Komentar hadisa

10. Mahana oštroumnosti i promućurnosti je hvalisavost, a

mahana hrabrosti je pretjerivanje, a mahana praštanja je prigovor

na učinjeno dobro, a mahana ljepote je uznositost, a mahana

ibadeta je zasićenost, a mahana priče je laž, a mahana znanja je

zaborav, a mahana blagosti je naivnost i povodljivost, a mahana

porijekla je ponositost, a mahana darežljivosti je rasipnost.

Mahana rječitosti oštroumnosti je oholost i uzdizanje nad

istovrsnicima, kao i hvaljenje nečim što se ne posjeduje. Mahana je

nedostatak ili nešto što kvari ono pri čemu se nalazi, ili je neka greška

ili feler koji je pri nečemu i kvari njegov izgled. Svaki od izraza ima

približno značenje, a oštrouman je neko obdaren inteligencijom,

rječitošću i dovitljivošću.

Zamahšeri priča: - Na takvog se odnose riječi Omera r.a.: - Ako

je lopov dovitljiv, teško će ga oštećeni čovjek nadvladati

argumentima da bi ga se osudilo.

Neki su rekli: - Ovdje se misli na nekoga ko je opisan ljepotom,

odgojem (edebom), rječitošću i oštroumnošću.

Ragib (Asfahani) kaže: - Zaref je pojam kojim se ukazuje na

odlike duha i tijela. Poredi se sa paketom koji je omotač sadržini. S

obzirom da se to nalazi kod nekoga, onda se kaže za onoga ko ima

znanje i hrabrost da je zarif. Za onoga ko ima lijepu odjeću,

namještaj i izgled se kaže da je zarif. Tako je zaref općenitiji pojam

od slobodnjaka ili plemenitog.

Salef je prekoračenje granice oštroumnosti i tvrdnja da ju se

ima kako bi se istakla lična važnost. – Ovo kaže Halil. Ibn Arebijevo

(fekih ne sufija) tumačenje da se zaref odnosi na čin ne odgovara

kontekstu u kojem je izrečeno.

Mahana hrabrosti, srčanosti u borbi, prekoračenje je granica i

traženje od čovjeka ono što on ne može i za šta nije sposoban.

Hrabrost-šedža'a je srčanost i neustrašivost u borbi. Ragib kaže: -

Ako se govori o duševnoj osobini, onda ona podrazumijeva

odlučnost srca i postojanost u strahotama i nedaćama. Ako se

govori o postupku, onda je ona nastojanje da se iskoristi prilika. To je

odlika koja je između srljanja i kukavičluka. Tako ti je jasno da je to

duhovno svojstvo koje je između kukavičluka i ishitrenosti. Iz nje se

granaju poletnost, ustrajnost i pouzdanost.

Bagj-pretjerivanje je traženje slave kroz nepravdu i nered. To je

došlo od: bega-l-džerh kada rana se zatruje. – Ovo navodi

Zamahšeri. Ragib kaže: bagj je traženje prekoračenja umjerenosti u

onome o čemu treba voditi računa. U protivnom, nekada se

upotrebljava u značenju količine, a nekada se opisuje i dolazi u

svojstvu načina. Može biti i pohvalna kada se zanemaruje pravda

da bi se učinilo dobročinstvo, ili kada se pored farza čini i nafila-

dobrovoljni ibadet. Negativno je kada se zanemaruje istina radi

neistine. Većinom se upotrebljava u ovom značenju i tako je i u

ovom hadisu.

Mahana praštanja-plemenitosti i darežljivosti je nabrajanje

dobročinstava koje je počinio prema nekome-

prigovaranje. Semaha je popustljivost, a darežljivost je davanje

prostora nekome. Neko kaže: - Obavezan si na pravdu. U pravdi je

komocija i daleko je od nepravde. – ovo kaže Zamahšeri.

Menn-prigovor je ukazivanje na dobročinstvo ili uljepšavanje

učinjenog djela. To je kod nas pokuđeno, a kad se govori o Allahu i

Njegovom isticanju blagodati, onda je pohvalno. To zbog toga što

niko osim Njega ne posjeduje ni davanje ni darovanog. U njegovom

davanju nema časti, nego je to poniženje. Allah je Imaoc svega i

Njegovo davanje je počast. Njegovo davanje je počast i uzrokuje

zahvalnost koja pridonosi povećanju blagodati, a kada neko drugi

daje i to spominje i prigovara, onda izaziva kod darovanog osjećaj

poniženosti, manje vrijednosti. Tako dobročinstvo gubi na

vrijednosti, ma koliko obilato bilo.

Neki kažu: - Suština je da nabrajanje dobročinstava koje smo

nekom učinili, ako nisu od Allaha, s obzirom da ih se gnušaju časni

ljudi, ne navodi ih ni On, makar bilo i pohvalno od Njega, kako bi se

izbjeglo gnušanje.

Na to ćemo odgovoriti da Allah navodi svoje blagodati, jasno

i očito na nekoliko mjesta u svojoj Knjizi i zanijekati ih je nepotrebno.

Ibn Arebi (sufija) rekao je: - Prigovaranje, u ovom hadisu je,

jedna od nefsanskih boljki koje je obaveza liječiti. Lijek je da smatra

da je drugome dostavio samo ono što je njegovo, u Allahovom

Sveznanju i da je to povjerena mu stvar dana njemu na upravljanje

kojoj se nije znao vlasnik. Onda kada ju je dao kroz darivanje onom

kome je ona određena, zahvali se Allahu na tome što je tom

emanetu našao vlasnika. Onaj ko razmišlja na ovakav način kada

nekome nešto čini ili poklanja, imat će koristi od svog davanja.

Što se tiče menna-navođenja dobročinstva

Poslanika alejhissalatu vesselam Ensarijama, u slučaju na Hudejbiji,

ne spada u takvo nešto. On je spomenuo uputu u islam, i to se vraća

na Allaha a Poslanik alejhissalatu vesselam je bio dostavljač i

sredstvo. Za to imamo dokaz u njegovim alejhissalatu

vesselam riječima kada im spominje blagodat: - Zar niste bili u

zabludi, pa vas je Allah preko mene uputio?

Mahana ljepote je uznositost. Nedostatak lijepog izgleda ili lika

je samoopčinjenost i oholost. Iz tog razloga je pokuđeno da se oženi

žena vanredne ljepote jer iz toga se izrodi razmaženost,

samoopčinjenost i prijetvornost u govoru. Kaže se: - Koga zaljulja

razmaženost, poklopi ga poniženje.

Ragib kaže: - Ljepota je izrazita krasota. U tome se

podrazumijeva da to bude mnogo. Uznositost je oholost. Izvedeno

je od toga da čovjek u sebi vidi odlike.

Ragib kaže: - Da čovjek o sebi misli ono što nije. Shodno

riječima: Umislio sam – u značenju pretpostavio sam.

Shodno nedostatku ovog tumačenja, Hakim kaže: -

Samoopčinjenost je da čovjek misli za sebe nešto što nema, uz

slabost pa pokazuje radost zbog toga. Skromnost je da čovjek ne

pokazuje očaranost sobom.

Nedostatak ibadeta, pokornosti i poslušnosti je zasićenost i

zamor, ljenost, nakon što je čovjek bio prilježan i trudio se.

Ibadet je krajnji vid pokornosti i poniznosti. Kaže se da je

put mu'bed kada je utrt mnogim koracima, ili da je

odjeća zu abde ako je mehka. Iz tog razloga se ovaj izraz

upotrebljava samo kada se govori o poniznosti prema Allahu. Onaj

ko je podržan u predanosti ibadetu, neka bude na oprezu od

zasićenosti, a ako ga i spopane, neka se obrati Allahu da ga zaštiti

od nje.

A mahana priče, onog što se izgovara i prenosi. Ragib kaže: -

Svaki govor koji čovjek čuje, za njega se kaže da je hadis-priča.

Fetre-zasićenost, kao što kaže Zamahšeri je: - Smirenost nakon

žestine, blagost nakon oštrine. U prenesenom značenju je: -

Hladnoća je splahla. – Ili: - Voda je bila vrela pa sam je razblažio. –

Ili se kaže: - Zasitio se posla. – kada ga ne obavlja kako treba. – Ili: -

Oblak se ulijenio. – kada se ne kreće, nego stoji.

Laž je kazivanje o nečemu drugačije nego jeste. Onaj ko unosi

laž u svoju priču može izazvati odbacivanje te priče i tako je učiniti

beskorisnom. Ona je zabranjena jer Uzvišeni vezuje zaslugu kazne

zbog nje u riječima: njih čeka bolna patnja zato što lažu. (Sura

Bekare, 10.) Međutim, nekada se može desiti da ona postane

dozvoljena, čak obavezna, ako se može uzrokovati, bez nje, šteta

drugom.

Kadi zastupa stav Zamahšerija: - Laž je zabranjena-haram u

osnovi. Nije haram samo kada za to postoji opravdanje. Kao kada

učenjaci, fekihi, kažu: Arije (dati nekome nešto na korištenje bez

naknade) je sunnet. – mada nekada je obavezno kako bi se

izbjeglo uznemiravanje ili kako bi se neko zaštitio.

Vjerovjesnikove alejhissalatu vesselam riječi: - Prodaja (trgovina)

treba da bude na obostrano zadovoljstvo. – Mada ima i onih koji su

prinuđeni da nešto kupe, a možda nisu zadovoljni. Koliko je samo

primjera koji su slični ovima iz kojih se može vidjeti da prigovor autora

nije na mjestu.

Mahana znanja je zaborav. Učenjak že zanemariti naučeno

sve dok ga ne izgubi iz pamćenja. Iz toga razloga učeni su rekli: -

Nemoj da svoje srce ostaviš bez podsjećanja pa da ga učinioš

neplodnim. Nemoj svoju naravu osloboditi naučnih rasprava pa da

se razboli. Najveća mahana učenog je zaborav uzrokovan

nemarom spram nedostataka i odgađanje. Onaj ko je iskušan

ovakvim nečim, treba da nadoknadi svoje nedostatke mnogim

učenjem i probuditi se iz nemara stalnim razmišljanjem i razmjenom

iskustava s drugim.

Neko je rekao: - Neće dostići znanje neko ko nije dugo učio,

mučio se, mnogo ponavljao. To može i u tome ustrajati samo neko

ko smatra da je nauka nešto veličanstveno, a da je neznanje teret

i sramota. On će podnositi teret učenja kako bi dostigao rahatluk

znanja i kako bi se oslobodio neznanja. Shodno želji je nastojanje, a

shodno užitku je i umor. Nekom učeniku se može učiniti teškim

naukovanje, pamćenje, jer se oslanja i uzda u to da će, nakon što

razumi o čemu se radi, uvijek moći uzeti knjigu u kojoj se o tome

govori i kada se ukaže potreba, to naći u knjizi. On je kao neko ko

je pustio svoju lovinu, jer je ubijeđen da će je uvijek moći ponovo

uhvatiti. Ta njegova ubijeđenost će samo uzrokovati stid i sramotu,

a propuštena prilika kajanje.

Zuhri je slušao svoje učitelje do duboko u noć, a onda bi došao

svojoj sluškinji, budio je i govorio joj: - Taj i taj učitelj mi je kazivao to i

to. Onaj drugi mi je govorio to i to. – Ona bi ga pitala: - A šta ja imam

s tim? – On bi rekao: - Ti nemaš nikakve koristi od toga, ali ja sam to

skoro čuo pa hoću da ponovim.

Ibn Režda bi dolazio u mekteb i okupljao djecu pa im govorio

što je čuo kako ne bi zaboravio.

Neha'i je rekao: - Ko priželjkuje da sačuva znanje, neka priča

što zna sve dok ga ne čuje od drugog, makar ga i ne volio. Kada

učini tako, onda je kao knjiga koja mu je u prsima.

To nije u suprotnosti sa hadisom u kojem stoji: - Traćenje nauke

je da je kazuješ nekome ko je nije dostojan. – jer je opravdanost u

tome, ako i nije korisna onom kome se kazuje, korisna je kao

podsjećanje.

Zaborav je stanje koje dovodi do gubitka shvaćenog iz

pamćenja tako bi se ponovo steklo treba novi uzročnik. Previd-

sehv je stanje koje uzrokuje da se nešto zapostavi, ali ne čini da ga

nestane, nego se može podstaći i najmanjim upozorenjem.

Podsjećanje-tezekkur je vraćanje onog što je postojano u srcu a što

se zapostavilo nemarom ili zaboravom.

Mahana blagosti, hulma, proračunatosti i neishitrenosti,

naivnost je i povodljivost. Hulm je jedna osobina koja uzrokuje

ustrajnost i trpećivost koja je rezultat razuma. Sefeh-naivnost je

nepostojanost tijela ili duha koju uzrokuje maloumnost.

Harrani kaže: to je ishitren stav onda kada se traži

promućurnost i postojanost.

Ragib kaže: - Srljanje u nedoličnoj izjavi ili postupku.

A mahana porijekla-haseb, časti predaka, jeste hvaljenje

njihovim osobinama i zaslugama.

Nekom mudracu su rekli: - Što nije dobro, makar i bilo istina? –

On je rekao: - Da se čovjek hvali makar bio u pravu.

Zamahšeri kaže: - Haseb je ono što čovjek ima od svog

nasljeđa i nasljeđa svojih predaka. Tako kažu: - Ko nema svojeg

nasljeđa, neće mu koristiti ni nasljeđe njegovih predaka.

Fahr-ponositost, kao što je u Misbah je: - Hvastanje čašću i

odlikama.

Ragib kaže: - Hvastanje i hvalisanje nečim što je izvan čovjeka.

To je krajnji ahmakluk (nerazumnost). Onaj ko razumno gleda i ko se

oslobodi maske neznanja, uvidjet će da su dunjalučka dobra samo

posuđena stvar koja se može tražiti nazad u bilo kojem trenutku i za

koju se nije nikada sigurno kada će se tražiti.

Jedan mudrac je rekao nekome ko se hvastao: - Ako se hvališ

svojim konjem, on je lijep sam sebi, a nije tebi. Ako se hvališ svojom

odjećom ili stvarima, ljepota je njima a ne tebi. Ako se hvališeš

svojim precima, to je njihova a ne tvoja zasluga. Kada bi bilo šta od

nabrojanog, moglo govoriti, reklo bi ti: - To su naše kvalitete, a šta su

tvoje?

Mahana darežljivosti je rasipnost i trošenje u nešto što nije

ibadet i prelaženje šerijatskih granica. Darežljivost-džud je davanje

onoga što treba onome kome treba. To je općenitiji izraz od

sadake. Serf-rasipnost je davanje nečega gdje treba više nego je

potrebno. Tebzir-rastrošnost je trošenje u nešto što je nepotrebno. –

Ovo zastupaju mnogi.

Maverdi kaže: - Israf je prekoračenje količine i to je

nepoznavanje obaveze. Tebzir je prekoračenje mjesta i

nepoznavanje gdje dati. I jedno i drugo je pokuđeno. Drugo je gore

jer rasipnik griješi kroz višak, a mubzir girješi i u mjestu i u količini. Onaj

ko ne zna mjesto na koje trošiti i količinu koju treba potrošiti je kao

neko ko ne zna ni kako postupiti.

Ragib kaže: - Rasipanje je razdvajanje. Osnova je u bacanju

sjemena. Koristi se u prenesenom značenju za svakog ko traći svoj

imetak. Rasipanje zrnja je njegovo gubljenje za onog ko ne zna kako

će ono roditi.

Ovim se želi podstaći na izbjegavanje ovakvih osobina i

upozorenje na njih. Hoće se reći da ne postoji nijedno plemenito

svojstvo i osobina a da nema i mahane koja će proistaći iz hrđave

prirode i narave čovjeka. Ukazuje da čovjek treba da bude na

stalnom oprezu kako bi na vrijeme mogao odbiti bilo koju od ovih

mahana.

Opaska: Učenjaci navode mahane koje su slične po

negativnom uticaju, pa kažu: - Mahana nauke je dosada, mahana

djela je da čovjek tu vidi sebe i istakne sebe, mahana razuma je

oprez, mahana arifa (onog koji je spoznao) je da to istakne bez

ikakva znaka od Hakka, mahana ljubavi je strast, mahana

poniznosti je poniženost, mahana sabura je jadanje, mahana

predanosti je pretjerivanje spram Allaha, mahana bogatstva je

pohlepa, mahana dostojanstva je prijezir, mahana besposlenosti je

gubitak i dunjaluka i ahireta, mahana otkrovenja je govoriti o tome,

mahana druženja je svađa, mahana neznanja je raspravljanje,

mahana učenika je opuštenost bez posvećenosti, mahana luksuza

je davanje pažnje sticanju, mahana sufije je otkrovenje, mahana

trudbenika je zamor, mahana dunjaluka je njegovo traženje,

mahana ahireta je odustajanje i traženje naknade, mahana

počasti je sklonost njima, mahana pravednosti je osveta, mahana

robovanja je zlomisao-vesvesa, mahana slobodoumnosti je

prekoračenje granica ukusa, a mahana postojanja je svijest o

savršenosti.

Naveli su i još neke mahane, ali i u ovima je dovoljno za

razmišljanje. (Bejheki u Šu'ab).

Bilježi i Ibn Lal u Mekarim i dodatak: - A mahana vjere je

prohtjev. – i kaže da je dodatak slab.

Sehavi kaže: - I pored toga što je slab, postoji i prijekid u lancu

prenosilaca.

Od Kapije grada znanja, Kapetana lađe razumijevanja,

Pročelnika čistih, Ukrasa halifa, Imaoca srca razumom napunjenog,

jezika rječitog i nekoga kome se obraća za odgovor, po izjavi

Poslanika alejhissalatu vesselam, Emiru-l-mu'minine Alija, sina Ebu

Talibovog, za kojeg je Odabranik alejhissalatu vesselam rekao: -

Kome sam ja mevla (drag, voljen, cijenjen...) i Ali mu je mevla.

Koji je za sebe rekao: - Kada bih htio, mogao bih vam, sa

tumačenjem sure Fatihe, napuniti sedamdeset tovara. – Još je

rekao: - Ja sam Allahov rob i brat Njegova Poslanika alejhissalatu

vesselam i Najčasnijeg Siddika (potvrditelj istine i iskreni, - misli se na

Ebu Bekra r.a.). Ovakvo nešto, poslije mene može kazati samo

lažljivac. – Ubijen je u Kufi, kao šehid i živio je kao i

Vjerovjesnik alejhissalatu vesselam i njegova dvojica prijatelja (Ebu

Bekr i Omer).

To što se autor ograničio da kaže da je predaja Bejhekija

slaba, jasno ukazuje da hadis nije apokrifan. Isti hadis bilježi i

Taberani, samo što su neke stvari spomenute prije a neke kasnije u

odnosu na navedeni hadis. I on ovaj hadis bilježi od h. Alije. Hejsemi

kaže da u njegovom lancu prenosilaca ima Ebu Redža Hibti, a on

je lažac. S obzirom na sve navedeno, očita je greška od pojedinih

komentatora, da je dobar.

18. Posavjetujte se sa ženskinjem kada se o njima radi.

Udavana će kazati o sebi, a djevičin pristanak je njena šutnja.

Pod pojmom ženskinje se misli na punodobne žene. O njima

(njihovim nefsovima), a to je izvedeno od riječi nefase-nešto

vrijedno. Nefs nečega je njegovo biće i suština. To kažu i za ruh

(duša) jer je čovjek i nefs živ zbog postojanja njega. Kažu i za srce

jer je ono boravište ruha, ili je vezano za njega. Kažu i za krv jer uz

pomoć nje čovjek se kreće. Kažu i za vodu, jer je neophodna

čovjeku. Kažu i za mišljenje jer njime čovjek upravlja sobom. – sve

ovo navodi Zamahšeri.

U ovom hadisu se hoće reći: Posavjetujte se s njima kada ih

udajete. Udavana, izvedeno od navike i ponavljanja braka.

Zamahšeri kaže: - Kaže se i za muškarca i za ženu sejjib.

Ibn Sekit kaže: - To je onaj ko je ušao u svoju suprugu, a ona je

ona u koju se ušlo.

Udavana će se izjasniti o sebi i kazati šta želi. Zamahšeri kaže:

- A'rebe je u značenju da neko kaže svoju potrebu i argumentuje

je.

Djevojčin pristanak i dozvola je njena šutnja. Misli se na nevinu

i neudavanu. U Sihah stoji da je ovaj izraz zajednički i mušku i žensku.

U Misbah stoji: - Bikr je suprotno sejjibu, bilo da se radi o mušku ili o

žensku.

Kadi kaže: - Izvedenica bikr je zbog počinjanja, od toga

je bukre-zora, ili bakure-uranak.

Ragib kaže: - Bukre je početak dana. Pretpostavlja se

značenje prednosti jer prethodi ostalim dijelovima dana. Stoga se

kaže svemu što prethodi bikr. Djevica se zove bikr jer je u prednosti

na udavanu po pitanju onog što se želi od žena.

Šutnja je kao i odobrenje, po šerijatu, a onda je učinjeno

dozvolom u prenesenom značenju, a onda mu je dana prednost.

Dovoljno je ono što se razumije kao dozvola i pristanak. To je slično

hadisu: - Klanje zametka je klanje njegove majke. – jer je osnov

ispravnog klanja majke zametka, i samo njegovo klanje.

Kažemo: - Osnov tome je da je njena šutnja kao i pristanak, jer

neće se o nečemu kazati osim kroz nešto što je kao i samo svojstvo,

stvarno ili u prenesenom značenju. Tako ne može biti ispravno da

njen pristanak bude kroz činjenicu da se pristanak ne može potvrditi

šutnjom. Tada bi to bilo nijekanje. Tako je značenje: njen pristanak

je kao i njena šutnja. Prije Šerijata je šutnja bila nedovoljna, a

također i pristanak, pa se značenje promijenilo. – Ovo se navodi

u Misbah.

Hadis ukazuje na činjenicu da skrbnik ne može udati svoju

štićenicu osim uz njen pristanak, međutim, kod udavane se

uslovljava da to i kaže. Za djevicu je dovoljna šutnja jer se uzima u

obzir i njen stid da o tome glasno kaže. U Šafijskom mezhebu se ovo

odnosi na skrbnika iz drugog razloga, a kada se radi o obaveznom

skrbniku, onda on ima pravo da je uda bez njene dozvole i

pristanka.

Ostala trojica imama kažu: - Skrbnik će napraviti dogovor

samo uz njenu dozvolu.

Šafija smatra da je sejjib ona žena koja je imala snošaj,

općenito, a sve ostale su bikr. Udavana koja nije imala snošaj je, kod

njega i kod Ebu Hanife, bikr. Tako isto i kada se radi o očitom bludu,

dok to odbacuje kada se radi o prikrivenom. Nužno skrbništvo čini

nevinost, a ne mladost, dok je kod Ebu Hanife drugačije. Pojedinosti

su u fikhskim djelima.

Bilježe Taberani u Kebir i Bejheki u Sunen. Isto tako i Hakim u

svom Tarih od Ursa b. Amejreta. Kažu da je umro za vrijeme smutnje

u vrijeme Ibn Zubejra. Autor kaže da je hadis dobar i da nije na

stepenu vjerodostojnog. Međutim, nije tako. Hafiz Hejsemi kaže,

nakon što ga pripisuje Taberaniju: - Prenosioci su pouzdani. – i tako

jasno ukazuje na vjerodostojnost.

22. Znak za između nas i munafika je da se oni ne napijaju

Zemzema.

U predaji koju bilježi Hakim je izostavljeno za. Značenje je da je

obilježje kojim se razlikujemo mi, vjernici, i munafici koji vjeruju

jezikom a ne vjeruju srcem. Munafik je, u osnovi, svaki onaj koji

pokazuje suprotno onom što mu je u nutrini. Međutim, izraz se

udomaćio za one koji pokazuju da su muslimani a kriju svoje

nevjerstvo. Znak i obilježje je to da oni ne mogu puno popiti vode iz

Zemzem vrela, u tolikoj mjeri da im se prošire rebra, jer to preziru, a

poznato im je da je Zakonodavac alejhissalatu vesselam poticao

da ga se što više pije. Podsticaj da ga se obilato pije je kako bi se

pokorilo i pokazala odanost. U ljudskoj je prirodi da je sklona

mjestima miljenika i voljenih. Zemzem je vrelo

Odabranika alejhissalatu vesselam i njegovih kućana, mjesto na

kojem se spušta milost, odakle izbija bereket. Onaj ko je toga žedan

i ko se time napaja, taj iskazuje ljubav i odanost voljenim. Iz tog

razloga je obilato pijenje Zemzema pokazatelj koji razdvaja

munafika od vjernika. Allah nagradio onog koji je rekao:

Ne hlepim za vodom osim da bih se sjetiovode koju je Miljenik

često pio.

Na prvi pogled će se zaključiti da onaj ko ne pije Zemzema, a

može to, munafik je, makar i imao iskreno vjerovanje u svom srcu. A

nije tako. To se uzima kao podsticaj da ga se pije što više, i pokuda

da ga se zanemaruje. Znak postoji ali se ne reflektuje, pa ne znači

nužno da nepostojanje znaka znači i nepostojanje onoga čemu on

ukazuje.

Harani kaže: - Graničnik je u osjećanju ili značenju.

Nifak je vjerski pojam koji Arapi nisu znali u tom

značenju. Tedalu' je obilato pijenje do sitosti i zasićenosti. Zemzem

je općepoznat zbog obilate vode, ili što se Hadžera nastanila uz

njega kada je izbio kao izvor. Ili zato što mu se Džibril obratio kada

je izbio na površinu. Ili zato što je pokriven zemljom kako ga se ne bi

razvodnjavalo lijevo i desno. Ili iz nekog drugog razloga. Ima mnoga

imena i to je najčasnija voda na dunjaluku, dok je Kevser najčasnija

voda na ahiretu.

Bilježi ga Buhari u svom Tarih, Ibn Madže i Hakim u Mustedrek.

Od Ismaila b. Zekerijjaa, a on od Osmana b. Esveda, a on od Ibn

Abbasa. Osman kaže: - Neki čovjek je došao Ibn Abbasu i on ga je

pitao: - Odakle si došao? – On reče: - Iz Mekke. – On ga upita: - Jesi

li pio Zemzema? – Čovjek reče: - Jesam. – Ibn Abbas je rekao: - Jesi

li pio kako treba da ga se pije? – Čovjek upita: - A kako to? – On

reče: - Kada hoćeš da piješ Zemzem, okreni se prema Kibli, spomeni

Allaha, pij i pravi tri pauze, toliko da ti se rebra prošire. Kada završiš,

zahvali se Allahu. Poslanik alejhissalatu vesselam rekao je...pa je

naveo spomenute riječi.

Hakim kaže: - Ako je Osman čuo od Ibn Abbasa, onda ovaj

hadis ispunjava uslove Dvojice (Buharije i Muslima). Zehebi je rekao:

- Allaha mi, nije ga sreo. Umro je stotinu pedesete a najstariji njegov

učitelj je bio Ibn Džubejr.

Ibn Hadžer kaže: - Hadis je dobar.

Taberani ga bilježi od Hibra (Ibn Abbasa) sa spomenutim

tekstom. Hejtemi kaže: - S dva lanca prenosilaca od kojih je jedan

od pouzdanih prenosilaca.

Na kraju, neki od lanaca prenosilaca su s pouzdanim

prenosiocima, ali u lancu postoji prijekid.

26. Znak između nas i munafika je prisustvovanje jaciji i

sabahu, oni to ne mogu.

Praktičnih munafika. Nazivaju se ovako kako bi se što više

zaprijetilo napuštanju džemata. Oni ne dolaze u džemat ni na jaciju

ni na sabah. Zatim to pojašnjava, pa kaže: - Oni ih ne mogu. – U

značenju: - Mi možemo obavljati ta dva namaza s predanošću i

raspoložno. Ne osjećamo nikakav teret u tome da odemo u džamiju

i klanjamo ih zajednički, u džematu, a oni, njima je to teško i ako ih

obavljaju ne obavljaju ih s lahkoćom. To pojašnjava i hadis koji

bilježe Dvojica: - Najteži namazi munaficima su jacija i sabah.

To zbog toga što je jacija vrijeme odmora, a sabah je vrijeme

uživanja u snu, ljeti, a zimi je vrijeme žestoke hladnoće. Oni koji su

postojani u svojoj vjeri, njima su ova dva vremena najljepša za

sticanje stepeni kod Allaha jer su zadovoljni takvim nečim. Oni za

takvo nešto očekuju veliku nagradu i zato im se svaka teškoća čini

lahkom. Zamor je neznatan jer smatraju da zbog toga ima veliki

uspjeh i trajna nagrada kao i oslobođenje od žestoke patnje. Pored

toga, radost i užitak Poslaniku alejhissalatu vesselam bio je u

namazu. Kome se nešto sviđa i što stvarno želi podnosit će i teškoće,

čak će i uživati u njima i neće se obazirati ni na kakav umor. Ko voli

nešto, on će voljeti i da naiđe na iskušenja na tom putu, čak će

iskušenja smatrati nekim vidom zadovoljstva. Pogledaj sakupljača

meda koji ne pridaje nikakvu pažnju tome što ga pčele ubadaju, jer

mu je na pameti slast meda. Najamniku nije teško da se penje

stepenicama, noseći težak teret, jer zna da će na kraju dana da

uzme zaslužnu naknadu. Zemljoradniku nije teško podnositi ni vrelinu

ni hladnoću, u teškom poslu, čitave godine, jer zna da će uživati

kada dođe vrijeme žetve i skupljanja ljetine. Tako je i sa iskrenim

vjernikom kada se sjeti Dženneta, njegovih ljepota i uživanja u

njemu, sve mu postane lahko i prisustvovati zajedničkom klanjanju

ova dva namaza mu postane užitak, vodi o njima računa, za razliku

od munafika.

U hadisu koji bilježe Dvojica da je ovaj namaz najteži, ukazuje

da su svi namazi teški munaficima. Uzvišeni kaže: što s predanošću

molitve ne obavljaju (Sura Tevbe, 54.), samo što su neki teži od

drugih.

Znaj da i munafik klanja, ali to mu je običaj a ne iz ubjeđenja

da je to ibadet i zbog svojeg osjećaja spram namaza, možda će ga

i klanjat iu kući, ali neće se pokazivati kao klanjač.

Opaska: Jedan od arifa je rekao: - Prisustvovanje zajedničkom

klanjanju sabaha olakšava teške dunjalučke poslove. Ikindija i jacija

uzrokuju zuhd i iz nefsa oslobađaju prohtjeve. Poboljšava ubjeđenje

uz to što popravlja i naš odnos prema Allahu kada dijeli opskrbu

svojim robovima. Oni dobijaju stvarnu opskrbu poslije sabaha, a

duhovnu poslije ikindije i jacije.

Bilježi ga Seid b. Mensur u Sunen, a također i Bejheki u Šu'ab,

od Ebu Muhammeda Seida b. Musejjeba kao mursel. On je bio

pročelnik tabi'ina, koji se odlikovao svojim znanjem i pobožnošću.

Mekhul je rekao: - Obišao sam mnoge gradove po svijetu, ali nisam

naišao na učenijeg od njega.

O njegovim odlikama su pisane i knjige. Ovaj hadis je

vjerodostojnog lanca prenosilaca.

28. Čini dobro, kloni se hrđavog, pogledaj ono što bi ti se

svidjelo da čuješ da ljudi govore o tebi kada odeš od njih i to čini,

a ono što bi ti bilo mrsko da se govori o tebi kada odeš od njih, to

izbjegavaj.

Čovječe! Ovo se općenito odnosi, kao što se kaže:

Kada učiniš čast plemenitom, pridobiješ gaa kada učiniš čast

pokvarenom odbiješ ga.

Ovo i slično je obraćanje čitavom ummetu, u smislu da se niko

ne izdvaja posebno. Na osnovu toga, imaj u vidu i sve ostalo slično

rečeno. Čini dobro, a nemoj se ni približavati hrđavom. Kadi kaže: -

Dobro je ono što Šerijat smatra takvim, ili ga razum smatra dobrim,

a hrđavo je ono što se smatra takvim zbog negativnosti koja je u

takvom postupku.

Ragib kaže: - Itjan-dolazak se kaže kada se dolazi i djelom i

lično uz planiranje. Svejedno da li se radilo o dobrom ili o hrđavom,

da li se radilo o nečem opipljivom ili ne. To se spominje i u riječima

Uzvišenog: a obećanje Njegovo će se doista ispuniti - (Sura Merjem,

61.) ili kada se kaže: - Čojstvo-muruet donesi kako treba.

Čovječe, razmisli o onom što bi volio čuti da se govori i što je

golemo kod tebe, što ti se sviđa. Neko će reći: - Zašto se nije

ograničilo na spomen: što ti se sviđa? Koja je korist spomena uha

kada je duša ta kojoj se nešto sviđa a nije uho?

Kažem: - Pošto je dobro povezano sa sluhom, njemu se i

pripisuje jer je pripisivanje djela nečemu vanjskom i opipljivom čime

se postupa upečatljivije. Uho je poznati organ i uzima se u

prenesenom značenju za nekoga ko ga često koristi i prihvata ono

što čuje. Uzvišeni kaže: Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika

govoreći: "On vjeruje što god čuje!" (Sura Tevbe, 61.)

Što ljudi govore o tebi kada odeš od njih, ili kada oni tebe

napuste. Razmisli o onom što bi volio da se govori o tebi i za tebe,

pohvali za tvoje postupke, kada te nema, i to učini i tako postupaj.

Ono što ti se ne bi svidjelo da čuješ da se govori o tebi kada napustiš

društvo, kao da se govori o tvojim negativnim osobinama, to

izbjegavaj, jer je negativno. Kroz ovo ukazuje na to da se ustegne

od vrijeđanja i uznemiravanja ljudi. Kako god je obavezan da bude

pravedan kada se o njemu radi i podmirenju nepravde koja mu je

učinjena, isto tako treba da se ophodi i kada se radi o njegovu

bratu, ako mu je učinio nepravdu. Treba što prije tu nepravdu izmiriti

sa svoje strane, makar mu predstavljalo teškoću. Iz tog razloga su

rekli Ahnefu: - Od koga si se naučio blagosti? – On je rekao: - Od

sebe samoga (od svoga nefsa). Kada bi mi nešto bilo mrsko od

nekog drugog, to ne bih nikome ja činio.

Potvrda tome je i u Allahovim Objavama. U Indžilu stoji: - Kako

god biste voljeli da vam ljudi čine, vi činite njima.

Ovo je ono što je objavljeno Isau a.s.

Bejheki bilježi od h. Hasana da je Musa a.s. pitao svog

Gospodara šta je univerzalno dobro, pa mu je rekao: - Spram ljudi

se ophodi kako bi volio da se ophode oni prema tebi.

Bilježi od Ibn Mesuda da je Poslanik alejhissalatu

vesselam rekao: - Ko hoće da bude pravedan prema ljudima, neka

im čini ono što bi volio da oni čine njemu.

Ahnef kaže: - Ko ljudima čini nešto što oni mrze, oni će o njemu

govoriti što ne znaju.

Mudri ljudi su rekli: - Ko malo vodi računa o zaštiti, često će

stradati.

Zaključak je da je ispravan način koji vodi pravom putu i zasluzi,

da čovjek upotrijebi svoj razum i organe u onom što će uzrokovati

pohvalne osobine i postupke od njega i od drugih i da svoj nefs

usmjeri onom što je dobro a da ga zakrene od svega negativnog.

Neko je rekao: - Dovoljno ti je za odgoj da napustiš ono što se ne

sviđa ljudima kod tebe ni kod drugih.

Pitali su Isaa a.s.: - Ko te odgojio? – On je rekao: - Nije me niko

odgojio. Vidio sam šta neznanje čini neznalici, pa sam ga napustio.

Neki pjesnik je rekao:

Kada ti se svide nečije osobinekopiraj ih i bit ćeš kao on

Slavi i časnim osobinama ako ih imašnema zapreke da ih

dostigneš

Neko je rekao: - Ko gleda mahane ljudima i osudi ih a onda ih

pravda kada ih sam počini, taj je stvarni ahmak.

Neki pjesnik je rekao:

Nemoj koriti čovjeka zbog postupkaa činiš isto kao on

Ko nešto kudi a isto činisamo dokazuje koliko je neznan.

Hadis bilježi Buhari u Edebu-l-mufred, Ibn Seid u Tabekat, i Ebu

Kasim Begavi. Zove se tako zbog oblasti u Mervu i Huratu za koju se

kaže Beg i Ba'sur, u svom Mu'džem, indeksu ashaba, i Ebu Mensur

Baverdi, koji je iz jedne oblasti u Horosanu, Ebjurd. Iz tog kraja su

mnogi čestiti uučenjaci i poznavaoci hadisa, u Ma'rife. Knjiga koja

govori o biografijama ashaba. Bejheki u Šu'ab, od Harmeleta b.

Abdillaha b. Evsa. Može se nekada spomenuti i njegov djed, pa se

pomisli da je neko drugi u pitanju, a nije tako, kao što na to ukazuje

Ibn Hadžer i drugi. To je Temimija, Anberija, asahab koji je bio jedan

sa Sofe. Nastanio se u Busri. On priča: - Pitao sam: - Allahov

poslaniče, šta mi preporučuješ da radim? – On je rekao: - Čini...pa

do kraja hadisa.

On je to često ponavljao, a bio je od izuzetnih pobožnjaka.

Begavi kaže: - Imao je takav ugled da ga je teško opisati. Harmele

nema drugog hadisa osim ovog. Da se to jasno istaklo, bilo bi preče,

mada Ibn Hadžerov govor ukazuje i na durgačije. U lancu

prenosilaca je Abdullah b. Redža, kojeg Zehebi navodi kao slabog.

On kaže: - Fellas, koji često griješi i ne može se uzeti kao autoritet.

Ebu Hatim kaže da je ovaj čovjek pouzdan.

Međutim, Ibn Hadžer jasno kaže da je hadis dobar, jer kaže: -

Hadis Harmeleta je zabilježen kod Buharija u Edebu-l-

mufred, Musned Tajalisija i u drugim zbirkama, sa dobrim lancem

prenosilaca. Autor kaže da je njegov djed bio Evs, i u tome ga slijede

Ibn Munde i Ebu Nu'ajm, ali Ibn Abdilberr i drugi kažu: - Njegov djed

je Ijas. Što se tiče izjave Ibn Hadžera, on je rekao: - Djed mu je Ibn

Ijas, ali kažu i da je Ibn Evs.

51. Radujte se i obradujte sve poslije vas da će onaj ko

posvjedoči da nema boga osim Allaha, iskreno, ući u Džennet.

Kazujem vam ono što će vas razveseliti, a i vi širite tu vijest,

svima onima koji nisu s vama i generacijama koje će doći. – Ovako

smatraju komentatori. Iako je ovo tačno, samo po sebi, ne

odgovara riječima koje slijede: - Pa smo izašli od njega alejhissalatu

vesselam šireći tu vijest. – Prihvatljivije je da se kaže: - Kažite svima

koje sretnete, nakon ovih riječi. Većinom se ovaj izraz upotrebljava

u značenju vremena, dana ili noći, jer vrijeme dolazi ili kada ga

čovjek prođe, pa mu je za leđima, ili ako mu teži, onda je pred njim.

Može se tumačiti i u značenju: - Kažite svima koji nisu s vama, jer

značenje iza može značiti osim. Kao u riječima Uzvišenog: a oni koji

i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju - (Sura Mu'minun, 7.)

Hadisom se želi reći: - Kažite im ono što će ih obradovati, a to

je da onaj ko svjedoči da nema boga, Onog kome se robuje, osim

Allaha, koji je nužno postojeći, iskreno vjerujući u to, tvrdeći jezikom

i srcem vjerujući, ući u Džennet, ako umre vjerujući u to što je

posvjedočio, makar bio i u Džehennemu. Njegovo konačno

boravište je Džennet. Umrli griješnik je izložen Svevolji, pa ako hoće

kaznit će ga kako hoće, a onda će ga izvesti iz Vatre, potamnio. Bit

će uronjen u Rijeku života i povratit će mu se krasota i čilost. Zatim

će ga se uvesti u Džennet i dati ono što mu je pripravljeno zbog

njegova vjerovanja i dobra koje je počinio. A ako hoće oprostit će

mu, zadovoljit će njegova potraživanja od strane ljudi, a onda ga

uvesti u Džennet sa onim koji su uspjeli. Haridžije koji kažu: - Počinitelj

velikog grijeha je nevjernik. – Mu'tezile koji kažu: - Vječno će ostati u

Džehennemu i ne može mu se oprostiti, kao što se ne može kazniti

pokoran. – To su samo tlapnje i pretpostavke, laži na Allaha. Neka

je Allah daleko od onoga što o Njemu kazuju nepravedni.

Bešaret-muštuluk je radosna vijest koja odmah po kazivanju

izaziva veliku sreću kod čovjeka. – ovo kazuje Kadi.

Ragib kaže: - Vijest koja će razgaliti i zbog kojeg se ozari lice.

To zbog toga što nefs, kada je radostan, krv se razlije kao što se razlije

voda po stablu.

Sidk je vijest koja odgovara stvarnosti uz ubjeđenje da je i onaj

koji kazuje takav shodno iskustvu ili nekom znaku. Ograničava se na

jedan od dva dijela šehadeta jer su oni obožavali kipove. Time se

želi zanijekati božanstvenost bilo čega drugog osim Allaha, a znali

su da je on alejhissalatu vesselam Allahov Poslanik. Jasno je njihovo

vjerovanje kada se i njihovi uglednici došli pred njega alejhissalatu

vesselam kao vjernici.

Bilježi Ahmed u Musned, Taberani u Kebir od Ebu Musaa

Eš'arija da je rekao: - Došao sam Vjerovjesniku alejhissalatu

vesselam u društvu nekih ljudi i on je rekao: - Radujte se..., pa smo

izašli od njega da obradujemo ljude. Sreli smo Omera i on nas je

vratio Odabraniku alejhissalatu vesselam i rekao: - Allahov

poslaniče, neka govore. – pa je zašutio. (nakon što je

Poslanik alejhissalatu vesselam dozvolio).

Hejsemi kaže: - Prenosioci su pouzdani i ima mnogo predaja. Iz

tog razloga i autor ukazuje na njegovu vjerodostojnost i kaže: -

Vjerodostojan je.

77. Došao mi je Džibril i rekao: - Obraduj svoj ummet time da

će onaj ko umre ne čineći Allahu širka (ne pripisujući Mu druga),

ući će u Džennet. – Ja sam upitao: - Džibrilu, makar ukrao i blud

činio?! – On reče: - Da. – Ja sam pitao: - Makar ukrao i blud

počinio?! – On reče: - Da. – Upitao sam: - Makar ukrao i blud

počinio?! – On reče: - Da, pa makar i alkohol pio.

Poslanik alejhissalatu vesselam nije rekao: - Rekao mi je Džibril.

– kako bi ukazao na važnost stvari. On mu je došao taj put i rekao

mu o tim stvarima kako bi pokazao važnost. Nije mu to rekao na

indirektan način, tokom razgovora, pa da sam zaključi. U predaji

koju bilježi Buhari: - Pokazao mi se iz pravca Harre...

Riječi se odnose na ummet koji je prihvatio islam i pokorio se.

To je shodno riječi: - Obraduj svoj ummet. Da je rekao: - Reci svom

ummetu. – onda bi bio ispravan stav koji kaže da se odnosi na

kompletan ummet.

Da će onaj ko ne pripiše ništa Allahu i umre. Ograničava se na

negiranje širka jer je bio itekako proširen u to vrijeme. Riječi se

odnose na potvrđivanje i vjerovanje u ono s čime je došao Šerijat i

sve ono u što se mora vjerovati, općenito kada se radi o općenitom

i precizno kada se radi o preciznom. Rezultat postavljenog uvjeta je

da će ući u Džennet. Znači, krajnji rezultat takvog njegovog

postupka je da će ući u Džennet. A ako bude ustrajavao u velikim

grijesima, onda će ući u Džehennem.

Poslanik alejhissalatu vesselam obraća se Džibrilu imenom

kako bi mu pobudio pažnju na pitanje a i kako bi uživao u

izgovaranju imena svog prijatelja: - I ako je ukrao i blud počinio? –

da li će ući u Džennet, makar ukrao i blud počinio? – U ovom je

pretpostavljeno pitanje. Na pitanje su ga potakli do tada objavljeni

ajeti koji prijete onima koji čine velike grijehe Džehennemom. Kada

je čuo da će onaj o ne čini širka ući u Džennet, postavio je pitanje:

- I ako...Džibril mu potvrdno odgovara, što znači da će ući u

Džennet, makar i činio ta dva grijeha. Džibril mu donosi tu radosnu

vijest shodno onom što mu je Allah rekao o tome. Kao da mu je

Uzvišeni rekao: - Obraduj Muhammeda da će onaj o umre iz

njegova ummeta ne čineći širka Allahu, ući u Džennet, makar i

počinio te grijehe. – Iz ovog razloga Buhari naslovljava ovaj hadis:

Govor Gospodara sa Džibrilom, a onda nvodi hadis.

Poslanik alejhissalatu vesselam ponavlja još dva puta isto

pitanje i Džibril daje isti odgovor. Poslanik alejhissalatu vesselam to

čini kako bi potvrdio i kako bi iskazao svoje divljenje i čuđenje ulasku

u Džennet, makar se i činili veliki grijesi. Ograničio se na spomen ta

dva grijeha, jer je pravo ili Allahovo ili ljudsko, pa bludom ukazuje na

Allahovo pravo, a krađom ukazuje na pravo ljudi. Pojašnjava da

ulazak u Džennet ne zavisi samo od izbjegavanja ta dva grijeha.

Subki kaže: - Daje prednost krađi nad ubistvom, jer je ona poganija

i češće se dešava od ubistava. Spominje ono što se češće dešava i

što je veća potreba pitati za nešto što je često u odnosu na ono što

je rijetko.

Kaže: - Hadisi koji govore o ulasku u Džennet onog ko ne počini

širk, kada se objedine, dostižu stepen mutevatira i njima se pečate

usta mu'tezilama koji tvrde da će oni koji su počinili velike grijehe

ostati zauvijek u Džehennemu. Zatim, Džibril, na kraju, da bi

upotpunio tvrdnju, dodaje: - Pa makar i pio alkohol. – Ni pijenje

alkohola neće čovjeka spriječiti od ulaska u Džennet. To što se i ovaj

grijeh spominje, samo ukazuje na njegovu poganost, jer on vodi

nerazumnom ponašanju, mućenju zdravog razuma kojim je čovjek

odlikovan nad ostalim stvorenjima. Samim tim što se razum pomuti,

on ruši barijere koje priječe od činjenja ostalih velikih grijeha. Time

nastaje još veći nered, no, i pored toga, ko je pio alkohol će ući u

Džennet. U ovom hadisu je i naznaka da je Džibril došao nakon što

je alkohol bio zabranjen.

Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi i kaže da je vjerodostojan, Nesai i

Ibn Hibban u Sahih, od Ebu Zerra Gifarija, Džunduba b. Dženadeta

r.a., ili se zvao Jezid b. Abdillah, ili Zejd b. Dženade, ili Džundub b.

Abdillah, ili Džundub b. Ješker, ili nekako drugačije. Najispravnije je

prvo mišljenje. Jedan od istaknutih ashaba i među prvim koji je

primio islam.

91. Došao mi je glasnik od moga Gospodara i rekao: - Ko na

tebe donese salavat, iz tvog ummeta, Allah mu za njega upiše

deset hasenata, izbriše deset prijestupa, uzdigne ga za deset

stepeni i odgovori mu istom mjerom.

Prisvajanje je iz počasti. Harrani kaže: - Salat (dova, salavat,

namaz) je u cijelosti okretanje nečemu, pa je s vrha cjelovita

samilost, a odozdo je opravdavanje i iskazivanje poniznosti i

potpune predanosti da se prihvati.

Salavat u značenju da se traži za Poslanika alejhissalatu

vesselam – za tebe – trajnu počast i uvažavanje. Došao je bez

određenog člana kako bi se ukazalo da salavat ne mora biti

izgovoren na određeni način i s određenim riječima, nego je

prihvatljiv i nagrada stiže ma kako on bio izgovoren. Međutim,

najvrjedniji je salavat, kao što je zabilježeno u vjerodostojnim

zbirkama, da se kaže: - Allahumme salli 'ala muhammed. (Allahu

moj, učini salavat na Muhammeda). – Rekao je i: - Ko donose

salavat na Muhammeda bez da zatraži i milost, pokazujući da ne

moli da mu se da i milost. – kao što je u Istizkar, makar salavat bio u

značenju i milosti. Milost se traži posebno, iz uvažavanja, i nije

potrebno da se traži za njega, osim kao nešto što se izgovara uz

salavat i selam, kao što je slučaj u tešehhudu na namazu.

Allah mu upiše, u značenju: odredi, zagarntuje, ili u Levh, ili na

čelo, ili u knjigu njegovih djela. Spomen da je zapis od Allaha je radi

počasti, jer su meleki ti koji zapisuju.

Deset hasenata, nagrada koja je umnogostručena i do stotinu

puta, pa i mnogostruko više. (Za jedan hasenat je nagrada deset

do sedamsto puta, pa i više. Op. Prev.) Salavat nije jedno dobro

djelo (hasenet) nego je višestruko, jer se njime obnavlja iman u

Allaha, pa u Poslanika alejhissalatu vesselam, pa veličanje i

uvažavanje Poslanika alejhissalatu vesselam, nastojanje da se traži

počast za njega alejhissalatu vesselam, obnavljanje vjerovanja u

Ahiret, spominjanje Allaha, zatim Njegovo veličanje, pokazivanje

ljubavi, poniznost i predanost u dovi, pirznavanje da sve pripada

Allahu i da je Vjerovjesnik alejhissalatu vesselam, ma koliko ugledan

i priznat, potrebnik milosti svoga Gospodara. Ovo je deset

hasenata.

Ragib kaže: - Hasenet označava svaka blagodat koju čovjek

na lahak način ostvari, duševno ili tjelesno i sve vezano za njega.

Naziva se tako zbog svoje lahkoće i ljepote, a sejjiet je suprotno

hasenetu. To su pojmovi koji podrazumijevaju više stvari, kao što izraz

hajvan podrazumijeva različite vrste.

Harrani kaže: - Deset spomenutih poslije njega je jedinačno na

početku.

Kadi kaže: - Prvo je cjelovit broj jer njime se završavaju

pojedinačne stvari.

Izbriše. Kaže se da sam nešto izbrisao kada nešto uklonim. To

tako što ih ukloni iz listova koje pišu meleki, i iz misli čovjeka.

Deset sejjiata. Nedoličnih stvari koje su nazvane tako zbog što

škode svom počiniocu. Razlika između ovoga i hatie-prijestup je da

se time želi grijeh, a hatie je prijestup koji se počini na indirektan

način. Greška. – Ovo navodi Kadi.

I podigne mu, u Džennetu, deset stepeni, položaja. Deredža je

stepen uzdizanja po položaju. Zamahšeri kaže: - U prenesenom

značenju se kaže: - Neko ima visok položaj.

I uzvrati mu istom mjerom. – U značenju: smiluje mu se i

umnogostruči mu nagradu. – Ovako prenosi Nevevi od Kadija, a

onda je rekao: - Može se shvatiti i salavat u doslovnom značenju, da

se izgovori isto tako da meleki čuju.

Ibn Kajjim je rekao: - Salavat nije istoznačan milosti, jer se

dodaje na nju, a Njegov salavat je naročit kao što je i On naročit, a

Njegova milost obuhvata svaku stvar. Naravno da je milost nešto što

je sastavni dio salavata. Ko pojašnjava salavat tako što kaže da je

to milost, ukazao je samo na jedan njegov dio. Ono što je u ovoj

predaji, ukazuje na to, jer čovjekov salavat na

Vjerovjesnika alejhissalatu vesselam nije mimlost od čovjeka pa da

Allahov salavat bude od iste vrste, nego je to pohvala

Poslaniku alejhissalatu vesselam i nagrada slijedi shodno djelu. Ko

pohvali Poslanika alejhissalatu vesselam treba da očekuje da mu se

uzvrati na isti način. Stoga je ispravno da se poveže nagrada sa

djelom i da bude od iste vrste. Koliko je samo radosti i

veličanstvenosti u ovom hadisu!!!

Očito je da će čovjek zadobiti obećanu nagradu makar i ne

izgovorio i selam uz salavat. Nevevi smatra pokuđenim da se samo

jedno prouči i problematično mu je da li je isto donijeti salavat izbliza

i izdaleka, on smatra da nema nikakve razlike između toga dvoga.

Međutim, mnogi smatraju da je salavat izgovoren kod kabura

Poslanika alejhissalatu vesselam bolji i vrjedniji.

Hadis bilježe Ahmed i Ibn Ebi Šejbe od Ebi Talhe, Zejda b. Sehla

Ensarija. On priča: - Ušao sam kod Vjerovjesnika alejhissalatu

vesselam a na licu mu se ogledala radost i razdraganost. Pitao sam

ga: - Nikad te nisam vidio raspoloženijeg i radosnijeg od danas? –

On je rekao: - A kako da ne budem radostan i raspoložan ...

Autor ukazuje da je hadis vjerodostojan.

97. Da li bi želio da ti srce omekša i da ostvariš svoju potrebu?

Budi milostiv prema siročetu, pomiluj ga po glavi i nahrani ga onim

što i sam jedeš. Srce ći ti omekšati i ostvarit ćeš svoju želju.

U pitanju je uvjet, pa kao da je rečeno: - Ako hoćeš, čovječe,

koji nam se žališ na osornost i tvrdoću srca, da ti srce omekša,

postane opuštenije. Zamahšeri kaže: - U prenesenom značenju se

kaže: - Lahke naravi, lahka govora, lahak spram svojih

sunarodnika... Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; (Sura

Ali Imran, 159.)

I ako hoćeš da ostvariš svoju potrebu. – Pa je čovjek rekao: -

Hoću, Allahov poslaniče! – Poslanik alejhissalatu vesselam rekao mu

je: - Smiluj se djetetu koje je ostalo bez oca. Jetim je usamljenik. Iz

tog razloga se upotrebljava ovaj izraz kada se govori o dragulju koji

je rijedak i jedinstven po ljepoti i vrijednosti. – Ovako tumači

Zamahšeri. – To na takav način da budeš blag i saosjećajan prema

njemu i iskazuješ takav odnos kojim pokazuješ da ti je stalo do njega

i da mu činiš dobročinstvo. Milost je upotrijebljena kako bi se istakla

samilost i sažaljenje. Pošto preneseno značenje ne znači i negiranje

stvarnog značenja jer je moguće i jedno i drugo. Kao kad kažemo:

- Neko je visokog mača. – Time hoćeš kazati da je neko visok i da

mu je mač dugačak.

I potari mu glavu, blago i saosjećajući, pa bilo nekim uljem,

kako bi popravio frizuru ili ga namirisao, ili rukom, kao što je u

drugom hadisu u kojem se može vidjeti da se odnosi na milovanje

rukom. Taj hadis bilježe Ahmed i Tirmizi od Ebu Umame da je

Poslanik alejhissalatu vesselam rekao: - Ko pomiluje glavu siročeta,

milujući samo radi Allaha, imat će za svaku dlaku preko koje pređe

rukom, jedan hasenet.

Ibn Hadžer kaže da je lanac prenosilaca slab. Općenitost

izraza ukazuje da se ovo odnosi i na siročad nevjernika. Ne znam za

hadis koji se odnosi samo na siročad muslimana. U hadisu koji će biti

naveden, od Ibn Abbasa, navodi se da je milovanje od potiljka

prema čelu, a drugi kažu suprotno. Iraki kaže: - U hadisu Ibn Ebi

Evfaa se navodi da treba reći, prilikom milovanja glave siročetu: -

Allahu ti zamijenio tvoje sirotanstvo i učinio te dostojnim

nasljednikom ocu. (Džebberellahu jutmeke ve dže'aleke halefen

min ebike.)

Nahrani ga od onog čime se i sam hraniš, - od onog što imaš

od hrane. Najprije pokušaj da ga nahraniš nečim boljim nego sam

jedeš.

Omekšat će ti srce i ako budeš prema njemu dobar i vodio

računa o njemu i činio ono što je navedeno, srce će ti omekšati i

ostvarit ćeš što želiš. Ovdje je podsticaj da se čini dobročinstvo

prema siročadi i ukazivanje naročite pažnje prema njima radi

Allaha. – Tibi kaže: - Općenito je za svako siroče, svejedno da li bio

kod njega, pa mu ukaže počast, kao skrbnik. Međutim, ako je u

njegovoj kući, onda je obavezan da ga odgaja kao što bi ga

odgajao i njegov otac i neće se ograničavati samo na ispoljavanje

samilosti i blagosti, nego će ga odgajati na najbolji mogući način i

nastojati da mu pruži najbolje obrazovanje, kao što će i voditi

računa o njegovim prohtjevima i ženidbi. U hadisu vidimo i da je

uzrok mekšanja srca, a osorno srce je daleko od Allaha, jer

najdaljenije srce od Allaha je ono koje je osorno, kao što se nalazi u

više hadisa.

Iraki kaže: - Ipak uslovljava, u navedenom hadisu od Ebu

Umame, da to bude radi Allaha. Kaže: - Nesumnjivo se milovanje

po kosi treba ograničiti na spomenuto, jer se može desiti da ono

bude i iz zadnjih namjera, ako se radi o naočitom siročetu. Mada

milovanje po kosi, samo po sebi ne vodi takvom nečemu, može biti

uzrokom.

U hadisu se može vidjeti i da se neke moralne bolesti liječe

njihovim suprotnostima, pa će se oholost liječiti poniznošću, škrtost

udjeljivanjem, osornost srca samilošću i saosjećajnošću.

U Keššaf stoji: - Pojam jetim se upotrebljava za djecu kao i za

odrasle, jer ostaje usamljenost od očeva, osim ako se uobičaji da se

izraz koristi za one osobe koje nisu punoljetne. Kada postanu

neovisni od skrbnika i kada postanu samostalni i počnu se brinuti o

drugim. Tada se ukida ovaj pojam kada se govori o njima. Kurejšije

su govorili za Poslanika alejhissalatu vesselam Jetim Ebu Talibove

porodice, ukazujući na njegovo stanje u djetinjstvu i opisujući ga na

taj način. Što se tiče predaje: - Nema jetimluka poslije punoljetstva.

– to je kao šerijatsko pravilo, a ne i jezičko značenje. To znači da

kada postane punoljetan, neće se tretirati kao malodobna osoba.

Bilježi Taberani u Kebir od Ebu Derdaa r.a. da je rekao: -

Vjerovjesniku alejhissalatu vesselam došao je neki čovjek i požalio se

na tvrdoću srca....

Munziri kaže: - Bilježi ga Taberani preko Bekijjeta. U lancu

prenosilaca ima jedan koji nije imenovan, a Bekijje je mudellis.

Ahmed bilježi sa lancem prenosilaca za koji Hejsemi, slijedeći stav

svog učitelja Irakija, kaže: - Vjerodostojno je da se neki čovjek

požalio Odabraniku alejhissalatu vesselam na osornost srca, pa mu

je Poslanik alejhissalatu vesselam rekao: - Pomiluj siroče po glavi i

nahrani nevoljnika.

108. Zar se ustežete da navedete prijestupnika? Kažite o njemu

kako bi ga ljudi znali.

Zar izbjegavate da spomenete nekoga ko javno griješi;

tranvestita, blidnika, homoseksualca, pijanicu, nepravednika, koji

ne pridaju pažnju svom griješenju. Zar se od toga ustežete da

navedete njegove grijehe i prijestupe među ostalim ljudima?

Navedite sve to. Bilježi se od Hasana da je rekao: - Za trojicu nema

ogovaranja: neko ko se prepušta svojim prohtjevima, onaj ko javno

griješi i nepravedan vođa. – Gazali kaže: - Sve nabrojane veže

zajednička osobina, a to je da oni javno čine svoje grijehe, i možda

se i ponose njima. Njima nije nimalo mrsko to što čine, inače to ne

bi činili javno.

Neka ljudi znaju. Kako bi znali kakav je taj čovjek i kako bi bili

na oprezu spram njega. U tom slučaju, govoriti o takvom i njegovim

prijestupima nije zabranjeno, nego je pohvalno radi općeg dobra i

koristi. Iz tog razloga su i riječi Hasanove o Hadždžadžu: - Pokazao

nam je kratke prste i rijetko si mogao u njima vidjeti išta da je uloženo

na Allahovom putu. – Onda bi se pomilovao po bradi i rekao: - Ebu

Seide. – Rekao je, kada je on umro: - Allahu moj, usmrtio si ga i zatri

mu trag. Došao nam je slabovid koji tetura u svom hodu. Ne bi se

popeo na mimberu dok ne bi prošao namaz. Nije se bojao Allaha

niti se stidio ljudi. Uz njega je bilo stotinu hiljada, pa i više ljudi od kojih

mu niko nije smio ukazati na namaz. Sve zbog njegove sablje.

Gibet (ogovaranje, spomenuti brata po nečemu što ne bi

volio da čuje) je dozvoljen u, oko četrdeset slučajeva, koje je naveo

Ibn Imad i drugi. Reći i ukazati na grešku prenosioca, svjedoka,

povjerioca nad sadakom, nadglednika vakufa, imetka siročeta, za

njih je obavezno ukazati na propust koji imaju. U tom je složan čitav

ummet. Onaj ko zna o njima neku grešku u poslu koji obavljaju,

makar i ne činili to javno, ili se njihova prevara ne pokazala,

obaveza je ukazati na njih.

Opaska: ovaj hadis i onaj koji mu slijedi, odnosi se i na mrtvog

prijestupnika. Na njega se ne odnosi hadis u kojem se zabranjuje

psovanje umrlih. Vrijeđanje i psovanje nije isto što i govoriti hrđavo o

nekome. Shodno različitosti, dozvoljeno je vrijeđati zlikovce.

Zabranjeno je psovati i vrijeđati dobre i pozitivne ljude. – Ovako

navodi Keremani i drugi.

Hadis bilježi Hatib u knjizi Ruvatu Malik b. Enes, od Ebu Hurejre.

Bilježi ga i Bejheki u Šu'ab, od Džaruda i on nije značajan.

Autor navodi da ga bilježi Hatib i da ne govori ništa o njemu.

Situacija je drugačija. On je rekao: - Džarud je jedinstven po

prenošenju ovog hadisa, a o njemu je Buhari rekao: - Njegovi hadisi

su neprihvatljivi. Ebu Usame je o njemu rekao da laže. Ovako se

izjasnio Hatib. – Njegov stav o prenosiocu i ustezanje od toga da ga

komentariše je zbog stanja koje je nezadovoljavajuće.

U Mizan stoji: - Ovaj hadis je apokrifan. – Isto tako je i u Kebir.

Međutim, Zerkeši prenosi od Herevija u knjizi Zemmu-l-kelam, da je

hadis dobar shodno drugim hadisima koji ga potvrđuju a došli su

drugim putem. Neke od njih navodi i autor.

116. Boj se Allaha i nemoj ništa od dobrog i pozitivnog

zanemarivati i nipodaštavati, makar se radilo o tome da izliješ vodu

iz svoje kante nekome ko zatraži vode, ili da sretneš svog brata sa

ozarenim licem. Dobro se čuvaj toga da pustiš odjeću da ti se vuče

po zemlji, jer je pustiti odjeću da se vuče po zemlji znak oholosti, a

to Allah ne voli. Ako te neko uvrijedi ili sramoti nečim što nije pri tebi,

nemoj mu uzvraćati spominjući njegovu stvarnu sramotu. Pusti neka

on nosi svoj teret a ti da budeš nagrađen i nemoj nikoga psovati.

Kajsari kaže: - Mnogi su govorili o takvaluku i šta on znači. U

suštini to je čišćenje srca od negativnosti i čišćenje tijela od grijeha.

Ako hoćeš, možeš reći: Oprez od toga da se počini nešto što nije

dozvoljeno.

Harrani kaže: - Ovdje je navedeno Allahovo ime kako bi imalo

veći uticaj na čovjeka.

Nemoj ništa nipodaštavati. Zamahšeri kaže: - Arapi kažu da je

hakir (neznatan) neko ko nema ništa. Siromah je ništavan.

Od dobročinstva, od onog što je Šerijat i zdrav razum ocijenili

kao dobro i pozitivno. Ništa, bilo da se radi o mnogo ili malo.

Tibi kaže: - Makar, došlo je u značenju upotpunjenja govora.

Ebu Hajjan kaže: - Ovaj veznik je kako bi se povezalo sa

prikrivenim djelovanjem, u značenju: - Nemoj nipodaštavati nikada,

bez obzira o čemu se radilo, neko dobročinstvo.

Makar iz svoje posude izlio vode nekome ko to traži. Makar dao

vode nekom ko hoće da pije, iz svoje posude želeći dobročinstvo i

pomoć nevoljniku. Davat ćeš prednost po prečini. Delv (kanta)

posuda koja nam služi da nešto dostavimo negdje. Kažu: Nije

opskrba u stalnom traženjunego baci svoju kantu na pravo mjesto.

Makar se sreo sa svojim prijateljem (bratom) ozarena lica. U

predaji koju bilježi Ebu Davud stoji: - Makar mu se i obratio ozarena

lica. – Tibi kaže: - Obrati se svom bratu.

Pod bratom se podrazumijeva musliman, makar i ne bilo

krvnog srodstva među njima. Kaže se da mu je brat jer im je jedna

vjera. Kaže se: - Reci svom prijatelju. – ako postoji ikakva dodirna

veza između dvojice. Navodi se izraz brat kako bi se bilo obzirno

jedan prema drugom, zbog postojanja nečega što je stalno, a to je

islam. – ovako navodi Zamahšeri.

Ragib kaže: - To je nešto što je zajedničko sa drugorođenim, s

obje strane (oba roditelja zajednički) jedne strane, ili po mlijeku.

Koristi se u prenesenom značenju za svakoga ko ima nešto

zajedničko s nekim, bilo da je u pitanju pleme, vjera, zanat,

saradnja, prijateljstvo ili nešto drugo. ne budite kao nevjernici koji

govore o braći svojoj (Sura Ali Imran, 156.) – znači: onima koji dijele

njihovo nevjerstvo. Sestro Harunova (Sura Merjem, 28.) – u čestitosti

i čednosti, a ne po srodstvu. Kaže se: - Brat Temimija. Ili: Brat Semuda.

– kako bi se ukazalo na njegovu obzirnost i saosjećajnost prema

njima, kao što brat ima prema bratu.

Ozarenog lica. Habib b. Sabit kaže: - U lijep ahlak čovjeka

spada i to da kada priča sa svojim bratom, bude mu okrenut licem.

Gazali kaže da u ovom hadisu ima odgovor i kritika učenjaka

ili pobožnjaka koji je smrknutog lica, kao da prezire ljude, ili je srdit

na njih, ili se smatra da nije kao oni. Siromah ne zna da vere'

(pobožnost i čestitost) nije u čelu pa da se smrkne, niti u obrazu,

kako bi ga namrštio, niti u leđima, pa da ih povije i pogne, niti u

vratu pa da ga obori, niti u repu pa da ga skupi, nego je vere' u

srcu. Onaj koga ti radosno dočekuješ a on ti uzvraća smrknut, kao

da ti uzdiže svoje znanje nad tvojim, Allah umanjio njihov broj među

muslimanima! Da je Allah zadovoljan takvim postupanjem, ne bi

rekao svom Vjerovjesniku alejhissalatu vesselam: a prema

vjernicima blag budi (Sura Hidžr, 88.)

I dobro se čuvaj od puštanja odjeće ispod članaka. Puštanje

odjeće je znak oholosti i nadmenosti koju čovjek osjeća nad

drugim. A to Allah ne voli i kaznit će zbog toga, ako prethodno ne

oprosti. Na ogrtač se odnosi i svaki drugi dio odjeće. Zabranjeno je

čovjeku da pušta odjeću ispod članaka, ako time želi da se pokaže

boljim od drugih, a pokuđeno je iz nekog drugog razloga. Žena

pušta svoju odjeću koliko može pokriti svoja stopala.

Ako te neko vrijeđa i sramoti zbog nečega što nemaš, kao

osobinu, nemoj mu uzvraćati nečim što on ima. Jer takav postupak

je odlika nekoga ko je moralan. Ko kudi ljude, makar i bio u pravu,

kudit će oni njega, makar ne bili u pravu. Iz toga razloga je neko

rekao:

Ko izazove ljude svojom kritikom njih, kritikovat će ga i pravo i

krivo.

Ostavi ga s njegovim teretom, a nagrada je tvoja. Ragib kaže:

edžr-nagrada je sve ono šot se ima za određeno djelo, bilo da je

dunjalučko ili ahiretsko, a udžre-naknada je za dunjalučki posao.

Ovaj izraz se koristi samo kada se radi o nečemu korisnom, dok je

džeza-naknada, izraz koji se koristi i kada se radi o nečemu korisnom

kao i o štetnom.

Prešutiti uvredu maloumniku i ne uzvratiti mu na isti način je

pohvalno i u etici i u ljudskosti, i u šerijatu i u hakikatu, time se čuva

čast i pokazuje čestitost. – ovako navodi u Keššaf.

Pošto vrijeđanje može uzrokovati srdžbu i potaći da se uzvrati

istom mjerom, prati se riječima: - I nemoj nipošto nekoga psovati,

makar to i zaslužio. Psovka i uvreda je da se kaže nešto što je

mahana. – ovako kaže Kadi.

U ovom hadisu je upozorenje na nipodaštavanje nekoga,

naročito muslimana, jer je Allah uljepšao njegov lik. Sve što je na

nebesima i na zemlji je stvoreno radi njega. I drugi dijele ta dobra

jer su kao i on. U hadisu je i pokuđenost raspravljanja sa

maloumnicima i rječkanje s njima. Prešutiti maloumniku je šerijatski

pohvalno. – ovako stoji u Keššaf.

Onaj ko sebi ustegne, neće naći nekoga ko će mu se obratiti.

U hadisu je i veličanstveno upozorenje na zatomljavanje srdžbe i

blagosti prema neznalicama i uzdizanje od osobina onih koji su

neodgojeni i prezreni. Iz tog razloga Bejheki bilježi da je Zunnun

rekao: - Čast u kojoj nema poniženja je da prešutiš odgovor

maloumniku.

O tome je Asme'i rekao:

Ništa nije draže prezrenom od toga da kad uvrijedi

plemenitog, on mu vrati

Ostaviti prezrenog bez odgovorateže mu je nego da ga

ispsuješ

O tome je A'meš rekao: - Odgovoriti ahmaku je najbolje

šutnjom. – Činiti se nevještim, zaustavit će mnogo zlo, a zadovoljiti

prijestupnika je nešto nemoguće. Saosjećajnost je saveznik u

pobjedi. Onaj ko pokazuje nezadovoljstvo i srdžbu nad nekim ko mu

ne može uzvratiti istom mjerom, dugo će tugovati.

Hakim je rekao: - Trojica ne mogu pravedno namiriti štetu od

trojice: - Blag i obziran čovjek od ahmaka. Čestit od griješnika. I

plemenit od nekoga ko je pogan.

U hadisu je sadržano i to da čovjek ne bi trebao da prezire bilo

kakav vid dobročinstva prema ljudima, čak prema svim Allahovim

stvorenjima i da ne smatra ništavnim ono što je dao kao sadaku,

makar bilo toga malo. Podsticaj da se sretne sa bratom

muslimanom ozarena lica i to je dobročinstvo, ako nije u stanju da

neko drugo uradi.

Hadis bilježi Tajalisi i Ebu Davud, od Džabira b. Selima, koji je

živio u Basri. Od njega prenosi Ibn Sirin i drugi, da je rekao: - Pitao

sam: - Allahov poslaniče, mi smo ljudi koji nastanjuju pustinju. Poduči

nas nečemu što će nam Allah dati koristi od toga...

Na prvi pogled, iz autorovih riječi se da vidjeti da niko poznatiji

od Tajalisija ne bilježi ovaj hadis, ali nije tako. S različitim

redoslijedom, ovaj hadis, od spomenutog Džabira, bilježe uvaženi i

cijenjeni muhaddisi poput: Imama Ahmeda, Ebu Davuda, Nesaija,

Begavija, Baverdija, Ibn Hibbana, Taberanija, Ebu Nu'ajma,

Bejhekija, Dijaa u Muhtare i drugih: - Boj se Allaha i nemoj ništa od

dobročinstva nipodaštavati, makar da sretneš brata ozarena lica

prema njemu, makar da isprazniš svoju kantu u posudu nekome ko

hoće vode, i nemoj nikoga psovati. Ako te čovjek uvrijedi nečim što

zna o tebi, nemoj ga vrijeđati onim što ti znaš o njemu. Ti ćeš imati

nagradu a on grijeh. Ogrtač spusti do pola potkoljenica, a ako

nećeš, onda do članaka. Dobro se čuvaj da pustiš ogrtač da se

vuče po zemlji, iz oholosti, jer Allah ne voli oholost.

U jednom od zabilježenih načina prenošenja ovog hadisa stoji:

- Vidio sam nekog čovjeka koga su ljudi pitali za mišljenje. Pitao sam:

- Ko je ovo? – Rekli su: - Allahov Poslanik alejhissalatu vesselam –

Rekao sam: - Na tebe neka je selam, Allahov poslaniče. – On je

rekao: - Na tebe selam (Alejkesselam). – pozdrav je za umrle, nego

reci: - Selam neka je na tebe (Selamun alejke). – Ja sam rekao: -

Selam neka je na tebe, lično, Allahov poslaniče. – On je rekao: - Da.

– Ja sam rekao: - Allahov poslaniče, poduči me nečemu što te Allah

podučio....

Nevevi u Rijad kaže: - Bilježe ga Ebu Davud i Tirmizi sa

vjerodostojnim lancem prenosilaca. – A i autor ukazuje na

vjerodostojnost hadisa.

118. Čuvaj se harama, bit ćeš najodaniji rob, budi zadovoljan

onim što ti je Allah dodijelio, bit ćeš najbogatiji, čini dobro svom

komšiji i bit ćeš vjernik. Želi ljudima što želiš sebi, bit ćeš musliman.

I nemoj se puno smijati, jer mnogi smijeh umrtvljuje srce.

Čuvaj se toga da počiniš bilo šta od onog što ti je Allah

zabranio, bit ćeš jedan od najpobožnijih ljudi, jer ostavljanje

zabranjenog podrazumijeva činjenje naređenog. Time što se čuvaš

zabranjenog, tvoja knjiga djela ostaje čista od poroka, pa ako imaš

imalo dobrih djela, uz čistotu od zabranjenog, to će rasti i

umnožavati se, pa će takav postati izuzetan pobožnjak.

Zehebi kaže: - Allaha mi, ovdje je mnogo dobro. Hoće se lahko

obavljati svaka obaveza i da se upozna sa svakom zabranom i da

je se kloni.

Budi zadovoljan sa onim što ti je Allah dao od opskrbe, bit ćeš

neovisan. Nije bogatstvo u mnogom imetku, nego je pravo

bogatstvo bogatstvo duše. Zadovoljstvo je bogatstvo i snaženje

Allahom. Nasuprot tome je siromaštvo i poniznost prema drugom.

Ko nije zadovoljan, nikada se neće zasititi. U zadovoljstvu je

neovisnost, snaga i sloboda, a u nedostatku toga je poniznost i

pokornost drugom. Propao je rob dunjaluka, propao je rob dinara.

Očito je svakom razumnom da zna da je opskrba dodijeljenja i

određena, a ne može se zaraditi znanjem ili zbog zasluge djeda.

Ovo ukazuje na Njegovu Svemoć i da se sve odvija Njegovom

voljom. Učeni su rekli: - Kada bi opskrba bila spram razuma, nijedna

životinja ne bi živjela. Ebu Temam kaže:

Čovjek uživa i pored svog neznanjaa neko se pati i pored

svoga znanja

Kada bi opskrba bila spram znanjatada bi životinje stradale

zbog neznanja.

Rekli su: - Koliko je samo ćopavih koji su se uzdigli i primjer

postali.

Čini dobro komšiji, riječju, djelo. Komšija je neko ko ti je blizu i

uz tvoju kuću, bit ćeš vjernik (mumin). Cjelovite vjere, a ako ne

možeš da mu činiš dobro, onda ga nemoj vrijeđati. Ako on tebe

vrijeđa, onda osaburi sve dok ti Allah ne da izlaz.

Ragib kaže: - Ihsan (dobročinstvo) je kada se čini dobro

drugom kroz postupak, pa ili da ga poduči korisnom znanju ili da

učini nešto dobro i pozitivno.

Hazreti Alija je rekao: - Ljudi su sinovi dobročinitelja. – pripisuju

se onim koji čine dobro ili podučavaju dobrom. Ihsan-dobročinstvo

je općenitiji pojam od blagodarnosti i pravde. Pravda je da daje

ono što je obavezan, a uzima ono što mu pripada, a ihsan je da

daje više nego je obavezan, a uzima manje nego mu pripada.

Želi ljudima što želiš sebi od dobrih i pozitivnih stvari, bit ćeš

musliman, cjelovitog islama, tako što ćeš im željeti ono što bib volio

za sebe, na način da ti ne čine smetnju u ostvarenju toga. Ako

nema ljubavi, nego je mržnja, zavist ili varanje, onda vjera nije

potupna. Različitost u izrazima iman i islam je tanka, a u ovom

hadisu je u jednom značenju.

Sudi je rekao: - Trideset godina se kajem Allahu i tražim oprosta

što sam rekao Elhamdulillah. To zbog toga što je jednom bio požar

u Bagdadu i neki čovjek mi je rekao: - Tvoj dućan je ostao čitav. –

Ja sam rekao: - Elhamdulillah. – Od tog dana se kajem zbog toga

što sam poželio sebi nešto bolje nego ostalim muslimanima.

Nemoj se mnogo smijati – a smijeh je način kojim se pokazuje

zadovoljstvo srca, zbog nečeg radosnog i što se očituje i na licu.

Česti i mnogi smijeh škodi srcu i šerijatski je nepoželjan. To je osobina

maloumnika i negativaca jer uzrokuje i duševne bolesti. Zbog toga

je rekao: - Jer mnogi smijeh umrtvljuje srce. – ostavlja ga u tminama,

kao mrtvaca koji ne može sebi koristiti ni na koji način, niti može od

sebe bilo šta negativno otkloniti. Život i živost je temelj svakom

dobru, a smrt i tmina je temelj svakog zla. Živo srce čuje, vidi, shvata

i poima stvari kako treba. Iz tog razloga je Lukman rekao svom sinu:

- Sinak, nemoj se puno smijati nečemu što nema svrhe, ne hodaj bez

potrebe i cilja. Ne pitaj o nečemu što te se ne tiče. Ne rasipaj svoj

imetak da bi poboljšao imetak drugog. Tvoj imetak je ono što učiniš,

a imetak drugog je ono što zadržiš.

Musa je rekao Hidru: - Preporuči mi nešto. – On mu je rekao: -

Budi nasmiješen, a ne namršten. Budi koristan a ne nanosi štetu.

Oslobodi se ishitrenosti i ne traći vrijeme bespotrebno. Nemoj se

smijati bez razloga. Ne kori griješnike zbog njihovih prijestupa i plači

nad svojih propustima, sine Imranov.

U Musaovim suhufima je: - Za svako čuđenje je neko ko sigurno

zna za Džehennem, kako se može smijati. Za svako čuđenje je neko

ko zna za smrt, kako se može radovati. Za svako je čuđenje neko ko

zna za određenje kako može planirati. Za savko čuđenje je neko ko

zna kakav je dunjaluk i njegovu prevrtljivost s onim koji ga vole, kako

mu se može prepustiti.

U hadisu je je dozvola da se smije, naročito ako od toga ima

koristi.

Hadis bilježi Ahmed, Tirmizi u Zuhd, Bejheki i Ebu Nu'ajm u Hil-je,

a svi od Hasana, a on od Ebu Hurejre da je rekao: -

Poslanik alejhissalatu vesselam pitao je: - Ko će od mene uzeti ove

riječi i praktikovati ih ili podučiti nekoga ko će ih praktikovati? – Ja

sam rekao: - Ja. – On me uzeo za ruku i nabrojao petero. Rekao je:

- Boj se harama...

Tirmizi kaže: - Garib, prekinutog lanca prenosilaca.

Munziri kaže: - Ostatak lanca sadrži slabost.

U lancu prenosilaca je Džafer b. Sulejman Dab'i, šiija, zahid,

kojeg Zehebi navodi u DU'afa. Kattan ga smatra slabim, a mnogi

drugi pouzdanim.

U Kašif stoji: pouzdan, s nekim nedostacima.

U lancu prenosilaca je i Ebu Tarik Sa'di za kojeg Zehebi kaže: -

Nepoznat.

134. Čuvajte se dunjaluka i čuvajte se žena jer je Iblis istražuje

i u zasjedi je. Nema ništa od zamki koje su čvršće i pouzdanije za

njegov lov na bogobojazne nego su žene.

Bojte se toga da budete opčinjeni dunjalukom i njegovim

ljepotama, jer samo što nije prošao. S njega se mora ići i nemojte se

predavati nečemu što će vas dovesti u vezanost za njega, ili da

uzimate više nego vam je potrebno, jer to je prolazna roba. Neki su

rekli: - Koliko je dunjaluk ljudi zaveo i koliko pobio. Koliko sam krio

dunjaluk a koliko je on razotkrio i osramotio. Sretan je onaj ko, kada

mu se dunjaluk približi, on od njega pobjegne i proda ga, a nesretan

je onaj kome se dunjaluk pruži a on mu se pokori. Dunjaluk je kod

sufija sve ono što odvodi od Allaha.

I čuvaj se žena. Čuvajte se toga da budete zavedeni njima.

Čuvajte se od toga da ih špijunirate, odmjeravate i da im se

približavate na haram način.

Iblis, a ime mu je izvedeno od nekoga ko je neodlučan, ili ko

nema nikakva dobra. Ili je kod njega svako zlo, ili neko ko je tužan

zašutio. Ovako neki tumače porijeklo njegova imena.

Autor Keššaf ovo obezvrjeđuje i kaže da, kada bi to bilo od

infinitiva iblas, kao što tvrde, onda bi imao samo jedan razlog, a to

je pojam i bio bi podložan padežnim promjenama, no pošto nije, to

ukazuje na činjenicu da je strana riječ u arapskom jeziku.

Ibn Imad kaže: - Iblis ima trideset i dva imena, a ima trinaestoro

djece i svako od njih ima neko od njegovih ličnih imena.

On je vješt istraživač (talla') a to je neko ko je jako iskusan i ko

umije da koristi svaku situaciju u svoju korist, pa i prividni poraz

pretvori u pobjedu. Zamahšeri kaže: - U prenesenom značenju se

kaže: - Istražio nas je. – ako se hoće reći da je navalio.

Ressad- neko ko je u zasjedi i ko motri koga da zaskoči, kao

što razbojnici vrebaju na karavanu i iznenada je zaskoče. Ragib

kaže: - Zasjeda je priprema i iščekivanje. Zamahšeri kaže: - Prežao

sam ga. Neko se pravi klopke pred sobom i neprijatelja za

sobom. ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja

vreba naići; (Sura Džinn, 9.) U prenesenom značenju kada kažemo:

- Vrebam te. – to znači da mi nećeš promaći. U Objavi stoji: jer,

Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi. (Sura Fedžr, 14.) – u značenju: -

Motri na tebe i ne promiče Mu nijedno tvoje djelo. Šejtan, kada je

uvidio da je čovjek stvoren brzoplet, da žudi za nečim prolaznim,

iznalazi načine koji su u skladu sa njegovom prirodom, pa mu daje

lažna obećanja, zavodi ga, čini mu teškim i odvratnim sve ono što

vodi ahiretu, a prikazuje lijepim dunjaluk. Postavio mu je mnoge

zamke, kao ribarske mreže.

I nema nijedne zamke. – Zamahšeri kaže: - U prenesenom

značenju se kaže: - Čovjek se oslobodio Iblisove klopke. – kada se

čovjek pokaje.

Koja je postojanija i pouzdanija za njegov ulov među čestitim

(muttekijama). Oni su spomenuti jer su poznati po tome da mogu

savladati i oduprijeti se šejtanu. – Nego su žene. Niko čvršće ne

može zavesti bogobojazne od žene. Činjenica da su one zamka,

mreža, u tome je što ih je Iblis ukrasio i uljepšao ljudima i preko njih

zavodi muškarce. Navede ih da počine blud, kao lovac koji postavi

zamke kojim lovi i kojim će zavarati lovinu da bi pala u njih. Ebu

Hamza Horosani je rekao: - Pogled je kurir nevolji i strelica kušnji.

Neki mudrac je rekao: - Čija strast nadvlada pamet, osramotit

će se, a ko obori svoj pogled, taj će biti pošteđen.

Neko je rekao: - Nema ništa žešće nego ostaviti strast. Mnogo

je lakše pokrenuti nešto što je mirno, nego zaustaviti nešto što je u

pokretu..

Ibn Hadždž je rekao: - Autor Envar rekao je: - Čuvajte se toga

da budete zavedeni ženama, makar one bile i pobožne i predane.

Podložne su kušnji i nisu daleko od zavođenja.

Jedan arif je rekao: - Nikada Iblis nije osjetio beznađe od

zavođenja čovjeka a da nije pribjegao ženama. Svi čestiti i pobožni

mogu kontrolisati svoj nefs osim kada se radi o ženama, jer one su

od ljudskog roda, bliske su ljudima i ne može ih se izbjegavati kao

druge stvari, niti se može da ih se zanemari. On je taj koji vas od

jednoga čovjeka stvara - a od njega je drugu njegovu stvorio (Sura

A'raf, 189.), a osim njih je to moguće. Onaj ko slijedi nefsanski

prohtjev, to je pokazatelj nijekanja obećanja Svemilosnog i

pokazatelj da popušta šejtanu, njegovo vjerovanje u ono što mu on

prikazuje lijepim. Zbog toga vidimo odlučnog pobožnjaka kako se

prepušta tim koje imaju nekompletnu pamet i vjeru, kako upravljaju

njime kako hoće.

Neko je rekao:

Oči koje svjetlucaju u uglovimapobiše nas al' mrtve ne

oživljavaju

Razumnog one nepomičnim činemada su snagom, najslabija

stvorenja

Ko god je iskušan naklonošću prema njima, treba da se

odupre šejtanu. Ako nadvlada strast za zabranjenim snošajem, tako

što ne može da komanduje svojim polnim organom, ili može ali ne

može okom, ili može i okom ali ne može srcem, treba da razmišlja o

hrani koja jača tu strast kod njega pa da je umanji i da ugasi motor

strasti, a to je pogled. Predaja koju bilježi Ahmed, kazuje: - Pogled u

ljepote žene je jedna od Iblisovih strelica.

Ovu strelicu, Ibils odapinje prema srcu i nema načina da je se

odbije osim obaranjem pogleda i okretanjem od mete. On

odapinje ovu strelicu iz luka pojave. Ako joj nisi na putu, neće te ni

pogoditi, a ako svoje srce izložiš, bit ćeš pogođen i da se prepustiš

onom što ti je Allah dozvolio namjesto harama. Prvi lijek je nalik

uskraćivanju hrane jogunastoj životinji i agresivnom psu kako bi se

oslabili. Drugi je kao uklanjanje ječma od jahalice. Čovjek treba da

razmišlja o negativnostima podmirenja ovom prohtjevu. Ako ne

razmišlja o Džennetu ili Džehennemu, onda neka razmišlja o

negativnom uticaju na dunjaluku. Neka pokuša da nađe način da

zauzda taj poriv, samo neka zna da je oko strasti slijepo.

Hadis bilježi Dejlemi od Muaza b. Džebela r.a. U lancu

prenosilaca je Hišam b. Ammar za kojeg Ebu Hatim kaže: - Iskren,

samo što je posenilio, pa je prenosio kako mu je kazivano. Ebu

Davud kaže: - Prenio preko četiristo hadisa koji nemaju utemeljenja.

U lancu prenosilaca je i Seid b. Sinan od Ebu Zahirije, a on je Himsi.

Za njega Zehebi u Du'afa kaže: - Optužen za izmišljanje.

166. Dvoje nije drago čovjeku: smrt, a smrt mu je bolja od

iskušenja, i prezire kada ima malo imetka, a malo imetka je manje

i za polaganje računa.

U većini slučajeva, čovjek prezire i nisu mu drage dvije stvari.

Neko je upitao: - A koje su to? – pa je rekao: - Prezire dolazak smrti,

a smrt mu je bolja od iskušenja, nevjerovanja, zablude, ili grijeha i

drugih kušnji. To zbog toga što, dokle god je živ, ne može biti siguran

od toga da će ga Allah staviti na kušnju. Toga su pošteđeni samo

oni koji su propali. Manjina je onih kojima je Allah ukazao svoju milost

i odražao im smrt, kao što je to učinio faraonovim čarobnjacima,

kada im je faraon rekao: - Odsjeći ću vam ruke. – Njima je Allah

pokazao šta im je pripravio i oni su rekli: - Nikakve štete. – Ili kada su

ljudi navalili na h. Aliju, pa su se borili protiv njega, mada je on bio

zakoniti halifa, tako da je uzeo se za bradu i rekao: - Neće se

zaustaviti dok ova ne oboji ovu. – pa je rukom pokazao na glavu.

Ragib kaže: - Fitneluk-kušnja, nešto je što dolazi od Allaha, kao

nevolja, gubitak, ubistvo ili kazna, ili nešto slično što spada u

nepoželjne stvari.

Može biti fitneluka i u vjeri, kao što je otpadništvo ili griješenje.

Na to ukazuje Odabranik alejhissalatu vesselam kada kaže: - Kada

htjedneš da spustiš fitneluk na ljude, usmrti me neiskušanog.

Prezire i manjak imetka, a manjak imetka znači i manje

polaganje računa. Manje će trajati ispitivanje o njegovu porijeklu,

kao što je u jednoj predaji: - Čovjek neće ni nogu pomaći, na

Kijametskom danu, prije nego bude upitan o četvero...i o svom

imetku, kako ga je stekao i u šta ga je potrošio. – makar se radilo i o

halalu. Mal-imetak zove se tako zbog sklonosti-mejla srca prema

njemu i udaljavanja od Allaha zbog njega. Ragib kaže: - Hisab-

polaganje računa je korištenje brojeva i količine.

Hadis bilježi Seid b. Mensur u Sunen i Ahmed u Musned, Ebu

Nu'ajm i Dejlemi, od Mahmuda b. Velida Ensarija. U Keššaf stoji: -

Rodio se za vrijeme Muhammeda alejhissalatu vesselam i njegove

predaje su mursel. U Usdu-l-gabe stoji slično. Munziri kaže: - Ahmed

bilježi ovaj hadis sa dva lanca prenosilaca, jedan od njih je sa

vjerodostojnim i priznatim prenosiocima. On kaže: - Mahmud je

prenosilac, ali se ne može reći za njega da je slušao direktno od

Poslanika alejhissalatu vesselam Hejsemi kaže: - Ahmed bilježi hadis

sa dva lanca prenosilaca, u jednom su prenosioci vjerodostojni. –

Zbog svega nabrojanog, autor ukazuje da je hadis vjerodostojan,

a u Kebir kaže: - Vjerodostojan. Ali sam saznao da je mursel.

167. Dvoje Allah požuruje na dunjaluku; bagj i neposlušnost

roditeljima.

Za dvije osobine Allah požuruje kaznu počinitelju još na

dunjaluku. Jedna od njih je bagj-prekoračenje granice na

nepravedan način. A druga je suprotstavljanje, ili vrijeđanje,

roditelja ili jednog od njih. Odnosi se na onog ko ima pretke, makar

i dalje, u uzlaznoj liniji. Zerkeši navodi da ista prava imaju i tetke po

majci i one po ocu.

Ukuk-suprotstavljanje, je nipodaštavanje i odricanje onog ko

nije neplodan.

Pitali su mudraca: - Kakav ti je sin? – On je rekao: - Kazna koja

gorča vrijeme, i kušnja koja troši strpljenje.

Osnov požurivanja je da se nešto desi prije vremena. Uzvišeni

kaže: Zašto ste požurili (Sura A'raf, 150.)

U hadisu možemo vidjeti da je bagj i neposlušnost roditeljima,

nešto što spada u velike grijehe. Ove dvije osobine ističe među

ostalim hrđavim osobina, ali to ne znači da za ostale neće biti

požurivanja. Može i za ostale prijestupe biti požurivanja, ali je onaj

kome se obraćalo bio nemaran spram bagja i nije bio naročito

obziran spram roditelja. Poslanik alejhissalatu vesselam mu se

obratio onako kako priliči tom čovjeku kako bi ga ukorio. Često je

isticao određene postupke kako bi podstakao na njih, shodno

stanju onog kome se obraćao i potrebi takvog da ga se upozori,

mnogo više nego ostala djela. To je bilo ili zbog toga što je onom

kome se obraća to bilo teško, ili zato što je zanemarivao takvo što,

kao što smo kazali.

Hadis bilježi Buhari u Tarih, Taberani, od Abdullaha b. Ebi

Bekreta, a on od svoga oca Ebu Bekreta, Nufej'a b. Harisa b.

Keldeta b. Amra Sekafija. Dobio je nadimak Ebu Bekrete (Uranak)

jer se iskrao do Vjerovjesnika alejhissalatu vesselam iz Taifa, zorom, i

primio islam. Bio je jedan od istaknutih ashaba. Kažu da mu je ime

Nufej' b. Mesruh, a da je Haris b. Keldete bio njegov štićenik.

197. Allahu je najdraže djelo koje je najtrajnije, makar bilo i

malehno.

Allah daje najveću nagradu za ono djelo u kojem se najduže

ustrajava. Kod Muslima stoji: - Ono u kojem se ustrajava. – Keremani

kaže: - Edvem je superlativ riječi devam-trajno i podrazumijeva sva

vremena i situacije.

Ako bi neko rekao: - Kada se uzme svo vrijeme, onda se nema

s čim uporediti, pa zašto se onda izražava ovako?

Kažem: - Odnosi se na stalno, kako je uobičajeno, a to

podrazumijeva nešto mnogo i često.

Makar to djelo, u kojem se ustrajava, bilo malehno, jer se nefs

navikao na njega i zbog njega se okreće Allahu. Onaj ko ostavlja

djelo nakon što ga je započeo, je kao neko ko zanemari nekoga

nakog što je zavoljen. Onaj ko ustrajava je spreman na služenje i nije

isti onaj ko ti stalno kuca na vrata i onaj ko pokuca jednom ili dvaput

a onda ode. Iz tog razloga je jedan učeni rekao: - Nemoj odustajati

od služenja makar ti se činilo da ti se ne ukazuje pažnja. Dovoljno ti

je časti da te drži u svojoj službi, a ne da bi ti se stalno pružala pomoć

od Gospodara ljudi.

Iz tog razloga su sufije kritični kada se radi o zanemarivanju

virdova. U hadisu imamo i odličnost ustrajnosti u nekom djelu i

blagost Poslanika alejhissalatu vesselam spram ummeta, jer im

ukazuje na ono što im je najbolje, a to je da ustrajavaju u onome što

mogu, bez poteškoća. Nefs je takvom nečemu prilježniji, a time se

ostvaruje cilj od postupka, a to je svijest o Allahu. Ovo je ukratko o

onom što je rečeno o ustrajnosti i što priliči da ovdje bude rečeno.

Kažem: - Moguće je da se pod ustrajnošću podrazumijeva i

blagost spram nefsa i njegovo treniranje u robovanju, kako ne bi

došlo do dosađivanja. To je iz pravila: - I tvoje tijelo ima pravo kod

tebe.

Kaže se: - Nešto sam oduljio. – ako sam bio blag.

Hadis bilježe Buhari i Muslim od h. Aiše. Ahmed ga bilježi: -

Najdraže djelo Allahu je ono u čemu počinitelj ustrajava makar bilo

i malehno.

A Allah najbolje zna.

198. Allahu najdraže djelo je da umreš a jezik ti bude mokar

od zikrullaha-spominjanja Allaha.

Allahu je najdraže da te smrt zadesi dok činiš zikr. Zikr ima

mnogobrojne koristi i velika je nagrada za njega. On ima veliki uticaj

na raspoloženje i srčanu smirenost. Nemar ima suprotan uticaj. Tibi

je rekao: - Vlažnost jezika je izraz kojim se hoće kazati da nešto lahko

obavlja, kao što je suhoća jezika izraz kojim se ukazuje na suprotno.

Kretanje jezika, u tom momentu, ukazuje na ustrajni zikr, prije toga.

Kao da se reklo: - Allahu je najdraže djelo ustrajavanje u zikru. Slično

tome je ajet: i umirite samo kao muslimani! (Sura Ali Imran, 102.)

Jedan sufija je rekao: - Pod vlažnošću jezika se podrazumijeva

odsustvo nemara. Jer srce kada je nemarno, onda jezik zasuši.

Zamahšeri je rekao: - U prenesenom značenju se kaže: - Jezik

mi je mokar od toga koliko pričam o tebi.

Osnov vlage je, kao što kaže Ibn Sina: - Način koji

podrazumijeva lahkoću razdvajana, spajanja i uobličavanja, a

suprotno tome je suhoća. Natopljenost je čudna vlaga koja prekriva

tijelo, a osušenost je suprotno tome, kada se radi o nečemu što bi

trebalo biti vlažno.

U hadisu je podsticaj da se čini zikr, jer je vezano za draž. Svaki

vjernik želi takvo što kako bi zadobio tu Ljubav. Ustrajavati u

spominjanju Allaha u svakoj situaciji je pohvalno i potvrđeno, samo

što se izuzima učenje Kur'ana kada je čovjek džunub, jer je tada

haram. Iz opće preporuke se izuzima i situacija kada čovjek čini

snošaj ili kada podmiruje neku od svojih tjelesnih potreba. Tada

neće spominjati jezikom Allaha, ali srčani je pohvalan u svakoj

situaciji.

Hadis bilježi Ibn Hibban i Ibn Sunni u Amelu jevmin ve lejletin,

Taberani i Bejheki od Muaza b. Džebela r.a. da je rekao: - Zadnje što

sam progovorio sa Poslanikom alejhissalatu vesselam bilo je da sam

pitao: - Koje je djelo najdraže Allahu? – On je rekao: - Da umreš...

Hejsemi kaže, nakon što ga pripisuje Taberaniju: - U lancu

prenosilaca je Halid b. Jezid b. Abdirrahman b. Ebi Malik. Njega

mnogi smatraju slabim, a Ebu Zur'a ga smatra pouzdanim. Ostali

prenosioci su pouzdani.

Autor navodi da je hadis vjerodostojan, slijedeći ocjenu Ibn

Hibbana.

Izbor napravio i preveo hafiz Sabahudin ef. Skejić.