Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog Ponedjeljak, 7. listopada 2013. u 19.30

SIMFONIJSKI ORKESTAR HRT–a Nicola Guerini, dirigent

Anna Serova, viola

Ruska fantazija

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.MAJSTORSKI CIKLUS

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog | Ponedjeljak, 7. listopada 2013. u 19.30

Simfonijski orkestar HRT–a Nicola Guerini, dirigent

Anna Serova, viola Mojca Ramuščak, koncert–majstorica

PROGRAM

Petar Iljič ČajkovskiRomeo i Julija, uvertira fantazija

Boris PigovatPoema zore, romantična glazba za violu i simfonijski orkestar (pretpremijera)

* * *

Dmitrij Šostakovič5. simfonija u d–molu, op. 47ModeratoAllegrettoLargoAllegro non troppo

Koncert je ostvaren uz potporu Veleposlanstva Države Izrael u Republici Hrvatskoj.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije stasao je postupnim povećavanjem prvog radijskog

orkestra osnovanog 1929., samo tri godine nakon početka emitiranja tadašnjega Radio–Zagreba. Od godine 1957. počinje djelovati pod nazivom Simfonijski orkestar Radio–televizije Zagreb, od 1975. do 1990. naziv mu je Zagrebački simfoničari RTZ–a, a od 1991. nosi današnji naziv. Na čelu toga orkestra stajali su mnogi ugledni dirigenti: Pavle Dešpalj, Krešimir Šipuš, Josef Daniel, Oskar Danon, Milan Horvat, Uroš Lajovic, Vla-dimir Kranjčević i Nikša Bareza. Među mnogim dirigentima i solistima s kojima je taj ansambl surađivao bili su i Lovro von Matačić, Igor Markevič, Franz Konwitschny, Claudio Abbado, Lorin Maazel, Zubin Mehta, Ernst Bour, Stjepan Šulek, Krzysztof Penderecki, Antonio Janigro, André Navarra, Leonid Kogan, Henryk Szeryng, Aldo Ciccolini, Ruža Pospiš–Baldani, Dunja Vejzović, Dubravka Tomšič–Srebotnjak, Rudolf Klepač, Ivo Pogo-relić, Mstislav Rostropovič, Maksim Fedotov, Edita Gruberova, José Carreras, Ruggero Raimondi, Barbara Hendricks, Luciano Pavarotti i drugi.

Uz redovitu koncertnu djelatnost u Zagrebu, te obvezu redovitog sudjelovanja u radijskom i televizijskom pro-gramu, Orkestar gostuje diljem domovine i u inozemstvu. Na tim je gostovanjima stekao priznanja te postao zaslužnim promicateljem hrvatske kulture u svijetu. Početkom Domovinskoga rata glazbenici Simfonijskoga orkestra HRT–a, služeći domovini, održali su desetke koncerata na bojištima, od Osijeka, Pakraca, Lipika, Đakova, Gospića, Vinkovaca i Bošnjaka do Šibenika, Zadra, Karlovca, pa i Sarajeva. Uz klasični i suvremeni repertoar te snimanja za potrebe Hrvatske radiotelevizije i diskografskih tvrtki, Orkestar se skrbi i za hrvat-sku glazbenu baštinu i suvremeno hrvatsko stvaralaštvo. U diskografskom opusu ističu se autorski albumi hrvatskih skladatelja Stjepana Šuleka, Milka Kelemena i Mire Belamarića, serija CD–a posvećenih šefovima dirigentima Orkestra, Alpska simfonija Richarda Straussa, te album s djelima talijanskoga skladatelja Gina Marinuzzija Starijega. U sezoni 2010./2011. Orkestar je obilježio osamdesetu obljetnicu postojanja te je tom prigodom objavljena monografija o njegovu djelovanju uz dvostruki album na koji su uvrštene snimke šefova dirigenata: Milana Horvata, Krešimira Šipuša, Josefa Daniela, Pavla Dešpalja, Vladimira Kranjčevića, Oskara Danona, Uroša Lajovica i Nikše Bareze.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.»Obdaren prirodnim predispozicijama za dirigiranje, njegova je tehnika jasna, točna i učinkovita.«

Donato Renzetti

»Njegova jaka glazbena pozadina i kvalitete ispunjavaju uvjete razvoja karijere kao dirigenta umjetničkih vještina i osobnosti...«

Luis Salomon

Nicola Guerini studirao je klavir, orgulje i orguljsku kompoziciju, orkestralno dirigiranje i kompoziciju na Konzervatoriju C. Pollini u Padovi i na Konzervatoriju G. Verdi u Milanu; godine 1999. završio je međunarodni magisterij u orkestralnom dirigiranju (L. Salomon). Usavršavao se na muzičkim akademijama Chigiana u Sieni (G. Gelmetti) i Pescarese u Pescari (D. Renzetti) te salzburškom Mozarteumu. Višestruki glazbeni interesi vodili su ga u interpretacije klasičkog i romantičkog repertoara, glazbe 20. stoljeća i suvremene, a predstavljao se u ulogama dirigenta, skladatelja i instrumentalista.

Debitirao je u dobi od 24 godine kao skladatelj i dirigent u rodnom gradu Veroni, ravnajući ansamblom Te-atro Nuovo u izvedbi opere Zaabok, koju je naručila zaklada Arena di Verona. Bio je asistent dirigenta Ralfa Weickerta u postavljanju Čarobne frule W. A. Mozarta u Teatro Municipal Victoria Eugenia, San Sebastian (Španjolska) 1995. te Otmice iz saraja u Teatro Massimo “Vincenzo Bellini” u Cataniji 1996.

Od 1999. njegove umjetničke aktivnosti razvile su se u Italiji, Švicarskoj, Francuskoj, Rumunjskoj, Rusiji i Austriji, suradnjom s uglednim orkestrima kao što su I Pomeriggi Musicali (Milano), Divertimento Ensemble, Mozart Chamber Orchestra, Ensemble ‘900 (Lugano), Icarus Ensemble, Württembergische Philharmonie Re-utlingen, Državni simfonijski orkestar S. Petersburga i Sofijska filharmonija. Ravnao je svjetskom praizvedbom projekta La gioia tra le dita u Teatro Filarmonico u Veroni 2005., s rumunjskom filharmonijom Târgu Mureş. Godine 2010. sudjelovao je na festivalu suvremene glazbe u sjedištu Radio Svizzera Italiana pa na Akademiji Teatro alla Scala te na otvorenju Il Settembre dell’Accademia u Veroni ravnajući Sofijskom filharmonijom. S tim je orkestrom zatim nastupio u Sofiji, surađujući sa sopranisticom Radostinom Nikolajevom u interpretaciji G. Mahlera te s pijanistom Athanasom Kurtevim u djelu F. Chopina. Berlinske simfoničare prvi je put vodio na festivalu Il Settembre dell’Accademia 2011.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.Predsjednik je Concorso Internazionale Scaligero Verona »Maria Callas« te znanstvenog odbora Zaklade Pe-

ter Maag. Trenutačno je angažiran u umjetničkim suradnjama u Baselu (Švicarska) te Münchenu i Berlinu (Njemačka).

U nakladničkoj kući Silent Groove objavio je skladbe (Koncert za klavir i orkestar Philos, Glazbu za imaginarni balet Ksanon, Toccata in 7, Poesia in forma di rosa) te publikacije članaka i eseja o modernoj tehnici skladanja.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.»Iznimna osobnost u svijetu komorne glazbe... Imao sam prigodu slušati dirljivu, duboko filozofsku izvedbu

Šostakovičeve Sonate.« Jurij Bašmet

»Anna Serova, s kojom u društvu Brune Giuranne i Rocca Filippinija često priređujem koncerte komorne glazbe, posjeduje čudesan ton, briljantnu tehniku i iznimnu muzikalnost.«

Salvatore Accardo

»Kompletna glazbenica... Njezina osobnost pokazuje osobine snažnog muzikaliteta, interpretativne čistoće, zadivljujuće kakvoće tona i potpunog majstorstva u sviranju viole... Markantna scenska pojava.«

Bruno Giuranna

Jedinstvena osobnost međunarodne scene, violistica Anna Serova, podjednako izvanredna kao solistička i komorna glazbenica, u posljednjih je nekoliko godina potaknula nastanak mnogih za nju pisanih djela po-znatih suvremenih autora. Stvarajući glazbu za nju, ti su autori stvorili i posve novi žanr u kojem ujedinjuju koncertnu i opernu izvedbu. Talijanski skladatelj Azio Corghi skladao je tako dramsku kantatu Fero dolore u verziji za solo violu, mezzosopran i gudački orkestar, koja donosi dojmljivu preobrazbu dva madrigala C. Monteverdija, a večerašnja ju je solistica praizvela 2006. u Teatro Ponchielli u Cremoni pod vodstvom Filippa Faesa uz izravni prijenos satelitskog kanala Sky Classica. Među praizvedenim djelima na njezinu su reper-toaru i Tang–Jok(Her) Azija Corghija na festivalu u L’Aquili, operna tragedija Giocasta istoga autora u Teatro Olimpico u Vicenzi, Dumka Paola Pessine u Moskvi, brazilska premijera rekvijema Holokaust B. Pigovata u Manausu te Viola Tango Rock Concert Benjamina Yusupova u Beogradu.

Nakon studija kod Vladimira Stopiceva na Sanktpeterburškom konzervatoriju, potom kod Brune Giuranne na Akademiji u Cremoni te Jurija Bašmeta na Akademiji Chigiana u Sieni, počela je briljantnu solističku karijeru, nastupajući u najvećim koncertnim ciklusima i festivalima u Italiji i drugdje. Kao solistica nastupala je uz Mo-skovski državni orkestar, Sibirske i Karelijske simfoničare, Krasnojarski komorni orkestar, Arhangelski državni

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.komorni orkestar, Orkestar Padove i Veneta, Orkestar Teatra Olimpico, Beogradsku filharmoniju, Komorni

orkestar Amazonskog teatra, Amazonsku filharmoniju i druge. Solo violistica je u ansamblu Punto It s kojim je izvela cjelokupni komorni opus J. Brahmsa u ciklusu Amici della Musica u Vicenzi. Topla, blistava ljepota njezina tona pridonijela je i njezinu ugledu komornoga glazbenika, a surađivala je s umjetnicima kao što su Ivry Gitils, Bruno Giuranna, Salvatore Accardo, Rocco Filippini, Filippo Faes, Toby Hoffman i dr.

S velikim veseljem odaziva se dobrotvornim prigodama. Vodila je dva dobrotvorna projekta: Polio Plus (2002.) i Aiutiamoli a vivere (2004.) uz potporu Rotary kluba iz Cremone, a u društvu Filippa Faesa i Krasnojarskog komornog orkestra. Njezin posljednji album Zbirka za violu — Anna Serova svira na Amatijevoj violi iz 1615. La Stauffer ostvaren 2010. u Cremoni, također je bio posvećen projektu End Polio Now međunarodne Rotary zajednice. Za ovu snimku korištena je skupocjena Amatijeva viola u vlasništvu Zaklade Stauffer, pohranjena u Cremoni. Na CD–u je zabilježena i prva suvremena izvedba jednog Bottesinijeva rukopisa pohranjenog u Nacionalnoj knjižnici u Cremoni. Na iTunesu ovaj je album istaknut kao jedan od najzanimljivijih novih izdanja 2011. godine.

Nekoliko njezinih snimki pohvaljeno je odličnim kritikama te ovjenčano nagradama i priznanjima. Godine 2007. za CD Schumann Narrates , ostvaren uz ansambl Punto It, primila je pet zvjezdica kritičara magazina Musica te nagradu za jedan od najboljih CD–a mjeseca.

U lipnju 2006. Grad Krasnojarsk proglasio ju je atašeom za kulturne i trgovinske odnose. Zahvaljujući neu-mornom radu, nedugo zatim pokrenut je protokol o kulturnoj, trgovinskoj i administrativnoj razmjeni srednjo-sibirske regije i Italije, potpisan u Cremoni i Krasnojarsku.

Anna Serova profesorica je viole i komorne glazbe na Međunarodnoj akademiji L. Perosi u Bielli te redovita voditeljica majstorskih tečajeva diljem svijeta.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.Petar Iljič Čajkovski (1840. — 1893.) bio je profesor na Moskovskom konzer-

vatoriju i skladatelj u usponu s nekoliko klavirskih i vokalnih radova, Prvom sim-fonijom i operom Vojvoda, kada je upoznao Milija Balakireva — očinsku figuru ruske glazbe i predvodnika tzv. Moćne gomilice, neumornog i zdušnog poticatelja talenata. Balakirev je u Sankt Peterburgu 1869. praizveo njemu posvećenu orke-stralnu skladbu Fatum Čajkovskog, koji ni tim djelom još nije uspio izazvati veće zanimanje kritike i publike. Balakirev je nakon izvedbe poslao pismo mlađem kolegi u kojem je pokušao objasniti razloge hladnoga prijma: »Djelo nije dobro skladano... Rezovi i šavovi strše iz njega«. Čajkovski je prihvatio kritiku i sam prepoznavši da Fatum pati od nedostatka fokusa. No taj je skladateljski problem nastojao riješiti u novom orkestralnom djelu koji mu je Balakirev predložio: Romeu i Juliji prema Shakespeareovu književnom predlošku.

Čajkovski je oduševljeno počeo skladati, ali mu se činilo da sporo napreduje. »Počeo sam se bojati da me je moja muza napustila«, pisao je Balakirevu. On je smjesta odgovorio kako je spreman ponuditi sugestije u vezi s dramaturgijom cjeline, počevši s glazbenim prikazom oca Lorenza, koji prekida zveket zaraćenih obitelji, potom s portretom mladih ljubavnika, ali i tonalitetnim planom, pa čak i skicama pojedinih glazbenih epizoda. Čajkovski je prihvatio savjete i poslao prve skice glavnih tema Balakirevu, koji mu je ubrzo odgovorio da je tema oca Lorenza posve neprihvatljiva, dok je ljubavnu temu nahvalio: »Često sam je prosviravao i želim te poljubiti zbog nje«.

Čajkovski je završio skladbu, a njegov prijatelj i podupiratelj Nikolaj Rubinstein praizveo ju je 16. ožujka 1870. godine. Izvedba nije previše ohrabrivala, iako je i kritičar Vladimir Stasov pohvalio ljubavnu temu. Čajkovski se prihvatio revizije, ponovno prihvaćajući Balakirevljeve kritike. Originalni uvod je, među ostalim, zamijenio danas poznatom koralnom temom. Nakon praizvedbe nove verzije u veljači 1872. Balakirev se još bunio da finale nije dovoljno snažan. Iako je njegov utjecaj već pomalo jenjavao, Čajkovski je 1880. još jedanput revidirao djelo i ta se verzija ustalila do danas.

Nakon koralnoga uvoda u drvenim puhačima, dijalog između gudača i drvenih puhača prerasta u temu dvo-boja između Capuletija i Montecchija. Sukob naglo jenjava, a izranja ljubavna tema u gudačima s potporom engleskoga roga, koju će preuzeti flauta i oboa, najavljujući provedbu. Teme u reprizi nastupaju u stanju po-višenog intenziteta, ali je ljubavna tema slomljena u niz fragmenata ispresijecanih elementima teme sukoba

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.Capuletija i Montecchija, s ekspresivnim vrhuncem djela naglašenim udarcima timpana. Ljubavna tema vraća

se i na samom kraju djela, sada u zatamnjenoj atmosferi dubokih instrumenata pred silovitim završetkom, koji izjavljuju o tragediji ljubavnoga para.

Boris Pigovat (Odesa, 1953.) studirao je na Muzič-koj akademiji Gnjesin u Moskvi. Od 1978. do 1990. živio je u Tadžikistanu. Godine 1988. osvojio je poseb-no priznanje Međunarodnog skladateljskog natjeca-nja u Budimpešti kompozicijom Musica dolorosa br. 2 za kvartet trombona. Godine 1990. emigrirao je u Izrael. 1995. primio je nagradu Izraelske udruge za zaštitu autorskih prava za rekvijem Holokaust, a 2000. Nagradu izraelskog premijera. Godine 2002. doktori-rao je na Sveučilištu Bar–Ilan.

Njegova djela izvođena su diljem svijeta. Skladba Massada predstavljena je na Svjetskim danima glaz-be Međunarodnog društva za suvremenu glazbu u Luksemburgu i svjetskoj konferenciji puhačkih an-sambala i orkestara 2003. u Jönköpingu u Švedskoj. Praizvedba rekvijema Holokaust za violu i orkestar održana je 2001. u večeri sjećanja na tragediju u Ba-binom Jaru u Kijevu sa solistom Rainerom Moogom.

Godine 2008. to djelo izvedeno je i u Wellingtonu na Novom Zelandu na koncertu sjećanja u povodu 70. obljetnice Kristalne noći sa solistom Donaldom Maurice-om. CD s tom izvedbom objavljen je 2010. za Atoll na Novom Zelandu. Godine 2012. CD Requiem primio je uglednu nagradu Supersonic magazina Pizzicato. Simfonijska slika Jemenski vjetar izvedena je na Azijskom glazbenom festivalu 2003. u Tokiju i svjetskoj konferenciji puhačkih ansambala i orkestara u Cincinnatiju. Tri autorova djela predstavljena su i u Carnegie Hallu u New Yorku: Molitva, Pjesma mora (praizvedba 2005.) i

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.Jeruzalemski glasovi. Za Pjesmu mora primio je i nagradu Izraelske udruge za zaštitu autorskih prava 2005.

godine. Glazba tuge i nade (2011.) nastala je na narudžbu Izraelske filharmonije (dirigent Zubin Mehta), koja ju je praizvela na festivalu orkestra u povodu 75. obljetnice. Godine 2013. ponovili su izvedbu na još dva koncerta pretplatničkog ciklusa.

Poema zore skladana je 2010. za Annu Serovu i njoj je posvećena. Kao nadahnuće za programsku osnovi-cu skladbe poslužio je ovaj odlomak iz knjige Nikolaja Kuna Legende i mitovi stare Grčke:

»Bliži se jutro... Jedva se osvijetlio istok. Jarko je planula na istoku vjesnica zore Eosphoros, zvijezda Danica. Zalahorio povjetarac. Sve jače bukti istok... U jarkoj narančastožutoj odjeći, na ružičastim krilima uzlijeće Zora na ozareno nebo, preliveno ružičastom svjetlošću. Izlijeva ona iz zlatna vrča na zemlju rosu, i rosa osipava tra-vu i cvijeće blještavim, poput dragulja, kapima. Miriše sve na zemlji, odasvud se isparava miomiris. Probuđena zemlja radosno pozdravlja Sunce–Helios«.

Kako bi izrazio ideju vodilju, skladatelj se utekao stilu i skladateljskim postupcima romantizma, posebice roman-tizma ruske škole. Osim toga, u skladu s autorovim mišljenjem, taj stil najbolje pogoduje veoma toplom i pro-duhovljenom zvuku viole u rukama Anne Serove. Stoga je po žanru djelo definirano kao »romantična glazba«.

Sloboda stvaranja, kakvu je uživao primjerice Čajkovski i koja mu je dopuštala da glazbom izrazi svoj emotivni svijet, Dmitriju Šostakoviču (1906. — 1975.) bila je strogo ograničena. Kada je počeo stvarati nakon studija glazbe na Konzervatoriju u rodnom St. Petersburgu, potom preime-novanom u Lenjingrad, 1920–ih doživio je otvorenost nove Sovjetske države prema Zapadu i novitetima te je i sam imao prigode upoznati djela suvremenih europskih skladatelja i surađivati sa sovjetskim avangardnim umjetnicima. Golem uspjeh postiže njegova Prva simfonija (1925.), a skladatelj nastavlja istraživati načine povezivanja revolucionarne po-litike s revolucionarnim glazbenim jezikom, što predlaže u

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.Drugoj simfoniji, posvećenoj »Oktobru«. No početkom tridesetih godina Komunistička partija provodi Staljino-

vu politiku izjednačavanja, oblikuje smjernice socijalističkog realizma i pokreće »čistke«. Već je 1930. godine Šostakovičev oblik glazbene satire u komičnoj operi Nos napadnut kao »proizvod dekadentnosti«. Autor se rehabilitirao Koncertom za klavir i orkestar (1933.) i iako je počeo pojednostavnjivati svoj glazbeni jezik, 1936. ponovno je javno napadnut (intervencijom samog Staljina) zbog »mješavine kaotičnih, besmislenih zvukova« u operi Lady Macbeth Mcenskoga okruga (unatoč njezinim dvogodišnjim uspješnim izvedbama). Šostakovič baš uoči izvedbe povlači novu Četvrtu simfoniju te počinje modificirati stil prihvativši model herojskog klasiciz-ma, monumentalnost s uzvišenom retorikom optimizma.

U samo tri mjeseca, između travnja i srpnja 1937., skladao je Petu simfoniju u d–molu, op. 47. Nekoliko dana prije praizvedbe u moskovskim novinama Vechernyaya Moskva objavljena je navodno skladateljeva izjava da je djelo »stvaralački odgovor sovjetskoga umjetnika na opravdanu kritiku«. Lenjingradskom filharmonijom 21. studenog 1937. ravnao je tada još mladi Jevgenij Mravinski, a trijumf je bio golem, s ovacijama duljima od pola sata. Literatura je još dugo prenosila primjer stvaraoca koji je »snagom volje i htijenja« proživio »svojevr-snu umjetničku regeneraciju« i taj svoj »pobjednički put« izložio u »jednom od najboljih radova«.

Ova »lirsko–herojska simfonija« skladana za veliki orkestar počiva na najboljim tradicijama europske simfo-nijske glazbe, prije svega Beethovena i Čajkovskog. Iz početnoga punktiranoga motiva podrijetlo vuče prva tema sonatnoga prvoga stavka, kao i dosta tematskoga materijala cijele simfonije. Poletnost i povremeni elementi groteske zadržani su i u drugom stavku, scherzu. Spori stavak koji ne rabi limene puhače priziva atmosferu ruske duhovne glazbe (requiema). Marševski finale više od ostalih stavaka citira autorovu pjesmu Vozrozhdenije na Puškinove stihove koji se bave pitanjem ponovnog rođenja i trijumfalno završava u D–duru.

Šostakovič je opstao u zatvorenom društvu nametnute političke volje (posljednju, Petnaestu simfoniju napisao je 1971.), pronašavši jezik kojim je mogao govoriti publici sa snagom i elokvencijom, ujedinjujući je u kolek-tivnoj, kontroliranoj emociji. Svoj osobni svijet ostavio je zakriljenim.

Nataša Leverić Špoljarić

Snimku koncerta možete poslušati u četvrtak, 10. listopada u 20 sati na Trećem programu Hrvatskoga radija, te na http://radio.hrt.hr/slusaonica do srijede, 16. listopada.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.NAŠI SLJEDEĆI KONCERTI:

Četvrtak, 31. listopada 2013. u 19.30

Koncertna dvorana Vatroslava LisinskogCiklus Kanconijer: Koncert za Dušni dan

Simfonijski orkestar i Zbor HRT–aVladimir Kranjčević, dirigentSolist: Bruno Vlahek, klavir

Milko Kelemen: SimfonijaNatko Devčić: Balada za klavir i orkestarRichard Wagner: Apostolska večera, biblijska scena za muške glasove i orkestar

Četvrtak, 14. studenoga 2013. u 19.30

Koncertna dvorana Vatroslava LisinskogMajstorski ciklus: Povijesni Dorin koncert

Simfonijski orkestar HRT–aAleksandar Marković, dirigentMartina Filjak, klavir

Jean Sibelius: Tapiola, simfonijska pjesma, op. 112Dora Pejačević: Koncert za klavir i orkestar u g–molu, op. 33Leoš Janaček: Taras Buljba, rapsodija za orkestar

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

Izdaje: HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA Odgovorna urednica izdanja: Ivana Kocelj, rukovoditeljica RJ Glazba HRT–a Urednica: Ana VidićLektura: Andrea FišerOblikovanje: Luka Gusić&Jasenka BuljPlakati: Boris Bućan Voditeljica promotivnih aktivnost: Đurđa ŠiljakUrednik Simfonijskog orkestra HRT–a: Vedran BilićPoslovođe Simfonijskog orkestra HRT–a: Tomislav Kekelj, Vedran SpevecPoslovna tajnica Simfonijskog orkestra HRT–a: Milica Tučkorić Glazba HRT–aPrisavlje 310 000 Zagreb01 634 359201 634 3486 http://glazba.hrt.hr

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

SE

ZO

NA

2

01

3.

|2

01

4.

Majstorski ciklusCiklus Kanconijer

Simfonijski orkestar HRT–aZbor HRT–a

Sezona 2013.|2014.

Upis pretplate na blagajni Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog