Luka Lovrinovic i Ilija Marijanovic, 6.a

Križarski ratovi ili Križarski pohodi naziv je za niz vojnih pohoda

zapadnoeuropskih velikaša i vladara od 11. do 13. stoljeća kojima je bio cilj

"osloboditi" Jeruzalem i Svetu zemlju od islamske vladavine.

Kršćani zapadne i srednje Europe na poticaj papa poveli su ratove protiv

Seldžuka, Fatimida i drugih islamskih dinastija i država za oslobođenje svetih

mjesta u Palestini, posebice Kristova groba u Jeruzalemu, iz ruku muslimana, a

kasnije s ciljem osnivanja i održavanja kršćanske države u Palestini.

Imenom križarski ratovi, nazivaju se i pohodi španjolskih država protiv Maura

(rekonkvista), pohodi Njemačkog viteškog reda protiv nepokrštenih baltičkih

Slavena, te vojni pohodi protiv Crkve Bosanske u Bosni.

PORTRET KRIŽARSKOG VOJNIKA

Urban II (1042. - 29. srpnja 1099.), rođen kao Eudes de Lagery bio je

papa od 12. ožujka 1088. do 29. srpnja 1099.. U povijesti je ostao

upamćen kao pokretač Prvog križarskog rata (1095-99) i reformator

Rimske kurije koju je ustrojio poput vladarskog dvora, kako bi olakšao

vođenje Crkve.

Rodio se u Lageryu (Francuska) u plemićkoj obitelji, te je bio crkveno

obrazovan. Godine 1078., papa Grgur VII. pozvao ga je u Italiju i zaredio

za kardinala.

Prvi križarski rat (1096. - 1099.) vodili su veliki francuski, flandrijski i

normandijski velikaši, među kojima se ističu Godfrid Bouillonski i njegov brat

Baldovin.

Oni su na Istok krenuli u kolovozu 1096. godine preko Balkana i Bizanta,

a već 1097. godine na vojnom pohodu preko Male Azije izborili su i prvu

pobjedu osvojivši Niceju (lipanj 1097. godine), zatim pobijedivši u bitki kod

Dorileja (srpanj 1097. godine), nakon čega su se domogli Edese i Antiohije

(1098). 15. srpnja 1099. osvojili su Jeruzalem, opljačkali ga i počinili velik pokolj

stanovništva.

Svećenik Rajmund Aguilers napisao je:

"U Salomonovom hramu (u Jeruzalemu), gazili smo do koljena u krvi,

pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božjem sudu."

Oko 40.000 muslimana, zajedno sa Židovima pobijeno je u ta dva dana, i tako

je Jeruzalem "očišćen od nevjerničke ruke".

Zabilježeno je i da su spalili jednu sinagogu punu Židova.

Nakon zauzimanja grada u bazilici Svetoga groba održana je misa zahvale.

U njihovim rukama grad je ostao oko 100 godina.

Budući da je cilj rata bio ostvaren, mnogi su se križari vratili u svoje zemlje.

Neki su, međutim, ostali i nastavili se probijati duž istočne sredozemne obale.

Oni su na koncu osnovali i četiri križarske države: Jeruzalemsko Kraljevstvo,

grofoviju Tripoli, kneževinu Antiohiju te grofoviju Edesu.

Središte posljednje osnovane križarske države, Tripoli, križari su osvojili 1109.

godine, nakon 6 godina opsade.

Slika osvajanja Jeruzalema (1099.god).

Jedna od najkrvavijih bitaka na svijetu.

Drugi križarski rat je naziv za sukob koji se vodio između kršćanske vojske i

muslimana a trajao je od 1147.-1149.

Završio je totalnim porazom kršćanskih snaga predvođenih kraljem Lujom VII. i

carem Konradom III.

Križarske države nikad nisu bile posebno sigurne. Dapače, uvijek su živjele ugrožene od Turaka, koji su zadržali vlast u velikim gradovima, Alepu i Damasku.

Koncem 1120-ih Turci su se uspjeli donekle ujediniti pod Zengijem, emirom Mosula i Alepa, i to je zaustavilo širenje križara. A onda su 1144. Turci vratili Edessu. Taj je događaj uzbudio Europljane i potaknuo ih da krenu u novi ratni pohod.

Papa Eugen III. je najavio Drugi križarski rat koji su po prvi put vodili europski kraljevi, i to Luj VII., kralj Francuske i Konrad III., kralj Njemačke, potpomognuti brojnim europskim plemićima.Vojske dvaju kraljeva su odvojeno marširale preko Europe i djelomično ih je načeo Bizantski car Manuel I. Komnen, a čim su prešle u Anatoliju, obje vojske je porazila Turska vojska.

Treći križarski rat (1189. - 1192.) vodili su

rimsko-njemački car Fridrik I. Barbarossa,

engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca i

francuski kralj Filip II. August protiv turskog

sultana Saladina, a u njemu su postignuti

djelomični uspjesi.

Vraćeni su dijelovi teritorija Jeruzalemskog

Kraljevstva koja su muslimani nešto ranije

preoteli, ali ta postignuća nisu bila dovoljno

osigurana.

Car Fridrik I. Barbarossa se utopio tijekom

pohoda, a na povratku u Englesku Rikarda

I. zarobio je austrijski vojvoda Leopold i

dulje vrijeme zadržao u pritvoru.

Četvrti križarski rat (1202. - 1204.) u organizaciji Mlečana je uvelike

kompromitirao križarsku ideju.

Križarska vojska nije ni stigla do Svete Zemlje, a velikim ju je dijelom

instrumentalizirala mletačka politika za koju je osvojila Zadar (1202.).

Križarsko-mletačka vojska osvojila je i opljačkala Carigrad (1204.) i na

većem dijelu Bizantskog Carstva uspostavila tzv. Latinsko Carstvo, čime je

još više produbljen rascjep između pravoslavaca i katolika.

Templari ili punim imenom "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama"

(nazivani još i Vitezovi Templari) je bio kršćanski vojni red osnovan 1118. nakon prvog

križarskog rata po uzoru na cistercite s namjerom da pomognu novom

Jeruzalemskom kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice, i da pruži

sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog

osvajanja.

ŽIG VITEZOVA TEMPLARA

U novije vrijeme postoji niz istoimenih

modernih templarskih organizacija koje štuju

duh viteštva i sastavljaju viteška pravila kao i

ceremonije slične templarskima, međutim ni

jednoj od brojnih viteških organizacija nije

priznato povijesno nasljedno pravo

templarskog reda.

Red je osnovao Hugo de Payens.

Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta

gdje je nekad stajao židovski hram,

Templum Salomonis, po čemu je i dobio

ime.

Templari su kao i ostali crkveni redovi

polagali vječni zavjet poslušnosti papi.

Teutonski vitezovi ili Teutonski viteški red, latinski:

Ordo domus Sanctæ Mariæ Theutonicorum

Ierosolimitanorum, "Red teutonskih vitezova doma

svete Marije Jeruzalemske", njemački: Orden der

Brüder vom Deutschen Haus St. Mariens in

Jerusalem ili češće Deutscher Orden, je njemački

rimokatolički vjerski red osnovan krajem 12. stoljeća

u Acri, Palestina.

U srednjem vijeku su bili križarski viteški red i nosili

su bijele ogrtače sa crnim križem. To je sada klirski

red smješten u Beču, Austrija.

Srednjovjekovni red je imao značajnu ulogu na

Bliskom istoku kontrolirajući luku Acra. Nakon što su

kršćanske snage poražene na Bliskom istoku, Red se

premjestio u Transilvaniju 1211. kako bi pomogao u

obrani Ugarske od Kumana. Protjerani su 1225.

pošto su navodno pokušali postaviti se pod papinski,

a ne ugarski suverenitet.

TEUTONCI

Ivanovci (Lat. Iohannites, u Hrvatskoj još i

Božjaci) danas, Malteški Red rimokatolički

je viteški red nastao u Jeruzalemu, a

osnovao ga je blaženi Gerard.

Glavna svrha mu je bila pomagati

bolesnima.

Ime je dobio po prvom samostanu u

Jeruzalemu kraj crkve sv. Ivana Krstitelja.

Odjeća im je bila redovnička halja ili oklop,

a preko toga su nosili crni plašt s bijelim

križem na leđima.

Iako su većina članova ovog reda bili

redovnici, koji su polagali tri tradicionalna

redovnička zavjeta: siromaštvo, poslušnost

i čistoću, u Redu su postojale tri vrste

članova:

KRIŽAR IVANOVAC

• oružani borci

• bolničari

• svećenici.

Ili na hrvatskom jednostavno utvrda vitezova, bila je glavno uporište vitezova ivanovaca u Siriji tijekom križarskih ratova.