Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo

MARKSIZAM U GERMINALUSeminarski rad

Predmet: Književne teorije 1

Mentorica: Lešić – Thomas Andrea, prof.dr.

Studentica: Milišić Lamija

Indeks br. 45080/2013; redovna studentica

Odsjek za filozofiju; grupa: Filozofija i komparativna književnost

Sarajevo, februar 2015.

S A D R Ž A JU V O D .....................................................................................................................................3

R A Z R A D A ..........................................................................................................................5

Rudnik Voreux..........................................................................................................................5

Bonnemort................................................................................................................................6

Radnik i kapitalist: suprotstavljene strane................................................................................7

Revolucija................................................................................................................................8

Faithful man of history...........................................................................................................10

Z A K LJ U Č A K ..................................................................................................................11

L I T E R A T U R A ..............................................................................................................12

2

U V O DNa stranicama koje slijede, posvetit ćemo se Germinalu, romanu E. Zole, u kom smatramo da

je vidljiva ideja marksizma, te ćemo roman kroz takvu lupu interpretirati. Mada se Zola nije

izjašnjavao kao marksista, vidjet ćemo da je otjelovljenje proleterijata uspješno prikazano

kroz trenutačnu zanesenost idejom o klasnoj borbi. U ovom seminarskom radu ćemo, za naše

istraživanje, korisiti djelo Comparative Literature Studies, N. R. Cirrila. U poglavlju Marxism

as Myth in Zola's "Germinal" nas ovaj autor podsjeća na činjenicu da je Germinal the only

major proletarian novel of the nineteenth century.1

Da bismo se uveli u priču o segmentima marksističke ideje u dotičnom Zolinom djelu,

potrebno je da se nakratko prisjetimo osnovnih pojmova historijskog dijalektičkog

materijalizma. Ono što je važno napomenuti jeste pojam osnovice, koja se sastoji od tri

čiinioca: radnika, posjednika sredstava proizvodnje i onog kji ostvaruje dobit. Osnovica je

kategorija koja određuje tzv. nadogradnju, u koju spadaju religija, filozofija, umjetnost i,

uopće, kultura. Već je očita poveznica između književnika i društva u kom on/a živi i

ograničenja koja su postavljena umjetničkom izričaju. Jedan od preostala tri ključna pojma je

otuđenje, koje se odnosi na prodaju vlastitog rada od strane radnika poslodavcu. Time se

radnik nalazi u gorem položaju u odnosu i na srednjovjekovnog kmeta, u pogledu potpunog

izuzeća napretka u vlastitom radu, koji znači onemogućavanje napretka u životu uopće. Ako

je rad jedna od stvari koja nas čini ljudima, u slučaju kapitalizma je otuđenje od vlastitog rada

dovelo ljude do odvajanja od jednog dijela svoje suštine. Ako je trinaestogodišnje dijete

sposobno da radi u rudniku – ono će sigurno biti primorano na rad, neovisno od njegovog

duševnog, ali i zdravstvenog stanja. Njegov rad je roba na tržištu kapitala. Nadalje, ono što je

potrebno da se desi u umu umjetnika jeste osvješćivanje, tj. prepoznavanje ideje lažne svijesti

unutar društvenog sistema u kom on/a živi, prepoznavanje činjenice da narod i njihov vladar

stoje na suprotnim stranama bojišta, te da trenutni sistem nije bogomdan. Dakle, nije

normalno, a kamoli prirodno, slati trudnu ženu u rudnik da radi. Ideja o klasnoj borbi je

zavladala u dotad tlačenim masama nakon revolucije u Francuskoj, usljed kvantitativnog

širenja rata, koje je dovelo do osjećaja pripadnosti svjetskoj historiji.

1 Cirillo, N. R.: Comparative Literature Studies, Penn State University Press, 1977. Str. 244

3

U uvodu je možda još potrebno napomenuti detalj, koji predstavlja Zolin iskorak od

buržoazije u isključivo književnonaratološkom smislu: Zola koristi poziciju trećeg lica, za

razliku od dotadašnje „vještačke“ pozicije pripovijedanja. Narator, zauzevši potonju poziciju,

nastoji zadržati vještački status: on piše o stvarnosti, no štiti sebe pod izgovorom da je to sve

tek fikcija. Također, „vještačku“ poziciju su koristili pripadnici buržoazije. Ono što Zola radi

jeste protivljenje čistoj buržoaskoj ideologiji, no pri tom on zauzima jednako ekstremnu

poziciju.

4

R A Z R A D A1. Rudnik Voreux

Razmotrimo najprije pojam rudnika. Prvi susret Etienna sa rudnikom Zola opisuje ovako:

Bila je to silna masa, gomiletina zgrâdâ, iz koje se diže sjena tvorničkoga dimnjaka; rijetka svjetlašca padaju iz kaljavih prozora, pet šest mutnih svjetiljaka visi izvana na gredama, a pocrnjelo drvo tih greda riše kao neku nejasnu sliku golemih čudovišta; iz te fantastične prikaze, prekrivene noću i dimom, samo se jedan glas ori, teški i dugi dah parne struje, koje ne vidiš. Sada on raspozna rudnik.2

Mračno zdanje rudnika Voreux je opisano poprilično fantastično. Štaviše, Cirrilo upućuje na

povezanost Germinala sa Božanstvenom komedijom, primjećujući sličnosti Danteovog prvog

susreta s Paklom i Etiennovog sa rudnikom. No, postoji jedna razlika: Dante nas odmah

priprema za ulazak u metafizički svijet, dok Zola nastoji prikazati rudnik kao simbol otuđenja,

koji nije samo fantastično, već i u izvjesnoj mjeri groteskno prikazan. Nejasna slika golemih

čudovišta nam dodatno može privući pažnju: u odnosu na koga su čudovišta golema? U

odnosu na čovjeka-radnika, naravno. Vratimo se, za trenutak, gledištu N. R. Cirrila:

„Allors l'homme reconnut une fosse.“ „Une fosse“, not „un mine.“ The two hundred paces the man has walked for a closer look have moved him from the world of the fact to the world of the truth, from gables and roofs to fantastic apparitions. What the man recognizes („l'homme reconnut“) is the truth: it is a „fosse,“ not just a phenomenon identified by the neutral and technical word „mine.“ The word „mine“ (...) surely does not evoke, as „fosse“ does, the first meaning of „grave“, the second „pit“.3

Cirrilo se očito poziva na izvorni tekst, te iako u našem prijevodu „fosse“ jeste prevedeno kao

„rudnik“, a ne kao „jama“, smatramo da je važno uputiti na ovaj detalj: upravo „jama“

dočarava prikaz Voreuxa, vukući za sobom sve aluzije na smrt i učmalost, čak i bezvremenost

– baš kao i Pakao. Kasnije je u romanu naznačeno okno koje guta ljude. To je mjesto bez

svjetla, mjesto gdje se živi ljudi susreću sa očnim jamama na lobanjama svojih predaka. To je

mjesto ispod zemlje, mjesto po kom koračaju ljudi u skupim kaputima i uglancanim cipelama.

No, bitno je reći još jednu stvar: Etienne traži posao. Zar na tako groznom mjestu? Da. Zašto?

Jer mu društveni poredak nalaže da preživi. To je dobrovoljni ulazak u Pakao, praćen

nedostatkom grijeha.

2 Zola, E.: Germinal, preuzeto sa lektire.skole.hr. Str. 33 Cirillo, N. R.: Comparative Literature Studies, Penn State University Press, 1977. Str. 246

5

2. Bonnemort

Dobra Smrt priča Etiennu kako su ga tri puta spašavali iz rudnika. Pri tom ne prestaje kašljati,

te ga Etienne naposljetku pita:

— Je li to krv? — zapita Étienne, koji se je najzad usudio ispitivati ga. Bonnemort si je polako brisao usta rukom.

— To je ugljen... Imam ga u kosturu, da se mogu grijati, dokle god sam živ.4

Dobra Smrt možda biva ironičan prilikom svoje posljednje replike, no nije li očit način na koji

je sebe, kao ljudsko biće, pretvorio u nešto sasvim drugo? U bezdušan predmet? Status njega

kao čovjeka nije uopće bitan – ono što je bitno jeste njegov rad, ili preciznije, korist od

njegovog rada. On se ponaša kao da je njegovo bolesno stanje potpuno ništavno u odnosu na

kompleksni sistem rada rudnika i kao da je on karika u lancu koji uspijeva održati neko veće

dobro da se ne raspadne, ali pri tom ne uviđa vlastitu vrijednost i značaj.

Najzad, Etienne upita Bonnamorta u čijem je vlasništvu rudnik (na ovom mjestu upućujemo

na drugi faktor marksističke osnovice):

— A? Čije je sve to?... Ne zna se ništa. Ljudima pripada. I on označi rukom u pomrčini neku nejasnu točku, neko nepoznato i daleko mjesto, gdje žive ljudi, za koje Maheuovi ruju po žili više od stotinu godina. U glasu kao da mu je neki pobožni strah, kao da on govori o nekom nepristupnom svetištu, u kojem se skriva šćućureni siti Bog, kojemu svi oni daju svoje meso i koga nisu nikada vidjeli.5

Za koga, zapravo, radi Bonnemort nikome uopće nije poznato. Ovdje se jasno vidi ideja lažne

svijesti: šćućureni siti Bog je zamišljena maglovita forma koja ovom mjestu u romanu daje

prizvuk općeg beznađa koje vlada među radničkom klasom. No, zašto je nazvan „Bogom“?

Moguće je da je ta riječ upotrijebljena upravo da bi prizvala osjećanje straha, tog straha od

kog se dobro živi i zbog kog se svaki dan jede hljeb. Uopćeno, ta želja za hljebom je jedina

želja koju Etienne čuje od svog sagovornika: ona je uslovljena mogućnostima rada koji

Bonnemort izvršava, ona je dovoljna za preživljavanje.

Postoji još jedna stavka koju Bonnemort spominje Etiennu, a koja nam može poslužiti kao

uvod u sljedeće poglavlje. Dakle, Bonnemort priča o tome kako je njegov djed radio u

rudniku, te njegov otac pa i on sam, od svoje osme godine. Da se primijetiti Zolina

naturalistička sklonost teoriji hereditarnosti, koja sve više djeluje kao prokletstvo.

4 Zola, E.: Germinal, preuzeto sa lektire.skole.hr. Str. 75 Ibid., str. 8

6

3. Radnik i kapitalist: suprotstavljene strane

Bosa stopala koja koračaju po istruhlom drvenom podu, urlici novorođenčadi, tračevi toliko

trivijalni da izazivaju suze, te sveopće nezadovoljstvo popraćeno već ustaljeniim vrijeđanjima

i nerazumijevanjem – ovo je način na koji je prikazana jedna radnička porodica u Germinalu.

Radnici, prema Zolinim riječima, liče na povorku sjena koja topoće kao stado. Zaista, u

jednom trenutku ste primorani pomisliti: po čemu su ovi ljudi zaista ljudska bića, a ne

životinje, ili tek neodrediva smjesa organa koja je uređena na način da može da diše i radi još

poneku vitalnu funkciju? Probajmo naći krivca za ovakvo stanje:

Nadglednik se najprije nasmiješi, jer su se namjeri da se izbace žene iz rovova ponajviše suprotstavljali rudari, koji su brinuli gdje zaposliti svoje kćeri, slabo mareći za pitanje moralnosti i higijene.6

Na prvi pogled i površno gledajući, rekli bismo da su rudari čak i autodestruktivni, da žele

zaposliti svoje kćeri pod svaku cijenu, ne mareći za njihov život. No, smatramo da se ovdje

radi o prividnom začaranom krugu, stvorenom od strane onih koji posjeduju sredstva

proizvodnje. Budući da je društveni sistem ustrojen tako da čovjeka promatra isključivo kao

radnu snagu, prema ocu jedne kćeri su se od njegovog rođenja odnosili kao prema tijelu

sposobnom za rad, te on sada gleda na taj način i svoju djecu. Tako se stvara ideja šćućurenog

sitog Boga u svijesti radnika, kome nikada nije spomenuto bilo koje drugo stanovište o

njegovoj ulozi u društvu, te se stoga takva ideja sitog Boga čini urođenom ili prirodnom.

Štaviše, želeći poslati kćerku u rudnik, radnik bi se mogao opisati upravo kao amoralan ili

krajnje nemaran, čak i bezuman! Iznenadna humanost se javlja u očima buržoazije, humanost

koja im omogućava zauzimanje više pozicije u odnosu na radnu snagu i pokazivanje moći,

koja se opet čini prirodnom, tj. bogomdanom. No, u očima očeva koji šalju mlade kćerke u

rudnik, poslodavci su jedini izvor hljeba nasušnog, oni su uslov radnikove egzistencije.

Na početku ovog poglavlja smo spomenuli način na koji Zola opisuje porodicu Maheu.

Razlog zašto je zastupljeno takvo stanje u jednoj radničkoj porodici sadržan je u slutnji o

potlačenosti. Uloga potlačenog za ljudsko biće ni u kom slučaju nije prirodna, makar ga čitav

život ubjeđivali da je tako. Upravo zbog naznačenog konflikta između onog što društvo

smatra urođenim i što čovjek makar i sluti da nije urođeno, nastaje haotično stanje u izvornoj

društvenoj jedinici: porodici. Ljudi nisu usmjereni na zajedništvo u smislu porodične

okupljenosti, već u smislu zajedničkog rada koji će im omogućiti još jedan dan života. Na taj

6 Ibid., str. 16

7

način zapadaju u prividni začarani krug, a da nisu razmotrili širi društveni status sebe samih

(zapravo ga oni nisu niti svjesni).

Odnos radnika i kapitaliste Cirrilo opisuje na specifičan način: Zola's version of the economic

conflict between worker and capitalist is transcendent: they are two armies at war.7 Također,

ova metafora rata pomalo kida granicu između doslovnog i prenesenog značenja ako obratimo

pažnju na način na koji je odjevena Catherine: Etienne ju zamijeni za dječaka prvi put kada ju

vidi; njena odjeća je takva da skriva svu njenu krhkost, te zbog toga ima funkciju oklopa.

Catherine je ratnik. Nagovještaj borilačkog duha Zola opisuje u posljednjem pasusu prvog

dijela:

Onda se Étienne naglo odluči. Možda se nada opet vidjeti svijetle Catherinine oči, tamo gore, na ulasku u selo. Možda je to više buntovni dah, što je zastrujio iz Voreuxa. Ne zna on, ali hoće opet sići u rudnik, da trpi i da se bori, pa uvijek misli na te ljude o kojima mu je govorio Bonnemort, i na onoga sitoga šćućurenoga Boga, kojemu deset tisuća gladnih ljudi poklanja svoje tijelo, a ni ne zna ga.8

Usmjerimo pažnju na drugi dio romana, koji počinje opisom suprotstavljene armije:

porodicom Gregoirovih. Posvetit ćemo se samo ključnim stvarima na ovom dijelu, budući da

smatramo da nije potrebno posebno naznačiti paralelno predstavljenu suprotnost njihovog

života i života porodice Maheu. Cirrilo podsjeća na očitu okolnost: Gregoirovi su bogati, no

njihova imućnost počiva na pohlepi. Pohlepa je grijeh, no oni se ne nalaze ispod zemlje, već

upravo koračaju po njoj. Ova Cirrilova opaska nas tjera na šire gledanje situacije: ovdje se

radi o Paklu okrenutom naopačke. No, Cirrilo podsjeća na još jedan grijeh kog Zola pridaje

grijehu pohlepe: ekonomsku eksploataciju. Ovaj grijeh nije grijeh pojedinca, već grijeh

jednog društva. Cirrilo navodi d'Annunziov opis kapitalista u Germinalu: the worms in our

daily bread, mindless of the corruption of their way of life.9

4. Revolucija

Zanesenost socijalizmom, izučavanje fizičkog rada i neuspjeli atentat na cara su, uz plemićko

porijeklo bili detalji koje je Etienne znao o Souvarinu prije nego što je s njim zapodjenuo

razgovor opisan u trećem dijelu romana. Souvarin se na početku razgovora protivi

Etiennovom marksističkom zanosu:

7 Cirillo, N. R.: Comparative Literature Studies, Penn State University Press, 1977. Str. 2498 Zola, E.: Germinal, preuzeto sa lektire.skole.hr. Str. 369 Cirillo, N. R.: Comparative Literature Studies, Penn State University Press, 1977. Str. 249

8

— Gluparije! — opet će Souvarin. — Vaš Karl Marx još bi uvijek da to neke prirodne sile djeluju. Ne treba politike, ne treba konspiracije, je li? Sve se radi po bijelu danu, i jedino zato, da plaće budu više... Manite me se s tom svojom evolucijom! Palite gradove sa sva četiri kraja, kosite narode, smičite sve, pa kada ništa više ne preostane od toga gnjiloga svijeta, možda će niknuti bolji svijet.10

Nadalje, mislimo da je važno navesti dio u kom se i ostali učesnici razgovora (Rasseneurovi)

prisjećaju vremena nakon revolucije u Francuskoj:

Radnik ne može izdržati, revolucija mu je nevolju samo još pogoršala, od godine 1789. jedino se buržoazija tovi, i to tako proždrljivo, te ne pušta radniku, ni da zdjele poliže. (...) Narugaše im se, kada ih proglasiše slobodnima; jest, slobodni su da skapavaju od gladi, a togase oni ne oslobađaju.11

Obeshrabren ovim razgovorom, Etienne će se ipak nešto kasnije zapitati da li je slučaj zaista

takav da radnik ne smije uopće razmišljati. Zar nisu od vremena revolucije svi

građani jednaki? Kada zajedno glasuju, zašto da radnik ostane robom gospodara koji ga

plaća.12 S vremenom, Etienne uspijeva da pridobije pristalice svog mišljenja; on to sam

naziva tihom propagandom. Već se počinje zamišljati kao vođa revolucije. Cirrilo opisuje

Zolin pojam revolucije ovako: In Zola's world, revolution fulfills but does not supersede the

older version of a national and historic purpose which defined the traditional hero, for Zola

anneals it to both historic and the national. 13 Dakle, očito je širenje granica revolucionarne

svijesti u liku Etienna kao nacionalnog heroja. Također, Zola pokazuje nužnost revolucije, no,

prema Cirrilovim opažanjima, revolucija je nužna u smislu neizbejžnosti, a ne mehaničke

predodređenosti. Lik Etienna kao heroja naroda je, kako Cirrilo navodi, interesantan još i u

pogledu njegovog uskrsnuća na kraju romana: to je uskrsnuće zapravo prevazišlo granice

pojedinca i postalo uskrsnuće kolektiva. O ovome će biti još riječi u završnom poglavlju. Ono

čemu se na čas trebamo posvetiti jeste pojam zajedništva i nacije (Cirrilo: nationhood), koji

Zola prikazuje kao primaran izbor ljudske snage i svrhe, koja uspijeva bivati humanom. Želja

za zajedničkim ustankom pokrenuta je od strane Souvarina, kada je predložio da idu u štrajk.

Rasseneur se tome usprotivio, nudeći ono što narator u djelu naziva razboritim zahtjevom –

nagodbu. Također, Etienne spominje i Pluchartovo odbijanje pokretanja štrajka, no s nešto

drugačijim razlogom: on je razočaran nepovjerenjem rudara prema „međunarodnom savezu“.

No, pred kraj trećeg dijela se dešava nesreća u rudniku, a posljednje riječi Etienna u tom

poglavlju su odraz njegove sigurnosti u viziju budućnosti: Vrijeme je! Napokon, rudari su

bivali odlučno ujedinjenim, te je štrajk buknuo.

10 Zola, E.: Germinal, preuzeto sa lektire.skole.hr. Str. 7111 Ibid. 12 Ibid., str. 8213 Cirillo, N. R.: Comparative Literature Studies, Penn State University Press, 1977. Str. 250

9

Ideal zajedništva je jasan:

Chavalu šine krv u obraze; stane on kleti.— Zakona mu! Zar je dakle zabranjeno raditi?— Jest! — zavikne Étienne, — kada drugovi trpe nevolju za dobro sviju, ne smije nitkobiti sebičnjak i licemjerac, te pristati uz gospodare.14

5. The fateful man of history15

Pred kraj petog dijela, Chaval poziva žandare i štrajkači su primorani skloniti se sa ulica.

Straža čuva svako okno. U jednom razgovoru, Etienne saznaje: Udruga je u oduševljenju

svoje propagande, od kojega još i sada jeza hvata građanstvo, pridobila radnike svega

svijeta, ali sada je po malo, iz dana udan, razdire i razara unutarnja borba taštine i

ambicije.16 Uopćeno, Souvarinovi i Pluchartovi postupci kroz djelo su primjeri izolovanosti

njihovih ideologija. Naravno, upoznati smo sa tim da je Souvarin namjerno uzrokovao

nesreću na kraju romana, u kojoj je preživio jedino Etienne. Souvarinova spremnost na

ubistvo ljudi poradi iznevjerenja njegove ideologije potpuno odstupa od pomenute ideje

zajedništva i zapravo čini maglovitim sam put napretka istog tog naroda, koji je stajao rame

uz rame sa Souvarinom. Zapravo, čitava Souvarinova ideologija je ostala u okvirima teorije –

on može biti genijalan um, ali nije spreman biti vođa ili barem aktivni učesnik u ostvarenju

svojih zamisli.

S druge strane, Etienne uspijeva ostvariti viziju budućnosti, okrunjenu zajedništvom radnika,

uspostavljenu putem revolucije. Zola uspijeva spojiti historijsku stvarnost, koja se, kao što

smo još na početku vidjeli, može analogno povezati sa kosmičkom stvarnošću. Pred kraj

romana, Etienne razmišlja o tome kako se sve kvari kada se svako otima za vlast.

Međunarodni saavez je na taj način promašio svoj svrhu, rastrgan unutarnjim svađama vojske.

Zola na ovom dijelu ukazuje na kratkotrajnost jedne ideologije u njezinoj aktualiziranosti –

međunarodni savez je ipak dobra zamisao, no potrebno je imati veću organizaciju kako bi se

njegova ideologija uspjela ostvariti. Etienne još promišlja: Nova će krv stvoriti novo društvo.

A u tom iščekivanju navale barbarske, koja će preporoditi stare nemoćne narode, javlja se

opet njegova tvrda vjera u skoru, istinsku, radničku revoluciju, od koje će požar zapaliti

konac vijeka ovom grimiznom bojom sunca na istoku, što ga on u krvi gleda na nebu.17

14 Zola, E.: Germinal, preuzeto sa lektire.skole.hr. Str. 14115 Cirrilo ovako naziva Etienna na kraju poglavlja o Germinalu u: Cirillo, N. R.: Comparative Literature Studies, Penn State University Press, 1977. Str. 25416 Zola, E.: Germinal, preuzeto sa lektire.skole.hr. Str. 19217 Ibid., str. 251

10

Z A K LJ U Č A KU ovom seminarskom radu smo nastojali protumačiti Zolin Germinal iz marksističke

perspektive. Pri tom nismo opisivali svaku etapu romana, već smo se trudili prikazati samo

one situacije, ali i općenitu atomsferu koja je doprinosila marksističkoj interpretaciji. Pod

općenitom atmosferom podrazumijevamo sveukupne odnose među likovima romana, i to na

razini njihove klasne pripadnosti, iz koje se dalje širila očita klasna borba. Dio romana koji

odgovara vremenu prije štrajka je obilježen idejom lažne svijesti, sveprisutnom zabludom

radnika, koji su zapravo temelj društva kom pripadaju. Nadamo se da smo uspješno razjasnili

ideju prividnog začaranog kruga, koja je ustvari analogna ideji lažne svijesti, ali i ukazali na

značaj onog što smo nazvali slutnjom o potlačenosti. Upravo takva slutnja je bila ključna u

pokretanju štrajka, ali i u vjeri u ljude nakon njegovog neuspjeha. Ta slutnja je bivala

pokretačem osvješćenja o lažnoj svijesti radnika.

Također, jedan od bitnih segmenata Germinala jeste sukob ideologija, koje su bile uočljive u

zamislima Souvarina, Etienna i Plucharta. Mada je Zola ukazao na trenutačnost ozbiljenja

Etiennove ideologije, koja je propraćena trenutačnošću revolucionarnog zanosa, ono što bi u

ovom segmentu zanimalo pripadnika marksističke književne teorije jeste spomenuta

neizbježnost revolucije: revolucija je stoga spona kosmičkog i historijskog kretanja svijeta.

Revolucija osigurava povjerenje u ideju o napretku čovječanstva.

11

L I T E R A T U R A Cirillo, N. R.: Comparative Literature Studies, Penn State University Press, 1977.

Zola, E.: Germinal, prijevod: Iso Velikanović, preuzeto sa http://lektire.skole.hr/.

12