SVEUILITE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA INFORMACIJSKE ZNANOSTI

KATEDRA ZA BIBLIOTEKARSTVO

Marinko Nikoli

KLASIFIKACIJA ZNANOSTI

Izvorite biblioteno-bibliografske klasifikacije

DIPLOMSKI RAD

Zagreb, 2004.

2

Sadraj

Uvod2

1. Klasifikacija znanosti bibliotena klasifikacija..3

1. 1. Znanost..4

1. 2. Klasifikacija...6

2. Pregled klasifikacije znanosti10

2. 1. Antika i srednji vijek.10

2. 2. Novi vijek..15

2. 3. Moderno doba22

3. Logika struktura podjele dihotomija, trihotomija, politomija...30

4. Razvoj sustava biblioteno-bibliografske klasifikacije.33

Zakljuak.38

Popis shema.40

Literatura.41

3

Uvod

Osnovna je namjera prikazati ope odrednice klasifikacije znanosti analizirati njezine

odluujue utjecaje na konstituiranje bibliotenih klasifikacija. U tu svrhu bit e napravljen

izbor klasifikacija ope znanosti. Razmotrit e se samo znaajnije klasifikacije o kojima se

najee raspravlja. Reprezentativnim e se izborom klasifikacija nastojati pokriti dulje

povijesno razdoblje kako bi dobili cjelovitiju sliku. Nadalje, izbor e se ograniiti na

"klasifikacije za predstavljanje znanja", odnosno na "filozofske klasifikacije" po tumaenju I.

Dahlberg1 Ovo ogranienje ne znai udaljavanje od biblioteno-bibliografske klasifikacije,

nego elju ispitivanja samih osnova znanja i oblika znanosti na koje se, na kraju znaajnim

dijelom, oslanjaju i bibliotene klasifikacije. Pritom je nakana kroz izvorina podruja i

paradigme filozofije, logike i spoznajne teorije prikazati osobine i probleme svake od

klasifikacija, posebnosti i meusobne uvjetovanosti; pogledati s kakvom se logikom

strukturom slue pojedini auktori, te na kojoj osnovi vre klasificiranje znanosti. Teorijska,

metodoloka i praktina odreenja klasifikacije ope znanosti promatrat e se kroz

mogunosti i rjeenja njihove primjene u suvremenim biblioteno-bibliografskim

klasifikacijama.

Povijesni pregled uzet za okvir jednog dijela prikaza trebao bi biti prikladan za

pokazivanje viestrane uvjetovanosti razvoja klasifikacije ope znanosti prethodnim

klasifikacijama i svjetonazorom odreenog povijesnog razdoblja, ali i pogodna osnova za

promiljanje problema suvremenih bibliotenih klasifikacije, kao i klasifikacije znanosti

openito.

Najprije treba openito, uvodno, staviti u odnos opu klasifikaciju znanosti i

bibliotenu klasifikaciju. Zatim treba rei to je znanost, kako se kroz povijest razvijala i

poimala, odnosno klasificirala. Odreene klasifikacije znanosti pojedinih autora, njihova

obiljeja, meusobni utjecaji kao i utjecaji na bibliotenu klasifikaciju bit e metodoloki

prikazani kroz povijesni pregled. Budui da na jednom od ishodita razvoja klasifikacije ope

znanosti, jednim svojim bitnim djelom, stoje i suvremeni biblioteni klasifikacijski sustavi -

pokazujui njihovu meusobnu uvjetovanost, ali ne i nuno paralelan razvoj ili ovisnost -

uvidom u njihove osnovne "klasifikacijske" probleme bit e zakljuena ova rasprava.

Ovaj rad bi trebao, obraujui problematiku s teorijske strane, u nekoj svojoj daljnjoj

namjeri pomoi u rasvjetljenju jedne strane tog odnosa, budui da se rasprava o bibliotenoj

klasifikaciji ne moe ograniiti samo na problem klasifikacije znanosti.

1 I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 30.

4

1. Klasifikacija znanosti - bibliotena klasifikacija

Odnos klasifikacije znanosti i bibliotene klasifikacije je nuno uvjetovan i proizlazi

prvenstveno iz odnosa znanosti i knjige u smislu njihove uzajamne uvjetovanosti. Znanost

gradi pojmovni univerzum (klasificira), a bibliotena klasifikacija, ovisno o drutvenim,

izvedbenim i drugim rjeenjima uspjeno ili manje uspjeno odgovara praktino na takav

pojmovni univerzum koristei iste ili sline pojmove elei biti razumljiva. Klasifikacija

znanosti je dio problemskog kruga bibliotene klasifikacije. Filozofija znanosti je, i prije nego

li je postojala kao znanstvena disciplina, kroz promiljanje znanosti neizravno utjecala na

formiranje bibliotenih klasifikacijskih sustava.2 "Proces klasificiranja stvari sadri formiranje

hipoteze o prirodi stvari ili je dio nje."3 I za bibliotenu klasifikaciju se moe rei da jednim

svojim djelom u sebi sadri formiranje slike o prirodi stvari, a time se nedvojbeno pribliava

podruju filozofije i filozofije znanosti, odnosno onomu ime se one bave. "Pitanje ope

klasifikacije znanosti izvan filozofije znanosti po svojoj je primjeni prisutno u mnogim

djelatnostima, pa tako i u bibliotekarstvu u okviru teorije sistematskog kataloga. Pitanje ovdje

glasi: kakav treba da bude sistem za klasifikaciju knjiga i u kakvu odnosu treba da bude

prema sistemu znanosti?"4 U tumaenju bibliotene klasifikacije potrebno je, dakle, filozofski

pitati o klasifikaciji ope znanosti.

Razvoj znanosti pred nama formira nova znanstvena podruja. Rezultat je toga

poveanje broja informacija i izvora znanja. Golem je interes za informacijama meu

predstavnicima najrazliitijih podruja znanosti i djelatnosti. Broj tih stoljeima skupljanih

podataka toliko je porastao da ni najvee institucije zaduene za to ne uspijevaju kontrolirati

njihov protok. Od prvobitnih, posve jednostavnih i primitivnih oblika klasificiranja pisane

grae, pa do suvremenih baza podataka, brojni klasifikacijski sustavi prolazili su kroz razliite

faze i oblike. Neprekidno su se usavravali i razvijali kako bi svojim shemama mogli

obuhvatiti ljudsko znanje i razinu znanstveno-tehnikih dostignua u danom trenutku. 2 Filozofija znanosti (Philosophy of Science, Wissenschaftphilosophie) je znanost o znanosti. Razmatra principe znanstvenog istraivanja, putove znanstvene spoznaje, provjere znanstvenih hipoteza, teorija, problem "rasta" znanosti jednom rijeju, ispituje kakvu formalnu logiku i metodologiju zahtijeva moderna znanost. Golem utjecaj na razvoj filozofije znanosti u 20. stoljeu imala je fizika, osobito pojavom kvantne teorije i teorije relativnosti; zatim dostignua u psihologiji, sociologiji, a otprilike od polovice 20. stoljea nagli razvoj molekularne biologije, evolucijske biologije i genetike. Pored filozofskih utjecaja na klasifikacije u bibliotekarstvu znaajan utjecaj imaju i: logika, lingvistika, zatim utjecaji proizili iz knjiniarske prakse, te drutveni utjecaji organizacije kolstva i drutva openito. 3 M. R. Cohen; E. Nagel. An introduction to logic and scientific method. Bombay [etc.] : Allied Publishers Private Limited, 1978. Str. 223. 4 M. Mikai. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109.

5

Kada se u knjiniarstvu govori o klasifikaciji, onda se u prvom redu govori o radu na

stvarnim katalozima. To su struni i predmetni katalog koji su bibliotena organizacija i

prezentacija znanja pohranjenih u knjinicama. Bibliotena klasifikacija podrazumijeva,

najprije, identifikaciju sadraja odreene publikacije, a zatim njeno prevoenje na neki od

klasifikacijskih jezika i ukljuivanje u cjelinu odgovarajuih sadrajnih baza podataka.

Klasificirati neku knjigu u biblioteno-informacijskoj djelatnosti znai odrediti joj mjesto u

sustavu znanstvenih i strunih disciplina, sustavu koji je iskazan koritenom bibliotenom

klasifikacijskom shemom. Pitanje same klasifikacije znanosti kao takve knjiniaru se izravno

ne postavlja dok radi na tablicama, jer su te tablice ve jedna vrsta odgovora na to pitanje.

1. 1. Znanost klasifikacija

Rjenici znanost obino definiraju kao "metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o

razlonim svezama u stvarnim podrujima koja se pod odreenim vidom izdvajaju iz

stvarnosti kao cjeline."5 Znanost je skup metodiki steenih i sustavno sreenih znanja o

odreenom aspektu zbilje, a takoer znai i djelatnost kojom stjeemo ta znanja.6 Znanost nije

suma injenica o objektivnoj stvarnosti do kojih se dolazi sluajno, pukim zbrajanjem, nego

suma znanja koje je sistematizirano i argumentirano i do kojeg se dolazi svjesnom primjenom

odreenih metoda istraivanja, metoda koje su i same znanstveni (filozofski) problem.7

Znanost je dugo, od svoga "helenistikog" postanka do kasno u srednji vijek

"oznaavala ujedinjeno znanje s metafizikom [filozofijom] na elu koja je ostalim

disciplinama (logici, fizici, matematici) pribavljala ontoloke i logike principe."8 Filozofija

je utemeljujua znanost koju se zajedno s pojedinanim znanostima, naukama i strukama

mislilo kao ralanjeno jedinstvo. "Pojam znanosti i svijest o biti znanosti bili su

identini s pojmom i biti filozofije"9, bez koje nije mogue nikakvo drugo umovanje i znanje.

Antike i srednjovjekovne znanosti shvaaju utemeljujui, razloni sklop zbilje kao

zakonitost bti koja vlada u predmetima i pojavama. Pod scientia se smatra svaki sustav

spoznaje iz uzroka, tj. iz opih konstitutivnih elemenata bia i njihova djelovanja. U

novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, taj utemeljujui

sklop je sveden na osjetilno opaljivo, slovi kao relacijski odnos izmeu uzroka i uinka u

prirodnim pojavama. Odnos koji se moe matematiki kvantitativno formulirati, te temeljem

5 A. Halder. Filozofijski rjenik. Zagreb : Naklada Jurii, 2002. Str. 416. 6 Usp. V. Bazala. Pregled povijesti znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1990. Str. 170-172. 7 Prisjetimo se da su najvei napreci u znanosti (Galilei i Newton na svoj nain, Bohr i Einstein na svoj) postignuti upravo zahvaljujui metodikim obratima, kada su se ustaljene metode znanosti redefinirale. 8 A. Mii. Rjenik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 280. 9 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. Str. 9.

6

kojega se te pojave mogu objasniti. U novome vijeku znanost gradi novu metodu motrenja

pojava, mjerenja i eksperimentiranje, postavljanja teorija i induktivnog zakljuivanja. Sve

vie, znanou se smatra samo ono to je dostupno takvoj metodi koja openito tei biti to je

mogue vie matematiko-eksperimentalna. U tom duhu je engleski filozof William Whewell

(1794-1866) pod sciences stavio samo prirodne znanosti. To je tradicija do dananjeg dana u

anglosaksonskom krugu. Na drugoj strani su humanities. Jedno i drugo, sciencies i

humanities, sustavi su iskustvenog, empirijski zasnovanog znanja. U anglosaksonskom svijetu

od 19. stoljea pa sve do danas (empirijske) prirodne znanosti su ideal svih znanosti. Dugo,

praktino sve do 18. stoljea na Zapadu su sve prirodne znanosti bile pod prirodnom

filozofijom. Tako se primjerice, dio filozofije koji se bavio razmiljanje o principima po

kojima funkcionira priroda zvao philosophia naturalis, prirodna filozofija.10 "Novi vijek ve

od svoga poetka trai veu specijalizaciju pojedinih znanstvenih predmeta; od tada je

teko govoriti o jednoj jedinstvenoj znanosti, pa se govori o velikom broju znanosti. S jedne

se strane odvojila filozofija i s njom teorijska znanost iji je cilj otkrivanje istine uope, kao i

formalne znanosti koje prouavaju formalnu stranu stvari i zbivanja, kao to je matematika,

dakako s tim da 'teorija' nema nikakve veze s spekulacijom nego joj je svrha sreivanje

injeninog gradiva, a filozofija povrh svega mora izgraivati i usavravati duhovnu

djelatnost ovjeka. S druge strane nastale su posebne znanosti, koje se zovu i realne znanosti,

jer prouavaju realne predmete i zbivanja, a dijele se na vie podvrsta: prirodne znanosti ...

kao to su biologija, fizika, kemija itd.; psihologija ...; drutvene znanosti ... kao to su

povijest, sociologija, politika ekonomija itd."11

U racionalistikoj, kontinentalnoj tradiciji temeljni se iskazi neke znanosti mogu

konano potvrditi, shvaeni su u uskoj vezi s nedvojbenou. Kontinentalna tradicija,

predvoena Njemakom, smatrala je svaki sustav razmiljanja o svijetu i ovjeku znanou

(Wissenschaft), razlikujui prirodne i drutvene (duhovne) znanosti, odnosno

Naturwissenschaften i Geisteswissenschaften.

U empirijskoj se tradiciji, a sve snanije i u novije vrijeme, temeljni iskazi neke

znanosti smatraju hipotetiki nedokidivima tako i prve i posljednje pretpostavke, uz koje se

svaka znanost mora vezati, vie ne posjeduju samorazumljivost apsolutne valjanosti. "Na taj

je nain, kao prvo, oito da se temeljne predodbe o stvari u nekome znanstvenome stvarnom

10 Isac Newton svoje glavno djelo iz fizike naziva Philosophiae naturalis principia mathematica (1587), Josip R. Bokovi Philosophiae naturalis theoria (1758), J. B. Lamarck Philosophie Zoologique (1809). 11 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. Str. 12-13.

7

podruju povijesno mijenjaju, a kao drugo, oito je i to da se isto tako mijenja

samorazumljivost toga: to znanje i znanosti znae kao i 'tip' znanosti uope."12

Suvremeno je znanstveno-tehniko razdoblje preteno odreeno znanostima i

teorijskim karakterom koji se odnosi na empiriju, potom praktinom primjenom teorije te,

konano, njezinim gospodarskim novaenjem. Biti na usluzi proizvodnji izvanjskih dobara,

jest neto to je znanstvenoteorijskomu spoznavanju prema njegovu platonsko-

aristotelovskom podrijetlu tue ili pak slovi drugorazrednim.13 to vie, tehniko-

gospodarsko shvaanje prakse prodire u samorazumijevanje samih znanosti, te dalekoseno

oblikuje njihov znanstveni karakter.14 U moderno doba neke klasine filozofijske discipline

priklanjaju se nekim drugim poljima znanja ili tee samostalnosti od filozofije. Tako se logika

dosta naslanja uz matematiku, psihologija uz biologiju, etika uz politiku, a estetika hoe biti

samostojna. Vjerno su ostale kao "iste" filozofijske discipline: metafizika i epistemologija.

Dati pregled moe posluiti kao ilustracija relativnog poloaja svake znanosti u 20.

stoljeu. Veina grana se tako ispreplela, da je gotovo nemogue ustanoviti gdje zavrava npr.

geometrija, a gdje poinje aritmetika. Ovakvo stanje stvari, jo poetkom 20. stoljea,

zanimljivo opisuje Emile Picard tvrdei da je uzajamno preplitanje raznih znanstvenih grana

postalo krupan inilac, i da e svakim danom postajati sve plodonosniji izvor vrijednih

znanstvenih otkria. U ovome i lei velika razlika izmeu suvremenog i minulog doba. Danas

teko razumijemo sluajeve kada geometriar prezire aritmetiara, i obratno; sada osjeamo

da je doba zatvorenih kola, tijesno vezanih samo za jedno gledite, prolo zauvijek.

Ispreplitanje znanstvenih disciplina dovelo je i do krize klasifikacijskih sustava koji su strogo

hijerarhijski i formalno razgraniavali znanosti - o emu e kasnije biti vie rijei.

1. 2. Klasifikacija

Da bi se dobilo priblinu sliku o svrsi i zadacima neke znanstvene oblasti nuno je

upoznati njezine dijelove. Otkada ovjek reflektira, on trai odreeni red i uvijek ponovo

pokuava ovladati raznolikou elemenata znanja.15 Od poetka pa do suvremenika, mislioci

(svatko na svoj nain) pokuavaju urediti sveope ljudsko znanje objedinjujui ga u razliitim

12 A. Halder. Filozofijski rjenik. Zagreb : Naklada Jurii, 2002. Str. 417. 13 Treba napomenuti da se to isto ne moemo tvrditi za antiko-srednjovjekovnu etiku, politiku i estetiku koje su shvaane itekako praktinima. 14 Pretjerano bi bilo tvrditi da u Hrvatskoj postoji tehniko-gospodarsko shvaanje prakse koje bi oblikovalo shvaanje znanosti same, budui se Hrvatska nije pravo ni susrela s znanou, tehnikom i gospodarstvom. (Usp. Lelas, 1990. Str. 7-9) 15 Usp. E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 6-10.

8

sintezama, vie-manje, po principu kako ga izrie Bazala: "Znanosti su metodiki autonomne

i predmetno ekskluzivne. Bilo bi pogreno pomiljati da one mogu i trebaju predstavljati

nepremostive posebnosti. One se uvijek povezuju u viem jedinstvu, gdje se prevladavaju

'opore jednostranosti' te se u tim 'duhovnim sintezama', nadgradnjama viih sadraja, meu

kojima i dalje postoji nepremostiva dijalektika borba, izmiruju suprotna stajalita i oite

antiteze. 'Dijalektika napetost' ostat e znaajna za znanstveni ivot uope i ona e svagda

prevladavati tek u vioj sintezi i univerzalnijim pogledima. To je onaj pogled koji na jednoj

strani ini osnovicu, a na drugoj u sistematskom vidu nalazi smisao svog znanstvenog rada.

Ta kritiko-metodoloka i sintetiko-zavrna misao kao filozofski izraz ljudske svijesti i

savjesti, koji se izraava u ivotnom nazoru, bio je i ostat e integralni dio kulturnog ivota i

duha uope Kritike osnove svake pojedine znanosti lee mnogo dublje nego to to uvia

pozitivistiki program. One su i mnogo ire nego to je okvir pojedinane znanstvene

predmetnosti."16 S druge strane, danas openito vlada uvjerenje da svjetski model ne moe

postojati, da je ureenje sveopeg poretka znanosti utopija, pogotovo nakon

transdisciplinarnosti. Mnogovrsnost gledita pod kojima stvari mogu biti promatrane

iskljuuje sveukupni poredak znanosti. Sveopa znanost moe biti samo sluajan skup

metodiki i predmetno ekskluzivnih pojedinanih znanosti. No, danas je oita, s jedne strane,

sve ua specijalizacija znanosti, a s druge, pojava i potreba interdisciplinarnih i

multidisciplinarnih znanstvenih nastojanja, sve se vie govori o holizmu i potrebi da se

klasifikacijom znanosti uspostavi univerzalna znanost kao ukupnost cjelokupnih spoznaja

kojima ovjeanstvo raspolae.

Razdioba znanosti viestruko je prijeporan problem. Enciklopedije definiraju

klasifikaciju kao rasporeivanje predmeta, pojava, pojmova po klasama, odjelima, razredima

s obzirom na njihove ope karakteristike, prema kriteriju koji ima odreenu funkcionalnu

vrijednost u relaciji s podrujem i predmetom koji se klasificira.17 Klasifikacija je prirodna

aktivnost ljudskog uma. John Dewey (1859-1952) tvrdi da je znanje klasifikacija, a

klasifikacija je jednakog opsega kao znanje. "Bit klasifikacije kao relacije odreenih stvari

ostvaruje se u miljenju."18 Klasifikacija je dio znanstvene i svakodnevne metode poimanja

koja se sastoji od promatranja, opisivanja i klasificiranja. "Cijeli spektrum procesa miljenja

oslanja se na klasifikaciju u organizaciji utisaka, koje na mozak prima kroz osjetila,

pokuavajui razumjeti novu jedinicu informacije, nalazei neto slino u naem

16 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. Str. 33-34. 17 Vidi. Classification, theory of. // Encyclopedia of library and information science. New York : Marcel Dekker, 1971. Vol. 5, str. 147-174. i A. Mii, Rjenik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 138. 18 J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije, Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 19.

9

uspostavljenom okviru iskustva. Problem je, naravno, u tome to je nemogue organizirati sve

ljudsko znanje u redoslijedno savreno strukturirani put pristupa koji odgovara svima."19

Klasificirajui, uvoenjem "reda u znanost, filozofi su izgradili razne vrste

klasifikacija znanosti, odredili terminologiju, a zatim iz sveukupne znanosti (filozofije)

odvajaju se pojedinane znanosti i discipline te ponovo klasifikacijom odreuju predmet,

podruje i metode."20 Razvojem pojedinanih znanosti morali su se ustrojiti i kriteriji.

"Okupljanje prema novom kriteriju, da bi se predstavila podruja jedne znanosti, organiziralo

znanje, stvaralo je stalno nove vrste klasifikacija, kroz koje su se nastojala pruiti i

objanjenja za nove injenice, na osnovi kritikog preispitivanja relevantnosti tih novih

injenica. Nova teorija, kroz prihvaanje, postajala je paradigma, dok ne bi ponovo dolo do

takvih promjena koje se nisu mogle ugraditi, bez ozbiljnijeg naruavanja, u postojeu shemu.

Nema, dakle, prirodnih i vjenih klasa. Meutim, uvijek bez obzira na vrijeme postoji elja da

se miljenje ukalupi u prirodni model dihotomije."21 Klasifikacija znanosti je proizvod razvoja

samih znanosti u njihovoj uzajamnoj vezi.

Tenja za ureenim prikazom sveukupnog znanja vodila je izradbi raznih klasifikacija

znanosti kao sustavu provjerenog znanja koje je zasnovano na konvenciji, koja se izrie kroz

ureenje drutva openito, npr., ustroj studija. Nedvojbeno je da su drutvene, civilizacijske i

znanstvenotehnoloke promjene djelovale na teorijska i praktina rjeenja. Klasifikacija je

odreena kulturnom i drutvenom djelatnou odreenog drutva, kojom se razvija red

uspostavljen tim drutvom. Tako drutvo uspostavlja obrazac klasifikacije, kojem se onda

pojedinac podreuje. "Organizacija znanja i misli sadranih u publikacijama mora biti

usklaena sa znanstvenim i obrazovnim nainom sreivanja znanja. Teoretiari bibliotenih

klasifikacija morali su uvijek to imati na umu. Analiziramo li bibliotene klasifikacije po

vremenu njihova nastanka, uoava se odmah nastojanje da se prati znanstvena klasifikacija

priznata u vremenu nastanka i razvoja odreene bibliotene klasifikacije."22

Klasifikacije znanosti su posluile kao osnova bibliotenim klasifikacijskim

sustavima. Ope klasifikacijske sheme poput UDC su u svojim osnovama utemeljene na

odnosu roda i vrste. Bibliotene klasifikacije "su vie ili manje u skladu s klasifikacijama

znanosti, jer se njihove glavne struke openito slau u odreenim podrujem znanja, a daljnja

19 J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije, Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 26. 20 Navedeno djelo. Str. 27. 21 Navedeno djelo. Str. 34. 22 J. Lasi-Lazi. Bibliotena klasifikacija organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 122-123.

10

podjela tih skupina odgovara strukturi odreene znanosti."23 Prema Blissu, klasifikacija u

knjinicama mora pratiti klasifikaciju znanosti i izobrazbe. Dok Dewey ima praktini pristup

bibliotenoj klasifikaciji kao rasporedu na policama sa sustavom decimalnih oznaka.

Ranganathanova je klasifikacija ponudila novi pristup sinteze ukupne znanosti. Klasifikacija

je predstavljena kao metoda organizacije razvoja znanstvene misli i prezentacije sveukupnog

znanja. U bibliotekarstvu je rije o koncepcijama koje su pratile razvoj znanosti i koristile

postignua u organizaciji i prezentaciji. Dananji biblioteni klasifikacijski sistemi,

prvenstveno DDC i UDC, imaju strukturu znanosti svoga vremena. "Vrijeme nastanka

klasifikacionog sistema se tako javilo kao dvostruko limitirajui faktor. Naime tvorci

klasifikacionih sistema ne samo da su bili ogranieni postojeom, dakle vremenski

uslovljenom strukturom znanja iji se dinamian razvoj nije mogao preciznije predviati, ve

su bili ogranieni i samim saznanjem o zakonitostima koje vladaju na polju bibliotene

klasifikacije."24 Tek s DDC-om, dakle 1876. godine, zapoinje povijest bibliotene

klasifikacije. No, klasifikacija kao disciplina, u pravom smislu rijei, nastaje tek s Blissom.

Tek je kod njega fenomen klasifikacije "razmatran ire od njene uporabne vrijednosti u struci,

omoguio je prouavanje klasifikacije kao spoznajno-teorijskog, psiholokog i sociolokog

fenomena."25

Kako "nema ni jedne sheme koja moe biti stalna. Kako se mijenjaju sadraji

pojmova, odnosno kako se razvija znanost, tako se javlja i potreba za mijenjanjem sheme

klasifikacijskih sustava, ili pak njihovom stalnom revizijom."26 Razliiti sadraji odreenih

klasifikacija mogu se objasniti povijesnim razvojem i promjenama, spoznaja pojedinanih

objekata se kroz povijest produbila, proirila i postala vieaspektna. "Sheme znanstvenih

klasifikacija nisu savrene, a svaka promjena ostvaruje se stvaranjem novog reda i odnosa

meu klasama"27, tako proces klasifikacije nikada ne zavrava, jer nova znanja uvijek trae

svoje mjesto, a ona ve rasporeena dovode se u nove relacije. "Tenja za klasifikacijom

znanosti, grupiranjem pojedinih disciplina u podruja u odreenom trenutku ukazivala je na

put znanosti ka sve veoj specijalizaciji. Danas vidimo suprotnu tendenciju. Razvoj znanosti

pred nama formira nova znanstvena podruja, a ve postojee discipline ire svoj utjecaj i

23 J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 12. 24 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 34. 25 J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 22. 26 Navedeno djelo. Str. 21. 27 Navedeno djelo. Str. 28.

11

slue rjeavanju problema koji su vrlo daleko od zadataka od kojih su one nastale."28 Ukoliko

klasifikacijski sustavi ne bi odgovarali na ovakve promjene u znanosti "to bi vodilo ka

okotavanju i odumiranju samog sistema sistem ne bi vie bio u stanju da vri funkciju

posredovanja znanja, a samim tim i njegovo postojanje bi postalo izlino."29

2. Pregled klasifikacija znanosti

Davno prije negoli se pojavilo pitanje o odnosu ope klasifikacije znanosti i

biblioteno-bibliografske klasifikacije knjiniari su za raspored knjiga u knjinicama

prihvaali raspored kakav su nalazili kod pojedinih filozofa ili u organizaciji na uilitima.

Problematika klasifikacije znanosti "sadri pitanje o izboru kriterija za diobu znanosti,

dilemu jednodimenzionalne ili viedimenzionalne klasifikacije, linearne ili cikline i pitanje

redoslijeda znanosti."30 U sljedeim predstavljenim klasifikacijama na razliit su nain

isprepletena pojedina mogua rjeenja. Budui poseban problem (filozofske) klasifikacije

znanosti proizlazi iz naina poimanja filozofije, tj., znanosti same to je opet uvjetovano

povijesnim razdobljem potrebno je svaku klasifikaciju staviti u njeno vrijeme. Za ovaj

pregled moemo grubo razlikovati tri razdoblja u nainu razumijevanja znanosti: 1. Antiku i

srednji vijek; 2. novi vijek i 3. moderno doba.31

2. 1. Antika i srednji vijek

U prvom razdoblju filozofija je istoznana sveukupnoj znanosti. Znanost je ujedinjeno

znanje s filozofijom na elu, koja ostalim disciplinama pribavlja ontoloke i logike principe.

Filozofija je utemeljujua znanost koju se zajedno s pojedinanim znanostima mislilo kao

ralanjeno jedinstvo. Antike i srednjovjekovne metafiziki ustrojene znanosti shvaaju

razloni sklop kao zakonitost bti koja vlada u predmetima i pojavama.

Antiki filozofi su stvorili osnovu za veinu kasnijih klasifikacija znanosti. Ve od 5.

stoljea p. K. (Pitagora, Sokrat, sofisti) razlikuju pored filozofa i prouavatelje zvijezda,

likova, brojeva, tonova. Postoje, dakle razne discipline i znanja, zvane mathemata (naueno,

znanja) kao: aritmetika, geometrija, astronomija i muzika. Od stoika nadalje osobito se istiu 28 J. Lasi-Lazi. Bibliotena klasifikacija organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 117-118. 29 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 35-36. 30 M. Mikai. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 110. 31 Usp. I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 32.

12

vie "knjievne" discipline: gramatika, retorika i logika. Sve ove znanosti su u Srednjem

vijeku zajedno oznaavane kao septem artes liberales (sedam slobodnih umijea ili vjetina:

gramatika, dijalektika, retorika, muzika, aritmetika, geometrija, astronomija) i bile su priprava

za visokokolski studij. Od antike postoje, dakle pored filozofije, podruja sustavno, vie ili

manje sreenog znanja (znanosti). Iz tog vremena nemamo klasifikacijske sheme kao direktnu

ralambu, nego ralambe sveukupne znanosti tog vremena iitavamo iz tijela tekstova.

Platon (427-347) sukladno njegovoj podjeli due na um, osjetilno opaanje i htijenje,

dijeli filozofiju (znanost) na: dijalektiku (ideje), fiziku (iskustvo) i etiku (volja i djelovanje).

Ovakva trolana podjela (logika, fizika, etika) nalazi se i kod stoika Zenona (336-269) i

Epikura (342-270), a odgovara i dananjoj podjeli znanosti na: prirodne (fizika) duhovne

(spoznaja) i drutvene (etika), te se jo uvijek uzima kao osnova za prikazivanje povijesti

filozofije. Platon u Dravi predlae ovakav obrazovni sustav za mlade "idealiste": gimnastika muzika (u irem smislu) itanje i pisanje literatura muzika (u uem smislu) matematika aritmetika geometrija astronomija dijalektika Shema 1. Podjela znanosti u Platona.32

Platonova klasifikacija je izravnija prethodnica srednjovjekovnih septem artes

liberales koje su znaajno utjecale na bibliotenu klasifikaciju u 14., 15. i 16. stoljea, izmeu

ostalog na K. Gesnera.

Aristotel (384-322) pristupa znanosti vie empirijski, a kriteriji za razlikovanje oblika

znanja su: svrha, predmet i vrsta istraivanja. Na osnovi predmetnih razlika znanosti

razvrstava na:

analitika (logika) teorijska filozofija

prva filozofija metafizika (o bitku, boanstvu, vremenu, prostoru, uzronosti) druga filozofija fizika i matematika (o svijetu i ovjeku)

praktina filozofija etika o ivotu pojedinca ekonomija o ivotu u kui politika o ivotu u dravi

poetika filozofija tehnika umjetnost zanatstvo

Shema 2. Podjela znanosti u Aristotela na temelju predmetnih razlika.33 32 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 41.

13

Platon polazi s gledita ideje, a Aristotel s gledita objektivnog predmeta. Prirodne

znanosti nalaze se unutar filozofije kao druga filozofija. Kad se od 17. i 18. stoljea prirodne

znanosti poinju intenzivnije studirati na sveuilitima jo uvijek se nalaze na filozofskim

fakultetima. I danas u anglosaksonskoj tradiciji doktor prirodnih znanosti dobiva naziv PhD.

(Philosophiae Doctor).

Aristotel odreuje tri naina znanosti:

teorijske (bie i bitak) fizika

matematika teologija

praktine (ljudsko djelovanje) etika ekonomija politika poetike (tehniko i umjetniko oblikovanje)

umjetnost Shema 3. Podjela znanosti u Aristotela prema nainu znanosti.34

Ovo se razlikovanje na teorijske i praktine znanosti odralo sve do danas. Aristotel

takoer razlikuje ope i pojedinano. "Platonova i Aristotelova klasifikacija, kao i stoika

'trijada' utjecati e na klasifikacije kasnijih razdoblja, takoer na biblioteno-bibliografske

klasifikacije. Uvijek iznova e zapadnoeuropski uenjaci u kasnijim stoljeima posezati za

trojstvom fizike, logike i etike."35

Nakon Aristotela, u tzv. aleksandrijsko doba (poevi od 300. godine p. K.) odvajaju

se dalje pojedine znanosti. Nastaju nove discipline: filologija, retorika, knjievnost,

prirodoslovlje, medicina. One su nastale upravo kao rezultat razmatranja usmjerenih prema

nekim posebnim pitanjima. Te grane nisu meutim radikalno samostalni dijelovi, nego uvijek

u uskoj meusobnoj vezi, kao to su i problemi to ih postavljaju samo razliiti aspekti istih

pitanja. Sve ove znanost "inile su jo uvijek jednu ujedinjenu znanost iako su svaka za sebe

bile jedna od cjeline. Pravi filozof znanstvenik bavio se sa svim tim znanostima ili bar s

veinom od njih."36

Grci su nam donijeli trodjelnost filozofije, koja je nakon Aristotela postala

opevaeom. Pod logikom se podrazumijevala nauka o spoznaji, zakonima miljenja,

istinitosti. Fizika obuhvaa prirodoznanstvo, prirodnu filozofiju i kozmologiju, koja je

sadravala nauku o ljudskoj dui i njezinoj sudbini. Neto kasnije se razvija metafizika, te

etika kao znanost o dobru. Dijelom etike se smatrala politika, tj. nauka o dravi. Dok estetiku, 33 Shema je uz skraenja preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str. 24-25. 34 Shema je uz preinake preuzeta iz: Lasi-Lazi, 1996. Str. 36. 35 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 26. 36 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. Str. 10.

14

kojom se dakako bave, u starom vijeku ne smatraju stalnim dijelom filozofije. Ve se s

Aristotelom "ljudski duh uvelike razvio u smjeru prirodoslovlja, koje se malo-pomalo izdvaja

iz cjelokupne filozofske jezgre i osamostaljuje, dakako ne u obliku istog ili sistematskog

prirodoslovlja, nego kao svjedoanstvo da je znanost krenula u velikoj mjeri u smjeru

'fizike'."37 Naalost, srednji vijek nee nastaviti ovu Aristotelovu tendenciju, nego e se vratiti

Platonovu idealizmu, dok e arapski svijet, oslanjajui se na Aristotela, napraviti znaajnije

napretke u prirodnim znanostima prije Zapada. Takav interes Zapad e pokazati tek u kasnom

srednjem vijeku. Arapski filozof Avicena (Abu Ibn Sina) (980-1037) je jedan od prvih

aristotelovaca na Zapadu. ivi je na Iberskom poluotoku gdje je Zapad doao u izravniji

kontakt s arapskim miljenjem. Interes za prirodne znanosti i praktina znanja vidi se i iz

Avicenine razdjele znanosti na:

praktine znanosti o upravljanju gradom/dravom ekonomija o ovjeku teorijske znanosti visoka znanost (teologija) srednja znanost (matematika, astronomija, muzika) fizika ista fizika (o materiji, kretanju, mineralima, dui, ivotinjama i dr.) primijenjena fizika (medicina, astrologija, alkemija, magija i dr.)

Shema 4. Podjela znanosti u Avicene.38

On prihvaa Aristotelovu podjelu znanosti na teorijske i praktine, a takoer slijedi i

njegov poredak znanosti. Aristotelove poetike znanosti stavlja pod teorijske i tako "zbliava

teoriju i praksu."39

Roger Bacon (oko 1210 oko 1294), britanski franjevac kojega ne treba zamjenjivati

s kasnijim prezimenjakom i zemljakom Francisom Baconom, uz Williama Ockama je

zaetnik novih gibanja u zapadnoj filozofiji - svojim empiristikim idejama, nominalistikim

stavom u pogledu opih pojmova i orijentacijom istraivanja na eksperiment. On dri da

prirodu treba prouavati iz prirode, a ne iz knjige. Iskustvo dovodi do spoznaje i predstavlja

osnovu prave eksperimentalne znanosti. Iznad svih spekulativnih znanja i vjetina stoji

vjetina vrenja eksperimenta. Sve znanosti, pa i metafizika, moraju poivati na rezultatima

istraivanja iskustvenih znanosti.

Njegova osnovna podjela na: logiku, fiziku i etiku je pod utjecajem Platona, no

unutarnju podjelu R. Bacon izvodi, za razliku od prethodnika, na sasvim novi nain. Profane

37 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. Str. 10. 38 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 295. Pojednostavljeni oblik. 39 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 58.

15

znanosti stavlja na poetak. Njegova klasifikacija je istraivaka, eksperimentalna.

R. Bacon znanosti klasificira na sljedei nain:

gramatika i logika matematika spekulativna matematika operativna matematika (primijenjena mehanika, mjerenje, inenjerstvo) fizika opi principi prirodne filozofije (sila, isijavanje) optika (spekulativna, operativna) astronomija i astrologija (spekulativna, operativna) znanost o elementima alkemija agrikultura medicina eksperimentalna znanost metafizika i moralna filozofija odnoenje prema samome sebi teologija

Shema 5. Podjela znanosti u Rogera Bacona.40

Renesansa je vrijeme obnove interesa za znanosti, stvaraju se sveuilita. Stoga nije ni

udno da pojedini "uenjaci iz vremena renesanse pokazuju za klasifikaciju isto znanstveno,

teorijski interes"41 A. Policiano (1454-1494) donosi prvu klasifikacijsku shemu, koja samo

shematski, dakle ne iitano iz samog teksta, prikazuje pojedinane znanosti hijerarhijski

rasporeene. Policiano razdjeljuje znanosti na sljedei nain:

teologija (nadahnue) (dogmatska, historijska, moralna, proroka) filozofija (stvaralaki duh) teorijska filozofija prirodna filozofija (principi, jednostavna tijela, sloena tijela i dr.)

prva filozofija (Bog i duhovna bia, dua) matematika (aritmetika, muzika, harmonija, metrika, geometrija i dr.) praktina filozofija moralna filozofija (osobni, obiteljski, dravni moral) umjetnosti (agrikultura, lov, arhitektura, gimnastika, kazalite i dr.) racionalna filozofija gramatika povijest vienja i prorotva fantazije, hiromantija, nekromantija i dr.

Shema 6. Podjela znanosti u Policiana.42

On zadrava tradicionalnu podjelu filozofije na teorijsku i praktinu. Izdvajanje

filozofije iz teologije je pod utjecajem uenja o dvostrukoj istini Avicene i arapske filozofije.

U svojoj klasifikaciji ne prati sedam slobodnih umjetnosti. Znanosti dijeli prema izvoru

40 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 88-90. Pojednostavljeni oblik. 41 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 127. 42 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 128-129. Pojednostavljeni oblik.

16

postanka na inspirativne (teologija) i istraivake (filozofija), to odgovara sposobnostima

ljudskog duha. Pod utjecajem ovakvih prikaza bile su kasnije pedagoko-didaktike i

knjiniarske klasifikacije.

Renesansno-humanistiko razdoblje (14. - 16. stoljee) je svojim zanimanjem za novu

metodu u znanostima uvelike doprinijelo pojavi novovjekovnih ideja. Od Aristotela je umsko

promatranje (theoria) ideal znanosti. S renesansom se taj ideal mijenja. Ona usmjerava panju

na znanje za koje se hoe da bude korisno. Srednjovjekovni artes nastoji dii do ranga

scientia. Vrijeme je to konstituiranja suvremenih prirodnih znanosti (fizika, kemija,

astronomija) i njihov snaan procvat. Kopernik, Kepler i Galilei su tvorci i prvaci

novovjekovne znanosti, koja je prirodu reducirala na ukupnost stvari to se mehaniki kreu

po zakonima matematike. Priroda tako sada biva puka predmetnost, otvorena za ovjekovu

prevlast koju e on postii znanou. Ova promjena je proizila iz metodolokih inovacija:

otkria da je prirodne pojave mogue opisati matematikim relacijama; sustavne primjene

opaanja i pokusa, te provjere iskustvenih hipoteza.

2. 2. Novi vijek

Novi vijek trai sve veu specijalizaciju disciplina, "sveukupna znanost" se dijeli u

pojedinane znanosti, predmetno i metodiki ekskluzivne. To je vidljivo ve kod panjolskog

humanista Juana Huartea (1535-1592) koji klasificira znanosti na sljedei nain: umjetnosti i znanosti proizale iz sjeanja gramatika pozitivna teologija aritmetika teorijsko pravo teorijska medicina (1. dio) umjetnosti i znanosti proizale iz razuma skolastika teologija teorijska medicina (2. dio) dijalektika prirodna filozofija praktino pravo umjetnosti i znanosti proizale iz mate pjesnitvo praktina muzika praktina matematika praktina astrologija ratna umijea slikanja pisanje i itanje

Shema 7. Podjela znanosti u Huartea.43

43 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 130. Pojednostavljeni oblik.

17

Za njega su sjeanje, mata i razum tri glavne duhovne funkcije. Ovakvo razlikovanje

na subjektivnom principu moe se nai kasnije kod F. Bacona, D. Diderota i D'Alemberta.

Huarte ovakvom ralambom djelomino ni sam nije bio zadovoljan. Razliite discipline,

npr., medicinu, pravo, aritmetiku razdjeljuje na praktine i teorijske dijelove, a pojedine

dijelove stavlja unutar vie razliitih glavnih skupina. To je prvi uvid u vieaspektni pristup

znanstvenom predmetu. "Taj problem je dugo ostao teorijski nerazjanjen, a u praksi je

poprimio i gotovo komina rjeenja. Tako je bilo filozofa koji su u svoje klasifikacije nauka

odbijali da svrstaju bilo koju oblast koja bi se mogla da javi na dva ili vie mjesta."44 Tako

Mario Nicolio (1498-1556) ne prihvaa mogunost da se skoro ista podruja pojavljuju u

razliitim odjeljcima, pa je u svojoj klasifikaciji izostavio podruja koja se mogu pojaviti na

razliitim mjestima. On kritizira Aristotelovu ralambu i predlae dvije osnovne skupine:

filozofija, kojoj je u osnovi mudrost i retorika, kojoj je u osnovi ekspresija.

Znanosti klasificira na sljedei nain:

filozofija (mudrost) fizikalna ili prirodna filozofija (fizika) prirodna teologija meteorologija geografija politika ili graanska filozofija (politika) etika specijalna politika ekonomija civilno pravo retorika ili govornitvo (ekspresija) gramatika retorika poetika povijest

Shema 8. Podjela znanosti u Nicolia.45

Metafiziku ne stavlja u glavne znanosti, jer, veli on da ona sadri: "dio teologije, dio

beskorisnih i suvinih stvari."46 Miljenja je da etiku treba podvesti politici, a ne obrnuto.

"Nicolijeva klasifikacija je originalna varijanta stoike 'trijade', uklopljene u novi svjetonazor

naprednih Europljana renesanse."47

Sve vei razvoj i diferencijacija znanosti je gurnula klasifikaciju u prvi plan. Francis

Bacon (1561-1626) je svojim sustavom uvelike utjecao na klasifikacije 17., 18. i 19. stoljea.

44 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 43. 45 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 132. Pojednostavljeni oblik. 46 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 131. 47 Navedeno djelo. Str. 132.

18

On naglaava ideju napretka, u smislu korisnih znanja, to postaje krajnja svrha miljenja i

prakse. "Moderne potrebe klasifikacije izrazila je klasifikacija Francisa Bacona."48

Problem metode znanstvene spoznaje je glavni problem na pragu novog vijeka.

Srednjovjekovne kole su njegovale Aristotelovu spekulativnu metodu u znanostima. Ta

metoda se pokazala pogrenom, na to su osobito ukazali prirodoznanstvenici: Galilei,

Newton, Kepler i drugi. Oni su svojim metodolokim inovacijama u prirodnim znanostima

postigli velik napredak, kojim su zadivljeni i empirizam i racionalizam. Empirizam

eksperimentalnim, empirijskim i sintetikim karakterom prirodnih znanosti, a racionalizam

logiko-matematikim. Dok empiriste zanimaju vie prirodne znanosti, racionalisti su

nadahnuti otkrivanjem matematikog odnosa u prirodnim pojavama. Oni slijede ideal

deduktivnog znanstvenog sustava istiui da matematika i logika trebaju vrijediti kao uzor

svakoj znanosti, pa tako i filozofiji, u kojoj e postupak apriorne analize rijeiti sva filozofska

pitanja. Filozofi iskustva, nasuprot racionalistikom modelu, isticali su potrebu aposteriornog

induktivnog ispitivanja, oslanjanja na iskustvo i na izravno svjedoanstvo osjetila.

Da u problemu metode lei klju za napredak znanosti uoili su, poslije

prirodoznanstvenika, i filozofi. Baconovo djelo Velika obnova znanosti (Instauratio Magna

scientiarum), Descartesova Rasprava o metodi te Spinozina Etika, kao i glavna djela

empirista, nastala su s namjerom uvoenja i provoenja nove metode u filozofiji i znanosti

koja bi okonala besplodnu spekulaciju i omoguila filozofiji status "stroge znanosti". Bitnost

metode za napredak znanosti najbolje su osjetili Bacon i Descartes. S njima svijest o novoj

metodi dobiva metafiziki utemeljeniju i filozofski izazovniju izvedbu. Rjeavajui ovaj

zadatak oni su poli suprotnim putovima i postali zaetnici dvaju suprotnih metodolokih i

spoznajnoteorijskih smjerova, empirizma i racionalizma. Bit novovjekovne metode sainjava

preokret od neposredne upuenosti na same stvari unatrag na duh, um, razum i iskustvo, te na

samu njihovu djelatnost.

Ve sam naslov Baconovog glavnog djela Velika obnova znanosti govori o njegovoj

osnovnoj tenji, o potrebi novog utemeljenja i obnove znanosti. Dok mehanike vjetine

napreduju, tvrdi Bacon, filozofija i znanosti ve dva tisuljea stagniraju poevi od Platona i

Aristotela koji su zaetnici jedne retorike mudrosti, koja je u ivotnoj praksi neplodna. On

tvrdi za Aristotela da "je prirodnu filozofiju pokvario svojom dijalektikom"49 i nedovoljnim

isticanjem iskustva.

48 J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 37. 49 F. Bacon. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. Str. 62.

19

Teite njegove obnove znanosti je na dvama osnovnim momentima: ispravnom

odreenju glavnog cilja znanstvene spoznaje i na analizi uspjene metode znanstvenog

istraivanja. Prije Bacona nitko u Evropi nije poduzeo pothvat sveukupnog saimanja,

utemeljenja i obnove znanosti. On je u Velikoj obnovi najavio promjenu u biu znanosti

istaknuvi naela kojima se nova znanost mora pokoravati. Promjena se izravno odnosi na

"relaciju znanosti i tehnike. Tradicionalno je znanje imalo svrhu 'zadovoljstvo uma,

nadmetanje ili nadmo nad drugima'. Ona se sada mora zamijeniti novom svrhom: 'dobro i

korist ivotu' ili 'pobjeivanje i svladavanje bijede i potrebe ovjeanstva'."50 Suprotno

Aristotelu, koji dri da je najvrjednija ona spoznaja koja je sama sebi cilj, Bacon tvrdi da je

pravi cilj svake znanosti praktina korist, odnosno vlast nad prirodom. "Istiniti i pravi cilj

znanosti nije pak nikakav drugi, nego da se ljudskom ivotu daju nova iznaaa i

bogatstva."51 Odreenje pravog cilja znanosti je bitno, jer je to prvi uvjet mogueg napretka

znanosti.

to se tie njegove druge namjere: analize uspjene metode znanstvenog istraivanja,

ona je obraena u drugom dijelu Velike obnove pod naslovom Novum organon, koji je

zamiljen kao protupol Aristotelovu Organonu. Baconov Novi organon obrazlae drugaiju

metodu (novo orue) znanostima. Jedina je ispravna metoda za izgradnju prave znanosti

indukcija. Dri da je skolastika (aristotelovska) logika vie tetna nego korisna, jer slui vie

za uvrivanje i utvrivanje zabluda, koje se temelje na uobiajenim pojmovima, nego za

istraivanje istine. On tvrdi da budui da se silogizam sastoji od sudova, sudovi od rijei, a

rijei su znaci pojmova, pa ako su pojmovi pogreni, ni sam silogizam ne moe biti toan. To

znai da je glavni zadatak ispravne metode omoguiti nam dobivanje istinitih i jasnih

pojmova. A taj zadatak moe rijeiti samo empirijska metoda. Osnovna znaajka Baconove

induktivne metode jest to nastoji objasniti vrijednost znanstvene spoznaje iz iskustva. Ta

metoda, naglaava Bacon, ne moe biti Aristotelova indukcija putem jednostavnog nabrajanja

koja prebrzo generalizira i neorganizirano prikuplja podatke, nego jedan novi oblik postupne i

sustavne indukcije, koja polazi od motrenja, provjerenog sustavnim pokusom, i pojedinanih

injenica, te se neprekidno i postepeno uzdie do openitih zakljuaka. Bacon istie da razum

ne smije jednostavno skakati od pojedinanih injenica, koje su nam date u iskustvu, do

najopenitijih sudova.Stoga ljudskom razumu ne treba dati krila nego radije olovo i utege, da

sprjeavaju svaki skok i let.52

50 S. Lelas. Promiljanje znanosti. Zagreb : Hrvatsko filozofsko drutvo. 1990. Str. 154. 51 F. Bacon. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. Str. 79. 52 Navedeno djelo. Str. 98.

20

Bacon klasificira znanosti na sljedei nain:

povijest (sjeanje) prirodna povijest (meteora, zemlje, materijala, pronalazaka)

politika povijest (povijest crkve, politika povijest, povijest znanosti i umjetnosti, deziderata)

poezija (epska, dramatina, parabolina poezija) znanost ili filozofija filozofija (deziderata) filozofija o Bogu prirodna filozofija teorijska filozofija fizika

matematika praktina filozofija mehanika magija matematika ista (geometrija, aritmetika) primijenjena (muzika, astronomija, nauka o strojevima) filozofija o ovjeku o pojedincu o ovjeku u drutvu teologija objave ili inspiracije

Shema 9. Podjela znanosti u Francisa Bacona.53

Na vie mjesta Bacon postavlja deziderate. Uvodi znanosti koje u njegovo vrijeme jo

ne postoje, npr., povijest znanosti, povijest umjetnosti i povijest literature, koja se smatra

poetkom knjiniarske znanosti. Oslobaa se skolastike i sedam slobodnih umjetnosti.

Temelj njegove klasifikacije su ljudske sposobnosti (sjeanje, mata i razum) iz kojih

proizlazi spoznaja. Sve ljudsko znanje se moe staviti pod jednu od tih triju kategorija. Bacon

je miljenja da svakoj ljudskoj sposobnosti u prirodi lei odgovarajua osnova, uvjet te vrste.

Objektivno i subjektivno su pomijeani, jer se realno u prirodi pokuava klasificirati. Sjeanje

se temelji na iskustvu, iskustvom stjeemo utiske koje sjeanjem usidrimo, razumom

sistematiziramo, matom sjedinjujemo. Na pamenju se osniva povijest, na fantaziji poezija, a

na razumu prava znanost ili filozofija. Povijest Bacon dijeli na povijest prirode i povijest

politike, a poeziju na narativnu, dramatinu i parabolinu. Filozofija se bavi Bogom, prirodom

i ovjekom. Teologija za Bacona nije znanje, stoga je ne stavlja u filozofiju. No, u podruje

filozofije ide prirodna teologija. Uenje o prirodi dijeli se na spekulativni dio (metafizika) i

operativni dio (fizika), dok je matematika dodatak fizici. Prema svrsi dijeli znanosti na

teorijske i praktine. Baconova sistematizacija znanosti prihvaena je kao osnova za niz

filozofsko-logikih, ali i praktinih ralambi kojima su tijekom 17. i 18. stoljea povod bila

pojaana nastojanja za pronalaenjem svrhovita sreivanja sve veih knjininih zbirki.

53 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 303. Pojednostavljeni oblik.

21

Klasifikacija francuskog filozofa Rena Descartesa (1596-1650) "imala je velik

znaaj za daljnji razvoj klasifikacijske teorije u zapadnoj Evropi"54 Za razliku od Bacona,

Descartes nije izradio klasifikaciju koja bi bila spremna za nove znanstvene spoznaje, nego

znanosti klasificira po redoslijedu kojim bi se trebale studirati na uilitima. Klasificira ih na:

logika matematika filozofija metafizika fizika medicina mehanika etika Shema 10. Podjela znanosti u Descartesa.55

Znanosti klasificira prema predmetu izuavanja, dok subjektivni element izostavlja.

Veina filozofskih klasifikacija se oslanja na ljudske sposobnosti. To se povijesno moe

pratiti do 18. stoljea. Descartes se prvi poinje orijentirati na objekte i znanosti dijeliti prema

tome kakav objekt izuavaju. Isto ini i malo kasnije Thomas Hobbes (1588-1679) koji

odbacuje Baconovu podjelu prema sposobnostima i klasificira znanosti na sljedei nain:

znanje o injenicama povijest injenice neovisne o ljudskoj volji povijest prirode povijest djelovanja ljudi u dravi povijest drave znanost o posljedicama jedne tvrdnje na drugu znanost (filozofija) znanosti o posljedicama koje proizlaze prirodna filozofija iz prirodnih tijela znanosti o posljedicama koje proizlaze prva filozofija iz neodreene veliine i kretanja znanost o veliini i kretanju matematika kozmografija mehanika

fizika ili znanost o posljedicama kvalitete meteorologija astrologija optika znanost o posljedicama ljudske strasti etika znanost o posljedicama govora poezija logika retorika

politika, posljedice koje proizlaze iz politikih tijela politika pravo Shema 11. Podjela znanosti u Hobbesa.56

54 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 176. 55 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 176-177. Pojednostavljeni oblik 56 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 181-182. Pojednostavljeni oblik

22

Hobbes klasificira znanosti prema predmetu kojim se bave, no ne na Descartesov

nain, nego na sasvim novi, materijalistiki. Njegova klasifikacija "ima izriito formalni

utjecaj na kasnije filozofske i biblioteno-bibliografske klasifikacije. Moe ga se nai kod

Saint-Simona, Comtea i Herberta Spencera, kao i u biblioteno-bibliografskim praksama kod

Erscha (1793), Hartwiga (1888) i nekih drugih."57 Hobbes je materijalist i determinist.

U 17. stoljeu se razvija znanost, sveuilita, izdavatvo, broj knjiga je sve vei, to je

praksu, a i teoriju klasifikacije stavilo u prvi plan. Tako se ve teoretski raspravlja i o

biblioteno-bibliografskoj klasifikaciji. Klasifikacija knjiga u 18. stoljeu poprima karakter

klasifikacije ljudskog znanja, koju su iznijeli francuski enciklopedisti, prvenstveno Diderot i

D'Alamber pa je u to vrijeme i francuski sistem bio dominirajui. Ali ope karakteristike

tadanje klasifikacije su odraz utjecaja F. Bacona.

Enciklopedisti, Denis Diderot (1713-1784) i Jean d'Alembert (1717-1783)

razdjeljuju znanosti na:

povijest (sjeanje) povijest crkve politika povijest prirodna povijest filozofija (razum) znanost o Bogu znanost o ovjeku pneumatologija logika moral znanost i prirodi opa fizika matematika ista matematika povijest matematike specijalna fizika poezija (mata) poezija muzika slikarstvo arhitektura

Shema 12. Podjela znanosti u Diderota i D'Alemberta.58

Dijele znanosti prema Baconovu principu (s redoslijedom: sjeanje, razum, mata), ali

ga uzimaju kao kompromis, a ne kao zbiljsko rjeenje, jer dre da se ne moe napraviti

klasifikacija koja bi odgovarala svakome.

57 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I., str. 182. 58 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 308. Pojednostavljeni oblik.

23

Novi pristup donosi i Hegel, G. W. Friedrich (1771-1831) koji objekte ne gleda

statino, nego razvojno. Za njega je priroda sustav stepenica, gdje jedna iz druge nuno

proizlazi. S teorijom stepenica Hegel je ostavio traga na A. Comtea.

Hegel klasificira znanosti na sljedei nain:

logika (znanost o apsolutnoj ideji) ontologija (logika bitka) teologija znanost o biu prirodna filozofija mehanika fizika organika filozofija duha uenje o subjektivnom duhu antropologija fenomenologija psihologija uenje o objektivnom duhu pravo etika znanost o drutvu uenje o apsolutnom duhu umjetnost religija apsolutna filozofija

Shema 13. Podjela znanosti u Hegela.59

2. 3. Moderno doba

Tree razdoblje je obiljeeno time da filozofija definitivno naputa poziciju

hijerarhizirajue znanosti i postaje znanost unutar drugih znanosti. Konstituiranje filozofije

kao samo jedne od znanosti poinje kod Immanuela Kanta (1724-1804) i njegova

nasljednika katedre Wilhelma Kruga (1770-1842) Za Kruga cjelokupna ljudska spoznaja

moe biti obraena kroz razliita gledita: kroz formu (intuitivna, diskurzivna), kroz materiju

(ista, teorijska), kroz svrhu (teorijska i praktina), kroz pristanak (vlastitim razumom,

autoritetom) i kroz historijsko gledite. Krug misli da je klasifikacija znanosti od velikog

znaaja, ne samo uvodno i metodiko-logiki, nego apsolutno, jer se iz njene strukture

iitavaju nove spoznaje. Njegova klasifikacija je prva klasifikacija teorijskog tipa poslije

Bacona.

59 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 310. Pojednostavljeni oblik.

24

Krug klasificira znanosti na sljedei nain:

filozofske znanosti povijesne znanosti A. opisne znanosti (kozmografija, geografija) B. povijesne znanosti u uem smislu (povijest prirode, povijest ovjeka) matematika znanosti A. znanosti o proirenim veliinama aritmetika, geometrija, trigonometrija, geodezija, mehanika, hidrotehnika i dr. B. znanosti o neproirenim veliinama filozofske znanosti A. teoretska filozofija (elementarna filozofija, logika, spekulativna realna filozofija) B. praktina filozofija ili moralna u irem smislu antropoloke znanosti A. antropoloke znanosti u uem smislu (somatologija, psihologija, estetika i dr.) B. politike znanosti u irem smislu (prirodno pravo, drutvena i osobna politika i dr.) fizike znanosti A. teoretske prirodne znanosti (fizika, kemija, metalurka kemija, mineralogija i dr.) B. praktine prirodne znanosti (ekonomija, tehnologija, trgovina, privreda i dr.) medicinske znanosti A. teoretska medicina (anatomija, fiziologija, patologija) B. praktina medicina (farmaceutika, dijetetika, terapeutika, medicinska geografija) pravne znanosti A. teoretske pravne znanosti B. praktine pravne znanosti teoloke znanosti

Shema 14. Podjela znanosti u Kruga.60

Claude-Henri de Saint-Simon (1760-1825) odbacuje rairenu podjelu prema

ljudskim sposobnostima, te znanosti dijeli prema predmetima i fenomenima koje prouavaju

na:

fizikalne znanosti specijalna fizika (znanost o analizi tijela) neorganizirana tijela (kemija organizirana tijela (fiziologija, psihologija) opa fizika (znanost o openitostima tijela) astronomska tijela (vrsta, tena) zemaljska tijela (vrsta, tena)

Shema 15. Podjela znanosti u Saint-Simona.

August Comte (1798-1857), otac sociologije i pozitivizma, jedno vrijeme Saint-

Simonov tajnik, donosi znaajnu klasifikaciju znanosti. S teorijom stepenica Hegel je ostavio

traga na Comtea koji reda znanosti tako da je racionalno ispitivanje svake kategorije

zasnovano na pravilima prethodne kategorije. Polazna osnova njegove klasifikacije je njegovo

nauavanje o razvoju ljudske misli kroz tri stadija: teoloki (fiktivni), metafiziki (apstraktni)

i pozitivni (znanstveni) stadij. Razvoj znanosti je doao u pozitivni stadij pa se ona mora i

dijeliti na toj matematiko-prirodoslovnoj osnovi.

60 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 309. Pojednostavljeni oblik.

25

Comte klasificira znanosti na sljedei nain:

znanosti o sirovim tijelima matematika filozofija matematike raun geometrija teorijska matematika (mehanika, statika, dinamika) astronomija filozofija astronomije openito promatranje (geometrijska i mehanika astronomija) pozitivna kozmologija fizika filozofija fizike openito promatranje (mehanika, termologija, akustika, optika) kemija filozofija kemije openito promatranje (organska kemija, anorganska kemija) znanosti o ureenim tijelima psihologija filozofija psihologije openita promatranja (struktura ivog tijela, psihologija razuma) sociologija metoda znanost (struktura ljudskog drutva, zakoni razvoja drutva)

Shema 16. Podjela znanosti u Comtea.61

Comte odbacuje podjelu znanosti prema ljudskim sposobnostima, jer u svakoj svojoj

djelatnosti ovjek istovremeno koristi sve svoje sposobnosti. Znanosti klasificira prema

objektu. Primarna linearna podjela je na teorijske i primijenjene znanosti (tako, npr. botanika

vie ne spada pod biologiju), ali svaka primijenjena znanost ovisi o vie teorijskih. Teorijske

znanosti dijeli na apstraktne (bave se principima) i konkretne (partikularne, opisne). Reda ih

po principu opadajue openitosti i apstraktnosti, a rastue sloenosti njihovih predmeta.

Comte, nadalje, sve teorijske znanosti dijeli na dva usporedna niza. U prvom se nalaze

teorijske znanosti u pravom smislu rijei, a u drugom deskriptivne. Svaka teorijska znanost

ima odgovarajuu deskriptivnu, kao: opa fiziologija botanika i zoologija. Comteov sustav

je primjer dvodimenzionalne klasifikacije, gdje se podjela znanosti po predmetu kria s

podjelom po obiljejima znanja na "apstraktne, ope" i "konkretne, posebne, deskriptivne"

znanosti. Diobu znanosti na osnovu vie kriterija kasnije slijede Ampre i Wundt. U

klasifikaciji princip "koordinacije je dugo vremena bio dominantan. Klasifikacija nauka koja

je predstavljala najsavreniji domet ovog principa (postavivi istovremeno i podlogu za

primjenu novog principa principa subordinacije) bila je klasifikacija nauka A. Comtea."62

61 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. II. Str 59-60. Pojednostavljeni oblik. 62 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 42.

26

Auktori rasprave Die Klassifikation der Wisschenschaften als philosophisches Problem tvrde

da se ne moe sa sigurnou utvrditi stupanj apstraktnosti svake pojedine znanosti i, prema

tome, da se ne moe izraditi linearna klasifikacija na toj osnovi. Do istog su zakljuka doli i

u pogledu diobe po stupnju openitosti.

Andr-Marie Ampre (1775-1836) francuski fiziar i matematiar, dri nunim

klasificirati znanosti prema njihovu sadraju na sljedei nain:

kozmoloke znanosti matematike znanosti aritmologija geometrija mehanika uranilogija fizikalne znanosti opa fizika tehnologija geologija speleologija prirodna znanost botanika agrikultura zoologija zoo medicinske znanosti medicinska fizika higijena znanost o bolestima praktina medicina nooloke znanosti filozofija znanosti psihologija metafizika etika znanost o volji znanosti o ljudskom ophoenju znanost o jeziku knjievnost umjetnost pedagogija etnoloke znanosti etnologija arheologija povijest religiozne znanosti politike znanosti nomologija vojno umijee socijalna ekonomija politika

Shema 17. Podjela znanosti u Amprea.63

63 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 312. Pojednostavljeni oblik.

27

Ampre u klasifikaciji poinje s grupiranjem pojedinanih objekata, koji imaju realnu

vezu, i na ovoj osnovi utvruje sadraj znanosti. Miljenja je da klasifikaciju treba graditi na

osnovi indukcije. Zato gledita treba usporeivati da bi se izgradilo zajedniki zakon. On dri

da se samo povezivanjem definicije i klasifikacije moe pronai klasifikacija znanosti prema

njihovim stvarnim analogijama. Definiciju i klasifikaciju dri za "dva kljua" svojeg sustava.

Uvidjevi mogunost vieaspektne klasifikacije u predgovoru svoje klasifikacije pie: "Ve

davno sam primijetio kako je nuno da odreivanje pojedinih obiljeja, po kojima se

definiraju i klasificiraju znanosti, ne lei u samoj prirodi stvari na koje se odnose, nego se

moraju uzeti u obzir i razliita gledita s kojih se promatraju objekti."64 On sam predlae

razliita gledita: autopska, kriptorska, troponomska i druga.

Isidore Geoffray de Saint-Hilaire (1805-1861) francuski zoolog predloio je

paralelnu klasifikaciju kako bi se bolje razumjela vieaspektnost gledita. On klasificira

znanosti na sljedei nain:

openiti red red prvog dijela red drugog dijele 1. matematike teorijske ili isto praktine ili znanosti matematike znanosti primijenjene mat. zn. 2. fizikalne teorijske fizikalne praktine fizikalne znanosti znanosti ili kozmoloke znanosti ili tehnol. 3. bioloke teorijske biol. znanosti praktine biol. zn. / znanosti ili prirodne zn. poljop. i med. zn. 4. socijalne zn. teorijska sociologija praktina soc. ili politika. Shema 18. Podjela znanosti u Saint-Hilairea.65

Njegova klasifikacija, isto kao i Ampreova poinje od istraivanja objekta, tvrdei da

se pri redanju znanosti u klasifikacijskom redu mora potivati jedinstvo logikog i

historijskog. Kao ve kod Hegela, Comtea i Amprea, i kod Saint-Hilairea je zamjetljiva

teorija evolucije u nizu glavnih klasa. To e Spencer i Kedrov kasnije posebno isticati. Saint-

Hilaire to izrie ovako: "logika i povijest se meusobno verificiraju, ili jasnije, ono to

logino prethodi je isto tako i historijski prethodno Matematika, znanost vjenih istina, je

svim znanostima povijesno preddana. Mlae od matematike su fizikalne znanosti, ali su bile

prije biolokih, isto tako kao to su materija i anorganska tijela postojala prije ivih bia. I na

kraju socijalne znanosti su one koje su se razvile najkasnije, kao to je i ovjek na kraju

64 A. M. Ampre. Essai sur la philosophie des sciences, ou exposition analytique d'une classification naturelle de toutes les connaissances humaines. Partie 1-2. Paris 1834-1843. (Citirano prema Dahlberg, I. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 39.) 65 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 313. Pojednostavljeni oblik.

28

vrhunsko djelo, kruna, stvaranja. Znanosti se dakle razvijaju istim redom kako su nastale

stvari u prirodi."66

U prvoj liniji Saint-Hilaire predlae podijeliti znanosti prema objektivnim obiljejima,

jer subjektivne razlike pokazuju samo sekundarno na njima. Znanosti su tako podijeljene

prema glavnim predmetima koji grade nau spoznaju: matematika, fizika, biologija i

sociologija. Na drugom stupnju podjele, koji se gradi prema subjektivnom obiljeju, znanosti

se dijele na teorijske i praktine. Saint-Hilaire veli da Comte stalno mijea nae dvije

spoznajne kategorije, a Ampre da ih uporno dijeli. Veli da Ampre nije prepoznao da se

moe "spojiti, bez da se sjedini, razlikovati, bez da se izolira."67 Zato Saint-Hilaire vidi izlaz u

paralelnoj klasifikaciji. Sve znanosti imaju za cilj dobar ivot ovjeka, materijalni cilj, koliko

god bile teorijske. Jednako kao i Comte "Saint-Hilaire nije dovoljno uvidio da razlika izmeu

teoretskih i praktinih znanosti nije u njihovu odreenju svrhe, nije u subjektivnom obiljeju,

nego u razlikovanju objekata istraivanja, tj., u jednom isto objektivnom obiljeju, i da zato

teoretsko i praktino znanje moraju graditi jednu jedinstvenu klasifikaciju, a ne biti

podijeljene u dvije paralelne."68

Za drugu je polovicu 19, stoljea karakteristino "odvajanje klasifikacije knjiga od

filozofske sistematizacije znanosti to za biblioteno-bibliografsku praksu nije odigralo samo

negativnu, nego i pozitivnu ulogu."69 Pozitivna strana je to to je biblioteno-bibliografska

klasifikacija ostala blie svakodnevnom ivotu i njegovim zahtjevima.

U moderno doba klasifikacija znanosti je postala specijalna grana filozofije, tj., nastaje

znanost o znanosti. Otuda imamo mnoge filozofske podjele znanosti u 19. stoljeu, sa sve jae

izraenim spoznajno-teorijskim aspektima. Tako, primjerice, treba razumjeti Oppenheimerov

"prirodni poredak znanosti". On veli da je znanost "jedno ivue cijelo. Svijest o njenoj

cjelovitosti se izgubila u nae vrijeme; pod gospodstvom specijalizacije izgubi se pogled na

znanost kao cjelinu."70 Takoer tako, "za P. Tillicha postavljanje sustava znanosti nije samo

cilj, nego i izlazna toka spoznaje: 'Spoznato je ono to je kao nuni dio nekomu sklopu

podreeno. Pojedinane stvari u svojoj izdvojenosti nisu predmet spoznaje. Gdje nedostaje

povezujui sklop tu se samo uoava, ali ne i spoznaje.' Za njega se ne radi samo o podjeli

gledita, on trai za stvaralakim stajalitem, iskonske intuicija sustava; jer 'svaki sustav ivi 66 I. G. Saint-Hilaire. Histoire naturelle gnrale des rgnes organiques, principalement etudies chez I'homme et les animaux. T. 1-3. Paris, 1854/1860 (Citirano prema Dahlberg, I. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 38-39.) 67 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. II., str. 75. 68 Navedeno djelo. Str. 76. 69 Navedeno djelo. Str. 25. 70 Navedeno djelo. Str. 21.

29

od principa na kojem je zasnovan i izgraen'. Za njega je 'metafiziko ivotna snaga, smisao i

krv sustava'"71 to dolazi do izraaja kroz njegovu trostruku podjelu na: idealne, realne i

normativne znanosti.

Herbert Spencer (1820-1903) je odbacio Comteovu klasifikaciju znanosti po

opadajuoj openitosti tvrdei da svaka znanost sadri vie ili manje ope stavove. On

klasificira znanosti na sljedei nain:

1. apstraktna klasa 1.1 logika 1.2 matematika

.1 geometrija

.2 statika (aritmetika, algebra, kinematika) 2. apstraktno-konkretna klasa 2.1 mehanika .1 statika .2 hidrostatika .3 dinamika 2.2 molekularna mehanika .1 statika .2 dinamika 3. konkretna klasa

astronomija astrogonija (solarna mineralogija, solarna meteorologija) geogonija (geologija, mineralogija, meteorologija) biologija

.1 morfologija (opa i specijalna)

.2 fiziologija

.3 psihologija (opa i specijalna) Shema 19. Podjela znanosti u Spencera.72

Spencer je isto tako odbacio i drugu Comteovu misao o tome da svaka znanost sadri

apstraktni i konkretni dio, tvrdei da se sve znanosti dijele na: apstraktne, apstraktno-

konkretne i konkretne. Konkretne znanosti prouavaju konkretne pojave u njihovu totalitetu,

apstraktno-konkretne ralanjuju ove cjeline na dijelove i faktore, koje ispituju odvojeno, dok

apstraktne znanosti istrauju iste forme u kojima se konkretne pojave javljaju i odnose koji

meu tim pojavama postoje. "Kriterij je za ovu trolanu diobu stupanj apstrakcije u odnosu

prema objektu spoznaje, to za Spencera kao empiriara u teoriji spoznaje nije sluajno."73

Meu znanostima ovih triju skupina postoji poseban logiki odnos u tom smislu to su

znanosti prve skupine sredstvo za prouavanje znanosti druge skupine, a druge opet za tree.

U Spencerovu su sistemu dakle prisutna dva principa. Tri velike skupine znanosti slijede po

redu rastue konkretnosti, a konkretne znanosti po redu evolucije. Spencer je kao uvjereni

71 I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 33. 72 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 314. Pojednostavljeni oblik. 73 M. Mikai. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 114.

30

evolucionist, za kojega je zakon razvitka opi zakon koji vrijedi u svim podrujima stvarnosti,

primijenio taj princip u svojoj klasifikaciji znanosti u razvrstavanju znanosti tree skupine

konkretnih znanosti. Temeljni princip svega jest zakon razvitka iz jednostavnog u sloeno.

Kedrov zamjera Spenceru to ideju evolucije nije primijenio na sve znanosti.

Wilhelm Wundt (1832-1920) razdjeljuje znanosti na:

formalne (matematika) realne

prirodne fenomenoloke

ope (astronomija, geometrija) posebne (mineralogija, botanika, zoologija)

sistematske (ope, posebne) genetike

ope (astrofizika, kozmologija) posebne

duhovne fenomenoloke

ope (psihologija) posebne (psihologija naroda, antropologija, etnologija)

sistematske ope (filologija) posebne (nacionalna ekonomija, politika, pravo, teologija)

genetike ope (individualna povijest, narodna povijest, svjetska povijest) posebne (povijest drave, povijest religije, povijest umjetnosti)

filozofski znanosti genetiko uenje o spoznaji

formalno (logika) realno (gnoseologija)

sistematsko uenje o principima ope (metafizika) specijalno

filozofiju prirode (kozmologiju, antropologiju, biologiju) filozofiju duha (etika, filozofija prava, estetika)

Shema 20. Podjela znanosti u Wundta.74

Wundt je dao genetiku klasifikaciju, s njena dva oblika: konstruktivnim, koji daje niz

objekata u logikom poretku i rekonstruktivnim, koji pokazuje realan razvoj od jednog tipa do

drugog. Logika i gnoseologija su obuhvaene metodologijom, a filozofija duha filozofijom

povijesti, dok filozofija povijesti nauava itav niz filozofskih nauka.

74 Shema je preuzeta iz: Enciklopedijski leksikon bibliotekarstva, 1964. Str. 155. Pojednostavljeni oblik.

31

Bonifacije Mihailovi Kedrov (1903-1985), sovjetski filozof, kemiar i povjesniar

znanosti iznosi sljedeu sistematiku:

filozofske znanosti (dijalektika, logika) matematike znanosti (matematika logika, matematika) prirodne i tehnike znanosti (mehanika, fizika, kemija, biologija, geografija) drutvene znanosti (povijest, arheologija, etnografija, politika ekonomija) jezine znanosti psihologija

Shema 21. Podjela znanosti u Kedrova.75

Danas se znanosti najee klasificiraju po predmetu i metodi. Zapravo ne postoje

ozbiljniji filozofski pokuaji da se izradi shematski prikaz klasifikacije znanosti.

Klasifikacija znanosti danas prema Bazali:

formalne znanosti, koje prouavaju samo formalnu stranu realnih stvari, kao to su matematika i formalna logika.

realne znanosti, koje prouavaju realne predmete i zbivanja, a dijele se na: 1. prirodne znanosti koje prouavaju prirodne pojave: biologija, fizika, kemija. 2. duhovne znanosti: psihologija, sociologija, povijest, politika ekonomija itd. 3. drutvene znanosti: sociologija, politika i drutvena povijest, politika ekonomija

itd. 4. sistematske znanosti koje sistematski zaokruuju spoznaju o jednom odreenom

podruju: sistematska zoologija, botanika, mineralogija itd. 5. genetike znanosti koje prouavaju razvojni aspekt predmeta i pojava kao to su

kozmologija, geologija, genetika i uope povijest razvoja. 6. primijenjene znanosti: medicina, veterina, pravo, agronomija, tehnika i dr.

Shema 22. Podjela znanosti u Bazale.76

3. Logika struktura podjele dihotomija, trihotomija, politomija

U logici se klasifikacija definira kao potpuno provedena divizija nekog vieg pojma

kroz sve ljestvice niih pojmova do potpunog sistematskog pregleda pojmovnog materijala.77

Strogo hijerarhijske klasifikacije organiziraju i prezentiraju znanje grupirano u skupove po

strunim podrujima. Obino su to teorijski ili filozofski bazirane sheme, a konstruirane na

deduktivan nain. Takve klasifikacijske sheme mogu esto dovesti do problema zbog svoje

filozofske i deduktivne prirode. Ograniene su svojom prvotnom strukturom i koliinom

znanja u vrijeme njihova nastanka, te teko podnose promjene i umetanje novih pojmova.

Filozofske klasifikacije ignoriraju zahtjeve eventualnog korisnika klasifikacije. Auktori se

ograniavaju samo na predstavljanje glavne tabele, ali ne i na potpodjelu znanosti.

Tradicionalni popisi predmeta namijenjeni su bavljenju itavim ljudskim znanjem, dok se

75 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. II. Str. 750. Skraeni oblik. 76 Shema je uz skraenja preuzeta iz: Bazala, 1986. Str. 16-17. 77 Vidi. Filozofijski rjenik. Ur. Vladimir Filipovi. Zagreb : Matica hrvatska, 1965. Str. 209.

32

veina modernih tezaurusa bavi samo dijelom toga znanja. Te injenice ine filozofske

klasifikacije nepraktinima za bibliotekarsku primjenu kojoj praksa namee drugaija

rjeenja. Jo u 17. stoljeu G. W. Leibniz se zalae za praktinu a ne spekulativnu ralambu

knjininog fonda, drei da vrijednost knjinice poiva na njenoj korisnosti. Takoer, G.

Naud dri da "razvrstavanje, a na osnovi njega izlaganje knjiga, ne treba slijediti teorijski

osmiljene filozofsko-enciklopedijske sustave, ve stajalita koja polaze od svrsishodnosti."78

Naelo korisnosti isticali su prije Leibniza, James Dury i James Kirkwod. U 19. stoljeu J. G.

Seizinger se takoer zalae za svrhovito sreivanje knjininih fondova sukladno unutarnjem

ustroju odreene knjinice i potrebama njenih korisnika za graom, a ne slijedom ope

klasifikacije znanosti.79

Za filozofske klasifikacije je posebno tipino da se njihove osnovne podjele ine

prema odreenim principima. Aristotel je tu u mnogo emu dobar primjer: kroz od njega

primijenjeni dihotomski podijelni princip i kroz trihotomiju svoje filozofske podjele (na

teoretsku, praktinu i poetinu). Dihotomija je "openito svaka dvodijelna podjela. U

logikom smislu oznauje dijeljenje pojma na dva openito suprotna pojma, koji zajedno

obuhvaaju cjelokupno podruje vrijednosti."80 Porfirije (233-304) teorijski utemeljuje

dihotomijsku (dvolanu) podjelu oslanjajui se na Aristotela.81 Shematski se to moe prikazati

na sljedei nain:

supstancija netjelesna tjelesna neiva iva neosjetilna osjetilna neumna umna Shema 23. Porfirijevo stablo.

Dihotomijska podjela koja esto prati model da-ne principa ili ili-ili principa moe se

nai kod Avicene, Hobbesa, Comtea na prvom stupnju ralambe, kod Kruga i Ampre se

nalazi kroz cijeli sustav ralambe. Mnogostruko je s time povezan formalni princip

ralambe kao kod Avicene koji razlikuje: praktine i teorijske znanosti. Tomu nasuprot

Hobbes polazi od materijalnog gledita. On razlikuje: znanosti koje prikazuju spoznaje

78 T. Aparac-Gazivoda. Teorijske osnove knjinine znanosti. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1993. Str. 15. 79 Usp. J. G. Seizinger. Theorie und Praxis der Bibliothekswissenschaft. Dresden : Verlag von Louis Ehlermann, 1863. Str. IV. 80 A. Mii. Rjenik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 65. 81 Izvrstan primjer primjene dihotomije u ralambi etverokuta nalazi se jo prije Porfirija kod grkog matematiara Herona (1. stoljee) (Usp. Kova, 1994. Str. 155 i Anzenbacher, 1995. Str. 82.)

33

injenica i znanosti koje prikazuju spoznaje posljedica, koje proizlaze iz prirodnih tijela. Krug

polazi od filolokih i realnih znanosti, dok Comte razlikuje: znanosti o sirovim tijelima i

znanosti o ureenim tijelima, a Ampre: kozmoloke i nooloke znanosti. Ampre u svojoj

podjeli na prvom stupnju ima dihotomiju, na drugom i treem stupnju etverostruku podjelu,

a na etvrtom stupnju opet dihotomiju. Na osnovi ove jake povezanosti dijelova sustava koji

se odnose na odreene sadraje s formom, Ampre dolazi do naziva znanstvenih podruja

koja u njegovo vrijeme jo nisu postojala, a dijelom ne postoje ni danas. Saint-Hilaire takoer

polazi od etiri polazne klase s po dvije potklase.

U filozofskim klasifikacijama nalaze se ee trihotomijske, nego dihotomijske

ralambe. Samo u sluaju Hegela trolana podjela e se zadrati i na sljedeim stepenicama

hijerarhije. U veini sluajeva je trolana podjela vezana za sadraj, dakle obino neformalno

nabrajanje. Samo se Spencer koristi formalnom trihotomijom: apstraktna klasa, apstraktno-

konkretna klasa i konkretna klasa. Nekoliko primjera trolane podjele: Policiano (teologija,

filozofija i prorotvo); Nicolio (prirodna filozofija, politika filozofija i logika); Huarte

(umjetnosti i znanosti dijeli na one: koje se mogu dokuiti pamenjem, koje ovise o razumu i

koje nastaju uobraziljom); F. Bacon: (povijest, poezija i znanost ili filozofija); Hegel (logika,

prirodna filozofija i filozofija duha). Trihotomija ovakve vrste nije primijenjena samo u

filozofskim klasifikacijama, nego i u ralambi enciklopedija, npr. od B. Latinia, koji s time

djelomino ide natrag k Aristotelu, ili od Diderota i d'Alemberta, koji se vraaju na F.

Bacona.

Ostale filozofske klasifikacije polaze od velikog broja klasa. Tako primjerice: R.

Bacon navodi pet: gramatika i logika, matematika, filozofija, medicina, mehanike znanosti, i

etika; Kedrov est, od kojih su etiri skup vie znanosti: filozofske znanosti, matematike

znanosti, prirodoslovne i tehnike znanosti, socijalne znanosti, jezine znanosti i psihologija.

Moe se naslutiti da se takve politomije koje su karakteristine za bibliotenu klasifikaciju iz

ovog podruja primjene povratno utjecale na filozofske klasifikacije.

Objedinjavanje vie znanosti, kao kod Kedrova moe se primijetiti, takoer, ve kod

Kruga, pa i kod Amprea i Saint-Hilairea. Ovakav nain disciplinskog povezivanja znanosti

moe se gledati kao posebnost filozofskih klasifikacija, budui se takvo okupljanje ne moe

nai u drugim klasifikacijama. To se moe vidjeti kao nedostatak, da veina filozofskih

klasifikacija uvijek sadri malo stupnjeva hijerarhije, a njihovo nazivlje zavrava samim

pojmom znanosti, tako da stvarni opseg pojma ne moemo odrediti. Za filozofske

klasifikacije vaniji je unutarnji sustav koji daju sustavni principi i dijelovi. Do toga je ve

doao Ampre. On trai da sredstva definicije treba povezati s klasifikacijom, to je u njegovu

34

sustavu formalne podjele bilo mogue. Filozofske klasifikacije imaju prvenstveno za cilj

sustavno odreenje meuodnosa disciplina, jer polaze od pretpostavke da pravilno

uspostavljen odnos meu klasama donosi nove spoznaje iz odnosa samog.

Naela logike osiguravaju sustavnost i razumljivost. Svaka klasifikacija mora

zadovoljiti logike zahtjeve (dosljednost, potpunost, iskljuivost) koji vrijede za sve

razdiobe.82 Ova pravila, "iako besprijekorna s formalnog gledita, malo se koriste u praksi.

Sam proces znanstvene klasifikacije odvija se na manje formalan nain nego to to pravila

zahtijevaju."83 Oblikovanje skupina na logikim naelima je nedostatno za bibliotenu

klasifikaciju, na tim temeljima ono se moe provesti samo djelomino. Dewey, UDC i Bliss

"ne slijede dosljedno loginu podjelu ni na globalnoj, a ni na posebnim podjelama."84

Formiranje skupina prema logikim naelima nije dostatno pri predstavljanju kompletne baze

za knjininu klasifikaciju. Svakoj bibliotenoj klasifikaciji su praktina rjeenja, vie ili

manje, utjecala na ureenje sustava.

Klasifikacija znanosti se vri utvrivanjem predmeta, metode i cilja odreene znanosti.

Poreenjem njihovih predmeta, odnosa, metoda, uvjeta spoznaje predmeta i ciljeva kojima

tee. Kedrov, s metodolokog aspekta odnosa meu znanostima, razlikuje vanjsko i unutarnje

povezivanje meu znanostima. Vanjsko povezivanje je kada se znanosti redaju jedna do druge

s otrim meusobnim granicama, to odgovara principu koordinacije. Unutarnje povezivanje

je kada se znanosti izvode jedna iz druge, to odgovara principu subordinacije.

"Karakteristiku formalnih klasifikacija u pogledu logike osnove predstavlja postojanje

odabranog diobenog principa koji nalae iskljuivanje odreenog broja diobenih lanova.

Nasuprot tome, kod primjene principa subordinacije u obzir se prvenstveno uzima razvoj

pojmova i njihovi prelazi iz jednog u drugi, pri emu se iskljuuje misao o otrom

razgranienju nauka."85 U novijim tehnikama klasifikacije mnoga logika rjeenja su

naputena. Metoda facetne analize je laki i primjereniji proces za izradu rasporeda.

4. Razvoj sustava biblioteno-bibliografske klasifikacije

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljee rasprava o klasifikaciji znanosti nalazi svoje mjesto,

pored ostalog, i u bibliotekarstvu, odnosno bibliotenoj klasifikaciji. U tom razdoblju

prevladava miljenje da klasifikacija knjiga u knjinici treba biti primjerena svom zadatku, a

82 Usp. S. Kova. Logika. Zagreb : Hrvatska sveuilina naklada, 1994. Str. 154-156. 83 J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 43. 84 Navedeno djelo. Str. 64. 85 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 39.

35

taj je, da omogui korisniku da najbrim putem doe do znanja sadranih u knjigama. To je

vrijeme isticanja i uspostavljanja otvorenog pristupa grai, to je guralo klasifikaciju znanosti

u prvi plan. Valjana bibliotekarska klasifikacija prema tome treba da je usklaena s

klasifikacijom znanosti. No promjene u strukturi znanosti brzo su pokazale da se bibliotena

klasifikacija ne moe oslanjati samo na klasifikaciju znanosti, bar ne na takav nain. Zato

bibliotena klasifikacija "uvodi i druga, pomona sredstva za utvrivanje i pronalaenja

znanja i poruka sadranih u knjigama. Teite interesa i stvaralakog duha sada se premjeta s

pitanja 'pravog redoslijeda znanosti' na pronalaenja formalnog, opeg i zajednikog u djelima

s podruja najrazliitijih znanosti."86 Takve formalne kategorije bi bile: objekti, svojstva,

aktivnosti, dimenzije, oblici, fokusi i drugo.87 Pitanje ope klasifikacije znanosti prelazi u

drugi plan. "Tenja da se na opim naelima utemelji i teorija bibliotenih klasifikacijskih

sustava i teorija klasificiranja, u smislu sadrajne analize i definiranja, te da se objedine u

znanstvenom miljenju svi postupci u kojima se realizira sama klasifikacija, kroz strukturu

miljenja, jezik i znakove pomou kojih se u polju praktinih rjeenja i stvaralake moi

klasifikatora potvruje znanstvenost posla, utvrdila je i odrednice bibliotene klasifikacije."88

Dioba sveukupnog podruja znanja prema tradicionalnim znanostima ne prua sigurnu

osnovu za biblioteno razvrstavanje grae, jer su granice izmeu disciplina neodreene, pa se

podruja koje pojedine discipline pokrivaju meusobno