Josip Silić

OD REČENICE DO TEKSTA

(Teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog jedinstva)

Ova knjiga bavi se vezanim tekstom, u kojem rečenica kao jedinica govora  dobiva svoj puni smisao. U vezanom tekstu rečenice su združene i čine strukturno, smisaono, ritmičko-melodijsko i stilističko jedinstvo. Problematika ove studije su veze među rečenicama u vezanom tekstu, teme i reme, i, prije svega, pitanje koliko aktualno raščlanjivanje rečenice utječe na povezanost rečenica u vezanom tekstu. Osim toga, ovdje se govori o redu riječi i intonaciji, kao o dva najvažnija sredstva aktualnog raščlanjivanja. Neizbježno je, također, pitanje sinsemantičnih i autosemantičnih rečenica, te njihov odnos prema kontekstualno neuključenim i uključenim rečenicama. Sa kontekstualno uključenim rečenicama nameće se pitanje redundancije i ekonomije u jeziku, koje naročito dolazi do izražaja u vezanom tekstu, gdje za to postoji velika mogućnost. U knjizi su tipologizirani konektori kao sredstva veze među rečenicama u vezanom tekstu, te je prikazano koji su svojstveni inkoativnim a koji finitivnim rečenicama. Na kraju su prikazane specifičnosti linearne i paralelne veze, te su dati primjeri iz hrvatskog književnog jezika.

OSNOVNI SEMANTIČKO-GRAMATIČKI RED RIJEČI

Kada se govori o redu riječi razlikuju se kontekstualno uključene i kontekstualno neuključene rečenice. Kontekstualno neuključeni red riječi je osnovni semantičko-gramatički (apstraktni) red riječi, a kontekstualno uključeni aktualizirani red riječi.

Osnovni semantičko-gramatički red riječi nije uvjetovan kontekstom, pa se on izučava na nivou rečenice. On zavisi od semantičkog i gramatičkog  suodnosa članova rečenice, a aktualizirani red riječi zavisi od semantičkog suodnosa rečenica u vezanom tekstu. Osnovni red riječi je prema tome izvan domena aktualnog raščlanjivanja rečenice. Iz toga proizlazi da je stilistička markiranost/ nemarkiranost problem konteksta i da se ne izučava na nivou osnovnog, već na nivou aktualiziranog reda riječi.

U istraživanju osnovnog reda riječi polazi se od odnosa subjekta i predikata, za koji je bitno:

1. Aktivni odnos (proizvođač radnje i radnja koju on proizvodi). Takav je subjekt ispred predikata u rečenici (Student piše.), a glagoli se kao nosioci radnje aktualiziraju dvojako: postponirano (procesualni) i anteponirano (egzistencijalni). Procesualni se glagoli uglavnom nalaze u tekstu vezanom linearnom vezom, a egzistencijalni u tekstu vezanom paralelnom vezom. Postponirani i anteponirani glagoli u određenim uvjetima mijenjaju semantiku glagola: procesualni glagoli se u antepoziciji egzistencijaliziraju, a egzistencijalni se u postpoziciji procesualiziraju.  (Pojavilo se sunce. – Sunce se pojavilo.) Takvi su glagoli stilogeni.

2. Pasivni odnos (proizvedena radnja i proizvođač radnje od kojeg je ona proizvedena). Takva je konstrukcija transformacija aktivne rečenice. U njoj radnja prethodi svome proizvođaču. (Pisano od studenta.)

3. Predmet i njegovo svojstvo. Ako se ti pojmovi uzmu u širem smislu, u takvom odnosu se predmet nalazi ispred svojstva. (Jabuke su crvene.)

4. Vrsta i rod. Vrsta je logički uža od roda, pa mu i prethodi. (Mačka je životinja.)

Silić u nastavku navodi da se neki odnosi manje-više svode na spomenuta četiri i da zahtjevaju objašnjenja, pa navodi specifičnosti određenih konstrukcija. Tu, između ostalog, spominje konstrukcije tipa Rastati se od njega bilo mi je žao, gdje se infinitiv nalazi u ulozi subjekta na bilo kojem mjestu u rečenici.

Kontekstualno uključeni red riječi, značenje i intonacija po Siliću se moraju posmatrati u međusobnom suodnosu, jer su međusobno tijesno povezani. Tu Silić kritikuje Babićev navod da je gramatički red komponenata u načelu u svim južnoslavenskim jezicima  slobodan. Babić tu svoju tvrdnju potkrepljuje mogućnošću permutiranja pravila reda komponenata S, P i O.  Silić smatra da nelogičnost proizlazi iz pomiješanosti kriterija koje su postavili Babić i Berus, navodeći da se permutiranost komponenata mora dovesti u vezu s kontekstom.

U nastavku Silić se bavi pozicijom svih rečeničnih komponenata, S, P, O AO, KA, NA u različito ustrojenim rečenicama u različitim kontekstima. Poseban tip složenih rečenica je onaj s odnosnim zavisnim dijelom u kojem se sreću kataforičke i anaforičke riječi u međusobnom suodnosu: onaj – koji, onaj – tko, onaj – čiji itd. (Donesi mi onaj kaput koji ti ne treba.)

Komponente su u koordiniranim strukturama povezane logički i leksičko-semantički, pa se njihov redoslijed utvrđuje uglavnom  po načelu logičke i leksičkosemantičke postupnosti. U tom slučaju se redoslijed komponenata utvrđuje kontekstom, koji određuje koja će se komponenta naći na prvom, koja na drugom mjestu.

Mjesto enklitika određuje se drugačije nego redoslijed ostalih rečeničnih komponenata, jer one narušavaju aktualno raščlanjivanje i razdvajaju komponente koje značenjski pripadaju jedna drugoj. Ta odvojenost enklitike od njene značenjske matice može učiniti rečenicu morfološki homonimičnom: Otac mi je kupio potrebnu knjigu. – Otac je kupio potrebnu mi knjigu. Mjesto enklitika je ustaljeno u iskazima s veznikom (nalaze se neposredno iza njega) ili s kontekstualnom priložnom oznakom i u njihovom kontaktu. Na drugim mjestima u rečenici enklitikama je mjesto relativno slobodno, poštujući prozodijska pravila.

Veznik ne pripada nijednoj kategoriji osnovnog reda riječi i redovno stoji na početku konstrukcije. Jedino se veznik li nalazi neposredno iza ličnog glagola. I upitna riječ stoji na početku konstrukcije. Upitna riječca li kao i veznik li stoji iza glagola u ličnom glagolskom obliku ili iza koje druge riječi.

U nastavku Silić obilježava rečenične komponente simbolima i navodi modele osnovnog reda riječi s primjerima.

AKTUALIZACIJA OSNOVNOG GRAMATIČKO-SEMANTIČKOG REDA RIJEČI

Komponente koje sačinjavaju osnovni red riječi su u različitim komunikativnim ulogama različito raspoređene. Tu Silić objašnjava primjer rečenice: Marko ore njivu, koju navodi u 6 mogućih varijanata, a potom objašnjava kojoj komunikacijskoj ulozi koja varijanta odgovara. Tekst je potom potkrijepljen većim brojem primjera na kojima se objašnjava određeno mjesto neke komponente u aktualiziranom redu riječi.

STILISTIČKA INVERZIJA REDA RIJEČI

Silić smatra da se na stilističku inverziju reda riječi treba gledati nešto drugačije nego što je to bio dotad slučaj. Raspored rečeničnih komponenata je uvjetovan kontekstom, pa je njihov raspored relativno slobodan. Njihova stilogenost posmatra se s gledišta stepena njihovog dinamizma.

Stilogenost zavisi od komunikacijske uloge rečenice, ali ono što je bitno je da se na isto pitanje mogu dobiti rečenice s istim odgovorom. Razlika u odgovorima je samo u intonacijskom središtu rečenice. Shema:

1. Šta ore Marko?

-          Marko ore njivu.

-          Njivu ore Marko.

1. Tko ore njivu?

-          Njivu ore Marko.

-          Marko ore njivu.

AKTUALNO RAŠČLANJIVANJE SLOŽENE REČENICE

Inače se razlikuju statičke – rečenice na gramatičkoj razini i dinamičke – rečenice na komunikativnoj razini. Dinamička rečenica temelji se na suodnosu teme i reme. Tema je ishodišni dio dinamičke rečenice, a rema dio koji nosi glavnu obavijest. Tema i rema često se u teoriji o aktualnom raščlanjivanju s onim što je dato (tema) i s onim što je novo (rema). To nije obavezno tako. Prema Silićevom mišljenju, rečenica ne može biti bez teme, ali može biti bez datog. Ono što se obično pripisuje kontekstualnoj uvjetovanosti ne odnosi se na suodnos tema-rema, već na suodnos dato i novo. I tema i rema mogu obuhvatati i dato i novo. Stoga Silić složenost teme, odnosno složenost reme ne posmatra u prisutnosti većeg broja tema, odnosno rema, nego u prisutnosti većeg broja datih, odnosno većeg broja novih. U skladu s tim bismo i komunikativni dinamizam trebali posmatrati u suodnosu dato-novo, a ne u suodnosu tema-rema.

Po Silićevom mišljenju na taj se način može lakše shvatiti organizacija složenih rečenica na komunikativnoj razini. U tu svrhu on nije miješao temu i remu sa datim i novim, te je izostavio stupnjevanje pri aktualnom raščlanjivanju rečenice. U tekstu se govori o tome je li

složena rečenica na komunikativnoj razini cijelosna komunikativna jedinica ili spoj dviju ili više cijelosnih jedinica. U tekstu se zastupa mišljenje da je složena rečenica cijelosna komunikativna jedinica i da se raščlanjuje na jednu temu i jednu remu. Tema i rema se dalje raščlanjuju na dato i novo. Time su objašnjene i komponente glavnog ili zavisnog dijela složene rečenice uvjetovane kontekstom (jedna drugom – zavisna nezavisnom i obrnuto) na primjerima. 

Prema tome, složena rečenica je jednotemna i jednoremna, ali je potencijalno višedatna i višenovna. Tu je situaciju Silić objasnio na primjeru rečenice s dvokomponentnom temom i dvokomponentnom remom: Kad je kapetan otišao, ljudi su se uznemirili. Pretpostavljeno je 16 situacija u kojima su određene komponente kontekstualno uvjetovane, a određene nisu i sve je prikazano shemama. Međutim, zbog specifičnosti odnosa tematskog i rematskog dijela složene rečenice, ne može se ostvariti svaka shema niti je odgovarajući kontekst svugdje moguć.

PROVJERAVANJE KONTEKSTUALNE UKLJUČENOSTI SLOŽENE REČENICE

Tek se u novije vrijeme počela posvećivati pažnja problemu kontekstualne uključenosti, odnosno, kontekstualne uključenosti i obavijesnosti, te stupnju komunikativnog dinamizma i reda komponenata složene rečenice. Lingvista Sgall je pokušao razriješiti problem kontekstualne uključenosti komponenata složene rečenice metodom pitanja. Taj metod objašnjen je u knjizi preko primjera.

Naprimjer:

Složena rečenica Kad sam kopao njivu, ljudi su se čudili odgovara na pitanja:

1. Šta se dogodilo?2. Šta se dogodilo kad sam kopao njivu?3. Šta se dogodilo kad sam kopao šta?

Uz složene rečenice s logičkom vezom uzrok-posljedica s postponiranim zavisnim dijelom ne može se postaviti svekontekstualno („beskontekstualno“) pitanje Šta se dogodilo? Naprimjer: Kad je rat niko nikom nije brat. Zbog toga se ove složene rečenice pojavljuju s anteponiranim zavisnim dijelom.

Složene rečenice s logičkom vezom posljedica-uzrok odgovaraju na pitanje Šta se dogodilo? i u tom slučaju cijeli odgovor predstavlja novu informaciju.  Naprimjer: Ribar je kupio mrežu da može loviti ribu. Za ovakve rečenice može se postaviti i pitanje zašto je nešto urađeno. (Zašto je ribar kupio mrežu?)

Kataforička riječ zato i općenito sve kataforičke riječi što stoje u glavnom dijelu utiču na to da se sav ostali glavni dio uključi u dato. Naprimjer: Ribar je kupio mrežu zato da može loviti ribu. U ovom slučaju moguće je samo postaviti pitanje Zašto je ribar kupio mrežu? Uz iskaze tog tipa s anteponiranim zavisnim dijelom ne mogu biti postavljena pitanja s upitnom riječju zašto, nego samo s upitnom riječju šta: Šta se dogodilo da ribar može loviti ribu... da može loviti šta itd.

KONTEKSTUALNA UKLJUČENOST SLOŽENE REČENICE (IMPLICITNE STRUKTURE)

Složene rečenice sa zavisnim dijelom su kontekstualno uključene. To je razlog što neke od njih pretpostavljaju implicitne strukture. Naprimjer: Da si me pozvao, došao bih. Implicitne strukture su negacija/ afirmacija eksplicitnih struktura i obratno.

Moguće su i strukture s negiranim glavnim, odnosno s negiranim zavisnim dijelom, ali u „konfliktnim“ situacijama.

Ako se ispred glagola u zavisnom dijelu pojavi neki od intenzifikatora (i, čak, čak i itd.), narušit će logičku „ravnotežu“ suodnosa glavnog i zavisnog dijela, pa će u tom slučaju određene strukture postati konfliktne, zbog toga što intenzifikator unosi u strukturu dopunsku „negaciju“.  

Slično se ponašaju i ostali tipovi složenih rečenica s pogodbenim zavisnim dijelom. Razlika je samo u mogućnosti njhovog parafraziranja.

I složena struktura s uzročnim zavisnim dijelom pretpostavlja implicitne strukture. Ono što se postiže intenzifikatorima u složenim strukturama s pogodbenim zavisnim dijelom (logička „ravnoteža/ neravnoteža“), to se postiže u složenim strukturama s uzročnim zavisnim dijelom leksičko-gramatičkim sredstvima tipa opet, ali u njihovim parafrazama. Nakon što je to urađeno, složene strukture s uzročnim zavisnim dijelom približavaju se složenim strukturama s dopusnim zavisnim dijelom i mogu biti neka vrsta antipoda složenih struktura s uzročnim zavisnim dijelom. U prilog toj pretpostavci ide i to što složene strukture s dopusnim zavisnim dijelom pretpostavljaju implicitne složene strukture s uzročnim zavisnim dijelom. Složene strukture s dopusnim zavisnim dijelom logički uravnotežuju ono što je logički neuravnoteženo u složenim strukturama s uzročnim zavisnim dijelom i obratno.

I složene strukture s vremenskom zavisnom klauzom pretpostavljaju implicitne strukture. Implicitnost ovakve rečenice zavisi od stupnja njene kontekstualne uključenosti, odnosno od stepena njene obavijesnosti.

Pri postponiranom zavisnom dijelu složenih struktura s pogodbenim, uzročnim, dopusnim i vremenskim zavisnim dijelom vidljiva je implicitnost njihovih struktura:

-          Ne bih došao da me nisi pozvao.

-          Ići ćeš kući jer si položio ispit.

-          Nećeš ići kući iako si položio ispit.

-          Ide u školu kad ne pada kiša.

SLOŽENIM STRUKTURAMA S NAMJERNIM, IZRIČNIM I POSLJEDIČNIM ZAVISNIM DIJELOVIMA IMPLICITNOST STRUKTURA NIJE SVOJSTVENA.

Da složene strukture sa zavisnim dijelovima zavise od konteksta pokazuje i njihova ambigvitetnost.  

U ovom tekstu govori se još o uticaju intonacije na strukturne i semantičke pomake u složenim rečenicama. Dešava se da u složenim strukturama sa silaznom ili silazno-uzlaznom intonacijom da intenzifikatori razuravnotežuju odnos između glavnog i zavisnog dijela. Složenim strukturama sa naglašenom silaznom ili silazno-uzlaznom intonacijom svojstveno je i to da im zavisni dio stoji u postpoziciji. Pritom u prethodnoj složenoj strukturi (antecedentu) zavisni dio može stajati i u postpoziciji.

Kontekstualna uključenost omogućava da se iskazi oslobode suvišnih strukturnih elemenata, a da pritom ostanu smisaono potpuni. O tome se govori u narednom poglavlju.

KONTEKST I EKONOMIJA IZRAZA

U ovom poglavlju Silić preko primjera nastoji pokazati  da se iskazi (složene rečenice/ strukture) mogu lahko destrukturirati zahvaljujući semantičkoj kompresiji, tj. njihove komponente mogu se pojavljivati kao strukturno autonomne.  Tako se iskaz Govori, jer ćeš dobiti batina može ostvariti kao Govori. Inače (ili) ćeš dobiti batina, kao Govori. Dobit ćeš batina itd.

DIJALOG I IMPLICITNOST

U prethodnim poglavljima pokazalo se na primjeru pitanja Tko je došao? da se na njega može odgovoriti dvojako: Došao je Ivan i Ivan je došao. Drugi odgovor je stilistički markiran, jer je redoslijed riječi aktualiziran. To je kad su u pitanju obična pitanja.

Uz analitička pitanja tipa Ivan nije došao, je li?, međutim, mogu doći raznovrsni odgovori (Da, Ivan je došao. – Ne, Ivan nije došao. – Da, Ivan nije došao. – Ne, Ivan je došao. – Da, da, Ivan je došao. – Ne, ne, Ivan nije došao. itd.)

Takvi odgovori mogu se pojaviti i kao implicitni: Ne. - Da. u značenju nije došao/ došao je.

Alternativna pitanja tipa Je li Ivan došao ili nije? mogu također imati implicitne odgovore, ali drugačijeg karaktera. Na njih se ne može odgovoriti samo sa Da ili Ne, nego sa Da, došao je ili Ne, nije došao.

Odgovori tipa Da/ Ne ili Jesam/ Nisam na alternativna pitanja uključuju oba alternativna sadržaja, pa se rado iskorištavaju u dvosmislenim situacijama. Naprimjer: Jesi li dobar ili loš? – Jesam/ Nisam.

Ironijska pitanja tipa Kakav je on stručnjak? s akcentom koji negira sama su sebi odgovor, pa implicitnost za njih ne važi.

Nekategorijalna pitanja tipa Ivan je došao? također traže odgovor Da / Ne. Na takva pitanja može se odgovarati afirmativno reduplikacijom Ne ili negativno reduplikacijom Da.

MUŠKARAC: Čudno. – ŽENA: Ne vjeruješ? – MUŠKARAC: Ne, ne, vjerujem.

Poseban je tip odgovora u obliku pitanja. Iz tih pitanja se uzima ključni leksem i oblikuje pitanjem. U tom pitanju može biti afirmacija ili negacija, što se postiže specifičnom intonacijom, no može se nastaviti komentarom iz kojeg će se vidjeti je li odgovor afirmativan ili negativan.

DIOKLECIJAN: (...) Zar mi nisu vjerovali? – DRUGI DVORJANIN: Vjerovali? Ne vjeruju oni ni rođenom bratu.

AMBIGVITETNOST KONTEKSTUALNO UKLJUČENIH REČENICA

Ambigvitetnost/ neambigvitetnost rečenice kao govorne jedinice razrješava se u kontekstu. Rečenica kao govorna jedinica s drugim rečenicama čini strukturno i smisaono jedinstvo. Izvan tog jedinstva ona gubi strukturnu i smisaonu potpunost. Razlog tome je i leksička zasićenost njenih članova, koja je u njoj kao izoliranoj jedinici uopćena i ambigvitetna. Naprimjer: Stanko voli ženu.

Leksemi su ambigvitetni i uz neke determinatore. Obično su to posesivni, kvantitativni, diskriminativni i similativni determinatori. Naprimjer: Stanko voli moju ženu (posesivni).

U nastavku ovog poglavlja na primjerima se pokazuje ambigvitetnost određenih leksema uz sve vrste determinatora. Zaključak je da uvijek postoji dvosmislenih rečenica i da bi se takvi primjeri mogli razriješiti prijeko je potrebna intervencija semantičke metode.

SIGNALI SINSEMANTIČNOSTI REČENICE

Vrlo često su rečenice sa svim strukturnim komponentama smisaono nepotpune i izgledaju kao istrgnute iz konteksta, zbog toga što imaju u sebi neke elemente koji ih povezuju sa prethodnim rečenicama. Njihova smisaona potpunost postiže se kad se otkrije sadržaj na koji se odnose. Te rečenice koje su strukturno potpune, ali semantički nepotpune nazivamo sinsemantičnim rečenicama, a rečenice koje su i strukturno i smisaono potpune nazivamo autosemantičnim rečenicama. Autosemantične su one rečenice koje se daju izolirati iz konteksta. Zaključak je da strukturno potpune rečenice ne moraju biti smisaono potpune, ali da strukturno nepotpune rečenice moraju biti smisaono nepotpune, tj. sinsemantične.

Autosemantičnost i sinsemantičnost rečenice ne smijemo poistovjećivati sa kontekstualnom neuključenošću i kontekstualnom uključenošću rečenice. Rečenica može biti kontekstualno uključena a autosemantična. Ovaj odnos Silić objašnjava raščlanjivanjem teksta  gdje oslobađa rečenicu elemenata koji su je kontekstualizirali i pritom je čini strukturno i smisaono potpunom. Pritom on složene rečenice sa zavisnim dijelom posmatra u smisaonom pogledu kao jedinstvene rečenice. Tu Silić čitatelja dovodi do zaključka da je pojam kontekstualne

neuključenosti odnosno uključenosti širi od pojma autosemantičnosti odnosno sinsemantičnosti.

Zaključak je i da red riječi, koji je inače jedan od najvažnijih pokazatelja kontekstualne ukjučenosti rečenice, ne ulazi u signale njene sinsemantičnosti. Neke su rečenice kontekstualno uključene leksički, neke redom riječi, a neke s oboje.

Iz signala sinsemantičnosti isključuju se aspekatsko-vremenski suodnos predikata, nedeiktički leksički supstituti (pa prema tome i sinonimski supstituti), veze po načelu metonimije , sinegdohe, derivacije i svaka repriza stilističke naravi.

SIGNALI KONTEKSTUALNE UKLJUČENOSTI REČENICE

Signale kontekstualne uključenosti rečenice Silić je nazvao konektorima i podijelio ih na gramatičke, leksičko-gramatičke, leksičke i stilističke.

Leksičko-gramatički konektori dalje se dijele na: konektore-partikule, konkluzivne, intenzivne i verifikativne.

Leksički konektori dalje se dijele na: reprizne, sinonimske, deiktičke, komparativne, amplifikativne, metonimijske, sinegdoške, ekskluzivne, nominalne, eksplikativne, konfrontativne, derivativne, lokalne, temporalne, spacijalne, koncesivne, kondicionalne, kazualne, finalne, modalne i kvantitativne.

Stilistički konektori dalje se dijele na: leksičkostilističke i gramatičkostilističke konektore.

U posebnu vrstu konektora uključuju se propozicionalni konektori.

Gramatički konektori u tekstu imaju dvojaku ulogu: oni i povezuju i razvijaju.

U nastavku ovog poglavlja Silić se bavi oprimjeravanjem i objašnjavanjem svake vrste konektora pojedinačno, navodeći koje veznike ubrajamo u koje vrste konektora.

INKOATIVNA I FINITIVNA REČENICA NADREČENIČNOG JEDINSTVA

Početna/ inkoativna rečenica u vezanom tekstu razlikuje se od završne / finitivne i strukturno i smisaono. Inkoativnu rečenicu karakterizira uglavnom strukturna i smisaona potpunost, što znači da je u načelu autosemantična. U njoj se susreću leksemi s inkoativnom semantikom, tj. oni koji imaju otvaračku ulogu, kataforički i komparativni konektori itd. Njoj su svojestveni glagoli u antepoziciji, posebno kad su u pratnji deiktičkog konektora. Posebno se kao inkoativne rečenice poznaju rečenice s hipertemom praćenom determinatorom koji upućuje na amplifikativnost. Na njihovu prisutnost često upozoravaju propozicionalni konektori postcedentnog i antecedento-postcedentnog tipa.

Finitivnu rečenicu ne karakterizira strukturna i misaona potpunost. U njoj se susreću leksemi s finitivnom semantikom, koji imaju zatvaračku ulogu. Kao finitivne rečenice pogodne su one u

kojima se sreću anaforički konektori modalno-temporalno-lokalnog tipa i implicitni predikati. Anaforički konetori imaju vrlo važnu ulogu u finitivnim rečenicama, a posebno kad se nađu zajedno s nekim drugim finitivnim konektorom.

Jedan od vrlo važnih pokazatelja inkoativnosti odnosno finitivnosti je ritmo-melodijska struktura teksta.

LINEARNA TEKSTNA SEKVENCIJA

Zavisnosložene rečenice imaju zatvorenu, a nezavisnosložene rečenice otvorenu strukturu. Zavisnosložene rečenice karakterizira gramatička, a nezavisnosložene rečenice logička zavisnost. S obzirom da su, dakle, nezavisnosložene rečenice zavisne, ali logički, one se mogu posmatrati i na nivou vezanog teksta.

Linearna veza među rečenicama jedna je od bitnih osobina formalnog (strukturnog) sadržaja raspravljanja i pripovijedanja. U njoj su rečenice povezane tako da slijedeća proizlazi iz prethodne. Jedan se član izdvaja iz prethodne rečenice da bi se u slijedećoj ponovio i razvio. Taj sadržaj u prethodnoj rečenici pripada novom, a u slijedećoj datom. Teško se mogu izolirati iz konteksta, gotovo nikako, jer su međusobno teško strukturno i smisaono povezane, uglavnom sinsemantične.

PARALELNA TEKSTNA SEKVENCIJA

U paralelnoj vezi su rečenice povezane tako da slijedeća ne izlazi iz prethodne. Za rečenice u paralelnoj vezi može se reći da im se gramatička i aktualna struktura djelimično podudaraju: subjekt pripada datom, a predikat novom. To se odnosi samo na paralelnu vezu nepojačanu anaforom.

Takva svojstva rečenica u paralelnoj vezi uvjetovana su njihovom strukturom. Sve veze karakterizira isti raspored komponenata ili istorodnog aspekatsko-vremenskog suodnosa predikata. One se relativno lahko daju izolirati iz konteksta.  U paralelnoj vezi preovladavaju autosemantične rečenice i to ovu vezu čini otvorenom strukturom. Silić je ove tvrdnje potkrijepio primjerima.

U paralelnoj vezi pojačanoj anaforom redoslijed komponenata može biti i drugačiji, ali će rečenice u načelu biti strukturno iste. Redoslijed komponenata će, prema tome, biti jedan od najvažnijih pokazatelja paralene veze. Nisu joj svojstveni konektori koji upućuju na uzročno-posljedične odnose.

S obzirom na to da se ni linearna ni paralelna veza ne susreću uvijek u čistom vidu, trebalo bi se govoriti i o miješanoj linearno-paralelnoj tekstnoj sekvenciji (vezi). Ova veza svojstvena je opisivanju.

SAŽETAK I ZAKLJUČAK

U ovom posljednjem poglavlju knjige Od rečenice do teksta Silić je napravio rezime i teorijski uokvirio i ponovio ono što je kroz cijelu knjigu pokazivao na primjerima.

U sažetku se, između ostalog, ponavlja da se govorilo o odnosu rečenice i konteksta, o odnosima između subjekta i predikata u rečenici, o jednopredikativnim i višepredikativnim rečenicama. Zatim se u knjizi govorilo o redoslijedu komponenata u rečenici, o tome šta je uvjetovalo različite tipove reda riječi, o mjestu enklitika u složenoj strukturi, osnovnom i aktualiziranom redu riječi itd. Govorilo se, također, o razlici između teme i reme i datog i novog, što je po Siliću značajna i razlika bitna za spomenuti.

U knjizi je također ispitana kontekstualna uključenost iskaza u vezanom tekstu i u vezi s tim su istraživane implicitne strukture pri kontekstualno uključenim složenim rečenicama. Viši stupanj implicitnosti pretpostavljaju strukture u kojima je jedna od komponenata asocijativno povezana s odgovarajućom komponentom druge strukture. Posebno je proučena implicitnost strukture dijaloga i to u suodnosu pitanje-odgovor.

Zahvaljujući semantičkoj kompresiji uvjetovanoj kontekstom mnoge strukture oslobođene su jednog dijela svog iskaza, pa se u knjizi govorilo i o ekonomiji izraza.

Naposljetku je pokazano i to kako rečenica kao jedinica govora, neuključena u kontekst, zahvaljujući svojoj leksičkoj zasićenosti, može biti ambigvitetna.

Izlaganje je završeno navođenjem signala kontekstualne uključenosti i neuključenosti, te navođenjem razlika i sličnosti između linearne i paralelne veze. Govorilo se, u skladu s tim, i o inkoativnim i finitivnim rečenicama.

Svaka teorijska postavka objašnjena je postupno preko velikog broja primjera, a svako izlaganje potkrijepljeno je modelima rečenica i shemama koje nastaju u skladu s tim.

Ova radnja ima uglavnom teorijski i metodološki karakter. Silić smatra da bi nakon ove knjige trebalo istražiti odnose u linearnoj i paralelnoj vezi na predlošku svih funkcionalnih stilova. Tek tada bi se moglo utvrditi koji su gramatički, leksički i stilistički postupci svojstveni kojem funkcionalnom stilu na razini teksta. To bi bio početak naučne oblasti koja bi se zvala stilistika teksta.

Snježana Kordić

RELATIVNA REČENICA

Prema navodima Snježane Kordić, relativna rečenica zbog svoje kompleksne i zanimljive prirode zaokuplja pažnju velikog broja lingvista. Ona u predgovoru navodi podatke o tome koliko je često proučavanje relativne rečenice, pa, između ostalog, navodi da se u Americi, naprimjer, svaki drugi objavljeni magistarski ili doktorski rad bavi relativnim rečenicama. Kao motiv za stalni izbor ove teme navodi se činjenica da relativne rečenice do danas nisu najbolje istražene i da se u vezi s njima uvijek nađe nešto novo za proučavanje.

Autorica navodi da je ista stvar bila njen motiv za proučavanje relativne rečenice, navodeći da je bila poprilično iznenađena brojem grešaka koje je nalazila u literaturi o relativnoj rečenici, pa i u najnovijim hrvatskim gramatikama. Kako je vršila istraživanje, tako je i objavljivala svoje radove u vezi s tom temom i radovi su navedeni u knjizi.

ODREĐENJE RELATIVNE REČENICE

Kategorija relacije

Odnos jezika i mišljenja je u  pozadini brojnih lingvističkih tema. Polazeći od tog odnosa može se pratiti razvoj neke pojave. To važi i za relativne ili odnosne rečenice.  Sam njihov naziv dolazi od riječi relacija/ suodnos, a ona predstavlja osnovu za svaki složeniji stupanj mišljenja i svojstvo je relativnih rečenica. Riječ koja uvodi relativnu rečenicu istovremeno se nalazi u relaciji s nekom imeničkom ili upućivačkom riječju iz glavne rečenice. Naprimjer: Dodaj mi cvijet koji je na stolu.

Kada u glavnoj rečenici nema upućivačke riječi, i tada se u vezničkoj riječi relativne rečenice relacija podrazumijeva. Naprimjer: Koji mnogo znaju, mnogo i umiju.

Slijedi da važnu ulogu u ostvarivanju relacije imaju vezničke riječi relativne rečenice zbog specifične upućivačke prirode. Većinom su to zamjenice, a i ako nisu zamjenice te riječi imaju zamjeničko porijeklo. Za te riječi je zanimljivo da iskazivanje relacije nije jedina uloga u kojoj se pojavljuju – ona služe i kao sredstva za izražavanje upitnosti i neodređenosti. Proizlazi iz toga da relacija stoji u odnosu s određenošću i neodređenošću, a sve je to povezano sa spoznajom o razvoju ljudskog mišljenja, koju Kordićka u ovom dijelu ovog poglavlja prikazuje od razdoblja mitskog mišljenja do danas.

 Svojstva relativne rečenice

 Karakteristike relativne rečenice su uglavnom iste za mnoge jezike:

-          Relativna rečenica je zavisna rečenica;

-          Glavna rečenica sadrži riječ, antecedent, na koju se relativna rečenica odnosi; antecedent je najčešće imenica;

-          Relativna rečenica sadrži reltivizator (bilo koju riječ koja uvodi relativnu rečenicu); najučestaliji relativizator je relativna zamjenica, a ona ima sintaksičku funkciju u relativnoj rečenici i iskazuje je odgovarajućim morfološkim oblikom;

-          Za antecedent je u relativnoj rečenici sačuvana sintaksičko-semantička i pragmatička funkcija;

-          Antecedent i relativizator su u kontaktnom položaju i to tako da je antecedent ispred relativizatora, koji se nalazi na početku relativne rečenice; iz toga proizlazi da je relativna rečenica iza riječi na koju se odnosi (ona je postponirana).

Ova svojstva su vezana za tipične predstavnike relativne rečenice, ali nisu svojstva svih relativnih rečenica. Rečenica se može ostvariti kao relativna i bez nekog od navedenih svojstava. Tipični predstavnik shvaća se kao sredina skale, a od sredine prema krajevima nižu se netipični predstavnici. I oni nisu isključeni iz opisa jer se kategorije posmatraju kao kontinuiteti sa svojim fokalnim predstavnicima. Postavlja se pitanje u kojoj je mjeri odstupanje od tipičnih svojstava prihvatljivo, a da se rečenica još uvijek smatra relativnom. Odgovor se traži u stalnoj usporedbi s tipičnim predstavnikom. Koja svojstva u relativnoj rečenici uvijek moraju biti prisutna zavisi od jezika do jezika. U hrvatskom jeziku ta svojstva su da je relativna rečenica zavisna, da ima relativizator i da je u njoj za antecedent sačuvana sintaksičko-semantička i pragmatička funkcija.

Zavisna rečenica

Svojstvo da je relativna rečenica zavisna podrazumijeva u sebi nekoliko karakteristika. To znači da relativna rečenica uvijek sadrži finitni glagolski oblik, koji daje predikativnost, odnosno status rečenice, te gramatičko sredstvo koje je znak njenog statusa zavisne rečenice (relativizator).

Tip zavisne rečenice određuje se na osnovu dva kriterija: formalnog i funkcionalnog. Formalni se kriterij temelji na sredstvima veze između glavne i zavisne rečenice, a funkcionalni na sintaksičkoj funkciji zavisne rečenice.

Atributna rečenica

U definicijama relativne rečenice najviše se navodi njeno svojstvo da je atributna zavisna rečenica. Posebnost atributa naspram drugih funkcija je u tome da on nije rečenična funkcija, nego sintagmatska. To znači da se relativna rečenica ne uvrštava direktno u nadređenu rečenicu, nego se uvrštava u sintagmu nadređene rečenice kao odredba imenske riječi.  To podrazumijeva da je u nadređenoj rečenici izrečen antecedent relativne rečenice kao nosilac sintagme u koju se relativna rečenica uvrštava. Antecedent je najčešće imenica, a može biti i zamjenica, pridjev, prilog ili čak i čitava rečenica.

S obzirom na to da se atributi dijele na dva tipa, razlikuju se i među relativnim rečenicama istoimeni tipovi: restriktivni i nerestriktivni (apozitivni). Za restriktivni je karakteristično da sužava opseg referenta imenske riječi, a za nerestriktivni da ne utječe na opseg referenta. Njihove različite uloge očituju se i u strukturnoj razlici između sintagmi u kojima se nalaze. U ovom poglavlju objašnjena je razlika između tih dviju vrsta relativnih rečenica  tako što je objašnjena distinkcija restriktivno/ nerestriktivno, te posljedice te distinkcije na strukturnom i semantičkom nivou rečenice.

Relativizatori

Relativizator je jezičko sredstvo koje relativnu rečenicu povezuje s nadređenom rečenicom. U hrvatskom jeziku relativizator je uvijek izražen, što nije slučaj sa svim jezicima (engleskim, ruskim i sl.). Razlikuju se zamjenički (koji, tko, što, čiji ...), priložni (kad, gdje, kako, koliko ...) i veznički (nepromjenjiva riječ što zamjeničkog porijekla, gdje i kako bez priložnog značenja, te veznik da samo iznimno) relativizatori. Oni rečenici koju uvode daju status zavisne rečenice i označavaju je kao relativno potencijalnu.

U nastavku su pojedinačno objašnjeni svi relativizatori i došlo se do zaključka da su zamjenički najučestaliji, a veznički najmalobrojniji. Relativna zamjenica je najučestaliji relativizator u svim slavenskim jezicima. Ona se koristi u svim savremenim indoevropskim jezicima, izuzevši keltski. Tu Kordićka navodi ukratko situaciju u različitim jezicima, navodeći primjere i teorijske postavke drugih naučnika koji su se bavili ovim pitanjem (Silić, Maček, Mrazović, Kovačević, između ostalih).

Funkcije za antecedent sačuvane u relativnoj rečenici

Unutar relativne rečenice za antecedent je sačuvana sintaksičko-semantička funkcija. Ona se ostvaruje tako da relativizator kojim je antecedent zastupljen vrši jednu od funkcija: subjekt, objekt, AO itd. Istraživanja različitih jezika pokazala su da relativizatori nisu neosjetljivi na tip funkcije. Pojedine sintaksičko-semantičke funkcije pristupačnije su antecedentu pa time i relativizatoru koji ga zastupa. Najpristupačnija je funkcija subjekta.

Za antecedent je u relativnoj rečenici sačuvana i pragmatička funkcija i to funkcija teme. Zastupajući antecedent, relativizator uvijek sadrži poznatu informaciju, temu. Predikat relativne rečenice pridružuje temi novu informaciju, remu. Ovakva podjela pragmatičkih funkcija je u skladu i s redom riječi u relativnoj rečenici: relativizator se gotovo uvijek nalazi na početku relativne rečenice, a upravo je početni položaj u rečenici rezervisan za temu.

Kontaktni položaj antecedenta i relativizatora

Ovaj kontaktni položaj je pravilo u svim savremenim indoevropskim jezicima. Do njega dolazi tako što antecedent stoji neposredno ispred relativne rečenice, a relativizator se nalazi na samom početku relativne rečenice. Tako je relativna rečenica u savremenom hrvatskom jeziku postponirana u odnosu na antecedent. Ovaj kontaktni položaj biva samo ponekad narušen – ako se relativna rečenica razdvoji od antecedenta, pa se tada radi o ekstraponiranoj relativnoj rečenici, ili ako se neki član relativne rečenice izdvoji ispred relativizatora.

Nedoumice u gramatikama

U ovom poglavlju autorica navodi da postoji jako puno neodoumica oko onoga šta je sve u hrvatskim gramatikama ubrojano među relativne rečenice. Tu se primjećuje raskorak između razjašnjenosti statusa tih rečenica u gramatikama i učestalosti njihove upotrebe u praksi. Izuzetna frekventnost relativnih rečenica u hrvatskom jeziku bila bi razlog da su ove rečenice definisane i jasno postavljene u odnos prema drugim zavisnim rečenicama, ali najnovije gramatike pokazuju da je nedovoljno razjašnjeno mjesto relativne rečenice među drugim rečenicama.

Autorica Kodrić za primjer navodi Gramatiku hrvatskog književnog jezika Eugenije Barić i drugih, te Katičićevu Sintaksu. U obje ove knjige postavljena su dva kriterija za podjelu svih zavisnih rečenica: po značenju uvrštavanja, odnosno po smislu i formi uvrštavanja te po mjestu zavisne u ustrojstvu glavne rečenice. Ni u jednoj knjizi nije razjašnjeno šta znače ovi kriteriji, pa su i same podjele upitne i nejasne.

Korpus

Opis relativnih rečenica u ovoj knjizi zasniva se na analizi korpusa, jer se unazad desetak godina u lingističkim istraživanjima ponovo ističe važnost korpusa kao polazišta za opis jezika. Prednost korpusa sastoji se u tome što on ne samo da omogućava provjeru podataka dobivenih iz literature ili intuicijom, nego nudi uvijek i nove podatke.

Za empirijsku i statističku analizu u ovoj knjizi poslužio je korpus od nekoliko hiljada relativnih rečenica. Rečenice su prikupljene iz pisanih tekstova objavljenih na hrvatskom standardnojezičkom području. Svi zaključci o relativnim rečenicama ne vrijede samo za hrvatski jezik, već za čitavo područje novoštokavskog standarda. Autorica je nastojala da u primjere uključi rečenice različitih autora iz različitih knjiga kako bi postigla raznovrsnost. U tu svrhu uzimala je primjere iz svih funkcionalnih stilova i različitih žanrova unutar njih.

RELATIVIZATOR KOJI

Grupu zamjeničkih relativizatora čine pridjevske zamjenice koji, čiji, kakav, koliki i imeničke zamjenice tko i što.

Kad se pogleda zastupljenost svih relativizatora u korpusu, zamjenica koji je brojnija od svih njih zajedno. Autorica je izračunala koliki postotak relativnih rečenica pojedini relativizator uvodi u svakom funkcionalnom stilu zasebno, izračunala srednju vrijednost postotaka i shematski prikazala podatke do kojih je došla.

Dijagram koji je predstavljen u ovom poglavlju pokazuje da je najmanji postotak upotrebe relativizatora koji u književnom stilu, te da se ovaj postotak preko administrativno-pravnog i znanstvenog stila povećava do najvišeg postotka u novinskom stilu.

Relativizator što najviše se koristi u književnom stilu, a njihov postotak opada preko administrativno-pravnog i znanstvenog stila do najnižeg u novinskom. Ovaj obrnuto proporcionalni pad i rast zastupljenosti relativizatora koji i što prvenstveno je rezultat veće odnosno manje upotrebe vezničkog relativizatora što (N). Što je stilska rezerva za koji.

Sastav antecedenta i restriktivnost/ nerestriktivnost relativne rečenice

Zamjenica koji u ulozi relativizatora iskazuje svoje poistovjećivanje s antecedentom slažući se s njim u rodu i broju. Svojim morfološkim oblikom može iskazati bilo koju funkciju unutar relativne rečenice koju bi zamijenjeni antecednent imao. Jedina ograničenja u njenoj upotrebi proizlaze iz njenog svojstva da je predmetna zamjenica, pa se ne pojavljuje uz antecedente sve, ovo, to, ono, jedino, posljednje, prvo i superlative kad se svi ti antecedenti ne odnose na pojedinačnog referenta već na čitavu ideju. Iz istog razloga ne pojavljuje se ni kad je antecedent čitava rečenica.

Pogledamo li koliko često se u korpusu relativne rečenice ostvaruju kao restriktivne, a koliko često kao nerestriktivne, vidimo da je njihova zastupljenost u pisanom jeziku podjednaka (50% : 50%). Autorica je napravila dijagram koji prikazuje kakav je odnos zastupljenosti nerestriktivnih relativnih rečenica naspram restriktivnih u svakom pojedinom funkcionalnom stilu i kakva je njihova zastupljenost s obzirom na to koji ih relativizator uvodi.

Vlastito ime ili lična zamjenica u antecedentu

Već od ranije je uočeno da nakon antecedenta koji je vlastito ime ili lična zamjenica slijedi nerestriktivna relativna rečenica. Primjeri iz korpusa koje je analizirala autorica Kordić pokazuju da je relativna rečenica nerestriktivna ako ulogu antecedenta ima vlastito ime ili bilo koja riječ kojom se imenuje unikatni referent.

Naprimjer: Uzet ćemo dva kruga k1 i k2, koji se sijeku ortogonalno. Već sama riječ na koju se relativna rečenica odnosi predodređuje svojim osobinama nerestriktivnost odredbe. Imenovanje čini referenta toliko određenim da se svojstvo što ga iznosi zavisna rečenica može tumačiti još jedino kao dodatna informacija, a samim tim i rečenica kao nerestriktivna odredba.

Analiza korpusa potvrđuje da lična zamjenica u ulozi antecedenta utječe na tumačenje relativne rečenice kao nerestriktivne. Međutim, analiza također pokazuje da postoje primjeri koji odstupaju od toga te da je u njima partitivni genitiv lične zamjenice činilac koji utječe na tumačenje relativne rečenice kao restriktivne.

Determinator u antecedentu

U korpusu se može zapaziti određena pravilnost između pojavljivanja nekih riječi u antecedentu i restriktivnoti/ nerestriktivnosti relativne rečenice. Radi se o pokaznim, posvojnim, općim, neodređenim i odričnim zamjenicama te o riječi jedan. Svima njima je zajedničko da označavaju način na koji će se referiranje ostvariti: pokaznošću, posvojnošću, općošću, neodređenošću ili odricanjem postojanja referenta. Po tome se njihova uloga kad se jave uz imenicu i razlikuje od uloge pridjeva uz istu imenicu – dok pridjev precizira sadržaj imeničkog pojma, dotle ove riječi za tako preciziran sadržaj imeničkog pojma izriču način na koji će se ostvariti njegova referencija. Budući da ove riječi određuju, determiniraju, tip referiranja, mogu se ubrojati u jedan funkcionalni razred – determinator.

Determinatori se prema svom stalnom sadržaju mogu podijeliti u nekoliko grupa (pokazni, posvojni, neodređeni, opći i odrični). Grupe se međusobno razlikuju i po količini određenosti koju svojim stalnim sadržajem pridaju referenciji imeničkog pojma. Unutar pojedine grupe determinatora također postoji raslojenost, koja je rezultat razlike u sadržaju među determinatorima.

U nastavku ovog poglavlja autorica je pokazala kakvu sliku determinatora daje analizirani korpus te šta se o odgovarajućim determinatorima u drugim jezicima navodi u literaturi. Determinatori na jednak način utječu i kad se pojave kao dio antecedenta ispred nekog drugog relativizatora kao i kad sami sačinjavaju antecedent.

-          Pokazni determinatori – ili ukazuju direktno na referenta nominalne sintagme izvan teksta ili upućuju na dio teksta gdje se taj referent eksplicitno određuje, odnosno spominje.

-          Pokazni determinator ovaj – ukazuje na nekoga ili nešto u neposrednoj blizini govornika odnosno upućuje na dio teksta u blizini sintagme kojoj ovaj pripada. Budući da blizina podrazumijeva određenost, to svojstvo determinator ovaj pridaje, kao dio svog stalnog sadržaja, imeničkom pojmu.

-          Pokazni determinator taj – upućuje na nekoga ili nešto u blizini sugovornika te tako obilježava medijal. Kako se za sugovornika pretpostavlja da je blizu govornika, onda je i ono što je blizu sugovornika određeno i govorniku i sugovorniku. Značenje determinatora koje proizlazi iz njegove „pokazivačke“ upotrebe u govornoj situaciji, determinator zadržava i kad upućuje na dio u tekstu. Upućivanjem na nešto blizu taj pridaje referentu imeničkog pojma određenost. Stoga relativna rečenica koja slijedi u istoj nominalnoj sintagmi ima ulogu nerestriktivne odredbe.

-          Pokazni determinator onaj – ukazuje na nekoga ili nešto udaljeno i od govornika i od sugovornika te tako izražava distal. Udaljenost podrazumijeva potrebu za preciznijim određivanjem pa se može očekivati da je relativna rečenica nakon determinatora onaj kad se on koristi za upućivanje u tekstu restriktivna. Primjeri iz korpusa potvrđuju da se nakon determinatora onaj relativna rečenica spontano, najprije tumači kao restriktivna.

-          Pokazni determinatori ovakav, takav i onakav – upućuju na osobinu i kvalitetu nekoga/ nečega u usporedbi s nekim / nečim. Ova skupina determinatora se daleko rjeđe pojavljuje u korpusu. Analizirani korpus ne sadrži nijedan primjer u kojem bi determinator ovakav bio u sastavu antecedenta uz relativnu rečenicu uvedenu pomoću relativizatora koji. Determinatori takav ili onakav pojavljujući se u antecedentu ispred relativne rečenice najavljuju da će njenim sadržajem biti izrečeno svojstvo koje je kriterij za izdvajanje podskupa referenta. Stoga se relativna rečenica tumači kao restriktivna.

-          Pokazni determinator toliki – bi spadao u one kvantifikatore (riječi kojima se izražava količina) iza kojih može uslijediti bilo restriktivna bilo nerestriktivna relativna rečenica.

-          Posvojni determinatori – Korpus pokazuje da prisutnost posvojne zamjenice u antecedentu pridonosi nerestriktivnosti relativne rečenice.

-          Neodređeni determinatori – neki, nekakav, nekoji – izražavaju neodređenost. Iako bismo očekivali da iza neodređenog determinatora uslijedi restriktivna odredba (jer se ona primjenjuje kad je referent neodređen), primjeri iz korpusa pokazuju drukčije. Determinatorom neki referent se obilježava kao nepoznat i ujedno i izdvaja u skupu svih mogućih referenata imeničkog pojma. I neodređeni determinator jedan pridonosi nerestriktivnosti relativne rečenice.

-          Opći i odrični determinatori – svi, svaki – njihovom upotrebom ističe se da će referencija imeničkog pojma obuhvatiti čitav podskup referenata omeđen sadržajem relativne rečenice. Analizirani korpus pokazuje da takvi determinatori pridonose tumačenju relativne rečenice kao restriktivne. Kako opći determinatori ističu da će se obuhvatiti svi referenti koji odgovaraju kriteriju postavljenom u relativnoj rečenici, odrični ističu da nema nijednog referenta koji bi odgovarao kriteriju postavljenom u relativnoj rečenici. U oba slučaja svojim nagovještavanjem da će sadržaj relativne rečenice poslužiti kao kriterij za odabiranje podskupa referenta determinatori doprinose restriktivnosti relativne rečenice. Stoga se u literaturi postavljaju zajedno u grupu determinatora koji zahtjevaju restriktivnost odredbe.

Tumačenju rečenice kao restriktivne ili nerestriktivne u govornom jeziku pridonosi i intonacija. U pisanom jeziku to nije moguće pa se zato ta razlika prema novijim pravopisima ističe stavljanjem zareza ispred nerestriktivnih rečenica i nestavljanjem zareza ispred restriktivnih rečenica.

 

Relativna rečenica s inkorporiranim antecedentom

Za antecedent relativne rečenice uobičajeno je da se nalazi ispred relativne rečenice, u kontaktnom položaju s relativizatorom. Od toga se odstupa rijetko: ili kad antecedent nije uopće izražen ili kad je relativna rečenica od njega udaljena (ekstraponirana) ili kad se antecedent nalazi neposredno iza relativizatora, inkorporiran u relativnu rečenicu.

Inkorporiranje antecedenta Maretić objašnjava nastojanjem da se izbjegne uklopljena rečenica. Umjesto uklopljena u nadređenu rečenicu, relativna rečenica se pojavljuje ispred nadređene rečenice ako se antecedent premjesti iz položaja ispred relativizatora u položaj iza relativizatora.

Analiza središnjeg korpusa pokazuje da su relativne rečenice s inkorporiranim antecedentom izuzetno rijetke. Autorica nalazi i navodi tek nekoliko primjera. Naprimjer: Do 2. decembra, kog sam dana izišao iz Ministarstva, nijedna vlada nije otkazala ugovor.

Određeni broj primjera ilustrira da antecedent može biti ponovljen i istom leksičkom jedinicom. Kad se pogleda zastupljenost relativnih rečenica s ponovljenim antecedentom po funkcionalnim stilovima, može se zapaziti da se uopće ne pojavljuju u književnom stilu. Razlog tome može biti izbjegavanje određene formalnosti, koju sa sobom donose ovakve konstrukcije. Primjere prave inkorporiranosti nalazimo samo u novinskom stilu, a primjere ponavljanja antecedenta nalazimo u administrativno-pravnom, znanstvenom i novinskoms tilu, te u govoru zastupnika u saboru.

Genitivno-akuzativni sinkretizam

Ovo je pojava karakteristična za slavenske jezike. Radovi posvećeni njoj se gotovo isključivo govore o imenicama. U savremenom hrvatskom jeziku taj sinkretizam zahvaća paradigmu relativne pridjevske zamjenice koji.

Deklinacije imenica muškog roda koje označavaju živo imaju u singularu akuzativni oblik jednak genitivnom. Uzrok tome leži još u fonološkim promjenama u praslavenskom jeziku, koje su dovele do sinkretizma N i A. Taj sinkretizam otežavao je prijenos obavijesti jer se rečenici u kojoj se subjekt ne razlikuje od objekta mogu pripisati dva različita značenja ovisno o tome koja se imenica shvati kao oznaka vršioca radnje. Potencijalna dvosmislenost najprisutnija je kad je objema imenicama referent živo biće, posebno osoba. Ta dvoznačnost rješavana je upotrebom G oblika za A. Tako je ponovno uspostavljanje razlike između N i A išlo na račun žrtvovanja razlike između G i A i imalo za rezultat oblikovanje novog genitivno-akuzativnog sinkretizma. Taj proces prvo je obuhvatio imenice muškog roda koje označavaju osobu, a zatim se proširio na sve imenice muškog roda koje označavaju živo.

Autori koje navodi autorica Kodrića, a koji upozoravaju na supstandardnu upotrebu oblika zamjenice koji, imaju primjedbe u vezi sa širenjem upotrebe genitivnog oblika kojeg na račun

nominativnog oblika koji. Da bi ispitala koliko često se govornici opredjeljuju za oblik kojega umjesto koji, autorica je sprovela anketu na dvadeset ispitanika, studenata prve godine kroatistike u Zagrebu. Istraživanja su u čak deset od dvadeset primjera pokazala da se koristi oblik kojeg umjesto koji.

Izražavanje posvojnosti relativizatorima koji i čiji

Posvojnost se pomoću relativne zamjenice u savremenom hrvatskom jeziku može izraziti na nekoliko načina. U ovom poglavlju pokazuje se da se i za izražavanje posvojnosti može evidentirati jedna promjena kod zamjenice koji – posvojni genitiv te zamjenice stoji sve češće iza imenice, a ne ispred nje.

Rezultati do kojih je autorica došla u istraživanju korpusa pokazuju da se u 23 od 30 rečenica u kojima je izražena posvojnost ona izražena zamjenicom čiji, a u 8 primjera genitivom zamjenice koji. Čak u dvije trećine primjera posvojsnosti ona je iskazana zamjenicom čiji i ta je zamjenica vrlo često uobičajeni način izražavanja posvojnosti u relativnim rečenicama. Jezička praksa pokazuje da je prisvojni oblik zamjenice koji područje na kojem se događa zanimljiva promjena, čiji bi rezultat mogao biti da se hrvatski jezik prestane nalaziti među onim slavenskim jezicima koji čuvaju stari redoslijed s relativnom zamjenicom na prvom mjestu.

RELATIVIZATORI ŠTO

Posebna pažnja u istraživanju posvećena je relativizatoru što. Kako on u nekim relativnim rečenicama ima svojstva tipične zamjenice, a u drugima nema, izazvao je različita mišljenja o tome kojoj vrsti riječi pripada. Autori su se podijelili u odgovorima na to pitanje, pa autorica Kodrić navodi različite navode (Brabec i ostali, Mrazović&Vukadinović i dr.). Ono što je tim mišljenjima zajedničko o relativizatoru što je da ili nagovještavaju potrebu razlikovanja dvaju relativizatora što  ili razlikuju dva relativizatora što. Autorica Kodrić je izdvojila u svojoj knjizi promjenjivi i nepromjenjivi relativizator što (ŠtoP i ŠtoN – sklonjivi i nesklonjivi u hrvatskom jeziku), zbog razlike koju oni pokazuju u promjenjivosti, mogućnosti pojavljivanja s prijedlogom, funkciji, antecedentima itd.

Promjenjivo što je zamjenica koja i uvodi relativnu rečenicu (veznička uloga) i iskazuje sintaksičku funkciju antecedenta unutar relativne rečenice (zamjenička uloga). Nepromjenjivo što nije zamjenica, ima vezničku, ali ne i zamjeničku ulogu. Budući da ono nije odredba glagola, pa ne može biti prilog, Kordićka ovo što smatra veznikom.

Promjenjivi relativizator što

ŠtoP je imenička zamjenica. Kao takva ona se nikad ne pojavljuje u istoj sintagmi s imenicom na mjestu njene odredbe. Rod i broj zamjenice štoP ne ovisi o imenici, već štoP uvijek pokazuje jednu, nemarkiranu stranu u tim kategorijama – srednji rod i jedninu.

-          Sastav antecedenta – U ulozi antecedenta ispred relativne rečenice uvezene pomoću štoP najčešće se nalazi pokazna zamjenica ono: Jer vi poštujete oca, a prezirete ono, po čemu je postao ocem! Osim pokazne zamjenice ono često se u ulozi antecednta nalazi opća

zamjenica sve, a korpus sadrži i po nekoliko primjera u kojima je u ulozi antecedenta sve ono, neodređena zamjenica nešto ili pokazna zamjenica to.

-          Podtip relativizatora štoP – Promjenjivi relativizator što uvodi i relativnu rečenicu koja se odnosi na čitavu rečenicu kao na svoj antecedent. Uslijed toga što upućuje na čitavu rečenicu, što se u ovoj ulozi naziva PROSENTENCIJALIZATOROM. Iako se i u takvim primjerima radi o promjenjivom relativizatoru što, taj tip relativnih rečenica uvedenih njime razlikuje se od drugih relativnih rečenica uvedenih istim relativizatorom: dok prethodno opisivane reltivne rečenice sa štoP imaju zamjenicu za antecedent, po pravilu su restriktivne i često su preponirane u odnosu na nadređenu rečenicu, dotle ovaj podtip relativnih rečenicaima za antecedent čitavu rečenicu, uvijek je nerestriktivan i po pravilu postponiran u odnosu na nadređenu rečenicu: Svaki ima svoj način mišljenja, što ne znači da moramo ko pas na mačku.

Nepromjenjivi relativizator što

Postojanje nepromjenjivog relativizatora nije svojstvo samo hrvatskoga jezika. U povijesti indoevropskih jezika zapažena je tendencija da se promjenjiva zamjenica zamjenjuje nepromjenjivom riječju, čiji je oblik po pravilu jednak obliku sa srednji rod jednine neke relativne zamjenice.

Danas se zapaža tendencija smanjivanja upotrebe nepromjenjivog relativizatora u korist upotrebe promjenjivog relativizatora. Kako se sintaksa pisanog jezika udaljava od sintakse govornog jezika, istodobno se i govorni jezik pod uticajem pisanog intelektualizira i odvija se dosta brzo proces širenja promjenjivog relativizatora koji u relativnim rečenicama. Među slavenskim jezicima promjenjivi relativizator najviše je potisnut u ruskom, česškom i bugarskom, a najsačuvaniji je u slovenskom, maekdonskom i lužičkom, dok se između njih u upotrebi nepormjenjivog relativizatora nalaze hrvatski, srpski, ukrajinski, poljski i dr.

-          ŠtoN i resumptivna zamjenica – Nepromjenjivo što uvijek dolazi uz antecedente uz koje je moguće upotrijebiti i relativizator koji. Bitna razlika između štoN i koji proizlazi iz razlike u njihovoj vezničkoj odnosno zamjeničkoj prirodi, uslijed koje štoN ne može, a koji može iskazivati sintaksičke funkcije antecedenta unutar relativne rečenice. Budući da sintaksička funkcija antecedenta mora biti iskazana i kad je relativizator štoN, pojavljuje se uz štoN lična zamjenica, koreferencijalna s antecedentom, koja tu sintaksičku funkciju iskazuje svojim nastavačkim morfemom. Ta lična zamjenica naziva se resumptivnom, jer je njena jedina uloga da u relativnoj rečenici rezimira funkciju i značenje antecedenta.

Zastupljenost relativizatora štoN i koji po funkcionalnim stilovima pokazuje da se s pravom može reći da je štoN stilska rezerva za koji. Naime, kako upotreba relativizatora štoN raste od stila do stila, tako upotreba relativizatora koji pada od stila do stila. U književnom stilu se štoN najviše koristi jer se u tom stilu najviše pažnje posvećuje stilskom dotjerivanju, u koje je uključeno i prečesto ponavljanje iste riječi, u ovom slučaju relativizatora koji.

-          Restriktivna priroda relativizatora štoN – U literaturi se za štoN navodi da se veoma rijetko odnosi na lične zamjenice prvog i drugog lica kao i na vlastita imena upravo zbog povećane restriktivnosti koju izražava, a koja je uz ovakve antecedente uvijek nepotrebna.

-          Još neki tipovi relativnih rečenica uvedenih pomoću što – U dva primjera u korpusu relativna rečenica uvedena reletivizatorom štoN javlja se kao dio apokoinične konstrukcije, tj. konstrukcije u kojoj se za jednu riječ vezuju kao koordinirane dvije odredbe nejednake

sintaksičke razine.   Autorica navodi koje su sve moguće relativne rečenice nastale pomoću relativizatora što.

-          Nerestriktivna zavisna rečenica – autorica ih prikazuje pomoću shema i dijagrama koje je napravila prema rezultatima istraživanja korpusa.

RELATIVNA REČENICA S FORMALNIM ANTECEDENTOM

Osnovno obilježje relativne rečenice je da se odnosi na neku riječ, sintagmu ili rjeđe rečenicu, služeći joj kao odredba. Iz tog obilježja proizlazi i atributska funkcija ovog tipa zavisne rečenice. U manjem broju primjera relativna rečenica se ostvaruje i bez izražene riječi na koju bi se odnosila, bez antecedenta, i u takvim primjerima nema atributnu funkciju, već funkciju subjekta, AO ili neku drugu: Koji prvi prolistaju mogu stradati od mraza.

Osim ovih dviju vrsta relativnih rečenica koje imaju ili nemaju antecednta, postoji i treća vrsta, prijelazne relativne rečenice, koje se po svojim svojstvima nalaze između najučestalijih i daleko rjeđih relativnih rečenica. Naprimjer: Oni koji prvi prolistaju mogu stradati od mraza. Ova relativna rečenica ima antecedent, pokaznu zamjenicu oni, ali se on od ostalih razlikuje po tome što ne donosi nikakav leksički sadržaj, već upućuje na relativnu rečenicu kao na nosioca leksičkog sadržaja. Zato takav antecedent nazivamo formalnim antecedentom.

U lingvističkoj literaturi su neujednačena mišljenja o tome koju od dvije osnovne skupine relativnih rečenica treba ubrojati ovu prijelaznu vrstu. Autorica navodi mišljenja slijedećih autora: Musićevo, Gallisovo, Brabec & Hraste & Živkovićevo, Rudinovo, Smitsovo, Staffeldtovo, Mrazović & Vukadinovićevo. Inače kada navodi mišljenja nekih drugih autora o određenom provlemu, Kordićka nastoji navesti mišljenja i domaćih i stranih autora i postići raznovrsnost u tome.

Analiza središnjeg korpusa pokazuje da rečenice s formalnim antecedentom čine 11% svih relativnih rečenica u pisanom jeziku naspram 82% rečenica s antecedentom i 7% rečenica bez antecedenta. Autorica je ovo saznanje predstavila grafički. Ovakva zastupljenost gotovo je podjednaka u svim funkcionalnim stilovima.

Relativizatori se međusobno značajno razlikuju po tome koliko često uvode relativne rečenice s formalnim antecedentom. Najveći broj je uveden relativizatorom štoP.

Relativizator koji

Rečenice s formalnim antecedentom uvedene relativizatorom koji mogu se podijeliti u dvije grupe:

-          Primjeri u kojima je imenica izostavljena iz antecedenta jer je već izrečena u prijašnjem dijelu složene rečenice pa se njeno ponavljanje u antecedentu može posmatrati suvišnim. Naprimjer: Ni jedna ni druga vojska neće da uzmakne, jer se boji da bi se onda reklo da je potučena ona, koja se povlači. Anaforično upućivanje zamjeničkog relativizatora koji čini leksički sadržaj imeničkog leksema ipak prisutnim u sintagmi koju zajedno čine antecedent i relativna rečenica.

-          Primjeri s formalnim antecedentom uvedeni relativizatorom koji u kojima izostavljena imenica nije izrečena ni u prijašnjem kontekstu. Naprimjer: Prednost imaju oni, koji su već bili u tom svojstvu.

Relativizator štoN

Budući da se štoN pojavljuje uz iste antecedente kao i koji te da se prvenstveno i koristi kao stilska rezerva za izbjegavanje ponavljanja relativizatora koji, relativne rečenice s formalnim antecedentom uvedene relativizatorom štoN mogu se podijeliti u iste grupe kao i relativne rečenice s formalnim antecedentom uvedene pomoću koji.

Relativizator štoP

On se najčešće od svih relativizatora nalazi povezan s formalnim antecedentom. Rečenice s formalnim antecedentom uvedene relativizatorom štoP ne mogu se podijeliti u iste grupe kao rečenice uvedene pomoću koji ili pomoću štoN. Imenička zamjenica štoP nikad nema imenicu za svoj antecedent, pa se stoga ne može govoriti ni o izostavljanju imenice ili o njenom podrazumijevanju između formalnog antecedenta ili relativizatora. Ipak i dalje se može govoriti o formalnom antecedentu, jer zamjenica koja se pojavljuje ispred relativne rečenice uvedene pomoću štoP ima svojstva formalnog antecedenta – ne donosi leksički sadržaj, prisutna je jedino zato da bi iskazala sintaksičku funkciju sintagme. Naprimjer: Na djevojci se voli ono, što ona jest, a na mladiću ono, što će od njega biti.

Relativizator tko

I ovaj relativizator je imenička zamjenica, pa se ni uz njega imenica u antecedentu ne podrazumijeva. Razlika između tko i štoP je da tko ima obilježje i gramatički muški rod, a štoP obilježje i gramatički srednji rod, te to da se tko pojavljuje mnogo češće bez ikakvog antecedenta nego s formalnim natecedentom.

Kad se ispred relativne rečenice uvedene pomoću tko nalazi formalni antecedent, najčešće je to pokazna zamjenica onaj, ali se pojavljuju i druge zamjenice: svako, koga i dr.

Za rečenice s relativizatorom tko karakteristično je da se odnose na hipotetičnog referenta.

SLOBODNA RELATIVNA REČENICA

Atributnost relativne rečenice i izraženost antecedenta jesu svojstva najučestalijih, tipičnih predstavnika relativne rečenice, ali nisu ujedno i svojstva svih relativnih rečenica. Jedan dio relativnih rečenica nema izražen antecedent. Samim tim se i funkcija relativne rečenice mijenja. Umjesto da bude uvrštena u sintagmu uz imeničku riječ – antecedent i da tako vrši sintagmatsku funkciju, relativna rečenica kad je bez antecedenta uvrštava se neposredno u nadređenu rečenicu na mjesto imeničke riječi i tako vrši neku od rečeničnih funkcija. To znači da relativna rčenica iz sintagmatskog odnosa odredbe uz imeniču riječ prelazi u paradigmatski odnos s imenicama kao vrstom riječi. Stoga se relativna rečenica bez antecedenta naziva supstantivnom relativnom rečenicom. Osim tog koristi se i naziv slobodna relativna rečenica, kojim se naglašava da takva rečenica nije vezana za antecedent.

Karakteristično za ove rečenice je da su im referenti neodređeni i da se u njima referira uopćeno. Takve rečenice su labavije vezane za kontekst, mogu se iz njega lako isključiti i dokaz tom je da se pojavljuju vrlo često u poslovicama. Stoga i same imaju nešto poslovičnosti.

Postotak slobodnih rečenica u različitim funkcionalnim stilovima varira. Najniži je u administrativno-pravnom i u znanstvenom stilu, a nije mnogo veći ni u književnom i novinskom stilu. To znači da se u prva dva funkcionalna stila najviše izbjegava neodređenost, uopćenost i poslovičnost.

U uvođenju slobodnih rečenica ne učestvuju svi relativizatori podjednako – veznički relativizator štoN uopće ne uvodi takve rečenice. Priložni relativizatori općenito više nego zamjenički uvode slobodne relativne rečenice. Među zamjeničkim relativizatorima primjećuje se da su pojedini od njih specijalizirani za uvođenje slobodnih relativnih rečenia: kad, tko, štoP, kako i dr.

Pridjevska zamjenica koji

Relativne rečenice uvedne ovom zamjenicom su vrlo rijetke. Jedina dva primjera slobodnih rečenica s relativizatorom koji nađena u središnjem korpusu pripadaju književnosm stilu, a jedan od njih čak pjesničkom jeziku, koji zbog svojih posebnosti ne može služiti kao predložak za opisivanje uobičajenih jezičkih pojava, pa i to govori u prilog iznimnosti ovakvih rečenica.

Imeničke zamjenice tko i štoP

Ove su zamjenice među zamjeničkim relativizatorima specijalizirane za uvođenje slobodnih relativnih rečenica. Zajedničko im je da imaju sintaksičku vrijednost imenice i da se ispred njih nikad ne nalazi inače najučestaliji antecedent – imenica ili lična zamjenica.

Autorica u nastavku ovog poglavlja navo sličnosti i razlike između ovih relativizatora, podatke do kojih dolazi predstavlja shemama i naodi primjere iz središnjeg korpusa za svaki zaključak.

PRILOŽNI RELATIVIZATORI

 Priložni relativiztori pripadaju posebnoj skupini priloga zamjeničke prirode. U mnogim jezicima kao i u našem identični su upitnim i neodređenim prilozima.

Autorica Kodrić navodi najprije mišljenja različitih autora o ovoj tematici (Smits, Babić i dr., Dmitriev, Živković, Katičić, Musić, Stevanović i dr.), a zatim iznosi vlastiti sud o istoj. Mišljenja je da ovakva neusaglašenost o rečenicama uvedenim prilozima na koja nailazimo u literaturi pokazuje da marginalizacija problematike priložnih relativizatora nije opravdana.

U središnjem korpusu pojavljuju se kao priložni relativizatori gdje, kada, kako, koliko, kuda, odakle, dok, kamo, otkuda, čim. Priložnim relativizatorima uvedeno je ukupno 18% relativnih rečenica. Odnos zastupljenosti priložnih naspram zamjeničkih i vezničkih relativizatora predstavljen je shematski i izračunat procentualno.

Priložni relativizator gdje

U primjerima kad bi antecedent imao u relativnoj rečenici funkciju priložne oznake mjesta ta funkcija može biti iskazana ili pomoću prijedloga i zamjeničkog relativizatora koji ili pomoću priložnog relativizatora gdje. Koji će se od ta dva moguća relativizatora upotrijebiti zavisi o tome da li se želi istaći osnovno značenje relativne rečenice ili njeno dodatno značenje. Ako se želi istaći osnovno značenje koristi se relativizator koji, a za dodatno se koristi relativizator gdje. U središnjem korpusu taj relativizator uvodi 5% relativnih rečenica.

U sklopu ovog poglavlja autorica Kodrić govori pojedinačno o rečenicama s imeničkim antecedentom, rečenicama s formalnim antecedentom i slobodnim rečenicama (rečenicama bez antecedenta). Za svaku od ovih rečenica navedeno je po par primjera iz središnjeg korpusa, navedene su njihove sličnosti i razlike, te njihova procentualna zastupljenost pomoću relativizatora gdje.

 Priložni relativizator kad(a)

U primjerima kad bi antecedent imao u relativnoj rečenici funkciju priložne oznake vremena može se ko relativizator upotrijebiti ili prijedložno-padežni oblik zamjenice koji ili prilog kad. Upotrebom priloga kad naglašava se dodatno, vremensko značenje relativne rečenice.

U sklopu ovog poglavlja autorica govori o rečenicama s imeničkim antecedentom, rečenicama s formalnim antecdentom, te o slobodnim ili rečenicama bez antecedenta. Navode se sličnosti i razlike među njima te procentualna zastupljenost istih u središnjem korpusu na kojem je autorica Kodrić vršila istraživanje.

Priložni relativizator kako

Ako bi antecedent vršio u relativnoj rečenici funkciju priložne oznake načina, tada se kao relativizator može upotrijebiti ili prijedložno-padežni oblik zamjenice koji ili prilog kako. Upotrebom priloga kako naglašava se dodatno, načinsko značenje relativne rečenice.

I u sklopu ovog poglavlja autorica govori o rečenicama s imeničkim antecedentom, rečenicama s formalnim antecdentom, te o slobodnim ili rečenicama bez antecedenta. Navode se sličnosti i razlike među njima te procentualna zastupljenost istih u središnjem korpusu na kojem je autorica Kodrić vršila istraživanje. Razlika je u ovom poglavlju što se u njemu

govori i o rečenicama s rečeničnim antecedentom, koje čine posbenu grupu primjera u kojima kako upućuje na sadržaj čitave nadređene rečenice.

Priložni relativizator koliko

Ovaj relativizator u središnjem korpusu uvodi jako malo relativnih rečenica. Takve rečenice su količinske odredbe, a koliko u njima najčešće pokriva značenje 'u onoj mjeri u kojoj'.

Rečenice s formalnim antecedentom i rečenice bez antecedenta uvedene prilogom koliko jednakih su formalnih svojstava kao kad ih uvode prilozi gdje, kad i kako.

Veznički relativizatori gdje i kako

Samo u manjem broju relativnih rečenica s imeničkim antecedentom relativizatori gdje i kako imaju funkciju veznika, ali ne i sintaksičku funkciju unutar relativne rečenice.

Autorica navodi primjere za navedeno u vidu dokaza i sve što navodi potkrepljuje navodima iz domaće i strane literature.

EKSTRAPONIRANA RELATIVNA REČENICA

Kontaktni položaj antecedenta i relativizatora jedno je od osnovnih svojstava tipične relativne rečenice. Ta uobičajenost je istovremeno i znak da ulogu antecedenta relativne rečenice ima ona riječ koja se nalazi neposredno ispred relativizatora. Kongruencija zamjeničkog relativizatora s tom riječi potvrđuje da su povezani u odnos antecedent-relativizator. Kongruencija biva i jednim formalnim znakom za utvrđivanje antecedenta kad se odstupi od navedenog svojstva tipične rečenice. Naprimjer: Vidjela sam papigu na drvetu pored voćnjaka koja dobro leti.

Termin ekstrapozicija uveo je Jespersen 1933. godine za označavanje pojavljivanja riječi ili sintagme izvan njezinog uobičajenog mjesta u rečenici. Kasnije je termin preciziran, pa Crystal definira ekstrapoziciju kao „termin kojim se u gramatičkoj analizi označava proces pomjeranja (ekstraponiranja) elemenata iz njegovog uobičajenog položaja u položaj na kraju ili blizu kraja glavne rečenice“.

Ekstraponiranom se smatra ona relativna rečenica koja je iz svog uobičajenog položaja neposredno iza antecedenta pomaknuta u položaj na kraju ili blizu kraja nadređene rečenice.

U literaturi se o ovome ne govori mnogo. U kroatistici ovaj termin spominju Maretić i Florschütz. Gallis u svojoj studiji o relativnim rečenicama ne spominje ekstraponirane relativne rečenice, ali govori o drugim manje učestalim tipovima relativne rečenice, kakvi su slobodna relativna rečenica, preponirana relativna rečenica itd. Autorica u nastavku poglavlja dalje spominje mišljenja Dmitrieva, Mačeka, Brownea, Melvingera i drugih.

S jačanjem gramatičke formalizacije (koja dolazi s jačanjem pisanog jezika) smanjuje se njihova upotreba. Do rezultata da broj ekstraponiranih rečenica opada kroz stoljeća došao je i Montgomery, uspoređujući prijevode Biblije od 14. do 20. stoljeća (28,6% - 15%).

Lehmann smatra da postoje dva razloga za primjenu ekstrapozicije: formalni i tekstosemantički. Da li je ekstraponirana rečenica restriktivna ili nerestriktivna može se reći samo na osnovu konteksta.

Autoricino istraživanje u vezi s ekstraponiranim relativnim rečenicama predstavljeno je procentualno i shematski. Ekstraponirane rečenice su veoma rijetke i ni u jednom funkcionalnom stilu ne čine više od 2% relativnih rečenica. Kad je daleko najučestaliji relativizator i uvodi najveći broj ekstraponiranih rečenica.

Relativizator koji

Kod ekstraponiranih relativnih rečenica uvedenih relativizatorom koji uzrok distaktnosti antecedenta i relativizatora može biti glagol nadređene rečenice, neglagolski konstitutivni član nadređene rečenice, neglagolski član nadređene rečenice podređen antecedentu ili umetnuta struktura.

U nastavku ovog poglavlja autorica govori pojedinačno o distaktnosti uzrokovanoj glagolom nadređene rečenice, o distaktnosti uzrokovanoj neglagolskim konstitutivnim članom nadređene rečenice, o distaktnosti uzrokovanoj neglagolskim članom nadređene rečenice podređenim antecedentom, te o distaktnosti uzrokovanoj umetnutom strukturom.

Relativizator štoN

Relativna rečenica uvedena sa štoN ekstraponirana je samo u tri primjera, od kojih jedan pripada pjesničkom jeziku. U sva tri primjera iz korpusa distaktnost antecedenta i relativizatora uzrokovana je glagolom nadređene rečenice. Odvojenost antecedenta od relativne rečenice pojačava emocionalnu obojenost izričaja.

Relativizator štoP

Ekstraponirana relativna rečenica uvedena promjenjivim što u korpusu se pojavljuje pet puta. Tri primjera sadrže glagol između antecedenta i relativizatora, a u preostala dva primjera se između antecedenta i relativizatora također nalazi član predikata nadređene rečnice, koji nije glagol nego pridjev ili imenica.

Relativizator kad

U korpusu se nalazi nekoliko ekstraponiranih rečenica uvedenih relativizatorom kad. Distaktnost antecedenta i relativizatora uzrokovana je ili glagolom ili nekom drugom riječju koja je član predikata nadređene rečenice.

Relativizator kako

Postoji u korpusu i nekoliko ekstraponiranih rečenica uvedenih relativizatorom kako. Njenu odijeljenost od antecedenta u primjerima pronađenim u korpusu uzrokuje glagol nadređene rečenice. Ove su rečenice ujedno i restriktivne.

Relativizator tko

Relativna rečenica uvedena ovim zamjeničkim relativizatorom ekstraponirana je samo u jednom primjeru.

PARTICIP I RELATIVNA REČENICA

Jedna zanimljivost koju autorica uočava vezanu za ovu tematiku u korpusu kojim se bavila je da se u njemu pojavljuju participi koji bi u današnjoj upotrebi bili potpuno neuobičajeni. Radi se o većem broju participa koji imaju funkciju atributa. Budući da i tipična relativna rečenica ima funkciju atributa, particip i relativna rečenica nalaze se u odnosu „konkurentskih kategorija“. Takav njihov odnos dovodio je do širenja upotrebe jedne kategorije na račun druge.

Uprkos potiskivanju kategorije participa, većina jezika zadržava i dalje obje ove mogućnosti za izražavanje iste funkcije. Ali ne bi bilo u skladu s jezičkom ekonomijom da particip i relativna rečenica budu potpuno sintaksički i semantički istovjetni, iako su sintaksički sinonimi.

U nastavku autorica ističe kakvo je stanje kada je u pitanju odnos između participa i relativne rečenice u drugim jezicima. Zaključak je na kraju ovog poglavlja da je relativna rečenica u hrvatskom jeziku veoma važna kategorija i da je gotovo sasvim potisnula svoju konkurenciju, particip.

ZAKLJUČAK

Zaključak je završno poglavlje knjige „Relativna rečenica“ koju je napisala Snježana Kordić. U njemu je rezimirano ono o čemu se istraživalo i ukratko su ponovljeni zaključci do kojih se istraživanjem došlo.

Matica Hrvatska, Zagreb, 1995.