1

KONKURENCIJSKE POLITIKE; POLITIKE ZA EKSTERNALIJE

I JAVNA DOBRA

Instrumenti konkurencijske politike; liberalizacija i

međunarodno otvaranje

Provođenje Pareto efikasnosti je jedan od temelja

konkurencijskih politika.

Konkurencijske politike se mogu implementirati putem

liberalizacije tržišta i otvaranja ekonomije ostatku svijeta.

2

Neke zemlje su koristile liberalizaciju i otvaranje prema

inozemstvu kao instrument konkurencijske politike, iako je

protekcionizam bio najčešći razlog za redistribuciju dohotka u

korist određenih industrija ili poduzeća.

Međunarodno otvaranje može biti prikladan instrument za

smanjivanje tržišne snage u sektorima koji su izloženi

međunarodnoj konkurenciji i u kratkom roku.

Međutim, nisu sve industrije izložene međunarodnoj

konkurenciji čak i u slučaju kada nema barijera ulasku.

3

Učinak međunarodnog otvaranja na konkurenciju je gotovo

uvijek pozitivan, no vremenom se na međunarodnoj razini

stvaraju oligopoli ili monopoli (npr. zrakoplovna industrija,

glazbena industrija).

4

Regulacija

Regulacija je direktna kontrolna mjera sa kojom središnja vlast

ili neko drugo javno tijelo upravlja različitim ekonomskim i

društvenim aktivnostima.

Postoje mnogi oblici regulacije:

1. regulacija ulaska i učinkovita konkurencija: dozvole

ulaska, profesionalne kvalifikacije, zaštita minimalnog

5

dohotka, uspostavljanje minimalnog broja proizvođača kako bi

se spriječilo nastajanje monopola

2. regulacija strukturnih elemenata tržišta ili

poslovanja poduzeća (konkurencijska legislativa)

3. porezi i kontrola cijena: sa ciljem postizanja statičke ili

dinamičke efikasnosti ili provođenja redistribucije

4. regulacija okoliša: dodjela vlasničkih prava

5. regulacija intelektualnog vlasništva: copyright,

patenti, zaštitni znaci i slično.

6

6. financijska regulacija: kako bi se osigurala efikasna

alokaciju resursa i financijska stabilnost

7. regulacija kvalitete i razotkrivanje: radi zaštite

potrošača kad je u pitanju sigurnost korištenja proizvoda ili

asimetričnost informacija.

Regulacija može biti korištena ne samo za kolektivne već i

za „sektorske“ svrhe (lobiranje raznih interesnih skupina).

Tako na primjer, dulje vremensko trajanje zaštite preko

patenata ili copyrighta može imati malo pozitivnih utjecaja,

7

a oslabiti širenje znanja, davajući vlasnicima tih prava

„neopravdano“ velike koristi.

Regulacija i deregulacija ulaska; regulacija učinkovite

konkurencije

Regulacija ulaska može imati različite namjere, od održavanja

dohotka postojećih kompanija do zaštite sigurnosti potrošača

ili osiguravanja kvalitete.

8

Ulazak na tržište moguće je ograničiti nametanjem raznih

ograničenja (poput zahtijevanja određene razine obrazovanja,

polaganja kvalifikacijskih ispita i slično)

U svrhu postizanja statičke efikasnosti umjesto ograničavanja

pristupa određenoj aktivnosti, nositelji politika mogu potaknuti

što veći ulaz u sektor smanjenjem ili eliminiranjem prirodnih

prepreka ulasku stvorenih strateškim ponašanjem postojećih

kompanija i onih stvorenih regulacijom (deregulacijom).

9

Povećanje potencijalne konkurentnosti povećava tržišnu

efikasnost, ali ne nužno i alokativnu efikasnost, a može se

postići uklanjanjem zapreka ulasku i izlasku te kontrolom

strateškog ponašanja kompanija (koje može biti napravljeno

putem regulacije).

Međutim, nemoguće je ukloniti sve prepreke ulasku i izlasku,

odnosno nemoguće je postići savršenu potencijalnu

konkurentnost.

10

Država bi trebala težiti stvaranju učinkovite umjesto

potencijalne konkurentnosti. U tu svrhu, moguće su dvije

mjere.

Prvo, ako pretpostavimo da država odredi razdvajanje

prirodnog monopolista na više manjih poduzeća, među njima

će biti moguća učinkovita konkurencija.

Smanjit će se njihova moć utjecaja na tržište i povećat će se

njihova unutarnja efikasnost.

11

Međutim, ona će sada proizvoditi istu razinu proizvodnje kao i

monopol, ali uz više jedinične troškove (što je više tih novih

manjih poduzeća, veći je jedinični trošak).

Rast jediničnog troška uzrokuje proizvodnu neefikasnost

što znači da se alterntivni scenarij neće ostvarivati (osim ako

ekonomija razmjera kod monopolista nije tako jaka u odnosu

na veličinu tržišta).

12

Druga mogućnost povećanja učinkovite konkurencije je putem

aukcije ekskluzivnih prava pristupa tržištu ('konkurencija za

tržište' ili 'konkurencija za monopol') čak i u slučaju

ekonomije razmjera.

Naime, profite monopolista, koji proizvode u minimumu

prosječnih troškova uz prisutnost ekonomije razmjera, država

može podijeliti aukcijom prava na proizvodnju potencijalnim

pridošlicama na tržište.

13

Tako će se povećati učinkovita konkurentnost; ne kroz

proizvodnju već kroz dodjeljivanje spomenutih prava.

Cijena koju određuje monopolist će i dalje biti veća od

graničnog troška, što znači da ipak neće postojati alokativna

efikasnost.

Aukcija će omogućiti samo podjelu monopolistovog viška

profita.

14

Međutim, postoji alternativan pristup aukciji koji bi osigurao i

alokativnu efikasnost i prikladni profit monopolista. Regulacija

može prisiliti poduzeće da svoju cijenu odredi na razini

graničnog troška što bi dovelo do gubitka jer je u prirodnom

monopolu granični trošak niži od prosječnog.

Tada država može pomoći uvođenjem subvencija.

Aukcija bi u tom pogledu osigurala da subvencija nije

prevelika; pravo proizvodnje u prirodnom monopolu dobilo bi

15

poduzeće čija bi cijena bila jednaka graničnom trošku, ali uz

minimalnu potrebnu subvenciju.

Mehanizam aukcija može također biti instrument stimuliranja

veće potencijalne konkurentnosti.

Moguće potencijalne prepreke:

-Sudionici aukcije mogu se dogovarati, pri čemu je taj rizik

veći što je manje sudionika aukcije.

16

-Jedno poduzeće može imati stratešku prednost pred

ostalima (primjerice prethodno iskustvo) – takva situacija je

najizglednija u industrijama s velikim statičnim i dinamičkim

ekonomijama razmjera.

Općenito, rast potencijalne konkurencije ograničen je

postojanjem neuklonjivih zapreka ulasku ili izlasku.

Postizanje i jačanje učinkovite konkurencije je također teško

ostvarivo budući da podjela viška profita monopolista znači

17

odricanje od niskih troškova koje omogućava ekonomija

razmjera.

Zato, umjesto da se antimonopolska politika bavi

neučinkovitim ili čak štetnim ciljevima u svrhu povećanja

potencijalne ili učinkovite konkurencije, trebala bi težiti

osiguravanju da se tržišna moć povezana s ekonomijom

razmjera i preprekama ulasku i izlasku ne zloupotrijebi.

18

U tom su smislu raspoloživi sljedeći instrumenti:

1. Regulacija monopola u privatnom sektoru u obliku:

Kontrole cijena

Zakona koji reguliraju konkurenciju

2. Javna poduzeća

19

Konkurencijska legislativa

Regulacija tržišne moći privatnog sektora putem konkurencijske

legislative ima najmanje tri cilja:

a) očuvanje ekonomske slobode, pogotovo kod ulaska malih

poduzeća i njihovog preživljavanja

b) kontroliranje ekonomske i političke moći povezane s

ekonomskom koncentracijom

20

c) povećanje alokativne efikasnosti

Posebnu pažnju posvećujemo posljednjem cilju. Naime,

alokativna neefikasnost je uzrokovana:

1.dogovorima koji ograničavanju konkurenciju, npr. tržišne

kvote

2.iskorištavanjem dominantne pozicije, npr. diskriminacija

cijenama, barijere ulaska i slično.

21

3. spajanja i preuzimanja koja imaju štetan učinak na

potencijalnu i učinkovitu konkurenciju.

Situacije pod 1. i 3. kreiraju „monopolske“ uvijete, dok situacija

pod 2. predstavlja eksploataciju takvih uvjeta.

Postoje mišljenja kako poduzeća mogu iskoristiti takve

situacije kako bi povećala proizvodnu efikasnost koja će

nadoknaditi gubitak alokativne efikasnosti.

22

Takav argument ne isključuje potrebu za kontrolom cijena,

posebno iz razloga što bi veća alokativna efikasnost sama po

sebi mogla povećati proizvodnu efikasnost.

Kontrola cijena može utjecati na strukturu ekonomije

(tržišinu koncentraciju) ili ponašanje poduzeća

(iskorištavanje dominantnog položaja).

Oni koji ne vjeruju da postoji mehanička veza između

strukturnih elemenata i ponašanja preferiraju usmjeriti

intervenciju ne toliko na dominantan položaj koliko na svaku

moguću eksploataciju položaja.

23

Dominantan položaj je mogućnost postavljanja cijena koje su

iznad dugoročnih graničnih troškova.

Glavni element za konkurencijsku legislativu u tom slučaju bi

bila protupravnost korištene metode za očuvanje monopolske

moći.

U slučaju dogovora između poduzeća značajni su elementi

ponašanja, ali možemo uzeti u obzir smanjivanje opsega

neslaganja gdje se može pokazati da je dogovor poboljšao

učinkovitost poduzeća na neki drugi način, a ne samo kroz

povećanje tržišne moći.

24

Smatra se da ponašanje navedeno pod 1) i 3) omogućava

poduzećima povećanje inovativne efikasnosti.

Konkurencijska legislativa je u brojnim zemljama relativno

tolerirana upravo iz tog razloga što povećava inovativnu

efikasnost koja, ako se postigne, nadoknađuje gubitak u

alokativnoj efikasnosti.

25

Antitrustovsko donošenje zakona u SAD

Pojedine zemlje, poput SAD su koristile i druge instrumente

(npr. antitrustovski zakoni), a ne samo otvaranje svojih

ekonomija međunarodnoj konkurenciji.

Razlog je dvostruk: prvo, čak i kad je međunarodno otvaranje

bilo zagarantirano, strukturni faktori bi sprečavali ikakav

značajniji porast konkurentnosti, i drugo, sama veličina

ekonomije (države) dozvoljava razvoj nacionalnog

produktivnog sistema i rasta velikih poduzeća povezane s

26

ekonomijom obujma bez većih intervencija vlade (pogotovo

kod javnih poduzeća).

S druge strane, potreba za velikim privatnim sektorom

zahtjeva određeni sistem regulacije i sankcija, kakav se

postiže antitrustovskim zakonima (1890. godine Shermanov

Akt; nije kažnjiva samo zloupotreba položaja već i stjecanje

takvog položaja)

Kasnije su se razvili i drugi zakoni poput Claytonovog akta,

Federal Trade Commission Act, Celler-Kefauver Amandman.

Federal Trade Comission Act je važan iz 3 razloga:

27

1. osigurava pomoć definiranju mnogih pitanja koja se

pojavljuju u donošenju zakona

2. spriječava i suzbija nepoštenu konkurenciju

3. istražuje sumnjive slučajeve prepreka trgovini, i poduzima

akcije za postizanje dragovoljne suglasnosti sa zakonom.

28

Zakon o konkurenciji Europske unije

Neke Europske zemlje nisu donedavno imale zakonski

uređena pravila o konkurenciji.

Industrijska politika podrazumijeva ciljeve konkurencijske

politike ostavljajući prostora za koncentriranost ili kreiranja

nacionalnih prvaka (koji su često javna poduzeća).

Takvo sagledavanje industrijske politike nije zaobišlo

Europsku ekonomsku komisiju (EEC).

29

1960-ih i 1970-ih često se tvrdilo kako je realizacija

konkurencijskog zakona oslabila sposobnost europske

ekonomije da se brani od strane konkurencije.

Europski zakon o konkurenciji je uvelike temeljen na

američkom zakonodavstvu. To daje izvršnu snagu Europskoj

komisiji. Žalba na odluku Komisije se daje Europskom Sudu

Pravde.

Članak 81(1) zabranjuje dogovoranje fiksnih cijena, podijelu

tržišta, ograničavanje proizvodnje i slično. U odjeljku 3 istog

članka deklarira se neprimjenjivost članka 1 na odluke koje:

30

- doprinose kroz specijalizaciju proizvodnih vještina poboljšanju

u proizvodnji ili distribuciji dobara ili promociji tehničkog ili

ekonomskog napretka.

- dozvoljavaju potrošačima pravedan udio u rezultirajućim

beneficijima

- ne onemogućiti poduzećima da smanje značajno

konkurenciju na tržištu dok se donose restrikcije potrebne za

održavanje navedenih ciljeva

31

Europska Komisija je uvela u praksu izdavanje „skupa

izuzetaka“ za kategorije dogovora i odluka.

U svakom slučaju o dogovorima, osim u nekim slučajevima

poput onih s malim učinkom, mora biti obaviještena Komisija

koja ih ili odobrava (ili neodobrava ako uoči nedozvoljeno

ponašanje).

Ako se takvo ponašanje dokaže Komisija može suspendirati

dogovor i nametnuti odgovarajuću kaznu.

32

U članku 82 su primjeri zlouporabe kao npr. nepoštena

kupovna ili prodajna cijena, ograničena proizvodnja, ograničen

tehnički napredak, nametanje različitih uvjeta istim

transakcijama i slično.

Tri su koraka bitna za sankciju jednog ili više poduzeća unutar

članka 82:

- definiranje relevantnog tržišta

- identifikacija dominantne pozicija na tržištu

33

- razjašnjenje koncepta zlouporabe

Relevantno tržište

Definira se u vezi sa brojnim proizvodima, te geografskim i

ekonomskim faktorima.

Prije svega, tržište se definira kroz karakteristike proizvoda na

koji se odnosi.

Također se definira kroz geografski opseg (lokalno, globalno).

Dominantan položaj ne mora biti narušen samo kroz

34

konkurenciju nego npr. kroz postojanje mnogih bliskih

supstituta za taj proizvod.

Supstitabilnost na potražnoj strani (mjerena križnom

elastičnošću) je temeljni faktor u određivanju relevantnog

tržišta.

35

Dominantna pozicija na tržištu

Ne odnosi se samo na tržišni udio (osim ako je jako velik), već

prije na efektivni kapacitet poduzeća kojim se uključuje u

antikonkurencijsko ponašanje.

Mnogobrojni strukturni elementi se moraju uzeti u obzir poput

broja sudionika na tržištu, barijere ulaska, stupanja vertikalne

integriranosti i slično.

36

Koncept zlouporabe

Odnosi se na vođenje poduzeća na način da značajno

smanjuje konkurenciju na tržištu, odnosno usvajanje prakse

koja ide iznad normalnog konkurentskog ponašanja.

Prema Sudu pravde, ukupan vanjski rast ciljan na povećanje

tržišnog udjela se smatra zloupotrebom položaja jer kroz rast

se povećava proizvodna efikasnost a samim time i povećanje

tržišnog udjela što predstavlja prijetnju alokativnoj efikasnosti.

Spajanja i preuzimanja putem kupovine udjela padaju sa

opsegom reguliranja.

37

Članak 87 ustanovljuje da svako sredstvo odobreno od strane

države koji smeta konkurenciji kroz favoriziranje određenih

poduzetnika ili proizvoda je nekompatibilano sa zajedničkom

tržištem.

Sljedeće se kategorije smatraju da ne ugrožavaju

konkurenciju pa su stoga kompatibilne sa zajedničkim

tržištem:

a) regionalna pomoć – za promicanje ekonomskog razvoja u

područjima gdje je standard življenja abnormalno nizak ili gdje

38

vlada vrlo visoka nezaposlenost (GDP per capita niži od 75%

prosjeka)

b) horizontalna pomoć- pomoć za R&D, okoliš, očuvanje

energije i slično

c) sektorska pomoć- regulirana od strane Komisije (čelik,

brodogradnja, sintetika, automobili i slično) ili neke druge

kategorije pomoći specificirane odlukom Vijeća koji donosi

odluku sa kvalificiranom većinom.

39

Konkurencijska legislativa u članicama EU

Zakoni pojedinih članica EU su u skladu sa EU

zakonodavstvom, pogotovo u Njemačkoj i Italiji (manje u

Francuskoj i Velikoj Britaniji).

Glavna odlika takve EU legislative je da je konkurencija

suštinski neutralna, generirajući pozitivne ili negativne efekte

ovisno o okolnostima.

Glavna razlika između EU pravila i francuskih pravila odnosi

se se na pravila vezana na koncentraciju, gdje Francuska

40

stavlja veliki naglasak na učvršćenje nacionalnog

produktivnog sistema.

U Velikoj Britaniji također se daje na važnosti ostalim oblicima

efikasnosti, a ne samo alokativnoj.

U slučaju konflikta EU pravila prevladaju nad nacionalnim

zakonodavstvom.

Međutim, EU zakonodavstvo i nacionalno zakonodavstvo

imaju neka različita, ali nekonfliktna područja primjene,

ostavljajući prostora zakonima temeljenim na različitim

kriterijima.

41

U stvari, europska pravila zabranjuju samo restriktivne

dogovore i zloupotrebu dominantnog položaja koji utječu na

razmjenu među zemljama članicama.

Postojanje minimalnog praga za ekonomsku koncentraciju

koja bi se razmatrala na europskoj razini dovodi do još oštrije

razdvojenosti između dvije sfere nego pravila koji kontroliraju

nedozvoljene dogovore i dominantnu poziciju.

42

Međunarodna koordinacija nacionalnog zakonodavstva

Nacionalni opseg mnogih konkurencijskih zakona ometa

njegovu efektivnost kod bavljenja poduzećima čije aktivnosti

prelaze nacionalne okvire.

Kao rezultat toga pate međunarodni ekonomski odnosi i

međunarodna trgovina.

Konkurencijska legislativa se može razlikovati ili biti u konfliktu

sa sličnim mjerama poduzetim u drugim zemljama.

43

To je sve vjerojatnije kod sve veće globalizacije i odrđivanja

vlade da regulira antikonkurencijsko ponašanje ne samo

unutar granica već i izvan granica zemlje.

Uzmimo za primjer slučaj SAD-a gdje se pokušava kontrolirati

akcije poduzeća u inozemstvu koje ima utjecaja na domaću

konkurentnost.

Međutim, i mala razlika između nacionalnih zakona stvara

poteškoće, npr. spajanja poduzeća izvan granica gdje takva

akcija može biti nametnuta različito od strane konkurencijskih

autoriteta u dotičnim zemljama.

44

To također može biti slučaj i među članicama EU.

45

Ostali instrumenti konkurencijske politike: kontrola cijena i

javna poduzeća

Kontrola cijena

Kontrola cijena je još jedan način regulacije, a prema tome i

mjera kontrole.

Uključuje uspostavljanje maksimalnih ili minimalnih cijena,

ovisno o cilju.

46

Ako je cilj garantiranje dohotka dobavljačima dobara i usluga,

vlada će postaviti minimalnu cijenu.

Za antimonopolske svrhe postavit će se maksimalne cijene.

Kontrola cijena je instrument za povećanje alokativne

efikasnosti (i/ili X efikasnosti i dinamičke efikasnosti u nekim

slučajevima).

Direktna kontrola cijena može biti postignuta na sljedeće

načine:

1. uspostavljanje maksimalne granice profita

47

2. fiksiranjem stope povrata (profita) na uloženi kapital

3. uspostavljanjem maksimalne cijene (cjenovni plafon)

Maksimalna granica profita

Radi se o postavljanje maksimalnog postotka profita iznad

jediničnih troškova.

To bi trebalo ograničiti cijene i tržišnu snagu. S obzirom da

regulatorni autoriteti ne kontroliraju jedinične troškove, onda

ne kontroliraju ni cijene.

48

Regulirano poduzeće će imati poticaja dopustiti jediničnim

troškovima da rastu, dobit će veći profit (uz danu fiksnu

granicu postavljenu od strane regulatora).

Fiksiranje stope povrata

Uz dani kapital i troškove fiksiranje stope povrata na kapital će

odrediti maksimalnu cijenu i stoga osigurati alokativnu

efikasnost.

Regulirano poduzeće će imati poticaja izabrati kapitalno

intenzivne tehnike prije nego tehnologije koje osiguravaju

49

produktivnu efikasnost ponovno zbog povećanja profita

(Averch-Johnsonov učinak).

Uspostavljanje maksimalne cijene

Uz dane troškove, uspostavljanje maksimalne cijene implicira

određenu granicu profita za svaku razinu potražnje i određeni

prinos na kapital.

Sa takvom tehnikom regulator pokušava osigurati alokativnu

efikasnost i statičku i dinamičku internu efikasnost.

50

Dinamična verzija kontrola cijena je RPI-X metoda, gdje je

RPI godišnja rata promijene indeksa cijena na malo, a X je

postotak određen od strane regulatora.

Ako je npr. godišnja inflacija 5%, a X je 3%, cijena

uspostavljena od regulirane firme može porasti za najviše 2%

godišnje. T

o znači da cijena reguliranog dobra mora opasti za 3%

godišnje u realnim terminima, što poduzeće može postići kroz

povećanje produktivnosti.

51

Uz dane troškove koji se mogu postići kroz porast

produktivnosti, regulator implicitno fiksira stopu povrata profita

postavljanjem veličine X.

Regulirano poduzeće može još uvijek imati poticaja da dozvoli

troškovima porasti u svrhu nagovaranja vlasti da smanje X.

Kao direktna kontrolna mjera, kontrola cijena je potencijalno

vrlo efektivna.

U kratkom roku ovisi o tome da li je administrativni aparat

dovoljno efikasan da bi osigurao implementaciju.

52

U dugom roku, efektivnost ovisi o rješavanju broja

informacijskih problema.

Cilj reguliranja privatnih poduzeća je ograničiti na neki način

njihovo ponašanje i pritom dopustiti da se ostane u poslu u

dugom roku.

Da bi se to postiglo, poduzeće mora biti u mogućnosti pokriti

sve troškove i osigurati minimalnu stopu profita dovoljnu za

preživljavanje ili čak rast.

S druge strane, stopa profita ne smije biti previsoka jer bi to

narušilo svrhu regulacije.

53

Regulacija sa kontrolom cijena mora stoga s jedne strane

uzeti u obzir rizik zarađivanja pretjeranih profita i s druge

strane, opasnosti da će investicije biti destimulirane niskom

stopom povrata.

Da bi se izbjegla oba rizika regulator mora znati troškove

proizvodnje poduzeća.

To nije uvijek lako zbog troškova nadziranja ili poduzeće

može, kako bi prevarilo regulatora, namjerno utjecati na na

rast troškova za vrijeme obavljanja revizije cijena.

54

Kontrola cijena je otežana ako postoje asimetrične informacije

između regulatora i poduzeća.

Stoga je potrebna što bolja informiranost regulatora.

Ako je na tržištu veliki broj poduzeća troškovi poduzeća

mogu se usporediti i pod određenim uvjetima bilo bi moguće

efikasno postaviti cijene sa metodom maksimalne granice

profita (povezivajući cijene poduzeća A s troškovima

poduzeća B i obratno, za slučaj dva poduzeća (yardstick

competition)).

55

Ako postoji samo jedno poduzeće moguće je dobiti barem

neke informacije usporedbom istih troškova kroz različite

dijelove firme.

U dinamičkom kontekstu regulator može postepeno pokušati

naučiti o troškovima poduzeća i izabrati primjereni mehanizam

fiksiranja cijena.

Kontrole cijena su se razvile sredinom 1980-ih često kao

rezultat privatizacijskih programa.

56

U SAD najčešća metoda bila je postavljanje stope povrata na

investirani kapital, dok je metoda maksimalnih cijena bila

najčešća u UK, Italiji i nekim drugim zemljama.

57

Javna poduzeća i konkurencijska politika

Javna poduzeća su se koristila kao instrument konkurencijske

politike u mnogim prilikama (industrija metala, cementa i

kemikalija).

Njihova aktivna uloga opada zadnjih godina u nekim zemljama

dok raste broj tajnih ugovora (u sektorima koje karakterizira

mješoviti oligopol) ili provođenje imitiranja ponašanja (sektori

sa dominantom javnom kontrolom kao telekomunikacije i

energija) onih privatnih poduzeća sa monopolskim

ponašanjem.

58

Proces liberalizacije i privatizacije nije imao uspješnijeg

utjecaja na ovakvo ponašanje i isticao se samo u nekim

slučajevima.

U nekim situacijama, brza liberalizacija sektora je povećala

troškove i stvorila lokalne monopole sa nepovoljnim utjecajem

na cijene.

59

Eksternalije, javna dobra i javna politika

Eksternalije kreiraju neravnotežu između privatnih i društvenih

troškova bilo da se radi o proizvodnim eksternalijama ili

između granične privatne ili društvene korisnosti u slučaju

potrošačkih eksternalija.

Te divergencije koja uzrokuju neefikasnost mogu se

eliminirati. To se može postići putem:

1. poreza (subvencija) koji potiču rast vanjskih disekonomija

(ekonomija).

60

2. poticaja za eliminaciju vanjskih disekonomija.

3. uvođenja razmjenjivih prava (dozvola) kako bi se stvorile

vanjske disekonomije.

4. regulacije ponašanja ekonomskih agenata.

Oporezivanje

Intuitivno je jasno da ako produktivna aktivnost uzrokuje

vanjske disekonomije tada razlika privatnog i društvenog

61

graničnog troška ili koristi može biti riješena kroz nametanje

pozitivnog odnosno negativnog poreza.

U slučaju vanjske disekonomije ako je porez jednak iznosu

eksternalije koja je bila dodana graničnom privatnom trošku,

poduzeće bi trebalo snositi novi veći granični privatni trošak

jednak graničnom društvenom trošku i u skladu s tim bi

trebalo donositi odluke.

Na slici slici 7.1. porez se u iznosu a dodaje graničnom

privatnom trošku MC.

62

Poduzeće tada prodaje količinu gdje je MC+a=p, gdje je p

cijena dobra.

Zamislimo poduzeće koje generira eksterne disekonomije od

a*q za svaku dodatnu jedinicu proizvoda. Bez intervencije

vlade, poduzeće bi proizvodilo OA.

Uslijed internalizacije eksternalija nametanjem poreza u

veličini a*q za svaku dodatnu jedinicu, granični privatni trošak

bi bio jednak graničnom društvenom trošku i proizvodnja bi se

smanjila do OC.

63

Slika 7.1

64

Poticaji za eliminaciju vanjskih disekonomija

Na temelju slike 7. 2. poduzeće proizvodi OA, a društveno

efikasno bi bilo OC.

Umjesto nametanja poreza a*q, moguće je potaknuti

poduzeće da proizvodi društveno efikasnu razinu kroz

subvencije (DE) za svaku količinu proizvodnje, a granični

trošak proizvodnje poduzeća bi porastao za DE za svaku

jedinicu proizvodnje.

Ako poduzeće nastavi proizvoditi OA, troškovi su mu AB, što

je jednako efektivnom trošku proizvodnje plus DE.

65

Isto važi za svaku nižu razinu proizvodnje. Granični privatni

trošak je predstavljen krivuljom PMC sa fiksnim iznosom

subvencije (DE).

Kratkoročni rezultat je isti kao kod nametanja poreza,

poduzeće proizvodi OC.

Dugoročno, eksterna disekonomija stvorena od strane

industrije može biti sve veća zbog ulaska novih poduzeća i

porasta proizvodnje.

66

Poticaj za smanjivanje proizvodnje je različit od poticaja za

korištenjem pogona, materijala i slično na način da se

eliminira ili smanji disekonomija.

Pretpostavimo da je disekonomija zagađenje. Istina je da se

korištenjem čistijih tehnologija smanjuju disekonomije.

Međutim, proizvodnja će svejedno biti veća od društveno

poželjne jer poduzeće ima svoje troškove poslovanja koji su

smanjeni zbog subvencija.

67

Poduzeće koje koristi manje tehnologije koja zagađuje

okolinu držat će proizvodnju iznad društveno efikasne razine

(tamo gdje je granični društveni trošak jednak cijeni).

Slika 7.2

68

Utržive dozvole za proizvodnju disekonomije

Dozvole su se po prvi puta uvele 1980-ih kao odgovor na

zagađenje okloline, a funkcioniraju na slijedeći način.

Najprije se odredi optimalna veličina eksterne disekonomije

kreirane od strane različitih industrija.

Za svaku industriju to odgovara OC na slici 7.1.“ Prava na

zagađivanje„ se tada dodjeljuju (npr. aukcijom) do određene

razine.

69

Sva poduzeća mogu sudjelovati na aukciji i mogu koristiti

prava sami ili prestati zagađivati i prodati svoje dozvole

drugima.

Poduzeće će platiti maksimalnu cijenu jednaku vrijednosti

prava, što je jednako razini zagađenja koja odgovara

proizvodnji OC odnosno DE ili CF.

Krivulja graničnog troška poduzeća će porasti za DE kao u

slučaju poticaja za smanjivanje proizvodnje i svako

poduzeće će proizvoditi OC.

70

Dugoročno, veličina disekonomije može biti viša zbog ulaska

novih poduzeća.

Jedan efekt uvođenja dozvola za zagađivanje (kao porezi)

može biti stimulacija investicija u manje zagađivačke

tehnologije, jer je pod takvim sustavom zagađenje skuplje.

Zajednička prednost poreza i dozvola pred subvencijama je da

one predstavljaju izvor sredstava vladi.

71

Regulacija

Alternativa porezima je regulacija, direktna mjera kontrole

koja nameće određene obveze na ekonomske agente kao

npr. zahtijevanje upotrebe manje zagađivačkih postrojenja.

Regulacija može biti sredstvo za eliminiranje eksternih

disekonomija ili kreiranje eksternih ekonomija.

Rezultati regulacije se mogu razlikovati od onih dobivenih

porezima.

72

Nisu različiti u statičkom smislu jer im je cilj eliminiranje

eksternih disekonomija te tako povećavaju efikasnost.

Rezultat je gotovo sličan samo ako su iste informacije

dostupne dvjema politikama i pod pretpostavkom jednakih

administrativnih troškova.

U stvarnosti postoje nepotpune informacije i svaka mjera

politike će biti neefikasna ako se temelji na netočnim

podacima.

Regulacija i dozvole su ipak bolji izbor od poreza i subvencija

u slučaju neizvjesne reakcije poduzeća.

73

Administrativni troškovi su vjerojatno niži kod regulacije nego

poreza (ili subvencija) i dozvola.

„Dinamička“ prednost poreza i dozvola je da sva poduzeća

imaju poticaja smanjiti zagađenje kako bi smanjili troškove.

U slučaju regulacije poticaj postoji samo u slučaju poduzeća

koje nisu u skladu s uspostavljenim standardima.

Mjere također imaju različiti utjecaj na distribuciju dohotka. Za

poduzeća, regulacija je manje skupa od poreza.

74

Ako se subvencije za smanjenje proivodnje koriste prije nego

porezi ili dozvole troškovi firme bit će dodatno smanjeni.

Raspon primjene raznih instrumenata za povećanje

alokativne efikasnosti je ekstremno raznolik.

U SAD osnova zakonskih mjera je bila dopunjena sistemom

dozvola za zagađivanje kreiranog od strane EPA

(Enviromental Protection Agency).

Za primjer služi i Kyoto protokol gdje su se razmatrale

dozvole za zagađivanje. Prijedlog EU iz 1991. da se uvede

75

„ugljični porez“ kao alat je naišao na snažan otpor US i

Japana.

Problem zaštite transnacionalnih prava je od velike važnosti.

Zahtjeva međunarodnu koordinaciju individualnih politika

zemalja i stvaranje odgovarajućih institucija koje mogu biti

istog tipa kao one na nacionalnoj razini.

Poteškoće koordinacije politika okoliša mogu biti smanjene

ili otklonjene ako zemlje pregovaraju ne samo u o zagađenju

već i o korištenju ostalih instrumenata (trgovinska politika,

76

vanjski dug, razvojna pomoć) kako bi potakle ostale zemlje

na suradnju.

Financiranje i proizvodnja javnih dobara

Problem opskrbe javnim dobrima uključuje:

a)određivanje društveno efikasne količine dobra

b) financiranje dobra

c) proizvodnju dobra

Prva dva aspekta su blisko povezana.

77

Naime, razlog određivanja društveno optimalne razine

količine (što nije učinjeno od strane tržišta) je da se privatni

agenti opiru da to financiraju, preferirajući ponašanje

slobodnog jahača.

Treći aspekt se može promatrati odvojeno.

Možemo odrediti količinu javnog dobra koja se proizvodi i

ujedno podjelu odgovarajućih troškova sa brojnim

mehanizmima uključujući glasovanje.

Poteškoća se javlja uslijed asimetričnih informacija.

78

U praksi, metode korištene za mjerenje potražnje za javnim

dobrima koriste se i tržišnim i netržišnim podacima.

Sa prvim dobijemo indirektne informacije o voljnosti

pojedinaca da plate javno dobro ili njegov bliski supstitut.

Metode bazirane na netržišnim podacima se oslanjanju na

eksperimente i intervjue.

Ne možemo inzistirati na znanstvenim predviđanjima, ali

možemo dobiti razumne aproksimacije optimalne količine

javnog dobra. Jednom kada je proizvodnja određena, vladina

79

tijela osiguravanju njihovo financiranje putem fondove,

vlastitog budžeta ili određenog doprinosa privatnih potrošača.

Treći aspekt problema javnih dobara se odnosi na stvarnu

proizvodnju dobra.

Činjenica da vlada mora preuzeti odgovornost u određivanju

optimalne razine javnog dobra i financirati proizvodnju ne

znači da mora sama to dobro i proizvoditi.

Postoje razlozi zašto bi privatni sektor mogao efikasnije

proizvoditi dobro: jednom kad se riješe problemi financiranja i

80

optimalne razine proizvodnje problem proizvodnje se može

rješavati odvojeno.