SVEUILITE U RIJECI

SVEUILITE U RIJECI

Fakultet za menadment u turizmu i ugostiteljstvu u OpatijiPreddiplomski sveuilini studij: ??????SANDRA MOROINOblikovanje pisanog djela: Chicago stil; Autor-datum sustav citiranja i navoenja bibliografskih jedinicaSeminarski radOpatija, 2012.

SVEUILITE U RIJECI

Fakultet za menadment u turizmu i ugostiteljstvu u OpatijiPreddiplomski sveuilini studij: ?????SANDRA MOROINNovano trite

Seminarski radKolegij: Metodologija Student: Sandra Moroin znanstvenog

istraivanjaMentor: Prof.dr.sc. Zoran Matini ?????? IVANOVI broj:Opatija, travanj 2012.Sadraj

Uvod 41. Kapital banke61. 1. Vrste bankovnog kapitala61. 2. Znaaj kapitala banke82. Struktura bilance102. 1. Aktiva i pasiva 113. Mehanizam i politika upravljanja133. 1. Efekti upravljanja144. Likvidnost bankarskog sustava16Zakljuak17Bibliografija 19

Uvod

Biti dobar bankar ne moe onaj tko nije u stanju pribaviti dostatan kapital potreban za obavljanje bankarske djelatnosti. Upravo bankovni kapital zadnjih desetljea postaje podruje kojim se bave mnogi strunjaci, a unato velikom zanimanju i danas ima pitanja oko kojih e se nai dvoznani odgovori i "sukobi" meu financijskim znalcima.

Kapital banke od velikog je znaaja jer dobavlja sredstva za poetak djelatnosti/rada, osigurava temelje rastu i proirenju banke, moe sluiti kao sredstvo obrane od rizika ili biti jamstvo odravanju povjerenja javnosti u menadment i dioniare banke. titi poslovne neuspjehe (smanjuje njihovu rizinost), no ipak mu je glavna funkcija osiguranje sredstava koja e biti dostatna za uspostavu, organizaciju i poslovanje banke.

U "prii" o kapitalu banke takoer u zadnjih nekoliko godina pojavila se svijest o vanosti regulatornih agencija i pitanje jesu li u tom pogledu vanija privatna trita ili pak dravni regulatorni "aparati"? Upravo tim i inim pitanjima bavit e se ovaj rad.

Seminar je podijeljen u etiri dijela: Kapital banke (vrste bankovnog kapitala, znaaj kapitala banke), struktura bilance (aktiva i pasiva), mehanizam i politika upravljanja (efekti upravljanja, upravljanje aktivom i pasivom) te likvidnost bankarskog sustava.

Metode koje su koritene pri izradi temelje se prije svega na dostupnoj strunoj literaturi te zakonskim dokumentima Hrvatske narodne banke (HNB-a). Kritiki se analizira postojee stanje, govori o prolim situacijama, ali i "baca" pogled u budunost.

U prvome dijelu rije je o osnovnom pojmu - kapitalu banke; jamstveni kapital i njegove funkcije, nabrojane su i ugrubo objanjene vrste bankovnog kapitala (poput redovitih dionica, povlatenih dionica, zadrane dobiti, vika, kapitalnih rezervi, obveznica s drugorazrednim pravom naplate, kapitalno podreenih zadunica...) te se govori koliko je i kakav znaaj kapitala banke u poslovanju.Drugi dio odnosi se na strukturu bilance, spominje se Bazelski sporazum iz 1987. godine, objanjeni su pojmovi poput temeljnog i dopunskog kapitala te su posebno obuhvaene aktiva i pasiva banke.

U treem dijelu obuhvaeni su mehanizmi i politika upravljanja aktivom i pasivom kao obrambenim sistemom financijske institucije u poslovnom ciklusu, a posebna pozornos obraena je efektima upravljanja.

Posljednji, etvrti dio, bavi se likvidnou bankarskog sustava - sposobnou privrednog subjekta - banke - da bezuvjetno moe ispunjavati obveze u odreenom vremenskom trenutku, a u kontekst je ukljueno i pitanje uloge Sredinje banke.1. Kapital bankePribavljanje i odravanje kapitala dostatnog za obavljanje djelatnosti, u posljednjih se nekoliko godina promovirao u jedan od temeljnih problema/zadataka s kojima se banka i bankari moraju uhvatiti ukotac. Bankaru kapital znai zapravo sredstva uloena od strane vlasnika, a obuhvaa dionice, rezerve te zaradu koja se zadrava u banci.Jamstveni kapital banke (engl. liable capital): sastoji se od osnovnog i dopunskog kapitala te drugih oblika kapitala koje propisuje HNB (Hrvatska narodna banka), a koji ne prelaze iznos od 50 posto temeljnog kapitala. Banka odreenu razinu jamstvenog kapitala mora odravati zbog sigurnog i stabilnog poslovanja, odnosno kako bi bila u stanju ispuniti obveze prema svojim vjerovnicima. Minimalni jamstveni kapital banke ne smije biti manji od minimalnog iznosa temeljnog kapitala koji je propisan u Zakonu o bankama.Jamstveni kapital temelj je osiguranja obveza prema vjerovnicima banke. Banka je duna opseg poslovanja usklaivati tako da iznos jamstvenog kapitala iznosi najmanje 8% ukupnog iznosa aktive i aktivnih izvanbilannih stavaka banke, rasporeenih i ponderiranih po stupnjevima rizika. Jamstveni kapital slui utvrivanju odgovarajue kapitaliziranosti banke u odnosu na opseg njezina poslovanja. (Rjenik bankarstva, 2010., str. 287)

Kao zbroj temeljnog i dopunskog kapitala, jamstveni kapital ima etiri funkcije:1. pribavljanje novanih sredstava za ulaganje u kreditne i nekreditne plasmane

2. pokrie neoekivanih gubitaka u poslovanju

3- zatitu vjerovnika u sluaju prestanka rada banke

4. regulativnu funkciju (prema visini kapitala izraunavaju se parametri kojima sredinja banka regulira poslovanje banke)

1. 1. Vrste bankovnog kapitalaRedovite dionice: - mjerene nominalnom vrijednou redovitih izdanih vlasnikih dionica koje isplauju promjenjivi povrat ovisno o tome hoe li uprave banaka glasovati za isplatu dividendi

Povlatene dionice: - mjerene nominalnom vrijednou svih dionica koje obeavaju isplatu fiksne stope povrata (stopa dividende); povlatene dionice mogu biti trajne ili imati iskljuivo ogranieni ivot

Viak: - prekoraenje iznosa iznad nominalne vrijednosti dionice uplaene od strane dioniara banke

Zadrana dobit: - neto zarada banke koja se zadrava u poslovanju umjesto da bude isplaena u vidu dividende

Kapitalne rezerve: - sredstva koja su odvojena na stranu za nepredviene sluajeve poput zakonske akcije protiv banke, osiguranja rezerve za dividende za koje se oekuje da e biti isplaene, ali koje jo nisu objavljene te sredstva koja su namijenjena otkupu dionica ili dugovanju u budunosti

Obveznice s drugorazrednim pravom naplate:- dugoroni duniki kapital koji su dali vanjski investitori, ija potraivanja prema banci zakonski slijede potraivanja od strane deponenata; ove dunike vrijednosnice mogu imati konvertibilnu karakteristiku, omoguavajui njihovu buduu zamjenu za dionice banke

Manjinski interes banke u konsolidiranim drutvima kerima: - banka posjeduje vlasniki udio u drugim tvrtkama

Kapitalno podreene zadunice: - dunike vrijednosnice otplative samo iz prodaje dionica

Gore nabrojane vrste bankovnog kapitala, koje moemo nazivati i izvorima kapitala banke, imaju ipak razliitu vrijednost. Tako primjerice zadrana dobit i kapitalne rezerve ine gotovo 40 posto ukupnih dugoronih dugovanja i vlasnikog kapitala amerikih banaka (u dolarima) i samim time predstavljaju najveu kategoriju. Viak u amerikim bankama ini 39 posto bankovnih kapitalnih sredstava, dok povlatene dionice ine tek 1 posto bankovnog kapitala amerike bankarske djelatnosti, to ih ini poprilino beznaajnima. Ipak, vrijednost povlatenih dionica posljednjih godina poneto je porasla pogotovo kod veih svjetskih banaka i holding tvrtki. Bankovne povlatene dionice menadmentu omoguuju da opozovu aktivne povlatene dionice i dioniare isplate kada u financijskom pogledu naie povoljna prigoda (zato jer bankovne povlatene dionice esto sadravaju promjenjive dividende i rok trajanja koje su povoljnije menadmentu). Meutim, prvenstvo od Velike krize 1930-ih godina, kada je mnogo problematninih banaka prodalo povlatene dionice kako bi osiguralo egzistenciju, odnosno opstanak na ivotu, bankovne su povlatene dionice izgubile povjerenje investitora te poele asocirati na financijske nepogodnosti u bankarstvu (Menadment komercijalnih banaka, 2010., str. 476).

Takoer, mali dio bankovnog kapitala jesu i obveznice s drugorazrednim pravom naplate i zadunice, no one zato postaju sve vei izvor dugoronog financiranja banaka. Posljednjih godina izdan je velik broj obveznica s drugorazrednim pravom naplate od strane bankovnih holding kompanija (posebice mirovinskim i osiguravajuim drutvima). Jedina prednost ovih obveznica jest to one sa zakonskog stajalita pruaju oblik trine discipline bankama. U odnosu na depozite, nisu pokrivene federalnim osiguranjem, investitori e zato to banka preuzima vei rizik, zahtijevati i veu dobit na svoje vrijednosnice. Obveznice s drugorazrednim pravom naplte uglavnom mogu uspjeno izdavati samo srednje i velike banke te holding kompanije, jer investitori vjeruju njihovu kreditnom rejtingu. Zbog toga, mnogi dileri vrijednosnicama odbijaju raditi sa zadunicama malih banaka jer su u taj posao ukljueni velik rizik, a isto tako veliki trokovi.

U izgradnji svoje kapitalne pozicije, male i najmanje banke najvie se oslanjaju na zadranu dobit i izdavanje beznaajnih iznosa dugoronih zaduivanja (obveznica i zadunica s drugorazrednim pravom naplate). Upravo suprotno, velike i najvee banke prvenstveno se oslanjaju na viak vrijednosti svojih prodanih dionica (na financijskom tritu) te zadranu zaradu, a izdaju i znaajne iznose dugoronog zaduenog kapitala.

No, unato tomu upravo su najmanje banke te koje odravaju najveu podlogu kapitala u odnosu na veliinu aktive. Kao primjer moemo uzeti Sjedinjene Amerike Drave najmanje amerike banke, naime, u 1996. Godini objavile su ukupni omjer kapitala u odnosu na aktivu od 10.4 posto u usporedbi s omjerom kapitala u odnosu na aktivu najveih amerikih banaka, koji je iznosi samo 9,3 posto; dodajmo jo informaciju da je aktiva svake banke premaivala milijardu dolara. Stoga zakonodavna tijela tvrde da najmanje banke trebaju drati vee omjere kapitala u odnosu na aktivu, jer manje banke imaju tendenciju biti manje kvalitetno diverzificirane i suoavati se s veim rizikom da ne ispune svoje obveze (Menadment komercijalnih banaka, 2010., str. 477.)

1. 2. Znaaj kapitala banke

Sljedee bitno pitanje na koje valja odgovoriti jest koje zadatke ispunjava (mora ispunjavati) kapital u poslovanju banke? Ugrubo moemo nabrojati: dobavljanje sredstava za zapoinjanje s radom, osiguranje temelja za rast i proirenje banke, obranu banke od rizika, odravanje povjerenja javnosti u dioniare i menadment banke...

Kapital ima sposobnost da zatiti poslovne neuspjehe, odnosno smanji njihovu rizinost (apsorbirajui financijske i operativne gubitke). Takoer, prije no to se depoziti ponu slijevati u blagajnu banke, kapital e osigurati dostatna sredstva za uspostavu, organizaciju i poslovanje banke prije svega je potrebno izgraditi strukturu, osigurati najam prostora, zemljite, opremiti poslovne prostore, zaspoliti slubenike...Nadalje, kapital, ako je dovoljno jak, zajmoprimce je u stanju uvjeriti da e banka moi ispuniti njihove kreditne potrebe u bilo kojim ekonomskim uvjetima, te popularizira samo povjerenje javnosti u banku. Usto osigurava sredstva za rast organizacije i razvoj novih usluga, programa i poslovnih objekata (dodatni kapital koji banka treba prilikom preuzimanja rizika uslijed primjerice pruanja novih usluga, izgradnje novih objekata ili poboljavanje starih objekata). Kapital slui i kao regulator rasta banke, jer pomae osigurati da rast pojedine banke dugorono bude prihvatljiv. Potrebno je da porast kapitala banke bude donkle u simbiozi s rastom kredita i inim rizinim aktivama banke. Banka koja svoje depozite i kredite iri prebrzo i ne u skladu sa svojim mogunostima, regulatorna tijela, ali i financijska trita signalizirat e im da uspore rast ili nastave, ali uz neophodnu nabavku dodatnog (novog) kapitala.

Regulatorne agencije o kojima je neposredno bilo rijei danas imaju jako bitnu ulogu jer njiove odredbe o kapitalu ograniavaju izloenost riziku koji neka banka moe prihvatiti. Kapital u tom sluaju ne tei samo populariziranju povjerenja javnosti u banke i bankarski sustav, ve i zatiti sustava osiguranja dravnih depozita od ozbiljnih gubitaka.

Sve dosad navedeno neminovno dovodi do sljedeeg bitnog pitanja: Koliko je banci zapravo kapitala potrebno? Upravo oko ovog pitanja u ekonomsko-financijskim krugovima vode se i dan danas velike polemike. Financijski strunjaci nikako se ne mogu sloiti oko toga koji je standard za bankovni kapital najprihvatljiviji te tko bi te standarde uope treba postavljati?

Svijest o potrebi regulacije kapitalne pozicije banaka postoji ve desetljeima; regulatorne agencije naznauju oblike kapitala koji su prihvatljivi, prate jesu li banke ostvarile minimalne kapitalne zahtjeve postavljene pred njih i prema tome im daju dozvolu za rad. Banke, takoer, nakon to im je odobren rad, praene su odravaju li minimalnu razinu kapitala tijekom svoga djelovanja. Standardi regulacije bankovnog kapitala nuni su kako bi se ograniio rizik propadanja banke (poseban problem predstavlja recimo propast velikih banaka jer privlai pozornost medije i deponente potie na propitivanje snage banaka, a sve to moe imati bitan utjecj na dravni fond za osiguranje depozita), ouvalo povjerenje javnosti u banke te ograniilo gubitke za federalnu vladu.

U priu se tu ukljuuje i drava i dravno-sponzorirani planovi osiguranja koji banke potiu na smanjanje omjera kapital depozit, no time se sredstva dravnog osiguranja izlau jo veem riziku eventualnog gubitka. Veina strunjaka slae se u jednome: za odreivanje iznosa i vrste kapitala koje banke moraju imati, dugorono je privatno trite vanije od dravnih regulatornih agencija. Dravne regulatorne agencije dugo su bile podreene privatnom tritu, ali 80-ih i 90-ih godina 20. Stoljea postaju gotovo jednako vana, pootravaju kapitalne regulacije i bitne su u nametanju minimalnih kapitalnih zahtjeva.

No, dvojnost miljenja i pribliavanje vanosti dravnih regualtornih tijela i privatnog trita, posljednjih su godina dovele do alternativnih stratekih politika za reguliranje kapitala. Dolazi do tranzicije regulacije bankovnog kapitala, stvara se novi sustav koji bi trebao pokrivati sve banke u industrijski vodeim, najvanijim zemljama i koji bi odreivao minimalnu razinu ispod koje se pretpostavlja da bankovni kapital (kao postotak aktive banke) ne moe pasti. Prije ovakve ideje federalne i dravne regulatorne vlasti imale su pomalo subjektivan pristup problemu, oslanjajui se na usporedbe referentnih grupa prilikom donoenja odluka ima li pojedina banka dovoljno kapitala za obavljanje djelatnosti. Preokret se dogodio otprilike 90-ih godina i to ponajprije na podruju Sjedinjenih Amerikih Drava.

Regulatorne agencije razvile su razne strategije, od kojih se kao najlaka i najuinkovitija za provoenje pokazala jedan standard minimalnog kapitala za sve banke; tako se izbjegava usporeivanje s referentnom skupinom i ne dozvoljava da svi kapitalni omjeri tijekom vremena previe opadnu (pod uvjetom da se regulatorna tijela zaista pridravaju postavljenih kapitalnih minimuma). Ovakav pristup odlikuje se prvenstveno jednostavnou, no moe prouzroiti i poneke probleme poput naputanja banaka od strane javnosti, kada se primijeti da je kapitalni omjer banke pao ispod zahtijevanog minimuma, te javljanje problema u odreivanju to odreeni kapitalni omjer znai nekoj banci. Usto, pitanje je i kako standardu minimalnog kapitala prilagoditi injenicu da omjer kapitala banke u odnosu na ukupnu aktivu u velikoj mjeri ovisi o veliini same banke.

U procjeni adekvatnosti kapitalne pozicije banke, regulatorne agencije zbog potonjih problema primjenjuju i pristup prosuivanja; promatraju svaku banku u kontekstu njena vlastita trinog okruja i nekoliko razliitih dimenzija unutarnjih i vanjskih uvjeta koji banku okruuju. Zbog toga moe doi do situacije da i banke koje ispune minimalne kapitalne zahtjeve mogu od strane regulatornih agencija biti negativno ocijenjene ako posluju unutar trinog okruja koje zahtijeva vie kapitala ili ako pak imaju nekih unutarnjih slabosti.

2. Struktura bilanceU kontekstu bankovnog kapitala, bitno je spomenuti Bazelski sporazum o meunarodnim kapitalnim standardima donese godine 1987. Donijeli su ga predstavnici Belgije, Kanade, Francuske, Njemake, Italije, Japana, Nizozemske, vedske, vicarske, Velike Britanije, Luksemburga te Odbor sustava federalnih rezervi SAD .

Preliminarni sporazum odobren je u srpnju godine 1988., a odlikova se prije svega zahtjevom da se vodee zemlje potaknu vodee banke na jaanje kapitalne pozicije, smanjenje nejednakosti u regulativnim pravilima razliitih zemalja te uzimanje u obzir rizika od izvanbilannih obveza koje su banke stvorile posljednjih godina. Ti su zahtjevi nakon nekoliko godina provoenja 1993. i ozakoljeni, a prema uvjetima toga meunarodnog sporazuma izvori bankovnog kapitala podijeljeni su na dvije vrste: temeljni ili osnovni kapital i dopunski ili dodatni kapital.

Temeljni kapital: redovite dionice i viak, zadrana dobit, kvalificirano nekumulativne trajne povlatene dionice, manjinski interes u vlasnikim raunima konsolidiranih tvrtki keri te odabrana prepoznatljiva nematerijalna imovina umanjena za goodwill i drugu nematerijalnu imovinu (bankama je u bilanci dozvoljeno knjiiti nematerijalnu imovinu goodwill to je aktiva koja se javlja kada se dionice bankovnih ili nebankovnih organizacija nabavljaju za gotovinu po cijeni koja premauje knjigovodstvenu vrijednost tvrtke).

Temeljni se kapital sastoji od:

1. uplaene obine dionice

2. uplaene povlatene dionice

3. rezerve formirane na teret dobiti

4. zadrana dobit

5. kapitalna dobit ili gubitak

6. rezerve formirane za otkup vlastitih dionica

Odbici: gubici iz prethodnih godina gubitak iz tekue godine nematerijalna imovina, otkupljene vlastite dionice, potraivanja potencijalne obveze osigurane vlastitim dionicama, kredit kojim su kupljene dionice banke (kada se od bruto kapitala banke oduzmu ovi odbici, dobiva se neto kapital banke).Dopunski kapital: rezerve za gubitke po kreditima i leasingu, duniku kapitalni instrmenti s drugorazrednim pravom naplate, dugovanja koja se mogu pretvoriti u kapital, povlatene srednjorone dionice, kumulativne trajne povlatene dionice s neisplaenom dividendom te kapitalne zadunice i druge dugorone kapitalne instrumente koji kombiniraju i dunike i vlasnike karakteristike.Dopunski se kapital sastoji od:

1. posebnih rezervi za neidentificirane gubitke

2. instrumenti sekundarne likvidnosti

Odbici: posebne rezerve i potraivanja, potencijalne obveze osigurane instrumentima sekundarne likvidnosti (kada se od bruto dopunskog kapitala oduzm ovi odbici, dobiva se dopunski kapital koji ulazi u jamstveni kapital samo do iznosa neto kapitala).2. 1. Aktiva i pasivaBilanca banke uravnoteen je popis aktive i pasive banke, a karakterizira ju injenica da je ukupna imovina jednaka zbroju ukupnih obveza i kapitala.

Bilanca neke banke prikazuje izvore sredstava banke (pasiva) te upotrebe za koje se oni koriste (aktiva). Banke do sredstava dolaze zaduivanjem i izdavanjem drugih obveza poput depozita te ta sredstva potom koriste kako bi dole do imovine kao to su vrijednosnice ili krediti (F. S. Mishkin, 2010., str. 219.)

Aktiva ili imovina banaka naziva se jo i upotreba sredstava; sredstva pribavljena izdavanjem obveza banke koriste kako bi kupile imovinu i tako ostvarile prihod. Dobit, pak, dolazi od kamata zaraenih na imovini.

U aktivu banke ulaze rezerve, novane stavke u procesu naplate, depoziti u drugim bankama, vrijednosni papiri, krediti i druga imovina poput fizikog kapitala (zgrade, raunala...) koji posjeduje banka.

Rezerve: na raunu FED-a, svaka banka mora drati odreene rezerve, dio prikupljenih sredstava kao depozite. Banke rezerve izdvajaju jer su zakonom obvezane to initi (obvezne rezerve) za svaki dolar depozita po vienju banka odreeni dio mora drati u obliku rezerve, a taj se dio naziva stopa obvezne rezerve; osim toga, potrebno je drati i takozvane dodatne rezerve ili viak rezervi koje mogu koristiti za plaanje svojih obveza kada se sredstva povuku od deponenata ili ispisvanjem ekova na temelju rauna (neizravno). Rezerve, dakle, obuhvaaju depozit i gotovi novac koji se fiziki nalazi u banci (gotovina u blagajni).

Novane stavke u procesu naplate: sva potraivanja prema drugoj banci ili bankama koja e biti naplaena u odreenom buduem vremenskom periodu (primjerice, ekovi).

Depoziti u drugim bankama: takozvano korespondentno bankarstvo javlja se kada banke dre depozite u drugim (veim) bankama u zamjenu za razne usluge (naplata ekova, devizne transakcije, pomo u kupnji vrijednosnica).

Vrijednosni papiri: ako banka posjeduje neke vrijednosne papire, oni e biti imovina koja donosi prihod i za banke je od izuzetne vanosti.

Krediti: posljednjih godina upravo krediti bankama donose najvee prihode jer banke dobit osiguravaju prije svega odobravanjem kredita. Krediti predstavljaju obvezu pojedinca ili poduzea (korporacije), dok banci predstavljaju imovinu, odnosno prihod. Obino su manje likvidni od ostale imovine u aktivi jer ih prije dospijea nije mogue pretvoriti u gotov, fiziki novac. Najvea razlika meu bilancama razliitih depozitnih institucija prije svega je u vrsti kredita za koje se specijaliziraju; tedno-kreditne udruge i tedne banke primjerice, specijalizirale su se za stambene hipotekarne kredite.

Aktiva, dakle, podrazumijeva sredstva koja se plasiraju na trite zajmovnog kapitala. Aktivu u bankovnom poslovanju predstavljaju krediti banke (za potronju ili investiranje) i obavezne rezerve kao garancija povrata depozita komitenata banke.

Sredstva banaka rezultat su depozita, oroene tednje graana i privrede te depozita po vienju. Pored iznosa kredita koje banka dalje nudi na tritu, ulaze i obavezne rezerve (ta sredstva banka ne smije plasirati dalje, ve zadrati kao garanciju povrata tednje). Stopu obaveznih rezervi, pak, propisuje sredinja banka, a to je ujedno jedan od osnovnih instrumenata monterne politike.Aktiva je sva imovina jedne banke iskazana u njezinoj bilanci i pokazuje u to su uloena financijska sredstva banke. Stavke aktive svoju protustavku imaju u pasivi banke.Pasiva predstavlja obveze banke. Pasiva u bilanci iskazuje temeljni kapital i sve obveze jedne banke; pokazuje potraivanja vjerovnika. Banke do sredstava dolaze izdavanjem (prodajom) obveza, poput depozita, a oni se nazivaju jo i izvori sredstava. Sredstva steena na taj nain koriste se za kupnju imovine, koja pak ostvaruje prihod. (F. S. Mishkin, 2010., str. 219.)Depoziti po vienju: predstavljaju imovinu vlasnika depozita jer je dio njegova ili njezina bogatstva. Za banku pak depozit po vienju predstavlja obvezu jer vlasnik depozita sredstva s rauna moe podii u bilo koje vrijeme. U pravilu su depoziti po vienju najjeftiniji izvor sredstava banke jer su vlasnici depozita voljni odrei se odreenog iznosa kamata kako bi u svako vrijeme mogli imati pristup likvidnim sredstvima koja mogu iskoristiti. Depoziti po vienju jesu dakle bankovni rauni koji svojim vlasnicima omoguuju ispisivanje ekova treim osobama.Netransakcijski depoziti: "kotiraju" kao primarni izvor sredstava banaka. Vlasnici netransakcijskih depozita nisu u mogunosti na osnovu tih depozita isplaivati ekove, no kamate koje se isplauju na te depozite u pravilu su vie nego na raune po vienju. Dva su osnovna tipa netransakcijskih depozita: tedni raun (sredstva se mogu uplatiti i podii u bilo koje doba, a transakcije i obraun kamata biljee se u mjesenom izvodu ili tednoj knjiici vlasnika rauna) te oroeni depoziti (imaju fiksne rokove oroenja - od nekoliko mjeseci do preko pet godine; u sluaju ranijeg povlaenja sredstava obraunavaju se zatezne kamate).

Zaduenja: banke do sredstava mogu doi posuujui od Sustava federalnih rezervi, Savezne banke za stambene kredite ili drugih banaka i korporacija; sredstva posuena od FED-a nazivamo i diskontnim kreditima ili predujmovima.Kapital banke: na strani pasive, kapital banke posljednja je kategorija u bilanci. Kapital banke prikuplja se prodajom novih dionica ili zadravanjem dobiti. Banka se kapitalom moe "osigurati" od smanjenja vrijednosti svoje imovine, to bi je moglo uiniti insolventnom (kada vrijednost imovine padne ispod razine vrijednosti njezinih obveza, mogla bi doi do likvidacije banke).3. Mehanizam i politika upravljanja aktivom i pasivomUpravljanje aktivom i pasivom svojevrsni je obrambeni sistem pojedine financijske institucije u poslovnom ciklusu te sredstvo formiranja portfelja aktive i pasive na nain koji e najbolje doprinijeti ostvarenju ciljeva institucije.Koja je svrha upravljanja aktivom i pasivom? Prije svega, formuliranje te poduzimanje aktivnosti koje oblikuje bilancu banke kao cjelinu.Glavni su ciljevi upravljanja aktivom i pasivom:

1. maksimirati ili bar stabilizirati razliku izmeu kamatnih prihoda i rashoda

2. maksimizirati ili bar zatititi vrijednost (cijenu dionica) banke uz prihvatljivi nivo rizikaBanke, odnosno bankari, u prolosti nisu imali organiziran, integriran pogled na svoju aktivu i pasivu te su svoje izvore sredstava (pasivu i dioniki kapital) uzimali bez pomnog praenja i odluivanja. Prema tom pristupu upravljanja aktivom, smatralo se da su koliina i vrsta depozita koje banka ima, kao i iznos ostalih posuenih sredstava koje je banka mogla privui, veinom odredili njeni komitenti. Javnost je tako odreivala relativnu koliinu depozita, tednih rauna i ostalih izvora sredstava dostupnih bankama. Kljuno podruje donoenja odluka uprave banke nisu bili depoziti i ostala posuena sredstva, ve aktiva. Bankari su tako mogli imati kontrolu samo nad alokacijom sredstava koja ulaze u banku, odluujui tko e dobiti nedostatne koliine raspoloivih kredita te koji e uope biti uvjeti za odobravanje kredita.Do velikih promjena u upravljanju aktivom i pasivom dolazi 60-ih i 70-ih godina 20. stoljea. Bankari se tada poinju suoavati s drastinim rastom kamatnih stopa i sve jaom konkurencijom u prikupljanju sredstava te sve veu pozornost posveuju otvaranju novih izvora sredstava i nadziranju trokova svojih depozitnih i nedepozitnih obveza. Ta strategija danas ima i svoj naziv - upravljanje pasivom.

Cilj strategije upravljanja aktivom bio je stei kontrolu nad izvorima sredstava banke, usporedo s kontrolom koju su bankari ve due vremena imali nad svojom aktivom. Pokreta kontrole bila je cijena - kamatna stopa, i ostali uvjeti koje je banka mogla ponuditi na depozite i posuena sredstva kako bi postigla odreenu koliinu i eljene trokove.U sluaju velike potranje za kreditima (koja premauje sredstva kojima ona raspolae), banka podie pasivnu stopu na svoje depozite i posudbe sa trita novca u odnosu na svoje konkurente te poinju pritjecati sredstva. Banka koja obiluje sredstvima, pak, a ima samo nekoliko profitabilnih klijenata kojima moe plasirati ta sredstva, svoje kamatne stope moe smanjiti ostavljajui konkurentima mogunost bolje ponude za sredstva koja su na tritu raspoloiva.3. 1. Efekti upravljanja

Upravljanje aktivom i pasivom putem ALM koncepta znai odreivanje prihvatljivog odnosa kamatne izloenosti odnosu na kapital banke. Ovaj je koncept u posljednjih nekoliko desetljea doivio puni procvat, primjenu i dinamian razvoj. U poetku je predstavljao upravljanje aktivom banke, ali kasnije je preao i na upravljanje pasivom. Koncept ALM-a u primjeni se pokazao kao adekvatan odgovor na rizike i neizvjesnosti te omoguio da banke aktivnije koriste svoje ukupne obaveze i plasmane kako bi bre reagirali na promjene koje su se pojavljivale na financijskom tritu. Uvoenjem i primjenom ALM koncepta stvorene su fleksibilnije bankarske strukture koje su u stanju bre se prilagoditi svim potencijalnim promjenama koje se mogu dogoditi na financijskom tritu.Prihvaanje ALM pristupa podrazumijeva pak integriran pristup bilannim i izvanbilannim bankarskim poslovima. Banke moraju procjenjivati razliite kategorije kredita koje odobravaju i razliite izbore sredstava koje pribavljaju u smislu: ako su u skladu s drugim, postojeim i potencijalnim poslovima, ali i sa rizicima u poslovanju.U velikim se bankama ALM-om bave odbori na visokim razinama; u manjim bankama tim se poslovima bavi Upravni odbor. ALM namee velike potrebe za informacijama u sve sloenijoj bankarskoj strukturi i bankarskim instrumentima. Meutim, aktive i pasive stalno se mijenaju te promjene mogu biti aktivne i pasivne. Pasivne promjene nastaju ak i kada nema novih poslova - kada se skrauju rokovi dospijea, mijenjaju kamate, mijenja vrijednost stranih valuta... Aktivne promjene bilance prouzrokovane su novim poslovima jer e banke, poslujui s klijentima na tritima stalno nabavljati nove aktive i pasive ili e pak modificrati postojee. Usto, sve su vee potrebe za informacijama.Upravljanje pasivom ima velik utjecaj na razvoj financijskih trita. Razvoj novih financijskih trita banke potie da razvijaju odnose s drugim bankama, budu u toku s tekuim promjenama i novim idejama, a sve s ciljem poboljanja svojih kreditnih sposobnosti i profitabilnosti.Menadment pasive bio je pak znaajan faktor u internacionalizaciji bankarstva. Ne postoje automatska prava banaka da pozajmljuju izvore sredstava sa financijskih trita. Sve banke mogu privlaiti izvore dok odravaju svoj poloaj ili kreditnu sposobnost u odnosu na druge banke. Menadment pasive banku ini "ranjivom" na svaki gubitak, lo novinski lanak ili nepovoljnu vijest koji utjeu na poloaj banke na tritu. (Komazes, Risti, 2010, str. 147.)Svaki vei znaaj koji se pridaje kreditnom riziku i svijest o potencijalnoj opasnosti, doprinose usmjeravanja menadmenta aktive i pasive ka veoj brizi o kvaliteti aktive, profitabilnosti i kapitalu. Dolazi do promjene u pristupu upravljanja aktivom - sve je prisutnija ideja da je veina aktive, ako ne i cijela, utriva. Konaan je rezultat svega integracija financijskog sektora i jo vea raznolikost meu bankarskim aktivama i pasivama - kako bilannim, tako i izvanbilannim. To pak proizvodi veu potrebz za uspostavljanjem efikasnog i pouzdanog sistema monitoringa i kontrole svih bankarskih aktivnosti.Upravljanje aktivom i pasivom, kao nova poslovna filozofija nije statian pristup, ve se tokom vremena mijenja. Zato je teko utvrditi poveava li ALM pristup rizike vezane za bankarstvo. Koncept ALM-a u velikoj se mjeri oslanja na stalno poslovanje na kratkoronim tritima, to se smatra rizinijima. Profesionalni menadment bankom moe se unaprijediti samo sistematskom ALM-om i praenjem razliitih neusklaenosti (rokova, kamata, valuta). Rizici su postali odreeniji, a menadment je postajo svjesnijih tih razlika. Usprkos tome, nove promjene, uz aktivan menadment bilance, na dui e rok izazvati probleme. Rizik je u tome to e kada presue nebankarski izvori sredstava, banke uvelike morati ispunjavati obaveze vezane uz osiguravanje sredstava svojim klijentima. Pored tako grubog pregleda, teko je izvui neki generalni stav o utjecaju ALM-a na profitabilnost banke. Vie e profita ostvariti banke koje su uspjenije u ALM (upravljanju aktivom i pasivom), od onih banaka koje to nisu. Meutim, isto vrijedi i za sve druge funkcije menadmenta. Visina profita u bankarskom sektoru zavisit e od mnogo faktora, posebno pritiska konkurencije i sposobnosti banaka da definiraju svoje profitne ciljeve i posluju na minimalnim kamatnim marama. Ti faktori, naposljetku, utjeu i na ALM banke i to u veoj mjeri no to ALM utjee na profitabilnost.4. Likvidnost bankarskog sustavaLikvidnost jest sposobnost privrednog subjekta (banke) da bezuvjetno moe ispunjavati obveze u svakom vremensom trenutku. Najvanije obveze banke, u kojima se najee ogleda njena likvidnost jesu: obaveza da u roku izvrava naloge komitenata koji raspolau sredstvima na raunima banke, obaveze da u ugovorenim rokovima puta u teaj odobrene kredite komitentima, obveza da vraa u odreenim rokovima kredite koje su joj odobrili njeni kreditori, Centralna banka ili druge banke i institucije.Ako banka u isto vrijeme nema odvojena sredstva za rezerve likvidnosti i propisane obavezne rezerve, smatra da da je tada ona nelikvidna. Poslovna se banka, dakle, smatra likvidnom ako su joj raspoloiva likvidna sredstva na iro raunu i u blagajni vea ili jednaka obavezama i obrnuto. Banke se ne smatra likvidnom ako su joj raspoloiva sredstva nedovoljna za podmirenje dospjelih obveza.Odluka Sredinje banke da putem monetarne politike u zemlji povea ili smanji koliinu novca u optjecatju, ima utjecaj i na poveanje i na smanjenje likvidnosti banaka. Drugim rijeima, kreiranje ili povlaenje primarnog novca od strane Sredinje banke predstavlja osnovni faktor promjene kreditnog potencijala i likvidnosti banaka.Ukoliko banke imaju problema s odravanjem likvidnosti i solventnosti, mogu iskoristiti priljev novca sa strane. Ako nemaju problema sa likvidnosti i solventnosti, taj priljev mogu upotrijebiti za poveanje kreditnih plasmana.Banka e biti u najpovoljnijem poloaju ako Sredinja banka vodi restriktivnu monetarnu politiku (politiku smanjenja koliine novca u optjecaju), jer bi tada odravanje likvidnosti i solventnosti za poslovne banke bilo oteano.Kontrolu likvidnosti bankarskog sustava Centralna banka ostvaruje na sljedee naine: reguliranjem mogunosti banaka da dobiju sredstva od Sredinje banke, reguliranjem stope obavezne rezerve, uvoenjem specijalnih depozita, direktivnim mjerama. Sve su te mjere koje provodi Sredinja banka selektivne pa ih stoga smije primjenjivati samo pravovremeno i dozirano jer je mogue da izazovu efekte kao to su korupcija, krenje mjera, otvaranje paralelnih kreditnih trita...ZakljuakKapital banke neophodna je stavka u financijskom poslovanju, koja za uspjeno obavljanje djelatnosti jednostavno mora biti organiziran, obavljana i odravana na najvioj razini. Kapital banke sposoban je apsorbirati financijske i operativne gubitke, osigurati sredstva za uspostavu, organizaciju i poslovanje banke, a moe sluiti i kao "tit" od rizika koji se svakodnevno javljaju na tritima.

Bilanca banke definira se kao uravnoteen popis aktive i pasive banke. U bilancu poduzea upisani su toni podaci o tome tko je i koliki iznos kapitala angairao u poduzee; pritom se na lijevoj strani, odnosno aktivi, nalaze podaci o imovini (oblicima u kojima je ta imovina ukljuena u poslovni proces poduzea), dok se na desnoj strani bilance, odnosno pasici, nalaze zabiljeke o vjerovnicima - kreditorima i vlasnicima - te iznosi kapitala koje su angairali u poduzee. Moe se zakljuiti, dakle, da aktiva ukazuje na nain koritenja imovine, dok pasiva s druge strane daje podatke o samim izvorima imovine.Veliku primjenu u razvijenim gospodarstvima danas ima koncepcija upravljanja aktivom i pasivom banaka ALM (Asset and Liability Management). Njezina je bit u kratkoronom upravljanju i operativnom izvoenju optimalne politike kombiniranja dijelova i strukture aktive i pasive banaka. Deregulacija financijskog sektora i sve vea koncentracija banaka na financijskom tritu, sve banke tjera da est prestrukturiraju ukupnu aktivu i pasivu, a sve kako bi ostali konkurenti, ostvarili profit te sauvali teko steeni rejting banke.Prema Zakonu o kreditnim institucijama, najmanji iznos temeljnog kapitala koji je potreban za osnivanje banke, pak, iznosi 40 milijuna kuna; banka usto mora voditi rauna o tome da osigura razinu kapitala primjerenu opsegu i vrstama usluga koje prua te rizicima kojima je u pruanju tih usluga izloena (takozvana adekvatnos kapitala, o kojoj je bilo rijei u ovome seminarskom radu).Zakonski, ali i praktino, banka mora poslovati prema dva temeljna naela: naelu likvidnosti (mora biti sposobna pravovremeno ispunjavati dospjele obveze) i naelu solventnosti (mora biti trajno sposobna ispunjavat svoje obveze). Bitna stavka ovdje je i jamstveni kapital banke, kojim ona garantira za svoje obaveze i funkcionira kao svojevrsno pokrie neoekivanih gubitaka. Jamstveni kapital banke pritom ne smije biti manji od minimalnog iznosa temeljnog kapitala.Nadalje, moemo zakljuiti da je vrlo bitno dobro voditi poslovnu politiku banke (iako je gotovo isto tako bitno da je politika kvalitetno napravljena) jer sve to direktno e se odraziti na likvidnost banke. Politika likvidnost banke direktan je rezultat ukupne politike formiranja financijskog potencijala u bilancu banke, dok je opet rezultat i politike plasmana i drugi oblika angairanja sredstava.

BibliografijaAndrijaevi, S., Rai-ilbar, T. "Rjenik osiguranja", Masmedia, Zagreb, 1997.

Bahtijarevi-iber, F. "Leksikon menadmenta", Masmedia, Zagreb, 2001.

Rose, P. S. "Menadment komercijalnih banaka", Mate, Zagreb, 2005.

Leko, V. "Rjenik bankarstva", Masmedia, Zagreb, 1998.

Mishkin, F. S. "Ekonomija novca, bankarstva i financijskih trita", Zagreb, Mate, 2010.

LeRoy Miller, R., VanHoose, D. Moderni novac i bankarstvo, Mate, 1997.

Komazec, S., Risti, . "Meunarodno bankarstvo i institucionalni investitori", Etnostil, 2010.

Jurman, A. "Jamstveni kapital banaka", Zbornik Pravnog fakulteta Sveuilita u Rijeci, 1998., str. 133-145

Srb, V. "Bankarstvo", Osijek: Ekonomski fakultet, Grafika, 2002.

www-hnb.hr (internetski izvor Hrvatska narodna banka, slubene stranice)

9