43
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA INFORMACIJSKE ZNANOSTI KATEDRA ZA BIBLIOTEKARSTVO Marinko Nikolić KLASIFIKACIJA ZNANOSTI Izvorište bibliotečno-bibliografske klasifikacije DIPLOMSKI RAD Zagreb, 2004.

klasifikacija znanosti

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: klasifikacija znanosti

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA INFORMACIJSKE ZNANOSTI

KATEDRA ZA BIBLIOTEKARSTVO

Marinko Nikolić

KLASIFIKACIJA ZNANOSTI

Izvorište bibliotečno-bibliografske klasifikacije

DIPLOMSKI RAD

Zagreb, 2004.

Page 2: klasifikacija znanosti

2

Sadržaj

Uvod……………………………………………………………………………2

1. Klasifikacija znanosti – bibliotečna klasifikacija…………………………..3

1. 1. Znanost………………………………………………………………..4

1. 2. Klasifikacija……………………………………………………….…..6

2. Pregled klasifikacije znanosti………………………………………………10

2. 1. Antika i srednji vijek………………………………………………….10

2. 2. Novi vijek……………………………………………………………..15

2. 3. Moderno doba…………………………………………………………22

3. Logička struktura podjele – dihotomija, trihotomija, politomija……….…..30

4. Razvoj sustava bibliotečno-bibliografske klasifikacije…………………….33

Zaključak……………………………………………………………………….38

Popis shema…………………………………………………………………….40

Literatura……………………………………………………………………….41

Page 3: klasifikacija znanosti

3

Uvod

Osnovna je namjera prikazati opće odrednice klasifikacije znanosti analizirati njezine

odlučujuće utjecaje na konstituiranje bibliotečnih klasifikacija. U tu svrhu bit će napravljen

izbor klasifikacija opće znanosti. Razmotrit će se samo značajnije klasifikacije o kojima se

najčešće raspravlja. Reprezentativnim će se izborom klasifikacija nastojati pokriti dulje

povijesno razdoblje kako bi dobili cjelovitiju sliku. Nadalje, izbor će se ograničiti na

"klasifikacije za predstavljanje znanja", odnosno na "filozofske klasifikacije" po tumačenju I.

Dahlberg1 Ovo ograničenje ne znači udaljavanje od bibliotečno-bibliografske klasifikacije,

nego želju ispitivanja samih osnova znanja i oblika znanosti na koje se, na kraju značajnim

dijelom, oslanjaju i bibliotečne klasifikacije. Pritom je nakana kroz izvorišna područja i

paradigme filozofije, logike i spoznajne teorije prikazati osobine i probleme svake od

klasifikacija, posebnosti i međusobne uvjetovanosti; pogledati s kakvom se logičkom

strukturom služe pojedini auktori, te na kojoj osnovi vrše klasificiranje znanosti. Teorijska,

metodološka i praktična određenja klasifikacije opće znanosti promatrat će se kroz

mogućnosti i rješenja njihove primjene u suvremenim bibliotečno-bibliografskim

klasifikacijama.

Povijesni pregled uzet za okvir jednog dijela prikaza trebao bi biti prikladan za

pokazivanje višestrane uvjetovanosti razvoja klasifikacije opće znanosti prethodnim

klasifikacijama i svjetonazorom određenog povijesnog razdoblja, ali i pogodna osnova za

promišljanje problema suvremenih bibliotečnih klasifikacije, kao i klasifikacije znanosti

općenito.

Najprije treba općenito, uvodno, staviti u odnos opću klasifikaciju znanosti i

bibliotečnu klasifikaciju. Zatim treba reći što je znanost, kako se kroz povijest razvijala i

poimala, odnosno klasificirala. Određene klasifikacije znanosti pojedinih autora, njihova

obilježja, međusobni utjecaji kao i utjecaji na bibliotečnu klasifikaciju bit će metodološki

prikazani kroz povijesni pregled. Budući da na jednom od ishodišta razvoja klasifikacije opće

znanosti, jednim svojim bitnim djelom, stoje i suvremeni bibliotečni klasifikacijski sustavi -

pokazujući njihovu međusobnu uvjetovanost, ali ne i nužno paralelan razvoj ili ovisnost -

uvidom u njihove osnovne "klasifikacijske" probleme bit će zaključena ova rasprava.

Ovaj rad bi trebao, obrađujući problematiku s teorijske strane, u nekoj svojoj daljnjoj

namjeri pomoći u rasvjetljenju jedne strane tog odnosa, budući da se rasprava o bibliotečnoj

klasifikaciji ne može ograničiti samo na problem klasifikacije znanosti.

1 I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 30.

Page 4: klasifikacija znanosti

4

1. Klasifikacija znanosti - bibliotečna klasifikacija

Odnos klasifikacije znanosti i bibliotečne klasifikacije je nužno uvjetovan i proizlazi

prvenstveno iz odnosa znanosti i knjige u smislu njihove uzajamne uvjetovanosti. Znanost

gradi pojmovni univerzum (klasificira), a bibliotečna klasifikacija, ovisno o društvenim,

izvedbenim i drugim rješenjima – uspješno ili manje uspješno – odgovara praktično na takav

pojmovni univerzum koristeći iste ili slične pojmove želeći biti razumljiva. Klasifikacija

znanosti je dio problemskog kruga bibliotečne klasifikacije. Filozofija znanosti je, i prije nego

li je postojala kao znanstvena disciplina, kroz promišljanje znanosti neizravno utjecala na

formiranje bibliotečnih klasifikacijskih sustava.2 "Proces klasificiranja stvari sadrži formiranje

hipoteze o prirodi stvari ili je dio nje."3 I za bibliotečnu klasifikaciju se može reći da jednim

svojim djelom u sebi sadrži formiranje slike o prirodi stvari, a time se nedvojbeno približava

području filozofije i filozofije znanosti, odnosno onomu čime se one bave. "Pitanje opće

klasifikacije znanosti izvan filozofije znanosti po svojoj je primjeni prisutno u mnogim

djelatnostima, pa tako i u bibliotekarstvu u okviru teorije sistematskog kataloga. Pitanje ovdje

glasi: kakav treba da bude sistem za klasifikaciju knjiga i u kakvu odnosu treba da bude

prema sistemu znanosti?"4 U tumačenju bibliotečne klasifikacije potrebno je, dakle, filozofski

pitati o klasifikaciji opće znanosti.

Razvoj znanosti pred nama formira nova znanstvena područja. Rezultat je toga

povećanje broja informacija i izvora znanja. Golem je interes za informacijama među

predstavnicima najrazličitijih područja znanosti i djelatnosti. Broj tih stoljećima skupljanih

podataka toliko je porastao da ni najveće institucije zadužene za to ne uspijevaju kontrolirati

njihov protok. Od prvobitnih, posve jednostavnih i primitivnih oblika klasificiranja pisane

građe, pa do suvremenih baza podataka, brojni klasifikacijski sustavi prolazili su kroz različite

faze i oblike. Neprekidno su se usavršavali i razvijali kako bi svojim shemama mogli

obuhvatiti ljudsko znanje i razinu znanstveno-tehničkih dostignuća u danom trenutku. 2 Filozofija znanosti (Philosophy of Science, Wissenschaftphilosophie) je znanost o znanosti. Razmatra principe znanstvenog istraživanja, putove znanstvene spoznaje, provjere znanstvenih hipoteza, teorija, problem "rasta" znanosti – jednom riječju, ispituje kakvu formalnu logiku i metodologiju zahtijeva moderna znanost. Golem utjecaj na razvoj filozofije znanosti u 20. stoljeću imala je fizika, osobito pojavom kvantne teorije i teorije relativnosti; zatim dostignuća u psihologiji, sociologiji, a otprilike od polovice 20. stoljeća nagli razvoj molekularne biologije, evolucijske biologije i genetike. Pored filozofskih utjecaja na klasifikacije u bibliotekarstvu značajan utjecaj imaju i: logika, lingvistika, zatim utjecaji proizišli iz knjižničarske prakse, te društveni utjecaji organizacije školstva i društva općenito. 3 M. R. Cohen; E. Nagel. An introduction to logic and scientific method. Bombay [etc.] : Allied Publishers Private Limited, 1978. Str. 223. 4 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109.

Page 5: klasifikacija znanosti

5

Kada se u knjižničarstvu govori o klasifikaciji, onda se u prvom redu govori o radu na

stvarnim katalozima. To su stručni i predmetni katalog koji su bibliotečna organizacija i

prezentacija znanja pohranjenih u knjižnicama. Bibliotečna klasifikacija podrazumijeva,

najprije, identifikaciju sadržaja određene publikacije, a zatim njeno prevođenje na neki od

klasifikacijskih jezika i uključivanje u cjelinu odgovarajućih sadržajnih baza podataka.

Klasificirati neku knjigu u bibliotečno-informacijskoj djelatnosti znači odrediti joj mjesto u

sustavu znanstvenih i stručnih disciplina, sustavu koji je iskazan korištenom bibliotečnom

klasifikacijskom shemom. Pitanje same klasifikacije znanosti kao takve knjižničaru se izravno

ne postavlja dok radi na tablicama, jer su te tablice već jedna vrsta odgovora na to pitanje.

1. 1. Znanost – klasifikacija

Rječnici znanost obično definiraju kao "metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o

razložnim svezama u stvarnim područjima koja se pod određenim vidom … izdvajaju iz

stvarnosti kao cjeline."5 Znanost je skup metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o

određenom aspektu zbilje, a također znači i djelatnost kojom stječemo ta znanja.6 Znanost nije

suma činjenica o objektivnoj stvarnosti do kojih se dolazi slučajno, pukim zbrajanjem, nego

suma znanja koje je sistematizirano i argumentirano i do kojeg se dolazi svjesnom primjenom

određenih metoda istraživanja, metoda koje su i same znanstveni (filozofski) problem.7

Znanost je dugo, od svoga "helenističkog" postanka do kasno u srednji vijek

"označavala ujedinjeno znanje s metafizikom [filozofijom] na čelu koja je ostalim

disciplinama (logici, fizici, matematici) pribavljala ontološke i logičke principe."8 Filozofija

je utemeljujuća znanost koju se zajedno s pojedinačnim znanostima, naukama i strukama

mislilo kao raščlanjeno jedinstvo. "Pojam znanosti … i svijest o biti znanosti … bili su

identični s pojmom i biti filozofije"9, bez koje nije moguće nikakvo drugo umovanje i znanje.

Antičke i srednjovjekovne znanosti shvaćaju utemeljujući, razložni sklop zbilje kao

zakonitost bīti koja vlada u predmetima i pojavama. Pod scientia se smatra svaki sustav

spoznaje iz uzroka, tj. iz općih konstitutivnih elemenata bića i njihova djelovanja. U

novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, taj utemeljujući

sklop je sveden na osjetilno opažljivo, slovi kao relacijski odnos između uzroka i učinka u

prirodnim pojavama. Odnos koji se može matematički kvantitativno formulirati, te temeljem

5 A. Halder. Filozofijski rječnik. Zagreb : Naklada Juričić, 2002. Str. 416. 6 Usp. V. Bazala. Pregled povijesti znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1990. Str. 170-172. 7 Prisjetimo se da su najveći napreci u znanosti (Galilei i Newton na svoj način, Bohr i Einstein na svoj) postignuti upravo zahvaljujući metodičkim obratima, kada su se ustaljene metode znanosti redefinirale. 8 A. Mišić. Rječnik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 280. 9 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1986. Str. 9.

Page 6: klasifikacija znanosti

6

kojega se te pojave mogu objasniti. U novome vijeku znanost gradi novu metodu motrenja

pojava, mjerenja i eksperimentiranje, postavljanja teorija i induktivnog zaključivanja. Sve

više, znanošću se smatra samo ono što je dostupno takvoj metodi koja općenito teži biti što je

moguće više matematičko-eksperimentalna. U tom duhu je engleski filozof William Whewell

(1794-1866) pod sciences stavio samo prirodne znanosti. To je tradicija do današnjeg dana u

anglosaksonskom krugu. Na drugoj strani su humanities. Jedno i drugo, sciencies i

humanities, sustavi su iskustvenog, empirijski zasnovanog znanja. U anglosaksonskom svijetu

od 19. stoljeća pa sve do danas (empirijske) prirodne znanosti su ideal svih znanosti. Dugo,

praktično sve do 18. stoljeća na Zapadu su sve prirodne znanosti bile pod prirodnom

filozofijom. Tako se primjerice, dio filozofije koji se bavio razmišljanje o principima po

kojima funkcionira priroda zvao philosophia naturalis, prirodna filozofija.10 "Novi vijek već

od svoga početka … traži veću specijalizaciju pojedinih znanstvenih predmeta; od tada je

teško govoriti o jednoj jedinstvenoj znanosti, pa se govori o velikom broju znanosti. S jedne

se strane odvojila filozofija i s njom teorijska znanost čiji je cilj otkrivanje istine uopće, kao i

formalne znanosti koje proučavaju formalnu stranu stvari i zbivanja, kao što je matematika,

dakako s tim da 'teorija' nema nikakve veze s spekulacijom nego joj je svrha sređivanje

činjeničnog gradiva, a filozofija povrh svega mora izgrađivati i usavršavati duhovnu

djelatnost čovjeka. S druge strane nastale su posebne znanosti, koje se zovu i realne znanosti,

jer proučavaju realne predmete i zbivanja, a dijele se na više podvrsta: prirodne znanosti ...

kao što su biologija, fizika, kemija itd.; psihologija ...; društvene znanosti ... kao što su

povijest, sociologija, politička ekonomija itd."11

U racionalističkoj, kontinentalnoj tradiciji temeljni se iskazi neke znanosti mogu

konačno potvrditi, shvaćeni su u uskoj vezi s nedvojbenošću. Kontinentalna tradicija,

predvođena Njemačkom, smatrala je svaki sustav razmišljanja o svijetu i čovjeku znanošću

(Wissenschaft), razlikujući prirodne i društvene (duhovne) znanosti, odnosno

Naturwissenschaften i Geisteswissenschaften.

U empirijskoj se tradiciji, a sve snažnije i u novije vrijeme, temeljni iskazi neke

znanosti smatraju hipotetički nedokidivima tako i prve i posljednje pretpostavke, uz koje se

svaka znanost mora vezati, više ne posjeduju samorazumljivost apsolutne valjanosti. "Na taj

je način, kao prvo, očito da se temeljne predodžbe o stvari u nekome znanstvenome stvarnom

10 Isac Newton svoje glavno djelo iz fizike naziva Philosophiae naturalis principia mathematica (1587), Josip R. Bošković Philosophiae naturalis theoria (1758), J. B. Lamarck Philosophie Zoologique (1809). 11 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1986. Str. 12-13.

Page 7: klasifikacija znanosti

7

području povijesno mijenjaju, a kao drugo, očito je i to da se isto tako mijenja

samorazumljivost toga: što znanje i znanosti znače kao i 'tip' znanosti uopće."12

Suvremeno je znanstveno-tehničko razdoblje pretežno određeno znanostima i

teorijskim karakterom koji se odnosi na empiriju, potom praktičnom primjenom teorije te,

konačno, njezinim gospodarskim novačenjem. Biti na usluzi proizvodnji izvanjskih dobara,

jest nešto što je znanstvenoteorijskomu spoznavanju – prema njegovu platonsko-

aristotelovskom podrijetlu – tuđe ili pak slovi drugorazrednim.13 Što više, tehničko-

gospodarsko shvaćanje prakse prodire u samorazumijevanje samih znanosti, te dalekosežno

oblikuje njihov znanstveni karakter.14 U moderno doba neke klasične filozofijske discipline

priklanjaju se nekim drugim poljima znanja ili teže samostalnosti od filozofije. Tako se logika

dosta naslanja uz matematiku, psihologija uz biologiju, etika uz politiku, a estetika hoće biti

samostojna. Vjerno su ostale kao "čiste" filozofijske discipline: metafizika i epistemologija.

Dati pregled može poslužiti kao ilustracija relativnog položaja svake znanosti u 20.

stoljeću. Većina grana se tako ispreplela, da je gotovo nemoguće ustanoviti gdje završava npr.

geometrija, a gdje počinje aritmetika. Ovakvo stanje stvari, još početkom 20. stoljeća,

zanimljivo opisuje Emile Picard tvrdeći da je uzajamno preplitanje raznih znanstvenih grana

postalo krupan činilac, i da će svakim danom postajati sve plodonosniji izvor vrijednih

znanstvenih otkrića. U ovome i leži velika razlika između suvremenog i minulog doba. Danas

teško razumijemo slučajeve kada geometričar prezire aritmetičara, i obratno; sada osjećamo

da je doba zatvorenih škola, tijesno vezanih samo za jedno gledište, prošlo zauvijek.

Ispreplitanje znanstvenih disciplina dovelo je i do krize klasifikacijskih sustava koji su strogo

hijerarhijski i formalno razgraničavali znanosti - o čemu će kasnije biti više riječi.

1. 2. Klasifikacija

Da bi se dobilo približnu sliku o svrsi i zadacima neke znanstvene oblasti nužno je

upoznati njezine dijelove. Otkada čovjek reflektira, on traži određeni red i uvijek ponovo

pokušava ovladati raznolikošću elemenata znanja.15 Od početka pa do suvremenika, mislioci

(svatko na svoj način) pokušavaju urediti sveopće ljudsko znanje objedinjujući ga u različitim

12 A. Halder. Filozofijski rječnik. Zagreb : Naklada Juričić, 2002. Str. 417. 13 Treba napomenuti da se to isto ne možemo tvrditi za antičko-srednjovjekovnu etiku, politiku i estetiku koje su shvaćane itekako praktičnima. 14 Pretjerano bi bilo tvrditi da u Hrvatskoj postoji tehničko-gospodarsko shvaćanje prakse koje bi oblikovalo shvaćanje znanosti same, budući se Hrvatska nije pravo ni susrela s znanošću, tehnikom i gospodarstvom. (Usp. Lelas, 1990. Str. 7-9) 15 Usp. E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 6-10.

Page 8: klasifikacija znanosti

8

sintezama, više-manje, po principu kako ga izriče Bazala: "Znanosti su metodički autonomne

i predmetno ekskluzivne. Bilo bi pogrešno pomišljati da one mogu i trebaju predstavljati

nepremostive posebnosti. One se uvijek povezuju u višem jedinstvu, gdje se prevladavaju

'opore jednostranosti' te se u tim … 'duhovnim sintezama', nadgradnjama viših sadržaja, među

kojima i dalje postoji nepremostiva dijalektička borba, izmiruju suprotna stajališta i očite

antiteze. 'Dijalektička napetost' ostat će značajna za znanstveni život uopće i ona će svagda

prevladavati tek u višoj sintezi i univerzalnijim pogledima. To je onaj pogled koji na jednoj

strani čini osnovicu, a na drugoj u sistematskom vidu nalazi smisao svog znanstvenog rada.

Ta kritičko-metodološka i sintetičko-završna misao kao filozofski izraz ljudske svijesti i

savjesti, koji se izražava u životnom nazoru, bio je i ostat će integralni dio kulturnog života i

duha uopće … Kritičke osnove svake pojedine znanosti leže mnogo dublje nego što to uviđa

pozitivistički program. One su i mnogo šire nego što je okvir pojedinačne znanstvene

predmetnosti."16 S druge strane, danas općenito vlada uvjerenje da svjetski model ne može

postojati, da je uređenje sveopćeg poretka znanosti utopija, pogotovo nakon

transdisciplinarnosti. Mnogovrsnost gledišta pod kojima stvari mogu biti promatrane

isključuje sveukupni poredak znanosti. Sveopća znanost može biti samo slučajan skup

metodički i predmetno ekskluzivnih pojedinačnih znanosti. No, danas je očita, s jedne strane,

sve uža specijalizacija znanosti, a s druge, pojava i potreba interdisciplinarnih i

multidisciplinarnih znanstvenih nastojanja, sve se više govori o holizmu i potrebi da se

klasifikacijom znanosti uspostavi univerzalna znanost kao ukupnost cjelokupnih spoznaja

kojima čovječanstvo raspolaže.

Razdioba znanosti višestruko je prijeporan problem. Enciklopedije definiraju

klasifikaciju kao raspoređivanje predmeta, pojava, pojmova po klasama, odjelima, razredima

s obzirom na njihove opće karakteristike, prema kriteriju koji ima određenu funkcionalnu

vrijednost u relaciji s područjem i predmetom koji se klasificira.17 Klasifikacija je prirodna

aktivnost ljudskog uma. John Dewey (1859-1952) tvrdi da je znanje klasifikacija, a

klasifikacija je jednakog opsega kao znanje. "Bit klasifikacije kao relacije određenih stvari …

ostvaruje se u mišljenju."18 Klasifikacija je dio znanstvene i svakodnevne metode poimanja

koja se sastoji od promatranja, opisivanja i klasificiranja. "Cijeli spektrum procesa mišljenja

oslanja se na klasifikaciju u organizaciji utisaka, koje naš mozak prima kroz osjetila,

pokušavajući razumjeti novu jedinicu informacije, nalazeći nešto slično u našem

16 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1986. Str. 33-34. 17 Vidi. Classification, theory of. // Encyclopedia of library and information science. New York : Marcel Dekker, 1971. Vol. 5, str. 147-174. i A. Mišić, Rječnik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 138. 18 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije, Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 19.

Page 9: klasifikacija znanosti

9

uspostavljenom okviru iskustva. Problem je, naravno, u tome što je nemoguće organizirati sve

ljudsko znanje u redoslijedno savršeno strukturirani put pristupa koji odgovara svima."19

Klasificirajući, uvođenjem "reda u znanost, filozofi su izgradili razne vrste

klasifikacija znanosti, odredili terminologiju, a zatim iz sveukupne znanosti (filozofije)

odvajaju se pojedinačne znanosti i discipline te ponovo klasifikacijom određuju predmet,

područje i metode."20 Razvojem pojedinačnih znanosti morali su se ustrojiti i kriteriji.

"Okupljanje prema novom kriteriju, da bi se predstavila područja jedne znanosti, organiziralo

znanje, stvaralo je stalno nove vrste klasifikacija, kroz koje su se nastojala pružiti i

objašnjenja za nove činjenice, na osnovi kritičkog preispitivanja relevantnosti tih novih

činjenica. Nova teorija, kroz prihvaćanje, postajala je paradigma, dok ne bi ponovo došlo do

takvih promjena koje se nisu mogle ugraditi, bez ozbiljnijeg narušavanja, u postojeću shemu.

Nema, dakle, prirodnih i vječnih klasa. Međutim, uvijek bez obzira na vrijeme postoji želja da

se mišljenje ukalupi u prirodni model dihotomije."21 Klasifikacija znanosti je proizvod razvoja

samih znanosti u njihovoj uzajamnoj vezi.

Težnja za uređenim prikazom sveukupnog znanja vodila je izradbi raznih klasifikacija

znanosti kao sustavu provjerenog znanja koje je zasnovano na konvenciji, koja se izriče kroz

uređenje društva općenito, npr., ustroj studija. Nedvojbeno je da su društvene, civilizacijske i

znanstvenotehnološke promjene djelovale na teorijska i praktična rješenja. Klasifikacija je

određena kulturnom i društvenom djelatnošću određenog društva, kojom se razvija red

uspostavljen tim društvom. Tako društvo uspostavlja obrazac klasifikacije, kojem se onda

pojedinac podređuje. "Organizacija znanja i misli sadržanih u publikacijama mora biti

usklađena sa znanstvenim i obrazovnim načinom sređivanja znanja. Teoretičari bibliotečnih

klasifikacija morali su uvijek to imati na umu. Analiziramo li bibliotečne klasifikacije po

vremenu njihova nastanka, uočava se odmah nastojanje da se prati znanstvena klasifikacija

priznata u vremenu nastanka i razvoja određene bibliotečne klasifikacije."22

Klasifikacije znanosti su poslužile kao osnova bibliotečnim klasifikacijskim

sustavima. Opće klasifikacijske sheme poput UDC su u svojim osnovama utemeljene na

odnosu roda i vrste. Bibliotečne klasifikacije "su više ili manje u skladu s klasifikacijama

znanosti, jer se njihove glavne struke općenito slažu u određenim područjem znanja, a daljnja

19 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije, Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 26. 20 Navedeno djelo. Str. 27. 21 Navedeno djelo. Str. 34. 22 J. Lasić-Lazić. Bibliotečna klasifikacija – organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuđman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 122-123.

Page 10: klasifikacija znanosti

10

podjela tih skupina odgovara strukturi određene znanosti."23 Prema Blissu, klasifikacija u

knjižnicama mora pratiti klasifikaciju znanosti i izobrazbe. Dok Dewey ima praktični pristup

bibliotečnoj klasifikaciji kao rasporedu na policama sa sustavom decimalnih oznaka.

Ranganathanova je klasifikacija ponudila novi pristup sinteze ukupne znanosti. Klasifikacija

je predstavljena kao metoda organizacije razvoja znanstvene misli i prezentacije sveukupnog

znanja. U bibliotekarstvu je riječ o koncepcijama koje su pratile razvoj znanosti i koristile

postignuća u organizaciji i prezentaciji. Današnji bibliotečni klasifikacijski sistemi,

prvenstveno DDC i UDC, imaju strukturu znanosti svoga vremena. "Vrijeme nastanka

klasifikacionog sistema se tako javilo kao dvostruko limitirajući faktor. Naime tvorci

klasifikacionih sistema … ne samo da su bili ograničeni postojećom, dakle vremenski

uslovljenom strukturom znanja čiji se dinamičan razvoj nije mogao preciznije predviđati, već

su bili ograničeni i samim saznanjem o zakonitostima koje vladaju na polju bibliotečne

klasifikacije."24 Tek s DDC-om, dakle 1876. godine, započinje povijest bibliotečne

klasifikacije. No, klasifikacija kao disciplina, u pravom smislu riječi, nastaje tek s Blissom.

Tek je kod njega fenomen klasifikacije "razmatran šire od njene uporabne vrijednosti u struci,

omogućio je proučavanje klasifikacije kao spoznajno-teorijskog, psihološkog i sociološkog

fenomena."25

Kako "nema ni jedne sheme koja može biti stalna. Kako se mijenjaju sadržaji

pojmova, odnosno kako se razvija znanost, tako se javlja i potreba za mijenjanjem sheme

klasifikacijskih sustava, ili pak njihovom stalnom revizijom."26 Različiti sadržaji određenih

klasifikacija mogu se objasniti povijesnim razvojem i promjenama, spoznaja pojedinačnih

objekata se kroz povijest produbila, proširila i postala višeaspektna. "Sheme znanstvenih

klasifikacija nisu savršene, a svaka promjena ostvaruje se stvaranjem novog reda i odnosa

među klasama"27, tako proces klasifikacije nikada ne završava, jer nova znanja uvijek traže

svoje mjesto, a ona već raspoređena dovode se u nove relacije. "Težnja za klasifikacijom

znanosti, grupiranjem pojedinih disciplina u područja u određenom trenutku ukazivala je na

put znanosti ka sve većoj specijalizaciji. Danas vidimo suprotnu tendenciju. Razvoj znanosti

pred nama formira nova znanstvena područja, a već postojeće discipline šire svoj utjecaj i

23 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 12. 24 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 34. 25 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 22. 26 Navedeno djelo. Str. 21. 27 Navedeno djelo. Str. 28.

Page 11: klasifikacija znanosti

11

služe rješavanju problema koji su vrlo daleko od zadataka od kojih su one nastale."28 Ukoliko

klasifikacijski sustavi ne bi odgovarali na ovakve promjene u znanosti "to bi vodilo ka

okoštavanju i odumiranju samog sistema … sistem ne bi više bio u stanju da vrši funkciju

posredovanja znanja, a samim tim i njegovo postojanje bi postalo izlišno."29

2. Pregled klasifikacija znanosti

Davno prije negoli se pojavilo pitanje o odnosu opće klasifikacije znanosti i

bibliotečno-bibliografske klasifikacije knjižničari su za raspored knjiga u knjižnicama

prihvaćali raspored kakav su nalazili kod pojedinih filozofa ili u organizaciji na učilištima.

Problematika klasifikacije znanosti "sadrži pitanje o izboru kriterija za diobu znanosti,

dilemu jednodimenzionalne ili višedimenzionalne klasifikacije, linearne ili ciklične i pitanje

redoslijeda znanosti."30 U sljedećim predstavljenim klasifikacijama na različit su način

isprepletena pojedina moguća rješenja. Budući poseban problem (filozofske) klasifikacije

znanosti proizlazi iz načina poimanja filozofije, tj., znanosti same – što je opet uvjetovano

povijesnim razdobljem – potrebno je svaku klasifikaciju staviti u njeno vrijeme. Za ovaj

pregled možemo grubo razlikovati tri razdoblja u načinu razumijevanja znanosti: 1. Antiku i

srednji vijek; 2. novi vijek i 3. moderno doba.31

2. 1. Antika i srednji vijek

U prvom razdoblju filozofija je istoznačna sveukupnoj znanosti. Znanost je ujedinjeno

znanje s filozofijom na čelu, koja ostalim disciplinama pribavlja ontološke i logičke principe.

Filozofija je utemeljujuća znanost koju se zajedno s pojedinačnim znanostima mislilo kao

raščlanjeno jedinstvo. Antičke i srednjovjekovne metafizički ustrojene znanosti shvaćaju

razložni sklop kao zakonitost bīti koja vlada u predmetima i pojavama.

Antički filozofi su stvorili osnovu za većinu kasnijih klasifikacija znanosti. Već od 5.

stoljeća p. K. (Pitagora, Sokrat, sofisti) razlikuju pored filozofa i proučavatelje zvijezda,

likova, brojeva, tonova. Postoje, dakle razne discipline i znanja, zvane mathemata (naučeno,

znanja) kao: aritmetika, geometrija, astronomija i muzika. Od stoika nadalje osobito se ističu 28 J. Lasić-Lazić. Bibliotečna klasifikacija – organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuđman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 117-118. 29 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 35-36. 30 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 110. 31 Usp. I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 32.

Page 12: klasifikacija znanosti

12

više "književne" discipline: gramatika, retorika i logika. Sve ove znanosti su u Srednjem

vijeku zajedno označavane kao septem artes liberales (sedam slobodnih umijeća ili vještina:

gramatika, dijalektika, retorika, muzika, aritmetika, geometrija, astronomija) i bile su priprava

za visokoškolski studij. Od antike postoje, dakle pored filozofije, područja sustavno, više ili

manje sređenog znanja (znanosti). Iz tog vremena nemamo klasifikacijske sheme kao direktnu

raščlambu, nego raščlambe sveukupne znanosti tog vremena iščitavamo iz tijela tekstova.

Platon (427-347) sukladno njegovoj podjeli duše na um, osjetilno opažanje i htijenje,

dijeli filozofiju (znanost) na: dijalektiku (ideje), fiziku (iskustvo) i etiku (volja i djelovanje).

Ovakva tročlana podjela (logika, fizika, etika) nalazi se i kod stoika Zenona (336-269) i

Epikura (342-270), a odgovara i današnjoj podjeli znanosti na: prirodne (fizika) duhovne

(spoznaja) i društvene (etika), te se još uvijek uzima kao osnova za prikazivanje povijesti

filozofije. Platon u Državi predlaže ovakav obrazovni sustav za mlade "idealiste":

gimnastika muzika (u širem smislu) čitanje i pisanje literatura muzika (u užem smislu) matematika aritmetika geometrija astronomija dijalektika Shema 1. Podjela znanosti u Platona.32

Platonova klasifikacija je izravnija prethodnica srednjovjekovnih septem artes

liberales koje su značajno utjecale na bibliotečnu klasifikaciju u 14., 15. i 16. stoljeća, između

ostalog na K. Gesnera.

Aristotel (384-322) pristupa znanosti više empirijski, a kriteriji za razlikovanje oblika

znanja su: svrha, predmet i vrsta istraživanja. Na osnovi predmetnih razlika znanosti

razvrstava na:

analitika (logika) teorijska filozofija

prva filozofija metafizika (o bitku, božanstvu, vremenu, prostoru, uzročnosti) druga filozofija fizika i matematika (o svijetu i čovjeku)

praktična filozofija etika o životu pojedinca ekonomija o životu u kući politika o životu u državi

poetička filozofija tehnika umjetnost zanatstvo

Shema 2. Podjela znanosti u Aristotela na temelju predmetnih razlika.33 32 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 41.

Page 13: klasifikacija znanosti

13

Platon polazi s gledišta ideje, a Aristotel s gledišta objektivnog predmeta. Prirodne

znanosti nalaze se unutar filozofije kao druga filozofija. Kad se od 17. i 18. stoljeća prirodne

znanosti počinju intenzivnije studirati na sveučilištima još uvijek se nalaze na filozofskim

fakultetima. I danas u anglosaksonskoj tradiciji doktor prirodnih znanosti dobiva naziv PhD.

(Philosophiae Doctor).

Aristotel određuje tri načina znanosti:

teorijske (biće i bitak) fizika

matematika teologija

praktične (ljudsko djelovanje) etika ekonomija politika poetičke (tehničko i umjetničko oblikovanje)

umjetnost Shema 3. Podjela znanosti u Aristotela prema načinu znanosti.34

Ovo se razlikovanje na teorijske i praktične znanosti održalo sve do danas. Aristotel

također razlikuje opće i pojedinačno. "Platonova i Aristotelova klasifikacija, kao i stoička

'trijada' utjecati će na klasifikacije kasnijih razdoblja, također na bibliotečno-bibliografske

klasifikacije. Uvijek iznova će zapadnoeuropski učenjaci u kasnijim stoljećima posezati za

trojstvom fizike, logike i etike."35

Nakon Aristotela, u tzv. aleksandrijsko doba (počevši od 300. godine p. K.) odvajaju

se dalje pojedine znanosti. Nastaju nove discipline: filologija, retorika, književnost,

prirodoslovlje, medicina. One su nastale upravo kao rezultat razmatranja usmjerenih prema

nekim posebnim pitanjima. Te grane nisu međutim radikalno samostalni dijelovi, nego uvijek

u uskoj međusobnoj vezi, kao što su i problemi što ih postavljaju samo različiti aspekti istih

pitanja. Sve ove znanost "činile su još uvijek jednu ujedinjenu znanost iako su svaka za sebe

bile jedna od cjeline. Pravi filozof – znanstvenik bavio se sa svim tim znanostima ili bar s

većinom od njih."36

Grci su nam donijeli trodjelnost filozofije, koja je nakon Aristotela postala

općevažećom. Pod logikom se podrazumijevala nauka o spoznaji, zakonima mišljenja,

istinitosti. Fizika obuhvaća prirodoznanstvo, prirodnu filozofiju i kozmologiju, koja je

sadržavala nauku o ljudskoj duši i njezinoj sudbini. Nešto kasnije se razvija metafizika, te

etika kao znanost o dobru. Dijelom etike se smatrala politika, tj. nauka o državi. Dok estetiku, 33 Shema je uz skraćenja preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str. 24-25. 34 Shema je uz preinake preuzeta iz: Lasić-Lazić, 1996. Str. 36. 35 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 26. 36 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1986. Str. 10.

Page 14: klasifikacija znanosti

14

kojom se dakako bave, u starom vijeku ne smatraju stalnim dijelom filozofije. Već se s

Aristotelom "ljudski duh uvelike razvio u smjeru prirodoslovlja, koje se malo-pomalo izdvaja

iz cjelokupne filozofske jezgre i osamostaljuje, dakako ne u obliku čistog ili sistematskog

prirodoslovlja, nego kao svjedočanstvo da je znanost krenula u velikoj mjeri u smjeru

'fizike'."37 Nažalost, srednji vijek neće nastaviti ovu Aristotelovu tendenciju, nego će se vratiti

Platonovu idealizmu, dok će arapski svijet, oslanjajući se na Aristotela, napraviti značajnije

napretke u prirodnim znanostima prije Zapada. Takav interes Zapad će pokazati tek u kasnom

srednjem vijeku. Arapski filozof Avicena (Abu Ibn Sina) (980-1037) je jedan od prvih

aristotelovaca na Zapadu. Živi je na Iberskom poluotoku gdje je Zapad došao u izravniji

kontakt s arapskim mišljenjem. Interes za prirodne znanosti i praktična znanja vidi se i iz

Avicenine razdjele znanosti na:

praktične znanosti o upravljanju gradom/državom ekonomija o čovjeku teorijske znanosti visoka znanost (teologija) srednja znanost (matematika, astronomija, muzika) fizika čista fizika (o materiji, kretanju, mineralima, duši, životinjama i dr.) primijenjena fizika (medicina, astrologija, alkemija, magija i dr.)

Shema 4. Podjela znanosti u Avicene.38

On prihvaća Aristotelovu podjelu znanosti na teorijske i praktične, a također slijedi i

njegov poredak znanosti. Aristotelove poetičke znanosti stavlja pod teorijske i tako "zbližava

teoriju i praksu."39

Roger Bacon (oko 1210 – oko 1294), britanski franjevac kojega ne treba zamjenjivati

s kasnijim prezimenjakom i zemljakom Francisom Baconom, uz Williama Ockama je

začetnik novih gibanja u zapadnoj filozofiji - svojim empirističkim idejama, nominalističkim

stavom u pogledu općih pojmova i orijentacijom istraživanja na eksperiment. On drži da

prirodu treba proučavati iz prirode, a ne iz knjige. Iskustvo dovodi do spoznaje i predstavlja

osnovu prave eksperimentalne znanosti. Iznad svih spekulativnih znanja i vještina stoji

vještina vršenja eksperimenta. Sve znanosti, pa i metafizika, moraju počivati na rezultatima

istraživanja iskustvenih znanosti.

Njegova osnovna podjela na: logiku, fiziku i etiku je pod utjecajem Platona, no

unutarnju podjelu R. Bacon izvodi, za razliku od prethodnika, na sasvim novi način. Profane

37 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1986. Str. 10. 38 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 295. Pojednostavljeni oblik. 39 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 58.

Page 15: klasifikacija znanosti

15

znanosti stavlja na početak. Njegova klasifikacija je istraživačka, eksperimentalna.

R. Bacon znanosti klasificira na sljedeći način:

gramatika i logika matematika spekulativna matematika operativna matematika (primijenjena mehanika, mjerenje, inženjerstvo) fizika opći principi prirodne filozofije (sila, isijavanje) optika (spekulativna, operativna) astronomija i astrologija (spekulativna, operativna) znanost o elementima alkemija agrikultura medicina eksperimentalna znanost metafizika i moralna filozofija odnošenje prema samome sebi teologija

Shema 5. Podjela znanosti u Rogera Bacona.40

Renesansa je vrijeme obnove interesa za znanosti, stvaraju se sveučilišta. Stoga nije ni

čudno da pojedini "učenjaci iz vremena renesanse pokazuju za klasifikaciju čisto znanstveno,

teorijski interes"41 A. Policiano (1454-1494) donosi prvu klasifikacijsku shemu, koja samo

shematski, dakle ne iščitano iz samog teksta, prikazuje pojedinačne znanosti hijerarhijski

raspoređene. Policiano razdjeljuje znanosti na sljedeći način:

teologija (nadahnuće) (dogmatska, historijska, moralna, proročka) filozofija (stvaralački duh) teorijska filozofija prirodna filozofija (principi, jednostavna tijela, složena tijela i dr.)

prva filozofija (Bog i duhovna bića, duša) matematika (aritmetika, muzika, harmonija, metrika, geometrija i dr.) praktična filozofija moralna filozofija (osobni, obiteljski, državni moral) umjetnosti (agrikultura, lov, arhitektura, gimnastika, kazalište i dr.) racionalna filozofija gramatika povijest viđenja i proroštva fantazije, hiromantija, nekromantija i dr.

Shema 6. Podjela znanosti u Policiana.42

On zadržava tradicionalnu podjelu filozofije na teorijsku i praktičnu. Izdvajanje

filozofije iz teologije je pod utjecajem učenja o dvostrukoj istini Avicene i arapske filozofije.

U svojoj klasifikaciji ne prati sedam slobodnih umjetnosti. Znanosti dijeli prema izvoru

40 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 88-90. Pojednostavljeni oblik. 41 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 127. 42 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 128-129. Pojednostavljeni oblik.

Page 16: klasifikacija znanosti

16

postanka na inspirativne (teologija) i istraživačke (filozofija), što odgovara sposobnostima

ljudskog duha. Pod utjecajem ovakvih prikaza bile su kasnije pedagoško-didaktičke i

knjižničarske klasifikacije.

Renesansno-humanističko razdoblje (14. - 16. stoljeće) je svojim zanimanjem za novu

metodu u znanostima uvelike doprinijelo pojavi novovjekovnih ideja. Od Aristotela je umsko

promatranje (theoria) ideal znanosti. S renesansom se taj ideal mijenja. Ona usmjerava pažnju

na znanje za koje se hoće da bude korisno. Srednjovjekovni artes nastoji dići do ranga

scientia. Vrijeme je to konstituiranja suvremenih prirodnih znanosti (fizika, kemija,

astronomija) i njihov snažan procvat. Kopernik, Kepler i Galilei su tvorci i prvaci

novovjekovne znanosti, koja je prirodu reducirala na ukupnost stvari što se mehanički kreću

po zakonima matematike. Priroda tako sada biva puka predmetnost, otvorena za čovjekovu

prevlast koju će on postići znanošću. Ova promjena je proizišla iz metodoloških inovacija:

otkrića da je prirodne pojave moguće opisati matematičkim relacijama; sustavne primjene

opažanja i pokusa, te provjere iskustvenih hipoteza.

2. 2. Novi vijek

Novi vijek traži sve veću specijalizaciju disciplina, "sveukupna znanost" se dijeli u

pojedinačne znanosti, predmetno i metodički ekskluzivne. To je vidljivo već kod španjolskog

humanista Juana Huartea (1535-1592) koji klasificira znanosti na sljedeći način:

umjetnosti i znanosti proizašle iz sjećanja gramatika pozitivna teologija aritmetika teorijsko pravo teorijska medicina (1. dio) umjetnosti i znanosti proizašle iz razuma skolastička teologija teorijska medicina (2. dio) dijalektika prirodna filozofija praktično pravo umjetnosti i znanosti proizašle iz mašte pjesništvo praktična muzika praktična matematika praktična astrologija ratna umijeća slikanja pisanje i čitanje

Shema 7. Podjela znanosti u Huartea.43

43 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 130. Pojednostavljeni oblik.

Page 17: klasifikacija znanosti

17

Za njega su sjećanje, mašta i razum tri glavne duhovne funkcije. Ovakvo razlikovanje

na subjektivnom principu može se naći kasnije kod F. Bacona, D. Diderota i D'Alemberta.

Huarte ovakvom raščlambom djelomično ni sam nije bio zadovoljan. Različite discipline,

npr., medicinu, pravo, aritmetiku razdjeljuje na praktične i teorijske dijelove, a pojedine

dijelove stavlja unutar više različitih glavnih skupina. To je prvi uvid u višeaspektni pristup

znanstvenom predmetu. "Taj problem je dugo ostao teorijski nerazjašnjen, a u praksi je

poprimio i gotovo komična rješenja. Tako je bilo filozofa koji su u svoje klasifikacije nauka

odbijali da svrstaju bilo koju oblast koja bi se mogla da javi na dva ili više mjesta."44 Tako

Mario Nicolio (1498-1556) ne prihvaća mogućnost da se skoro ista područja pojavljuju u

različitim odjeljcima, pa je u svojoj klasifikaciji izostavio područja koja se mogu pojaviti na

različitim mjestima. On kritizira Aristotelovu raščlambu i predlaže dvije osnovne skupine:

filozofija, kojoj je u osnovi mudrost i retorika, kojoj je u osnovi ekspresija.

Znanosti klasificira na sljedeći način:

filozofija (mudrost) fizikalna ili prirodna filozofija (fizika) prirodna teologija meteorologija geografija politička ili građanska filozofija (politika) etika specijalna politika ekonomija civilno pravo retorika ili govorništvo (ekspresija) gramatika retorika poetika povijest

Shema 8. Podjela znanosti u Nicolia.45

Metafiziku ne stavlja u glavne znanosti, jer, veli on da ona sadrži: "dio teologije, dio

beskorisnih i suvišnih stvari."46 Mišljenja je da etiku treba podvesti politici, a ne obrnuto.

"Nicolijeva klasifikacija je originalna varijanta stoičke 'trijade', uklopljene u novi svjetonazor

naprednih Europljana renesanse."47

Sve veći razvoj i diferencijacija znanosti je gurnula klasifikaciju u prvi plan. Francis

Bacon (1561-1626) je svojim sustavom uvelike utjecao na klasifikacije 17., 18. i 19. stoljeća.

44 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 43. 45 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 132. Pojednostavljeni oblik. 46 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 131. 47 Navedeno djelo. Str. 132.

Page 18: klasifikacija znanosti

18

On naglašava ideju napretka, u smislu korisnih znanja, to postaje krajnja svrha mišljenja i

prakse. "Moderne potrebe klasifikacije izrazila je klasifikacija Francisa Bacona."48

Problem metode znanstvene spoznaje je glavni problem na pragu novog vijeka.

Srednjovjekovne škole su njegovale Aristotelovu spekulativnu metodu u znanostima. Ta

metoda se pokazala pogrešnom, na što su osobito ukazali prirodoznanstvenici: Galilei,

Newton, Kepler i drugi. Oni su svojim metodološkim inovacijama u prirodnim znanostima

postigli velik napredak, kojim su zadivljeni i empirizam i racionalizam. Empirizam

eksperimentalnim, empirijskim i sintetičkim karakterom prirodnih znanosti, a racionalizam

logičko-matematičkim. Dok empiriste zanimaju više prirodne znanosti, racionalisti su

nadahnuti otkrivanjem matematičkog odnosa u prirodnim pojavama. Oni slijede ideal

deduktivnog znanstvenog sustava ističući da matematika i logika trebaju vrijediti kao uzor

svakoj znanosti, pa tako i filozofiji, u kojoj će postupak apriorne analize riješiti sva filozofska

pitanja. Filozofi iskustva, nasuprot racionalističkom modelu, isticali su potrebu aposteriornog

induktivnog ispitivanja, oslanjanja na iskustvo i na izravno svjedočanstvo osjetila.

Da u problemu metode leži ključ za napredak znanosti uočili su, poslije

prirodoznanstvenika, i filozofi. Baconovo djelo Velika obnova znanosti (Instauratio Magna

scientiarum), Descartesova Rasprava o metodi te Spinozina Etika, kao i glavna djela

empirista, nastala su s namjerom uvođenja i provođenja nove metode u filozofiji i znanosti

koja bi okončala besplodnu spekulaciju i omogućila filozofiji status "stroge znanosti". Bitnost

metode za napredak znanosti najbolje su osjetili Bacon i Descartes. S njima svijest o novoj

metodi dobiva metafizički utemeljeniju i filozofski izazovniju izvedbu. Rješavajući ovaj

zadatak oni su pošli suprotnim putovima i postali začetnici dvaju suprotnih metodoloških i

spoznajnoteorijskih smjerova, empirizma i racionalizma. Bit novovjekovne metode sačinjava

preokret od neposredne upućenosti na same stvari unatrag na duh, um, razum i iskustvo, te na

samu njihovu djelatnost.

Već sam naslov Baconovog glavnog djela Velika obnova znanosti govori o njegovoj

osnovnoj težnji, o potrebi novog utemeljenja i obnove znanosti. Dok mehaničke vještine

napreduju, tvrdi Bacon, filozofija i znanosti već dva tisućljeća stagniraju počevši od Platona i

Aristotela koji su začetnici jedne retoričke mudrosti, koja je u životnoj praksi neplodna. On

tvrdi za Aristotela da "je prirodnu filozofiju pokvario svojom dijalektikom"49 i nedovoljnim

isticanjem iskustva.

48 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 37. 49 F. Bacon. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. Str. 62.

Page 19: klasifikacija znanosti

19

Težište njegove obnove znanosti je na dvama osnovnim momentima: ispravnom

određenju glavnog cilja znanstvene spoznaje i na analizi uspješne metode znanstvenog

istraživanja. Prije Bacona nitko u Evropi nije poduzeo pothvat sveukupnog sažimanja,

utemeljenja i obnove znanosti. On je u Velikoj obnovi najavio promjenu u biću znanosti

istaknuvši načela kojima se nova znanost mora pokoravati. Promjena se izravno odnosi na

"relaciju znanosti i tehnike. Tradicionalno je znanje imalo svrhu 'zadovoljstvo uma,

nadmetanje ili nadmoć nad drugima'. Ona se sada mora zamijeniti novom svrhom: 'dobro i

korist životu' ili 'pobjeđivanje i svladavanje bijede i potrebe čovječanstva'."50 Suprotno

Aristotelu, koji drži da je najvrjednija ona spoznaja koja je sama sebi cilj, Bacon tvrdi da je

pravi cilj svake znanosti praktična korist, odnosno vlast nad prirodom. "Istiniti i pravi cilj

znanosti nije pak nikakav drugi, nego da se ljudskom životu daju nova iznašašća i

bogatstva."51 Određenje pravog cilja znanosti je bitno, jer je to prvi uvjet mogućeg napretka

znanosti.

Što se tiče njegove druge namjere: analize uspješne metode znanstvenog istraživanja,

ona je obrađena u drugom dijelu Velike obnove pod naslovom Novum organon, koji je

zamišljen kao protupol Aristotelovu Organonu. Baconov Novi organon obrazlaže drugačiju

metodu (novo oruđe) znanostima. Jedina je ispravna metoda za izgradnju prave znanosti

indukcija. Drži da je skolastička (aristotelovska) logika više štetna nego korisna, jer služi više

za učvršćivanje i utvrđivanje zabluda, koje se temelje na uobičajenim pojmovima, nego za

istraživanje istine. On tvrdi da budući da se silogizam sastoji od sudova, sudovi od riječi, a

riječi su znaci pojmova, pa ako su pojmovi pogrešni, ni sam silogizam ne može biti točan. To

znači da je glavni zadatak ispravne metode omogućiti nam dobivanje istinitih i jasnih

pojmova. A taj zadatak može riješiti samo empirijska metoda. Osnovna značajka Baconove

induktivne metode jest što nastoji objasniti vrijednost znanstvene spoznaje iz iskustva. Ta

metoda, naglašava Bacon, ne može biti Aristotelova indukcija putem jednostavnog nabrajanja

koja prebrzo generalizira i neorganizirano prikuplja podatke, nego jedan novi oblik postupne i

sustavne indukcije, koja polazi od motrenja, provjerenog sustavnim pokusom, i pojedinačnih

činjenica, te se neprekidno i postepeno uzdiže do općenitih zaključaka. Bacon ističe da razum

ne smije jednostavno skakati od pojedinačnih činjenica, koje su nam date u iskustvu, do

najopćenitijih sudova.“Stoga ljudskom razumu ne treba dati krila nego radije olovo i utege, da

sprječavaju svaki skok i let.“52

50 S. Lelas. Promišljanje znanosti. Zagreb : Hrvatsko filozofsko društvo. 1990. Str. 154. 51 F. Bacon. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. Str. 79. 52 Navedeno djelo. Str. 98.

Page 20: klasifikacija znanosti

20

Bacon klasificira znanosti na sljedeći način:

povijest (sjećanje) prirodna povijest (meteora, zemlje, materijala, pronalazaka)

politička povijest (povijest crkve, politička povijest, povijest znanosti i umjetnosti, deziderata)

poezija (epska, dramatična, parabolična poezija) znanost ili filozofija filozofija (deziderata) filozofija o Bogu prirodna filozofija teorijska filozofija fizika

matematika praktična filozofija mehanika magija matematika čista (geometrija, aritmetika) primijenjena (muzika, astronomija, nauka o strojevima) filozofija o čovjeku o pojedincu o čovjeku u društvu teologija objave ili inspiracije

Shema 9. Podjela znanosti u Francisa Bacona.53

Na više mjesta Bacon postavlja deziderate. Uvodi znanosti koje u njegovo vrijeme još

ne postoje, npr., povijest znanosti, povijest umjetnosti i povijest literature, koja se smatra

početkom knjižničarske znanosti. Oslobađa se skolastike i sedam slobodnih umjetnosti.

Temelj njegove klasifikacije su ljudske sposobnosti (sjećanje, mašta i razum) iz kojih

proizlazi spoznaja. Sve ljudsko znanje se može staviti pod jednu od tih triju kategorija. Bacon

je mišljenja da svakoj ljudskoj sposobnosti u prirodi leži odgovarajuća osnova, uvjet te vrste.

Objektivno i subjektivno su pomiješani, jer se realno u prirodi pokušava klasificirati. Sjećanje

se temelji na iskustvu, iskustvom stječemo utiske koje sjećanjem usidrimo, razumom

sistematiziramo, maštom sjedinjujemo. Na pamćenju se osniva povijest, na fantaziji poezija, a

na razumu prava znanost ili filozofija. Povijest Bacon dijeli na povijest prirode i povijest

politike, a poeziju na narativnu, dramatičnu i paraboličnu. Filozofija se bavi Bogom, prirodom

i čovjekom. Teologija za Bacona nije znanje, stoga je ne stavlja u filozofiju. No, u područje

filozofije ide prirodna teologija. Učenje o prirodi dijeli se na spekulativni dio (metafizika) i

operativni dio (fizika), dok je matematika dodatak fizici. Prema svrsi dijeli znanosti na

teorijske i praktične. Baconova sistematizacija znanosti prihvaćena je kao osnova za niz

filozofsko-logičkih, ali i praktičnih raščlambi kojima su tijekom 17. i 18. stoljeća povod bila

pojačana nastojanja za pronalaženjem svrhovita sređivanja sve većih knjižničnih zbirki.

53 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 303. Pojednostavljeni oblik.

Page 21: klasifikacija znanosti

21

Klasifikacija francuskog filozofa Renéa Descartesa (1596-1650) "imala je velik

značaj za daljnji razvoj klasifikacijske teorije u zapadnoj Evropi"54 Za razliku od Bacona,

Descartes nije izradio klasifikaciju koja bi bila spremna za nove znanstvene spoznaje, nego

znanosti klasificira po redoslijedu kojim bi se trebale studirati na učilištima. Klasificira ih na:

logika matematika filozofija metafizika fizika medicina mehanika etika Shema 10. Podjela znanosti u Descartesa.55

Znanosti klasificira prema predmetu izučavanja, dok subjektivni element izostavlja.

Većina filozofskih klasifikacija se oslanja na ljudske sposobnosti. To se povijesno može

pratiti do 18. stoljeća. Descartes se prvi počinje orijentirati na objekte i znanosti dijeliti prema

tome kakav objekt izučavaju. Isto čini i malo kasnije Thomas Hobbes (1588-1679) koji

odbacuje Baconovu podjelu prema sposobnostima i klasificira znanosti na sljedeći način:

znanje o činjenicama povijest činjenice neovisne o ljudskoj volji povijest prirode povijest djelovanja ljudi u državi povijest države znanost o posljedicama jedne tvrdnje na drugu znanost (filozofija) znanosti o posljedicama koje proizlaze prirodna filozofija iz prirodnih tijela znanosti o posljedicama koje proizlaze prva filozofija iz neodređene veličine i kretanja znanost o veličini i kretanju matematika kozmografija mehanika

fizika ili znanost o posljedicama kvalitete meteorologija astrologija optika znanost o posljedicama ljudske strasti etika znanost o posljedicama govora poezija logika retorika

politika, posljedice koje proizlaze iz političkih tijela politika pravo Shema 11. Podjela znanosti u Hobbesa.56

54 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 176. 55 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 176-177. Pojednostavljeni oblik 56 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 181-182. Pojednostavljeni oblik

Page 22: klasifikacija znanosti

22

Hobbes klasificira znanosti prema predmetu kojim se bave, no ne na Descartesov

način, nego na sasvim novi, materijalistički. Njegova klasifikacija "ima izričito formalni

utjecaj na kasnije filozofske i bibliotečno-bibliografske klasifikacije. Može ga se naći kod

Saint-Simona, Comtea i Herberta Spencera, kao i u bibliotečno-bibliografskim praksama kod

Erscha (1793), Hartwiga (1888) i nekih drugih."57 Hobbes je materijalist i determinist.

U 17. stoljeću se razvija znanost, sveučilišta, izdavaštvo, broj knjiga je sve veći, što je

praksu, a i teoriju klasifikacije stavilo u prvi plan. Tako se već teoretski raspravlja i o

bibliotečno-bibliografskoj klasifikaciji. Klasifikacija knjiga u 18. stoljeću poprima karakter

klasifikacije ljudskog znanja, koju su iznijeli francuski enciklopedisti, prvenstveno Diderot i

D'Alamber pa je u to vrijeme i francuski sistem bio dominirajući. Ali opće karakteristike

tadašnje klasifikacije su odraz utjecaja F. Bacona.

Enciklopedisti, Denis Diderot (1713-1784) i Jean d'Alembert (1717-1783)

razdjeljuju znanosti na:

povijest (sjećanje) povijest crkve politička povijest prirodna povijest filozofija (razum) znanost o Bogu znanost o čovjeku pneumatologija logika moral znanost i prirodi opća fizika matematika čista matematika povijest matematike specijalna fizika poezija (mašta) poezija muzika slikarstvo arhitektura

Shema 12. Podjela znanosti u Diderota i D'Alemberta.58

Dijele znanosti prema Baconovu principu (s redoslijedom: sjećanje, razum, mašta), ali

ga uzimaju kao kompromis, a ne kao zbiljsko rješenje, jer drže da se ne može napraviti

klasifikacija koja bi odgovarala svakome.

57 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I., str. 182. 58 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 308. Pojednostavljeni oblik.

Page 23: klasifikacija znanosti

23

Novi pristup donosi i Hegel, G. W. Friedrich (1771-1831) koji objekte ne gleda

statično, nego razvojno. Za njega je priroda sustav stepenica, gdje jedna iz druge nužno

proizlazi. S teorijom stepenica Hegel je ostavio traga na A. Comtea.

Hegel klasificira znanosti na sljedeći način:

logika (znanost o apsolutnoj ideji) ontologija (logika bitka) teologija znanost o biću prirodna filozofija mehanika fizika organika filozofija duha učenje o subjektivnom duhu antropologija fenomenologija psihologija učenje o objektivnom duhu pravo etika znanost o društvu učenje o apsolutnom duhu umjetnost religija apsolutna filozofija

Shema 13. Podjela znanosti u Hegela.59

2. 3. Moderno doba

Treće razdoblje je obilježeno time da filozofija definitivno napušta poziciju

hijerarhizirajuće znanosti i postaje znanost unutar drugih znanosti. Konstituiranje filozofije

kao samo jedne od znanosti počinje kod Immanuela Kanta (1724-1804) i njegova

nasljednika katedre Wilhelma Kruga (1770-1842) Za Kruga cjelokupna ljudska spoznaja

može biti obrađena kroz različita gledišta: kroz formu (intuitivna, diskurzivna), kroz materiju

(čista, teorijska), kroz svrhu (teorijska i praktična), kroz pristanak (vlastitim razumom,

autoritetom) i kroz historijsko gledište. Krug misli da je klasifikacija znanosti od velikog

značaja, ne samo uvodno i metodičko-logički, nego apsolutno, jer se iz njene strukture

iščitavaju nove spoznaje. Njegova klasifikacija je prva klasifikacija teorijskog tipa poslije

Bacona.

59 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 310. Pojednostavljeni oblik.

Page 24: klasifikacija znanosti

24

Krug klasificira znanosti na sljedeći način:

filozofske znanosti povijesne znanosti A. opisne znanosti (kozmografija, geografija) B. povijesne znanosti u užem smislu (povijest prirode, povijest čovjeka) matematička znanosti A. znanosti o proširenim veličinama aritmetika, geometrija, trigonometrija, geodezija, mehanika, hidrotehnika i dr. B. znanosti o neproširenim veličinama filozofske znanosti A. teoretska filozofija (elementarna filozofija, logika, spekulativna realna filozofija) B. praktična filozofija ili moralna u širem smislu antropološke znanosti A. antropološke znanosti u užem smislu (somatologija, psihologija, estetika i dr.) B. političke znanosti u širem smislu (prirodno pravo, društvena i osobna politika i dr.) fizičke znanosti A. teoretske prirodne znanosti (fizika, kemija, metalurška kemija, mineralogija i dr.) B. praktične prirodne znanosti (ekonomija, tehnologija, trgovina, privreda i dr.) medicinske znanosti A. teoretska medicina (anatomija, fiziologija, patologija) B. praktična medicina (farmaceutika, dijetetika, terapeutika, medicinska geografija) pravne znanosti A. teoretske pravne znanosti B. praktične pravne znanosti teološke znanosti

Shema 14. Podjela znanosti u Kruga.60

Claude-Henri de Saint-Simon (1760-1825) odbacuje raširenu podjelu prema

ljudskim sposobnostima, te znanosti dijeli prema predmetima i fenomenima koje proučavaju

na:

fizikalne znanosti specijalna fizika (znanost o analizi tijela) neorganizirana tijela (kemija organizirana tijela (fiziologija, psihologija) opća fizika (znanost o općenitostima tijela) astronomska tijela (čvrsta, tečna) zemaljska tijela (čvrsta, tečna)

Shema 15. Podjela znanosti u Saint-Simona.

August Comte (1798-1857), otac sociologije i pozitivizma, jedno vrijeme Saint-

Simonov tajnik, donosi značajnu klasifikaciju znanosti. S teorijom stepenica Hegel je ostavio

traga na Comtea koji reda znanosti tako da je racionalno ispitivanje svake kategorije

zasnovano na pravilima prethodne kategorije. Polazna osnova njegove klasifikacije je njegovo

naučavanje o razvoju ljudske misli kroz tri stadija: teološki (fiktivni), metafizički (apstraktni)

i pozitivni (znanstveni) stadij. Razvoj znanosti je došao u pozitivni stadij pa se ona mora i

dijeliti na toj matematičko-prirodoslovnoj osnovi.

60 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 309. Pojednostavljeni oblik.

Page 25: klasifikacija znanosti

25

Comte klasificira znanosti na sljedeći način:

znanosti o sirovim tijelima matematika filozofija matematike račun geometrija teorijska matematika (mehanika, statika, dinamika) astronomija filozofija astronomije općenito promatranje (geometrijska i mehanička astronomija) pozitivna kozmologija fizika filozofija fizike općenito promatranje (mehanika, termologija, akustika, optika) kemija filozofija kemije općenito promatranje (organska kemija, anorganska kemija) znanosti o uređenim tijelima psihologija filozofija psihologije općenita promatranja (struktura živog tijela, psihologija razuma) sociologija metoda znanost (struktura ljudskog društva, zakoni razvoja društva)

Shema 16. Podjela znanosti u Comtea.61

Comte odbacuje podjelu znanosti prema ljudskim sposobnostima, jer u svakoj svojoj

djelatnosti čovjek istovremeno koristi sve svoje sposobnosti. Znanosti klasificira prema

objektu. Primarna linearna podjela je na teorijske i primijenjene znanosti (tako, npr. botanika

više ne spada pod biologiju), ali svaka primijenjena znanost ovisi o više teorijskih. Teorijske

znanosti dijeli na apstraktne (bave se principima) i konkretne (partikularne, opisne). Reda ih

po principu opadajuće općenitosti i apstraktnosti, a rastuće složenosti njihovih predmeta.

Comte, nadalje, sve teorijske znanosti dijeli na dva usporedna niza. U prvom se nalaze

teorijske znanosti u pravom smislu riječi, a u drugom deskriptivne. Svaka teorijska znanost

ima odgovarajuću deskriptivnu, kao: opća fiziologija – botanika i zoologija. Comteov sustav

je primjer dvodimenzionalne klasifikacije, gdje se podjela znanosti po predmetu križa s

podjelom po obilježjima znanja na "apstraktne, opće" i "konkretne, posebne, deskriptivne"

znanosti. Diobu znanosti na osnovu više kriterija kasnije slijede Ampère i Wundt. U

klasifikaciji princip "koordinacije je dugo vremena bio dominantan. Klasifikacija nauka koja

je predstavljala najsavršeniji domet ovog principa (postavivši istovremeno i podlogu za

primjenu novog principa – principa subordinacije) bila je klasifikacija nauka A. Comtea."62

61 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. II. Str 59-60. Pojednostavljeni oblik. 62 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 42.

Page 26: klasifikacija znanosti

26

Auktori rasprave Die Klassifikation der Wisschenschaften als philosophisches Problem tvrde

da se ne može sa sigurnošću utvrditi stupanj apstraktnosti svake pojedine znanosti i, prema

tome, da se ne može izraditi linearna klasifikacija na toj osnovi. Do istog su zaključka došli i

u pogledu diobe po stupnju općenitosti.

André-Marie Ampère (1775-1836) francuski fizičar i matematičar, drži nužnim

klasificirati znanosti prema njihovu sadržaju na sljedeći način:

kozmološke znanosti matematičke znanosti aritmologija geometrija mehanika uranilogija fizikalne znanosti opća fizika tehnologija geologija speleologija prirodna znanost botanika agrikultura zoologija zoo… medicinske znanosti medicinska fizika higijena znanost o bolestima praktična medicina noološke znanosti filozofija znanosti psihologija metafizika etika znanost o volji znanosti o ljudskom ophođenju znanost o jeziku književnost umjetnost pedagogija etnološke znanosti etnologija arheologija povijest religiozne znanosti političke znanosti nomologija vojno umijeće socijalna ekonomija politika

Shema 17. Podjela znanosti u Ampèrea.63

63 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 312. Pojednostavljeni oblik.

Page 27: klasifikacija znanosti

27

Ampère u klasifikaciji počinje s grupiranjem pojedinačnih objekata, koji imaju realnu

vezu, i na ovoj osnovi utvrđuje sadržaj znanosti. Mišljenja je da klasifikaciju treba graditi na

osnovi indukcije. Zato gledišta treba uspoređivati da bi se izgradilo zajednički zakon. On drži

da se samo povezivanjem definicije i klasifikacije može pronaći klasifikacija znanosti prema

njihovim stvarnim analogijama. Definiciju i klasifikaciju drži za "dva ključa" svojeg sustava.

Uvidjevši mogućnost višeaspektne klasifikacije u predgovoru svoje klasifikacije piše: "Već

davno sam primijetio kako je nužno da određivanje pojedinih obilježja, po kojima se

definiraju i klasificiraju znanosti, ne leži u samoj prirodi stvari na koje se odnose, nego se

moraju uzeti u obzir i različita gledišta s kojih se promatraju objekti."64 On sam predlaže

različita gledišta: autopska, kriptorska, troponomska i druga.

Isidore Geoffray de Saint-Hilaire (1805-1861) francuski zoolog predložio je

paralelnu klasifikaciju kako bi se bolje razumjela višeaspektnost gledišta. On klasificira

znanosti na sljedeći način:

općeniti red red prvog dijela red drugog dijele 1. matematičke teorijske ili čisto praktične ili znanosti matematičke znanosti primijenjene mat. zn. 2. fizikalne teorijske fizikalne praktične fizikalne znanosti znanosti ili kozmološke znanosti ili tehnol. 3. biološke teorijske biol. znanosti praktične biol. zn. / znanosti ili prirodne zn. poljop. i med. zn. 4. socijalne zn. teorijska sociologija praktična soc. ili politika. Shema 18. Podjela znanosti u Saint-Hilairea.65

Njegova klasifikacija, isto kao i Ampèreova počinje od istraživanja objekta, tvrdeći da

se pri redanju znanosti u klasifikacijskom redu mora poštivati jedinstvo logičkog i

historijskog. Kao već kod Hegela, Comtea i Ampèrea, i kod Saint-Hilairea je zamjetljiva

teorija evolucije u nizu glavnih klasa. To će Spencer i Kedrov kasnije posebno isticati. Saint-

Hilaire to izriče ovako: "logika i povijest se međusobno verificiraju, ili jasnije, ono što

logično prethodi je isto tako i historijski prethodno … Matematika, znanost vječnih istina, je

svim znanostima povijesno preddana. Mlađe od matematike su fizikalne znanosti, ali su bile

prije bioloških, isto tako kao što su materija i anorganska tijela postojala prije živih bića. I na

kraju socijalne znanosti su one koje su se razvile najkasnije, kao što je i čovjek na kraju

64 A. M. Ampère. Essai sur la philosophie des sciences, ou exposition analytique d'une classification naturelle de toutes les connaissances humaines. Partie 1-2. Paris 1834-1843. (Citirano prema Dahlberg, I. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 39.) 65 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 313. Pojednostavljeni oblik.

Page 28: klasifikacija znanosti

28

vrhunsko djelo, kruna, stvaranja. Znanosti se dakle razvijaju istim redom kako su nastale

stvari u prirodi."66

U prvoj liniji Saint-Hilaire predlaže podijeliti znanosti prema objektivnim obilježjima,

jer subjektivne razlike pokazuju samo sekundarno na njima. Znanosti su tako podijeljene

prema glavnim predmetima koji grade našu spoznaju: matematika, fizika, biologija i

sociologija. Na drugom stupnju podjele, koji se gradi prema subjektivnom obilježju, znanosti

se dijele na teorijske i praktične. Saint-Hilaire veli da Comte stalno miješa naše dvije

spoznajne kategorije, a Ampère da ih uporno dijeli. Veli da Ampère nije prepoznao da se

može "spojiti, bez da se sjedini, razlikovati, bez da se izolira."67 Zato Saint-Hilaire vidi izlaz u

paralelnoj klasifikaciji. Sve znanosti imaju za cilj dobar život čovjeka, materijalni cilj, koliko

god bile teorijske. Jednako kao i Comte "Saint-Hilaire nije dovoljno uvidio da razlika između

teoretskih i praktičnih znanosti nije u njihovu određenju svrhe, nije u subjektivnom obilježju,

nego u razlikovanju objekata istraživanja, tj., u jednom čisto objektivnom obilježju, i da zato

teoretsko i praktično znanje moraju graditi jednu jedinstvenu klasifikaciju, a ne biti

podijeljene u dvije paralelne."68

Za drugu je polovicu 19, stoljeća karakteristično "odvajanje klasifikacije knjiga od

filozofske sistematizacije znanosti što za bibliotečno-bibliografsku praksu nije odigralo samo

negativnu, nego i pozitivnu ulogu."69 Pozitivna strana je to što je bibliotečno-bibliografska

klasifikacija ostala bliže svakodnevnom životu i njegovim zahtjevima.

U moderno doba klasifikacija znanosti je postala specijalna grana filozofije, tj., nastaje

znanost o znanosti. Otuda imamo mnoge filozofske podjele znanosti u 19. stoljeću, sa sve jače

izraženim spoznajno-teorijskim aspektima. Tako, primjerice, treba razumjeti Oppenheimerov

"prirodni poredak znanosti". On veli da je znanost "jedno živuće cijelo. Svijest o njenoj

cjelovitosti se izgubila u naše vrijeme; pod gospodstvom specijalizacije izgubi se pogled na

znanost kao cjelinu."70 Također tako, "za P. Tillicha postavljanje sustava znanosti nije samo

cilj, nego i izlazna točka spoznaje: 'Spoznato je ono što je kao nužni dio nekomu sklopu

podređeno. Pojedinačne stvari u svojoj izdvojenosti nisu predmet spoznaje. Gdje nedostaje

povezujući sklop tu se samo uočava, ali ne i spoznaje.' Za njega se ne radi samo o podjeli

gledišta, on traži za stvaralačkim stajalištem, iskonske intuicija sustava; jer 'svaki sustav živi 66 I. G. Saint-Hilaire. Histoire naturelle générale des règnes organiques, principalement etudiées chez I'homme et les animaux. T. 1-3. Paris, 1854/1860 (Citirano prema Dahlberg, I. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 38-39.) 67 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. II., str. 75. 68 Navedeno djelo. Str. 76. 69 Navedeno djelo. Str. 25. 70 Navedeno djelo. Str. 21.

Page 29: klasifikacija znanosti

29

od principa na kojem je zasnovan i izgrađen'. Za njega je 'metafizičko životna snaga, smisao i

krv sustava'"71 što dolazi do izražaja kroz njegovu trostruku podjelu na: idealne, realne i

normativne znanosti.

Herbert Spencer (1820-1903) je odbacio Comteovu klasifikaciju znanosti po

opadajućoj općenitosti tvrdeći da svaka znanost sadrži više ili manje opće stavove. On

klasificira znanosti na sljedeći način:

1. apstraktna klasa 1.1 logika 1.2 matematika

.1 geometrija

.2 statika (aritmetika, algebra, kinematika) 2. apstraktno-konkretna klasa 2.1 mehanika .1 statika .2 hidrostatika .3 dinamika 2.2 molekularna mehanika .1 statika .2 dinamika 3. konkretna klasa

astronomija astrogonija (solarna mineralogija, solarna meteorologija) geogonija (geologija, mineralogija, meteorologija) biologija

.1 morfologija (opća i specijalna)

.2 fiziologija

.3 psihologija (opća i specijalna) Shema 19. Podjela znanosti u Spencera.72

Spencer je isto tako odbacio i drugu Comteovu misao o tome da svaka znanost sadrži

apstraktni i konkretni dio, tvrdeći da se sve znanosti dijele na: apstraktne, apstraktno-

konkretne i konkretne. Konkretne znanosti proučavaju konkretne pojave u njihovu totalitetu,

apstraktno-konkretne raščlanjuju ove cjeline na dijelove i faktore, koje ispituju odvojeno, dok

apstraktne znanosti istražuju čiste forme u kojima se konkretne pojave javljaju i odnose koji

među tim pojavama postoje. "Kriterij je za ovu tročlanu diobu stupanj apstrakcije u odnosu

prema objektu spoznaje, što za Spencera kao empiričara u teoriji spoznaje nije slučajno."73

Među znanostima ovih triju skupina postoji poseban logički odnos u tom smislu što su

znanosti prve skupine sredstvo za proučavanje znanosti druge skupine, a druge opet za treće.

U Spencerovu su sistemu dakle prisutna dva principa. Tri velike skupine znanosti slijede po

redu rastuće konkretnosti, a konkretne znanosti po redu evolucije. Spencer je kao uvjereni

71 I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 33. 72 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 314. Pojednostavljeni oblik. 73 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 114.

Page 30: klasifikacija znanosti

30

evolucionist, za kojega je zakon razvitka opći zakon koji vrijedi u svim područjima stvarnosti,

primijenio taj princip u svojoj klasifikaciji znanosti u razvrstavanju znanosti treće skupine –

konkretnih znanosti. Temeljni princip svega jest zakon razvitka iz jednostavnog u složeno.

Kedrov zamjera Spenceru što ideju evolucije nije primijenio na sve znanosti.

Wilhelm Wundt (1832-1920) razdjeljuje znanosti na:

formalne (matematika) realne

prirodne fenomenološke

opće (astronomija, geometrija) posebne (mineralogija, botanika, zoologija)

sistematske (opće, posebne) genetičke

opće (astrofizika, kozmologija) posebne

duhovne fenomenološke

opće (psihologija) posebne (psihologija naroda, antropologija, etnologija)

sistematske opće (filologija) posebne (nacionalna ekonomija, politika, pravo, teologija)

genetičke opće (individualna povijest, narodna povijest, svjetska povijest) posebne (povijest države, povijest religije, povijest umjetnosti)

filozofski znanosti genetičko učenje o spoznaji

formalno (logika) realno (gnoseologija)

sistematsko učenje o principima opće (metafizika) specijalno

filozofiju prirode (kozmologiju, antropologiju, biologiju) filozofiju duha (etika, filozofija prava, estetika)

Shema 20. Podjela znanosti u Wundta.74

Wundt je dao genetičku klasifikaciju, s njena dva oblika: konstruktivnim, koji daje niz

objekata u logičkom poretku i rekonstruktivnim, koji pokazuje realan razvoj od jednog tipa do

drugog. Logika i gnoseologija su obuhvaćene metodologijom, a filozofija duha filozofijom

povijesti, dok filozofija povijesti naučava čitav niz filozofskih nauka.

74 Shema je preuzeta iz: Enciklopedijski leksikon bibliotekarstva, 1964. Str. 155. Pojednostavljeni oblik.

Page 31: klasifikacija znanosti

31

Bonifacije Mihailovič Kedrov (1903-1985), sovjetski filozof, kemičar i povjesničar

znanosti iznosi sljedeću sistematiku:

filozofske znanosti (dijalektika, logika) matematičke znanosti (matematička logika, matematika) prirodne i tehničke znanosti (mehanika, fizika, kemija, biologija, geografija) društvene znanosti (povijest, arheologija, etnografija, politička ekonomija) jezične znanosti psihologija

Shema 21. Podjela znanosti u Kedrova.75

Danas se znanosti najčešće klasificiraju po predmetu i metodi. Zapravo ne postoje

ozbiljniji filozofski pokušaji da se izradi shematski prikaz klasifikacije znanosti.

Klasifikacija znanosti danas prema Bazali:

formalne znanosti, koje proučavaju samo formalnu stranu realnih stvari, kao što su matematika i formalna logika.

realne znanosti, koje proučavaju realne predmete i zbivanja, a dijele se na: 1. prirodne znanosti koje proučavaju prirodne pojave: biologija, fizika, kemija. 2. duhovne znanosti: psihologija, sociologija, povijest, politička ekonomija itd. 3. društvene znanosti: sociologija, politička i društvena povijest, politička ekonomija

itd. 4. sistematske znanosti koje sistematski zaokružuju spoznaju o jednom određenom

području: sistematska zoologija, botanika, mineralogija itd. 5. genetičke znanosti koje proučavaju razvojni aspekt predmeta i pojava kao što su

kozmologija, geologija, genetika i uopće povijest razvoja. 6. primijenjene znanosti: medicina, veterina, pravo, agronomija, tehnika i dr.

Shema 22. Podjela znanosti u Bazale.76

3. Logička struktura podjele – dihotomija, trihotomija, politomija

U logici se klasifikacija definira kao potpuno provedena divizija nekog višeg pojma

kroz sve ljestvice nižih pojmova do potpunog sistematskog pregleda pojmovnog materijala.77

Strogo hijerarhijske klasifikacije organiziraju i prezentiraju znanje grupirano u skupove po

stručnim područjima. Obično su to teorijski ili filozofski bazirane sheme, a konstruirane na

deduktivan način. Takve klasifikacijske sheme mogu često dovesti do problema zbog svoje

filozofske i deduktivne prirode. Ograničene su svojom prvotnom strukturom i količinom

znanja u vrijeme njihova nastanka, te teško podnose promjene i umetanje novih pojmova.

Filozofske klasifikacije ignoriraju zahtjeve eventualnog korisnika klasifikacije. Auktori se

ograničavaju samo na predstavljanje glavne tabele, ali ne i na potpodjelu znanosti.

Tradicionalni popisi predmeta namijenjeni su bavljenju čitavim ljudskim znanjem, dok se

75 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. II. Str. 750. Skraćeni oblik. 76 Shema je uz skraćenja preuzeta iz: Bazala, 1986. Str. 16-17. 77 Vidi. Filozofijski rječnik. Ur. Vladimir Filipović. Zagreb : Matica hrvatska, 1965. Str. 209.

Page 32: klasifikacija znanosti

32

većina modernih tezaurusa bavi samo dijelom toga znanja. Te činjenice čine filozofske

klasifikacije nepraktičnima za bibliotekarsku primjenu kojoj praksa nameće drugačija

rješenja. Još u 17. stoljeću G. W. Leibniz se zalaže za praktičnu a ne spekulativnu raščlambu

knjižničnog fonda, držeći da vrijednost knjižnice počiva na njenoj korisnosti. Također, G.

Naudè drži da "razvrstavanje, a na osnovi njega izlaganje knjiga, ne treba slijediti teorijski

osmišljene filozofsko-enciklopedijske sustave, već stajališta koja polaze od svrsishodnosti."78

Načelo korisnosti isticali su prije Leibniza, James Dury i James Kirkwod. U 19. stoljeću J. G.

Seizinger se također zalaže za svrhovito sređivanje knjižničnih fondova sukladno unutarnjem

ustroju određene knjižnice i potrebama njenih korisnika za građom, a ne slijedom opće

klasifikacije znanosti.79

Za filozofske klasifikacije je posebno tipično da se njihove osnovne podjele čine

prema određenim principima. Aristotel je tu u mnogo čemu dobar primjer: kroz od njega

primijenjeni dihotomski podijelni princip i kroz trihotomiju svoje filozofske podjele (na

teoretsku, praktičnu i poetičnu). Dihotomija je "općenito svaka dvodijelna podjela. U

logičkom smislu označuje dijeljenje pojma na dva općenito suprotna pojma, koji zajedno

obuhvaćaju cjelokupno područje vrijednosti."80 Porfirije (233-304) teorijski utemeljuje

dihotomijsku (dvočlanu) podjelu oslanjajući se na Aristotela.81 Shematski se to može prikazati

na sljedeći način:

supstancija netjelesna tjelesna neživa živa neosjetilna osjetilna neumna umna Shema 23. Porfirijevo stablo.

Dihotomijska podjela koja često prati model da-ne principa ili ili-ili principa može se

naći kod Avicene, Hobbesa, Comtea na prvom stupnju raščlambe, kod Kruga i Ampère se

nalazi kroz cijeli sustav raščlambe. Mnogostruko je s time povezan formalni princip

raščlambe kao kod Avicene koji razlikuje: praktične i teorijske znanosti. Tomu nasuprot

Hobbes polazi od materijalnog gledišta. On razlikuje: znanosti koje prikazuju spoznaje

78 T. Aparac-Gazivoda. Teorijske osnove knjižnične znanosti. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1993. Str. 15. 79 Usp. J. G. Seizinger. Theorie und Praxis der Bibliothekswissenschaft. Dresden : Verlag von Louis Ehlermann, 1863. Str. IV. 80 A. Mišić. Rječnik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 65. 81 Izvrstan primjer primjene dihotomije u raščlambi četverokuta nalazi se još prije Porfirija kod grčkog matematičara Herona (1. stoljeće) (Usp. Kovač, 1994. Str. 155 i Anzenbacher, 1995. Str. 82.)

Page 33: klasifikacija znanosti

33

činjenica i znanosti koje prikazuju spoznaje posljedica, koje proizlaze iz prirodnih tijela. Krug

polazi od filoloških i realnih znanosti, dok Comte razlikuje: znanosti o sirovim tijelima i

znanosti o uređenim tijelima, a Ampère: kozmološke i noološke znanosti. Ampère u svojoj

podjeli na prvom stupnju ima dihotomiju, na drugom i trećem stupnju četverostruku podjelu,

a na četvrtom stupnju opet dihotomiju. Na osnovi ove jake povezanosti dijelova sustava koji

se odnose na određene sadržaje s formom, Ampère dolazi do naziva znanstvenih područja

koja u njegovo vrijeme još nisu postojala, a dijelom ne postoje ni danas. Saint-Hilaire također

polazi od četiri polazne klase s po dvije potklase.

U filozofskim klasifikacijama nalaze se češće trihotomijske, nego dihotomijske

raščlambe. Samo u slučaju Hegela tročlana podjela će se zadržati i na sljedećim stepenicama

hijerarhije. U većini slučajeva je tročlana podjela vezana za sadržaj, dakle obično neformalno

nabrajanje. Samo se Spencer koristi formalnom trihotomijom: apstraktna klasa, apstraktno-

konkretna klasa i konkretna klasa. Nekoliko primjera tročlane podjele: Policiano (teologija,

filozofija i proroštvo); Nicolio (prirodna filozofija, politička filozofija i logika); Huarte

(umjetnosti i znanosti dijeli na one: koje se mogu dokučiti pamćenjem, koje ovise o razumu i

koje nastaju uobraziljom); F. Bacon: (povijest, poezija i znanost ili filozofija); Hegel (logika,

prirodna filozofija i filozofija duha). Trihotomija ovakve vrste nije primijenjena samo u

filozofskim klasifikacijama, nego i u raščlambi enciklopedija, npr. od B. Latinia, koji s time

djelomično ide natrag k Aristotelu, ili od Diderota i d'Alemberta, koji se vraćaju na F.

Bacona.

Ostale filozofske klasifikacije polaze od velikog broja klasa. Tako primjerice: R.

Bacon navodi pet: gramatika i logika, matematika, filozofija, medicina, mehaničke znanosti, i

etika; Kedrov šest, od kojih su četiri skup više znanosti: filozofske znanosti, matematičke

znanosti, prirodoslovne i tehničke znanosti, socijalne znanosti, jezične znanosti i psihologija.

Može se naslutiti da se takve politomije koje su karakteristične za bibliotečnu klasifikaciju iz

ovog područja primjene povratno utjecale na filozofske klasifikacije.

Objedinjavanje više znanosti, kao kod Kedrova može se primijetiti, također, već kod

Kruga, pa i kod Ampèrea i Saint-Hilairea. Ovakav način disciplinskog povezivanja znanosti

može se gledati kao posebnost filozofskih klasifikacija, budući se takvo okupljanje ne može

naći u drugim klasifikacijama. To se može vidjeti kao nedostatak, da većina filozofskih

klasifikacija uvijek sadrži malo stupnjeva hijerarhije, a njihovo nazivlje završava samim

pojmom znanosti, tako da stvarni opseg pojma ne možemo odrediti. Za filozofske

klasifikacije važniji je unutarnji sustav koji daju sustavni principi i dijelovi. Do toga je već

došao Ampère. On traži da sredstva definicije treba povezati s klasifikacijom, što je u njegovu

Page 34: klasifikacija znanosti

34

sustavu formalne podjele bilo moguće. Filozofske klasifikacije imaju prvenstveno za cilj

sustavno određenje međuodnosa disciplina, jer polaze od pretpostavke da pravilno

uspostavljen odnos među klasama donosi nove spoznaje iz odnosa samog.

Načela logike osiguravaju sustavnost i razumljivost. Svaka klasifikacija mora

zadovoljiti logičke zahtjeve (dosljednost, potpunost, isključivost) koji vrijede za sve

razdiobe.82 Ova pravila, "iako besprijekorna s formalnog gledišta, malo se koriste u praksi.

Sam proces znanstvene klasifikacije odvija se na manje formalan način nego što to pravila

zahtijevaju."83 Oblikovanje skupina na logičkim načelima je nedostatno za bibliotečnu

klasifikaciju, na tim temeljima ono se može provesti samo djelomično. Dewey, UDC i Bliss

"ne slijede dosljedno logičnu podjelu ni na globalnoj, a ni na posebnim podjelama."84

Formiranje skupina prema logičkim načelima nije dostatno pri predstavljanju kompletne baze

za knjižničnu klasifikaciju. Svakoj bibliotečnoj klasifikaciji su praktična rješenja, više ili

manje, utjecala na uređenje sustava.

Klasifikacija znanosti se vrši utvrđivanjem predmeta, metode i cilja određene znanosti.

Poređenjem njihovih predmeta, odnosa, metoda, uvjeta spoznaje predmeta i ciljeva kojima

teže. Kedrov, s metodološkog aspekta odnosa među znanostima, razlikuje vanjsko i unutarnje

povezivanje među znanostima. Vanjsko povezivanje je kada se znanosti redaju jedna do druge

s oštrim međusobnim granicama, što odgovara principu koordinacije. Unutarnje povezivanje

je kada se znanosti izvode jedna iz druge, što odgovara principu subordinacije.

"Karakteristiku formalnih klasifikacija u pogledu logičke osnove predstavlja postojanje

odabranog diobenog principa koji … nalaže isključivanje određenog broja diobenih članova.

Nasuprot tome, kod primjene principa subordinacije u obzir se prvenstveno uzima razvoj

pojmova i njihovi prelazi iz jednog u drugi, pri čemu se isključuje misao o oštrom

razgraničenju nauka."85 U novijim tehnikama klasifikacije mnoga logička rješenja su

napuštena. Metoda facetne analize je lakši i primjereniji proces za izradu rasporeda.

4. Razvoj sustava bibliotečno-bibliografske klasifikacije

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće rasprava o klasifikaciji znanosti nalazi svoje mjesto,

pored ostalog, i u bibliotekarstvu, odnosno bibliotečnoj klasifikaciji. U tom razdoblju

prevladava mišljenje da klasifikacija knjiga u knjižnici treba biti primjerena svom zadatku, a

82 Usp. S. Kovač. Logika. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 1994. Str. 154-156. 83 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 43. 84 Navedeno djelo. Str. 64. 85 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 39.

Page 35: klasifikacija znanosti

35

taj je, da omogući korisniku da najbržim putem dođe do znanja sadržanih u knjigama. To je

vrijeme isticanja i uspostavljanja otvorenog pristupa građi, što je guralo klasifikaciju znanosti

u prvi plan. Valjana bibliotekarska klasifikacija prema tome treba da je usklađena s

klasifikacijom znanosti. No promjene u strukturi znanosti brzo su pokazale da se bibliotečna

klasifikacija ne može oslanjati samo na klasifikaciju znanosti, bar ne na takav način. Zato

bibliotečna klasifikacija "uvodi i druga, pomoćna sredstva za utvrđivanje i pronalaženja

znanja i poruka sadržanih u knjigama. Težište interesa i stvaralačkog duha sada se premješta s

pitanja 'pravog redoslijeda znanosti' na pronalaženja formalnog, općeg i zajedničkog u djelima

s područja najrazličitijih znanosti."86 Takve formalne kategorije bi bile: objekti, svojstva,

aktivnosti, dimenzije, oblici, fokusi i drugo.87 Pitanje opće klasifikacije znanosti prelazi u

drugi plan. "Težnja da se na općim načelima utemelji i teorija bibliotečnih klasifikacijskih

sustava i teorija klasificiranja, u smislu sadržajne analize i definiranja, te da se objedine u

znanstvenom mišljenju svi postupci u kojima se realizira sama klasifikacija, kroz strukturu

mišljenja, jezik i znakove pomoću kojih se u polju praktičnih rješenja i stvaralačke moći

klasifikatora potvrđuje znanstvenost posla, utvrdila je i odrednice bibliotečne klasifikacije."88

Dioba sveukupnog područja znanja prema tradicionalnim znanostima ne pruža sigurnu

osnovu za bibliotečno razvrstavanje građe, jer su granice između disciplina neodređene, pa se

područja koje pojedine discipline pokrivaju međusobno preklapaju, te što se na tim graničnim

područjima javljaju nove discipline. "Nesklad između teorije i prakse … dovodi do krize. U

tom kontekstu treba promatrati sve klasifikacijske sustave, a većina njih nastala je krajem 19.

i početkom 20. stoljeća. Naime, osnovni problemi nastaju prije svega zbog nemogućnosti da

se kroz klasifikaciju, zbog unaprijed određenih pojmova, prati razvoj područja, a time i

mogućnost da se nova literatura adekvatno označi i smjesti na pravo mjesto."89 Od svog

postanka "primijenjene znanosti bave se uglavnom istim objektima kao i osnovne znanosti ali

s drugog stajališta. Razvitkom graničnih znanosti i poduzimanjem multidisciplinarnih

istraživanja taj se proces još više produbio i proširio. I što se sada dešava kad jedna znanost

posegne za predmetom koji je prvobitno pripadao području druge znanosti i koji je u

klasifikacijskoj shemi uvršten kao podskupina te druge znanosti? Taj je predmet, točnije

njegov pojam, 'opterećen' pojmovnim sadržajem svih njemu nadređenih skupina u shemi do

najviše glavne skupine koja znači znanost. On se ne može od tih pojmovnih sadržaja

86 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109. 87 Usp. I. Dahlberg. Načela klasifikacijske strukture : istraživanja, iskustva, zaključci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 28-33. 88 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 54. 89 Navedeno djelo. Str. 70.

Page 36: klasifikacija znanosti

36

'odlijepiti', kao što se ne može ni njegova stručna oznaka tako razdvojiti, pa se prema tome ne

može ni nova veza između druge znanosti i tog predmeta po pravilima postojećih

klasifikacijskih sustava iskazati u čistom obliku."90 Zbog zanemarivanja sintetičkih

mogućnosti općih klasifikacijskih sustava nije se mogao uspješno riješi problem klasificiranja

višeaspektnih djela.

Knjižničari opravdano očekuju da znanstvenici s područja posebnih znanosti usporedo

sa stalnim razvojem znanstvene misli izgrađuju i dograđuju sustav znanosti, te ga redovito

ažuriranog pružaju knjižničarima radi primjene. "Ova se očekivanja međutim nisu ostvarila.

Pokazalo se, naprotiv, da je sistem znanosti u današnje vrijeme izvanredno dinamičan sistem

te da ni one znanosti koje su posvećivale veliku pažnju klasifikaciji unutar svoje oblasti nisu

mogle u svakom času ponuditi jednu jedinu, općeprihvaćenu klasifikaciju znanja te oblasti."91

Budući je klasifikacija znanosti prijeko potrebno sredstvo za rad u knjižnicama, u redovima

knjižničara pojavili su se pojedinci koji su se prihvatili tog gotovo nemogućeg zadatka. Da bi

izradio svoj bibliografski sustav s ugrađenim sustavom znanosti, američki bibliotekar H. E.

Bliss poduzeo je opsežne studije i na tome zadatku radio cijeli svoj život. On istražuje

osnovnu strukturu sveukupnog znanja, metode organizacije u prirodi, društvu, intelektualnim

procesima, da bi od tuda izveo principe svoga sustava. Mišljenja je da znanosti treba

organizirati u skladu sa suglasjem znanstvenog i obrazovnog mišljenja, pošto kroz proces

obrazovanja i znanosti nalazimo ovu organizaciju kao relativno učinkovitu.

Cutter i Bliss su, za razliku od DDC i UDC, posvećivali više pozornosti makro-

poretku svojih klasifikacija. Oni su tražili trajno uporište u prirodi. Zbog "ove usmjerenosti na

pitanja klasifikacije znanosti H. E. Bliss je u bibliotekarstvu ostao posljednji, zakašnjeli

predstavnik stare škole."92 Žuljević drži da je Blissovo utemeljenje klasifikacijske sheme u

suglasju u stvari "vid priznanja da jedna bibliotečka klasifikacija mora biti zasnovana na način

na koji većina predmetnih specijalista očekuje da materijal koji ih interesuje bude

organizovan i na način na koji su predmeti proučavani na univerzitetima."93 Ranganathan je

više pažnje posvetio poretku unutar svake skupine, smatrajući da poredak glavnih skupina u

osnovi klasifikacijskih shema nije toliko bitan sve dok je razumno tolerantan. Stoga je svoju

pažnju i nesumnjiv doprinos razvoju bibliotečne klasifikacije dao upravo na planu razvoja

facetne klasifikacije. Princip sintetičkog povezivanja i sklapanja klasifikacijske oznake koji

90 M. Mikačić. Klasifikacija znanstvenih područja : zadatak radne grupe FID / SRC. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 20, 1/4(1974), str. 24. 91 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109. 92 Navedeno djelo. Str. 110. 93 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 130.

Page 37: klasifikacija znanosti

37

leži u osnovi CC pokazuje puno veću fleksibilnost. "Taj proces bi se mogao opisati i kao

proces prelaska bibliotečkih klasifikacionih sistema sa pozicije prekoordinatnih sistema u

postkoordinatne klasifikacione sisteme."94 Sigurno je da "budućnost klasifikacije stoji na

analitičko-sintetičkom i facetnom pristupu. Ali dok se ne ostvari tako nešto, biće neophodno

prevladati mnoge prisutne probleme u ovim klasifikacijama."95 Primjer takvoga trenda u

razvoju sustava jesu DDC i UDC, koje su od početnih hijerarhijsko-enumerativnih obilježja

izmjenama išle sve više prema hijerarhijskim polufacetnim sustavima.

U novije vrijeme pojavila su se mišljenja da treba napustiti klasifikaciju po

disciplinama i klasificirati po objektima. Tako postoje pokušaji takve klasifikacije od strane

knjižničara kao što su: Dahlberg (Information coding classification), Foskett (The theory of

integrative levels), zatim projekt radne grupe FID / SRC na reviziji UDC za sustav UNISIST,

kao i projekt Britanske grupe za istraživanje klasifikacije (Classification Research Group)

kojoj je bio cilj konstruirati novi univerzalni klasifikacijski sustav.

Prema suvremenim shvaćanjima sistem za klasifikaciju knjiga veoma je složen sistem

višedimenzionalne strukture, u kojem svoje mjesto trebaju naći i predmeti ljudskog

razmišljanja o kojima se u djelu govori i djelatnosti koju pisano djelo sobom predstavlja, te

čitav niz struktura i oblika u kojima se misaoni sadržaji javljaju. Nisu svi elementi ovog

sistema jednako trajni. "Sistem znanosti, budući podložan stalnim izmjenama, izvor je nemira

i uzrok zastarijevanju bibliotekarskih sistema. Nasuprot su tome opće forme i strukture više-

manje trajne."96 Do određenog trenutka u našoj povijesti, "stvaraoci univerzalnih

klasifikacijskih sustava nisu razmišljali o potrebi da svoje sustave utemelje na strukturalnim

načelima, a nisu imali ni teoriju koja bi im služila kao čvrsta konstrukcija za 'ugradnju'

pojedinih elemenata sustava, niti strukturu i načela za određivanje mjesta tim elementima

unutar sustava."97 Ranganathan je, inspiriran djelima Blissa, prvi uveo formalni, strukturalni

element u univerzalnu klasifikaciju i riješio problem preklapanja disciplina. Facetna analiza i

mogućnost facetne klasifikacije oslobađaju bibliotekara potrebe da bude sveznajući radi

anticipiranja svake karakteristike diobe. Kriza klasifikacije se smiruje pojavom facetne

klasifikacije. Ranganathan je postao "tvorac matrice" kako ga je nazvao A. P. Srivastava.

Organizacija znanja, naime, "zahtijeva objektivnu sistematizaciju znanstvenih

jedinica/pojmova, neovisno o tome radi li se o disciplinama koje su već bile ustanovljene ili

94 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 177. 95 Navedeno djelo. Str. 178. 96 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 110. 97 I. Dahlberg. Načela klasifikacijske strukture : istraživanja, iskustava, zaključci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 54, 1/4(2001), str. 27.

Page 38: klasifikacija znanosti

38

su se tek pojavile."98 Proučavanje i utvrđivanje tih formalnih stalnih struktura još uvijek traje i

općenitijeg dogovora o valjanom rješenju za sada nema. Suvremen i savršen bibliotečno-

bibliografski sustav ostaje stalan zahtjev i cilj proučavanja knjižnične zajednice. Danas se

raspravlja o tome kako doći do takva sustava, izradom potpuno novog (Dahlberg i dr.) ili

dotjerivanjem i popravcima postojećih sustava (UDC, DDC), o tome kakav treba biti taj

sustav, traže se modeli za njegovo opisivanje, uspoređivanje i testiranje. Korisnik se u tome

uzima kao jedan od odlučujućih faktora. "Preispitivanje velikih klasifikacijskih sustava, u

smislu zadovoljavanja korisnika i propitivanje reakcije korisnika na uporabu i služenje

klasifikacijom, daje najsvrsishodnije odgovore na osnovi kojih se onda mogu raditi revizije.

Danas se ponovo pokazuje da veliki klasifikacijski sustavi ipak odolijevaju i opstaju uz

izazove drugih sustava."99

Ulaskom zadnjih godina informacijske tehnologije u problemski krug bibliotečne

klasifikacije dat je novi poticaj daljnjim istraživanjima. Sljedeći korak u raspravi o

bibliotečnim sustavima vodio bi u tom smjeru. Ova rasprava neće zbog svojih prostornih

ograničenja prelaziti u to područje ovom prilikom.

98 I. Dahlberg. Načela klasifikacijske strukture : istraživanja, iskustava, zaključci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 54, 1/4(2001), str. 28. 99 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 69.

Page 39: klasifikacija znanosti

39

Zaključak

Sažeto se može ustvrditi da su "posebne karakteristike filozofskih klasifikacija u

njihovom utemeljenju i orijentaciji gledišta, jer se dihotomska i trihotomska razlikovanja

mogu svesti na materijalne i formalne aspekte, pri čemu dihotomija, trihotomija i politomija

služe za potpodjele."100 Spoznajno-teorijski naumi određuju nepopunjenosti koje su u

Baconovoj shemi stvarne praznine, a kod Ampèrea su već pokrivene stvarnim nazivima.

"Lako se mogu uočiti sličnosti u sustavima filozofa. Jedan gradi i razvija na osnovi

drugoga."101

Za filozofske klasifikacije je posebno tipično da se njihove osnovne podjele čine

prema određenim principima. "Karakteristiku formalnih klasifikacija u pogledu logičke

osnove predstavlja postojanje odabranog diobenog principa koji … nalaže isključivanje

određenog broja diobenih članova. Nasuprot tome, kod primjene principa subordinacije u

obzir se prvenstveno uzima razvoj pojmova i njihovi prelazi iz jednog u drugi, pri čemu se

isključuje misao o oštrom razgraničenju nauka."102 Filozofske, formalne klasifikacijske sheme

su ograničene svojom prvotnom strukturom i količinom znanja u vrijeme njihova nastanka, te

teško podnose promjene i umetanje novih pojmova. Auktori se ograničavaju samo na

predstavljanje glavne tabele, ali ne i na potpodjelu znanosti. Te činjenice čine filozofske

klasifikacije nepraktičnima za bibliotekarsku primjenu kojoj praksa nameće drugačija

rješenja.

Formiranje skupina prema logičkim načelima nije dostatno pri izgradnji knjižnične

klasifikacije, na tim temeljima ona se može provesti samo djelomično. U novijim tehnikama

klasifikacije mnoga logička rješenja su napuštena. Promjene u strukturi znanosti brzo su

pokazale da se bibliotečna klasifikacija ne može oslanjati direktno i isključivo na principima

klasifikaciju znanosti. Zato bibliotečna klasifikacija "uvodi i druga, pomoćna sredstva za

utvrđivanje i pronalaženja znanja i poruka sadržanih u knjigama. Težište interesa i

stvaralačkog duha sada se premješta s pitanja 'pravog redoslijeda znanosti' na pronalaženja

formalnog, općeg i zajedničkog u djelima s područja najrazličitijih znanosti."103

100 I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 40. 101 Navedeno djelo. Str. 40. 102 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 39. 103 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109.

Page 40: klasifikacija znanosti

40

Osnovni problemi nastaju prije svega zbog nemogućnosti da se kroz klasifikaciju,

zbog unaprijed određenih pojmova, prati razvoj područja, a time i mogućnost da se nova

literatura adekvatno označi i smjesti na pravo mjesto."104 Ranganathanova metoda facetne

analize je lakši i primjereniji proces za izradu rasporeda. Ranganathan je prvi uveo formalni,

strukturalni element u klasifikaciju i riješio problem preklapanja disciplina. Princip

sintetičkog povezivanja i sklapanja klasifikacijske oznake koji leži u osnovi CC pokazuje

puno veću fleksibilnost. "Taj proces bi se mogao opisati i kao proces prelaska bibliotečkih

klasifikacionih sistema sa pozicije prekoordinatnih sistema u postkoordinatne klasifikacione

sisteme."105 Sigurno je da "budućnost bibliotečke klasifikacije stoji na analitičko-sintetičkom i

facetnom pristupu."106 Sve dok se ne ostvari takva jedna klasifikacija, bit će neophodno

otklanjati mnoge prisutne probleme u današnjim klasifikacijama. Primjer rastućeg trenda

prema analitičko-sintetičkom i facetnom pristupu u razvoju sustava jesu DDC i UDC, koje su

od početnih hijerarhijsko-enumerativnih obilježja izmjenama išle sve više prema

polufacetnim sustavima. Bez takvih promjena i kontroliranog održavanja tih sustava oni bi

već odavno zastarjeli.

Utvrđivanje tih formalnih i stalnih struktura još uvijek traje i općenitijeg dogovora o

valjanom rješenju za sada nema. Danas se raspravlja o tomu kako doći do takva sustava,

izradbom potpuno novog ili dotjerivanjem i popravcima postojećih sustava o tome kakav

treba biti taj sustav, traže se modeli za njegovo opisivanje, uspoređivanje i testiranje. Korisnik

se u tomu uzima kao jedan od odlučujućih faktora.

Dok se danas u bibliotekarskom području problem višeaspektnosti pokušava prikazati

kroz facetnu klasifikaciju filozofi takvu vrstu prikaza drže neprihvatljivim.

Ulaskom zadnjih godina informacijske tehnologije u problemski krug bibliotečne

klasifikacije dat je novi poticaj daljnjim istraživanjima. Sljedeći korak u raspravi o

bibliotečnim sustavima vodio bi u tom smjeru.

104 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 70. 105 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 177. 106 Navedeno djelo. Str. 178.

Page 41: klasifikacija znanosti

41

Popis Shema:

Shema 1. Podjela znanosti u Platona ……………………………………………....11 Shema 2. Podjela znanosti u Aristotela na temelju predmetnih razlika …………...11 Shema 3. Podjela znanosti u Aristotela .prema načinu znanosti ……………….….12 Shema 4. Podjela znanosti u Avicene ……………………………………………...13 Shema 5. Podjela znanosti u Rogera Bacona ……………………………………...14 Shema 6. Podjela znanosti u Policiana ………………………………………….....14 Shema 7. Podjela znanosti u Huartea …………………………………………...…15 Shema 8. Podjela znanosti u Nicolia ……………………………………………....16 Shema 9. Podjela znanosti u Francisa Bacona …………………………………….19 Shema 10. Podjela znanosti u Descartesa ………………………………………….20 Shema 11. Podjela znanosti u Hobbesa ……………………………………………20 Shema 12. Podjela znanosti u Diderota i D'Alemberta …………………….………21 Shema 13. Podjela znanosti u Hegela ……………………………………………...22 Shema 14. Podjela znanosti u Kruga ………………………………………………23 Shema 15. Podjela znanosti u Saint-Simona ………………………………………23 Shema 16. Podjela znanosti u Comtea ………………………………………….….24 Shema 17. Podjela znanosti u Ampèrea …………………………………………...25 Shema 18. Podjela znanosti u Saint-Hilairea ……………………………………...26 Shema 19. Podjela znanosti u Spencera …………………………………………...28 Shema 20. Podjela znanosti u Wundta …………………………………………….29 Shema 21. Podjela znanosti u Kedrova ……………………………………………30 Shema 22. Podjela znanosti u Bazale ……………………………………………...30 Shema 23. Porfirijevo stablo ……………………………………………………….31

Page 42: klasifikacija znanosti

42

Literatura

1. ANZENBACHER, Arno. Filozofija: uvod u filozofiju. Zagreb : Školska knjiga, 1995. 2. APARAC-Gazivoda, Tatjana. Teorijske osnove knjižnične znanosti. Zagreb : Zavod

za informacijske studije, 1993. 3. BACON, Francis. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. 4. BAZALA, Vladimir. Pregled povijesti znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1990. 5. BAZALA, Vladimir. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska

knjiga, 1986. 6. BLISS, Henry E. The organization of knowledge in libraries and the subject-approach

to books. 2nd ed. revised and partly rewritten. New York : H. W. Wilson, 1939. 7. BROUGHTON, Vanda. Klasifikacija za 21.stoljeće : načela i struktura Blissove

bibliografske klasifikacije. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 38-51. 8. CLASSIFICATION, theory of. // Encyclopedia of library and information science.

New York : Marcel Dekker, 1971. Vol. 5, str. 147-174. 9. COHEN, Morris R.; Nagel, Ernst. An introduction to logic and scientific method.

Bombay [etc.] : Allied Publishers Private Limited, 1978. 10. DAHLBERG, Ingetraut. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und

Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974.

11. DAHLBERG, Ingetraut. Načela klasifikacijske strukture : istraživanja, iskustva, zaključci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 26-37.

12. ENCIKLOPEDIJSKI leksikon bibliotekarstva. Sastavio Kosta Grubačić. Sarajevo : Zavod za izdavanje udžbenika, 1964.

13. FILOZOFIJSKI rječnik. Ur. Vladimir Filipović. Zagreb : Matica hrvatska, 1965. 14. FOSKETT, Antony C. The subject approach to information. London : Bingley, 1971. 15. HALDER, Alois. Filozofijski rječnik. Zagreb : Naklada Juričić, 2002. 16. Die KLASSIFIKATION der Wissenschaften als philosophises Problem. Hrsg. Von R.

Rochhausen. Berlin : Dt. Verlag d. Wissenschaften, 1968. 17. KOVAČ, Srećko. Logika. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 1994. 18. LANGRIDGE, Derek W. Classification : its kinds, elements, systems and

applications. London [etc.] : Bowker Saur, 1992. 19. LASIĆ-Lazić, Jadranka. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za

informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. 20. LASIĆ-Lazić, Jadranka. Bibliotečna klasifikacija – organizacija spremanja i

prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuđman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 117-124.

21. LELAS, Srđan. Promišljanje znanosti. Zagreb : Hrvatsko filozofsko društvo, 1990. 22. LELAS, Srđan, Vukelja, Tihomir. Filozofija znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1996. 23. MIKAČIĆ, Mira. Teorijske osnove sustava za predmetno označavanje. Zagreb :

Hrvatsko bibliotekarsko društvo, 1996. 24. MIKAČIĆ, Mira. Klasifikacija znanstvenih područja : zadatak radne grupe FID / SRC.

// Vjesnik bibliotekara Hrvatske 20, 1/4(1974), str. 22-25. 25. MIKAČIĆ, Mira. Klasifikacija znanosti : sistematski prikaz glavnih problema i

suvremenih podjela u teoriji i primjeni (Magistarski rad). Zagreb : M. Mikačić, 1970. Prirodoslovno-matematički fakultet.

26. MIKAČIĆ, Mira. Djelatnost IFLA-e na području sadržajne obrade. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1-4(2001), str. 20-27.

Page 43: klasifikacija znanosti

43

27. MIKAČIĆ, Mira. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik

bibliotekara Hrvatske 15, 3/4 (1969), str. 109-124. 28. MIŠIĆ, Anto. Rječnik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. 29. OPĆA enciklopedija Jugoslovenskog leksikografskog zavoda. 3. izd. Zagreb : JLZ,

1978-1982. Sv. 4. 30. RICHARDSON, E. C. Classification : theoretical and practical. 3. ed. Hamden : Conn,

Shoe String Press, 1964. 31. SEIZINGER, Johann Georg. Theorie und Praxis der Bibliothekswissenschaft. Dresden

: Verlag von Louis Ehlermann, 1863. 32. SESARDIĆ, Neven. Filozofija nauke. Beograd : Nolit, 1985. 33. SLAVIĆ, Aida. Predmetni pristup informacijama na internetu i knjižnična

klasifikacija. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 82-95. 34. ŠAMURIN, Evgenij I. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen

Klassifikation. - Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. 35. VICKERY, B. C. Classification and inedxing in science. 2 ed. London, 1959. 36. WYNAR, Bohdan. S. Introduction to cataloging and classification. 8th ed. / edited by

Arlene G. Taylor. Englewood, Colo. : Libraries Unlimited, 1992. 37. ŽULJEVIĆ, Emir: Savremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo

bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988.