402
JURAJ KUČIĆ PRILOZI ZA POVIJEST RIJE^KE KARDIOLOGIJE I INTERNE MEDICINE

Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

Citation preview

Page 1: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

1

JURA J KUČIĆ

JURA

J KU

ČIĆ

P

RILO

ZI Z

A P

OV

IJE

ST R

IJE

^K

E K

ARD

IOLO

GIJ

E I

INT

ERN

E M

ED

ICIN

E

PRILOZI ZA POVIJEST RIJE^KEKARDIOLOGIJE I INTERNE MEDICINEISBN 978-953-6700-22-0

Page 2: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine
Page 3: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

Juraj KučićPrilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

Page 4: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

2

Page 5: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

JURAJ KUČIĆ

PRILOZI ZA POVIJEST RIJE^KEKARDIOLOGIJE I INTERNE MEDICINE

Rijeka 2013.

Page 6: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

Nakladnik:

Udruga građana RIVAL

BIBLIOTEKA VAL

Za nakladnika:

Mladen Urem

Urednik:

Mladen Urem

Grafički urednik:

Branko Lenić

Grafička priprema:

Trampi d.o.o. Rijeka

Lektura i korektura:

Mladen Urem

Recenzenti:

Žarko Mavrić

Davor Štimac

Tisak:

Denona, Zagreb

Naklada:

250 primjeraka

©Copyright Juraj Kučić, 2013.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne

knjižnice Rijeka pod brojem 130313082.

ISBN 978-953-6700-22-0

Page 7: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

5

SADRŽAJ

POSVETA .................................................................................................................................................................................................9

ZAHVALA .............................................................................................................................................................................................10

IZ RECENZIJA ....................................................................................................................................................................................13

PREDGOVOR .....................................................................................................................................................................................15

UVOD ...................................................................................................................................................................................................19IZ PROŠLOSTI GRADA NA RJEČINI I RIJEČKO-SUŠAČKE BOLNIČKE INTERNE MEDICINE.........................................................................................................................................20

RIJEKA KROZ TISUĆLJEĆA ........................................................................................................................................................20

POČECI ORGANIZIRANE ZDRAVSTVENE SKRBI I PRVI RIJEČKI INTERNI ODJEL ..........................................22

INTERNI ODJELI RIJEČKE I SUŠAČKE BOLNICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA I U DRUGOM SVJETSKOM RATU .............................................................................................................................................26

PONOVNO UJEDINJENI HRVATSKI GRAD NA RJEČINI .............................................................................................39

POSTAVLJENI NOVI TEMELJI RIJEČKOG BOLNIČKOG ZDRAVSTVA ...................................................................41

RIJEKA U SOCIJALISTIČKOJ REPUBLICI HRVATSKOJ (SFR JUGOSLAVIJI) ........................................................43

INTERNISTIČKA DJELATNOST RIJEČKIH BOLNICA 1946.-2010. ..............................................................49

INTERNI ODJELI RIJEČKIH OPĆIH BOLNICA 1946. – 1962. ....................................................................................51Novi početak – ‘’Feniks se rađa iz vlastitog pepela’’ .................................................................................................52Prvi poslijeratni specijalisti i specijalizanti interne medicine ..............................................................................56Organizacija posla i stručni rad na odjelima ................................................................................................................61Otvaranje Medicinskog fakulteta – prijem novih liječnika i školovanih medicinskih sestara ............70 Početak rada specijalističkih ambulanti i prvih administrativnih službenica na odjelima ...............72Osnivanje Internih klinika Medicinskog fakulteta .....................................................................................................73Ponovno udareni temelji riječko-sušačke interne medicine, bolničkog i izvanbolničkog zdravstva ......................................................................................................................................................74

INTERNE KLINIKE OPĆIH - KLINIČKIH BOLNICA ‘’BRAĆE DR. SOBOL’’ I ‘’DR. ZDRAVKO KUČIĆ’’ 1962. – 1984. ...................................................................................................................................................................................77

Page 8: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

6

Osnivanje odsjeka i odjela užih specijalnosti i vodeći liječnički sastav ...............................................78Organizacija posla i radno vrijeme na klinikama .............................................................................................80Stručni razvoj užih grana interne medicine ........................................................................................................87Gastroenterologija ...............................................................................................................................................................87 Nefrologija i Dijaliza ...........................................................................................................................................................90Hematologija ..........................................................................................................................................................................97Endokrinologija .................................................................................................................................................................100Nuklearna medicina ........................................................................................................................................................103Veliki iskorak u dijagnostici i liječenju .................................................................................................................105

INTERNA KLINIKA KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA 1984. - 2010. .............................................................107Ujedinjenje riječkih bolnica u Klinički bolnički centar................................................................................108Organizacijsko ustrojstvo i vodeći sustav jedinstvene klinike na dva lokaliteta .......................114Procvat užih grana interne medicine ..................................................................................................................122

Gastroenterologija .................................................................................................................................................122Nefrologija i Dijaliza ..............................................................................................................................................128Hematologija, Reumatologija i Klinička imunologija .......................................................................132Endokrinologija, dijabetes i bolesti metabolizma ..............................................................................135Pneumoftizeologija – Pulmologija ..............................................................................................................138

Poliklinička internistička služba ...............................................................................................................................143Znanstveno – nastavna djelatnost .........................................................................................................................151

Osnivanje Medicinskog fakulteta .................................................................................................................151Katedra za internu medicinu ...........................................................................................................................153

Podjela jedinstvene Interne klinike – korak do osnivanja klinika užih specijalnosti ................165

POGLED U BLIŽU BUDUĆNOST JAVNOG ZDRAVSTVA – NAPREDAK ILI POVRATAK U PROŠLOST ? .................................................................................................................167

POD HRVATSKOM TROBOJNICOM S KOCKASTIM GRBOM U OBRANI SLOBODE I NEOVISNOSTI DOMOVINE ...........................................................................................................................169Smrt socijalističke Jugoslavije i uskrsnuće samostalne Hrvatske ................................................................170Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. .............................................................................................................................174Klinički bolnički centar u Domovinskom ratu ...........................................................................................................178Interna klinika u Domovinskom ratu ..............................................................................................................................183Rijeka u ratu i poratnom vremenu – trijumf i tragedija ......................................................................................192

RIJEČKO – SUŠAČKA KARDIOLOGIJA .......................................................................................................................197

UVOD ................................................................................................................................................................................................198OD INTERNIH ODJELA DO KLINIKE ZA KARDIOVASKULARNU MEDICINU ...............................................198

OPĆI DIO .........................................................................................................................................................................................199

Page 9: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

7

ORGANIZACIJSKO USTROJSTVO .......................................................................................................................................200Prvi internisti – kardiolozi na Internim odjelima ............................................................................................200Osnivanje Kardiopulmoloških odsjeka, Kardioloških odjela i Intenzivnih njega Internih klinika riječkih bolnica ...............................................................................................................................201Ustrojstvo jedinstvenog Kardiološkog odjela i Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra .......................208

ORGANIZACIJA POSLA ............................................................................................................................................................211Način rada na Kardiopulmološkim odsjecima i Kardiološkim odjelima Internih klinika riječkih bolnica .................................................................................................................................211Smjenski rad liječnika 1982. – 1991. ......................................................................................................................211Organizacija posla na Kardiološkom odjelu i Zavodu za kardiovaskularne bolestiInterne klinike Kliničkog bolničkog centra 1992. – 2010. .......................................................................215

STRUČNI RAZVOJ .......................................................................................................................................................................220Dijagnostički postupci i liječenje srčanih bolesnika na Internim odjelima ...................................220Stručni rad Kardiopulmoloških odsjeka i Kardioloških odjela Klinika za internu medicinu .............................................................................................................................................................221Stručni rad na Kardiološkom odjelu i Zavodu za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra ......................................................................................................224Osnovni pokazatelji stručnog rada od 1990. do 2010. godine .............................................................230

VODEĆI LIJEČNIČKI I SESTRINSKI SASTAV KARDIOLOŠKE DJELATNOSTI OD 1968. DO 2010. GODINE ................................................................................................................................................235

SPECIJALNI DIO .........................................................................................................................................................................241

DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI ...................................................................................................................................................242Rendgenska dijaskopija srca i pluća ......................................................................................................................242Elektrokardiografija .........................................................................................................................................................244Spirometrija ..........................................................................................................................................................................246Vektorkardiografija ..........................................................................................................................................................248Polikardiografija (fonomehanografija) ................................................................................................................248Ergometrija ..........................................................................................................................................................................250Oscilografija i fotoelektrična pletizmografija ...................................................................................................252Telemetrija ............................................................................................................................................................................25224 satna dinamička elektrokardiografija po Holteru ...................................................................................252Ehokardiografija .................................................................................................................................................................254Nuklearna kardiologija ...................................................................................................................................................257Kateterizacija srca i koronarografija .......................................................................................................................259

INTENZIVNO LIJEČENJE ...........................................................................................................................................................268Osnivanje prvih koronarnih jedinica u svijetu i Hrvatskoj .......................................................................268Intenzivne njege Internih klinika riječkih bolnica ........................................................................................269

Page 10: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

8

Intenzivna njega – Koronarna jedinica – Odjel intenzivnog liječenja sušačke Kardiologije ....................................................................................................................................274

UMJETNA ELEKTROSTIMULACIJA SRCA .......................................................................................................................278

PRVE KARDIOKIRURŠKE OPERACIJE U SVIJETU, HRVATSKOJ I RIJECI ............................................................286

INTERVENCIJSKA KARDIOLOGIJA .....................................................................................................................................292

STRUČNA USAVRŠAVANJA ....................................................................................................................................................297

DONACIJE KARDIOLOŠKOM ODJELU OD 1990. DO 2000. GODINE ...........................................................320

NAJMILIJE ZABAVE (HOBIJI) I DRUŽENJA ....................................................................................................................330

DODATAK .......................................................................................................................................................................................349

UVOD .................................................................................................................................................................................................350

VODEĆI SPECIJALISTI I GLAVNE MEDICINSKE SESTRE INTERNISTIČKE DJELATNOSTIOD 1946. DO 2010. GODINE ...............................................................................................................................................352

ŽIVOTOPISI ŠEFOVA INTERNIH ODJELA, PREDSTOJNIKA INTERNIH KLINIKA, VODEĆIH INTERNISTA – KARDIOLOGA I KARDIOLOŠKIH MEDICINSKIH SESTARA......................................................353

SPECIJALISTI INTERNISTI KARDIOLOŠKOG USMJERENJA I INTERNISTI KARDIOLOZI OD 1946. DO 2012. GODINE ...............................................................................................................................................381DOKTORSKE DISERTACIJE I MAGISTARSKI RADOVI OD 1959. DO 2012. GODINE ................................382

ZAPOSLENICI ZAVODA ZA KARDIOVASKULARNE BOLESTI INTERNE KLINIKE KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA NA DAN 31. PROSINCA 2010. GODINE ...............................................384

POGOVOR ........................................................................................................................................................................................387

KAZALO KRATICA ........................................................................................................................................................................390

IZVOR FOTOGRAFSKIH ZAPISA ...........................................................................................................................................392

LITERATURA ....................................................................................................................................................................................393

Page 11: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

9

POSVETA

Liječnicima i medicinskim sestrama koji su svoje živote ugradili u temelje riječke bolničke kardiologije i interne medicine

‘’ ...Ne možemo nabrojiti sve plemenite koji leže pod ovim vječnim granitom. Ali one, u čiju je slavu podignut ovaj kamen, neka nitko ne zaboravi, neka ništa ne bude zaboravljeno.’’

Olga Bergolc

Page 12: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

10

ZAHVALA

Sakupljanje građe za knjigu, njezino sređivanje i pisanje predstavljalo je veliki posao u kojeg sam uložio puno vremena i ogroman trud. Dovoljno je reći da sam s manjim stankama knjigu pisao gotovo četiri godine.

Zbog dobrim dijelom uništenog, odnesenog i izgubljenog arhivskog materijala Klinika za in-ternu medicinu riječkih bolnica znao sam da ću sakupljajući građu morati potražiti pomoć broj-nih liječnika i medicinskih sestara. Bez pretjerivanja, napisana knjiga predstavlja zajedničko djelo. Brojnost sudionika me sprečava da se svima poimenično zahvalim, ali bez njihove pomoći ova knjiga ne bi nikada ugledala svjetlost dana.

Na prvom mjestu zahvaljujem kolegama kardiolozima koji su mi nesebično poklonili svoje vrijeme i usmenim izjavama, kraćim pisanim tekstovima, vrijednim savjetima i priloženim foto-grafijama pomogli napisati monografiju. Ne zanemarujući doprinos ostalih, najveća zahvalnost pripada mojim ‘’generacijskim suputnicima’’ i prijateljima dr. Marijanu Padovanu, dr. Željku Plazo-niću, dr. Karlu Staniću i prof. dr. sc. Anti Matani. Za dragocjene podatke koji se ne nalaze u bol-ničkim arhivama zahvalnost iskazujem mojim učiteljima prim. dr. Josipu Roji i dr. Veljku Čabrijanu koji je pri kraju pisanja ove knjige naglo otišao u dobra spominjanja.

U monografiji je sažeto prikazan povijesni razvojni put svih internističkih subspecijalnosti pa sam koristio sjećanja, dokumentaciju i fotografije prijašnjih vodećih liječnika Klinike za internu medicinu – gastroenterologa prim. dr. sc. Nikole Ivaniša, prim. mr. sc. Marijana Rittermana, dr. Vladimira Rukavine, prim. dr. Velinke Švalbe-Novak i prof. dr. sc. Milivoja Rubinića, nefrologa prof. dr. sc. Franje Čohara i prim. dr. Jasne Sobol-Dimec, endokrinologinje dr. sc. Zdravke Kolacio i he-matologinje prof. dr. sc. Mire Premužić-Lampič. Jedni su u većoj, a drugi u manjoj mjeri podastrli podatke o svojim subspecijalnostima zbog čega se svima, napose najstarijoj profesorici Miri Pre-mužić-Lampič najsrdačnije zahvaljujem.

Dragocjene ispravke teksta o nuklearnoj medicini i nuklearnoj kardiologiji učinili su umirovlje-ni predstojnik Kliničkog zavoda za nuklearnu medicinu KBC-a prof. dr. sc. Anton Burić i specijalist nuklearne medicine dr. Ante Vučemilović-Šimunović. Jedan od osnivača sušačke kardijalne kirur-gije umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta u Rijeci dr. sc. Antun Šepić pomogao je dopuniti tekst o prvim invazivnim kardiološkim dijagnostičkim pretragama i prvim kardiokirurškim ope-racijama u Rijeci. Iskrena im hvala, napose dr. Anti Vučemiloviću-Šimunoviću koji nije dočekao objavljivanje ove knjige.

Posebna mi je čast zahvaliti se dr. Antonu Bačiću prijašnjem ravnatelju Kliničke bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’ koji je unatoč visokim godinama zadržao bistrinu uma i zavidno pamćenje i pomo-gao razjasniti početke integracijskih procesa u riječkom bolničkom zdravstvu. U istom pogledu koristila je znalačka kritika prvog ravnatelja Kliničkog bolničkog centra umirovljenog profesora Medicinskog fakulteta u Rijeci dr. sc. Branka Žuže kojem i ovom prilikom dugujem zahvalnost.

Prijašnje i sadašnje vodeće internističke i kardiološke medicinske sestre dale su nezaobilazan doprinos. Želim iskazati zahvalnost prijašnjim glavnim sestrama Klinike za internu medicinu Elviri Popović i Miri Šporer, ali najveće priznanje pripada mojim ‘’komunikacijskim uzdanicama’’ s osta-lim medicinskim sestrama i tehničarima, Mariji Lukarić glavnoj sestri Odjela za kardiomiopatije, upalne i valvularne bolesti Zavoda za kardiovaskularne bolesti i Nedi Marčini glavnoj sestri Klini-

Page 13: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

11

ke za internu medicinu Kliničkog bolničkog centra, koje su podastrle podatke o radu, ustrojstvu i razvoju sestrinske službe.

Ravnatelju Kliničkog bolničkog centra prof. dr. sc. Hermanu Halleru i arhivarki KBC-a Tamari Ši-mić zahvaljujem što su mi dozvolili uvid u medicinsku arhivu KBC-a, a tajnici predstojnika Klinike za internu medicinu Tihani Hero na dostavi novijih podataka o radu Klinike.

Fototeka Klinike za internu medicinu nažalost ne postoji. Brojni liječnici, medicinske sestre, tehničari i administrativne službenice danas su pod čempresima svojih posljednjih počivališta pa nisam mogao koristiti njihova sjećanja i zapise. Zbog toga se suprugama preminulih kolega Du-nji Starčević-Karlović, Mirjani Buneti-Medanić i dr. Franjici Vilhar-Prica zahvaljujem na posuđenim fotografijama. U istom pogledu zahvaljujem dr. sc. Duji Vukasu mlađem, mr. sc. Miljenku Mane-stru, Sanji Antonin, Nedi Marčec –Rahelić, Anti Nebiću, Vojmiru Zamliću, sinu moje učiteljice pro-fesorice Kopajtić Marinu Črnji i poštovanim kolegama prof. dr. sc. Željku Fučkaru umirovljenom predstojniku Klinike za urologiju, dr. Darku Ćuruviji bivšem pročelniku Torakovaskularnog odjela Klinike za kirurgiju i prof. dr. sc. Amiru Muzuru pročelniku Katedre za društvene i humanističke znanosti Medicinskog fakulteta u Rijeci.

Ugodna mi je dužnost zahvaliti se cijenjenim kolegama recenzentima prof. dr. sc. Žarku Ma-vriću predstojniku Klinike za internu medicinu KBC-a i njegovom zamjeniku prof. dr. sc. Davoru Štimcu ne samo za stručno mišljenje u recenziji knjige već i za vrijedne kritičke primjedbe glede novijih zbivanja na Klinici. Ne manju zahvalnost dugujem lektoru knjige profesoru Mladenu Ure-mu kako bi knjiga imala i jezičnu vrijednost.

Bez dovoljno novčanih sredstava da knjigu objavim u vlastitoj nakladi, iznalaženje financijskih sredstava u današnjem kriznom vremenu predstavljalo je pravi podvig. Budući da se moja bivša matična ustanova Klinički bolnički centar nalazi u sanacijskom programu, potražio sam pomoć na drugim adresama. Kucao sam na mnoga vrata ali su se samo neka otvorila.

Prepoznavši vrijednost da se od zaborava sačuva barem djelić bogate riječke medicinske prošlosti na pruženoj potpori ponajprije zahvaljujem dugogodišnjim donatorima Kardiološkog odjela i Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a predsjedniku Nadzornog od-bora „Tržnice Rijeka“ d. o. o. dipl. iur. Ivanu Franoliću, direktorima riječke „Dezinsekcije“ d. o. o. i „Jadranskog Galenskog Laboratorija“ d. d. dipl. ing. Ranku Dujmoviću i mr. pharm. Ivi Usmianiju i donedavnom direktoru Riječke filijale „Croatia osiguranja“ d. d. prof. dr. sc. Ivanu Frančiškoviću.

Dragocjenu novčanu potporu pružili su Odjel gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb i Ured Grada Rijeke, posebice gradonačelnik mr. sc. Vojko Obersnel, Medicinski fakultet u Rijeci i dekan fakulteta prof. dr. sc. Alan Šustić, Hrvatski savez za sportski ribolov na moru s predsjedni-kom saveza dr. Đurom Marinovićem i BKS Bank Rijeka na čelu s predsjednikom uprave dipl. oec. Goranom Ramešom.

U podmirenju troškova kompjuterske pripreme i tiskanja knjige sudjelovale su privatne Po-liklinike „Sunce“ (u sastavu „Euroherc osiguranja“ d. d. Rijeka), „Terme“ Selce, „Medico“ Rijeka i „Ivaniš“ Rijeka i njihovi čelnici dr. Milenka Đinđić-Pavičić i mr. sc. Davor Milas, prim. mr. sc. Ivan i dr. Vlasta Brozičević, doc. dr. sc. Vladimir Mozetič i prim. dr. sc. Nikola Ivaniš. Hrvatski liječnički zbor – Podružnica Rijeka pod vodstvom prof. dr. sc. Gordana Gulana i Županijsko povjerenstvo Hrvat-

Page 14: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

12

ske liječničke komore na čelu s doc. dr. sc. Vladimirom Mozetičem svojim su prilozima omogućili zatvaranje financijske konstrukcije ove neprofitne knjige. Na iskazanoj susretljivosti i pruženoj pomoći svima se srdačno zahvaljujem.

Spominjem i ine bez kojih ne bi bilo moguće privesti ovaj uradak svome kraju. To su Dean Ljubičić, voditelj knjižare „Profil Mozaik“ koji je ispisao čitav tekst i višekratno unosio mnoge ko-rekcije u pisani materijal, Marko Gracin iz Fotoslužbe Novog lista, koji je učinio fotografije najno-vijeg datuma i moja kćerka Bojana, web dizajnerica tvrtke „Multilink“, koja je skenirala fotografije i dokumente.

Zahvalnost dugujem nakladniku, Udruzi građana Rival, Rijeka, napose grafičkom uredniku, gospodinu Branku Leniću i tiskari Denona Zagreb, koji su uložili veliki trud da knjiga bude teh-nički dobro opremljena i kvalitetno tiskana.

Na kraju, ali ne i na posljednjem mjestu, velika hvala mojoj supruzi Nadji koja je bila sudionik u svim zbivanjima tijekom višegodišnjeg pisanja ove knjige. Ne samo da je preuzela sve obiteljske obveze, trpila moje „mušice“ i opći nered u kući, već je i meni samome u trenucima posustalosti davala poticaje da pisanje privedem uspješnom završetku.

U Rijeci, studeni 2013. Juraj Kučić

Page 15: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

13

IZ RECENZIJA

I.

Knjiga pod naslovom “Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine” autora dr. sc. Jurja Kučića, umirovljenog interniste kardiologa Klinike za internu medicinu Kliničkog bolničkog centra, obrađuje povijest kardiologije u okvirima interne medicine čiji sastavni dio i danas pred-stavlja.

Knjiga je podijeljena u tri dijela s posebnim dodatkom. Prvi sažeto govori o prošlosti Rijeke i starijoj riječko - sušačkoj bolničkoj medicini, drugi opisuje internističku djelatnost riječkih bolnica i Kliničkog bolničkog centra od 1946. do 2010. godine a treći iscrpno prikazuje razvoj riječko - sušačke kardiologije. U Dodatku su prikazani životopisi vodećih internista i kardiologa, a dužna pažnja posvećena je vodećim kardiološkim sestrama i ostalim djelatnicima Zavoda za kardiova-skularne bolesti Interne klinike.

Tekst započinje s davnim vremenima, predstavljajući Rijeku kroz tisućljeća, govori o počeci-ma organizirane gradske zdravstvene skrbi i prvim riječkim bolničkim odjelima, usponu riječko - sušačke interne medicine u podijeljenom gradu između dva svjetska rata, ratnoj devastaciji bolnica i prvim poslijeratnim godinama kada se obnavlja bolnička služba i počinje ponovni uzlet ujedinjenog grada.

U drugom dijelu je iznesen prikaz svih grana interne medicine od njenih početaka u kojima su se nazirali samo tragovi pojedinih grana, do današnjih dana kada se interna medicina podi-jelila po strukama koje predstavljaju zasebne specijalizacije, pri čemu je ujedinjenje riječkih bol-nica u Klinički bolnički centar imalo ključnu ulogu. Posebna je pažnja posvećena Medicinskom fakultetu i ulozi interne medicine u njegovom razvoju, ali i načinu kako je fakultet utjecao na daljnji razvoj internističke službe. Autor se ovom knjigom predstavlja ne samo kao liječnik, već i kao povjesničar i komentator društveno - političkih zbivanja, pa ukratko iznosi osnovne uzroke propasti bivše države, uspostavu neovisne Hrvatske države, ratna zbivanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i nazadovanje Rijeke u poslijeratnim godinama.

Paralelno ističe ulogu Kliničkog bolničkog centra i Klinike za internu medicinu u Domovin-skom ratu kada su medicinski timovi svoje živote nesebično izložili riziku da bi spasili tuđe i zajedno s braniteljima obranili domovinu i stvorili slobodnu državu.

U trećem, glavnom dijelu opsežno je opisano organizacijsko ustrojstvo, način rada, stručni razvoj i vodeći liječničko - sestrinski sastav kardiološke djelatnosti koja se do konačnog ujedi-njenja Internih klinika 1984. godine razvijala u sušačkoj i riječkoj bolnici, a potom djelovala kao jedinstveni Kardiološki odjel/Zavod za kardiovaskularne bolesti na sušačkom lokalitetu Kliničkog bolničkog centra.

Prikazani su počeci rada sušačke kardijalne kirurgije s kojom je kardiologija usko povezana i istaknuti napori da se u ratnim vremenima donacijama iz zemlje i inozemstva održe primjereni standardi u liječenju srčanih bolesnika. Premda su financijske i kadrovske mogućnosti uvelike određivale domete, ujedinjena kardiologija se ubrzano razvija, čemu su uz ostale čimbenike značajno doprinijela stručna usvršavanja u središtima medicinske izvrsnosti koje autor izrijekom navodi.

…Opisom liječničke aktivnosti izvan radnog vremena, autor skida aureolu s liječničke profesi-je i otkriva dio njihove privatnosti, s namjerom da čitatelji spoznaju da liječnici nisu samo profesi-onalci koji žive isključivo da bi radili, već ponajprije ljudi sa svim svojim vrlinama i manama.

Page 16: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

14

... Stručno napisana s dijelovima opće publicističke vrijednosti, s novim izvornim saznanjima, logički koncipirana, knjiga predstavlja nezaobilazan doprinos boljem poznavanju i razumijeva-nju puta kojim su prošle riječka kardiologija i interna medicina. Nadam se da će pobuditi pažnju mlađih liječnika i medicinskih sestara koji će u njoj upoznati korijene svoje struke, a najstarijima prizvati u sjećanja dane kada su stvarali modernu internu medicinu i osnivali njezine subspeci-jalističke grane.

Prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. med.

II.

Knjiga je napisana na način da će predstavljati predložak za moguća slična djela koja se odno-se na ostale grane interne medicine, jer osim što nam govori o vremenima koja nismo doživjeli, podsjeća na brojne kronološke činjenice koje smo zaboravili, iako su neki od nas i sami bili njiho-vim svjedocima. Rekao bih da je napisana na način da može predstavljati i predložak za povijest riječke medicine, djelo koje bi sasvim sigurno imalo mnogo zainteresiranih čitatelja, a kojeg se okvir može naći u ovoj knjizi.

... Autor s preciznošću kroničara prošlih vremena, ali i suvremenika najvećih dostignuća riječke interne medicine, prati razvoj struke od samih početaka kada su svi pacijenti bili opći internistički preko razdoblja kada su pojedine subspecijalizacije razvijane u okvirima interne medicine, pa do posljednjih godina kada su se struke gotovo u potpunosti razdvojile. Što se događalo s kardio-logijom opisano je do u detalje i zaista može fascinirati, jer se praktički u posljednjih pedesetak godina razvila od grane koja se zasnivala na iscrpno uzetoj anamnezi i cjelovitom fizikalnom pregledu, te stetoskopa kao gotovo jedinog pomagala, do grane u kojoj se danas uz pomoć visoke tehnologije mogu dijagnosticirati rane promjene na krvnim žilama, zaliscima i srčanom mišiću, a intervencijskim tehnikama učiniti zahvati koji su ili pripadali domeni kirurgije ili nisu bili ni zamislivi tadašnjim internistima - kardiolozima. I upravo to, kako je razvoj kardiologije u našem gradu i bolnici bio brz i koliko je bio ukorak s promjenama u svjetskoj medicini, ono je što nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, a što s mnogo činjenica i ne bez emocija iznosi autor suvremenik ovih događanja kroz dvije generacije ...

... Moram istaknuti da sam osobno počašćen što sam dobio priliku biti recenzent ove knjige, odnosno jedan od prvih koji su je pročitali i imali mogućnost da svojim sugestijama, idejama i kritikama pomogne u nezaboravljanju nekih povijesnih činjenica. Evidentno je da su uloženi ogromni napori kako bi se došlo do obimnih i preciznih podataka, zbog čega izražavam svoje iskreno divljenje autoru koji je uspio pronaći i dokumente za koje smo mislili da su nepovratno izgubljeni i fotografije koje bi inače zauvijek ostale u obiteljskim albumima preminulih liječnika i medicinskih sestara.

Knjiga je, usudio bih se reći, povijesni temeljni kamen riječke kardiologije i interne medicine. Ona predstavlja poticaj drugim riječkim medicinarima da krenu autorovim tragovima i prika-žu razvojni put vlastitih struka i na taj način odaju poštu svojim prethodnicima i učiteljima, ne dozvoljavajući da ostanu nepriznati i zaboravljeni. Iako je povijest neponovljiva iz nje se može mnogo naučiti, pa ovakve knjige trebamo imati na svojim policama i knjižnicama, bili mi ili ne dio prošlosti o kojoj one govore.

Prof. dr. sc. Davor Štimac, dr. med.

Page 17: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

15

PREDGOVOR

Kako su se približavale godine moga odlaska u mirovinu, počeo sam razmišljati o pisanju po-vijesti riječke Kardiologije od 1946. kada su u sušačkoj i riječkoj bolnici ponovno osnovani Interni odjeli do 2010. godine kada sam završio svoj radni vijek, a sušačka Kardiologija bila na najboljem putu da postane Klinika za kardiovaskularnu medicinu Kliničkog bolničkog centra. Opterećen brojnim radnim obvezama na Internoj klinici i Kliničkom bolničkom centru, tek sam odlaskom u mirovinu našao dovoljno vremena posvetiti se tome izazovu.

Odlučio sam napisati prvenstveno stručnu knjigu s dijelovima znanstvene utemeljenosti, u nekim poglavljima pristupačne i širem krugu čitatelja. Započevši sakupljanje podataka ubrzo sam shvatio da je nemoguće pisati o povijesti kardiologije, a izostaviti prikaz razvojnog puta kroz kojeg je prolazila interna medicina, zbog čega sam opisao i razvoj ostalih internističkih subspeci-jalnosti koje su se poput kardiologije godinama razvijale u okrilju interne medicine. Pritom sam zabilježio samo dio onoga što se u prošlosti stvarno dogodilo.

Bio sam svjestan obimnosti rada i težine postavljenog zadatka. Obeshrabrujuće je djelovala arhiva riječkih Internih klinika na koju se natoložila prašina minulih godina, nesređena i dobrim dijelom izgubljena, zametnuta ili odnesena. Da bi popunio postojeće praznine koristio sam sje-ćanja malobrojnih starijih specijalista internista i glavnih medicinskih sestara , svjestan da ona s vremenom blijede i uslijed zaborava i stanovite subjektivnosti nisu uvijek pouzdan izvor podata-ka. Sačuvana u ‘’obiteljskim papirima’’ dragocjena je bila dokumentacija mog oca prof. dr. Zdravka Kučića iz koje sam saznao određene podatke. Uz arhivsku građu koristio sam relevantne bolničke dokumente koje sam kao bivši vodeći liječnik čuvao posljednjih dvadesetak godina i vlastite zabilješke i sjećanja.

Daljnji izvor su bili stručni i znanstveni radovi i monografije iz povijesti riječke medicine i gra-da Rijeke. Premda su objavljeni zapaženi radovi o korifejima interne medicine poput Cambierija, Cattija i Lenza, malo je napisano o njezinoj prošlosti, a izuzev nekoliko radova bolničkih liječnika gotovo ništa o prošlosti riječke kardiologije1.

U stvaranju ovog djela koristio sam internet preko kojeg sam prikupljao većinom opće podat-ke koje sam provjeravao u enciklopedijama i leksikonima.

Monografija se sastoji od tri glavna dijela s posebnim dodatkom. U uvodnom dijelu kratko je iznesena starija prošlost riječke bolničke interne medicine do 1945. godine. Drugi dio prikazuje poslijeratnu bolničku internističku djelatnost, a treći razvojni put riječko-sušačke kardiologije od 1946. do 2010. godine.

Rijeka se nalazi na mjestu na kojem se Jadransko more najdublje usjeklo u kopno Europe. Prirodne i geopolitičke značajke bile su razlogom da se na tom mjestu idealnom za razvoj luke i pomorstva već od davnine razvijala prometno-tranzitna uloga u povezivanju Srednje Europe s prekomorskim zemljama širom svijeta. Zbog svog izuzetnog položaja i prelamanja interesa velikih europskih sila, grad na Rječini oduvijek je privlačio brojne osvajače i često mijenjao vlada-re. Samo u prošlom stoljeću na riječko-sušačkim javnim ustanovama lepršalo je sedam zastava sedam različitih država – od mađarskog stijega s grbom i krunom Svetog Stjepana do hrvatske

1 U knjizi ‘’Korijeni i povijest interne medicine u Rijeci uz okolnosti koje su utjecale na njezin razvoj’’ pokojni doc. dr. sc. Milan Zgrablić jedini je dosada pokušao cjelovito prikazati razvoj interne medicine.

Page 18: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

16

trobojnice sa ‘’šahovnicom’’. Zbog toga su na početku uvodnog dijela ukratko opisani vladajući režimi koji su definirali razvoj riječko-sušačkog zdravstva.

Premda korijeni riječke interne medicine sežu u daleku prošlost, uvodno su istaknuti samo najznačajniji događaji, napose od 1880. kada je u mađarskoj Rijeci osnovan prvi pravi Interni odjel do 1946. godine kada su, nakon dva svjetska rata i tri propale carevine i kraljevine, u hrvat-skoj (jugoslavenskoj) Rijeci ponovno započeli radom Interni odjeli u sušačkoj i riječkoj bolnici. Budući da se društvena događanja ne mogu odvojiti a još manje razumjeti i tumačiti izvan kon-teksta vremena i političkog sustava u kojem su nastala u tom dijelu sažeto sam prikazao razvoj Grada u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SFR Jugoslaviji)

Drugi dio monografije prikazuje razvojni put internističke djelatnosti u ponovno ujedinjenom gradu. U tom je dijelu izneseno organizacijsko ustrojstvo, opisan način rada, stručni razvoj i na-veden vodeći medicinski sastav. Prikaz se odnosi i na Nuklearnu medicinu od njezinog osnivanja 1965. do 1976. godine kada se izdvojila iz sastava Interne klinike i Pulmologiju koja se samostalno razvijala do 1992. kada je postala sastavni dio Interne klinike. Uz opis rada na Internim odjelima riječkih općih bolnica koji su s vremenom prerasli u Interne klinike Kliničkih bolnica ‘’Braće dr. Sobol’’ i ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ i jedinstvenu Internu kliniku Kliničkog bolničkog centra, prikazan je rad konzilijarne, ambulantno-polikliničke i administrativne službe.

U osnovnim potezima naznačen je početak rada riječkog Medicinskog fakulteta u čijem su osnivanju tadašnji šefovi Internih odjela imali veliku ulogu i rad Katedre za internu medicinu. Po-sebno poglavlje posvećeno je osnivanju riječkog Kliničkog bolničkog centra i ujedinjenju riječke i sušačke Interne klinike u jedinstvenu Internu kliniku Kliničkog bolničkog centra.

U knjigama medicinskog sadržaja nije uobičajeno pisati o popratnim društveno političkim događanjima. Učinio sam iznimku od tog nepisanog pravila jer se Hrvatska 1991. ponovo u svo-joj burnoj prošlosti našla na sudbonosnom raskršću pa sam u kratkim crtama iznio osnovne uzroke propasti Socijalističke Jugoslavije, turbulentno vrijeme stvaranja i obrane naše države, doprinos Kliničkog bolničkog centra i Interne klinike u Domovinskom ratu i posljednjih dvade-setak riječkih godina u neovisnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj.

Treći, najvažniji dio knjige, prikazuje razvojni put riječko-sušačke kardiologije. Tekst u kojem je iscrpno iznesena njezina djelatnost podijelio sam na Opći i Specijalni dio. U općem dijelu su navedeni organizacijsko ustrojstvo, način rada, stručni razvoj, vodeći liječnički i sestrinski sustav i osnovni pokazatelji rada od 1990. do 2010. godine. U specijalnom dijelu podastrijet je razvoj neinvazivnih i invazivnih dijagnostičkih postupaka, intenzivnog liječenja, elektrostimulacije srca i intervencijske kardiologije. Zbog bolesnika koje liječi, kardiologija je usko povezana s kardi-jalnom kirurgijom, pa sam se osvrnuo i na početak rada sušačke kardijalne kirurgije. Potom su istaknuta poznata domaća i inozemna kardiološko-kardiokirurška središta u kojima smo stjecali nova saznanja i vještine, a smatrao sam moralnom obvezom naznačiti donatore i donacije koji su značajno pomogli da se u teškim vremenima Domovinskog rata održe primjereni standardi u liječenju bolesnika.

Ne htijući navoditi samo šture podatke kojima obiluje monografija, svjestan činjenice da je suhoparno napisana, dodao sam poglavlje ‘’Najmilije zabave i druženja’’ kako bi čitatelji spoznali da kardiolozi nisu bili samo znalci svoje struke, već i ljudi od krvi i mesa koji su imali svoje životne radosti i uživali u njima.

Dinamično vrijeme u kojem živimo donosi brzi zaborav. Kako se ne bi zaboravila imena i djela ljudi koji su stvarali novovjeku internu medicinu i kardiologiju u Dodatku su prikazani životopisi

Page 19: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

17

šefova Internih odjela, predstojnika Klinika / Klinike za internu medicinu, pročelnika Kardiologije, voditelja kardioloških odsjeka i odjela te najistaknutijih kardioloških medicinskih sestara. Nave-dena su imena svih bolničkih specijalista internista-kardiologa koji su proteklih 67 godina liječili srčane bolesnike, njihovi magistarski radovi i doktorske disertacije te svi zaposlenici Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra na dan 31. prosinca 2010. godine s kojim završavaju gotovo svi podaci izneseni u ovoj knjizi.

Bez namjere povratka u verbalni pasatizam za vodeće liječnike upotrijebljeni su tadašnji na-zivi za dužnosti koje su obnašali, a za sve liječnike spomenute u knjizi nisu navedene titule po-stignute daljnjim napredovanjem u službi već one koje su imali u vremenu na koje se odnosi tekst. Izostavljen je i popis svih objavljenih stručnih i znanstvenih radova jer bi bio nepotpun a monografija preopširna.

Knjiga završava pogovorom, kazalom kratica, popisom knjiga, medicinskih časopisa i novina iz kojih sam koristio fotografije i najužim izborom literature koja je poslužila u stvaranju ovog djela.

U Rijeci, studeni 2013. Juraj Kučić

Page 20: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine
Page 21: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

19

UVOD

‘ ’Prvi je zakon povijesti: bojati se reći nešto neistinito, a drugi – ne bojati se reći nešto istinito.’’

Marko Tulije Ciceron (106. – 43. pr. n. e.)

Page 22: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

20

IZ PROŠLOSTI GRADA NA RJE^INI I RIJE^KO – SUŠA^KE

BOLNI^KE INTERNE MEDICINE

RIJEKA KROZ TISUĆLJEĆA

Pretpovijesna naselja na brdima koja su nadvisivala ušće Rječine pripadala su Liburnima, ilir-skom narodu vještih pomoraca. Pretpostavlja se da je njihovo glavno naselje bilo Tarsata. Nakon rimskog osvajanja i uspostave Ilirika Tarsatika je provincijski gradić naseljen romaniziranim sta-rosjediocima. U kasnoj antici s provalama barbara sustavno dobiva na važnosti i postaje rimski castrum (vojno središte). U VII. stoljeću Hrvati naseljavaju kraj oko Tarsatike, a u VIII. stoljeću Franci uništavaju grad.

Trsatska gradina – pogled s južne strane.

Na ruševinama Tarsatike, naselje na ušću Rječine ponovo se uzdiže u razvijenom srednjem vijeku pa se 1281. spominje hrvatska Rika (Flumen sancti Viti-St. Weith am Pflaum). Gradom je upravljala feudalna obitelj grofova Devinskih, potom porodica Walsee. Trsat na brijegu iznad Rje-čine razvija se kao feudalni kaštel s podgrađem u vlasti krčkih knezova Frankopana, vazala ugar-sko-hrvatskih kraljeva. Vladavinu feudalnih obitelji postupno ukidaju austrijski carevi iz moćne srednjoeuropske dinastije Habsburg, pa je Rijeka od polovine XV. stoljeća u njihovoj vlasti. Prem-da Mlečani 1509. razaraju grad, Rijeka se opet podiže. Sudbonosni događaji se zbijaju daleko od grada kada se pod udarom Osmanskog Carstva 1526. ruši Ugarsko-Hrvatsko kraljevstvo čiji ‘’ostaci ostataka’’ dolaze pod vlast Habsburgovaca. Do polovine XVII. stoljeća u Rijeci traju su-kobi s Mlečanima, nevolje s Turcima i suradnja sa senjskim uskocima, da bi nakon sloma turske ofenzive pod Bečom 1683. i rađanja merkantilizma početkom XVIII. stoljeća započeo ponovni gospodarski uzlet grada.

Koristeći slabosti Venecije austrijski car Karlo VI. proglašava slobodnu plovidbu Jadranskim morem , a 1719. Rijeka postaje slobodna luka što je uvod u niz značajnih ulaganja poput izgrad-nje lučke infrastrukture, brodogradilišta u Kraljevici i ceste Karlovac – Rijeka (‘’Karolina’’, 1728.).

Doba carice Marije Terezije obilježeno je značajnom gospodarskom aktivnošću, pa u gradu djeluju manufakture i trgovačke kompanije. Godine 1759. prvi put se spominje naselje Sušak na

Page 23: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

21

istočnoj obali Rječine. Sve do 1780. Rijeka je opasana čvrstim bedemima, a potom prerasta okvi-re definirane srednjovjekovnim zidinama i širi se na zapadni dio okolice.

Nakon kratkotrajne francuske vladavine i završetka napoleonskih ratova 1815. godine dolazi do ponovnog procvata grada koji se temelji na razvoju brodogradnje, prekomorske trgovine i novih cestovnih veza sa zaleđem (cesta Rijeka - Karlovac, ‘’Lujzijana’’, dovršena 1811. godine).

Revolucionarna 1848. godina zaprijetila je samom opstanku Habsburške monarhije. Kroz dva-deset godina grad se nalazi pod upravom Banske Hrvatske. Nakon vojnih poraza u Italiji i poraza od Prusije, dolazi do preuređenja Austrijskog Carstva. Nagodbom između Austrije i Mađarske 1867. stvara se dualistička Austro-Ugarska Monarhija, a Hrvatsko-Ugarskom nagodbom 1868. Rijeka dolazi pod izravnu upravu mađarske vlasti u Budimpešti (‘’riječka krpica’’ i stvaranje ‘’corpus separatuma’’).

Ulazak mađarskog kapitala dovodi do silnog napretka grada. Nove razvojne poluge postaju željezničke veze sa zaleđem (pruge Rijeka-Karlovac-Zagreb-Budimpešta i Rijeka-Ljubljana-Graz-Beč) i izgradnja nove umjetne luke ispred grada sa 7,5 kilometara operativne obale. S razvojem moćne imperijalne luke povezan je i proces stvaranja snažne industrije i brodarstva. Naglom urbanizacijom i izgradnjom moderne infrastrukture, Rijeka poprima izgled srednjoeuropskog ve-legrada na Mediteranu s brojnim kulturnim sadržajima. S lijeve obale Rječine, pretežito hrvatskim kapitalom, pod upravom Banske Hrvatske podiže se konkurentski Sušak.

Vrhunac razvoja prekinuo je Prvi svjet-ski rat i propast Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Pripavši 1924. godine Kralje-vini Italiji, premda pošteđena ratnih raza-ranja, Rijeka (Fiume) stagnira na njezinoj periferiji, dok Sušak u novostvorenoj Kra-ljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevini Jugoslaviji), doživljava procvat i postaje regionalno središte Ka-stavštine, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.

Nakon pobjede Antifašističke koalicije nad Silama Osovine u Drugom svjetskom ratu, Sušak i Rijeka su 1947. ponovo ujedi-njeni u grad Rijeku u okrilju Hrvatske koja se do potpunog osamostaljenja 1991. godine nalazi u sastavu Socijalističke Fe-derativne Republike Jugoslavije. Drugo jugoslavensko razdoblje obilježava snažni gospodarski razvoj lučkog grada koji je obnovio i razvio veze sa srednjoeuropskim zaleđem. Rijeka postaje važno industrijsko, pomorsko, trgovačko, prometno i kulturno središte Zapadne Hrvatske.

Gradski toranj - simbol grada na Rječini

Page 24: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

22

POČECI ORGANIZIRANE ZDRAVSTVENE SKRBI I PRVI RIJEČKI INTERNI ODJEL

‘ ’Guérir quelquefois, soulager souvent, consoler toujours.’’

(‘’Izliječiti ponekad, pomoći često, utješiti uvijek.’’)

Ambroise Paré (1510. – 1590.)

U Rijeci se počeci gradske zdravstvene skrbi javljaju sredinom XV. stoljeća. Prvi nesamostanski gradski hospicij otvoren 1441. godine nalazi se uz crkvu Sv. Sebastijana u tadašnjoj Kali, danas Kontradi Marka Marulića iznad Koblerovog trga u Starom gradu i služi za smještaj beskućnika, nemoćnih staraca, napuštenih bolesnika i siročadi. Rijeka tada ima oko 2.000 stanovnika i nema školovanih liječnika već samo pučke vidare (ranarnike), barbire (brijače) i ‘’kirurge’’. Godine 1529. općinski protofizik postaje Antonio Senato iz Ancone, vjerovatno prvi fakultetski obrazovani li-ječnik u Rijeci.

Godina 1572. se smatra godinom osnivanja prve riječke bolnice koja nosi naziv Svetog Duha. Bolnica (hospital) se zajedno s ubožnicom (infirmarijem) nalazi u Starom gradu na Trgu sveta tri kralja na mjestu današnjeg Kosog tornja. Te godine Gradsko vijeće donosi odluku da bolnica dobije stalni, ali promjenljiv godišnji prihod namaknut gradskim porezom na ulje i vino pa uzdr-žavanje bolnice više ne zavisi isključivo o milodarima. Iduće godine nadvojvoda Karlo II. Štajerski poklanja bolnici imanje s crkvicom Sv. Marije na Škurinjama kao stalni posjed koji predstavlja dodatni izvor prihoda.

Krugom označen Trg sveta tri kralja gdje se nalazila Bolnica Svetog Duha (crtež Giorgija Genove iz 1671.)

Page 25: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

23

Dok je XVII. stoljeće obilježeno u prvom redu borbom protiv čestih epidemija, XVIII. stoljeće riječkom zdravstvu donosi osobiti zamah. Stjecanje statusa slobodne luke 1719. i priljev stranog kapitala uzrokuju porast stanovništva, a povećan promet ljudi i roba povećava rizik od širenja epidemija zaraznih bolesti posebice kuge i kolere. Zbog toga je 1722. godine izgrađen izolacijski objekt-lazaret Sv. Karla u lučici Mandrać na mjestu gdje se danas nalazi vatrogasna postrojba i dio zgrade ravnateljstva Kliničkog bolničkog centra.

U drugoj polovici XVIII. stoljeća nastupa veliki preokret u dotadašnjoj kaotičnoj (ne) organiza-ciji zdravstva u Habsburškoj Monarhiji. Godine 1745. pozvan je u Beč istaknuti profesor Sveučilišta u Leydenu Gerhard van Swieten učenik glasovitog Hermanna Boerhaavea da provede temeljitu reorganizaciju bečkog Sveučilišta i organizira javni zdravstveni sustav u Carstvu. Carica Marija Terezija patentima iz 1758. i 1763. zabranjuje crkvenim redovima bavljenje medicinom izvan zidova samostana, a 1770. van Swieten izdaje Sanitetski zakon (Normativum sanitatis) kojim je po prvi puta u duhu prosvjetiteljstva sustavnije regulirano javno zdravstvo, a svjetovna vlast pre-uzela javnu zdravstvenu skrb. Ipak suvremena medicinska postignuća još uvijek su dostupna tek manjem, gradskom ili bogatijem dijelu pučanstva dok su ostali prepušteni svojim vidarima, vračarima i putujućim šarlatanima. Kakve su društvene prilike vladale u Hrvatskoj najbolje je vid-ljivo iz podatka da je 1753. godine u Zagrebu spaljena posljednja ‘’vještica’’! U to vrijeme riječki protomedik, od 1754. godine prvi ‘’sanitetski pročelnik’’ postaje Saverio Graziano koji će tijekom 40 godina plodnog rada udariti temelje suvremenijeg i stručnijeg riječkog zdravstva.

Nakon što je austrijski car Josip II. 1786. ukinuo augustinski red, bolnica se s ubožnicom pre-mješta u samostan sv. Jerolima, a 1795. gradski magistrat donosi odluku da se u njoj zaposle dva stalna liječnika i dvije primalje koje se plaća iz gradskog proračuna. Među prvim liječnicima spominju se Feliks Barčić, fizik i Giacomo Cosmini, kirurg-opstetričar. Značajna je spomena i 1786. godina kada se u Rijeci otvara općinska primaljska škola, prva u tadašnjoj Hrvatskoj, koja je naža-lost radila kratko vrijeme.

Napoleonski ratovi uzrokuju stagnaciju riječkog zdravstva. Po slomu francuske uprave ponov-no dolazi do njegovog oživljavanja. Zahvaljujući ponajprije zalaganju gradskog liječnika-fizika i protomedika Ilirskog primorja Giovannija Battiste Cambierija, Gradsko vijeće odlučuje da se u svrhu preseljenja bolnice iz Starog grada kupi zgrada bivše tvornice voska na Belom Kamiku. U prisutnosti riječkog guvernera grofa Ferenza Ürménya 1. lipnja 1823. svečano je otvorena Grad-ska bolnica Svetog Duha (Ospedale civile di Spirito Santo di Fiume) pod istim krovom i zajed-ničkom upravom s Općim zavodom za siromahe (Instituto generale dei Poveri) koji je pripojen bolnici 1824. godine. Gradnja lazareta svetog Franje u Martinšćici započeta 1826. dovršena u lipnju 1833. predstavljala je još jedan korak u poboljšanju javne zdravstvene službe u gradu.

Trebalo je proći punih 57 godina da se bolnica odvoji od Zavoda za siromahe, dobije vlastitu upravu i odvojeno financiranje. Zahvaljujući odlučujućoj potpori riječkog gradonačelnika Gio-vannija de Ciotte, unuka znamenitog riječkog veletrgovca i gradskog mecene Andrije Ljudevita Adamića, noseći stari naziv, na istom mjestu u Zagradu, 1. siječnja 1880. godine svečano je otvo-rena potpuno preuređena, za tadašnje prilike vrlo moderna gradska bolnica odvojena od Zavo-da za siromahe koji je tek 1908. godine i fizički odvojen od bolnice i preseljen u zgrade sagrađene dotacijom riječkih trgovaca šeširima braće Antonija i Constantina Branchette.

Page 26: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

24

Bolnica Svetog Duha na Belom Kamiku (danas zgrada na sjecištu ulica Ciotta i Pomerio)

Giovanni Battista Cambieri

(Belgioioso, kraj Pavije, 1754. – Rijeka, 1838.)2

2 Diplomirao medicinu na Medicinskom fakultetu u Paviji (Italija). U Rijeku dolazi 1794. godine. Potkraj XVIII. stoljeća Škrljevo se pročulo kada se u okolici Rijeke pojavila dotada nepoznata bolest koja je sredinom XIX. stoljeća poprimila epidemijski karakter. Prvo pisano izvješće o bolesti uputio je gradskim vlastima riječki protofizik dr. Josip (Giuseppe) Leopold Mašić 1800. sugerirajući da se radi o endemskom sifilisu. Cambieri 1816. dobiva dopuštenje da eksperimentira s liječenjem ‘’škrljevske bolesti’’. Kao terapi-ju predlaže pare živina i cinkova sulfida. Upravo će dijelom o škrljevskoj bolesti (‘’Storia della malattia detta Skrielievo ossia di una particolare forma di sifilide manifestatasi in alcuni distretti del Litorale Illirico’’) postati međunarodno prepoznat. Godine 1818. spominje se kao internist u Bolnici Sv.Duha, a doskora postaje patricijski vijećnik i protofizik Ilirskog primorja. Glavni inicijator odvajanja bolnice od ubožnice, svu svoju imovinu oporučno je ostavio gradskoj bolnici (Fondazione Cambieriana).

Page 27: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

25

S pomoćnom bolnicom za zarazne bolesnike na Belvederu-Zenikoviću bolnica je imala 240 postelja na pet odvojenih odjela. Pod vodstvom direktora prim. dr. Antonija Felicea Giachicha radila su dva primarna i dva sekundarna liječnika. Primarijus-fizik dr. Georg (Đuro) Catti vodio je Interni, Zarazni i Duševni odjel. U poslu mu sekundira dr. Nicolo Venchierruti. Interni odjel ima četiri sale (velike sobe s 26 postelja) i devet soba. Kirurški odjel u sklopu kojeg se nalazilo rodilište i Kožnovenerični odjel vodi prim. dr. Antonio Grossich, kasnije međunarodno poznat po uvo-đenju jodne otopine za dezinfekciju kože operacijskog polja, poznati političar i veliki talijanaš. S njim kao sekundarni liječnik radi dr. Cesare Ondini. Uz liječnike su u bolnici radili jedan admini-strativni službenik, bolničari, dvije primalje i 18 časnih sestara milosrdnica reda sv. Vinka Paulskog pod vodstvom majke nadstojnice Matilde Kobal.

Zgrada Ubožnice braće Branchetta 1910. godine, danas Medicinski fakultet u Rijeci

Prim. dr. Antonio Felice Giachich3

(Lovran, 1813. – Rijeka, 1887.)

3 Diplomirao je medicinske znanosti u Padovi 1838. godine. U Rijeci od 1842. radi kao liječnik opće prakse u privatnoj ordinaciji i konzilijarius u Gradskoj bolnici Sv. Duha. Napose se zanimao za zdravstvene probleme pomoraca pa je 1855. napisao udžbenik pomorske medicine za učenike nautičkih škola (Lezione mediche per i naviganti) koji je doživio pet izdanja. Objavio je radove o škrljevskoj bolesti, prevenciji i terapiji kuge i kolere, ljekovitosti biljaka, trovanju gljivama itd. Bavio se javnim higijenskim proble-mima, puerikulturom i balneoklimatologijom te se smatra začetnikom riječke infektologije, promicateljem balneoklimatologije i jednim od pionira pomorske medicine. Zbog svoje medicinske svestranosti 1880. postaje direktor novootvorene Bolnice Sv. Duha. Vrstan organizator, uspio je odvojiti bolnicu od Zavoda za siromašne i stručno je reorganizirati u pet odvojenih odjela. Istaknuti riječki talijanaško-talijanski iredentistički političar.

Page 28: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

26

Prim. dr. Đuro (Georg) Catti4

(Rijeka, 1849. – Begunje, 1923.)

Pionir riječke interne medicine

INTERNI ODJELI RIJEČKE I SUŠAČKE BOLNICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA I U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Završetkom Prvog svjetskog rata srušena su četiri velika carstva – austrijsko, njemačko, rusko i otomansko na čijim su razvalinama stvorene nove države. Tako je 1. prosinca 1918. stvorena Kra-ljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS) nastala ujedinjenjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije pod srpskom dinastijom Karađorđevića. Burno razdoblje kroz koje je pro-lazila Rijeka (Fiume) idućih godina obilježeno Danuncijadom i propašću Slobodne Države Rijeka (Stato libero di Fiume) okončano je 27. siječnja 1924. Rimskim ugovorom kojim je Rijeka (Fiume) pripala Kraljevini Italiji, a Sušak s Mrtvim kanalom, Deltom i dijelom riječke luke Porto Barossem Kraljevini SHS. Grad je graničnom crtom na Rječini (Fiumari) presječen na dva potpuno odvoje-na dijela što se jako odrazilo na svekoliki život prije jedinstvenog grada, napose na zdravstvene prilike Sušačana, jer je Sušak ostao bez bolnice koja se nalazila u Rijeci.

4 Maturira na Kraljevskoj višoj gimnaziji u Rijeci 1866. godine, a diplomira 1872. na Medicinskom fakultetu u Beču gdje radi u svojstvu asistenta na Klinici za bolesti prsišta i vrata pod vodstvom prof. dr. Leopolda Schröttera von Kristellija. Odbivši poziv da osnuje otorinolaringološku kliniku u Innsbrucku vraća se u Rijeku gdje 1879. postaje primarijus-fizik Internog, Zaraznog i Duševnog odjela Bolnice Svetog Duha. Uz internu medicinu bavi se otorinolaringologijom, napose tuberkulozom i rakom grla. Patentirao je hvataljku za nazofarinks za odstranjivanje adenoidnih vegetacija i prstenastu žlicu (kohleju) za odstranjivanje suje-dica. S dr. Franjom Kresnikom poznatim graditeljem violina, prvi se u Rijeci sustavnije bavi liječenjem djece. Protivnik talijanskog iredentizma i protofašizma za vrijeme Danuncijade napušta Rijeku i odlazi na svoje imanje u Begunje pokraj Bleda.

Page 29: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

27

Jugoslavensko – talijanska granica na mostu iznad Rječine – pogled na centar Sušaka (lijevo zgrada Prve hrvatske štedionice, desno Hotel Kontinental) 1926.

Od 1924. do 1933. godine talijanske vlasti premještaju bolnicu sa starog mjesta na Belom Ka-miku u zgrade prijašnje austrougarske Vojno-pomorske akademije na Podpinjolu. 5 Riječka bol-nica zadržava staro ime ‘’Ospedale civile di Santo Spirito di Fiume’’ (Civilna bolnica Svetog Duha Rijeka) i ima sedam odjela, rendgenološki kabinet, bakteriološki laboratorij, ljekarnu, prosekturu, tehnički i upravno-administrativni dio. Bolničke odjele vode ugledni primarijusi većinom Fiju-mani školovani na Medicinskim fakultetima u Budimpešti, Beču i Padovi. Kirurški odjel u čijem se sastavu nalazi ginekološki odsjek i rodilište vodi dr. Ruggero Grossich, sin dr. Antonija Grossicha, Interni odjel dr. Lionello Lenaz, Dermatovenerološki odjel dr. Giovanni Bossi, Oftalmološki odjel dr. Alberto Philippovich, Otorinolaringološki odjel dr. Arturo Maxer, Zarazni odjel dr. Leone Spetz-Quarnari i Psihijatrijski odjel od 1929. dr. Giovanni Dalma.

Prvi se iz stare bolnice preselio Interni odjel koji dobiva cijeli drugi kat glavne bolničke zgrade sa 160 postelja. Sobe su velike, do 20 postelja, svijetle i prozračne, a prekrasni bolnički park postaje dio psihoterapije i klimatoterapije. Na odjelu se uz internističke liječe neurološki bolesnici i starija oboljela djeca za koju se 1937. formira poseban Pedijatrijski odsjek s 25 postelja. Uz rendgen aparat posjeduje vlastiti priručni hematološko-biokemijski laboratorij i fotoelektro-kardiograf.

5 Sklop zgrada u kojem dominira glavna zgrada s četiri kata izgrađen 1857. godine bio je visoko carsko i kraljevsko vojno učilište austrougarske mornarice do 1918. godine. Nakon pripojenja Rijeke Talijani su preuredili zgrade i pretvorili ih u bolnički kompleks.

Page 30: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

28

K. u K. Marine-Akademie Fiume

Pročelje ‘’Ospadale civile di Santo Spirito di Fiume’’ – prijašnje K. u K. Marine Akademie Fiume

Page 31: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

29

Interni odjel od 1919. godine vodi nasljednik primarijusa Cattija, učenik bečke neuropatološ-ke i internističke škole prim. dr. Lionello Lenaz, osnivač riječkog Bakteriološkog odjela i pro-sekture. Primarijus Lenaz 1924. postaje privat-ni docent (libero docente) i od 1927. do 1930. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Padovi drži predavanja iz hematologije, nefrologije i neuropatologije, područja njegovog užeg inte-resa. U neurologiju uvodi pojam statične iner-vacije (tonusa), a najveći doprinos hematologiji daje definiranjem leukemije kao neoplastične pojave. Svojim stručnim i znanstvenim radovi-ma stekao je izuzetan međunarodni ugled pa ga je Akademija Kraljevine Italije 1937. godine odlikovala naslovom Gran Ufficiale i Zlatnom medaljom za znanost. Po njegovoj iznenadnoj smrti vodstvo odjela preuzima primarijus G. Jacchi, profesor na Katedri za internu medici-nu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Padovi koji održava visoku stručnu i znanstvenu razinu odjela. Profesora Jacchija kratko vrijeme pri-je završetka Drugog svjetskog rata nasljeđuje prim. dr. Luigi Martini koji i nakon oslobođenja Rijeke 1945. godine ostaje na odjelu.6

Gr. Uff. prof. dott. Lionello Lenaz7

(Rijeka, 1872. – Lovran 1939.)

Logo i pečat talijanske riječke Bolnice Svetog Duha

6 Talijansko bolničko i izvanbolničko državno i privatno zdravstvo bilo je vrlo kvalitetno organizirano. U riječkoj Kvarnerskoj oblasti (Provincia del Carnaro) 1933. godine radila su 82 liječnika i 10 zubara (dentisti abilitati), najveći broj u Rijeci (53) i Opatiji (17).

7 Na ulazu u glavnu zgradu riječke bolnice nalazile su se u zidnim nišama biste Antonija Grossicha i Lionella Lenza, radovi ri-ječkog kipara Giuseppea Kovacicha. Nakon 1945. biste su uklonjene da bi danas bile pohranjene u Muzeju grada Rijeke. Vrhunski liječnici, obojica su bili istaknuti članovi talijanske fašističke partije (PNF-a). Bista Giovannija Battiste Cambierija rad riječkog kipara Pietra Steffanutija također je uklonjena iz predvorja bolnice. Nakon političkih promjena u Hrvatskoj devedesetih godina, ulica Dimitrija Tucovića u neposrednoj blizini bolnice prozvana je Cambierijevim imenom.

Page 32: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

30

Sušačka općina koja je obuhvaćala Sušak u užem smislu, Trsat, Vežicu, Sušačku Dragu, Kostre-nu sv. Luciju i Kostrenu sv. Barbaru je prema popisu stanovništva 1910. godine imala oko 13.000 stanovnika. Godine 1919. Sušak biva proglašen gradom, a talijanska okupacija završava 3. ožujka 1923. godine.

U to vrijeme na području Sušaka nije bilo zdravstvenih radnika niti ustanova koje bi provo-dili preventivno-medicinske aktivnosti i bolničko liječenje. Sve zdravstvene usluge pružali su li-ječnici i zubari u svojim privatnim ordinacijama a oboljele i povrijeđene su po pozivu liječili u njihovim stanovima uz određenu novčanu nadoknadu. Dio zdravstvenih potreba pokrivao je Okružni ured za osiguranje radnika Sušak koji je imao svoje liječnike i u kojem su liječeni radnici i namještenici koji su imali zdravstveno osiguranje. Postojala je i Zdravstvena središnjica državnih namještenika čiji su članovi uz članske iskaznice ostvarivali zdravstvenu zaštitu u ordinacijama liječnika privatne prakse.

S obzirom na nedostatnu zdravstvenu zaštitu stanovništva, pod utjecajem tadašnjeg načelni-ka Higijenske službe Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine SHS u Beogradu dr. Andrije Štam-para, sušački gradonačelnik dr. Juraj Kučić u ožujku 1924. upućuje ministarstvu pismo o potrebi osnivanja preventivno-medicinske ustanove na Sušaku. Uz financijsku potporu države, donaciju zemljišta sušačkog veleposjednika Ante Kozulića, Rockefellerove fondacije i gradskih sredstava izgrađen je na Krimeji (tadašnja ulica Krste Pavletića, današnja Kumičićeva ulica) Dom narodnog zdravlja svečano otvoren 12. veljače 1926. godine. Tako je Sušak dobio svoju prvu javno-zdrav-stvenu ustanovu.

Dom narodnog zdravlja na Krimeji – prva javno-zdravstvena ustanova na Sušaku

Page 33: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

31

Prvi direktor popularne ‘’Poliklinike’’ postao je dr. Otmar Trausmiller, dotadašnji direktor stalne Bakteriološke stanice u Kraljevici. Antivenerični dispanzer osnovao je dr. Niko Bonetić, specijalist dermatovenerolog, kasnije šef Dermatovenerološkog odjela Banovinske bolnice, Odjel za savje-tovanje majki i zaštitu male djece dr. Frane Kresnik, a Odjel za školsku polikliniku s odsjecima za unutarnje bolesti, bolesti uha, grla i nosa, malu kirurgiju i zubnu medicinu dr. Vladimir Blaž. Tek di-plomirani liječnik dr. Hinko Emili, kasnije jedan od prvih profesora Medicinskog fakulteta u Rijeci, radio je na Bakteriološkom odjelu, a 1931. preuzeo mjesto direktora Poliklinike. Iste godine osno-van je Antituberkulozni dispanzer pod vodstvom dr. Josipa Markovića i Dispanzer za dojenčad kojeg je vodila dr. Milka Orlović. Dom narodnog zdravlja imao je Biokemijski laboratorij na čelu s ing. Marijom Belavić, posebni Odjel za kupanje školske djece i Tehnički odjel pod vodstvom ing. Borisa Ševcova.

U provođenju preventivno medicinskih aktivnosti, napose zdravstveno-odgojnih mjera i ob-vezatnih cijepljenja tada samo protiv velikih boginja, posebno se isticao sušački gradski fizik dr. Ante Švalba. U Domu narodnog zdravlja liječene su tisuće bolesnika, a njegov djelokrug rada se-zao od Karlobaga preko Hrvatskog primorja sve do Ogulina. Svi liječnici koji su u njemu radili bili su pioniri u svom poslu, a socijalno medicinsku misao prihvatili kao svoje životno opredjeljenje.

Pripavši Kraljevini SHS Sušak ostaje bez bolnice pa općina vlastitim sredstvima kupuje posjed Grinovo na Krimeji, prijašnji ljetnikovac obitelji Frlan u vlasništvu sušačkog trgovca Francesca Rossija Sabatinija. Njegovim preuređenjem otvorena je 1.siječnja 1924. Opća gradska bolnica sa samo jednim Općim odjelom koji je imao 50 postelja i malom operacijskom salom. U ljeti 1926.

Stara sušačka bolnica, preuređeni ljetnikovac na Krimeji

Page 34: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

32

dograđeno je još jedno bolničko krilo čime je dobiven dodatni prostor za 30 novih postelja i sa-građena mala prizemna zgrada (paviljon) za zarazne bolesnike kapaciteta 15 postelja. U glavnoj zgradi osnovani su Kirurški i Interni odjel. Primaju se samo najteži bolesnici koji po noći ostaju bez liječničkog nadzora, a pokretni se nakon ukazane pomoći otpuštaju kućama. Za prvog direk-tora bolnice postavljen je specijalist kirurg dr. Velimir Guteša koji vodi Kirurški odjel i uz kirurške obavlja veće ginekološke operacije, tonzilektomije i komplicirane porode. Na rad u bolnicu pri-mljen je i dr. Niko Moretti, specijalist internist koji vodi Interni odjel. U svojoj privatnoj ordinaciji u gradu dr. Moretti posjeduje rendgen aparat, prvi u Sušaku, čije usluge koristi i bolnica. Krajem 1928. dr. Moretti napušta bolnicu pa bolnica ostaje bez interniste. Uz odobrenje Poglavarstva grada kotarski liječnik dr. Đuro Štrcaj pored svoje redovite dužnosti preuzima liječenje nekirur-ških bolesnika.8 Godine 1929. bolnica dobiva prvog sekundarnog liječnika dr. Petra Župana koji većinu specijalizantskog staža provodi na Kirurškom odjelu. Uz trojicu liječnika krajem dvadese-tih godina u bolnici je radilo osam časnih sestara milosrdnica i primalja, ekonom s pomoćnikom i deset lica ‘’podvornog osoblja’’ (bolnički majstori, čistačice i čuvari). Bolnici gravitiraju ‘’ostrva Krk, Rab i Pag te sva primorska mjesta od Sušaka niže do Karlobaga sa planinskim zaledjem i gorski krajevi počam od Delnica na jug’’.

Gradska bolnica nije imala ostale specijalističke djelatnosti, laboratorij i ljekarnu pa su se bole-snici iz Sušaka i Hrvatskog primorja (kotarevi Kastav, Bakar, Crikvenica, Novi Vinodolski, Krk i Senj) liječili i u talijanskoj riječkoj bolnici što je bilo regulirano međudržavnim sporazumom između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (Nettunske konvencije 1925.).9 Liječenje u stranoj fašističkoj bol-nici u kojoj je radilo Hrvatima (‘’Šćavima’’) nesklono osoblje i smjelo se govoriti samo talijanski je pored političke štete iziskivalo značajne troškove za Kraljevinu SHS, od listopada 1929. godine Kraljevinu Jugoslaviju. U usporedbi s velikom i dobro opremljenom riječkom bolnicom skromna sušačka bolnica se počela smatrati nacionalnom sramotom pa je na poticaj gradonačelnika dr. Đure Ružića uz odlučujuću podršku bana Savske banovine dr. Ivana Perovića (kasnije kraljevskog namjesnika) država odlučila 1931. godine sagraditi novu opću bolnicu. Zbog privredne depre-sije gradnja je prekinuta da bi se 1933. nastavila ubrzanim tempom. Po projektu zagrebačkog arhitekta ing. Stanka Kliske iznad stare bolnice izgrađena je nova Opća javna banovinska bolnica Kralja Aleksandra I. s 180 postelja svečano otvorena 16. prosinca 1934. godine.10

Bila je to prava nacionalna svečanost u Sušaku i cijelom Hrvatskom primorju. Bolnica je počela raditi 11. siječnja 1935. kada je iz stare bolnice u novu zgradu prenešen prvi bolesnik. Otvaranje u to vrijeme najmodernije bolnice u jugoistočnom dijelu Europe uz političko-propagandni učinak, predstavljalo je ogroman dobitak za stanovništvo i zdravstvenu službu Sušaka, primorsko-goran-ske regije i sjeverozapadne Like.

Poglavarstvo grada Sušaka je vodilo brigu da nova bolnica dobije visokokvalificirane stručnja-ke za vođenje odjela. Sušački liječnički kadar je bio malobrojan, pa su svi šefovi odjela, osim prim.

8 Med. univ. dr. Đuro Štrcaj (Volosko, 1877. – Sušak, 1944.)Maturirao na Kraljevskoj Velikoj gimnaziji na Sušaku 1897. godine. Medicinske studije pohađa u Grazu gdje diplomira opću me-dicinu 1904. godine. Kao liječnik opće prakse radi u Istri i Hrvatskoj. Od 1929. do 1934. godine vodi Interni i Zarazni odjel sušačke bolnice.

9 Na 125 postelja koje su ugovorom predstavljale najveći dozvoljeni broj rezerviran za državljane Kraljevine SHS (Jugoslavije) godišnje se prosječno liječilo oko 700 bolesnika, približno trećina godišnje liječenih u sušačkoj bolnici.

10 Kao odgovor na ubojstvo vođe Hrvatske seljačke stranke (HSS) Stjepana Radića 1928., velikosrpsku hegemoniju i monar-hističku diktaturu, hrvatska ustaška emigracija je uz pomoć Rima organizirala 9. listopada 1934. godine atentat u Marseillesu u kojem je ubijen jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević. U počast preminulom kralju odlučeno je bolnicu nazvati njegovim imenom. U auli bolnice postavljene su dvije brončane ploče rad kipara Frana Kršinića – jedna posvećena kralju, a druga Primorcu „trudbeniku na kršu i smjelom pomorcu“. Po talijanskoj okupaciji Sušaka 1941. obje su ploče uklonjene i netragom nestale.

Page 35: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

33

dr. Nike Bonetića voditelja Dermatovenerološkog odjela i magistra farmacije Ive Breithuta vodi-telja bolničke ljekarne, došli iz poznatih zagrebačkih bolnica i imenovani primarijusima. Dr. Janko Komljenović je vodio Kirurški odjel, dr. Milan Berger Ginekološko-porođajni odjel, dr. Andrija Car Oftalmološki odjel, dr. Jakov Bakotić Otorinolaringološki odjel i dr. Lujo Križ Rendgen kabinet. Prvi šef Internog i Zaraznog odjela postao je prim. dr. Silvije Novak, asistent prim. dr. Ivana Huge Botterija s Internog odjela Bolnice Svetog Duha.11 Na odjelu sa 60 postelja smještenog na III. katu liječeni su svi internistički i neurološki bolesnici, a određen broj postelja je predviđen za liječe-nje bolesne djece. Odjel je bio podijeljen na muški i ženski odsjek – istočno krilo trećeg kata za bolesnice, a zapadno za bolesnike. Zarazni odjel s 20 postelja i dalje se nalazio u paviljonu izvan glavne bolničke zgrade. Budući da je primarijus Novak bio jedini liječnik, četiri mjeseca nakon otvaranja odjela dodijeljen mu je za pomoćnika mladi sekundarni liječnik dr. Zdravko Kučić. Na Kirurškom, Ginekološko-porođajnom i Dermatovenerološkom odjelu šefovi su također bili jedini liječnici pa su im za pomoćnike dodijeljeni dr. Petar Župan na Kirurškom, dr. Davor Perović na Ginekološko-porođajnom i dr. Ante Vukas na Dermatovenerološkom odjelu.12

Za direktora bolnice postavljen je prim. dr. Velimir Guteša koji ubrzo odlazi iz Sušaka pa novi direktor postaje prim. dr. Andrija Car šef Oftalmološkog odjela, učenik prof. dr. Alberta Botterija osnivača oftalmološke službe u Hrvatskoj.

11 Bolnica na Svetom Duhu je nakon Drugog svjetskog rata nazvana OB ”Dr. Josip Kajfeš” po zagrebačkom kirurgu, rođenom Delničanu kojeg su četnici zajedno s ranjenicima ubili 4. lipnja 1944. godine u partizanskoj bolnici u selu Krčani pokraj Udbine. Nakon političkih promjena u Hrvatskoj devedesetih godina bolnici je vraćen izvorni naziv.

12 Šef odjela je bio vodeći, glavni ili primarni liječnik (primarijus) zadužen za stručni rad, organizaciju posla, disciplinu i suradnju s drugim odjelima i upravom bolnice. Sekundarni liječnici su bili specijalizanti, poslije rata i specijalisti koji nisu obnašali vodeću dužnost. Nakon rata dr. Davor Perović i dr. Ante Vukas postali su šefovi odjela, a po otvaranju Medicinskog fakulteta docenti (profesori) i predstojnici sušačkih Klinika. Dr. D. Perović je obnašao i dužnost ravnatelja sušačke bolnice (1951. – 1958.) i dekana Medicinskog fakulteta (1964. – 1966.), a dr. Petar Župan je nastavio kiruršku i vojnu karijeru u sanitetskoj službi Jugoslavenske narodne armije.

Opća javna banovinska bolnica Kralja Aleksandra I.

Page 36: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

34

Naslovna stranica jednog od prvih stručnih radova dr. Silvija Novaka u nakladi Liječničkoga Vjesnika u Zagrebu 1933. godine.

Uz primarne i sekundarne liječnike u no-voj bolnici je zaposleno 12 časnih sestara mi-losrdnica, dvije primalje, tri administrativna službenika, ekonom, skladištar, ložač, četiri kuharice i 30 ostalih radnika (poslužiteljice hrane, čistačice, bolnički majstori i čuvari). Na Internom i Zaraznom odjelu su radile tri milo-srdne sestre – č.s. Beata, č.s. Mara i č.s. Karizija, jedna poslužiteljica hrane i čistačica. Godinu dana nakon otvaranja u bolnici počinju sta-žirati liječnici koji su dio svog obveznog pri-pravničkog staža morali obaviti i na Internom odjelu.

Liječnici su radili šest dana tjedno u dvo-kratnom radnom vremenu: ujutro od 7,30 do 12 sati i poslijepodne od 16 do 19.30 sati. Između 12 i 16 sati primarijus Novak je radio u vlastitoj privatnoj ordinaciji kod kuće, a po položenom specijalističkom ispitu 1940. go-dine privatnu ordinaciju otvorio je i dr. Zdrav-ko Kučić. Dežurstva na odjelu nisu postojala, ali se u hitnim slučajevima na poziv dolazilo u bolnicu.13 Bolesnici su izvan radnog vreme-na hitno pregledavani i u vlastitim kućama uz određenu novčanu naknadu.

Najvažniji dio odjelnog posla obavljao se na svakodnevnim jutarnjim i poslijepodnev-nim vizitama na kojima su bolesnici temeljito pregledavani. Nakon pregleda koji se sastojao od iscrpno uzete anamneze i fizikalne pretra-ge postavila se dijagnoza i odredilo liječenje. Sve dijagnostičko-terapijske postupke radi-li su liječnici, a časne sestre obavljale njegu bolesnika i davale peroralne lijekove. Liječilo se sukladno tadašnjim saznanjima po princi-pima Zagrebačke internističke škole vodećih zagrebačkih bolnica – Bolnice Sv. Duha (pri-jašnje Zakladne bolnice) i Bolnice milosrdnih sestara. Odjel je imao vlastiti rendgen aparat

13 Dežurstvo: ostanak na radnom mjestu po službenoj dužnosti nakon što je ostalim zaposlenicima isteklo radno vrijeme.

Sekundarni liječnici Banovinske bolnice na Sušaku 1937. godine. S lijeva na desno dr. Ante Vukas, dr. Zdravko Kučić i dr. Davor Perović

Page 37: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

35

na kojem su dijaskopirani bolesnici i fotoelektrokardiograf kojim se potvrđivala klinički postavlje-na dijagnoza infarkta miokarda.

U manjoj sobi na odjelu je bio smješten priručni laboratorij opremljen samo jednim Zeiss-ovim mikroskopom, laboratorijskim priborom i kemijskim reagensima, pa su prije jutarnje vizite rađene osnovne hematološke pretrage i biokemijske analize krvi i mokraće. Bolnica nije ima-la bakteriološki laboratorij, a liječeni su i zarazni napose tuberkulozni bolesnici pa su uzorci za bakteriološke i parazitološke analize dostavljani u Bakteriološki odjel Doma narodnog zdravlja. Budući da patološkog anatoma bolnica također nije imala, za sve umrle bolesnike uključujući novorođenčad dr. Kučić je u prosekturi radio autopsije.

Na odjelu je postojala i ‘’Ambulanta za siromahe’’ u kojoj su u jutarnjim satima (od 10 do 11 sati) besplatno pregledavani siromašni bolesnici. Potekli iz uglednih i socijalno osjetljivih gra-đanskih obitelji primarijus Novak i dr. Kučić su pregledavali potrebite i duže od propisanih šest sati tjedno.14 Kao honorarni liječnik dr. Kučić je radio i u ambulanti Okružnog ureda za osiguranje radnika u Sušaku u kojem su pod vodstvom dr. Frana Bakarčića radila 22 liječnika za područje čitave Primorsko-krajiške oblasti Savske banovine.

Potvrdnica o liječenju na Otorinolaringološkom odjelu Banovinske bolnice 1936. godine

U Sušaku je 1937. godine osnovano Udruženje liječnika za Hrvatsko primorje i Gorski kotar sa ciljem boljeg stručnog povezivanja bolničkih državnih i privatnih liječnika u gradu i primorsko-goranskoj regiji čiji je prvi voditelj bio dr. Vladimir Blaž šef Školske poliklinike Doma narodnog zdravlja na Krimeji. U bolnici su održavani sastanci s prikazom slučajeva iz bolničke prakse, izna-šane su novine u liječenju i najnovija znanstvena dostignuća. Predavanja su bila dobro posjeće-na, održavali su ih većinom bolnički liječnici, a povremeno dolazili i poznati specijalisti iz vodećih zagrebačkih bolnica.14 Primarijus Silvije Novak je bio najmlađi sin poznatog hrvatskog književnika Vjenceslava Novaka, a dr. Zdravko Kučić stariji sin dr. Jurja Kučića prvog gradonačelnika Sušaka poslije Prvog svjetskog rata, kasnije velikog župana Primorsko-krajiške i Osječke oblasti, banovinskog inspektora i banskog savjetnika.

Page 38: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

36

Primarijus Novak je osnovao bolničku knjižnicu sa stručnom literaturom. Knjige i medicinske časopise nabavljala je uprava i liječnici o vlastitom trošku, a uz revers su ih posuđivali i izvanbol-nički liječnici.

Velikim zalaganjem dvojice liječnika odjel je do početka Drugog svjetskog rata stekao visoku razinu liječenjem bolesnika i organizacijom stručnog rada te se u potpunosti izjednačio s vrlo kvalitetnim Internim odjelom talijanske riječke Bolnice Svetog Duha na kojem su radili poznati specijalisti školovani u Beču, Budimpešti, Padovi i Rimu.

Napadom nacističke Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. započeo je Drugi svjetski rat. Do po-četka 1941. Hitlerov Treći Reich pokorio je veći dio Europe. Na jugoslavenskim prostorima rat je počeo 6. travnja 1941. bombardiranjem Beograda i napadom Njemačke i njezinih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju. Razrovana brojnim neriješenim unutarnjim problemima, gospodarski nejaka, sa slabo naoružanom i nehomogenom vojskom, defetističkim zapovjednim kadrom i razjedinjenim političkim vodstvom nije pružila ozbiljniji otpor premoćnim osvajačima. Već 15. travnja kralj Petar II. i vlada bježe iz zemlje, a dva dana kasnije bezuvjetno kapitulira kraljevska vojska. Zemlja je potom raskomadana, podijeljena Silama Osovine i kao država nestala sa zemljo-pisne karte Hitlerovog Novog europskog poretka. Koristeći potpuno rasulo jugoslavenske vojske talijanska vojska 11. travnja bez borbe zauzima Sušak.

Uz pomoć Njemačke i Italije 10. travnja 1941. uspostavljena je marionetska Nezavisna Država Hrvatska (NDH-a) pod vodstvom Poglavnika ustaškog pokreta dr. Ante Pavelića, ustrojena tota-litarno po uzoru na svoje nacifašističke pokrovitelje. Dana 18. svibnja 1941. NDH-a potpisuje s Mussolinijevom Italijom Rimske ugovore kojima Italija dobiva gotovo cijelu Dalmaciju, većinu hrvatskih otoka, Sušak i dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Sušački kotar je 7. lipnja

Liječnici Opće javne banovinske bolnice Kralja Aleksandra I. sa časnim sestrama milosrdnicama, Sušak 1941. Prvi s lijeva je primarijus Silvije Novak, u sredini dr. Milan Prica stariji (epidemiolog), a prvi s desna dr. Zdravko Kučić

Page 39: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

37

pripojen talijanskoj Kvarnerskoj provinciji sa sjedištem u Rijeci.

Sušačka bolnica i dalje pod vodstvom prim. dr. Andrije Cara, ali pod nadzorom talijanskog fašističkog komesara i karabinjerskom stražom nastavlja s radom kao civilna, a u njoj se uz prave bolesnike pod lažnim imenima i dijagnozama ‘’liječe’’ pojedinci, ponajprije Židovi, Srbi i antifašisti Hrvati koji su zbog ustaškog terora u NDH-a pobjegli u talijansku okupacijsku zonu i hrvatske krajeve pripojene Italiji.15

U cijeloj zemlji jača antifašistički otpor. Budući da su se sve građanske stranke raspale, a mno-gi političari stupili u službu okupatora, otpor u snažan antifašistički pokret uspješno organizi-ra ilegalna Komunistička partija Jugoslavije (KPJ-u) pod vodstvom generalnog sekretara Josipa Broza Tita. U srpnju 1941. godine, nakon njemačkog napada na Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika (SSSR) izbija oružani ustanak u Jugoslaviji koji se s vremenom pretvara u oslobodilački, međuetnički i revolucionarni rat. Odnarođivanje, gospodarsko iskorištavanje, nacionalna diskri-minacija i fašistički teror uzrokuju ustanak i u Sušaku, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru.

Pod vodstvom Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KPH-a) za Hrvatsko primor-je antifašistički pokret organizira se i u sušačkoj bolnici. U kolovozu 1941. se na Tuhobiću formi-ra Partizanski odred ‘’Božo Vidas-Vuk’’ sastavljen većinom od Grobničana, Sušačana i Kastavaca. Po privatnim stanovima simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) u Sušaku, Kastvu, Bakru i Kostreni liječe se bolesni partizani. U listopadu 1941. na Internom i Zaraznom odjelu počinje stažirati dr. Kajetan Blečić, a u studenom ‘’pred nosom’’ talijanskih obavještajnih službi i karabinjera u bolnici se pod lažnim imenima i dijagnozama liječi skupina 12 smrznutih partizana primljenih nakon razbijanja i raspuštanja partizanskog odreda na Tuhobiću.16

Zbog sve većih vojnih gubitaka na goransko-ličko-kordunaškom ratištu i antifašističkog dje-lovanja cjelokupnog bolničkog osoblja i Sušačana talijanske vlasti na čelu s riječkim prefektom Temistoclom Testom početkom srpnja 1942. ukidaju civilnu sušačku bolnicu. Bolesnici se pre-mještaju u riječku bolnicu, a liječnici Hrvati i hrvatsko medicinsko i administrativno-tehničko osoblje koje nije rođenjem iz krajeva pripojenih Kraljevini Italiji protjeruje se u Nezavisnu Državu Hrvatsku.17

Tada je protjeran i primarijus Silvije Novak korijenima Primorac rođen u Zagrebu. Liječnici Hr-vati i ostalo hrvatsko osoblje rođeno na anektiranom području i zaposlenici Srbi premještaju se na rad u riječku bolnicu. Budući da je rođen u Bakru dr. Zdravko Kučić počinje raditi na Internom odjelu kod profesora Jacchija, a rođeni Zamećanin dr. Kajetan Blečić na Kirurškom odjelu kod primarijusa Grossicha. Sušačka bolnica postaje talijanska vojna bolnica s liječnicima i osobljem talijanskog vojnog saniteta sve do kapitulacije Italije.

Pod udarcima Saveznika fašistička Italija kapitulira 8. rujna 1943. godine. Koristeći talijansko

15 Tako je krajem travnja 1941. na Zaraznom odjelu utočište našao prim. dr. Maks Grossmann prvi direktor zagrebačkog Sana-torija ‘’Merkur’’, dotadašnji šef Internog odjela koji je ubrzo otišao u Italiju. Nakon njemačkog uhićenja 1943. preživio je kao logor-ski liječnik zloglasni logor Auschwitz-Birkenau i poslije rata postao šef Internog odjela Bolnice Državnog i socijalnog osiguranja (kasnije OB „Dr. Ozren Novosel“) u Zagrebu.

16 Prof. dr. sc. Kajetan Blečić, dr. med. (Zamet, pokraj Rijeke 1917. – Rijeka, 2005.)Maturirao na Sušačkoj gimnaziji 1936., a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine. U Školi narodnog zdrav-lja Medicinskog fakulteta u Zagrebu polaže 1948. specijalistički ispit iz higijene i socijalne medicine. Od 1953. do 1983. direktor riječkog Doma narodnog zdravlja, kasnije Zavoda za zaštitu zdravlja. Habilira se 1972., redoviti profesor Medicinskog fakulteta postaje 1978. godine. Do umirovljenja 1983. predstojnik je Katedre za higijenu i socijalnu medicinu Medicinskog fakulteta u Rije-ci. Istaknuti društveno politički radnik, jedan od utemeljitelja riječkog izvanbolničkog javnog zdravstva.

17 Konzulat NDH-a iz Rijeke izvjestio je 7. srpnja 1942. da su Talijani protjerali 30 zaposlenika sušačke bolnice među kojima četiri liječnika (prim. dr. A. Car, prim. dr. S. Novak, prim. dr. M. Berger i dr. P. Župan) i 20 časnih sestara milosrdnica.

Page 40: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

38

rasulo dr. Kučić i dr.Blečić odlaze u partizane s kojima su bili ilegalno povezani od 1941. godine pa su ubrzo u vojnom sanitetu NOV Jugoslavije postavljeni na dužnosti referenata sanitetske službe. Nakon kratkotrajnog oslobođenja Sušaka njemačka vojska 14. rujna 1943. zauzima Sušak i Rijeku. Po njemačkoj okupaciji osniva se Operativna zona ‘’Jadransko primorje’’ sa sjedištem u Trstu kao nova administrativna i vojno-politička jedinica Trećeg Reicha. Sušačka bolnica postaje vojna bolnica Wehrmachta s njemačkim sanitetskim osobljem sve do oslobođenja Sušaka. Cijelo vrijeme rata riječka bolnica ostaje pod civilnom talijanskom upravom.

Drugi svjetski rat u Europi je odlučen pobjedama sovjetske Crvene armije na Istočnom i an-gloameričkih snaga na Južnom i Zapadnom frontu. Kao dio velike antifašističke koalicije parti-zanske postrojbe pod vojnim i političkim vodstvom komunista do bezuvjetne kapitulacije Hi-tlerove Njemačke 9. svibnja 1945. oslobađaju cijeli teritorij Kraljevine Jugoslavije i područja koja su Rapallskim i Rimskim ugovorima pripala Kraljevini Italiji. Nakon teških borbi 21. travnja 1945. jedinice IV. Jugoslavenske armije oslobađaju Sušak, 1. svibnja Trst, a 3. svibnja oslobođena je i Rijeka.

Borci 19. i 26. udarne dalmatinske divizije IV. Jugoslavenske armije u borbi za oslobođenje Sušaka 20./21. travnja 1945. godine (Kumičićeva ulica na Krimeji)

Nakon pune četiri godine rata, četiri jahača apokalipse konačno su otišla s jugoslavenskih prostora ostavivši za sobom razrušenu zemlju, more prolivene krvi i otrovno sjeme bratoubilačke mržnje.

Page 41: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

39

PONOVNO UJEDINJENI HRVATSKI GRAD NA RJEČINI

Nakon završetka rata srušen je monarhistički poredak. Dana 29. studenoga 1945. proglašena je Republika, a 31. siječnja 1946. donesen Ustav kojim je država proglašena Federativnom Narod-nom Republikom Jugoslavijom (FNRJ) sastavljenom od šest saveznih jedinica –Narodnih Repu-blika među kojima je i Narodna Republika Hrvatska u AVNOJ-skim granicama.18 Nova socijalistič-ka država južnoslavenskih naroda ustrojena je totalitarno po uzoru na SSSR s jedino dozvoljenom vladajućom Komunističkom partijom Jugoslavije pod vodstvom generalnog sekretara maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, kasnije doživotnog predsjednika republike i partijskog vođe.

Provedena je stroga centralizacija države, sveobuhvatna nacionalizacija napose banaka i pri-vrednih poduzeća, konfiskacija imovine suradnika okupatora i antikomunista i agrarna reforma. Započeta je kolektivizacija poljoprivrede i izgradnja teške industrije s ciljem da se zaostala poljo-privredna zemlja pretvori u industrijsku s novom radničkom klasom. Uvedeno je opće pravo gla-sa i za žene, masovno opismenjavanje odraslih, obvezatno osnovno školovanje i sveobuhvatna socijalna i zdravstvena zaštita financirana kroz porezni sustav. Već u ratu stvoren represivni aparat (OZN-a) onemogućio je bilo kakvu oporbu, a mobilizacijom širokih narodnih masa usljedila je obnova ratom uništene države.19

U Rijeci i Sušaku po oslobođenju vlast preuzimaju Gradski Narodnooslobodilački Odbori. Voj-nim sporazumom između Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) i Zapadnih sila u lipnju 1945. godine na području Julijske krajine, Trsta, Slovenskog primorja, Istre i Rijeke osnivaju se dvije zone – Zona A pod angloameričkom i Zona B pod jugoslavenskom vojnom okupacijom.

Rijeka (Fiume) u sastavu Zone B potpada pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije (VUJA). Budući da je Sušak prije rata bio sastavni dio jugoslavenske države Vojna uprava Jugoslavenske armije ukinuta je 12. srpnja 1945. kada je prestala djelovati Komanda grada Sušaka.

Diplomatska borba za novooslobođene hrvatske i slovenske krajeve trajala je sve do zaključe-nja Ugovora o miru s Republikom Italijom 10. veljače 1947. koji je nakon ratifikacije svih ugovor-nih strana stupio na snagu 15. rujna 1947. kada su Rijeka i Zona B i de iure pripali FNR Jugoslaviji.

Nakon ratifikacije Pariškog mirovnog sporazuma prešlo se na ujedinjenje mjesnih organa vla-sti Rijeke i Sušaka. Donošenjem odluke o ujedinjenju Gradskih Narodnih Odbora Rijeke i Sušaka, provođenjem izbora i konstituiranjem jedinstvenoga Gradskog Narodnog Odbora 12. veljače 1948. stvorena je jedinstvena administrativno-politička i ekonomska cjelina – grad Rijeka.

Time je završeno dugo vremensko razdoblje u kojem je Rijeka bila otrgnuta od matice zemlje. Granica na Rječini uspostavljena u XII. stoljeću koja je razdvajala vjekovne hrvatske obale konač-no je izbrisana, a Rijeka prestala biti ‘’otvorena rana pod srcem Hrvatske.’’ (citat A. G. Matoša).

18 AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije): partizanski parlament koji je 1946. nakon provedenih iz-bora prerastao u Saveznu skupštinu Federativne Narodne Republike Jugoslavije. NR Hrvatska je teritorijalno obuhvaćala Bansku Hrvatsku, Međimurje, Slavoniju sa zapadnim Srijemom, Baranju i Dalmaciju, dok su najveći dio Istre, otoci Cres – Lošinj, lošinjski, lastovski i palagruški arhipelag, Zadar i Rijeka pripali Hrvatskoj nakon potpisivanja mirovnog ugovora s Republikom Italijom (AVNOJ-ske granice Hrvatske).

19 OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda): sigurnosna služba partizanskog pokreta i organa vlasti formiranih u Narodnooslobodi-lačkom ratu. U ožujku 1946. ulazi u sastav Ministarstva unutrašnjih poslova i mijenja ime u Upravu državne bezbjednosti (UDB-a) koja postaje svemoćna jugoslavenska tajna politička policija i prvih poratnih godina ima sudsku i egzekutivnu vlast. Drastičnim oblicima policijskog pritiska postala je simbolom represije nad političkim protivnicima i neistomišljenicima.

Page 42: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

40

Spomenik oslobođenja Rijeke na Delti, rad akademskog kipara Vinka Matkovića, arhitekata Zdenka Kolacija i

Zdenka Sile, podignut u čast desete obljetnice oslobođenja grada 1955.

Page 43: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

41

POSTAVLJENI NOVI TEMELJI RIJEČKOG BOLNIČKOG ZDRAVSTVA

Nakon oslobođenja riječku i sušačku bolnicu preplavili su brojni ranjenici i bolesnici. Do pro-sinca 1945. sušačka bolnica je pod vojnom upravom i ima dva odjela, kirurški i interni, na kojima rade liječnici i bolničari sanitetske službe IV. Jugoslavenske armije. Početkom 1946. bolnica opet postaje civilna sada pod nazivom ‘’Okružna bolnica Sušak’’.

Nakon kapitulacije Italije većina liječnika u ratu ukinute sušačke bolnice odlazi u NOV Jugo-slavije gdje su radili na odgovornim dužnostima u vojnom sanitetu. Krajem 1945. i početkom 1946. demobilizirani su iz Jugoslavenske armije i ponovno počinju raditi na odjelima na kojima su bili prije rata. Prim. dr. Janko Komljenović uz pomoć specijaliste kirurga dr. Davorina Soltera i sekundarnih liječnika dr. Branka Finka i dr. Gustava Steinfela osniva Kirurški odjel. Ginekološ-ko-porođajni odjel vodi dr. Davor Perović, Dermatovenerološki odjel dr. Ante Vukas, Otorino-laringološki odjel prim. dr. Jakov Bakotić (istodobno direktor bolnice), a Interni i Zarazni odjel dr. Zdravko Kučić. U travnju 1947. prim. dr. Zlatko Šestić s Urološkog odjela Bolnice milosrdnih sestara u Zagrebu utemeljuje Urološki odjel, a u lipnju iste godine dr. Marija Rihtman iz Sanatorija dr. Gottlieba na Srebrnjaku u Zagrebu osniva Rendgenski zavod. Osim kirurškog na svim ostalim odjelima šefovi su bili jedini liječnici. Bolnica je bez središnjeg laboratorija i patološkog anatoma, a ljekarnu vode časne sestre milosrdnice.

Sve do stupanja na snagu Pariškog mirovnog sporazuma Rijeka (Fiume) je u sastavu Zone B pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije i Ministarstva za novooslobođene krajeve NR Hr-vatske. Nakon oslobođenja Rijeke zbog političko-ideoloških, nacionalnih i ekonomskih razloga dolazi do masovnog odlaska talijanskog stanovništva. Od oslobođenja 3. svibnja 1945. do srpnja 1947. iz Rijeke je izbjeglo ili optiralo oko 17.000 stanovnika, u ogromnoj većini Talijana. Riječku bolnicu koju su fašistički orijentirani zaposlenici počeli napuštati nakon kapitulacije Italije 1943. sada napuštaju gotovo svi liječnici Talijani, časne sestre milosrdnice, administrativno, tehničko i pomoćno osoblje.20

Zbog odlaska talijanskog osoblja dolazi do potpunog rasula riječkog bolničkog i izvanbolnič-kog zdravstva. Da bi riječka bolnica normalno funkcionirala Ministarstvo narodnog zdravlja NR Hrvatske administrativnim rješenjima (dekretima) popunjava odjele jugoslavenskim osobljem najvećim dijelom hrvatske nacionalnosti.

Tako je u rujnu 1946. godine rođeni Krasičar prim. dr. Ante Medanić učenik prim. dr. Antuna Gottlieba sa zagrebačke Zakladne bolnice, do rata šef Kirurškog odjela i direktor Opće bolnice u Karlovcu uz pomoć dr. Ljubice Bosner i dr. Davora Grgurine osnovao Kirurški odjel. Interni odjel sa sobama za tuberkulozne i neurološke bolesnike vodi doc. dr. Antun Grgurina, opatijski inter-nist i naslovni docent Medicinskog fakulteta u Zagrebu kojem u prvo vrijeme pomažu talijanski specijalisti. Zarazni odjel formira rođeni Riječanin prim. dr. Walter Rukavina dotadašnji ravnatelj Epidemijske bolnice KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. U poslu mu asistira mlada liječnica dr. Vlasta Ri-barić, podrijetlom Istranka, poslana dekretom u rujnu 1945. da pomaže u suzbijanju epidemije trbušnog tifusa koji hara u Rijeci. Dermatovenerološki odjel u rujnu 1946. osniva Istranin dr. Du-šan Jakac đak prof. dr. Franje Kogoja s Dermatološke klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Pedijatrijski odjel nastavlja voditi prim. dr. Ana Jakša do studenoga 1947. godine kada odjel pre-uzima prim. dr. Nada Kovačević-Ivanović iz Zagreba učenica doajena hrvatske pedijatrije prof. dr.

20 Optacija: pravo izbora, napose izbora državljanstva stanovništva države čije je područje pripalo drugoj državi. Budući da je Rijeka 1947. pripala FNR Jugoslaviji, Talijani (i Hrvati) su sve do 1951. godine mogli optirati za Republiku Italiju ili ostati u FNR Jugoslaviji.

Page 44: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

42

Ernsta Mayerhofera. U siječnju 1947. za šefa Rendgenskog zavoda postavljen je prim. dr. Berislav Turčić sa zagrebačkog Centralnog rendgenološkog instituta Medicinskog fakulteta, a voditeljica Centralnog bolničkog laboratorija u ožujku 1948. postaje dr. Dragica Ciganović.

U studenom 1946. dr. Ivan Marušić osniva bolničku ljekarnu, a dr. Veljko Bujan prosekturu. Oftalmološkim odjelom i dalje ravna prim. dr. Albert Filipović uz asistenciju dr. Velinke Švalbe, a Ginekološko-porođajni odjel izdvojen iz sastava kirurškog osniva prim. dr. Viktor Finderle koji je prije rata radio na Kirurškom odjelu riječke bolnice. S Neuropsihijatrijske klinike iz Zagreba u srpnju 1946. dolazi prim. dr. Zvonimir Sušić, podrijetlom Goranin koji formira Neuropsihijatrijski odjel, a iste je godine u okviru Kirurškog odjela osnovan Otorinolaringološki odjel kojeg vodi dr. Josip Ružić. Unutar Kirurškog odjela dr. Zdenko Šporn iz Ortopedske bolnice u Kraljevici u siječ-nju 1948. godine utemeljuje Ortopedski odsjek.

‘’Ospedale civile di Santo Spirito di Fiume’’ mijenja ime u ‘’Opća bolnica Rijeka’’, kasnije nazvanu ‘’Opća bolnica braće dr. Sobol’’ po poginulim liječnicima antifašistima braći Ivanu i Mati Sobolu.

Ujedinjenjem Rijeke i Sušaka u veljači 1948. došlo je do administrativnog spajanja sušačke i riječke bolnice u jednu zdravstvenu ustanovu. Međutim brzo se uvidjelo da spajanje nije imalo svojeg opravdanja pa je Ministarstvo narodnog zdravlja NR Hrvatske koncem 1948. razdružilo Bolničku ustanovu Rijeka-Sušak i uspostavilo dvije opće bolnice – Opću bolnicu Rijeka i Opću bolnicu Sušak. Tako su u jedinstvenome gradu u dvije bolnice počela raditi dva odvojena Interna odjela, jedan u Rijeci, a drugi na Sušaku.

Med. univ. dr. Ivan Sobol21 Med. univ. dr. Mate Sobol22

21 Med. univ. dr. Ivan Sobol (Hreljin, 1885. – Crikvenica, 1941.)Gimnaziju završio u Senju 1904., a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Pragu 1911. godine. Od konca 1912. radi u privat-noj ordinaciji i obnaša dužnost općinskog i kupališnog liječnika u Crikvenici. Istaknuti je turistički, kulturno-prosvjetni i socijalni radnik. Od ljeta 1941. ilegalno surađuje s Narodnooslobodilačkim pokretom. Uhićen od talijanskih okupacijskih vlasti, prijekim vojnim sudom osuđen na smrt i s petoricom talaca strijeljan u Crikvenici 26. prosinca 1941. godine.

22 Med. univ. dr. Mate Sobol (Hreljin, 1904. – Drežnica, 1943.)Gimnaziju završio u Sušaku 1923., a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Brnu 1930. godine. Radi u privatnoj ordinaciji i istodobno obnaša dužnost općinskog, kupališnog i mornaričkog liječnika u Selcu. Nakon bratove smrti među prvim liječnicima odlazi u partizane. Liječeći bolesnike i ranjenike oboljeva od pjegavog tifusa i umire u partizanskoj bolnici u Drežnici u travnju 1943. godine.

Page 45: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

43

RIJEKA U SOCIJALISTIČKOJ REPUBLICI HRVATSKOJ (SFR JUGOSLAVIJI)

Unatoč odlaska brojnog talijanskog stanovništva koje sve do 1951. godine optira za Italiju, Ri-jeka nakon oslobođenja postupno preuzima ulogu glavne luke socijalističke Jugoslavije i važne tranzitne luke za srednjoeuropske zemlje Austriju, Mađarsku i Čehoslovačku. Luka se u prostor-nom pogledu širi i modernizira, a promet neprestano povećava. U razdoblju od 30 godina (1950. – 1980.) lučki promet je s 2,4 milijuna porastao na 20,4 milijuna tona što je omogućeno širenjem luke na nove lokacije u Bakru (terminal za rasute, tekuće i generalne terete), Omišlju (naftovodni terminal) i Bršicu (terminali za stoku i drvo). Na platou između Škrljeva i Kukuljanova stvorena je industrijska zona s velikim skladištima, a lučki kompleks se širi na Brajdicu gdje je izgrađen kon-tejnerski terminal.

Riječka luka šezdesetih godina

U industrijskoj strukturi također nastaju važne promjene. Obnavljaju se i osuvremenjuju tradi-cionalne riječke industrije: brodogradnja, tvornica papira, rafinerija nafte i proizvodnja brodskih uređaja i motora. Brodogradilište ‘’3. maj’’ je početkom osamdesetih godina proizvodilo približno trećinu ukupne tonaže jugoslavenske brodogradnje, a najveća proizvodnja je bila između 1971. i 1975. godine kada su sagrađena 32 broda s više od 1,2 milijuna BRT-a, uglavnom za izvoz. U Mar-tinšćici se izgrađuje brodogradilište ‘’Viktor Lenac’’ koje s vremenom postaje najveće remontno brodogradilište na Sredozemlju.

Page 46: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

44

Brodogradilište ‘’3. maj’’ sredinom šezdesetih godina

Razvoj metalno-prerađivačke industrije je bio vezan za potrebe brodogradnje pa se proizvo-de brodske dizalice, veliki brodski dizel motori, brodske crpke i elektroagregati.

Druga glavna privredna grana, industrija nafte, iz godine u godinu povećava proizvodnju čemu doprinosi izgradnja novih postrojenja na Urinju 1965. godine, pa riječka rafinerija s 5,5 milijuna tona prerađene nafte 1979. godine pokriva trećinu ukupne proizvodnje naftnih derivata u državi.

Otvaraju se novi industrijski pogoni za proizvodnju traktora, odjeće, konopa, šibica, a osobito su značajna velika investicijska ulaganja u Omišlju (petrokemijski kompleks DINA i Jugoslavenski - danas Jadranski naftovod) i Bakru (koksara). Termoelektrana na Urinju i hidrocentrala na Rječini, postaju važni izvori električne energije.

Nastavlja se i jača uloga Rijeke kao važnog pomorskog, prometnog i trgovačkog središta. Razvila su se tri velika brodarska poduzeća koja zajedno raspolažu s četvrtinom ukupne tonaže jugoslavenske trgovačke mornarice. Godine 1979. kada je brodarstvo bilo na vrhuncu riječke tvrtke su imale 130 brodova s ukupno 791.550 tona nosivosti, ‘’Jugolinija’’ je bila najveći linijski brodar u državi, među najvećima na Mediteranu, a ‘’Jadrolinija’’ s 49 brodova obavljala sav putnič-ki i trajektni promet na jugoslavenskom Jadranu. Godine 1980. na Rijeku je otpadalo 20 % izvoza Hrvatske i 10 % izvoza Jugoslavije.

Page 47: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

45Titov (danas Krčki) most

Rafinerijska postrojenja INE na Urinju

Page 48: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

46

Sutok pet magistralnih cestovnih pravaca osiguravao je solidnu podlogu za razvoj tercijarnog sektora, a dvije željezničke pruge, modernizirane i elektrificirane, uz novosagrađenu zračnu luku na Krku (1970.), Titov (danas Krčki) most (1980.) i tunel Učku (1981.) povećali su ulogu Rijeke kao značajnog prometnog čvorišta.

Ekspanzivan društveno-ekonomski razvoj našao je svoj odraz u povećanju broja stanovnika. Godine 1948. Rijeka je imala oko 69.000 stanovnika, a 1981. 160.000 stanovnika. U odnosu na pri-jeratnu Rijeku potpuno je promijenjen nacionalni sastav pa Rijeka sa 75 % Hrvata postaje etnički većinski hrvatski grad.

Usporedno s intenzivnim industrijskim, prometnim, demografskim i drugim vidovima razvo-ja, Rijeka postaje regionalno središte Zapadne Hrvatske. U tom okviru veliko značenje ima konsti-tuiranje riječkog Sveučilišta 1973. i djelovanje brojnih kulturnih institucija regionalnog karaktera (kazališta, umjetničke galerije, biblioteke, muzeji itd.).

Kontejnerski terminal na Brajdici pušten u promet 1978.

Page 49: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

47

Od početka šezdesetih počinje intenzivan proces prostornog proširenja grada. Snažno se ra-zvija građevinski sektor koji u četiri građevinska poduzeća 1981. zapošljava oko 10.000 radnika. Izgrađuju se nove gradske četvrti i povećavaju se brojna prigradska naselja koja se sustavom gradskog i prigradskog prometa te intenzivnom urbanizacijom povezuju sa gradom.

U razdoblju od 1960. do 1980. Rijeka je postala razvijeno gradsko središte, najveća jugoslaven-ska luka i jedna od najvažnijih tranzitnih luka srednjeg Podunavlja.23

Početkom osamdesetih godina u cijeloj državi dolazi do velikog smanjenja privrednih ak-tivnosti. Značajan dio ‘’jugoslavenskog privrednog čuda’’ od šezdesetih do osamdesetih godi-

23 Veliki napredak Rijeke od 1950. do 1980. godine može se usporediti s procvatom grada u razdoblju mađarske vladavine od 1868. do 1918. godine. Rast bruto društvenog proizvoda Hrvatske bio je najveći od 1952. do 1980. s godišnjim stopom od 7,5 posto. S BDP-om po stanovniku Rijeka je tada zauzimala treće mjesto u SFR Jugoslaviji. U kojoj su mjeri povoljni zapadni krediti koje je zbog tadašnje blokovske podijeljenosti svijeta dobivala nesvrstana socijalistička Jugoslavija utjecali na ‘’zlatna vremena’’ razvoja i napretka, tema je koju treba prepustiti analizi znanstvene historiografije.

Novoizgrađeni poslijeratni dio Sušaka

Page 50: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

48

na kako se tada nazivalo, zasnivao se na stranim uglavnom kreditima Zapadnog svijeta koje je trebalo vraćati, a velike, politički dirigirane investicije (primjerice Tvornica glinice u Obrovcu, željeznička pruga Beograd-Bar, željezare u Nikšiću i Smederevu i brojne druge) pokazale su se potpuno promašenima i umjesto dobitaka, stvarale ogromne gubitke.

U drugoj polovini devetog desetljeća dolazi do pada Berlinskog zida i političko-ekonomskog sloma istočno-europskog komunističkog sustava što dodatno uzrokuje smanjenje izvoznih ak-tivnosti jer su brojne, pa i riječke tvrtke ostale bez velikog tržišta na koje su plasirale svoje pro-izvode. Nesposobnost da jugoslavenska privreda izdrži takmičenje na zahtjevnom svjetskom tržištu uzrokuje dramatični pad izvoza, pa se uz otplatu dospjelih kredita i smanjenu mogućnost vanjskog zaduživanja stvara veliki deficit državnog proračuna koji se nastoji smanjiti dodatnom redukcijom uvoza i mjerama drastične državne štednje.24 Stabilizacijski plan Savezne vlade ne uspijeva, slijedi nerješiva privredna depresija praćena velikom nezaposlenošću, hiperinflacijom i ekonomskim slomom. Agonija režima se nastavlja do 1991. godine kada započinju jugoslavenski ratovi koji dovode do raspada države i stvaranja neovisnih postjugoslavenskih država.

24 Tijekom 40 godina u socijalističkom samoupravnom sustavu stvoreni su privredni subjekti koji su bili prisiljeni brinuti se sami o sebi, a nakon podmirenja velikih obveza prema državi mogli raspolagati preostalim ostvarenim dohodkom. Pod dirigent-skom palicom Partije, previše birokratizirano, s premalo poduzetničke inicijative gospodarstvo je s vremenom postalo potpuno neučinkovito.

Page 51: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

49

INTERNISTI^KA DJELATNOST RIJE^KIH BOLNICA 1946.-2010.

‘ ’Život je kratak, umijeće dugotrajno, pravi trenutak naglo nestane, iskustvo je varljivo, odlučivanje teško.’’

Hipokrat: Aforizmi (o. 460. – 377. pr. n. e.)

Page 52: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

50

Page 53: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

INTERNI ODJELI RIJE^KIH OP]IH BOLNICA 1946. – 1962.

Page 54: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

52

Novi početak – ‘’Feniks se rađa iz vlastitog pepela’’

Prijeratna respektabilna riječka i sušačka bolnička služba raznesena u vihoru rata počela se ponovno stvarati doslovno ni iz čega. Oslobođenje grada riječka i sušačka bolnica dočekale su vandalski opustošene u katastrofalnom stanju. Na Internim odjelima ostale su samo sobe i po-lurazbijene željezne postelje. Nabavljene su nove postelje, madraci i posteljina, pribor za jelo i kuhinjsko posuđe i osnovni inventar. Izvršeni su građevinski popravci, ličilački i stolarski radovi, popravljene elektroinstalacije, plinske i vodovodne instalacije, telefonske linije i uređeni sanitarni čvorovi.

U riječkoj bolnici Interni odjel koncem 1945. nastavlja raditi sada pod vodstvom doc. dr. An-tuna Grgurine. S izuzetkom prim. dr. Luigija Martinija i prim. dr. Otella Persicha do kraja 1947. godine talijanski specijalisti optiraju za Italiju, a od suradnog osoblja na odjelu ostaje raditi šest časnih sestara milosrdnica i sedam pomoćnih radnica.

U sušačkoj bolnici stanje je bilo još gore. Nakon demobilizacije iz Jugoslavenske armije u si-ječnju 1946. dr. Zdravko Kučić osniva Interni i Zarazni odjel. S njim na odjelima rade četiri časne sestre, dvije civilne bolničarke, par servirki i jedna čistačica.

Interni odjeli se nalaze na istim mjestima kao i prije rata – na drugom katu u riječkoj i trećem katu u sušačkoj bolnici. Riječki odjel na kojem se liječe i neurološki bolesnici ima 160, a sušački 80 postelja. Osim osnovnih lijekova, instrumenata i sanitetskog materijala dobivenog iz vojnih rezervi nedostaje sva medicinska oprema, a na odjelima vlada prava ‘’epidemija’’ nestašice sapu-na i dezinfekcijskih sredstava.

Po ujedinjenju Rijeke i Sušaka u veljači 1948. godine dr. Kučić preuzima i vođenje riječkog Internog odjela pa istodobno radi na dva mjesta. Odlukom ministra narodnog zdravlja NR Hrvat-ske dr. Aleksandra Koharevića 5. siječnja 1949. godine premješten je u riječku bolnicu, imenovan primarijusom i postavljen za šefa Internog odjela i direktora bolnice.

U ratom opustošenoj zemlji vladala je opća nestašica zbog čega se provodila stroga racionali-zacija opskrbe. Kupovalo se na bonove (‘’točkice’’) koji su služili i za dobivanje živežnih namirnica (aprovizacija). Nestašica je bila izražena u tolikoj mjeri da su povremeno i sami bolesnici davali vlastite bonove u bolničku blagajnu da dobiju tri dnevna obroka.25 Kao lijek za proljev, riža se izdavala na liječnički recept!

Ispred zgrade stare sušačke bolnice nalazio se vrt zasađen povrćem, a od ostataka hrane (‘’po-mija’’) iz bolničke kuhinje hranilo se svinje koje su služile za prehranu bolesnika (‘’kotac’’ se nalazio u baraci iza glavne bolničke zgrade).26 Riječka bolnica je imala svoju ‘’ekonomiju’’ u Škurinjskoj Dragi odakle je za bolničku kuhinju dolazilo voće i povrće.

Ove činjenice danas izgledaju neobično, ali ne treba zaboraviti da se prvih poratnih godina u pasivnim krajevima bivše države umiralo od gladi!

Malobrojni liječnici su radili dvokratno, ujutro od 7.30 do 13 sati i poslijepodne od 17 do 19.30 sati šest dana tjedno, a šefovi su samoinicijativno dolazili i nedjeljom ujutro obaviti vizitu. Vizite su rađene dva puta dnevno, ujutro i poslijepodne, jedan dan na muškom, a drugi dan na žen-skom odsjeku. Sve dijagnostičko-terapijske postupke radili su liječnici, a ‘’presvučenim’’ časnim

25 Bez Bolnice za tuberkulozu pluća u Ičićima riječka bolnica je 1949. godine imala 932 a sušačka 372 postelje tj. bolesnika za koje je trebalo osigurati prehranu.

26 Iza glavne zgrade sušačke bolnice šezdesetih godina je osnovana Eksperimentalna kirurgija, a osamdesetih izgrađena nova Poliklinika. Na mjestu riječkog poljoprivrednog dobra kojeg je vodio agronom danas se nalazi veliki trgovački centar.

Page 55: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

53

sestrama u njezi bolesnika, održavanju higijenskih mjera i podjeli hrane pomagale su bolničarke koje su sa sestrama radile u dvanaesterosatnim dnevno-noćnim smjenama. Šefovi odjela nisu dežurali, već su bili u stalnoj 24 satnoj pripravnosti kod kuće ‘’pri telefonu’’.27

Središnja laboratorijska služba nije postojala. Osnovne hematološke pretrage (sedimentacija eritrocita i kompletna krvna slika) i biokemijske analize krvi i mokraće radili su šefovi u jutarnjim satima prije vizite. Rađene su biokemijske analize urina (bjelančevine, šećer, aceton, acetoctena kiselina, bilirubin, urobilinogen i urobilin), mikroskopski pregledi sedimenta mokraće, šećer i ne-proteinski dušik (NPN) u krvi.

Na odjelima nije bilo administrativnih službenika. Sve poslove, primjerice zahtjeve za do-bavom sanitetskog materijala, instrumentarija, inventara, kancelarijskog pribora, građevinskih, vodoinstalacijskih, stolarskih, električarskih, plinskih i drugih popravaka, pisanja izvješća o izvr-šenom radu itd. obavljali su glavni liječnici. Pisalo se držalom i perom umočenim u tintu, a bole-snici su kod otpusta dobivali samo otpusnicu u kojoj je bila naznačena dijagnoza i preporuka za daljnje liječenje.

Izvan radnog vremena na odjelima nije bilo dežurnih liječnika. Od svih specijalista jedino su kirurzi dežurali u bolnici. U prijemnim ambulantama smještenima u prizemljima glavnih bolnič-

27 Bolničarke su odabrane iz redova servirki (osoba zaduženih za podjelu hrane) koje su tečajevima donekle osposobljene za rad s bolesnicima. Sukladno ateističkom državnom svjetonazoru, časnim sestrama je bilo zabranjeno nošenje redovničkih haljina pa su nosile propisanu civilnu uniformu. U bolnicama nije bilo dozvoljeno isticanje vjerskih obilježja niti vršenje vjerskih obreda.

Zbog ogromnog pomanjkanja bolničkog osoblja u neposrednom poraću za obavljanje jednostavnijih poslova bili su za vrijeme školskih praznika angažirani gimnazijalci i studenti medicine.

Page 56: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

54

kih zgrada radili su u 24 satnoj službi malobrojni sekundarni liječnici (specijalizanti) i liječnici koji su obavljali pripravnički staž. ‘’Dežurni liječnici opće službe’’ kako su tada nazivani, trijažirali su bo-lesnike, organizirali prijeme na odjele i davali početnu terapiju. Bili su dužni odazvati se na svaki poziv službujućih časnih sestara (bolničarki), a o hitnim prijemima obavijestiti šefove odjela koji su se nalazili kod kuće ‘’pri telefonu’’ u stalnoj pripravnosti. Kada su nakon telefonskog razgovora procijenili da dežurni liječnici nisu u stanju ‘’riješiti slučaj’’ dolazili su u bolnicu pješke, javnim prije-vozom ili bolničkim automobilom u bilo koje doba dana ili noći. Znalo se dogoditi da su dežurni dali ‘’falš alarm’’, pa je ponekad usljedilo nimalo ugodno ‘’pranje glave’’, uvijek dobronamjerno s dodatnom poukom kako u buduće postupiti u sličnim slučajevima.

Nakon što je poslijepodne (oko 17 sati) šef obavio vizitu na kojoj su morali prisustvovati, de-žurni liječnici su ostajali sami do sljedećeg jutra i snalazili se kako su znali i umjeli. ‘’Omnia mea mecum porto’’ – jedine metode koje su znali su bile anamneza i fizikalni pregled. Istina da opseg posla nije bio toliki kao u današnje vrijeme, ali gledajući iz današnje perspektive njihovo dežur-stvo mora se priznati da im zaista nije bilo lako!

Svi bolnički i izvanbolnički liječnici sudjelovali su u radu Riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske osnovane 26. rujna 1947. pod vodstvom uglednog sušačkog liječnika dr. Frana Bakar-čića čiji je osnovni zadatak bilo podizanje stručne razine liječništva, njegove etike i unapređenje narodnog zdravlja. Pored aktivnosti u Zboru liječnici su na poziv Narodne vlasti održavali brojna popularna predavanja na terenu, sudjelovali u dobrovoljnim radnim akcijama pružanja medi-cinske pomoći stanovništvu u udaljenim i zabačenim selima Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, pregledavali u školama i fiskulturnim (sportskim) društvima. Borba protiv ušljivosti i pje-gavog tifusa, svraba, trbušnog tifusa, crijevnih zaraznih bolesti, tuberkuloze i ostalih popratnih bolesti nehigijene i siromaštva te cijepljenje protiv tuberkuloze (BCG) i velikih boginja bila je dio svakodnevnog posla svih liječnika i suradnog medicinskog osoblja.

Po oslobođenju Rijeke talijanske časne sestre milosrdnice i civilne bolničarke optiraju za Italiju, pa riječko bolničko zdravstvo ostaje bez srednje medicinskog osoblja kojeg je nedostajalo i prije rata. Zbog toga se, početkom djelovanja civilnih bolnica, započelo s osposobljavanjem nekva-lificiranog osoblja (servirki) za rad s bolesnicima. Tijekom radnog vremena liječnici su ‘’educirali u hodu’’, a navečer održavali kurseve (tečajeve) na kojima su polaznice upoznavali s osnovama njege bolesnika i održavanja higijene na odjelima. Tako su jednogodišnjim tečajevima, uz rad s bolesnicima, osposobljene prve poslijeratne bolničarke.28

Na poticaj šefa Ginekološko-porođajnog odjela riječke bolnice prim. dr. Viktora Finderlea koji istodobno obnaša dužnost načelnika Zdravstveno-socijalnog odjela Gradskog Narodnog Odbo-ra Rijeke otvorena je 1946. dvogodišnja Primaljska škola, a 1947. riječki povjerenik Ministarstva narodnog zdravlja NR Hrvatske prim. dr. Ante Švalba inicira otvaranje prve Škole za medicinske sestre čija je ravnateljica postala viša medicinska sestra Pavica Defilipis iz Škole narodnog zdravlja Medicinskog fakulteta u Zagrebu.29 30 Polaznice su morale imati završenu osnovnu školu (četiri razreda), školovanje je trajalo dvije godine, a njegovim završetkom stjecale su kvalifikaciju bolni-čarki.

28 U okviru talijanske riječke bolnice osnovana je 1934. dvogodišnja Bolničarska škola koju su osim časnih sestara milosrdnica pohađale i civilne osobe. Škola je odlukom Narodne vlasti ukinuta 1947. godine.

29 Doc. dr. Viktor Finderle dugogodišnji šef Ginekološko-porođajnog odjela riječke bolnice, osnivač Radium odsjeka i transfu-zijske službe, izumitelj vakuum ekstraktora i idejni začetnik osnivanja Medicinskog fakulteta u Rijeci.

30 Prim. dr. Ante Švalba prijeratni sušački gradski fizik, glavni epidemiolog u štabu Sanitetskog odjeljenja pozadine IV. Jugosla-venske armije, poslijeratni direktor Gradske sanitarno – epidemiološke stanice i Sanitarnog inspektorata kotara Rijeka, jedan od utemeljitelja sušačko – riječke preventivne medicine.

Page 57: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

55

I nova je socijalistička država ulagala značajna materijalna sredstva u obnovu riječkog zdrav-stva koje je doživilo potpunu društvenu preobrazbu. Tako je primjerice odlukom ministra za novooslobođene krajeve NR Hrvatske Većeslava Holjevca riječkoj bolnici 1949. odobren kredit od 20 milijuna dinara za temeljito vanjsko i unutarnje građevinsko uređenje i nabavu opreme.

Bila su to vremena kada se 16 sati radilo, a osam sati spavalo, potpuno u skladu s tadašnjom parolom komunističke vlasti - ‘’Nema odmora, dok traje obnova!’’.

U ratu uništeno riječko-sušačko zdravstvo ponovno se rađalo kao Feniks iz vlastitog pepela.

Ulaz i glavna bolnička zgrada Opće bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’ krajem pedesetih godina prošlog stoljeća.

Page 58: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

56

Prvi poslijeratni specijalisti i specijalizanti interne medicine

Na Interni odjel riječke bolnice su 1948. primljene prve specijalizantice interne medicine dr. Olga Šarčević i dr. Vladimira Seidel, a 1950. dr. Ivan Gregurić i dr. Alma Polić. Nakon premještaja primarijusa Kučića u riječku bolnicu, sušački je odjel od ožujka 1949. vodio primarijus Bogomil Kantoci koji je u Rijeku došao iz Zagreba. S njim rade specijalizanti dr. Branko Vabušek i dr. Vinko Bakić, a u srpnju 1951. malobrojnom timu se pridružuje dr. Božena Kopajtić.31

U veljači 1952. sušački odjel preuzima prof. dr. Silvije Novak koji se nakon desetgodišnjeg izbivanja ponovno vratio u Rijeku iz Zagreba. 32 Iste je godine koncem ljeta kao gotov specijalist primljen na sušački odjel dr. Branko Antonin asistent profesora Novaka s Interne klinike Medicin-skog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Na Internim odjelima riječkih bolnica su krajem 1952. godine radili specijalisti prim. dr. Z. Kučić, dr. O. Šarčević-Smederevac, dr. V. Seidel, prim. dr. B. Kantoci, prof. dr. S. Novak i dr. B. Antonin i pet specijalizanata interne medicine dr. I. Gregurić, dr. A. Polić, dr. V. Bakić, dr. B. Vabušek i dr. B. Kopajtić. Dolazak profesora Novaka i doktora Antonina bio je veliko stručno pojačanje malobrojnog specijalističkog kadra. Uz veliko opće internističko znanje profesor Novak, jedan od vodećih hrvatskih hematologa, proširuje paletu hematoloških pretraga, a dr. Antonin koji se tijekom specijalizacije sustavnije bavio srčanim bolestima uvodi fotoelektrokardiografiju i nadzire rad sušačkih specijalizanata.

Popis osoblja Internog odjela riječke bolnice, siječanj 1952.

31 Pored rada na odjelu dr. B. Kopajtić i dr. V. Bakić radili su u Kabinetu za transfuziju krvi sušačke bolnice. Kabineti su osnovani 1949. u sušačkoj i 1953. u riječkoj bolnici. Svi mlađi bolnički liječnici određivali su krvne grupe, međureakcije, pripremali krv i vodili protokole davanja krvi. Dr. Veljko Čabrijan je bio prvi liječnik koji je 1956. završio tečaj iz transfuzije krvi u Beogradu pa je dio radnog vremena provodio u Kabinetu. Tek su 1961. dr. Nada Vodvarška u riječkoj i dr. Ksenija Vujaklija-Stipanović 1968. u sušačkoj bolnici postale prve specijalistice transfuzijske medicine.

32 Najveći zagovornici povratka profesora Novaka u Rijeku bili su tadašnji direktori riječke i sušačke bolnice prim. dr. Zdravko Kučić i prim. dr. Davor Perović, direktor Zavoda za socijalno osiguranje dr. Josip Peteh i dr. Miro Gradišnik, direktor Oblasnog Higi-jenskog zavoda Rijeka. Riječko zdravstvo je bilo kadrovski opustošeno, a zagrebačke bolnice, središta hrvatske medicine i matični izvori kadrova, jedine su imale dovoljno bolničkih specijalista.

Page 59: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

57

Liječnici Opće bolnice Rijeka, studeni 1951.

S lijeva na desno:

1. red: prim. dr. Walter Rukavina, prim. dr. Albert Filipović, prim. dr. Ante Medanić, prim. dr. Zdravko Kučić, prim. dr. Josip Ružić, prim. dr. Viktor Finderle, prim. dr. Berislav Turčić, prim. dr. Dušan Jakac, prim. dr. Nada Kovačević-Ivanović

2. red: dr. Zdenko Šporn, dr. Velinka Švalba, dr. Olga Šarčević-Smederevac, dr. Davor Grgurina, dr. Vladimira Seidel-Marčec, dr. Ljubica Bosner, dr. Lorenzo Saba, dr. Alma Polić, dr. Mirko Lenković, dr. Dragica Ciganović, dr. Duško Dragojlović, dr. Ivo Marušić, prim. dr. Zvonimir Sušić, dr. Veljko Bujan

3. red: dr. Petar Ledić, dr. Persida Nedeljković, dr. Ivan Gregurić, dr. Mladen Cezner, dr. Marija Babić, dr. Bogomil

Smrkinić, dr. Ivana Knezić, dr. Nikola Korin, dr. Slobodan Ćuk i dr. Ivo Žic.

Page 60: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

58

Neprihvaćena molba za specijalizaciju iz pedijatrije dr. Božene Kopajtić 1951. godine

Page 61: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

59

Diplomiranim liječnicima su mjesta službovanja u općoj praksi određivana administrativnim dekretima.Dr. Mira Premužić (prva s desna) u ordinaciji opće medicine Tvornice stakla ‘’Straža’’ u Humu na Sutli, 1953.

Liječnici Opće bolnice ‘’Sušak’’, jesen 1955.

Na slici su i dr. Branko Vabušek (peti s lijeva) i dr. Božena Kopajtić (iza njega)

Page 62: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

60

U većem broju liječnici počinju dolaziti u riječke bolnice nakon 1953. godine kada medicinu diplomiraju studenti koji su se poslije rata upisali na zagrebački Medicinski fakultet. Da bi bili primljeni u bolnicu morali su osim potvrde o zdravlju i sudskom nekažnjavanju, imati završen jednogodišnji pripravnički staž, položen državni stručni ispit, rad u općoj praksi na terenu u tra-janju od dvije godine, a muškarci i reguliranu vojnu obvezu od godine dana. Ispunivši navedene uvjete na Interni odjel riječke bolnice primljeni su za sekundarne liječnike dr. Stanislav Paškvan 1953. i dr. Frane Škorić 1954. godine.33

33 Zbog velikog poslijeratnog pomanjkanja diplomiranim liječnicima opće medicine mjesta službe u općoj praksi određivana su administrativnim rješenjima (dekretima). Uzimajući u obzir prijedloge direktora bolnica specijalizacije je odobravalo Ministar-stvo narodnog zdravlja NR Hrvatske. Direktori su prvenstveno vodili računa o potrebama bolničkih službi, a ne o željama mladih liječnika pa se dobivene specijalizacije nisu uvijek podudarale s njihovim željama. Po dobivanju rješenja specijalizacija interne medicine je trajala četiri godine. Tri godine su morale biti provedene na Internom odjelu, a po tri mjeseca na Neuropsihijatriji, Pneumoftizeologiji, Infektologiji i Internim klinikama zagrebačkih kliničkih bolnica (KBC ‘’Rebro’’ i KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’). Dok su u prvim poslijeratnim godinama rješenje o specijalizaciji dobivali u kratkom vremenu, liječnici su kasnije godinama čekali na specijalistički dekret. U bivšoj državi ministarstva su 1953. preimenovana u državne sekretarijate, pa je Ministarstvo narodnog zdravlja postalo Republički sekretarijat za zdravlje i socijalnu politiku NR Hrvatske.

Liječnici stažisti Opće bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’ 1954. godine. Prvi s desna čuči dr. Zlatko Pavlin, a druga s lijeva stoji dr. Ana Tomljanović-Manestar

Page 63: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

61

Organizacija posla i stručni rad na odjelima

U prvih deset poslijeratnih godina u bolnicama osim rendgen dijagnostike, fotoelektrokardio-grafije, spirometrije i osnovnih hematoloških i biokemijskih analiza krvi i mokraće nisu postojale druge pretrage. Dijagnoza bolesti se postavljala klinički uz postelju bolesnika uzimanjem ana-mneze i fizikalnim pregledom (inspekcija, perkusija, palpacija i auskultacija drvenim monoauri-kularnim stetoskopima).

Zbog toga su središnje mjesto u radu imale vizite koje su svakodnevno ujutro i poslijepodne, jedan dan na muškom, a drugi dan na ženskom odsjeku, obavljali šefovi odjela. Kako je vrijeme prolazilo liječnici specijalizanti su postali specijalisti pa su ih šefovi zadužili za liječenje bolesnika u određenom broju soba. U ‘’svojim’’ sobama mladi specijalisti su počeli raditi svakodnevne ‘’sob-ne’’ ili ‘’male’’ vizite kojima su prisustvovali specijalizanti, liječnici stažisti i sobne sestre.

Prije početka vizite, za vrijeme toalete pokretnih bolesnika, čistačice su očistile sobe, bolničar-ke i medicinske sestre pospremile postelje i obavile njegu nepokretnih bolesnika, a liječnici staži-sti i specijalizanti uzimali uzorke krvi i mokraće za laboratorijske analize. Po završetku liječničkog stručnog sastanka sobne vizite su počele nakon doručka bolesnika i trajale oko dva sata.

Tijekom vizite s bolesnicima se iscrpno razgovaralo o njihovim sadašnjim tegobama, navika-ma, prijašnjim i obiteljskim bolestima i nakon razgovora temeljito pregledalo ‘’od glave do pete’’. Temeljem anamneze i fizikalnog pregleda postavila se dijagnoza bolesti i odredilo dijetetsko-medikamentozno liječenje. Svi bolesnici su na posteljama imali temperaturne liste na koje se uz opće podatke upisivalo kliničke parametre (tjelesna temperatura, frekvencija disanja i pulsa, krvni tlak, diureza, stolica), dijetu i propisane lijekove.

Na svakodnevnim vizitama pažljivo se pratio tijek bolesti, fizikalno pregledavalo i razgovaralo s bolesnicima. Sa započetim liječenjem se nastavljalo do poboljšanja ili izlječenja bolesti. Ukoliko dijagnoza i terapija nisu bile ‘’pogođene’’ ponovno se iscrpno ispitivalo i pregledavalo i tražile se nove laboratorijske i rendgenske pretrage sve dok se nije postavila ispravna dijagnoza i pronašlo učinkovito liječenje. Nažalost uvijek je bilo neizlječivih bolesnika kojima se moglo pomoći samo simptomatskim liječenjem.

Kako bi se izbjeglo pogrešno liječenje, vodeći liječnici (primarijusi) su svakodnevno obavljali ‘’glavnu’’ ili ‘’veliku’’ vizitu. Prijelazom na jednokratno radno vrijeme sobne i velike vizite su obav-ljane nakon jutarnjeg stručnog sastanka. Velikim vizitama su prisustvovali svi odjelni liječnici, glavne sestre odjela, liječnici stažisti, kasnije i studenti medicine, i sobne sestre pa su ih pacijenti nazivali ‘’procesijama’’. U očekivanju dolaska medicinskog osoblja morali su biti u sobama i mirno ležati ili sjediti na posteljama. Sobni specijalisti su šefovima iznašali povijest bolesti i mišljenje glede dijagnoze i liječenja, a šefovi su nakon temeljitih pregleda odobravali ili ispravljali poduze-to liječenje i davali daljnje terapijske smjernice. Uzimajući anamnezu i pregledavajući bolesnike sjedili su na posteljama, a svi ostali stajali, pažljivo slušali i gledali što govore i rade. Velike vizite su trajale satima, a za vrijeme njihovog održavanja na odjelima je morala vladati gotovo apsolutna tišina!

Za sve liječnike i medicinske sestre velike vizite su bile vrlo poučne jer su vodeći liječnici pre-gledavajući bolesnike zorno pokazivali kako se to radi, objašnjavali koje se bolesti moraju uzeti u diferencijalno dijagnostičko razmatranje, s kojima će se postupcima najkraće doći do ispravne dijagnoze i kakvo će liječenje biti poduzeto. Donesene odluke su liječnici nakon vizite upisivali u povijesti bolesti (decursus morbi), a sestre su dobivena uputstva pažljivo bilježile u svoje pot-sjetnike (‘’notese’’).

Page 64: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

62

‘’Errare humanum est’’ – kaže stara latinska poslovica. Nakon velike vizite šefovi su pozivali specijaliste u svoje sobe da im ukažu na učinjene greške i zahtjevali da ih isprave, jer se o njima pred bolesnicima nikada nije govorilo. Uz prisutnost sobnih specijalista i priležeću medicinsku dokumentaciju šefovi su u svojim sobama pregledavali i ‘’potpuno nejasne’’ bolesnike i donosili konačne odluke glede dijagnoze i daljnjeg liječenja.34

Prim. dr. Zdravko Kučić u direktorskoj sobi, Rijeka 1949.

Nakon vizite sljedila je podjela propisane (ordinirane) terapije. Časne sestre i bolničarke su davale peroralne lijekove, a liječnici parenteralnu terapiju (injekcije, infuzije i transfuzije krvi).35 Uz pomoć sestara izvodili su dijagnostičko-terapijske postupke – tuberkulinske testove, pleuralne, abdominalne, sternalne i lumbalne punkcije, punkcije limfnih čvorova, terapijske venepunkcije,

34 Na Internim odjelima legendarna je bila ‘’priča o staklenom oku’’. U noći je tijekom dežurstva zbog upornog povraćanja primljen bolesnik sa žuticom. Imajući pune ruke posla dežurni internist je površno pregledao bolesnika i zaključio da boluje od ciroze jetre. Idućeg jutra odmah nakon stručnog sastanka saslušavši izvješće dežurnog šef odlazi na vizitu. Sobni specijalist ne uspijeva na vrijeme pregledati bolesnika. Ulazeći u sobu, pozorno gledajući bolesnika šef postavlja dijagnozu i bez fizikalnog pregleda, nastavlja s vizitom nakon čijeg završetka poziva u svoju sobu obojicu specijalista. U četiri zida dolazi do ‘’razgovora’’. Bolesnik je naime imao staklenu očnu protezu, a žutica je bila posljedica metastaza melanoma u jetru zbog kojeg je prethodno i učinjena enukleacija desnog oka!

35 Lijekovi za parenteralnu primjenu davali su se najčešće s destiliranom vodom u staklenim špricama koje su s iglama, kromi-ranim metalnim zatvaračima i klipovima prethodno sterilizirane u kipućoj vodi. Trebalo je proći više od trideset godina do upo-rabe igala i plastičnih šprica za jednokratno davanje. Budući da je nedostajalo gotovih tvorničkih lijekova za peroralnu uporabu često su korišteni galenski i magistralni pripravci. Prva transfuzija krvi u poslijeratnim riječkim civilnim bolnicama primjenjena je 3. kolovoza 1946. u riječkom rodilištu pod stručnim vodstvom prim. dr. Viktora Finderlea. U početku se se krvne grupe za sve riječke bolnice određivale u rodilištu gdje je postojala kartoteka darivatelja krvi, a krv se uzimala po potrebi i davala u strogo određenim indikacijama. Transfuzije krvi su isprva bile direktne, a kasnije se prešlo na indirektno davanje krvi.

Page 65: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

63

postavljali nazogastrične sonde i urinske katetere itd. U isto vrijeme šefovi su na odjelnom ren-dgen aparatu dijaskopirali bolesnike, u ‘’laboratoriju’’ radili osnovne hematološke pretrage i bio-kemijske analize krvi i mokraće, mikroskopski pregledavali sedimente urina, razmaze periferne krvi, koštanih punktata i iskašljaja tuberkuloznih bolesnika na Kochov bacil te dolazili u pomoć mlađim liječnicima kada bi ‘’zapeli’’ u izvođenju dijagnostičkih i terapijskih postupaka. Primarijusi su pregledavali i sve hitno primljene bolesnike, intervenirali kod pogoršanja bolesti ležećih paci-jenata i obavljali konzilijarne preglede na drugim bolničkim odjelima.

Na sušačkom i riječkom odjelu se nalazila po jedna aparatura za primjenu umjetnog pneu-motoraksa koja je ujedno služila za izvlačenje zraka i pleuralnog izljeva kod tuberkuloznih bole-snika. Oprema se čuvala ‘’kao oči u glavi’’ i s njom su isprva rukovali samo vodeći liječnici.36

Premda je posao na odjelima bio slično organiziran valja istaknuti dvije specifične razlike iz-među sušačkog i riječkog Internog odjela.

Nakon rezolucije Informbiroa komunističkih partija u ljeti 1948. i potpunog prekida svih veza FNR Jugoslavije sa SSSR-om i zemljama komunističkog istočnog bloka, usljedio je žestoki obra-čun i progon jugoslavenskih komunista – staljinista (‘’informbirovaca’’) koji su od srpnja 1949. go-dine bili zatočeni u koncentracijskom logoru na Golom otoku i Svetom Grguru. Iako je u logoru pod upravom UDB-e osnovan bolesnički stacionar kojeg su vodili liječnici logoraši, uprava logora je zahtijevala od riječkih vlasti da specijalisti komunisti riječke bolnice konzilijarno pregledavaju teško oboljele i povrijeđene zatočenike. Premda su u olovnim vremenima poslijeratnog komu-nizma (boljševizma) kompromisi naprosto bili modus vivendi egzistencijalnog opstanka riječki specijalisti su uspijevali sačuvati elementarno ljudsko i stručno dostojanstvo i olakšavali sudbinu logoraša koliko su prilike dozvoljavale jer su i sami bili pod prismotrom UDB-e.37

Na riječkom odjelu osnovan je 1949. godine Kažnjenički odsjek za bolesnike iz riječkog Okruž-nog istražnog zatvora i logoraše s Golog otoka. Odsjek kojeg su čuvali zatvorski službenici sasto-jao se od velike sobe na kraju istočnog krila odjela i radio do početka šezdesetih godina kada je ukinut. Bolesni zatvorenici iz riječkog Okružnog zatvora tada se počinju hospitalizirati u zagre-bačkoj Bolnici za osobe lišene slobode u Svetošimunskoj ulici.

Kada je Goli otok 1956. godine prestao biti logor pod upravom UDB-e i postao zatvor uglav-nom za kriminalce pod upravom Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove (danas Mini-starstvo unutarnjih poslova RH) riječki internisti su na poziv zatvorskih liječnika po naredbi bol-ničke uprave obavljali konzilijarnu službu u zatvoru, kasnije nazvanom ‘’Kazneno-popravni dom Rab’’, jer su u njemu kažnjenici bili i mlađi punoljetni delikventi. Konzilijarna služba obavljala se do sredine osamdesetih godina, a KPD-e Rab je službeno ukinut 1988. godine.

U sastavu riječkog odjela osnovan je 1954. godine Odsjek za reumatologiju i rehabilitaciju s 48 postelja kojeg je vodio dr. Ferdo Licul, specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije. Odsjek je postao jezgra iz koje se razvila Služba za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju riječkih općih bolnica, kasnija respektabilna služba Kliničkog bolničkog centra.

Primarni liječnici su vodili jutarnje stručne sastanke na kojima se raspravljalo o organizacijskim, stručnim, kadrovskim i ostalim problemima i određivao dnevni raspored rada. Kada je 1956. na

36 Kolapsoterapija koju je još 1882. godine uveo Carlo Forlanini dugo se zadržala u kliničkoj praksi i prije pronalaska tuberku-lostatika bila zlatni standard u liječenju kavernozne tuberkuloze pluća.

37 Izjava Emila Karadžije – Domaćeg, nositelja Ordena Partizanske spomenice 1941., zastupnika Ustavotvornog sabora NR Hrvatske i golootočkog logoraša data autoru tijekom liječenja na Kardiološkom odjelu sušačke bolnice krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Page 66: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

64

odjelima započelo specijalističko dežurstvo liječnici su na njima podnosili izvješća (‘’raporte’’) o radu tijekom dežurstva. Raporti su iznašani usmeno, a tek su kasnije izvješća bilježena u poseb-nu knjigu dežurstva. Pored svih odjelnih liječnika i liječnika na stažu sastancima su prisustvovale glavne sestre odjela, rendgenolozi koji su demonstrirali učinjene snimke i šefovi bolničkih labo-ratorija koji su prisutne upoznavali s novinama i poteškoćama u radu svojih službi. Po završetku sastanka usljedila je šalica crne kave. Profesor Novak je bolovao od kroničnog bronhitisa pa je pušenje na sušačkom odjelu bilo zabranjeno, a primarijus Kučić i njegovi asistenti dr. Stanislav Paškvan i dr. Frane Škorić bili su strastveni pušači pa su nesmiljeno ‘’dimili’’ i zagorčavali život ve-ćini nepušača!

Liječnici sušačke bolnice 1955. godine

Donji red s lijeva na desno: prim. dr. Jakov Bakotić, prim. dr. Ante Vukas, prim. dr. Marija Rihtman, prim. dr. Janko Komljenović, prim. dr. Zlatko Šestić, dr. Tonica Turato i bolničar Rafael Smojver

srednji red s lijeva na desno: mr. pharm. Davor Smokvina, dr. Jelena Gucinski, prim. dr. Davor Perović, dr. Božena Kopajtić i dr. Vjekoslav Pirjavec

gornji red s lijeva na desno: dr. Branko Fink, dr. Zdenko Vidaković, dr. Branko Vabušek, mr. pharm. Aleksandra

Orlić-Dolansky, dr. Željko Paljaga, dr. Viktor Juzbašić, dr. Nikola Antončić, dr. Ante Gavrilović i dr. Esad Ljubović

U temeljne akte bolničkih Statuta spadao je i Pravilnik (kasnije Samoupravni sporazum) o organizaciji poslova i radnih zadataka koji je sadržavao i podroban opis poslova svih zaposle-nika. U opisu radnog mjesta liječnika specijalista je bilo naznačeno i obavljanje savjetodavne (konzilijarne) službe na bolničkim odjelima. Zbog malog broja specijalista početno su preglede na drugim odjelima obavljali samo šefovi odjela. S vremenom specijalizanti postaju specijalisti pa se povećava broj konzilijarnih internista. Konzilijarna služba se organizira na način da jedan

Page 67: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

65

internist svakodnevno mjesec dana pregledava na ostalim bolničkim odjelima, a svi specijalisti se u jednomjesečnim turnusima izmjenjuju u obavljanju službe.

Zbog porasta liječenih pacijenata postalo je nemoguće da samo jedan internist pregledava bolesnike u cijeloj bolnici pa su šefovi odlučili da konzilijarnu službu obavljaju svi specijalisti na telefonske pozive s drugih odjela nakon jutarnje vizite.38

Konzilijarni pregled se sastojao od kratko uzete anamneze i fizikalnog pregleda, razmatranja osnovnih laboratorijskih nalaza, analize rendgenske snimke srca i pluća i očitavanja elektrokardi-ograma. Ako je internistički nalaz bio bez osobitosti (b.o.) data je dozvola (‘’placet’’) za operacijski zahvat u općoj anesteziji. Dozvola se upisivala u bolesničku povijest bolesti s napomenom da nema kontraindikcija za predviđeni zahvat. Kada su bolesnici imali popratnu internističku bolest čija težina nije predstavljala kontraindikciju dozvolila se operacija, predložila internistička terapija i preporučila obvezatna poslijeoperacijska kontrola.

Određeni broj bolesnika predstavljao je dijagnostički i/ili terapijski problem pa se savjetovalo glavne liječnike koji su u rješavanju svih dilema uvijek bili posljednja instancija. U tim se slučaje-vima bolesnike najčešće premještalo na Interne odjele gdje je postavljena ispravna dijagnoza i poduzeto primjereno liječenje pa su oporavljeni vraćani na matične odjele. Rjeđe se zbog teške popratne internističke bolesti zabranio operacijski zahvat. Bolesnici su tada premješteni na Inter-ne odjele gdje je poduzeto daljnje liječenje do konačnog ishoda bolesti – djelomičnog oporavka ili letalnog egzitusa.

Pored rutinskih internisti su obavljali i hitne konzilijarne preglede naglo oboljelih životno ugroženih bolesnika. Bolesnici su hitno premještani na Interne odjele (kasnije internističke in-tenzivne njege) gdje su primjerenije liječeni. Najčešće internističke ‘’urgencije’’ su bile akutni in-farkt miokarda, destabilizacija pektoralne angine, paroksizmalne tahikardije i tahiaritmije, plućne tromboembolije, srčane dekompenzacije, plućni edemi, upale pluća i obilna krvarenja iz gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta.

Sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina na Internim klinikama su osnovani odsjeci (odjeli) užih specijalnosti pa dolazi do ‘’specijaliziranja’’ konzilijarne službe. Subspecijalisti su počeli pregledavati bolesnike na odsjecima (odjelima) sličnih bolničkih subspecijalnosti – ne-frolozi na Urologiji i u Centru za dijalizu, kardiolozi na Torakovaskularnoj i Kardijalnoj kirurgiji, kirurškim ‘’šok sobama’’ i Pulmologiji (Ičići), a gastroenterolozi na Abdominalnoj kirurgiji. Konzili-jarna služba se ‘’personalizira’’ pa odsjeci (odjeli) drugih klinika dobivaju stalne konzilijarne inter-niste. Sličnu organizaciju unutarbolničke konzilijarne službe preuzele su i druge klinike.

Suradnja s ostalim bolničkim specijalistima, napose s kirurzima s kojima su internisti nerijetko dijelili po patologiji slične bolesnike, bila je na visokoj razini. Kada se indiciralo operacijsko lije-čenje, a najčešće se radilo o gastroenterološkim bolesnicima, šefovi odjela i sobni specijalisti su pozivani u operacijske sale da prisustvuju kirurškim zahvatima i na licu mjesta provjere točnost postavljene dijagnoze. Unatoč tadašnjim uskim dijagnostičkim mogućnostima rijetko se doga-đalo da se klinička dijagnoza nije podudarala s operacijskim nalazom. U suprotnom su ‘’iznena-đenja’’ na operacijskom stolu predstavljala veliki udarac reputaciji sobnih internista koji su nakon završetka zahvata pozivani u šefovske sobe na nimalo ugodne razgovore (tzv. ‘’temeljito pranje

38 Svim zaposlenicima i bolesnicima je bilo zabranjeno izlaženje izvan bolničkog kruga, ali su pokretni bolesnici u vrijeme konzilijarnih pregleda često odlazili u dućane (‘’trafike’’) u neposrednoj blizini bolnice po cigarete, šibice, novine, higijenski pribor i slične potrepštine. Upozoreni od konzilijarnih internista da bolesnika nema u sobama pa pregledi nisu obavljeni, šefovi bolnič-kih odjela su naredili glavnim sestrama da u konzilijarno internističko vrijeme (od 11 do 13 sati) ne dozvole bolesnicima odlazak iz soba.

Page 68: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

66

glave’’). Premda su rijetko poduzimane disciplinske mjere, greške su pamtili cijeloga života i na-stojali ih u budućnosti više ne ponavljati.

Posebna se pažnja poklanjala provjeri klinički postavljene dijagnoze s patološko-anatomskim nalazom umrlih bolesnika. Sobni liječnici specijalisti i specijalizanti su obvezatno prisustvovali autopsijama u bolničkim prosekturama i na jutarnjim stručnim sastancima izvještavali šefove i kolege o obdukcijskim nalazima. Sušačka bolnica nije imala patološke anatome i forenzičare pa su riječki specijalisti obducirali u sušačkoj prosekturi. Jednom mjesečno su održavane kliničko-patološke konferencije s patološkim anatomom, rjeđe sudskim medicinarom, na kojima se naj-češće raspravljalo o bolesnicima kod kojih se zaživotno postavljena dijagnoza nije podudarala s patološko-anatomskim ili sudsko-medicinskim nalazom. Nakon što je kliničar prikazao povijest bolesti i kliničku dijagnozu usljedilo je izvješće patološkog anatoma o nalazu sekcije. U sučelja-vanju mišljenja dolazilo se do zaključaka koji su za sve kliničare, napose mlađe liječnike, bili vrlo poučni jer su ukazivali na počinjene dijagnostičke i terapijske greške. (‘’Liječničke greške sakriva crna zemlja, a patološki anatom ih iznosi na vidjelo dana’’).

Početak radova na izgradnji Zavoda za patologiju i patološku anatomiju na mjestu stare prosekture riječke bolnice, 23.XI.1959. godine.

Prof. dr. Karlo Pansini (dekan Medicinskog fakulteta, šef Dječjeg odjela i predstojnik Katedre za pedijatriju) pi-jukom udara kamen temeljac, a iza njega u bijelom mantilu stoji direktor OB ‘’Braće dr. Sobol’’ prof. dr. Zdravko Kučić. S njegove lijeve strane su prim. dr. Marijan Matejčić, doc. dr. Dušan Jakac i upravitelj Julije Kerec.

Premda je 1948. godine u riječkoj bolnici pod vodstvom dr. Dragice Ciganović osnovan Cen-tralni bolnički laboratorij laboratorijska dijagnostika s malim rasponom biokemijskih pretraga dugo vremena predstavlja ‘’rak ranu’’ Internih odjela. Na uporno traženje šefova odjela i direktora bolnica Republički sekretarijat za zdravlje NR Hrvatske 1954. godine odobrava otvaranje novih radnih mjesta za šefove i laboratorijske tehničare u bolničkim laboratorijima.Tada su laboratorij-sku službu preuzeli diplomirani magistar farmacije biokemijskog smjera Davor Smokvina u su-šačkoj i dr. Frano Gvozdenović u riječkoj bolnici. Četiri godine kasnije bolnice dobivaju sredstva

Page 69: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

67

za prostorno proširenje, građevinsko uređenje i opremanje laboratorija pa se sušački širi u pro-stor trećeg, a riječki u prostor drugog kata glavne bolničke zgrade. Istodobno dolazi do prijema inženjera medicinske biokemije i laboratorijskih tehničara pa povećanjem školovanog osoblja i većim rasponom pretraga služba kvalitetnije prati suvremene dijagnostičke laboratorijske tren-dove u kliničkoj medicini.

Pedesetih godina u riječkim bolnicama apotekarsku (ljekarničku) službu preuzimaju mlade magistrice farmacije – Tanja Kirinčić u riječkoj (1952.) i Aleksandra Orlić-Dolansky (1954.) u su-šačkoj bolnici. Pod njihovim vodstvom uz pomoć malobrojnih farmaceutskih tehničara rade se galenski i magistralni pripravci, proizvode parenteralne, napose infuzijske otopine i nabavljaju već gotovi lijekovi i sanitetski materijali.

Na poticaj prof. dr. Vladimira Bezjaka prvog predstojnika Katedre i Zavoda za mikrobiologiju i parazitologiju Medicinskog fakulteta 1958. godine se u sušačkoj bolnici osniva Mikrobiološki laboratorij, a 1960. i u riječkoj. Određeno vrijeme u oba laboratorija uz stručni nadzor profeso-ra Bezjaka osnovnu bakteriološku dijagnostiku obavljaju zdravstveni tehničari, a potom liječnici specijalisti mikrobiolozi koji proširuju raspon stručne djelatnosti. Mikrobiološki laboratoriji posta-ju sastavni dijelovi Centralnih bolničkih laboratorija koji su početkom šezdesetih godina podije-ljeni na Urinski, Hematološki, Biokemijski i Mikrobiološki odsjek.

Među prvim specijalističkim sekcijama Riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske osnovana je 1955. Internistička sekcija čiji je prvi voditelj postao profesor Novak, a tajnik primarijus Kučić. Pored sastanaka u podružnici na kojima se održavaju predavanja od općeg medicinskog interesa počinju se održavati sastanci Internističke sekcije na kojima se iznašaju internističke teme, pri-kazuju poučni klinički slučajevi iz prakse i novi dijagnostičko-terapijski postupci. Prisustvovanje sastancima koji su održavani u bolničkim predavaonicama jednom mjesečno izvan radnog vre-mena u večernjim satima bilo je obvezatno. Po njihovom završetku nastavljalo se druženje koje je kod mlađih liječnika znalo potrajati do kasnih sati. Iako je postojalo stručno rivalstvo između ‘’Fijumana’’ i ‘’Tibetanaca’’ odnosi su bili kolegijalno srdačni i prijateljski. 39 Početkom osamdesetih godina počelo je održavanje regionalnih internističkih sekcija Zbora liječnika Hrvatske u Rijeci, Puli i Zadru, a osnovane su i sekcije užih internističkih specijalnosti.

Da bi se odjeli osuvremenili i stručno uzdigli valjalo je:

• nabaviti modernu opremu,• povećati broj specijalista,• poboljšati stručnost postojećeg liječničkog i bolničarskog osoblja,• zaposliti školovano srednje medicinsko osoblje,• podići na višu razinu laboratorijsku dijagnostiku,• podići razinu bolničkih ljekarni većom izradom galenskih i magistralnih pripravaka i naba-

vom već gotovih lijekova,• primiti administrativne službenike,• unaprijediti suradnju s drugim bolničkim odjelima i • obnoviti i dopuniti novim knjigama i časopisima stručnu bolničku knjižnicu.

39 Riječka bolnica se nalazi na razini mora, a sušačka na jednoj od najviših nadmorskih točaka Sušaka zbog čega su riječki liječnici – ‘’Fijumani’’ u šali nazivali sušačke kolege ‘’Tibetancima’’, dijelom i stoga što su smatrali da Sušačani poput tibetanskih svećenika previše ‘’filozofiraju’’. Postojala su tri riječko-sušačka mita. Prvenstveno iz povijesnih razloga stariji sušački liječnici sma-trali su svoju bolnicu ‘’hrvatskijom’’ od riječke koja je u prošlosti bila talijansko-fijumanska i nositelj tradicije riječkog bolničkog zdravstva. Nakon optacije talijanskog medicinskog osoblja od 1943. do 1951. godine u bolnicama su radili liječnici u ogromnoj većini Hrvati, mahom Primorci, Istrani, Gorani i Dalmatinci, pa ‘’hrvatski mit’’ Sušačana nije imao nikakvog uporišta u stvarnosti. Priča o ‘’elitističko-gospodskoj’’ bolnici (sušačka) i ‘’narodnoj’’ bolnici (riječka) također je bila puko naklapanje.

Page 70: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

68

Boreći se s brojnim teškoćama zbog opće oskudice, nedostatka liječničkog i sestrinskog oso-blja, opreme, lijekova i sanitetskog materijala bili su potrebni izuzetni napori da se zadani ciljevi ostvare i da se u bolnicama postignu barem prijeratni standardi u liječenju bolesnika. Udarnič-kim radom cijelog bolničkog zdravstva u sustavu u kojem se nije pitalo za plaću i radno vrijeme, ciljevi su ostvareni i premašeni, a kruna uloženih napora bilo je otvaranje Medicinskog fakulteta u Rijeci 1955. godine uz podršku i razumijevanje šire društvene zajednice i kolegijalnu pomoć Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Uzme li se u obzir u kakvom je stanju bilo riječko-sušačko bol-ničko zdravstvo krajem 1945. godine u ‘’deset krvavih godina’’ postignut je ogroman napredak koji je označio početak nove ere u razvoju trajne i mnogostruke edukacije, razvoja medicinske misli i znanosti te ubrzanog razvoja zdravstvene službe u gradu i čitavoj riječkoj regiji. Pritom valja uzeti u obzir i izuzetno teško stanje u bivšoj državi koja je nakon 1948. godine bila potpuno izolirana od vanjskog svijeta zbog političko-ekonomske blokade SSSR-a i nerazvijenih odnosa sa zemljama Zapadnog svijeta. Tek su 1955. i 1956. ponovno normalizirani odnosi sa SSSR-om i zemljama socijalističkog istočnog bloka, a otvaranje prema Zapadu započeto 1953. godine posjetom maršala Tita Velikoj Britaniji označilo je početak ekonomske i vojne pomoći Zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država disidentskoj ‘’revizionističkoj’’ komunističkoj državi koja je tražila vlastiti put u socijalizam s ljudskim licem.

Nekoliko riječi o tadašnjoj kadrovskoj politici i društveno-političkoj ‘’klimi’’ u bolničkom zdravstvu.

U socijalističkom društveno-političkom uređenju postojao je kriterij moralno-političke po-dobnosti koji je favorizirao članove Partije, pa su visokopozicionirani državni službenici kojima su pripadali i direktori bolnica, teško to mogli postati bez posjedovanja članske iskaznice. Članstvo u Partiji ipak nije bilo odlučujući kriterij – dokazana stručna spremnost i izrazite organizacijske sposobnosti posebno su uzimane u obzir pri postavljanju na najviše bolničke dužnosti.40

U bolnicama su postojale Komisije za izbor i imenovanja u čijem su radu uz predstavnike Gremija i zamjenike direktora (kasnije šefova kadrovskih službi) sudjelovali predstavnici društve-no-političkih organizacija – Partije, Sindikata i Omladine.41 Komisije su predlagale kandidate za mjesta šefova odjela, glavnih sestara bolnica i više administrativne dužnosti, ali su konačna rje-šenja donosili direktori koji nisu bili obvezni prihvatiti predložene kandidate jer su imali vlastito (diskrecijsko) pravo donošenja svih odluka.

Sukladno lenjinističkoj paroli ‘’Tvornice radnicima – zemlja seljacima’’ u državi je 1950. godi-ne uvedeno radničko samoupravljanje. Njegovim uvođenjem u bolničke ustanove i domove zdravlja 1952. godine i formiranjem Radničkih savjeta kao najviših organa upravljanja direktorska ovlaštenja su ograničena, ali je Partija putem bolničkih aktiva Saveza komunista koji su postojali u svim ustanovama do propasti bivše države i ‘’pored pluralizma samoupravnih interesa’’ imala odlučujući utjecaj na donošenje najvažnijih odluka koje su morale biti u skladu s demokratskim centralizmom na ‘’generalnoj partijskoj liniji’’. Valja međutim priznati da je među partijskim sekre-tarima i direktorima bolnica bilo liječnika koji nisu ‘’odlazili po svoje mišljenje u Komitet’’ već su u Općinskom i Kotarskom komitetu Saveza komunista otvoreno iznašali i odlučno branili svoje stavove, a zavisno o partijskoj specifičnoj težini njihova se riječ slušala i u visokim državnim i par-tijskim forumima u kojima je sjedio nemali broj razboritih, pametnih, poštenih i sposobnih ljudi.

Niti u jednom sustavu bolest ne pita za ideološko-politička opredjeljenja i može se uspješno liječiti samo u zdravstvu, pa se državni i partijski moćnici nisu miješali u liječnički posao, jer je i

40 Partija: Komunistička partija Jugoslavije (KPJ-u), od 1952. Savez komunista Jugoslavije (SKJ-u).

41 Gremij (stručni kolegij): stručno savjetodavno tijelo direktora sastavljeno od šefova svih bolničkih odjela, glavne sestre bol-nice i stručnjaka za određene bolničke poslove.

Page 71: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

69

njihovo zdravlje ovisilo od stručnosti medicinskog osoblja. Republički sekretari za zdravlje (da-nas ministri zdravstva) su bili članovi Partije, kao i većina direktora bolnica, dok su šefovi odjela, glavne sestre odjela i bolnica i većina liječnika bili ‘’vanpartijci’’. Unatoč tome jednima i drugima je briga o unapređenju narodnog zdravlja bila na prvom mjestu.42 Bolesnike se liječilo profesional-no, bez obzira na njihovo materijalno stanje, zanimanje i društveni položaj, nacionalnost, vjerska i politička uvjerenja.

Na kraju još jedan podatak. Glede osobnih dohodaka (plaća) u bolnicama je vladala ‘’urav-nilovka’’ jer se raspon između najviše (direktori) i najniže bolničke plaće (nekvalificirani radnici) kretao u omjeru 4:1 što je destimuliralo rad najsposobnijih, pogodovalo nezalaganju i neučinko-vitosti rada i otvaralo široki prostor mitu i korupciji od kojih nije bilo imuno ni tadašnje društvo. Premda je uravnilovkom liječnički posao bio obezvrijeđen nisu se iscrpile njihove zalihe erosa i entuzijazma u liječenju bolesnika, a zahvaljujući disciplini i vlastitoj kulturi rada s bolesnim ljudi-ma većina je ostalih zaposlenika moralno i uspješno obavljala sve postavljene zadatke.

Higija, fontana u parku riječke bolnice, rad akademskog kipara Zvonka Cara43

42 Do početka šezdesetih godina glavne sestre odjela i bolnica su bile presvučene časne sestre milosrdnice koje sasvim sigur-no nisu simpatizirale vladajući komunistički sustav. Od 12 poslijeratnih voditelja internističke službe u riječkim bolnicama trojica su bili članovi Saveza komunista, a od 9 glavnih sestara niti jedna. Udjel komunista među liječnicima približno je odgovarao udjelu u općoj populaciji i kretao se između pet i deset posto. Kako se u to vrijeme znalo primati u Partiju svjedoči poznati riječki internist. Primarijus Kučić nastojao je proširiti partijsku bazu ‘’svoje’’ bolnice. Krajem pedesetih godina pozvao je petoricu mlađih specijalizanata u direktorsku sobu i kratko saopćio: ‘’Od danas ste svi komunisti’’. Rečeno – učinjeno pa je Partija dobila nove članove koji su se ‘’okitili crvenim karanfilima’’.

43 Poznati crikvenički akademski kipar Zvonko Car je bio kronični plućni tuberkulozni bolesnik koji se u više navrata liječio na Internom odjelu riječke bolnice. Zahvaljujući brizi osoblja uspio se izliječiti. U znak zahvalnosti, dogovorno s primarijusom Kučićem koji je tada bio direktor bolnice, odlučeno je da se u parku ispod ulaza u glavnu bolničku zgradu podigne spomen fontana. Prva je ideja bila da kip predstavlja bolničarku koja nosi ranjenika, ali je kao motiv ipak odabrana Higija, božica zdravlja sa simbolom liječništva – zmijom koja pije vodu iz vrča. Fontana je podignuta 1956. godine.

Page 72: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

70

Otvaranje Medicinskog fakulteta – prijem novih liječnika i školovanih medicinskih sestara

Otvaranjem Medicinskog fakulteta 1955. godine Interni odjeli postaju nastavne baze za rad sa studentima medicine. Na novoosnovanoj Katedri za internu medicinu profesor Novak održava nastavu kolegija ‘’Interna medicina’’, a primarijus Kučić, dr. Branko Antonin i dr. Božena Kopajtić postaju prvi asistenti i vode praktičnu nastavu sa studentima. Po završenom habilitacijskom po-stupku na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1958. primarijus Kučić postaje naslovni docent, a novim asistenticama na Katedri imenuju se dr. Olga Šarčević-Smederevac, dr. Vladimira Seidel-Marčec i dr. Alma Polić.

Nakon otvaranja Medicinskog fakulteta na odjele se prima veći broj liječnika. Tako su 1956. na Interni odjel sušačke bolnice primljeni na specijalizaciju dr. Ivo Margan, dr. Milan Zgrablić, dr. Velj-ko Čabrijan i dr. Zlatko Pavlin. Dvije godine kasnije na sušački odjel se primaju dr. Veljko Novak, dr. Mira Premužić i dr. Milan Prica, a na riječki dr. Josip Roje, dr. Ana Tomljanović i dr. Mladen Medanić. Na riječki odjel 1959. dolazi dr. Anton Bačić, a sušački se 1961. pojačava novim specijalizantima dr. Zdenkom Karlovićem i dr. Velinkom Švalbom. Godine 1963. na sušački odjel je primljen dr. Franjo Čohar, a 1964. primaju se dr. Đurđica Car na riječki i dr. Đorđe Živanović na sušački odjel.

Liječnici sušačkog Internog odjela u parku ispred glavne bolničke zgrade 1956. godine

S lijeva na desno: dr. Ivo Margan, dr. Milan Zgrablić, dr. Božena Kopajtić, dr. Branko Antonin, dr. Zlatko Pavlin i

dr. Veljko Čabrijan

Do otvaranja Medicinskog fakulteta prvi poslijeratni specijalizanti – dr. Branko Antonin, dr. Olga Šarčević-Smederevac, dr. Vladimira Seidel-Marčec, dr. Vinko Bakić, dr. Branko Vabušek, dr. Ivan Gregurić, dr. Alma Polić i dr. Božena Kopajtić specijaliziraju internu medicinu pa od 1956. godine počinje svakodnevno dežurstvo na Internim odjelima. Šefovi su još uvijek u pripravnosti kod kuće ‘’pri telefonu’’, a u prijemnim ambulantama dežuraju specijalizanti među kojima su naj-

Page 73: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

71

brojniji budući internisti. Dežurstvo i pripravnost se tada nisu posebno plaćali, niti se nakon de-žurstva odlazilo kući. Bilo je uobičajeno ostati na odjelu odraditi puno radno vrijeme, čak i nakon 48 satnog vikend dežurstva. Premda se nije radilo o službenom stavu bolničkih uprava držalo se da su godišnji odmori, slobodni dani nakon dežurstva i ograničeno radno vrijeme privilegije nespojive s liječničkim pozivom, a šefovi su i osobnim primjerom vršili moralni pritisak na mlađe suradnike da ih bez pogovora slijede u produženom i besplatnom radu.

Nakon osnivanja fakulteta uvedena je još jedna novina u radu odjela. Počelo se s održavanjem tzv. ‘’literaturnih’’ sastanaka. Šefovi su zadužili specijalizante i mlađe specijaliste da jednom tjedno iznose najnovija saznanja iz stručne literature i kazuistike. U početku su sastanci održavani subo-tom u 11 sati da bi se kasnije održavali ponedjeljkom iza završenog jutarnjeg stručnog sastanka. Sastanci su trajali oko sat vremena uključujući raspravu. Na pojedinim zavodima Interne klinike tradicija održavanja stručnih ‘’literaturnih’’ sastanaka održala se do današnjih dana!

U bolnicama prvih deset poslijeratnih godina radi neznatan broj medicinskih sestara sa zavr-šenom srednjom i višom stručnom školom. Zbog nedostatka školovanog osoblja ‘’presvučene’’ časne sestre i bolničarke obavljaju sve poslove ‘’formacijski’’ predviđene za srednji medicinski kadar, a najsposobnije časne sestre postaju glavne sestre odjela i bolnica. Na velikom riječkom Internom odjelu dužnost glavne sestre ženskog odsjeka vršila je č.s. Julka (Alojzija Varga), a muš-kog č.s. Dobrila (Marija Šipušić) dok je na manjem sušačkom odjelu također podijeljenom na muški i ženski odsjek rad sestara, bolničarki i pomoćnog osoblja organizirala i nadzirala časna sestra Bertina (Katica Antonić). Godine 1953. redovito četverogodišnje školovanje završava prva generacija temeljito školovanih medicinskih sestara, a 1956. se prima na odjele veći broj sestara. Mimica Leonardi postaje glavna sestra sušačkog Internog odjela, Lucija Kalafatić-Lušić glavna se-stra Bolničkog laboratorija, a Branka Puškarić-Šustar voditeljica elektrokardiografskog laboratori-ja. Na riječkom odjelu časne sestre ostaju na vodećim dužnostima do 1962. godine kada se ukida podjela na muški i ženski odsjek, a glavna sestra Internog odjela postaje Elvira Matetić-Popović koja kao viša medicinska sestra obnaša dužnost do ujedinjenja Klinika 1982. godine.

Unatoč kontinuiranom radu Škole za medicinske sestre u riječkim bolnicama i Domu narod-nog zdravlja postoji veliki manjak školovanog srednjeg medicinskog osoblja zbog čega se 1958. godine otvara dvogodišnja Bolničarska škola koja omogućava osobama s četiri razreda osnovne škole doškolovanje uz rad i postizanje tzv. interne kvalifikacije. Završetkom njihovog školovanja 1960. godine na odjele se prima prva generacija temeljitije školovanih bolničarki koje pod vod-stvom medicinskih sestara počinju provoditi stručniju njegu bolesnika i održavati veću higijenu na odjelima.

Osnivanjem redovite četverogodišnje Škole za medicinske sestre i Škole za zdravstvene tehni-čare (laborante, rendgen tehničare, sanitarne i zubne tehničare) 1960. godine odjeli se sredinom šezdesetih konačno popunjavaju školovanim srednjim kadrom, pa se 1964. ukida Bolničarska škola.44 ‘’Presvučene’’ časne sestre nastavljaju raditi na jednostavnijim poslovima, a mlađe među njima završavaju srednju školu i postaju ‘’prave’’ medicinske sestre. Zbog povećanog broja školo-vanih sestara posao na Klinikama se počinje organizirati radom u tri osmerosatne dnevno-noćne smjene.45

44 Nakon osnivanja škole za srednje medicinske kadrove direktori bolnica i šefovi odjela odredili su određeni broj liječnika spe-cijalizanata za nastavnike koji su u školi održavali teoretsku nastavu iz stručnih predmeta, a više medicinske sestre pod vodstvom glavnih sestara sušačke i riječke bolnice vodile praktičnu nastavu na odjelima. Uz dugogodišnju ravnateljicu Škole za medicinske sestre Sofiju Vlašić među prvim višim sestrama zaduženima za rad s učenicima posebno su se isticale glavne sestre riječke i su-šačke bolnice Dušanka Kos i Ivanka Butorac.

45 U prvih deset poslijeratnih godina na prste dvije ruke moglo se izbrojiti školovane medicinske sestre. Časne sestre milo-srdnice i bolničarke u tim su vremenima iznesle na svojim leđima svu težinu zahtjevnog sestrinskog posla za što im treba odati posebno priznanje.

Page 74: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

72

Glavne medicinske sestre, ‘’desne ruke’’ šefova odjela, organiziraju poslove srednjeg kadra, na-bavu i raspodjelu lijekova i sanitetskog materijala iz bolničkih ljekarni, nadziru rad sestara, bolni-čarki i pomoćnog osoblja, provode redovite inventure i preuzimaju dio administrativnih poslova koje su do tada obavljali liječnici.

Početak rada specijalističkih internističkih ambulanti i prvih administrativnih službenica na odjelima

Nakon Drugog svjetskog rata 1947. godine osnovana je Gradska poliklinika koja je do pripo-jenja riječkom Domu narodnog zdravlja 1953. radila kao samostalna ustanova. Poliklinika se iste godine izdvaja iz sastava Doma narodnog zdravlja i kao jedinica sekundarne zdravstvene zaštite pripaja Općoj bolnici ‘’Braće dr. Sobol’’. U specijalističkoj internističkoj ambulanti u punom rad-nom vremenu počinje raditi dr. Vladimira Seidel.

Riječke bolnice 1959. uvode polikliničku službu sa svim bolničkim specijalnostima pa se na Sušaku i u Rijeci otvaraju dvije internističke ambulante (‘’ambulante šefova odjela’’) u kojima po-činju raditi profesor Novak i docent Kučić. Ambulante početno rade samo dva sata dnevno i primaju ograničeni broj bolesnika, a rad u njima je zamišljen kao nadzor nad bolesnicima koji su otpušteni s bolničkog liječenja. Zbog brojnih bolesnika i velikog interesa liječnika primarne zdravstvene zaštite u ‘’ambulantni pogon’’ ubrzo su uključeni svi odjelni specijalisti pa se poči-nje raditi svakodnevno, osim nedjelje, u ‘’punom radnom vremenu’’ tj. osam sati dnevno. Osim bolesnika koji su bili na bolničkom liječenju pregledavaju se svi pokretni bolesnici koje sektorski liječnici šalju na preglede bolničkim specijalistima zbog mišljenja glede dijagnoze i terapije.

Godine 1958. počela su se na Internim odjelima pisati otpusna pisma. Uz obvezni supotpis šefa, pisma su pisali specijalisti ‘’nabadajući’’ s dva prsta po tipkama pisaćeg stroja. U njima su pored dijagnoza na latinskom jeziku bili naznačeni svi nalazi učinjeni tijekom hospitalizacije, tijek bolesti, završno mišljenje (epikriza) i preporuke za daljnje liječenje i (eventualnu) ambulantnu kontrolu. Svaki je odjel imao po dva pisaća stroja, jedan na muškom, a drugi na ženskom odsjeku, pa su specijalisti gubili radno vrijeme čekajući u ‘’fili za pisaću mašinu’’. Koncepcija pisanja otpu-snih pisama ostala je međutim neznatno izmijenjena sve do današnjih dana!

Do 1961. godine na odjelima nisu radili administrativni službenici. Izuzev izvješća i perspek-tivnih programa rada koje su pisali šefovi, sve ostale administrativne poslove obavljali su liječnici specijalisti i glavne medicinske sestre. Dolaskom službenica, na svaki odjel po jedne, konačno su oslobođeni većine administrativnih poslova, primjerice vođenja registra primljenih, otpuštenih i umrlih bolesnika, arhiviranja povijesti bolesti, rendgenskih filmova i obdukcijskih nalaza, potra-živanja kancelarijskog materijala, obavljanja inventure na odjelu, zaprimanja i otpreme pošte, stručnih časopisa, slanja telegrama itd.

Službenice su postale i sekretarice (tajnice) šefova odjela pa su po njihovim odredbama obav-ljale telefoniranja, slanja telegrama, pisanja poziva za stručne sastanke, evidentiranja rada zapo-slenika, pisanja rasporeda rada za liječnike, zaprimanja molbi i žalbi, a pripali su im ‘’tipični’’ tajnički poslovi – bilježenje šefovskih obveza, primanje stranaka i pripremanje crne kave i bezakoholnih pića iz skromne šefovske ‘’reprezentacije’’. Uredile su odjelne knjižnice, filmoteke rendgenskih filmova i na revers izdavale stručne časopise i knjige.

Budući da se administrativni posao neprestano povećava, primaju se nove službenice (admi-nistrativne referentice), pa se posao tajnica odvaja od posla ostalih službenica. Tajnice u potpu-nosti preuzimaju poslove u Studentskoj kancelariji te zaprimaju prijave i odjave ispita i kolokvija,

Page 75: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

73

obavještavaju studente o terminima ispita, pišu rasporede održavanja predavanja, seminara i vježbi, dostavljaju indekse na ovjeru pohađanja kolegija i bilježe fakultetske obveze predstojnika i članova Katedre. Uz to vode evidenciju rasporeda liječnika stažista i specijalizanata po odjelima i povremeno pomažu ostalim službenicama pa im posla zaista nije nedostajalo. Jedinu stanku tijekom radnog vremena tajnice i odjelne službenice su imale za vrijeme polusatnog dnevnog odmora kada bi pojele od kuće donesenu užinu i popile šalicu crne kave.

Osnivanje Internih klinika Medicinskog fakulteta

Pošto su stečeni minimalni uvjeti glede kadrova i opreme oba su Interna odjela 1962. postala Interne klinike riječkog Medicinskog fakulteta. Prof. dr. Silvije Novak, od 1955. pročelnik Katedre za internu medicinu, postao je prvi predstojnik sušačke Interne klinike. Njegov prijeratni uče-nik, dugogodišnji suradnik i prijatelj, šef Internog odjela Opće bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’ prof. dr. Zdravko Kučić prerano je umro od neizlječive bolesti u listopadu 1961. godine ne dočekavši da i ‘’njegov’’ odjel postane Klinika. Mjesto šefa Internog odjela riječke bolnice i nastavne obveze na Katedri za internu medicinu preuzeo je u zimskom semestru školske godine 1961./62. osnivač i direktor opatijske Thalassotherapije prof. dr. Čedomil Plavšić kao privremeno rješenje, da bi u ljetnom semestru 1962. godine predstojnik Interne klinike riječke bolnice na poziv tadašnjeg direktora interniste dr. Vinka Bakića postao doc. dr. Branko Antonin koji je klinikom ravnao do smrti 1983. godine.

Istaknuti narodni liječnik, dugogodišnji direktor riječke bolnice i društveno-politički radnik prof. dr. Zdravko Kučić posmrtno je dobio veliko društveno priznanje. Na prijedlog Kotarskog odbora Socijalističkog Saveza Radnog Naroda Općinska skupština grada Rijeke odlučila je da sušačka bolnica 1962. dobije naziv Opća bolnica ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ kojeg je nosila sve do ujedi-njenja riječkih bolnica u Bolnički centar 1982. godine.46

Ulica Dr. Zdravka Kučića, Gornja Vežica na Sušaku

46 Uz najviše civilne i vojne počasti profesora Kučića je do posljednjeg počivališta na Trsatskom groblju u plebiscitu poštovanja ispratilo više od 20.000 građana Rijeke, istarske i primorsko-goranske regije. Grad Rijeka je po projektu sušačkog arhitekta ing. Igora Emilija izgradio grobnicu čiji je nadgrobno obilježje komponirano kao tableta s pincetom.

Page 76: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

74

Ponovno udareni temelji riječko-sušačke interne medicine, bolničkog i izvanbolničkog zdravstva

U razdoblju od 1946. do 1962. godine udareni su novi temelji riječke hospitalne interne medi-cine uz ogromne napore vodećih internista dvije opće bolnice prof. dr. Zdravka Kučića i prof. dr. Silvija Novaka i njihovih prvih suradnika.

Nakon oslobođenja Rijeke i pripajanja grada FNR Jugoslaviji Rijeku napuštaju talijanski liječni-ci i bolničko osoblje. U sušačkoj bolnici je 1946. na šest odjela radilo šest liječnika specijalista, a u velikoj riječkoj bolnici su nakon 1947. ostala raditi tri specijalista Hrvata i jedan specijalist Talijan. Zbog toga jugoslavenske vlasti administrativnim rješenjima od 1946. do 1948. popunjavaju bol-nice novim osobljem.

Interni odjeli podijeljeni na muške i ženske odsjeke početno rade u devastiranim prostori-ma s minimumom opreme, lijekova i sanitetskog materijala. Uz malobrojne liječnike medicinski kadar se sastoji od ‘’presvučenih’’ časnih sestara milosrdnica i polukvalificiranih bolničarki. Dija-gnoza bolesti se zasniva gotovo isključivo na kliničkim metodama, a liječenje provodi sukladno skromnim mogućnostima po principima Zagrebačke internističke škole KBC-a ‘’Rebro’’ i KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’.47

Radi se dvokratno, ujutro i poslijepodne, šest dana tjedno bez dežurnog liječnika specijalista, a šefovi odjela su kod kuće u stalnoj pripravnosti ‘’pri telefonu’’. Krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina na odjele se primaju prvi specijalizanti koji sredinom pedesetih postaju speci-jalisti, približno u isto vrijeme kada se prima veći broj školovanih medicinskih sestara koje postaju glavne sestre odjela i bolnica.

Sredinom pedesetih godina Centralne bolničke laboratorije vode tek diplomirani magistri farmacije – biokemičari, pa se proširuje raspon biokemijskih i hematoloških pretraga.

Po osnivanju Medicinskog fakulteta 1955. godine prima se veći broj liječnika specijalizanata, a gotovo svi specijalisti postaju asistenti na Katedri za internu medicinu. Počinje stalno specijali-stičko dežurstvo na odjelima koji 1962. godine postaju klinike Medicinskog fakulteta. Proširenje specijalističke kadrovske osnove uz prijem školovanih medicinskih sestara omogućilo je otva-ranje specijalističkih internističkih ambulanata u bolnicama, a početkom šezdesetih godina na odjele se primaju i prve administrativne službenice.

Nakon utemeljenja ubrzano se razvijaju i ostale bolničke specijalnosti. U riječkoj bolnici osni-vaju se nove specijalnosti – neurologija i ortopedija koje nisu postojale prije rata. Novoosnova-ni Ginekološko-porođajni odjel preseljen je iz riječke bolnice 1946. u konfisciranu i renoviranu zgradu bivšeg Riječkog sanatorija (Sanatorio Fiumano). Početkom 1948. ukida se sušački Zarazni odjel, a ftizeologija se iz riječke bolnice premješta u nekadašnje klimatsko lječilište u Ičićima koje 1963. prerasta u Bolnicu za plućne bolesti i tuberkulozu pluća. U bivšoj vili „Miramare“ na Kosta-beli se 1. siječnja 1949. osniva Dječja bolnica za liječenje koštano zglobne tuberkuloze u koju se premještaju bolesna djeca iz Ortopedske bolnice u Kraljevici. Ortopedski odjel riječke bolnice se 1956. premješta u Ortopedsku bolnicu Lovran, a Otorinolaringološki odjeli sušačke i riječke bol-nice se 1960. ujedinjuju u jedan odjel koji se nalazi u riječkoj bolnici. Dječji odjel riječke bolnice

47 U Zagrebu je 1942. godine na Rebru otvorena nova Zakladna bolnica tada najmoderniji bolnički kompleks u ovom dijelu Europe koji je potom preimenovan u Klinički bolnički centar „Rebro“. Nakon Drugog svjetskog rata velika zagrebačka Bolnica milosrdnih sestara na Vinogradskoj cesti dobila je 1948. ime po narodnom heroju dr. Mladenu Stojanoviću organizatoru anti-fašističkog ustanka u Bosanskoj krajini kojeg su u ožujku 1942. u partizanskoj bolnici kod Jošavke ubili četnici. Bolnica je nosila njegovo ime do 1991. godine kada je vraćen izvorni naziv KB ‘’Sestre milosrdnice’’.

Page 77: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

75

preseljen je 1961. u Dječju bolnicu na Kantridi u kojoj se postupno formiraju odjeli za klasičnu pedijatriju, dječju ortopediju, dječju kirurgiju i rehabilitaciju.

Svi bolnički odjeli se povećavaju i popunjavaju novim liječnicima, medicinskim sestrama i pomoćnim osobljem. Poboljšava se rad pratećih medicinskih službi, a u uskoj suradnji s Me-dicinskim fakultetom se na mjestu stare prosekture riječke bolnice 1963. otvara novi Zavod za patološku anatomiju. U njegovim prostorijama u veljači 1966. počinje djelovati Zavod za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta.

Šire riječko primorsko područje odavno je poznato po ljekovitom utjecaju sredozemne klime i mora pa se revitaliziraju klimatska lječilišta koja s vremenom postaju bolnice i nastavne baze Medicinskog fakulteta. Tako je 1948. u Velom Lošinju otvoreno Dječje klimatsko lječilište za aler-gijske bolesti s odjelom za odrasle. Zavod za rehabilitaciju i liječenje bolesti srca, pluća i reuma-tizma Thalassotherapija Opatija osnovan je 1957. , a Zavod za talasoterapiju odraslih Crikvenica u kojem se stacionirano ili ambulantno provodi prevencija i rehabilitacija gornjih i donjih dišnih putova počinje raditi 1960. godine.

U korak s ubrzanim razvojem bolnica i Medicinskog fakulteta ide izvanbolnička zdravstvena služba. Od sektorskih ambulanata, dispanzera i Hitne medicinske pomoći stvara se 1953. Dom narodnog zdravlja koji obuhvaća svekoliku primarnu i dio sekundarne zdravstvene zaštite. Dvije godine kasnije u Rijeci djeluje 30 sektorskih zdravstvenih stanica, tri antituberkulozna dispanze-ra, tri dječja dispanzera, Antivenerološki dispanzer, tri savjetovališta za trudnice, Gradska poliklini-ka i Školske poliklinike. U sektorskim zdravstvenim stanicama, budućim ambulantama primarne zdravstvene zaštite, i poliklinikama uz liječnike, medicinske sestre i prateće osoblje rade zubari i zubotehničari. Oblasni Higijenski zavod (prijašnji Instituto d’igiene e profilassi) sa svojim sanitar-no epidemiološkim službama i sanitarnim inspektoratima djeluje kao preventivno medicinska ustanova. Do 1960. godine otvaraju se industrijske zdravstvene stanice-ambulante za medicinu rada, dispanzeri za zaštitu djece, majki i trudnica i dispanzeri za kronične bolesti i zloćudne tu-more. Sve izvanbolničke službe integriraju se u Zavod za zaštitu zdravlja (ZZZZ), danas Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije čija je nova zgrada pokraj riječke bolnice podignuta 1972. godine.

Ubrzano se razvija i apotekarska (ljekarnička) služba. Jedinstveni grad nakon oslobođenja ima 10 ljekarni. S razvojem bolničke i izvanbolničke zdravstvene službe povećava se broj ljekarni pa se 16 gradskih i prigradskih ljekarni 1963. udružuju u krovnu ustanovu – Ljekarnu „Jadran“.

Budući da u nastavku ne će biti prikazan daljnji razvoj riječkog ljekarništva koje idućih godina doživljava pravu ekspanziju i kvalitetni uspon nije na odmet spomenuti da je na temeljima cen-tralnog laboratorija za izradu i kontrolu galenskih pripravaka Ljekarne “Jadran” nakon uspješne privatizacije 1991. godine kao farmaceutsko dioničko društvo za proizvodnju lijekova izrastao “Jadran - Galenski Laboratorij” d. d. koji je u relativno kratkom vremenu postao internacionalna farmaceutska tvrtka s gotovo 800 zaposlenika koja danas izvozi svoje proizvode u 35 zemalja i trenutno zauzima treće mjesto u nacionalnoj farmaceutskoj industriji.

Page 78: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

76

Page 79: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine
Page 80: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

78

Osnivanje odsjeka i odjela užih specijalnosti i vodeći liječnički sastav

Usporedno s porastom društvenog standarda dolazi do većih materijalnih ulaganja u bolnič-ko zdravstvo, pa se povećava broj zaposlenika i nabavlja nova oprema. Iskustva stečena struč-nim usavršavanjima poglavito u domaćim središtima (Zagreb, Ljubljana i Beograd) dovode do uvođenja novih dijagnostičko – terapijskih postupaka koji rezultiraju bržim i boljim liječenjem. Stručni rad postaje opsežniji i diferenciraniji pa je podjela Internih klinika na odsjeke postala ne-minovna i bila prirodni slijed napretka struke.

Od osnivanja Internih odjela 1946. do formiranja Internih klinika 1962. značajno se promijenio specijalistički sastav. Svi talijanski internisti su optirali, docent Grgurina i profesor Kučić preminuli, dr. Vinko Bakić i dr. Ivo Margan postali direktori riječke i sušačke bolnice, a dr. Branko Vabušek, dr. Ivan Gregurić, dr. Olga Šarčević-Smederevac, prim. dr. Bogomil Kantoci i prof. dr. Čedomil Plavšić otišli iz Rijeke u druge hrvatske bolnice, pa je u vrijeme osnivanja Internih klinika na njima radi-lo 13 specijalista.48 Završetak specijalizacije omogućio je liječnicima bavljenje užim područjima interne medicine. Tako su se dr. Božena Kopajtić i dr. Vladimira Seidel-Marčec počele sustavnije baviti endokrinologijom, dr. Mira Premužić i dr. Mladen Medanić hematologijom i citologijom, dr. Frane Škorić i dr. Milan Prica gastroenterologijom, dr. Stanislav Paškvan i dr. Milan Zgrablić nefrologijom, a dr. Alma Polić, dr. Veljko Čabrijan i dr. Zlatko Pavlin kardiologijom. Uz hematologa profesora Novaka i docenta Antonina koji se bavio kardiologijom, navedeni specijalisti su postali osnivači subspecijalističkih odsjeka Internih klinika sušačke i riječke bolnice.

Osnivanjem Internih klinika ukida se dotadašnja podjela na muške i ženske odsjeke. Bolesnici (bolesnice) s istovrsnim bolestima unutarnjih organa počinju se grupirati u muške i ženske sobe u kojima ih nadziru i liječe navedeni specijalisti. Formiranje subpecijalističkih odsjeka teklo je us-poreno jer je valjalo osposobiti suradni medicinski kadar, nabaviti opremu i osigurati primjerenije bolesničke i radne prostorije.

Na poticaj profesora Antonina, 1968. godine su osnovani prvi subspecijalistički odsjeci na riječkoj Klinici: Kardiopulmološki odsjek s laboratorijem (šefica prim. mr. sc. Alma Polić), Gastro-enterološki (prim. dr. Frane Škorić), Endokrinološki (prim. dr. Vladimira Seidel-Marčec) i Nefrohe-matološki s hematocitološkim laboratorijem (šef prim. dr. Stanislav Paškvan).

Prateći suvremene trendove u internoj medicini 24. ožujka 1965. formira se na Internoj klinici riječke bolnice Radioizotopni laboratorij. Inicijatori i realizatori projekta su pored docenta Antonina bili dipl. ing. Vesna Švarcer sa Zavoda za fiziku Medicinskog fakulteta u Rijeci (kćerka profesora Silvija Novaka, kasnije profesorica i predstojnica Zavoda za fiziku), dr. Darko Ivančević s Radioizotopnog laboratorija Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu, pro-fesor biologije Đuro Šikić i odjelni specijalist internist dr. Ivan Duvančić. Za prvog šefa postavljen je dr. Ivan Duvančić koji 1968. kao tehnička pomoć jugoslavenske vlade odlazi u Etiopiju pa ga nasljeđuje profesor Šikić koji vodi laboratorij do 1974. kada Radioizotopni laboratorij prerasta u Odsjek za nuklearnu medicinu Interne klinike. Za šefa odsjeka imenovan je dr. Anton Burić, spe-cijalist internist, koji je i prije položenog specijalističkog ispita (1971.) radio u laboratoriju.

Koncem 1974. godine na riječkoj Klinici osnovan je Odsjek internističke intenzivne njege pod vodstvom dr. Josipa Roje.

Premda postoje jezgre subspecijalističkih odsjeka sa specijalistima koji sustavnije izučavaju

48 Dr. B. Vabušek je otišao u Zadar, dr. I. Gregurić u Pulu, dr. O. Šarčević-Smederevac u Osijek, prim. dr. B. Kantoci u Sisak, a prof. dr. Č. Plavšić u Thalassotherapiju Opatija.

Page 81: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

79

uže grane interne medicine sušačka Interna klinika je do kraja šezdesetih godina podijeljena na dva odjela – Internu I i Internu II. Do odlaska u mirovinu profesora Novaka ne dolazi do podjele klinike na subspecijalističke odsjeke. Profesora Novaka koji odlazi u mirovinu 1971. godine naslje-đuje njegova zamjenica docentica Kopajtić koja sljedi primjer profesora Antonina pa se na su-šačkoj Internoj klinici 1972. i formalno osnivaju tri odjela. U sastavu Odjela I. nalaze se odsjeci za hematologiju (šefica dr. sc. Mira Premužić), nefrologiju (dr. Milan Zgrablić) i endokrinologiju (prof. dr. Božena Kopajtić). Odjel II. sastavljen je od odsjeka za kardiopulmologiju (dr. Zlatko Pavlin) i odsjeka intenzivne njege (dr. Veljko Čabrijan), a gastroenterologija s endoskopskom jedinicom postaje Odjel III. na čelu s dr. sc. Milanom Pricom.

Zbog razvoja subspecijalističkih područja u sve opsežnijoj internoj medicini prijelaz u viši organizacijski oblik usljedio je na obje klinike 1976. godine kada su odsjeci s navedenim vodi-teljima postali odjeli, izuzev riječkog Nefrohematološkog odsjeka koji se nakon prerane smrti primarijusa Paškvana 1974. godine podijelio na dva odsjeka. Nefrološki odsjek počinje voditi tek završena specijalistica dr. Jasna Sobol-Dimec, a hematološki s citološkim laboratorijem prim. dr. Mladen Medanić.49

Iz sastava riječke Interne klinike se 1976. godine izdvaja Odsjek nuklearne medicine koji po-staje samostalna organizacijska jedinica KB ‘’Braće dr. Sobol’’ – Zavod za nuklearnu medicinu. Dr. Anton Burić postaje prvi šef zavoda podijeljenog na dva odsjeka. Odsjek za dijagnostiku i liječenje bolesti štitne žlijezde vodi dr. Polda Nežić-Legac, a Odsjek za morfološku i funkcionalnu dijagnostiku dr. Aleksandar Smokvina. U sastavu Odsjeka za dijagnostiku i bolesti štitne žlijezde

49 Prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, kasnije pročelnica Nefrološkog odjela Interne klinike Kliničkog bolničkog centra i voditeljica sušačke polikliničke internističke službe kćerka je dr. Mate Sobola.

Radioizotopni laboratorij početkom sedamdesetih godina (na slici desno kinetograf )

Page 82: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

80

nalazi se Radioimunološki laboratorij na čelu s profesorom biologije Đurom Šikićem. Zavod je smješten u četiri adaptirane prostorije na istočnom krilu II. kata Interne klinike sve do 1986. kada je premješten u prizemlje novosagrađene peterokatnice Klinike za ginekologiju i porodništvo, gdje se i danas nalazi.

Na riječkoj Klinici se 1976. osniva Odjel za specijalističke ambulante pod vodstvom dr. Ane Tomljanović-Manestar. Odjel je osnovan zbog učinkovitijeg rada internističkih ambulanata, bolje povezanosti s ostalim specijalističkim ambulantama velike riječke bolnice, usklađivanja rada sa specijalističkim ambulantama bolnica u Sušaku, Kraljevici, Opatiji, Ičićima i Lovranu te poboljša-nja suradnje s liječničkim ordinacijama primarne zdravstvene zaštite riječkog Zavoda za zaštitu zdravlja i Domova zdravlja u tadašnjoj Zajednici općina Rijeka koja je obuhvaćala današnju Istar-sku i Primorsko-goransku županiju i općine Senj, Ogulin i Pag.

Učinjenim prostornim preinakama odsjeci (odjeli) su počeli raditi u međusobno odvojenim prostorijama s vlastitim liječničkim i sestrinskim kadrom, dok administrativno i pomoćno osoblje i dalje obavlja poslove za cijelu kliniku. U vrijeme osnivanja odjela na klinikama je radilo 36 liječ-nika, 24 specijalista i 12 specijalizanata interne medicine, 76 medicinskih sestara te pomoćne i administrativne radnice.

Organizacija posla i radno vrijeme na Klinikama

Nakon Drugog svjetskog rata liječnici su radili dvokratno, ujutro i poslijepodne, osam sati dnevno, šest dana tjedno. Nedjelje su bile slobodne. Takvo radno vrijeme potrajalo je do početka šezdesetih godina kada se počelo raditi jednokratno, ujutro po osam sati, šest dana u tjednu, a tek je početkom sedamdesetih godina tjedna satnica iznosila 42 sata, pa su tri subote i sve ne-djelje u mjesecu postale neradni dani.

U jednokratnom radnom vremenu liječnici su počeli raditi u 7.30 ili 8.00 sati, a završavali s poslom u 15.30 ili 16.00 sati. Po završetku radnog vremena usljedilo je dežurstvo koje je trajalo do 7.30 ili 8.00 sati idućeg dana. Do početka rada u smjenama 1982. godine radili su u ‘’vikend’’ dežurstvima tj. subotom i nedjeljom (48 sati) da bi nakon završenog jutarnjeg stručnog sastanka ponedjeljkom (teoretski) koristili slobodan dan.

U prvih desetak poslijeratnih godina medicinske sestre (većinom presvučene časne sestre i polukvalificirane bolničarke) radile su u dvanaesterosatnim dnevnim i noćnim smjenama sve dane u tjednu. Početkom šezdesetih godina odjeli se u većoj mjeri popunjavaju školovanim me-dicinskim sestrama pa sredinom desetljeća počinju raditi u tri smjene: jutarnjoj od 6 do 14 sati, popodnevnoj od 14 do 22 sata i noćnoj od 22 do 6 sati sljedećeg dana. Najviše sestara je radilo u jutarnjoj, manje u popodnevnoj, a najmanje u noćnoj smjeni iza koje su koristile slobodni dan.

Glavne sestre klinika, medicinske sestre u specijalističkim ambulantama i administrativne služ-benice radile su jednokratno u jutarnjim satima, osam sati dnevno, a pomoćne radnice (čistačice, spremačice i servirke) dvokratno, u jutarnjoj i popodnevnoj smjeni koja je završavala u 20 sati.

Trosmjenski rad medicinskih sestara trajao je do početka osamdesetih godina kada su počele raditi u dvanaesterosatnim dnevnim i noćnim smjenama.

Sa ciljem ubrzanja privrednog rasta, sredinom 1965. u bivšoj državi započela je privredna reforma. Reforma je uz početne pozitivne učinke dovela do značajnog porasta nezaposlenosti. Među stotinama tisuća Jugoslavena, na ‘’privremeni rad’’ u inozemstvo, posebice Zapadnu Nje-

Page 83: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

81

mačku, kao gastarbajteri, otišle su tisuće medicinskih sestara i stotine liječnika. Dobivanje posla u bolnicama postalo je poput glavnog dobitka na lutriji!

Uz prešutnu suglasnost uprava bolnica i šefova klinika, dio nezaposlenih liječnika počeo je volontirati tj. raditi na klinikama bez zasnivanja radnog odnosa i obavljati specijalizantske poslo-ve, sve dok najustrajniji i najbolji nisu dobili posao. Premda zakonske osnove za volontiranje nisu postojale, besplatni rad mladih liječnika se dugo vremena (sve do kraja sedamdesetih godina) dozvoljavao jer je upravama odgovarao, šefovi se nisu protivili, a volonteri su prilikom raspisi-vanja natječaja za novo radno mjesto imali prednost pred drugim kandidatima. Usput rečeno i većina liječnika stažista u tim je vremenima volonterski odrađivala svoj obvezatni (sic!) jednogo-dišnji pripravnički staž.

Do ujedinjenja u jedinstvenu Internu kliniku KBC-a posao na riječkim klinikama bio je organi-ziran gotovo na jednak način. Pritom su vodeću ulogu imali predstojnici koji su organizirali rad liječnika, a posao suradnog osoblja (medicinskih sestara, administrativnih službenica i pomoćnih radnica) u suradnji s glavnim sestrama odsjeka i odjela, organizirale glavne sestre klinika. Najvaž-nije je bilo sastavljanje dnevnog i mjesečnog rasporeda rada u kojem su bile točno naznačene obveze svih članova kolektiva tijekom radnog vremena tj. tko, što, gdje i kada radi na radilištima klinike (matični odjel, ambulanta, konzilijarna služba, dežurstvo na klinici i u Hitnom medicin-skom traktu). Na temelju podataka dobivenih od glavnih sestara i šefova odsjeka i odjela, glavne sestre klinika i tajnice predstojnika bilježile su prisutnost i odsutnost s posla zbog bolovanja, trudnoća, godišnjih odmora, slobodnih dana, plaćenih i neplaćenih dopusta, stručnih usavršava-nja i smrtnih slučajeva u obitelji. Bilježila se izvanbolnička konzilijarna služba, fakultetske obveze na Katedri, trajanje specijalizantskog staža i raspored specijalizanata po odjelima, staž liječnika

Nekadašnja škola i internat za medicinske sestre, danas zgrada Građevinskog fakulteta i budući Fakultet za zdravstvene studije riječkog Sveučilišta

Page 84: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

82

pripravnika, termini polaganja specijalizantskih kolokvija, specijalističkih i ostalih ispita, prijem novih specijalizanata na kliniku, odlasci s klinike itd. Vodila se dakle vrlo točna evidencija rada svih zaposlenika koju su ovjerenu potpisima predstojnika u bolničke uprave svakodnevno do-stavljale glavne sestre.

Pored toga što su organizirali posao i odgovarali za ukupan rad , predstojnici su vodili bri-gu o stručnom radu, suradnji s ostalim bolničkim klinikama i klinikama izvan Rijeke, organizirali znanstveno-nastavni rad na Katedri, sudjelovali na sjednicama Gremija, fakultetskog Znanstve-no – nastavnog vijeća i Ravnateljstva, povremeno i na sjednicama Radničkog savjeta te radili na matičnim odjelima, pa se njihov radni dan često znao produžiti do kasnih večernjih sati.

Bez reda nema rada, a bez rada nema uspjeha. Sukladno bolničkim statutima u svim slu-čajevima povreda radnih dužnosti predstojnici su pokretali disciplinske postupke. Prekršaje, od onih najblažih (primjerice učestalog kašnjenja na posao) do najtežih, razmatrala je Disciplinska komisija koja je predlagala Radničkom savjetu izricanje kaznenih mjera (opomena, posljednja opomena, suspenzija s radnog mjesta, prekid radnog odnosa) na koje su zaposlenici imali pravo žalbe. Prekid radnog ugovora (otkaz ili ‘’nesporazumni prekid radnog odnosa’’) kao najteža ka-znena mjera je morao biti potvrđen od Radničkog savjeta i direktora bolnice, no najteže kazne su rijetko izricane pa je postojala uzrečica da je radnik postojećim Zakonom o radnim odnosima ‘’zaštićen kao lički medvjed’’.

Da mlađi liječnici znadu kakva je bila organizacija liječničkog posla od osnivanja Internih klini-ka do njihovog ujedinjenja i kako su radili njihovi stariji prethodnici, opisat ću ‘’prosječni’’ liječnički radni dan s dežurstvom. Osim rada u smjenama koji je usljedio nakon ujedinjenja klinika i ratnih smjena tijekom Domovinskog rata, prikazana shema se u bitnim odrednicama održala sve do završetka pisanja ovog teksta.

Tijekom jutarnjeg radnog vremena se:

• primalo hitne i naručene bolesnike,• prisustvovalo jutarnjim i popodnevnim stručnim sastancima,• radile male i velike vizite,• pružala hitna pomoć hospitaliziranim bolesnicima,• davala propisana terapija,• prisustvovalo obdukcijama i (po pozivu) kirurškim operacijama,• obavljali konzilijarni bolnički i izvanbolnički pregledi,• izvodili dijagnostički i terapijski postupci,• pregledavalo u specijalističkim i subspecijalističkim ambulantama,• vršili administrativni poslovi,• radilo u Prijemnoj ambulanti / Hitnom medicinskom traktu (dežurni liječnici),• održavalo predavanja, seminare i praktične vježbe sa studentima i obavljalo studentske i

specijalističke ispite (članovi Katedre),• davala obavještenja o hitno primljenim, ležećim i umrlim bolesnicima,• obavljalo mrtvozorništvo.

Page 85: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

83

RAD NA KLINICI OD 8.00 DO 16.00 SATI

7.30 – 8.00 sati: dolazak na posao, presvlačenje u radnu uniformu, razgovor s dežurnim liječnikom,

8.00 – 8.15 sati: kratka vizita u ‘’vlastitim’’ sobama na matičnom odsjeku (odjelu),

8.15 – 8.45 sati: stručni sastanak u biblioteci: izvješće dežurne službe i sobnih liječnika o stanju bolesnika na odsjecima (odjelima), izvješće glavne sestre i šefa Centralnog bolničkog laboratorija, izvješća o patološko-anatomskim nalazima, analiza rendgenskih filmova, stručni, organizacijski i kadrovs-ki problemi, upoznavanje s dopisima ravnatelja bolnice, njegovih pomoćnika i dekana Medicinskog fakulteta te ‘’primanje na znanje’’ ostalih obavijesti, ‘’literaturni sastanak’’ (jednom tjedno),prisustvovanje obdukcijama,

8.15 – 16.00 sati: rad u specijalističkoj ili subspecijalističkim ambulantama,

8.45 – 9.15 sati: dnevni odmor: šalica crne kave, čik pauza, ‘’zezanje’’ i ‘’štosovi’’,

9.15 – 10.30 sati: vizita u ‘’vlastitim’’ bolesničkim sobama na odsjeku (odjelu),velika vizita s predstojnikom klinike (jednom tjedno),dogovor o otpuštanju i prijemu naručenih bolesnika,šalica crne kave s kolegama i medicinskim sestrama,

10.30 – 14.45 sati: ‘’administracija’’: pisanje uputnica za laboratorijske, rendgenske i kon-zilijarne preglede, bolesničkih povijesti bolesti, tijeka bolesti (decursusa morbi) i završnih mišljenja (epikriza), otpusnica, otpusnih pisama i uput-nica (naloga) za autopsije,informiranje o relevantnim laboratorijskim, rendgenskim, patohistološkim, citološkim, mikrobiološkim, obdukcijskim i ostalim nalazima,rad u dijagnostici,konzilijarni pregledi,prisustvovanje operacijskim zahvatima na Klinici za kirurgiju,nastava i praktične vježbe sa studentima (članovi Katedre i ‘’dobrovoljci’’),usmene i telefonske obavijesti rodbini o bolesnicima,razgovori s predstavnicima farmaceutskih tvrtki, čitanje prospekata i stručnih članaka,

14.45 – 15.00 sati: kratka vizita u ‘’vlastitim’’ bolesničkim sobama na matičnom odsjeku (odjelu),

Page 86: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

84

15.00 – 15.30 sati: stručni sastanak u biblioteci: podnošenje izvješća o stanju bolesnika na odsjeku (odjelu), broj slobodnih postelja, dogovoreni hitni premještaji s drugih klinika i/ili bolnica,obavijest dežurnim liječnicama o teškim i kritičnim bolesnicama na odsjeku (odjelu) i upisivanje terapijskih smjernica u posebnu knjigu, uputstvaprimopredaja službe dežurnim liječnicima u Intenzivnoj njezi,

15.30 – 16.00 sati: pozdravljanje sa službujućim sestrama na matičnom odsjeku (odjelu),odlazak u dežurnu sobu (čik pauza, komentiranje proteklog radnog dana, ‘’zafrkavanje’’ s kolegama, presvlačenje u civilnu odjeću i obuću),odlazak iz bolnice,

16.00 – 16.30 sati: povremeno za lijepih dana, ‘’čašica razgovora’’ s prijateljima-kolegama u obližnjem kafiću izvan bolnice.

DEŽURSTVO OD 16.00 DO 8.00 SATI

Tijekom šesnaesterosatnog dežurstva liječnici su obavljali sljedeće poslove:

• odlazili u Prijemnu ambulantu / Hitni medicinski trakt pregledavati hitne i primali na odje-le životno ugrožene ili teško bolesne pacijente,

• ukazivali pomoć hospitaliziranim bolesnicima,• konzilijarno pregledavali na drugim klinikama,• obavljali popodnevnu i noćnu vizitu na klinici,• ‘’administrirali’’ (pisanje povijesti bolesti hitno primljenih bolesnika, otpusnica za umrle,

uputnica za patološko-anatomske i sudske obdukcije, ‘’skiciranje’’ otpusnih pisama i njiho-vo diktiranje u kazetofone),

• davali obavještenja o hitno primljenim, ležećim i umrlim bolesnicima (obavijest o smrti člana obitelji davala se telefonski do 22 sata).

‘’Hodogram’’ dežurstva izgledao je otprilike ovako:

14.30 – 15.00 sati: ručak u bolničkoj blagovaoni (‘’menzi’’) i razgovor s dežurnim timo-vima drugih klinika,

15.00 – 15.30 sati: stručni sastanak, primopredaja službe, kratka vizita u Intenzivnoj njezi,

15.30 – 16.00 sati: razgovor s kolegama koji odlaze kući, crna kava i ‘’čik pauza’’,

16.00 – 17.30 sati: čitanje novina (‘’Novi List’’), odmaranje, davanje obavijesti članovima obitelji za vrijeme posjeta bolesnicima,

17.30 – 18.30 sati: poslijepodnevna vizita na cijeloj klinici,

Page 87: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

85

18.30 – 19.00 sati: određivanje terapije po prispjelim laboratorijskim nalazima, pregledi naručenih bolesnika (rodbina, prijatelji, dobri poznanici),

19.00 – 19.30 sati: večera, međusobno ‘’zafrkavanje’’,

19.30 – 20.00 sati: gledanje TV dnevnika najčešće s dežurnim kirurzima uz popratne, dobrim dijelom paprene komentare,

20.00 – 24.00 sati: telefonski razgovor s obitelji,gledanje TV programa,‘’ćakule’’ s dežurnim kolegama: sport, politika, obitelj, ‘’žene-muškarci’’, vicevi, lovačke priče i bolnički tračevi, ogovaranje šefova i ravnateljstva,čitanje novina i beletristike,obilazak kolega-prijatelja na susjednim klinikama,analiza dokumentacije ‘’nejasnih’’ bolesnika,čitanje i pisanje stručnih članaka,učenje za specijalistički ispit (specijalizanti),priprema za predavanja i seminare (članovi Katedre),

24.00 – 01.00 sati: ‘’suha vizita’’ na odjelima i u Intenzivnoj njezi (t.j. razgovor sa službujućim sestrama o zdravstvenom stanju bolesnika),odlazak na odmor u dežurnu sobu,

01.00 – 6.00 sati: večernja toaleta,noćna ‘’marenda’’ (najčešće jogurt s dvopekom i topljeni ‘’Zdenka’’ sir),gledanje TV programa i slušanje vijesti s tranzistora,čitanje ‘’žute štampe’’, pušenje (nikotinski ovisnici),SPAVANJE s ‘’jednim uhom na telefonu’’

6.00 – 7.30 sati: naručeno telefonsko buđenje i jutarnja toaleta,pisanje izvješća o izvršenom radu u knjigu dežurstva,obilazak bolesnika primljenih u dežurstvu i ‘’blitz’’ vizita u Intenzivnoj njezi,razgovor sa medicinskim sestrama na matičnom odsjeku (odjelu) uz šalicu crne kave,

7.30 – 8.15 sati: dolazak kolega na posao, razgovor o proteklom dežurstvu, novosti iz ‘’vanjskog svijeta’’,

8.15 – 8.45 sati: izvješće o radu tijekom dežurstva na jutarnjem stručnom sastanku,

8.45 – 9.15 sati: doručak u bolničkoj blagovaoni i odlazak iz bolnice.

Page 88: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

86

Opisani rad liječnika u dežurnoj službi u potpunosti se promijenio kada se naglo pogoršalo stanje ležećih bolesnika, napose kada su hitno primljeni naglo oboljeli, životno ugroženi bolesni-ci. Tada se, često bez minute predaha, radilo sve do jutarnje primopredaje službe.

Izuzetno rijetko se događalo da dežurni liječnici ostanu besposleni. Kada na odjelima nije bilo većeg posla, pregledavali su bolesnike u Hitnom medicinskom traktu i obavljali konzilijar-nu službu po ostalim bolničkim odjelima. Ponekad su intenzivno radili na sva tri mjesta pa su doslovno trčali po bolnici. U svojih više od trideset godina dežuranja u sušačkoj bolnici na prste ruku i nogu mogao bih izbrojiti tzv. mirne dežurne dane. Smanjenim intenzitetom se najčešće radilo u zimskim mjesecima kada je olujna bura s orkanskim udarima presjekla trajektne veze s otocima i obustavila promet Krčkim mostom, duboki snijeg zameo putove u Gorskom kotaru, a ambulantna kola Hitne pomoći niti s lancima na kotačima nisu mogla doprijeti do zaleđenog Trsatskog brijega. Prijevoz bolesnika u takvim na sreću rijetkim vremenskim nepogodama bio je prekinut, pa se pomoć pružala samo već hospitaliziranim bolesnicima. Prijem hitnih bolesnika iz grada, Liburnije, Kvarnera i Istre tada su preuzeli liječnici ‘’ravničarske’’ riječke bolnice.

Kada će konačno završiti ovo vikend dežurstvo?!

Dr. Juraj Kučić u dežurnoj sobi. Sušak, 1981.

U današnje vrijeme mobilne telefonije, telefaksa i elektronske pošte nezamislive su teškoće koje su postojale u komunikaciji s drugim bolnicama. S njima se saobraćalo isključivo putem telefonskih bolničkih centrala koje su najprije preko dežurnih telefonista, a potom automatski spajale pozive s jednih na druge bolničke odjele. U vrijeme stabilizacijskog programa osamde-setih godina, jedinu izravnu telefonsku vezu s vanjskim svijetom imali su predstojnici klinika, a iza 16 sati dežurni liječnici. Kako bi se spriječilo da ostalo službujuće osoblje koristi izravnu telefonsku vezu u privatne svrhe, telefon se zaključavao, a jedini ključ se nalazio kod dežurnog liječnika! Tek su 2000. godine dežurne službe umrežene u VIP VPN unutarnju mrežu Kliničkog bolničkog centra što je izuzetno olakšalo unutarbolničku i izvanbolničku povezanost sa svim bolničkim službama, a dežurno liječničko osoblje i osoblje koje je bilo u 24 satnoj pripravnosti dobilo pokretne telefone.

Nakon ujedinjenja u Bolnički centar 1982. godine uveden je smjenski rad liječnika čime je iz temelja promijenjena organizacija posla na klinikama. Budući da su oba lokaliteta radila slično, organizacija smjenskog rada bit će prikazana na primjeru Kardiološkog odjela, a ratni rad u smje-nama opisan u poglavlju o Domovinskom ratu.

Page 89: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

87

Stru~ni razvoj užih grana interne medicine

Gastroenterologija

Do početka sedamdesetih godina dijagnostika bolesti probavnog trakta u riječkim bolni-cama zasnivala se na anamnezi, fizikalnom pregledu, laboratorijskim analizama krvi, mokraće, želučanog i duodenalnog soka, bakteriološkom i parazitološkom pregledu stolice, nativnoj ren-dgenskoj snimci abdomena i kontrastnim rendgenološkim pregledima gastrointestinalnog i hepatobilijarnog trakta (rendgen jednjaka, želuca, dvanaestnika, tankog i debelog crijeva, pero-ralna kolecistografija i intravenska kolecisto-kolangiografija). Liječenje se provodilo prema smjer-nicama Zagrebačke gastroenterološke škole čiji su glavni protagonisti, od pedesetih do sedam-desetih godina, bili prof. dr. Ivan Hugo Botteri, prof. dr. Arpad Hahn i prof. dr. Stojan Knežević s Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’.

Na sušačkom Internom odjelu prvi se sustavnije počeo baviti bolestima probavnih organa dr. Milan Prica, specijalist internist od 1962. godine. Njemu se po položenom specijalističkom ispitu 1965. godine pridružuje dr. Velinka Švalba-Novak.

Krajem šezdesetih godina na istočnom krilu III. kata glavne bolničke zgrade uređuju se dvije sobe s 12 postelja za gastroenterološke i hepatološke bolesnike koje predstavljaju jezgru budu-ćeg odjela.

Slijedeći suvremene trendove u gastroenterologiji, najprije nabavom krutih (metalnih) rekto-skopa i gastroskopa, potom polusavitljivih rektoskopa i gastroskopa (1972.) i fibrogastroskopa (1974.) dr. sc. M. Prica otvara novo poglavlje u razvoju riječke gastroenterologije. Nakon adap-tacije dvije prostorije na IV. katu osniva se Jedinica za endoskopiju u kojoj se rade rektoskopije i gastroskopije.50 Godine 1972. i službeno se osniva Gastroenterološki odjel kojeg vodi dr. sc. M. Prica, a s njim rade dr. V. Švalba-Novak i dr. Vladimir Rukavina od 1973. specijalist internist gastro-enterološkog usmjerenja koji uz klinički rad izvode endoskopske pretrage.

Ravnateljstvo sušačke bolnice pod vodstvom radiologa dr. Radoslava Peteha počinje izdvajati značajna sredstva za nabavu nove opreme pa se uz gastroskopije i rektoskopije uvode kolono-skopski pregledi s polipektomijom, dijagnostička laparoskopija, biopsija sluznice želuca i debelog crijeva, ‘’slijepa’’ i laparoskopska biopsija jetre. Osniva se laboratorij za ispitivanje sekrecije gastro-intestinalnog trakta gdje se rade dijagnostički funkcionalni testovi – histaminski test želučane sekrecije (1973.), Hollanderov i pentagastrinski test (1974.) i Lundov test za egzogenu sekreciju gušterače (1975.). U suradnji s radiologom dr. Milivojem Dujmovićem i radiološkim tehničarima, doc. dr. Milan Prica i prim. dr. Velinka Švalba-Novak uvode perkutanu transhepatičnu kolangio-grafiju (1974.) i perkutanu splenoportografiju (1975.), a docent Prica i endoskopsku retrogradnu kolangiopankreatografiju (1976.).

Kod krvarenja iz varikoziteta jednjaka i fundusa želuca u cirozi jetre primjenjuje se Sengsta-ken-Blakemoreova sonda, u ileusu Miller-Abbottova sonda, a krvareće lezije iz završnog dijela debelog crijeva zaustavljaju se koagulacijom elektrokauterima.

50 Na terasi Banovinske bolnice gdje se nalazilo Odjeljenje za kiruršku tuberkulozu, za lijepih dana sunčali su se bolesnici s ko-štano-zglobnom tuberkulozom (helioterapija). Ležaljke su bile smještene u dvije prostorije koje su šezdesetih godina pretvorene u društvene, zbog crvenih zavjesa popularno nazvane ‘’crveni kutić’’, u kojima su u slobodno vrijeme boravili dežurni liječnici i gledali televiziju ili igrali stolni tenis.

Page 90: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

88

Liječnici i medicinske sestre sušačke Gastroenterologije 1980. (?)

S lijeva na desno: doc. dr. Milan Prica, prim. dr. Velinka Švalba-Novak, dr. Davorka Žagar (zaklonjena medicin-skim sestrama Irenom Beno i Milom Pešut) i dr. Vladimir Rukavina s čije lijeve strane stoji glavna sestra Zdenka Rupčić

Godine 1974. odjel se sa starog mjesta na III. katu premješta u nove prostore na IV. katu (tzv. ‘’Staklenjak’’). Uz trojicu specijalista i specijalizante na odjelu s 20 postelja radi vrijedna ekipa me-dicinskih sestara predvođena višom medicinskom sestrom Zdenkom Rupčić.

Nakon završene specijalizacije interne medicine 1958. godine dr. Frane Škorić se na riječkom Internom odjelu počinje intenzivnije baviti gastroenterološkom i hepatološkom problematikom. Godine 1968. pod njegovim vodstvom osnovan je Gastroenterološki odsjek. Na odsjeku koji se razvija kao klinički bez endoskopske jedinice radi dr. Marijan Ritterman koji 1970. postaje speci-jalist i nastavlja raditi na odsjeku. Godine 1972. primarijus Škorić odlazi za šefa Internog odjela Opće bolnice u Puli pa vođenje odsjeka preuzima dr. Ritterman.

U suradnji sa Školom narodnog zdravlja ‘’Andrija Štampar’’ Medicinski fakultet u Zagrebu 1973. godine organizira Prvi hrvatski tečaj iz gastroenterologije, hepatologije i gastroenterološke endo-skopije. Tečaj se održava u Kliničkom bolničkom centru ‘’Rebro’’ kod prof. dr. Lasla Kallaja i Općoj bolnici ‘’Dr. Ozren Novosel’’ (danas KB Merkur) kod prof. dr. Svebora Čerleka, a među polaznicima se nalaze dr. Velinka Švalba-Novak i dr. Marijan Ritterman.51 Iste godine dr. Ritterman odlazi na stručno usavršavanje iz gastroenterološke endoskopije u Univerzitetski klinički centar u Ljubljanu kod profesora Matka i profesora Satlera. Po povratku u Rijeku 1974. godine uvodi gastroskopiju s polusavitljivim aparatima tvrtke Storz-Wolf, aspiracijsku biopsiju sluznice želuca, ‘’slijepu’’ biopsiju jetre po Menghiniju i laparoskopsku biopsiju jetre. Riječka gastroenterologija ima 36 postelja i

51 Zagrebački Sanatorij ‘’Merkur’’ osnovan 1930. godine postaje 1945. opća bolnica koja 1959. godine dobiva naziv po dr. Ozre-nu Novoselu istaknutom zagrebačkom komunističkom rukovodiocu, jednom od organizatora antifašističkog ustanka u Hrvat-skoj ubijenom 1942. u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac. Godine 1974. postaje Klinička bolnica ‘’Dr. Ozren Novosel’’, a 1992. ponovno dobiva stari naziv – KB ‘’Merkur’’.

Page 91: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

89

ambulantu, a s dr. Rittermanom radi dr. Tomislav Matić koji 1975. postaje specijalist internist. Iste godine dr. Ritterman odlazi u Dispanzer za kardiovaskularne bolesti Zavoda za zaštitu zdravlja, pa dr. Matić preuzima vođenje odsjeka koji 1976. prerasta u Gastroenterološki odjel.52 Uz njega na odjelu rade specijalizanti interne medicine od kojih će do ujedinjenja Internih klinika dr. Nataša Maljevac-Zoretić 1980. i dr. Ivan Kraus 1981. godine postati specijalisti internisti gastroenterološ-kog usmjerenja.

U listopadu 1978. kao internist- gastroenterolog dolazi iz Zagreba dr. Milivoj Rubinić koji se ti-jekom specijalizacije interne medicine usavršavao na Gastroenterološkim klinikama u Erlangenu kod prof. dr. R. Demlinga i Hamburgu kod prof. dr. N. Soehendre i radio na Zavodu za gastroente-rologiju Interne klinike KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ pod vodstvom prof. dr. Nevenke Šoljan. Po nje-govom dolasku revitalizira se endoskopija, nabavlja nova oprema (Olympus) i formalno osniva Endoskopski laboratorij u kojem se uz rektoskopije i gastroskopije počinju raditi kolonoskopije i endoskopske retrogradne kolangiopankreatografije. Uz dr. M. Rubinića u endoskopskom labora-toriju radi dr. Tomislav Matić koji izvodi gastroskopije i rektoskopije i tim sestara pod vodstvom Ivanke Kojić.

Oprema u endoskopskom laboratoriju riječke Gastroenterologije

U vrijeme ujedinjenja Internih klinika od 1982. do 1984. godine na Gastroenterološkom odjelu riječke Klinike radilo je pet specijalista internista gastroenterološkog usmjerenja: dr. Tomislav Matić, dr. sc. Milivoj Rubinić, dr. Ivan Kraus, dr. Nataša Maljevac-Zoretić i dr. Relja Perić, a pred polaganjem specijalističkog ispita nalazi se dr. Nikola Ivaniš koji će se 1986. pridružiti gastroenterološkom timu.

52 Prim. mr. sc. Marijan Ritterman nakon rada u Dispanzeru pod vodstvom prim. dr. Mire Brnčić, odlazi 1978. u opatijsku Thala-ssotherapiju gdje preuzima vođenje Kliničkog odjela, a potom je u dva navrata od 1991. do 1998. ravnatelj bolnice.

Page 92: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

90

Prof.dr. sc. Milan Prica, dr. med. Prim. Velinka Švalba-Novak, dr. med. (Zagreb, 1930. – Rijeka, 1997.)

Prvi riječki (sušački) specijalisti gastroenterolozi i hepatolozi, utemeljitelji moderne riječke Gastroenterologije

Nefrologija i Dijaliza

Do pojave dijalitičkog liječenja (Willem J. Kolff 1943. i Belding H. Scribner 1960.) akutno i kro-nično zatajenje bubrega liječilo se dijetetskim i medikamentozno-simptomatskim mjerama. Svi bolesnici s manifestnim kroničnim bubrežnim zatajenjem (uremijom) redovito su umirali, a akut-no zatajenje preživjeli kada je uz uklanjanje uzroka i simptomatsko liječenje došlo do spontanog oporavka bubrežnih funkcija. Dijalitičko liječenje omogućilo je transplantaciju bubrega (Joseph Murray 1954. godine kod jednojajčanih blizanaca u Bostonu), a imunosupresivna terapija sprije-čila odbacivanje presađenog organa.

Dolaskom docenta Vinka Frančiškovića, đaka akademika Isidora Pape, iz mornaričke Vojne bolnice u Puli na mjesto šefa Kirurškog odjela sušačke bolnice 1961. godine započeo je ambici-ozni projakat liječenja akutnog i kroničnog bubrežnog zatajenja metodama dijalize i transplan-tacije bubrega. Na njegov poticaj uz podršku profesora Novaka, iste je godine direktor bolnice internist dr. Ivo Margan formirao multidisciplinarni tim na čelu s kirurgom dr. Jerkom Zecom sa ciljem uvođenja dijalitičkog liječenja.53 Prvu ekipu za rad s ‘’umjetnim bubregom’’ sačinjavali su dr. Milan Zgrablić i dr. Milan Prica, internisti, urolog dr. Dasen Razmilić, mr. pharm. Davor Smokvina i medicinska sestra instrumentarka Klinike za kirurgiju Ankica Tomljanović.

53 Mr. sc. Ivo Margan, dr. med. (Bakar, 1926. – Cres, 2010.)Diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1953., a specijalistički ispit položio 1959. godine. Od 1960. do 1963. direktor OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. U Školi narodnog zdravlja ‘’Andrija Štampar’’ završio poslijediplomski studij te 1965. obranio magisterij iz javnog zdravstva. Od 1967. do 1972. republički sekretar (ministar) za zdravlje i socijalnu politiku, od 1972. do 1978. predsjednik Socijalističkog Saveza Radnog Naroda SR Hrvatske, potom tijekom četiriju godina potpredsjednik Saveznog izvršnoga vijeća (savezne vlade) SFR Jugoslavije. Predsjednik generalne konferencije UNESCO-a od 1980. do 1983., od 1983. godine do 1987. predsjednik Izvršnoga savjeta UNESCO-a. Član Izvršnoga odbora Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi od 1989. do 1992., istodobno član Stručnoga savjeta Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske. Istaknuti stručnjak za organizaciju javnog zdravstva, političar i diplomat.

Page 93: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

91

Godine 1962. nabavljen je prvi uređaj za hemodijalizu (modificirani Kolffov dijalizator) i zapo-četa hemodijaliza u liječenju kroničnog bubrežnog zatajenja (jednostruka ili akutna dijaliza kod bolesnika s uremijom), a na Staru godinu 1963. pod vodstvom dr. Milana Zgrablića učinjena je prva peritonejska dijaliza. Obje metode nadomjesnog liječenja bubrežne funkcije učinjene su u Hrvatskoj po prvi puta.54

Koncem 1965. izvršena je hemodijaliza preko vanjskog Quinton-Scribnerovog arteriovenskog shunta, a u rujnu 1966. uvođenjem Killovih dijalizatora započinje liječenje završnog bubrežnog zatajenja redovitim hemodijalizama koje se otada izvode dva do tri puta tjedno. S obzirom na mali broj dijalitičkih mjesta i veliki broj bolesnika kojima je nužno liječenje redovitim hemodi-jalizama, donesena su značajna ograničenja u indikaciji za liječenje što je dovelo do niza me-dicinskih, socijalnih i moralno-etičkih dilema. Dr. Jerko Zec 1968. godine operativnim putem konstruira arterio-vensku fistulu (Brescia-Cimino) koja zamjenjuje vanjski A-V shunt u pristupu krvotoku bolesnika.

Sve aktivnosti odvijaju se na Urološkom odjelu Klinike za kirurgiju. Krajem 1970. osniva se Centar za hemodijalizu s devet postelja (sedam za kronične i dvije za akutne hemodijalize) koji radi u dvije prostorije s novim Mc Nealovim dijalizatorima, popratnom tehnološkom opremom i osobljem pod vodstvom dr. J. Zeca. Nakon uspješne transplantacije bubrega 1971. godine riječki Centar za dijalizu i transplantaciju postaje prvo transplantacijsko središte u Hrvatskoj i Jugosla-viji.

Prvoj transplantaciji bubrega prethodilo je višegodišnje razdoblje priprema. Osnovani su Centar za dijalizu, Eksperimentalna transplantacijska kirurgija u kojoj su pokusne bubrežne tran-splantacije na psima započele još 1962. godine i provedena brojna stručna usavršavanja u vr-

54 U bivšoj državi liječenje akutnog bubrežnog zatajenja hemodijalizom započelo je 1959. godine u Univerzitetskom kliničkom centru u Ljubljani, SR Slovenija.

Prof. dr. sc. Jerko Zec, dr. med.(Bačka Topola, 1926. – Rijeka, 1996.)

utemeljitelj hemodijalize u Hrvatskoj

Page 94: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

92

hunskim svjetskim središtima (Aarhus, London, Cambridge, Boston, New York, Houston, Paris, Lyon, Pisa, Milano, Rim i Kopenhagen). U njima su sudjelovali liječnici internisti, eksperti Central-nog bolničkog laboratorija, transfuziolozi, imunolozi i kirurzi raznih specijalnosti, napose urolozi i vaskularni kirurzi.

Pod vodstvom profesora Frančiškovića kirurško-anesteziološki tim je 31. siječnja 1971. godine učinio prvu uspješnu transplantaciju bubrega sa živog darivatelja, a godinu dana kasnije i ka-daveričnu transplantaciju. U radu multidiscipliniranog tima uz kirurge, urologe i anesteziologe sudjelovali su nefrolozi, transfuziolozi, bakteriolozi, djelatnici Centralnog bolničkog laboratorija i fiziolozi-imunolozi na čelu s predstojnikom Zavoda za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci prof. dr. Šimom Vlahovićem. Bila je to prva uspješna transplantacija bubrega u SFR Jugoslaviji koja je imala veliki odjek u liječničkim krugovima bivše države i značajno afirmirala riječku me-dicinu.55

55 Zbog izuzetnog uspjeha ekipi riječkih stručnjaka je 1971. godine dodijeljena Zlatna plaketa Grada Rijeke i Nagrada Grada Rijeke.

Prva glavna sestra ‘’Umjetnog bubrega’’ Mladenka Lugarić-Vukas u radu s bolesnicima početkom sedamdese-tih godina

Page 95: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

93

Posljednji dogovor pred prvu transplantaciju bubrega, Klinika za kirurgiju OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ siječanj 1971.S lijeva na na desno: prof. dr. Vinko Frančišković, dr. Antun Šepić i dr. Duje Vukas

Multidisciplinarni tim pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića i prof. dr. Šime Vlahovića koji je 1971. godine učinio prvu uspješnu transplantaciju bubrega u bivšoj državi Prvi red s lijeva, sjede: dr. Petar Orlić, dr. Ksenija Vujaklija-Stipanović (Stanica za transfuziju, Sušak), prof. dr. Šime Vla-hović (Zavod za fiziologiju, Medicinski fakultet Rijeka), prof. dr. Vinko Frančišković, dr. Tomislav Tićac i dr. Jerko ZecDrugi red s lijeva, stoje: dr. Giannpaolo Velčić, dr. Miomir Zelić, dr. Damir Dimec, dr. Nikola Gržalja (Mikrobiološki od-sjek Centralnog bolničkog laboratorija), dr. sc. Daniel Rukavina (Zavod za fiziologiju, Medicinski fakultet Rijeka), dr. Antun Šepić, dr. Alemka Suzanić (Odsjek za anesteziju Klinike za kirurgiju), dr. Vjerislav Peterković, dr. Duje Vukas, dr. Marija Rakidžija (Odsjek za anesteziju Klinike za kirurgiju), dr. Branimir Budisavljević i dr. Andrej Gudović

Page 96: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

94

Zbog pionirskog rada i uspjeha na polju dijalize i transplantacije u Rijeci je 29. listopada 1973. godine osnovana Jugoslavenska zajednica za dijalizu i transplantaciju – ‘’Jugotransplant’’. Time je sušačkoj Klinici za kirurgiju kao dominantnom središtu u državi koje je organizacijski, tehnološki i transferom znanja povezivalo sva slična jugoslavenska središta odato posebno priznanje. Rijeka je do 1978. bila sjedištem te udruge čija je glavna zadaća bila organizacija razmjene organa za transplantaciju i ukupne transplantacijske aktivnosti u državi.

Pod vodstvom profesora Zeca u Centru za dijalizu i transplantaciju kao stalni specijalisti su radili dr. Đurđica Matić-Glažar od 1972., dr. Dasen Razmilić i dr. Maksim Valenčić od 1984. godine. Kako s malim brojem liječnika nije bilo moguće organizirati rad u smjenama, na ‘’umjetnom bu-bregu’’ su u dežurstvima radili gotovo svi urolozi i kirurzi sve do kraja osamdesetih godina. Pored toga što su nadzirali rad sestara i intervenirali kod komplikacija pri dijalizi često su asistirali kod hitnih operacijskih zahvata tijekom dežurstva na Klinici za kirurgiju u koja su kao treći (‘’rezervni’’) kirurzi bili uključeni.

Po uzoru na Nefrološki odjel Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu ko-jeg je u to vrijeme vodio nestor hrvatske nefrologije prof. dr. Zdenko Radošević, na sušačkoj Internoj klinici je 1972. godine pod vodstvom dr. Milana Zgrablića osnovan Nefrološki odsjek. Po završetku specijalizacije interne medicine 1960. godine dr. M. Zgrablić se počeo intenzivnije baviti dijagnostikom i liječenjem bubrežnih bolesnika i raditi u Nefrološkoj ambulanti.

Doc. dr. sc. prim. Milan Zgrablić, dr. med.(Zagreb, 1927. – Rijeka, 2009.)

osnivač sušačke Nefrologije

S dr. M. Zgrablićem na odsjeku radi dr. Franjo Čohar koji se nakon završene specijalizacije 1968. godine posebno angažira u liječenju dijaliziranih i transplantiranih bolesnika. Dvojici spe-cijalista se kao treća specijalistica 1980. pridružuje dr. Mirjana Gržetić koja je kraće vrijeme prije dobivanja specijalizacije radila u Centru za dijalizu i transplantaciju.

Na riječkom Internom odjelu / Klinici za internu medicinu prvi se nakon završene specijaliza-cije u Zagrebu 1957. godine sustavnijim liječenjem bubrežnih bolesnika bavi dr. Stanislav Paš-kvan koji liječi i hematološke bolesnike sve dok dr. Mladen Medanić po završenoj specijalizaciji

Page 97: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

95

1962. ne preuzima njihovo liječenje. Godine 1968. osniva se Nefrohematološki odsjek s hema-tocitološkim laboratorijem s dvojicom specijalista i specijalizanticom dr. Jasnom Sobol-Dimec kojeg do prerane smrti 1974. vodi primarijus Paškvan. Bubrežne bolesnike na odsjeku i nefrološ-koj ambulanti nastavlja liječiti dr. Jasna Sobol-Dimec koja je specijalizirala internu medicinu iste godine kada je radeći na odsjeku pogođen akutnim srčanim udarom naglo preminuo primarijus Paškvan.

Na obje Nefrologije se liječe bolesnici s akutnim i kroničnim difuznim glomerulonefriti-som, intersticijalnim nefritisom, pijelonefritisom, uretritisom, cistitisom i prostatisom, nefrotskim sindromom, nefropatijama (dijabetička, gravidarna), nefroangiolosklerozom, akutnim i kroničnim bubrežnim zatajenjem i renalnom hipertonijom. Rjeđe se hospitaliziraju kolagenoze (sistemski lupus eritematodes, nodozni poliarteritis i sklerodermija), tuberkuloza i policistoza bubrega, hi-dronefroza, nefrolitijaza i tumori bubrega. Uz klasični pregled, hematološke pretrage i temeljnu analizu mokraće dijagnoza se postavlja biokemijskim analizama krvi i mokraće (određivanje ure-je, kreatinina, mokraćne kiseline, klirensa ureje i kreatinina, elektrolita, renina, imunoglobulina, elektroforeze, LE testa, elektrolita i ureje u 24 satnoj mokraći, osmolariteta urina), urinokulturom i ispitivanjima koncentracijske sposobnosti bubrega. U suradnji s urolozima i rendgenolozima izvode se kontrastne radiološke pretrage – intravenska i retrogradna urografija, minutna intra-venska pijelografija, mikcijska cistoureterografija, renalna angiografija i kavografija, a liječi se su-kladno smjernicama nefroloških odjela zagrebačkih kliničkih bolnica.

Presađivanje bubrega je snažno utjecalo na razvoj napose sušačke nefrologije koja je 1976. postala odjel Interne klinike. U Nefrološkoj ambulanti se pregledava sve više bolesnika iz čitave bivše države, osniva se posebna Ambulanta za renalnu insuficijenciju i transplantirane bolesni-ke, Služba za praćenje arterijske hipertonije, odjelni Urinski laboratorij i stalna bolnička ekipa

Prvi ultrazvučni uređaj ‘’Diasonograph’’ na sušačkoj Klinici za ginekologiju i porodništvo, 1975.

Page 98: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

96

za prevenciju EPH gestoza kod trudnica, prva u SR Hrvatskoj. Uvedene su biopsije bubrežnih transplantata i redovite kontrole transplantiranih bolesnika s određivanjem imunosupresivne te-rapije (doc. dr. F. Čohar i dr. M. Gržetić).

Na poticaj predstojnika prof. dr. Danila Pavešića prve ultrazvučne pretrage u ožujku 1975. godine na sušačkoj Klinici za ginekologiju i porodništvo počeli su raditi ginekolozi-opstetričari doc. dr. Henrik Bosner, dr. Matko Županić i dr. Jakov Masovčić. Iste godine kirurški specijalizant dr. Željko Fučkar uvodi prve urološke i abdominalne ultrazvučne pretrage. Iduće godine učinjen je prvi ultrazvučni pregled transplantiranog bubrega, a 1977. uveden intervencijski ultrazvuk (prva ‘’free hand’’ biopsija bubrega). Od 1979. ultrazvučna dijagnostika na Sušaku organizira se kao samostalna Jedinica za ultrazvučnu dijagnostiku u Poliklinici pod urološkim vodstvom, da bi 1984. prerasla u Službu za ultrazvučnu dijagnostiku Kliničkog bolničkog centra pod vodstvom dr. sc. Željka Fučkara. Nakon ujedinjenja Internih klinika sonografske pretrage uropoetskog trakta počinju raditi internistice nefrologinje dr. Sretenka Vuksanović-Mikuličić i dr. Željka Merlak, a po završenoj specijalizaciji i ostali internisti nefrološkog usmjerenja.

Sonografski pregled uređajem ‘’Aloka’’ sa ‘’sivom skalom’’, ‘’real time’’ prikazom, kardijalnim doplerom i transrek-talnom sondom. U prvom planu dr. sc. Željko Fučkar, u drugom planu dr. Milan Gajić i dr. Frank Tan (Kuala Lumpur, Malezija), Sušak 1986.

Page 99: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

97

Hematologija

Dijagnoza bolesti krvi i krvotvornih organa najvećim se dijelom zasniva na laboratorijskim pretragama. U prvih deset poslijeratnih godina na oba Interna odjela, rade se osnovne pretrage u koje spadaju sedimentacija eritrocita, broj eritrocita, leukocita i trombocita, diferencijalni leu-kogram, koncentracija hemoglobina, hematokrit, vrijeme krvarenja i zgrušavanja, razmazi pe-riferne krvi, punktata limfnih čvorova i koštane srži. Pretrage se rade ciljano kod hematoloških i hematoonkoloških bolesnika, a ostalim internističkim bolesnicima rutinski se određuje samo sedimentacija eritrocita po Westergreenu.

U veljači 1952. godine za šefa sušačkog Internog odjela postavljen je prof. dr. Silvije Novak čije je uže područje stručnog interesa bila hematologija. Na odjel je koncem ljeta iste godine pri-mljen specijalist dr. Branko Antonin koji se tijekom specijalizacije na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ sustavnije bavio kardiološkom i hematološkom dijagnostikom i poma-gao profesoru Novaku u hematološkom poslu. U liječenju bolesnika sušačkom se timu pridružu-je specijalizantica dr. Božena Kopajtić koja uskoro postaje glavna pomoćnica profesora Novaka. U priručnom odjelnom laboratoriju radi časna sestra koja se brine o opremi (reagensi, epruvete, pipete, troakari, stileti, punkcijske igle, lancete, staklene šprice, stalci, pokrovna i predmetna sta-kalca, komorice, melanžeri za eritrocite i leukocite, uređaj za hematokrit, dva mikroskopa) i boji krvne preparate.

Na Interni odjel sušačke bolnice dolazi iz Zagreba 1958. internistica dr. Mira Premužić koja se tijekom specijalizacije na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ (predstojnik prof. dr. Arpad Hahn, šef Hematološkog odjela doc. dr. Erik Hauptmann) usavršavala u liječenju hema-toloških bolesnika. Njezinim dolaskom hematološka služba dobiva snažan zamah. Dr. Premužić preuzima vođenje Hematološkog odsjeka Centralnog bolničkog laboratorija i liječenje hemato-loških bolesnika na Internom odjelu. Pregled koštanog punktata iz prsne kosti kojeg je još 1937. godine u Banovinskoj bolnici uveo primarijus Novak postaje rutinska pretraga, a dr. Premužić uvodi i punkciju grebena ilijačne kosti. Njezinom se zaslugom osniva Citološki laboratorij u ko-jem pregledava stanice sputuma, lavaže želuca i mokraćnog mjehura, pleuralne i peritonejske punktate, punktate limfnih čvorova, jetre, slezene, pluća, tumora i intraoperacijskih materijala. U poslu njoj pomaže osoblje Centralnog bolničkog laboratorija na čelu s glavnom medicinskom sestrom Lucijom Kalafatić-Lušić, na Internom odjelu iskusni bolničari Marica Diklić, Ante Lulić i Mileva Janković, a tijekom i nakon završetka specijalizacije 1968. i nova internistica dr. Mirjana Sever-Prebilić.

Usko se surađuje sa šefom Centralnog bolničkog laboratorija mr. pharm. Davorom Smokvi-nom a organizira se i 24 satno dežurstvo laboratorijskih tehničara za hitne osnovne hematološke pretrage. Postoji suradnja i sa Stanicom za transfuziju krvi u kojoj se pod stručnim vodstvom dr. Ksenije Vujaklije-Stipanović 1971. otvara laboratorij za tipizaciju tkiva, prvi u Hrvatskoj, a 1975. la-boratorij za koagulaciju krvi. Stanica postupno prerasta u Odjel za transfuziju krvi gdje se počinju razvijati tri subspecijalnosti – transfuziologija s imunohematologijom, tipizacija tkiva i koagula-cija krvi.

Poput ostalih odsjeka užih internističkih specijalnosti, na sušačkoj Internoj klinici se 1972. go-dine osniva Hematološki odsjek, a 1976. Hematološki odjel na kojem uz docenticu Premužić-Lampič radi mr. sc. Mirjana Sever-Prebilić. Godine 1974. docentica Premužić-Lampič uvodi mi-kroskopiju s faznim kontrastom i citokemijsku dijagnostiku krvnih bolesti. U suradnji s mr. pharm. D. Smokvinom nabavljaju se aparati (H

1 Tehnicon) za automatsko određivanje broja eritrocita,

Page 100: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

98

Dr. Mira Premužić s osobljem sušačkog Centralnog bolničkog laboratorija, Sušak, kolovoz 1965. Prva s lijeva je glavna sestra Lucija Lušić, a prva s desna voditeljica EKG laboratorija Branka Šustar.

Docentica Premužić-Lampič mikroskopira u svojoj radnoj sobi u Centralnom kliničkom laboratoriju na Sušaku, lipanj 1983.

leukocita i trombocita, količine hemoglobina, diferencijaciju leukocita i određivanje morfo-logije krvnih stanica. Aparati automatski odre-đuju niz drugih parametara i grafički prikazuju volumen eritrocita i trombocita, koncentraciju hemoglobina i raspodjelu stanica prema cito-kemijskim reakcijama i njihovoj veličini.

Na Internom odjelu riječke bolnice prvih deset poslijeratnih godina hematološke bole-snike pod nadzorom prim. dr. Zdravka Kučića liječe specijalisti – dr. Olga Šarčević-Smedere-vac, dr. Vladimira Seidel-Marčec, dr. Ivan Gre-gurić, dr. Alma Polić i prim. dr. Luigi Martini koji 1951. optira za Italiju. Među specijalizantima poseban interes iskazuje dr. Stanislav Paškvan koji po položenom specijalističkom ispitu u Zagrebu 1957. godine preuzima liječenje he-matoloških bolesnika. Iduće godine na odjel je primljen dr. Mladen Medanić koji se od samog početka specijalizacije sustavnije bavi hema-

Page 101: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

99

tologijom i citologijom pa nakon položenog specijalističkog ispita 1962. godine preuzima njiho-vo liječenje i vođenje Hematocitološkog laboratorija. Godine 1968. osniva se Nefrohematološki odsjek pod vodstvom prim. dr. S. Paškvana na kojem uz dr. M. Medanića rade specijalizanti in-terne medicine i medicinske sestre. Postoji dobra suradnja s Centralnim bolničkim laboratorijem

Prim. dr. Mladen Medanić (prvi s lijeva) s laboranticama riječkog Centralnog bolničkog laboratorija. Prvi s desna je mr. sc. Galib Avdagić šef Hematološkog odsjeka Centralnog bolničkog laboratorija, Rijeka 1978. (?)

Prim. Mladen Medanić, dr. med. Prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, dr. med. (Bakar, 1929. – Rijeka, 2009.)

Osnivači hematološke službe u riječkim općim bolnicama

Page 102: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

100

kojeg nakon odlaska dr. Frana Gvozdenovića 1964. godine vodi mr. pharm. Kazimir Sviderek i sa Stanicom za transfuziju krvi pod vodstvom dr. Nade Vodvarške-Fučić. Dr. M. Medanić usko surađuje sa šefom Hematološkog odsjeka Centralnog bolničkog laboratorija mr. sc. diplomiranim biologom Galibom Avdagićem koji će kasnije postati šef Centralnog bolničkog laboratorija riječke bolnice i pomoćnik prvog voditelja Centralnog kliničkog laboratorija Kliničkog bolničkog centra mr. pharm. Davora Smokvine.

Na sušačkoj i riječkoj Hematologiji dijagnosticiraju se i liječe akutne i kronične leukemije, agranu-locitoze, maligni limfomi, deficitarne, hemolitičke i dishemopoetične anemije, policitemije, imuno-proliferativne bolesti i hemoraške dijateze (trombocitopatije, koagulopatije i vaskulopatije) u skladu sa smjernicama zagrebačkih kliničkih bolnica koje uključuju i najsuvremenije protokole citostat-skog liječenja (Hammersmith i MD Anderson Cancer Center protokoli).

Endokrinologija

Prve internistice koje početkom šezdesetih godina počinju sustavnije izučavati bolesti endokri-nih organa su dr. Božena Kopajtić na sušačkom i dr. Vladimira Seidel-Marčec na riječkom Internom odjelu. Endokrinološka služba, tada najmlađa internistička služba riječkih odjela, organizira se po uzoru na Endokrinološke odjele Internih klinika KBC ‘’Rebro’’ (šef prof. dr. Vuk Vrhovac) i KB ‘’Dr. Mla-den Stojanović’’ (šef prof. dr. Mladen Sekso). Postupno se stvaraju uvjeti glede prostora, opreme i suradnog medicinskog osoblja pa se 1968. na riječkoj klinici pod vodstvom dr. V. Seidel-Marčec osniva Endokrinološki odsjek. U sastavu riječke Interne klinike djeluje i Radioizotopni laboratorij koji tri godine ranije počinje s dijagnostičkim pretragama bolesti štitne žlijezde.

Na Sušaku se pod vodstvom profesorice Kopajtić Endokrinološki odsjek formalno osniva 1972. godine. Na odsjeku rade prim. dr. Veljko Novak, specijalist internist od 1963. godine, koji se bavi pre-težito dijagnostikom i liječenjem šećerne bolesti i specijalizantica dr. Zdravka Kolacio koja će 1975. postati internistica endokrinološkog usmjerenja.

Rasponom dijagnostičkih pretraga i organizacijom stručnog rada prednjači sušačka Endokrino-logija. Veliki dijagnostički doprinos daje Centralni bolnički (klinički) laboratorij pod vodstvom mr. pharm. Davora Smokvine. U sastavu laboratorija se 1973. osniva Odsjek za radioimunološke pre-trage (RIA) u kojem se početno određuje razina hormona rasta u serumu da bi se do 1978. paleta analiza rađenih RIA tehnologijom proširila na 21 pretragu koje obuhvaćaju sve endokrine žljezde. Od 1974. godine i na Odsjeku za nuklearnu medicinu riječke Interne klinike počinju se raditi pretra-ge RIA tehnologijom.

Odsjeci na klinikama 1976. prerastaju u odjele s organiziranom polikliničkom ambulantnom službom pod vodstvom prim. dr. V. Seidel-Marčec u riječkoj i prof. dr. B. Kopajtić u sušačkoj bolnici.

Profesorica Kopajtić 1978. uvodi punkciju štitne žlijezde i citološku analizu punktata, određivanje bazalnog metabolizma (BM) i osniva Jedinicu za funkcionalno ispitivanje osovine hipotalmus – hi-pofiza – ciljni organi u kojoj se rade testovi stimulacije i supresije endokrinih žlijezda (tzv. ‘’soba za te-stiranje’’). Na odjelu s 15 postelja pomažu njoj mr. sc. Zdravka Kolacio i medicinske sestre predvođe-ne glavnom sestrom Katom Jelić-Krivičić. Primarijus Novak se posvetio proučavanju šećerne bolesti i njezinih komplikacija pa unaprjeđuje terapijski postupak u dijabetičnoj ketoacidozi uvođenjem infuzomata za automatsko doziranje količine inzulina. Uočavajući pretilost kao rastući zdravstveni problem bavi se njezinom prevencijom i bolnički kontroliranim mršavljenjem pretilih bolesnika.56

56 Prim. Veljko Novak, dr. med. (Biograd na moru, 1928. – Rijeka, 2012.) nećak profesora Silvija Novaka, istaknuti dijabetolog, jedan od osnivača riječkog Dispanzera za dijabetes.

Page 103: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

101

Sobna vizita na sušačkom Endokrinološkom odjelu, dr. Zdravka Kolacio 1979.

Kao glavna voditeljica projekata odobrenih i financiranih od Republičkog fonda za naučni rad i Samoupravne interesne zajednice (SIZ-a) za znanstveni rad SR Hrvatske profesorica Kopajtić provodi terenska ispitivanja gušavosti u Gorskom kotaru i hereditarnog nanizma na otoku Krku u Jurandvoru pokraj Baške (krčki patuljci). U posljednjem istraživanju od 1972. do 1980. uz mr. sc. Zdravku Kolacio sudjeluje skupina liječnika specijalizanata, volontera i studenata medicine.

Na Endokrinološkom odsjeku (odjelu) Interne klini-ke riječke bolnice godinama kao jedina specijalistica radi prim. dr. Vladimira Seidel-Marčec. Njezini suradni-ci su specijalizanti interne medicine među kojima se posebno ističe dr. Miroslav Peršić primljen na Kliniku 1972. godine i medicinske sestre predvođene glav-nom sestrom Anom Butorac. Po položenom specija-lističkom ispitu 1978. dr. M. Peršić nastavlja raditi na odjelu, a po odlasku prim. dr. V. Seidel-Marčec u mi-rovinu 1980. postaje šef odjela. Kao jedinom interni-sti endokrinološkog usmjerenja pomaže mu dr. Jasna Turk primljena na Kliniku 1976. godine koja nakon po-loženog specijalističkog ispita 1982. godine nastavlja raditi na odjelu i endokrinološkoj ambulanti.

Na endokrinološkim odjelima riječkih bolnica pro-vode se dijagnostički postupci i liječenje sukladno smjernicama endokrinoloških zavoda zagrebačkih kli-

Prim. Vladimira Seidel-Marčec, dr. med. (Plaški, 1920. – Rijeka, 2005.),

osnivačica riječke Endokrinologije

Page 104: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

102

ničkih bolnica i Centra za dijabetes ‘’Vuk Vrhovac’’.57

Ujedinjenje u jedinstveni Endokrino-loški odjel Interne klinike Kliničkog bol-ničkog centra dočekali su profesorica Kopajtić, mr. sc. Zdravka Kolacio i dr. Mi-roslav Peršić. Primarijus Novak ostaje na sušačkom lokalitetu klinike i 1984. godine osniva Opći odjel, a dr. Jasna Turk krajem iste godine odlazi u Dispanzer za kardi-ovaskularne bolesti riječkog Zavoda za zaštitu zdravlja gdje radi do 1993. godine kada otvara privatnu internističku ordi-naciju kardiološkog profila. Mr. sc. Željka Crnčević-Orlić primljena na Kliniku 1979. godine koja se tijekom specijalizacije su-stavnije bavila endokrinologijom, polaže specijalistički ispit 1985. godine i pridru-žuje se endokrinološkom timu.

57 Danas Sveučilišna klinika za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma ‘’Vuk Vrhovac’’ u sastavu KB ‘’Merkur’’ u Zagrebu.

Dr. Jasna Turk za radnim stolom na Endokrinološkom odjelu, Rijeka 1976.

Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med., dugogodišnja predstojnica Interne klinike i pročelnica Katedre za internu medicinu, utemeljiteljica sušačke Endokrinologije u radnoj sobi, Sušak, 1979.

Page 105: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

103

Nuklearna medicina

Zahvaljujući prof. dr. Ivanu Šimonoviću utemeljitelju nuklearne medicine u bivšoj državi i nje-govom suradniku prof. dr. Darku Ivančeviću koji su omogućili stručna usavršavanja riječkih inter-nista na Radioizotopnom odjelu Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu i izobrazbi inženjera fizike na Nuklearnim institutima ‘’Boris Kidrič’’ u Vinči (Beograd) i ‘’Jožef Štefan’’ u Ljubljani, Institutu ‘’Ruđer Bošković’’ u Zagrebu i Zavodu za medicinsku fiziku bolnice ‘’Royal United Hospital’’ u Bathu (Velika Britanija) u Radioizotopnom laboratoriju Interne klinike riječke bolnice počelo se 1965. godine raditi testove akumulacije radioaktivnog J131 u štitnjači, određiva-ti proteinski vezani jod i ručno iscrtavati slike scintigrama štitnjače.

Prvi šef postaje internist dr. Ivan Duvančić koji se nalazi na čelu laboratorija do 1968. kada ga nasljeđuje profesor biologije Đuro Šikić. Godine 1974. laboratorij postaje Odsjek za nuklearnu medicinu Interne klinike pod vodstvom interniste dr. Antona Burića, a 1976. samostalni Zavod za nuklearnu medicinu KB ‘’Braće dr. Sobol’’. Zavod djeluje u prostorima Interne klinike do 1986. kada se od nje i fizički odvaja.

Godine 1968. nabavlja se skener pa se rade scintigrafije štitnjače, je-tre, bubrega, mozga, srca, posteljice, limfnog sustava i kostiju u obliku cr-no-bijelog ili obojenog scintigrama. Iste se godine nabavlja renaltron s kojim je moguće nakon intravenske aplikacije J131 hippurana prikazati di-ferencijalni renogram. Kinetograf na-bavljen 1974. omogućio je ispitivanje protoka krvi kroz jetru i određivanje poluživota obilježenih eritrocita.

Razvija se i laboratorijska dijagno-stika, pa se nakon određivanja prote-inski vezanog joda i mjerenja izluče-nog joda u mokraći te Schillingovog testa, uvodi određivanje koncentra-cije hormona u krvi RIA tehnologi-jom. Automatiziranim gama broja-čima određuju se hormoni štitnjače i tireotropin, nešto kasnije tireoidna antitijela, tireoglobulin i kalcitonin. Određuje se i niz drugih hormona i enzima – folikularni stimulirajući hormon, luteotropni hor-mon, prolaktin, progesteron, estradiol, testosteron, kortizol, parathormon, inzulin, beta horionski gonadotropin, C peptid i renin.

Krajem 1974. dobivena je prva gama kamera koja je omogućila daljnji napredak u in vivo is-pitivanjima bržim, jednostavnijim i kvalitetnijim statičkim i dinamičkim scintigramima za koje se koriste radiofarmaci obilježeni s tehnecijem 99m.

Skener

Page 106: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

104

Godine 1975. po prvi puta su u Hrvatskoj primjenjeni radioizotopi u prikazu transplantiranog bubrega. Dinamičkom scintigrafijom procjenjuje se stanje perfuzije transplantata s Tc 99m perteh-nektatom te funkcija i drenaža s J131 hippuranom.

Renaltron

Prof. dr. sc. Anton Burić, dr. med. specijalist interne i nuklearne medicine, dugogodišnji predstojnik Zavoda i jedan od utemeljitelja riječke Nuklearne medicine i prof. dr. sc. Vesna Švarcer, dipl. ing., vanjska suradnica i vodeća fizičarka Zavoda

Page 107: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

105

Veliki iskorak u dijagnostici i liječenju

Razdoblje od osnivanja Internih klinika do njihovog ujedinjenja u jedinstvenu Internu kliniku Kliničkog bolničkog centra obilježeno je osnivanjem subspecijalističkih odsjeka i odjela i snaž-nim razvojem polikliničko-ambulantne službe.

Subspecijalizacija je omogućila uvođenje novih dijagnostičkih i terapijskih postupaka koji su doveli do bržeg i učinkovitijeg liječenja. Stvorene su Intenzivne njege, osnovana Nuklearna me-dicina i Centar za dijalizu i transplantaciju tada u sastavu Klinike za kirurgiju. U 22 godine ostvaren je ogroman kvalitetni iskorak, napose kod srčanih, bubrežnih i gastroenteroloških bolesnika koji je iz temelja izmjenio dotadašnje dijagnostičke postupke i terapijske principe.

Na klinikama se povećao broj liječnika, medicinskih sestara i tehničara, administrativnih služ-benica i pomoćnog osoblja što je omogućilo bolje zbrinjavanje bolesnika i točnije bilježenje učinjenog posla. Promijenio se i dotadašnji klasični način rada s dugotrajnim vizitama i preko-mjernim administriranjem, a težište se premjestilo na dijagnostičko-laboratorijske poslove i am-bulantnu polikliničku službu. Zbog povećanog prijema hitnih bolesnika krajem sedamdesetih godina uvedeno je dvostruko dežurstvo liječnika sa starijom specijalističkom i mlađom specija-lizantskom službom.

Umjesto ‘’presvučenih’’ časnih sestara i bolničarki rade školovane medicinske sestre koje se ‘’specijaliziraju’’ i rade na odsjecima / odjelima užih internističkih grana. Određeni do tada is-ključivo liječnički poslovi poput davanja injekcija, infuzija i transfuzija krvi, postavljanja urinarnih katetera i nazogastričnih sondi povjeravaju se višim medicinskim sestrama. Najkvalitetnije sestre i tehničari rade u jedinicama intenzivnih njega i već prije dolaska liječnika znadu učiniti defibri-laciju srca i započeti s ostalim mjerama oživ-ljavanja, a u Centru za dijalizu i transplantaciju gotovo samostalno vode dijalizu.

Premda se na riječkim Internim odjelima (klinikama) specijalizira interna medicina, ri-ječki specijalizanti polažu specijalistički ispit s obvezatnom predispitnom praksom u tra-janju od tri mjeseca na Internim klinikama zagrebačkih bolnica KBC ‘’Rebro’’ i KB ‘’Dr. Mla-den Stojanović’’ sve do 1974. godine.

Rješenjem Republičkog sekretarijata za na-rodno zdravlje i socijalnu zaštitu SR Hrvatske (danas Ministarstvo zdravstva i socijalne skr-bi RH) od 1974. godine na riječkim Internim klinikama dozvoljeno je održavanje specijali-stičkih ispita. Polaganje ispita u Rijeci je pored velikog stručnog priznanja, za riječke specija-lizante predstavljalo financijsko olakšanje i do-velo do dolaska brojnih specijalizanata inter-ne medicine iz drugih zdravstvenih ustanova. Najčešće su ‘’vanjski specijalizanti’’ dolazili iz bolnica u Puli, Opatiji, Crikvenici, Ogulinu, Za-

Dr. Anton Bačić (lijevo) s kolegom dr. Rajkom Javorom iz Opće bolnice u Puli prije polaganja specijalističkog ispita na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu 1964. godine

Page 108: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

106

dru i Šibeniku, Dispanzera iz Rijeke i Domova zdravlja iz Opatije, Umaga, Poreča, Rovinja, Pazina, Labina, Malog Lošinja, Senja i Delnica te drugih ustanova iz Hrvatske i bivše države, poglavito Bosne i Hercegovine i Slovenije.

U tom je razdoblju značajna 1973. godina kada je osnovano riječko Sveučilište, nakon zagre-bačkog, drugo u Hrvatskoj. Prvi ogranak Sveučilišta, Medicinski fakultet u Rijeci tada je slavio gotovo dva desetljeća postojanja!

Povećava se broj asistenata na Katedri interne medicine, a internisti koji nisu članovi katedre dragovoljno održavaju vježbe sa studentima medicine i stomatologije. Kao nastavne baze fakul-teta klinike ne služe samo izobrazbi studenata već i učenica srednjih medicinskih škola u kojima nastavu održavaju i bivše internističke više medicinske sestre.

Pojačala se interdisciplinarna suradnja napose s kirurzima, anesteziolozima, radiolozima, transfuziolozima i bolničkim laboratorijima. Internisti obavljaju konzilijarne preglede u Domovi-ma zdravlja primorsko-goranske regije i njihovim područnim ambulantama u Delnicama, Crikve-nici, Novom Vinodolskom, Senju, Krku, Puntu, Baški, Vrbniku, Cresu i Malom Lošinju. Pregledavaju se i bolesnici u Specijalnim bolnicama u Kraljevici, Ičićima, Lovranu, Rabu i Velom Lošinju.

Suradnja s vodećim hrvatskim Internim klinikama KBC-a ‘’Rebro’’ i KB ‘’Dr. Mladen Stojano-vić’’ postaje intenzivnija, a uspostavlja se suradnja s Internom klinikom Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani. Ostvareni su vrlo dobri stručni i kolegijalni odnosi s internistima Opće bolnice u Puli i Opće bolnice u Zadru, čiji su tadašnji šefovi Internih odjela prim. dr. Frane Škorić i prim. dr. Branko Vabušek svojedobno radili na riječkim Internim odjelima. Odlična suradnja postoji sa Specijalnom bolnicom ‘’Thalassotherapija Opatija’’ u kojoj rade specijalisti dobrim djelom školo-vani na riječkim Internim klinikama.58

Češće se odlazi na domaće kongrese i simpozije na kojima se stječu nova saznanja, a krajem pedesetih godina kada je režim postao liberalniji s izdavanjem putovnica, i na kongrese, simpo-zije i stručna usavršavanja u inozemstvo, prvenstveno zemlje Zapadne Europe.

58 Osnovana 1957. kao prva bolnica u bivšoj državi koja se počela baviti aktivnom rehabilitacijom bolesnika nakon preboljelog infarkta miokarda, opatijska Thalassotherapija danas je Klinika za liječenje, rehabilitaciju i prevenciju bolesti srca i krvnih žila, sje-dište Katedre za rehabilitacijsku medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci i Referentni centar za zdravstveni turizam i kardiološku rehabilitaciju Ministarstva zdravlja RH.

Page 109: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

INTERNA KLINIKA KLINI^KOG BOLNI^KOG CENTRA 1984. – 2010.

Page 110: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

108

Ujedinjenje riječkih bolnica u Klinički bolnički centar

S rastom ekonomske snage Rijeke, ukupnog društvenog proizvoda i dohotka razvija se i druš-tveni standard. Značajni rezultati postignuti su i zahvaljujući solidarnosti samih Riječana koji su od 1965. godine izdvajali svoja sredstva namijenjena neposredno unaprjeđenju školstva, zdrav-stva, dječje zaštite, kulture, fizičke kulture i gradske infrastrukture. Pod nazivom ‘’Radni ljudi svo-me gradu’’ u šest riječkih samodoprinosa uz brojne objekte društvenog standarda izgrađeni su i bolnički objekti, napose sredstvima petog i šestog samodoprinosa. Izgradile su se Poliklinike na Kantridi, Sušaku i Rijeci, zgrada Ginekologije i porodništva s Nuklearnom medicinom, Hitni medicinski traktovi i kirurški operacijski blokovi u sušačkoj i riječkoj bolnici. Izgradnja objekata zdravstvenog standarda potrajala je do 1987. godine kada je na Sušaku uređena nova kuhinja i blagovaonica za osoblje, centralna sterilizacija i automatska telefonska centrala.

Izgradnja Poliklinike Sušak dovršene sredstvima samodoprinosa u travnju 1981. godine

Misao o potrebi izgradnje nove riječke bolnice odavno je bila prisutna kod vodećih ljudi ri-ječkog bolničkog zdravstva, ali je financijskih sredstava i političke volje da se to uradi oduvijek nedostajalo. Početkom šezdesetih godina pokrenuta je inicijativa o ujedinjenju riječkih bolnica od strane tadašnjeg direktora sušačke bolnice dr. Ive Margana. Iz objektivnih, ali i subjektivnih razloga (neslaganje vodećih zdravstvenih radnika glede načina ujedinjenja i uloge postojećih bolnica u integriranom bolničkom zdravstvu) ostvarivanje te ideje je produženo za gotovo dva desetljeća. Jedino što se učinilo je bilo preseljenje Dječjeg odjela riječke bolnice na Kantridu i ri-ječke Ortopedije u Ortopedsku bolnicu Lovran, ukidanje sušačkog Otorinolaringološkog odjela i njegovo preseljenje u riječku bolnicu i pripajanje dotada samostalnog Urološkog odjela sušačkoj Klinici za kirurgiju.

Nakon donošenja novog Ustava 1974. godine koji je sadržavao i elemente konfederacije drža-ve, 1976. donosi se Zakon o udruženom radu (ZUR) na načelima ‘’demokratskog samoupravnog odlučivanja o udruženom radu“ pa sva poduzeća i ustanove u državi postaju osnovne organiza-cije udruženog rada (OOUR-i) i organizacije udruženog rada (OUR-i) koje mogu raditi samostalno

Page 111: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

109

ili se udruživati u složene organizacije udruženog rada (SOUR-i).59 Već prije donošenja ZUR-a ponovni početak integracijskih procesa u bolničkom zdravstvu označava 1974. godina kada se odlukama Radničkih savjeta bolnice u Sušaku, Ičićima i Kraljevici udružuju u radnu organizaciju -Opću bolnicu „Dr. Zdravko Kučić“. Nakon donošenja ZUR-a, 1977. godine dolazi do organizacij-skih promjena riječkog bolničkog zdravstva. KB „Dr. Zdravko Kučić“ postaje radna organizacija sastavljena od tri OOUR-a, Dječja bolnica Kantrida jedna osnovna organizacija udruženog rada, a KB „Braće dr. Sobol“ radna organizacija sa 16 OOUR-a.

U političkim, upravnim i samoupravnim strukturama sazrijeva odluka da se „ourizirane“ bol-nice ujedine u jedinstvenu radnu organizaciju Klinički bolnički centar. Premda je iduće godine formirana Radna zajednica zajedničkih službi i Uprava nisu postignuti očekivani rezultati u tran-sformaciji bolničke i polikliničke službe zbog čega je u skladu s novim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju provedena reorganizacija pa je nakon referenduma zaposle-nika pet bolnica održanog krajem 1981. , 10. veljače 1982. osnovan Bolnički centar Rijeka s no-vim Radničkim savjetom, Stručnim savjetom, zajedničkim službama i direktorom dr. Brankom Žužom, dotadašnjim direktorom KB “Dr. Zdravko Kučić”. Stvorena je jedinstvena ustanova koja se ubrajala u 10 najvećih bolnica u SFR Jugoslaviji s 2.010 postelja i 3.142 zaposlenika koja je 1984. godine upisana u sudski registar kao Klinički bolnički centar Rijeka.

Ujedinjenju bolnica u Klinički bolnički centar Rijeka prethodili su brojni sastanci bolničkih uprava, Radničkih savjeta, društveno-političkih organizacija i vodećih liječnika.U šestom redu s lijeva u ‘’mornarskoj’’ majici profesorica Kopajtić, iza nje u sedmom redu drugi s lijeva dr. Veljko Čabrijan, 1982.

59 Zakon o udruženom radu donesen s ciljem postizanja učinkovitijeg i „demokratskijeg“ samoupravljanja u uvjetima soci-jalističkog tržišnog gospodarstva je umjesto povećanja produktivnosti rezultirao hiperprodukcijom propisa, mastodontskom birokratskom nadogradnjom i daljnjim smanjenjem učinkovitosti cijelog sustava.

Page 112: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

110

Prof. dr. sc. Branko Žuža, dr. med. dent. Anton Bačić, dr. med. prvi direktor Kliničkog bolničkog centra Rijeka direktor KB ‘’Braće dr. Sobol’’ (1974. – 1977.) i (1982. – 1990.) prvi voditelj Radne jedinice internističkih djelatnosti I (1983. – 1990.)

Od pet bolnica stvaraju se tri Lokaliteta – Rijeka, Sušak i Kantrida. S radom postupno presta-ju specijalne bolnice u Kraljevici i Ičićima, a bolnički inventar, medicinska oprema i osoblje se premještaju na sušački lokalitet (prijašnju KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’) gdje se Ortopedija smješta u prostor preseljenog rodilišta, a Pulmologija na III. kat novosagrađene Poliklinike. Riječka i sušačka Klinika za ginekologiju i porodništvo se ujedinjuju i premještaju u novosagrađenu peterokatnicu u bolničkom krugu riječkog lokaliteta, prijašnje KB ‘’Braće dr. Sobol’’. Ukida se sušačka Klinika za dermatovenerologiju koja se kasnije premješta u proširene i obnovljene prostorije Klinike za der-matovenerologiju na riječkom lokalitetu.

Ujedinjuju se istovrsni odjeli Internih i Kirurških klinika sušačke i riječke bolnice pa se jedni premještaju na sušački, a drugi na riječki lokalitet (bolnicu). Laboratorijske i radiološke službe se organiziraju na tri lokaliteta s time da se osnovni dijagnostički postupci rade na svim lokalitetima, a svaki lokalitet razvija i specifične pretrage.

Klinike i samostalni Zavodi bez svojih paralela i Hitni medicinski traktovi ostaju na starim mje-stima u Sušaku, Rijeci i Kantridi.

Spajaju se administrativne službe, tehnički odjeli i uprave pet bolnica te se formiraju zajednič-ke službe i ravnateljstvo koje se nalazi na riječkom lokalitetu.

Za sve liječnike, osim za predstojnike Klinika i samostalnih Zavoda, ukida se dotadašnje radno vrijeme (od 8 do 16 sati na koje se nadovezuje šesnaesterosatno dežurstvo) i uvodi rad u smje-nama. Prema prvobitnoj zamisli, liječnici su trebali raditi u tri smjene po osam sati – jutarnjoj od 8 do 16 sati, popodnevnoj od 16 do 24 sata i noćnoj od 24 do 8 sati, ali se zbog velikog otpora vodećih liječnika, nedostatka liječničkog kadra i nelogičnosti radnog vremena trosmjenski rad nije uveo pa se počelo raditi u dvije smjene, dnevnoj i noćnoj po 12 sati sve dane u tjednu.

Page 113: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

111

Zgrada nove Klinike za ginekologiju i porodništvo na riječkom lokalitetu KBC-a otvorene u veljači 1985.

Pročelje Poliklinike na riječkom lokalitetu Kliničkog bolničkog centra, 2012.

Page 114: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

112

Mijenja se i organizacijsko ustrojstvo udruženog bolničkog zdravstva. Na referendumu održa-nom 23. prosinca 1983. donosi se Samoupravni sporazum o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka u Kliničkom bolničkom centru. Nova organizacija ima pet radnih jedinica i Radnu zajednicu zajedničkih službi (Tajništvo, Služba za medicinske poslove, Služba za pravne, opće i kadrovske poslove, Služba za ekonomsko-financijske poslove i Služba za razvoj, investicije i investicijsko održavanje). Radna jedinica internističkih djelatnosti I obuhvaća Kliniku za internu medicinu, Kliniku za infektivne bolesti i febrilna stanja, Kliniku za pulmologiju, Kliniku za derma-tovenerologiju, Kliniku za neurologiju i Kliniku za psihijatriju. Rukovodilac Radne jedinice interni-stičkih djelatnosti I koja je postojala do 1990. godine postao je internist dr. Anton Bačić.

Klinika za internu medicinu smještena je na sušačkom i riječkom lokalitetu KBC-a. Na riječkom ostaju Gastroenterologija, Hematologija i Endokrinologija, a sušački gastroenterolozi, hematolozi i endokrinolozi odlaze u riječki lokalitet. Kardiologija i Nefrologija ostaju na sušačkom lokalitetu, a riječki kardiolozi i nefrolozi počinju raditi na sušačkom lokalitetu. Centar za dijalizu i transplanta-ciju koji se nalazi u sastavu Klinike za kirurgiju ostaje na Sušaku, a Pulmologija se iz Ičića postupno seli u novosagrađenu Polikliniku na Sušaku. Na lokalitetima Interne klinike osnivaju se dva Opća odjela.

Ujedinjenju riječkih bolnica, napose smjenskom radu liječnika, protivili su se gotovo svi pred-stojnici Klinika i samostalnih Zavoda, njihovi najbliži suradnici i vodeći liječnici.60 U pozadini pro-tivljenja, uz nedvojbeno stručne razloge, stajao je i osobni interes jer je ujedinjenje značilo ukida-nje većeg broja vodećih radnih mjesta. Međutim direktiva data sa samog vrha republičke vlasti čeličnom je rukom direktora Kliničkog bolničkog centra beskompromisno provedena u djelo.

Zbog čega je došlo do ujedinjenja pet bolnica u Klinički bolnički centar?

Premda su o tome svojedobno vođene žustre rasprave, a na račun Ravnateljstva padale i uvrede, osnovni razlog je bio u osnovi prozaičan – nedostajalo je novca u državnom proračunu.

Nakon 1982. restriktivna politika u zdravstvu je bila odraz opće privredne i političke krize u državi. Pokušaji reformiranja gospodarstva u socijalističkom sustavu doživljavali su neuspjehe, jer se nije smjelo mijenjati društveno vlasništvo niti uvoditi tržišno gospodarstvo. Sustav plaćanja u bolnicama nije se temeljio na stvarno učinjenim uslugama pa svote novca iz državnog prora-čuna tzv. paušali nisu pokrivale plaće zaposlenika, troškove investicijskog održavanja i liječenja. Bolnice su bile kronični „gubitaši“ koje je država morala stalno sanirati. U vrijeme velike financij-ske krize koja je zahvatila državu, novaca za pokrivanje bolničkih gubitaka u proračunu je bilo sve manje i trebalo je, kako se tada govorilo pronaći ‘’unutrašnje rezerve’’, pa se uštedama pokušalo smanjiti gubitke.

Budući da politički nije bilo prikladno smanjivati ionako male plaće, niti se smjelo otpuštati zaposlenike i štediti na bolesnicima, gubici su se pokušali smanjiti racionalizacijom poslovanja – udruživanjem administrativno – tehničkih, upravnih i medicinskih službi i ukidanjem nerenta-bilnih specijalnih bolnica u Kraljevici i Ičićima. Rad u smjenama za koji je bio potreban veći broj liječnika trebao je omogućiti zapošljavanje novih i smanjiti nezaposlenost, a ukidanjem dežur-stava, što u ukupnom iznosu nije bila zanemarljiva svota novca, osigurati dio sredstava za njihove plaće.

Integracija bolnica imala je i sekundarni cilj – unaprjeđenje bolničkog zdravstva daljnjim ra-

60 Protiv uvođenja smjenskog rada pogrdno nazvanog ”štafetno liječenje“ bila je činjenica da liječnici u smjenskom radu gube kontinuitet liječenja jer pregledavaju bolesnike tek svakog četvrtog dana kada ponovno rade u dnevnoj smjeni. Uz nea-dekvatan prijenos podataka o tijeku bolesti postojala je i veća mogućnost pogrešnog liječenja.

Page 115: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

113

zvojem specijalističkih i subspecijalističkih medicinskih djelatnosti. Koncentracijom specijalizira-nih kadrova i opreme i boljim ‘’vertikalnim’’ povezivanjem medicinskih grana koje se na različi-te načine bave istovrsnom patologijom na jednom mjestu (lokalitetu) nastojala se postići veća ‘’produktivnost’’ tj. brže i bolje liječenje bolesnika.

Predstojnici Klinika i samostalnih Zavoda predlagali su izgradnju nove riječke bolnice što je s obzirom na stanje u državi kojoj je zbog dužničke krize prijetio bankrot, bilo utopijsko rješenje.

Premda potpisnik ovih redova to ne može sa sigurnošću tvrditi, riječki Klinički bolnički centar je trebao biti ‘’eksperimentalni obrazac’’ koji bi se kasnije primjenio u integracijskim procesima velikih hrvatskih i jugoslavenskih bolničkih središta.

Kao što to najčešće biva u životu, tek je budućnost pokazala da je financijski učinak ujedinje-nja izostao, a smjenski rad liječnika bio pogrešno rješenje. Postignut je međutim veliki stručni napredak svih bolničkih specijalnosti i pridruženih službi, koji je doveo do bržeg i boljeg liječenja, zbog čega tadašnjoj upravi Kliničkog bolničkog centra na čelu s direktorom prof. dr. Brankom Žužom i danas treba odati veliko priznanje. Gledajući iz današnje perspektive konačni rezultat ujedinjenja, Nagrada Grada Rijeke dodijeljena Kliničkom bolničkom centru 1989. godine je bila u potpunosti opravdana.

Ujedinjenje riječkog bolničkog zdravstva pod jednim krovom u novoj Sveučilišnoj bolnici na Sušaku, koja će predstavljati istinsku paradigmu nedjeljivosti struke, obrazovanja i istraživanja, nažalost će pričekati bolja vremena i prvenstveno zavisiti od političke odluke Hrvatske vlade i raspoloživih sredstava u državnom proračunu ukoliko se ne pronađu drugi načini financiranja (javno-privatno partnerstvo, strukturni fondovi Europske Unije).

Maketa novog Kliničkog bolničkog centra na Sušaku

Page 116: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

114

Organizacijsko ustrojstvo i vodeći sastav jedinstvene Klinike na dva lokaliteta

Nakon definitivnog ujedinjenja Internih klinika u travnju 1984. godine prof. dr. Alma Polić-Tadejević koja je za vrijeme bolesti i nakon smrti profesora Antonina vodila riječku Kliniku odlazi u mirovinu, a predstojnica jedinstvene Klinike na sušačkom i riječkom lokalitetu postaje prof. dr. Božena Kopajtić. Budući da odlazi na Endokrinološki odjel u riječki lokalitet na kojem se nala-zi predstojništvo Klinike, njezin zamjenik na sušačkom lokalitetu postaje doc. dr. Zlatko Pavlin. Prijašnja glavna medicinska sestra sušačke Klinike Mira Šporer-Sveško imenovana je glavnom sestrom jedinstvene Klinike. Za svoje prve suradnice (zamjenice) odabire više medicinske sestre Nadu Randić na sušačkom i Elviru Popović na riječkom lokalitetu.

Klinika smještena na dva lokaliteta organizacijski je podijeljena na sedam odjela i polikliničku ambulantnu službu.

Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med. Mira Šporer-Sveško, viša medicinska sestra

Prva predstojnica i glavna medicinska sestra Interne klinike Kliničkog bolničkog centra

Na sušačkom lokalitetu se nalaze tri odjela:

• Kardiološki odjel: šef doc. dr. sc. Zlatko Pavlin, glavna sestra Olga Nebić, vms.

Odjel je podijeljen na tri odsjeka:

• Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I): šef doc.dr.sc. Zlatko Pavlin, glavna sestra Olga Nebić, vms.

• Odsjek intenzivne njege: šef dr. Veljko Čabrijan, glavna sestra Nedjeljka Jerčinović-Jardas, vms.

• Odsjek postintenzivne njege: šef prim. dr. Josip Roje, glavna sestra Nada Randić, vms.

• Nefrološki odjel: šef prim. dr. sc. Milan Zgrablić, glavni medicinski tehničar Božidar Vajdić, vmt.

• Opći odjel: šef prim. dr. Veljko Novak, glavna sestra Marija Lukarić, vms.

Page 117: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

115

Elvira Popović, viša medicinska sestra, dugogodišnja glavna sestra Interne klinike KB ‘’Braće dr. Sobol’’ i zamjenica glavne sestre Interne klinike Kliničkog bolničkog centra

Na riječkom lokalitetu smještena su četiri odjela:

• Gastroenterološki odjel: šef prof. dr. sc. Milan Prica, glavna sestra Zdenka Rupčić, vms.

U sastavu Gastroenterološkog odjela nalazi se Odsjek intenzivne njege čiji je voditelj dr. Tomi-slav Matić, a glavna sestra Snežana Danilović, viša medicinska sestra.

• Hematološki odjel: šefica prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, glavna sestra Marinela Devčić, ms.

• Endokrinološki odjel: šefica prof. dr. sc. Božena Kopajtić, glavna sestra Kata Krivičić, vms.

• Opći odjel: šef prim. dr. Mladen Medanić, glavna sestra Ana Butorac, vms.

U sastavu Klinike se nalazi ambulantna interni-stička služba s voditeljicama dr. Đurđicom Car-Bačić u riječkoj i dr. Anom Tomljanović-Manestar u sušač-koj Poliklinici.

Nakon Klinike za kirurgiju, jedinstvena Klinika za internu medicinu je druga najveća u Kliničkom bolničkom centru. Na 262 postelje rade 34 liječnika specijalista i 98 medicinskih sestara s pratećim po-moćnim i administrativnim osobljem.

U razdoblju od 1984. do 2010. godine vodeći liječnički i sestrinski sastav i organizacijsko ustroj-stvo se promijenilo u više navrata pa ću vremenskim redosljedom navesti glavne promjene:

1. Odlukom Radničkog savjeta KBC-a 1985. godine na lokalitetima klinike ukinuti su Opći odjeli. Izdvajanjem iz Hematološkog odjela nastaje 1987. Odjel reumatologije i kliničke imu-nologije pod vodstvom prim. dr. Mladena Medanića.

2. Na prijedlog direktora KBC-a dr. sc. Branka Žuže uz suglasnost profesorice Kopajtić Radnički savjet u srpnju 1987. godine za šefa Kardiološkog odjela s koronarnom jedinicom postavlja dr. sc. Jurja Kučića. Istodobnim rješenjem dr. Marijan Padovan postaje šef Odsjeka opće kardiologije (Kardiologija I), a dr. Karlo Stanić novoformiranog Odsjeka za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca (Kardiologija II). Profesor Pavlin imenovan je savjetnikom profesorice Kopajtić, a dr. Veljko Čabrijan njezinim pomoćnikom na sušačkom lokalitetu.

3. Za šefa Službe za ultrazvučnu dijagnostiku Kliničkog bolničkog centra postavljen je 1989. godine dr. Nikola Ivaniš. Dužnost obnaša godinu dana kada službu ponovno preuzima uro-log doc. dr. sc. Željko Fučkar.

Page 118: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

116

Dio osoblja Interne klinike sušačkog lokaliteta na ispraćaju u mirovinu dugogodišnje predstojnice prof. dr. Božene Kopajtić, jesen 1989. godine

S lijeva na desno čuče: dr. Željko Plazonić, dr. Žarko Mavrić, dr. Teodora Zaninović-Jurjević, dr. Mladen Defrancheschi, Mira Šporer-Sveško, vms, glavna sestra Klinike i Ankica Pavelić-Večerina, ms (stoji)

Stoje: prof. dr. Franjo Čohar, dr. Ana Radić, dr. Rajko Miškulin, dr. Nada Smokvina-Ćuruvija, dr. sc. Juraj Kučić, mr. pharm. Davor Smokvina, prof. dr. Božena Kopajtić, dr. Veljko Čabrijan, dr. Davorka Žagar, dr. Bosiljka Siuc-Paro, prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, dr. Ante Matana, mr. sc. Fedor Fischer i dr. Željka Merlak (fotografiju učinila dr. Mirjana Gržetić).

4. Prof. dr. Franjo Čohar 1989. godine postaje šef Nefrološkog odjela, a doc. dr. sc. Milan Zgra-blić savjetnik na Klinici.

5. Nakon umirovljenja profesorice Kopajtić u jesen 1989. za novu predstojnicu Klinike postav-ljena je prof. dr. Mira Premužić-Lampič. Budući da vodi Hematološki odjel na riječkom loka-litetu, dužnost njezinog pomoćnika na Sušaku nastavlja vršiti dr. Veljko Čabrijan koji obnaša dužnost do odlaska profesorice Premužić-Lampič u mirovinu 1992. godine kada postaje savjetnik na Klinici do umirovljenja 1993. godine. Mijenja se i vodeći sestrinski sastav. Glav-nu sestru Klinike Miru Šporer-Sveško 1989. godine nasljeđuje viša medicinska sestra Nada Randić koja vodi sestrinsku službu do 1995. kada je za glavnu sestru imenovana Neda Mar-čina dotadašnja glavna sestra Kardiološkog odjela. Nakon umirovljenja Elvire Popović 1991. zamjenica glavne sestre na riječkom lokalitetu postaje Kata Krivičić koja obnaša dužnost do 1997. kada odlazi u Školu za medicinske sestre pa zamjenica postaje viša medicinska sestra Ana Butorac, dotadašnja glavna sestra Reumatološko-imunološkog odjela.

6. Profesorica Premužić-Lampič odlazi u mirovinu u listopadu 1992. godine, a nasljeđuje je prof. dr. Franjo Čohar koji imenuje nove pomoćnike. U vođenju poslova u Rijeci mu godinu dana pomaže dr. sc. Zdravka Kolacio, potom dr. Miroslav Peršić od 1993. do 1999. i doc. dr.

Page 119: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

117

sc. Davor Štimac od 1999. do 2000. godine. Na sušačkom lokalitetu doc. dr. sc. Juraj Kučić od prosinca 1992. do prosinca 2000. obnaša dužnost pomoćnika. Doktora Kučića na mjestu pročelnika Kardiološkog odjela 1993. godine nasljeđuje dr. Marijan Padovan. Dr. sc. Žarko Mavrić je 1992. godine postavljen za pročelnika Jedinice za znanstveni rad i kliničku farma-kologiju KBC-a gdje radi do 2001. godine.

7. Zbog odlaska u mirovinu profesorice Premužić-Lampič za vodeću liječnicu Hematološkog odjela postavljena je dr. sc. Mirjana Sever – Prebilić koja ga kao docentica vodi do umirov-ljenja 2006. godine.

8. Na Endokrinološkom odjelu također dolazi do promjene vodstva. Nakon profesorice Kopaj-tić odjel od 1989. do 1993. vodi dr. sc. Zdravka Kolacio, potom od 1993.do 2004. dr. Miroslav Peršić kada vodstvo preuzima prof. dr. Željka Crnčević-Orlić.

9. Na Kardiološkom odjelu se 1990. osniva Odsjek intenzivne skrbi (Kardiologija III) na čelu s dr. Željkom Plazonićem.

10. Odlukom ravnatelja Kliničkog bolničkog centra dr. Maksima Valenčića 5. listopada 1992. In-ternoj klinici su pridruženi Centar za dijalizu i transplantaciju Klinike za kirurgiju i Odjel za pulmologiju. Interna klinika u svom sastavu ima osam odjela s 364 postelje i 74 specijalista. Nakon pripajanja Centra za dijalizu i transplantaciju osniva se Služba za nefrologiju i dijalizu s dva odjela pod vodstvom dr. Mirjane Gržetić koja godinu dana vodi i Odjel za nefrologiju. Nakon umirovljenja prof. dr. Jerka Zeca 1992. godine vršiteljica dužnosti pročelnice Odjela za dijalizu je doc. dr. sc. Đurđica Matić-Glažar godinu dana, da bi 1993. pročelnik postao uro-log dr. Dasen Razmilić. Nefrološki odjel od 1993. do 1997. vodi prim. dr. Jasna Sobol-Dimec.

11. Do većeg organizacijskog preustrojstva Klinike dolazi 1995. godine. Kardiološki odjel je po-dijeljen na pet odsjeka – Opća kardiologija, Koronarna jedinica, Postkoronarna jedinica, In-tenzivna skrb i Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca. Pulmološki odjel kojeg na-kon odlaska u mirovinu profesora Marina od 1991. godine vodi mr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani sastoji se od tri odsjeka-Pulmologija ‘’A’’, Pulmologija ‘’B’’ i Intenzivna skrb, a Gastroenterološki odjel pod vodstvom prof. dr. Milana Price ima četiri odsjeka – Gastroenterologiju I, Gastro-enterologiju II, Intenzivnu skrb i Endoskopski laboratorij. Hematološki odjel, Endokrinološki odjel, Reumatološko-imunološki odjel, Nefrološki odjel i Odjel za dijalizu ne mijenjaju svoje ustrojstvo.

12. Prim. dr. Mladen Medanić odlazi u mirovinu 1995. godine pa vodeća liječnica Reumatološ-ko-imunološkog odjela postaje dr. Radojka Macut-Budiselić koja ga vodi do 2002. godine kada dužnost pročelnika preuzima mr. sc. Srđan Novak.

13. Profesor Prica umirovljen je 1996. godine. Nasljeđuje ga prof. dr. Milivoj Rubinić koji vodi Ga-stroenterološki odjel do 2001. godine kada vodeći liječnik postaje doc. dr. sc. Davor Štimac.

14. Na riječkom lokalitetu je 1996. osnovan Odjel internističke citologije pod vodstvom dr. Irene Seili-Bekafigo.

15. Godine 1996. vršiteljem dužnosti pročelnika Odjela za dijalizu imenovan je dr. Ivica Maleta, a iduće godine dr. Dasen Razmilić odlazi u mirovinu. Prim. dr. Jasna Sobol-Dimec 1997. pre-lazi na rad u specijalističku internističku ambulantu i postaje voditeljica sušačke polikliničke internističke službe, a dr. sc. Mirjana Gržetić preuzima Nefrološki odjel. Godine 2001. oba se odjela ujedinjuju u jedinstveni Odjel za nefrologiju i dijalizu čiji pročelnik postaje dr. Sanjin Rački.

Page 120: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

118

Prof. dr. sc. Franjo Čohar s liječnicima Odjela za pulmologiju, lipanj 2000.

S lijeva na desno sjede: dr. Marina Kurpis, doc. dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani, prof. dr. sc. Franjo Čohar, dr. sc. Du-bravka Matanić, mr. sc. Nataša Mataković-Mileusnić

Stoje: mr. sc. Veljko Flego, dr. Flavija Milevoj-Ribić, dr. Bronislava Sušnik-Mrvčić, mr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum i dr. Ivica Zeba

16. Nakon odlaska profesora Čohara s Klinike u prosincu 2000. godine, rješenjem ravnatelja KBC-a dr. sc. Borisa Mlinarića za vršitelja dužnosti predstojnika postavljen je prof. dr. Luka Zaputović. Po raspisanom javnom natječaju na kojeg su se javila trojica kandidata, za pred-stojnika Klinike izabran je u studenom 2001. godine prof. dr. Žarko Mavrić. Novi predstojnik imenuje profesora Zaputovića za svog pomoćnika na sušačkom, a docenta Štimca na riječ-kom lokalitetu. Za glavnu sestru Klinike ponovno je izabrana viša medicinska sestra Neda Marčina čija pomoćnica na riječkom lokalitetu ostaje Ana Butorac. Nakon smjene dr. sc. Bori-sa Mlinarića odlukom novog ravnatelja prof. dr. Hermana Hallera docent Kučić 2001. godine postaje savjetnik za razvoj i investicije u Ravnateljstvu Kliničkog bolničkog centra, a profesor Mavrić zamjenik ravnatelja i njegov pomoćnik za medicinske poslove. Dužnost pomoćnika obnaša do 2003., a zamjenika do 2005. godine. Docent Kučić nastavlja raditi u Ravnateljstvu do mirovine 2010. godine.

17. Na Kardiološkom odjelu se 2001. godine osniva novi odsjek - Kardiološki laboratorij, a 2002. ukida Odsjek intenzivne skrbi.

18. Odlukom Upravnog vijeća KBC-a pod predsjedanjem mr. Darka Milinovića, dr. med., do-predsjednika Sabora Republike Hrvatske, 17. studenoga 2005. postojeći odjeli postaju zavo-di, a odsjeci odjeli pa se Interna klinika sastoji od šest zavoda:

Page 121: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

119

Zavod za kardiovaskularne bolesti

Pročelnik: Marijan Padovan, dr. med.Glavna sestra: Snježana Marinović, vms.

Zavod za nefrologiju i dijalizu

Pročelnik: dr. sc. Sanjin Rački dr. med.Glavna sestra: Suzana Vidrih, vms.

Zavod za pulmologiju

Pročelnica: doc. dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani, dr. med.Glavna sestra: Vesna Juričić, vms.

Zavod za gastroenterologiju

Pročelnik: prof. dr. sc. Davor Štimac, dr. med.Glavna sestra: Aleksandra Gregorović, vms.

Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma

Pročelnica: prof. dr. sc. Željka Crnčević-Orlić, dr. med.Glavna sestra: Dorica Božić, vms.

Zavod za hematologiju, reumatologiju i kliničku imunologiju

Pročelnica: doc. dr. sc. Mirjana Sever-Prebilić, dr. med.Glavna sestra: Snježana Juričić, vms.

Zavod za kardiovaskularne bolesti podijeljen je na pet odjela, Zavod za nefrologiju i dijalizu na dva odjela, Zavod za pulmologiju na tri odjela, Zavod za gastroenterologiju na šest odjela, Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma ostaje cjelovit, dok je Zavod za hematologiju, reumatologiju i kliničku imunologiju podijeljen na dva odjela. Dolazi do preu-stroja polikliničke internističke službe pa se na lokalitetima Klinike osnivaju Poliklinički odjeli s dnevnim bolnicama. Sušački odjel vodi prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, a riječki dr. Tomislav Matić. Prve glavne sestre postaju više medicinske sestre Dubravka Zamlić na Sušaku i Staka Stipaničić u Rijeci.

19. Nakon isteka četverogodišnjeg mandata profesor Mavrić je u javnom natječaju bez protu-kandidata 2005. godine ponovno izabran za predstojnika Interne klinike. Ukida se mjesto pomoćnika predstojnika na sušačkom lokalitetu, a u Rijeci pomoćnik ostaje profesor Štimac. Za glavnu sestru Klinike je izabrana Neda Marčina, a za njezinu pomoćnicu na riječkom loka-litetu Ana Butorac.

20. Dugogodišnja pročelnica Zavoda za pulmologiju doc. dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani umirov-ljena je 2006. godine. Za vršiteljicu dužnosti pročelnice imenovana je doc. dr. sc. Dubravka Matanić koja vodi zavod dvije godine kada je za vodeću liječnicu izabrana doc. dr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum.

21. U mirovinu 2006. godine odlazi i doc. dr. sc. Mirjana Sever-Prebilić pa pročelnica Zavoda za hematologiju, reumatologiju i kliničku imunologiju postaje doc. dr. sc. Antica Načinović-Du-letić.

Page 122: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

120

22. Zbog umirovljenja prim. dr. Jasne Sobol-Dimec u ljeti 2007. godine nova voditeljica sušač-kog Polikliničkog odjela s dnevnom bolnicom postaje dr. Nada Smokvina-Ćuruvija. Nakon odlaska dr. Tomislava Matića u mirovinu 2006. godine novog voditelja riječke polikliničke internističke službe se ne imenuje sve do lipnja 2010. godine kada pročelnica postaje doc. dr. sc. Dubravka Jurišić-Eržen.

23. Na javnom natječaju 2009. profesor Mavrić je izborio treći četverogodišnji mandat za pred-stojnika. Vodstvo klinike se ne mijenja pa profesor Štimac ostaje pomoćnik na riječkom lo-kalitetu, Neda Marčina glavna sestra klinike, a Ana Butorac njezina pomoćnica na riječkom lokalitetu do odlaska u mirovinu 2010. godine.

Liječnici riječkog lokaliteta Klinike za internu medicinu, 2002.

S lijeva na desno:

Prvi red: Srđan Novak, Nataša Maljevac-Zoretić, Renata Dobrila-Dintinjana, Davor Štimac, Vladimir Rukavina, Brankica Mijandrušić-Sinčić, Irena Seili-Bekafigo, Relja Perić.

Drugi red: Željka Crnčević-Orlić, Mladen Defrancheschi, Nenad Bićanić, Zdravka Kolacio, Vojko Mavrinac, Ivan Host.

Treći red: Goran Hauser, Branka Morić-Pauletić, Vedrana Knežević, Miroslav Peršić, Mirjana Sever-Prebilić, San-dra Milić.

Četvrti red: Toni Valković, Ivan Kraus, Antica Načinović-Duletić, Duška Petranović.

Page 123: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

121

Liječnici sušačkog lokaliteta Interne klinike s glavnom medicinskom sestrom, 2007.

S lijeva na desno:Prvi red: Marijan Padovan, Neda Marčina, vms., Žarko Mavrić, Ljiljana Bulat-Kardum, Sanjin Rački.

Drugi red: Nada Smokvina-Ćuruvija, Branka Sladoje-Martinović, Flavija Milevoj-Ribić, Karlo Stanić, Davorka Ža-gar, Bosiljka Siuc-Paro, Ivica Zeba, Željka Diklić i Đuro Marinović.

Treći red: Veljko Flego, Vanja Giljača, Ana Radić, Lidija Orlić, Rajko Miškulin, Zlatko Čubranić, Tomislav Jakljević, Sandro Brusich i Željko Madžar.

Četvrti red: Josip Prtorić, Kristijan Mužić, Zvonimir Španjol-Pandelo, Željko Kupanovac, Ozren Krička, Stela Živ-čić-Ćosić, Igor Barković, Milan Nikšić i David Gobić.

Prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. med. Neda Marčina, viša medicinska sestra Predstojnik i glavna medicinska sestra Interne klinike Kliničkog bolničkog centra 2010. godine

Page 124: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

122

Procvat užih grana interne medicine

Gastroenterologija

Ujedinjena gastroenterologija nalazi se na riječkom lokalitetu Klinike. Odjel ima 60 postelja i na njemu pod vodstvom profesora Price radi sedam specijalista. Formira se Odsjek intenzivne njege s deset postelja kojeg vodi dr. Tomislav Matić.

Nakon tromjesečnog stručnog usavršavanja u Centru za ultrazvučnu dijagnostiku Univerzi-tetskog kliničkog centra u Ljubljani kod prof. dr. Tomaža Thallera dr. Nikola Ivaniš 1985. uvodi ultrazvučnu pretragu trbušnih organa čije je osnove savladao u Jedinici za ultrazvučnu dijagno-stiku na Sušaku. Dvije godine kasnije, 1987., dr. Ivaniš uvodi intervencijski abdominalni ultrazvuk (biopsije, aspiracije, drenaže), a konvencijskim i intervencijskim ultrazvukom počinje se baviti dr. Relja Perić primljen na odjel kao specijalist internist 1984. godine.

Dr. N. Ivaniš 1989. godine postaje šef Službe za ultrazvučnu dijagnostiku Kliničkog bolničkog centra, a 1990. se dodatno stručno usavršava iz intervencijskog abdominalnog ultrazvuka kod prof. dr. R. Otenjana u Münchenu.

Prim. dr. sc. Nikola Ivaniš, dr. med., utemeljitelj riječkog abdominalnog ultrazvuka

S obzirom na nepovoljnu starosnu strukturu specijalista na Kliniku se od 1985. godine primaju novi specijalizanti od kojih će dobar dio postati internisti gastroenterološkog usmjerenja, a pri-jem novih liječnika će se nastaviti u ratnim i poratnim godinama. Tako su do 1997. novi internisti gastroenterološkog usmjerenja postali dr. Milan Ličina, mr. sc. Renata Dobrila-Dintinjana, mr. sc. Davor Štimac, dr. Brankica Mijandrušić-Sinčić i dr. Vojko Mavrinac. Godine 1993. mr. sc. Nikola Ivaniš napušta kliniku i osniva privatnu internističku ‘’Ordinaciju Ivaniš’’ koja kasnije prerasta u renomiranu ‘’Polikliniku Ivaniš’’.

Page 125: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

123

U organizacijskom preustroju Interne klinike 1995. godine odjel se podijelio na četiri odsjeka. Gastroenterologiju I vodi prim. dr. Velinka Švalba-Novak, Gastroenterologiju II dr. Vladimir Ruka-vina, Intenzivnu njegu dr. Relja Perić, a Endoskopski laboratorij prof. dr. Milivoj Rubinić. Profesor Prica koji je obolio od neizlječive bolesti odlazi u mirovinu 1996., a iduće godine umire. Iste, 1997. godine, odlazi u privatnu Polikliniku ‘’Medico’’ njegova dugogodišnja suradnica prim. dr. V. Šval-ba-Novak, a pročelnik odjela postaje prof. dr. Milivoj Rubinić. Dr. Tomislav Matić počinje raditi u Ravnateljstvu Kliničkog bolničkog centra i 1999. postaje zamjenik novog ravnatelja dr. sc. Borisa Mlinarića te njegov pomoćnik za medicinske poslove. Profesor Rubinić vodi odjel do 2001. godi-ne kada novi pročelnik postaje doc. dr. Davor Štimac.

Dr. Sandra Milić završava specijalizaciju 2000., a dr. Borivoj Kezele 2002. godine pa s mladom ekipom internista slijedi novi uspon struke. Većina se profilira u endoskopičare, a gotovo svi rade abdominalne ultrazvučne pretrage. Započinje se provoditi informatizacija, nabavljaju se novi videoendoskopi i endoskopski stupovi, a zastarjeli ultrazvučni aparati se zamijenjuju novima s dopler tehnikom. Godine 2001. uvedena je 24 satna pripravnost endoskopičara, pa se hitna kr-varenja iz gastrointestinalnog trakta zaustavljaju sklerozacijom i elektrokoagulacijom krvarećih lezija i ligaturom varikoziteta jednjaka.

Primjenjuju se nove tehnologije – radijalni, linearni i transrektalni ultrazvuk, pH metrija, ureja izdisajni test na Helicobacter pylori, videoendoskopska kapsula, argon plazma koagulacija, foto-dinamska terapija jetrenih lezija, postavljanje samoekspandibilnih stentova u jednjak i kolon te intragastričnih balona u ekstremno debelih bolesnika.

Za daljnji razvoj struke vrlo je značajna 2005. godina. U pro-storu Zavoda za radiologiju, u prizemlju glavne bolničke zgra-de, otvara se nova endoskopska jedinica s pet sala. Zahvaljujući odličnoj suradnji s radiolozima ra-zvijaju se nove neinvazivne teh-nike – kolangiopankreatografija magnetnom rezonancom i virtu-alna kolonoskopija. Iste godine u preuređenim prostorijama neka-dašnje Fizikalne terapije otvara se nova Dnevna bolnica gdje se uz hematološke liječe i gastroente-rološki, pretežito gastroonkološki bolesnici.

U studenom 2005. odjel po-staje Zavod za gastroenterologiju pod vodstvom prof. dr. Davora Štimca i glavne medicinske sestre Aleksandre Gregorović. Zavod ima u svom sastavu pet odjela: Odjel za hepatologiju (pročel-nik prof. dr. Ivan Kraus), Odjel za Prof. dr. Davor Štimac radi endoskopski pregled, Rijeka, 2012.

Page 126: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

124

gastroenterološku onkologiju (doc. dr. Renata Dobrila-Dintinjana), Odjel za bolesti probavnog trakta (doc. dr. Brankica Mijandrušić-Sinčić), Odjel intenzivne njege (dr. Relja Perić) i Endoskopski laboratorij (prof. dr. Davor Štimac). Zavodu pripadaju tri subspecijalističke ambulante na Poliklini-ci i Ultrazvučna ambulanta na Zavodu za radiologiju, a na njemu radi 12 internista i internista-ga-stroenterologa, 41 medicinska sestra, 12 s višom stručnim spremom te prateće administrativno i pomoćno osoblje.

Krajem 2007. donacijom riječkih gospodarstvenika dobivena je nova polivalentna digitalna dijaskopska radiološka angiosala u kojoj se izvode i intervencijski zahvati u probavnom traktu. Pod vodstvom predstojnika Klinike za kirurgiju prof. dr. Miljenka Uravića 8. travnja 2006. godine učinjena je u Rijeci prva uspješna transplantacija jetre u bolesnika s terminalnom jetrenom bo-lesti, nakon zagrebačke Kliničke bolnice Merkur, druga u Republici Hrvatskoj zbog čega je mul-tidisciplinirani tim u kojem su sudjelovali prof. dr. Davor Štimac, doc. dr. Sandra Milić i dr. Milan Ličina dobio godišnju Nagradu Grada Rijeke. Profesor Štimac od 2007. do 2009. obnaša dužnost predsjednika Hrvatskoga gastroenterološkog društva, a doc. dr. Sandra Milić tajnice čime je riječ-kom Zavodu za gastroenterologiju iskazano veliko priznanje. Zavod 2007. godine postaje Refe-rentni centar Ministarstva zdravstva RH za upalne bolesti gušterače.

Od 2006. do 2010. godine internu medicinu specijaliziraju dr. Goran Hauser (2006.) dr. Mladen Radić (2008.), dr. Aleksandar Čubranić i dr. Željka Bagić (2009.) pa se zavod pojačava novim inter-nistima gastroenterološkog usmjerenja kojima se 2010. kao gotov specijalist pridružuje dr. Zlatko Bulić iz Opće bolnice u Puli.

Tim stručnjaka koji je sudjelovao u prvoj transplantaciji jetre u riječkom Kliničkom bolničkom centru 2006. godine

Page 127: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

125

Uz asistenciju medicinske sestre Barbare Samardžije-Ingre dr. Vojko Mavrinac radi kolonoskopiju, Rijeka, 2012.

Prije postavljanja nazojejunalne sonde u Endoskopskom laboratoriju, Rijeka, 2012.S lijeva na desno: dr. Vojko Mavrinac, Marina Marelić, ms, dr. Zlatko Bulić i Katarina Karlović, vms

Page 128: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

126

Mr. sc. Irena Krznarić-Zrnić s višom medicinskom sestrom Katarinom Karlović obavlja ultrazvučni pregled abdome-na, Rijeka, 2012.

Na viziti u gastroenterološkoj Intenzivnoj njezi, Rijeka, 2012.S lijeva na desno: prof. dr. sc. Davor Štimac, Snežana Danilović, vms, dr. sc. Goran Hauser, Iva Roš, ms i Adrijana Baković, ms

Page 129: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

127

Organizacijsko ustrojstvo se do 2010. godine nije promijenilo – Zavod je ostao podijeljen na četiri odjela i endoskopsku jedinicu. Na 57 postelja, 7 u Jedinici intenzivne skrbi, u 2010. godini liječilo se 2.527 bolesnika, izvršilo 16.564 dijagnostičkih postupaka i dale 1.882 terapijske usluge. Najviše se učinilo endoskopskih pregleda, konvencijskih ultrazvučnih pretraga, biopsija probav-nog trakta, kolonoskopskih polipektomija, ultrazvučnih punkcija i drenaža, ekstrakcija kamena-ca i papilotomija (ERCP) i sklerozacija krvarećih lezija gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta (EGDS). U tri gastroenterološke ambulante, Hitnoj, Gastroenterološkoj i Gastroonkološkoj, izvr-šeno je 16.892 pregleda, a u Dnevnoj bolnici na deset postelja pružene su 6.723 usluge, najviše kemoterapijskih ciklusa kod gastroonkoloških bolesnika.

Krajem 2010. godine na Zavodu radi 12 specijalista internista i internista gastroenterologa i 53 medicinske sestre, 14 s višom stručnom spremom. Osim dr. Nataše Maljevac-Zoretić koja radi u Gastroenterološkoj ambulanti na Poliklinici i dr. Relje Perića koji se nalazi pred mirovinom na Zavodu više ne radi niti jedan specijalist gastroenterološkog tima iz 1984. godine. Pod vodstvom ambicioznog i vrlo uspješnog prof. dr. Davora Štimca novi tim specijalista – prof. dr. Brankica Mi-jandrušić-Sinčić, prof. dr. Sandra Milić, dr. sc. Goran Hauser, mr. sc. Aleksandar Čubranić, dr. Milan Ličina, dr. Vojko Mavrinac, dr. Mladen Radić, dr. Željka Bagić i dr. Zlatko Bulić više je nego dostojno zamijenio svoje prethodnike i unaprijedivši struku stvorio suvremenu riječku Gastroenterologiju danas jedan od najboljih hrvatskih gastroenteroloških Zavoda.61

Prof. dr. sc. Davor Štimac s glavnom sestrom Zavoda za gastroenterologiju Aleksandrom Gregorović u radnoj sobi, Rijeka 2012.

61 Prof. dr. sc. Renata Dobrila-Dintinjana je tijekom 2010. imenovana predstojnicom Kliničkog zavoda za radioterapiju i onko-logiju. Specijalističkom timu se u 2011. godini pridružuju dr. Vanja Giljača i mr. sc. Irena Krznarić-Zrnić. Zbog izuzetnog doprinosa razvoju gastroenterologije profesor Štimac je 2011. dobio godišnju Nagradu Grada Rijeke, a 2012. postao drugi dopredsjednik Akademije medicinskih znanosti Hrvatske (AMZH).

Page 130: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

128

Nefrologija i Dijaliza

Nakon ujedinjenja Internih klinika na sušačkom lokalitetu se pod vodstvom prim. dr. sc. Mi-lana Zgrablića formira jedinstveni Nefrološki odjel s 20 postelja. Na odjelu rade doc. dr. Franjo Čohar, prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, dr. Mirjana Gržetić i tim medicinskih sestara predvođen vi-šim medicinskim tehničarom Božidarom Vajdićem. Specijalističkom nefrološkom timu se 1987. pridružuje dr. Sretenka Vuksanović-Mikuličić, a dvije godine kasnije dr. Željka Prodan-Merlak. Uz profesora Zeca u Centru za dijalizu i transplantaciju rade specijalisti dr. sc. Đurđica Matić-Glažar, dr. Dasen Razmilić i dr. Maksim Valenčić, obojica nakon povratka s višegodišnjeg profesionalnog boravka na urološkim odjelima u Saveznoj Republici Njemačkoj.

Nakon stručnog usavršavanja u Lyonu 1985. dr. Mirjana Gržetić uvodi u dijagnostiku citološke preglede urinarnog sedimenta pa se u sastavu Nefrološkog odjela osniva Citološki laboratorij.

Dr. Mirjana Gržetić u Citološkom laboratoriju 1988.

Docent Zgrablić je 1989. godine imenovan savjetnikom na Klinici, a šef Nefrološkog odjela postaje prof. dr. Franjo Čohar koji u listopadu 1992. preuzima i vodstvo Interne klinike. Profesor Jerko Zec iste godine odlazi u mirovinu. Dr. Maksim Valenčić radi u Centru do 1990. kada nakon političkih promjena u Hrvatskoj postaje zamjenik ravnatelja KBC-a dipl. iur. Zlatka Lenca, a u ve-ljači 1991. ravnatelj Kliničkog bolničkog centra. Dužnost ravnatelja obnaša do prosinca 1992. kada podnosi ostavku i počinje raditi na Odjelu za urologiju. U listopadu 1992. Centar za dijalizu i transplantaciju se izdvaja iz sastava Klinike za kirurgiju i pripaja Klinici za internu medicinu pa se osniva Služba za nefrologiju i dijalizu s dva odjela čija prva voditeljica postaje dr. Mirjana Gržetić.

U razdoblju od 1992. do 2001. godine Odjel dijalize vode doc. dr. Đurđica Matić-Glažar, dr. Da-sen Razmilić i dr. Ivica Maleta, a Nefrološki odjel prim. dr. Jasna Sobol-Dimec i doc. dr. Mirjana Gr-žetić. U istom vremenskom razdoblju transplantirane bubrežne bolesnike nadzire kirurg i urolog prof. dr. Petar Orlić. Pod njegovim vodstvom transplantacijski program u Kliničkom bolničkom centru se nastavlja ostvarivati novim vrstama transplantacije organa. Tako je 21. prosinca 1993.

Page 131: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

129

kirurški tim u sastavu dr. Miomir Zelić, prof. dr. Petar Orlić i doc. dr. Miljenko Uravić uz anestezio-loga dr. Božidara Krstulovića učinio prvu simultanu transplantaciju gušterače i bubrega u Rijeci i Hrvatskoj zbog čega je s predstojnicom Zavoda za transfuzijsku medicinu prof. dr. Ksenijom Vu-jaklijom-Stipanović 1994. dobio godišnju Nagradu Grada Rijeke. Program transplantacije organa (PTO) u Kliničkom bolničkom centru od veljače 2001. do kraja prosinca 2006. uspješno razvija kirurg i urolog prim. dr. Miomir Zelić, a nakon njegovog umirovljenja anesteziolog doc. dr. sc. Željko Župan.62

Budući da je Centar za dijalizu i transplantaciju sa samo dva stalna specijalista pripojen Inter-noj klinici, od 1992. godine se ciljano primaju specijalizanti koji će se po završetku specijalizacije interne medicine baviti i dijalitičkim liječenjem. U suradnji s dr. D. Razmilićem profesorica Matić-Glažar uvodi nove metode dijalitičkog liječenja plazmaferezu i akutnu kontinuiranu hemodijalizu (CVVH). Do 1998. dr. Lidija Orlić, dr. Branka Sladoje-Martinović, dr. Ana Vlahović, dr. Stela Živčić-Ćosić, dr. Sanjin Rački i dr. Ivica Maleta postaju specijalisti internisti pa s profesoricom Matić-Glažar, dr. D. Razmilićem, dr. S. Vuksanović-Mikuličić i dr. Ž. Prodan-Merlak uspješno provode sve

62 Dana 17. travnja 2013. učinjena je tisućita transplantacija bubrega. Među transplantiranim bolesnicima nalazilo se i 12 žena koje su nakon ovog složenog zahvata rodile zdravu djecu. Odlukom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske Klinika za urologiju pod vodstvom prof. dr. Željka Fučkara dobila je 2006. status Referentnog centra za transplantaciju bubrega Republike Hrvatske, a 2007. godine Hrvatska postala punopravna članica Eurotransplanta.

I. simpozij o supstitucijskoj terapiji bubrežne insuficijencije u neovisnoj Hrvatskoj, Opatija, studeni 1992.

S lijeva na desno u prvom redu: prof. dr. Željko Fučkar (Urologija), prof. dr. Franjo Čohar i doc. dr. Miljenko Uravić (Digestivna kirurgija).

U drugom redu mr. pharm. Davor Smokvina (Centralni klinički laboratorij), doc. dr. Petar Orlić (Urologija), doc. dr. Duje Vukas (Torakovaskularna kirurgija) i prof. dr. Mladen Križ (Pedijatrija)

Page 132: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

130

vrste dijalitičkog liječenja. Godine 2001. dr. Sanjin Rački postaje pročelnik jedinstvenog Odjela nefrologije i dijalize koji 2005. prerasta u Zavod za nefrologiju i dijalizu.

Na Zavodu se uz kroničnu bikarbonatnu hemodijalizu, akutnu hemodijalizu, kontinuiranu akutnu hemodijalizu, plazmaferezu, kontinuiranu ambulantnu peritonejsku dijalizu (CAPD) i po-stavljanje privremenih i trajnih katetera za hemodijalizu i peritonejsku dijalizu provode diferentni dijagnostički postupci – citološki pregledi sedimenta mokraće, ultrazvuk bubrega, dopler ultra-zvuk bubrežnih krvnih žila, kontinuirano ambulantno mjerenje arterijskog krvnog tlaka (holter) i biopsije bubrega.

U okviru projekta objedinjenog riječkog Kliničkog bolničkog centra na Sušaku vrijednog 300 milijuna eura, kao prvi sagrađeni objekt otvoren je 17. studenoga 2009. novi Centar za hemodi-jalizu – zgrada s četiri etaže na površini od 2.880 m2.

Četrdeset i četiri priključka za dijalizu raspoređeno je u šest soba koje se nalaze u prizemlju i na prvom katu zgrade u kojoj su smješteni svi sastavni dijelovi Zavoda (nefrološke ambulante, dijagnostika, citološki laboratorij, peritonejska dijaliza, dnevna bolnica s tri postelje i dr.), a Zavo-du pripada i 27 postelja za bolesnike na ‘’staroj’’ Nefrologiji u glavnoj bolničkoj zgradi. Time je uz udvostručenje broja dijalitičkih mjesta omogućen rad u dvije smjene, jutarnjoj i popodnevnoj, pa je nakon 39 godina prestao nehumani rad u četiri smjene. Za teške bubrežne bolesnike i medicinsko osoblje ostvaren je (prema riječima glavne sestre Dijalize Bosiljke Devčić) ‘’milenijski napredak’’.

Centar za dijalizu započeo je radom 1966. godine na Klinici za kirurgiju s devet dijalitičkih mjesta, jednim stalnim specijalistom kirurgom dr. Jerkom Zecom i timom medicinskih sestara predvođenih glavnom sestrom Mladenkom Lugarić. Na kraju prvog desetljeća XXI. stoljeća na Zavodu je zaposleno 79 djelatnika, 9 liječnika specijalista internista i specijalista nefrologa i 64

Bolesnička soba u Centru za dijalizu i transplantaciju, 2007.

Page 133: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

131

U novom Centru za dijalizu doc. dr. sc. Sanjin Rački nadzire rad medicinskih sestara Mirne Banićević (lijevo) i Bosiljke Milaković, Sušak, 2012.

Nova reprezentativna zgrada Zavoda za nefrologiju i dijalizu na sušačkom lokalitetu Kliničkog bolničkog centra 2012.

Page 134: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

132

medicinske sestre, 17 s višom stručnom spremom. Godine 2010. na Nefrologiji se liječilo 684 bolesnika, ambulantno izvršeno 6.095 pregleda, a kroz dnev-nu bolnicu prošlo 1.768 bolesnika. Dijagnostički se najviše uradilo ultrazvučnih pregleda uropoetskih organa i citoloških analiza sedimenta mokraće, a terapijski 26.992 kroničnih bikarbonatnih hemodi-jaliza i 370 akutnih kontinuiranih hemodijaliza.

Predvođen pročelnikom doc. dr. Sanjinom Rač-kim specijalistički tim liječnika – prof. dr. M. Gržetić, dr. S. Vuksanović-Mikuličić, dr. I. Maleta, doc. dr. L. Orlić, dr. B. Sladoje-Martinović, prim. dr. sc. S. Živčić-Ćosić, doc. dr. Ivan Bubić i dr. Martina Pavletić-Peršić i medicinskih sestara pod vodstvom glavne sestre Suzane Vidrih u bliskoj budućnosti očekuje proma-knuće Zavoda u Kliniku za nefrologiju i dijalizu Kli-ničkog bolničkog centra.

Hematologija, Reumatologija i Klinička imunologija

Nakon ujedinjenja Internih klinika, Hematološki odjel s citološkim laboratorijem nalazi se na riječkom lokalitetu i ima 25 postelja. Uz profesoricu Premužić-Lampič na odjelu rade mr. sc. Mir-jana Sever-Prebilić i dr. Antica Načinović-Duletić. Primarijus Medanić postaje šef novoosnovanog Općeg odjela s 25 postelja na kojem se uz hematološke zbrinjavaju i reumatološko-imunološki bolesnici. Na lokalitetima se Opći odjeli ukidaju 1985. godine pa primarijus Medanić nakon rada na Hematološkom odjelu, 1987. godine osniva prvi riječki Odjel reumatologije i kliničke imu-nologije. S njim od 1985. godine radi specijalistica internistica dr. Radojka Macut-Budiselić i tim medicinskih sestara pod vodstvom više medicinske sestre Ane Butorac.

Profesorica Premužić-Lampič je od siječnja 1990. do listopada 1992. godine, dakle i u zahtjev-no vrijeme Domovinskog rata, uz odjel uspješno vodila i Internu kliniku. Iduće godine odlazi u mirovinu, a na mjestu pročelnice odjela je nasljeđuje dugogodišnja suradnica dr. sc. Mirjana Sever-Prebilić. Uz nju na odjelu kao internistica hematološkog usmjerenja od 1984. godine radi dr. Antica Načinović-Duletić, specijalizanti interne medicine i medicinske sestre predvođene Ma-rinelom Devčić.

Na odjelu i hematološkoj ambulanti na Poliklinici zbrinjava se cjelokupna patologija. U polu-sterilnoj izolacijskoj jedinici na četiri postelje provodi se intenzivno liječenje akutnih leukemija i agresivnih limfoma te pripremaju bolesnici za transplantaciju koštane srži. Postoji uska suradnja sa Zavodom za hematologiju Interne klinike KBC-a ‘’Rebro’’ i prof. dr. Borisom Labarom u čijem se Centru za transplantaciju vrše presađivanja koštane srži.63

63 Prvo presađivanje koštane srži u Hrvatskoj uradio je tim pod vodstvom profesora Labara 8. veljače 1983. godine.

Pročelnik Zavoda za nefrologiju i dijalizu doc. dr. sc. Sanjin Rački, Sušak 2012.

Page 135: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

133

Zbog velikog povećanja citološkog posla na Kliniku je 1993. primljena dr. Irena Seili-Bekafigo koja u Zagrebu specijalizira internističku citologiju i 1996. osniva Odjel internističke citologije, čime je rad hematologa uvelike olakšan jer se na odjelu počinje raditi cjelokupna internistička citologija.

U poslijeratnom periodu Hematološki odjel se pojačava novim specijalistima internistima he-matološkog usmjerenja – dr. Ivanom Hostom 1997. , mr. sc. Duškom Petranović 2001. i dr. sc. Tonijem Valkovićem 2004. godine.

U preuređenom prostoru nekadašnje Fizikalne terapije otvara se 2005. godine Dnevna bolni-ca gastroenterološko-hematološkog profila s 10 postelja od kojih su 4 hematološke, 4 gastroen-terološke i 2 za bolesnike nakon učinjenih endoskopskih pregleda, biopsija jetre i punkcija asci-tesa. U nju se primaju bolesnici čije opće stanje nije akutno teško narušeno (kronične leukemije, limfoproliferativne bolesti, mijelodisplazije, trombocitopenije i kronične anemije) za dobivanje diferentne (citostatici i interferon) i suportivne terapije (terapija eritropoetinom, transfuzije krvi, koncentrata eritrocita i trombocita, plazme i imunoglobulina, intravenske infuzije preparata že-ljeza itd.) te za izvođenje manjih zahvata poput punkcija koštane srži, limfnih čvorova, biopsija kosti i evakuacijskih pleuralnih punkcija.

Hematološki odjel i Odjel reumatologije i kliničke imunologije prerastaju 2005. godine u Za-vod za hematologiju, reumatologiju i kliničku imunologiju s 29 postelja od kojih 17 pripada he-matološkim bolesnicima. Docentica Sever-Prebilić odlazi u mirovinu 2006. godine, a nova pro-čelnica Zavoda postaje doc. dr. Antica Načinović-Duletić. S njom na Hematološkom odjelu rade doc. dr. Toni Valković, dr. Ivan Host, mr. sc. Duška Petranović i tim medicinskih sestara predvođen

Polusterilna izolacijska jedinica na Hematološkom odjelu, Rijeka, 2012.

Dr. Iva Uravić-Bursać analizira nalaze, a glavna sestra Pavica Rajkovača priprema lijekove, Rijeka 2012.

Page 136: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

134

glavnom sestrom Snježanom Juričić. Na odjelu se liječe akutne leukemije i maligni limfomi, kro-nične limfocitne i granulocitne leukemije, mijeloproliferativne bolesti, mijelodisplazije, kronične anemije i hemoraške dijateze. Koriste se sve suvremene dijagnostičke metode i terapijske mjere uključujući najnovije protokole citostatskog liječenja.

S jednakim brojem specijalista internista i specijalista hematologa i 12 medicinskih sestara od kojih troje stalno rade u dnevnoj bolnici na pet hematoloških postelja, 2010. godine se na odjelu liječio 491 bolesnik, u hematološkoj ambulanti učinilo 6.293 pregleda, a u dnevnoj bolnici 7.118 dijagnostičko-terapijskih postupaka, najviše punkcija koštane srži i biopsija kosti, kemoterapija, davanja alfa interferona, transfuzija krvi i infuzija preparata željeza.

Odjel internističke citologije izrastao je iz temelja hematocitološkog laboratorija. S godina-ma se povećava broj i raspon pretraga koje postupno obuhvaćaju sve organske sustave, pa se izuzev ginekološke, citološka dijagnostika radi za sve ležeće i ambulantne bolesnike u Kliničkom bolničkom centru. Pod vodstvom mr. sc. Irene Seili-Bekafigo u Jedinici za kliničku citologiju 2010. godine rade dva specijalista klinička citologa – dr. Cristophe Štemberger i mr. sc. Koraljka Rajko-vić-Molek, pet citotehnologa i jedan medicinsko-laboratorijski inženjer, a iste se godine učinilo oko 11.800 pretraga.

Odvajanjem od hematologije nastao je zaseban Odjel reumatologije i kliničke imuno-logije s 12 postelja. Njegovim osnivanjem 1987. godine udaren je temelj najmlađoj internističkoj subspecijalnosti. Osnivač prim. dr. Mladen Medanić odlazi u mirovinu 1995. godine pa odjel pre-uzima dr. Radojka Macut-Budiselić koja ga vodi do 2002. godine kada je nasljeđuje mr. sc. Srđan Novak, specijalist internist od 1999. godine, koji uvodi značajne dijagnostičko-terapijske novi-

Vizita na Odjelu za reumatologiju i kliničku imunologiju, Rijeka 2012.

S lijeva na desno: dr. Anamarija Flego, dr. Sanja Matijević, mr. sc. Mladen Defrancheschi, Perinka Dabić, vms i prof. dr. Srđan Novak

Page 137: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

135

ne. Po prvi puta se u Hrvatskoj počinje primjenjivati biološka terapija u reumatskim bolestima, proširuje se paleta reumatološko-imunoloških testova, sustavno se provode klinička istraživanja lijekova napose za reumatoidni artritis i sustavni eritemski lupus, a 2004. godine odjel se aktivno uključuje u program EUSTAR koji okuplja europska središta koja liječe bolesnike sa sklerodermi-jom.

S dvojicom specijalista, doc. dr. sc. Srđanom Novakom i mr. sc. Mladenom Defrancheschijem i osam medicinskih sestara predvođenih višom medicinskom sestrom Perinkom Dabić na odjelu se 2010. godine liječilo 413 bolesnika, dvije trećine s reumatoidnim artritisom i sustavnim eritem-skim lupusom. Odjelu pripadaju i dvije postelje u Dnevnoj bolnici i Reumatološko-imunološka ambulanta na Poliklinici u kojoj radi dr. Radojka Macut-Budiselić gdje se učinilo 8.586 pregleda.64

Endokrinologija, dijabetes i bolesti metabolizma

Nakon ujedinjenja Endokrinološki odjel s 25 postelja smješta se na riječki lokalitet Interne klinike. Pod vodstvom profesorice Kopajtić na njemu rade specijalisti mr. sc. Zdravka Kolacio, dr. Miroslav Peršić, mr. sc. Željka Crnčević-Orlić i tim medicinskih sestara predvođen glavnom se-strom Katom Krivičić. Dugogodišnji suradnik profesorice Kopajtić prim. dr. Veljko Novak preuzeo je vođenje novoformiranog Općeg odjela na sušačkom lokalitetu, a dr. Jasna Turk otišla 1984. godine u Kardiološki dispanzer Zavoda za zaštitu zdravlja.

Ultrazvučnom dijagnostikom bolesti štitne žlijezde i ostalih struktura vrata koju je 1984. go-dine na Zavodu na nuklearnu medicinu uveo specijalist nuklearne medicine dr. Boris Bonefačić počinju se baviti endokrinolozi, a u suradnji s Radioimunološkim laboratorijem Zavoda za nukle-arnu medicinu dodatno se proširuje paleta hormonalnih i enzimatskih pretraga. U ranom otkri-vanju osteopenije i osteoporoze među prvima u Hrvatskoj mr. sc. Ž. Crnčević uvodi 1986. godine

64 Prof. dr. sc. Srđan Novak, dr. med., specijalist internist i reumatolog, unuk profesora Silvija Novaka, nastavlja gotovo stogo-dišnju tradiciju liječništva u uglednoj sušačkoj obitelji Novak.

Pročelnica Zavoda za hematologiju, reumatologiju i kliničku imunologiju prof. dr. sc. Antica Načinović-Duletić, Rijeka, 2012.

Page 138: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

136

denzitometriju kosti. Uz dijagnostiku i liječenje svih bolesti endokrinih organa posebna se pažnja posvećuje šećernoj bolesti pa se uvodi kontinuirano mjerenje glikemije, analiza glikoziliranog hemoglobina i primjena inzulinskih ‘’penkala’’.

Koncem 1989. godine profesorica Kopajtić odlazi u zasluženu mirovinu, a na mjestu pročel-nice odjela nasljeđuje je mr. sc. Zdravka Kolacio. Godine 1992. postaje pomoćnica predstojnika Klinike prof. dr. Franje Čohara na riječkom lokalitetu. Iz osobnih razloga 1993. podnosi ostavku na mjesto pročelnice odjela i pomoćnice predstojnika pa je na oba vodeća položaja nasljeđuje dr. Miroslav Peršić.

U ratnim godinama dolazi do stagnacije struke. Nakon 1995. sljedi ponovni stručni uzlet, a odjel se kadrovski pojačava novim medicinskim sestrama i specijalistima internistima endokri-nološkog usmjerenja dr. Dubravkom Jurišić-Eržen 1997., dr. Nenadom Bićanićem 2001. i dr. Če-domirom Zorićem 2005. godine. Dr. Miroslava Peršića na mjestu vodećeg liječnika 2004. zamje-njuje prof. dr. Željka Crnčević-Orlić, a iduće godine odjel prerasta u Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma. Na njemu se rade bazalni i funkcionalni testovi za procjenu rada endokrinih žlijezda, ultrazvučni pregledi štitne žlijezde i vratnih struktura, provode klinička istraživanja novih lijekova i radi na znanstveno-istraživačkim projektima. Zavod ima 20 postelja i dvije specijalističke ambulante u Poliklinici – Endokrinološku i Dijabetološku i ultrazvučnu dija-gnostiku koja se obavlja u Ambulanti za ultrazvuk Kliničkog zavoda za radiologiju KBC-a. Uz četiri specijalista internista i internista endokrinologa na Zavodu radi 9 medicinskih sestara, 4 s višom stručnom spremom, 4 pomoćne radnice i jedna administrativna službenica.

Jutarnji stručni sastanak na Zavodu za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma, Rijeka 2012.

U smjeru kazaljke na satu za stolom s lijeva na desno sjede dr. Vedran Jurjević stažist, dr. Čedomir Zorić, dr. sc. Sanja Klobučar-Majanović, prof. dr. sc. Željka Crnčević-Orlić, glavna sestra Dorica Božić, vms, dr. Dragana Gro-hovac i dr. Dijana Travica-Samsa

Page 139: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

137

Nakon završetka vizite. S lijeva na desno: Ivana Terlević, pripravnica, Jovana Ivanović, ms, prof. dr. sc. Željka Crnčević-Orlić, Maja Ivaniš, vms i Dorica Božić, vms. Rijeka, 2012.

Pročelnica Zavoda za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma prof. dr. sc. Željka Crnčević-Orlić, Rijeka 2012.

Page 140: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

138

Godine 2005. i 2006. odlaze u mirovinu dva vrsna kliničara dr. sc. Zdravka Kolacio i dr. Miroslav Peršić. Koncem 2010. na Zavodu rade četiri specijalista internista i internista endokrinologa (in-ternistima se pridružuje dr. Sanja Klobučar-Majanović) i osam medicinskih sestara pod vodstvom više medicinske sestre Dorice Božić. Bolnički se liječilo 675 bolesnika, većinom dijabetičara s komplikacijama bolesti, a u tri subspecijalističke ambulante (Endokrinološka, Dijabetološka i Am-bulanta za osteoporozu) učinilo se 11.532 pregleda i 15.533 denzitometrijskih skenova.

Pod vodstvom prof. dr. Željke Crnčević-Orlić perspektivni tim u 2012. godini pojačan novim specijalisticama dr. sc. Tamarom Turk i dr. Ninom Čanik sljedi sve moderne trendove u dijagnosti-ci i liječenju endokrinih bolesti čemu svjedoči priznanje profesorici Crnčević-Orlić koja je 2011. postala predsjednica Hrvatskoga endokrinološkog društva (dr. sc. Klobučar-Majanović tajnica), a 2012. zbog izuzetnog doprinosa razvoju endokrinologije dobitnica godišnje Nagrade Grada Rijeke.

Pneumoftizeologija – Pulmologija

Stjecajem okolnosti pneumoftizeologija koja se tijekom godina razvila u pulmologiju je sve do 1992. godine bila izvan sastava Klinike za internu medicinu. Kratko vrijeme iza Drugog svjet-skog rata pod vodstvom dr. Josipa Prodana sastavni je dio riječkog Internog odjela, a tuberku-lozni plućni bolesnici se liječe i na Zaraznom odjelu sušačke bolnice kojeg od 1946. do početka 1948. vodi dr. Zdravko Kučić.

Zbog velike poslijeratne učestalosti tuberkuloza pluća je postala javno zdravstveni problem broj 1 pa se u državi počinju osnivati nove specijalne bolnice za liječenje tuberkuloznih bolesni-ka. Tako je već krajem 1945. u bivšem austrougarskom i talijanskom sanatoriju koji je za vrijeme rata služio kao vojni stacionar utemeljena Bolnica za plućnu tuberkulozu Ičići u sastavu Opće bolnice Rijeka. Godine 1949. izdvaja se iz sastava riječke bolnice i postaje samostalna ustanova.

Bolnica za plućnu tuberkulozu u Ičićima, prijašnje klimatsko lječilište za plućne bolesnike osnovano 1908. go-dine.

Page 141: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

139

U to vrijeme u bolnici rade pneumoftizeolozi dr. Josip Prodan, dr. Cvjetko Ostoić i dr. Josip Poščić. Njima se 1949. pridružuju specijalizanti dr. Slobodan Marin i dr. Vera Berdon-Marin, a četiri godine kasnije dr. Boris Grković. Na Internim odjelima riječkih bolnica u ‘’sobama za tuberkulo-zne’’ i dalje se liječe tuberkulozni plućni bolesnici koji se zbrinjavaju i u Bolnici za tuberkulozu pluća u Lopači, ali se u sve većem broju upućuju i odlaze na liječenje u Ičiće.

Nakon stručnog usavršavanja u poznatom klimatskom liječilištu i Sanatoriju za tuberkulozne bolesnike u Golniku (Slovenija) dr. Slobodan Marin je 1953. godine učinio prvu bronhoskopiju i bronhografiju u riječkoj regiji, a 1954. nakon položenog specijalističkog ispita postao prvi posli-jeratni riječki specijalist pneumoftizeolog.

Prijemom novih liječnika koji specijaliziraju pneumoftizeologiju (dr. Mira Fritz, dr. Adelia Pile-pić-Drnić, dr. Ljiljanka Tomašić-Lončarić i dr. Nada Lukež), medicinskih sestara i suradnog osoblja te nabavom moderne opreme (rendgen aparati, spirometri, bronhoskopi, audiometri, aparati za artificijelni pneumotoraks, termokauteri za endotorakalnu adheziolizu itd.) bolnica se opremom i kadrovima kompletira, sve kvalitetnije radi i 1963. prerasta u Bolnicu za plućne bolesti i tuber-kulozu pluća pod vodstvom docenta Ostoića, koji u svibnju 1958. u zvanju predavača počinje s nastavom iz ftizeologije na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Značajna je 1966. godina kada se Bolnica za tuberkulozu u Lopači ukida i spaja s bolnicom u Ičićima. Godine 1970. docent Marin nasljeđuje docenta Ostoića na mjestu šefa odjela i direktora bolnice. Pod njegovim vodstvom odjel 1974. prerasta u Kliniku za pulmologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci.65

Klinika je podijeljena na Pulmološki odjel I, Tuberkulozni odjel I i Tuberkulozni odjel II. Bolnica ima rendgenski, bronhoskopski i audiometrijski kabinet, jedinice za ispitivanje plućne funkcije, plućnu rehabilitaciju i suzbijanje kronične plućne insuficijencije, citodijagnostički i manji klinički laboratorij, organiziranu ambulantnu službu i usko surađuje s riječkim antituberkuloznim dis-panzerima. U skladu s modernim saznanjima liječe se svi oblici tuberkuloze pluća i ostale plućne bolesti.

Postoji uska suradnja s Kardiološkim odjelima Internih klinika riječkih bolnica gdje se liječe sr-čane komplikacije plućnih bolesti i sa sušačkom Torakovaskularnom kirurgijom na kojoj se ope-riraju apscesi i gangrene pluća, empijemi pleure, bronhijektazije, rak pluća, ehinokokne i druge ciste pluća itd. Konzilijarna međubolnička služba je primjereno organizirana pa sušački kardiolozi i torakalni kirurzi pregledavaju plućne bolesnike, a profesor Marin asistira torakalnim kirurzima pri pneumektomijama, lobektomijama, segmentektomijama i svim oblicima kirurške kolapsote-rapije tuberkuloznih pacijenata.

Bolnica u Ičićima 1974. postaje sastavni dio Opće bolnice ‘’Dr. Zdravko Kučić’’, a deset godina kasnije dolazi do ujedinjenja riječkih bolnica u Klinički bolnički centar pa se bolnica u Ičićima ukida. Medicinska oprema, inventar i osoblje se postupno premještaju u sušačku bolnicu gdje se smještaju u prostorije III. kata novosagrađene Poliklinike. Do potpunog preseljenja, rad na Klinici se obavlja na dva lokaliteta. Klinika je podijeljena na četiri odjela (Odjel respiratorne insu-ficijencije, Odjel akutne pneumopatije, Odjel tuberkuloze i Odjel pulmološke onkologije), ima

65 Prof. dr. sc. Slobodan Marin, dr. med. (Skradin, 1924. – Ičići, 1996.)Diplomirao medicinu 1949. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i iste se godine zaposlio u Bolnici za plućnu tuberkulozu u Ičićima. Godine 1954. polaže specijalistički ispit iz pneumoftizeologije, 1964. brani doktorsku dizertaciju, 1970. postaje ravnatelj bolnice, a 1974. predstojnik Klinike za pulmologiju. Dužnost predstojnika Klinike obnaša do umirovljenja 1991. godine. Docent Medicinskog fakulteta od 1970., za redovitog profesora izabran 1975., u dva mandata dekan Medicinskog fakulteta (1974. – 1979. i 1987. – 1990.), rektor riječkog Sveučilišta (1980. – 1984.) i predsjednik Zajednice Sveučilišta SFR Jugoslavije (1980. – 1982. godi-ne). Dobitnik mnogih priznanja, istaknuti stručnjak, znanstvenik, organizator i društveno-politički radnik, utemeljitelj antituber-kulozne službe u riječkoj regiji.

Page 142: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

140

113 postelja i 78 zaposlenika od kojih 10 liječnika specijalista i 43 medicinske sestre. Preseljenje je završeno 1988. godine, a s ra-dom u punom pogonu se započelo u siječ-nju 1990. godine. Do listopada 1992. kada je zbog gubitka statusa klinike pridružena Internoj klinici, djeluje kao samostalni Odjel za pulmologiju Kliničkog bolničkog centra.

Nakon odlaska u mirovinu profesora Marina koji je dao golem doprinos razvo-ju antituberkulozne službe u riječkoj regiji, odjel je od 1991. do 2006. uspješno vodila njegova dugogodišnja suradnica doc. dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani. U sklopu općeg preustroja Interne klinike 1995. godine odjel je podijeljen na tri odsjeka – Pulmo-logiju A (pročelnik mr. sc. Milan Romčević), Pulmologiju B (dr. Marina Kurpis) i Odsjek intenzivne njege (mr. sc. Dubravka Mata-nić). Odjel 2005. godine postaje Zavod za pulmologiju Interne klinike KBC-a podije-ljen na tri odjela – Odjel za opstruktivne bolesti i tuberkulozu pluća (pročelnica dr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum), Odjel za akutne bolesti i tumore pluća (dr. Marina Kurpis) i Odjel intenzivne njege (doc. dr. sc. Dubrav-

Prof. dr. sc. Slobodan Marin, dr. med.(Skradin, 1924. – Ičići, 1996.)

Bronhoskopski pregled, Sušak, 2007.

Page 143: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

141

ka Matanić) s pripadajućim Polikliničkim odjelom koji ima dvije ambulante i dnevnu bolnicu. Na Zavodu s 48 postelja tada je zaposleno 70 djelatnika, devet specijalista pneumoftizeologa, inter-nista i internista pulmologa, 41 medicinska sestra, 4 laboratorijska tehničara i 16 ostalih radnica.

Odlaskom u mirovinu doc. dr. sc. Zlate Beg-Zec Kopani 2006. godine vršiteljica dužnosti pro-čelnice zavoda postaje doc. dr. sc. Dubravka Matanić, a 2008. za novu vodeću liječnicu izabrana je specijalistica internistica i pulmologinja doc. dr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum.

Put od Bolnice za tuberkulozu pluća u Ičićima sa svega par liječnika i bolničarki u devastiranom talijanskom vojnom stacionaru do modernog Zavoda za plućne bolesti KBC-a bio je dugotrajan i težak. S godinama se promijenila i patologija plućnih bolesnika. Nekada masovna tuberkuloza pluća izgubila je vodeće mjesto, a po učestalosti su na prva mjesta došle kronična opstruktivna plućna bolest, rak i upale pluća.

Tijekom godina razvili su se moderni bronhološki kabinet, laboratorij za ispitivanje plućnih funkcija i citološki laboratorij. Uz rendgenograme pluća danas se rade fibrobronhoskopije s vi-deosustavom, bronhalne i bronhoalveolarne lavaže, aspirati i četkanja bronha, bronhoaspiraci-je, transbronhalne punkcije i biopsije iglom i kliještima, transtorakalne punkcije pod kontrolom ultrazvuka i kompjuterizirane tomografije, ultrazvučni pregledi i magnetna rezonanca grudnog koša, plinske i acidobazične analize krvi, farmakodinamski testovi, spirometrije, pletizmografije i difuzije, pleuralne punkcije i eksuflacije i drenaže pneumotoraksa. Provodi se suvremeno medi-kamentozno liječenje svih plućnih bolesti.

Koncem 2010. godine na Zavodu je zaposleno 76 djelatnika, 9 liječnika specijalista pneumo-ftizeologa, internista i internista pulmologa i 35 medicinskih sestara, 7 s višom stručnom spre-mom. Na 47 postelja od kojih 6 u Intenzivnoj njezi hospitalizirano je 1.164 bolesnika, u Pulmo-loškoj ambulanti izvršeno 11.962 pregleda, a u Dnevnoj bolnici pruženo 974 terapijskih usluga. Od dijagnostičkih postupaka najviše se uradilo spirometrija, plinskih i acidobazičnih analiza krvi, pletizmografija, difuzija i bronhoskopija, a terapijski inhalatornih postupaka i bronhoaspiracija.

Pletizmografija-difuzija. Pretragu izvodi medicinska sestra Jovanka Pađen. Sušak, 2012.

Page 144: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

142

Pod vodstvom doc. dr. sc. Ljiljane Bulat-Kardum specijalisti doc. dr. sc. Dubravka Matanić, dr. Ivica Zeba, dr. Marina Kurpis, dr. Flavija Milevoj-Ribić, dr. sc. Veljko Flego, mr.sc. Željko Kupanovac, dr. Igor Barković i dr. Tanja Šafar-Balić i medicinske sestre na čelu s glavnom sestrom Vesnom Ju-ričić očekuju da u bliskoj budućnosti Zavod postane Klinika za pulmologiju Kliničkog bolničkog centra.

Doc. dr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum, pročelnica Zavoda za pulmologiju, Sušak, 2012.

Page 145: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

143

Poliklinička internistička služba

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u novoj socijalističkoj državi dolazi do potpune preo-brazbe zdravstvene zaštite stanovništva. Uvedena je sveobuhvatna primarna, sekundarna i terci-jarna zdravstvena zaštita financirana kroz porezni sustav, pa sljedeće godine protiču u snažnom razvoju državne zdravstvene službe.

Godine 1945. u izvanbolničkoj zdravstvenoj zaštiti djelovali su Dom narodnog zdravlja na Sušaku i Istituto d’igiene e profilassi u Rijeci. Početkom 1946. u Sušaku je osnovana Zdravstvena stanica Sušak, prva državna ustanova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Prijeratni Dom narodnog zdravlja na Krimeji preimenovan je u Sanitarno-epidemiološku stanicu sa Sanitarnim inspektora-tom Sušak i postao isključivo preventivno-medicinska ustanova, a iz njegovog sastava se izdvaja-ju Antituberkulozni dispanzer (ATD) Sušak i Dječji dispanzer Sušak. Kao zasebna ustanova u Rijeci 1946. godine počinje djelovati Antituberkulozni dispanzer Rijeka.

Nakon ujedinjenja Rijeke i Sušaka u jedinstveni grad Rijeku, 1947. godine osnivaju se rajonske zdravstvene stanice za I. (Zamet), II. (Stari grad) i III. (Sušak) rajon i kotarske ambulante na širem riječkom području. U Rijeci se osnivaju Dječji dispanzeri za I. i II. rajon i specijalistička konzilijarna jedinica – Gradska poliklinika. Istituto d’igiene e profilassi se preimenuje 1948. u Oblasni Higijen-ski zavod koji djeluje kao preventivno medicinska ustanova.

Tako su uz veliko zalaganje zdravstvenih radnika i Narodne vlasti i ogromne poteškoće u po-slijeratnoj Rijeci udareni prvi temelji izvanbolničkog državnog zdravstva. Prvog siječnja 1953. pod vodstvom dr. Kajetana Blečića osnovan je Dom narodnog zdravlja Rijeka (kasnije Zavod za zaštitu zdravlja) koji obuhvaća svekoliku primarnu zdravstvenu zaštitu na riječkom području.

Stara riječka Poliklinika – danas Ravnateljstvo Kliničkog bolničkog centra

Page 146: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

144

Tada je i Gradska poliklinika kao jedinica sekundarne zdravstvene zaštite postala njegovim sa-stavnim dijelom, da bi iste godine došla pod nadležnost Opće bolnice Braće dr. Sobol. Od 1955. do 1959. ponovo je u sastavu Zavoda za zaštitu zdravlja, a 1959. definitivno postaje sastavni dio riječke bolnice.

U Gradskoj poliklinici koja se postupno popunjava svim specijalnostima opće medicine i sto-matologije pregledavaju se pokretni bolesnici koje rajonski liječnici opće prakse upućuju na spe-cijalističke preglede. Pokretne bolesnike liječili su i rijetki privatni liječnici, a izvan radnog vreme-na i bolnički specijalisti u vlastitim privatnim ordinacijama sve do 1959. godine kada je privatna liječnička praksa ukinuta zakonom.

Uz dr. Vladimiru Seidel-Marčec u specijalističkim internističkim ambulantama riječke i sušačke bolnice bolesnike počinju pregledavati šefovi odjela docent Kučić i profesor Novak. Ambulante šefova odjela, kako su tada nazivane, radile su u dijelu radnog vremena nakon što su na odjelima obavljeni svi važniji poslovi i primale ograničeni broj bolesnika. Ubrzo potom u rad specijali-stičkih ambulanata u dvjema bolnicama uključeni su svi odjelni specijalisti pa se počinje raditi svakodnevno, osim nedjelje, u osmerosatnom radnom vremenu. U njima se internisti izmjenjuju radeći u turnusima po mjesec dana, da bi kasnije radili točno određene dane u tjednu.

Sredinom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina u riječkoj bolnici se uz postojeću osnivaju dvije dodatne specijalističke internističke ambulante. Nakon što su određeno vrijeme po završenim specijalizacijama radile na Klinici u njima kao stalne internistice počinju raditi dr. Ana Tomljanović-Manestar sredinom sedamdesetih i dr. Đurđica Car-Bačić početkom osamde-setih godina. Godine 1976. osniva se Odjel specijalističkih internističkih ambulanata čija je vo-diteljica (koordinatorica) dr. Ana Tomljanović-Manestar sve do ujedinjenja Internih klinika 1982. godine.

Početkom osamdesetih godina otvaraju se nove Poliklinike u sušačkoj i riječkoj bolnici, pa su sve specijalističke ambulante preseljene u samodoprinosom izgrađene nove zgrade. Do njiho-vog otvaranja sve sušačke specijalističke ambulante radile su u prizemlju zgrade stare sušačke bolnice, a riječke u zgradi gdje se danas nalazi Ravnateljstvo Kliničkog bolničkog centra (Krešimi-rova 42, prijašnja ulica Borisa Kidriča.)66

Pregled u specijalističkim ambulantama sastojao se od kratko uzete anamneze i fizikalne pretrage. Zavisno od presumptivne dijagnoze određivane su potrebne pretrage, najčešće elek-trokardiogram, rendgen srca i pluća i bazične analize krvi i mokraće (sedimentacija eritrocita, kompletna krvna slika, šećer, ureja, kreatinin i elektroliti u krvi, kompletni pregled mokraće). Sve zatražene pretrage obavljane su u bolnici, a tek kasnije razvojem laboratorijske djelatnosti u Ma-krocentrima primarne zdravstvene zaštite, bolesnici su dolazili na prve i kontrolne preglede s već učinjenim osnovnim nalazima. Za prvi pregled ‘’normirano’’ vrijeme po bolesniku iznosilo je 20 minuta (za kontrolni pregled 10 minuta) pa se tijekom osmerosatnog radnog vremena pregledalo između 24 i 28 bolesnika. Na kontrolnom pregledu, ponekad i na prvom, postavila se konačna dijagnoza i odredila terapija. Nalaz specijaliste pisan rukom ili pisaćim strojem u dupli-katu na indigo papiru izdavao se bolesnicima koji su ga potom dostavljali sektorskim liječnicima. Svaki bolesnik je imao vlastiti zdravstveni karton, kasnije i povijest bolesti, koja se arhivirala u ambulantnoj kartoteci.

U općim internističkim ambulantama nerijetko se pregledavalo bolesnike čija bolest na ‘’prvi

66 Zgrada stare sušačke bolnice koja je u prošlosti imala višestruku namjenu srušena je 2007. godine zbog izgradnje novog Centra za dijalizu.

Page 147: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

145

pogled’’ nije bila jasna. Ako je nakon zatraženih dodatnih pre-traga i kontrolnog pregleda dija-gnoza bolesti ostala nerazjašnje-na, predlagala se hospitalizacija. Po osnivanju subspecijalističkih ambulanata ‘’nejasni’’ bolesnici su najprije upućeni na konzilijar-ni subspecijalistički pregled kako bi prošli dodatni ‘’filter’’ prije bol-ničkog liječenja. Često su zbog akutne ili naglog pogoršanja kro-nične bolesti hitno hospitalizira-ni, a ponekad su zbog pogrešne uputne dijagnoze sektorskih li-ječnika i prepoznate neinterni-stičke bolesti odmah upućeni na pregled drugim specijalistima najčešće kirurzima i neurolozima koji su radili u polikliničkim am-bulantama.

S liječnicima su radile medi-cinske sestre koje su obavljale

Dr. Ana Tomljanović-Manestar (treća s lijeva) sa suradnicama u riječkoj bolnici krajem sedamdesetih godina

Dr. Ana Tomljanović-Manestar u Općoj specijalističkoj internističkoj ambulanti sušačke Poliklinike, ožujak 1996.

Page 148: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

146

administrativne poslove, brinule o medicinskoj dokumentaciji, opskrbi lijekovima i sanitetskim materijalom i naručivale bolesnike na prve i kontrolne preglede. Naručivanje je predstavljalo ve-liki problem jer su svi bolesnici željeli biti čim prije pregledani od ‘’najboljih specijalista’’. Kako to nije bilo moguće, niti je danas, trebalo je zaista imati dobre živce slušati preko telefona i izravno sve moguće uvrede, pa i prijetnje nervoznih pacijenata. Telefone su naročito opsjedali bolesnici koji su šetali od liječnika do liječnika s hrpom nalaza, recepata i lijekova tražeći ‘’najbolje liječnike’’ koji će konačno postaviti ‘’pravu’’ dijagnozu njihove umišljene bolesti. U grupu ‘’liječničkih križe-va’’ je spadao i mali broj neodgojenih primitivaca naoružanih zbirkom svojih ‘’originalnih’’ shvaća-nja prema suvremenoj medicini i liječnicima (‘’A što uopće ti pokvareni i glupi doktori znaju?!’’).

Prve ambulante užih internističkih specijalnosti osnovane su sredinom šezdesetih godina. Zbog manjka subspecijalista koji su radili na odjelima i općim internističkim ambulantama u početku se pregledavalo manje bolesnika, jer se radilo dva puta tjedno u skraćenom radnom vremenu. S vremenom se povećao broj specijalista i subspecijalista pa mlađi specijalisti preuzi-maju veći dio poslova u općim internističkim ambulantama, a subspecijalisti u ambulantama užih specijalnosti. Osim što je bio diferenciraniji, posao u subspecijalističkim ambulantama se nije značajnije razlikovao od rada u općim internističkim ambulantama.

Do ujedinjenja u Klinički bolnički centar obje klinike su uz opće internističke ambulante imale sve subspecijalističke koje su po ujedinjenju bolnica sljedile put matičnih odjela. Tako su gastro-enterološke, hematološke i endokrinološke počele raditi u riječkoj Poliklinici, a kardiološke, nefro-loške, Ambulanta za renalnu insuficijenciju i transplantirane bolesnike i nešto kasnije pulmološka ambulanta u sušačkoj Poliklinici. Na lokalitetima su ostale dvije opće internističke ambulante u kojima su s radom nastavile dr. Đurđica Car-Bačić u riječkoj i dr. Ana Tomljanović-Manestar u sušačkoj Poliklinici. Obje specijalistice su do mirovine 1994. odnosno 1997. obnašale dužnost voditeljica (koordinatorica) polikliničke internističke službe.

Na oba lokaliteta se 2001. godine ukidaju Opće specijalističke internističke ambulante koje postaju ambulante užih internističkih specijalnosti. Povećava se broj ambulanata koje se još uže bave specijaliziranim područjima interne medicine. Tako se primjerice bubrežni bolesnici osim u Općoj nefrološkoj ambulanti pregledavaju i u Ambulanti za renalnu insuficijenciju i transplantira-ne bolesnike, Ambulanti za arterijsku hipertenziju, Ambulanti za peritonejsku dijalizu i Ambulanti za nefrološki ultrazvuk.

S godinama dolazi do promjene liječničkog i sestrinskog vodstva polikliničke službe. Nakon umirovljenja dr. Ane Tomljanović-Manestar sušačku službu od 1997. do 2007. vodi prim. dr. Jasna Sobol-Dimec koja početno radi u općoj internističkoj, od 2001. Općoj nefrološkoj ambulanti. Na riječkom lokalitetu polikliničku internističku službu od 2001. do 2006. vodi dr. Tomislav Matić koji radi u Općoj gastroenterološkoj ambulanti. Na lokalitetima Klinike su 2005. godine formirani Poliklinički odjeli s dnevnim bolnicama na čelu s prim. dr. J. Sobol-Dimec i dr. T. Matićem. Po nji-hovom odlasku u mirovinu nove voditeljice postaju dr. Nada Smokvina-Ćuruvija u sušačkoj i doc. dr. sc. Dubravka Jurišić-Eržen u riječkoj Poliklinici. Obje internistice i danas rade u uže specijalizira-nim ambulantama – dr. N. Smokvina-Ćuruvija u Općoj kardiološkoj, a prof. dr. sc. D. Jurišić-Eržen u Dijabetološkoj ambulanti.

Zbog bolesnika kojima je nužna 24 satna hospitalizacija ili kratkotrajni dijagnostičko-terapijski postupci na oba lokaliteta su 2005. godine osnovane Dnevne bolnice. Na riječkom lokalitetu dnevna bolnica početno ima 10 postelja za hematološke, gastroenterološke i gastroonkološke bolesnike da bi s vremenom broj postelja porastao na 17, a 2010. se počinju hospitalizirati endo-krinološki i imunološki bolesnici. Sušački lokalitet ima dnevnu bolnicu s 11 postelja, ali do kraja

Page 149: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

147

pisanja ovog teksta nije izgrađen novi ili preuređen postojeći prostor, pa se kardiološki, nefrološki i pulmološki bolesnici zbrinjavaju na matičnim zavodima. Uzimajući u obzir dosadašnja iskustva, dnevne bolnice su postale ‘’pun pogodak’’, jer su značajno rasteretile rad na zavodima, smanjile broj hospitalizacija i ubrzale protok bolesnika.

U polikliničkoj službi pored svih zavodskih specijalista i subspecijalista koncem 2010. godine rade četiri stalna ambulantna liječnika – endokrinolog-dijabetolog, gastroenterolog i imunolog-reumatolog u Rijeci i kardiolog na Sušaku te 29 medicinskih sestara, 15 u riječkoj i 14 u sušačkoj Poliklinici. Sve subspecijalnosti imaju ambulante koje u punom jutarnjem radnom vremenu rade svakodnevno osim subote i nedjelje. Uz opće subspecijalističke ambulante, posljednjih godina se osnivaju još uže specijalizirane, primjerice citološka, dijabetološka, gastroonkološka, pa na Poliklinikama sušačkog i riječkog lokaliteta radi 16 ambulanata koje su 2010. godine na riječkom lokalitetu izvršile 63.905, a na sušačkom 51.005 pregleda.

Ana Tomljanović-Manestar, dr. med. Đurđica Car-Bačić, dr. med. Prim. Jasna Sobol-Dimec, dr. med. (Krivi Put, 1932. – Rijeka, 2009.)

Dugogodišnje voditeljice polikliničke internističke službe u riječkim bolnicama

Dnevna bolnica na riječkom lokalitetu Interne klinike, 2007.

Page 150: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

148

Dr. Đuro Marinović u Kardiološkoj ambulanti. Sušak, 2012.

Dr. Nataša Maljevac-Zoretić u Općoj gastroenterološkoj ambulanti, Rijeka 2012.

Page 151: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

149

Pročelnica sušačkog Polikliničkog odjela s dnevnom bolnicom dr. Nada Smokvina-Ćuruvija u Općoj kardiološkoj ambulanti, 2012.

Hodnik s bolesnicima ispred Kardiološke ambulante u sušačkoj Poliklinici 2012.

Page 152: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

150

U Kliničkom bolničkom centru je 2009. osnovana Jedinica za centralno naručivanje bolesnika za specijalističke preglede i dijagnostičko-terapijske postupke čime je donekle uveden red u naručivanje, premda se za određene preglede i postupke i danas nedopustivo dugo čeka.

Konačno je u prosincu 2010. na oba lokaliteta polikliničke službe postavljena nova informa-tička oprema na svim radilištima liječnika i medicinskih sestara umrežena u bazu IBIS (integralni bolnički informatički sustav). Umjesto povijesti bolesti i faktura pisanih rukom ili pisaćim strojem, uvedeno je elektroničko ispisivanje specijalističkih nalaza i fakturiranje pruženih usluga čime je pojednostavljen i ubrzan rad s bolesnicima i poboljšan obračun usluga.

Posljednjih godina uveden je sustav e-recepata u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Obiteljski liječnici bi ubrzo trebali započeti s elektroničkim naručivanjem bolesnika na specijalističke pre-glede i dijagnostičke pretrage u bolnicama. Time će napokon prestati beskonačno obilaženje bolničkih šaltera i početi pravovremeno naručivanje!

Potpisnik ovih redova je godinama radio u Općoj internističkoj i Kardiološkoj ambulanti pa mjerodavno može svjedočiti da je ambulantni posao psihički iscrpljujući, izuzetno odgovoran, zahtijeva široko znanje, veliko iskustvo i tzv. ‘’klinički nos’’ (intuiciju).

U ograničenom vremenu mora se pregledati veliki broj većinom nestrpljivih, često egoistič-nih, nerijetko i vrlo zahtjevnih bolesnika. Za temeljit pregled i donošenje ispravnih dijagnostičko-terapijskih odluka nedostaje vremena, jer se radi kao na pokretnoj traci. Stalna zvonjava telefona, u novije vrijeme i mobitela, upadanje “padobranaca” i “protekcionaša”, nerijetki izostanci propisa-nog dnevnog odmora i povremeni hitni odlasci na odjele, značajno utječu na pad koncentra-cije, pa se čine (nenamjerne) greške. Htjelo se to priznati ili ne, liječničke greške se događaju i posljedica su premorenosti i posljedične površnosti, a ambulantno učinjene greške se za razliku od bolničkih teško ispravljaju!

Suvremena medicina je visoko tehnologizirana. Dok se ranije dijagnoza postavljala dobro uzetom anamnezom i temeljitim fizikalnim pregledom, u novije vrijeme liječnici napose prista-lice tzv. ‘’defenzivne medicine’’, zanemaruju klasične i u svom se radu sve više oslanjaju na suvre-mene laboratorijske metode. Posljednjih desetak godina i informatizacija, uza sve nedvojbeno pozitivne učinke, silovito prodire u zdravstvo, pa se stvaraju ‘’E doktori’’ koji sve više gube ljudski kontakt s bolesnim čovjekom. U ambulantama primarne i sekundarne zdravstvene zaštite danas se između liječnika i bolesnika i fizički nalazi računalo od čijeg ekrana liječnik gotovo da i ne vidi svog pacijenta! Premalo se pregledava i razgovara s bolesnicima, a još manje razmišlja o njiho-vom duševnom stanju, strahovima, čežnji za zdravljem i osjećajem suvišnosti u sve otuđenijem društvu.

Za nadati se da liječnici neće postati samo e-doktori koji barataju isključivo šiframa, lozinkama i pinovima jer osnovu medicinskog poziva ipak čini ljudski odnos između bolesnika i liječnika.

Page 153: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

151

Znanstveno – nastavna djelatnost

Osnivanje Medicinskog fakulteta

Unatoč posljedicama rata Rijeka je uskoro počela predstavljati važno industrijsko, pomorsko i trgovačko središte. U grad je poglavito iz zagrebačkih kliničkih ustanova došao veliki broj struč-njaka koji su predstavljali snažnu osnovicu za razvitak novih riječkih znanstvenih kadrova. Zagre-bački Medicinski fakultet, jedini u NR Hrvatskoj, bio je preopterećen velikim brojem studenata, a liječnika je nedostajalo ne samo u Hrvatskoj već i u cijeloj državi. U prilog osnivanju Medicinskog fakulteta u Rijeci govorila je i činjenica da se FNR Jugoslavija u to vrijeme počela otvarati prema Zapadnom svijetu, pa je dio stanovništva iz novooslobođenih krajeva Istre i Rijeke zbog blizine, tradicije ili rodbinskih veza počeo slati svoju djecu na studije u susjednu Italiju što je za vladajući komunistički režim bilo neprihvatljivo.

Kao industrijsko središte, Rijeka je privlačila radnu snagu iz čitave države za koju je valjalo osigurati primjerenu zdravstvenu zaštitu. Pribroji li se tome potreba izučavanja problema koji na ostalim medicinskim fakultetima ne mogu biti u žarištu interesa (specifična epidemiologija Istre, Kvarnera i Gorskog kotara, pomorska i turistička medicina) i velika medicinska tradicija grada, ne treba se čuditi zbog čega se počelo razmišljati o osnivanju filijale (ogranka) zagrebačkog Medi-cinskog fakulteta u Rijeci.

Uz mjesne medicinske snage i podršku društveno-političkih struktura na čelu s predsjedni-kom Gradskog Narodnog Odbora Rijeke (danas gradonačelnik) Edom Jardasom, najveće zasluge za otvaranje riječkog Medicinskog fakulteta pripadaju dekanu zagrebačkog Medicinskog fakul-teta prof. dr. Andriji Štamparu, tadašnjem predsjedniku Jugoslavenske (danas Hrvatske) akade-mije znanosti i umjetnosti. Među pristalicama njegove koncepcije o decentralizaciji visokog zdravstvenog školstva uz svjetski poznatog otorinolaringologa prof. dr. Antu Šercera, našla se i ključna ličnost političkog života u NR Hrvatskoj dr. Vladimir Bakarić, predsjednik Sabora, prijašnji dugogodišnji sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske) i bliski suradnik predsjednika FNR Jugoslavije Josipa Broza Tita.

Danas kada se prošlost reinterpretira sve do apsolutnog negiranja svega dobroga što je uči-njeno u bivšem sustavu, čak i besramno krivotvore povijesne istine i stvara zamjenska povijest, mora se istaknuti da je upravo dr. Vladimir Bakarić dao ‘’zeleno svijetlo’’ za osnivanje Medicinskog fakulteta u Rijeci.67

Fakultet u Rijeci je isprva zamišljen kao ogranak Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od rujna 1954. do srpnja 1955. usljedila je izuzetna aktivnost riječkih i zagrebačkih medicinara i političara, da bi 12. srpnja Sabor NR Hrvatske izglasovao Zakon o osnivanju Medicinskog fakulte-ta u Rijeci. Predloženo je da se školske godine 1955./56. otvori peta godina studija i da se fakultet izgrađuje u etapama. Na sjednici Vijeća Medicinskog fakulteta u Zagrebu 13. srpnja 1955. prof. dr. Silvije Novak izabran je za redovitog profesora i vršitelja dužnosti dekana riječkog Medicinskog fakulteta. Narodni Odbor Grada Rijeke ustupa za potrebe fakulteta kompleks zgrada Zaklade

67 Poslije smrti dr. Vladimira Bakarića 1983. godine, riječko Sveučilište je do početka devedesetih godina nosilo naziv ‘’Sve-učilište Vladimir Bakarić’’. Ogromne zasluge za narodno zdravlje profesora Štampara, istaknutog pobornika javnog zdravstva, utemeljitelja javnozdravstvene službe u obje jugoslavenske države i pisca prvog Ustava Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u Ženevi 1948. godine, ipak nisu mogle biti izbrisane, pa središnja ustanova javnog zdravstva u Zagrebu i danas nosi naziv Zavod za javno zdravstvo ‘’Andrija Štampar’’. Njegova glasovita izreka: „Moja briga nisu oni koji imaju već oni koji nemaju.“ usmjeravala je brojne liječnike da stečeno znanje primjene u očuvanje i unapređenje narodnog zdravlja („Štamparovci“).

Page 154: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

152

braće Branchetta za rad teoretskih instituta, a koncem listopada Vijeće Medicinskog fakulteta u Zagrebu bira prve riječke nastavnike.

U dvorani gradske vijećnice u Rijeci, 21. studenoga 1955. godine za šest studenata pete go-dine i dvanaest apsolvenata, nastavnike i brojne uglednike društveno-političkog života Rijeke i Zagreba predvođene rektorom zagre-bačkog Sveučilišta prof. dr. ing. Hrvojem Ivekovićem i predsjednikom Savjeta Me-dicinskog fakulteta u Zagrebu akademi-kom Franjom Kogojem, vršitelj dužnosti dekana prof. dr. Silvije Novak održao je nastupno predavanje ‘’Današnji značaj interne medicine’’ čime je službeno zapo-čela prva školska godina prvog riječkog fakulteta, pored redovitog studija filozofi-je u Zadru prvog u Hrvatskoj osnovanog izvan Zagreba.

Nastavni plan i program sastavljen je po uzoru na zagrebački Medicinski fakul-tet. Predviđeno je 10 nastavnika iz teoret-skih i 12 iz kliničkih predmeta. Nastavni-ci iz teoretskih (pretkliničkih) predmeta došli su po pozivu ili nakon raspisanog javnog natječaja izvan Rijeke, većinom iz Zagreba, dok su nastavnici kliničkih pred-meta postali nakon habilitacijskih postu-

Akademik Andrija Štampar Akademik Ante Šercer (Drenovac pokraj Pleternice, 1888. – Zagreb, 1958.) (Požega, 1896. – Zagreb, 1968.)

Prof. dr. Silvije Novak – prvi dekan Medicinskog fakulteta u Rijeci u radnoj sobi na Klinici

Page 155: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

153

paka na zagrebačkom Medicinskom fakultetu vodeći liječnici riječkih bolničkih odjela.

Izvršno vijeće Sabora NR Hrvatske (danas Vlada RH) 20. lipnja 1957. donosi odluku o osa-mostaljenju riječkog Medicinskog fakulteta te određuje broj od sto studenata za upis na prvu godinu studija. Riječki Medicinski fakultet do osnivanja riječkog Sveučilišta 1973. godine ostaje u sastavu zagrebačkog Sveučilišta.68

Katedra za internu medicinu

Po osnivanju Medicinskog fakulteta odjeli za unutarnje bolesti postaju baze za praktičnu nastavu sa studentima. Prvi predstojnik Katedre profesor Novak održava teoretsku nastavu iz kolegija ‘’Interna medicina’’, a asistenti prim. dr. Zdravko Kučić, dr. Branko Antonin i dr. Božena Kopajtić vode praktičnu nastavu. Primarijus Kučić se habilitira 1958. i postaje nastavnik za pred-met ‘’Klinička propedeutika interne medicine’’, a novim asistenticama imenovane su njegove su-radnice dr. Olga Šarčević-Smederevac, dr. Vladimira Seidel-Marčec i dr. Alma Polić. Zbog porasta upisanih studenata povećava se broj nastavnog osoblja. Sljedećih godina asistenti na Katedri postaju dr. Stanislav Paškvan, dr. Frane Škorić, dr. Milan Zgrablić, dr. Mira Premužić, dr. Zlatko Pa-vlin, dr. Veljko Čabrijan, dr. Veljko Novak, dr. Milan Prica, dr. Mladen Medanić, dr. Anton Bačić, dr. Velinka Švalba i dr. Franjo Čohar, a ostali bolnički internisti dragovoljno sudjeluju u održavanju vježbi sa studentima.

68 Hrvatski ban Ivan Mažuranić svečano je 19. listopada 1874. otvorio Kraljevsko Hrvatsko Sveučilište Franje Josipa I. u Zagre-bu. Medicinski fakultet zagrebačkog Sveučilišta započeo je radom 12. siječnja 1918. predavanjem dr. Drage Perovića ‘’O smjeru nastavnoga i znanstvenoga rada u anatomiji’’. Izborom dr. Karla Radoničića za redovitog profesora zagrebačkog Medicinskog fakulteta utemeljena je 22. svibnja 1919. godine prva Katedra za internu medicinu u Hrvatskoj, tada u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Pročelje Medicinskog fakulteta sa spomen pločom braći Branchetta u prvom planu

Page 156: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

154

Studij medicine je dugotrajan i težak, a posao liječnika izuzetno naporan što je zor-no opisao talijanski fiziolog, antropolog i političar Paolo Mantegazza (1831. – 1910.)

Promocija diplomiranih studenata u liječnike sveukupne medicine. Velika dvorana Medicinskog fakulteta, 1972. Peti s desna dr. Karlo Stanić

Page 157: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

155

Docentica Kopajtić drži oproštajni govor na svečanoj sjednici Znanstveno-nastavnog vijeća Medicinskog fakulteta u Rijeci upriličenoj povodom odlaska u mirovinu prof. dr. Silvija Novaka 1971. godine

U pozadini s lijeva na desno: prof. dr. Davor Perović, prof. dr. Zdenko Križan, prof. dr. Andrija Longhino, prof. dr. Vladimir Bezjak (dekan), prof. dr. Dušan Jakac, prof. dr. Dimitrije Atanacković i prof. dr. ing. Eugen Cerkovnikov

Dr. Branko Antonin brani doktorsku disertaciju pred članovima Stručne komisije Medicinskog fakulteta u Rijeci, 1959. godineS lijeva na desno: prof. dr. Zdravko Kučić, prof. dr. Čedomil Plavšić (predsjednik), prof. dr. Silvije Novak i prof. dr. Karlo Pansini

Page 158: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

156

U jesen 1961. godine umire profesor Kučić pa njegove nastavne obveze na fakultetu u zim-skom semestru školske godine 1961. / 62. preuzima prof. dr. Čedomil Plavšić, a u ljetnom doc. dr. Branko Antonin. Odlukom Savjeta fakulteta Interni odjeli dobivaju status klinika 1962. godine. Docent Antonin održava nastavu iz predmeta ‘’Klinička propedeutika interne medicine s njegom bolesnika’’, a profesor Novak i dalje predaje kolegij ‘’Interna medicina’’ sve do 1971. godine kada odlazi u mirovinu. Na mjestu predstojnika sušačke Interne klinike i pročelnika Katedre za internu medicinu nasljeđuje ga docentica Kopajtić koja kao profesorica predvodi Katedru sljedećih 18 godina.

Godine 1961. na fakultetu počinje poslijediplomski studij iz Opće kliničke patofiziologije za liječnike opće medicine, a od 1961. do 1968. održava se nastava i na Višoj stomatološkoj školi. Studij stomatologije otvara se 1973., a 1978. uvodi tzv. VI. stupanj nastave (viši stručni studij) za više medicinske sestre u radnom odnosu s riječkim bolničkim i izvanbolničkim ustanovama. Od 1985. nastava na VI. stupnju u trajanju od četiri semestra održava se za više rendgen tehničare, a 1986. počinje nastava i za više fizioterapeute u radnom odnosu. Iste se godine otvara redoviti dvogodišnji studij za više medicinske sestre i tehničare, više fizioterapeute i medicinsko-labora-torijske inženjere, a od 1993. i za više rendgen tehničare. U diplomskoj i poslijediplomskoj izo-brazbi studenata, viših zdravstvenih radnika i liječnika sudjeluju svi nastavnici Katedre.

Promocija diplomiranih studenata u liječnike sveukupne medicine, Medicinski fakultet, 1979.S lijeva na desno: prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, prof. dr. sc. Anđelko Wolf (prodekan-promotor) i prof. dr. sc. Vladimir Šustić

Page 159: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

157

U razdoblju od 1973. do 1990. godine Katedra se ubrzano razvija. Određeni specijalisti stječu titule magistara i doktora znanosti, docenata i profe-sora, a ciljano se primaju novi liječni-ci koji i prije završetka specijalizacije interne medicine postaju asistenti na Katedri. Pojačava se znanstveni i istraživački rad. Tako je do 1990. ma-gistriralo pet i doktoriralo deset asi-stenata, a sedam sveučilišnih nastav-nika vodilo znanstveno-istraživačke projekte odobrene i financirane od Samoupravne interesne zajednice za znanstveni rad SR Hrvatske. Od 1980. do rujna 2001. godine članovi Katedre su i pojedini djelatnici Za-voda za nuklearnu medicinu. Fakul-tetsko vijeće 25. rujna 2001. godine donosi odluku o osnivanju Katedre za nuklearnu medicinu čiji prvi pro-čelnik postaje prof. dr. Anton Burić. Zbog gubitka statusa klinike, Katedri za internu medicinu su 1991. godine pridruženi asistenti Odjela za pulmo-logiju Kliničkog bolničkog centra.

S godinama dolazi do promjena na čelu Klinike i Katedre. Profesorica Kopajtić koja je obnašala obje vodeće dužnosti odlazi u mirovinu u listopadu 1989. godine, pa profesor Pavlin postaje pročelnik Katedre, a profesorica Premužić-Lampič predstojnica Klinike. Godine 1991. profesorica Premužić-Lampič postaje i pročelnica Katedre. Dužnost predstojnice Klinike obnaša do listopada 1992., a pročelnice Katedre do kraja rujna 1993. godine. Na obje je dužnosti nasljeđuje prof. dr. Franjo Čohar koji vodi Katedru do sredine 2000. godine kada kate-dratik postaje prof. dr. Luka Zaputović koji uspješno vodi Katedru do današnjeg dana.

U znatno otežanim okolnostima Katedra je tijekom Domovinskog rata nastavila normalno funkcionirati. Po završetku rata povećava se broj znanstvenih novaka, asistenata, viših predavača, magistara i doktora znanosti te sveučilišnih nastavnika. Na VI. stupnju nastave 1995. članovi Ka-tedre održavaju nastavu na Studiju za više medicinske sestre, Studiju za više fizikalne terapeute, Studiju za medicinsko-laboratorijske inženjere i Studiju za inženjere medicinske radiologije, a na VII. stupnju na Studiju za studente opće medicine i Studiju stomatologije. Poslijediplomska na-stava održava se za liječnike specijalizante opće i socijalne medicine i na studijima Opće kliničke patofiziologije i Kliničke imunologije.

Nastavnici Katedre su članovi i predsjednici komisija (stručnih po-vjerenstava) za polaganje specijalističkih ispita.Na slici profesorica Premužić-Lampič s novom specijalisticom in-ternisticom dr. Slobodankom Vučković-Rapaić (Thalassotherapija Opatija) na proslavi položenog ispita. Do nje sjedi dr. Anton Bačić, a iza njega stoji dr. Nikola Ivaniš. Interna klinika 1986.

Page 160: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

158

Vježbe sa studentima održavali su asistenti na svim odjelima Interne klinike. Mr. sc. Zdravka Kolacio i studenti medicine na Endokrinološkom odjelu 1990. godine.

Predavaonica na sušačkom lokalitetu Klinike.Prof. dr. Franjo Čohar drži svoje posljednje predavanje studentima medicine, studeni 2001.

Page 161: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

159

Nastava se osuvremenjuje, objavljuju se brojni stručni i znanstveni radovi u domaćim i inoze-mnim časopisima, vode se novi projekti i aktivno sudjeluje u radu strukovnih udruženja.

U okviru Bolonjskog procesa reforme europskog visokog obrazovanja te razvoja novih sveu-čilišnih i stručnih programa Medicinskog fakulteta, od 2000. godine značajno se povećava broj kolegija. Sveučilišni studiji obuhvaćaju Studij medicine, Studij stomatologije i Studij organizacije, planiranja i upravljanja u zdravstvu, a stručni studiji redovni i izvanredni Studij sestrinstva, izvan-redni Studij primaljstva, Studij medicinske radiologije, Studij medicinsko-laboratorijske dijagno-stike i Studij fizijatrije.

Na sveučilišnim i stručnim studijima 2010. godine se izvodi nastava 33 kolegija od kojih su 19 obvezni, a 14 izborni. Nastava se održava i na poslijediplomskom Specijalističkom studiju iz interne medicine i Doktorskom studiju, a nastavnici u značajnoj mjeri sudjeluju u nastavi i na drugim katedrama fakulteta.

Počevši s četiri djelatnika 1955. godine, jednog redovitog profesora i tri asistenta, Katedra za internu medicinu je s godinama postala najveća katedra Medicinskog fakulteta. Koncem 2011. godine na njoj radi 46 djelatnika – 4 redovita i 8 izvanrednih profesora, 5 docenata i 29 viših asi-stenata, asistenata i znanstvenih novaka.

U početku s dvije male predavaonice u riječkoj i sušačkoj bolnici u kojima su studenti pratili predavanja i seminare sjedeći i na stepenicama s vremenom su na svim zavodima Interne klinike uređeni suvremeni edukacijski prostori. U izvođenju teoretske nastave ploču, kredu i spužvu su zamijenili grafoskopi, negatoskopi, dijaprojektori sa slajdovima i laptopi. Provjera studentskog znanja se ne obavlja samo usmenim putem i praktičnim ispitom na bolesniku, već i pisanim testovima, a u planu je i elektroničko provjeravanje znanja.

Nakon obrane doktorske disertacije sretna doktorandica s članovima Stručnog povjerenstva. Rijeka, listopad 1999.S lijeva na desno: prof. dr. sc. Krešimir Pavelić, dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani, prof. dr. sc. Franjo Čohar i doc. dr. sc. Juraj Kučić

Page 162: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

160

Kao rezultat 57 godišnje znanstveno-istraživačke aktivnosti na Katedri su obranjena 53 magi-starska rada i 43 doktorske dizertacije bolničkih i izvanbolničkih liječnika. Koncem 2010. godine je šest nastavnika vodilo znanstveno istraživačke zadatke u okviru projekata odobrenih i financi-ranih od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, a na Klinici se radilo 12 kliničko-farmakoloških istraživanja u okviru velikih svjetskih multricentričnih studija u kojima su sudjelovali gotovo svi specijalisti Klinike.

Pored organizacijskog, stručnog i nastavnog rada članovi Katedre su napisali 18 knjiga i udž-benika, niz poglavlja u knjigama, publicirali brojne radove u uglednim domaćim i inozemnim medicinskim časopisima indeksiranim u CC i SCI, uređivali i recenzirali časopise, udžbenike i knji-ge, a profesori Novak i Antonin sudjelovali u pisanju Jugoslavenske medicinske enciklopedije.

Bolnički odjeli se mogu dekretom preimenovati u klinike, ali razviti klinički duh, način rada i razmišljanja iziskuje puno vremena, upornosti i pomnog odabira stručnjaka koji će raditi na Ka-tedri. Dugogodišnjim nastojanjima napose predstojnika i njihovih najbližih suradnika stvorena je kvalitetna Katedra za internu medicinu čijem su ugledu doprinjeli brojni specijalisti internisti. Na ovom mjestu navodim sve djelatnike Katedre, današnje i bivše, i bolničke interniste koji su dragovoljno sudjelovali u njezinom radu od samih početaka do današnjih dana.

Prof. dr. Žarko Mavrić na poslijediplomskom Specijalističkom studiju iz interne medicine, Sušak 2012.

Page 163: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

161

Djelatnici i suradnici Katedre za internu medicinu akademske 2010. / 2011. godine

Pročelnik Katedre: prof. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med., redoviti profesor u trajnom zvanjuZamjenik pročelnika: prof. dr. sc. Davor Štimac, dr. med., redoviti profesor u trajnom zvanju

Felina Anić, dr. med., asistentIgor Barković, dr. med., naslovni asistentNenad Bićanić, dr. med., naslovni asistentMr. sc. Sandro Brusich, dr. med., asistentDoc. dr. sc. Ivan Bubić, dr. med., docentDoc. dr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum, dr. med., docenticaProf. dr. sc. Željka Crnčević-Orlić, dr. med., redovita profesoricaMr. sc. Aleksandar Čubranić, dr. med., asistentProf. dr. sc. Renata Dobrila-Dintinjana, dr. med., izvanredna profesoricaDr. sc. Veljko Flego, dr. med., viši asistentNeven Franjić, dr. med., asistentDavid Gobić, dr. med., asistentDragana Grohovac, dr. med., asistentDr. sc. Goran Hauser, dr. med., asistentIvan Host, dr. med., naslovni asistentTomislav Jakljević, dr. med., naslovni asistentDoc. dr. sc. Dubravka Jurišić-Eržen, dr. med., docenticaDr. sc. Sanja Klobučar-Majanović, dr. med., asistentVanja Licul, dr. med., znanstveni novak – asistentDaniela Malić, dr. med., naslovni asistentProf. dr. sc. Ante Matana, dr. med., izvanredni profesorDoc. dr. sc. Dubravka Matanić, dr. med., docenticaSanja Matijević, dr. med., znanstveni novak – asistentProf. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. med., redoviti profesor u trajnom zvanjuVojko Mavrinac, dr. med., naslovni asistentProf. dr. sc. Brankica Mijandrušić-Sinčić, dr. med., izvanredna profesoricaIvana Mikolašević, dr. med., znanstveni novakProf. dr. sc. Sandra Milić, dr. med., izvanredna profesoricaMr. sc. Rajko Miškulin, dr. med,. naslovni asistentProf. dr. sc. Antica Načinović-Duletić, dr. med., izvanredna profesoricaMilan Nikšić, dr. med., asistentProf. dr. sc. Srđan Novak, dr. med., izvanredni profesorDoc. dr. sc. Lidija Orlić, dr. med., docenticaMartina Pavletić-Peršić, dr. med., asistentMr. sc. Duška Petranović, dr. med., asistentGoran Poropat, dr. med., znanstveni novak – asistentDoc. dr. sc. Sanjin Rački, dr. med., docentMladen Radić, dr. med., asistentVjekoslav Tomulić, dr. med., asistentDr. sc. Tamara Turk, dr. med., znanstveni novak – viši asistentProf. dr. sc. Toni Valković, dr. med., izvanredni profesor

Page 164: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

162

Mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević, dr. med., asistentČedomir Zorić, dr. med., naslovni asistentDr. sc. Stela Živčić-Ćosić, dr. med., viši asistent

Dopinos visokoj razini Katedre za internu medicinu dali su i prijašnji djelatnici, napose pročelnici Katedre.

Valja se prisjetiti i njihovih imena:

Djelatnici Katedre za internu medicinu od 1955. do 2010. godine

Prof. dr. sc. Branko Antonin, dr. med.Anton Bačić, dr. med.Doc. dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani, dr. med.Prim. mr. sc. Ivan Brozičević, dr. med.Prof. dr. sc. Anton Burić, dr. med.Veljko Čabrijan, dr. med.Prof. dr. sc. Franjo Čohar, dr. med.Doc. dr. sc. Maja Čubranić, dr. med.Mr. sc. Zlatko Čubranić, dr. med.Mr. sc. Mladen Defrancheschi, dr. med.Željka Diklić, dr. med.Mr. sc. Fedor Fischer, dr. med.Prof. dr. sc. Mirjana Gržetić, dr. med.Mr. sc. Tanja Gržetić-Romčević, dr. med.Borivoj Kezele, dr. med.Dr. sc. Zdravka Kolacio, dr. med.Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med.Prof. dr. sc. Ivan Kraus, dr. med.Doc. dr. sc. Juraj Kučić, dr. med.Prof. dr. Zdravko KučićMilan Ličina, dr. med.Mr. sc. Željko Madžar, dr. med.Prim. Mladen Medanić, dr. med.Prof. dr. Silvije NovakPrim. Veljko Novak, dr. med.Marijan Padovan, dr. med.Prim. Stanislav Paškvan, dr. med.Prof. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med.Relja Perić, dr. med.Prof. dr. Čedomil PlavšićMr. sc. Arsen Plazonić, dr. med.Prof. dr. sc. Alma Polić-Tadejević, dr. med.Prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, dr. med.Prof. dr. sc. Milan Prica, dr. med.Prim. mr. sc. Marijan Ritterman, dr. med.Mr. sc. Milan Romčević, dr. med.Prof. dr. sc. Milivoj Rubinić, dr. med.

Page 165: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

163

Prim. Vladimira Seidel-Marčec, dr. med.Doc. dr. sc. Mirjana Sever-Prebilić, dr. med.Doc. dr. sc. Aleksandar Smokvina, dr. med.Prim. Jasna Sobol-Dimec, dr. med.Karlo Stanić, dr. med.Olga Šarčević-Smederevac, dr. med.Prim. Frane Škorić, dr. med.Prim. Velinka Švalba-Novak, dr. med.Doc. dr. sc. Milan Zgrablić, dr. med.Davorka Žagar, dr. med.

Pročelnici Katedre za internu medicinu 1955. - 2010.

Prof. dr. Silvije Novak, redoviti profesor 1955. – 1971.Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med., redovita profesorica 1971. – 1989.Prof. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med., izvanredni profesor 1989. – 1991.Prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, dr. med., redovita profesorica 1991. – 1993.Prof. dr. sc. Franjo Čohar, dr. med., redoviti profesor 1993. – 2000.Prof. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med., redoviti profesor u trajnom zvanju 2000. – 2010.

Prof. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med.

današnji pročelnik Katedre za internu medicinu

U monografijama koje izdaje riječki Medicinski fakultet prigodom obilježavanja svojih obljet-nica zaboravlja se spomenuti doprinos isključivo bolničkih internista koji su dragovoljno, bez ikakve naknade, održavali praktične vježbe sa studentima, napose prvih dvadeset godina djelo-vanja Katedre. Svi su danas u mirovini, a pojedini otišli u dobra spominjanja.

Evo i njihovih imena:

Vinko Bakić, dr. med.Đurđica Car-Bačić, dr. med.Ivan Duvančić, dr. med.Ivan Gregurić, dr. med.Zdenko Karlović, dr. med.Mr. sc. Ivo Margan, dr. med.Tomislav Matić, dr. med.

Miroslav Peršić, dr. med.Prim. Josip Roje, dr. med.Vladimir Rukavina, dr. med.Bosiljka Siuc-Paro, dr. med.Ana Tomljanović-Manestar, dr. med.Ana Vlahović, dr. med.Đorđe Živanović, dr. med.

Page 166: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

164

Ovom popisu valja dodati interniste koji su otišli raditi u privatnu praksu – prim. mr. sc. Nikolu Ivaniša, dr. Vidu Ahel, dr. Paulu Lešić, dr. Jasnu Turk, dr. Dubravka Dobrovića i dr. Željku Merlak, sve isključivo bolničke specijaliste koji danas rade na klinici, znanstvene novake koji su nakon kraćeg rada napustili katedru, brojne vanjske specijalizante interne medicine koji su pri kraju specijaliza-cije održavali praktične vježbe i više medicinske sestre koje su podučavale studente u izvođenju osnovnih liječničkih vještina (vađenje krvi, davanje injekcija, infuzija, transfuzija itd.). Rezimirajući sve do sada rečeno, gotovo da i nije bilo liječnika, osim stažista, koji nisu sudjelovali u praktičnom radu sa studentima.

Bolji svijet je moguće postići samo obrazovanjem i to onim u kojem će humanistički pogledi biti dominantni. Pedagoškim djelovanjem, prenoseći stručno znanje i pozitivne moralno etičke principe studentima, medicinskim sestrama i mladim liječnicima djelatnici Katedre usmjeravaju nove medicinske kadrove da stečeno znanje ne koriste za vlastite probitke već prije svega za očuvanje i unapređenje zdravlja naroda.

‘’Na mlađima svijet ostaje’’.Znanstveni novak dr. Goran Poropat drži vježbu studenticama medicine, Rijeka, 2012.

Page 167: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

165

Podjela jedinstvene Interne klinike – korak do osnivanja klinika užih specijalnosti

Izuzevši stagnaciju za vrijeme Domovinskog rata razdoblje od 1984. do 2010. godine obilježe-no je daljnjim napretkom struke.

Na lokalitetima Klinike su 1985. ukinuti Opći odjeli, a na riječkom je 1987. osnovan Odjel re-umatologije i kliničke imunologije. Internoj klinici su 1992. pridruženi Centar za dijalizu i tran-splantaciju i Odjel za pulmologiju. Smjenski rad liječnika ukinut 1991. ponovno je uveden za vrijeme neposredne ratne opasnosti, da bi se od veljače 1992. opet počelo raditi jednokratno u jutarnjem radnom vremenu i dežurstvu.

U poslijeratnom razdoblju uvedeni su novi dijagnostički i terapijski postupci. Visokom diferen-ciranošću posebno se ističu neinvazivna i invazivna kardiološka dijagnostika i terapija, dijalitičko liječenje, presađivanje bubrega i jetre, ultrazvučne pretrage, gastroenterološki i pulmološki pre-gledi u videoendoskopskoj tehnici i suvremeno citostatsko liječenje malignih bolesti krvotvor-nih organa.

Značajno napreduju sve subspecijalističke grane interne medicine koje teže razvoju još uže specijaliziranih područja. Na Klinici se stvaraju timovi za invazivnu i intervencijsku kardiologiju, elektrostimulaciju srca, ultrazvučnu dijagnostiku i videoendoskopske zahvate. Nestala je cjelovi-tost interne medicine koja postoji još samo na razini predstojništva Klinike i Katedre.

Da se postignu takvi rezultati uloženi su veliki napori u nabavu suvremene opreme i usavrša-vanje specijaliziranog medicinskog osoblja. Nakon drastičnih ratnih restrikcija obnavlja se stara i nabavlja nova oprema, a brojni specijalisti se stručno usavršavaju u poznatim domaćim i inoze-mnim središtima izvrsnosti.

Napredak je ostvaren i u suradničkim strukama – anesteziologiji, kirurgiji, radiologiji (uvo-đenje kompjuterizirane tomografije i magnetne rezonance), nuklearnoj medicini (sofisticirane gama kamere i PET/CT dijagnostika), onkologiji (radioterapija novim linearnim akcelatorima), laboratorijskoj dijagnostici i transfuzijskoj medicini.

Zbog odlaska u zasluženu mirovinu prestali su raditi svi osnivači užih grana interne medicine. Stasala je nova generacija specijalista i subspecijalista koja preuzima vodeće dužnosti i uspješno nastavlja voditi Kliniku. Nije se učinila samo jednostavna već i ‘’proširena reprodukcija’’ pa se po-većao broj liječnika i suradnog medicinskog osoblja. Na Klinici dežuraju subspecijalisti sposobni u hitnoći učiniti i najsofisticiranije dijagnostičko-terapijske postupke.

Nestali su standardni i električni strojopisi. Pojava telefaksa i fotokopirnih aparata, nakon 1995. i osobnih računala, mobilne telefonije i elektronske pošte predstavljala je za medicinsko i admi-nistrativno osoblje ogromnu uštedu vremena i veliki stručni kvalitetni iskorak. Klinika se iz stare ‘’mehaničke’’ postupno pretvara u novu informatiziranu ‘’elektroničku’’ sastavnicu Kliničkog bol-ničkog centra.

Zbog povećanja opsega posla i ispunjavanja propisanih uvjeta glede kadrova, prostora i opre-me, 2005. godine svi odjeli Klinike postaju zavodi, a odsjeci odjeli što predstavlja još jedan korak bliže osnivanju klinika užih internističkih specijalnosti.

Na Katedri za internu medicinu se značajno povećao broj nastavnika i suradnika. Povećan je broj kolegija, a na svim zavodima uređeni su edukacijski prostori sa suvremenom nastavnom opremom. Odvija se intenzivna znanstveno-istraživačka djelatnost koja se očituje u vođenju niza projekata Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Provode se kliničko-farmakološka istraživanja novih lijekova i suvremenih terapijskih postupaka. Brojni liječnici se stručno usavršavaju u vrhunskim inozemnim središtima, aktivno sudjeluju na domaćim i među-narodnim kongresima, simpozijima, radionicama i radu nacionalnih strukovnih udruženja. Dio li-ječnika stiče akademska zvanja magistara i doktora znanosti, docenata i profesora, a u prestižnim domaćim i međunarodnim časopisima objavljuju se radovi iz svih područja interne medicine.

Page 168: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

166

U prikazu internističke djelatnosti izuzevši 2010. godinu nisam navodio brojčane podatke glede kadrovske i kvalifikacijske strukture i obavljenog rada tijekom proteklih godina jer sam smatrao da bi monografija bila preopširna sa ‘’šumom’’ podataka. Počelo se raditi 1946. godine s četiri liječnika specijalista, bez specijalizanata, tek s ponekim liječnikom stažistom, deset časnih medicinskih sestara i dvadesetak nekvalificiranih bolničarki, bez normalnih radnih uvjeta, s ne-znatnim količinama lijekova, sanitetskog materijala i opreme u devastiranim prostorima.

Šezdeset i četiri godine kasnije, na Internoj klinici Kliničkog bolničkog centra radi 504 zapo-slenika koji na 274 postelje liječe i pomažu u liječenju više od deset tisuća bolesnika godišnje, ne računajući pritom na tisuće liječenih u dnevnim bolnicama, hitnim traktovima, konzilijarnoj bolničkoj i izvanbolničkoj službi i polikliničkim ambulantama.

‘’Verba volant, scripta manent’’. Da ostane zabilježeno prikazat ću u dvije tablice ukupnu ka-drovsku i kvalifikacijsku strukturu i osnovne pokazatelje rada Interne klinike Kliničkog bolničkog centra u 2010. godini.

Kadrovska i kvalifikacijska struktura zaposlenika Interne klinike Kliničkog bolničkog cen-tra na dan 31. prosinca 2010. godine

liječnici specijalisti i subspecijalisti 64liječnici specijalizanti 27više medicinske sestre 77medicinske sestre sa srednjom stručnom spremom 220inženjeri medicinske radiologije 3citotehnolozi (citološki laboranti) 5zdravstveni tehničari 3serviseri 3spremačice 56pomoćne radnice 31administrativne službenice 15ukupno zaposlenika: 504

Osnovni pokazatelji rada Interne klinike Kliničkog bolničkog centra u 2010. godini

broj hospitaliziranih bolesnika 10.870broj ambulantnih pregleda 114.910 broj konzilijarnih bolničkih pregleda 11.572 dijagnostički postupci 175.370 terapijske usluge 49.157 operacijski zahvati (ugradnje elektrostimulatora srca) 371 prosječni broj dana liječenja 7.78 iskorištenost posteljnih kapaciteta 85.25% ukupna smrtnost 5.54%

Nije uzalud rečeno da se tek iz jedne daljnje perspektive mogu dati konačne prosudbe. U pro-teklih više od pola stoljeća ostvaren je ogroman napredak u liječenju internističkih bolesnika.

S obzirom na sve što je do sada učinjeno, u godinama koje dolaze uslijediti će dezintegracija Interne klinike i osnivanje klinika užih internističkih specijalnosti. Nakon više od 130 godina sko-ro neprekidnog djelovanja riječka interna medicina prestati će postojati kao cjelovita bolnička specijalnost. Premda je svaka subspecijalnost samo jedan dio savršenog mozaika interne medi-cine koja obuhvaća cijeli ljudski organizam za nestankom Interne klinike ne treba žaliti. Iz starog stabla izrasti će nove snažne grane, a cvjetovi budućnosti već se nalaze u sjemenu sadašnjosti.

Page 169: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

167

POGLED U BLIŽU BUDUĆNOST JAVNOG ZDRAVSTVA - NAPREDAK ILI POVRATAK U PROŠLOST?

Problemi u javnom zdravstvu su mnogobrojni i nisu od jučer. U zdravstvenom resoru su po-sljednjih godina započete reforme na svim područjima, ali niti jedna nije dovedena do kraja. U učinkovitom sustavu 80 % zdravstvenih usluga bolesnici bi morali dobiti kod svojih obiteljskih liječnika koji i danas služe za „štancanje“ recepata i uputnica, bolnice bi morale obavljati više usluga u kraće vrijeme da smanje liste čekanja, a ugovori privatnih poliklinika s Hrvatskim zavo-dom za zdravstveno osiguranje moraju se preispitati ako se želi postići transparentno trošenje državnog novca. Ne samo da će biti potrebno dovršiti započete reforme i provesti nove koje će ispraviti dosadašnja pogrešna rješenja (primjerice odnos javnog i privatnog zdravstva) već će se morati nastaviti s informatizacijom sustava, smanjiti prekomjernu potrošnju lijekova, dovršiti preobrazbu hitne medicinske pomoći i primarne zdravstvene zaštite, provesti akreditaciju bol-nica i konačno osigurati financijsku stabilnost javnog zdravstvenog sektora. Za sve to trebati će novaca, vremena, pametne kadrovske politike, vrsnog rukovođenja i nadasve puno rada jer se u današnjem trenutku zdravstveni sustav nalazi na rubu kolapsa.

U Hrvatskoj postoji kronični nedostatak liječnika, medicinskih sestara, tehničara, primalja i farmaceuta. Uzimajući u obzir smanjen interes za studiranje, godišnji prirodni odljev od približno 900 liječnika, vjerovatan odlazak najmanje 500 liječnika i 1500 medicinskih sestara i uvođenje 48 satnog tjednog radnog vremena (uključujući i dežurstva) nakon ulaska u Europsku Uniju, nedo-statak kvalificiranog medicinskog kadra postati će još izraženiji.69

Zakoni tržišta su počeli djelovati i u zdravstvu, a konkurencija i kompeticija između javnog i privatnog sektora trebala bi dovesti do poboljšanja kvalitete i povećanja kompetencije u oba sektora. U posljednje vrijeme raste trend odlaska najboljih bolničkih kadrova u privatni sektor gdje su plaće mnogo veće, a uvjeti rada neusporedivo bolji. Želi li zadržati kvalitetni bolnički sustav, vlada i resorno ministarstvo dobro će morati razmisliti na koji će način stimulirati njihov ostanak u javnom sektoru. U suprotnom se Hrvatskoj može dogoditi tzv. Poljski sindrom koji je nastao 2004. godine kada je Poljska postala članicom Europske Unije. Tada je oko 2.500 liječnika migriralo u zapadne zemlje članice u potrazi za većom plaćom i boljim radnim uvjetima. U ta-kvom scenariju za kojeg se nadam da se kod nas neće dogoditi ambulante i bolnice bi mogle naglo opustjeti, a zanimanja liječnik i medicinska sestra postati najtraženija na burzi rada.

U strateškom planu razvoja riječkog bolničkog zdravstva predviđena je izgradnja novog Kli-ničkog bolničkog centra na Sušaku, buduće Sveučilišne bolnice usko povezane s Medicinskim fakultetom koja bi predstavljala središte stručne, nastavne i znanstvene izvrsnosti. Postoji načel-na suglasnost Ministarstva zdravlja i Vlade Republike Hrvatske da se taj kapitalni projekt realizira u idućih desetak godina. Uz osnivanje županijske opće bolnice prvenstveno stručnog profila, hospicija za neizlječive bolesnike s primjerenom palijativnom skrbi i dovršenim sveučilišnim Kampusom na Trsatu Rijeka bi u budućnosti stvorila novu industrijsku djelatnost – industriju znanja i zdravlja za XXI. stoljeće. Koliko bi ostvarenje tog ambicioznog projekta značilo za Grad, regiju i državu ne može se dovoljno naglasiti.

I na kraju se postavlja krucijalno pitanje – hoće li u sadašnjem društveno političkom sustavu zdravstvene usluge svima biti dostupne. Primjeri niza razvijenih zapadnih zemalja pokazuju da zdravlje može biti rezervirano samo za one koji ga mogu platiti. Hoćemo li kao društvo doći u situaciju u kojoj se ljudi koji nemaju novca neće moći liječiti?! Želio bih vjerovati da se to neće dogoditi, ali se već danas nalazimo na putu puzajuće privatizacije koja će zdravstvene usluge učiniti nedostupne ogromnoj većini građana.

69 Prema podacima, krajem 2010. godine u Europskoj uniji na 100.000 stanovnika radilo je 340, a u Republici Hrvatskoj 220 liječnika. U usporedbi s prosjekom EU Hrvatska je imala 19% manje liječnika i čak 38% manje medicinskih sestara.

Page 170: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine
Page 171: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

POD HRVATSKOM TROBOJNICOM S KOCKASTIM GRBOM U OBRANI SLOBODE I NEOVISNOSTI DOMOVINE

Page 172: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

170

Smrt socijalističke Jugoslavije i uskrsnuće samostalne Hrvatske

Socijalistička Jugoslavija stvorena pobjedom antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu s presudnom ulogom Sovjetskog Saveza i jugoslavenskih komunista na južnoslavenskom pro-storu, ustrojena republikanski na saveznom principu s proklamiranom jednakopravnošću njezi-nih naroda i narodnosti, bila je u svojoj biti totalitarna država tzv. narodne demokracije. Sva po-dručja društvenog i političkog života bila su pod dominacijom jedino dozvoljene Komunističke partije Jugoslavije (Saveza komunista Jugoslavije) pod vodstvom maršala Josipa Broza-Tita.

Versajska monarhistička Jugoslavija koja je nestala u vihoru rata bila je unitarna, visokocentra-lizirana država, ograničenog parlamentarizma, s neriješenim nacionalnim pitanjem, drastičnom društvenom nejednakošću, gospodarski neučinkovita u kojoj je carevala korupcija u javnom ži-votu i hegemonija velikosrpske buržoazije i Dvora. Za razliku od prve, u drugoj Jugoslaviji posti-gnuti su značajni uspjesi na područjima socijalnih i radnih prava, prosvjete, kulture i zdravstvene zaštite te preobrazba zaostale poljoprivredne zemlje u srednje razvijenu industrijsku koja je zbog nesvrstanosti u svijetu podijeljenom na dva suprotna ideološka bloka imala i značajnu političku ulogu. Ma koliko se danas šutjelo o tome, u socijalističkom razdoblju zemlja se od potpuno ne-razvijene i razorene pustopoljine nepismenih ljudi pretvorila u moderno društvo.

Početkom osamdesetih godina dolazi do velike financijske krize uzrokovane privrednom ne-učinkovitošću koja je u osnovi proizlazila iz samog socijalističkog sustava utemeljenog na dr-žavnom (društvenom) vlasništvu, planskoj (dogovornoj) ekonomiji, jednostranačkom sustavu i odsutstvu temeljnih ljudskih prava i sloboda. Nakon smrti predsjednika SFR Jugoslavije Josipa Broza-Tita 1980. godine uslijedila je uz ekonomsku duboka politička i moralna kriza vladajućih partijskih i državnih struktura, koja je stvorila širok prostor za manipuliranje masama.

Svojom propašću, komunistički sustav je u višenacionalnoj državi bez demokratskih tradicija i institucija otvorio prostor nacionalizmu pod čiji se barjak s velikom većinom svog naroda prvi svrstao vođa srpskih komunista Slobodan Milošević.70

Milošević i srbijanski partijsko-državni vrhovi su željeli unitarističku Jugoslaviju pod srpskom hegemonijom što, osim Crnogoraca, nisu prihvatili ostali jugoslavenski narodi koji su na veliko-srpski nacionalizam odgovorili vlastitim nacionalizmima.

Kada je postalo jasno da takva Jugoslavija ne će biti prihvaćena, srbijansko-crnogorski poli-tički vrh je uz blagoslov Srpske Pravoslavne Crkve, najvećeg dijela intelektualne elite i širokih na-rodnih masa uz podršku Jugoslavenske narodne armije prešao na rezervnu varijantu – stvaranje Velike Srbije koja se mogla ostvariti jedino ratom.71

Pad Berlinskog zida u studenom 1989. godine koji je simbolički i stvarno označio početak propasti istočnoeuropskog komunističkog sustava snažno se odrazio u bivšoj državi i uvelike pomogao njezinoj propasti. Inspiriran Memorandumom Srpske akademije znanosti i umetnosti 1986. godine u kojem se otvoreno zagovaralo stvaranje Velike Srbije u bivšoj je državi već bjesnio velikosrpski nacionalizam koji će se idućih godina pretvoriti u šovinističko ludilo čija će buktinja mržnje zapaliti jugoslavenske prostore, izazvati ratove sa strahovitim posljedicama i dovesti do krvavog raspada socijalističke Jugoslavije.

70 Kao pritvorenik Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, pod optužbom za genocid i najteže ratne zločine, balkanski krvnik Slobodan Milošević umro je 2005. godine prirodnom smrću u Sheveningenskom zatvoru u Den Haagu.

71 Jugoslavenska narodna armija, ‘’kovačnica bratstva i jedinstva’’, je evoluirala od vojske koju je 1945. godine dobar dio Hrvata smatrao vlastitom i oslobodilačkom, preko ideološkog komunističkog čistunca do zločinačke velikosrpske fašističke organizacije odgovorne za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Njezino jugoslavenstvo postalo je ljuska ispunjena veli-kosrpskim sadržajem i služilo realizaciji samo tih interesa.

Page 173: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

171

U SR Hrvatskoj su još u jugoslavenskim okvirima koncem travnja i početkom svibnja 1990. održani prvi višestranački demokratski parlamentarni izbori. Na slobodne izbore izašle su brojne stranke, a u sva tri doma Sabora pobijedila je desno orijentirana nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica (HDZ-e). Novi Sabor i nova izvršna vlast konstituirani su 30. svibnja 1990. godine. Za predsjednika Predsjedništva još uvijek socijalističke republike izabran je predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman, a prvi predsjednik vlade koja se tada zvala Izvršno vijeće Sabora postao je Stjepan Mesić, obojica nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine istaknuti komunistički disidenti.72

Konstituiranje prvog višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. godine

72 ‘’Hrvatsko proljeće’’ – pokret liberalno usmjerenih snaga SKH-a koji je zahtijevao reorganizaciju države s većom republičkom autonomijom, radikalni preobražaj gospodarskog sustava i demokratizaciju političkog života.

Barikadama su se crtale granice ‘’Srbije na zapadu’’, okolica Knina, 1990.

Page 174: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

172

Nakon izborne pobjede HDZ-a hrvatski Srbi su dodatno radikalizirani napose u krajevima gdje su bili u većini ili činili značajan postotak stanovništva. Uvođenje tradicionalnog hrvatskog stije-ga i grba (‘’šahovnice’’) bez crvene petokrake zvijezde tumačili su kao povratak ustaške zastave i grba iz 1941. godine i znak da se uspostavlja Nezavisna Država Hrvatska.

Na pobunu dobrim djelom izmanipuliranog srpskog stanovništva nije se dugo čekalo. Veliki dio napose ruralnih Srba potican od srbijanskog političkog vrha predvođenog Slobodanom Mi-loševićem i ekstremnim srpskim nacionalistima (četnicima) dr. Vojislava Šešelja otvoreno se uz podršku Jugoslavenske narodne armije pobunio protiv Hrvatske države 17. kolovoza 1990. kada su balvanima i barikadama zapriječene ceste i pruge od životne važnosti za povezivanje hrvat-skog sjevera i juga na području Knina, Obrovca i Benkovca (tzv. ‘’balvan revolucija’’).

Sljedeći mjeseci prolaze u naizmjeničnim blokadama i deblokadama prometnica bez ljudskih žrtava, ali uz ogromnu gospodarsku štetu.

U prosincu 1990. Hrvatski je sabor izglasovao novi, ‘’Božićni’’ Ustav kojim su dovršene liberal-nodemokratske reforme, a ‘’Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFR Jugoslavije do novog spo-razuma ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije’’. Učestalo se održavaju sastanci republičkih predsjednika, posljednji u travnju 1991. godine, na kojima se bezuspješno pregovara o daljnjoj sudbini Jugoslavije.

Postalo je kristalno jasno da je rat neizbježan pa hrvatska vlast u proljeće 1991. organizira dragovoljačke odrede i počinje formirati prve brigade Zbora narodne garde kao jezgre buduće Hrvatske vojske. Pojačavaju se policijske snage Ministarstva unutarnjih poslova (MUP-a) i nao-ružavaju ilegalno uvezenim oružjem, budući da je još u travnju 1990. JNA oduzela svo naoruža-nje Teritorijalnoj obrani Hrvatske. Zaredali su oružani incidenti (Pakarac, Plitvice, Borovo Selo) u kojima padaju prve ljudske žrtve. Jedinice JNA pod srpsko-crnogorskom komandom izigravaju neutralnost i postupaju uvijek po istom obrascu: kada paravojne jedinice SAO Krajine i četnički dobrovoljci zauzmu teritorij, JNA se postavlja kao tampon između srpskih i hrvatskih snaga, teri-torij ostaje u rukama srpskih pobunjenika na kojem dolazi do ubojstava, paleža, pljačke i protje-rivanja hrvatskog i svog nesrpskog stanovništva.

Smotra Zbora narodne garde na igralištu NK ‘’Zagreb’’ u Kranjčevićevoj ulici, Zagreb 28. svibanj 1991.

Page 175: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

173

Prema još uvijek važećim ustavnim odredbama na čelu Predsjedništva SFR Jugoslavije pred-stavnika SR Srbije trebao je 15. svibnja 1991. zamijeniti hrvatski predstavnik Stjepan Mesić. Srbi-jansko-crnogorskim odbijanjem legalne smjene predsjedatelja rad Predsjednišva se paralizira i država ostaje bez najvišeg organa vlasti.

Četiri dana kasnije, 19. svibnja 1991. hrvatski su građani na referendumu glasovali o buduć-nosti Hrvatske. Na referendum je izašlo 83.56 % od ukupno upisanih birača, a za samostalnu i suverenu Hrvatsku izjasnilo se 93.24 %. Usporedno Srbi na svom referendumu u SAO Krajini jednoglasno odlučuju da se priključe SFR Jugoslaviji tj. Velikoj Srbiji. Na temelju rezultata refe-renduma Hrvatski sabor donosi 25. lipnja 1991. odluku o suverenosti Republike Hrvatske. Istog dana Skupština SR Slovenije donosi odluku o suverenosti i samostalnosti Slovenije. Pod velikim pritiskom međunarodne zajednice koja je pozorno pratila sva događanja u zemlji i željela očuvati Jugoslaviju Hrvatska je prisiljena proglasiti tromjesečni moratorij na saborsku odluku.

Nakon po mnogim pokazateljima dogovorenog, ‘’operetnog’’ rata u Sloveniji koji je trajao de-set dana s minimalnim žrtvama i završio porazom JNA, u srpnju 1991. usljedila je otvorena oru-žana agresija JNA, paravojnih postrojbi pobunjenih hrvatskih Srba i četnika na dijelove Hrvatske koje se namjeravalo pripojiti Velikoj Srbiji. Do kraja 1991. godine zauzeta je gotovo trećina hr-vatskog teritorija. Potaknut počinjenim ratnim zločinima i neučinkovitošću još uvijek postojeće Savezne vlade u Beogradu, 8. listopa-da 1991. Hrvatski sabor donosi odluku o prekidu svih državnopravnih veza sa SFR Jugoslavijom, tijelima bivše zajed-ničke države oduzima legalitet i legiti-mitet te svim drugim jugoslavenskim republikama priznaje samostalnost i suverenost što dovodi do daljnjeg raz-buktavanja rata.

Zahvaljujući odlučnom otporu agresiji i internacionalizaciji rata uz presudnu diplomatsku pomoć Nje-mačke i Vatikana, 15. siječnja 1992. godine Hrvatsku su priznale zemlje Europske zajednice, nakon čega su uslijedila priznanja mnogih država svijeta. Prema preporuci Arbitražne komisije Konferencije o miru u Jugo-slaviji (Badinterova komisija) Hrvatska je priznata u današnjim (AVNOJ-skim) granicama. Proces međunarodnog priznanja završen je 22. svibnja 1992. kada je Hrvatska postala punopravna članica Ujedinjenih Naroda.

Obranivši se od velikosrpske agre-sije i odbacivši socijalističko društveno uređenje, neovisna Hrvatska država ulazi u razdoblje ekonomske i politič-ke tranzicije u demokratski neoliberal-ni kapitalistički poredak. Postavljanje hrvatske zastave na jarbol pred zgradom Ujedinje-

nih Naroda u New Yorku 22. svibnja 1992.

Page 176: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

174

Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

‘’Sjećaš li se one suhoće u grlu Kada su, zveckajući oružjem i golom snagom zla, Jurili naprijed i urlali A jesen se bližila koracima nesreće.’’

Boris Leonidovič Pasternak

Po mišljenju mnogih povjesničara Domovinski rat je započeo 17. kolovoza 1990. godine srp-skom pobunom u Kninskoj krajini uz podršku srbizirane JNA protiv institucija Hrvatske države i proglašavanjem Srpskih autonomnih oblasti (SAO) u Hrvatskoj radi njihovog izdvajanja i pri-pajanja Jugoslaviji, točnije rečeno neproglašenoj Velikoj Srbiji. Nastavio se krajem ožujka 1991. ‘’krvavim Uskrsom’’ na Plitvicama i ‘’puzajućom’’ vojnom intervencijom JNA te od srpnja 1991. otvorenom agresijom iz Srbije na dijelove Hrvatske koje se željelo zauzeti i pripojiti Velikoj Srbiji do crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Hrvatski narod pod vodstvom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana i Hrvatske demo-kratske zajednice mobilizacijom svih svojih snaga odlučno je odgovorio na agresiju. Herojska obrana Vukovara kojeg je branilo 1800 pripadnika Zbora narodne garde (ZNG), policije i drago-voljaca Hrvatskih oružanih snaga (HOS-a) gotovo tri mjeseca vezivala je goleme snage agresora nanijevši mu velike gubitke u ljudstvu i tehnici i tako stvorila vrijeme i prostor potrebno za orga-niziranje i naoružavanje Hrvatske vojske (HV).73

Vukovar – simbol stradanja i herojskog otpora u Domovinskom ratu

73 HOS (Hrvatske oružane snage) – dragovoljačka vojska ekstremno desne filofašističke Hrvatske stranke prava (HSP).

Page 177: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

175

Iz redova Ministarstva unutarnjih poslova, Zbora narodne garde i Hrvatskih oružanih snaga stvara se u rujnu 1991. Hrvatska vojska koja protunapadima zaustavlja velikosrpsku agresiju pred vratima Osijeka, Vinkovaca, Pakraca, Siska, Karlovca, Otočca, Gospića, Zadra, Šibenika, Sinja i Du-brovnika.

Zbog odlučne obrane Hrvatske vojske i snažne diplomatske akcije vlade dolazi do međuna-rodnog priznanja Republike Hrvatske pa Ujedinjeni Narodi u proljeće 1992. šalju na crtu razgra-ničenja mirovne snage (UNPROFOR), a od zauzetih dijelova Hrvatske stvaraju se četiri zone pod njihovom zaštitom (UNPA).74 75 Unatoč tome što su trebale biti razvojačene, pobunjeni Srbi na-stavljaju s oružanim provokacijama pa je u siječnju 1993. akcijom ‘’Maslenica’’ oslobođen manji, ali strateški važan dio zadarskog zaleđa i hidrocentrala Peruča, a u rujnu 1993. zauzet ‘’Medački džep’’ iz kojeg su vršeni stalni topnički udari po Gospiću.

Cijelo vrijeme se pod međunarodnim patronatom između zaraćenih strana vode mirovni pre-govori radi vraćanja zauzetih područja pod suverenitet Republike Hrvatske. Nakon niza neuspje-lih pregovora u kojima je hrvatskim Srbima nuđena i široka autonomija, 1. svibnja 1995. vojno-redarstvenom akcijom ‘’Bljesak’’ oslobođena su zauzeta područja u Posavini i Zapadnoj Slavoniji, a 4. kolovoza počinje ‘’Oluja’’ u kojoj su oslobođena i sva zauzeta područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu. Dolazi do općeg povlačenja srpske vojske i civila u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju i potpunog rasula samoproglašene Republike Srpske Krajine. Zbog osvetničke mržnje tom prilikom su počinjeni ničim opravdani zločini nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima koji su bacili veliku sjenu na inače vojnički besprijekorno izvedenu oslobodilačku akciju Hrvatske vojske. Iako je hrvatsko pravosuđe naknadno sankcioniralo dio počinjenih zločina, tek su 2012. godine drugostupanjskom presudom Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području biv-še Jugoslavije (ICTY) u Den Haagu hrvatski zapovjedni generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni po svim točkama optužnice, a „Oluja“ nije okvalificirana kao „udruženi zločinački po-duhvat sa ciljem etničkog čišćenja krajinskih Srba“.

74 UNPROFOR - zaštitne snage Ujedinjenih Naroda.

75 UNPA - područja pod zaštitom Ujedinjenih Naroda.

Topnički napad JNA na dubrovačku gradsku jezgru 6. prosinca 1991.

Page 178: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

176

‘’Oluja’’ : hrvatsko topništvo u dalmatinskom zaleđu 5. kolovoza 1995.

Ratne događaje u Hrvatskoj nije moguće sagledati odvojeno od zbivanja u Bosni i Hercego-vini. Nakon proglašenja samostalnosti u ožujku 1992., rat je počeo u travnju prema ‘’hrvatskom obrascu’’: - proglašavanjem niza Srpskih autonomnih oblasti i pobunom do zuba naoružanih bo-sansko-hercegovačkih Srba uz podršku Jugoslavenske narodne armije i četničkih dobrovoljaca. Već potkraj 1992. godine Srbi su držali 70 posto bosansko-hercegovačkog teritorija pritom poči-nivši masovne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima, etnički očistivši današnju Republiku Srpsku od nesrpskog stanovništva. Vrhunac zločina počinjen je u ‘’zaštićenoj’’ srebreničkoj enklavi u srpnju 1995. kada je ubijeno 8.300 Bošnjaka. Srebrenički genocid je izazvao oštru osudu međunarodne zajednice i doveo do vojne intervencije zrakoplovnih snaga NATO-a po vitalnim položajima i komunikacijama vojske bosansko-hercegovačkih Srba.76

Nakon jednogodišnjeg rata između bosansko-hercegovačkih Hrvata i Bošnjaka izazvanog hrvatskim prisizanjima na dio bosansko-hercegovačkog teritorija koji je pod pritiskom među-narodne zajednice okončan Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994., dolazi do primirja i suradnje zaraćenih strana. Na temelju Splitskog sporazuma potpisanoga 22. srpnja 1995. Hrvat-ska vojska ulazi u Zapadnu Bosnu razbija Vojsku bosanskih Srba i s Hrvatskim vijećem obrane (HVO) i Armijom Bosne i Hercegovine deblokira ‘’zaštićenu’’ bihaćku enklavu kojoj su Srbi na-mijenili sudbinu Srebrenice.77 Došavši pred Banja Luku udružene hrvatske i bošnjačke snage su naglo zaustavljene jer su velike sile odlučile postaviti drugačiji scenarij. U Daytonu (Ohio, SAD) 21. studenoga 1995. dolazi do potpisivanja mirovnog sporazuma kojim je potvrđena teritorijalna cjelovitost i suverenitet Bosne i Hercegovine s glavnim gradom Sarajevom, dva entiteta – Fede-racijom Bosne i Hercegovine i Republikom Srpskom i distriktom Brčko.

76 NATO – vojno politički savez sjeverno atlantskih zemalja.

77 HVO (Hrvatsko vijeće obrane) – oružana sila bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Page 179: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

177

Pod utjecajem Sjedinjenih Američkih Država koje su odigrale ključnu ulogu u zaustavljanju jugoslavenskih ratova, između hrvatske i srpske strane 12. studenoga 1995. dolazi do potpisi-vanja Erdutskog sporazuma kojim je utanačeno prijelazno razdoblje od dvije godine u Istočnoj Slavoniji, Zapadnom Srijemu i Baranji tijekom kojeg će vlast obnašati međunarodna zajednica (UNTAES),78 a od siječnja 1998. mirnom reintegracijom uspostaviti se hrvatski suverenitet. Erdut-ski sporazum je ispoštovan pa se u Hrvatskom podunavlju 15. siječnja 1998. zavijorio hrvatski sti-jeg. Okupacija hrvatskih teritorija simbolično je završena 15. prosinca 2002. godine povlačenjem mirovnih snaga Ujedinjenih Naroda s poluotoka Prevlake.

Početkom Domovinskog rata i u vrijeme proglašenja neovisnosti Hrvatska je uz Sloveniju bila najbolje pripremljena postkomunistička zemlja za ekonomsku i društvenu tranziciju. Rat je uzro-kovao nemjerljive štete u gospodarstvu. Još su bile teže, nenadoknadive ljudske štete-tisuće mrtvih, više tisuća invalida, stotine tisuća prognanih, razorene obitelji, a pogubno ozračje rata s govorom mržnje i ekstremnim nacionalizmom dugoročno je zatrovalo međuljudske i međuna-cionalne odnose.

‘’...Srcem samo srcem slomili smo čelik,

Zauvijek će ostat stope na kamenu.’’

Jure Franičević-Pločar

78 UNTAES – prijelazna uprava Ujedinjenih Naroda u Istočnoj Slavoniji.

Potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma u Parizu, 14. prosinca 1995. S lijeva na desno:Sjede: Slobodan Milošević (Srbija), Franjo Tuđman (Hrvatska) i Alija Izetbegović ( Bosna i Hercegovina)Stoje: Felipe Gonzales (Španjolska) Bill Clinton (Sjedinjene Američke Države), Jacques Chirac (Francuska), Hel-mut Kohl (Njemačka) i John Mayor (Velika Britanija)

Page 180: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

178

Klinički bolnički centar u Domovinskom ratu

Promjene društveno političkog sustava 1990. godine odrazile su se i na riječki Klinički bolnički centar. Dolazi do smjene starog i postavljanja novog Ravnateljstva, ukida se Radnički savjet i svi oblici radničkog samoupravljanja, nestaje vodeća uloga Saveza komunista i raspuštaju se nje-govi bolnički aktivi, mijenja se karakter vlasništva pa KBC-e do tada društveno postaje državno vlasništvo. Kao tamni oblak pun prijetećih munja nad cijelu Hrvatsku se u srpnju 1991. nadvija neposredna ratna opasnost.79

Krizni stožer Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske utemeljuje se odlukom ministra prof. dr. Andrije Hebranga već u prosincu 1990., a naročito se aktivira nakon ‘’krvavog Uskrsa’’ na Pli-tvicama 31. ožujka 1991. godine. Dr. Maksim Valenčić, specijalist urolog, od 26. veljače 1991. ravnatelj KBC-a postaje načelnik Štaba saniteta Općine Rijeka osnovanog 30. srpnja 1991. čiji je zadatak ‘’rukovođenje organizacijom zdravstvenih poslova i zadataka za područje općine Rijeka u posebnim uvjetima neposredne ratne opasnosti i u ratu.’’ Dana 7. rujna dr. Valenčić postaje član Kriznog štaba Grada Rijeke predvođenog predsjednikom Izvršnog vijeća Općine Rijeka (kasnije gradonačelnikom) Slavkom Linićem.

Zdravstvo u Republici Hrvatskoj stavljeno je u prvi stupanj ratne pripravnosti 19. kolovoza 1991. i od tada formalno počinje njegovo vojno ustrojstvo. Od Kriznog stožera Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske (kasnije Glavnog sanitetskog stožera RH-a pod vodstvom general-bojnika prim. dr. Ivana Prodana) dobiveno je naređenje o formiranju pokretnih kirurških ekipa pa je 22. kolovoza u Otočac poslana prva dragovoljačka ekipa pod vodstvom kirurga doc. dr. Arsena Depola, dr. Williama Klarića i anesteziologa dr. Božidara Krstulovića. U Domu zdravlja Otočac već su se nalazili prim. dr. Mara Biondić-Stipanić, šefica Zavoda za anesteziologiju i prim. dr. sc. Šime Vučkov zamjenik ravnatelja KBC-a, koji su u srpnju dragovoljno krenuli u organiziranje medicin-ske službe u ratom ugrožena lička područja. Dana 24. kolovoza u gospićku opću bolnicu dolaze riječki anesteziolozi dr. Milan Vukelić i dr. Alan Šustić jer su svi anesteziolozi srpske nacionalnosti i kirurzi osim Hrvata dr. Vjekoslava Vencla te gotovo svi zaposlenici Srbi preko noći napustili bol-nicu znajući da će Gospić uskoro biti napadnut. Srpski pobunjenici su 24. kolovoza u Žutoj Lokvi ubili četiri pripadnika temeljne policije MUP-a, a 25. kolovoza iz Poduma granatiran je Otočac pa su prvi ranjenici uz velike teškoće zbog blokade glavnih prometnica prema Rijeci kod Brloga i Žute Lokve, šumskom cestom preko Kuterevske Kose i Krasna prebačeni do Svetog Jurja, a po-tom do Senja i Kliničkog bolničkog centra.

U noći s 29. na 30. kolovoza topnički projektili obrušili su se na Gospić, a gospićki dragovoljci uz pomoć djelatnog, pričuvnog i specijalnog sastava Hrvatske policije prvih su rujanskih dana uspjeli zaustaviti pješadijski i tenkovski prodor JNA i četnika u samo srce grada. Gađana iz obli-žnje vojarne JNA udaljene 50 metara, premještena u podrumske prostorije, gospićka bolnica s malobrojnim hrvatskim osobljem nije prestala sa zbrinjavanjem ranjenika. Od 14. do 18. rujna hrvatske snage su zauzele vojarne i skladišta oružja JNA i obranile grad.80 Gotovo istodobno, 15.

79 U svim službenim bolničkim prostorijama nalazile su se slike predsjednika SFR Jugoslavije Josipa Broza Tita, a u predvorju glavne zgrade sušačke bolnice i njegova brončana bista. Nakon političkih promjena u Hrvatskoj slike i bista su uklonjene. Go-tovo u cijeloj Hrvatskoj, osim Istre, Rijeke, Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Zagreba, napose u ratnim godinama izmijenjeni su nazivi ulica nazvanih po istaknutim antifašistima, a brojni spomenici, neki i visoke umjetničke vrijednosti su uklonjeni ili

razneseni minsko eksplozivnim sredstvima. Klatno na političkoj pozornici pomaknulo se sasvim u desno. 80 Premda će Gospić još dugo biti izložen strahovitim razaranjima, rujanska obrana Gospića – ‘’kralježnice Hrvatske’’ u kojoj je zapaženu ulogu imala i Jedinica specijalne riječke policije pod zapovjedništvom Marina Jakominića značila je prekretnicu čitavog Domovinskog rata. Riječki heroj Marino Jakominić poginuo je na Velebitu u kolovozu 1992. godine. Jedna ulica na Kantridi je 2004. godine prozvana njegovim imenom.

Page 181: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

179

rujna, zauzete su vojarne i skladišta oružja u Otočcu i Ramljanima. Osobnim zalaganjem prim. dr. sc. Šime Vučkova u gospićku bolnicu je još prije zauzimanja vojarni poslana dragovoljačka ekipa riječkih kirurga, anesteziologa i tehničara i premda je prva crta bojišnice bila u samom gradu, bolnica je pod vodstvom specijaliste stomatologa mr. sc. Antuna Johmana nastavila s radom.

Budući da se djelovanje rastrojene hrvatske ličke zdravstvene službe nije moglo temeljiti samo na dragovoljcima, u Rijeci se usporedno s ustrojstvom Vojnog zapovjedništva Operativne zone Rijeka pod vodstvom dopukovnika Antuna Račkog, početkom listopada osniva ratni stožer sastavljen od načelnika Sanitetske službe Zbornog područja Rijeka dr. Zlatka Tomašića (jednog od prvih riječkih liječnika dragovoljaca Zbora narodne garde), zamjenika ravnatelja KBC-a prim. dr. sc. Šime Vučkova koji obnaša dužnost ratnog povjerenika Ministarstva zdravstva vlade RH-a za tri županije i svih ravnatelja zdravstvenih ustanova na području budućih Primorsko-goranske, Istarske i Ličko-senjske županije čiji je osnovni zadatak bila preobrazba mirnodopskog civilnog zdravstva u ratni vojni sanitet.

U tom je smislu valjalo:

• osigurati opću i specijalističku medicinsku pomoć civilnom stanovništvu u ratom ugroženim područjima te svim pripadnicima borbenog sektora Ministarstva unutarnjih poslova, Zbora narodne garde i Hrvatskih oružanih snaga,

• usporedno s ustrojavanjem Hrvatske vojske organizirati sanitetsku službu za postrojbe 118., 133., 111., 128., 138. i 155. brigade Hrvatske vojske,

• osnovati ratne bolnice na prvoj crti bojišnice u Gospiću, Otočcu i Brinju i pozadinske bolnice (prihvatilišta) u Pazarištu za Gospić, Kuterevu i Senju za Otočac te osigurati njihovu materi-jalno-tehničku popunu,

• osnovati pokretne kirurško-anesteziološke timove s kirurzima, anesteziolozima, kirurškim in-strumentarima, anesteziološkim, radiološkim i transfuzijskim tehničarima te vozačima sani-tetskih vozila za pružanje specijalističke pomoći na prvim crtama bojišnice u Gospiću, Otoč-cu i Brinju te zavisno od razvoja ratne situacije u Senju, Lukovom Šugarju, Karlobagu i Pagu,

• osigurati prijevoz ranjenika i bolesnika iz ličkih ratnih i pozadinskih bolnica u glavnu poza-dinsku bolnicu – riječki Klinički bolnički centar – koja logistički podupire ratne i pozadinske bolnice i pokretne kirurško-anesteziološke timove.

Uz ogromne napore vodstva, jedinstvo i domoljublje djelatnika Kliničkog bolničkog centra bez obzira na etničku pripadnost i stranačka uvjerenja, svi postavljeni zadaci su bili brzo ostvareni.

U studenom 1992. ravnatelj Kliničkog bolničkog centra postaje specijalist traumatolog doc. dr. Žarko Tomljanović. Istodobno je imenovan zapovjednikom Kriznog stožera za zdravstvo Žu-panije Primorsko-goranske, a njegovim zamjenikom u stožeru 1994. godine dr. Zlatko Tomašić. Obojica su dužnost obnašali do završetka Domovinskog rata.

Budući da prikaz cjelovite ratne aktivnosti Kliničkog bolničkog centra prelazi zacrtane okvire ove monografije na ovom ću mjestu istaknuti samo neke od najvažnijih činjenica:1. Pored toga što je značajan broj djelatnika bio u sastavu saniteta Hrvatske vojske i Specijalne

policije Ministarstva unutarnjih poslova, Klinički bolnički centar je tijekom svih ratnih godina pružao primjerenu zdravstvenu zaštitu civilnom stanovništvu triju županija, prognanicima Republike Hrvatske i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine.

Page 182: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

180

Sanitetski vod Kliničkog bolničkog centra sa zapovjednikom dr. Vojkom Mavrincem na ličkom ratištu kod Brinja 1991. godine. Dr. V. Mavrinac (čuči prvi s lijeva) i dr. Milan Ličina (stoji prvi s desna) danas su riječki specijalisti internisti-gastroenterolozi

Kirurško-anesteziološki timovi KBC-a su dali neprocjenjiv doprinos u liječenju ranjenika na ličkom ratištu. Bri-nje, prosinac 1991.Čuče: Ivanka Budiselić, ms, Gordana Smokrović, med. tehn., Gospava Sabovljev, ms i inž. Nenad GašparacStoje: dr. Davor Atalić (ravnatelj Doma zdravlja Otočac), dr. Mario Zambelli, Ada Blažić, ms, dr. Dubravka Jurčić-Firis, dr. Darko Ćuruvija, dr. Vinka Bolonić, mr. sc. Fran Dobrila, Ivanka Prodan, ms, mr. sc. Anton Maričić, Vesna Butina, ms i Igor Oremović, med. tehn.

Page 183: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

181

2. Potpisivanjem Sarajevskog mirovnog sporazuma 2. siječnja 1992. kojim je postignut prekid ratnih djelovanja i povlačenje Jugoslavenske narodne armije iz Republike Hrvatske i dola-skom mirovnih snaga Ujedinjenih Naroda na crtu razgraničenja, nastupilo je stanje ni rata ni mira. Pokretne kirurške ekipe su u ratnim operacijama ‘’Maslenica’’, ‘’Medački džep’’ i ‘’Bljesak’’ sljedile Hrvatsku vojsku i Specijalnu policiju MUP-a. U vojno-redarstvenoj akciji ‘’Oluja’’ po-novno su u hrvatske postrojbe mobilizirani liječnici i drugi zdravstveni djelatnici Kliničkog bolničkog centra. Sve do ‘’Oluje’’ Klinički bolnički centar je pružao pomoć ratom pogođenim civilnim bolnicama u Republici Hrvatskoj u Gospiću, Otočcu, Osijeku, Slavonskom Brodu i Županiji, a od 1995. do 1998. medicinskim stacionarima i bolnicama u bosansko-hercego-vačkoj Federaciji.

3. U obrani slobode i neovisnosti domovine Klinički bolnički centar je dao veliki doprinos. Ti-jekom Domovinskog rata u KBC-u je zbrinuto 1.308 ratnih oštećenika, najveći broj (426) na Traumatološkom odjelu Klinike za kirurgiju. U ratnim bolnicama u Gospiću operirano je 616, a u Brinju i Otočcu 609 ranjenika.

4. Častan naziv branitelja Domovinskog rata nosi 450 djelatnika Kliničkog bolničkog centra. Na prijedlog branitelja, Traumatološki odjel je u ime svih kirurga 1996. godine primio prestižnu Nagradu Grada Rijeke.

5. Klinika za kirurgiju pod vodstvom prof. dr. Antuna Škarpe i Zavod za anesteziologiju na čelu s prim. dr. Marom Biondić-Stipanić bili su nositelji većine kirurških aktivnosti, ali su nezaobi-lazan doprinos dali lovranska Ortopedija koja je zbrinula 1.500 ranjenika i opatijska i crikve-nička Thalassotherapija gdje se obavljala njihova poslijeoperacijska rehabilitacija.

Veliki doprinos u zbrinjavanju povrijeđenih i oboljelih su dali specijalisti i specijalizanti ostalih bolničkih djelatnosti sa svojim timovima, specijalisti opće medicine i preventivnih medicinskih grana, djelatnici Ustanove hitne medicinske pomoći, zdravstveni tehničari i vozači sanitetskih vozila. S malo financijskih sredstava, bez značajnih materijalnih rezervi i s minimumom sanitet-skog prijevoza djelatnici Kliničkog bolničkog centra i riječkog Doma zdravlja uspješno su obavili zdravstvenu zaštitu civilnog stanovništva, djelatnog sastava Hrvatske vojske i specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova u ratu. Uz policiju i dragovoljce bili su među prvima na ličkom ratištu, a zahvaljujući njihovoj prisutnosti i dobroj organiziranosti tijekom cijelog rata žrtava je bilo manje nego što se to s obzirom na brutalnost okršaja moglo očekivati.

Ratni ravnatelji Kliničkog bolničkog centra

Maksim Valenčić, dr. med. Prof. dr. sc. Žarko Tomljanović, dr. med. (1991. – 1992.) (1992. – 1999.)

Page 184: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

182

‘’Došao je praznik i na naše ulice.’’

Povratak riječkih brigada iz ‘’Oluje’’, Korzo, kolovoz 1995.

Page 185: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

183

Interna klinika KBC-a u Domovinskom ratu

Premda su oružani incidenti pobunjenih hrvatskih Srba potpomognutih srbiziranom Jugo-slavenskom narodnom armijom i četnicima počeli ranije, otvorena oružana velikosrpska agresija na ličkom području počela je u popodnevnim satima 28. kolovoza 1991. topničkim napadom na Stari Lički Osik.

Naredbom ravnatelja KBC-a dr. Maksima Valenčića, Klinički bolnički centar je 1. rujna 1991. počeo sa smjenskim radom liječnika. Na Internoj klinici se počelo raditi u dvije smjene: dnevnoj od 8 do 20 sati i noćnoj od 20 do 8 sati sljedećeg dana, svakodnevno uključujući subote, nedjelje i praznike. Rada u smjenama su oslobođeni predstojnica Klinike profesorica Premužić-Lampič, njezin pomoćnik na sušačkom lokalitetu dr. Veljko Čabrijan, liječnici i medicinske sestre u speci-jalističkim ambulantama i administrativne službenice. Odjelne medicinske sestre su radile kao i liječnici u dvanaesterosatnim jutarnjim i noćnim smjenama.

Na oba lokaliteta Klinike formirane su smjenske grupe ‘’A’’, ‘’B’’ i ‘’C’’, u svakoj sa šest liječnika (pet specijalista i jedan specijalizant) sastavljene na način da su svi profili bolesnika bili ‘’pokriveni’’ su-bspecijalistima. Primjerice, na sušačkom lokalitetu u smjenskoj grupi radila su dva kardiologa za-dužena za bolesnike u Koronarnoj jedinici, Intenzivnoj skrbi i Postkoronarnoj njezi, dva kardiolo-ga za ostale srčane bolesnike na Kardiološkom odjelu, nefrolog koji je vodio brigu o bolesnicima na Nefrološkom odjelu i specijalizant koji je radio u Hitnom medicinskom traktu. Pulmologija u to vrijeme samostalni odjel zajedno s Centrom za dijalizu i transplantaciju, tada u sastavu Klinike za kirurgiju, organizirali su vlastitu liječničku i sestrinsku smjensku službu.

Na Kliniku su primani samo akutno oboljeli životno ugroženi bolesnici i kronični bolesnici s akutnim pogoršanjem bolesti. Voditelji smjenskih grupa su bili šefovi odjela ili odsjeka, izuzetno rijetko po stažu najstariji specijalisti, zaduženi ne samo za medicinski rad već i za organizaciju službe u slučaju napada neprijateljske vojske na bolnicu. Predstojništvo Interne klinike je u tom smislu izdalo vrlo jasna uputstva.

Vojni obveznici-liječnici specijalizanti i mlađi specijalisti mobilizirani su u sanitetski sastav Hr-vatske vojske, napose u riječku 111. (‘’Zmajevi’’) i 128. (‘’Sveti Vid’’), brigadu koje su branile ličku bojišnicu.

Na sušačkom lokalitetu Kliničkog bolničkog centra nalazile su se Traumatologija, Torakokardi-ovaskularna, Rekonstruktivna i plastična kirurgija, Urologija, Ortopedija, Maksilofacijalna i oralna kirurgija, Fizikalna medicina i rehabilitacija, prateća laboratorijska i radiološka služba, Centar za dijalizu i transplantaciju i Hitni medicinski trakt. Pretpostavljalo se da će se na te odjele, pored Digestivne kirurgije i Neurokirurgije na riječkom lokalitetu, primiti najveći broj ranjenika. Da se osigura njihov smještaj, krajem srpnja je na sušačkom lokalitetu Interne klinike ispražnjen cijeli IV. kat, čime je dobiveno 25 slobodnih postelja, a početkom kolovoza su otpušteni svi bolesnici s Kardiologije i Nefrologije kojima hospitalizacija nije bila životno neophodna, pa je dobiveno dodatnih 39 postelja. Koronarna jedinica i Intenzivna skrb premještene su u prizemlje bolnice u dio prostora Klinike za maksilofacijalnu i oralnu kirurgiju, a nepokretni i teško pokretni srčani i bubrežni bolesnici u dio prostora Nefrologije na I. katu. Cijeli IV. kat i zapadno krilo III. kata (64 postelje) bili su bez bolesnika, a istočno krilo III. i zapadno krilo I. kata poluprazno i spremno za prihvat ranjenika i bolesnika.

Klinika za kirurgiju također je otpustila sve lakše bolesnike i primala samo hitne slučajeve, a slično su postupile i ostale klinike u Kliničkom bolničkom centru čime je osigurano dovoljno postelja za prijem i zbrinjavanje ranjenika i bolesnika.

Zbog mobilizacije mlađih liječnika i smanjenog prijema bolesnika, drastično je smanjen opseg poslova. Obavljani su samo osnovni dijagnostički i terapijski postupci, primjerice elektrokardio-

Page 186: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

184Svi zaposlenici su bili upoznati s postupkom u slučaju napada na bolnicu

Page 187: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

185

grafija, ultrazvučne i endoskopske pretrage, hitne elektrokardioverzije, implantacije privremenih i trajnih srčanih elektrostimulatora, a laboratorijska i radiološka služba također su smanjile raspon svojih pretraga. U specijalističke i subspecijalističke ambulante dolazilo je manje bolesnika jer je većina, osim onih kojima je pregled zaista bio neophodan, ostala kod kuće. Izuzevši Traumatolo-giju, Ortopediju, Neurokirurgiju i Digestivnu kirurgiju, konzilijarno se pregledavalo manje bole-snika. U Hitnim medicinskim traktovima radilo se smanjenim tempom, dok se rad sa studentima niti u ratnim uvjetima nije prekidao. Asistenti su nakon noćne smjene ostajali na klinici i nastav-ljali raditi ili su dragovoljno dolazili ujutro održavati vježbe ukoliko su bili u noćnoj smjeni.

Rad u ratnim smjenama se razlikovao od mirnodopskog smjenskog rada kojeg smo imali pri-liku prakticirati minulih devet godina. Budući da se opseg internističkog posla smanjio, u noćnoj smjeni je bilo previše besposlenih liječnika pa se smjenska grupa dogovorno, uz prešutnu sugla-snost predstojnice i njezinog pomoćnika, podijelila na ‘’radnike’’ i ‘’spavače’’. Radnici su obavljali sve poslove, a spavači gledali televizijski program, slušali radio, igrali šah, popularne kompjuter-ske igrice (Tetris), učili ili spavali na praznim odsjecima. S obzirom da su grupe radile u stalno istom sastavu, podjela posla u sljedećoj noćnoj smjeni je bila obrnuta tj. ‘’radnici’’ su spavali, a ‘’spavači’’ radili.

U neposrednoj blizini sušačke bolnice po noći je vladao sablastan mir i tišina. Strizićevom uli-com prometovala su samo kola hitne pomoći, a Krautzekova ulica koja je vodila prema obližnjoj ‘’Kasarni Španskih dobrovoljaca’’ bila je zatvorena za promet i blokirana ‘’ježevima’’. Budući da je vojarna JNA bila opkoljena znali smo da budne oči s obje strane pomno prate svaki pokret i da je dovoljan manji incident da istog časa započne smrtonosna pucnjava.

U ratnom ozračju koje je trajalo mjesecima bilo je, blago rečeno, neugodno boraviti u neobič-no tihoj, izuzevši Klinike za kirurgiju, gotovo praznoj i zamračenoj sušačkoj bolnici u neposrednoj blizini trsatske vojarne JNA. S vrha bolničke terase gledali smo razarače i raketne topovnjače Jugoslavenske ratne mornarice koji su danonoćno stražarili Riječkim zaljevom i blokirali riječku luku. S tjeskobom u srcu zamišljali smo katastrofu koja bi se dogodila da su raketama i ognjem iz topovskih cijevi napali grad, posebice petrokemijska postrojenja na Mlaki, Krku i Urinju. Tek smo kasnije saznali da je Generalštab JNA izdao naređenje komandantu XIII. korpusa JNA generalpot-pukovniku Marijanu Čadu da ‘’dejstvuje’’ po vitalnim riječkim objektima. Na sreću, zahvaljujući mudrosti pregovarača naređenje armijskog vrha nije ispoštovano pa Rijeka nije pretvorena u prah i pepeo.

Smjenski rad liječnika trajao je pet mjeseci, do veljače 1992. kada se ponovno počelo raditi u jutarnjim satima i dežurstvu. Odjeli su premješteni na stara mjesta, a rad na Klinici se postupno normalizirao.

Gospić je prije rata bio etnički većinski hrvatski grad, ali je većina zaposlenika gospićke bol-nice bila srpske nacionalnosti. Već prije hrvatskog zauzimanja vojarni JNA u Gospiću sredinom rujna 1991. Srbi su masovno napustili bolnicu. Kirurško-anesteziološki odjel je ostao bez aneste-ziologa, od osam kirurga sedam je prebjeglo u SAO Krajinu, a na Internom odjelu ostao samo specijalist dr. Drago Ratković. S malobrojnim hrvatskim osobljem bilo je nemoguće organizirati posao, pa je riječki Klinički bolnički centar preuzeo patronat nad bolnicom zbog čega su riječki specijalisti i suradno medicinsko osoblje u smjenama koje su trajale po sedam dana odlazili u Gospić i obavljali najveći dio bolničkog i ambulantnog posla.

U listopadu 1991. internistima je uvedena radna obveza pružanja pomoći bolnici u Gospiću. Dr. Dragu Ratkoviću prvi u pomoć dolazi dr. Nikola Ivaniš, potom prof. dr. Milivoj Rubinić, dr. Marijan Padovan i dr. Davorka Žagar. Formira se ‘’lista odlazaka’’ za Gospić, pa se u sastavu multi-discipliniranih timova Kliničkog bolničkog centra koje su sačinjavali zapovijedni kirurzi, kirurški asistenti (kirurzi ili ortopedi), anesteziolozi, ginekolozi, radiološki tehničari i klinički laboranti nala-

Page 188: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

186

ze i internisti koji su dr. D. Ratkovića povremeno zamjenjivali sve do završetka Domovinskog rata. Na Internom odjelu i Općoj internističkoj ambulanti pomažu im medicinske sestre predvođene glavnom sestrom Ivankom Radaković i dr. Ivan Sesar koji će kasnije specijalizirati internu medici-nu na Internoj klinici KBC-a i nastaviti raditi na gospićkom Internom odjelu.

Dr. Nikola Ivaniš u razrušenom Gospiću, listopad 1991.

Medicinsko osoblje KBC-a nosilo je iskaznicu koja ga je trebala štititi u skladu s Ženevskom konvencijom

Page 189: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

187

Odluka o privremenom rasporedu zdravstvenih djelatnika riječkog Kliničkog bolničkog centra u civilne zdrav-stvene ustanove Bosne i Hercegovine, ožujak 1995. godine

Naredbom ministra zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske prof. dr. Andrije Hebranga uvedena je 1. ožujka 1995. radna obveza pružanja pomoći civilnim zdravstvenim ustanovama u Bosni i Hercegovini, pa su pored ostalih i riječki specijalisti i specijalizanti interne medicine počeli raditi u medicinskim stacionarima i bolnicama Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kasnije

Page 190: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

188

Federacije Bosne i Hercegovine. Odlazili smo u stacionare u Žepče, Jajce i Kiseljak i franjevačku bolnicu ‘’Dr. fra Mato Nikolić’’ u Novu Bilu pokraj Travnika. U smjenama koje su trajale po mjesec dana radili smo sve do siječnja 1998. kada su internističku službu preuzeli specijalisti opatijske Thalassotherapije.

U improviziranoj bolnici, inače mjesnoj župnoj crkvi, koja se logistički oslanjala na splitski Kli-nički bolnički centar radilo se zajedno sa splitskim kolegama. Multidisciplinirani timovi su bili sa-stavljeni od dvojice internista (specijalist i specijalizant), dvojice kirurga (specijalist i specijalizant), jednog anesteziologa, pedijatra i dvojice specijalista opće medicine.

Crkva sv. Duha – Hrvatska bolnica ‘’Dr. fra Mato Nikolić’’ u Novoj Biloj, BiH.

Na Plivskim jezerima u okolici Jajca, Bosna i Hercegovina, travanj 1997.S lijeva na desno: dr. Hrvoje Pokmajević, specijalist opće medicine, Dom zdravlja Rijeka, dr. Juraj Kučić, Zrinko Totić, pukovnik HVO-a i dr. Teo Borić, kirurg Kliničkog bolničkog centra Split

Page 191: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

189

Za razliku od dobro organizirane bolnice sa svim odjelima, pratećim službama sa sofistici-ranom opremom i velikim mogućnostima dijagnostike i liječenja, rad u malim stacionarima i improviziranoj bolnici predstavljao je pravi medicinski izazov. U postojećim okolnostima s malo raspoloživih sredstava snalazili smo se najbolje kako smo znali i umjeli i koristili postupke inače neuobičajene u normalnim prilikama što mogu razumjeti samo oni koji su bili u sličnim situaci-jama jer se liječilo kako se moglo, a ne kako se znalo.

Dobro sam zapamtio bolesnika s postojanom paroksizmalnom ventrikularnom tahikardijom hitno primljenog zbog iznenadne slabosti, osjećaja treperenja srca i nedostatka zraka. Nakon bolusa lidokaina jer se drugih antiaritmika nije imalo, srce je nastavilo još ubrzanije lupati, tlak postao nemjerljiv, a bolesnik izgubio svijest. Imali smo nesinkronizirani DC defribrilator pa sam nakon intravenske anestezije diazepamom, ‘’udario’’ bolesnika nesinkroniziranim elektrošokom, pogodio u vulnerabilnu fazu srčanog ciklusa, izazvao ventrikularnu fibrilaciju i srčani zastoj. Vi-djevši što se dogodilo pojačao sam snagu elektroudara na maksimalnih 400 Watta u sekundi i uspio defibrilirati bolesnika. Nakon desetak sekundi dugih kao vječnost uspostavio se sinusni ritam, arterijski krvni tlak opet postao mjerljiv, a bolesnik počeo plitko disati i postupno dolaziti punoj svijesti.

Minama razrušeno katoličko svetište Svetog Ive Podmilačkog, Podmilačje u okolici Jajca, travanj 1997.S lijeva na desno: Ilija Furundžija, natporučnik HVO-a, Zrinko Totić, pukovnik HVO-a, dr. Juraj Kučić, dr.Teo Borić i dr. Hrvoje Pokmajević

‘’Znalački uzeta anamneza i temeljiti fizikalni pregled bolesnika čine 90 posto dijagnoze, a liječenje treba provoditi na način da se bolesniku najmanje šteti’’ bio je aksiom dobro naučene škole profesora Novaka, pa smo se ubrzo snašli, ponovno postali opći internisti-kliničari i s mi-nimumom opreme i lijekova uspješno liječili brojne bolesnike, čak i uvodili ‘’nove’’ dijagnostičke postupke.81

Bosanski franjevci i liječnici Hrvati izbjegli iz Zenice, Bugojna, Travnika i Vareša pod vodstvom ravnatelja dr. Tihomira Perića i riječkog studenta prim. dr. Vladimira Štambaka prihvatili su nas

81 Zaljubljenik u ehokardiografiju dr. Ante Matana otkrio je potpuno ispravan ehokardiograf kojeg se nije koristilo pa je nakon vizite i ambulantnih pregleda obavljao ultrazvučne preglede srca što je na bolesnike ostavilo silan utisak.

Page 192: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

190

otvorena srca s puno uvažavanja, a bolesnici su bili oduševljeni što su došli ‘’profesori iz Rijeke’’. Iznenadio sam se, ne bez osjećaja ponosa, kakav ugled ima naš ‘’crveni’’ grad u ‘’dalekoj’’ središ-njoj Bosni.82 Nas Riječane iznenadila je i dirnula jednostavnost, skromnost, strpljivost, zahvalnost i vjera u liječnike i Boga bosanskog čovjeka.

Vratili smo se kući s osjećajem da smo pomogli svom narodu i izvršili svoju ljudsku, profesio-nalnu i patriotsku dužnost.

82 Od prvih višestranačkih izbora 1990. godine izvršnu vlast u Rijeci obnašaju stranke lijevog centra predvođene Socijaldemo-kratskom partijom Hrvatske (SDPH-a).

Dr. Karlo Stanić (prvi s desna) na radnom sastanku s kolegama liječnicima u Medicinskom stacionaru (ratnoj bolnici) u Kiseljaku, BiH, 1996. godine.

Ispred Doma zdravlja (ratne bolnice) Otočac, travanj 1992. Prvi s lijeva je prof. dr. Franjo Čohar

Page 193: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

191

Da se barem donekle prikaže aktivnost Interne klinike tijekom Domovinskog rata valja na-vesti da su specijalisti svih užih grana interne medicine gotovo svakodnevno u dijelu radnog vremena pregledavali pripadnike Hrvatske vojske koje su liječnici vojnog saniteta upućivali na konzilijarne preglede. Tijekom 1992. i 1993. prof. dr. Franjo Čohar i dr. Marijan Padovan sudjelovali su u terenskom radu Vojne komisije za reviziju bolovanja V. Zbornog područja Hrvatske vojske. Cijelo vrijeme rata i poraća sve do mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja na Klinici i Poliklinici liječeni su brojni prognanici i izbjeglice.

U Domovinskom ratu sudjelovali su gotovo svi liječnici i pojedine liječnice Klinike. Mnogi od njih su bili u teškim, ponekad i po život opasnim situacijama, ali su se svi sretno vratili kući živi i zdravi. O njihovim događajima u ratu dala bi se napisati još jedna puno zanimljivija knjiga. Čak je i najstariji, predstojnik Klinike profesor Čohar u travnju 1993. doživio i preživio višesatnu topničku kanonadu JNA i srpske paravojske po Gospiću.

U starim nordijskim sagama pripovjedač je prekidao priču da navede imena i zavičaj ljudi koji su se hrabro borili. Zadržat ću taj običaj.

Rame uz rame s braniteljima, nerijetko na prvim crtama bojišnice, liječnici mobilizirani u sani-tetski sastav Hrvatske vojske zaslužuju da ih se (abecednim redom) posebno spomene.

Evo njihovih imena:

Nenad Bićanić, dr. med.Zlatko Čubranić, dr. med.Mladen Defrancheschi, dr. med.Dubravko Dobrović, dr. med.David Gobić, dr. med.Ivan Host, dr. med.Borivoj Kezele, dr. med.Milan Ličina, dr. med.Željko Madžar, dr. med.Ivica Maleta, dr. med.

Vojko Mavrinac, dr. med.Rajko Miškulin, dr. med.Milan Nikšić, dr. med.Srđan Novak, dr. med.Arsen Plazonić, dr. med.Željko Plazonić, dr. med.Sanjin Rački, dr. med.Mr. sc. Davor Štimac, dr. med.Toni Valković, dr. med.Čedomir Zorić, dr. med.

Most Hrvatskih branitelja na Delti – mjesta s kojeg se odlazilo na hrvatska ratišta

Page 194: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

192

Rijeka u ratu i poratnom vremenu – trijumf i tragedijaPrvo razdoblje Domovinskog rata na riječkom području obilježeno je pregovorima o povla-

čenju JNA iz vojarni u Klani, Permanima, Katarini i Trsatu i nastojanjima da se dođe do oružja i pogonskog goriva koje je JNA držala u velikim skladištima u Delnicama i Šapjanama. Nakon mukotrpnih pregovora s komandom XIII. korpusa Jugoslavenske narodne armije postignut je sporazum da se vojska povuče iz Rijeke bez borbe, pa je u prosincu 1991. godine s većim dijelom teškog naoružanja brodovima otišla u Crnu Goru. Rijeka je tako ostala pošteđena ratnih razaranja i mogla je cijelo vrijeme rata logistički podupirati ostatak Hrvatske i zbrinjavati na desetke tisuća prognanika i izbjeglica.

Prva je u Rijeci 2. srpnja 1991. godine osnovana 111. brigada Hrvatske vojske, potom 19. listo-pada 128. brigada koje su zajedno s 118. gospićko-perušićkom, 133. otočkom, 138. goranskom, 155. primorskom (Opatija, Novi Vinodolski, Crikvenica, Senj, Rab) i manjim vojnim i policijskim postrojbama branile 120 kilometara dugu ličku bojišnicu od Velike Kapele do južnog Velebita. Posebno žestoke borbe vodile su se u jeseni i zimi 1991. i 1992. godine oko Otočca i Gospića u kojima su Hrvatska vojska i policija zaustavile napredovanje teško naoružanih paravojnih jedinica Republike Srpske Krajine, četnika i Jugoslavenske narodne armije.

U kolovozu 1995. godine u ‘’Oluji’’ Hrvatska vojska u kojoj su se nalazile riječke brigade i speci-jalne postrojbe MUP-a ‘’do nogu’’ je potukla postrojbe samozvane Republike Srpske Krajine, izašla na državnu granicu i spojivši se s Armijom Bosne i Hercegovine i Hrvatskim vijećem obrane de-

Postrojavanje riječke Specijalne policijske jedinice ‘’Ajkula’’ prigodom proslave treće obljetnice formiranja, 8. travnja 1994.

U pratnji zapovjednika SPJ Harija Brnada (na slici prvi s lijeva na desno) pregled postrojbe vrši ministar unutar-njih poslova Republike Hrvatske Ivan Jarnjak.Iza njega s lijeva na desno: general bojnik Mladen Markač, zapovjednik Specijalne policije MUP-a RH, prim. dr. Josip Roje, župan Primorsko-goranske županije i dipl. iur. Zlatko Lenac, načelnik Policijske uprave Primorsko-goranske županije MUP-a Republike Hrvatske.

Page 195: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

193

blokirala Bihaćku enklavu nastavivši napredovanje prema Banja Luci, središtu srpske paradržave u Bosni i Hercegovini.

Ukupni doprinos našeg kraja u obrambenom ratu koji još uvijek čeka svoju konačnu ocjenu, najbolje će izraziti riječi riječkog gradonačelnika mr. sc. Vojka Obersnela izrečene u predgovoru knjige Dragana Ogurlića ‘’Rijeka u Domovinskom ratu’’ (parafrazirani citat):

‘’... Rijeka u Domovinskom ratu nije bila zahvaćena izravnim razaranjima zahvaljujući mudrosti pregovarača i ustrajnosti branitelja. S područja grada Rijeke i prostora današnje Primorsko-go-ranske županije u Domovinskom ratu aktivno je sudjelovalo oko 50.000 ljudi. Branili su domovinu na ličkom i drugim hrvatskim bojištima, sudjelovali u postrojbama Teritorijalne obrane i Civilne zaštite, radili u logistici i sanitetu. Rijeka je cijelo vrijeme logistički podupirala ostatak Hrvatske, a čitava je regija prihvatila i zbrinjavala na desetke tisuća prognanika i izbjeglica.

...To jasno govori o domoljublju i mentalitetu građana ovog kraja koji su nerijetko samozatajni, ali uvijek odlučni u borbi za istinske vrijednosti što se pokazalo i u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu...’’

Krajem 1992. u Hrvatskom saboru izglasan je Zakon o novom teritorijalno-upravnom ustroj-stvu Republike Hrvatske pa je 14. travnja 1993. godine ustrojena Županija Primorsko-goranska sa sjedištem u Rijeci. U riječkom prstenu stvorene su nove općine, a sam grad je sveden u uske teritorijalne okvire.

Tijekom rata, dok su mnogi krvarili na bojišnicama, u Hrvatskoj je 1993. pokrenut proces priva-tizacije društvenog u privatno vlasništvo sukladno koncepciji stvaranja 200 bogatih obitelji koje će biti pokretači privrednog razvoja države (tzv. ‘’tajkunizacija’’ Hrvatske).

Nastupilo je višegodišnje razdoblje uništavanja poduzeća u kojem su sudjelovali utjecajni politički, financijski i nazovi menađerski krugovi kako bi se što jeftinije domogli vrijednih tvrtki, lokacija i nekretnina. Stvorena je nova etnička, vjerska i politička podobnost dijametralno su-protna onoj u bivšoj državi. Uz časne izuzetke, poduzeća su kupovali ljudi po logici stranačke i svjetonazorne, klanovsko-interesne i etničko-plemenske pripadnosti, a ne po kompetenciji i do-kazanoj stručnosti, pa su zbog nestručnosti i kriminala novih vlasnika propala brojna poduzeća. Po kratkom postupku uništeni su svi veliki privredni subjekti nazvani ‘’socijalističkim mastodon-tima’’ bez obzira bili profitabilni ili ne, čime je slomljena kralježnica hrvatske privrede koja je bila pretežito izvozno orijentirana.

Da bi se zaštitilo grabežno umorstvo nacionalnog gospodarstva proklamirana demokracija se živjela na samom rubu suspenzije. Korupcija i zločin klijentelističke pljačkaške privatizacije koji je bujao i iza brutalne stvarnosti nacionalnog stradanja i iza magle nacionalističkih mitova, nanosili su zemlji ne manje štete od velikosrpske agresije. Formula nacionalizam plus kriminal i neolibe-ralni socijalni darvinizam vodila je u katastrofu, a one koji su na to upozoravali proglašavalo se državnim neprijateljima, lošim Hrvatima, komunjarama, udbašima i jugonostalgičarima.

U gospodarskom oporavku Hrvatskoj nisu išla na ruku ni izravna strana ulaganja jer je nji-hov najveći dio bio namijenjen preuzimanju vlasničkih udjela u najvažnijim i najprofitabilnijim poduzećima dok su ‘’greenfield’’ (‘’zelenopoljske’’) investicije bile zanemarljive. Strani kapital koji je ulazio u zemlju većinom je išao u dva smjera – prema profitabilnom bankarskom sektoru i tr-govačkim ‘’shopping’’ centrima. Nakon sanacije bankarskog sektora novcem poreznih obveznika država ga je jeftino prodala strancima čime je izgubila kontrolu nad svojim financijama, pa se ključne odluke o nacionalnoj ekonomskoj politici danas donose izvan zemlje u korist stranog krupnog kapitala. (‘’kolonijalizacija Hrvatske’’).

Velike ratne štete, propast industrijske proizvodnje, katastrofalno provedena privatizacija naj-kvalitetnije državne imovine praćena međunarodnom korupcijom i domaćom hajdučijom te

Page 196: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

194

prekomjerno zaduživanje u inozemstvu i stranim ‘’domaćim’’ bankama radi financiranja domaće potrošnje doveli su zemlju do ruba bankrota, a široke slojeve društva u nezaposlenost, siromaš-tvo i bijedu.

Premda su posljednjih godina započete strukturne reforme u državnoj upravi, pravosuđu, poreznom sustavu, sustavu državnih poticaja, tržištu rada te sankcioniranje privrednog krimina-la, ratnog profiterstva i korupcije na najvišim razinama vlasti pa postoje naznake kretanja prema funkcionalnoj demokraciji, vladavini prava i slobodnom poduzetništvu, Hrvatska je i danas op-terećena brojnim problemima od kojih su najveći nekonkurentno gospodarstvo, golema razina vanjskog duga (koja se podmiruje daljnjim zaduživanjem i rasprodajom imovine) i visoka neza-poslenost. Tome pogoduje i sadašnja svjetska ekonomska kriza izazvana prvenstveno preras-podjelom bruto društvenog proizvoda u korist kapitala na štetu rada te globalizacija s preselja-vanjem proizvodnje u države s niskom cijenom rada jer logika kapitala uvijek ostaje ista - sa što manje ljudi i troškova proizvodnje ostvariti maksimalnu dobit.

Likvidacija i stečaj niza tvrtki, slom bankarstva i industrijske proizvodnje, loša pretvorba dr-žavnog vlasništva u privatno i veliki gubitak radnih mjesta obilježili su riječku ratnu i poslijeratnu tranziciju u novi političko-ekonomski društveni poredak.

Propala su brojna građevinska poduzeća, veliki dio metaloprerađivačke industrije vezane uz brodogradnju, najveće brodarsko poduzeće (‘’Jugolinija’’ – ‘’Croatia Line’’), tvornice traktora, ko-nopa, papira, šibica, odjeće itd. Brodogradilište ‘’3. maj’’ prepolovilo je broj radnika, a riječka luka je početkom devedesetih godina spala na promet kojeg je imala u razdoblju neposredno nakon Prvog svjetskog rata.

Ipak je u dezindustrijaliziranoj Rijeci ostala sačuvana osnovna industrijska proizvodnja (bro-dogradnja i energetika), a lučki kompleks s godinama bilježi postepen, ali stalan rast prometa. Izgrađen je novi putnički terminal i nastavljeno s proširenjem kontejnerskog terminala na Brajdi-ci. Godine 2007. konačno je nakon 38 godina sagrađen puni profil autoceste Rijeka-Karlovac-Za-greb i riječka zaobilaznica. Uz brojne trgovačke centre u gradu i prigradskim naseljima izgrađeni

Industrija je najveći tranzicijski gubitnik

Page 197: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

195

su objekti društvenog standarda: kompleks plivačkih bazena na Kantridi, višenamjenska sportska dvorana na Zametu i astronomski centar na svetom Križu. Prijašnja zgrada Zapovjedništva vojar-ne JNA pretvorena je u Akademiju primjenjenih umjetnosti, gradi se sveučilišni Kampus na Trsa-tu i novi Klinički bolnički centar na Krimeji, a prijašnja Garnizonska ambulanta JNA, stara sušačka vijećnica, pretvorena je u Rektorat riječkog Sveučilišta.

Državna ekonomska politika se od stjecanja neovisnosti temeljila na dezindustrijalizaciji, a svjetska ekonomska kriza koja je buknula posljednjih godina razotkrila je sve slabosti hrvatske privrede bazirane na potrošnji, što je jasno vidljivo i na riječkom primjeru.

Riječka regija je napredovala u vremenima dok su postojale velike industrije. Premda je eko-nomija bila pod potpunim državnim (društvenim) nadzorom, pa nije zahvalno uspoređivati ta-dašnji razvoj s današnjim propadanjem (u privrednoj kataklizmi posljednjih dvadesetak godina u deset najvećih i najvažnijih riječkih poduzeća izgubljeno je gotovo 30.000 radnih mjesta) Rijeka je tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća privukla na desetine tisuća stanovnika, pokrenula gradnju novih naselja, škola i vrtića, osnivanje fakulteta i Sveučilišta i svega što grad čini Gradom. Pokušaj preobrazbe lučkog industrijskog središta u grad baziran na trgovini i turizmu doživio je neuspjeh. Da ne doživi sudbinu Senja u XIX. stoljeću i ponovno postane ono što je već jednom bila – razvijeni industrijski lučki grad i motor privrednog razvoja Hrvatske, Rijeka se uz teritorijal-no proširenje nužno mora reindustrijalizirati na višoj tehnološkoj razini i stvoriti nove proizvode s kojima će uspješno konkurirati na međunarodnom tržištu. Ne uspije li u tome, Rijeka će se pretvoriti u potok!

Premda se Hrvatska danas nalazi pred otvorenim vratima Europske Unije, stvaranje suvreme-ne, pravne, gospodarski učinkovite i socijalno osjetljive demokratske države, dosadašnje vlada-juće političke i gospodarske elite nisu uspjele ostvariti. Da se to postigne ponajprije će trebati stvoriti pravni okvir na europskoj razini kako bi dobili nespekulativni svježi strani kapital (jer svo-jeg više nemamo), postavljanje sposobnih, a ne stranački podobnih ljudi na važne dužnosti i promjenu dosadašnjeg mentalnog sklopa. Moramo shvatiti gdje smo i što smo, prizemljiti se i uz

Pusta riječka luka

Page 198: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

196

puno odricanja i velike napore, ispočetka graditi drugčije, učinkovitije i pravednije društvo.83, 84

Prava demokracija (vladavina naroda!) mora biti politička, ekonomska i kulturna. Njezina bit se sastoji u poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, u mogućnosti da svatko može živjeti dostojanstveno od rezultata svog rada, bez gladi, rata i siromaštva, u postojanju sveobuhvatne zdravstvene zaštite i svima dostupnog obrazovanja. S obzirom na naše totalitarno nasljeđe i sa-dašnju „demokraturu“ proteći će još puno godina dok naša zemlja postane istinska demokratska država.

83 U dvadeset godina hrvatske neovisnosti vlast je u državi sedamnaest godina obnašala Hrvatska demokratska zajednica u koaliciji sa strankama sličnog, konzervativno-desnog neoliberalno kapitalističkog svjetonazora. Pod njezinim je vodstvom stvore-na samostalna država, ni izdaleka onakva kakvu je izlazeći iz komunističkog oklopa zamišljala ogromna većina hrvatskog naroda. Na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine pobijedila je koalicija stranaka lijevog centra predvođena Socijaldemokrat-skom partijom Hrvatske. Hoće li novi vjetrovi donijeti novu politiku, pokazat će vrijeme.

84 Nakon ispunjenja svih zadanih uvjeta Republika Hrvatska je 1. srpnja 2013. kao 28. članica primljena u Europsku Uniju.

Sveučilišni Kampus na Trsatu – buduća riječka ‘’akropola znanja’’

Page 199: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

197

RIJE^KO – SUŠA^KA KARDIOLOGIJA

‘ ’Zbog velike učestalosti i visoke smrtnosti, bolesti srca i krvnih žila uvijek će biti u žarištu intenzivnog proučavanja i pronalaženja najboljih rješenja za njihovo sprječavanje, rano otkrivanje i liječenje’’.

Sir William Osler (1849. – 1919.)

Page 200: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

198

UVOD

OD INTERNIH ODJELA DO KLINIKE ZA KARDIOVASKULARNU MEDICINU

‘’I put od tisuću lija počinje prvim korakom.’’ Kineska poslovica

Kao uža specijalnost, kardiologija se godinama razvijala unutar interne medicine i postupno izdvajala iz njezine cjelovitosti. Dug i trnovit put protekao od osnivanja Internih odjela do (bli-skog) formiranja Klinike za kardiovaskularnu medicinu Kliničkog bolničkog centra, može se arbi-trarno podijeliti u četiri razvojne etape. Gotovo jednak put prolazile su i ostale subspecijalnosti interne medicine.

Nakon ratne devastacije, prva i najteža etapa počela je 1946. osnivanjem Internih odjela u sušačkoj i riječkoj općoj bolnici, a završila 1962. formiranjem Klinika za internu medicinu Medi-cinskog fakulteta.

Druga etapa započeta osnivanjem Internih klinika općih, od 1975. Kliničkih bolnica ‘’Braće dr. Sobol’’ u Rijeci i ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ na Sušaku, završila je 1984. godine osnivanjem Interne klinike Kliničkog bolničkog centra. U tom razdoblju se na klinikama osnivaju odsjeci i odjeli užih grana interne medicine, pa su pored ostalih, osnovani i Kardiopulmološki odsjeci i Kardiološki odjeli s internističkim Intenzivnim njegama.85

Treća etapa sljedi nakon ujedinjenja riječkih bolnica u Klinički bolnički centar i stvaranja je-dinstvene Interne klinike na sušačkom i riječkom lokalitetu. Spajanjem istovrsnih odjela nastaju jedinstveni odjeli užih internističkih specijalnosti. Tada je na sušačkom lokalitetu KBC-a osnovan Kardiološki odjel s Intenzivnom njegom, kasnijom Koronarnom jedinicom srčanih bolesnika. Do prijelaza u viši organizacijski oblik došlo je 2005. godine kada su svi odjeli prerasli u zavode. Kar-diološki odjel postaje Zavod za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a, čime je završena treća razvojna etapa.

S godinama se količina znanja toliko povećala da je postalo nemoguće biti kvalitetan speci-jalist sveukupne interne medicine, pa je podjela cjelovite Interne klinike na klinike užih specijal-nosti postala neizbježna. Četvrta etapa koja je u tijeku završit će dezintegracijom Interne klinike i stvaranjem klinika užih internističkih specijalnosti.

85 Prvi kardiološki odjel u Hrvatskoj osnovan je 1950. godine na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu pod vodstvom doc. dr. Radovana Ivančića, doajena hrvatske i jugoslavenske kardiologije.

Page 201: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

199

OP]I DIO

Page 202: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

200

ORGANIZACIJSKO USTROJSTVO

Prvi internisti-kardiolozi na riječkim Internim odjelima

Odsjeci i odjeli užih specijalnosti interne medicine osnovani su u riječkim općim bolnicama razmjerno kasno jer se nakon optiranja talijanskih specijalista riječka interna medicina počela razvijati doslovno ni iz čega. Na Internim odjelima hospitaliziraju se svi bolesnici s bolestima unutarnjih organa, a do kraja 1947. na riječkom odjelu liječe se i neurološki bolesnici. Do počet-ka 1948. godine jedini specijalist na sušačkom Internom odjelu dr. Zdravko Kučić vodi i Zarazni odjel. Sasvim je razumljivo da u takvim okolnostima malobrojni specijalisti nisu mogli sustavnije izučavati srčane i krvožilne bolesti.

Tadašnji šefovi Internih odjela doc. dr. Antun Grgurina, prim. dr. Zdravko Kučić, prim. dr. Bo-gomil Kantoci i prof. dr. Silvije Novak su specijalisti opće interne medicine, ‘’stopostotni’’ kliničari s velikim iskustvom u liječenju zaraznih, napose tuberkuloznih, plućnih i neuroloških bolesni-ka. Docent Grgurina je bio poznati fizikalni dijagnostičar, profesor Novak priznati jugoslaven-ski hematolog, jedan od vodećih u Hrvatskoj, a primarijus Kučić se već prije, a napose nakon habilitacije intenzivnije bavio liječenjem srčanih bolesnika. Nakon njegove prerane smrti 1961. godine kao šef riječkog Internog odjela radi znameniti jugoslavenski (beogradski) kardiolog prof. dr. Čedomil Plavšić koji se već u ljetnom semestru šk. god. 1961. / 62. vraća na mjesto direktora opatijske Thalassotherapije.

Od liječnika koji su postali specijalisti nakon Drugog svjetskog rata prvi se sustavnije bavi dija-gnostikom i liječenjem srčanih bolesti dr. Branko Antonin koji od 1952. godine radi kao specijalist na sušačkom Internom odjelu. Uz bok dr. Antonina na riječkom odjelu može se postaviti dr. Alma Polić, od 1954. godine specijalistica internistica kardiološkog usmjerenja. Nakon odlaska docenta Antonina na mjesto šefa riječkog odjela 1962. godine, na sušačkom odjelu dr. Veljko Čabrijan i dr. Zlatko Pavlin preuzimaju liječenje srčanih bolesnika, a sredinom šezdesetih godina riječkom internističko-kardiološkom timu pridružuju se dr. Anton Bačić i dr. Josip Roje.

Prof. dr. sc. Branko Antonin, dr. med. Prof. dr. sc. Alma Polić-Tadejević, dr. med.Prvi riječki internisti kardiolozi

Page 203: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

201

Osnivanje Kardiopulmoloških odsjeka, Kardioloških odjela i Intenzivnih njega Internih klinika riječkih bolnica

Dolaskom docenta Antonina na mjesto predstojnika Interne klinike riječke bolnice 1962. go-dine ukida se podjela dotadašnjeg odjela na muški i ženski odsjek. Počinje postupno grupiranje bolesnika s istovrsnim bolestima unutarnjih organa u muške i ženske sobe gdje ih nadziru i liječe specijalisti koji se bave ili počinju sustavnije baviti užim granama interne medicine. Osposoblja-vanjem liječničkog i sestrinskog osoblja i nabavom aparature formira se 1965. godine Laboratorij za kardiopulmonalnu dijagnostiku. Tijekom idućih godina stvaraju se uvjeti glede prostora, oso-blja i opreme pa se na riječkoj Internoj klinici 1968. osnivaju odsjeci užih internističkih specijal-nosti. Tada je uz ostale formiran i Kardiopulmološki odsjek s laboratorijem.

Nakon odlaska profesora Novaka u mirovinu 1971. godine, slijedeći primjer profesora Antoni-na nova predstojnica sušačke Interne klinike profesorica Kopajtić potiče osnivanje subspecijali-stičkih odsjeka u okviru tri odjela, pa su 1972. godine u sastavu Odjela II osnovani Kardiopulmo-loški odsjek i Odsjek intenzivne njege.

Kardiopulmološki odsjeci na kojima se još uvijek liječe netuberkulozni plućni bolesnici po-četno nisu prostorno jedinstvene cjeline zbog čega se hitni srčani i plućni bolesnici primaju i na odsjeke drugih internističkih specijalnosti. Od 1968. do 1972. godine svi odsjeci klinika dobivaju konačna prostorna rješenja, pa se sušački smješta na zapadno krilo trećeg, a riječki na zapadno krilo drugog kata glavnih bolničkih zgrada. Kardiopulmološki laboratoriji se nalaze izvan odsjeka u većim sobama u kojima se radi neinvazivna dijagnostika.

Liječnička vizita u ‘’klasnoj’’ sobi, Sušak 2012. S lijeva na desno Indira Mašinović, ms, dr. Željka Diklić i dr. Marijan Padovan.

Page 204: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

202

Začeci intenzivnih njega (‘’infarktne sobe’’) osnovani su početkom šezdesetih godina.86 U nji-ma se liječe naglo oboljeli životno ugroženi srčani bolesnici. Premda su već sredinom šezdesetih godina radili ‘’punim pogonom’’ do formalnog osnivanja Odsjeka intenzivne njege dolazi 1972. na Sušaku i 1974. godine u Rijeci. Odsjeci su odvojeni od kardiopulmoloških s vlastitim liječnici-ma i medicinskim sestrama. Ovisno o spolu sobe su ‘’muške’’ ili ‘’ženske’’, a u Intenzivnim njegama bolesnici različitog spola odvajaju se paravanima.

U vrijeme osnivanja Kardiopulmoloških odsjeka i Intenzivnih njega na Klinikama je radilo šest specijalista internista kardiološkog usmjerenja: prof. dr. Branko Antonin, prim. mr. sc. Alma Polić, dr. Anton Bačić i dr. Josip Roje na riječkoj i dr. Veljko Čabrijan i dr. Zlatko Pavlin na sušačkoj Klinici. Na Sušaku su kao specijalizanti interne medicine, budući internisti kardiolozi, radili dr. Zdenko Karlović od 1961. i dr. Đorđe Živanović od 1964. godine.87

Organizacijsko ustrojstvo svake bolničke jedinice ponajprije je određeno postojećim oso-bljem, raspoloživom opremom i radnim prostorom. Pored znalačkog rukovođenja, primjerene stimulacije i motivacije osoblja, na učinkovitost i kvalitetu posla značajno utječu uvjeti rada. Kako bi čitatelji shvatili u kakvim se uvjetima radilo, na ovom ću mjestu opisati izgled Kardiopulmo-loškog odsjeka i Odsjeka intenzivne njege sušačke Interne klinike u vrijeme njihovog formalnog osnivanja 1972. godine.

Odsjeci su se nalazili na zapadnom krilu III. kata glavne bolničke zgrade. Na južnoj strani (pro-čelje bolnice) bile su bolesničke sobe koje su prozorima gledale na Riječki zaljev. Od ulaznih vrata, na lijevoj strani hodnika, u smjeru istok-zapad nalazile su se jedna za drugom tri male sobe

86 Prva bolničarka koja je na Sušaku nadzirala životno ugrožene internističke bolesnika bila je Marica Diklić, majka danas cije-njene internistice dr. Željke Diklić.

87 Dr. Anton Bačić 1974. godine postaje direktor OB ‘’Braće dr. Sobol’’ i do umirovljenja 1995. obnaša visoke administrativne dužnosti u riječkoj bolnici i Kliničkom bolničkom centru.

Dio radne prostorije za liječnike i medicinske sestre tzv. ‘’apoteka’’, Sušak 2012.S lijeva na desno: Jadranka Boca-Tomee, ms, Marija Lukarić, vms, Karmen Dukić, vms i Snježana Marinović, vms.

Page 205: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

203

tzv. ‘’klase’’ s dvije postelje u kojima su ležali nemirni, teški i umirući bolesnici.88 U nastavku odsje-ka sljedile su dvije veće sobe, svaka sa šest postelja, odijeljene pretsobljem u kojem su boravile medicinske sestre. Jedna soba je bila predviđena za bolesnice, a druga za bolesnike.

U pretsoblju, radnom mjestu za medicinske sestre, nalazio se radni stol sa stolicom, stakleno-metalni ormar s lijekovima, instrumentarijem i sanitetskim materijalom, pokretni stolić-kolica s najčešće upotrebljavanim lijekovima, infuzijama i priborom za reanimaciju i otoman kao rezer-vna postelja za prekobrojne u dežurstvu hitno primljene bolesnike.

Od većih soba Kardiopulmološkog odsjeka malim je pretsobljem bila odijeljena Postintenziv-na njega, soba s pet postelja u sastavu Odsjeka intenzivne njege. Prolazeći kroz vrata ulazilo se u Intenzivnu njegu – veliku sobu podijeljenu drveno-staklenim zidom na dvije prostorije s četiri postelje. Intenzivnoj njezi pripadala je još jedna ‘’klasna’’ soba s dvije postelje na kraju odsjeka. Ispred ‘’klase’’ se nalazio prostor za sestre - stol sa stolicama i veliki zidni ormar (‘’plakar’’).

Na suprotnoj, sjevernoj strani III. kata koja je gledala na Draški brijeg, desno od ulaza na od-sjeke, u smjeru istok-zapad, nalazila se ‘’čajna kuhinja’’ (prostorija u koju je iz bolničke kuhinje dizalom dopremana hrana i spremani topli napici za bolesnike), mala spremnica za skladištenje sanitetskog materijala i infuzijskih otopina i ambulanta za pregled bolesnika (radni stol sa stoli-com, pisaći stroj, ormar za medicinsku dokumentaciju, ležaj za pregled, umivaonik sa zrcalom, vaga, visinomjer, zidna vješalica, stalak za kišobrane i koš za otpad).

U nastavku odsjeka je slijedila glavna radna prostorija za liječnike i medicinske sestre tzv. ‘’apo-teka’’ pregradnom panel pločom podijeljena na liječnički i sestrinski dio. U liječničkom se nalazila

88 U Banovinskoj bolnici bolesničke sobe su se dijelile u ‘’klasne’’ koje su različito plaćane zavisno od financijskih mogućnosti bolesnika. Sobe tzv. prve klase su imale jednu postelju, vlastitu blagovaonicu i sanitarni čvor. Sobe druge klase su imale dvije do četiri postelje, a sobe treće klase osam do deset postelja. Sobe II. i III. klase su imale zajedničku blagovaonu i sanitarni čvor. Nakon brojnih poslijeratnih preinaka sobe su zadržale samo prijašnje nazive. U nedostatku hospicija, bolesnici u završnoj fazi srčane dekompenzacije često su bili bez primjerene skrbi pa su ‘’klasne’’ sobe nerijetko služile za njihov smještaj.

Liječnička vizita na odjelu, Sušak 2012.S lijeva na desno: Jadranka Boca-Tomee ms, dr. Marijan Padovan, dr. Željka Diklić i Snježana Marinović, vms.

Page 206: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

204

uza nosivi zid pričvršćena dugačka ploha od iverice koja je služila kao radni stol s četiri para ladica i četiri drvene stolice. Na stolnoj plohi su bila dva pisaća stroja i bolesničke povijesti bolesti. Se-strinski dio je imao radni stol sa stolicom, stakleno-metalni ormar s lijekovima, instrumentarijem i sanitetskim materijalom, pokretni stolić-kolica s lijekovima, infuzijskim otopinama i priborom za oživljavanje, umivaonik sa zrcalom, otoman i plastični koš za otpad.

Do ‘’apoteke’’ je bila bolesnička soba sa šest postelja, prijašnja blagovaona u Banovinskoj bol-nici, u nastavku su sljedila vrata za ‘’crno stubište’’ i dvije manje sobe Ambulante za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca.89 Na kraju hodnika su smješteni muški i ženski sanitarni čvor, u svakom tri WC-a i četiri umivaonika sa zidnim ogledalima i jednom tuš kadom. U odvojene prostore se-stre su odlagale bolesničke ‘’guske’’, ‘’lopate’’ i ‘’karoline’’.

U hodniku koji je odvajao južnu i sjevernu stranu odsjeka postavljene su boce s kisikom (‘’bombe’’), veliki drveni ormar s policama za rendgenske snimke (‘’filmoteka’’), zidni protupo-žarni aparat, sjedeća kolica i dva pokretna nosila (‘’strečeri’’) za prijevoz bolesnika. Na zidu je bio izvješen ‘’Pravilnik o kućnom redu’’ kojeg se bolesnici uglavnom nisu pridržavali!

Na zapadnom krilu Centralnog bolničkog laboratorija smještenog na III. katu u obliku potko-ve s bazom okrenutom prema sjevernoj strani, nalazio se Kardiopulmološki laboratorij u jednoj prostoriji. Uz inventar (radni stol sa dvije stolice, postelja za pregled i dvokrilni ormar) bila su dva elektrokardiografa, spirometar i fonokardiograf. U Centralnom bolničkom laboratoriju nalazila se i radna soba šefice Hematološkog odjela i Citološki laboratorij.

Kako bi se u potpunosti predočio smještajni raspored sušačke Interne klinike valja dodati da su Gastroenterološki, Nefrološki, Hematološki i Endokrinološki odsjek zauzimali cijelo istočno krilo III. kata na kojem se u prostoriji bivše blagovaone nalazila knjižnica sa stelažom u kojoj su

89 ‘’Crno subište’’: Leševi po noći umrlih bolesnika umotani u bijele plahte na kojima su bila naznačena njihova imena i prezi-mena ostavljani su izvan odsjeka na stubištu do jutarnjih sati kada su po njih dolazili nosači (‘’portantini’’) koji su ih liftom prebacili do prizemlja bolnice i zatim odvozili u prosekturu.

Središnji hol na III. katu sušačke bolnice

Page 207: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

205

liječnici održavali stručne sastanke. Na IV. katu su bile dvije sobe za dežurne liječnike i liječnice i gastroenterološka endoskopska jedinica u dvije prostorije od kojih je manja služila za rektosko-piju, a veća za gastroskopiju.

Soba predstojnice s predsobljem za tajnicu i ambulanta predstojnice koja je služila za pregle-de bolesnika i presvlačenje liječnika stažista nalazila se na južnoj strani središnjeg hola nasuprot Centralnog bolničkog laboratorija. Opća specijalistička internistička ambulanta bila je izvan zgra-de u prizemlju stare bolnice u kojem su radile i ostale specijalističke ambulante.

Iz ovog potankog opisa prostornog razmještaja sušačke Kardiologije mogli su se izvesti slje-deći zaključci:• Posteljni kapacitet odsjeka i klinike je bio nedovoljan za prijem hitnih bolesnika pa su za nji-

hov smještaj korišteni otomani (tzv. ‘’otomansko carstvo’’) i pokretna nosila (‘’barele’’).

• Bolesničke sobe nisu imale središnju raspodjelu kisika i vakuuma. Kisik se nalazio u sobama, u teškim, za rukovanje nespretnim čeličnim bocama (‘’bombama’’) čiji su se ventili morali otvarati francuskim ključem. Bolesnike se aspiriralo pokretnim vakuum aspiratorima.

• Odsjeci su imali centralno grijanje, ali niti jedna prostorija nije bila klimatizirana. U vrućim ljetnim danima temperatura u bolesničkim sobama se kretala između 30 i 40 ºC, pa su kori-šteni ventilatori.

• Izuzevši ‘’klasnih’’, bolesničke sobe su bile bez umivaonika, a većina ‘’lavandina’’ se nalazila u sanitarnim čvorovima. Niti jedna soba nije imala vlastiti WC, pa su pokretni bolesnici obavljali malu i veliku nuždu u sanitarnim čvorovima, a nepokretni u posteljama na ‘’guskama’’ i ‘’lo-patama’’. Sobni inventar se sastojao od metalnih postelja, noćnih ormarića, zidnih vješalica i plastičnih koševa za otpad. Posebnih ormara za odjeću i obuću nije bilo. Nakon prijema u bolnicu sve osobne stvari je preuzimala rodbina, a bolesnici su dobivali plave bolničke pid-žame i papuče (‘’šlape’’) kojih je uglavnom nedostajalo.

• Sve prijašnje blagovaonice pretvorene su u bolesničke sobe. Pokretni bolesnici su jeli za stolovima u pretsobljima velikih soba, a nepokretni na svojim posteljama.

• Bolesnici nisu imali društvene prostorije. Jedine njihove razonode su bile čitanje novina i beletristike, slušanje radijskih programa na tranzistorima, (zabranjeno) igranje karata, razgo-varanje i gledanje televizijskog programa. U bolničkim proračunima nije bilo predviđenih sredstava za kupnju televizora pa su ‘’imućniji’’ pacijenti pratili program na vlastitim aparati-ma zajedno s ostalim bolesnicima u sobama.

• Prostorije za odmor medicinskih sestara nisu predviđene jer se smatralo da moraju stalno biti uz bolesnike. Na odsjecima nisu postojali garderobni ormari pa su se presvlačile u po-drumu glavne bolničke zgrade u zajedničkoj garderobi, u žargonu nazvane ‘’štakornjak’’, što nije bilo daleko od istine. Za osnovne fiziološke potrebe koristile su ‘’WC-e pod ključem’’ u ženskom bolesničkom sanitarnom čvoru.

• Liječnici su pregledavali bolesnike na posteljama ili u maloj odjelnoj ambulanti gdje su rađe-ne dijagnostičko-terapijske intervencije. Administrativne poslove obavljali su u ‘’apotekama’’, a otpusna pisma pisali sa činovnicama u predsoblju predstojništva klinike. Presvlačili su se u dvije dežurne sobe koje su koristili i za higijenske potrebe, ‘’marendu’’, dnevni odmor i prou-čavanje bolesničke dokumentacije.

Standard bolesnika i bolničkog osoblja na riječkoj Internoj klinci i gotovo svim klinikama ri-ječkih bolnica nije bio nimalo bolji. Kako je vrijeme prolazilo komfor osoblja se poboljšao, ali je unatoč brojnim prostornim preinakama sve do današnjeg dana ostao ispod civilizacijskog minimuma za bolnice kliničke razine, potpuno različit standardu blistavih bolnica kakve gleda-

Page 208: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

206

mo u popularnim zapadnim TV ‘’sa-punicama’’, a u što smo se boraveći u inozemstvu i sami imali prilike uvjeriti. Povratak iz takvih bolnica u matičnu ustanovu zaista je bio frustrirajući!

Povećanje broja stručnog osoblja, nova oprema, prostorno proširenje, veći opseg posla i poboljšanje dija-gnostike i liječenja doveli su 1976. go-dine do osnivanja Kardioloških odjela. Odjeli se sada zovu kardiološki jer se na njima više ne liječe plućni bolesnici. U sastavu riječkog Kardiološkog odjela i dalje se nalazi Odsjek intenzivne nje-ge, dok je na Sušaku Intenzivna nje-ga odvojena od Kardiološkog odjela i funkcionira kao samostalni odjel In-terne klinike. Riječki Kardiološki odjel s Odsjekom intenzivne njege ima 52, a sušački s Odjelom intenzivne njege 34 postelje. U vrijeme osnivanja kardi-oloških odjela i intenzivnih njega na klinikama je radilo osam specijalista internista kardiologa. Uz naprijed na-vedene, sušačkom se timu pridružuju dr. Zdenko Karlović 1971. i dr. Đorđe Živanović 1973. godine.

Zdenko Karlović, dr. med. Đorđe Živanović, dr. med. (Zagreb, 1934. – Rijeka, 2000.)

Dr. Zdenko Karlović u razgovoru s bolesnicima na sobnoj viziti, Su-šak 1980. (Obratiti pozornost na metalne postelje i konopac isple-ten od zavoja koji je služio bolesnicima za podizanje iz ležećeg u sjedeći položaj!).

Page 209: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

207

Osoblje sušačke Intenzivne njege u skladištu bolničke ljekarne, studeni 1977.S lijeva na desno: Ankica Buza, spremačica, Mirjana Topić, ms, Marica Žugaj, spremačica, Herta Trnčik, Božica Medved i Elza Rak, medicinske sestre

Dio osoblja riječkog Kardiološkog odjela 1979.U posljednjem redu stoji dr. Marijan Padovan. S njegove lijeve strane su glavna sestra Klinike Elvira Popović, vms i prim. dr. Josip Roje, a s desne strane glavna sestra Intenzivne njege Vidosava Lukić, vms.

Page 210: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

208

Ustrojstvo jedinstvenog Kardiološkog odjela i Zavoda za kardiovaskularne bolesti Inter-ne klinike KBC-a

Ujedinjenjem riječke i sušačke Interne klinike stvoren je jedinstveni Kardiološki odjel s 85 postelja smješten na III. i IV. katu glavne zgrade sušačke bolnice (lokaliteta). Prostor je dobiven preseljenjem sušačke Hematologije, Gastroenterologije i Endokrinologije na riječki lokalitet. Ne-frologija koja je ostala na sušačkom lokalitetu i nalazila se na III. katu premještena je na zapadno krilo I. kata u prostor koji je prije ujedinjenja pripadao sušačkoj Klinici za ginekologiju i porodniš-tvo. Uz Nefrološki odjel s 20 postelja na I. katu se nalazi i novoformirani Opći odjel s 12 postelja.

Kardiološki odjel se podijelio na tri odsjeka: Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I) s kardio-loškim laboratorijem, Odsjek postintenzivne njege i Odsjek intenzivne njege. Kardiologija I ima 47, Postintenzivna 28, a Intenzivna njega 10 postelja. Kardiološki laboratorij je smješten u dvije prostorije, a Ambulanta za srčane aritmije i elektrostimulaciju radi na odjelu u dvije manje sobe. Kardiološkom odjelu pripada i Opća kardiološka ambulanta koja se zajedno s ostalim specijali-stičkim ambulantama od 1981. godine nalazi u novosagrađenoj Poliklinici.

U vrijeme osnivanja jedinstvenog odjela 1984. godine, na njemu je radilo 12 specijalista inter-nista kardiološkog usmjerenja, 46 medicinskih sestara, 16 spremačica, servirki i pomoćnih rad-nica i dvije službenice koje su obavljale administrativne poslove za Kardiološki, Nefrološki i Opći odjel.

U preuređenim prostorijama bivše Gastroenterologije na IV. katu osnovan je 1987. godine Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca (Kardiologija II) s 25 postelja. Iste godine se Intenzivna i Postintenzivna njega spajaju u Odsjek za koronarnu bolest s postkoronarnom jedi-nicom smješten na zapadnom krilu III. kata s 34 postelje, 9 u Koronarnoj jedinici. Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I) s 49 postelja zauzima cijelo istočno krilo III. kata.

Kardiološki odjel sa 108 postelja postaje najveći odjel Interne klinike i Kliničkog bolničkog centra.

Zbog boljeg zbrinjavanja naglo oboljelih životno ugroženih kardioloških bolesnika ‘’nekoro-naropata’’ osniva se u rujnu 1990. Odsjek intenzivne skrbi (Kardiologija III) s četiri postelje dobive-ne na račun posteljnog kapaciteta Postkoronarne jedinice.

Tijekom Domovinskog rata organizacijsko ustrojstvo odjela se nije mijenjalo. Koronarna jedi-nica se 1995. godine odvojila od Postkoronarne, pa su formirana dva istoimena odsjeka.

Preustrojstvom odjela 2001. godine osnovan je novi odsjek - Kardiološki laboratorij, a 2002. ukinut Odsjek intenzivne skrbi.

Nova isključivo kardiološka angiosala svečano je otvorena 2003., a iduće se godine otvara i neinvazivni kardiološki laboratorij. Predhodno je Zavod za laboratorijsku dijagnostiku sušačkog lokaliteta KBC-a preseljen u adaptirani prostor prijašnjeg ravnateljstva sušačke bolnice, a angio-sala i neinvazivni laboratorij u njegove potpuno preuređene prostorije na III. katu.

U angiosali se nalazi soba za presvlačenje osoblja u sterilnu odjeću i obuću, soba šefa labo-ratorija, prostor za prijeoperacijsku pripremu i poslijeoperacijsku hemostazu, angiosala u užem smislu, dvije prostorije s komandnim pultom, opremom za analizu učinjenih pretraga i ormarima za skladištenje potrošnog materijala, prostorija za boravak osoblja i muški i ženski sanitarni čvor. U neinvazivnom dijelu je prostorija za ergometriju s dva radilišta, dvije prostorije za ehokardio-grafiju, Ambulanta za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca i soba za holter monitoring. Elek-trokardiografija se obavlja izvan laboratorija u preuređenoj bivšoj čajnoj kuhinji na Odsjeku opće kardiologije i EKG snimaoni u Poliklinici.

Odlukom Upravnog vijeća Kliničkog bolničkog centra od 17. studenoga 2005. godine Kar-

Page 211: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

209

diološki odjel postaje Zavod za kardiovaskularne bolesti Klinike za internu medicinu. Postojeći odsjeci postaju odjeli i mijenjaju nazive: Opća kardiologija (Kardiologija I) postaje Odjel za kar-diomiopatije, upalne i valvularne bolesti srca, Kardiologija II Odjel za srčane aritmije i elektrosti-mulaciju srca, Postkoronarna jedinica Odjel za ishemijsku bolest srca, a Koronarna jedinica Odjel intenzivnog liječenja. Kardiološki laboratorij dobiva sobu sa šest postelja na IV. katu i postaje peti odjel Zavoda.

Zavod tada ima 95 postelja, 10 na Odjelu intenzivnog liječenja. Na njemu radi 118 zaposle-nika: 22 liječnika specijalista internista i internista kardiologa, 71 medicinska sestra (19 s višom

Konačno je započela izgradnja nove kardiološke angiosale, Sušak 2002.

Odjel za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, Sušak 2010.Na slici dr. Milan Nikšić i administrativne referentice Gorjana Lončar i Jasminka Škaljo - Ivančević

Page 212: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

210

stručnom spremom) ,tri inže-njera medicinske radiologije, tri administrativne službenice i 19 spremačica i pomoćnih radnica. Osim na odjelima, radi se u četiri kardiološke ambulante na Polikli-nici, neinvazivnom laboratoriju, angiosali, konzilijarnoj službi i de-žurstvu.

Do konca 2010. organizacijski ustroj se nije mijenjao. Na zavodu s pet odjela i 94 postelje (10 na Odjelu intenzivnog liječenja) radi-lo je 139 zaposlenika: 20 liječnika specijalista internista i internista kardiologa, 89 medicinskih se-stara (20 s višom stručnom spre-mom), tri inženjera medicinske radiologije, četiri administrativne službenice, 14 spremačica i devet pomoćnih radnica. Specijalistima internistima valja pribrojiti i vo-diteljicu polikliničke internističke službe koja radi u Općoj kardio-loškoj ambulanti i dio medicin-skih sestara u internističkoj poli-kliničkoj službi.

Soba za sastanke liječnika sušačke Kardiologije, 2012.

Page 213: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

211

ORGANIZACIJA POSLA

Način rada na Kardiopulmološkim odsjecima i Kardiološkim odjelima Internih klinika ri-ječkih bolnica

U drugoj polovini šezdesetih i početkom sedamdesetih godina na Klinikama za internu me-dicinu riječkih općih bolnica su osnovani kardiopulmološki odsjeci koji sredinom sedamdesetih godina prerastaju u odjele s vlastitim medicinskim osobljem, prostorno cjeloviti i odvojeni od ostalih internističkih odsjeka (odjela).

Do ujedinjenja u jedinstvenu Internu kliniku Kliničkog bolničkog centra 1982. - 1984. godine Interne klinike imaju vrlo sličnu, ranije opisanu organizaciju radnog procesa.

Premda odsjeci (odjeli) posjeduju značajni stupanj autonomije, klinike funkcioniraju kao je-dinstvene cjeline. Na njima se obavljaju poslovi koje rade svi internisti, a na odsjecima (odjelima) užih specijalnosti i poslovi uvjetovani specifičnom patologijom bolesnika koje odrađuju subspe-cijalisti. U zajedničke poslove se ubraja prisustvovanje jutarnjim i popodnevnim stručnim sastan-cima, obavljanje velikih vizita s predstojnicima klinika, rad s bolesnicima u općim specijalističkim internističkim ambulantama, izvanbolničkoj konzilijarnoj službi i dežurstvu. Svaki pojedini odsjek (odjel) ima vlastite stručne sastanke, redovite vizite i organizirani rad u dijagnostici, subspecijali-stičkim ambulantama i bolničkoj konzilijarnoj službi.

Nakon utemeljenja jedinstvene Interne klinike, uvodi se smjenski rad liječnika koji iz temelja mijenja dotadašnju organizaciju. Unatoč manjim razlikama opis smjenskog rada na Kardiološ-kom odjelu koji sljedi u nastavku teksta može poslužiti kao primjer kako se radilo na svim ostalim odjelima, konzilijarnoj i polikliničko-ambulantnoj službi jedinstvene Interne klinike.

Smjenski rad liječnika 1982. – 1991.

Odlukom Radničkog savjeta Bolničkog centra br. 01/3 – 1296/1 – 1982. ukinuto je dotadašnje radno vrijeme za liječnike i uveden rad u smjenama. U smjenski rad su uključeni svi liječnici osim predstojnika Klinika i samostalnih Zavoda, njihovih zamjenika i šefova velikih kliničkih odjela.

Početno se namjeravalo raditi u tri smjene – jutarnjoj, popodnevnoj i noćnoj po osam sati, ali se zbog otpora predstojnika Klinika i Zavoda odustalo od trosmjenskog rada i počelo raditi u dvije smjene po 12 sati – dnevnoj od 8 do 20 i noćnoj od 20 do 8 sati. Nakon noćne smjene ko-ristio se slobodan dan iza kojeg se radilo u dnevnoj, a idućeg dana u noćnoj smjeni (tzv. sustav 12 – 24 sata). Ukinuto je ‘’vi-kend’’ dežurstvo, pa se subotom i nedje-ljom također radi u dvije smjene. Odjelne medicinske sestre radile su u dvanaeste-rosatnim dnevnim i noćnim smjenama, a administrativne službenice i polikliničke sestre od 8 do 16 sati. Pomoćne radnice su obavljale poslove u dvije smjene, jutar-njoj i popodnevnoj koja je završavala u 20 sati. U noćnim smjenama radilo je manje medicinskog osoblja jer se glavnina po-sla obavljala u jutarnjim i popodnevnim satima.

Organizirati nesmetano odvijanje po-Nakon osnivanja Kliničkog bolničkog centra svi zaposlenici su dobili nove identifikacijske iskaznice.

Page 214: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

212

sla u smjenskom radu nije bio nimalo lak zadatak. Predstojnica klinike i njezin pomoćnik odredili su da brojnija dnevna smjena odradi najveći dio posla, a noćna radi u Hitnom medicinskom traktu, prima nove bolesnike, obavlja hitne konzilijarne preglede na ostalim klinikama, pruža po-moć već hospitaliziranim bolesnicima i vrši jednostavnije administrativne poslove. Rad u noćnoj smjeni je dakle bio identičan radu u dežurstvu. Potrebno je međutim istaknuti da su prije uvođe-nja smjenskog rada kardiolozi dežurali samo u danima kada su bili u službi. U smjenskom radu su bolesnici u Intenzivnoj njezi i Postkoronarnoj jedinici bili svakodnevno, danju i noću, nadzirani od kardiologa. Ostali specijalisti u smjeni, kardiolozi i nefrolozi, radili su na matičnim odjelima (odsjecima), obavljali konzilijarnu službu i sa specijalizantima vršili trijažu bolesnika u Hitnom medicinskom traktu te organizirali njihove hitne prijeme.

Šefovima odjela zaduženima za kontinuitet rada s bolesnicima, smjenski rad liječnika nije bio po volji, jer su na odjelima gdje je ‘’formacijski’’ radilo manje liječnika često ostajali sami i nisu sti-zali obaviti sav tekući posao. Pošto su radili pet dana tjedno, osam sati ujutro dnevno, morali su dolaziti u bolnicu i subotom odraditi dva dodatna sata kako bi ispunili sedmičnu satnicu.

U nezahvalnom položaju našla se i predstojnica profesorica Kopajtić koja je tri dana u tjednu boravila na riječkom lokalitetu Klinike gdje je bilo njezino sjedište, a dva dana na sušačkom i pored posla na matičnom odjelu i velikih vizita na dva udaljena lokaliteta morala organizirati i odgovarati za cjelokupan rad Klinike.

Na Klinici je postojalo nepisano pravilo da liječnici stariji od 50 godina ne dežuraju pa su gotovo svi, tim prije što su dežurstva bila naporna i slabo plaćena, prestali dežurati s navršenih pedeset godina života. Budući da većina starijih liječnika nije pošteđena smjenskog rada bili su ogorčeni njegovim uvođenjem, za razliku od mlađih kojima je rad u smjenama odgovarao jer su nakon noćne smjene koristili slobodan dan. Treba se prisjetiti da se prije uvođenja smjenskog rada radilo u 24 satnim dežurstvima nakon kojih se nije odlazilo iz bolnice već ostajalo na odjeli-ma. Posebno su naporna bila ‘’vikend’’ dežurstva kada se radilo 48 sati, a ponedjeljkom nastavljalo s poslom kojeg nikada nije nedostajalo. Današnji pojmovi poput ‘’mobbinga’’ i ‘’burn out’’ sindro-ma tada nisu bili poznati, a kamo li priznati! Uz malo sna, pedeset i šesterosatno radno vrijeme je zaista bilo prava ‘’robija’’, pa ne čudi da je mlađim liječnicima bez šefovskih odgovornosti i privilegija smjenski rad pao kao ‘’mana s neba’’.90

Neka mi na ovom mjestu bude dopuštena veća iskrenost. Stariji specijalisti su smjenski rad smatrali namjernim ponižavanjem struke (‘’doktori nisu tvornički radnici’’) i ‘’rajem za neradnike’’. Usporedba s tvorničkim radnicima nije bila stvarno ni metaforički primjerena jer za normalno odvijanje civiliziranog života mnoge profesije, među kojima i vrlo cijenjene, rade u smjenama. Glede ‘’raja za neradnike’’ tvrdnja je bila točna jedino u usporedbi s poslijeratnim ‘’stahanovskim’’ (boljševičkim) udarničko-ubitačnim radom. Neprijeporna je činjenica da je smjenski rad ukinuo dotadašnju praksu prekomjernog iskorištavanja mlađih liječnika koja se opravdavala tvrdnjom da se bez ‘’kulučenja’’ na klinici ne može dobro ovladati strukom.

Po pravilima službe, liječnici u noćnoj smjeni nisu smjeli spavati. Bila je međutim javna tajna da je većina iza pola noći nakon obavljene ‘’suhe vizite’’ (tj. razgovora sa službujućim sestrama o zdravstvenom stanju bolesnika) odlazila u liječničke sobe ‘’proučavati najnovije stvari iz stručne literature’’. Kada nije bilo neodložnog posla proučavanje (čitati spavanje) se nastavilo do ranih jutarnjih sati. Nakon odspavane smjene nije se međutim odlazilo kući već nastavljalo s radom na odjelu i tek nakon završenog posla napuštalo bolnicu.

U noćnom smjenskom radu bilo je toliko medicinskih i paramedicinskih dogodovština s bo-lesnicima i službujućim osobljem da bi se mogla napisati još jedna knjiga. Opisat ću samo jednu zgodu: nakon prijema bolesnika, liječnici su u odjelnoj ambulanti pisali povijest bolesti na pi-

90 Sa prosječno 5 dežurstava mjesečno, uključujući vikend dežurstva, do odlaska u punu mirovinu liječnici odrade 6 godina više od onih koji rade 8 sati dnevno. Pritom nisu uračunate godine besplatnog rada provedene u bolnici dane nakon dežurstva.

Page 215: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

213

saćem stroju. U gluho doba noći i ranim jutarnjim satima udarci po tastaturi su odzvanjali vrlo glasno i remetili san bolesnika. Bolesnici su sljedećeg dana napisali u knjigu žalbi koja se nalazila na odjelu kod sobnih sestara da liječnici remete kućnim redom propisani noćni mir i ometaju njihovo spavanje. Predstojnica klinike je potom upozorila da se povijesti bolesti tipkaju u liječ-ničkim sobama.

Preseljenje odjela iz jednog u drugi lokalitet trajalo je više od godine i pol dana. Dok se odjeli konačno nisu smjestili na predviđena mjesta, liječnici primarne zdravstvene zaštite nisu se naj-bolje snalazili u upućivanju bolesnika na bolničko liječenje i / ili ambulantne preglede. Na loka-litete koji nisu imali odgovarajuće odjele nerijetko su ‘’zalutali’’ hitni bolesnici. Na njihovu sreću ‘’smjenski’’ specijalisti nisu zaboravili opću internu medicinu (i opću kirurgiju) pa se dijagnoza brzo postavila, a bolesnici su primarno terapijski zbrinuti i naknadno premješteni na odjele koji-ma su po prirodi svoje bolesti ili povrede pripadali.

Zbog premještaja odjela iz jednog u drugi lokalitet, konzilijarne službe su doživjele potpuno preustrojstvo, a smjenski rad liječnika dodatno otežao njihovo funkcioniranje. Ne samo da su promijenjeni dotadašnji stalni konzilijarni internisti, već su bolesnici pregledavani svaki put od drugih specijalista. Poteškoće su nastupile i u međukonzilijarnoj internističkoj službi. U određe-nim slučajevima kod hematoloških, gastroenteroloških, endokrinoloških i reumatoloških pacije-nata koji su zbog primarno srčanih bolesti liječeni na sušačkom lokalitetu trebalo je konzultirati interniste riječkog lokaliteta koji nisu bili ‘’pri ruci’’. Ipak kod hitnih, napose gastroenteroloških bolesnika (obilne hematemeze i melene, perforacija peptičkog ulkusa, akutna hemoragična ne-kroza pankreasa, gram negativni šok kod upale bilijarnog trakta i dr.) sušački internisti nisu zabo-ravili ‘’staro znanje’’ pa su uvijek znali otkloniti neposrednu životnu opasnost. Jednake su muke doživljavali internisti riječkog lokaliteta sa srčanim, plućnim i bubrežnim bolesnicima. Posebno je bio rizičan transport bolesnika s akutnim infarktom miokarda iz riječkog na sušački lokalitet. U više navrata došlo je do iznenadnih srčanih zastoja koji su zahvaljujući brzoj intervenciji pratećeg liječničkog osoblja ostali bez ozbiljnih posljedica.

I hospitalizirani bolesnici kod kojih je indiciran hitni konzilijarni pregled specijalista koje lo-kaliteti ‘’formacijski’’ nisu imali također su bili u nepovoljnom položaju. Dok su ranije pregledi brzo obavljani, sada se satima čekalo na dolazak specijalista iz drugog lokaliteta s obzirom da su bolnice međusobno udaljene oko tri kilometra. Vrlo dobro se sjećam mlade žene u visokom stadiju trudnoće koja se zbog akutnog septičkog endokarditisa liječila na sušačkoj Kardiologiji. Zbog ‘’krkljanca’’ u središtu grada za vrijeme prometne špice opstetričari koji su radili na riječkom lokalitetu zapeli su u prometnoj gužvi i nisu na vrijeme došli u sušačku bolnicu, pa sam porod

Medicinske sestre Koronarne jedinice u noćnoj smjeni (obvezatna crna kava i zabranjeno pušenje), Sušak 1999.S lijeva na desno: Sonja Đurašković, Morena Kvaternik, Valentina Draženović, Ružica Višnjovski i Danila Pešut

Page 216: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

214

obavio uz pomoć medicinske sestre i pritom se dobro oznojio jer sam posljednjeg učinio kao liječnik stažist!

Rijetki, posebice stariji bolesnici su bez popratnog komorbiditeta. S obzirom na to da se pri-ličan broj srčanih bolesnika liječio na riječkom lokalitetu zbog bolesti drugih organskih sustava, vodstvo klinike je pokušalo riješiti funkcioniranje konzilijarne kardiološke službe tako da su sušač-ki kardiolozi u turnusima koji su trajali mjesec dana u jutarnjem radnom vremenu pregledavali srčane bolesnike u riječkoj bolnici. Problem se konačno riješio kada je iskusni kardiolog dr. Zden-ko Karlović 1985. dragovoljno premješten na riječki lokalitet Klinike i u jutarnjem osmerosatnom radnom vremenu sve do mirovine 1999. godine pregledavao srčane bolesnike, očitavao elektro-kardiograme i vodio skraćenu kardiološku ambulantu. U tom zaista velikom poslu dr. Karloviću su od 1987. godine pomagali kardiolozi koji su jednom do dva puta tjedno radili ergometrije na Zavodu za nuklearnu medicinu i nakon obavljenog posla konzilijarno pregledavali bolesnike.

Opće internističke, kardiološke i ostale subspecijalističke ambulante radile su u jutarnjim sati-ma. Smjenskog rada su bile oslobođene dr. Ana Tomljanović – Manestar u sušačkoj i dr. Đurđica Car-Bačić u riječkoj Poliklinici u ‘’svojim’’ općim internističkim ambulantama. Ostali liječnici su radili u smjenama pa bolesnici nisu imali ‘’svoje’’ stalne specijaliste koji su ih ranije redovito liječili. Preglede su sada obavljali specijalisti u dnevnoj smjeni. Kako to najčešće nisu bili ‘’njihovi doktori’’ bolesnici su bezuspješno protestirali, a i liječnici nisu bili oduševljeni jer više nisu pregledavali bolesnike koje su dobro medicinski poznavali i s kojima su na pozitivan način bili ‘’familijarizirani’’. Da ne pogriješe pri kontrolnim pregledima morali su ponovo, bez obzira na priloženu medicin-sku dokumentaciju, temeljito pregledati bolesnike, pa su raniji rutinski kontrolni pregledi postali prvi pregledi za koje je trebalo utrošiti znatno više vremena. Zbog toga su sporiji ili pedantniji specijalisti radili duže od propisanoga radnog vremena, a bolesnici u prenatrpanim čekaonica-ma nestrpljivo čekali red da budu pregledani.

Smjenski rad liječnika odrazio se i na rad Katedre za internu medicinu. S održavanjem pre-davanja, seminara i ispita nije bilo većih poteškoća jer su nastavnici, predstoj-nica klinike i većina šefova odjela, bili oslobođeni rada u smjenama. Problemi su nastali s održavanjem vježbi sa stu-dentima koje su vodili asistenti. Da se održi kontinuitet ‘’dragovoljno’’ su na-kon noćne smjene ostali na klinici ili su u dane kada su radili u noćnoj smjeni dolazili ujutro održati vježbe, a navečer odraditi svoju redovitu smjenu. Rjeđe su incognito svoju grupu studenata ‘’prebacili’’ kolegama asistentima koji su radili u dnevnoj smjeni što je nedvojbe-no utjecalo na smanjenje kvalitete prak-tične nastave zbog dvostrukog broja studenata u grupi.

Smjenski rad liječnika trajao je punih devet godina. Njegovim ukidanjem po-četkom 1991. ponovo se počelo raditi u jutarnjem vremenu i dežurstvu. Rezi-mirajući sve do sada rečeno – bio je to neuspješan eksperiment.

U smjenama se radilo i praznicima – dr. Ana Radić i dr. Zdenko Karlović s medicinskim sestrama na dočeku Nove 1985. godine (prva s lijeva Darinka Lazarić, prva s desna Vera Bačić-Šilić)

Page 217: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

215

Organizacija posla na Kardiološkom odjelu i Zavodu za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1992. do 2010. godine

Nakon potpisivanja Sarajevskog sporazuma o prekidu ratnih djelovanja i priznanja samostal-nosti Republike Hrvatske nastupilo je zatišje pa se ‘’ratni’’ smjenski rad liječnika ukinuo i ponovno se početkom veljače 1992. počelo raditi u jutarnjem radnom vremenu i dežurstvu. Medicinske sestre na odjelu su nastavile s dvanaesterosatnim dnevnim i noćnim smjenama, a sestre u poli-kliničkoj ambulantnoj službi i administrativne službenice radile jednokratno u jutarnjim satima. Liječnici mobilizirani u sanitetski sustav Hrvatske vojske vratili su se na svoja radna mjesta da bi tijekom ‘’Oluje’’ u kolovozu 1995. ponovo na kraće vrijeme bili mobilizirani u vojni sanitet. Kako je već navedeno, liječnicima je u jesen 1991. uvedena radna obveza pružanja pomoći bolnicama u Gospiću i Otočcu, a 1995. i medicinskim stacionarima i bolnicama bosansko-hercegovačke Federacije što je trajalo do siječnja 1998. godine.

Petgodišnje razdoblje od početka ‘’balvan revolucije’’ do pobjedonosne ‘’Oluje’’ obilježeno je nedostatkom lijekova i sanitetskog materijala, prekidom nabavljanja nove i zanavljanja stare opreme i značajnim osipanjem liječničkoga, u manjoj mjeri i se-strinskog osoblja. Čak je 17 spe-cijalista od kojih pet sveučilišnih nastavnika prestalo raditi, veći-na zbog odlaska u mirovinu. Da se nadoknadi manjak u istom je vremenskom razdoblju na Kliniku primljeno 20 specijalizanata inter-ne medicine. ‘’Kadrovska rupa’’ se uspješno pokrpala, specijalizanti su s vremenom postali specija-listi pa je koncem 2000. godine na Kardiološkom odjelu radilo 19 specijalista kardiologa i internista kardiološkog usmjerenja.91

Nakon završetka rata ponovno je u porastu broj hospitaliziranih i ambulantno liječenih bolesnika. Osnovna shema rada na odjelu i polikliničkim ambulantama osta-je ista, ali se povećava količina posla u neinvazivnoj i invazivnoj dijagnostici, konzilijarnoj službi i ambulantnom pogonu.

Početkom devedesetih go-dina na sušačkoj Poliklinici su svakodnevno (osim subote i ne-djelje) od 8 do 16 sati radile dvije Opće internističke i jedna Opća 91 Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina ponovo je omogućeno obavljanje privatne liječničke prakse, ali niti jedan bolnički kardiolog nije napustio državnu službu i otvorio privatnu liječničku ordinaciju. Razlozi su bila nesigurna vremena, kronična liječnička besparica, manjak ozbiljnih investitora i , ne na posljednjem mjestu, nedostatak inicijative i strah od neuspjeha.

Za požrtvovni rad s bolesnicima medicinske sestre su u znak pažnje do-bivale cvijeće, voćne sokove, naranče i kolače. U Postkoronarnoj jedinici 2002. godine. Sjedi glavna sestra Nada Randić, a s lijeva na desno stoje Irena Kuščević, Elza Relja, Rozalija Mavrinac i Sandra Baljak.

Page 218: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

216

kardiološka ambulanta. U internističkim ambulantama rade stalne specijalistice koje pregleda-vaju kardiološke i nefrološke bolesnike. U to vrijeme tri dana tjedno u jutarnjim satima osam sati dnevno radi i Ambulanta za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca.

Zbog poboljšanja specijalističke zdravstvene zaštite stanovništva Klinički bolnički centar skla-pa ugovore s Domovima zdravlja Primorsko-goranske županije, pa internisti među kojima su najbrojniji kardiolozi od 1995. godine, jednom do dva puta mjesečno, obavljaju preglede u Do-movima zdravlja na Krku, Rabu i Malom Lošinju, a 2005. i 2007. počinju se pregledavati bolesnici u Domovima zdravlja u Senju i Buzetu.

Da se skrati vrijeme čekanja na kardiološke preglede 1998. se otvara ‘’popodnevna’’ Opća kardiološka ambulanta na Poliklinici koja radi dva dana u tjednu od 14 do 20 sati. Jedna od dvije opće internističke ambulante se 2001. godine pretvara u jutarnju Opću kardiološku ambulantu, a popodnevna Opća kardiološka ambulanta počinje raditi svakodnevno, osim subote i nedjelje, od 12 do 20 sati. Iste godine Ambulanta za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca počinje raditi pet dana tjedno u punom jutarnjem radnom vremenu.

Zbog nedostatka prostora na Poliklinici i daljnjeg povećanja bolesnika, na odjelu se 2004. godine otvara još jedna Opća kardiološka ambulanta, a 24 satni rad sa srčanim bolesnicima u Hitnom medicinskom traktu počinje se bilježiti kao Hitna kardiološka ambulanta. Kako broj sr-čano operiranih bolesnika i kandidata za invazivne i intervencijske postupke stalno raste, 2007. godine se otvara Ambulanta za invazivnu i intervencijsku kardiologiju koja početno radi jednom tjedno u skraćenom vremenu od 8 do 12 sati.

Ne računajući Ambulantu predstojnika klinike i izvanbolničke konzilijarne ambulante koncem 2010. godine na Zavodu i Poliklinici je radilo šest općih i specijaliziranih kardioloških ambulanata u punom i skraćenom radnom vremenu.

Nabavom nove opreme i stručnim usavršavanjima liječnika i medicinskih sestara povećava se broj dijagnostičkih postupaka, napose ergometrija, ehokardiografija i 24 satnih dinamičkih elek-trokardiografija. Početkom devedesetih godina ergometrije se rade dva dana tjedno, četiri sata

Elektrokardiografija na Poliklinici – medicinska sestra Radmila Perušić snima elektrokardiogram, Sušak 2012.

Page 219: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

217

dnevno, a holter monitoring jednom tjedno, osam sati dnevno. Godine 1998. ergometrije, eho-kardiografije i holter monitoring se rade četiri dana tjedno, osam sati dnevno, da bi se od 2004. godine pretrage počele raditi svakodnevno, osim subote i nedjelje, u punom radnom vremenu, ergometrije i ehokardiografije istodobno na dva radilišta.

Invazivna kardiološka dijagnostika je prestala s radom 1992. godine. Nabavom polivalentne radiološke angiosale 1996. broj invazivnih zahvata raste, a izraziti porast bilježi se od 2003. kada je nabavljena nova, isključivo kardiološka angiosala. Godine 1998. uvedeni su intervencijski zahvati, a počam od 2000. invazivni i intervencijski zahvati se rade svakodnevno osim subote i nedjelje u punom radnom vremenu. Zavisno od količine potrošnog materijala povremeno se radilo u jutarnjoj i popodnevnoj smjeni koja je završavala u 20 sati.

Tijekom prve ratne godine, broj ugrađenih trajnih elektrostimulatora srca se prepolovio, da bi od 1992. opet počeo rasti, a 2010. dosegao maksimum. S godinama je ugradnja elektrosti-mulatora i doslovno prešla u ruke kardiologa. Elektrostimulatori se od 2011. ugrađuju u novoj angiosali Kliničkog zavoda za radiologiju sušačkog lokaliteta KBC-a.

U siječnju 1998. ponovo su počele kardiokirurške operacije, pa su na Kardiološkom odjelu uvedeni indikacijski sastanci. Na njima se odlučuje koji će bolesnici biti invazivno i intervencijski obrađeni, analiziraju se učinjene koronarografije i kateterizacije srca, preporuča se medikamen-tozna terapija ili intervencijsko liječenje i određuju kandidati za kardiokirurške zahvate. Jednom tjedno, pri kraju radnog vremena kada završava kardiokirurški program, održavaju se zajednički sastanci s kardijalnim kirurzima na kojima se definitivno utvrđuje lista bolesnika za hitne i odlo-žene kardiokirurške operacije. S obzirom na ograničeni kapacitet samo jedne angiosale, kardio-kirurške operacijske sale i Jedinice intenzivnog liječenja kardiokirurških bolesnika, uvedene su nepopularne liste čekanja za invazivno-intervencijske zahvate i kardiokirurške operacije.

Zbog povećanog opsega posla na Odjelu / Zavodu, Hitnom medicinskom traktu i konzili-jarnoj službi povećao se broj dežurnih liječnika. Koncem 2010. godine na zavodu dežuraju dva specijalista kardiologa od kojih jedan zadužen za bolesnike na odjelima intenzivnog liječenja i ishemijske bolesti srca, a drugi za bolesnike na ostalim odjelima, Hitnom medicinskom traktu i konzilijarne preglede. Treći dežurni liječnik, specijalizant interne medicine, vrši trijažu kardio-vaskularnih bolesnika u Hitnom medicinskom traktu i zajedno sa specijalistima odlučuje o nji-

Po završetku stručnog sastanka, prije odlaska na vizite, društvo obasjano zimskim suncem na terasi IV. kata sušačke bolnice, prosinac 2001.S lijeva na desno: mr. sc. Fedor Fischer, dr. Đuro Marinović, doc. dr. Juraj Kučić, dr. Željko Plazonić, dr. Marijan Pado-van, dr. Rajko Miškulin i dr. Karlo Stanić.

Page 220: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

218

Vizita na Odjelu za ishemijsku bolest srca, Sušak 2012.S lijeva na desno: glavna sestra Slavica Vrban, vms, dr. Barbara Radović, dr. sc. Tomislav Jakljević i dr. Ana Petretić

Mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević pregledava u Kardiološkoj ambulanti, Sušak 2012.

Page 221: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

219

hovom zbrinjavanju i hitnim prijemima. Dežurnom timu valja pribrojiti inter-vencijskog kardiologa koji se nalazi kod kuće u 24 satnoj pripravnosti za hitne koronarografije i perkutane koronarne intervencije. U Hitnom medicinskom traktu u stalnoj su službi specijalizanti različitih bolničkih specijalnosti među kojima i budući internisti pa i oni u slu-čajevima dolaska većeg broja kardiova-skularnih bolesnika pomažu službuju-ćim liječnicima zavoda.

Dugogodišnji pročelnik Kardiologije

dr. Marijan Padovan u radnoj sobi, Sušak 2012.

Uspješan rad je nezamisliv bez doprinosa administrativnih službenica. U administraciji Zavoda Jasminka Škaljo - Ivančević (u prvom planu) i Kristina Ružić, Sušak 2012.

Page 222: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

220

STRUČNI RAZVOJ

Dijagnostički postupci i liječenje srčanih bolesnika na Internim odjelima

Do osnivanja Kardiopulmoloških odsjeka, srčani bolesnici se s ostalim internističkim bolesni-cima liječe na muškim i ženskim odsjecima Internih odjela riječkih bolnica.

Primaju se bolesnici s akutnom reumatskom groznicom, srčanim greškama, endokarditisom, miokarditisom, kardiomiopatijama, perikarditisom, srčanim aritmijama, kroničnim plućnim sr-cem i srčanom dekompenzacijom. Na odjelima se liječe i bolesnici s predinfarktnim stanjem (nestabilnom anginom pektoris), akutnim infarktom miokarda, akutnim plućnim edemom, plućnom tromboembolijom te krvožilni bolesnici s flebotrombozom i tromboflebitisom, lue-tičnim mezaortitisom, nodoznim poliarteritisom, obliterirajućim trombangitisom, disecirajućom aneurizmom aorte i arterijskom hipertonijom. Dok Bolnica za tuberkulozu pluća u Ičićima nije sredinom šezdesetih godina postala bolnica za sve plućne bolesti na Interne odjele se prima-lo bolesnike s kroničnim bronhitisom, bronhijalnom astmom i astmatskim statusom, difuznim bronhijektazijama, spontanim pneumotoraksom, upalama pluća i porebrice, hemoptojama, kar-cinomom i emfizemom pluća. Prvih poslijeratnih godina liječe se i plućni tuberkulozni bolesnici i tuberkuloza ostalih unutarnjih organa osim koštano-zglobne koja se liječila u specijalnim orto-pedskim bolnicama u Kraljevici i Lovranu. Do konca 1947. godine hospitaliziraju se svi neurološki bolesnici, većina na riječkom odjelu.

Pored anamneze, fizikalnog pregleda i osnovnih hematoloških i biokemijskih analiza krvi i mokraće, dijagnostika srčanih i krvožilnih bolesti zasnivala se na elektrokardiografiji i rendgen-skoj dijaskopiji (grafiji) srca i pluća. Mogućnosti su bile male, ali se liječilo najbolje kako se znalo i moglo u skladu s tadašnjim terapijskim smjernicama najboljih hrvatskih i jugoslavenskih klinič-kih bolnica u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu.

Da ostane zabilježeno kako se u to vrijeme radilo prikazat ću najčešće terapijske postupke.Uz ograničenje fizičke aktivnosti i strogo mirovanje u postelji prvih dana bolesti važnu ulogu u

liječenju bolesnika sa srčanom dekompenzacijom imale su dijetetske mjere. Prva tri dana davala se mliječna Karellova, rjeđe Kempnerova rižina dijeta, a potom strogo neslana hrana. Sve štetne navike, napose pušenje i konzumiranje alkohola, bile su strogo zabranjene. Tekućina se početno ograničavala na količinu izgubljenu mokraćom i insenzibilnom perspiracijom. Od diferentnih lijekova suvereni su bili preparati digitalisa (digitoksin) i digitaloidi (strofantin), a prve učinkovite premda nefrotoksične živine diuretike primjenjivalo se intramuskularno ili intravenozno. Kao di-uretici služili su i preparati teofilina, a koncem pedesetih godina počelo se primjenjivati salidiu-retike (hidroklorotijazid i politijazid).

Uz kisik putem oronazalne maske, kao prve lijekove u suzbijanju akutnog kardiogenog pluć-nog edema davalo se morfin i brzo djelujuće preparate digitalisa (digoksin i lanatozid C) ili stro-fantusa (strofantin) intravenski. Kada je akutno zatajenje lijeve srčane klijetke potrajalo učinila se venepunkcija i intravenski davao diuretik. Ponekad se u svrhu sprečavanja dotoka krvi u srce primjenila beskrvna venepunkcija Esmarchovim poveskama na tri ekstremiteta ili se čak uranjalo ruke i noge u umivaonik vruće vode.

Suvereno sredstvo za suzbijanje pektanginoznih bolova – nitroglicerin davao se u 1% alkohol-noj otopini ili lingvaletama. Tri do četiri kapi perlingvalno ili dvije lingvalete u razmaku od dese-tak minuta su prekidale napad, a profilaktički se primjenjivalo nitrate s dugotrajnim djelovanjem (eritroltetranitrat).

U akutnom srčanom udaru, uz oksigenoterapiju i suzbijanje bolova morfinom kombiniranim s atropinom da se izbjegne povraćanje, glavna terapijska mjera je bilo dugotrajno mirovanje. Bo-

Page 223: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

221

lesnici su najmanje tri tjedna ležali u postelji, a prvo ustajanje se dozvolilo tek nakon šest tjedana. U sprečavanju flebotromboza i plućnih tromboembolija koje zbog dugotrajnog ležanja nisu bile rijetke, vršene su vježbe disanja i aktivno i pasivno pokretanje nogu. Tek su krajem pedesetih go-dina u prevenciju i liječenje dubokih venskih tromboza uvedeni heparin i kumarinski preparati (dikumarol).

Akutna reumatska groznica, poslije rata česta bolest djece i adolescenata i najčešći uzrok ste-čenih srčanih grešaka, liječila se strogim mirovanjem u postelji i salicilatima, a profilaksa recidiva penicilinom uvedena je sredinom pedesetih godina.92 Približno u isto vrijeme u liječenje reumat-skog pankarditisa uvedeni su kortikosteroidi (kortizon).

Najčešća srčana aritmija, fibrilacija atrija s apsolutnom tahiaritmijom, prekidala se peroralnim ili intravenskim davanjem digoksina i kinidina.

Do konca pedesetih godina preparati Rauwolfije (rezerpin) i salidiuretici (hidroklorotijazid i politijazid) najučinkovitije su regulirali povišeni arterijski krvni tlak.

Akutni napadi bronhijalne astme i astmatski statusi uspješno su prekidani frakcioniranom pri-mjenom adrenalina subkutano i aminofilina i kortikosteroida s brzim djelovanjem intravenski.

Lobarna pneumokokna pneumonija se do pojave prvog antibiotika penicilina liječila sulfona-midima i napose kod djece i staraca imala veliku smrtnost.

Bolesnici s uznapredovalim srčanim greškama, kroničnim plućnim srcem i kardiomiopatijama umirali su u završnom zatajenju srca, a sličnu sudbinu su doživjeli i oni s teškim akutnim mio-karditisom, kardiogenim šokom, masivnim plućnim tromboembolijama i disecirajućim aneuriz-mama aorte. U preantibiotskoj eri akutni i subakutni bakterijski endokarditis su bili smrtonosni, a bolesnici s kompletnim atrioventrikularnim blokom i Adams-Stokesovim sindromom preživjeli samo u slučajevima prolaznog bloka. Prognoza bolesnika s akutnim infarktom miokarda je bila neizvjesna, a visoka smrtnost se bilježila u infarktu praćenom komplikacijama.

Unatoč kombinirane kemoterapije paraaminosalicilnom kiselinom (PAS), streptomicinom i hidrazidom izonikotinske kiseline (Eutizon B6

) koja je nakon Drugog svjetskog rata iskorijenila tuberkulozu, teški oblici poput milijarne sepse, kazeokavernozne ftize i tuberkuloznog leptome-ningitisa redovito su završavali smrtnim ishodom.

Stručni rad Kardiopulmoloških odsjeka i Kardioloških odjela Klinika za internu medicinu

Dolaskom docenta Antonina na mjesto predstojnika riječke Interne klinike pojačano se izu-čavaju srčanožilne bolesti. Njegovom zaslugom se 1965. godine osniva Laboratorij za kardiopul-monalnu dijagnostiku u kojem se rade elektrokardiografije, spirometrije i vektorkardiografije, od 1966. i fonomehanografije. Sljedeći primjer riječke klinike i na sušačkoj se početkom sedamde-setih godina u sklopu Kardiopulmološkog odsjeka pod vodstvom dr. Zlatka Pavlina osniva Kar-diopulmološki laboratorij u kojem se osim vektorkardiografija obavljaju navedene neinvazivne pretrage.

U invazivnoj dijagnostici prvenstvo pripada sušačkim torakovaskularnim kirurzima. Godine 1965. na Zavodu za rendgenologiju učinjena je desnostrana srčana kateterizacija, 1968. lijevo-strana, a 1974. selektivna koronarografija s lijevostranom ventrikulografijom. Pod kirurškim vod-stvom 1970. godine ugrađeni su prvi trajni elektrostimulatori srca. Od samog početka pojedini

92 U širu uporabu penicilin je u riječke bolnice uveden 1947. godine. Među prvim riječkim liječnicima koji su ga primjenili već 1944. je bila Velinka Švalba, šefica Očnog odjela partizanske vojne bolnice u Grumu pri bazi NOV Jugoslavije u Bariju (Italija). Penicilin je zajedno sa sulfonamidima dobio ranjenik s trombozom kavernoznog sinusa. Istaknuta riječka gastroenterologinja prim. dr. Velinka Švalba-Novak kćerka je prim. dr. Ante Švalbe i prim. dr. Velinke Švalbe koja je poslije rata radila na Oftalmološkom odjelu OB ‘’Braće dr. Sobol’’ i jedno vrijeme bila njegova šefica.

Page 224: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

222

internisti-kardiolozi sudjeluju u radu kateterizacijskog i implantacijskog tima. Do kraja osamde-setih godina neinvazivna dijagnostika se proširuje telemetrijom 1972., fotoanalizom elektron-skog impulsa elektrostimulatora i bicikl ergometrijom 1974., oscilografijom i pletizmografijom 1977., 24 satnom dinamičkom elektrokardiografijom po Holteru i ehokardiografijom 1981., pa se uz klasične metode dijagnoza kardiovaskularnih bolesti sve više zasniva na neinvazivnim i invazivnim postupcima.

Promijenila se i patologija srčanih bolesti. Akutna reumatska groznica zahvaljujući upotrebi penicilina u liječenju streptokoknih upala grla postaje rijetka bolest pa se rjeđe hospitaliziraju bolesnici s dekompenziranim srčanim greškama. Penicilin je doveo do dramatičnog pada sifilisa, pa luetičnog mezaortitisa gotovo da i više nema. Ishemijska bolest srca sa svim svojim kliničkim manifestacijama od kojih su najčešće angina pektoris, akutni infarkt miokarda, srčane aritmije i kongestivno zatajenje srca izbija po učestalosti na prvo mjesto. Povećava se i broj hospitalizira-nih bolesnika s arterijskom hipertenzijom i hipertenzivnim krizama, a prima se manje bolesnika s infektivnim endokarditisom i miokarditisom. Za razliku od prijašnjih godina svi plućni bolesnici se liječe u Bolnici za plućne bolesti i tuberkulozu u Ičićima.

Koncem šezdesetih godina nabavljeni su prvi elektrokardiografski monitori i DC defibrilatori što je predstavljalo pravu revoluciju u liječenju akutnog infarkta miokarda i srčanih aritmija. Pa-roksizmalne supraventrikularne tahikardije i tahiaritmije i postojane paroksizmalne ventrikularne tahikardije liječe se sinkroniziranom elektrokardioverzijom, a do tada smrtonosna ventrikularna fibrilacija uspješno se prekida defibrilacijom srca, U liječenju po život opasnih bradikardija, napo-se totalnog atrioventikularnog bloka niske frekvencije klijetki s Adams-Stokesovim sindromom postignut je ogroman napredak ugradnjom privremenih i trajnih srčanih elektrostimulatora. In-dikacije za primjenu glikozida digitalisa, kinidina, prokainamida, ajmalina i difenilhidantoina se sužavaju, a počinju se primjenjivati blokatori beta adrenergičkih receptora, verapamil, dizopira-mid, lidokain i amiodaron.

Dr. Veljko Čabrijan na viziti sa sestrama u sušačkoj Intenzivnoj njezi. S njegove lijeve strane stoji Anđelka Čargonja, a s desne strane glavna sestra Nedjeljka Jerčinović-Jardas, 1976. (?)

Page 225: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

223

Kardiogeni šok uzrokovan opsežnim akutnim infarktom miokarda i nadalje predstavlja ner-ješiv terapijski problem. Uz korekciju hipovolemije infuzijama, metaboličke acidoze natrijevim hidrokarbonatom, hipoksemije kisikom i hipokalijemije kalijevim kloridom primjenjuju se snažni vazopresori – noradrenalin i metaraminol, potom beta adrenergički agonisti dopamin i dobuta-min i periferni vazodilatatori (natrijev nitroprusid). Rutinska uporaba glukokortikoida u visokim dozama (prednizolon tetrahidroftalat) zbog vazodilatatornog djelovanja i smanjenja veličine in-farktne zone nije se pokazala opravdanom.

Sredinom sedamdesetih godina i liječenje pektoralne angine doživljava medikamentoznu renesansu. Najprije se uvode neselektivni (propranolol i oksprenolol), a potom selektivni beta adrenergični blokatori metoprolol i atenolol. Pored njih se primjenjuju i antagonisti kalcija ve-rapamil i diltiazem, antitrombocitni lijekovi dipiridamol i acetilsalicilna kiselina, nitrati s dugo-trajnim djelovanjem (izosorbiddinitrat) i ‘’koronarni vazodilatatori’’ (karbokromen). Za sedaciju i anksiolizu se umjesto barbiturata koriste benzodiazepini od kojih se pojedini upotrebljavaju i danas (diazepam – ‘’popularni’’ Apaurin).

Ovo je razdoblje obilježeno pojavom niza novih lijekova u liječenju arterijske hipertenzije. Hipertenzivne krize se više ne suzbijaju rezerpinom intravenozno, već moćnim hipotenzivima, isprva diazoksidom, a potom natrijevim nitroprusidom, hidralazinom i nitroglicerinom. U liječe-nju bolesti povišenog arterijskog krvnog tlaka proširuje se paleta hipotenziva. Uvode se diuretici Henleove petlje i distalnog tubula, direktni i indirektni vazodilatatori, antiadrenergici s pretežito centralnim (metildopa) i primarno perifernim djelovanjem (alfa i beta blokatori adrenergičnih receptora). Krajem sedamdesetih godina uveden je kaptopril – prvi inhibitor konvertaze angio-tenzina I u angiotenzin II.

Premda se u plućnim tromboembolijama još ne primjenjuju trombolitici, davanjem heparina u 24 satnoj intravenskoj infuziji i peroralnih antikoagulantnih lijekova (etilbiskumacetat i varfarin) postiže se značajno smanjenje do tada visoke smrtnosti.

Na sušačkoj Klinici za kirurgiju je 1967. godine učinjena prva operacija na otvorenom srcu uz

Intenzivna kardiokirurška njega, Sušak 2008.

Page 226: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

224

pomoć stroja za izvantjelesni krvotok, a 1969. i prva ugradnja umjetnog srčanog zaliska. Počet-kom 1977. godine počinju se raditi revaskularizacije miokarda aortokoronarnim premosnicama. Kirurške revaskularizacije miokarda i ugradnje umjetnih srčanih zalistaka značile su početak no-vog života za koronaropate i bolesnike sa srčanim greškama koji su do tada umirali u ponovlje-nim infarktima miokarda i na lijekove tvrdokornim završnim zatajivanjima srca.

Zahvaljujući širokom spektru modernih antibiotika akutni i subakutni mikrobijalni endokardi-tis više ne predstavlja smrtonosnu bolest, a ugradnjom mehaničkih i bioloških zalistaka otvorila se mogućnost zamjene infekcijom uništenih srčanih zalistaka.

Operacijskim zahvatom uz pomoć izvantjelesnog krvotoka i ugradnjom dakronskih endopro-teza spašavaju se životi bolesnika s disecirajućom aneurizmom grudne i trbušne aorte koje su do tada konzervativno liječene imale visoku smrtnost.

U prosincu 1984. godine uvedeno je sustavno liječenje steptokinazom u perakutnom infarktu miokarda koje je značilo daljnji veliki kvalitetni iskorak.93

Stručni rad na Kardiološkom odjelu i Zavodu za kardiovaskularne bolesti Interne klinke Kliničkog bolničkog centra

U Intenzivnoj njezi srčanih bolesnika nastavlja se s primjenom fibrinolitičkog liječenja u pe-rakutnom transmuralnom infarktu miokarda. Elektrostimulacijski tim 1985. ugrađuje frekventno adaptabilni elektrostimulator i dvokomorni fiziološki DDD pacemaker.

Od 1987. godine na Zavodu za nuklearnu medicinu KBC-a počinje se izvoditi radionuklidna ventrikulografija u mirovanju i opterećenju, a dvije godine kasnije i planarna perfuzijska scinti-grafija miokarda u mirovanju i opterećenju. U radu tima sudjeluju i internisti-kardiolozi.

Zbog porasta bolesnika 1987. godine se na odjelu osniva Odsjek za srčane aritmije i elektro-stimulaciju srca, pa su svi bolesnici sa srčanim aritmijama i poremećajima provođenja smješteni i liječeni na jednom mjestu. Iste je godine na riječkom lokalitetu Zavoda za radiologiju KBC-a uvedena kompjuterizirana tomografija (CT).

U rujnu 1990. utemeljen je Odsjek intenzivne skrbi (Kardiologija III) na kojem se liječe životno ugroženi srčani i krvožilni bolesnici koji po prirodi svoje bolesti nisu koronaropati (disecirajuća aneurizma aorte, akutni septički endokarditis, tamponada srca najčešće uzrokovana malignim perikardijalnim izljevom, tromboza umjetnih srčanih zalistaka, akutna plućna tromboembolija, hipertenzivne krize).

Rat je prekinuo daljni napredak. Velikim naporima vodstva odjela, klinike i ravnateljstva Klinič-kog bolničkog centra u poslijeratnim godinama ponovo dolazi do unapređenja stručnog rada. Godine 1995. uvedena je kompjuterizirana ergometrija na pokretnom sagu i nabavljen vektor-kardiograf s mogućnošću snimanja kasnih potencijala, a na sušačkom Zavodu za radiologiju KBC-a otvorena nova polivalentna angiosala u kojoj uz angioradiologe i vaskularne kirurge rade i internisti-kardiolozi. Iduće je godine i na sušačkom lokalitetu Zavoda za radiologiju postavljen novi 16 slojni uređaj za kompjuteriziranu tomografiju čime je dodatno poboljšana dijagnostika bolesti srca i velikih krvnih žila.

Invazivna kardiološka dijagnostika dotada pod vodstvom angioradiologa potpuno prelazi u ruke kardiologa. Nakon višegodišnje stanke 1996. učinjena je prva koronarografija u novoj angiosali, a dvije godine kasnije prva elektivna i primarna perkutana koronarna intervencija u

93 Nakon intrakoronarno date streptokinaze Klaus Rentrop prvi je 1979. godine dokazao brzu rekanalizaciju arterije čije je za-čepljenje uzrokovalo infarkt miokarda (‘’infarkt odgovorna arterija’’). U SR Hrvatskoj je prva intrakoronarna fibrinoliza učinjena na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike KBC-a ‘’Rebro“ u Zagrebu 1984. godine (doc. dr. Mihajlo Šesto, prof. dr. Vladimir Goldner i dr. Zdravko Batinić).

Page 227: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

225

Na otvaranju polivalentne radiološke angiosale, Sušak travanj 1995.S lijeva na desno: dr. Željko Plazonić, prof. dr. sc. Ivan Lovasić (Klinički zavod za radiologiju), mr. sc. Boris Mlinarić, zamjenik ravnatelja KBC-a, prof. dr. sc. Milivoj Dujmović (Klinički zavod za radiologiju), doc. dr. sc. Žarko Tomljano-vić, ravnatelj KBC-a, Branko Bačić (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi) i prof. dr. sc. Andrija Hebrang, ministar zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske.

Uređaj za kompjuteriziranu tomografiju na Kliničkom zavodu za radiologiju sušačkog lokaliteta KBC-a, 2008.

Page 228: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

226

bolesnika s akutnim infarktom miokarda. Elektrostimulacijski tim 1996. implantira prvi VDD elek-trostimulator, a iste je godine učinjena i prva analiza kasnih srčanih potencijala i dobiven ehokar-diograf s kojim je moguća potpuna ultrazvučna obrada bolesnika. Nakon osam godina stanke, u siječnju 1998. ponovno su počele kardiokirurške operacije na Klinici za kirurgiju.

Na Zavodu za nuklearnu medicinu nabavljena je 1998. nova kompjuterizirana gama kamera za emisijsku tomografiju, pa je uz sudjelovanje kardiologa uvedena emisijska stres / rest perfuzij-ska tomografija miokarda talijem 201 i tehnecijem99m - MIBI-jem.

Daljnji dijagnostički napredak uslijedio je 2001. godine kada je na riječkom lokalitetu Zavoda za radiologiju uvedena magnetna rezonanca snage 0.5 tesla.

Pedijatri-kardiolozi transkateterskim putem, među prvima u našoj državi, 2001. godine zatva-raju defekt atrijskog septuma tipa ostium secundum i otvoreni arterijski kanal.

Poboljšava se ultrazvučna dijagnostika jer je iste godine nabavljen novi ehokardiograf koji omogućava i kolor kinezu, osnove tkivnog doplera i stres ehokardiografiju koja je prvi put uči-njena 2004. godine. Osnovne pretrage tkivnim doplerom počinju se raditi 2005. , a od 2006. radi se i procjena funkcije endotela.

Veliki pomak u stručnom radu značilo je otvaranje nove, isključivo kardiološke angiosale 2003. godine. Iduće godine otvoren je novi neinvazivni kardiološki laboratorij u kojem je po prvi put na jednom mjestu objedinjena sva neinvazivna dijagnostika. U suradnji s vaskularnim kirurzima i anesteziolozima iste je godine učinjena prva implantacija aortalnog (torakalnog) graft stenta i prva endomiokardijalna biopsija. Pošto su stvoreni svi potrebni uvjeti osnovan je tim za 24 satnu primarnu perkutanu koronarnu intervenciju (PCI) u perakutnom infarktu miokarda.

Transkateterski zahvat, Sušak 2008.S lijeva na desno: mr. sc. Neven Čače, Morena Kvaternik, vms, prof. dr. Vladimir Ahel, ing. Irena Dorčec, dr. Davorka Žagar i Miranda Mrakovčić, ms.

Page 229: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

227

Otvaranje novog neinvazivnog laboratorija 2004. godine

U studenom 2005. Kardiološki odjel postaje Zavod za kardiovaskularne bolesti.Nabavom tomografske E-cam gama kamere SPECT 201 s dva detektora poboljšava se nukle-

arna kardijalna dijagnostika. I elektrostimulacijski tim postiže zapažene rezultate – 2000. godine ugrađen je kardioverter-defibrilator, 2001. trokomorni elektrostimulator za kardijalnu resinkroni-zaciju, a 2007. trokomorni pacemaker kardioverter defibrator (ICD-CRT). Na sušačkom lokalitetu Zavoda za radiologiju iste je godine postavljena nova magnetna rezonanca snage 1,5 tesla.

Page 230: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

228

U prosincu 2008. godine učinjen je prvi intravaskularni ultrazvuk (IVUS), a u lipnju 2010. mul-tidisciplinarni tim sastavljen od kardiologa, vaskularnih kirurga, angioradiologa i anesteziologa ugrađuje abdominalni aortalni graft stent bolesniku s prijetećom rupturom aneurizme aorte.

Razdoblje od osnivanja jedinstvenog Kardiološkog odjela 1984. do kraja 2010. godine obilje-ženo je nizom novih dijagnostičko-terapijskih postignuća:1. Prestaju se raditi oscilografije (1990.), fotoanalize impulsa elektrostimulatora (1991.), fonokar-

diografije s polimehanografijama (1992.) i vektorkardiografije (2002.), a uvode se stres scin-tigrafije srca i radionuklidne ventrikulografije (1987.), kompjuterizirana tomografija (1987.) i magnetna rezonanca (2001).

2. Bilježi se stalan porast ergometrijskih testiranja, 24 satne dinamičke elektrokardiografije, ehokardiografije i nakon završetka Domovinskog rata invazivne dijagnostike.

3. Uvedeni su novi postupci u liječenju koronarne srčane bolesti:a) U liječenju nestabilne angine pektoris i NSTEMI akutnog infarkta miokarda daju se nove

generacije nitrata, kardioselektivnih blokatora beta adrenergičnih receptora i dihidropiri-dinskih antagonista kalcijskih kanala, antitrombocitni i antitrombotični lijekovi – tiklopi-din, klopidogrel, inhibitori receptora II b / III a, niskomolekularni heparini i nefrakcionirani heparin.94

b) U ranoj fazi akutnog STEMI infarkta miokarda primjenjuje se acetilsalicilna kiselina, klo-pidogrel, inhibitori konvertaze angiotenzina (ACE inhibitori), beta blokatori, fibrinoliza

94 NSTEMI: infarkt miokarda bez elevacije ST spojnice.

Konferencija za tisak u povodu postavljanja aortalnog abdominalnog graft stenta, Sušak, lipanj 2010.

Page 231: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

229

streptokinazom i tkivnim aktivatorima plazminogena (t PA-alteplaza).95

c) Krajem devedesetih godina u liječenje akutnog STEMI infarkta uvedena je perkutana ko-ronarna intervencija (PCI) s dilatacijom ‘’infarkt odgovornih arterija’’ i implantacijom sten-tova (proširnica).

d) Unatoč primjeni novih dijagnostičkih (ehokardiografija i invazivni hemodinamski mo-nitoring Swan – Ganzovim kateterima) i terapijskih postupaka (mehanička ventilacija, inotropni agensi, intraaortalna balon crpka, urgentna PCI) u liječenju akutnog STEMI in-farkta miokarda kompliciranog kardiogenim šokom smrtnost je i dalje visoka. U akutnoj rupturi slobodnog zida lijeve klijetke smrt i danas nastupa trenutačno, a hitni kirurški zahvati u rupturi septuma klijetki i papilarnih mišića mitralnih zalistaka jedina su šansa za preživljavanje čemu smo imali prilike svjedočiti.

e) U sekundarnu profilaksu infarkta miokarda uvedeni su acetilsalicilna kiselina, klopidogrel, kardioselektivni beta1

blokatori, ACE inhibitori i hipolipemici (statini).4. U liječenje srčanih aritmija uvedeni su novi antiaritmici – meksiletin, propafenon, kardiose-

lektivni beta1 blokatori, amiodaron i adenozin koji su u određenim indikacijama uspješno

zamijenili antiaritmike iz grupe I a i I b. Stalno usavršavanje novih načina elektrostimulacije srca dovelo je do primjene trokomornih elektrostimulatora za srčanu resinkronizaciju, im-plantabilnih kardioverter defibrilatora i pacemaker-kardioverter defibrilatora.

5. Promijenili su se i klasični principi u liječenju srčane dekompenzacije. Kao prvi lijek uve-deni su ACE inhibitori kojima se u blažem popuštanju dodaju beta blokatori (metoprolol, bisoprolol, nebivolol i karvedilol) i diuretici (fursemid), a u težim oblicima i antigonisti al-dosterona (spironolakton). Indikacije za primjenu preparata digitalisa su znatno sužene pa se njihova primjena ograničila na bolesnike u trajnoj fibrilaciji atrija s tahiaritmijom klijetki i slučajeva kod kojih temeljnom terapijom nije postignut učinak. U završnoj fazi zatajivanja

95 STEMI: infarkt miokarda s elevacijom ST spojnice.

Angiosala, Sušak 2011.

Page 232: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

230

srca počeli su se primjenjivati simpatikomimetici, dopaminergični agonisti i / ili inhibitori fosfodiesteraze u trajnoj intravenskoj infuziji kao privremeno rješenje do presađivanja srca, danas najboljeg terapijskog odabira u završnom zatajivanju srca.96

6. U submasivnim i masivnim plućnim tromboembolijama redovito se primjenjuje fibrinolitič-ka terapija streptokinazom ili tkivnim aktivatorima plazminogena.

7. Akutne i kronične disecirajuće aneurizme grudne i trbušne aorte uspješno se zbrinjavaju postavljanjem endoproteza-aortalnih graft stentova. Operacijska tehnika je napredovala u tolikoj mjeri da se danas na Kardiokirurškom odjelu Klinike za kirurgiju uspješno rješavaju i najteži oblici akutnog disekantnog hematoma uzlazne aorte (operacijski zahvat po Bental-De Bonu).

Osnovni pokazatelji stručnog rada od 1990. do 2010. godine

Kardiološki bolesnici čine više od trećine, a zajedno s gastroenterološkim više od polovine internističkih bolesnika. U knjizi koja ne pretendira biti statističko izvješće brojčano prikazati rad kardiološke djelatnosti od samih početaka 1946. do konca 2010. godine nije moguće iz najma-nje dva razloga. S jedne strane prikaz bi zbog nedostatka arhivskog materijala Klinika za internu medicinu bio nepotpun i netočan, a s druge bi zauzeo previše prostora u inače opširnoj mono-grafiji. Kako bi se barem donekle stekao uvid u obavljeni posao odlučio sam tabelarno prikazati rad Kardiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti u razdoblju od 1990. do 2010. za kojeg sam posjedovao potpunu i točnu medicinsku dokumentaciju.

U prikazu sam izostavio rad u općim specijalističkim internističkim ambulantama u kojima su kardiolozi radili zajedno s kolegama ostalih internističkih subspecijalnosti. Iz istog razloga nije podastrijet rad kardiologa u dežurnoj internističkoj i konzilijarnoj izvanbolničkoj službi. Nisu na-vedeni dijagnostičko-terapijski postupci u kojima su sudjelovali kardiolozi, pri čemu su vodeću ulogu imali specijalisti drugih specijalnosti, najčešće pedijatri i angioradiolozi (primjerice ugrad-nje ‘’zatvarača’’ u defektu interatrijskog septuma, implantacije vena kava filtera, karotidografije itd.).

Tabelarni prikaz ostalih dijagnostičko-terapijskih postupaka namjerno je izostavljen jer sam smatrao da bi puno podataka (brojeva) zamaglilo osnovne kardiološke podatke pa se od ‘’stabala ne bi vidjela šuma’’. Tu spadaju endotrahealne intubacije, umjetna respiracija, venesekcije i drugi pristupi centralnom venskom krvotoku, perikardiocenteze, pleuralne, abdominalne, sternalne i lumbalne punkcije, punkcije limfnih čvorova, postavljanje nazogastričnih, Miller-Abbott-ovih i Sengstaken-Blakemoreovih sondi, kateterizacije mokraćnog mjehura, terapijske venepunkcije, infuzije i transfuzije krvi i drugi postupci koji spadaju u rutinski posao specijalista internista.

Izneseni brojčani podaci predstavljaju dakle samo orijentacijski prikaz obavljenog stručnog posla.

96 Prvu transplantaciju srca u SFR Jugoslaviji učinio je tim prof. dr. Josipa Sokolića 30. rujna 1988. godine na Klinici za kirurgiju KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Rođen u Novom Vinodolskom 1930. godine profesor Sokolić je u činu sanitetskog pukovnika JNA bio načelnik Odelenja za torakalnu i kardijalnu hirurgiju Klinike za hirurgiju Vojno medicinske akademije u Beogradu. Nakon demo-bilizacije 1982. godine postaje predstojnik Klinike za kirurgiju KBC-a ‘’Rebro’’ i šef Zavoda za kardijalnu kirurgiju koje revitalizira i uspješno vodi do mirovine 1993. godine.

Page 233: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

231

Smrtnost (%)

Prosječni broj dana ležanja

Iskorištenost posteljnog kapaciteta (%)

Broj konzilijarnih pregleda

Broj pregleda u kardiološkim ambulantama

Hospitalizirani u Koronarnoj jedinici / JIL-u

Ukupno hospitaliziranih bolesnika

Medicinske sestre

Liječnici specijalisti

Broj postelja u Koronarnoj jedinici /Jedinici intenzivnog liječenja (JIL-u)

Ukupni broj postelja

Klinički parametri

Tablica 1.

Osnovni pokazatelji rada Kadiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1990. do 2010. godine

9,20

12,80

88,60

4.338

8.793

812

2.222

48

15

9

106

1990.

11,50

13,28

48,28

4.422

8.722

795

2.113

52

13

9+4

108

1991.

12,70

13,20

66,20

4.365

8.890

802

2.020

61

13

9+4

103

1992.

11,60

13,40

92,50

3.468

8.398

765

2.148

61

13

9+4

103

1993.

11,10

9,75

96,00

2.548

7.090

937

2.325

55

13

9+4

104

1994.

9,70

13,40

96,00

1.861

7.727

922

2.415

55

13

9+4

104

1995.

9,70

9,75

96,00

3.136

7.488

930

2.718

50

14

9+4

104

1996.

5,92

10,90

91,00

3.152

7.870

1.002

2.849

67

16

9+4

104

1997.

5,47

11,00

96,00

2.082

7.400

917

2.872

51

15

9+4

104

1998.

6,20

10,80

94,25

2.462

9.123

825

2.627

51

17

9+4

104

1999.

5,91

11,00

93,25

1.866

9.523

802

2.711

53

17

9+3

103

2000.

Smrtnost (%)

Prosječni broj dana ležanja

Iskorištenost posteljnog kapaciteta (%)

Broj konzilijarnih pregleda

Broj pregleda u kardiološkim ambulantama

Hospitalizirani u Koronarnoj jedinici / JIL-u

Ukupno hospitaliziranih bolesnika

Medicinske sestre

Liječnici specijalisti

Broj postelja u Koronarnoj jedinici / Jedinici intenzivnog liječenja (JIL-u)

Ukupni broj postelja

Klinički parametri

Tablica 2.

Osnovni pokazatelji rada Kadiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1990. do 2010. godine

6,18

9,02

82,06

1.899

14.527

875

3.420

56

18

9+3

103

2001.

5,73

8,52

81,07

2.332

24.109

885

3.493

68

18

9+3

103(95)

2002.

5,72

7,15

82,68

1.895

22.028

956

4.010

78

18

12(11)

95

2003.

4,84

7,00

82,69

1.980

24.496

971

4.109

83

20

11

95

2004.

5,59

7,07

83,96

2.487

28.333

1.017

4.120

83

20

11

95

2005.

4,82

6,66

84,27

2.067

22.711

1.123

4.317

98

20

10

95

2006.

5,03

6,54

84,27

2.239

22.588

1.232

4.471

98

20

10

95

2007.

6,15

7,34

80,17

2.296

22.840

1.128

3.787

98

20

10

95(94)

2008.

5,01

5,23

75,39

1.821

20.263

1.055

3.575

96

22

10

94

2009.

5,70

5,53

79,58

1.275

25.807

1.112

4.935

89

20

10

94

2010.

Page 234: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

232

Fotoanaliza impulsa elektrostimulatora

Ehokardiografija - transtorakalna

Stres scintigrafija srca

Radionuklidna ventrikulografija (RNV)

Holter monitoring

Telemetrija

Oscilografija

Polikardiografija

Vektorkardiografija

Ergometrija (bicikla)

Elektrokardiografija

Dijagnostički i terapijski postupci

Tablica 3.

Osnovni pokazatelji rada Kadiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1990. do 2010. godine

1.231

591

114

66

778

2.265

35

20

214

516

26.126

1990.

725

164

66

1.054

1.354

4

200

532

25.686

1991.

1.121

182

72

1.264

1.494

185

530

26.610

1992.

940

259

42

1.119

1.332

138

533

23.348

1993.

1.258

253

1.313

1.672

132

481

23.773

1994.

827

277

826

1.415

217

1.095

23.826

1995.

1.531

230

1.070

1.545

134

1.106

26.153

1996.

Analiza kasnih srčanih potencijala

Fibrinolitička terapija

Planirane elektrokardioverzije

Koronarografija s lijevostranom ventrikulografijom

Srčana kateterizacija (D+L)

Zamjena elektrostimulacijskog sustava

Primoimplantacija elektrostimulatora

Privremena elektrostimulacija srca

Programiranje elektrostimulatora

72

96

81

35

27

134

52

281

28

120

60

14

25

78

60

209

34

116

27

103

62

212

40

58

16

60

64

110

42

68

13

98

57

128

48

100

20

93

45

81

173

54

180

24

8

15

109

113

191

Page 235: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

233

Programiranje elektrostimulatora

Tilt – table test

Stres scintigrafija srca

Transezofagealna ehokardiografija

Transtorakalna ehokardiografija

Holter monitoring

Telemetrija

Analiza kasnih srčanih potencijala

Vektorkardiografija

Ergometrija (bicikla + pokretni sag)

Elektrokardiografija

Dijagnostički i terapijski postupci

Tablica 4.

Osnovni pokazatelji rada Kadiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1990. do 2010. godine

368

335

853

1.083

784

139

87

1.101

27.290

1997.

353

337

1.494

1.238

1.573

64

72

1.375

25.308

1998.

363

444

17

1.571

1.271

1.638

34

83

1.219

25.540

1999.

334

338

109

1.196

1.088

1.258

28

65

990

29.309

2000.

403

26

345

183

1.706

1.427

1.120

14

1

1.179

29.593

2001.

420

20

413

198

2.619

1.798

800

1.488

29.198

2002.

490

47

333

206

3.428

2.861

400

2.091

31.647

2003.

Planirane elektrokardioverzije

Fibrinolitička terapija

PTCA sa stentom

Perkutana transluminalna koronarna angioplastika (PTCA) – bez stenta

Koronarografija s lijevostranom ventrikulografijom

Srčana kateterizacija (D+L)

Implantacije pacemaker kardioverter-defibrilatora

Zamjene elektrostimulacijskog sustava

Primoimplantacije trajnih elektrostimulatora

Implantacije privremenih elektrostimulatora

205

64

375

30

31

116

83

114

72

24

363

68

39

100

65

60

91

20

20

407

56

37

102

60

110

80

20

50

272

55

2

28

104

33

240

116

81

348

49

1

33

159

41

293

93

52

424

42

3

38

156

33

320

166

113

566

63

0

26

169

49

Page 236: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

234

Zamjena elektrostimulacijskog sustava

Primoimplantacija elektrostimulatora

Privremena elektrostimulacija

Programiranje elektrostimulatora

Stres scintigrafija srca

Ehokardiografija - transezofagealna

Ehokardiografija - transtorakalna

Holter monitoring

Ergometrija (bicikla + pokretni sag)

Elektrokardiografija

Dijagnostički i terapijski postupci

Tablica 5.

Osnovni pokazatelji rada Kadiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1990. do 2010. godine

43

177

61

554

356

254

3.760

3.251

2.295

32.431

2004.

73

229

81

787

337

329

4.341

5.250

1.838

29.078

2005.

60

246

100

980

388

286

4.420

3.162

1.826

24.793

2006.

49

291

96

1.079

428

221

4.427

3.364

2.115

25.813

2007.

82

318

87

1.001

477

261

5.061

3.679

2.425

24.935

2008.

80

306

75

1.470

457

257

5.247

3.629

2.287

25.758

2009.

36

324

62

1.415

509

247

5.562

3.869

2.613

25.843

2010.

Fibrinolitička terapija

Planirana elektrokardioverzija

Implantacija aortalnog graft stenta

Perkutana koronarna intervencija s postavljanjem stenta (PCI + stent)

Biopsija srca

Aortografija

Koronarografija s lijevostranom ventrikulografijom

Srčana kateterizacija (D+L)

Tilt table test

Implantacija pacemaker kardioverter-defibrilatora

116

294

227

1

80

774

89

73

80

365

1

261

1

101

755

82

41

2

25

172

3

428

2

125

942

117

18

4

34

220

2

440

2

158

1.100

130

30

3

29

250

1

570

4

199

1.555

164

43

14

11

240

2

715

3

207

1.501

122

41

12

22

168

4

684

1

203

1.580

113

42

11

Page 237: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

235

VODEĆI LIJEČNIČKI I SESTRINSKI SASTAV KARDIOLOŠKE DJELATNOSTI OD 1968. DO 2010. GODINE

Na riječkoj Kardiologiji su od osnivanja odsjeka do ujedinjenja Klinika radili prof. dr. Branko Antonin, prof. dr. Alma Polić-Tadejević, prim. dr. Josip Roje, dr. Karlo Stanić, dr. Ivan Brozičević, dr. Vida Ahel, dr. Ana Radić-Rupčić, dr. Đuro Marinović i dr. Marijan Padovan. Godine 1968. osnovan je Kardiopulmološki odsjek s laboratorijem kojeg je vodila prim. mr. sc. Alma Polić-Tadejević s glavnom sestrom Olgom Nebić. Krajem 1974. osnovan je Odsjek intenzivne njege na čelu s dr. Josipom Rojem i glavnom sestrom Vidosavom Lukić. Godine 1976. formiran je Kardiološki odjel s laboratorijem i Odsjekom intenzivne njege čiji su voditelji bili navedeni liječnici i medicinske sestre sve do ujedinjenja u jedinstveni Kardiološki odjel Interne klinike Kliničkog bolničkog cen-tra 1984. godine.

Od formalnog osnivanja odsjeka 1972. do ujedinjenja Klinika 1984. godine na sušačkoj Kardi-ologiji su radili doc. dr. Zlatko Pavlin, dr. Veljko Čabrijan, dr. Zdenko Karlović, dr. Đorđe Živanović, dr. Juraj Kučić, dr. Ante Matana, dr. Bosiljka Siuc-Paro i mr. sc. Fedor Fischer. Prvi šef Kardiopulmo-loškog odsjeka s laboratorijem je dr. Zlatko Pavlin, a glavna sestra Nada Randić-Benčić. Istodobno osnovani Odsjek intenzivne njege vodi dr. Veljko Čabrijan s glavnom sestrom Nedjeljkom Jerči-nović-Jardas. Četiri godine kasnije odsjeci postaju odjeli s istim vodećim liječnicima i sestrama sve do ujedinjenja u jedinstveni Kardiološki odjel.

Objedinjavanje kardiološke službe riječkih bolnica u jedinstveni odjel na Sušaku nisu doče-kali prof. dr. B. Antonin koji je 1983. podlegao neizlječivoj bolesti i prof. A. Polić-Tadejević koja je 1984. godine umirovljena. Budući da je riječka bolnica (lokalitet) ostala bez kardiologa, dr. Zdenko Karlović je 1985. godine premješten sa sušačkog lokaliteta i imenovan konzilijarnim kar-diologom za cijelu riječku bolnicu (lokalitet). Dr. Đorđe Živanović 1979. godine odlazi u opatijsku Thalassotherapiju gdje je postavljen za šefa Laboratorija za funkcionalno ispitivanje srca i pluća, dr. Ivan Brozičević je 1984. postao ravnatelj crikveničke Thalassotherapije, a dr. Vida Ahel 1979. godine otišla u Dispanzer za kardiovaskularne bolesti riječkog Zavoda za zaštitu zdravlja i kasnije otvorila privatnu internističku ordinaciju.97 98

97 Nakon stručnog usavršavanja u Policlinico Agostino Gemelli Univerzitetske katoličke (‘’papinske’’) bolnice u Rimu kod prof. dr. Simone Sandrić-Gotovac, dr. Đorđe Živanović uvodi transtorakalnu ehokardiografiju i 24 satnu dinamičku elektrokardiografiju 1980. godine, prvi u riječkoj regiji. Do mirovine 2001. vodi laboratorij, modernizira ga uvođenjem ergospirometrije na pokretnom sagu i osniva prvu Sportsku ambulantu za funkcionalna ispitivanja sportaša primorsko-goranske regije.

98 Spajanjem Zavoda za talasoterapiju Crikvenica osnovanog 1960. u sklopu hotela Therapia i Dječje bolnice za alergijske bole-sti Primorka nastala je 1967. Bolnica za liječenje i rehabilitaciju dišnih organa Crikvenica, kasnije preimenovana u Specijalnu bolni-cu za medicinsku rehabilitaciju Thalassotherapija Crikvenica. Sa četiri medicinska odjela (Dječji odjel, Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, Otorinolaringološki odjel i Pulmološko-interni odjel), hematološko-biokemijskim laboratorijem i ambulantnom službom bolnica danas predstavlja poznato klimatsko liječilište s brojnim popratnim sadržajima.

Doc. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med. Olga Nebić, vms. Prvi šef i glavna medicinska sestra jedinstvenog Kardiološkog odjela Interne klinike KBC-a

Page 238: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

236

Ujedinjenjem Kardioloških odjela Internih klinika KB ‘’Braće dr. Sobol’’ i KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ stvoren je jedinstveni Kardiološki odjel Interne klinike Kliničkog bolničkog centra na Sušaku čiji je prvi šef postao doc. dr. Zlatko Pavlin, a glavna sestra Olga Nebić, viša medicinska sestra.

Službu medicinske izvrsnosti je nemoguće stvoriti bez doprinosa svih zaposlenika, od liječ-nika specijalista do pomoćnih radnica.Cilj je svakog, pa i ovog pisanja, istaknuti djelatnike koji su dali najveći doprinos napretku. Predhodno sam naveo imena liječnika i medicinskih sestara koji su vodili kardiološku službu od njezinog osnivanja do ujedinjenja u jedinstveni odjel Interne klinike KBC-a. Da se zabilježe i oni koji su je nastavili voditi od ujedinjenja 1984. do kraja 2010. godine navest ću njihova imena u godinama kada je došlo do preustrojstva Odjela, kasnijeg Za-voda za kardiovaskularne bolesti ili promjena vodećeg liječničkog sastava. Na kraju su radi bolje preglednosti zabilježena imena svih šefova (pročelnika) i glavnih sestara, od osnivanja jedinstve-nog odjela do konca 2010. godine.99

Vodeći liječnički i sestrinski sastav sušačke Kardiologije od 1984. do 2010. godine

Kardiološki odjel Interne klinike KBC-a 1984. godine

Šef: doc. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med.Glavna sestra: Olga Nebić, vms.

• Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I)Šef: doc. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med.Glavna sestra: Olga Nebić, vms.

• Odsjek intenzivne njegeŠef: Veljko Čabrijan, dr. med.Glavna sestra: Nedjeljka Jerčinović-Jardas, vms.

• Odsjek postintenzivne njegeŠef: prim. Josip Roje, dr. med.Glavna sestra: Nada Randić, vms.

Kardiološki odjel Interne klinike KBC-a 1987. godine

Šef: dr. sc. Juraj Kučić, dr. med.Glavna sestra: Nada Randić, vms.

• Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I)Šef: Marijan Padovan, dr. med.Glavna sestra: Marija Lukarić, vms.

• Odsjek za koronarnu bolest s postkoronarnom jedinicomŠef: prim. Josip Roje, dr. med.Glavna sestra: Elza Relja, vms.

• Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca (Kardiologija II)Šef: Karlo Stanić, dr. med.Glavna sestra: Dubravka Zamlić, vms.

• Služba konzilijarnog kardiologa na riječkom lokalitetu Interne klinike KBC-aZdenko Karlović, dr. med.

U rujnu 1990. godine osnovan je Odsjek intenzivne skrbi tzv. Kardiologija III kojeg su od 1990. do 2002. godine vodili dr. Željko Plazonić, dr. Đuro Marinović i dr. Rajko Miškulin, a dužnost glav-ne sestre obnašala glavna sestra Koronarne jedinice Elza Relja.

99 Od 1946. do 1990. liječnici voditelji odsjeka i odjela službeno su nazivani šefovima. Nakon 1991. šefovi odjela se nazivaju pročelnici, šefovi odsjeka voditelji, a direktori bolnica ravnatelji.

Page 239: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

237

Kardiološki odjel Interne klinike KBC-a 1995. godine

Pročelnik: Marijan Padovan, dr. med.Glavna sestra: Neda Marčina, vms.

• Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I)Voditelj: dr. sc. Ante Matana, dr. med.Glavna sestra: Marija Lukarić, vms.

• Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca (Kardiologija II)Voditelj: Karlo Stanić, dr. med.Glavna sestra: Dubravka Zamlić, vms.

• Odsjek koronarne jediniceVoditelj: Đuro Marinović, dr. med.Glavna sestra: Elza Relja, vms.

• Odsjek postkoronarne jediniceVoditelj: doc. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med.Glavna sestra: Snježana Marinović, vms.

• Odsjek intenzivne skrbi (Kardiologija III)Voditelj: Željko Plazonić, dr. med.Glavna sestra: Elza Relja, vms.

• Služba konzilijarnog kardiologa na riječkom lokalitetu Interne klinike KBC-aZdenko Karlović, dr. med.

Kardiološki odjel Interne klinike KBC-a 2002. godine

Pročelnik: Marijan Padovan, dr. med.Glavna sestra: Snježana Marinović, vms.

• Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I)Voditelj: prof. dr. sc. Ante Matana, dr. med.Glavna sestra: Marija Lukarić, vms.

• Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca (Kardiologija II)Voditelj: Karlo Stanić, dr. med.Glavna sestra: Slavica Vrban, vms.

• Odsjek koronarne jediniceVoditelj: Đuro Marinović, dr. med.Glavna sestra: Elza Relja, vms.

• Odsjek postkoronarne jediniceVoditeljica: Ana Radić, dr. med.Glavna sestra: Nada Randić, vms.

• Kardiološki laboratorijVoditelj: Željko Plazonić, dr. med.Glavna sestra: Ružica Višnjovski, vms.

Page 240: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

238

Zavod za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a 2005. godine

Pročelnik: Marijan Padovan, dr. med.Glavna sestra: Snježana Marinović, vms.

• Odjel za kardiomiopatije, upalne i valvularne bolestiVoditelj: Marijan Padovan, dr. med.Glavna sestra: Marija Lukarić, vms.

• Odjel za srčane aritmije i elektrostimulaciju srcaVoditelj: Karlo Stanić, dr. med.Glavna sestra: Slavica Vrban, vms.

• Odjel za ishemijsku bolest srcaVoditelj: prof. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med.Glavna sestra: Nada Randić, vms.

• Odjel intenzivnog liječenjaVoditelj: mr. sc. Željko Madžar, dr. med.Glavna sestra: Elza Relja, vms.

• Kardiološki laboratorijVoditelj: Željko Plazonić, dr. med.Glavna sestra: Ružica Višnjovski, vms.

Do konca 2010. godine vodeći liječnički sastav je ostao isti, a sestrinski se djelimično promijenio. Glavnu sestru Odjela za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca Slavicu Vrban zamijenila je 2007. godine viša medicinska sestra Mirjana Barišić. Dugogodišnja vodeća medicinska sestra Nada Randić odlazi u mirovinu koncem 2010. godine, pa dužnost glavne sestre Odjela za ishemijsku bolest srca preuzima viša medicinska sestra Slavica Vrban. Kardiološki laboratorij 2010. godine mijenja naziv i postaje Odjel za invazivnu i intervencijsku kardiologiju.

Vodeći liječnici i glavne medicinske sestre Kardiološkog odjela - Zavoda za kardiovasku-larne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra od 1984. do 2010. godine

Šefovi (pročelnici)Prof. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med. 1984. – 1987.Doc. dr. sc. Juraj Kučić, dr. med. 1987. – 1992.Marijan Padovan, dr. med. 1993. – 2010.

Glavne medicinske sestreOlga Nebić, vms. 1984. – 1985.Nada Randić, vms. 1985. – 1991.Neda Marčina, vms. 1991. – 1995.Snježana Marinović, vms. 1996. – 2010.

Page 241: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

239

Predstojnik Interne klinike KBC-a sa suradnicima, Sušak, travanj 2008.S lijeva na desno: Marijan Padovan, dr. med., pročelnik Zavoda za kardiovaskularne bolesti, Neda Marčina, vms., glavna sestra Interne klinike, prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. med., predstojnik Interne klinike i doc. dr. sc. Juraj Kučić, dr. med., savjetnik ravnatelja Kliničkog bolničkog centra.

Page 242: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine
Page 243: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

241

SPECIJALNI DIO

Page 244: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

242

DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI

Rendgenska dijaskopija srca i pluća

Rijeka je grad s velikom medicinskom rendgeno-loško-radiološkom tradicijom. Nepuna dva mjeseca nakon prvog predavanja fizičara Wilhelma Konrada Röntgena ‘’O otkrivanju X zraka’’ u Würtzburgu, ugled-ni profesor fizike i mehanike riječke Vojno-pomorske akademije, doktor filozofije Peter Salcher održao je u tadašnjoj Muškoj gradskoj školi (današnjoj Talijanskoj gimnaziji) 21. veljače 1896. predavanje s demonstraci-jom novootkrivenog ionizirajućeg zračenja (rendgen-ska snimka ruke barunice Mollinary-Vranyczany).

Već u travnju 1897. nabavljen je prvi rendgenski uređaj koji je 1899. smješten u Bakteriološkom kabi-netu riječke Bolnice Svetog Duha, a prvi liječnik koji je radio s aparatom bio je šef riječke Okulistike prim. dr. Isidoro Garofolo.

Dr. phil. Peter Salcher(1848. – 1928.)

Nakon Prvog svjetskog rata Rendgenološki kabinet talijanske riječke bolnice vodi prim. dr. Lodovico Holtzabeck koji 1923. uvodi rendgensko zračenje u liječenje tumora, 1930. osniva On-kološki dijagnostički centar, a 1934. Institut za dijagnostiku i liječenje malignih tumora.100 U Ba-novinskoj bolnici na Sušaku Rendgenološki kabinet 1936. osniva prim. dr. Lujo Križ koji u novo-otvorenoj općoj bolnici započinje s dijagnostičkom i terapijskom primjenom rendgen zračenja.

Premda su u sušačkoj i riječkoj bolnici postojali rendgenski kabineti, specijalisti internisti su na odjelima imali vlastite aparate s kojima su dijaskopirali srce i pluća.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata ponovo su 1947. u obama bolnicama osnovani Ren-dgenološki zavodi čiji su prvi šefovi postali prim. dr. Berislav Turčić u riječkoj i prim. dr. Marija Rihtman u sušačkoj bolnici. Kako su obje bolnice bile temeljito opljačkane, a u zemlji opustoše-noj ratom vladala opća bijeda i siromaštvo, prvi rendgen aparati dobiveni su kao poklon UNNR-e.101

Svaki Interni odjel je imao vlastiti aparat na kojem se dijaskopiralo srce i pluća. Postojala je mogućnost uraditi i rendgenske snimke u raznim smjerovima (frontalni i profilni snimci, snimci u prvom i drugom kosom položaju, ciljani snimci i kontrastni pregledi s barijevom kašom) na Rendgen zavodima, ali u prvim poslijeratnim godinama filmova nije bilo ili ih je bilo premalo, pa su snimke rađene rijetko.

Ipak se dijaskopijom srca mogla procijeniti veličina, oblik, položaj i kontrakcijska snaga srča-nog mišića što je u iskusnim rukama davalo dragocjene podatke. Dijaskopiju srca i pluća su radili

100 Prof. dr. Juraj Körbler sa zagrebačkog Zavoda za liječenje radijem, prvi je u Kraljevini Jugoslaviji 1931. primijenio radij. Na-kon Drugog svjetskog rata predstojnik Zavoda za onkologiju OB „Dr. Mladen Stojanović“ prvi u tadašnjoj državi 1954. primjenjuje telekobaltni uređaj u liječenju malignoma.

101 UNNRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration – Uprava Ujedinjenih Naroda za pomoć i obnovu): Pri-vremena agencija UN-a osnovana s ciljem pružanja materijalne pomoći zemljama oslobođenim od nacifašističke okupacije. Prvi glavni direktor UNNR-e od 1945. do 1947. godine bio je Fiorello Henry La Guardia u tri mandata gradonačelnik New Yorka, prijatelj jugoslavenskih naroda, konzularni službenik SAD u Rijeci od 1904. do 1906. godine.

Page 245: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

243

prim. dr. Zdravko Kučić, prim. dr. Bogomil Kantoci i prof. dr. Silvije Novak, koji su svoje znanje prenosili na prve suradnike. Valja istaknuti da su dijaskopija i rendgenske snimke pluća bile naj-preciznije metode za otkrivanje tuberkuloze pluća koja je u prvim poslijeratnim godinama harala među siromašnim i polugladnim stanovništvom.

U kakvim se uvjetima radilo dočarat će nam izvadak iz knjige doc. dr. sc. Milana Zgrablića ‘’Korijeni i povijest interne medicine u Rijeci’’ (citat):

‘’...Radilo se o jednom već dosta istrošenom aparatu dobivenom od američke vojske. Iako je aparatura iskrila (a i zračila!) na sve strane jer se dijaskopiralo u jednoj maloj sobici na odjelu, a zaštita su bile samo teške gumene olovne rukavice i pregače ipak se radilo i svakog dana pre-gledavalo po deset pacijenata. Ta primitivna zaštita bila je samo simbolična, a za nas stažiste nije bilo dovoljno tih gumenih pregača, pa smo RTG dijagnostiku učili tako da smo se skrivali iza onog tko ju je nosio.’’

Na Internim odjelima se dijaskopiralo sve do početka šezdesetih godina kada su internisti prestali biti rendgenolozi.

Rendgenologija se u stručnom pogledu ubrzano razvija pa uz profesora Turčića, prim. dr. Mariju Rihtman i prim. dr. Milana Smokvinu stasaju novi specijalisti – dr. Marijan Matejčić, dr. Ivan Kozulić i dr. Radoslav Peteh koji s mlađim suradnicima uvode nove dijagnostičke postupke. Postupno se razvijaju svi segmenti konvencijske radiologije i dijaskopije uključujući kontrastne preglede probavnog, urogenitalnog, kardiovaskularnog i centralnonervnog sustava sa spinal-nim kanalom, pa dijagnostika u potpunosti prelazi u ruke radiologa. Premda je u riječkoj bolnici šef Ginekološko-porođajnog odjela prim. dr. Viktor Finderle osnovao 1948. Radium odsjek, koji predstavlja začetak današnjeg Zavoda za radioterapiju i onkologiju KBC-a, rendgenolozi su od 1948. do 1970. provodili i onkološku terapiju površinskim i dubinskim rendgenskim zračenjem.

Suradnja s rendgenolozima (radiolozima) je bila izuzetno kvalitetna. Do sredine sedamdese-tih godina radiolozi su pozivani na jutarnje stručne internističke sastanke na kojima se zajednički analiziralo i komentiralo učinjene snimke, a povremeno su šefovi Rendgenologije prisustvovali velikim vizitama na Internim odjelima riječkih bolnica.

Dijaskopija pluća. Za tada suvremenim rendgen aparatom dr. Marijan Matejčić.

Page 246: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

244

Suvremeni uređaj za digitalnu dijaskopiju, Sušak 2008.

Za aparatom inženjer medicinske radiologije Nenad Gašparac.

Elektrokardiografija

Elektrokardiografija je i danas neizostavna dijagnostička me-toda u određivanju električne osi srca, osnovnog srčanog ritma, hipertrofije i dilatacije pretklijetki, hipertrofije klijetki, poreme-ćaja sinoatrijalnog, atrioventrikularnog i intraventrikularnog provođenja, srčanih aritmija i koronarne insuficijencije.

Prošlo je više od sto godina otkada je nizozemski fiziolog Willem Einthoven 1907./1908. godine uveo tri klasična, bipolar-na ili standardna odvoda na kojima je izrasla klinička elektrokar-diografija. Frank Wilson je 1934. uveo prekordijalne, a Emanuel Goldberger 1942. unipolarne odvode.

Srčane struje su slabe i ne mogu pokretati kazaljke obič-nih galvanometara. Einthoven je ingeniozno konstruirao do-voljno osjetljiv galvanometar na nit koji je omogućio njihovo registriranje i snimanje na fotografskom aparatu. Snimka se kao i svaka druga fotografija razvijala u tamnoj komori, a elektro-kardiografski obrasci očitavani kasnije kada su snimke bile razvije-ne.102

102 Za svoj izum fotoelektrokardiografa i otkriće mehanizma postanka elektrokardiograma Einthoven je 1924. godine dobio Nobelovu nagradu.

Willem Einthoven(1860. – 1927.)

Page 247: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

245

Prvi elektrokardiografski laboratorij u Hrvatskoj, tada u sastavu Kraljevine SHS, osnovan je u Zagrebu 1923. godine na Klinici za unutarnje bolesti Medicinskog fakulteta, a već 1924. fotoelek-trokardiografom se koriste internisti u talijanskoj riječkoj bolnici.

Nakon osnivanja Internog odjela u Banovinskoj bolnici na Sušaku prvi fotoelektrokardiograf tvrtke ‘’Hellige’’ nabavljen je 1936. godine. Snimani su standardni, a od prekordijalnih V

2 i V

5 odvo-

di. Bili su to mali ormari, rukovanje s njima komplicirano, a razvijanje fotografske slike trajalo pre-dugo da se pravovremeno postavi dijagnoza. Zbog toga se s elektrokardiografom radilo samo povremeno i uglavnom služilo za potvrdu klinički postavljene dijagnoze.

Nakon Drugog svjetskog rata tek je 1952. godine u sušačkoj bolnici nabavljen fotoelektro-kardiograf tvrtke ‘’Cambridge’’ s jednakim nedostacima kao prijeratni aparat. Nabava elektro-kardiografa s izravnim pisačem elektrokardiografske krivulje 1958. značila je pravu revoluciju u snimanju elektrokardiograma koji se mogao učiniti odmah s mogućnošću snimanja standar-dnih, unipolarnih i prekordijalnih odvoda. ‘’Samopisaći’’ elektrokardiograf je omogućio rutinsko snimanje elektrokardiograma i njegovo ponavljanje, bio je prenosiv i jednostavan za rukovanje.

Prvo snimanje učinio je na sušačkom Internom odjelu dr. Branko Antonin uz pomoć medi-cinske sestre Branke Puškarić-Šustar. Nakon toga ‘’samopisaći’’ elektrokardiograf je nabavljen i u riječkoj bolnici, pa je prvo snimanje 1959. godine učinila dr. Alma Polić uz pomoć medicinske sestre Jasne Dude.

Profesor Antonin je bio ‘’otac’’ riječke elektrokardiografije. Svoje veliko znanje nesebično je prenosio na najbliže suradnike dr. Veljka Čabrijana i dr. Zlatka Pavlina, a po odlasku u riječku bolnicu 1962. i na riječke interniste. Medicinske sestre koje su prve radile s elektrokardiografima Branka Šustar i Jasna Duda podučavaju mlađe medicinske sestre u tehnici snimanja pa se broj educiranih sestara vrlo brzo povećava.

Elektrokardiografija se u početku radila na odjelima, potom u kardiopulmološkim laboratoriji-ma. Zbog sve većeg broja bolesnika kod kojih je bilo potrebno učiniti pretragu, u laboratorijima počinju raditi dvije stalno zaposlene medicinske sestre u punom osmerosatnom radnom vreme-nu. Na statičnom trokanalnom elektrokardiografu snimaju se pokretni odjelni i ambulantni bole-snici, a s pokretnim jednokanalnim elektrokardiografom se vrše snimanja nepokretnih bolesnika na svim bolničkim odjelima i intenzivnim njegama.

Nabavom novih statičnih i pokretnih uređaja i osposobljavanjem sestrinskog i liječničkog osoblja elektrokardiografija postaje rutinska metoda pregleda svih hospitaliziranih i ambulan-tnih bolesnika. Interni odjeli organiziraju 24 satnu elektrokardiografsku službu za sve bolničke pacijente, a s vremenom Hitna medicinska služba, Intenzivne njege, veći bolnički odjeli i Polikli-nike organiziraju vlastite službe.

Na Kardiološkim odjelima se uz uobičajeni način snimanja 12 odvoda u mirovanju počinju koristiti snimanja dodatnih odvoda: EKG do V9

, desni prekordijalni odvodi i prekordijalni odvodi od II. do V. interkostalnog prostora. U odabranih bolesnika rade se Lewisovi odvodi, snimanja uz

Fotoelektrokardiogram

Page 248: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

246

respiraciju, masažu karotidnog sinusa, s Valsalvinim manevrom, uz primjenu atropina, s korište-njem magneta kod trajnih srčanih elektrostimulatora i trendskripcije.

Očitavanje elektrokardiografskih obrazaca oduvijek je predstavljalo veliki problem za liječnike opće prakse – primarne zdravstvene zaštite. Zbog toga je izum kompjuteriziranih elektrokardio-grafa devedesetih godina s ugrađenim računalom koje precizno mjeri sve elemente i na osnovi složenih algoritama ‘’postavlja dijagnozu’’ značio veliku pomoć liječnicima opće prakse u postav-ljanju dijagnoze. Međutim i danas nalaze ‘’pametnih’’ elektrokardiografa treba uvijek uzimati cum grano salis tj. tumačiti ih u sklopu kliničke slike. Ne jednom smo bili svjedoci da su zdrave osobe hitno upućivane u bolnicu jer su ‘’pametni’’ elektrokardiografi nedužne artefakte pri snimanju interpretirali kao ozbiljne srčane bolesti!

Spirometrija

Spirometrija je jedna od najvažnijih metoda za procjenu funkcije disanja. Nju su prvi u riječkoj regiji uveli prim. dr. Cvjetko Ostoić i dr. Slobodan Marin u Bolnici za tuberkulozu pluća u Ičićima, a dodatno usavršio dr. Krunoslav Turkulin sa Zavoda za rehabilitaciju i liječenje bolesti srca, pluća i reumatizma Thalassotherapija Opatija.

Budući da se značajan broj plućnih bolesnika liječio i na Internim odjelima / klinikama riječkih bolnica pretraga se radila u kardiopulmološkim laboratorijima Kardioloških odsjeka (odjela). Prvi specijalisti internisti koji su se sustavnije bavili spirometrijom su bili dr. Zlatko Pavlin na sušačkom i dr. Anton Bačić na riječkom Internom odjelu / klinici. Tehnički dio pretrage su radile posebno educirane medicinske sestre, a spirograme očitavali liječnici. Nakon dr. Z. Pavlina i dr. A. Bačića spirometrijom se počinju sustavnije baviti dr. Zdenko Karlović i dr. Đorđe Živanović na Sušaku i dr. Ivan Brozičević u Rijeci.

Elektrokardiografija u snimaoni Zavoda za kardiovaskularne bolesti, Sušak 2012.Medicinska sestra Verica Ranić snima elektrokardiogram

Page 249: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

247

S vremenom se Bolnica za tuberkulozu pluća u Ičićima profilira u Bolnicu za plućne bolesti i tuberkulozu pa broj plućnih bolesnika na kardiološkim odjelima postaje manji, a spirometrije se izvode rjeđe. Nakon ujedinjenja riječkih bolnica u Klinički bolnički centar, napose nakon prese-ljenja Pulmologije na sušački lokalitet, spirometrije se na Kardiološkom odjelu prestaju izvoditi budući da ispitivanje plućnih funkcija u potpunosti preuzimaju i dalje usavršavaju specijalisti pneumoftizeolozi i pulmolozi.

Spirometrijski nalaz kojeg potpisuje dr. Đorđe Živanović

Page 250: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

248

Vektorkardiografija

Vektorkardiografija prostorno prikazuje kretanje trenutačnih vektora akcijskih potencijala srca. Koncept vektorkardiografije potječe od Huberta Manna koji je 1920. prvi snimio krivulju akcijskih potencijala srca, a naziv vektorkardiogram je uveo Frank N. Wilson 1938. godine.

Nakon stručnog usavršavanja na I. Bečkoj kardiološkoj klinici kod profesora Wengera 1964. godine, prvu vektorkardiografiju na Internoj klinci OB ‘’Braće dr. Sobol’’ učinio je 1965. doc. dr. Branko Antonin. Iduće godine vektorkardiografijom se počeo baviti dr. Josip Roje. Na aparatu koji je dobiven donacijom ‘’Jugolinije’’, tada vodećeg brodarskog poduzeća u državi, uporabili su Frankov ortogonalni način snimanja sa sedam elektroda, a dobivenu krivulju snimili polaroid kamerom. Bile su to prve učinjene vektorkardiografije u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Vektorkardiografija se izvodila sporadično u indikacijama u kojima je imala veće dijagnostič-ko značenje od standardne elektrokardiografije, primjerice u razlikovanju hipertrofije klijetki od smetnji provođenja ili atipične preeksitacije i nejasnih elektrokardiografskih nalaza sumnjivih na infarkt. Napose se koristila u dijagnostici infarkta miokarda u prisutnosti bloka grane ili fascikular-nog bloka koji mogu maskirati ili imitirati infarkt.

Zbog izuzetnih dostignuća na području vektorkardiografije profesor Antonin i primarijus Roje su 1977. godine dobili godišnju Nagradu Grada Rijeke.

Po završenoj specijalizaciji u vektorkardiografski tim se 1982. godine uključio dr. Marijan Pa-dovan. Na sušačkoj Klinici se pretraga nije radila, pa su bolesnici kod kojih je bila indi-cirana, pregledavani na riječkoj Klinici.

Nakon ujedinjenja Internih klinika 1984. godine vektorkardiografiju su nastavili raditi prim. dr. J. Roje i dr. M. Padovan uz asistenci-ju više medicinske sestre Nede Marčine.

Godine 1995. nabavljen je novi kompju-terizirani bicikl ergometar u sklopu kojeg se nalazio i vektorkardiograf s mogućnošću snimanja kasnih srčanih potencijala. Nakon stručnog usavršavanja u Francuskoj (Barr) 1996. godine dr. Teodora Zaninović-Jurje-vić u paletu dijagnostičkih postupaka uvodi analizu kasnih srčanih potencijala, a pretra-gom se počinje baviti i dr. Ante Matana.

Premda je didaktična i dijagnostička vri-jednost vektorkardiografije i danas nepri-jeporna, pretraga se prestala raditi 2000. godine.

Polikardiografija (fonomehanografija)

Fonomehanografija je metoda koja grafički u obliku oscilacija različite amplitude, dužine tra-janja i frekvencije prikazuje srčane tonove, izvanredne srčane tonove, srčane šumove i ekstra-kardijalne fenomene vezane uz srčani rad. Zajedno s elektrokardiografijom omogućava točnu vremensku lokalizaciju svakog srčanog fenomena u tijeku srčane revolucije. Uz mehanografiju (karotidografiju, jugulografiju i apeksografiju) daje niz korisnih saznanja o bolestima srca i velikih

Vektorkardiogram prednjeg lijevog fascikularnog bloka koji upućuje na kronični infarkt septuma (‘’demaskira’’ infarkt)

Page 251: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

249

krvnih žila.Otkako je William Harvey 1628. ot-

krio mali i veliki optok krvi i u svom epohalnom djelu ‘’Exercitatio anato-mica de motu cordis et sanguinis in animalibus’’ spomenuo čujnost srča-nih tonova, a Laennec 1819. demon-strirao uporabu prvog stetoskopa brojni su istraživači nastojali objektiv-nim načinom prikazati zvučne feno-mene srca i krvnih žila.

René Théophile Hyacinthe Laennec demon-strira uporabu prvog stetoskopa u pariškoj bolnici Necker 1819. godine

Chauveau i Marey su 1861. prikazali krivulju apeksograma, Friedreich 1864. jugulograma, Ma-rey 1881. karotidograma, a Einthoven 1894., Frank 1904. i Weiss 1909. objektivno registrirali srča-ne tonove, no tek su 1950. godine A. Weber i H. Maas izumom posebnih filtera uveli u kliničku praksu prvi fonokardiograf s kojim je bilo moguće zabilježiti najvažnije srčane vibracije.

Na riječkoj Internoj klinici fonokardiografiju i mehanografiju uveo je 1966. godine dr. Josip Roje. Pretrage su rađene na šesterokanalnom Mingografu tvrtke Siemens. Iduće godine nakon boravaka u Lyonu dr. Zlatko Pavlin uvodi fonokardiografiju i na sušačku kliniku. Fonokardiograf se nalazio u Mingografu tvrtke Elema-Schönander, a fonokardiografija se radila povremeno naj-češće zbog razlikovanja organskih od funkcionalnih i bezazlenih srčanih šumova.

Nakon tromjesečnog boravka u Lyonu 1974. godine dr. Juraj Kučić uvodi na sušačku Kardio-logiju mehanografiju, respiratorne i farmakološke testove s amilnitritom i izoproterenolom pa se fonomehanografije počinju raditi češće. Po završenim specijalizacijama dr. Ante Matana (1980.) na sušačkoj i dr. Đuro Marinović (1982.) na riječkoj Klinici pridružuju se navedenim specijalistima. Pri izvođenju pretraga liječnicima pomažu medicinske sestre u kardiološkim laboratorijima pod vodstvom Nede Marčine u riječkoj i Nade Randić-Benčić u sušačkoj Klinici.

Prvi fonomehanografski prikaz hipertrofične opstruktivne kardiomiopatije 1981. godine (lijevo fonokardiogram, desno karotidogram). Pretragu učinio dr. Ante Matana.

Page 252: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

250

Nakon ujedinjenja u jedinstveni Kardiološki odjel na Sušaku polikardiografiju kao dijagnostič-ku metodu zamjenjuje ehokardiografija. Premda se još sporadično izvodila, zbog definitivnog kvara zastarjele aparature, nemogućnosti i neisplativosti njezinog zanavljanja pretraga se 1992. godine potpuno ugasila.

Stjecanjem novih saznanja polikardiografija je izgubila nekadašnju dijagnostičku vrijednost, ali i danas ima neosporno didaktičko značenje. Tko se nije bavio fonokardiografijom neće znati ispravno tumačiti auskultatorne fenomene pri fizikalnom pregledu srca!

Ergometrija

Test opterećenja na pokretnom sagu i bicikl ergometru, iznimno ručnom ergometru, izvodi se u mnogim kardiovaskularnim bolestima pa i u zdravih ispitanika, ali je ishemijska bolest srca najčešća indikacija za njegovo izvođenje.

Ispitanike opterećujemo doziranim fizičkim naporom uz kontrolu tlaka, pulsa i elektrokardio-grama kako bi ustanovili koje opterećenje mogu podnijeti bez patoloških elektrokardiografskih, hemodinamskih i subjektivnih pojava.

U bolesnika s dokazanom ishemijskom bolesti srca testiranjem procjenjujemo koja je težina, a time i prognoza bolesti te ponavljanim testiranjem nastojimo ustanoviti pogoršava li se bolest tijekom vremena. Moguće je procijeniti i učinke medikamentozne i kirurške revaskularizacijske terapije. Ergometrija služi i u odabiru bolesnika za rehabilitacijsko liječenje, a njome procjenjuje-mo i rezultate takvog liječenja.

Prve ergometrije u riječkoj regiji, prve u bivšoj državi, učinjene su krajem šezdesetih godina u Kardiopulmološkom laboratoriju opatijske Thalassotherapije pod stručnim vodstvom dr. sc. Kru-noslava Turkulina kasnije redovitog profesora Medicinskog fakulteta u Rijeci. Prvu ergometriju na sušačkom Kardiološkom odjelu uradili su na Siemensovom ergometru 1974. godine internist dr. Đorđe Živanović i specijalizant dr. Juraj Kučić. Prije početka testiranja bolesnika metodu su uvježbavali na način da je dr. Živanović bio ‘’liječnik’’, a dr. Kučić ‘’bolesnik’’.103 Na riječkoj Klinici prvu bicikl ergometriju učinila je dr. Ana Tomljanović-Manestar 1976. godine.

Pretraga se počinje raditi u kardiološkom laboratoriju najčešće kod bolesnika sa sumnjom na ishemijsku srčanu bolest. Kod ispitanika (bolesnika) koji ne znaju voziti ‘’biciklu’’, a takvih nije bilo malo, počeo se 1976. godine primjenjivati Masterov ‘’step test’’. Postupnim uključivanjem u izvo-đenje testova opterećenja većeg broja specijalista (dr. Fedor Fischer, dr. Ante Matana, dr. Bosiljka Siuc-Paro, dr. Karlo Stanić, dr. Ana Radić-Rupčić, dr. Ivan Brozičević, dr. Marijan Padovan, dr. Đuro Marinović, dr. Vida Ahel i dr. Jasna Turk) i medicinskih sestara pod vodstvom Nade Randić-Benčić na Sušaku i Nede Marčine u Rijeci ergometrije se izvode češće i u proširenim indikacijama.

Nakon ujedinjenja u jedinstveni Kardiološki odjel testiranja se izvode svakodnevno u dijelu radnog vremena u kardiološkom laboratoriju i EKG snimaoni na Poliklinici. Značajna je 1989. godina kada se na Zavodu za nuklearnu medicinu Kliničkog bolničkog centra uvodi stres / rest perfuzijska scintigrafija miokarda talijem 201 i tehnecijem 99m. U radu tima nuklearne kardiologije pod vodstvom dr. Ante Vučemilovića-Šimunovića prva od kardiologa učestvuje dr. Ana Radić-Rupčić, potom se uključuju dr. Željka Diklić i dr. Teodora Zaninović-Jurjević, a kasnije gotovo svi

103 Na prvom testiranju novog ergometra vozač je pri niskom opterećenju (50 Watta) teškom mukom okretao pedale bicikle. Sav oznojen i zadihan tvrdio je da je opterećenje daleko veće od zadanoga. Liječnik se smijao uz ‘’odgovarajuće’’ komentare sve dok i sam nije počeo voziti. Nakon više pokušaja ustanovili su da je regulacija opterećenja neispravna i pokazuje puno niže op-terećenje od stvarno postignutoga.Usput rečeno liječnici su nerijetko bili ‘’pokusni zamorci’’ pri uvođenju novih dijagnostičko-terapijskih postupaka, a kada je u bolnici ponestalo krvi i dobrovoljni darivatelji, napose kada je trebalo učiniti imedijatnu eksangvinotransfuziju Rh negativnoj novorođenčadi, počam od 1967. godine kada je na sušačkom rodilištu pedijatar-neonatolog prof. dr. sc. Otmar Beleznay učinio eksangvinotransfuziju zbog Rh senzibilizacije, prvu u tadašnjoj državi.

Page 253: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

251

specijalisti internisti-kardiolozi.Nakon stručnog usavršavanja na Internom

odjelu Opće bolnice u Karlovcu 1994. mr. sc. Fedor Fischer i medicinska sestra Vally Nimac uvode ergometrijsko testiranje na pokretnom sagu (‘’treadmill’’) čime je omogućeno brže i lakše izvođenje pretrage i povećana njezina protočnost (značajan broj ispitanika, napose starijih žena ne zna voziti ‘’biciklu’’!). Godine 2003. nabavljena su dva nova kompjuterizi-rana bicikl ergometra, a 2004. otvara se ne-invazivni kardiološki laboratorij u kojem se istodobno na dva radilišta izvode testiranja. Budući da broj ispitanika neprestano raste, napose nakon uvođenja perkutanih koronar-nih intervencija i kardiokirurških revaskulari-zacija miokarda, ergometrije pod nadzorom specijalista počinju raditi i specijalizanti interne medicine koji dio staža obavljaju na sušačkom lokalitetu Klinike. Ergometrija je zadržala svoju dijagnostičku vrijednost pa je 2010. godine na tri radilišta urađeno 2.613 testiranja, prosječno deset ispitanika dnevno.

Ergometrijsko testiranje na bicikl ergometru prati medicinska sestra Nataša Mičetić, Sušak 2012.

Dr. Ana Radić ispred ulaza u sobu za ergometrijsko testi-ranje na sušačkom Kardiološkom odjelu

Page 254: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

252

Oscilografija i fotoelektrična pletizmografija

Za objektiviziranje anatomskih i funkcionalnih promjena u perifernom arterijskom sustavu koristila se oscilografija koja je grafički prikazivala pulsacije arterija u određenim područjima gor-njih i donjih ekstremiteta. Metoda je bila jednostavna, bezbolna i pouzdana i najčešće se koristila kod klinički postavljene sumnje na arterijsku insuficijenciju gornjih i donjih ekstremiteta.

Preko manšeta vezanih oko točno određenih dijelova ekstremiteta pulsni val uzrokovan sr-čanom akcijom se posredstvom Mareyeve kapsule prenosi na iglu koja ga u obliku oscilacija zapisuje na specijalnom papiru. Ukoliko je nalaz bio pozitivan postavila se indikacija za perifernu arteriografiju koja se radila na Zavodima za rendgenologiju sušačke i riječke bolnice počam od 1962. godine kada je prvu perifernu arteriografiju na pokretnom stolu izvršio sušački kirurg dr. Branimir Budisavljević.

Prvi oscilografi su nabavljeni 1977. na riječkom i 1978. na sušačkom Kardiološkom odjelu. Na Sušaku su se oscilografijom najviše bavili dr. Zlatko Pavlin, dr. Zdenko Karlović i dr. Đorđe Živa-nović, a u Rijeci gdje se radila i fotoelektrična pletizmografija dr. Karlo Stanić i dr. Đuro Marinović.

Nakon ujedinjenja u jedinstveni Kardiološki odjel oscilografije koje su se radile povremeno počinju se raditi još rjeđe da bi se nakon 1990. godine ugasile zbog uvođenja ultrazvučnih pre-gleda perifernih krvnih žila koji su postali daleko točnija dijagnostička metoda čije su izvođenje u potpunosti preuzeli sušački angioradiolozi i vaskularni kirurzi. Poput polimehanografije i osci-lografija je tiho otišla u povijest neinvazivnih dijagnostičkih kardiovaskularnih pretraga.

Telemetrija

Elektrokardiogram je na različite načine moguće zabilježiti iz daljine. Telemetrija je metoda kod koje se ispitanik kreće u krugu elektrokomunikacijskog sustava, a elektrokardiogram se be-žičnim putom prenosi od ispitanika do aparata na čijem se osciloskopu prikazuje elektrokardio-grafska krivulja koja se bilježi na papiru.

Prve telemetrije su počeli raditi dr. Veljko Čabrijan i dr. Josip Roje početkom sedamdesetih go-dina, a najčešće su izvođene kod prvog ustajanja bolesnika s akutnim srčanim udarom. Ukoliko se prilikom ustajanja i hodanja po sobi, potom po hodniku i stubištu nisu zabilježili poremećaji srčanog ritma i frekvencije, bolesnicima se dozvoljavalo kretanje po bolničkom krugu i uspinja-nje bolničkim stubištem.

Telemetrija je bila ‘’prethodnica’’ 24 satne dinamičke elektrokardiografije, a svoju vrijednost zadržala je do današnjih dana.

24 satna dinamička elektrokardiografija po Holteru

Dinamička elektrokardiografija je metoda produženog snimanja elektrokardiograma najčešće tijekom 24 sata kod različitih aktivnosti, emocionalnih stanja i sl., nakon čega se na snimljenom materijalu analiziraju promjene frekvencije i srčanog ritma, provodnje i STT segmenta. Naziva se i Holter monitoring po Normanu J. Holteru koji ju je još 1949. promovirao kao neinvazivnu kardiološku metodu, no tek je 1961. godine razvojem tehnologije ušla u široku kliničku primjenu.

Metoda ima široke indikacije i najčešće se koristi u otkrivanju aritmija (uz mogućnost njihove točne kvantifikacije) i poremećaja provođenja, ali i u dijagnostici ishemijske bolesti srca, procjene sinkopa, učinkovitosti antiaritmičke terapije i kontrole rada elektrostimulatora. Prilikom ispitiva-nja koje može trajati do 48 sati postoji izvjestan odnos između simptoma ispitanika i elektrokar-diografskog nalaza.

Prvi aparat, ‘’mali ormar’’, nabavljen je na Kardiološkom odjelu Interne klinike sušačke bolnice 1981. godine. Uređaj je ispisivao elektrokardiografski zapis na fotosenzibilnom papiru kojeg je

Page 255: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

253

Medicinske sestre Biserka Blažan (u prvom planu) i Nada Kurelić u Ambulanti za srčane aritmije i elektrostimula-ciju srca analiziraju holter monitoring, Sušak 2012.

Dr. sc. Sandro Brusich pregledava u Ambulanti za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, Sušak 2012.

Page 256: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

254

trebalo izložiti svijetlosti da se za par minuta pokaže zapis koji se pod povećalom analizirao i očitavao satima!

Holter monitoring se radio u Ambulanti za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, a glavne indikacije za njegovo izvođenje su bili gubici svijesti za koje se pretpostavljalo da su uzrokova-ni prolaznim kompletnim atrioventrikularnim blokom niske frekvencije klijetki i paroksizmalnim supraventrikularnim i ventrikularnim tahikardijama. Zapise su očitavali dr. Veljko Čabrijan i dr. Juraj Kučić, a tehnički dio pretrage obavljale medicinske sestre Nedjeljka Jerčinović-Jardas i Herta Trnčik.

Nakon osnivanja Odsjeka za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca 1987. godine pretraga se radi u posebnoj prostoriji na odsjeku, a pored hospitaliziranih pregledava se sve više ambulan-tnih bolesnika.

Nakon završetka Domovinskog rata usporedno s većim financijskim mogućnostima i ubr-zanim tehnološkim razvojem nabavljaju se sofisticirani aparati Medilog Oxford s više kazeta za snimanje. Analiza elektrokardiografskog zapisa na kompaktnom disku vrši se elektronskim ana-lizatorima i računalima koji velikom brzinom analiziraju snimljeni materijal i daju izvješće koje se uključivanjem pisača bilježi na specijalnom papiru. Budući da aparati nisu toliko savršeni da pre-poznaju sve vrste srčanih aritmija i poremećaja provodnje svi kardiolozi koji su indicirali pretragu provjeravaju elektrokardiografske nalaze. Tehnički dio pretrage i prvo očitavanje elektrokardio-grafskih zapisa rade posebno educirane medicinske sestre, a u očitavanju kompliciranih aritmija izdvajaju se specijalisti ‘’aritmolozi’’ dr. Karlo Stanić, dr. Bosiljka Siuc – Paro i mr. sc. Zlatko Čubranić.

Po otvaranju novog neinvazivnog kardiološkog laboratorija 2004. godine holter monitoring se radi u prostoriji u sastavu Ambulante za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca na dva radilišta. Na uređajima rade educirane medicinske sestre svakodnevno (osim subote i nedjelje) u punom radnom vremenu. Među njima se posebno ističu Biserka Blažan, Tamara Franović i Nada Kurelić.

Zbog proširenja indikacija, povećanja broja specijalista i medicinskih sestara i poboljšanja teh-ničkih mogućnosti (više ‘’recordera’’) broj pretraga raste iz godine u godinu. Holter monitoring postaje jedna od osnovnih kardioloških pretraga što potvrđuje činjenica da se 1981. godine uči-nilo oko 40, a u 2010. godini 3.869 pregleda!

Ehokardiografija

Ultrazvuk se počeo koristiti dvadesetih godina prošlog stoljeća za mjerenje dubine morskog dna (ehosonder) i tijekom idućih godina stekao široku primjenu u tehnici, a od 1939. i u medicini (liječenje neuralgija-Reimar Pohlman i suradnici).

Kao početak ehokardiografije uzima se 1953. godina kada su kardiolog dr. Inge Edler i fizičar ing. Karl Helmut Hertz u Lundu (Švedska) počeli koristiti ‘’ultrasonoskop’’ za pretragu srca. Jedina struktura koju su u početku mogli vidjeti je bila stražnja stijenka lijeve klijetke, a 1956. i promi-jenjeni prednji mitralni zalistak u stenozi mitralnog ušća. Od 1959. moglo se prikazati i mase u lijevoj pretklijetki. Hertz i Edler su metodu nazvali ultrazvučnom kardiografijom.

Dr. Harvey Feigenbaum u Sjedinjenim Američkim Državama 1963. prvi prikazuje perikardijalni izljev iza stražnje stijenke lijeve klijetke. Umjesto izraza ultrazvučna kardiografija metodu naziva ehokardiografijom.

Šezdesetih godina XX. stoljeća dolazi do brzog razvoja dvodimenzionalne ehokardiografije zahvaljujući japanskim i europskim istraživačima. Japanski istraživači Yoshida i Satomura su za-služni i za razvoj doplerske tehnologije, a sedamdesetih godina dolazi do njezinoga ubrzanog razvoja kada je pokazano da se ovom tehnikom mogu dobiti hemodinamski podaci. Kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih godina počinje era obojenoga dvodimenzionalnog do-plera za čiju je popularizaciju osobito zaslužan kardiokirurg R. Omoto (1984.).

Page 257: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

255

Kontrastna ehokardiografija započela je 1969. slučajnim opažanjem R. Gramiaka koji je pri izvođenju testa dilucije boje primjetio pojavu kontrasta u srčanim šupljinama. Godine 1975. J. Tajik i J. Seward počeli su koristiti ovu metodu u dijagnostici intrakardijalnih shuntova. Od 1990. primjenjuju se transpulmonalni kontrasti čiji su mjehurići dovoljno mali da prolaze kroz plućne kapilare i dolaze u šupljine lijevog srca.

Iako je transezofagealna ehokardiografija monodimenzionalnim prikazom započela 1976. godine nije stekla širu uporabu, jer su već 1977. japanski autori izvijestili o prvoj primjeni transe-zofagealne dvodimenzionalne ultrazvučne metode.

Slika koju dobijemo ultrazvukom omogućava analizu osrčja, srčanih šupljina, stijenki pret-klijetki i klijetki, septuma, zalistaka i velikih krvnih žila na bazi srca. Uz prikaz srčanih struktura primjenom dopler tehnike omogućen je prikaz strujanja krvi u srcu i velikim krvnim žilama. Me-toda je potpuno neškodljiva, bez kontraindikacija, može se višekratno ponavljati i omogućava izračunavanje niza hemodinamskih parametara. Rezultati su u iskusnim rukama vrlo pouzdani, a glavne indikacije za njezinu primjenu su bolesti srčanih zalistaka, prirođene i stečene greške srca, bolesti miokarda i perikarda, tumori srca i anomalije velikih krvnih žila.

Prvi ehokardiografski laboratorij koji je kasnije prerastao u Odjel za neinvazivnu kardio-lošku dijagnostiku, utemeljio je SR Hrvatskoj dr. Ivo Čikeš na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu 1978. godine.104

Prve sonografske pretrage u Rijeci počele su se raditi u proljeće 1975. godine na Klinici za ginekologiju i porodništvo KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ na Sušaku.

Nakon stručnog usavršavanja u ehokardiografskom laboratoriju Zavoda za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike KBC ‘’Rebro’’ u jesen 1981. godine ehokardiografijom se na Kardio-loškom odjelu prvi počinje baviti dr. Ante Matana. Ultrazvučna sonda i aparat ‘’Fischer’’ bili su neprimjereni za kardiološku dijagnostiku. Postojala je mogućnost jednodimenzionalnog prikaza kao samostalne tehnike bez elek-trokardiograma, s minimalnim mogućnostima dvodimenzional-nog prikaza, bez boje i doplera. Godine 1986. nabavljen je više-namjenski aparat ‘’Aloka’’ smješten u ultrazvučnom laboratoriju na Poliklinici s mogućnošću jednodi-menzionalnog prikaza uz elektro-kardiogram, dvodimenzionalnog prikaza, pulsnog i obojenog do-plera.

Tek deset godina kasnije, 1996. godine, nabavljen je donacijom INE-Rafinerije nafte Rijeka uređaj ‘’Vingmed CMF 725’’ smješten na Kardiološkom odjelu, a zatim je nabavljena i sonda za transezo-fagealni pregled čime počinje kvalitetna dijagnostika s mogućnošću potpune obrade bolesnika. Uređaj je imao mogućnost M-prikaza, 2-D prikaza, obojenog, pulsnog i kontinuiranog doplera.

104 Prof. dr. sc. Ivo Čikeš, dr. med. – član HAZU, profesor emeritus zagrebačkog Medicinskog fakulteta, bivši predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC-a ‘’Rebro’’ i prvi predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva. Dr. Čikeš 1978. organizira na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Prvi poslijediplomski tečaj iz ehokardiografije na kojem su od riječkih specijalista prisustvovali dr. Ivan Brozičević i doc. dr. sc. Božidar Bosnar.

Prvi ehokardiografski M-prikaz normalnog mitralnog zaliska u riječ-kom KBC-u 1981. godine (ginekološka sonda)

Page 258: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

256

Nakon stručnog usavršavanja na Klinici za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu dr. Da-vorka Žagar je koncem 1999. godine učinila prvu transezofagealnu pretragu. Do kraja stoljeća uz docenta Matanu i dr. D. Žagar ehokardiografijom se bavi doc. dr. Luka Zaputović, a od 2001. go-dine dr. D. Žagar učestvuje u radu pedijatrijskog tima koji ugrađuje ‘’kišobran’’ zatvarač u defektu interatrijskog septuma i otvorenoga foramena ovale. Povećava se broj liječnika i medicinskih sestara, pa se od 2001. godine pretragom bave mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević, dr. Željka Diklić i dr. Dubravko Dobrović.

Godine 2003. nabavljena je još jedna ‘’Aloka SSD 5500’’, a 2004. ehokardiografija konačno do-biva smještaj u dvije prostorije neinvazivnog kardiološkog laboratorija. Broj učinjenih pretraga se značajno povećava budući da se uz proširene indikacije svakodnevno, u punom radnom vre-menu, izvode na dva aparata sa stalnim srednje medicinskim osobljem uvježbanim u tehnici pregleda.

Prvi slučaj prikaza spužvaste kardiomiopatije 2005.

Dr. Milan Nikšić i dr. Daniela Malić u ehokardiografskoj snimaoni, Sušak 2012.

Page 259: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

257

Prof. dr. A. Matana 2005. uvodi osnovne pretrage tkivnim doplerom, a 2006. i procjenu funkci-je endotela analizom vazodilatacije ovisne o endotelu. Ehokardiografskom timu se 2004. godine pridružuje dr. Milan Nikšić, a među sestrama se posebno ističu Mirjana Nadilo i Miranda Mrakov-čić koje u tehnici snimanja educiraju mlađe kolegice.

U 2009. godini nabavljen je uređaj ‘’Vivid 7’’ koji uz standardne mogućnosti omogućava analizu deformacije miokarda (‘’strain’’ i ‘’strain rate’’), tehniku ‘’spackle tracking’’, trodimenzionalni prikaz i kvantitativnu analizu perfuzije miokarda (primjena transpulmonalnog kontrasta). Ehokardiogra-fijom se počinju baviti novi internisti dr. Tomislav Jakljević, dr. Sandro Brusich i dr. Daniela Malić.

Posljednjih godina svjedoci smo brzog razvoja novih tehnika u ehokardiografiji kao što su kontrastna ehokardiografija, prikaz miokarda tkivnim (‘’tissue’’) doplerom i ‘’spackle tracking’’ metodom. Uz elektrokardiografiju i radiološku dijagnostiku – kompjuteriziranu tomografiju i magnetnu rezonancu, ehokardiografija je postala kamen temeljac suvremene kardiološke dija-gnostike (tzv. ‘’srce kardiologije’’). Od sporadične uporabe 1981. godine s neprimjerenim uređa-jem i sondom tijekom vremena sa sve sofisticiranijom i skupljom opremom postala je rutinska metoda pregleda, pa se 2010. godine učinilo oko 5.500 transtorakalnih i 250 transezofagealnih ehokardiografija.

Nuklearna kardiologija

Nabava prve gama kamere PICKER koncem 1974. omogućila je napredak i u nuklearnoj kar-diološkoj dijagnostici. Tako je 1975. učinjena scintigrafija vaskularnih prostora srca s humanim albuminom obilježenim tehnecijem 99m čija se praktična vrijednost očitovala u razlikovanju kardi-omegalije od eksudativnog perikarditisa. Iste je godine učinjena prva sekvencionalna radiokardi-ografija (‘’prvi prolaz’’) na polaroid filmovima kojom je dokazan lijevo-desni shunt u prirođenom defektu atrijskog septuma, a 1976. scintigrafski je prikazan svježi infarkt miokarda (dr. Anton Bu-rić, dr. Ante Vučemilović-Šimunović i viša medicinska sestra Smiljka Curkan).

Prva gama kamera PICKER 1975.

Page 260: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

258

Godine 1986. nabavljena je nova ZLC kompjuterizirana gama kamera s kojom je moguća računalna obrada statičkih programa i dinamičke studije, pa je 1987. uvedena radionuklidna ventrikulografija u mirovanju i opterećenju s radioaktivnim tehnecijem 99m vezanim za eritrocite. Radionuklidna ventrikulografija je dala niz vrijednih anatomskih i hemodinamskih podataka: pri-kaz oblika i veličine vaskularnih prostora srca i velikih krvnih žila u sistoli i dijastoli, određivanje ejekcijske frakcije, udarnog i minutnog volumena srca, analizu segmentalne kinetike i brzine dijastoličkog punjenja klijetki. Koristila se u dijagnozi srčanih aneurizmi, intrakardijalnih tumo-ra i većih anomalija srca i krvnih žila, a u ergometrijskom testiranju davala procjenu koronarne rezerve. Iste je godine uvedena radiokardiografija kojom se dokazuju intrakardijalni shuntovi s

ZLC gama kamera

Dr. Ante Vučemilović-Šimunović pokraj DIACAM SPECT gama kamere, Rijeka 2012.

Page 261: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

259

približnom kvantifikacijom njihove veličine.Timom nuklearne kardiologije rukovodi specijalist

nuklearne medicine dr. Ante Vučemilović-Šimunović uz asistenciju više medicinske sestre Smiljke Curkan i radi-ološke tehničarke Ane Samardžić.

Na poticaj predstojnika Zavoda na nuklearnu medi-cinu prof. dr. Antona Burića i šefa Kardiološkog odjela Interne klinike dr. sc. Jurja Kučića u tim je nakon struč-nog usavršavanja u Zagrebu kao prva internistica 1987. uključena dr. Ana Radić.

Dvije godine kasnije uvedena je planarna perfuzijska scintigrafija miokarda u mirovanju i opterećenju s radi-oaktivnim talijem 201 i tehnecijem 99m pirofosfatom. Scin-tigramima rađenima u mirovanju i pod opterećenjem dokazivala se koronarna insuficijencija i lokalizacija i ve-ličina infarktom zahvaćenog područja ili ožiljka.

Nabavom SPECT gama kamere s jednim detektorom 1998. godine razvija se jednofotonska emisijska kom-pjuterizirana tomografija pa se uvodi emisijska stres / rest perfuzijska tomografija miokarda s talijem 201 koji se ubrzo zamjenjuje s tehnecijem 99m MIBI-jem. Pored otkrivanja koronarne insuficijencije i kronič-nog infarkta miokarda tomografija vođena EKG signalom davala je uvid u funkcije lijeve klijetke. Pod vodstvom dr. Ante Vučemilovića-Šimunovića u radu tima sudjeluju profesorica fizike i mate-matike Miroslava Wölfl, dr. A. Radić, dr. Ž. Diklić i radiološka tehničarka Ana Samardžić. Ponajprije nastojanjima, od 2003. godine novog predstojnika Zavoda, doc. dr. Aleksandra Smokvine nabav-ljena je 2005. godine nova tomografska E-cam gama kamera SPECT 2001 s dva detektora koja je omogućila kraće trajanje i kvalitetniju analizu pretraga.

Na Zavodu se pretrage rade jednom do dva puta tjedno, a dnevno se obradi približno četiri bolesnika. U radu nuklearnog kardiološkog tima postupno se uključuje veći broj specijalista in-ternista pa uz dr. A. Radić i dr. Ž. Diklić ergometrijska testiranja izvode dr. Bosiljka Siuc-Paro, mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević, dr. Milan Nikšić, dr. David Gobić, dr. Vjekoslav Tomulić i dr. Daniela Malić. Premda su ehokardiografije i kompjuterizirane tomografije (CT koronarografije) suzile in-dikacije 2010. godine urađeno je oko 500 stres scintigrafija miokarda.

Kateterizacija srca i koronarografija

U namjeri da pronađe siguran i učinkovit put za injiciranje lijekova pri srčanoj resuscitaciji njemački kirurg Werner Forssmann je 1929. pošto su to njegovi asistenti odbili učiniti sam uveo kateter kroz vlastitu kubitalnu venu u desnu pretklijetku. Važnost metode u dijagnostičke svr-he uočena je tek kasnije kada su koristeći pokusne životinje tehniku kateterizacije desnog srca usavršili američki fiziolozi André F. Cournand i Dickinson W. Richards 1941. godine. Odredili su tlakove u desnom srcu i koristeći Fickov princip izračunali minutni volumen srca. Nakon Drugog svjetskog rata 1947. godine Braunan izvodi prvu angiokardiografiju u odrasle osobe.105

U NR Hrvatskoj je prva desnostrana srčana kateterizacija s angiokardiografijom učinjena kod djeteta 1950. godine u kardiološkom laboratoriju Kardiološkog odjela Interne klinike Medicin-skog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu (dr. Suzana Šarić i suradnici). Na istoj klinici dr. Suzana Šarić 1952. godine utemeljuje prvi kateterizacijski laboratorij u Hrvatskoj.

105 W. Forssmann, A. F. Cournand i D. W. Richards primili su Nobelovu nagradu 1956. godine.

Ante Vučemilović-Šimunović, dr. med., ute-meljitelj riječke nuklearne kardiologije(Vrlika,1948.- Rijeka, 2013.)

Page 262: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

260

Na Zavodu za rendgenologiju Opće bolnice ‘’Dr. Zdrav-ko Kučić’’ na Sušaku prvu desnostranu srčanu kateteriza-ciju s angiokardiografijom učinio je 1965. godine kirurg dr. Branimir Budisavljević. Radio je u lokalnoj anesteziji prokainom, preparirao venu kubitalis i koristio Cournan-dov kateter. Zahvatu su asistirali kirurški specijalizant dr. Anton Šepić i instrumentar Josip Dijaković. Sa Mingo-grafom koji je mjerio tlakove u desnom srcu i registrirao elektrokardiogram radio je internist dr. Zlatko Pavlin, a pri angiokardiografiji surađivali rendgenski tehničari Marijan Babić i Valter Mikičić. Laboratorijski tehničari pod vod-stvom mr. pharm. Davora Smokvine uradili su oksimetriju.

Operacije na otvorenom srcu izravno su povećale broj srčanih kateterizacija jer je za korekciju srčanih grešaka potrebno postaviti točnu dijagnozu koja opravdava ili is-ključuje kirurški zahvat. Pored urođenih srčanih grešaka indikacije se proširuju i na stečene, napose kombinirane kod kojih je neophodno isključiti udruženost s greškom koja umanjuje ili čak isključuje učinak operacije.

Prva lijevostrana srčana kateterizacija kateterom po Judkinsu Seldingerovom perkutanom tehnikom punkcije arterije femoralis učinjena je na Su-šaku 1968. godine. Kirurško-internistički i prateći radiološko-laboratorijski tim je bio u istom sa-stavu. Tom prilikom učinjena je i supravalvularna aortografija, manometrija i oksimetrija koju je

Werner Forssmann(1904. – 1979.)

Angiografski uređaj na sušačkom Zavodu za rendgenologiju krajem šezdesetih godine. Rendgenski tehničar Ma-rijan Babić provjerava ispravnost šprice za injiciranje kontrastnog sredstva. U pozadini, s njegove desne strane, vidi se Mingograf tvrtke Elema – Schönander koji je služio za elektrokardiografski monitoring i manometriju pri srčanoj kateterizaciji, a u njemu bio inkorporiran i fonokardiograf.

Page 263: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

261

potpisao šef Centralnog bolničkog laboratorija mr. pharm. Davor Smokvina. U opremi za reani-maciju po prvi puta se nalazio i kardioverter defibrilator.

Nakon stručnog usavršavanja dr. Antuna Šepića u Londonu 1971. i 1972. godine (Children Hospital Great Ormond Street, Hammersmith Hospital i Chest Hospital) počinju se intenzivnije raditi kateterizacije srca kod dojenčadi i djece. Uz dr. Šepića pretragu izvode kirurg dr. Branimir Budisavljević i pedijatar dr. Božidar Bosnar, od 1965. šef Kardiopulmološkog odjela Klinike za pe-dijatriju Dječje bolnice na Kantridi, a anesteziju vodi tim prim. dr. Vlaste Strižić.

Koristeći brahijalni pristup, prvu selektivnu koronarografiju u svijetu učinio je u listopadu 1958. Frank Mason Sones u Clevelandu, Ohio, Sjedinjene Američke Države. Kada je vizualizacija koronarnih arterija uvedena kao standardna metoda u dijagnostici koronarne bolesti, počelo se razmišljati o revaskularizaciji srčanog mišića kao krajnjem cilju liječenja ishemije miokarda. Devet godina kasnije, u svibnju 1967. na istoj klinici u Clevelandu René Favaloro učinio je prvu kiruršku revaskularizaciju miokarda ugradivši vensku aortokoronarnu premosnicu (AC by pass graft). Iste godine Melvin Judkins uvodi transfemoralni pristup u izvođenje koronarografije.

Na sušačkom Zavodu za radiologiju prvu selektivnu koronarografiju transfemoralnim putom učinio je 1974. godine dr. sc. Antun Šepić uz asistenciju dr. Branimira Budisavljevića, instrumen-tara Josipa Dijakovića, dr. Zlatka Pavlina i radioloških tehničara Marijana Babića i Valtera Mikičića.

S godinama se povećava broj vaskularnih kirurga, angioradiologa, internista-kardiologa, radi-oloških tehničara i instrumentara koji se bave invazivnom dijagnostikom. Unutar sušačkog tima izvršena je podjela rada pa koronarografije izvode kirurzi dr. A. Šepić, dr. B. Budisavljević, dr. Duje Vukas, dr. Darko Ćuruvija i dr. Miladin Đorđević i angioradiolozi dr. Branko Ružić, dr. Berislav Budi-selić i dr. Jasna Vitasović-Zeidler, a srčane kateterizacije internisti dr. Zlatko Pavlin, dr. Juraj Kučić, dr. Fedor Fischer i dr. Marijan Padovan koji se pridružio timu nakon ujedinjenja Internih klinika.

U polivalentnoj radiološkoj angiosali invazivni kardiološki zahvati odraslih se rade dva dana u tjednu, u prosjeku pet zahvata dnevno, jer su ostali termini rezervirani za ugradnju trajnih umjet-nih elektrostimulatora srca, kateterizacije srca u djece, periferne, cerebralne, renalne i mezenteri-jalne angiografije, aortografije i kavografije.

S vremenom se vaskularni kirurzi prestaju baviti invazivnom dijagnostikom koju preuzimaju angioradiolozi i kardiolozi s izuzetkom djece kod koje uz prof. dr. A. Šepića i dr. B. Budisavljevića

Branimir Budisavljević, dr. med. Prof. dr. sc. Antun Šepić, dr. med. (Zagreb, 1933. – Rijeka, 2002.)

Page 264: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

262

kateterizacije srca rade dječji kardiolozi prof. dr. Božidar Bosnar i dr. sc. Vladimir Ahel.Vodstvo Kardiološkog odjela i Interne klinike uspostavlja suradnju s Univerzitetskim kliničkim

centrom u Ljubljani pa dr. Marijan Padovan 1984. godine odlazi na stručno usavršavanje u Kli-nički zavod za radiologiju kod prof. dr. Ive Obreza pri čemu kolegijalnu pomoć pruža bivši riječki student prof. dr. Vladimir Jevtić. Posredstvom kirurga dr. Miladina Đorđevića koji je 1986. prešao raditi na Kliniku za kardiohirurgiju kod prof. dr. Ninoslava Radovanovića uspostavila se suradnja i s Institutom za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici (Novi Sad) pa su dr. Juraj Kučić 1987. i 1990. i dr. Marijan Padovan 1990. bili na dvotjednim stručnim usavršavanjima na Klinici za kardiologiju (načelnik prof. dr. Đurica Stojšić) u renomiranom vojvođanskom institutu.106

Rat je prekinuo suradnju s Ljubljanom i Sremskom Kamenicom. Više od dvadeset godina stara Siemensova radiološka angiosala učestalo se kvarila, a prilike bile takve da se o nabavci nove moglo samo sanjati. Nakon njezinog definitivnog kvara 1992. prestala se raditi invazivna dijagnostika, a s radom je prestala i sušačka kardijalna kirurgija.

Budući da se u Hrvatskoj invazivna kardiološka dijagnostika, intervencijska kardiologija i kardijalna kirurgija radila još samo u Zagrebu, vodstvo odjela i klinike zatražilo je pomoć zagre-bačkih kliničkih bolnica. Preopterećene bolesnicima i ranjenicima iz cijele Hrvatske nisu mogle prihvatiti sve naše bolesnike pa su samo rijetki ‘’sretnici’’ bili invazivno obrađeni i operirani u Za-grebu.

Uz pomoć prof. dr. Zvonimira Krajcera koji je kao intervencijski kardiolog Leachmanove gru-pe radio u Houstonu i s kojim se već prije rata uspostavila suradnja bogatiji bolesnici koji su mogli platiti troškove liječenja invazivno su obrađivani i operirani u Episkopalnoj bolnici Svetog Luke. Tijekom ratnih godina godišnje se operiralo tridesetak Riječana što je s obzirom na potrebe predstavljalo ‘’kap u moru’’. Prateći bolesnike na operacijski zahvat u Houston riječki kardiolozi su dobro upoznali rad jednog od vodećih kardiološko-kardiokirurških središta u svijetu. ‘’Amba-sadorski program’’ Bolnice Svetog Luke i Teksaškog srčanog instituta (THI) omogućio je njihovo stručno usavršavanje što je, kako se kasnije pokazalo, bilo od izuzetnog značenja za razvoj riječke kardiologije.107

U proljeće 1993. vodstvo odjela i klinike je stupilo u vezu s prof. dr. Mihajlom Šestom voditeljem kardiološkog laboratorija Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Uz njegovu nesebičnu pomoć dr. Željko Plazonić i medicinska sestra Ružica Knežević su tijekom 1993. i 1994. godine proveli četiri mjeseca na stručnom usavršavanju u kardiološkom laboratoriju renomirane zagrebačke klinike. Godinu dana kasnije uspostavila se veza s doc. dr. sc. Šimom Mihatovom predstojnikom Interne klinike KB ‘’Sestre milosrdnice’’ koji nam je također vrlo ljubezno izašao u susret pa se dr. Đuro Marinović 1995. tri mjeseca stručno usavršavao u kardiološkom laboratoriju Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Vinogradske bolnice. Kao neposredni aktivni sudionik tadašnjih pregovaranja mogu svjedočiti da bez njihove ničim uvjetovane pomoći ne bi uspjeli podići riječku invazivnu i intervencijsku kardiologiju na današnju visoku razinu.

Velikim zalaganjem Ravnateljstva Kliničkog bolničkog centra na čelu s doc. dr. Žarkom Tomlja-novićem i Kliničkog zavoda za radiologiju pod vodstvom prof. dr. Ivana Lovasića otvorena je u travnju 1995. nova polivalentna Siemensova angiosala na Zavodu za radiologiju sušačke bolnice. Angiosala je kupljena vlastitim sredstvima dobivenima od prodaje napuštene bolnice u Ičićima. Invazivnu kardiološku dijagnostiku preuzeli su kardiolozi dr. Željko Plazonić i dr. Đuro Marinović,

106 Svekoliki odnosi između Rijeke i Novog Sada su bili na izuzetno visokoj razini. U prosincu 1974. Medicinski fakulteti u Rijeci i Novom Sadu donijeli su odluku o bratimljenju. Slični odnosi su postojali između Ljubljane i Rijeke pa je u bivšoj državi Rijeka bila pobratimljena s Ljubljanom.

107 Osim što je omogućio stručno usavršavanje u Houstonu ‘’Ambasadorski program’’ je pružao savjetodavnu i publicističku pomoć, besplatno dobivanje manjih količina potrošnog materijala za invazivne kardiovaskularne zahvate i novčano povoljnije uvjete za operacijsko liječenje riječkih srčanih i krvožilnih bolesnika. Zbog velikih zasluga prof. dr. Zvonimir Krajcer je postao dopisni član Razreda za medicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Page 265: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

263

pa je 13.studenoga 1996. novoformirani tim na čelu s dr. Plazonićem učinio prvu koronarografiju s lijevostranom ventrikulografijom u novoj angiosali. Ponovno izvođenje koronarografija i srča-nih kateterizacija bilo je osnovni preduvjet za početak rada zamrle riječke kardijalne kirurgije.

Česti tehnički kvarovi u osam godina staroj polivalentnoj angiosali, činjenica da je kardiolozi mogu koristiti tek dva dana u tjednu, veći broj bolesnika kojima je potrebna invazivna dijagnosti-

Nakon prestanka rada invazivne dijagnostike prvi je u pomoć priskočio prof. dr. Mihajlo Šesto s Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu

Page 266: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

264

ka i intervencijsko liječenje, proširenje indikacija, duge liste čekanja i uporna nastojanja vodstva odjela i klinike da se dobije nova angiosala, konačno su urodili plodom pa je koncem 2003. go-dine otvorena nova angiosala isključivo za srčane bolesnike.

Uslijedilo je povećanje invazivnih i intervencijskih zahvata koje bi bilo značajno veće da se kontinuirano raspolagalo s više potrošnog materijala. S godinama raste broj učinjenih pretraga, invazivni tim se stručno usavršava i pojačava novim liječnicima, sestrama instrumentarkama i inženjerima medicinske radiologije. Tako se tijekom 2010. godine učinilo 113 kateterizacija srca, 1.580 koronarografija s lijevostranom ventrikulografijom i 684 perkutanih koronarnih intervencija s postavljanjem stentova, 30% u bolesnika s akutnim infarktom miokarda. Uz iskusne operatere dr. Ž. Plazonića, dr. Đ. Marinovića i mr. sc. Rajka Miškulina pretrage suvereno izvode kardiolozi dr. David Gobić, dr. Vjekoslav Tomulić, dr. Milan Nikšić, mr. sc. Željko Madžar i dr. Tomislav Jakljević.

Zavod za kardiologiju Interne klinike KB ‘’Sestre milosrdnice’’ dao je izuzetan doprinos revitalizaciji riječke invaziv-ne kardiološke dijagnostike – čestitka profesora Mihatova.

Page 267: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

265

Polivalentna radiološka angiosala 1995. godine

Konferencija za tisak prigodom tisućitog invazivnog kardiološkog zahvata, travanj 1999.

Page 268: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

266Doajeni sušačke invazivne i intervencijske kardiologije.S lijeva na desno: dr. Đuro Marinović dr. Željko Plazonić i dr. Rajko Miškulin

Liječnički i sestrinski tim invazivne kardiološke dijagnostike, 2000. godine.S lijeva na desno: Morena Kvaternik, vms. dr. Đuro Marinović, dr. Željko Plazonić, Ružica Knežević-Višnjovski, vms, dr. Rajko Miškulin, dr. Željko Madžar i dr. Zlatko Čubranić

Page 269: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

267

Analiza koronarografskog nalaza.U prvom planu dr. Željko Plazonić, ing. Dajana Bura-Nekić i Marina Klasan, vms, u drugom planu ing. Boris Barac.

Sestrinsko-radiološka ekipa angiosale 2011.S lijeva na desno: Morena Kvaternik, ing. Marijan Krpan, Ružica Višnjovski, ing. Dajana Bura-Nekić, Ines Radovčić, ing. Boris Barac, Valentina Draženović i Vera Šilić

Page 270: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

268

INTENZIVNO LIJEČENJE

Osnivanje prvih koronarnih jedinica u svijetu i Hrvatskoj

U ‘’prekoronarnoj’’ eri bolnička smrtnost u akutnom infarktu miokarda bila je visoka i iznosila oko 35 %. Osim svježe koronarne tromboze i manje nekroze srčanog mišića na određenom broju autopsija nije se našao neposredni uzrok smrti, pa se pretpostavljalo da je smrt nastupila zbog nagle električne nestabilnosti srca, u prvom redu ventrikularne fibrilacije. Umirali su dakle bole-snici čija su srca bila previše dobra da bi prestala kucati. ‘’Sretnici’’ koji su preživjeli prehospitalnu fazu i prve bolničke dane ležali su na odjelima uz povremeni nadzor medicinskog osoblja.

Osnivanje koronarnih jedinica u kojima su bili smješteni svi akutno oboljeli životno ugrože-ni bolesnici s akutnim infarktom miokarda na jednom mjestu, opremljenih posebnom opre-mom, s izvježbanim osobljem u kardiopulmonalnoj reanimaciji koje je vršilo 24 satni nadzor, počelo je 1962. godine u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Huges Day u Kansas City Bethany Hospital, Brown i Mac Millan u Toronto General Hospital i Lawrence Meltzer u University of Pennsylvania Presbyterian Hospital and Medical Center u Filadelfiji gotovo su istovremeno pristupili organizaciji prvih koronarnih jedinica (CCU) u svijetu.

Da bi došlo do njihovog osnivanja trebalo je prijeći dug i trnovit put obilježen nizom izuzetnih dostignuća.

Nakon eksperimentalnih studija na životinjama Donald R. Hooker i suradnici su još 1933. obja-vili novu metodu kardijalne resuscitacije – direktnu, ručnu masažu srca i primjenu elektrošoka izmjeničnom strujom (AC defibrilacija). Claude F. Beck je 1947. prvi primjenio te metode na dje-čaku kod kojeg je neposredno nakon torakotomije nastupila ventrikularna fibrilacija. Izravnom masažom i defibrilacijom srca Beck je 1956. uspješno oživio 65 godišnjeg liječnika s akutnim infarktom miokarda. Nakon toga se spoznalo da smrtonosna ventrikularna fibrilacija može biti uspješno prekinuta, no valjalo je pronaći način kako izbjeći otvaranje grudnog koša. Zbog toga je od ogromnog značenja bilo otkriće Paula Zolla 1956. da transtorakalnim elektrošokom preki-ne ventrikularnu fibrilaciju i Williama B. Kouwenhovena 1960. da vanjskom masažom srca održi učinkovitu cirkulaciju do trenutka dok se ne izvrši defibrilacija srca. Bernard Lown je 1962. godine učinio prvu defibrilaciju srca istosmjernom strujom (DC defibrilacija) koja se koristi i danas.

Dio bolesnika s akutnim infarktom miokarda umirao je u kompletnom artioventrikularnom bloku niske frekvencije klijetki i asistoliji pa su veliki iskorak u liječenju bradikardnih poremećaja srčanog ritma učinili Paul Zoll 1954. primjenivši transtorakalnu elektrostimulaciju i Seymour Fur-man i George Robinson koji su 1958. prvi učinili privremenu transvensku elektrostimulaciju srca.

Opremljene elektrokardiografskim monitoringom, kardioverter defibrilatorima i privremenim elektrostimulatorima (pacemakerima), s posebno izvježbanim sestrinskim osobljem koje je vršilo stalni nadzor, koronarne jedinice su revolucionirale dijagnostičko-terapijski pristup bolesnicima s akutnim srčanim udarom i po život opasnim tahikardnim i bradikardnim poremećajima srčanog ritma. Njihovu izvanrednu uspješnost u spašavanju života dokazala je studija Thomasa Killipa (1967.) koji je ustvrdio da se hospitalna smrtnost u akutnom infarktu miokarda smanjila za 50 %. Uvođenjem 24 satnog elektrokardiografskog praćenja srčane akcije u bolesnika s akutnim infar-ktom miokarda pokazalo je da je ventrikularna fibrilacija najčešći uzrok rane smrti koja se može spriječiti srčanom defibrilacijom.

Na poticaj prof. dr. Ljube Barića jednog od utemeljitelja suvremene hrvatske Kardiologije prva koronarna jedinica u Hrvatskoj je osnovana 1971. godine unutar Kardiološkog odjela Interne klinike KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ u Zagrebu. Ta je koronarna jedinica ubrzo postala rasadište novih ideja i stavova u liječenju koronarnih bolesnika, edukacijsko središte i poticaj za osnivanje koronarnih jedinica u drugim bolnicama diljem Hrvatske i tadašnje Jugoslavije.

Page 271: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

269

Prvu elektrokardioverziju i defibrilaciju srca u bivšoj državi učinio je 1965. godine prof. dr. Sreć-ko Nedeljković na Internoj klinici B Medicinskog fakulteta u Beogradu. Prvi DC defibrilator nizo-zemske proizvodnje nabavljen je na Odjelu za anesteziju Klinike za kirurgiju OB ‘’Braće dr. Sobol’’ u Rijeci 1968. godine. Elektrokardioverziju-konverziju fibrilacije atrija s apsolutnom tahiaritmijom u sinusni ritam i prvu uspješnu defibrilaciju srca kod bolesnika s akutnim infarktom miokarda učinio je anesteziolog prim. dr. Ljubomir Ribarić, kasnije profesor na riječkom Medicinskom fa-kultetu i jedan od doajena hrvatske anesteziologije.

Intenzivne njege Internih klinika riječkih bolnica

Zbog povećanog prijema i primjerenijeg liječenja naglo oboljelih životno ugroženih interni-stičkih, napose srčanih bolesnika, početkom šezdesetih godina na Internim klinikama osnovane su ‘’infarktne njege’’ – manje sobe s četiri postelje. Tijekom jutarnjih sati bolesnike su nadzirale dr. Božena Kopajtić na sušačkoj i dr. Alma Polić na riječkoj klinici, a u popodnevnim i noćnim satima dežurni specijalisti i službujuće medicinske sestre.

Nakon položenog specijalističkog ispita 1962. godine na sušačkoj Internoj klinici nadzor nad bolesnicima preuzima dr. Veljko Čabrijan. U primjerenijem prostoru (jedna dvokrevetna i jedna šestkrevetna soba) se osniva 1966. Intenzivna njega u kojoj danonoćni nadzor nad bolesnicima obavljaju četiri medicinske sestre – Mira Šporer, Nada Randić-Benčić, Josipa Barbalić-Klesnik i Nedjeljka Jerčinović-Jardas koje prate bolesničke životne funkcije, obavještavaju liječnike o nji-hovim promjenama i po odredbama poduzimaju potrebne terapijske mjere.

Iduće godine nabavljen je složeni uređaj Cardiocontroler Godardt s elektrokardiografskim monitorom, EKG papirom, pisačem, alarmom, DC defibrilatorom i privremenim elektrostimula-torom srca. Uz dr. V. Čabrijana u Intenzivnoj njezi radi i dr. Milan Prica. Godine 1968. učinjena je prva defibrilacija srca kod bolesnika s ventrikularnom fibrilacijom u akutnom infarktu miokarda (dr. V. Čabrijan i dr. M. Prica). Tri godine kasnije dr. Čabrijan osniva Poluintenzivnu njegu s četiri

Prof. dr. sc. Ljubo Barić, dr. med. Prof. dr. sc. Ljubomir Ribarić, dr. med. (Knin, 1920. – Zagreb, 2010.) (Maribor, 1924. – Rijeka, 2009.) Utemeljitelj prve koronarne jedinice u Hrvatskoj Osnivač anesteziološke službe i prve kirurške ‘’šok sobe’’ u Rijeci

Page 272: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

270

postelje prostorno povezanu s Intenzivnom njegom u kojoj većinom leže bolesnici s preboljelim akutnim infarktom miokarda. Intenzivna njega je tada opremljena zidnim elektrokardiografskim monitorima, pokretnim uređajem s elektrokardiografskim monitorom i srčanim defibrilatorom i pokretnim trokanalnim elektrokardiografom. Povećava se medicinski kadar pa pored dr. Čabrija-na kao stalni specijalist od 1973. godine počinje raditi dr. Đorđe Živanović, uz devet medicinskih sestara i specijalizante interne medicine. Godine 1972. i formalno je osnovan Odsjek intenzivne njege čiji šef postaje dr. Veljko Čabrijan, a glavna medicinska sestra Nedjeljka Jerčinović-Jardas.

Zbog bolje kontrole srčane aktivnosti pri prvom ustajanju bolesnika u Poluintenzivnoj njezi se iste godine uvodi telemetrija, a 1974. nabavlja novi telemetrijski aparat koji omogućava praćenje bolesnika na većoj udaljenosti.

Sličan razvoj službe za zbrinjavanje naglo oboljelih životno ugroženih bolesnika može se pra-titi na riječkom Kardiopulmološkom odsjeku osnovanom 1968. godine. Kako je već navedeno, početkom šezdesetih godina osnovana je ‘’infarktna njega’’ u kojoj se pod vodstvom prim. mr. sc. Alme Polić liječe bolesnici s akutnim infarktom miokarda, po život opasnim srčanim aritmija-ma i totalnim atrioventrikularnim blokom s Adams-Stokesovim sindromom. Nadzor nad njima 1966. godine preuzima novi specijalist dr. Josip Roje. Formira se tim medicinskih sestara na čelu s Vidosavom Lukić koje u smjenama 24 sata nadziru bolesnike, a krajem šezdesetih godina na-bavljeni su elektrokardiografski monitori, DC defibrilator i privremeni srčani elektrostimulator. Valja zabilježiti da su nakon primarijusa Ribarića prve defibrilacije srca kod bolesnika s akutnim infarktom miokarda učinili dr. Josip Roje i prim. mr. sc. Alma Polić 1969. godine, a prvu ugrad-nju privremenog elektrostimulatora srca kod bolesnika s totalnim atrioventrikularnim blokom i Adams-Stokesovim sindromom torakovaskularni kirurg prim. dr. Antun Škarpa. Riječka interni-stička Intenzivna njega sa šest postelja nalazi se u sastavu Kardiopulmološkog odsjeka do 1974. godine kada postaje samostalan odsjek Klinike pod vodstvom dr. Josipa Roje. Zbog malobroj-nih internista-kardiologa bolesnike u intenzivnim njegama tijekom dežurstva nadziru službujući specijalisti opće interne medicine.

Po stranim licencijama proizvedena medicinska elektronska oprema u bivšoj državi je bila loše kvalitete i često se kvarila (karikatura Otta Reisingera)

Page 273: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

271

Uz najbrojnije srčane bolesnike u intenzivnim njegama se liječe gastroenterološki s obilnim krvarenjima (duodenalni i želučani vrijed, erozivni gastritis, varikoziteti jednjaka u cirozi jetre, rak želuca), akutni pankreatitisi, kolecistitisi, kolangitisi i toksični hepatitisi, plućni bolesnici s astmat-skim statusom, akutnim respiratornim distres sindromom, plućne tromboembolije, lobarne pne-umonije i spontani pneumotoraksi. Često se liječe šokna stanja, primjerice dehidracijski, endo-toksični i anafilaktični šok, hipertenzivne krize i dijabetične-hiperglikemične ketoacidoze i kome. Rijetko se hospitaliziraju feokromocitomi s hipertenzivnim krizama i srčanim aritmijama, parati-reoprivne hipokalcemijske tetanije, akutne insuficijencije kore nadbubrežne žlijezde, Addison-ske krize, tireotoksične oluje i miksedemske kome. Zbrinjava se i bolesnike otrovane lijekovima i opojnim drogama, hranom i plinovima, ubodima i ugrizima otrovnih životinja (morski pauk, poskok, crna udovica i stršljenovi), pogođene toplinskim udarom i sunčanicom, udarom groma i električne struje te utopljenike. U sušačkoj bolnici koja nije imala Neurologiju i Infektologiju u hitnoći se primalo i bolesnike s cerebrovaskularnim inzultima i akutnim infektivnim septičnim stanjima. Hematološki bolesnici s akutnim leukemijama i agresivnim limfomima u sepsi i/ili he-moraškoj dijatezi liječeni su u polusterilnim manjim sobama na odjelima, a bolesnici s akutnom renalnom insuficijencijom u sušačkom Centru za dijalizu.

Rad u intenzivnim njegama se razlikovao od rada na ostalim internim odsjecima (odjelima) zbog težine stanja primljenih bolesnika i prirode posla koji je psihofizički vrlo zahtijevan. Za lije-čenje životno ugroženih bolesnika valjalo je imati veliko opće internističko znanje, posjedovati brze reflekse, ‘’čvrstu petlju’’ i određene vještine. Istini za volju valja napomenuti da su pored stal-no zaposlenih liječnika u radu intenzivnih njega sudjelovali svi odjelni specijalisti, napose šefovi odsjeka (odjela) koji su dolazili pregledavati ‘’svoje’’ bolesnike, određivali i izvodili dijagnostičko-terapijske zahvate te nakon stabilizacije životnih funkcija premještali bolesnike na vlastite odjele.

Nakon jutarnjeg stručnog sastanka obavila se vizita i podijelila terapija. Liječnici su potom izvodili dijagnostičko-terapijske postupke, pisali povijesti bolesti, uputnice, otpusnice i otpusna pisma, konzilijarno pregledavali u kirurškim ‘’šok’’ sobama, obavljali preglede u općoj specijali-stičkoj internističkoj i kardiološkoj ambulanti i radili neinvazivnu i invazivnu dijagnostiku u kar-diološkom laboratoriju i angiosali (kateterizacije srca i ugradnje privremenih i trajnih elektrosti-mulatora srca). Pored njege bolesnika, medicinske sestre su obavljale rutinske poslove – vađenje krvi i drugih uzoraka za laboratorijske analize, pripremale i davale parenteralne lijekove, asistirale liječnicima pri izvođenju dijagnostičko-terapijskih zahvata, brinule o nabavi lijekova, sanitetskog materijala, prispjelim laboratorijskim nalazima i obavljale ‘’stotine’’ manjih poslova. Stalno prisut-ne u intenzivnim njegama u svakom su trenutku morale znati gdje se liječnici nalaze, jer je kod bolesnika često dolazilo do naglog pogoršanja bolesti ili hitnih prijema, nerijetko u kardiopul-monalnom arestu. Tada je liječničko-sestrinski tim radio brzo i učinkovito po A, B, C i D shemi sve do povratka u život ili letalnog egzitusa. Postupak oživljavanja je trajao najmanje 45 minuta, a u određenim slučajevima se oživljavalo satima.108

Po završetku radnog vremena službu u intenzivnim njegama preuzimali su dežurni speci-jalisti.109 S obzirom da se u dežurstvu najčešće primalo srčane bolesnike, malobrojni kardiolozi su često pozivani u bilo koje doba dana ili noći da hitno dođu na kliniku, napose u slučajevima kada je kod bolesnika s akutnim infarktom miokarda nastupio totalni atrioventikularni blok s Adams-Stokesovim sindromom, pa je trebalo ugraditi privremeni elektrostimulator srca. Plaćene pripravnosti i mobilne telefonije u to vrijeme nije bilo pa kada se kardiolozi nisu nalazili kod kuće,

108 A, B, C i D shema: Airway (osiguranje prohodnosti dišnih putova), Breathing (umjetno disanje), Circulation (održavanje učinkovite cirkulacije, vanjska masaža srca) i Defibrillation-Definitive treatment (defibrilacija srca i konačno zbrinjavanje).

109 U ljetnim mjesecima većina specijalista je koristila godišnje odmore pa su na odjelima / klinikama dežurali specijalizanti pri kraju internističkog staža što službeno nije bilo dozvoljeno, ali se toleriralo. Kod kuće, ‘’pri telefonu’’, su bili specijalisti koji su na poziv dolazili na kliniku kada bi zaključili da dežurni specijalizanti nisu u stanju zbrinuti hitno primljene ili već hospitalizirane bolesnike.

Page 274: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

272

a vaskularni kirurzi u dežurnoj kirurškoj službi, službujući internisti snalazili su se najbolje kako su znali i umjeli. Bolesnici su dobivali infuziju orciprenalina ili izopropilnoradrenalina, pažljivo su brojene kapi i praćena srčana akcija na EKG-monitorima u nadi da neće nastupiti opetovane ventrikularne tahikardije ili ventrikularna fibrilacija. Slobodno se može reći da je strah liječnika gotovo bio jednak strahu bolesnika, a jedni i drugi su u sebi ‘’molili Boga’’ da prežive dežurstvo!

Anesteziolozi su dolazili u pomoć kada je u srčanom zastoju trebalo učiniti endotrahealnu intubaciju ili intravensku anesteziju kod hitne elektrokardioverzije. Kirurge se pozivalo da urade venesekciju kada punkcijom površinskih vena nije bilo moguće pristupiti krvotoku. Sredinom sedamdesetih godina nabavljeni su sterilni setovi s iglom, žicom vodilicom i kateterom pa su anesteziolozi prvi započeli s perkutanom punkcijom subklavijalnih, femoralnih i jugularnih vena. S vremenom su internisti naučili ove vještine, a mlađi specijalisti u koje se tada ubrajao i pisac ovog teksta, dodatno su usavršavali tehniku venesekcije i punkcije dubokih vena vježbajući na leševima u bolničkoj mrtvačnici!

Po učestalosti hitnih prijema na drugo mjesto su dolazili bolesnici s akutnim krvarenjem iz gornjih dijelova gastrointestinalnog trakta najčešće uzrokovanog krvarećim duodenalnim vrije-dom. Dežurni internisti su primjenili nazogastričnu sondu, blokatore histaminskih H

2 receptora

(cimetidin), transfuzije krvi i zauzeli ekspektativan stav. Ako se prateći vitalne i hemodinamske parametre vidjelo da krvarenje ne prestaje i bolesniku prijeti hemoragični šok konzultiralo se de-žurne kirurge koji su operacijskim putem najčešće uspijevali zaustaviti krvarenje. Kirurška ekipa je u svom sastavu uvijek imala digestivnog (abdominalnog) kirurga pa su i zahtijevni zahvati po-put resekcije želuca, piloroplastike i vagotomije, čak i subtotalne gastrektomije rađeni u hitnoći.

Uzrok krvarenja kod bolesnika s hematemezom i melenom nije uvijek bio jasan pa se hitna di-jagnostička dilema ponekad rješavala ex iuvantibus – postavljanjem Sengstaken-Blakemoreove sonde i primjenom vazopresina u intravenskoj infuziji 5% glukoze. U tim je slučajevima prestanak krvarenja upućivao na prsnuće varikoziteta jednjaka (i fundusa želuca), a nastavak u prilog ero-

Liječnici i medicinske sestre sušačkog Odjela intenzivne njege 1978.(?) S lijeva na desno u prvom planu: dr. Ante Matana, dr. Veljko Čabrijan i dr. Vladimir Rukavina.Stoje Božica Medved, Elza Rak, Mirjana Topić, dr. Nada Smokvina i Herta Trnčik

Page 275: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

273

zivnog gastritisa ili peptičkog vrijeda!110

Znalo se dogoditi da krvarenje iz varikoziteta ne prestaje na poduzete konzervativne mjere i bolesnicima prijeti smrt zbog iskrvarenja. Tada su u bolnicu hitno pozivani vaskularni kirurzi koji su smrtonosno krvarenje (najčešće) uspjeli zaustaviti portokavalnom ili splenorenalnom anasto-mozom. Operacija se zbog vitalne indikacije radila kao ultima ratio unatoč zastrašujuće poslije-operacijske smrtnosti jer u to vrijeme drugog terapijskog izbora nije bilo. ‘’Sretnici’’ koji su nakon izlaska iz hepatargije ostali na životu imali su posljedičnu kroničnu portalnu encefalopatiju s kojom su živjeli godinama.

Kako bi se barem donekle spoznale brojne poteškoće s kojima su se borili liječnici i medi-cinske sestre prikazao sam par tadašnjih terapijskih postupaka, a na ovom mjestu dodati ću i neke specifičnosti koje su se odnosile prvenstveno na internističku Intenzivnu njegu sušačke bolnice.

Bolesnike s astmatskim statusom liječilo se primjenom kisika, adrenalina, aminofilina i brzo djelujućih kortikosteroida, a kod prijeteće CO

2 narkoze premještalo na Odjel za anesteziologiju i

intenzivno liječenje Klinike za kirurgiju zbog primjene umjetne respiracije jer internistička inten-zivna njega nije posjedovala vlastite mehaničke respiratore.

U sušačku bolnicu koja je bila bez Neurologije i Infektologije znali su u dežurstvu ‘’zalutati’’ neurološki bolesnici s akutnim cerebrovaskularnim incidentima (krvarenje, embolija, tromboza, ruptura aneurizme), epileptičnim statusima i zarazni bolesnici s akutnim alimentarnim intoksi-kacijama i sepsama. Nakon pružene prve pomoći, telefonski su konzultirani dežurni neurolozi i infektolozi u riječkoj bolnici pa se po njihovim uputstvima započelo s primjerenim liječenjem, a čim se kliničko stanje bolesnika poboljšalo prebačeni su na odgovarajuće odjele (klinike) ri-ječke bolnice. Valja ponovo naglasiti da je postojalo veliko razumijevanje i zajedništvo liječnika u obama bolnicama pa se u slučajevima kod kojih je to zaista bilo neophodno hitno dolazilo i pomagalo dežurnim liječnicima iako nije bilo plaćene pripravnosti.

‘’Ključ’’ uspješnog rada intenzivnih njega su bile (i ostale) medicinske sestre koje su u smjena-ma obavljale 24 satni nadzor nad bolesnicima. Bila je to i ostala sestrinska elita posebno educi-rana u elektrokardiografiji i kardiopulmonalnoj reanimaciji. Danju i noću bez prestanka su bdjele nad bolesnicima, njegovale, davale lijekove, savjetovale i tješile, obavještavale liječnike o svim promjenama kliničkog stanja i elektrokardiografskog monitoringa i dragocjenim sugestijama pomagale u donošenju ponekad teških dijagnostičkih i terapijskih odluka.

Od stotina sestara koje su prošle dril rada u intenzivnim njegama riječkih Internih klinika po-sebno su se izdvajale Maja Živanović, Mira Šporer-Sveško, Nada Randić-Benčić, Josipa Barbalić-Klesnik, Nedjeljka Jerčinović-Jardas, Olga Marinac-Nebić, Vidosava Lukić, Herta Trnčik-Lubiana, Kata Jelić-Krivičić, Anđelka Čargonja, Svetlana Stanimirović-Prpić, Snježana Juretić-Marinović, Elza Rak-Relja, Marija Ćupurdija i Slavica Arsić-Vrban i medicinski tehničari Vlado Provči, Goran Vrban, Emin Bajramović, Nenad Perušić i Nenad Kvaternik. Valja spomenuti i medicinske sestre s kardioloških odjela koje su uvijek dolazile u pomoć kada je postalo ‘’gusto’’ od kojih su pojedine, primjerice Ankica Pavelić-Večerina i Dubravka Hlača-Zamlić cijeli svoj radni vijek provele radeći sa srčanim bolesnicima. Većina je danas u mirovini, dio još uvijek aktivan u izvanbolničkoj službi i nastavi u Školi za medicinske sestre, a pojedine su nažalost prerano otišle u dobra spominjanja.

Intenzivne njege se postupno prostorno proširuju, opremaju suvremenom opremom i ka-drovski pojačavaju novim liječnicima i medicinskim sestrama. Do potpunog ujedinjenja Kardio-loških odjela 1984. godine zajedno imaju 12 postelja, a u njima kao specijalisti internisti kardiolozi

110 Hitna ezofagogastroduodenoskopija sa sklerozacijom i elektrokoagulacijom krvarećih lezija i (ili) endoskopska ligatura vari-koziteta jednjaka tada se nije radila, a varikoziteti jednjaka i fundusa želuca dokazivani su nakon prestanka krvarenja rendgenskim pregledom barijevom kašom ili splenoportografijom. Ezofagogastroduodenoskopije su se počele raditi sredinom sedamdesetih godina. Zbog malog broja gastroenterologa-endoskopičara nije se organizirala 24 satna pripravnost, pa su rađene samo u re-dovnom radnom vremenu.

Page 276: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

274

i internisti kardiološkog usmjerenja rade prim. dr. Josip Roje, dr. Karlo Stanić, dr. Đuro Marinović i dr. Ana Radić-Rupčić u riječkoj i dr. Veljko Čabrijan, dr. Juraj Kučić i dr. Bosiljka Siuc-Paro u sušač-koj intenzivnoj njezi. Prvi suradnik dr. Čabrijana dr. Đorđe Živanović otišao je 1979. u opatijsku Thalassotherapiju.

Intenzivna njega – Koronarna jedinica – Odjel za intenzivno liječenje sušačke Kardiologije

Nakon ujedinjenja Klinika opća internistička intenzivna njega na Sušaku se pretvara u inten-zivnu njegu srčanih bolesnika. Naglo oboljeli životno ugroženi gastroenterološki, hematološki, endokrinološki i imunološki bolesnici liječe se u Intenzivnoj njezi riječkog lokaliteta, a nefrološki i pulmološki na matičnim sušačkim odjelima.

U Intenzivnoj njezi se hospitaliziraju bolesnici s akutnim intramuralnim i transmuralnim infar-ktom miokarda, nestabilnom anginom pektoris i akutne insuficijencije lijeve klijetke uzrokovane akutnim srčanim udarom, naglom dekompenzacijom lijevostranih srčanih grešaka i akutnim mi-okarditisom (kardijalne astme i kardiogeni plućni edemi). Pored akutno oboljelih koronaropata koji su najčešće zastupljeni, liječe se i bolesnici s akutno nastalim ili naglo pogoršanim kroničnim poremećajima atrioventrikularnog i sinoatrijalnog provođenja (totalni atrioventrikularni i sinoa-trijalni blokovi), paroksizmalnim supraventrikularnim tahikardijama i tahiaritmijama, postojanim ventrikularnim tahikardijama, akutnim plućnim tromboembolijama, hipertenzivnim krizama, di-secirajućim aneurizmama aorte i iznenadnim srčanim zastojima.

Za prve šefove Odsjeka intenzivne i Odsjeka postintenzivne njege Kardiološkog odjela po-stavljeni su dr. Veljko Čabrijan i prim. dr. Josip Roje. Dr. Čabrijan je 1987. imenovan pomoćnikom predstojnice Klinike profesorice Kopajtić i nastavlja raditi na novoosnovanom Odsjeku za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, a primarijus Roje iste godine preuzima Koronarnu jedinicu s postkoronarnom njegom. Obojica rade na Kardiološkom odjelu do 1993. godine kada dr. Čabri-jan odlazi u mirovinu, a primarijus Roje postaje župan Primorsko-goranske županije. Koronarnu

Dr. Veljko Čabrijan okružen medicinskim sestrama.S lijeva na desno: Herta Trnčik, Nada Narančić-Ožbolt i Zdenka Vlah

Page 277: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

275

jedinicu od 1993. do 2005. vodi dr. Đuro Marinović, a koncem 2005. kada je preimenovana u Odjel intenzivnog liječenja vodstvo preuzima mr. sc. Željko Madžar koji se nalazi na njegovom čelu do konca 2010. godine.

Od stvaranja jedinstvenog Kardiološkog odjela do 1993. godine u Intenzivnoj njezi/Koronar-noj jedinici radili su dr. V. Čabrijan, prim. dr. J. Roje, dr. J. Kučić, dr. B. Siuc-Paro, dr. A. Radić, dr. Đ. Marinović, dr. Ž. Mavrić, dr. Ž. Plazonić i dr. L. Zaputović. Dr. Đuro Marinović i dr. Željko Plazonić ostaju u Koronarnoj jedinici, a njima se 1993. nakon položenog specijalističkog ispita pridružuje dr. Rajko Miškulin. Godine 1990. osnovan je Odsjek intenzivne skrbi usko povezan s Koronarnom jedinicom, kojeg do njegovog ukidanja 2002. redom vode dr. Ž. Plazonić, dr. Đ. Marinović i dr. R. Miškulin. U poslijeratnom razdoblju kroz Koronarnu jedinicu/Odjel intenzivnog liječenja prošli su svi specijalizanti interne medicine od kojih će tijekom idućih godina dr. Željko Madžar , dr. David Gobić, dr.Vjekoslav Tomulić, dr. Daniela Malić, dr. Tomislav Jakljević i mr. sc. Sandro Brusich postati internisti kardiološkog usmjerenja.111

U studenom 1996. dr. Ž. Plazonić i dr. Đ. Marinović počinju raditi i u invazivnom kardiološkom laboratoriju, a 2003. se pridružuje dr. R. Miškulin. Postupno se stvara novi internistički tim Odjela intenzivnog liječenja – mr. sc. Ž. Madžar, dr. D. Gobić, dr. V. Tomulić, dr. T. Jakljević i dr. Milan Nikšić primljen na Kliniku u svojstvu specijaliste 2004. godine. Svi navedeni internisti dio radnog vre-mena provode i u angiosali.

U velikoj mjeri promijenio se i sastav sestrinske ekipe. Najveći broj sestara je napustio bolničku službu i otišao raditi u primarnu zdravstvenu zaštitu i školu za medicinske sestre, dio prešao na druge bolničke odjele, a najiskusnije – Vera Šilić, Morena Kvaternik, Ružica Knežević – Višnjovski, Ines Radovčić i Valentina Draženović su postale instrumentarke u angiosali. Ostale „veteranke“ Elza Relja, Andrijana Verzon, Danila Pešut, Andrea Mavrinac, Vesna Gašparović, Tatjana Vraneš, Dragica Drvenšek, Željka Mijolović, Irena Miholjević i Iva Šare i danas (2010.) predstavljaju okosni-cu profesionalnog i vrijednog sestrinskog sastava Odjela intenzivnog liječenja.

111 Intenzivna njega ((Koronarna jedinica) je bila prvo radno mjesto svih specijalizanata interne medicine. Uz nadzor specijali-sta valjali su se čim prije osposobiti za rad u Hitnom medicinskom traktu kao najmlađa dežurna internistička služba.

Dr. Đuro Marinović prije početka vizite u Koronarnoj jedinici

Page 278: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

276

Nakon osnivanja Koronarne jedinice 1987. koja je 2005. godine preimenovana u Odjel in-tenzivnog liječenja uveden je niz novih dijagnostičko-terapijskih postupaka. Pošto su u Općem dijelu već djelomično spomenuta, na ovom ću mjestu navesti samo najvažnija dostignuća:

1. Dijagnoza perakutnog infarkta miokarda poboljšana je brzim određivanjem izoenzima krea-tinin fosfokinaze (CKMB) i troponina I i T, a akutne plućne tromboembolije i duboke venske tromboze D – dimer testom.

2. Kao jedna od prvih dijagnostičkih metoda prijeteće tamponade srca, akutne plućne trom-boembolije i disekcije aorte koristi se transtorakalna i transezofagijska ehokardiografija.

3. Primjenom infuzomata-perfuzora osigurano je točno doziranje parenteralnih lijekova.4. Umjesto mjerenja centralnog venskog tlaka (CVT) uvedeno je hemodinamsko monitorira-

nje balon flotirajućim Swan-Ganzovim kateterima.5. Elektrokardioverzija se radi bez prisutnosti anesteziologa.6. Endotrahealnu intubaciju i ventilaciju s vlastitim umjetnim respiratorima samostalno izvode

kardiolozi.7. U prijetećoj tamponadi srca perikardiocenteza se radi perkutanom punkcijom i drenažom

perikarda pod kontrolom ultrazvuka.8. Uvedena je fibrinolitička terapija u akutnom STEMI infarktu miokarda, masivnoj plućnoj

tromboemboliji i trombozi umjetnih srčanih zalistaka.9. U akutnom infarktu miokarda primjenjuje se intravenska terapija beta

1 blokatorima adre-

nergičnih receptora.10. U akutnom STEMI infarktu miokarda unutar 12 sati od početka boli izvodi se perkutana koro-

narna intervencija s balon dilatacijom ‘’infarkt odgovornih arterija’’ i postavljanjem stentova.11. Akutni disekantni hematom torakalne i abdominalne aorte liječi se ugradnjom aortalnih

graft stentova.12. U liječenju kardiogenog šoka primjenjuju se inotropni lijekovi, potpora mehaničkom ven-

tilacijom i intraaortalnom balon crpkom te hitna perkutana koronarna ‘’rescue’’ intervencija.

Gotovo svi stariji specijalisti koji danas rade na Zavodu uključujući predstojnika Klinike profe-sora Mavrića dobar su dio radnog vijeka proveli radeći s najtežim srčanim bolesnicima. Uz osni-vače internističkih intenzivnih njega dr. Veljka Čabrijana i prim. dr. Josipa Roju posebno priznanje pripada dugogodišnjem pročelniku Koronarne jedinice dr. Đuri Marinoviću i glavnoj medicin-skoj sestri Elzi Rak-Relji koja punih 38 godina radi s najtežim bolesnicima i uspješno predvodi sestrinski tim.

U liječenju srčanih i krvožilnih bolesti, napose koronarne bolesti postignut je ogroman napre-dak. Kada bi se vremeplovom vratili u doba profesora Novaka i Kučića vidjeli bi da su bolesnici s akutnim infarktom miokarda ležali u postelji najmanje tri tjedna, a prvi put ustali za šest tjedana. Osim kisika, morfina, nitroglicerina i nitrata s dugotrajnim djelovanjem (Vaquezova otopina i Scherfov prašak) drugi lijekovi nisu postojali. U slučaju komplikacija, izuzevši lagane ili umjerene srčane dekompenzacije koja se liječila preparatima digitalisa i živinim diureticima, bolesnici su umirali nerijetko u najboljoj životnoj dobi, a ‘’sretnici’’ koji su čudom preživjeli teži oblik srčanog udara ostali su doživotni invalidi na teret sebi, obitelji i društvu.

U današnje vrijeme, unutar 12 sati po nastupu akutnog srčanog udara, radi se hitna korona-rografija i perkutana koronarna intervencija s proširenjem ‘’infarkt odgovornih arterija’’ i postav-ljanjem stentova. Uz popratno liječenje najčešće beta

1 blokatorima, antiagregantnim lijekovima,

hipolipemicima i hipotenzivima nakon rehabilitacije od tri tjedna u posebnim središtima većina bolesnika je za dva mjeseca radno sposobna za poslove koje su obavljali prije nastupa bolesti.

Page 279: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

277

Na završetku ovog poglavlja, premda s dobrom dozom subjektivnosti, potrebno je dodati ovu rečenicu: „Ako je točno da je interna kraljica medicine, tada je kardiologija njezina zlatna kruna, a briljanti i dijamanti koji u njoj sjaje su jedinice intenzivnog liječenja srčanih bolesnika“.

Medicinske sestre uz komatoznog bolesnika, Sušak 2012.S lijeva na desno: Danila Pešut, Daliborka Krištić, Željka Mijolović i Elza Relja.

Page 280: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

278

UMJETNA ELEKTROSTIMULACIJA SRCA

U kardiologiji je elektrodijagnostika dostigla vrhunac pronalaskom elektrokardiografa, a elek-troterapija izumom defibrilatora i elektrostimulatora (pacemakera) srca.

Elektrostimulacija srca bez dvojbe spada u deset najvećih dostignuća medicine i medicinske tehnike u prošlom stoljeću. Počeci primjene elektroterapije u liječenju smrtonosnih poremeća-

ja srčanog ritma sežu u početke pedesetih godina prošlog stoljeća kada je kanadski inženjer elektro-tehnike John A. Hopps 1950. konstruirao prvi vanjski srčani elektrostimulator. Da bi radio, uređaj je morao biti žicama priključen na elektroenergetsku mrežu ili akumulator. Osnivač ‘’Medtronica’’ i danas jednog od najznačajnijih proizvođača elektrostimulatora, Earl Bakken je 1952. izumio prvi tranzistorski vanjski srčani elektrostimulator kojeg su bolesnici nosili na remenu oko struka. Godine 1954. Paul Zoll je prvi u svijetu primjenio vanjsku, transtorakalnu elektrosti-mulaciju srca kod bolesnika s kompletnim atrioven-trikularnim blokom, a Seymour Furman i George Ro-binson su 1958. godine prvi primjenili transvenoznu privremenu elektrostimulaciju srca.

Zajedno sa stručnjacima Instituta ‘’Ruđer Boško-vić’’ u Zagrebu dr. Mladen Štulhofer s Kirurškog odje-la OB ‘’Dr. Ozren Novosel’’ je 1958. godine konstrui-rao prvi privremeni baterijski elektrostimulator srca u Hrvatskoj.

Osmog listopada 1958. u stockholmskoj Sveučilišnoj bolnici Karolinska kirurg Aake Senning i inženjer elektrotehike Rune Elmquist kirurškim putom ugrađuju prvi trajni (unutarnji) srčani elektrostimulator bolesniku Arne Larssonu koji je hopitaliziran zbog opetovanih asistolija u kom-pletnom atrioventrikularnom bloku. Time su dokazali da je moguća elektrostimulacija srca, a da pritom bolesnik ne ovisi od izvantjelesnog izvora električne energije. Bio je to ogroman napre-dak unatoč činjenici da se baterija elektrostimulatora morala izvana puniti svakih par sati elek-tričnom energijom.

Prvi trajni unutarnji, asinkroni (‘’fiksni’’) elektrostimulator srca u SFR Jugoslaviji ugradio je kirur-ški tim Klinike za kirurgiju KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu pod vodstvom dr. Mirama Pasinija 1964. godine.

U Rijeci su prvu ugradnju trajnog asinkronog elektrostimulatora fiksnog ritma ventrikularne stimulacije srca uradili 1970. godine kirurški timovi Klinika za kirurgiju OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ i OB ‘’Braće dr. Sobol’’ pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića i prof. dr. Andrije Longhina. Pod nadzorom prof. dr. Mire Košaka, kardijalnog kirurga i predstojnika Klinike za kirurgiju Univerzitet-skog kliničkog centra u Ljubljani, elektrostimulator je na Sušaku ugradio profesor Frančišković. Asistirali su dr. Branimir Budisavljević, dr. Antun Šepić i medicinski tehničar-instrumentar Josip Dijaković, opću endotrahealnu anesteziju vodila prim. dr. Vlasta Strižić, a zahvatu prisustvovao internist dr. Zlatko Pavlin.

U riječkoj bolnici elektrostimulator je ugradio profesor Longhino uz asistenciju prof. dr. Mira-ma Pasinija s Klinike za kirurgiju KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu i prim. dr. Antuna Škarpe, anesteziju vo-dio prim. dr. Ljubomir Ribarić, a zahvatu prisustvovali internisti prim. mr. sc. Alma Polić i dr. Josip Roje. Bolesnici s totalnim atrioventrikularnim blokom i Adams-Stokesovim sindromom operirani

John A. Hopps(1919. – 1998.)

Page 281: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

279

su u općoj endotrahealnoj anesteziji, baterije elektrostimulatora su ugrađene pod kožu lijeve pektoralne regije, a elektrode nakon minimalno invazivne torakotomije prišivene za epikard de-sne srčane klijetke.

Sljedećih je godina razvoj elektrostimulacije tekao uz brojne teškoće, primjerice kompetitivni ritam, zatajivanje živinih baterija, prijelome elektroda, infekcije ležišta i sl., ali i niz novih sazna-

Operacijski protokol ugradnje prvog trajnog elektrostimulatora srca u OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’, studeni 1970.

Page 282: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

280

nja. Umjesto fiksnih, asinkronih uređaja, ugrađuju se ‘’on demand’’, sinkroni elektrostimulatori, a umjesto torakotomije i ugradnje elektrode na površinu srca S. Furman je predložio postavljanje elektrodnog katetera putem gornje šuplje vene u vrh desne srčane klijetke kirurškim putom kojeg u modificiranoj verziji koristimo i danas.

Za rad elektrostimulatora potrebno je da baterije inkorporirane u hermetički zatvorenom ku-čištu napajaju električnom energijom elektroničko-računarski dio (generator impulsa). Nakon baterija za ponovno napajanje (NiCd), živinih (ZnHg) i atomskih (izotop plutonija238) konačno je rješenje pronašao američki inženjer Wilson Greatbatch primjenivši litijeve baterije.

Od početka primjene, elektrostimulacija kao terapijski postupak ima sve šire indikacije, broj bolesnika s ugrađenim elektrostimulatorom se povećava pa raste i broj specijalista koji se u riječ-kim bolnicama bave elektrostimulacijom srca. Uz naprijed navedene, elektrostimulacijskom timu se pridružuju dr. Đorđe Živanović, dr. Juraj Kučić, dr. Duje Vukas, dr. Damir Dimec i dr. Darko Ćuru-vija u sušačkoj, a prim. dr. sc. Ivan Dreščik, dr. Karlo Stanić i dr. Ana Radić-Rupčić u riječkoj bolnici.

U to vrijeme na kardiološkim odjelima nisu postojali odsjeci za srčane aritmije i elektrostimu-laciju srca pa se bolesnici hospitaliziraju u jedinicama intenzivnih ili postintenzivnih njega. Nakon operacijskog zahvata i većinom urednog poslijeoperacijskog tijeka koji je trajao približno tjedan dana, bolesnici su otpuštani na kućnu njegu i naručivani na kontrolne ambulantne preglede.

Na sušačkoj Internoj klinici je 1974. godine nabavljen uređaj za elektronsku fotoanalizu im-pulsa elektrostimulatora tzv. SUSI francuske tvrtke Électronic Appliqué (ELA), prvi u bivšoj državi, izuzetno koristan u detekciji grešaka u elektrostimulacijskom sustavu, primjerice brzog pražnje-nja živinih baterija, oštećenja izolacije elektroda, pomaka elektroda itd. Metodu je uveo dr. Veljko Čabrijan, a u radu s bolesnicima i aparatom pomagale su medicinske sestre Intenzivne njege Nedjeljka Jerčinović-Jardas i Herta Trnčik koje su iste godine bile na edukaciji u Parizu. Zahva-ljujući fotoanalizi koja se radila kod svih nosilaca elektrostimulatora pravovremeno su uočavane greške na ambulantnim kontrolama, pa su na vrijeme zamjenjivani oštećeni i potrošeni dijelovi elektrostimulacijskog sustava.

Godine 1974. nabavljen je i novi telemetrijski uređaj s mogućnošću praćenja bolesnika na većoj udaljenosti, od velike koristi pri kontrolama bolesnika s ugrađenim pacemakerom, napose pri programiranju i reprogramiranju njegovog rada.

Ugradbeni ‘’fiksni’’ pacemaker Ectocor, Cordis. Na rendgenogramu se vidi položaj pet serijski spojenih živinih baterija i tiskane pločice s elektroničkim komponentama. Prvi modeli pacemakera su generirali impulse stalne frekvencije 70 u minuti.

Page 283: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

281

Kod manjeg broja bolesnika nisu se otkrili kardijalni uzroci gubitka svijesti pa se uspostavila suradnja sa Zavodom za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu na kojem od 1978. djeluje Laboratorij za elektrofiziološko ispitivanje provodnog sustava srca pod vodstvom prof. dr. Vladimira Goldnera. Velikom susretljivošću profesora Goldne-ra i njegovog prvog suradnika dr. Zdravka Batinića bolesnike se hitno primalo, pri-mjereno obrađivalo i ponovno vraćalo u Rijeku gdje se postupilo prema dobivenoj ekspertizi.

Do ujedinjenja riječkih bolnica na Kardiološkim odjelima Internih klinika ugrađeno je 734 trajnih srčanih elektro-stimulatora. Po ujedinjenju u jedinstveni Kardiološki odjel (i Odjel za torakovasku-larnu kirurgiju) na sušačkom lokalitetu KBC-a stvara se novi elektrostimulacijski tim kojeg sačinjavaju prof. dr. Antun Še-pić, prim. dr. sc. Ivan Dreščik, dr. sc. Duje Vukas, dr. Darko Ćuruvija, dr. Veljko Čabri-jan i dr. Karlo Stanić.

Uvode se novi načini trajne elektrosti-mulacije srca. Pojavom integriranih sklo-pova popularno zvanih čipovi i njihovom ugradnjom elektrostimulatori postaju programabilni. Sljedeći veliki tehnički skok donijeli su mikroprocesori učinivši ih multiprogramabilnima, a zahva-ljujući ugrađenim senzorima postaju i ‘’fiziološki’’. Prvi adaptabilni ‘’rate responsive’’ elektrostimu-lator i prvi dvokomorni DDD pacemaker ugrađuju se bolesnicima 1985. godine.

Usporedno s tehničkim inovacijama elektrostimulatora razvijaju se i usavršavaju uređaji za kontrolu njihovog rada i programiranje, elektrode postaju sofisticiranije, produžuje se vijek traja-nja baterija, poboljšava se kirurška tehnika ugradnje itd.

Nakon potpunog preuređenja prostorija na IV. katu glavne zgrade sušačke bolnice osnovan je 1987. Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca s 25 postelja. Dr. Karlo Stanić postaje prvi voditelj, a viša medicinska sestra Dubravka Zamlić glavna sestra odsjeka. Uz dr. Veljka Čabrijana koji obnaša dužnost pomoćnika predstojnice profesorice Kopajtić i dr. Karla Stanića na odsjeku radi dr. Bosiljka Siuc-Paro, od 1982. specijalistica internistica kardiološkog usmjerenja. U sastavu odsjeka djeluje Ambulanta za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca u kojoj se radi 24 satna dina-mička elektrokardiografija po Holteru, programiranje i reprogramiranje elektrostimulatora, foto-analiza njihovog elektronskog impulsa te iz godine u godinu pregledava sve veći broj bolesnika.

Zbog širih indikacija i većih financijskih mogućnosti povećava se broj ugradnji elektrostimu-latora koji dostiže maksimum potkraj 1990. godine kada su učinjene 134 primoimplantacije i 27 zamjena elektrostimulacijskog sustava. Početkom Domovinskog rata dolazi do pada ugradnji pa je krajem 1993. godine u odnosu na 1990. broj upola manji. Završetkom rata broj implantacija ponovo raste, a 1996. se ugrađuje prvi VDD elektrostimulator.

Dolazi i do promjena sastava elektrostimulacijskog tima. Doajene elektrostimulacije dr. V. Ča-

Doajen elektrostimulacije srca dr. Veljko Čabrijan u Ambulanti za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, Sušak 1986.

Page 284: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

282

brijana, prim. dr. J. Roju, dr. B. Budisavljevića, prof. dr. A. Šepića i prof. dr. A. Škarpu nasljeđuju iskusni torakovaskularni kirurzi doc. dr. I. Dreščik, prof. dr. D. Vukas i dr. D. Ćuruvija te internisti dr. K. Stanić i dr. B. Siuc-Paro. U tim potom ulaze novi torakovaskularni kirurzi dr. Giannpaolo Blechich i dr. Aldo Ivančić i internisti dr. Teodora Zaninović-Jurjević i dr. Zlatko Čubranić.

Neprekidni razvoj tehnologije donosi uvođenje novih načina elektrostimulacije koji šire pri-mjenu metode i na hemodinamsko poboljšanje srčanog rada pa je 2001. godina obilježena pr-vom ugradnjom trokomornog elektrostimulatora za kardijalnu resinkronizaciju (dr. Darko Ćuru-vija i dr. Karlo Stanić).

Zbog izuzetnih uspjeha na polju elektrostimulacije srca, sušačkom timu je odato posebno pri-znanje. Glavnim nositeljima prof. dr. Duji Vukasu, dr. Darku Ćuruviji i dr. Karlu Staniću dodijeljena je 2002. godine prestižna godišnja Nagrada Grada Rijeke.

Velika dostignuća Paula Zolla da transtorakalnim elektrošokom izmjeničnom strujom defibri-lira srce i Bernarda Lowna da to učini istosmjernom strujom našla su ekvivalent u primjeni kirurški implantabilnih kardioverter-defibrilatora (ICD), prvi puta primjenjenih u Sjedinjenim Američkim Državama 1980. godine (Michael Mirowski). Koncem osamdesetih godina daljnji tehnički na-predak omogućio je ugradnju kardioverter defibrilatora kombiniranih s pacemakerima. Elektro-stimulacijski tim pod vodstvom dr. Darka Ćuruvije i dr. Karla Stanića 24. kolovoza 2000. godine ugrađuje prvi dvokomorni pacemaker – kardioverter defibrilator bolesniku s neishemijskom re-petitivnom, na medikamentoznu terapiju tvrdokornom ventrikularnom tahikardijom.

Operacijski protokol ugradnje pacemaker-kardioverter defibrilatora, kolovoz 2000. godine

Page 285: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

283

Godine 2005. odsjek prerasta u odjel Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike. Prvi pročelnik odjela postaje dugogogodišnji pročelnik odsjeka dr. Karlo Stanić, a glavna sestra Slavica Vrban. Na odjelu rade specijalisti internisti i internisti kardiolozi dr. Bo-siljka Siuc-Paro, mr. sc. Zlatko Čubranić i mr. sc. Sandro Brusich. Novi uspjeh je usljedio 2007. godine kada je ugrađen prvi trokomorni pacemaker-kardioverter de-fibrilator (ICD-CRT).

Bosiljka Siuc-Paro, dr. med.23 godine predanog rada na odjelu

Konferencija za tisak nakon uspješne ugradnje pacemaker-kardioverter defibrilatora

Page 286: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

284

Prof. dr. sc. Duje Vukas, dr. med. Darko Ćuruvija, dr. med. (Sušak, 1941. – Rijeka, 2005.) Pročelnici Torakovaskularne kirurgije i dugogodišnji članovi elektrostimulacijskog tima sušačke bolnice

Medicinske sestre i pomoćne radnice na hodniku Odjela za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, Sušak 2012.S lijeva na desno: Ivona Jalšovec-Hodanić, ms, Andrijana Vukić-Sobol, spremačica, Sanela Zec, spremačica, Mirja-na Barišić, vms, glavna sestra i Tamara Jakovac, vms.

Page 287: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

285

Koncem 2010. godine na odjelu s 20 postelja radi pet specijalista kardiologa – dr. Karlo Stanić, dr. Bosiljka Siuc-Paro, mr. sc. Zlatko Čubranić, mr. sc. Sandro Brusich i dr. Daniela Malić.112 Uz odjel-ni posao i implantacije trajnih i privremenih elektrostimulatora srca u angiosali, svakodnevno se radi u Ambulanti za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca pa je 2010. godine pregledano 3.384 bolesnika i učinjeno 5.326 dijagnostičkih pretraga (programiranje i reprogramiranje elektrosti-mulatora, 24 satne dinamičke elektrokardiografije, farmakološki i tilt table testovi).

Riječki centar za elektrostimulaciju od svojeg početka 1970. godine neprekidno sljedi i pri-mjenjuje sva dostignuća moderne kardiologije. S brojem od 324 primoimplantacija i 36 zamjena elektrostimulatora te preko 40 % ugrađenih tipova fizioloških elektrostimulatora u 2010. godini svrstao se u red vodećih središta u Hrvatskoj i uvelike približio europskim standardima.

112 Dr. Bosiljka Siuc-Paro odlazi u mirovinu koncem 2010., a dr. Karlo Stanić 2011. godine pa se elektrostimulacijskom timu pod vodstvom dr. sc. Zlatka Čubranića u 2012. godini pridružuje nova specijalistica dr. Koraljka Benko.

Page 288: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

286

PRVE KARDIOKIRURŠKE OPERACIJE U SVIJETU, HRVATSKOJ I RIJECI

Prva uspješna operacija srčanih zalistaka pripisuje se Théodoru Tuffieru koji je 1912. godi-ne učinio transaortalnu valvulotomiju suženog aortalnog ušća. Vrhunski američki kirurzi Henry Souttar i Eliott Cutler su 1923. prvi u svijetu počeli raditi valvulotomije suženih mitralnih ušća. Operirali su na kucajućem srcu bez izravne kontrole oka (‘’slijepa’’ ili ‘’zatvorena’’ metoda) digital-nim valvulotomom. Zbog visoke poslijeoperacijske smrtnosti u američkim kirurškim krugovima ozbiljno se postavilo pitanje ima li uopće smisla prakticirati kardijalnu kirurgiju. Ipak, početkom 1931. godine u znamenitoj berlinskoj bolnici Charité Ferdinand Sauerbruch uspješno operira postinfarktnu aneurizmu čime daje novi poticaj kardijalnoj kirurgiji. Samuel Gross 1938. zatvara otvoreni arterijski kanal, Crawford 1944. resecira aortu kod prirođenog suženja u području is-tmusa, a 1945. Alfred Blalock i Helen Taussig kod stenoze plućne arterije u Fallotovoj tetralogiji stvaraju spoj (shunt) između velikog i malog krvotoka anastomozirajući potključnu arteriju s granom plućne arterije.113

Dwight Harkin koji se tijekom Drugog svjetskog rata usavršio u vađenju stranih tijela iz srčanih šupljina u Bostonu 1948. uspješno izvodi transatrijsku komisurotomiju suženog mitralnog ušća, a R. Brock iste godine u Londonu transventrikularnu valvulotomiju prirođeno suženog pulmo-nalnog ušća.

Kirurzi iz Toronta Wilfred G. Bigelow i John C. Callaghan 1950. uvode hipotermiju u kardijalnu kirurgiju. Vršeći pokuse na psima dokazuju da lokalno ili opće sniženje temperature (uz prekid krvotoka zatvaranjem šupljih vena) dovodi do prestanka rada srca tijekom kojeg je moguć dese-tminutni operacijski zahvat na otvorenom, nekucajućem srcu, a da pritom zbog ishemije mozga ne dođe do nepovratnog oštećenja moždanih funkcija.

Prvo zatvaranje atrijskog septalnog defekta na otvorenom, nekucajućem srcu petgodišnje djevojčice u lokalnoj hipotermiji od 27 oC uradili su 2. rujna 1952. godine Walton C. Lillehei i John F. Lewis na Klinici za kirurgiju Sveučilišta u Minneapolisu, Minnesota u Sjedinjenim Američkim Državama.

Revoluciju u kardijalnoj kirurgiji predstavljao je izum stroja za izvantjelesni krvotok (aparat ‘’srce-pluća’’) koji je omogućio višesatno operiranje na otvorenom ‘’mirnom’’ srcu i izvođenje za-hvata na insuficijentnim srčanim ušćima. Prvu operaciju u svijetu na otvorenom nekucajućem srcu uz pomoć stroja za izvantjelesni krvotok (ECC), korekciju defekta atrijskog septuma osamna-estgodišnje djevojke, učinio je Amerikanac John H. Gibbon 6. svibnja 1953. godine. Već 1955. Britanac Judson Chesterman ugrađuje prvi umjetni mitralni zalistak, a 1960. Francuz Alain Car-pentier izvodi prvu valvuloplastiku mitralnih zalistaka u isto vrijeme kada Harken i Starr ugrađuju mehaničke aortalne i mitralne zaliske. Idućih godina dolazi do strelovitog napretka kardijalne kirurgije.

Operativno liječenje prirođenih srčanih grešaka u NR Hrvatskoj započelo je na Kirurškoj klini-ci KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu 1950. godine kada na inicijativu prof. dr. Andrije Štampara dolazi tim stručnjaka Svjetske zdravstvene organizacije. Tom prigodom učinjene su četiri palijativne opera-cije Fallotove tetralogije Blalock-Taussigovom anastomozom.

Začetnik hrvatske kardiokirurgije prim. dr. Branko Oberhofer je tri godine nakon Dwighta Har-kina (1951.) na Klinici za kirurgiju KBC-a ‘’Rebro’’ učinio prvu ‘’zatvorenu’’ transatrijsku komisuroto-miju suženih mitralnih zalistaka. Sa suradnicima dr. Ivom Mlinarićem, dr. Mladenom Štulhoferom i anesteziologom dr. Miroslavom Hromadkom profesor Oberhofer je izvršio i prvu operaciju na

113 Prvo uspješno postavljanje šava na srcu pripisuje se njemačkom kirurgu Ludwigu Rehnu, a operacija učinjena 9. rujna 1896. smatra se početkom rada kardijalne kirurgije. Preteča kardijalne kirurgije u Hrvatskoj je prim. dr. Miroslav Čačković pl. Vrhovinski koji je prvi u ovom dijelu Europe 1908. uspješno učinio izravnu masažu srca u intraoperativnom srčanom zastoju. Interesantno je napomenuti da je prim. dr. Janko Komljenović sa sušačke kirurgije 1937. uspješno zbrinuo strijelnu ranu srca, a iste godine u Karlovcu dr. Ante Medanić izvještava o četiri kirurški zbrinute ozljede srca. Obojica su postali prvi poslijeratni šefovi Kirurgije u sušačkoj i riječkoj bolnici.

Page 289: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

287

otvorenom srcu uz pomoć provocirane kontrolirane hipotermije. Zahvat, valvulotomija kod 21 godišnje bolesnice s urođenom stenozom plućne arterije, učinjen je 25. listopada 1957. godine na Kirurškom odjelu Opće bolnice ‘’Dr. Ozren Novosel’’ u Zagrebu.

U Rijeci su počeci kardijalne kirurgije vezani uz ime prof. dr. Vinka Frančiškovića. Nakon što je na Klinici za kirurgiju KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu gostujući profesor Hans G. Borst 10. lipnja 1964. učinio prvu operaciju na otvorenom srcu uz pomoć stroja za izvantjelesni krvotok u Hrvatskoj, 2. prosinca 1967. učinjena je na Klinici za kirurgiju OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ operacija na otvorenom srcu uz pomoć izvantjelesnog krvotoka kod desetgodišnje djevojčice s prirođenom stenozom plućne arterije. Valvulotomiju je uradio profesor Frančišković uz asistenciju prof. dr. Mire Košaka s Klinike za kirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani, dr. Antuna Šepića i medicinskog tehničara – instrumentara Josipa Dijakovića. Strojem za izvantjelesni krvotok su upravljali dr. Bra-nimir Budisavljević i medicinski tehničar-perfuzionist Marjan Gross iz Ljubljane, a opću endotra-

John H. Gibbon (1903. – 1973.) i njegov uređaj ‘’srce-pluća’’ koji je uveo revoluciju u kardijalnu kirurgiju

Operacijski protokol prve kardiokirurške operacije na otvorenom srcu uz pomoć izvantjelesnog krvotoka 1967.

Page 290: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

288

healnu anesteziju vodila prim. dr. Vlasta Strižić.Sljedećih godina raste broj operirane djece s prirođenim srčanim greškama, a od 1970. godi-

ne korekcije najčešćih prirođenih grešaka postaju rutinski operacijski zahvati.Dolaskom prof. dr. Andrije Longhina, đaka profesora Dimitrija Juzbašića s Klinike za kirurgiju

Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ na mjesto predstojnika Klinike za kirurgiju Opće bolnice ‘’Bra-će dr. Sobol’’ 1962. godine intenzivira se rad kirurga koji se bave torakovaskularnom kirurgijom. Godine 1966. osniva se Odjel za torakalnu i vaskularnu kirurgiju pod vodstvom prim. dr. Antuna Škarpe. Uz operacijske zahvate klasične vaskularne kirurgije, od 1970. ugrađuju se trajni srčani elektrostimulatori i sporadično vrše komisurotomije suženih mitralnih ušća i resekcije koarktacije aorte u odraslih (prim. dr. A. Škarpa i dr. Ivan Dreščik).

Razvojem prednjači sušačka kardijalna kirurgija. Uz nadzor prof. dr. Mire Košaka tim pod vod-stvom profesora Frančiškovića ugradio je 1969. prvi umjetni mehanički mitralni zalistak, četiri go-dine ranije od istovrsne operacije koju je pod vodstvom dr. Stjepana Pustišeka učinio tim Klinike za kirurgiju KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Od 1972. riječki kardiokirurzi potpuno samostalno ugrađuju mehaničke srčane zaliske, a 1976. ugrađen je i prvi biološki (mitralni) zalistak. Tom prilikom se prvi puta operiralo u hladnoj kardioplegiji kalijem.

U to vrijeme u Hrvatskoj se nisu radile revaskularizacije miokarda aortokoronarnim premosni-cama pa su bolesnici operirani na Klinikama za kirugiju Univerzitetskog kliničkog centra u Lju-bljani (predstojnik prof. dr. Miro Košak), Vojnomedicinske akademije u Beogradu (načelnik akade-mik Isidor Papo) i II. Hirurškoj klinici Medicinskog fakulteta u Beogradu (načelnik prof. dr. Borisav Vujadinović) tada vodećim kardiokirurškim središtima u bivšoj državi. Komplicirane operacije odraslih koje nisu mogle biti učinjene u tim središtima najčešće su obavljane na trošak države u Sjedinjenim Američkim Državama (Memorial Hospital i St. Luke’s Episcopal Hospital u Houstonu), a djeca i dojenčad s urođenim srčanim greškama operirana su u Velikoj Britaniji (Dječje klinike u Great Ormond Street Hospitalu-GOSH i Harley Street Hospitalu u Londonu).

Vodstvo sušačke Klinike za kirurgiju uspostavlja vezu s profesorom Hahnom voditeljem re-nomirane kardiokirurške klinike u Genoliéru (Lozana) pa docent Šepić i dr. Budisavljević 1976. godine odlaze na stručno usavršavanje. Ovladavši tehnikom trombendarterektomije koronarnih arterija 17. siječnja 1977. na sušačkoj Klinici za kirurgiju učinjena je, prvi put u Hrvatskoj, revasku-larizacija miokarda aortokoronarnim premosnicama (aortokoronarni by pass graft-ACBG). Dvije premosnice ugradio je profesor Frančišković, asistirali su docent Šepić i dr. Duje Vukas, instru-mentirali Josip Dijaković i Albina Zoretić, strojem za izvantjelesni krvotok upravljali dr. Branimir Budisavljević i dr. Miljenko Uravić, a anesteziju vodio tim prim. dr. Vlaste Strižić. Sušačka kardijalna kirurgija postaje vodeća u Hrvatskoj uz bok kardiokirurškim središtima u Beogradu i Ljubljani.

Povijesni primjerci umjetnih zalistaka koji su se ugrađivali u srčana ušća. Najpoznatiji su bili Starr-Edwardsovi, oblika kaveza s kuglicom.

Page 291: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

289

Prof. dr. sc. Vinko Frančišković, dr. med.114

(Rijeka, 1919. – Rijeka, 1984.)

Ponajprije zaslugom prof. dr. An-tuna Šepića koji se usavršavao na kardiokirurškim klinikama u Londo-nu, Houstonu i Lozani povećava se raspon operacijskih zahvata pa se na Klinici za kirurgiju izvode korek-cije prirođenih srčanih grešaka (atri-jalni i ventrikularni defekt septuma, otvoreni arterijski kanal, koarktacija aorte i tetralogija Fallot), komisu-rotomije mitralnih i valvuloplastike mitralnih i trikuspidalnih zalistaka, revaskularizacije miokarda aortoko-ronarnim premosnicama, resekcije postinfarktnih aneurizmi lijeve kli-jetke, ekscizije rijetkih tumora srca i ugrađivanje endoproteza kod dise-

cirajućih aneurizmi aorte tipa II. i III. klasifikacije po Michaelu De Bakeyu. U kardiokirurškom timu uz profesore Frančiškovića i Šepića rade dr. Branimir Budisavljević, dr. sc. Duje Vukas, dr. Darko Ćuruvija, dr. Miljenko Uravić i dr. Miladin Đorđević, a pod vodstvom prim. dr. Vlaste Strižić među anesteziolozima se posebno ističu dr. Anđelko Đirlić, dr. Vesna Došen-Gudović, dr. Dunja Švalba-Jurčić i dr. Branka Dorčić.

Stjecajem niza okolnosti, na prvom mjestu smrti profesora Frančiškovića i prim. dr. Vlaste Stri-žić, teške bolesti dr. Branimira Budisavljevića, odlaska u mirovinu i na druga radna mjesta članova kardiokirurškog, perfuzionističkog i anesteziološkog tima i smanjenja financijske potpore sku-pom kardiokirurškom programu postupno se smanjuje broj operacija. Nakon 24 godine uspješ-nog rada 1991. ugasila se djelatnost riječke kardijalne kirurgije čemu su dodatno doprinjeli stalni kvarovi na dotrajaloj angiosali i početak rata u Hrvatskoj, budući da su preostali članovi kardioki-rurškog, perfuzionističkog i anesteziološkog tima mobilizirani u pokretne kirurške ekipe na ličkoj i drugim hrvatskim bojišnicama.

Da se ponovno otvori riječka kardijalna kirurgija valjalo je uložiti puno truda i financijskih sredstava.

U tome je veliku ulogu odigrao ravnatelj KBC-a doc. dr. Žarko Tomljanović koji se posred-stvom ministra zdravstva Republike Hrvatske dr. Jurja Njavra povezao s vrsnim kardiokirurgom dr. Ognjenom Šimićem. Nakon završene specijalizacije iz opće kirurgije na Sveučilišnoj klinici u Düsseldorfu kod profesora Wolfganga Bricksa dr. Šimić od 1990. radi u Općoj bolnici St. Georg u Hamburgu. Specijaliziravši torakalnu i kardiovaskularnu kirurgiju 1993. godine postaje zamjenik šefa Kardijalne kirurgije profesora Jorga Ostermeyera. Već u kolovozu 1995. održan je u Rijeci prvi službeni sastanak dr. Šimića i Komisije za revitalizaciju kardijalne kirurgije sastavljene od vodećih

114 Gimnazijsko obrazovanje stjecao je u Rijeci, Torinu i Trentu, a medicinu diplomirao 1943. u Padovi. Po kapitulaciji Italije pristupa Narodnooslobodilačkom pokretu i nastavlja karijeru u vojnom sanitetu NOVJ-e. Na Vojno-medicinskoj akademiji u Beo-gradu specijalizira opću kirurgiju 1949. godine. Od 1954. do 1961. radi kao šef kirurških odjela u mornaričkim vojnim bolnicama u Lovranu i Puli. Nakon demobilizacije u činu sanitetskog pukovnika JNA 1961. postaje predstojnik Klinike za kirurgiju sušačke bolnice. Osniva eksperimentalnu, plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju i unaprjeđuje torakovaskularnu i urološku kirurgiju. Pod njegovim vizionarskim vodstvom 1966. započelo je liječenje kronične renalne insuficijencije metodom dijalize, 1967. učinjena prva operacija na otvorenom srcu uz pomoć izvantjelesnog krvotoka u Rijeci, a 1971. prva uspješna transplantacija bubrega u SFR Jugoslaviji. Redoviti profesor kirurgije, osnivač Jugoslavenske zajednice za dijalizu i transplantaciju, dekan Medicinskog fa-kulteta u Rijeci (1979. – 1983.), dopisni član Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti, dobitnik je brojnih priznanja, povelja, nagrada i odlikovanja.

Page 292: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

290

riječkih vaskularnih kirurga, anesteziologa, kardiologa, angioradiologa, pedijatrijskih kardiologa i čelnika Ravnateljstva. Usljedili su daljni sastanci i pregovori na kojima je definiran koncept razvo-ja Kardiokirurškog odjela Klinike za kirurgiju KBC-a. Velikim zalaganjem dr. O. Šimića kroz godinu i pol dana obavljene su doedukacije kirurga, anesteziologa i perfuzijskih tehničara u Hamburgu i Lundu. U rekonstrukciju operacijskih sala i nabavu potrebne opreme Klinički bolnički centar je uložio 8,8 milijuna kuna vlastitih sredstava, grad Rijeka na čelu s gradonačelnikom Slavkom Linićem 1,7 milijuna, a donatori oko 500.000 kuna pa su u listopadu 1997. stvoreni svi uvjeti, uk-ljučujući dolazak dr. O. Šimića u Rijeku, za novi početak kardiokirurške djelatnosti.

Stručno povjerenstvo Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske u sa-stavu doc. dr. sc. Željko Sutlić, kardijalni kirurg KB ‘’Dubrava’’, prof. dr. sc. Šime Mihatov, kardiolog KB ‘’Sestre milosrdnice’’ i predstavnik Ministarstva zdravstva dr. Josip Kezele, specijalist opće me-dicine, uvidom u sve učinjeno odobrilo je 18. studenoga 1997. godine ponovni početak rada kardijalne kirurgije u Kliničkom bolničkom centru.

Pod vodstvom dr. Ognjena Šimića novi kardiokirurški tim (dr. Igor Medved, dr. Marko Zelić, dr. Aldo Ivančić i dr. Miljenko Kovačević) s anesteziolozima dr. Anđelkom Đirlićem, dr. Željkom Županom i dr. Đorđem Duhovićem i perfuzionistima Dieterom Hintzenom (Hamburg), Vladom Špaljem i Noris Buškulić 13. siječnja 1998. učinio je kod 54 godišnjeg muškarca s ishemijskom bolesti srca revaskularizaciju miokarda jednostrukom aortokoronarnom premosnicom, čime je nakon sedam godina stanke riječka kardijalna kirurgija ponovo ‘’uskrsnula kao Feniks iz vlastitog pepela’’. Bio je to za hrvatske prilike veliki događaj.

Kardiokirurška operacija na Kirurškoj klinici KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ sredinom sedamdesetih godina.S lijeva na desno: instrumentarka Albina Zoretić, dr. Branimir Budisavljević, anesteziologinja dr. Dunja Švalba-Jur-čić, dr. Antun Šepić i prof. dr. Vinko Frančišković

Page 293: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

291

U kardiokirurškoj operacijskoj sali krajem devedesetih godina

Nakon sedam godina stanke ponovno su počele kardiokirurške operacije u riječkom Kliničkom bolničkom centru (u desnom donjem kutu dr. Ognjen Šimić).

Page 294: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

292

INTERVENCIJSKA KARDIOLOGIJA

Potpuno novi pristup u liječenju ishemijske bolesti srca proširenjem aterosklerotski suženih koronarnih arterija ba-lon kateterom prvi je u svijetu primjenio radiolog dr. An-dreas Grüntzig 1977. godine u Zürichu (PTCA; perkutana transluminalna koronarna angioplastika). Tri godine ranije dr. Grüntzig je učinio i prvu perkutanu balon angioplastiku perifernih arterija (PTA). Dvije godine nakon njegove prera-ne smrti Jacques Puel i Ulrich Sigwart su 1987. prvi u svijetu nakon transluminalne koronarne angioplastike postavili ko-ronarni stent (proširnicu). Dr. A. Grüntzig je svojim revoluci-onarnim postupkom stvorio novu kardiološku subspecijal-nost – intervencijsku kardiologiju.

U SR Hrvatskoj je na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu dr. Mihajlo Šesto 1981. učinio prvu perkutanu transluminalnu koronarnu angiopla-stiku. Profesor Šesto je sa suradnicima prvi u Hrvatskoj uči-nio i transeptalnu kateterizaciju lijeve strane srca (1978.), en-domiokardijalnu biopsiju (1979.), balon dilataciju suženog pulmonalnog (1984.) i mitralnog zaliska (1990.) i stentiranje koronarnih arterija (1995.).

Nakon stručnog usavršavanja u Zagrebu, Pragu i Karlsburgu u Rijeci je prvu elektivnu translu-minalnu koronarnu angioplastiku s postavljanjem metalnog stenta transfemoralnim putom uči-nio 10. ožujka 1998. dr. Željko Plazonić sa suradnicima. Iste je godine 12. studenoga dr. Ž. Plazo-nić uradio i prvu primarnu perkutanu koronarnu intervenciju (PCI) s postavljanjem stentova u perakutnom infarktu miokarda. Ubrzo se formira intervencijski kardiološki tim u kojem uz dr. Ž. Plazonića i dr. Đ. Marinovića rade dr. Rajko Miškulin, ing. Željko Balik, ing. Nenad Gašparac i sestre instrumentarke Ružica Knežević, Morena Kvaternik, Vera Šilić i Valentina Draženović.

Dječji kardiolozi prof. dr. Vladimir Ahel i mr. sc. Neven Čače sa suradnicima transkateterskim su putem 2001. godine Amplatzerovim ‘’kišobranom’’ zatvorili defekt interatrijskog septuma tipa

Andreas Grüntzig(1939. – 1985.)

Na konferenciji za tisak liječnički tim KBC-a demonstrira transkatetersko zatvaranje defekta interatrijskog septu-ma. S lijeva na desno: mr. sc. Željko Župan ( anesteziolog), doc. dr. Darko Anić (kardijalni kirurg), prof. dr. Vladimir Ahel i mr. sc. Neven Čače (dječji kardiolozi) i dr. Davorka Žagar (internistica-kardiologinja), listopad 2007.

Page 295: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

293

ostium secundum i otvoreni arterijski kanal.115

Potrebe za invazivnim i intervencijskim zahvatima rastu, stara polivalentna angiosala postaje prekapacitirana pa se 29. listopada 2003. godine svečano otvara nova isključivo kardiološka an-giosala.

Stručnim usavršavanjima stječu se nova saznanja i vještine pa je 28. srpnja 2004. godine kod bolesnika s kroničnom disecirajućom aneurizmom silaznog dijela grudne aorte učinjena im-plantacija aortalnog graft stenta. Ugradnju proteze je učinio dr. Željko Plazonić uz asistenciju dr. Petera Waldenbergera iz Innsbrucka, vaskularni pristup uradili kirurzi prof. dr. Duje Vukas i dr. Aldo Ivančić, anesteziju vodili mr. sc. Željko Župan i dr. Nataša Poldan, a zahvat transezofagijskim ultrazvukom pratio prof. dr. Ante Matana. Koncem iste godine kod bolesnika s primarnom kon-gestivnom kardiomiopatijom dr. Ž. Plazonić je učinio prvu endomiokardijalnu biopsiju.115 Prvo transkatetersko zatvaranje otvorenog arterijskog kanala (ductus Bottali persistens) i defekta interatrijskog septuma tipa ostium secundum u Hrvatskoj učinio je tim Zavoda za pedijatrijsku kardiologiju Klinike za pedijatriju KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu pod vodstvom prof. dr. Ivana Malčića 1997. i 2000. godine. Na istom zavodu učinjene su prve u Hrvatskoj, balonske atrioseptosto-mije kod transpozicije velikih krvnih žila, balonske dilatacije sužene aortalne i pulmonalne valvule i biopsije miokarda. Do konca 2010. godine u Rijeci je učinjeno 205 zatvaranja defekta atrijalne pregrade ‘’kišobran’’ protezom, u 75 % slučajeva kod djece od 4 do 17 godine života.

Otvaranje nove angiosale 2003. godine

Page 296: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

294

Od 2003. godine primjenjuju se proširnice koje oslobađaju lijek (Drug-eluting stents; DES) što dovodi do smanjenja učestalosti značajnih komplikacija pri samoj intervenciji, a od 2004. godine u intervencijskoj tehnici počinje se primjenjivati transradijalni pristup arterijskom krvotoku.

Širi se kadrovska osnovica tima pa uz ‘’stare’’ invazivno-intervencijske kardiologe dr. Ž. Plazonića, dr. Đ. Marinovića i dr. R. Miškulina stasaju novi – dr. David Gobić, dr. Željko Madžar, dr. Vjekoslav To-mulić, dr. Milan Nikšić i dr. Tomislav Jakljević, dolaze mladi inženjeri medicinske radiologije Marijan Krpan, Boris Barac i Irena Dorčec a iskusne sestre instrumentarke Ružica Višnjovski, Morena Kvater-

Sestrinska ekipa kardiološke angiosale, Sušak 2003.S lijeva na desno: Vera Šilić, Valentina Draženović, ing. Irena Dorčec, Ines Radovčić i Morena Kvaternik

Rad u novoj angiosali.Na slici instrumentarka Valentina Draženović i prof. dr. Vladimir Ahel, Sušak 2007.

Page 297: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

295

nik, Vera Šilić i Ines Radovčić obučavaju u tehnici instrumentiranja nove medicinske sestre.U skladu s modernim trendovima liječenja akutnog infarkta miokarda krajem 2004. godine

uvodi se 24 satna pripravnost za primarne perkutane koronarne intervencije u akutnom STEMI infarktu miokarda. Pored zagrebačkih kliničkih bolnica riječka Kardiologija koja ‘’pokriva’’ stanov-ništvo triju županija s oko 550.000 stanovnika postaje drugo središte u državi koje je u stanju to organizirati i učiniti.

Bilježe se novi radni uspjesi. S inženjerom medicinske radiologije Borisom Barcem i sestrom instrumentarkom Morenom Kvaternik, dr. Rajko Miškulin je 12. prosinca 2008. učinio prvi intra-vaskularni (koronarni) ultrazvuk (IVUS). Dana 11. lipnja 2010. godine pod vodstvom dr. Željka Plazonića ugrađen je graft stent bolesniku s prijetećom rupturom aneurizme trbušne aorte. Uz medicinske sestre instrumentarke, inženjere medicinske radiologije i intervencijske kardiologe u zahvatu sudjeluju vaskularni kirurg dr. sc. Aldo Ivančić, angioradiolog prof. dr. Berislav Budiselić i anesteziolog dr. Boban Dangubić.

U potpunosti izjednačen s najboljim zagrebačkim središtima, vrijedni tim predvođen dr. Želj-kom Plazonićem dostiže najviše europske standarde intervencijskog liječenja. Dana 6. ožujka 2012. uspješno je učinjena denervacija renalnih arterija radiofrekvencijskom ablacijom simpa-tičkih živaca kod dvojice muškaraca s rezistentnom arterijskom hipertonijom, a 21. ožujka 2012. postavljen bifurkacijski stent kod bolesnice s višežilnom koronarnom bolesti, prvi u Republici Hrvatskoj.

Krajem rujna 2012. intervencijski tim ugrađuje i reapsorpcijski BVS stent čime je započela ugradnja treće generacije koronarnih stentova.

Uz brojne bolesnike i potpisnik ovih redova je imao priliku uvjeriti se u vrhunski rad interven-cijskog tima kada je u veljači 2005. godine zbog perakutnog infarkta miokarda dobio ‘’samo’’ pet stentova. Kolege na zavodu stoga su ga nazvali ‘’Baš Čelik’’ čime je izgubio dotadašnji nadimak ‘’consigliere’’ (savjetnik) što je i bio, iako ne u talijanskom (sicilijanskom) značenju te riječi!

Izvode se komplicirani kardiovaskularni zahvati - ugradnja torako-abdominalnog graft-stenta 2004.

Page 298: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

296

U angiosali 2012.U prvom planu s lijeva na desno Ružica Višnjovski, vms, i dr. Željko Plazonić, u drugom planu ing. Dajana

Bura-Nekić, dr. Vjekoslav Tomulić, dr. sc. Tomislav Jakljević i predstavnik tvrtke Medtronic.

Pročelnik Odjela za invazivnu i intervencijsku kardiologiju dr. Željko Plazonić u radnoj sobi, Sušak 2012.

Page 299: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

297

STRUČNA USAVRŠAVANJA

Ulaganje u znanje je osnovna pretpostavka napretka pojedinca i društva u cjelini. Da se una-prijedi struka i dostignu standardi koji postoje u razvijenim dijelovima svijeta potrebno je stalno stručno i znanstveno usavršavanje medicinskog prvenstveno liječničkog osoblja u središtima izvrsnosti medicinske struke i znanosti.

U hermetički zatvorenom društvu kakvo je bilo jugoslavensko u neposrednom poraću i godi-nama poslije Drugog svjetskog rata sve do 1957. godine kada su ukinute vize za ulazak stranaca i otvorene granice za Jugoslavene koji odlaze na ‘’privremeni’’ rad u Zapadne zemlje, stručnih usavršavanja u inozemnim središtima gotovo da i nije bilo.116 Odlazak u razvijene zemlje Za-padnog svijeta bio je strogo kontroliran, a pasoši (putovnice) su izdavani samo uz suglasnost Republičkog i Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP-a). Valja međutim znati da su u to vrijeme i zemlje Zapadnog svijeta imale vrlo rigorozan režim glede izdavanja viza jugoslaven-skim građanima. Kada se viza konačno dobila u njoj je bilo točno naznačeno dozvoljeno vrijeme boravka u stranoj zemlji, a liječnici komunisti ne samo da su ih teže dobivali već su i dodatno provjeravani u konzulatima i ambasadama (veleposlanstvima) stranih zemalja.

U inozemstvo su putovali dakle obostrano provjeravani liječnici uglavnom iz sveučilišnih središta bivše države; Beograda, Zagreba i Ljubljane. Nakon normalizacije odnosa između FNR Jugoslavije i SSSR-a 1955. i 1956. godine liječnici su u grupama s kolektivnim pasošem mogli pu-tovati u zemlje istočnog socijalističkog bloka. Putovalo se češće u zemlje Zapadnog svijeta jer je medicinska znanost u zemljama ‘’slobodnog svijeta’’ bila na znatno višoj razini nego u zemljama ‘’narodne demokracije’’.

Riječki liječnici u radnom posjetu Budimpešti, rujan 1956.S lijeva na desno u prvom redu: dr. Slobodan Ćuk (Psihijatrija), dr. Petar Ledić (Neurologija), prim. dr. Janko Ko-mljenović (sušačka Kirurgija) iza kojeg stoji prim. dr. Ante Vukas (sušačka Dermatovenerologija), službeni vodić, prim. dr. Zdravko Kučić i dr. Julijan Padelin (riječka Kirurgija)Od internista se na slici nalaze dr. Alma Polić (s bijelom ogrlicom), dr. Frane Škorić (u sredini trećeg reda iznad primarijusa Vukasa) i prof. dr. Silvije Novak (u posljednjem redu četvrti s desna na lijevo)

116 U tim vremenima poznata krilatica komunističkog režima glasila je: ‘’Unutrašnji klasni neprijatelj nikada ne spava, a vanjski se nalazi na granicama države.’’

Page 300: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

298

Prezentacija dijapozitiva o organizaciji budimpeštanskog bolničkog zdravstva.S lijeva na desno u prvom planu prof. dr. Silvije Novak, prim. dr. Zdravko Kučić i dr. Alma Polić

Značajnu ulogu u stručnom uzdizanju liječnika imala je Riječka podružnica Zbora liječnika Hrvatske koja je redovito organizirala predavanja mjesnih specijalista iz svih područja medicine i istaknutih domaćih specijalista posebice zagrebačkih i beogradskih kliničkih bolnica. U organi-zaciji Saveza lekarskih društava FNR Jugoslavije predavanja su u podružnici povremeno održavali i istaknuti inozemni stručnjaci iz Austrije, Francuske, Italije i Velike Britanije.

Sastanak internista Hrvatske i Slovenije, Split 1960. Prof. dr. Silvije Novak između dr. Mire Premužić i dr. Velinke Švalbe, a iza njih s lijeva na desno su dr. Veljko Čabrijan, dr. Milan Zgrablić, dr. Milan Prica i mr. pharm. Davor Smokvina

Page 301: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

299

Kratka stanka između predavanja, Split, listopad 1960.S lijeva na desno: dr. Veljko Čabrijan, dr. Mira Premužić, dr. Velinka Švalba i dr. Milan Prica

VI. kongres Europskog kardiološkog društva, Madrid, rujan 1972.U drugom redu treći, četvrti i peti s lijeva na desno su dr. Zlatko Pavlin, dr. Zlatko Perman (Thalassotherapija Opa-tija) i dr. Veljko Čabrijan.

Page 302: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

300

Ostali izvori medicinskih saznanja bili su domaći internistički i kardiološki kongresi, kasnije i internacionalni kongresi i simpoziji održavani pretežito u zemljama Zapadne Europe i stručni domaći (Liječnički Vjesnik i Medicinski Glasnik) i inozemni časopisi (The Lancet, JAMA, American Heart Journal, New England Journal of Medicine i Acta Medica Scandinavica) koje su iz svojih skromnih proračuna nabavljale bolnice.

Glavni izvori novih saznanja bila su stručna usavršavanja na domaćim internim klinikama u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu.

Nakon Brionskog plenuma CKSKJ-u u srpnju 1966. i uklanjanja s političke državno-partijske scene Aleksandra Rankovića, potpredsjednika SFRJ i moćnog rukovoditelja Službe Državne Si-gurnosti (bivše UDB-e) značajno se smanjila kruta centralizacija i utjecaj tajnih službi. Izdavanje putovnica se u potpunosti liberaliziralo, pa je postalo moguće bez posebnih provjera odlaziti na stručna usavršavanja u inozemstvo. Odlazili su međutim rijetki jer bolnice nisu imale dovoljno sredstava, državni fondovi premalo novaca, a liječnici presiromašni da o vlastitom trošku podmi-re putovanje i boravak u inozemnim središtima medicinske izvrsnosti.

Izlazak u napredni stručno-znanstveni svijet najvećim su dijelom omogućile stipendije ze-malja Zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država (poznate Fulbrightove stipendije) koje su uglavnom dobivali liječnici iz saveznog i republičkih središta.

Od riječkih internista-kardiologa prvi su državne stipendije dobili dr. Alma Polić, doc. dr. Bran-ko Antonin i dr. Zlatko Pavlin. Dr. Polić se stručno usavršavala u Bruxellesu 1961., docent Antonin u Beču 1964., a dr. Pavlin u Lyonu 1967. godine. Za riječke interniste i kirurge veliku je ulogu odigrala francuska fondacija ‘’Edouard Herriot’’ koja je stipendirala višemjesečne boravke jugosla-venskih liječnika u renomiranim kliničkim bolnicama grada Lyona.117

117 Herriot Edouard (1872. – 1957.), prijeratni gradonačelnik Lyona, ministar i predsjednik francuske socijalističke vlade i posli-jeratni predsjednik Narodne skupštine, veliki prijatelj jugoslavenskih naroda.Prva riječka internistica koja se 1961. godine stručno usavršavala na Endokrinološkoj klinici Bolnice ‘’Edouard Herriot’’ je bila dr. Božena Kopajtić. Boraveći u Službi za bolesti metabolizma i bubrega kod prof. dr. Jeana Traegera u ‘’L’hôpital de L’Antiquaille’’ 1963. godine dr. Milan Zgrablić u Rijeku donosi vanjski arteriovenski shunt čija je primjena značila pravu revoluciju u liječenju (hemodijalizi) bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega.

Pročelje glavne zgrade L’hôpital Cardiovasculaire et Pneumologique u Lyonu, 1977.

Page 303: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

301

‘’Posljednja cigareta’’ u predvorju preda-vaonice sušačke bolnice prije početka sastanka Internističke sekcije Riječke podružnice Zbora liječnika HrvatskeS lijeva na desno: dr. Željko Plazonić, mr. sc. Zdravka Kolacio i dr. Zdenko Karlović, 1979.

Sastanak internističkih sekcija ZLH-a Pule i Rijeke, Pula 1981.U prvome planu s lijeva na desno sjede doc. dr. Zlatko Pavlin (prvi red) i prim. dr. Milan Zgrablić (drugi red)

Page 304: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

302

Sastanak internističkih sekcija Zbora liječnika Hrvatske Pula-Rijeka-Zadar, Zadar, svibanj 1982.

Svjetski simpozij o elektrostimulaciji srca, Beč, svibanj 1983.Od riječkih kardiologa s lijeva na desno stoje prim. dr. Josip Roje i dr. Karlo Stanić, a prvi s lijeva čuči

torakovaskularni kirurg prim. dr. sc. Ivan Dreščik

Page 305: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

303

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina počinju u većoj mjeri odlasci riječkih internista na domaće i međunarodne internističke i kardiološke kongrese, studijske boravke, sim-pozije i stručne sastanke, a jača suradnja s vodećim hrvatskim Klinikama za unutarnje bolesti KBC ‘’Rebro’’ i KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ u Zagrebu. Sredinom osamdesetih godina uspostavlja se su-radnja s Univerzitetskim kliničkim centrom u Ljubljani i s Institutom za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici (Novi Sad) gdje se internisti-kardiolozi usavršavaju u invazivnoj kardiološkoj dijagnostici i terapiji.

Zahvaljujući sušačkim kardijalnim kirurzima profesoru A. Šepiću, docentu D. Vukasu i dr. D. Ćuruviji koji su se usavršavali u Texas Heart Institute-u kod profesora Dentona A. Cooleya uspo-stavlja se veza s teksaškim kardiolozima pa su, najčešće kao pratnja bolesnika, sušački kardiolozi odlazili na dvotjedna usavršavanja u Episkopalnu bolnicu ‘’Svetog Luke’’ u Houstonu. Čak je deset kardiologa, pojedini u više navrata, bilo na studijskim boravcima u Houstonu. Veza s teksaškim kardiolozima i kardiokirurzima nije se prekinula niti tijekom Domovinskog rata, a nastavila se do današnjih dana.

Neostvareno stručno usavrša-vanje mr. sc. Fedora Fischera u renomiranom Institutu za kar-diovaskularne bolesti u Srem-skoj Kamenici (Novi Sad) 1991. godine.

Page 306: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

304

Rat je 1991. prekinuo vezu s medicinskim središtima u Ljubljani i Sremskoj Kamenici, ali po-jačao suradnju sa zagrebačkim kliničkim bolnicama. Vrlo dobri odnosi sa Zavodom, od 1991. godine Klinikom za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ omogućili su stručna usavršavanja iz ehokardiografije i invazivne kardiološke dijagnostike, a invazivnu dijagnostiku usavršavalo se i u kardiološkom laboratoriju Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KB ‘’Sestre milo-srdnice“, prijašnje KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’. Godine 1997. počinje suradnja s novootvorenom privatnom Specijalnom bolnicom za kardiovaskularnu kirurgiju i kardiologiju ‘’Magdalena’’ u Kra-pinskim Toplicama.

Da bi se zaposlili u državnoj službi svi liječnici su polagali državni stručni ispit. U novoj Hrvat-skoj državi temeljem Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o liječništvu i Statuta Hrvatske liječ-ničke komore uvedeno je i licenciranje liječnika (dobivanje odobrenja za samostalan rad). Počam od 1996. licencu se moralo obnavljati svakih šest godina. Među oblicima trajne izobrazbe značaj-ne bodove za dobivanje licence (i njezino obnavljanje) donosilo je aktivno i pasivno sudjelovanje na domaćim i međunarodnim stručnim i znanstvenim skupovima. Potvrdnice su uz ostale do-

Na Klinici za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu cilja-no se usavršavaju riječki kardio-lozi dr. Ante Matana i dr. Davor-ka Žagar – zahvala predstojniku Klinike prof. dr. sc. Ivi Čikešu

Page 307: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

305

kumente prilagane zahtjevu za dobivanje licence koju je izdavala Hrvatska liječnička komora u koju su bili učlanjeni svi liječnici. Dok su liječnici-kliničari dobivali licence bez većih problema, jer im je trajna stručna izobrazba bila conditio sine qua non napredovanja u službi, liječnici primarne zdravstvene zaštite su morali uložiti znatno više truda da sakupe potreban broj bodova pa je uvođenje licenciranja predstavljalo kvalitetni iskorak u njihovoj stručnoj izobrazbi.

Zahvaljujući mjesnim sponzorima, farmaceutskim tvrtkama i proizvođačima medicinske opreme u poslijeratnom periodu ponovo se prisustvuje domaćim internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima, kongresima Europskog kardiološkog društva i svjetskim kardiološkim kongresima.Boravi se na kratkotrajnim usavršavanjima i sudjeluje na radionicama (‘’workshopo-vima’’) u zemlji i inozemstvu na kojima se ciljano usavršava iz užih kardioloških područja. Državne i inozemne stipendije omogućavaju višemjesečna usavršavanja u poznatim kardiološkim sredi-štima u inozemstvu.

Primjerak potvrdnice o su-djelovanju na međunarod-nom znanstvenom skupu

Page 308: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

306 Primjerak obilježja (bedža) kojeg su nosili učesnici stručno znanstvenih skupova

Kardiolozi su održavali brojna predavanja na domaćim stručno-znanstvenim skupovima

Page 309: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

307

Stručna usavršavanja u zemlji i inozemstvu dovela su do transfera tehnologije i znanja iz sredi-šta izvrsnosti u našu sredinu. Koristeći tuđa iskustva i primjenjujući ih u vlastitoj sredini značajno se poboljšalo liječenje bolesnika. Sudjelovanjem u znanstveno-istraživačkim projektima, brojnim kliničko-farmakološkim istraživanjima novih lijekova i suvremenih terapijskih postupaka, radom u republičkim stručnim i znanstvenim društvima, aktivnim sudjelovanjem na stručno-znanstve-nim skupovima i opsežnom publicističkom djelatnošću u domaćim i inozemnim časopisima, riječki kardiolozi kontinuirano doprinose napretku hrvatske kardiologije.

Stručna usavršavanja riječkih kardiologa sponzorirala je i Primorsko-goranska županija

Page 310: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

308

X. svjetski simpozij iz elektrostimulacije i elektrofiziologije srca, Buenos Aires, listopad 1995. U trećem redu treći s lijeva na desno dr. Karlo Stanić, u četvrtom redu drugi doc. dr. Ivan Dreščik

Na simpoziju o Akutnom koronarnom sindromu, Nica 1995.S lijeva na desno: doc. dr. Luka Zaputović, dr. Rajko Miškulin i dr. Željko Madžar

Page 311: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

309

Slobodno vrijeme se koristilo za obilazak gradskih znamenitosti. XIX. kongres Europskog kardiološkog društva, Stockholm, kolovoz 1997.S lijeva na desno: dr. Željko Plazonić i dr. Marijan Padovan

Medicinske sestre su slobodno vrijeme koristile za rekreaciju. Stručni skup na Plitvicama 1998.S lijeva na desno: Slobodna Kukuljan (sušačka Ljekarna), Elza Relja i Neda Marčina

Page 312: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

310

Nakon cjelodnevnih predavanja prijala je dobra večera i opušteno druženje, XIII. Svjetski kardiološki kongres, Rio de Janeiro, travanj 1998.S lijeve strane stola sjede doc. dr. sc. Juraj Kučić i dr. Marijan Padovan, a s desne strane dr. Karlo Stanić, doc. dr. Katja Veselica-Čatipović (Interna klinika KB Osijek), dr. Nada Smokvina-Ćuruvija i dr. Darko Ćuruvija

Na kraju kongresa obično je usljedilo razgledavanje prirodnih ljepota: slapovi Iguassu na tromeđi Brazila, Argen-tine i Paragvaja.S lijeva na desno: dr. Karlo Stanić, dr. Marijan Padovan i doc. dr. sc. Juraj Kučić

Page 313: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

311

Često se odlazilo na jednodnevne simpozije u Zagreb.Dr. Ana Radić i dr. Bosiljka Siuc-Paro u pauzi simpozija Radne skupine za aritmije Hrvatskog kardiološkog društva, Zagreb, ožujak 1998.

Kongresi i simpoziji su bili mjesta susreta s kolegama kardiolozima koji su specijalizirali internu medicinu na riječ-kim Klinikama.S lijeva na desno: prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, dr. Viktor Peršić (Thalassotherapija Opatija), dr. Radica Koren (pri-vatna internistička kardiološka ordinacija Rijeka), dr. Nada Smokvina-Ćuruvija, dr. Željko Plazonić i dr. Đuro Mari-nović

Page 314: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

312

Dr. Bosiljka Siuc-Paro na XX. kongresu Europskog kardiološkog društva. Beč, kolovoz 1998.

U obilasku ‘’štandova’’ farmaceutskih tvrtki i proizvođača medicinske opreme, XXI. kongres Europskog kardiološ-kog društva, Barcelona, kolovoz 1999.Prof. dr. Franjo Čohar i doc. dr. Juraj Kučić

Page 315: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

313

Prva kardiovaskularna škola, Dubrovnik, travanj 2000.S lijeva na desno: prof. dr. Franjo Čohar, dr. Rajko Miškulin, dr. Davorka Žagar, dr. Ana Radić, dr. Diana Šikić (tvrtka MSD), dr. Nada Smokvina-Ćuruvija, dr. Željka Diklić, dr. Ksenija Eškinja (Thalassotherapija Opatija), mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević i dr. Ljerka Rukavina-Prpić (Thalassotherapija Opatija)

Međunarodni simpozij o prvom digitalnom elektrostimulatoru, Opatija 2000.Predsjedavatelji sekcije dr. Aleš Brecelj (Univerzitetski klinički centar Ljubljana) i dr. Karlo Stanić

Page 316: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

314

Simpozij o antagonistima angiotenzina II, Monte Carlo, siječanj 2001.S lijeva na desno: dr. Ana Radić, dr. Antun Car (OB Dubrovnik) i dr. Branka Sladoje-Martinović

Kardiovaskularna škola Hvar, travanj 2002.S lijeva na desno: prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, prof. dr. Luka Zaputović, dr. Zlatko Čubranić i dr. Željka Diklić

Page 317: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

315

Medicinske sestre, operirani bolesnici I. F. i Z. C. i liječnička pratnja dr. Željko Plazonić (šesti) i dr. Branko Petris (osmi s lijeva), Texas Heart Institute Houston, kolovoz 2003.

U posjetu tvornici farmaceutskih proizvoda ‘’Belupo’’ u Koprivnici, 2006.S lijeva na desno: prof. dr. Žarko Mavrić, dr. Sretenka Vuksanović-Mikuličić, prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, dr. Bosiljka Siuc-Paro i dr. Rajko Miškulin

Page 318: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

316

III. Hrvatski ehokardiografski simpozij s međunarodnim učešćem, Opatija, listopad 2009. Radno predsjedništvo sekcije dr. Davorka Žagar, prof. dr. Danijel Planinc i prof. dr. Ante Matana

Za nastup pred uglednim međunarodnim slušateljstvom treba imati volje, znanja i hrabrosti.Dr. Davorka Žagar drži predavanje.

Page 319: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

317

Kardiološke medicinske sestre u sve većem broju sudjeluju na liječničkim i sestrinskim kongresima i simpozijima.III. Hrvatski ehokardiografski simpozij s međunarodnim učešćem Opatija, listopad 2009.S lijeva na desno više medicinske sestre Marija Lukarić, Neda Marčina, Snježana Marinović, Andrijana Verzon i Vera Šilić

III. Hrvatski ehokardiografski simpozij, Opatija, listopad 2009.S lijeva na desno: prof. dr. Žarko Mavrić, prof. dr. Navin Chandar Nanda (SAD) i doc. dr. Viktor Peršić (Thalassothe-rapija Opatija)

Page 320: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

318

Dr. Željko Plazonić otvara međunarodni simpozij ‘’Dostignuća i perspektive suvremene intervencijske kardiologi-je’’, Rijeka, rujan 2011.

Na kraju poglavlja navesti ću najznačajnija središta u kojima su riječki kardiolozi stjecali nova saznanja i vještine na kongresima, simpozijima, radionicama i kraćim ili dužim stručnim usavr-šavanjima. Budući da su prethodno navedena izostavio sam hrvatska i jugoslavenska središta izvrsnosti.

Argentina Buenos Aires

Australija Sydney

Austrija Beč, Graz, Salzburg

Belgija Bruxelles, Oostende

Brazil Rio de Janeiro

Češka Republika Prag

Finska Helsinki

Francuska Barr, Lyon, Nica, Pariz

Grčka Atena, Solun

Italija Alessandria, Firenca, Grado, Milano, Rim, Trst, Venecija

Izrael Jeruzalem, Tel Aviv

Japan Tokio

Kanada Montréal, Toronto

Madžarska Budimpešta

Monako Monte Carlo

Page 321: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

319

Nizozemska Amsterdam, Rotterdam

Njemačka Bad Neuheim, Bad Oeyenhausen, Berlin, Giessen, Köln, Leipzig, Mainz, München, Sindelfingen, Tübingen

Norveška Oslo

Poljska Krakov

Portugal Lisabon

Sjedinjene Američke Države Boston, Charleston, Houston, New York, Orlando, Washington

Slovačka Bratislava

Španjolska Barcelona, Madrid

Švedska Göteborg, Stockholm, Uppsala

Švicarska Zürich, Ženeva

Turska Istanbul

Velika Britanija Birmingham, Glasgow, London

Djevojka s galebom, zaštitni znak Opatije u kojoj je u travnju 1993. održan I. Kongres Hrvatskoga kardiološkog društva u slobodnoj, neovisnoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj

Page 322: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

320

DONACIJE KARDIOLOŠKOM ODJELU OD 1990. DO 2000. GODINE

Pomaganje odricanjem dijela svog imetka za opće dobro je civilizacijsko pitanje, pa otkada postoje bolnice postoje i njihovi plemeniti donatori. Prva zabilježena velika novčana pomoć ri-ječkoj Bolnici Svetog Duha bila je donacija poznatog liječnika Giovannija Battiste Cambierija koji je oporukom od 20. siječnja 1835. ostavio bolnici čitav svoj imetak od 28.040 fiorina. Donacija je omogućila uređenje i proširenje bolnice, otvaranje prve riječke prosekture, kupnju dodatnog zemljišta i pomaganje sirotinje.

Osoblje bolnica je za bolesnike oduvijek nastojalo postići više higijenske standarde i bolje liječenje, a sredstva kojima se raspolagalo, od Cambierija do danas, često nisu bila dostatna. Zbog toga su se liječnici obraćali imućnim pojedincima i ustanovama tražeći dodatnu novčanu pomoć.

Domovinski rat je drastično smanjio investicijska ulaganja u zdravstvo, budući da se većina raspoloživih sredstava koristila za obranu domovine. Oprema s kojom smo raspolagali i prije izbijanja rata je bila dobrim dijelom zastarjela, a novu nismo imali čime nabaviti. Da održimo po-stignute standarde liječenja obratili smo se svim mogućim donatorima za pomoć. I opet je došla do izražaja poznata solidarnost i spremnost Riječana, ali i svih ljudi dobre volje da novčano i na-turalno pomognu bolničkom zdravstvu. Zahvaljujući njihovoj pomoći uspjeli smo i tijekom rata zadržati primjerene standarde u dijagnostici i liječenju bolesnika. Ruku na srce, treba istaknuti da smo kao kardiolozi bili privilegirani, jer su bolesti srca i krvnih žila najčešće, a poznavali smo široki krug ljudi na odgovornim položajima koji su i sami bili srčani bolesnici ili smo liječili njihove najbliže, rođake, prijatelje i dobre poznanike. Opterećena brojnim problemima uprava Kliničkog bolničkog centra prepustila je inicijativu, pa smo uz ‘’blagoslov’’ ravnateljstva ‘’pročešljali’’ brojna riječka poduzeća, banke, Poglavarstvo Grada i Županije, organizirali humanitarne akcije, koristili poznanstva u zemlji i inozemstvu i – rezultati nisu izostali.

Pored rješavanja brojnih humanitarnih problema prognanika i izbjeglica Hrvatski Crveni križ pruža pomoć i Kar-diološkom odjelu Interne klinike

Page 323: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

321

Želimir Braco Balen s Velšanima i kirurzima sušačke bolnice.S lijeva na desno: Braco Balen (drugi s lijeva), doc. dr. Žarko Tomljanović ravnatelj KBC-a, dr. Mario Zambelli, ki-rurg-plastičar i prof. dr. Petar Orlić, kirurg-urolog

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatsku su stizali brojni konvoji s humanitarnom pomoći

Page 324: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

322

U donacijama pristiglim iz inozemstva je bilo lijekova, sanitetskog materijala i opreme kojoj je davno istekao rok trajanja. Jednom smo dobili rendgen aparat čija je godina proizvodnje bila 1944. i vjerovatno se radilo o aparatu kojeg je nakon Drugog svjetskog rata u Europi ostavi-la američka vojska. Sav ‘’škart’’ deponiran je u napuštenu bolnicu u Kraljevici odakle je, ne bez troška, otpremljen u zagrebačku spalionicu. Potrebno je međutim istaći da su takvi slučajevi bili izuzeci u ogromnoj količini kvalitetnih donacija.

U humanitarnoj pomoći posebice se angažirala Crkva u Hrvata – zahvala gvardijanu Kapucinskog samostana u Karlobagu

Page 325: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

323Brojne udruge kršćana pružale su značajnu humanitarnu pomoć

Volonteri koji su najčešće kamionima dostavljali donacije iz Njemačke, Austrije, Italije, Velike Britanije, Francuske, Švicarske, Belgije i Nizozemske bili su pravi heroji – vozili su danonoćno, sti-zali na odredišta u točno zakazano vrijeme, iskrcavali teret i vraćali se nerijetko odbivši skromni doručak, ručak ili večeru natrag u domovinu po kiši, buri i snijegu. To me je još jednom uvjerilo o veličini ljudske solidarnosti i spoznaji da snagu jedne države ne čine vladajuće elite, već obični, ‘’mali’’ ljudi koje krasi humanost, dobrota, skromnost, požrtvovnost i poštenje.

Page 326: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

324Od općina riječkog prstena najviše je pomagala Općina Viškovo - dopis Poglavarstvu Općine Viškovo o namjeni doniranih sredstava

‘’Lavovski’’ dio opreme, lijekova i sanitetskog materijala u vremenu Domovinskog rata i nepo-srednom poraću dobili smo donacijama gospodarskih organizacija grada Rijeke i Županije Pri-morsko-goranske, Hrvatskog Crvenog križa, humanitarnih organizacija iz inozemstva, karitativnih organizacija Katoličke i Protestantske crkve i pojedinaca, posebice naših iseljenika. Jedan od njih, rođeni Sušačanin, Želimir Balen iz Neatha (Wales) sa svojim je Velšanima organizirao i dopremio u Hrvatsku (Rijeka, Otočac, Gospić i Karlobag) preko 20 humanitarnih konvoja s lijekovima, sanitet-skim materijalom, ambulantnim kolima i hranom!

Page 327: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

325

Učesnici humanitarne utrke ‘’Homo si teć – za riječko srce’’, Dani sv. Vida, Rijeka, lipanj 1999.S lijeva na desno: dr. Marijan Padovan, dr. Davorka Žagar, mr. sc. Vojko Obersnel riječki gradonačelnik, doc. dr. sc. Juraj Kučić i prof. dr. sc. Franjo Čohar.

Propagandni letak za humanitarnu akciju ‘’Homo si teć-za dječje srce’’,prosinac 1999.

Page 328: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

326

I banke su ‘’odriješile kesu’’ – donacija Istarske Kreditne Banke Umag d.d., 1999.

Donacijama je uređen i Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju

Page 329: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

327

Hrvatski donatori su novčana sredstva uplaćivali na žiro račun Kliničkog bolničkog centra ili po uputi liječnika nabavljali medicinsku i nemedicinsku opremu i izvodili građevinske i ostale radove. Budući da Kardiološki odjel i Klinika za internu medicinu nisu imali vlastite žiro račune pa je novac uplaćivan na žiro račun KBC-a, uvijek je postojala mogućnost da Ravnateljstvo ‘’skrene’’ donirani novac drugim odjelima i klinikama. Da se to ne dogodi i da novac i kupljena oprema stignu u prave ruke pobrinuli su se dugogodišnji ‘’financijski mozak’’ Kliničkog bolničkog centra, voditelj Gospodarsko-financijske službe dipl. oec. Željko Kljun i voditeljice Nabavne službe dipl. oec. Milojka Kogoj i Daniela Ferro-Prpić s kojima je potpisnik ovih redova godinama uspješno, kasnije i kao savjetnik ravnatelja za investicije, surađivao i bio u izvrsnim odnosima.

U periodu od 1990. do 2000. godine Kardiološki odjel Interne klinike KBC-a je dobio medicin-sku i nemedicinsku opremu, lijekove i sanitetski materijal u vrijednosti više milijuna njemačkih maraka. Na ovom mjestu navodim abecednim redom što smo sve donacijama dobili:

Automatski stol za dijagnostiku neurokardijalnih sinkopa (tilt table)Aparatura za hemodinamski monitoringAspiratori (vakuum)DiktafoniEhokardiograf s transezofagijskom sondomEKG – hemodinamski monitori s kabelimaElektrokardiograf s mogućnošću snimanja kasnih srčanih potencijala i vektorkardiografElektrokardiografi – kompjuterizirani i polukompjuteriziraniErgometar (bicikla)Fotokopirni aparatiInfuzomatiInventar (ormari, stolovi, stolice, radne plohe, kreveti, noćni ormarići itd.)Kancelarijski priborKateteri i kontrasti za invazivnu dijagnostikuKazete za holter monitoringLijekovi i sanitetski materijal (približno četiri tone!)Oprema za analizu cineangiografskih filmovaOsobna računala sa štampačimaPerfuzoriPisaći strojeviPrivremeni elektrostimulatori s elektrodamaProgrameri za ispitivanje funkcije elektrostimulatoraRespirator umjetniSanitarni priborSetovi za punkciju dubokih vena i perikardiocentezuSrčani defibrilatoriTelefaksTelefoni (fiksni) Telemetrijski aparatiVideosustav za prikazivanje koronarografskih i kateterizacijskih filmova

Do konca 1995. godine donacijama je uređena arhiva Interne klinike sušačkog lokaliteta, pro-storije za dežurne liječnike i vodeće liječničko i sestrinsko osoblje i odjelna ljekarna u koju se skladištilo lijekove dobivene donacijama (‘’donacijska apoteka’’). Potpuno su klimatizirane spe-cijalističke internističke ambulante na Poliklinici, a na odjelu izvršena djelomična klimatizacija i centralno grijanje u bolesničkim sobama.

Page 330: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

328

Nakon 1993. godine donatori ponovo sponzoriraju stručna usavršavanja liječnika i medicin-skih sestara na domaćim i inozemnim radionicama, simpozijima i kongresima.

Zahvaljujući donacijama do konca 2000. godine izvršena je potpuna građevinska adaptacija cijelog Kardiološkog i Nefrološkog odjela s uređenjem hodnika i sanitarnih čvorova.

Zahvala riječkim donatorima u ‘’Novom Listu’’

Page 331: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

329

Kako bi ostalo zabilježeno abecednim redom navodim naše najizdašnije donatore. Neka su poduzeća promijenila ime, a izvjestan broj propao u pretvorbi društvenog vlasništva u privatno. Najveći donatori ispisani su podebljanim slovima.

AlmesBrodokomercBrodomaterijalCroatia osiguranje – Podružnica RijekaDeltaDermaDezinsekcijaDrvoElektroluksElektromaterijalExingGrad RijekaGramatHotelsko poduzeće “Uvala Scott”Hrvatska gospodarska komora - Regionalna komora RijekaHrvatski Crveni križINA – Rafinerija nafteIstarska kreditna bankaJadrolinija JugolinijaKaritas riječke nadbiskupijeKvarner banka RijekaLošinjplov Luka RijekaMarina PunatMetalografički kombinatNovi List Općina ViškovoPrehrambeno industrijski kombinatRiječka banka RijekaTransjug Tržnice RijekaTvornica papiraViktor LenacŽupanija Primorsko-goranska

RijekaRijekaRijekaRijekaRijekaRijekaRijekaRijekaRijekaRijekaRijeka

RijekaKraljevicaRijekaZagrebRijekaUmagRijekaRijekaRijekaRijekaMali LošinjRijekaPunatRijekaRijeka

RijekaRijekaRijekaRijekaRijekaRijeka

Glede nabave kardiološke opreme uvjeren sam da smo Domovinski rat dobrim dijelom pre-živjeli zahvaljujući donacijama. Premda smo bili svjesni da je Ravnateljstvo KBC-a ulagalo koliko se moglo, za potvrdu iznesene tvrdnje navodim samo jedan primjer: Kardiološki odjel Interne klinike, najveći odjel u Kliničkom bolničkom centru, redovitim je zanavljanjem opreme u cijeloj 1995. godini dobio samo jedan DC defibrilator. Tek su 2002. godine iz državnog proračuna i decentraliziranih sredstava Županije Primorsko-goranske počela značajnija ulaganja pa su na-bavljeni umjetni respirator, kolor dopler ehokardiograf, holter monitoring, elektrokardiografski i hemodinamski monitori i srčani defibrilatori. Ministarstvo zdravstva RH ‘’iskazalo’’ se 2003. godine kada je nabavljena nova kardiološka angiosala i oprema (elektrokardiografi, kolor dopler ehokar-diografi, kompjuterizirana bicikl ergometrija i holter monitoring) čime je omogućeno otvaranje novog neinvazivnog kardiološkog laboratorija iduće godine.

Page 332: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

330

NAJMILIJE ZABAVE (HOBIJI) I DRUŽENJA

Uzmu li se u obzir profesionalne i obiteljske obveze, liječnicima i medicinskim sestrama preo-staje malo slobodnog vremena. Klasična ‘’osmica’’, - osam sati rada, osam sati odmora i osam sati ‘’kulturnog uzdizanja’’ (slobodnog vremena) ne vrijedi za liječnički poziv. Želi li se postići karijera u stručnom i znanstvenom pogledu, mora se žrtvovati slobodno vrijeme , pa nerijetko strada i obitelj. Uz najambicioznije koji nakon položenog specijalističkog ispita pripremaju uže specijali-zacije, magisterije, doktorate, docenture i profesure i ‘’prosječni’’ se specijalist mora stalno stručno usavršavati. Medicinska znanost svakim danom donosi nova saznanja koja valja usvojiti i znati primijeniti u dijagnostici i liječenju bolesnika. Preostaje dakle malo slobodnog vremena koje va-lja iskoristiti na najbolji mogući način, a svatko će ga koristiti onako kako mu najbolje odgovara.

Od 39 internista-kardiologa većina je imala najmilije zabave koje popularno zovemo hobiji-ma.

Najveći dio je provodio sate čitajući lijepu književnost i slušajući glazbu. Dok nije bilo televizij-skog programa slušao se radio, češće odlazilo u kinematografe i kazalište, na izložbe i koncerte.118 Gotovo da i nije bilo liječnika koji nije volio putovati. Sportske priredbe su interesirale uglavnom muškarce, a u prijateljskom društvu igrale su se partije karata i šah.

U mladosti veslač sušačkog VK ‘’Jadran’’ profesor Zdravko Kučić je bio poslije rata aktivni sport-ski radnik – predsjednik PVK ‘’Primorje’’ i NK ‘’Kvarner-Rijeka’’, a profesor Silvije Novak član riječkog

118 TV Zagreb (Hrvatska televizija) počela je emitirati eksperimentalni program 1956. godine bez mogućnosti prijema na riječ-kom području pa su rijetki Riječani koji su imali televizijski prijemnik gledali talijanski TV program RAI uno.

Ribolov teče u venama Primoraca. Na koćarenju Kvarnerskim zaljevom 1951.S posadom koćarskog broda su prim. dr. Zdravko Kučić (stoji na vrhu), a ispod njega su s lijeva na desno prim. dr. Josip Ružić (riječka Otorinolaringologija), prim. dr. Davor Perović (sušačka Ginekologija) i prim. dr. Ante Medanić (riječka Kirurgija).

Page 333: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

331

planinarskog društva ‘’Kamenjak’’ i vrstan skijaš skijaškog društva ‘’Platak’’. Profesorica Božena Ko-pajtić rekreativno se bavila planinarenjem, dr. Veljko Čabrijan skijanjem, a primarijus Josip Roje filatelijom, pa je bio i dugogodišnji predsjednik riječkog filatelističkog kluba. Pod pseudonimom Toma Tofek čak je i objavio knjigu pripovjedaka za djecu ‘’Tončekov svijet’’.

Nabrajanje hobija ostalih internista – ‘’nekardiologa’’ zauzelo bi previše prostora u pretežito kardiološkoj monografiji, ali se moraju spomenuti izuzetni ‘’operni’’ pjevač dr. Anton Bačić, virtu-ozni pijanist prim. dr. Stanislav Paškvan i vrstan vaterpolist PVK-a ‘’Primorja’’ prof. dr. Milan Prica. U ‘’srednjoj’’ generaciji internista posebno mjesto pripada ‘’all round’’ sportašu, popularnom druš-tvenjaku i vrsnom gastroenterologu dr. Vladimiru Rukavini, a među ‘’mlađima’’ prim. dr. sc. Nikoli Ivanišu, gastroenterologu, vrsnom ribaru, odličnom nogometašu i uspješnom političaru, lideru Primorsko-goranskog Saveza, u tri mandata zastupniku Hrvatskog sabora.

Kardiolozi su bili filmofili (dr. Dubravko Dobrović), glazbenici (dr. Željko Plazonić i dr. Fedor Fischer), slikari i jezikoslovci (dr. Ante Matana), povjesničari (dr. Dubravko Dobrović, dr. Juraj Kučić i dr. Rajko Miškulin) i u mladosti sportaši, većinom nogometaši, ali i plivači, vaterpolisti, jedriličari, košarkaši, gimnastičari, tenisači i stolnotenisači, atletičari, skijaši i rukometaši. Među njima je bilo boksačkih (dr. Marijan Padovan) i jedriličarskih sudaca (dr. Tomislav Jakljević) i teniskih instruk-tora (dr. Sandro Brusich). Od pripadnica nježnijeg spola-sportašica valja istaknuti dugogodiš-nju glavnu sestru Kardiologije i Interne klinike Nedu Marčinu odličnu rukometašicu RK ‘’Zamet’’ i dr. Danielu Malić nekada vrlo perspektivnu odbojkašicu ŽOK ‘’Rijeka’’ koja je odbojkašku karijeru uspješno zamijenila liječničkom.

Kardiolozi su se bavili i politikom: prim. dr. Josip Roje, prvi župan Primorsko-goranske županije u demokratskoj Hrvatskoj (1993. – 1998.)

Page 334: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

332

U za muškarce ‘’najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu’’ – nogometu posebno su se isticali dr. Đuro Marinović u mladosti talentirani vratar nogometnih klubova ‘’Opatije’’, ‘’Orijenta’’ i ‘’Crikve-nice’’ i dr. Marijan Padovan koji je s NK ‘’Medicinarom’’ osvajao svjetska prvenstva u konkurenciji nogometnih klubova liječnika veterana.119

Neuobičajeno za grad na moru, riječka Kardiologija je u rekreacijskom sportu bila ‘’oštro’’ po-dijeljena na dva tabora: ‘’skijaše’’ i ‘’ribare’’. Među skijašima se se najviše isticali dr. Veljko Čabrijan,

119 Nogometno igralište NK ‘’Orijent’’, popularnih sušačkih ‘’crvenih đavola’’ na Krimeji u neposrednoj blizini sušačke bolnice i danas služi kao bolnički helidrom.

Susret nogometnih reprezentacija liječnika veterana Hrvatske i Italije, Stadion na Kantridi 1996.U kockastom dresu kapetan Hrvatske reprezentacije dr. Marijan Padovan.

Dr. Veljko Čabrijan ispred planinarskog doma popularnog riječkog skijališta na Platku, 1964.

U stilu tadašnjeg austrijskog skijaškog asa Tonija Sailera dr. Velj-ko Čabrijan vozi spust, Kranjska Gora 1964.

Page 335: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

333

Najmlađi naraštaj kardiologa – skijaša u gondoli žičare. S lijeva na desno: dr. Tomislav Jakljević, dr. Vjekoslav To-mulić i dr. David Gobić

Veselo skijaško društvo, Nassfeld, Austrija 2009.S lijeva na desno: mr. sc. Sandro Brusich, dr. Vjekoslav Tomulić, prof. dr. Luka Zaputović, dr. David Gobić, prof. dr. Davor Štimac, dr. sc. Goran Hauser i dr. Tomislav Jakljević

dr. Karlo Stanić, dr. Luka Zaputović, dr. David Gobić, dr. Sandro Brusich, dr. Vjekoslav Tomulić i dr. Tomislav Jakljević i svestrane sportašice dr. Davorka Žagar i Mira Šporer dugogodišnja glavna se-stra Interne klinike i sušačke bolnice. Uz brojne skijaše drugih internističkih specijalnosti na čelu s legendarnim dr. Vladimirom Rukavinom riječka Interna klinika u svojim redovima ima aktualnog predsjednika Skijaškog kluba Rijeka prof. dr. Davora Štimca.

Page 336: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

334

Rijeka je grad na moru pa su ribari bili brojniji. Čak se deset kardiologa bavilo sportskim ribolo-vom. Sve do danas traje prepirka između dr. Ma-rinovića i dr. Padovana tko je veći ribarski majstor. Đuro se specijalizirao u lovu sa štapom, a Marijan podvodnom puškom i parangalom. Dok su se dr. Marinović, dr. Padovan, dr. Stanić, dr. Matana i dr. Kučić specijalizirali za ribolov na moru, dr. Mavrić je preferirao slatkovodni gdje je postizao kapital-ne ulove. Da su se kojim slučajem održavala pr-venstvena natjecanja hrvatskih i jugoslavenskih kardiologa, riječka reprezentacija bi uvjerljivo bila apsolutni državni momčadski prvak, a u pojedi-načnoj konkurenciji Đuro i Marijan bi ‘’pomeli’’ su-parnike i zauzeli šampionska mjesta!120

Pisati o međusobnim odnosima skupine po mnogim karakternim svojstvima različitih pojedi-naca prisiljenih poslom da zajednički djeluju u ko-lektivu osjetljiv je i nezahvalan zadatak, podložan subjektivnoj procjeni pisca i kritici onih o kojima se piše. U ‘’pristojno’’ napisanim knjigama među-sobni odnosi se uvijek prikazuju boljima nego što

120 S obzirom na brojne ribolovce riječki kardiolozi su od hrvatskih kolega ‘’brendirani’’ kao ribari. Riječani su Zagrepčane nazi-vali pjevačima i tenisačima, Splićane boćarima,a Zadrane nogometašima.

Dr. Đuro Marinović – ‘’Đorđo’’ poje-dinačni prvak Hrvatske u sportskom ribolovu na moru.Vela Luka, listopad 1996.

Dr. Đuro Marinović pojedinačni i momčadski (SRD ‘’Zubatac’’ iz Lovra-na) prvak Hrvatske, listopad 1998.

Page 337: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

335

u stvarnosti postoje (tzv. ‘’lakirovka’’). Postoji uzrečica da trećina liječnika u bolnici apsolutno ništa ne radi, druga trećina brine o svojim pri-vatnim pacijentima, a treća trećina radi za ove prve dvije. Premda se radi o grubom karikiranju u njoj postoje zrnca istine. U svim kolektivima rade izuzetno sposobni pojedinci koji su ‘’loko-motive’’ i glavni nositelji razvoja struke i ‘’koč-ničari’’ kojima rad predstavlja prisilu, a posao puko odrađivanje radnog vremena. U sustavu koji nije dovoljno stimulirao rad i primjereno sankcionirao nerad, gdje su gotovo svi bili jed-nako plaćeni, upravo je zbog različitog pristupa izvršavanju radnih zadataka dolazilo do ‘’iskre-nja’’ i nesporazuma između radnika i neradnika.

Kao što to biva u drugim kolektivima i pro-fesijama i na Kardiologiji je dio liječnika i medi-cinskih sestara bio u vrlo dobrim kolegijalnim pa i prijateljskim odnosima, većina se među-sobno odnosila korektno i profesionalno, a rijetki se nisu uklapali u kolektiv pa se s njima nerado surađivalo i družilo. Najčešće se radilo o ‘’mudrijašima’’ i ‘’vječitim njurgalima – dežurnim kritičarima’’ kojima ništa na ovom svijetu nije valjalo a sami su bili ‘’Guliveri riječi i Liliputanci djela’’. Među zaposlenicima priličan broj je bio nezadovoljan plaćom i stalno isticao kako se ne može tražiti ‘’američka odgovornost za mi-

Dr. Marijan Padovan – ‘’Miki’’ s ulovljenim morskim psom lisicom. Dužina ‘’pešekana’’ 4.30 metra, težina 280 kilo-grama. Omišalj na otoku Krku, kolovoz 1996.

Ribarski velemajstor dr. Marijan Padovan s licom teš-kom 20 kilograma ulovljenom povrazom, listopad 2000.

Page 338: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

336

zernu hrvatsku plaću’’. Premda su pojedinci sebi pripisiva-li veće značenje nego što su ga objektivno imali, među vodećim liječnicima nije bilo nedodirljivih ‘’svetih krava’’, ‘’zlatne teladi’’ ili ‘’Bogova u bijelom’’ pred kojima se stalno moralo klanjati. Postojala su neslaganja između fakultet-skih liječnika ‘’pisara’’ i bolničkih ‘’šljakera’’ koja nisu bila izra-žena u tolikoj mjeri da bi utjecala na redovito obavljanje svakodnevnih zadataka.121 Bile su prisutne generacijske, ideološko-političke i druge svjetonazorne razlike i stroga hijerarhija, ali je unatoč manjim neslaganjima kod većine liječnika, medicinskih sestara i suradnog osoblja postoja-lo uzajamno poštovanje, razumijevanje i dobra volja da se posao odradi na najbolji mogući način. Mlađi liječnici su kod starijih kolega (kolegica) najviše cijenili stručnost, etičnost, pravednost i spremnost da u kritičnim trenucima za bolesnike preuzmu punu odgovornost, a većina stari-jih podržavala je mladenački polet, sklonost inovacijama, savjesnost u obavljanju posla i spremnost da učenjem i slušanjem njihovih savjeta uspješno ovladaju strukom.

U knjigama koje pišu liječnici izbjegava se govoriti o korupciji. Smatram da na ovom mjestu ta ‘’tabu’’ tema za-služuje kratki osvrt jer pored ostalog negativno utječe na odnose u kolektivu.

Prisutna u svim ljudskim djelatnostima korupcija posto-ji od sumerskih vremena do današnjih dana i praktički je

121 U bolničkom žargonu ‘’pisari’’ su bili liječnici-članovi Katedre skloniji objavljivanju stručnih i znanstvenih radova i nastavi, a ‘’šljakeri’’ isključivo bolnički liječnici koji su davali prednost praktičnom radu s bolesnicima i stjecanju manualnih vještina. S oma-lovažavanjem su se odnosili prema ‘’štakorskim’’ magisterijima, a Medicinski fakultet zbog golemog utjecaja na kadrovsku politiku Klinike i Kliničkog bolničkog centra smatrali rak ranom bolničkog zdravstva.

I u slatkovodnom ribolovu sa štapom i mušicom – ‘’profesor’’ – prof. dr. Žarko ‘’Žare’’ Mavrić

‘’Lovačke priče’’ ponekad mogu biti istini-te. Da se nevjerni Tome uvjere, ribolov tre-ba ovjekovječiti fotografskim aparatom - prof. dr. Žarko Mavrić

Page 339: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

337

neiskorjenljiva, ali pravno uređene države stalno pronalaze nova rješenja za njezino suzbijanje i sankcioniranje. Teško se dokazuje jer se uvijek radi o barem dvjema stranama koje su podjednako zainteresirane da se ne otkrije.

Zbog pada moralnih kriterija i neučinkovite pravne države u našem tranzicijskom društvu ko-rupcija koja je oduvijek postojala procvjetala je i u zdravstvu. Postoji široko rasprostranjeno mi-šljenje da je prisutna u svim segmentima zdravstvenog sustava napose u visokopozicioniranim liječničkim krugovima.

U praksi najčešće i najblaže oblike podmićivanja predstavljaju ‘’šteka’’ cigareta, flaša alkoholnog pića, bombonjera, buket cvijeća, crna kava i poneka knjiga koje kao znak pažnje nakon uspješnog liječenja pacijenti poklanjaju svojim liječnicima i medicinskim sestrama. U podmićivanja ‘’niskog intenziteta’’ spadaju i pokloni poput rokovnika, kemijskih olovaka i flomastera, privjesaka, kalen-dara, bilježnica, reklamnih majica i aktovki koje u svrhu promocije svojih proizvoda daruju pred-stavnici farmaceutskih tvrtki i proizvođača medicinske opreme. Ako se navedeni pokloni smatra-ju mitom, u Hrvatskoj sigurno ne postoji niti jedan liječnik koji nije primio darove ovakve vrste!

U drugu, tzv. ‘’meku korupciju’’ spadaju stručna usavršavanja i odlasci na kongrese i simpozije koje sponzoriraju farmaceutske tvrtke i proizvođači medicinske opreme. Neprijeporna je činje-nica da se zbog niskih plaća liječničko i suradno medicinsko osoblje ne može o vlastitom trošku stručno usavršavati na za hrvatske pojmove skupim inozemnim kongresima, simpozijima i radio-nicama. Bolnički proračuni u tu svrhu izdvajaju premalo sredstava. Besparicu koriste farmaceutske tvrtke i proizvođači medicinske opreme koji plaćaju troškove boravka i kotizacija ne bez računice: uspješno reklamiraju i kasnije na sugestiju ‘’kongresmena’’ prodaju državi svoje proizvode pritom ostvarujući značajnu dobit.

Koruptivnom ponašanju pogoduju i sadašnja zakonska rješenja: bolnički liječnici-državni službenici izvan redovitog radnog vremena imaju mogućnost raditi kod privatnika. Uz lažno opravdanje da pregled ili pretragu ne mogu učiniti u bolnici tijekom radnog vremena, ‘’snalažljivi’’ pregledavaju bolesnike u privatnim ordinacijama svojih kolega i naplaćuju usluge, a privatno pregledani pacijenti se ‘’preko veze’’ brže primaju u bolnicu i imaju povlašteni tretman.

Dr. Karlo Stanić i dr. Marijan Padovan s koraljnom kirnjom, Hurgada na Crvenom moru 2008.

Page 340: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

338

Kada je riječ korupciji i primanju mita pravi i najteži oblik koji podliježe sudskom progonu predstavlja na nižim razinama novčano uvjetovanje primanja u bolnicu, naplaćivanje pruženih usluga i dobivanje skupocjenih darova tijekom i nakon završetka bolničkog i ambulantnog lije-čenja, a na višim razinama podmićivanje visokopozicioniranih liječnika u državnim tijelima koja odlučuju o registraciji lijekova i njihovom stavljanju na pozitivnu listu Hrvatskog zavoda za zdrav-stveno osiguranje pri čemu svoje prste imaju umiješane gotovo sve farmaceutske kuće. Plodno tlo za koruptivne radnje predstavlja i ne uvijek transparentna javna nabava medicinske opreme i sanitetskog materijala kako na nižim (bolnice) tako i na višim (ministarstvo) razinama odlučivanja.

Percepcija korupcije u zdravstvu u javnosti je daleko raširenija od stvarno postojeće. Korup-tivno ponašanje prije predstavlja iznimku nego pravilo, zbog čega je nepravedno da se većinu poštenih i odgovornih liječnika i medicinskih sestara stigmatizira kao ‘’korupcionaše i ljubitelje plavih koverti’’. Korupcija i s njom povezani moralni raspad ipak nisu metastazirali u sve pore zdravstvenog sustava!

Zbog stvaranja kolektivnog duha danas je u modi ‘’team building’’. Kapitalistički sustav je odav-no spoznao da bolje poslovne rezultate postiže kolektiv sastavljen od pojedinaca koji su u do-brim međusobnim odnosima. Posao tada prestaje biti mukotrpno odrađivanje radnog vremena, a dobri odnosi u timu profesionalaca potiču kreativnost i jamče uspješno poslovanje.

U socijalističkom uređenju u kojem je većina provela najproduktivnije godine svoga života nije se znalo za metode ‘’građenja tima’’, niti se stvarala stroga granica između posla i privatnosti. Pišući u ime svoje generacije, s kolegama drugih specijalnosti posebice kirurzima s kojima smo dijelili dane i noći provedene u bolnici, imali smo odlične stručne i međusobne odnose tim prije što se većina poznavala još iz gimnazijskih i studentskih dana. Družili smo se u bolnici i izvan nje, a posebna su priča bila dežurstva kada smo u rijetkim slobodnim trenucima gledali televiziju i komentirali društveno-politička i sportska zbivanja.

Vječita internističko-kirurška prepirka tko je bolji liječnik obično je započela ‘’glasovitom’’ kirur-škom izrekom: ‘’Internisti sve znaju, a malo učine, psihijatri neznaju ništa i ništa ne učine, a kirurzi malo znaju, ali zato sve učine’’. ‘’Filozofi i pilulaši’’ nisu ostajali dužni pa su ‘’brijačima i mehaniča-rima’’ uzvraćali internističkom maksimom: ‘’Opće je poznata činjenica da kirurzi mogu misliti i djelovati samo s nožem u rukama, a sve povrede integriteta kože i vidljivih sluznica skalpelom su poraz jedine prave medicinske znanosti tj. interne medicine’’. Premda internistima nije nedosta-jalo streljiva ipak su u konačnici vatrenih rasprava kapitulirali pred kirurškim glasnogovornikom popularnim dr. Željkom Fučkarom – ‘’Fujom’’ koji je enciklopedijskim poznavanjem svih (ne) pri-lika i događanja u bolnici, ‘’dokumentiranim’’ internističkim pogreškama i njihovim ‘’fatalnim’’ ne-znanjem, duhovitim ‘’šlagfertig’’ odgovorima gotovo uvijek uspio uništiti ‘’unutrašnje neprijatelje broj 1’’.

Početkom sedamdesetih godina u sušačkoj bolnici osnovane su dvije nogometne, par godina kasnije i rukometne ekipe - ‘’Ekipa snova’’ sastavljena od kirurga i ‘’Ekipa s brda-s dola’’ internista, ginekologa, radiologa i bolničara. Nogometne utakmice održavane na Platku i Učki s vremenom su postale tradicionalne, a tradicionalan je bio i rezultat – redovito su pobjeđivali ‘’pravi muškarci’’ – kirurzi sve do ujedinjenja bolnica kada se stanje stubokom promijenilo. Pojačani riječkim no-gometnim ‘’profesionalcima’’ internisti su počeli ‘’uzimati mjeru’’ nepobjedivim kirurzima. Nakon utakmice sljedila je večera koju su poraženi plaćali iz vlastitog džepa, a budući da su utakmicama prisustvovale i navijačice iz oba tabora počela je zabava u kojoj su se svi uz puno smijeha, zadir-kivanja, pića, pjesme, glazbe s ‘’jukeboxa’’ i plesa odlično zabavili sve do sitnih jutarnjih sati (tzv. ‘’treće poluvrijeme’’).

Nogometne utakmice su bile i stvar prestiža. U jednom od brojnih okršaja kirurška ekipa je hametom potučena. Godinama je bolnicom kružila priča da je profesor Frančišković koji je pri-sustvovao katastrofi svojih pulena, bijesan zbog visokog poraza kaznio igrače izostavljanjem s operacijskog programa sedam dana!

Page 341: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

339

Sušačka nogometna ekipa ‘’S brda-s dola’’ na Platku 1974.S lijeva na desno:Čuče: dr. Vladimir Rukavina, nosač Vinko Gregorić, dr. Juraj Kučić, nosač Drago ŠtifanićStoje: dr. Milivoj Perović (Ginekologija) i prim. dr. Veljko Novak

‘’Ekipa snova’’ i dio ekipe ‘’S brda-s dola’’, Učka 1980.Čuče: dr. Mario Zambelli (Kirurgija), Ismet Mešanović, instrumentar (Kirurgija), Jasmin Mujkanović, medicinski tehničar (Kirurgija), dr. Juraj Kučić (Interna), dr. Matko Županić (Ginekologija), dr. Davor Mlinarić (Ginekologija) i dr. Željko Fučkar (Kirurgija)Stoje: dr. Miomir Zelić (Kirurgija), dr. Artur Franko (Radiologija), Stanko Poropat, nosač (Hitni medicinski trakt), dr. Miljenko Uravić (Kirurgija), dr. Damir Dimec (Kirurgija), dr. Dragutin Draženović (Ortopedija), dr. Anton Ma-ričić (Kirurgija), dr. Giannpaolo Velčić (Kirurgija), dr. Miladin Đorđević (Kirurgija) i dr. Nenad Petrošić (Kirurgija)

Page 342: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

340

Početkom osamdesetih godina počelo je redovito održavanje regionalnih internističkih sekcija Zbora liječnika Hrvatske u Rijeci, Puli i Zadru. Uz šefove Internih odjela/klinika glavni pokretači stručnih sastanaka održavanih vikendima bili su gastroenterolog dr. Vladimir Rukavina iz Rijeke i kardiolog dr. Željko Matas iz Zadra. Nakon održanih predavanja i rasprave usljedila je večera uz glazbu i ples. Dok su stariji i vodeći liječnici vodili ozbiljne stručne razgovore, mlađarija je jedva čekala njihov odlazak na spavanje kako bi se bez njihove prisutnosti (i pozornosti) počela zabav-ljati. Uostalom zar nije tako i u današnje vrijeme!? Nakon neprospavane noći usljedio je najzani-mljiviji ‘’turistički’’ dio sastanka i potom odlazak autobusom kući. Rjeđe je drugog dana odigrana nogometna utakmica između kombinirane riječko-pulske ekipe i Zadrana u kojoj su Zadrani pokazali da su pravi ‘’majstori s mora’’.

U Hrvatskom primorju, Istri i Dalmaciji omiljena je igra na ‘’balote’’. Sjetite se nenadmašnog glumca Karla Bulića (dr. Luigija) iz i danas popularne TV serije Joakima Marušića ‘’Naše malo mi-sto’’! Kada je moja generacija postala prestara za nogometna i rukometna nadmetanja ‘’prebacila’’ se na boćanje. U izbijanju balina, boća i koštavanju glavnu riječ su vodili dr. Marinović i dr. Pado-van koji su igrali na suprotnim stranama pa se nerijetko igrala i treća, odlučujuća partija. U igri nije bilo popuštanja jer se igralo pod geslom ‘’Krepat, ma ne molat’’.122 Po završetku partije druš-tvo je u obližnjem restoranu sjelo, pojelo, popilo i razgovarajući o poslu, politici i sportu, šaleći se na vlastiti i tuđi račun, ugodno provelo večer. Obvezatni ‘’revanš’’ dogovoren je za iduću godinu na istom mjestu i u istom sastavu.

122 ‘’Krepat, ma ne molat.’’ (‘’Umrijeti, ali ne popustiti.’’), stara je deviza Kastavaca kojom se izražava odlučnost i ustrajnost da se bez obzira na sve poteškoće izdrži do kraja u ostvarenju planiranog djela.

Obilazak Kornatskih otoka brodom, Zadar, svibanj 1982.U prvom planu s ‘’kriglom’’ piva sjedi dr. Đorđe Živanović, a neumorni animator dr. Vladimir Rukavina - ‘’Okica’’ stoji u prvom redu drugi s desna na lijevo

Page 343: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

341

‘’Rijeka’’ – ‘’Zadar’’ 0 : 2, Učka 1984.‘’Fijumani’’ u crvenim dresovima s kapetanom dr. Đurom Marinovićem (u plavom dresu) pojačani ‘’Poležanom’’ dr. Lemsom Jerinom (čuči prvi s desna) i ‘’Zaratini’’ u bijelim dresovima predvođeni dr. Albinom Jovićem (stoji peti s lijeva)

Ispred ulaza u restoran navijači(ce) i igrači čekaju početak ‘’četverosatnog ručka’’, Učka 1984.

Page 344: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

342

Jedna od rijetkih ‘’fešta’’ tijekom radnog vremena na Kardiološkom odjelu – proslava ženidbe dr. Đure Marinovića, travanj 1993. Dr. Karlo Stanić i dr. Ana Radić

Druženje liječnika s vodećim medicinskim sestrama u slobodno vrijeme doprinosi većoj učinkovitosti rada.S lijeva na desno: Neda Marčina, vms, dr. sc. Juraj Kučić, dr. Marijan Padovan, Marija Lukarić, vms. Rijeka, svibanj 1991. (fotografiju učinio dr. Željko Plazonić)

Page 345: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

343

Na boćalištu (‘’jogu’’) u Lovranskoj Dragi, lipanj 2001.S lijeva na desno: dr. Rajko Miškulin, dr. Đuro Marinović, dr. Davorka Žagar, dr. Marijan Padovan, dr. Karlo Stanić, dr. Željko Plazonić, doc. dr. Juraj Kučić (fotografiju snimio mr. sc. Fedor Fischer)

U svakodnevnom stresnom poslu svoje ispražnjene baterije medicinske sestre su ponovno punile na zajedničkim druženjima u prirodi.Ekipa sestara Koronarne jedinice na izvoru Rječine, 2000.S lijeva na desno: Iva Butir, Dragica Drvenšek, Snježana Pribanić, Vesna Jurčić, Elza Relja, Vesna Gašparović, Andri-jana Verzon, Andrea Mavrinac i Irena Miholjević

Po završetku Domovinskog rata ponovno je počelo izvanbolničko druženje cijelog kolektiva. Inicijativu su preuzeli mlađi liječnici. Večerom, plesom i pjesmom u restoranima Liburnijske rivi-jere obilježavao se uspješni završetak radne godine.

Page 346: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

344

Poziv članovima kolektiva na proslavu Nove Godine 2004.

Svojim plesnim umijećem po-sebno su se isticali profesor Ma-vrić, dr. Marinović i dr. Plazonić od starijih, a dr. Tomulić, dr. Madžar i dr. Gobić od mlađih specijalista. Među liječnicama je vatrenim plesom prednjačila dr. Bosiljka Siuc-Paro. No svi se oni nisu mo-gli takmičiti s pjevačkim i plesnim bravurama liječnika stažista, spe-cijalizanata, medicinskih sestara i službenica.

Dr. Željko Plazonić u plesnom žaru s višim medicinskim sestrama Ružicom Višnjovski (lijevo) i Verom Šilić (desno)

Page 347: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

345

Dio osoblja Odsjeka opće kardiologije na proslavi završetka radne 2004. godine.S lijeva na desno sjede: Iva Šare, Rasema Dimovska, Zina Knapić, Dušana Savić, Marija Lukarić, dr. Dubravko Do-brovićStoje: Željka Marić, Rasema Halilagić, Tonka Spajić, dr. Teodora Zaninović-Jurjević, Silvana Radomir, Marina Klasan, Jadranka Boca-Tomee i dr. Vjekoslav Tomulić

Spoj mladosti i iskustva. Medicinska sestra Ve-sna Gašparović i dr. Rajko Miškulin

Page 348: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

346

Družilo se i na proslavama položenih specijalističkih ispita, obranjenih magisterija i doktorata, promaknuća i odlazaka u mirovinu.

Vrijeme leti, dani se nižu u mjesece, mjeseci u godine, godina godinu ispraća i jednom dođe kraj radnog vijeka – odlazak u mirovinu. Ne bih bio iskren kada bi rekao da je bilo lako zauvijek se oprostiti s profesijom, kolektivom i dragim ljudima s kojima sam radio punih 40 godina.

Dio vremena koje mi je preostalo do putovanja bez povratka iskoristio sam da napišem ovu knjigu.

Proslava odlaska u mirovinu autora knjige, Hotel ‘’Jadran’’, prosinac 2009.S lijeva na desno sjede: dr. Dubravko Dobrović, dr. Željka Diklić, autor i Marija Lukarić, vms.Stoje: prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. Rajko Miškulin, Elza Relja, vms, mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević, prof. dr. sc. Ante Matana, gosp. Ivan Franolić i dr. Marijan Padovan

Službeni oproštaj sa starim i mladim društvom na Klinici, sušačka Kardiologija, siječanj 2010.S lijeva na desno: prof. dr. sc. Davor Štimac, dipl. oec. Željko Kljun, prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. Marijan Padovan, autor, prof. dr. sc. Željko Fučkar (Urologija), prim. dr. sc. Maksim Valenčić (Urologija), doc. dr. sc. Srđan Novak, Vally Nimac, ms i dr. Željka Diklić

Page 349: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

347

Riječka Kardiologija ‘’kontra vetra bordiža’’ u svijetlu budućnost. Dr. sc. Tomislav Jakljević, višestruki državni prvak u raznim jedriličarskim klasama

Page 350: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

348

Page 351: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

349

DODATAK

Page 352: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

350

UVOD

Premda su već ranije navedena smatrao sam potrebnim još jednom istaknuti imena svih še-fova Internih odjela, predstojnika Klinike za internu medicinu i glavnih medicinskih sestara od 1946. do 2010. godine, pa sam na početku Dodatka uz njihova imena naveo i vrijeme kada su obnašali vodeće dužnosti.

Sljede životopisi šefova Internih odjela, Klinika/Klinike za internu medicinu, šefova (pročel-nika) kardiološke službe, voditelja kardioloških odjela i odsjeka i najistaknutijih vodećih kardio-loških medicinskih sestara. Tabelarno su potom navedeni svi specijalisti internisti kardiološkog usmjerenja i internisti kardiolozi od 1946. do 2012. godine, njihovi magistarski radovi i doktorske dizertacije i na koncu svi zaposlenici Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra na dan 31. prosinca 2010. godine.

Prije prikaza životopisa želim dati sljedeća objašnjenja:

1. Niti uz najbolju volju, uključujući razgovore s dalekim rođacima, najstarijim specijalistima i pretraživanjem po internetu nisam našao vjerodostojne podatke o prim. dr. Bogomilu Kan-tociju koji je od ožujka 1949. do veljače 1952. vodio Interni odjel sušačke bolnice. U arhivi je navedeno da je u Rijeku došao iz Zagreba 1949., a iz Rijeke otišao u Sisak 1960. godine.

2. Za preminule šefove Internih odjela/Klinike ze internu medicinu i najstarije vodeće umirov-ljene liječnike većinom sam koristio podatke (ukoliko su bili redoviti profesori Medicinskog fakulteta) iz monografija koje je prigodom svojih obljetnica izdavao Medicinski fakultet.

3. Premda gotovo svi podaci u ovoj knjizi završavaju s 31. prosincem 2010. godine prikazao sam životopise internista kardiologa koji su tijekom 2011. i 2012. godine postali voditelji odjela Zavoda za kardiovaskularne bolesti, a najbitniji dijelovi svih curriculuma se protežu do vremena predavanja rukopisa na lekturu i korekturu 1. lipnja 2013. godine. Podaci o publici-stičkom radu i danas aktivnih vodećih specijalista završavaju s 31. prosincem 2010. godine.

4. Namjeravao sam prikazati životopise svih specijalista internista-kardiologa. Najavivši da ću po odlasku u mirovinu napisati povijest riječke Kardiologije i zamolivši za suradnju kod ne-malog broja naišao sam na krajnu suzdržanost i čuđenje, prikriveni podsmjeh, krajnju indo-lenciju i pravi zid šutnje. Sa žaljenjem konstatiram kako se pojedinci ne mogu izdići iz taštine i lične netrpeljivosti da bi sudjelovali u stvaranju djela od općeg interesa. Budući da se nije radilo o vodećim kardiolozima, držeći se principa ‘’svi ili nitko’’, nisam naveo životopise kolega koji su mi dali svoje podatke. Njima dugujem ispriku i iskreno zahvaljujem na suradnji.

5. Monografija je prvenstveno zamišljena kao ‘’liječnička knjiga’’. Zbog pozornosti koja se prida-je liječničkoj profesiji, profesija medicinske sestre nerijetko, pa tako i u ovoj knjizi, nepraved-no pada u drugi plan. Sestre su ‘’uvijek tu’’, uz bolesnike kada zatreba pomoć, savjet ili utjeha, a ponajviše briga o njihovom zdravlju. Na raspolaganju liječnicima njihova su desna ruka bez koje je nezamisliva uspješnost liječenja i oporavak bolesnika, a brojni bolesnici napose oni u teškim životnim trenucima doživotno ih pamte po njihovoj požrtvovnosti i visokoj profesionalnosti.

6. Dobivanje podataka od vodećih kardioloških medicinskih sestara predstavljalo je još veći problem. Njihovi životopisi se ne objavljuju u medicinskim časopisima i specijaliziranim mo-nografijama, pojedine su otišle, neke i prerano u dobra spominjanja, druge odselile iz Rijeke pa im se zameo trag, a kod trećih zbog skromnosti ili (meni) nepoznatih razloga nisam nai-šao na razumijevanje. Zbog toga su prikazani životopisi sestara koje su mi podastrle osobne podatke. Vjerodostojnost izbora je neupitna jer se radi o najistaknutijim djelatnicama koje su

Page 353: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

351

dugogodišnjim radom na vodećim položajima ostavile dubok trag u zahtjevnoj sestrinskoj službi.

7. Iz objektivnih razloga premalo prostora u knjizi je dano i suradnom osoblju, napose admi-nistrativnim službenicama. Počam od prve, gospođe Anđele Škalamere koja se zaposlila na Internom odjelu sušačke bolnice 1961. godine do danas na Internim odjelima/Klinikama/Klinici za internu medicinu su radile brojne službenice koje su s godinama obavljale sve slo-ženije administrativne poslove. Pojedine su, primjerice gospođe Vlasta Vitas i Ana Barak, ka-snije obnašale visoke administrativne dužnosti na Medicinskom fakultetu, dok se većina za-poslila, a mlađe među njima još i danas rade u administrativnim službama riječkih ustanova. Posebno mjesto pripada gospođi Grozdani Perhat-Kostadinovski, umirovljenoj tajnici niza predstojnika Interne klinike koja je gotovo čitav radni vijek provela u sušačkoj internističkoj službi vrlo kvalitetno obavljajući zahtjevni i slabo plaćeni posao administrativne referentice.

Nadam se da će ova objašnjenja objektivni čitatelji uzeti u obzir.

Page 354: Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

352

VODEĆI SPECIJALISTI I GLAVNE MEDICINSKE SESTRE INTERNISTIČKE DJELATNOSTI OD 1946. DO 2010. GODINE

Šefovi (predstojnici) Internih odjela – Klinika za internu medicinu riječke i sušačke bolni-ce od 1946. do 1984. godine

Bolnica Sušak Interni odjeli Bolnica Rijeka

Dr. Zdravko Kučić1946. – 1948.

Doc. dr. Ante Grgurina1946. – 1948.

Prim. dr. Bogomil Kantoci1949. – 1952.

Prof. dr. Zdravko Kučić1948. – 1961.

Prof. dr. Silvije Novak1952. – 1962.

Prof. dr. Čedomil Plavšić1961. – 1962.

Interne klinike

Prof. dr. Silvije Novak1962. – 1971.

Prof. dr. sc. Branko Antonin, dr. med.1962. – 1983.

Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med.1971. – 1984.

Prof. dr. sc. Alma Polić-Tadejević, dr. med.1983. – 1984.

U riječkoj bolnici glavne medicinske sestre Internog odjela od 1946. do 1962. su ‘’presvučene’’ časne sestre milosrdnice. Veliki odjel je podijeljen na muški i ženski odsjek, pa je č.s. Julka (Alojzija Varga) bila glavna sestra ženskog, a č.s. Dobrila (Marija Šipušić) muškog odsjeka. Godine 1962. Odjel