezana s Institutom: John Casti, matematičar koji je napisao brojne popularne knjige o znanosti i matematici, i Joseph Traub, teorij­ski računalni znanstvenik, profesor na Sveučilištu Columbia.

Došao sam na seminar uglavnom zato da bih sreo Gregoryja Chaitina, matematičara i računalnog znanstvenika u IBM-u, koji se ranih šezdesetih posvetio istraživanju i proširivanju Godelovog teorema kroz ono što je nazivao algoritamska teorija informacija. Chaitin se približio dokazu, barem koliko to ja mogu reći, da ma­tematička teorija kompleksnosti nije moguća. Prije našeg susreta Chaitina sam zamišljao kao čvornovatog čovjeka mrzovoljnog izgleda,

s dlakavim ušima i istočnoeuropskim naglaskom; nekakav je eu­ropski filozofski strah prožimao njegovo istraživanje granica mate­matike. Ali Chaitin ni u kom smislu nije nalikovao mom internom modelu. Uspravan, izravan, dječačkog izgleda, nosio je neohipijev-sku odjeću: vrećaste bijele hlače pričvršćene elastičnom vrpcom, crnu majicu s Matisseovim crtežom i sandale na čarape. Bio je mladi nego što sam očekivao; kasnije sam saznao da je prvi članak objavio kad je imao samo osamnaest godina. Njegova hiperaktiv-nost ga je dodatno pomladila. U govoru je stalno ili ubrzavao, kao da ga nose vlastite riječi, ili usporavao, možda kad bi shvatio da se približava granicama razumljivosti i da mora usporiti. Promjene brzine i glasnoće njegova glasa formirale su sinusoidne valove. Pokušavajući artikulirati neku ideju, čvrsto bi zatvorio oči i s bol­nom grimasom nagnuo glavu, kao da pokušava osloboditi riječi iz svog ljepljivog mozga.2

2 Vidi Chaitinove članke "Randomness in Arithmetic", Scientific American, srpanj, 1988., str. 80-85; i "Randomness and Complexity in Pure Math­ematics", International Journal of Bifurcation and Chaos, vol. 4, no.l, 1994., str. 3-15. Chaitin, osim toga, distribuira knjigu The Limits of Math­ematics preko Interneta. Druge relevantne publikacije sudionika ovog seminara (poredanih abecedno prema autoru i bez onih koje su već navedene) jesu W. Brian Arthur "Positive Feedbacks in the Economy", Scientific American, veljača, 1990., str. 92-99; John Casti, Complexifica-tion, Harper Collins, New York, 1994.; Ralph Gomory, "The Known, the Unknown and the Unknowable", Scientific American, lipanj, 1995., str. 120; Rolf Landauer, "Computation: A Fundamental Physical View", Physica Scripta, vol. 35, str. 88-95, i "Information Is Physical", Physics Today, svibanj, 1991., str. 23-29; Otto Rossler, "Endophysics", Real Brains, Artificial Minds, ur. John Casti i A. Karlqvist, North Holland, New York, 1987., str. 25-46; Roger Shepard, "Perceptual-Cognitive uni­versal as Reflections of the World", Psychonomic Bulletin and Review, vol. 1, no. 1,1994., str. 2-28; Patrick Suppes, "Explaining the Unpre­dictable", Erkenntnis, vol. 22,1985., str. 187-195; Joseph Traub, "Breaking Intractability" (pisano zajedno s Henryjem Wozniakowkim), Scientific American, siječanj, 1994, str. 102-107.0 nekima od matematičkih tema koje su se pojavile na seminaru u Santa Feu sam raspravljao u članku "The Death of Proof ", Scientific American, listopad, 1993., str. 92-103. Jedna od najboljih knjiga koje sam nedavno čitao o granicama znanja je Fire in the Mind, Georgea Johnsona, Alfred A. Knopf, New York, 1995.

Sudionici su sjedili oko dugog pravokutnog stola u dugačkoj pravokutnoj sobi s pločom na jednom kraju. Casti je otvorio semi­nar pitanjem: "Da li je stvarni svijet previše kompleksan da bismo ga mi shvatili?" Teorem nepotpunosti Kurta Godela, zapazio je Casti, implicira da će neki matematički opisi uvijek biti nepotpu­ni; da će neki aspekti svijeta uvijek odupirati opisu. Alan Turing je, slično, pokazao da su mnogi matematički iskazi "neodlučivi"; to jest da se ne može odrediti je li iskaz istinit ili lažan u konač­nom vremenu. Traub je pokušao parafrazirati Castijevo pitanje u pozitivnijem svjetlu: Možemo li znati što ne možemo znati? Može­mo li dokazati da postoje granice znanosti, na isti način kao što su Godel i Turing dokazali da postoje granice matematike i računar­stva?

Jedini način da se konstruira takav dokaz, objavio je E. Atlee Jackson, fizičar sa Sveučilišta Illinois, bi bio konstruirati formalni prikaz znanosti. Da pokaže kako je ta zadaća teška, Jackson je skočio do ploče i načrčkao izvanredno kompliciranu shemu koja navodno predstavlja znanost. Kad je shvatio da prisutni bezizražajno zure u njega, Jackson se vratio aforizmima. Da biste odredili ima li zna­nost granice, rekao je, morate definirati znanost, a čim definirate znanost, namećete joj granicu. S druge strane, dodao je, "ja ne mogu definirati svoju ženu, ali je mogu prepoznati". Nagrađen uljud­nim smiješkom, Jackson se vratio na mjesto.

Teoretičar antikaosa Stuart Kauffman stalno bi ulazio na seminar, održao zenovsko mini-predavanje i zatim opet izašao iz dvorane. U jednom takvom prizoru, podsjetio nas je da o našoj sposobnosti da klasificiramo svijet ovisi sam naš opstanak. Ali svijet ne dolazi već upakiran u prethodno napravljene kategorije. Možemo ga "izrezbariti", ili klasificirati, na mnogo načina. Kako bismo klasi­ficirali fenomene, štoviše, nešto informacija moramo odbaciti. Kauffman je zaključio ovom "čarolijom": "Biti znači klasificirati znači djelovati, što sve znači odbacivati informaciju. Tako da sam čin sa­znavanja zahtijeva neznanje." Slušatelji su izgledali istovremeno impresionirano i jadno.

Potom je par riječi rekao Ralph Gomory. Bivši potpredsjednik istraživačkog odjela u IBM-u, Gomory danas vodi Zakladu Sloan,

filantropsku organizaciju koja sponzorira projekte u vezi sa zna­nošću, uključujući i seminar u Santa Feu. Dok sluša nekog dru­gog kako govori, pa čak i kad sam govori, Gomory ima izraz dubo­ke nevjerice. Pružao bi glavu prema naprijed kao da zirka preko nevidljivih naočala, dok mu se guste crne obrve spajaju i izvijaju.

Gomory je objasnio da je odlučio financirati seminar jer odav­no misli da obrazovni sustav previše naglašava ono što je pozna­to, a premalo ono što je nepoznato ili čak nespoznatljivo. Većina ljudi nije ni svjesna koliko malo znamo, rekao je Gomory, jer obrazovni sustav prikazuje tako besmisleno neproturječan pogled na stvarnost. Sve što znamo o drevnim perzijskim ratovima, pri­mjerice, potječe iz jednog jedinog izvora, Herodota. Kako znamo je li Herodot bio točan izvjestitelj? Možda je imao manjkave ili netočne informacije! Možda je bio pristran ili je izmišljao stvari! Nikad nećemo saznati!

Kasnije je Gomory primijetio da bi Marsovac, gledajući ljude kako igraju šah, mogao ispravno deducirati pravila igre. No, bi li ikad mogao biti siguran da su to prava i jedina pravila? Svi smo na trenutak razmislili o Gomoryevoj zagonetki. Tada je Kauffman počeo spekulirati kako bi na to odgovorio Wittgenstein. Wittgenstein bi "strašno patio", rekao je Kauffman, zbog mogućnosti da bi igrači šaha mogli povući potez - namjerno ili ne - koji bi prekršio pravi­la. Naposljetku, kako da Marsovac kaže je li potez bio tek pogreš­ka ili rezultat nekog drugog pravila? "Shvaćate li to?", upitao je Kauffman Gomoryja.

"Za početak, uopće ne znam tko je Wittgenstein", razdraženo je odgovorio Gomory.

Kauffman je podignuo obrve. "On je jako poznati filozof." On i Gomory su zurili jedan u drugoga sve dok netko nije rekao:

"Pustimo sad Wittgensteina". Patrick Suppes, filozof sa Stanforda, stalno je prekidao raspravu

da bi ukazao da je Kant, u svojoj raspravi o antinomijama, anticipi­rao gotovo sve probleme s kojima se sad oni hrvaju na seminaru. Naposljetku, kad je Suppes spomenuo još jednu antinomiju, netko je povikao: "Nećemo više Kanta!" Suppes je protestirao da po­stoji još samo jedna antinomija koju želi spomenuti koja je stvarno

jako važna, ali kolege su ga ušutkali. (Bez sumnje nisu htjeli da ih se podsjeća da su većim dijelom samo preformulirali, uz pomoć novog žargona i metafora, argumente koje su odavno iznijeli ne samo Kant, nego i drevni Grci.)

Chaitin je, izbacujući riječi kao iz mitraljeza, odvukao raspravu natrag na Godela. Teorem nepotpunosti, ustvrdio je Chaitin, dale­ko od toga da je samo paradoksalni kuriozitet od male važnosti za napredak matematike ili znanosti, kao što to neki matematičari vole vjerovati, on je samo jedan u nizu dubokih problema koje po­stavlja matematika. "Neki ljudi kažu da su Godelovi rezultati bi­zarni, patološki, da potječu od paradoksa autoreferencije", rekao je Chaitin. "Sam je Godel ponekad bio zabrinut da je to samo pa­radoks koji je stvorila naša uporaba riječi. No, nepotpunost iz­gleda tako prirodno da možete pitati kako mi matematičari može­mo raditi bilo što!"

Chaitinov rad na algoritamskoj teoriji informacija sugerira da matematičari baveći se sve kompleksnijim i kompleksnijim pro­blemima moraju proširivati svoju bazu aksioma; drugim riječi­ma, da bi znali više, moraju više pretpostaviti. Kao rezultat toga, zaključuje Chaitin, sudbina matematike je da postane sve više eksperimentalna znanost s manje aspiracija na apsolutnu istinu. Chaitin je osim tog izjavio da baš kao što su, čini se, u prirodi fundamentalne nesigurnost i slučajnost, isto važi i za matemati­ku. Nedavno je otkrio algebarsku jednadžbu koja može imati i beskonačan i konačan broj rješenja, ovisno o vrijednosti varijabli u jednadžbi.

"Normalno, pretpostavljate da ako ljudi misle da je nešto istini­to, da je istinito zbog nekog razloga. U matematici se razlog zove dokazom, a posao matematičara je pronaći dokaz, razloge i deduk­cije iz aksioma ili prihvaćenih principa. Ja sam međutim uvidio da postoje matematičke istine koje su istinite bez ikakvog razloga. One su istinite slučajno ili nasumično. I to je razlog zbog kojeg nikad nećemo naći istinu: jer istine nema, one su istinite bez razloga."

Chaitin je također dokazao da se ne može odrediti je li neki računalni program najjezgrovitija moguća metoda za rješavanje pro­blema; uvijek je moguće da postoji i koncizniji program. (Implika-

čija je ovog otkrića, ukazali su ostali, da fizičari nikad ne mogu biti sigurni da su otkrili istinski konačnu teoriju, onu koja je najkompaktniji mogući opis prirode.) Chaitin je očito uživao u tome što je glasnik takvih strašnih novosti. Činilo se da je opijen mišlju da ruši hram matematike i znanosti.

Casti je odvratio da matematičari mogu izbjeći Godelove efekte koristeći se jednostavnim formalnim sustavima - kao što je aritme­tika koja se sastoji samo od zbrajanja i oduzimanja (bez množenja i dijeljenja). Nededuktivni logički sustavi, dodao je Casti, mogli bi također biti zaobilaznica problema; Godelov teorem je za pri­rodoslovlje možda lažna meta.

Brazilski matematičar Francisco Antonio "Chico" Doria ta­kođer misli da je Chaitinova analiza previše pesimistična. Mate­matičke prepreke koje je prepoznao Godel, kaže Doria, daleko su od toga da bi dovele matematiku do kraja, one je čak mogu obogatiti. Primjerice, sugerira Doria, kad se matematičari susretnu s prividno neodlučivom tvrdnjom, oni mogu stvoriti dvije nove grane matematike od kojih će jedna pretpostavljati da je tvrdnja istinita, a druga da je lažna. "Umjesto granica znanja", zaključio je Doria, "možemo imati bogatstvo znanja".

Slušajući Doriu, Chaitin je zakolutao očima. I Suppes je izgle­dao sumnjičavo. Proizvoljno pretpostavljati da su neodlučive matematičke tvrdnje istinite ili lažne, jednolično je govorio Sup­pes, ima "sve prednosti krađe pred poštenim radom". Pripisao je svoj navod nekom čuvenom.

Razgovor se i dalje navraćao - kao u čudnovatom atraktoru -na jedan od omiljenih predmeta filozofski nastrojenih matema­tičara i fizičara: problem kontinuuma. Je li stvarnost glatka ili kvrgava? Analogna ili digitalna? Da li se svijet može najbolje opi­sati realnim brojevima, koji se mogu dijeliti u beskonačno fine gradacije, ili cijelim brojevima? Fizičari od Newtona preko Ein-steina su se oslanjali na realne brojeve. Ali kvantna mehanika uka­zuje da materija i energija, i možda čak prostor i vrijeme (na izvanredno malim redovima veličine), dolaze u diskretnim ne­djeljivim paketima. Računala također sve predstavljaju kao cjeli­ne cijele brojeve: jedinice i nule.

Chaitin je realne brojeve proglasio "budalaštinom". Njihova preciznost je varka, s obzirom na buku, zbrkanost svijeta. "Fiziča­ri znaju da je svaka jednadžba laž", objavio je.

Netko je parirao navodeći Picassa: "Umjetnost je laž koja nam pomaže vidjeti istinu."

Naravno da su realni brojevi apstrakcije, pridružio se Traub, ali oni su vrlo snažne, učinkovite apstrakcije. Naravno da uvijek postoji buka, ali postoje načini da se nosimo s bukom u sustavu realnih brojeva. Matematički model zahvaća bit nečega. Nitko ne misli da on zahvaća cijeli fenomen.

Suppes je otišao do ploče i napisao nekoliko jednadžbi koje bi, implicirao je, mogle eliminirati problem kontinuuma jednom zau­vijek. Njegovi kolege nisu bili impresionirani. (To je, pomislio sam, glavni problem filozofije: nitko zapravo ne želi vidjeti da su filo­zofski problemi riješeni, jer onda više neće ni o čemu moći raz­govarati.)

Drugi sudionici su opazili da se znanstvenici suočavaju s pre­prekama u znanju, koje su puno manje apstraktne od nepotpu­nosti, neodlučivosti, kontinuuma i tako dalje. Jedan od njih je bio Piet Hut, nizozemski astrofizičar s Instituta za visoke studije. On kaže da su, uz pomoć snažnih statističkih metoda i računala, on i njegovi kolege astrofizičari naučili kako nadići zloglasni problem N-tijela, koji tvrdi da je nemoguće predvidjeti putanju tri ili više tijela u gravitacijskoj interakciji. Računala sada mogu simulirati evo­luciju cijelih galaksija koje sadrže milijarde zvijezda, pa čak i groz­dova galaksija.

Ali, dodaje Hut, astronomi se suočavaju s drugim, čini se ne­premostivim granicama. Oni imaju na raspolaganju samo jedan uni­verzum, tako da ne mogu raditi kontrolne eksperimente. Kozmolozi mogu ići unatrag u povijesti univerzuma samo do određene točke i nikad neće znati što je prethodilo velikom prasku ili što postoji izvan granica našeg univerzuma, ako išta postoji. Štoviše, fiziča­rima čestica će biti jako teško testirati teorije (poput onih koje se tiču superstruna) koje kombiniraju gravitaciju i sve druge prirodne sile, jer efekti postaju očiti na takvim udaljenostima i energijama koje su izvan dometa bilo kojeg zamislivog akceleratora.

Slična pesimistička nota zazvučala je i u Rolfa Landauera, fiziča­ra iz IBM-a i pionira proučavanja fizikalnih granica računarstva. Landauer govori režeći s njemačkim naglaskom koji samo izoštrava njegov podrugljivi smisao za humor. Kad je jedan govornik stao tako da se nije vidjela ploča, Landauer je povikao: "Možda govori­te transparentno, ali sami niste prozirni."

Landauer je ustvrdio da znanstvenici ne mogu računati na to da će kompjutorima beskonačno rasti snaga. On priznaje da se po­kazalo da mnoga od navodnih fizičkih ograničenja, za koja se nekoć mislilo da drugi zakon termodinamike ili kvantna mehanika po­stavljaju računarstvu, nisu stvarna. S druge strane, troškovi postro­jenja za proizvodnju računala toliko brzo rastu, da prijete da će zaustaviti pad cijena računalima koje se smanjuju već desetljećima. Landauer je također sumnjao da će projektanti računala u skoroj budućnost znati iskoristiti egzotične kvantne efekte, poput super-pozicije - sposobnosti kvantnog entiteta da postoji u više od jednog stanja u istom trenutku - i time transcendirati sposobnosti današ­njih kompjutora, kao što su to iznijeli neki teoretičari. Ovakvi bi sustavi bili toliko osjetljivi na sićušne poremećaje na kvantnoj razini da bi u biti bili beskorisni, ustvrdio je Landauer.

Brian Arthur, ekonomist zajapurenog lica iz Instituta Santa Fe koji je govorio s pijevnim irskim naglaskom, skrenuo je raspravu prema granicama ekonomije. Pokušavajući predvidjeti kako će se ponašati neko tržište dionica, investitor mora stvarati pretpostavke o tome kakve će pretpostavke stvarati drugi o tome kako će drugi stvarati pretpostavke - i tako ad infinitum. Ekonomsko područ­je je inherentno subjektivno, psihološko, i stoga nepredvidivo, "indeterminizam natapa cijeli sustav". Čim ekonomisti pokušaju simplificirati svoje modele - pretpostaviti da investitori imaju savrše­no znanje o tržištu ili da cijene predstavljaju neku stvarnu vrijednost - modeli postaju nerealistični; dva ekonomista obdarena beskonačnom inteligencijom doći će do različitih zaključaka o istom sustavu. Sve što ekonomisti stvarno mogu napraviti je reći: "Pa, moglo bi biti ovako, a mogli bi biti i onako." S druge strane, dodao je Art­hur, "ako ste zaradili tržištu, svi će vas ekonomisti slušati".

Kauffman je potom ponovio što je Arthur upravo rekao, samo na apstraktniji način. Ljudi su "agenti" koji moraju kontinuirano prilagodavati svoje "unutarnje modele" kao odgovor na opažene prilagodbe internih modela drugih djelatnika, time kreirajući "kom­pleksni koadaptirajući krajolik".

Landauer je, mršteći se, ubacio da postoje puno očitiji razlozi da je nemoguće predvidjeti ekonomske fenomene od ovih subjektiv­nih faktora. AIDS, ratovi u Trećem svijetu, čak i proljev glavnog analitičara velikog investicijskog fonda, mogu imati dubok utjecaj na ekonomiju, rekao je. Kakav bi model ikada mogao predvidjeti takve događaje?

Roger Shepard, psiholog sa Stanforda koji je tiho slušao, na­pokon je ustao. Shepard izgleda pomalo melankolično. Njegovo prividno stanje je možda iluzija koju potiču njegovi spušteni, pro-sijedi brkovi - ili pak vrlo stvarni nusprodukt njegove opsesije pita­njima na koja nema odgovora. Shepard je priznao da je na ovaj skup došao djelomice da bi saznao jesu li znanstvene ili matematičke istine otkrivene ili izumljene. Također je u posljednje vrijeme dosta mislio o tome da li znanstveno znanje stvarno postoji i zaključio je da ne može postojati neovisno od ljudskog uma. Udžbenik iz fizike, bez čovjeka koji bi ga pročitao, samo je papir i tinta. Ali to ukazuje na ono za što Shepard misli da je uznemirujuće pitanje. Či­ni se da znanost postaje sve kompliciranija i kompliciranija i time sve teže shvatljiva. Izgleda da je sasvim moguće da će u budućnosti neke znanstvene teorije, poput teorije ljudskog uma, biti prekom-pleksne da bi ih mogli shvatiti i najgenijalniji znanstvenici. "Mož­da sam staromodan", rekao je Shepard, ali ako je teprija toliko komplicirana da je nitko ne može shvatiti, kako nas 6a može on­da zadovoljiti?

I Trauba je mučilo isto pitanje. Mi ljudi možemo vjerovati u Occa-movu britvu - koja tvrdi da su najbolje teorije i najjednostavnije -zato jer su to jedine teorije koje naši slabi mozgovi mogu shvati­ti. Ali možda računala neće imati to ograničenje, dodao je Traub. Možda će računala biti znanstvenici budućnosti.

U biologiji, netko je sumorno zapazio, "Occamova britva vam može prerezati vrat".

Gomory je zapazio da je zadaća znanosti pronaći te niše stvar­nosti koje dopuštaju da ih se razumije, uz pretpostavku da svijet u biti nije spoznatljiv. Jedan način da se svijet učini razumljivijim, ukazao je Gomory, jest da ga učinimo više artificijelnim, budući su artificijelni sustavi razumljiviji i više predvidivi od prirodnih. Primjerice, da bi se olakšala vremenska prognoza, društvo bi mo­glo staviti svijet pod prozirnu kupolu.

Svi su na trenutak netremice gledali Gomoryja. Potom je Traub primijetio: "Mislim da Ralph hoće reći da je lakše stvoriti buduć­nost nego je predvidjeti."

Kako se seminar nastavljao, sve je više imalo smisla ono što je govorio Otto Rossler. Ili je sve manje smisla imalo ono što su govorili drugi? Rossler je bio teorijski biokemičar i teoretičar kaosa sa Sveučilišta Tubingen u Njemačkoj, koji je sredinom se­damdesetih otkrio matematičko čudovište nazvano Rosslerov atraktor. Činilo se da je njegova sijeda kosa u stalnom neredu, kao da se upravo probudio iz transa. Imao je uvećane osobine marionete: začuđene oči, istaknutu donju usnu i lukovičastu bra­du uokvirenu dubokim, vertikalnim borama. Niti ja niti, sum­njao sam, itko drugi nije ga u potpunosti razumio, ali svi su se naginjali spram njega kad je davao svoje šaputave zamuckujuće izjave, kao da su proročanstva.

Rossler je uočavao prvenstveno dva ograničenja znanja. Jedno je nedostupnost. Nikad ne možemo biti sigurni u podrijetlo našeg univerzuma, primjerice, jer je ono previše udaljeno od nas i u pro­storu i u vremenu. Drugo ograničenje, distorzija, mnogo je gore. Svijet nas može zavarati tako da mi mislimo da ga razumijemo, a da u stvari to ne bude tako. Kad bismo mogli biti izvan univerzu­ma, kazao je Rossler, znali bismo granice našeg znanja; ali mi smo zarobljeni unutar univerzuma i tako naše znanje o vlastitim gra­nicama mora ostati nepotpuno.

Rossler je postavio nekoliko pitanja za koja kaže da ih je u osam­naestom stoljeću formulirao fizičar Ruder Bošković. Može li net­ko odrediti, ako se nalazi na planetu okružen potpuno mračnim nebom, da li se planet okreće? Ako zemlja diše, ali dišemo i mi sinkrono s njom, možemo li reći da li zemlja diše? Vjerojatno ne,

prema Rossleru. "Postoje situacije u kojima je nemoguće otkriti istinu iznutra", rekao je. S druge strane, dodao je, jednostavnim postavljanjem ovakvim misaonih eksperimenata bismo mogli pro­naći način transcendiranja granica percepcije.

Što je više Rossler govorio, to sam više nalazio sklonosti spram njegovih ideja. Tijekom jedne stanke sam ga pitao da li misli da bi inteligentna računala mogla transcendirati granice ljudske znanosti. Živo je zavrtio glavom. "Ne, to nije moguće", odvratio je inten­zivnim šapatom. "Ja bih se kladio na delfine ili kitove. Oni imaju najveće mozak na Zemlji." Rossler me obavijestio da kad jednog kita pogode kitolovci, drugi se ponekad naguraju oko njega, obliku­jući nešto nalik na zvijezdu, i onda i sami budu ubijeni. "Često ljudi misle da je to samo slijepi instinkt", rekao je Rossler. "U stvari je to njihov način da pokažu čovječanstvu da su puno dalje evoluirali od ljudi." Samo sam klimnuo glavom.

Pri kraju seminara, Traub je predložio da se podijelimo na po­sebne skupine kako bismo prodiskutirali granice specifičnih po­dručja: fizike, matematike, biologije, društvenih znanosti. Jedan društvenjak je izjavio da ne želi biti u skupini za društvene zna­nosti; došao je izričito razgovarati i doznati nešto od ljudi izvan nje­gova područja. Njegova je primjedba izazvala nekoliko pobunje­nih glasova. Netko je rekao da kad bi svi mislili onako kako misli društvenjak, onda ne bi bilo društvenjaka u skupini za društvene znanosti, biologa u skupini za biologiju, i tako dalje. Traub je rekao da se svi mogu raspodijeliti kako god žele; on je samo dao jedan prijedlog. Sljedeće je pitanje bilo gdje će raditi razne grupe? Netko je predložio da se raziđu po različitim sobama, tako da neki glasni govornici ne uznemiravaju druge grupe. Svi su pogledali u Chai-tina. Njegovo obećanje da će biti tih dočekano je s podsmjehom. Još malo rasprave. Landauer je primijetio da se tu ulaže previše inte­ligencije u jednostavan problem. Baš kad je izgledalo da su svi iz­gubili nadu, skupine su se nekako spontano oblikovale, više ili manje slijedeći Traubov inicijalni prijedlog, i razišle se po raznim sobama. To je bio, pomislio sam, impresivan primjer onoga što ljudi iz San­ta Fea zovu samoorganizacijom ili redom koji nastaje iz kaosa; možda je život nastao na taj način.

Pridružio sam se matematičkoj skupini u kojoj su bili Chai-tin, Landauer, Shepard, Doria i Rossler. Pronašli smo slobodnu sobu s pločom. Nekoliko minuta su svi govorili o čemu bi treba­lo govoriti. Potom je Rossler otišao do ploče i napisao nedavno otkrivenu formulu koja stvara fantastično komplicirani matema­tički objekt, "majku svih fraktala". Landauer je uljudno upitao Rosslera kakve veze taj fraktal ima s bilo čime. On "umiruje mo­zak", odvratio je Rossler. On je također hranio njegovu nadu da bi fizičari mogli opisati stvarnost pomoću ove vrste kaotičnih, ali klasičnih formula, i time se riješiti groznih neodređenosti kvant­ne mehanike.

Shepard je ubacio da se on pridružio matematičkoj podskupini jer je htio da mu matematičari kažu jesu li matematičke istine izum­ljene ili otkrivene. Sad su svi govorili neko vrijeme o tome, ali nisu došli ni do kakvog zaključka. Chaitin je rekao da je većina mate­matičara sklona mišljenju da se radi o otkrićima, ali Einstein je očito bio pristaša teze da se radi Q izumima.

Chaitin je, za vrijeme stanke, još jednom izjavio da je mate­matika mrtva. U budućnosti će matematičari biti u stanju rješa­vati probleme samo pomoću enormnih kompjutorskih kalkulacija koje će biti previše kompleksne da bi ih itko razumio.

Svima je bilo dosta Chaitina. Matematika funkcionira, povikao je Landauer. Ona pomaže znanstvenicima da rješavaju probleme. Očito nije mrtva. Drugi su se pridružili optužujući Chaitina za pretjerivanje.

Chaitin je, po prvi put, izgledao pokunjeno. Njegov je pesi­mizam, zaključio je, možda povezan sa činjenicom da je ujutro pojeo previše peciva. Primijetio je da se pesimizam njemačkog filo­zofa Schopenhauera, koji je zagovarao samoubojstvo kao vrhovni izraz egzistencijalne slobode, objašnjava njegovom bolesnom jetrom.

Steen Rasmussen, fizičar i redoviti suradnik u Santa Feu, po­novio je poznati argument kaopleksologa da tradicionalne reduk-cionističke metode ne mogu riješiti kompleksne probleme. Zna­nosti treba "novi Newton", rekao je, netko tko može izmisliti sasvim nov pojmovni i matematički pristup kompleksnosti.

Landauer je prekorio Rasmussena što je podlegao "bolesti" koja je zahvatila mnoge istraživače iz Santa Fea, vjerovanju u neki "veliki religiozni uvid" koji će istog trena riješiti sve njihove proble­me. Znanost ne funkcionira na taj način; razni problemi zahtije­vaju različita oruđa i tehnike.

Rossler se potom rasteretio u dugačkom zapletenom monolo­gu čija je poruka, čini se, da naši mozgovi predstavljaju samo jedno rješenje mnogostrukih problema koje postavlja svijet. Evolucija je mogla stvoriti druge mozgove koji bi predstavljali druga rješenja.

Landauer, koji je na čudan način štitio Rosslera, oprezno ga je upitao da li misli da ćemo biti u stanju izmijeniti naše mozgove kako bismo mogli steći više znanja. "Postoji jedan način", odgovorio je Rossler zureći u nevidljivi predmet na stolu pred sobom. "Poludjeti."

Uslijedio je trenutak oprezne tišine. Onda je izbila svađa o tome da li je kompleksnost koristan termin ili je tako neprecizno definiran da je postao besmislen i treba ga napustiti. I ako termini poput kaosa i kompleksnosti imaju malo znanstvenog smisla, re­kao je Chaitin, oni su svejedno korisni za odnose s javnošću. Traub je zapazio da je fizičar Seth Lloyd izbrojio barem 31 različitu defi­niciju kompleksnosti.

"Idemo od kompleksnosti premaperpleksnosti (zbrci)?", upi­tao se Doria. Svi su klimali glavama i čestitali mu na aforizmu.

Kad se grupa ponovno sastala, Traub je zatražio od svakoga da predloži odgovore na dva pitanja: što smo saznali; koja pitanja ostaju neriješena.

Chaitin je izbacio još pitanja: Koje su granice metamatematike i metametamatematike? Koje su granice naše sposobnosti da spo­znamo granice? Postoje li granice tog znanja? Možemo li simuli-rati cijeli univerzum, a ako da, možemo li stvoriti bolji svemir ne­go što je to učinio Bog?

"I možemo li se tamo preseliti", zajedljivo je dodao netko. Lee Segel, izraelski biolog, upozorio ih je da paze kako ras­

pravljaju o ovim temama u javnosti, ukoliko dakako ne žele pri­donijeti rastućem protuznanstvenom raspoloženju društva. Napo­kon, nastavio je, i previše ljudi misli da je Einstein pokazao da je sve

relativno, a da je Godel dokazao da se ništa ne može dokazati. Svi su ozbiljno klimali glavama. Znanost ima fraktalnu strukturu, po­uzdano je dodao Segel, i očito nema granica stvarima koje može­mo istraživati. Svi su ponovno klimnuli.

Rossler je predložio neologizam za ono čime se bave on i njegovi kolege: limitologija. Limitologija je postmoderno područje, rekao je Rossler, izraslo iz napora dvadesetog stoljeća da dekonstruira stvarnost. Naravno, i Kant se hrvao s granicama znanja. I Maxwell, veliki škotski fizičar. Maxwell je zamišljao da bi nam neki mikro­skopski čovječuljak, ili demon, mogao pomoći da pobijedimo drugi zakon termodinamike. Ali prava lekcija Maxwellovog demona, re­kao je Rossler, je da se mi nalazimo u termodinamičnom zatvoru iz kojeg nikad ne možemo pobjeći. Kad sakupljamo informacije od svijeta, pridonosimo njegovoj entropiji i time njegovoj nespo-znatljivosti. Spuštamo se neumoljivo prema toplinskoj smrti. "Ci­jela tema o granicama znanosti je demonska tema", prosiktao je Rossler. "Mi se borimo s demonima."

Susret na Hudsonu

Svi su se složili da je seminar bio produktivan; nekoliko sudioni­ka je reklo Josephu Traubu, jednom od suorganizatora, da je to bio najbolji seminar kojem su ikad prisustvovali. Više od godinu dana kasnije, Ralph Gomory se složio da osigura novac iz Zakla­de Sloan za buduće skupove na Institutu Santa Fe i drugdje. Piet Hut, Otto Rossler, Roger Shepard i Robert Rosen, kanadski bio­log koji je također bio na seminaru, zajedno će napisati knjigu o granicama znanosti. Nisam bio potpuno iznenađen kad sam sa­znao da namjeravaju tvrditi da znanost ima sjajnu budućnost. "De­fetistički stav nas neće nikuda odvesti", rekao mi je ozbiljno She­pard.

U mojim očima sastanak u Santa Feu je samo u nasumičnom obliku ponovio mnoge od argumenata koje je Gunther Stent tako elegantno iznio još prije četvrt stoljeća. Poput Stenta, ljudi na seminaru su priznali da se znanost suočila s fizičkim, društvenim

i spoznajnom granicama. No ovi mi se tragači za istinom ne čine sposobni da vlastite argumente dovedu do njihovih logičkih zaključa­ka, kao što je to učinio Stent. Nitko od njih ne može prihvatiti da će znanost - definirana kao potraga za spoznatljivim, empirijski potkrijepljenim istinama o prirodi - možda uskoro skončati ili je već i završila. Nitko, mislio sam, osim Gregoryja Chaitina. Od svih govornika na sastanku, on mi je izgledao najspremniji da prizna da znanost i matematika možda nadilaze naša spoznajna ograničenja.

Stoga sam s puno nade, nekoliko mjeseci nakon susreta u San­ta Feu, ponovno dogovorio sastanak sa Chaitinom u Cold Sprin-gu, mjestašcu na rijeci Hudson u čijoj blizini obojica stanujemo. Popili smo kavu i pojeli kolače u minijaturnom centru gradića i po­tom odšetali do obližnjeg pristaništa. Planina Storm King i velika utvrda West Point nadvijali su se nad rijekom u daljini. Nad nama su kružili galebovi.

Kad sam rekao Chaitinu da pišem knjigu o mogućnosti da znanost ulazi u eru opadajućih prinosa, očekivao sam da empatič-nu reakciju, ali on je frknuo s nevjericom. "Stvarno? Nadam se da to nije istina, jer ako jest, bilo bi to prilično dosadno. Čini se da je svako razdoblje mislilo tako. Tko je to rekao - lord Kelvin? -da nam preostaje još samo odrediti nekoliko decimala?" Kad sam rekao da povjesničari nisu našli dokaza da je Kelvin ikada rekao ta­kvo što, Chaitin je slegnu ramenima. "Pogledajte sve što ne znamo! Ne znamo kako funkcionira mozak. Ne znamo što je pamćenje. Ne znamo što je starenje." Kad bismo shvatili zašto starimo, možda bismo mogli smisliti kako da zaustavimo proces starenja, reče Chaitin.

Podsjetio sam Chaitina da je u Santa Feu rekao da je moguće da se matematika, pa čak i znanost u cijelosti, približava svojim konač­nim granicama. "Samo sam pokušavao probuditi ljude", odvratio je. "Publika je bila mrtva." Njegov rad, naglašava, predstavlja poče­tak, a ne kraj. "Možda imam negativan rezultat, ali ja ga iščitavam tako da mi kaže kako da tragam za novim matematičkim istinama: ponašaj se više poput fizičara. Više empirijski. Dodaj nove aksiome."

Chaitin je rekao da ne bi mogao raditi na granicama matematike kad ne bi bio optimist. "Pesimisti se sjeti Godela i počne piti viski sve dok ne umre od ciroze jetre." Premda je moguće da ljudi žive u istoj onakvoj "zbrci" kao što su živjeli tisućama godina prije, ne može se nijekati izvanredni progres koji smo napravili u znano­sti i tehnologiji. "Kad sam bio dijete, svi su govorili o Godelu s mističnim poštovanjem. To je bilo gotovo nerazumljivo, a sigurno duboko. A ja sam htio razumjeti što dođavola on govori i zašto je to istina. I uspio sam! To me čini optimističnim. Mislim da znamo jako malo, i nadam se da znamo jako malo, jer to znači da ćemo se poslije jako dobro zabavljati."

Chaitin se prisjetio da se jednom skoro posvađao s fizičarom Richardom Feynmanom o granicama znanosti. Do incidenta je došlo na konferenciji o računarstvu kasnih osamdesetih, nedugo prije Feynmanove smrti. Kad je Chaitin izrekao mišljenje da znanost tek počinje, Feynman se razljutio. "Rekao je da već znamo praktič­ki sve o fizici svega u svakodnevnom životu i ako je još bilo što preostalo, da to neće biti relevantno."

Feynmanov stav je zbunio Chaitina sve dok nije saznao da Feynman boluje od raka. "Nakon svih tih velikih fizikalnih otkrića do kojih je došao, nije mogao imati takvo pesimističko shvaća­nje. Ali na kraju života, kad je jadnik znao da mu ne preostaje više puno, onda mogu shvatiti zašto je govorio tako", rekao je Chaitin. "Onaj tko umire ne želi propustiti zabavu koja dolazi. Ne želi misliti da postoji neka divna teorija, neko divno znanje o fizičkom svijetu, o kojem on nema pojma i koje on nikada neće vidjeti."

Pitao sam Chaitina je li čuo za knjigu Dolazak zlatnog doba. Kad je odmahnuo glavom, prepričao sam mu Stentov argument o kraju znanosti. Chaitin je zakolutao očima i pitao me koliko je Stent bio star kad je pisao knjigu. Tridesetak godina, odgovorio sam. "Mož­da je imao problema s jetrom"', odgovorio je Chaitin. "Možda ga je napustila djevojka. Obično muškarci počnu tako pisati kad ot­kriju da više ne mogu voditi ljubav sa ženom onako burno kako su to mogli prije, ili nešto slično." U biti, rekao sam, Stent je napisao knjigu na Berkeleyu šezdesetih godina. "Aha! Sad mi je jasno!", uzviknuo je Chaitin.

Chaitina nije impresionirala Stentova tvrdnja da čovječanstvo, većim dijelom, ne mari za znanost. "Pa nikad i nije", odvratio je Chaitin. "Dobri znanstvenici uvijek su bili mala skupina luđaka. Svi drugi su zaokupljeni preživljavanjem, otplatom kredita. Djeca su bolesna, ženi treba više novca ili će pobjeći s nekim drugim." Slavodobitno se nasmijao. "Sjetite se kvantne mehanike, koja je takvo remek-djelo. Stvorili su je ljudi koji su se time bavili kao hobijem, dvadesetih godina ovog stoljeća, kad nije bilo nikakvih budžeta za znanost. Kvantna mehanika i nuklearna fizika su bile poput grčke poezije."

Sreća je, rekao je Chaitin, da se samo mali broj ljudi posveću­je rješavanju velikih pitanja. "Kad bi svi pokušavali shvatiti grani­ce matematike ili stvoriti velike slike, to bi bila katastrofa! Kana­lizacija ne bi funkcionirala! Ne bi bilo struje! Zgrade bi se srušile! Mislim, kad bi se svi htjeli baviti velikom umjetnošću ili dubo­kom znanošću, svijet ne bi funkcionirao! Dobro je da nas je sa­mo nekolicina!"

Chaitin tvrdi da se čini da je fizika čestica zaglavila jer su troškovi akceleratora tako veliki. No, vjeruje je da će u godinama koje dolaze teleskopi ipak omogućiti napredak u fizici, otkrivajući burne procese koje generiraju neutronske zvijezde, crne rupe i drugu egzotiku. Nije li moguće, pitao sam, da sva ova nova opažanja ne vode točnijim i koherentnijim teorijama fizike i kozmologije, nego ukazuju na beskorisnost pokušaja da se konstruiraju takve teorije? Čini se da to implicira njegov vlastiti rad u matematici - koji je pokazao da, što se s kompleksnijim fenomenima bavimo, mora­mo sve više proširivati bazu aksioma. "Aha, postat će više nalik na biologiju? Možda ste u pravu, ali znat ćemo više o svijetu", od­govorio je Chaitin.

Napredak u znanosti i tehnologiji osim toga smanjuje troškove opreme na mnogim poljima, ustvrdio je Chaitin. "Oprema koju sad možete kupiti za vrlo malo novca na mnogim poljima je izvan­redna." Računala imaju vitalni značaj u njegovom radu. Chaitin je nedavno izumio nov programski jezik koji će njegove ideje o granicama matematike učiniti puno konkretnijim. Svoju knjigu,

Granice matematike, distribuira na Internetu. "Internet povezuje ljude i omogućava stvari koje se prije nisu događale."

U budućnosti, predviđa Chaitin, ljudi možda uvećaju svoju inteligenciju uz pomoć genetskog inženjeringa ili učitavajući sebe u računala. "Naši potomci bi mogli inteligentniji od nas onoliko koliko smo mi inteligentniji od mrava." S druge strane, "ako svi počnu uzimati heroin i biti depresivni i gledati TV cijelo vrije­me, nećemo stići daleko." Chaitin je zastao. "Ljudi imaju buduć­nost samo ako zaslužuju da imaju budućnost!", prasnuo je. "Ako budu depresivni, onda nemaju budućnosti!"

Naravno, uvijek je moguće da će znanost završiti jer će završiti civilizacija, dodaje Chaitin. Mašući rukom prema stjenovitim brežuljcima s one strane rijeke, podsjeća da su ledenjaci urezali ovaj kanal za posljednjeg ledenog doba. Prije samo deset tisuća godina, led je prekrivao cijelo ovo područje. Sljedeće ledeno doba bi moglo uništiti civilizaciju. Ali čak i tad, reče on, druga bića u svemiru još uvijek mogu nastaviti potragu za znanjem. "Ne znam postoje li druga živa bića, nadam se da da, jer je vjerojatno da neće zabrljati."

Otvorio sam usta s namjerom da dopustim mogućnost da se budućnosti znanošću nastave baviti inteligentni strojevi. Ali Chaitin, koji je počeo govoriti sve brže i brže kao groznici, prekinuo me. "Vi ste pesimist! Vi ste pesimist!", vikao je. Podsjetio me da mo­ja žena očekuje drugo dijete. "Začeli ste dijete! Trebali biste biti priličan optimist! Morate biti optimist! Ja bih trebao biti pesi­mist! Stariji sam od vas! Nemam djece! IBM-u ide loše!"Avion je nadlijetao, galebovi su kriještali, Chaitinovi urlici smijeha su odla­zili, bez odjeka, niz moćnu rijeku Hudson.

Kraj povijesti

Chaitinova karijera se zapravo prilično dobro uklapa u scenarij Gunt-hera Stenta o opadajućim prinosima znanosti. Algoritamska teori­ja informacija nije istinski novo otkriće, nego nastavak Godelovog uvida. I Chaitinov rad podupire Stentovo mišljenje da znanost, u

svom pokušaju da prodre u sve kompleksnije fenomene, nad-mašuje naše urođene aksiome. Stent u svom sumornom proročan­stvu međutim ostavlja nekoliko izlaza za slučaj nužde. Društvo mož­da postane toliko bogato da može plaćati čak i najćudljivije znanstvene pokuse - akceleratore čestica oko svijeta! - bez obzira na cijenu. Znanstvenici možda dođu do nekog izvanrednog otkrića, poput tran­sportnog sustava bržeg od svijetlosti ili tehnike genetskog inženje­ringa kojom se može uvećati inteligencija, koje bi nam omogući­lo da transcendiramo naša fizička i spoznajna ograničenja. Dodao bih još jednu dalju mogućnost ovoj listi. Znanstvenici bi mogli otkriti izvanzemaljski život, stvarajući tako sjajnu novu eru u uspo­rednoj biologiji. Ako ne dođe do tako nečega, znanost bi mogla davati sve manje rezultata i postupno se zaustaviti.

Što će onda biti sa čovječanstvom? U Zlatnom dobu je Stent nagovijestio da bi nas znanost, prije no što završi, mogla barem osloboditi najgorih društvenih problema kakvi su siromaštvo i bolest, pa čak i sukobi među državama. Budućnost će biti mirna i udobna, premda dosadna. Većina ljudi će se posvetiti utrci za užicima. Godine 1992., Francis Fukuyama je iznio prilično različitu viziju budućnosti u Kraju povijesti4. Fukuyama, politički teoretičar koji je radio u State Departmentu za vrijeme Bushove vladavine, definira povijest kao ljudsku borbu da se pronađe najrazumniji -ili barem najmanje poguban - politički sustav. U dvadesetom sto­ljeću, kapitalistička je liberalna demokracija, koja je prema Fu-kuyami uvijek bila najbolji izbor, imala samo jednog ozbiljnog suparnika: marksistički socijalizam. Nakon propasti Sovjetskog saveza kasnih osamdesetih, kapitalistička demokracija je ostala sa­ma u ringu, natučena, ali pobjednička. Povijest je završila.

Fukuyama nastavlja razmatrajući duboka pitanja koja izaziva ova teza. Sada kad je doba političkih borbi završilo, što ćemo dalje raditi? Zašto postojimo? Koja je svrha čovječanstva? Fukuyama nije dao neki određeni odgovor, nego je više retorički slegnuo ramenima. Sloboda i blagostanje, jada se, možda neće biti dostatni

4 The End of History and the Last Man, Francis Fukuyama, The Free Press, 1992. [usp. Kraj povijesti i posljednji čovjek]

da zadovolje našu ničeovsku volju za moći i našu potrebu za stalnim "samonadilaženjem". Bez velikih ideoloških borbi koje bi nas zaoku­pile, mi, ljudi, bismo mogli proizvoditi ratove samo zato da bismo se nečim bavili.

Fukuyama nije previdio ulogu znanosti u ljudskoj povijesti. Dale­ko od toga. Njegova teza zahtijeva da povijest ima pravac, da bude progresivna, a znanost - kako tvrdi - daje taj pravac. Znanost je bila presudna za rast modernih nacionalnih država, kojima je služila kao sredstvo za postizanje vojne i ekonomske moći. Ali Fukuyama nije ni pomislio da bi znanost postpovijesnom čovječanstvu mo­gla dati zajedničku svrhu, cilj, nešto što bi ohrabrivalo suradnju, a ne konflikt.

Nadajući se da ću saznati razlog za Fukuyamino ispuštanje, nazvao sam ga u siječnju 1994. u Korporaciju Rand gdje je dobio posao nakon što je Kraj povijesti postao bestseler. Odgovorio mi je sa svim oprezom nekoga tko je navikao na ekscentrike, ali ga oni ne zabavljaju. U prvi mah je krivo razumio moje pitanje; mislio je da ga pitam da li bi nam znanost mogla pomoći da donosimo moral­ne i političke odluke u postpovijesnoj eri, a ne da bude cilj sebi samoj. Lekcija suvremene filozofije, ozbiljno me podučio Fukuya­ma, jest da je znanost moralno neutralna, u najboljem slučaju. U biti, znanstveni napredak, ako ga ne prati moralni progres u društvu ili u pojedincima, "može vas učiniti gorim nego što ste bili bez njega".

Kad je Fukuyama napokon shvatio što ga pitam - da bi zna­nost mogla dati neku vrstu ujedinjavajuće teme ili svrhe civilizaciji - njegov se ton još više distancirao. Da, nekoliko mu je ljudi slalo pisma na tu temu. "Mislim da su to bili ljudi s fiks-idejama, poput svemirskih putovanja", nasmijuljio se. "Oni kažu: pa, znate, ako i neće više biti ideoloških ratova u kojima bismo se borili, uvijek se možemo boriti s prirodom u smislu proširivanja granice znanja i osvajanja sunčevog sustava."

Još se jednom posprdno nasmijao. Dakle, vi ne uzimate ovakva predviđanja ozbiljno, upitao sam ga. "Ne, zapravo ne", rekao je izmučeno. Pokušavajući ga još malo podbosti, otkrio sam da mnogi ugledni znanstvenici i filozofi - ne samo zaljubljenici u Zvjezda-

ne staze - vjeruju da znanost, potraga za čistim znanjem, predstav­lja sudbinu čovječanstva. "Uh...", odvratio je Fukuyama, kao da me više ne sluša nego se ponovno zadubio u onaj predivni Hegelov traktat koji je proučavao prije nego što sam ja nazvao. Spustio sam slušalicu.

Bez puno razmišljanja, Fukuyama je dosegao isti zaključak koji je iznio Stent u Dolasku zlatnog doba. S vrlo različitih perspektiva, obojica su vidjeli da je znanost manje popratni proizvod naše volje da znamo, a više naše volje za moć. Fukuyamino nezainteresirano odbacivanje budućnosti posvećene znanosti bilo je značajno. Ve­lika većina ljudi, koja uključuje ne samo neuke mase, nego i um­ne tipove kakav je Fukuyama, misli da je znanost samo umjereno zanimljiva, u najboljem slučaju, a svakako da nije vrijedna toga da služi kao cilj za čovječanstvo. Ma kakva bila dugoročna sudbina Homo sapiensa - Fukuyamino vječno ratovanje ili Stentov vječni hedonizam, ili - najvjerojatnije - neka mješavina i jednog i drugog - to vjerojatno neće biti bavljenje znanošću.

Faktor Zvjezdane staze

Znanost nam je već podarila izvanredno nasljeđe. Omogućila nam je da stvorimo mapu cijelog univerzuma, od kvarkova do kvazara, i da otkrijemo osnovne zakone koji upravljaju fizičkim i biološkim svijetom. Stvorila je pravi mit o stvaranju. Primjenom znanosti stekli smo zapanjujuću moć nad prirodom. No, znanost nas ostavlja s brojnim problemima: siromaštvom, mržnjom, nasiljem, bolestima, i s neodgovorenim pitanjima, naročito ovim: Jesmo li neizbježni ili samo slučajni događaj? Također, znanost nas je, daleko od toga da učini naše živote smislenima, prisilila da se suočimo s besmislenošću (kao što to voli reći Steven Weinberg) egzistencije.

Opadanje znanosti će sigurno pogoršati našu spiritualnu krizu. Klišeju se ne može umaći. U znanosti, kao i u svemu drugome, važno je putovanje, a ne odredište. Znanost u početku budi naš osjećaj čuđenja jer otkriva neku novu, inteligibilnu zamršenost svi­jeta. Ali svako otkriće postaje na kraju antiklimaks. Recimo da se

dogodi čudo i da fizičari nekako potvrde da sveukupna stvarnost potječe od titranja omči energije (energetskih čvorova) u desetdi-menzionalnom hiperprostoru. Kako dugo mogu fizičari, ili mi ostali, biti zapanjeni ovim otkrićem? Ako je ta istina konačna, u smislu da isključuje sve druge mogućnosti, škripac u koji nas dovodi je još neugodniji. Ovaj problem može objasniti zašto čak i tragači poput Gregoryja Chaitina - čiji vlastiti rad implicira nešto drugo - smatraju da je teško prihvatiti da je čista znanost, velika potraga za znanjem, konačna, a kamoli završena. Ali vjera da će se znanost nastaviti zauvijek je samo to, vjera koja proistječe iz naše urođene taštine. Ne možemo ne vjerovati da smo akteri u epskoj drami koja je za­pravo san nekog kozmičkog dramatičara, koji ima osjećaj za na­petost, tragediju, komediju i - naposljetku, nadamo se - za happy end. Jer najsretniji kraj bi bio da nema kraja.

Ako je moje iskustvo bilo kakav vodič, čak i ljudi sa samo usput­nim interesom za znanost teško da mogu prihvatiti da su dani znano­sti odbrojeni. Lako je shvatiti zašto. Mi smo uronjeni u progres, stvaran i umjetan. Svake godine imamo sve manje i sve brže kom­pjutore, sve elegantnije automobile, sve više kanala na televiziji. Osim toga, naše shvaćanje napretka je iskrivljeno nečim što bismo mogli nazvati faktorom Zvjezdane staze. Kako se znanost može pri­bližavati kulminaciji kad još nismo izumili svemirske brodove koji putuju brzinom svjetlosti? Kad još nismo stekli fantastične psihič­ke moći - usavršene istovremeno genetskim inženjeringom i elek­troničkom protetikom - koje se opisuju u cyberpunk romanima? Sama znanost - ili bolje reći ironijska znanost - nam pomaže da širimo ovakve fikcije. Rasprave o putovanju kroz vrijeme, tele-portaciji i paralelnim svemirima možete danas naći u uglednim recenziranim fizikalnim časopisima. A barem jedan Nobelovac iz fizike, Brian Josephson, je izjavio da fizika neće biti završena sve dok ne objasni vanosjetilnu percepciju i telekinezu.5

Ali Brian Josephson je odavno napustio pravu fiziku zbog mi­stičnog i okultnog. Ako stvarno vjerujete u modernu fiziku, nije vjerojatno da ćete davati puno kredibiliteta vanosjetilnoj percepciji 5 Napisao sam članak o Brianu Josephsonu za Scientific American pod naslo­

vom "Josephson Inner Junction", svibanj, 1995., str. 40-41.

ili svemirskim brodovima koji putuju brže od svjetlosti. Također, teško da ćete vjerovati, kao što to čine i Roger Penrose i teoretiča­ri superstruna, da će fizičari ikad pronaći i empirijski verificirati jedinstvenu teoriju koja će spojiti opću teoriju relativnosti s kvant­nom mehanikom. Fenomeni koje pretpostavljaju teoretičari unifi­kacije se odvijaju u mikrosvijetu koji je od nas još udaljeniji, na svoj način - udaljeniji od dosega bilo kojeg zamislivog ljudskog ekspe­rimenta - od ruba svemira. Postoji samo jedna znanstvena fanta­zija za koju se čini da ima barem neku vjerojatnost da bi se mogla ostvariti. Možda ćemo jednog dana stvoriti strojeve koji mogu transcendirati naše fizičke, društvene i kognitivne granice i koji će nastaviti tragati za znanjem bez nas.

10. ZNANSTVENA TEOLOGIJA ILI

KRAJ ZNANOSTI STROJA

Ljudskost je, rekao nam je Nietzsche, samo stepenica, most koji vodi k Nadčovjeku. Da je Nietzsche danas živ, sigurno bi mislio da Nadčovjek nije sazdan od krvi i mesa, nego od silicija. A kako zna­nost čovjeka iščezava, oni koji se nadaju da će se potraga za znanjem nastaviti, moraju se uzdati ne u Homo sapiensa, nego u inteligentne strojeve. Samo strojevi mogu nadići naše fizičke i spoznajne slabosti - i našu ravnodušnost.

U znanosti postoji jedna neobična mala subkultura čiji članovi razmišljaju o tome kako se može razviti inteligencija ako i kada na­pusti svoju smrtnu ljusku. Sudionici te skupine, naravno, ne bave se znanošću, nego ironijskom znanošću ili maštanjem. Oni se ne bave time kakav svijet jest, nego kakav bi mogao ili trebao biti za više stoljeća, milenija ili eona. Literatura u tom polju - nazovimo ga znanstvenom teologijom - ipak može ponuditi nova gledanja na neka prastara filozofska, pa čak i teološka, pitanja: Što bismo učinili da nešto možemo učiniti? Sto je smisao života? Koje su kraj­nje granice znanja? Je li patnja nužna sastavnica postojanja i može li se doseći vječno blaženstvo?

Jedan od prvih modernih praktikanata znanstvene teologije bio je britanski kemičar (i marksist) J. D. Bernal. U svojoj knjizi iz 1929. godine, Svijet, meso i vrag, Bernal tvrdi da će nam zna­nost uskoro dati moć da upravljamo vlastitom evolucijom. Prvo ćemo se, sugerira Bernal, pokušati poboljšati genetskim inže-

njerstvom, no na kraju ćemo odbaciti tijelo što nam ga je ostavila prirodna selekcija i preuzeti djelotvornija rješenja:

Malo pomalo, nasljeđe će izvornoga života pomalo nestajati s lica Zemlje i na kraju će posve iščeznuti, i možda će se sačuvati tek kao neobična starina, a nov će život, koji ne čuva ništa starog od tvari, ali čuva sav njegov duh, zauzeti svoje mjesto i nastaviti s razvojem. Takva bi promjena bila važna koliko i ona u kojoj se pojavio prvi život na licu Zemlje, te bi mogla biti jednako po­stupna i neprimjetna. U posve eteričnom čovječanstvu konačno će nestati i sama svijest, u čovječanstvu koje će izgubiti čvrsti organizam i postati masa atoma u prostoru, koja medu sobom komunicira radijacijom da bi se na kraju možda posve raspala u svjetlost. To će možda biti kraj, a možda i početak, ali odavde se to ne može vidjeti.1

Bučna djeca uma Hansa Moraveca

Kao i drugi njegova soja, Bernala je spopao neobičan nedostatak mašte, ili hrabrosti, kad je govorio o završnoj fazi evolucije inte­ligencije. Bernalovi nastavljači, kao što je Hans Moravec, inže­njer robotike na Sveučilištu Carnegie Mellon, pokušali su riješiti taj problem i u tome imaju različite rezultate. Moravec je razigrana, čak i luckasta, osoba; kao da se doslovno otrovao vlastitim idejama. Dok mi je u telefonskom razgovoru otkrivao svoje vizije budućno­sti, gotovo se neprestano bez daha kikotao, s intenzitetom raz­mjernim nevjerojatnim stvarima koje priča.

Predgovor svojim razmišljanjima Moravec je dao tvrdnjom da znanost očajno treba nove ciljeve. "Veći dio onoga što se posti­glo u ovom stoljeću su zamisli devetnaestoga stoljeća", rekao mi je. "Sad je vrijeme za svježe ideje."A koji bi cilj mogao biti uzbudljiviji

1 J. D. Bernal, The World, the Flesh and the Devil, Indiana University Press, Bloomington, 1929., str. 47. Dužnik sam Roberta Jastrowa s Koledža Darthmouth što mi je poslao primjerak Bernalova eseja.

od stvaranja "djece uma", inteligentnih strojeva sa sposobnostima koje mi nismo kadri ni zamisliti? "Odgojite ih i obrazujte, a nakon toga je sve u njihovim rukama. Koliko god se trudili, nećete moći predvidjeti njihov život."

Moravec je prvi put progovorio o razvoju tog postanka vrste u knjizi Djeca uma, objavljenoj 1988. godine, kad su privatne kom­panije i savezna vlada ulijevale rijeke novca u umjetnu inteligenciju i robotiku.2 Iako ta područja otad baš i nisu napredovala, Moravec je i dalje uvjeren da budućnost pripada strojevima. Do kraja će tisućljeća, uvjerava me, inženjeri stvoriti robote koji mogu obav­ljati kućanske poslove. "Robot koji može oprašiti i usisati stan, moći će se napraviti već za desetak godina. U to sam siguran. Pa, o tome se čak više niti ne raspravlja." (Kućni roboti zapravo su sve manje izgledni kako se približava kraj stoljeća, ali nema veze; znanstvena teologija zahtijeva određenu suspenziju nevjerice.)

Do sredine sljedećega stoljeća, kaže Moravec, roboti će biti inte­ligentni koliko i ljudi i u biti će preuzeti gospodarstvo. "Tada ćemo zbilja biti bez posla", nasmijulji se Moravec. Ljudi će još mož­da raditi "neke zakučaste stvari, kao što je poezija", koje su posljedica psiholoških nejasnoća te su i dalje izvan dosega robota, ali roboti će držati sve važne poslove. "Nema smisla postaviti ljudsko biće da radi u poduzeću", kaže Moravec, "jer bi samo zaribalo stvar".

Gledano s vedre strane, nastavlja on, strojevi će stvoriti toliko bogatstva da ljudi možda neće ni morati raditi. Strojevi će osim toga dokinuti siromaštvo, rat i druge bauke predstrojne povijesti. "To su trivijalni problemi", kaže Moravec. Ljudi će i dalje, preko svoje potrošačke moći, možda imati određenu centralnu kontrolu nad korporacijama kojima upravljaju roboti. "Birat ćemo od kojih kupovati, a od kojih ne. U slučaju tvornica robota, kupovali bismo od onih koje proizvode dobre robote." Ljudi će možda i bojkoti­rati robotska poduzeća čije proizvode ili ponašanje smatraju nepri­jateljskim prema ljudima.

Strojevi će se u svakom slučaju, smatra Moravec, proširiti na svemir u potrazi za novim sirovinama. Svrljat će svemirom i pretvarati

2 Hans Moravec, Mind Children, Harvard University Press, Cambridge, 1988. Moraveca sam intervjuirao u prosincu 1993.

rudaču u naprave za obradu informacija. Unutar te nove granice se roboti više neće moći širiti, pa će se truditi koristiti raspoložive resurse sve efikasnije i efikasnije, da bi se na kraju pretvorili u čistu kompjutaciju i simulaciju. "U krajnjoj liniji", objašnjava Mora-vec, "svaki i najmanji kvant djelatnosti ima svoj fizikalni smisao. U osnovi imate kiberprostor, što je kompjutacija sve veće i veće efika­snosti." I dok bića tog kiberprostora budu učila obrađivati infor­macije sve brže, činit će se da se poruke medu njima prenose sve sporije, budući da mogu putovati samo brzinom svjetlosti. "Tako će efekt sveg tog napretka u kodiranju biti povećanje veličine efek­tivnog svemira", kaže on; kiberprostor će postati u određenom smislu veći, gušći, složeniji i zanimljiviji od zbiljskog fizičkog svemira.

Većina ljudskih bića će se veselo odreći sebe od krvi i mesa u korist veće slobode, i besmrtnosti, kiberprostora. Iako je uvijek moguće, objašnjava Moravec, da će se naći i "agresivnih primitiva-ca koji će reći 'Ne, mi se ne želimo udružiti sa strojevima.' Nešto poput Amiša." Strojevi će možda dopustiti tim atavističkim tipo­vima da ostanu na Zemlji u nekom edenskom, okolišu sličnom parku. Naposljetku, Zemlja je "samo komadić prašine u sustavu, a ipak je od ogromne povijesne važnosti". No, strojevi će možda, žudeći za sirovinama što ih predstavlja Zemlja, na kraju prisiliti njezine posljednje žitelje da prihvate svoj novi dom u kiberprostoru.

A što će, pitao sam ga, ti strojevi činiti sa svom svojom moći i resursima? Hoće li ih zanimati bavljenje znanošću radi znanosti same? Apsolutno, odgovorio je Moravec. "Središte moje maštari­je je baš to: da će naši nebiološki potomci, bez većine naših ogra­ničenja, koji će se sami moći prerađivati, tražiti osnovna znanja." Znanost će zapravo biti jedini cilj dostojan inteligentnih strojeva. "Stvari kao što je umjetnost, koju spominju mnogi, nisu, čini se, baš tako duboke, utoliko što su to u prvom redu načini autosti-mulacije." Njegovo kikotanje tu prelazi u cerenje.

Moravec kaže da čvrsto vjeruje u bezgraničnost znanosti ili ba­rem primijenjene znanosti. "Čak i ako su temeljna pravila konačna," kaže, "možete ići k njihovu spajanju i slaganju". Godelov teorem i rad Gregoryja Chaitina na području algoritamske teorije infor-

macija impliciraju da strojevi mogu stalno izmišljati nove i nove, sve složenije matematičke probleme povećavanjem aksiomske osnove. "Na kraju ćete možda moći vidjeti aksiomatske sustave astro­nomskih veličina", kaže on, "i tada ćete iz njih moći izvesti ono što ne biste mogli iz manjih aksiomatskih sustava". Znanost strojeva će, naravno, na kraju možda nalikovati ljudskoj manje nego što kvant­na mehanika sliči Aristotelovoj fizici. "Siguran sam da će se osnovne kategorije i podjele u pogledu naravi zbilje promijeniti." Strojevi će, primjerice, ljudsku sklonost svijesti možda smatrati beznadno primitivnom, poput primitivnih koncepcija fizike starih Grka.

U tom trenutku Moravec najednom mijenja brzinu. Naglašava da će strojevi biti toliko raznovrsni - mnogo raznovrsniji od bio­loških organizama - da bi bilo uzaludno spekulirati o tome što bi njima moglo biti zanimljivo; njihovi će interesi zavisiti o njihovoj "ekološkoj niši". Moravec zatim otkriva da - poput Fukuyame -na budućnost gleda strogo darvinovski. Znanost je za Moraveca zapravo samo popratna pojava vječnog nadmetanja inteligentnih, evoluirajućih strojeva. Ističe da znanje nikada nije bilo svrha za sebe i po sebi. Većina bioloških organizama teži stjecanju znanja koje im pomaže preživjeti u neposrednoj budućnosti. "Ako sigurno i po­uzdano vladate svojim opstankom, to u osnovi znači da možete ići u potragu za hranom u širem opsegu i u većim vremenskim razmje­rima. Tako bi mnoge poddjelatnosti te potrage mogle sličiti na čistu potragu za informacijama, i one će vjerojatno pridonositi i opstanku." Čak i Moravčeva mačka iskazuje takvo ponašanje. "Kad joj hrana nije neposredno potrebna, šeta se i razgleda. Ni­kad ne znate kad možete naletjeti na mišju rupu od koje ćete u budućnosti imati koristi." Drugim riječima, znatiželja je adaptivno svojstvo "ako si je možete priuštiti".

Moravec stoga sumnja da će strojevi izbjegavati nadmetanje i suradnju u potrazi za čistim znanjem ili težeći bilo kojem drugom cilju. Bez nadmetanja nemate selekciju, a bez selekcije "u biti dobivate svako sranje", kaže on. "Treba vam znači nekakvo načelo selekcije. Ako ga nema, nema ničega." Svemir bi naposljetku mogao transcendirati sve to nadmetanje, "ali morate imati neku silu koja

će nas dotjerati do tamo. To je, dakle, put. A pola vica je u putu!", demonski se nasmijao.

Ne mogu se oduprijeti a da ne prenesem incident koji se tada dogodio - ne dok sam intervjuirao Moraveca, nego kasnije dok sam transkribirao naš razgovor s vrpce. Moravec je govorio sve brže i brže, i cijelo vrijeme sve višim i višim tonom. Prvo sam mislio da kazetofon vjerno oponaša Moravčevu rastuću histeriju. No, kad je počeo zvučati kao vjeverica Alvin iz crtića, shvatio sam da je to što čujem slušna iluzija; baterije su očito bile sve istrošenije kako je naš razgovor odmicao. I dok sam slušao vrpcu, Moravčevo kričavo kikotanje ubrzalo se preko granice razumljivosti i na kraju granice prepoznatljivosti - kao da je prošlo kroz otvor vrata bu­dućnosti.

Raznolikost Freemana Dysona

Hans Moravec nije jedini entuzijast za umjetnu inteligenciju koji se protivi tvrdnji da će se strojevi jednoga dana možda stopiti u jedinstveni meta-um, te će tako zajednički ostvarivati svoje ciljeve. Marvin Minsky, koji se toliko boji uskih stavova, je još jedan njezin pristaša - što i ne čudi. "Surađuje se tek na kraju evolucije", rekao mi je Minsky, "kad više ne želite velike promjene". Uvijek je, naravno, moguće - dodaje Minsky sarkastično - da se superinte-ligentni strojevi zaraze nekakvom religijom radi koje će odustati od svoje individualnosti i združiti se u jedinstveni meta-um.

Konačno ujedinjenje odbacuje još jedan futurist, Freeman Dyson. U svojoj zbirci ogleda, naslovljenoj Beskrajno u svim smjerovima, Dyson razmišlja o tome zašto na svijetu ima toliko patnje i nasilja. Odgovor je, sugerira on, možda povezan s onim što naziva "načelo maksimalne raznolikosti". To načelo

djeluje na fizičkoj i mentalnoj razini. Ono kaže da su prirodni zakoni i početni uvjeti takvi da čine univerzum najzanimljivijim mogućim. Život je stoga moguć, ali nije suviše lak. Kad god po­stane dosadno, pred nama se stvori neki izazov ili nešto što nas

spriječi da se uljuljamo u kolotečinu. Primjeri stvari koje oteža­vaju život su svuda oko nas: udari kometa, ledena doba, oružje, pošasti, nuklearna fisija, računala, seks, grijeh i smrt. Neki se izazovi ne mogu prevladati pa tako dolazi do tragedija. Maksi­malna raznolikost često vodi maksimalnim udarcima. Tako na koncu preživimo, ali tek za dlaku.3

Dyson, čini mi se, sugerira da ne možemo riješiti sve naše proble­me; da ne možemo stvoriti raj; ne možemo naći Odgovor. Život je - i mora biti - vječna borba.

Iščitavam li ja previše između redaka Dysonovih misli? Nadao sam se da ću to saznati kad sam ga intervjuirao u travnju 1993. godine na Institutu za napredna istraživanja, njegovu domu od ra­nih četrdesetih godina. On je krhka osoba, sama kost i koža, s kukastim nosom i uvučenim, pozornim očima. Podsjećao me na nježnu pticu grabljivicu. Držao se općenito hladno, rezervirano - dok se ne bi nasmijao. Tada bi frknuo kroz nos, a ramena bi mu se zatresla poput dvanaestogodišnjeg školarca kad čuje prost vic. To je subverzivan smijeh, smijeh čovjeka koji ima viziju svemira kao luke za "religijske fanatike" i "tvrdoglave tinejdžere", koji inzisti-ra da je najbolja znanost "pobuna protiv autoriteta".4

Nisam odmah pitao Dysona za njegovu ideju maksimalne raznolikosti. Prvo sam ga zamolio da mi nešto kaže o odlukama koje su obilježile njegovu karijeru. Dyson je nekoć bio predvodnik potrage za jedinstvenom teorijom fizike. Ranih pedesetih godina, taj se podrijetlom britanski fizičar utrkivao s Richardom Feynman-nom i drugim titanima u trci za blagom kvantne teorije elektromagne-tizma. Često se govorilo da je Dyson za svoj trud zaslužio Nobelo-vu nagradu - ili barem više poštovanja. Neki njegovi kolege sugeriraju da su to razočaranje i možda protivnička struja natjerale Dysona na poduhvate koji nisu bili vrijedni njegovih ogromnih sposobnosti.

3 Freeman Dyson, Infinite in All Directions, Harper and Row, New York, 1988., str. 298.

4 Dysonov romantničan stav prema znanosti dovodi ga na rub radikalnog relativizma. Vidi njegov ogled "The Scientist as Rebel", New York Re­view of Books, 25. svibanj 1995., str. 31.

Kad sam taj sud spomenuo Dysonu, poklonio mi je smiješak stisnutih usana. Tada je odgovorio, kako to često čini, anegdotom. Britanski fizičar Lawrence Bragg bio mu je "na neki način uzor". Nakon što je Bragg 1938. postao ravnatelj legendarnog laboratorija Cavendish pri Sveučilištu Cambridge, okrenuo ga je od nuklearne fizike, na kojoj se zasnivao njegov ugled, i usmjerio k novim teri­torijima. "Svi su mislili da Bragg uništava Cavendish tim izlaskom iz glavne struje", kaže Dyson. "No, to je naravno bila divna odluka jer je uveo molekularnu biologiju i radioastronomiju. A to je dvoje Cambridgeu donijelo slavu u sljedećih tridesetak godina."

I Dyson je proveo karijeru tumarajući stranim zemljama. Krivu­dao je od matematike, kojom se bavio na koledžu, preko fizike česti­ca, pa fizike krutih stanja, nuklearnog inženjerstva, upravljanja oružjem, klimatskih studija i onog što zovem znanstvenom teolo­gijom. Inače trijezan časopis Review of Modem Physics 1979. je godi­ne objavio članak u kojemu Dyson spekulira o dugoročnim moguć­nostima inteligentnog života u svemiru.5 Dysona je provocirala primjedba Stevena Weinberga: "Sto se svemir čini razumljivijim, to više izgleda bespredmetno." Univerzum s inteligencijom nika­ko nije bespredmetan, odgovorio je Dyson. Potrudio se pokazati da inteligencija može zauvijek opstati u otvorenom svemiru koji se vječno širi - možda u obliku oblaka nabijenih čestica, kako je sugerirao Bernal - putem zgodnog očuvanja energije.

Za razliku od računarskih entuzijasta, poput Moraveca i Min­skoga, Dyson ne misli da će na mjesto organske inteligencije ubr­zo stupiti strojna inteligencija (a kamoli oblaci pametnog plina). U knjizi Beskrajno u svim smjerovima, on nagađa da će genetički inženjeri jednog dana možda "uzgojiti" svemirski brod "otprilike veličine kokoši i isto toliko pametan", koji bi se na krilima Sunca kretao Sunčevim sustavom i još dalje, služeći nam kao izviđač. (Dyson ga je nazvao "astrokoka".)6 Neke još udaljenije civilizaci­je, koje se možda bave problemom smanjivanja zaliha energije, možda će uhvatiti radijaciju zvijezda uz pomoć ljuski koje apsorbiraju

5 Freeman Dyson, "Time without End: Physics and Biology in an Open Universe", Reviews of Modern Physics, vol. 51,1979., str. 447-460.

6 Dyson, Infinite in All Directions, str. 196.

energiju - drugi su ih nazvali "Dysonove sfere". Inteligencija bi se konačno, predviđa Dyson, mogla proširiti čitavim svemirom i transformirati ga u jedan veliki um. No, inzistira da "ma koliko du­boko otišli u budućnost, uvijek će se događati nešto novo, ulazit će nove informacije, novi svjetovi koje treba istražiti, i stalno šireće područje života, svijesti i sjećanja." Potraga za znanjem jest - i mora biti - beskonačna u svim smjerovima.

Dyson se bavi najvažnijim pitanjem svoga proročanstva: "Ka­kve će odluke donositi um kad bude kontrolirao svemir?" Pita­nje je, kako je Dyson jasno kazao, teološko, a ne znanstveno. "Za mene ne postoji jasna razlika između Boga i uma. Bog je ono što um postaje kad zađe onkraj našeg shvaćanja. Može se smatra­ti da je Bog, ili duša svijeta, i zbir duša svijeta. Mi smo trenutno, u ovoj fazi njegova razvoja, glavna mjesta prodora Boga na Zem­lji. Možda se budemo razvijali s njim, a možda zaostanemo." Dyson se zapravo složio sa svojim prethodnikom J. D. Berna-lom u tome da nema nade da ćemo odgovoriti na pitanje što to nad-biće, taj Bog, misli i čini.

Dyson mi priznaje da taj stav prema budućnosti inteligencije odražava određenu maštariju. Kad sam ga pitao hoće li se zna­nost zauvijek razvijati, odgovorio je: "Nadam se! U takvom bih svijetu ja volio živjeti."Ako umovi čine univerzum smislenim, moraju imati za misliti o nečemu važnom; stoga znanost mora biti vječna. Dyson je predvodnik u iznošenju poznatih argume­nata u prilog svom predviđanju. "O tome se može razmišljati samo povijesno", objasnio mi je. Prije dvije tisuće godina su "vr­lo bistri ljudi" izumili nešto što nije bila znanost u modernom smislu, ali je očito bila njezina prethodnica. "Ako odete u buduć­nost, ono što mi zovemo znanost više neće biti isto, ali to ne znači da neće biti zanimljivih pitanja", kaže Dyson.

Kao i Moravec (i Roger Penrose i mnogi drugi), Dyson se nada da Godelov teorem, osim za matematiku, vrijedi i za fiziku. "Bu­dući da nam je poznato da su zakoni fizike matematički, te da je matematika inkonzistentan sustav, nekako je plauzibilno da će i

fizika biti inkonzistentna" - i stoga otvorena. "Zato mislim da bi ljudi koji predviđaju kraj fizike na duge staze mogli biti u pravu. Fizika možda postane suvišna. Ali ako pitate mene, čini mi se da bi se fiziku moglo smatrati sličnom grčkoj znanosti: zanimljivim početkom koji ustvari nije došao do glavnoga cilja. Kraj fizike tako bi mogao zapravo biti kraj nečega drugog."

Kad sam konačno upitao Dysona o njegovoj ideji maksimalne raznolikosti, slegnuo je ramenima. Ma ne, nije on mislio da će to itko shvatiti baš tako ozbiljno. Uporno je tvrdio da ga zapravo nije zanimala "šira slika". Jedan od njegovih omiljenih citata je "Bog se nalazi u detaljima". No, kako je njegovo inzistiranje na raznolikosti i širokim pogledima bitno za njegov život, pitao sam ga ne smatra li da je uznemirujuće što tako mnogo znanstvenika i drugih, čini se, privlači da reduciraju sve na jedan jedini, konač­ni uvid. Ne predstavljaju li napori u tom smjeru opasnu igru? "Da, to je u određenom smislu istina", odgovorio je Dyson sa smiješkom koji je sugerirao da moje zanimanje za ideju maksi­malne raznolikosti smatra pomalo pretjeranim. "Nikad o tome ne razmišljam kao o nekom dubokom filozofskom uvjerenju", dodao je. "Za mene je to jednostavno pjesnička mašta." Dyson je naravno održavao prikladnu ironijsku distancu između sebe i svo­jih ideja. No, ima u tom stavu nečeg negenijalnog. Napokon, či­nilo se da se on u cijeloj svojoj eklektičkoj karijeri pokušava držati načela maksimalne raznolikosti.

Dyson, Minsky, Moravec - svi su oni teološki darvinovci, ka­pitalisti, republikanci u srcu. Poput Francisa Fukuyame, oni sma­traju da je za postojanje bitno nadmetanje, trka, podjela - čak i kad je riječ o post-ljudskoj inteligenciji. Neki znanstveni teolozi, oni "liberalnijih" sklonosti, smatraju da će se pokazati da je nadme­tanje samo privremena faza koju će inteligentni strojevi brzo na­dići. Jedan od takvih liberala je Edward Fredkin. Bivši Minskyjev kolega s MIT-a, Fredkin, je bogat poduzetnik u računarstvu i pro­fesor fizike na Sveučilištu Boston. On ne sumnja da će budućnost pripasti strojevima "mnogo milijuna puta pametnijim od nas", ali vjeruje da će inteligentni strojevi smatrati nadmetanje kakvo za­mišljaju Minsky i Moravec atavističkim i kontraproduktivnim.

Računala će, objašnjava Fredkin, biti ipak na jedinstven način opremljena za suradnju pri postizanju svojih ciljeva. Štogod je­dan naučio, moći će naučiti svi, i kako se bude razvijao jedan, moći će se razvijati svi; plod suradnje je situacija u kojoj svi pobjeđuju.

A o čemu će razmišljati vrhunski inteligentan stroj nakon što nadiđe darvinovsku utrku štakora? Što će činiti? "Naravno da će računala razviti vlastitu znanost", odgovorio je Fredkin. "Meni to izgleda očito." Hoće li se znanost strojeva bitno razlikovati od znanosti ljudi? Fredkinu se čini da bi mogla, ali mi nije znao reći kako točno. Ako želim saznati odgovore na takva pitanja, trebam se obratiti znanstvenoj fantastici. Tko na kraju zna?9

Frank Tipler i točka Omega

Frank Tipler misli da on zna. Tipler, fizičar sa Sveučilišta Tulane, iznio je teoriju zvanu teorija točke Omega, prema kojoj se cijeli svemir transformira u jedinstveno, svemoćno, sveznajuće računalo. Za razliku od većine drugih istraživača daleke budućnosti, Tipler, čini se, shvaća da prakticira ironijsku, a ne empirijsku znanost; on ih iskreno ne razlikuje. No, možda mu upravo ta kvaliteta omo­gućuje da zamisli što bi računalo beskrajne inteligencije i snage htjelo činiti.

Tiplera sam intervjuirao u rujnu 1994. usred njegove promocij-ske turneje za knjigu Fizika besmrtnosti, knjigu od 528 stranica koja iscrpljujuće detaljno istražuje posljedice njegove teorije točke Omega.10 On je visok čovjek, široka mesnata lica uokvirenog rož-natim naočalama, prosjedih brkova i kose. Za našeg je intervjua bacao karte na stol s bezglavim intenzitetom, posve u suprotnosti s njegovim južnjačkim otezanjem. Izgledao je pomalo žovijalno štreberski. U jednom sam ga trenutku upitao je li ikada uzimao

9 Fascinantna karijera Edwarda Fredkina (kao i karijere Edwarda Wisona i pokojnog ekonomista Kennetha Bouldinga) opisana je u knjizi Roberta Wrighta Three Scientists and Their Gods, Pantheon, New York, 1988. Fredkina sam telefonski intervjuirao u svibnju 1993.

10 Frank Tipler, The Physics of Immortality, Doubledzy, New York, 1994.

LSD ili druge psihodelične droge; napokon, o točki Omega počeo je razmišljati za vrijeme postdoktorskog studija na Berkeleyu se­damdesetih godina. "Ja ne", rekao je odlučno odmahujući glavom. "Pa ja ne pijem ni alkohol! Ja sam, kako da kažem, jedini trijezni Tipler na svijetu!"

Odgojen je kao f u n d a m e n t a l . B a p t i s t , ali je kao mladić došao do uvjerenja da je znanost jedini put do znanja i "poboljšanja čo­vječanstva". U svojoj doktorskoj tezi na Sveučilištu Maryland, Ti­pler je istraživao mogućnost izgradnje vremenskog stroja. Kakve to ima veze s poboljšanjem stanja čovječanstva? "Pa jasno je da bi vre­menski stroj uvećao ljudske sposobnosti", odgovorio je Tipler. "Naravno, moglo bi ga se koristiti i za zlo."

Teorija točke Omega izrasla je iz suradnje Tiplera i britanskog fizičara Johna Barrowa. U knjizi Antropsko kozmološko načelo objavljenoj 1986. godine na 706 stranica, Tipler i Barrow razma­traju što bi se dogodilo kad bi inteligentni strojevi pretvorili či­tav svemir u divovsku napravu za obradu informacija.11 Oni sma­traju da u zatvorenom svemiru - koji jednom prestaje sa širenjem i vraća se natrag ka kolapsu - sposobnost svemira da obraduje informacije bi se približila beskonačnosti, kako se bude približa­vao konačnom singularitetu ili točki. Tipler je posudio termin točka Omega od isusovačkog mistika i znanstvenika Pierrea Teil-harda de Chardena, koji je imao viziju budućnosti u kojoj se sva živa bića združuju u jedinstven božanski entitet koji utjelovljuje Isusov duh. (Zbog te je tvrdnje Teilhard de Charden morao raz­mišljati šalje li Bog kristolike spašenike ne samo na Zemlju, nego i na druge planete na kojima ima života.)12

Tipler je u početku vjerovao da je nemoguće zamisliti o čemu bi mislilo i što bi činilo beskrajno inteligentno biće. Tada je, među­tim, pročitao ogled u kojemu njemački teolog "Wolfhart Pannenberg

11 Frank Tipler i John Barrow, TheAnthropic Cosmological Principle, Ox­ford University Press, New York, 1986.

12 Teilhard de Chardin raspravlja o tome, kako bi se vanzemaljci mogli spasiti, u poglavlju pod naslovom "A Sequel to the Problem of Human Origins: The Plurality of Inhabited Worlds" u Christianity and Evolu­tion, Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1969.

tvrdi da će u budućnosti svi ljudi još jednom zaživjeti u Božjem umu. Taj je ogled u Tipleru uzrokovao osjećaj otkrića 'Heureka!' koji će mu poslužiti kao inspiracija za knjigu Fizika besmrtnosti. Točka Omega, shvatio je, imat će moć da, kao vječno blažene, po­novno stvori - ili uskrsne - sve koji su ikada živjeli. Točka Omega neće tek oživjeti mrtvace; ne, ona će ih poboljšati. A neće za nama ostaviti niti naše svjetovne žudnje. Svaki će muškarac, primjeri­ce, moći imati najljepšu ženu koju je ikada vidio ili najljepšu ženu svih vremena; ali ne samo to, moći će imati najljepšu ženu čija je egzi­stencija logički moguća. U svojim logički savršenim megapart-nerima će moći i žene uživati.

Tipler kaže da tu zamisao u početku nije shvatio ozbiljno. "No, razmislite li o tome, morat ćete se odlučiti vjerujete li uistinu u te konstrukcije što ste ih stvorili na temelju fizikalnih zakona ili ćete se samo pretvarati da su to obične igrarije bez ikakve veze sa stvarnošću." Kad je tu teoriju prihvatio, donijela mu je veliku utjehu. "Uvjerio sam se, možda u zabludu, da će to biti divan svemir." Citira "tog velikog američkog filozofa Woodyja Allena koji je rekao: 'Ne želim vječno živjeti preko svojih djela. Želim vječno živjeti tako da ne umrem.' Mislim da se tu vidi emocio­nalni utjecaj što ga na mene pomalo ostavlja mogućnost računal­nog uskrsnuća.

Novinar BBC-a ga je, prisjeća se Tipler, 1991. godine intervjui­rao za emisiju o točki Omega. Kad ju je kasnije gledala na televiziji, njegova ga je kćer pitala hoće li njezina baka, koja je nedavno bila umrla, jednog dana uskrsnuti u računalnoj simulaciji. "I što sam joj mogao reći?", upita me Tipler sliježući ramenima, nego "Na­ravno!" Tipler zatim utihne, a meni se učinilo da vidim sjenu sumnje na njegovu licu. Odmah je nestala.

Tipler tvrdi da ga ne obeshrabruje što ga vrlo malo - s težnjom ništici - fizičara shvaća ozbiljno. Pa Kopernikova heliocentrična kozmologija nije bila prihvaćena još više od stoljeća nakon njego­ve smrti. "Potajno", prošišta Tipler, mjerkajući me oštrim pogle­dom, "o sebi mislim kao o nekom tko se nalazi u istom položaju u kakvom je bio Kopernik. Ključna je razlika, da to još jednom naglasim,

u tome što mi znamo da je on bio u pravu. A to za mene ne znamo. To je ključno!"

Razlika između znanstvenika i inženjera je u tome što znan­stvenik traži Istinu, a inženjer Dobro. Tiplerova teologija pokazu­je da je on u srcu inženjer. Za razliku od Freemana Dysona, Tipler misli da je potraga za čistim znanjem, koje on definira kao te­meljne zakone koji upravljaju svemirom, konačna i gotovo dovrše­na. No, pred znanošću i dalje stoji njezina najveća zadaća: kon­struirati raj. "Kako doći do točke Omega: to je još uvijek pitanje", zapaža Tipler.

Tiplerova privrženost Dobru, umjesto Istini, postavlja barem dva problema. Jedan je bio dobro poznat Danteu i drugima koji su se odvažili zamišljati raj: kako izbjeći dosadu. Baš je taj problem naposljetku naveo Dysona da predloži svoje načelo maksimalne raznolikosti - koje, kako kaže, vodi k najvećim potresima. Tipler se slaže s Dysonom da "ne možemo zbilja uživati u uspjehu ako ne postoji mogućnost neuspjeha. Mislim da to dvoje zapravo ide skupa." Tipler međutim nerado uvažava mogućnosti da bi točka Omega mogla nanositi veliku bol svojim subjektima jednostavno zato da im ne bude dosadno. On samo kaže da bi točka Omega svojim subjektima mogla dati mogućnost da postanu "mnogo inte­ligentniji, mnogo obrazovaniji". Ali što će ta bića raditi kako budu postajala sve inteligentnija i inteligentnija, ako je potraga za istinom već završila? Voditi sve pametnije razgovore sa sve ljepšim su-permodelima?

Tiplerova averzija prema patnji vodi ga u još jedan paradoks. U svojim tekstovima on tvrdi da je točka Omega stvorila univerzum iako točka Omega još nije stvorena. A, da! Ali imam na to odgo­vor!, uzviknuo je Tipler, kad sam mu svratio pažnju na tu zagonet­ku. Upustio se u dugo, zamršeno objašnjavanje u kojemu, ukratko rečeno, kaže da bi nam referentni okvir trebala biti budućnost, budući da dominira našom kozmičkom poviješću - baš kao što su za našu astronomiju referentni okvir zvijezde, a ne Zemlja ni Sunce. Ako se tako gleda, posve je prirodno pretpostaviti da je kraj svemira, točka Omega, na određen način i njegov početak. No, to je čista teologija. Mi na svemir gledamo kao na nešto što ide

od prošlosti k budućnosti. Ali to je naša točka gledišta. Nema razloga zašto bi svemir na sebe gledao na taj način."

U potporu svoje tvrdnje, Tipler se prisjetio odlomka Biblije u kojemu Mojsije pita zapaljeni grm o njegovu identitetu. Grm mu odgovara: "Ja sam koji jesam." No, izvorno hebrejski tekst, prema Tiplerovu mišljenju, trebalo bi prevesti kao: "Bit ću što ću biti." Taj odlomak, zaključuje Tipler slavodobitno, otkriva da je biblijski Bog uspio stvoriti svijet, brbljati sa svojim prorocima i tako dalje, iako postoji u budućnosti.

Tipler zatim priča što ga je nagnalo na to koprcanje. Ako se točka Omega već pojavila, mi mora da smo jedna od njenih re­kreacija ili simulacija. Ali naša povijest ne može biti simulacija; ona mora biti originalna. Zašto? Zato što je točka Omega "predo­bra" a da ponovno stvori svijet s toliko bola, kaže Tipler. Poput svakog vjernika u dobrohotno božanstvo, Tipler se spotiče o pro­blem patnja i zla. Radije nego da se suoči s mogućnošću da je točka Omega odgovorna za sve užase našega svijeta, Tipler se tvrdogla­vo hvata svog paradoksa: točka Omega nas je stvorila, iako još ne postoji.

Knjiga Granice znanosti britanskog biologa Petera Medawara iz 1984. godine se sastoji uglavnom od prežvakanog poperizma. Me-dawar u njoj višekratno inzistira da, primjerice, "nema granica moći znanosti da odgovori na pitanja na koja znanost može odgo­voriti", kao da je to neka duboka istina, a ne prazna tautologija. Me-dawar doduše nudi neke zgodne formulacije. Dio knjige o "blebe­tanju"- pri čemu misli na mitove, praznovjerice i druga uvjerenja kojima nedostaje empirijske osnove - primjedbom "Ponekad je zabavno blankrotirati".13

Tipler je možda najblankrotiraniji znanstvenik s kojim sam se ika­da susreo. Kad sam to rekao, reći ću i to da teoriju točke Omega — bar kad se s nje zgule Tiplerovi kršćanski ukrasi - smatram najpri-vlačnijom ironijskom znanošću za koju sam ikada čuo. Freeman Dyson ima viziju ograničene inteligencije kako pluta po otvorenom

13 Peter Medawar, The Limits of Science, Oxford University Press, New York, 1984., str. 90.

širećem svemiru i odupire se toplinskoj smrti. Tiplerova točka Omega voljna je upustiti se u rizik velikog stiska, vječnog zaborava, a sve za bljesak beskrajne inteligencije. Za moj pojam, Tiplerova vi­zija je privlačnija.

S Tiplerom se ne slažem samo oko toga što bi točka Omega željela učiniti sa svojom moći. Bi li je bilo briga hoće li uskrsnuti "dobru" verziju Hitlera ili ga uopće ne uskrsnuti (jedna od stvari koje Tiplera stalno brine) ? Bi li poslužila kao neka vrsta posljed­nje agencije za sklapanje brakova i spajala blesane sa kiber-supermodelima? Mislim da ne bi. Kako mi je rekao David Bohm: "Zapravo nije stvar u sreći." Vjerujem da bi točka Omega po­kušala dostići ne Dobro - ne raj, ni novu Polineziju, ni bilo ka­kvo vječno blaženstvo - nego Istinu. Pokušala bi shvatiti kako i zašto je do nje došlo, baš kao i njezini niži ljudski preci. Pokušala bi naći Odgovor. Koji bi je drugi cilj bio vrijedan?

BOŽJI STRAH

EPILOG

U svojoj knjizi iz 1992. godine Božji um, fizičar Paul Davies raz­glaba možemo li mi ljudi apsolutno znanje - Odgovor - dosegnuti pomoću znanosti. Takav ishod nije vjerojatan, zaključio je Davies, zbog ograničenja što ih pred razumsko znanje postavljaju kvant­na neodređenost, Godelov teorem, kaos i slično. Mističko iskustvo možda nudi jedini prolaz k apsolutnoj istini, spekulira Davies. Na to je dodao da sam ne bi mogao potvrditi tu mogućnost bu­dući da nikad nije doživio mističko iskustvo.

Prije mnogo godina, kad sam postao znanstveni autor, doživio sam nešto što bi se, pretpostavljam, moglo nazvati mističkim isku­stvom. Psihijatar bi ga vjerojatno nazvao psihotičnom epizodom. Što je da je, evo što se dogodilo. Objektivno gledano, ležao sam na leđima raširenih ruku na cesti nekog predgrađa, neosjetljiv na sve oko sebe. Subjektivno, jurio sam kroz ludi mračni limb prema neče­mu za što sam bio siguran da je tajna života. Plavili su me valovi zaprepaštenja pred čudesnošću egzistencije. Istodobno, obuzimao me čvrsti stisak solipsizma. Bio sam uvjeren - bolje rečeno, znao sam - da sam ja jedino svjesno biće u svemiru. Nije bilo budućnosti, prošlosti, ni sadašnjosti, osim onoga što sam ja kao takvo zamišljao. U početku sam bio ispunjen osjećajem bezgranične sreće i moći.

Zatim sam odjednom postao uvjeren da će me ta ekstaza, ako joj se još više prepustim, proždrijeti. Ako postojim samo ja, tko će me vratiti iz zaborava? Tko će me spasiti? S tom se spoznajom moje blaženstvo pretvorilo u užas; bježao sam od istog onog otkrića za kojim sam toliko žudio. Osjetio sam da padam u duboku tminu, i dok sam padao osjećao sam da se topim u nešto što je izgledalo kao beskraj jastava.

Mjesecima nakon što sam se probudio iz te more, bio sam uvjeren da sam otkrio tajnu egzistencije: Božji strah od vlastita boštva i njegove moguće smrti je temelj svega. To me uvjerenje ostavilo s pomiješanim osjećajem ushićenja i strave - te me je udaljilo od prijatelja i obitelji i svih običnih stvari koje život čine vrijednim svakodnevnog življenja. Morao sam se itekako pomučiti da sve to ostavim iza sebe i nastavim živjeti. U određenoj sam mjeri uspio. Kako bi to rekao Marvin Minsky, ugurao sam to iskustvo u relativno izoliran dio svoga uma tako da ne prevlada nad drugim, praktičnijim dijelovima - za nalaženje i zadržavanje posla, partnera i tako dalje. Međutim, nakon mnogo sam godina izvukao sjećanje na tu epizodu i počeo čeprkati po njemu. Jedan od razloga za to je bio što sam se susreo s bizarnom, pseudo­znanstvenom teorijom koja je dala metaforički smisao mojoj ha­lucinaciji: s teorijom točke Omega.

Smatra se da je zamišljati da ste Bog znak lošeg odgoja, ali čovjek može zamisliti da je neizmjerno moćno računalo koje proži­ma - koje jest - cijeli univerzum. Kako se točka Omega približa­va konačnom kolapsu vremena, prostora i samog bivanja, ona će doživjeti mističko iskustvo. Još će jače spoznati potpunu neplau-zibilnost vlastita postojanja. Shvatiti će da nema stvoritelja, nema Boga, osim nje same. Ona jest i ničeg drugog nema. Osim toga, točka Omega mora shvatiti i da ju je njezina žudnja za krajnjim znanjem i unifikacijom dovela na sam rub vječnog ništavila i da će, ako ona umre, sve umrijeti. Užasna spoznaja svoje kobi nag-nat će točku Omega da pobjegne od sebe, od svoje jezive samoće i samospoznaje. Stvaranje, sa svim svojim bolom, ljepotom i mnoš-tvenošću, potječe - ili jest - očajni bijeg točke Omega od sebe same.

Naznake te zamisli našao sam na raznim mjestima. U eseju "Borges i ja" argentinski je pripovjedač opisao svoj strah od toga da će proždrijeti sam sebe.

Volim pješčane satove, zemljopisne karte, osamnaestostoljetnu ti­pografiju, etimologije, okus kave i prozu Roberta Louisa Steven-sona; naše preferencije su zajedničke, no to ih s taštinom izokreče u značajke glumca. Bilo bi pretjerano reći da je naš odnos neprija­teljski; ja živim, i dalje živim, tako da Borges može stvarati svoju književnost; i ta me književnost opravdava... Prije mnogo godina sam se pokušao osloboditi od njega, pa sam krenuo od mitologija predgrađa k igrama s vremenom i beskonačnošču, ali te igre sada pripadaju Borgesu i ja ču morati smisliti nešto drugo. Moj je ži­vot dakle bijeg, i ja gubim sve, i sve pada u zaborav ili pripada njemu. Ne znam tko od nas dvojice piše ovu stranicu.

Borges bježi od sebe, ali on je naravno i tragalac. Slična slika potrage za samim sobom javlja se i u jednoj fusnoti u knjizi Razno­likosti religijskog iskustva Wiliiama Jamesa. U toj fusnoti James citira filozofa Xenosa Clarka koji opisuje otkriće koje je u njemu proizvela anestezija. Clark je izašao iz tog iskustva uvjeren da je

obična filozofija poput psa koji tjera svoj rep. Sto ga više lovi, mora dalje ići i nos mu nikad ne dostiže pete jer su one uvijek korak naprijed. Sadašnjost je stoga preuranjen zaključak i ja je uvijek kasnim razumjeti. Ali u trenutku izlaska iz anestezije, samo tada, prije nego sam otpočeo živjeti, uhvatio sam, tako­reći, sjenu svojih peta, sjenu vječnog procesa upravo u činu poči-njanja. Istina je da smo na putu kojemu je došao kraj prije nego smo krenuli; a do stvarnog kraja filozofije dolazi se ne kad do njega stignemo, nego kad na njemu ostajemo i naše se odredište (koje je već tu) - može neočekivano pojaviti u ovom životu kad

prestanemo s intelektualnim propitivanjima.

No, mi ne možemo prestati s našim intelektualnim propitiva­njem. Ako to učinimo, nema ničega. Tu je samo zaborav. Fizičar John Wheeler, koji je dao ime crnim rupama i prorok je od glave do pete, intuitivno je znao tu istinu. U srcu zbilje se ne nalazi odgovor, nego pitanje: zašto nešto, a ne radije ništa? Odgovor jest da odgovora nema, da postoji samo pitanje. Wheelerov dojam da je svijet "samo plod mašte", također ima mnogo osnova. Svijet je zagonetka što ju je Bog postavio kako bi se zaštitio od svoje užasne samoće i straha od smrti.

Besmrtni Bog Charlesa Hartshornea

Uzaludno sam tražio teologa koji bi blagonaklono gledao na tu ideju Božjeg užasa. Freeman Dyson mi je dao jedan mogući trag. Nakon predavanja u kojemu je raspravljao o svojim teološkim stajalištima - naime, o postavci da Bog nije ni sveznajuć ni sve­moguć, nego raste i uči s nama ljudima - Dysonu je prišao jedan stariji čovjek. Predstavio se kao Charles Hartshorne, jedan od, kako je Dyson kasnije saznao, najeminentnijih teologa ovoga sto­ljeća. Hartshorne je rekao Dysonu da njegova koncepcija Boga sliči na onu talijanskog svećenika iz šesnaestog stoljeća po imenu Socinus, spaljenog zbog hereze. Dyson je stekao dojam da je Hart­shorne i sam bio socinovac. Pitao sam Dysona zna li je li Hart­shorne još živ. "Nisam siguran", odgovorio je Dyson. "Ako jest, mora da je jako, jako star."

Kad sam otišao s Princetona, kupio sam knjigu eseja o Hartshor-neovoj teologiji, koju su napisali on sam i drugi autori, i vidio da je on uistinu socinovac.4 Možda će on razumjeti moju ideju Bož­jeg užasa - ako je živ. Pogledao sam u neka stara izdanja knjige Tko je tko i tamo saznao da je Hartshorneovo zadnje namještenje bilo na Sveučilištu Texas u Austinu. Nazvao sam tamošnji odsjek za filozofiju i tajnik mi je rekao da je profesor Hartshorne iteka-

4 Vidi Lewis Edwin Hahn (ur.) The Philosophy of Charles Hartshorne, Library of Living Philosophers, La Salle, 111., 1991. S Hartshorneom sam razgo­varao u svibnju 1993.

ko živ. Dolazi nekoliko puta tjedno. Ali je vjerojatno najbolje da mu telefoniram kod kuće.

Na telefon se javio Hartshorne. Predstavio sam se i rekao da sam njegovo ime dobio od Freemana Dysona. Hoće li se Hartshor­ne sjećati svog razgovora s Dysonom o Socinu? Sjećao se. Hart­shorne je neko vrijeme govorio o Dysonu, a zatim je pokrenuo raspravu o Socinu. Iako mu je glas bio hrapav i drhtav, govorio je s apsolutnim uvjerenjem. Nakon manje od minute razgovora glas mu je pukao i prešao u falset poput glasa Mickeya Mousea, što je našem razgovoru dalo dodatni osjećaj nadrealnosti.

Socinovci, za razliku od većine srednjovjekovnih, pa i modernih teologa, vjeruju da se Bog mijenja, uči i s vremenom evoluira, baš kao i mi ljudi. "Vidite, velika klasična tradicija srednjovje­kovne teologije kaže da je Bog nepromjenjiv", objašnjava on. "So­cinovci pak kažu: 'Ne, to je pogrešno' i apsolutno su u pravu. Meni je to jednostavno očigledno."

Bog dakle nije sveznajuć? "Bog zna sve što se može znati", odgo­vorio mi je Hartshorne. "Ali ne postoji takvo što kao budući do­gađaj. O njima se ne može znati ništa dok se ne dogode." To zna svaka budala, implicirao je njegov ton.

Ako Bog ne može znati budućnost, je li moguće da bi je se mogao bojati? Bi li se mogao bojati vlastite smrti? "Ne!", povi-kao je Hartshorne i nasmijao se apsurdnosti te ideje. "Mi se rađa­mo i umiremo", rekao je. "U tome se razlikujemo od Boga. Ne vrijedi govoriti o Bogu ako se Bog rađa i umire. Ne vrijedi govo­riti o Bogu ako Bog ima rođenje i smrt. Bog doživljava naše rođe­nje, ali kao naše rođenje, a ne kao rođenje Boga, a doživljava i našu smrt."

Pokušao sam objasniti da ne želim reći da Bog stvarno može umrijeti, nego samo da bi se mogao bojati smrti, da bi mogao sum­njati u svoju besmrtnost. "A to", odvrati Hartshorne, i praktički sam ga vidio kako odmahuje glavom. "To me ne zanima".

Pitao sam Hartshornea je li čuo za teoriju točke Omega. "To je Teillhard de Chardin...?" Da, odgovorio sam, inspiracija je bio Teill-hard de Chardin. Ideja je općenito u tome da će se superinteligent-

ni strojevi, što su ih stvorili ljudi, proširiti čitavim svemirom... "Da...", prekinuo me Hartshorne prijekorno. "To me baš i ne zanima. To je pomalo maštarija."

Htio sam odgovoriti: To i jest maštarija, ali zar maštarije nisu i sve te socinovske besmislice? Ipak, pitao sam Hartshornea čini li mu se da će doći kraj Božjoj evoluciji i učenju. Prvi put je zastao prije nego je odgovorio. Bog, konačno je rekao, nije biće nego "-način postajanja"; nema početka njegova postajanja i neće mu ni biti kraja. Nikada.

Zar ne bi bilo lijepo tako misliti?

Božji nokti

Svoju sam ideju Božjeg užasa pokušao objasniti raznim poznani­cima, ali ni s njima nisam bio bolje sreće nego s Hartshorneom. Jedan kolega, znanstveni pisac, jedan od onih hiperracionalista, strpljivo je slušao moje izlaganje i uspio se ne nasmijati. "Da vidi­mo jesam li te dobro shvatio", rekao je kad sam se našao u slijepoj ulici. "Kažeš da se sve svodi na to da Bog, recimo to tako, grize nokte?" Razmišljao sam o tome trenutak-dva i potvrdno klimnuo. Da, zašto ne. Sve se svodi na to da Bog grize nokte.

Ustvari mislim da ideja Božjeg užasa ima što za ponuditi. Njo­me se sugerira zašto mi ljudi, i kad osjećamo poriv da tragamo za istinom, istodobno od nje i bježimo. Strah od istine, od Odgovo­ra, prožima spise naše kulture od Biblije do posljednjeg filma o ludom znanstveniku. O znanstvenicima se obično misli da su imu­ni na tu nelagodu. Neki jesu, ili se čini da jesu. Pada mi na pamet Francis Crick, Mefisto materijalizma. Tu je i ledeni ateist Ric­hard Dawkins ili Stephen Hawking, kozmički šaljivac. (Ima li nešto posebno u britanskoj kulturi što proizvodi znanstvenike koji su toliko imuni na metafizičku tjeskobu?)

Ali na svakog Cricka ili Dawkinsa dolaze mnogi znanstvenici koji njeguju duboku ambivalentnost prema pojmu apsolutne istine. Poput Rogera Penrosea, koji se nije mogao odlučiti je li njegovo vjerovanje u konačnu teoriju optimistično ili pesimistično. Ili Ste-

ven Weinberg koji je izjednačio shvatljivost s bespredmetnošću. Ili David Bohm koji zbilju želi i razjasniti i zamagliti. Ili Edward Wilson koji žudi za konačnom teorijom ljudske naravi, a sledi se pri pomisli da bi se mogla pronaći. Ili Marvin Minsky koji se toliko grozi jednoumlja. Ili Freeman Dyson koji inzistira da su tjeskoba i sumnja bitne za egzistenciju. Ambivalentnost tih tragaoca za isti­nom prema konačnom znanju odražava ambivalentnost Boga - ili točke Omega, ako vam je draže - prema apsolutnom znanju o vlastitoj sudbini.

Wittgenstein svoju pjesmu u prozi Tractatus Logico-Philosophi-cus započinje: "Ne kakav svijet jest, nego da jest". Istinsko pros-vjetljenje, kako je Wittgenstein znao, sastoji se tek od tupog po­gleda i obješene vilice pred grubom činjenicom postojanja. Opipljiv cilj znanosti, filozofije, religije i svih oblika znanja je transformirati veliko "Uhhh?" mističkog čuđenja u još veće "A-ha!" razumijevanja. No, kad se stigne do Odgovora, što onda? Ima nešto jezivo u pomisli da bi naše znanje jednom moglo isko­rijeniti naš osjećaj čuđenja, jednom zauvijek. Sto bi tada bila svr­ha našeg postojanja? Ne bi je bilo. Upitnik mističkog čuđenja nikada se ne da do kraja izravnati, pa ni u Božjem umu.

Imam dojam kako to zvuči. Volim o sebi misliti kao o racional­noj osobi. Rado, i previše rado, ismijavam znanstvenike koji svoje metafizičke maštarije shvaćaju previše ozbiljno. No, da opet pa­rafraziram Marvina Minskog, svi mi imamo mnogo umova. Moj praktični racionalni um mi kaže da je cijela za priča o Božjem uža­su besmislica i obmana. Ali imam i druge umove. Jedan s vremena na vrijeme pogledava na astrološku rubriku, ili se pita \ma li ipak nečega u svim tim izvještajima o ljudima koji su doživjeli seks s vanzemaljcima. Drugi moj um vjeruje da se sve svodi na to da Bog grize nokte. To mi uvjerenje čak daje neku neobičnu utjehu. Naš je usud Božju usud. A sada kad je toj znanosti - istinitoj, čistoj, empirijskoj znanosti - došao kraj, u što drugo vjerovati?

POGOVOR ŠTO NEDOSTAJE?

Kao znanstveni pisac sam uvijek pridavao veliku težinu mišljenju glavne struje. Odmetnik koji poriče status quo je odličan za zabavan članak, ali on ili ona su gotovo beziznimno u krivu, dok je većina u pravu. Prijem knjige Kraj znanosti me je stoga stavio u neobičan položaj. Nije da nisam očekivao, pa i priželjkivao, osporavanje poruke ove knjige. No, nisam predvidio da će biti osporavana sa svih strana i to gotovo jednoglasno.

Moj argument o kraju znanosti javno su osudili savjetnik za zna­nost predsjednika Clintona, direktor NASA-e, desetak laureata Nobelove nagrade i gomila manje uglednih kritičara sa svih konti­nenata osim Antarktika. Čak i oni koji su rekli da su uživali u knjizi, obično bi se potrudili distancirati od njezine premise. "Ne prihvaćam središnju postavku knjige o granicama i sumraku", svjedoči Natalie Anger pred kraj svoje neuobičajeno ljubazne kritike u New York Times Book Reviewu od 30. lipnja 1996.

Čovjek bi pomislio da će me takva benigna kritika ponukati na to da posumnjam u sebe. No, otkad je knjiga objavljena prošlog lip­nja, sve sam uvjereniji da sam u pravu i da su gotovo svi ostali u krivu, što je obično simptom početne faze ludila. Moja knjiga, poput svih drugih, kompromis je ambicije i zahtjeva obitelji, izdavača, po­slodavca i tako dalje. I dok sam nevoljko predavao završnu verziju uredniku, bio sam i previše svjestan da sam je mogao poboljšati na razne načine. U ovom pogovoru ću, nadam se, privezati neke

očitije slobodne krajeve tkiva knjige i odgovoriti na razumne i smiješne - kritike.

Još jedna "knjiga kraja"

Možda najčešća reakcija na Kraj znanosti bila je: "Pa to je samo još jedna knjiga o kraju nečeg velikog." Pisci recenzija implicirali su da je moj traktat, poput drugih njemu sličnih - kao što su Kraj povijesti Francisa Fukuyame i Kraj prirode Billa McKibbena _

manifestacija istog pesimizma kraja tisućljeća, pomodnjak kojeg ne treba shvatiti previše ozbiljno. Moje kolege "krajevce" i mene kritičari su optužili i za narcizam, budući da uporno tvrdimo da je naše doba posebno, doba kriza i kulminacija. Kako je to formu-lirao Seattle Times: "Svi mi želimo živjeti u jedinstvenom vremenu, i objave kraja povijesti, novog doba ili kraja znanosti neodoljive su."(9. 07. 1996.)

N o , naše doba jest jedinstveno. Pad Sovjetskog saveza događaj je je bez presedana, tu je veličina ljudske populacije koja se približava

broju od šest milijardi, zatim globalno zagrijavanje i pucanje ozonskog omotača, što ih je potakla industrija. Sigurno nema pre-sedana za termonuklearne bombe, slijetanje na Mjesec, prenosiva računala ili testove za gene koji uzrokuju rak dojke - ukratko, za eksploziju znanja i tehnologije što je obilježila ovo stoljeće. Kako smo svi rođeni i odrasli u ovome dobu, mi jednostavno podrazu-mijevamo da je taj eksponencijalni napredak sada stalna značajka stvarnosti i da će se nastaviti, da se mora nastaviti. Ali povijesna perspektiva sugerira da je taj progres vjerojatno anomalija kojoj će doći, i kojoj mora doći, kraj. Vjera u vječnost progresa - ne u krize i kulminacije - dominantna je zabluda naše kulture.

U magazinu Newsweek od 17. lipnja 1996. se kaže da moja vizija budućnosti predstavlja "nedostatak mašte". Zapravo je i previše lako zamisliti velika otkrića odmah iza obzorja. To nam čini naša kultura s TV serijama kao što su Zvjezdane staze i filmovima poput Ratova zvijezda, reklamama za automobile i politčkom retorikom koja nam obećava da će sutra biti veoma različito - i gotovo si-

gurno bolje - nego danas. Znanstvenici, a i znanstveni novinari, uvijek tvrde da se revolucije, veliki pomaci i sveti Gralovi pod­razumijevaju.

Želim da zamislite ovo: A što ako iza obzora nema ničeg velikog? Što ako je to što imamo u osnovi ono što ćemo i imati? Nećemo izumiti supersvjetlo, svemirske brodove na warp pogon koji nas mogu odbaciti do drugih galaksija pa i drugih univerzuma. Pomoću genetskog inženjerstva nećemo postati beskrajno pametni ni besmrt­ni. Nećemo otkriti Božji um, kako je to rekao ateist Stephen Hawking.

Koja će nam onda biti sudbina? Pretpostavljam da ona neće biti ni bezumni hedonizam, kako proriče Gunther Stent u knjizi Dola­zak zlatnog doba, niti bezumna borba, kako upozorava Francis Fu-kuyama u Kraju povijesti, nego neka kombinacija toga dvoga. I dalje ćemo krivudati kao i dosad, oscilirati između užitka i jada, pros-vjetljenja i zablude, nježnosti i okrutnosti. Neće to biti raj, ali ni pakao. Drugim riječima, svijet postznanosti neće biti baš tako različit od našeg svijeta.

Budući da uživam u tome da nekoga uhvatim u grešci, valjda je pravedno što su me moji kritičari pokušali našopati mojim lijekom. U broju od 20. srpnja 1996. Economist je slavodobitno konstatirao kako je moja teza o kraju znanosti i sama primjer ironijskog teo­retiziranja, budući da je zapravo neprovjerljiva. No, kako je Karl Popper odgovorio kad sam ga upitao može li se njegova teza o falsifikaciji falsificirati, "To je jedna od najidiotskijih zamislivih kritika!". U usporedbi s atomima, galaksijama, genima i drugim predmetima izvornog znanstvenog istraživanja, ljudska kultura je efemerna; asteroid bi nas mogao uništiti u bilo kom trenutku i donijeti kraj ne samo znanosti nego i povijesti, politike, umjetnosti - sve­ga. Prognoze o ljudskoj kulturi tako su očito u najboljem slučaju nagađanja obrazovanog čovjeka, u usporedbi s predviđanjima koja se izvode u nuklearnoj fizici, astronomiji ili molekularnoj biologiji, disciplinama koje se bave stalnijim aspektima zbilje i stoga mogu postići stalnije istine. U tom smislu, da, moja je teza o kraju znanosti ironijska.

No, samo to što ne možemo sa sigurnošću poznavati svoju budućnost, ne znači da ne možemo ponuditi razumne argumente u

prilog određene budućnosti. I baš kao što su neka djela u filozo­fiji ili književnoj kritici plauzibilnija od drugih, tako su i neka predviđanja budućnosti ljudske kulture plauzibilnija od nekih dru­gih. Mislim da je moj scenarij plauzibilniji od drugih koje pokuša­vam oboriti, u kojima i dalje zauvijek otkrivamo nove duboke isti­ne o svemiru, ili dolazimo do krajnje točke u kojoj dostižemo savršeno znanje i vlast nad prirodom.

Je li Kraj znanosti antiznanost?

U posljednjih nekoliko godina znanstvenici sve oštrije osuđuju ono što opisuju kao rastuću plimu iracionalnosti i neprijateljstva prema znanosti. Epitet "antiznanost" nadijeva se metama toliko raznorodnima kao što su postmodernistički filozofi koji preispi­tuju tvrdnju da znanost otkriva apsolutne istine, ali i kršćanskim kreacionistima, sljedbenicima okultnog šrota kao što su Dosjei X i, što ne iznenađuje, meni. Phillip Anderson, dobitnik Nobelove nagrade za svoj rad u fizici kondenzirane tvari, požalio se u Lon­don Times Higher Education Supplementu (27. rujna 1996.) da sam tretiranjem određenih znanstvenika i teorija toliko kritički "posve nenamjerno dodao municiju valu antiscijentizma".

Ironično je da su fizičari čestica ocrnili Andersona etiketom anti-znanstvenika jer je kritizirao Supervodljivi supersudarač prije ot­kazivanja tog projekta 1993. godine. Kako je Anderson odgovorio, kad sam ga pitao nešto o njegovoj reputaciji da grubo osuđuje dru­ge znanstvenike, "Ja im samo kažem što ih ide", ja sam se trudio portretirati znanstvenike i filozofe što sam ih intervjuirao u ovoj knjizi - i svoje reakcije na njih - što sam vjernije i poštenije mogao.

Dopustite mi da ponovim ono što sam rekao u uvodu: Postao sam znanstveni pisac zato što smatram da je znanost, a osobito čista znanost, najčudesnija i najsmislenija ljudska tvorevina. Na­dalje, ja nisam Ludit. Dragi su mi moje prijenosno računalo, tele­faks, televizor i automobil. Iako osuđujem neke popratne pojave znanosti, kao što su zagađenje, nuklearno oružje i rasističke teori­je inteligencije, vjerujem da je znanost u cjelini naš život učinila

nemjerljivo bogatijim, i intelektualno i materijalno. S druge strane, znanost ne treba još jednog debelokošca koji se bavi odnosima s javnošću. Usprkos jadikovkama, znanost i dalje posjeduje ogromnu snagu u našoj kulturi, mnogo veću nego postmodernizam, krea-cionizam ili druge tobožnje prijetnje. Znanost treba - i zasigur­no može podnijeti - znalačku kritiku koju ja skromno pokušavam ponuditi.

Neki promatrači su zabrinuti da će se Kraj znanosti iskoristiti za opravdanje velikog smanjenja, ako ne i obustave financiranja istraživa­nja. Možda bi to zabrinulo i mene kad bi moja teza imala i trunku potpore medu saveznim dužnosnicima, članovima Kongresa ili u javnosti. No, dogodilo se suprotno. Neka se uvrsti u zapisnik: ja ne zagovaram daljnja smanjenja financiranja istraživanja, čistih ili primijenjenih, pogotovo ne dok je budžet za obranu tako prostač­ki velik.

Ozbiljnije shvaćam primjedbu da bi moja predviđanja mogla obeshrabriti mlade ljude od kretanja znanstvenom karijerom. "Neiz­bježni korolar" mog argumenta, kako tvrdi Sacramento News (18. srpnja 1996.) je da "nema smisla pokušati postići, vidjeti, doživjeti išta nova. Isto tako bismo mogli i ubijati svoju djecu." Pa ja ne bih išao baš tako daleko. U toj histeriji međutim skriva se legi­timno zapažanje - da sam o tome mnogo razmišljao, budući da imam dvoje male djece. Što bih rekao svojoj djeci kad bi me pitala što mislim o tome da postanu znanstvenici?

Moj bi odgovor mogao biti otprilike ovakav: Ništa što sam napi­sao ne bi vas smjelo obeshrabriti od toga da postanete znanstvenici. Znanstvenicima je ostalo mnogo nevjerojatno važnih i uzbudljivih stvari: pronaći bolje lijekove za malariju i AIDS, izvore energije koji će manje štetiti okolišu, točnije prognoze učinka zagađenja na klimu. Ali ako želite otkriti nešto monumentalno poput prirodne selekcije, opće relativnosti ili teorije velikog praska, ako želite na­dići Darwina ili Einsteina, šanse su vam male ili nikakve. (S obzirom na njihov karakter, moja bi se djeca mogla posvetiti dokazivanju da sam ja potpuno promašen slučaj.)

U knjizi Genije, biografiji Richarda Feynmanna, James Gleick se pita zašto znanost, kako se čini, više ne daje divove kakvi su

bili Einstein i Bohr. Paradoksalni odgovor, sugerira Gleick, je da ima toliko Einsteina i Bohrova - toliko znanstvenika na razini genija - da je pojedincu teže istaknuti se iz takve hrpe. Prihvatit ću da je tako. Ali u Gleickovoj hipotezi nedostaje ključna kompo­nenta, da genijima našeg doba ostaje manje toga da otkriju nego što su to učinili Einstein i Bohr.

Da se na trenutak vratim na pitanje antiznanosti. Jedna od malih prljavih tajni znanosti je da mnogi ugledni znanstvenici nje­guju izvanredno postmodernističke osjećaje. Moja knjiga nudi obilne dokaze za taj fenomen. Prisjetite se Stephena Java Goulda kako priznaje da mu se sviđa ključni postmoderni tekst Struktu­ra znanstvenih revolucija; Lynn Margulis kako tvrdi: "Ne mislim da postoji apsolutna istina, a ako i postoji, ne mislim da je ijedan čovjek u njezinu posjedu"; Freemana Dysona kako predviđa da će budućim znanstvenicima moderna fizika izgledati jednako pri­mitivno kao što nama izgleda Aristotelova.

Kako objasniti tu skepsu? Za te, i mnoge druge intelektualce, ži­vot čini smislenim potraga za istinom, a ne istina sama, i sadašnje je znanje to teže nadići koliko je ono istinito. Inzistirajući da se naše sadašnje znanje može pokazati kao efemerno, ti skeptici održavaju privid da veliko doba otkrića nije svršeno, da pred nama leže još dublja otkrića. Postmodernizam tvrdi da će se i sva buduća otkrića na kraju pokazati efemernima te će dovesti do pseudouvida, i tako ad infinitum. Postmodernisti su, međutim, voljni prihvatiti to sizifovsko stanje svoga postojanja. Oni žrtvuju pojam apsolutne istine kako bi mogli zauvijek tražiti istinu.

Stvar definicije

Dvadeset trećeg srpnja 1996. gostovao sam u emisiji Charlie Rose Show sa Jeremiahom Ostrikerom, astrofizičarom s Princetona koji je trebao opovrgnuti moju tezu. U jednom smo se trenutku Ostri-ker i ja zakačili oko problema tamne tvari, postavke da zvijezde i drugi svijetli objekti tvore tek mali postotak ukupne mase svemi­ra. Ostriker je smatrao da će rješenje tog problema proturječiti

mojoj tvrdnji da kozmolozi više neće dolaziti do dubokih otkrića; nisam se složio s time te sam rekao da će se rješenje pokazati trivijalno. Naša je rasprava, ubacio se Rose, bila samo "stvar definicije".

Rose je dotaknuo nešto za što moram priznati da je mana ove knjige. Tvrdeći da znanstvenici neće otkrivati ništa tako funda­mentalno kao što su Darwinova teorija evolucije ili kvantna me­hanika, trebao sam jasnije reći što smatram fundamentalnim. Neka je činjenica ili teorija fundamentalna razmjerno tome na koliko se široko područje u vremenu i prostoru odnosi. I kvantna elektro­dinamika i opća relativnost odnose se na široko područje: koliko nam je poznato, na čitav svemir u svim vremenima od njegova rođe­nja. To čini te teorije istinski fundamentalnima. Za razliku od njih, teorija supervodljivosti na visokim temperaturama odnosi se samo na određene vrste tvari koje, koliko znamo, mogu postojati samo u laboratorijima tu na Zemlji.

U rangiranju znanstvenih nalaza neizbježno ulaze u igru i su-bjektivniji kriteriji. Tehnički, sve su biologijske teorije manje fun­damentalne od ključnih fizikalnih teorija zato što se biologijske teorije odnose - i opet, koliko nam je poznato - samo na osobit ustroj tvari koji postoji na našem osamljenom planetu proteklih tri i pol milijarde godina. Ali biologija ima potencijal da bude smisle-nija od fizike jer izravnije govori o fenomenu koji nam je posebno zanimljiv: o nama samima.

U knjizi Darwinova opasna zamisao, Daniel Dennett uvjerlji­vo tvrdi da je evolucija prirodnom selekcijom "najbolja ideja do koje je itko ikada došao" jer ona "objedinjuje carstvo života, smisao i svrhu sa carstvom prostora i vremena, uzroka i posljedice, me­hanizma i fizikalnog zakona". Darwinovo je dostignuće - osobi­to kad se spojilo s mendelovskom genetikom u novu sintezu - uisti­nu učinilo svu kasniju biologiju neobično antiklimaktičnom, barem s filozofske perspektive (iako, kako ću kasnije utvrditi, evolucijska biologija nudi tek ograničene uvide u ljudsku narav). Čak je i otkriće dvostruke uzvojnice Watsona i Cricka, iako ima enormne prak­tične posljedice, samo otkrilo mehaničke pretpostavke nasljed­nosti; nakon njega nije bilo potrebe za značajnom revizijom te nove sinteze.

Da se vratim na moju raspravu sa Jeremiahom Ostrikerom, moje je stajalište da kozmolozi nikada neće nadići teoriju velikog praska koja u osnovi tvrdi da se svemir širi i da je nekoć bio mnogo manji, topliji i gušći nego što je danas. Teorija je pripovjedno čvrsta i ima duboke teološke alikvote zbog povijesti svemira. Svemir je imao početak i možda ima kraj (iako kozmolozi možda nikada neće imati dovoljno dokaza da se oko toga definitivno slože). Što od toga može biti dublje, smislenije?

Za razliku od toga, najvjerojatnije rješenje problema tamne tvari je relativno beznačajno. U rješenju se kaže da se kretanje poje­dinih galaksija i skupova galaksija najbolje objašnjava pretpostav­kom da galaksije sadrže prašinu, mrtve zvijezde i druge uobičajene oblike tvari koji se ne mogu otkriti teleskopom. Ima i dramatični­jih verzija problema tamne tvari koje postuliraju da se čak 99 posto svemira sastoji od neke egzotične materije, različite od svega što poznajemo tu na Zemlji. N o , te verzije predviđanja su sažimanja i drugih nadobudnih kozmičkih postavki koje se nikada neće potvr­diti, iz razloga iznesenih u Četvrtom poglavlju.

A što s primijenjenom znanošću?

Dva su me kritičara optužila da zanemarujem - i implicitno omalo­važavam - primijenjenu znanost. Zapravo mislim da se može uspješ­no tvrditi da se i primijenjena znanost bliži svojim granicama. Nekoć je, primjerice, izgledalo neizbježno da će znanje fizike nuklearne fuzije - koje nam je darovalo hidrogensku bombu - dati i čist, ekonomičan i bezgraničan izvor energije. Istraživači fuzije su de­setljećima govorili: "Samo vi nama dajte novac i za dvadeset godi­na ćemo vam dati energiju tako jeftinu da je nećete moći izmjeriti." Ali u posljednjih nekoliko godina Sjedinjene države su drastično smanjile budžet za fuziju. Čak i najoptimističniji istraživači sada predviđaju da će trebati bar pedeset godina da se naprave ekonom­ski održivi reaktori. Realisti priznaju da je energija fuzije san koji se možda nikada neće ostvariti: tehničke, ekonomske i političke prepreke jednostavno su prevelike.

Kad je riječ o primijenjenoj biologiji, njezin je kraj ništa ma­nje nego ljudska besmrtnost. Mogućnost da znanstvenici identifi­ciraju mehanizme koji upravljaju starenjem i zatim preuzmu kontrolu nad njima, vječan je favorit znanstvenih pisaca. Čovjek bi možda imao više povjerenja u sposobnost znanstvenika da riješe slagalicu starenja da su imali više uspjeha s valjda jednostavnijim proble­mom: rakom. Otkako je predsjednik Richard Nixon 1971. godi­ne službeno proglasio savezni "rat s rakom", Sjedinjene države su potrošile nekih trideset milijardi na istraživanja, a stopa smrtnosti kod raka se otad povećala za 6 posto. Vrlo malo se promijenila i terapija. Liječnici još mogu operativno odstraniti rak, otrovati ga ke-moterapijom i spaliti radijacijom. Možda će jednog dana sva ta istraži­vanje donijeti "lijek" - koji će rak učiniti nevažnim poput vodenih kozica. A možda i neće. Možda je rak - a utoliko i smrtnost -jednostavno previše složen problem.

Ironično je da je nesposobnost biologije da pobijedi smrt mož­da njezina najsvjetlija nada. U broju časopisa Technology Review od studenog/prosinca 1995., Harvey Sapolsky, profesor socijalne politike na MIT-u, primijetio je da je glavno opravdanje za financi­ranje znanosti nakon drugog svjetskog rata bila nacionalna sigur­nost - preciznije Hladni rat. Kako znanstvenici sada više nemaju Carstvo zla kojim bi opravdali svoje ogromne proračune, pita Sapolsky, koji drugi neprijatelj može doći na njegovo mjesto? Njegov odgovor je - smrtnost. Većina ljudi, naglasio je, misli da je dulji život, mož­da i vječan, nešto poželjno. A kad bi prvenstveni cilj znanosti bila besmrtnost, dodaje Sapolsky, najbolje od svega bi bilo da je ona gotovo sigurno nedostižna pa bi znanstvenici uvijek mogli naći financijere za svoja istraživanja.

A što s ljudskim umom?

U svojoj recenziji u časopisu IEEE Spectrum od lipnja 1996., znan­stveni pisac David Lindley se složio da je lako moguće da su fizika i kozmologija došle do plafona. (Taj ustupak nije bio pretjerano iznenađujuć s obzirom da je Lindsey napisao knjigu naslovljenu

Kraj fizike.) Ipak, on smatra da bi proučavanje ljudskog uma -iako je danas u "predznanstvenoj fazi" kad se znanstvenici ne mogu složiti ni oko toga što točno izučavaju - na kraju moglo doni­jeti snažnu novu paradigmu. Možda. No, nesposobnost znanosti da nadide Freudovu paradigmu ne ostavlja mnogo nade.

Znanost uma u nekim je aspektima postala više empirijska i ma­nje spekulativna otkad je Freud prije stotinu godina zasnovao psi­hoanalizu. Stekli smo čudesne mogućnosti ispitivanja mozga mi-kroelektrodama, magnetskom rezonancijom i tomografijom pozitronskom emisijom. Ali ta istraživanja nisu dovela ni do dubo­kih intelektualnih uvida ni do dramatičnih poboljšanja u terapiji, kao što sam pokušao objasniti u članku iz prosinačkog broja Scienti­fic Americana 1996. pod naslovom "Zašto Freud nije mrtav". Razlog zbog kojeg se psiholozi, filozofi i drugi i dalje bave razvodnjenim raspravama o Freudovom djelu je to što se nije pojavila nijedna nedvojbeno nadmoćna teorija ni terapija uma - ni psihologijska i farmakologijska - koja bi jednom zauvijek stupila na mjesto psi­hoanalize.

Neki znanstvenici misle da najviše nade za unifikacijskom pa­radigmom uma pruža darvinovska teorija, u svojoj najnovijoj inkar­naciji zvana evolucijska psihologija. Još sam u Šestom poglavlju citirao pritužbu Noama Chomskog da je "Darwinova teorija tako labava da se u nju može ugraditi sve što [znanstvenici] otkriju". To je zapažanje ključno i ja sam ga razradio u članku u listopadskom broju Scientific Americana 1995. pod naslovom "Novi socijalni darvinisti". Glavna protuparadigma evolucijskoj psihologiji je neš­to što bi se moglo nazvati kulturni determinizam koji tvrdi da je kultura, a ne genetska obdarenost, glavni stvaratelj ljudskog po­našanja. U potporu svom stajalištu, kulturni deterministi ukazuju na ogromnu raznolikost ponašanja - većinom, kako se čini, neadap-tivnu - što je iskazuju ljudi različitih kultura.

Neki su evolucijski psiholozi u odgovor postulirali da je konform-nost - ili "poslušnost" - adaptivna, urođena značajka. Drugim ri­ječima, oni koji idu niz dlaku, dobro prolaze. Dobitnik Nobelove nagrade Herbert Simon u časopisu Science (21. prosinca 1990.) je zaključio da bi poslušnost mogla objasniti zašto ljudi poštuju vjer-

ske zabrane koje sputavaju njihovu seksualnost ili se bore u rato­vima u kojima kao pojedinci često imaju malo što dobiti, a puno toga izgubiti. Iako Simonova pretpostavka pametno kooptira kul-turalističku poziciju, ona istodobno i potkopava status evolucij­ske psihologije kao legitimne znanosti. Ako se neko ponašanje slaže s Darwinovim postavkama, u redu; ako ne, ponašanje samo poka­zuje našu poslušnost. Takva teorija time postaje imuna na falsifi-kaciju - što daje dodatnu potporu Chomskyjevoj pritužbi da dar-vinovska teorija može objasniti bilo što.

Priznanje sklonosti ljudi da se ponašaju u skladu sa svojom kultu­rom postavlja još jedan problem pred darvinističke teoretičare. Kako bi pokazali da je dano obilježje urođeno, darvinovci pokuša­vaju pokazati da se ono ponavlja u svim kulturama. Na taj način su, primjerice, darvinovci pokazivali da su muškarci po sebi skloniji promiskuitetu nego žene. No, s obzirom na isprepletenost mo­dernih kultura, neki od univerzalnih i time po pretpostavci urođe­nih stavova i djela koje dokumentiraju, darvinovski istraživači bi mogli zapravo biti rezultat poslušnosti. A upravo to kulturni determini­sti govore cijelo vrijeme.

Nesposobnost znanosti da shvati um odražava se i u dostignući­ma umjetne inteligencije, naporu da se naprave računala koja opo­našaju ljudsku misao. Mnogi su mudraci šahovski dvoboj IBM-ovog računala "Deep Blue" i svjetskog prvaka Garija Kasparova u veljači 1996. shvatili kao trijumf umjetne inteligencije. Napokon, Deep Blue je pobijedio u prvoj partiji, da bi na kraju izgubio s rezultatom četiri naprema dva. Za moj varav pojam, taj je meč samo naglasio koliki je promašaj umjetna inteligencija, sve od kad su je stvorili Marvin Minsky i drugi prije više od četrdeset godina. Šah, sa svojim jednoznačnim pravilima i sićušnim kartezijanskim terenom za igru, igra je kao stvorena za računalo. A Deep Blue, među čijih su pet ljudskih učitelja najbolji šahovski programeri na svijetu, čudesno je moćan stroj, s trideset dva paralelna procesora koji svake sekunde mogu proučiti dvjesto milijuna pozicija. Ako to silicijsko čudovište ne može pobijediti običnog čovjeka u šahu, ima li nade da će računala ikada moći oponašati naše suptilnije talen­te, kao što je prepoznati svoju djevojku s koledža kad je vidite na

zabavi i istog trenutka smisliti što reći tako da joj bude žao što vam je dala nogu prije petnaest godina?

Gambit kaopleksnosti

Otkad je ova knjiga objavljena, radim na dva dodatna argumenta o granicama kaosa i kompleksnosti - koje besramno kujem u zajed­nički naziv kaopleksnost. Jedan od najdubljih ciljeva kaopleksno­sti - za kojim idu Stuart Kauffman, Per Bak, John Holland i dru­gi - je pojašnjenje novog zakona, ili skupa načela, jedinstvene teorije ili već nečega što će omogućiti razumijevanje i predviđanje ponašanja različitih naizgled nepovezanih kompleksnih sustava. S ovim je usko povezan još jedan prijedlog, da je svemir dom sile koja generira kompleksnost koja pak djeluje suprotno drugom zakonu termodinamike i stvara galaksije, život pa i dovoljno inte­ligentan život da razmišlja o samom sebi.

Da bi takva hipoteza bila smislena, njezini nam zagovornici moraju reći što je točno kompleksnost i kako je mjeriti. Svi mi in­tuitivno osjećamo da je danas život "kompleksniji" nego prije dvi­je tisuće, dva milijuna ili dvije milijarde godina, ali kako tu intuiciju kvantificirati tako da ima smisla? Sve dok se taj problem ne riješi, ako se riješi, sve su te pretpostavke o zakonima kompleksnosti ili silama koje generiraju kompleksnost besmislene. Sumnjam ('đe-nje, 'đenje) da se taj problem može riješiti. U pozadini većine definicija kompleksnosti predodžba je da je kompleksnost feno­mena proporcionalna s njegovom nevjerojatnošću, ili obrnuto pro­porcionalna njegovoj neizbježnosti. Ako protresemo vreću molekula, koliko je vjerojatno da ćemo dobiti galaksiju, planetu, papučicu, žabu ili brokera? Na takva je pitanja najbolje odgovoriti tako da pro­nađemo druge univerzume ili druge biološke sustave i analiziramo ih statistički. To očito nije moguće.

Kaopleksolozi svejedno smatraju da na ta pitanja vjerojatnosti mogu odgovoriti tako da konstruiraju alternativne svemire i po­vijesti prirode na računalima, te odrede koje su značajke robu­sne, a koje kontingentne ili efemerne. Mislim da je izvor te nade

pretjerano optimistička interpretacija određenih događaja u raču­narstvu i matematici. U proteklih nekoliko desetljeća istraživači su otkrili da kad računalo slijedi različita jednostavna pravila, ono stvara sheme koje izgledaju kao da nasumično variraju kod funk­cija vremena ili veličine. Nazovimo tu prividnu nasumičnost "p-seudošum". Paradigmatski pseudošumovit sustav je Mandelbro-tov skup koji je postao ikonom pokreta kaopleksnosti. Tabori kaosa i kompleksnosti održavaju nadu da je velik dio šuma koji, čini se, prožima prirodu zapravo pseudošum, rezultat nekog de­terminističkog algoritma koji se nalazi negdje u pozadini.

Ali taj šum, zbog kojeg je toliko teško predvidjeti potrese, kretanje tržišta vrijednosnicama, vremenske prilike i druge fe­nomene, po mom mišljenju nije prividan, nego veoma stvaran i nikad ga se neće moći svesti na neki jednostavan skup pravila. Brža računala i napredne matematičke tehnike će sigurno uveća­ti našu sposobnost predviđanja određenih složenih fenomena. Neovisno o dojmu javnosti, prognoza vremena je sve točnija, djelomično i zbog poboljšanja u računalnom modeliranju. Ali još su važnija poboljšanja u prikupljanju podataka - osobito kad je riječ o satelitskim snimkama. Meteorolozi imaju veću, točniju bazu podataka na temelju koje grade modele i prema kojoj ih testiraju. Prognoze se poboljšavaju u toj dijalektici simulacije i prikupljanja podataka.

Računalni modeli u jednom trenutku prelaze crtu između zna­nosti i (bojim se) inženjerstva. Model ili radi ili ne radi, prema određenom standardu djelotvornosti: "istina" je tu irelevantna. Štoviše, teorija kaosa nam govori da efekt leptira postavlja funda­mentalnu granicu prognoziranja. Treba poznavati početne uvjete određenih sustava i to s beskonačnom preciznošću, kako bismo mogli predvidjeti njihova daljnja stanja. To me je oduvijek zbu­njivalo kad su u pitanju kaopleksolozi: prema jednoj od njihovih temeljnih postavki, efektu leptira, mnoge njihove ciljeve je mož­da nemoguće postići.

Kaopleksolozi nisu jedini koji postavljaju pitanja koja se tiču vjerojatnosti raznih obilježja zbilje. Takva su pitanja izbacila i mnoge ironijske hipoteze kao što su antropsko načelo, sažimanje, teorije

višestrukih svemira, punktuirani ekvilibrij i Gea. Nažalost, nemoguće je odrediti vjerojatnost svemira ili života na Zemlji kad imate samo jedan svemir i samo jednu povijest života. Statistici treba više od jednog podatka.

Nedostatak empirijskih podataka ne priječi znanstvenike i fi­lozofe da zauzimaju čvrste stavove po tim pitanjima. S jedne stra­ne tu su "inevitabilisti" koji nalaze utjehu u teorijama koje zbilju opisuju kao vrlo vjerojatan pa čak i nužan ishod nepromjenjivih zakona. Većina znanstvenika su inevitabilisti; možda je najpoznati­ji bio Einstein koji je odbacio kvantnu mehaniku zato što implicira da se Bog kocka sa svemirom. No, postoje i poznati antiinevitabi-listi - tu su prije svih Karl Popper, Stephen Jay Gould i Ilya Prigogine - koji u znanstvenom determinizmu vide prijetnju ljud­skoj slobodi i stoga prihvaćaju neodređenost i slučajnost. Mi smo ili pijuni sudbine ili posve nevjerojatni plodovi slučajnosti. Izbor je na vama.

Život na Marsu?

U kolovozu 1996. godine, dva mjeseca nakon objavljivanja moje knjige, iz NASA-e i drugih izvora je objavljeno da su znanstveni­ci otkrili tragove fosiliziranog mikrobiološkog života u koma­diću meteora koji je s Marsa dospio na Antarktik. Komentatori su taj nalaz odmah prihvatili kao dokaz apsurdnosti tvrdnje da bi znanosti mogao biti kraj. No, daleko od toga da obara moju tezu, priča o životu na Marsu potkrepljuje moju tvrdnju da je znanost u trudovima velike krize. Nisam toliko ciničan da vjerujem u ono što su rekli neki promatrači, da su se NASA-ini dužnosnici hvastali klimavim nalazima kako bi si napumpali budžet (što im inače nije strano). Ali pretjerana reakcija na tu priču - u NASA-i, kod političara, medija, javnosti i nekih znanstvenika - pokazu­je kako svi očajnički priželjkuju doista veliko znanstveno otkriće.

Kako sam istaknuo nekoliko puta u knjizi, potvrda da nismo sami u svemiru bio bi jedan od najuzbudljivijih događaja u ljud­skoj povijesti. Nadam se da ću živjeti dovoljno dugo da mu bu-

dem svjedok. Ali NASA-in nalaz nije tome ni blizu. Znanstveni­ci koji su uistinu upoznati s primordijalnom kemijom, otpočetka sumnjaju da će priča o životu na Marsu držati vodu. U prosincu 1996. su dvije skupine znanstvenika u časopisu Geochimica et Cosmochimica Acta nezavisno objavile da je tobožnji biološki ma­terijal s marsovskog meteorita vjerojatno stvoren nebiološkim procesima ili kontaminacijom zemaljskih organizama. "Smrtni uda­rac životu na Marsu", lamentira se u New Scientistu od 21/28. prosinca 1996.

Postoji li život na Marsu sa sigurnošću ćemo znati tek ako i kada izvedemo detaljna istraživanja na samom planetu. Naša najveća nada je da se ljudska posada zakopa duboko pod njezinu površinu, gdje bi moglo biti dovoljno tekuće vode i topline da podrži mikro­biološki život kakav poznajemo. A dužnosnicima u svemirskim programima trebat će desetljeća da namaknu novac i tehničke re­surse potrebne za takvu misiju, ako političari i javnost budu imali volje da sve to plate.

Recimo da ćemo na kraju utvrditi da je mikrobiološki život postojao ili još postoji na Marsu. To bi otkriće enormno potaklo proučavanja podrijetla života i biološka istraživanja općenito. N o , hoće li to značiti da se znanost odjednom oslobodila od svih svo­jih fizičkih granica? Teško. Ako na Marsu pronađemo život, znat ćemo da život postoji i drugdje u Sunčevu sustavu. Ali kao ni do­sad, nećemo znati ništa o tome postoji li život izvan našeg sunče­vog sustava, a pred nama će i dalje stajati ogromne prepreke da defi­nitivno odgovorimo na to pitanje.

Astronomi su nedavno identificirali brojne susjedne zvijezde oko kojih orbitiraju planeti koji možda mogu podržati život. Ali Frank Drake, fizičar koji je bio jedan od utemeljitelja programa potrage za vanzemaljskom inteligencijom, zvanog SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence), procjenjuje da bi današnjim svemirskim brodovima trebalo četiristo tisuća godina da stignu do najbližeg od tih planetarnih sustava i utvrde jesu li nastanjeni. Jednog će dana možda radijski prijemnici programa SETI uhvatiti elektromag­netske signale - vanzemaljski ekvivalent I Love Lucy - koji zrače s neke druge zvijezde.

No, kako ističe Ernst Mayr, jedan od najeminentnijih evolucijskih psihologa ovog stoljeća, većina zagovornika SETI-ja fizičari su poput Drakea koji na zbilju gledaju ekstremno deterministički. Fizičari misle da je, budući da tu na Zemlji postoji visoko tehnička civilizaci­ja, vrlo malo vjerojatno da postoje slične civilizacije na signalnoj udaljenost od Zemlje: Biolozi poput Mayra smatraju da je to smiješno jer znaju koliku kontingencija - čista sreća - ima ulogu u evoluciji; ponovite veliki pokus života milijun puta i možda nećete dobiti sisavce, a kamoli sisavce dovoljno pametne da izume televiziju. U svom ogledu iz knjige VanZemaljci: Gdje su?, Cambridge Universty Pressa, Mayr zaključuje da je program SETI u zabludi "astro­nomskih dimenzija". Iako ja mislim da je Mayr vjerojatno u pra­vu, bio sam razočaran kad je Kongres prekinuo financiranje SETI-ja 1993. godine. Program danas šepa na privatnim izvorima financi­ranja.

Šubi-dubi

Na kraju, tu je i završno poglavlje knjige koje se upušta u teologiju i mistiku, ono što je jedan moj poznanik nazvao "šubi-dubi" pričom. Brinuo sam se da će neki recenzenti iskoristiti taj materijal da odbace ono što govorim - pa tako i moj opći argument o budućno­sti znanosti - kao nepopravljivo krhak. Na sreću, to se nije dogodilo. Većina je ili ignorirala epilog ili ukratko izrazila svoje čuđenje nad njime.

Najpronicljivije - ili bih trebao reći najdobrohotnije? - tumače­nje dao je fizičar Robert Park u Washington Post Book Worldu 11. kolovoza 1996. Rekao je da je u početku bio razočaran što knji­gu završavam "poludjelom naivnom ironijskom znanošću". Na­kon nešto razmišljanja, međutim, on zaključuje da je kraj "metafo­ra. K tom se kraju, upozorava Horgan, kreće znanost... Znanost je podlegla u bitci protiv postmoderne hereze da objektivna istina ne postoji, da bi otkrila postmodernizam u unutrašnjosti toga zida."

Ni sam nisam to mogao izreći bolje. No, imao sam na umu i druge ciljeve. Kao prvo, mislio sam da je pošteno pokazati da

sam i ja podložan metafizičkim maštarijama, baš kao i znanstvenici čijim sam se stajalištima u knjizi rugao. Osim toga, mistična epi­zoda što je opisujem u epilogu je najvažnije iskustvo moga živo­ta. Kako stvari stoje, preko deset godina sam bušio rupu u vlasti­tom džepu i bio sam je odlučio iskoristiti, pa i ako je to značilo narušiti ono malo kredibiliteta što sam ga kao novinar imao.

Samo je jedno teološko pitanje uistinu važno: ako ima Boga, zašto je stvorio svijet s toliko patnje? Moje iskustvo sugerira sljedeći odgovor: ako ima Boga, on je svijet stvorio od veselja i ljubavi, ali i od užasa i očaja. To je moje rješenje zagonetke egzistencije i morao sam ga izreći. Dopustite mi da budem posve iskren. Moj pravi cilj pri pisanju Kraja znanosti bio je utemeljiti novu religiju, "Crkvu svetog užasa". Biti voda kulta trebalo bi biti mnogo ugodnije - a da i ne pričam koliko lukrativnije - od znanstvenog novinarstva.

New York, siječanj 1997.

Naslov izvornika: The end of science: facing the limits of knowledge in the twilight of the scientific age

Prvi put objavljeno u SAD kod podružnice Perseus Books L.L.C.