44
Džoging šajkaške dike Milan Živanović | 14. decembar 2010. 19:15 | Komentara: 0 Još kao momak bio "čudan svetac", uvek genijalno neuredan. Verovao da posle smrti počinje bolji život duše Vojvoda Lale u "Balkanskoj carici" kralja Nikole Nastavci 1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije Srodne teme Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

Laza Kostić-feljton Novosti

Embed Size (px)

DESCRIPTION

feljton

Citation preview

Page 1: Laza Kostić-feljton Novosti

Džoging šajkaške dike

Milan Živanović | 14. decembar 2010. 19:15 | Komentara: 0

Još kao momak bio "čudan svetac", uvek genijalno neuredan. Verovao da posle smrti počinje bolji život duše

Vojvoda Lale u "Balkanskoj carici" kralja Nikole

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

ŠAJKAŠKA dika, kako su Lazu zvali, nije bio samo rođeni pesnik, nego i pravo čuđenje u svetu običnih trošarinaca, skorojevića i novopečenih malograđana. Priroda ga je obdarila izuzetnim

Page 2: Laza Kostić-feljton Novosti

stasom, tako da je njegova pojava, još u mladićkim danima, uvek bila primećena, ali i meta raznih, pa i zluradih komentara.

Doktor Simonović ovako opisuje Lazino "prisustvo" u svetu:

- Još kao golobrado momče za omladinsko doba u Novom Sadu bio je Laza "čudan svetac" koji je u društvu sve olako uzimao i u svačem bio ležeran, i u odelu i u ponašanju. Izgledao je genijalno neuredan, imao je dugu razbarušenu kosu koju nije mnogo mazio ni češljao; kravata na vratu, ako je malo krivo stojala, ili cipela uprljana bila, to njemu nije mnogo smetalo. Kaput ili dušanku često nije zakopčao po propisu, a rukavice je nosio samo kad je baš morao. Šešir je kupovao uvek što tanji i lakši pa ga je zgužvao i nosio u džepu na kaputu spolja na grudima, a išao gologlav. Matavulj spominje kako su Crnogorci zvali Lazu "oni čupavi vilosov te vazda ide gologlav".

Iako je rano počeo da gimnasticira i trči, stalno pazeći na sklad duha i tela, izgledalo je da Laza uporno negde beži, da se od nekoga skriva i tako pronalazi paralelni svet u kome se bolje snalazi. Može se slobodno reći da je Kostić anticipirao ono što se danas naziva džoging, što je bila novost na Balkanu, posebno u Crnoj Gori.

Sve se moglo reći, a i govorilo se za Lazu, osim da je bio nepristojan i prostak. Svima se učtivo javljao, a posebno gospođicama, koje su ga gledale ljubopitljivo, pa i izazivački. Posebno je pažnju privlačila njegova razbarušena kosa koja je uvek ostajala poduža, ali i za to postoji objašnjenje. Za vreme bune 1848. Laza je zapamtio šta je sloboda, ali i šta je slava pobede.

NEKA KNJAZ SAČEKA Od mladosti je imao običaj da se ujutru go svuče i po celom telu ispljuska hladnom vodom, pa kad se obriše, uzeo je gvozdene kugle u ruke i njima mlatarajući vežbao ruke i grudi, a čučanjem i ustajanjem vežbao noge. To je radio i u Crnoj Gori. Knjaz Nikola zamerio je jedared zbog te gimnastike, jer je knjaz poslao perjanika u 10 časova da Laza odmah dođe, a Laza tek bio ustao i svukao se go kad je došao perjanik. Laza je svoju gimnastiku prvo svršio, pa tek onda otišao na audijenciju. Knjaz je morao strpljivo da čeka! Bio je dobar plivač, u Novom Sadu se leti rado kupao i više puta preplivao Dunav - beleži dr Simonović.

Pao je u kanal kod Vrbasa slaveći i srbujući kada su Šajkaši zauzeli Sombor, u kome će kasnije njegov otac postati zapovednik. Izvukli su ga zahvaljujući dugim vlasima koje su virile iz duboke vode. Od tada je još više poverovao u mit o moći Samsonove duge kose. Otuda i poznata njegova poema Samson i Dalila, za koju je, uzgred, M. Kašanin napisao 1962. da "ima više poezije nego u svim stihovima koje je Zmaj Jovan Jovanović sročio za deklamovanje po školama i za narodne čitanke".

Na primeru vezanog kapetana Laza je, kao i mnogo šta ostalo, učio iz viđenog i doživljenog.

- GraniČari su vezali kapetana koji nije hteo s njima na Mađare. Odveli su ga u Karlovce da mu sudi narodni odbor. Nikada više u životu nije mi bilo jasno šta je sloboda. Vezali kapetana...

Page 3: Laza Kostić-feljton Novosti

U tim sudbonosnim godinama Lazu ne fasciniraju ni car, ni Bog, koliko sloboda. O njegovoj religioznosti ponajviše je znao i svedočio dr Simonović:

- Verovao je da postoji duša i da posle smrti ima neki bolji, srećniji, spokojniji život duše, pun blaženstva. Ja sam s njim o tome više puta razgovarao i kad mu nisam protivrečio, bio je poverljiviji. Laza nije bio nimalo sujeveran, ali je mislio da mogu postojati nevidljivi zraci svetlosti koji kemijske promene mogu stvoriti. Kad znamo da postoji privlačna snaga, elektricitet i magnetizam, telegraf, telefon i drugo, isto tako može postojati i duša.

- Lazina vera u Boga nije bio strah od pakla kao u srednjem veku, nego čisto ubeđenje da ima Boga koji vlada celim svetom. Njegova vera nije bila osnovana ni na teoriji o večitim, nepromenjivim, prirodnim zakonima, koji sve vežu i stežu i u celoj vaseljeni vladaju, nego prava, čista vera u Boga, bez dubljeg razmišljanja o onome što niko ne može pojmiti ni razumeti! Zato je i upotrebljavao onako rezignirano svoje uzrečice: "Ako Bog da! - Kako Bog da! - E, pa fala Bogu".

Ponekad bi Laza samo rekao, ili napisao abd. To je bila njegova omiljena skraćenica. Prijatelju, slikaru i književniku iz Mola Novaku Radoniću (1826 - 1890), koga je od milja zvao Sokratom, poveriće svoju veliku dilemu: "Jelte da mi ne znamo ima li posle smrti kakvog života"?

Isti taj Sokrat, o svom Alkivijadu, u "Molskim mudrovanjima" (1878) ostavlja ovakav zapis:

- Pripoveda se za Alkivijada, atinskog vojvodu, da je imao to nepojamno svojstvo u svakome društvu biti prvi. Ako je trebalo biti umeren, pa je kadar bio od sviju najoskudnije živeti, ili ako je baš nužda sa sobom ništa ne jesti i ne piti, to u gladovanju i žedovanju, takođe nikome na svetu ustupio nije. U veselju je bio najveseliji, u šali najšaljiviji, a u piću natpio je svakoga koji se s njime desio u društvu.

- Lep je bio, a izdašan je bio - idol ženski, jer koja ga je samo jedared videla, valjala se i premetala se kao god otrovana muva. U ozbiljnim stvarima bio je ozbiljan, u ratu drzak i strašan, a kao vojvoda bio je najveći svoga veka; jednim slovom, svoje je savremenike u svačemu nadvisivao, i u svakoj struci življenja pripadalo mu je prvenstvo...

Laza sedi na šeširu

Milan Živanović | 12. decembar 2010. 17:56 | Komentara: 0

Prošao je pun vek od smrti Laze Kostića, začetnika naše moderne poezije, novinara, filozofa, diplomate, prevodioca Laze Kostića

Page 4: Laza Kostić-feljton Novosti

Manastir Kovilj na litografiji Mihaela Troha

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

PROŠAO je pun vek od smrti Laze Kostića, začetnika naše moderne poezije, novinara, filozofa, diplomate, prevodioca... Bio je član Srpskog učenog društva i Srpske kraljevske akademije, buntovnik i narodni tribun, zaljubljen u Vojvodinu i srpsku državu. Narednih dana objavićemo bar deo priče o znamenitom pesniku, čija Santa Maria della Salute traje kao vrh srpskog pesništva.

Prva slika koju je budući pesnik ugledao posle rođenja 31.januara 1841. u kući na glavnom sokaku u Kovilju, pod sadašnjim brojem 82, morala je biti omeđena svodovima hrama Vaznesenja Gospodnjeg, a prvi zvuk melodija gornjokoviljskih zvona. Nedaleko je i čuveni manastir Kovilj iz 13. veka, koji je, po predanju,osnovao sveti Sava.

Page 5: Laza Kostić-feljton Novosti

Sa širokih dvorišnih vrata, crkva i danas gotovo ulazi u bivšu Lazinu kuću, sadašnji parohijalni dom, u kojoj ništa nije bilo Lazino, niti je tamo sačuvano. Možda je to jedino poveća tamnobraon kaljeva peć, za koju se jedino misli da je ostala i da je autentična. Hroničaru ostaje da zamišlja da je upravo ona grejala Lazu dečaka, u knjizi krštenja zavedenog pod brojem 13, brojkom koju Kostić nikada nije voleo i od koje je celog života zazirao. Sve ostalo je preoblikovano do te mere da od svega nije ostao kamen na kamenu.

Majku Hristinu Jovanović i starijeg brata Andriju, Laza gotovo neće ni zapamtiti, jer rano umiru, dok otac Petar Kostić, lepi Pera, vojnikuje po koviljskim ritovima u činu kapetana, da bi kasnije bio i zapovednik Sombora. Umro je u Novom Sadu 1877. i sahranjen na Uspenskog groblju. Vrlo brzo starateljstvo o Kostiću preuzimaju ujak Pavle Jovanović i tetka Katarina, udova.

Nepouzdani glasovi spominjaće iz koviljskih dana još i učešće u demonstracijama za vreme bune 1848. u kojima Laza trči, sa strane, i maše srpskom trobojkom. No tu je i pričica koju je sam Laza zapisao sećajući se ranog detinjstva:

"Otac mi je bio u drugom selu "u staciji", no pogdjekad bi dolazio da nas vidi i onda bi se sa mnom pozabavio. Tako jednom prilikom bjehu se svi domaći okupili oko njega, uzme me na krilo i zapodene razgovor, više u šali, šta će biti od mene. No ja počnem ozbiljno misliti o tome i stanem ih zapitkivati.

- Kad ću ja biti oficir?

- To može brzo biti, tek što narasteš.

- A kad ću ja biti kapetan?

- Malo ćeš pričekati, al neće ni to biti dugo.

POPIO JULINIH 50 JUTARAOd nezaborava je otrgnuta priča Nevene Ivanišević Tete kako je Laza pio vina u trošnoj koviljskoj kolibi, uz vodu. U čašu mu je s plafona upao grumenčić zemlje i hteli su da mu dodaju drugo vino. - Natrag s vinom! - zagrmeo je pesnik. - Kad sam popio Julinih 50 jutara mogu i ovu moju zemljicu...

I ja tako izređam svu vojničku jerarhiju... Napošljedak dođoh do đenerala. Svi se složiše u tome da s vremenom i to može biti.... Lakoća kojom dođoh do đeneralskog patenta osmeli me da mislim i na više...

- A kad ću ja biti car?

Svi se nasmijaše, no kako ja ne popuštah, dopustiše mi da se i to može zamisliti... No meni se učini zgodna prilika da postignem najviše do čega dopiraše moja dječja mašta. Još oni u riječi, a ja upadoh s pitanjem:

- A kad ću ja biti Bog?

Page 6: Laza Kostić-feljton Novosti

Još kao da čujem onaj grohotni smijeh što ga izazva to pitanje u mojih starijih; no kao da ne dobih odgovora".

O duhovnosti podneblja, njegovoj inspirativnosti, bogatoj tradiciji, danas ponešto kazuje koviljski manastir u kojem je znameniti kaluđer, arhimandrit Jovan Rajić, najumniji Srbin svog vremena, pisao svoj ”Boj zmajeva s orlovi”, ali i, kod nas, prvu ”Istoriju slovenskih naroda” (Beč, 1794).

Po predanju, manastir Kovilj je nastao u 13. veku, a osnovao ga je, niko drugi, do Sveti Sava, Nemanjić (oko 1174 - 1235). Kao vešt diplomata, arhiepiskop Sava je upravo na tom mestu gde se danas nalazi manastir izmirio ugarskog kralja Andriju i svog brata kralja Stefana Prvovenčanog. Na mestu izmirenja dve vojske i dva naroda podignuta je bogomolja, a ubrzo zatim u nju su ušli monasi iz manastira Žiče, tako da je manastir Kovilj postao metoh.

Istorija beleži da su u Kovilju bosanski franjevci 1421. tražili, i dobili, dozvolu od pape Martina V da osnuju katolički manastir kako bi pokatoličili pravoslavne Srbe koji su se u ove krajeve u većem broju, bežeći od Turaka, doseljavali posle Kosovske bitke 1389. Ipak, početkom 16. veka Turci dolaze i u Kovilj i on pripada Titelskoj nahiji.

Iz tog grma izlazi Laza Kostić i započinje svoj kros životu uz nos. Vraća mu se ogroman i u pelerini, da sedne na svoj panj i projezdi fijakerom, samo sa upregnutim čilašima. U sećanjima ostaje priča Nevene Ivanišević Tete:

"On je dolazio u Kovilj kod doktora Dunđerskog u kuću, a tim slavljima prisustvovao je i moj otac, pa i mi deca. Uvek čupav, a kada je trebalo da pođu, po dva sata stoje konji upregnuti u fijaker i čekaju. Onda on kaže: neće te konje, nego čilaše. Prežu čilaše, a za to vreme, Laza se dubokim glasom obraća deci. Daće krajceru ko mu nađe šešir. Mi se polomimo tražeći šešir, šešira nigde. Utom javljaju da su čilaši upregnuti. Laza ustaje, vidimo da je sedeo na šeširu. Seda sam, nazad u fijaker, a izgužvan šešir i štap stavlja pored sebe".

Danas pored kuće, spomen-ploče, jedne ulice i biste ispred osnovne škole, koja nosi njegovo ime, malo šta podseća na Lazu Kostića. Neki bi rekli: kakav je bio, što će reći boem, možda mu je i to odveć i dosta.

Koviljčani su svome Lazi, na spomeniku ispod biste vajara Paje Radovanovića - uklesali stihove iz Santa Maria della Salute:

Zvezdama ćemo

pomeriti skute

suncima zasut

seljenske stude,

Page 7: Laza Kostić-feljton Novosti

da u sve kute

zore zarude.      

Na popravnom i Vuk

Milan Živanović | 13. decembar 2010. 19:29 | Komentara: 0

Vukov rečnik poznavao tako dobro da je znao i zapisane a neunete reči. Živeo od pozajmica, iako je ujak slao 200 forinti mesečno

Laza kao student u Budimpešti

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

Page 8: Laza Kostić-feljton Novosti

BUDUĆI pesnik, dramski pisac, esejist, filozof, novinar, prevodilac, poslanik, diplomata, narodni tribun, politički zatvorenik, pozorišni kritičar, i šta sve ne, Kostić je široko i vanserijsko obrazovanje dobio u klasičnim gimnazijama - nemačkim u Pančevu i Budimu, srpskoj u Novom Sadu. Pored nemačkog i latinskog jezika učio je francuski i engleski. U Pešti je studirao prava (1859 - 1864) i doktorirao 1866. radom pod nazivom Theses e scientis judicis et politicis, koji je pred komisijom branio na latinskom jeziku.

O vanrednoj darovitosti, možda ponajbolje svedoči dr R. Simonović u svojim Uspomenama na dr Lazu Kostića:

"Kad je došao iz pančevačke realke u novosadsku gimnaziju, zato što nije učio latinski, nije mogao preći u viši razred. Za tri meseca toliko je stigao druge đake u latinskom da su ga sami profesori pustili u viši razred. U Budimu je u V razredu gimnazije napisao zadatak u nemačkim heksametrima, a profesori su ga starijim razredima pokazivali. Kad je bio u VIII razredu gimnazije, doneo je "Letopis" jednu njegovu pesmu, i prevod Omerove "Ilijade"...

PamĆenje je imao vanredno oštro. Posle toliko godina sećao se sitnice iz razgovora i života. Vukov rečnik tako je dobro poznavao da je pronalazio reči koje je Vuk napisao, a zaboravio metnuti u rečnik.

Učeći gimnaziju u Budimu upoznao je Laza klasičnu književnost, grčku, latinsku i nemačku. Kad je posle mature 1859. postao akademski građanin, našao se u Pešti gde je bio centrum vojvođanske inteligencije, u doba kad se mislilo da se književnim i političkim radom može srpstvu u Vojvodini osigurati opstanak i kulturni napredak".

Sva imovina bogatog ujaka Pavla Jovanovića, salaš u Đurđevu, sa preko 100 jutara najbolje zemlje, kasnije će pripasti Lazi Kostiću, kao univerzalnom nasledniku. Laza u mladosti nije naučio šta znači nemati, a o štednji, svake vrste, nije bilo ni govora. Živeo je sasvim slobodno i idealistički, sa pomislima na prve ljubavi, a to su pored poezije, bile i lepe devojke i ideal cele generacije - pomoć svom nesrećnom narodu - "oružjem protiv Turaka, a ustavnom borbom protiv Mađara".

"Dok je bio gimnazista, nije se morao brinuti, a posle mature, kao jurista, dobijao je od ujaka 200 forinti mesečno. Đak treba da dobije taman toliko da može skromno da živi, a da je ipak svega željan" - veli dr Simonović.

Kod Laze je sve drugačije:

"U ono doba 200 forinti bilo je užasno mnogo za đaka jer su onda činovnici dobro plaćeni sa 100 forinti mesečno lepo živeli sa celom porodicom, a đaci su se morali zadovoljiti sa 30-40 forinti. To nije bilo njemu dosta, jer sam Laza kaže da je na kraju svakog meseca morao uzajmljivati od Koste Ruvarca, koji je imao samo 40 forinti mesečno.

To je onaj Kosta Ruvarac (1837 - 1864), daroviti kritičar, koji rano umire i kome će Kostić posvetiti jednu od svojih ponajboljih pesama Spomen na Ruvarca, sa pominjanjem pozajmica.

Page 9: Laza Kostić-feljton Novosti

Među Lazinim profesorima posebno mesto imaju Jovan Đorđević (1826 - 1900) i Đorđe Natošević (1821 - 1887). Đorđević, osim što je bio književnik i prevodilac, osnovao je i Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu (1861), a Natošević je bio lekar, školski reformator i prvi pisac udžbenika po Vukovom pravopisu. Upravo svom omiljenom profesoru Đorđeviću, 1857. Laza će na nemačkom ispevati prigodnu pesmu, a umesto pohvala dobiće ukor što ne peva na svom maternjem jeziku. Ostaće pismo u kome, između ostalog, profesor veli:

"Pored drugih jezika nemoj da na maternji jezik zaboraviš. Lepo je znati tuđe jezike, ali svoj zanemariti, to je sramota i grehota. Čuvaj se toga. U stranom ste svetu, pa je sva prilika tu. Čitaj narodne pesme".

ČUDO OD DETETA Talentovan i bistar, pravi vunderkind, Kostić je maturirao, na mađarskom, položivši "ispit kakova potonja pokolenja ne pamte". Jedno vreme je stanovao u Tekelijanumu, u Budimpešti, u kome su srpski đaci 1861. osnovali umetničku družinu "Preodnica", čiji je Kostić bio istaknuti član. Počinje da objavljuje priloge u almanahu te družine, a ispevao je i Himnu srpskom dobrotvoru Savi Tekeliji (1761 - 1842) koju je nagradila Matica srpska.

Laza je tada napisao dve pesme, podražavajući Getea, od kojih se jedna zvala Bauk. Odneo ih je na ogled Đorđu Popoviću Daničaru (1823 - 1914), tadašnjem uredniku novosadske "Sedmice" i potonjem prvom prevodiocu Servantesovog ”Don Kihota”, ali je ovaj presudio gotovo brutalno:

"Okanite se vi toga, moj ljubezni, nije to za vas!"

Kostićev inat je proradio kao nikada do tada. Ne samo da nije odustao nego je istom uredniku, ali sada u drugom listu - "Danici", po kojem je Popović i dobio nadimak, odneo nove pokušaje. Sada je išao sa svojim ispisnikom Jovanom Jovanovićem Zmajem (1833 - 1904), koji je bolje poznavao strogog urednika. Mladog pesnika je predstavio kao Gospodin Bauk, aludirajući na neuspelu pesmu. Razume se da su se Daničar i Zmaj smejali, Lazi nije bilo svejedno. Tako će ostati zabeleženo da je Laza Kostić prvu pesmu, Pitač i slepac, objavio u "Sedmici", 6. aprila 1858. Tada mu je bilo tek 17 godina.

Nakon neslavnog upoznavanja, Laza će sa Daničarem postati prijatelj, jer ovaj ubrzo uviđa da literata pokazuje izuzetnu pesničku invenciju i širom mu otvara vrata u svom poznatom novosadskom časopisu. U njemu će Laza, u kratkom vremenu, objaviti čak 30 pesama. Zanimljivo je da prve pesme Kostić nikada više nije štampao u knjigama, pa ni onim koje je sam priređivao, i među preko 200 pesama, više nikada nije bilo Bauka.

Kasnije Će i sam Kostić, početnicima govoriti, pomalo u šali: "Svaka strofa katastrofa". I: "E! Svako srpsko dete misli da je Gete".

Pun sjaj srpske Atine

Milan Živanović | 15. decembar 2010. 19:29 | Komentara: 0

Page 10: Laza Kostić-feljton Novosti

Novi Sad u vreme velikih previranja preuzeo ulogu Beča i Pešte. Pesnik u svom krugu prkosio svetu i bogovima

Petrovaradinska tvrđava početkom 19. veka

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

LAZA Kostić je verovao u načelo lepote kao osnovno načelo. No, sa lepotom, povezana je i tragika, a tragični su i svi vrhunski dometi čovečanstva. Konačno, i sam čovek je jedna tragedija. O tome je Laza ostavio potresno svedočanstvo, jer među njegovim pesmama najmanje je radovanki a ponajviše tugovanki.

Golubije ćudi i dobrog srca, Laza je bio altruista koji je malo mario za stvari materijalne, posebno za nasleđeno imanje, o čemu su se starali njegovi drugovi. Čak je ustupao i svoj poslanički mandat prijateljima. Dobro se nije uvek dobrim vraćalo. Laza će ubrzo osetiti najgoru vrstu izdaje, potiskivanja, do stavljanja u zapećak i potpunog bojkota i izolacije.

Page 11: Laza Kostić-feljton Novosti

Blistavo obrazovan, sa znanjem sedam-osam jezika, pravi Evropljanin, Laza je bio u svakom smislu daleko od tvrdoglavog tradicionaliste, a ipak snažno naslonjen na njen vitalni deo, na mogućnost novih kalema. Sam je govorio da guslari nemaju više šta da kažu, da je njihovo pevanje jednosmerno, te da gusle treba malo okačiti o klin da se "odmore". O tom misaonom krugu u kome se našao začarani pesnik, najobrazovaniji eksperimentator i novator, onaj koji nije izabrao nijedan od dotadašnjih puteva, Stanislav Vinaver (1891 - 1955) kaže:

- Rekli smo: narodna pesma (lepota, pravda, moralna svetlost); narodni jezik (dubine, pradubine); srpsko junaštvo; ukrštaj. Sad dodasmo sudbonosnu reč: genije. Recite, ako hoćete podrugljivo, i "đenije". Donekle smo ocrtali čarobni krug u koji je upisan veliki srpski omladinski pesnik Laza Kostić. Krug je potpuno zatvoren. On se bunio protiv svih oveštalih pojmova, hoteći da shvati i one druge, i one treće. Da shvati celokupno čovečanstvo, kao njegov nenadmašni uzor - Šekspir. A ipak, na kraju krajeva, bio je primoran od sopstvenoga nadahnuća i sopstvene budne svesti da pokuša zasužnjiti čak i Šekspira - u svoje rođeno Srpstvo. Srpstvo je Lazin krug.

Uistinu, Srpstvo je Lazina suština i vrlina, ali i kob. U svemu tome on ide toliko daleko da ponekad i inadžijski prkosi svetu i bogovima, a mučeniku i nosiocu vatre, mitskom Prometeju, Laza će posvetiti čak dve pesme. Njegov Jadranski Prometej je od te gore list, od te "pesmine", kako bi rekao sam pesnik:

Na hladne grudi

stene prikovan

Prometej srpski,

prigrlivši kam,

na raspetiju mre vekovitu.

Kakav je greh te večno

s njega mre?

Nek reče Sila,

neka kaže Vlast;

"Kakav je greh?

- Što htede sve da sme!

Slobodu htede,

htede sunčev žar:

Page 12: Laza Kostić-feljton Novosti

a svu slobodu

za se treba car!"

I Laza je hteo "sve da sme" i onda kada je znao da svako preterivanje, poznati grčki hibris, vodi direktno u tragediju. Od hibrisa pate i mnogi Lazini dramski junaci, a nedostatak uzdržavanja i bezobrazluk, slobodnije rečeno, biće uzrok njihove brze tragedije i propasti svake vrste.

No, iako je o hibrisu učio od velikih grčkih klasika, Laza za sve to nije mnogo mario. Ne samo što je hteo da "nadmudri bogove" nego je pokušao da "nadšekspiri Šekspira".

Posle peštanskog doktorata odbranjenog 15. maja 1866, Laza je početkom septembra iste godine izabran za profesora Novosadske gimnazije gde je predavao latinski, nemački i botaniku. Bio je prilično nemaran kao svugde i u svemu. U Godišnjaku Matice srpske iz 1936. zapisano je i ovo:

ZDRAVICA ZA ZATVOR JEDNA Lazina zdravica, održana u Beogradu 9. avgusta 1872. na svečanom proglašenju maloletnog Milana Obrenovića za kneza, stajala je Kostića istražnog zatvora u Budimpešti u trajanju od pet meseci. Neumorni špijuni su javili da je pesnik zanosno nazdravio ujedinjenju svih Srba, optužen je za veleizdaju, a na robiji je ispevao poznatu pesmu Među zvezdama (Vilovanka). Zbog nedostatka dokaza sve se završilo u januaru 1873.

"Laza Kostić kao nastavnik nije bio dovoljno sređen. Kako je od učenika tražio više nego što je propisano, oni su pribegavali sufliranju, a Kostić, zamišljen, ne bi to opazio."

Treba znati da je Kostić, posebno na nagovor bliskih prijatelja, već bio dobro uplivao u književne vode i da je upravo 1866. u Novom Sadu objavljena njegova mladalačka tragedija ”Maksim Crnojević”, iako je napisana još 1863. godine. Te godine je štampao i raspravu ”Romeo i Julija” - jedna glava iz Šekspirove biblije. Nije zato teško pretpostaviti razlog profesorove ostavke i definitivan odlazak iz prosvete. Već 1867. Kostić više nije profesor, "odao se sasvim drugom burnom pozivu: političkog radenika, patetičnog novinara, omladinskog agitatora, ostajući, naravno, prvenstveno pesnik koji veruje u najveću misiju poezije za buđenje narodne svesti, za stvaranje duhovne osnove narodnom jedinstvu i oslobođenju" (S. Vinaver).

Bilo je to vreme velikih političkih previranja, prestanak perioda "gluvog doba", od 1848. do 1860, pregrupisavanja na političkoj sceni. Izigrani od bečkog dvora, više puta, i brojnim povodima, Srbi se silom prilika "okreću" Pešti i Mađarima. Odlukom cara Franje Josipa od 27. decembra 1860. ukinuti su Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat. Oni su prisajedinjeni Ugarskoj "na osnovu državnopravnih pretenzija ove kraljevine na spomenute oblasti".

Ova nova strujanja i zaokreti na političkoj pozornici doneli su i sasvim (ne)očekivana pomeranja u teritorijalno-kulturnom pogledu. Ono što su nekad bili Beč i Pešta, pa i Sremski Karlovci, sada postaje Novi Sad. Ako je ikada bio "srpska Atina", Novi Sad je to bio upravo u tom periodu.

Page 13: Laza Kostić-feljton Novosti

Okosnica svega bila je Ujedinjena omladina srpska, osnovana u Novom Sadu na skupštini održanoj od 27. do 29, avgusta 1866. Njoj je svom dušom i srcem pripadao i Laza Kostić, kao njen istaknuti član i, kasnije, lider.

Prst u ugarsko oko

Milan Živanović | 16. decembar 2010. 19:41 | Komentara: 0

Govor na srpskom jeziku šajkaškog poslanika izazvao buru u Ugarskom saboru. Traju rasprave u kafanama uz dežurno uvo špijuna

Laza poslanik na Ugarskom saboru

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

Page 14: Laza Kostić-feljton Novosti

U JESEN 1873. Laza Kostić je u Titelu izabran za poslanika Miletićeve stranke u Ugarski državni sabor. Svoj prvi govor, iz inata Mađarima, počeo je na srpskom jeziku. O tom događaju Stanislav Vinaver kazuje svoju domišljatu reč:

"Prvi poslanik razvojačene Šajkaške na Ugarskom saboru postao je njen veliki i slavni sin Laza Kostić. Kandidat Miletićeve Narodne stranke, Laza Kostić, dobio je 1.180 glasova, a kandidat ugarske vlade i srpske jerarhije, Đorđe Popović Daničar, nakrmio je, uz sve pritiske, samo 97 glasova. Tadašnje novine pune su trijumfa Miletićevog, trijumfa narodne svesti, trijumfa Laze Kostića. Iz tih požutelih listova dopire do nas i danas gromoglasno i prkosno. 'Živeo Miletić! Živeo Laza Kostić!'

'Ja sam bio uvek uveren da one koji su posvetili svoj život narodu, narod nikad zaboraviti neće' - govorio je Šajkašanima Laza Kostić. Tim rečima on je potpuno i do kraja obeležio svoj stav; on služi narodu, i to kao pesnik, dramatičar, kao pisac, kao novinar i javni radnik. To mu je sva služba."

Prkos u Pešti Vinaver, pak, objašnjava:

"Prvi govor u Zemaljskom saboru u Pešti Laza je počeo prkosno na srpskom jeziku; nemir, bura negodovanja, predsednik odgađa sednicu. Treba zamisliti taj Peštanski sabor, te Mađare pijane od čudne lingvističke megalomanije koja je mađarski jezik proglasila za veličanstveno kulturan, a racko (srpsko) narečje za nazadno i zastarelo, varvarsko. Po idejama tih neizlečivih šovinista, koje nam nije tako lako čak ni razumeti, kad se uzme u obzir skromna uloga mađarskog jezika u evropskoj kulturi (jezika koji ne pripada indoevropskoj porodici): "narodnosti" ugarske krune imale su samo da se raduju što im se daje prilika da se potčine, višem, lepšem, kulturnijem i slađem jeziku mađarskom, jeziku države i državnosti. Mađarski ideolozi te vrste zbilja su verovali u neko himalajsko preimućstvo njihova jezika nad jezikom srpskim, rumunskim, pa čak i nemačkim!

DAO MANDAT PRIJATELJU NEVOLJE po Lazu su počele onoga trenutka kada je Miletić, njegov lider sa kojim se neće uvek slagati, neočekivano doživeo poraz u svom bašaidskog okrugu. Tada je u "Zastavi" osvanula Lazina molba: "Vi ste mene, braćo, i po drugi put namenili za poslanika za zemaljski sabor. Ja sam onda primio te vaše časne namene. No međutim je naš rodoljub i vođa srpske narodne stranke dr Svetozar Miletić protiv svakog našeg očekivanja u Bašaidu napušten. Prema tome ne mogu a da vas ne zamolim da me oprostite ponuđene mi namene, ne sumnjajući se nimalo da ćete svi jednodušno prionuti uz našeg prvaka, a moga prijatelja dra Svetozara Miletića." Miletić je na izborima 11. 8. 1875. sigurno pobedio svog protivkandidata.

Posle pauze u saboru, Laza opet otpoče srpski: 'Slavni sabore'. Opet graja - i tek onda nastavi na mađarskom, koji nikad nije potpuno savladao. U debati o narodnostima Laza je tražio 'amerikanski ustav'. U tom slučaju - reče on - narodnosti neće ni tražiti da im se zakonom jemči sloboda jezika, kao što to ne pada na um ni Amerikancima kada upotrebljavaju engleski državni jezik, da im se zakonom garantuje i njihov rođeni. Veliki Lazin govor o mađarskoj ustavnosti (6. juna 1874) kipti od ironije na mađarske pretenzije, da Mađari maltene nisu pretekli i same Engleze u parlamentarizaciji."

Page 15: Laza Kostić-feljton Novosti

U senci tih burnih previranja, koja su se odvijala i po poznatim novosadskim kafanama ("Bela lađa", "Kod kamile"), gde su Miletić, Kostić i omladinski prvaci bili trn u oku aktuelnoj vlasti, odvijale su se zakulisne igre, uz neizbežne tajne i javne žbire. Uprkos svemu, Laza je u Novom Sadu 1873. izdao prvu zbirku pesama Pesme I, a već sledeće godine i Pesme II. Uz sve to Kostić će, igrom slučaja, postati i naš prvi pravi pozorišni kritičar. Ostaje kao kuriozitet prve vrste činjenica da se za njegovog „Maksima Crnojevića“ ni u jednom od tri izvođenja nisu našli kritičari, da je sam Kostić, na nagovor samog upravnika Antonija Hadžića (1831-1916), sam sebi pisao recenziju!! I to je pozorišni život tadašnjeg Novog Sada! I to je odnos prema Lazi Kostiću!

Još jednom će Novi Sad, "Atina srpska", pokazati svoje pravo lice u odnosu prema pesniku kome duguje mnogo i onda kada toga nije uopšte svesna. Kada je, bežeći iz crnogorskog krša, posle sedam godina, stigao ni iz čega - "povratak u Novi Sad nije rešavao ništa; sa lošeg, dospeo je u stanje još gore".

Mladen Leskovac, u nedostatku pouzdane i precizne Kostićeve biografije, taj period ovako rezimira:

"Posmatran iz sitne i niske perspektive i prostakluka istinitih i još pre apokrifnih anegdota, savremenici su stvorili o njemu potpuno iskrivljenu i lažnu predstavu, bezmalo grotesknu i karikaturalnu, kao da bi zbilja bio malo i ćaknut. I deca su trčala za njim i izrugivala se. Svi su videli da se oblači drukčije no sav normalan svet (voli neke šarene, od vunice pletene, široke kravate labavo vezane oko niskog okovratnika, koji razgolićuje vrat, a nosi velurni prsluk boje trule višnje, zgužvani šešir u džepu); juri gologlav sa ogromnom kosom, oretku bradu i brkove čas pušta čas brije; zapanjuje svojim sportaškim podvizima a sablažnjava dobrim apetitom; dugove pravi lako a vraća teško; ima tri ili četiri državljanstva, a ne zna koje mu je pravo i da li ga uopšte ima; čovek izdvojenog mišljenja, u potajnom je i prećutnom neslaganju sa svima - sve tako nekakve trivijalne trice, ali takođe i uznemirujuće nedoumice.

O pravoj prirodi i složenom karakteru toga darovitog čoveka znalo se malo, a bio je očigledno drugačiji no što je izgledalo na rastojanju. Danas je nemoguće sve to videti jasno."

Pesnik čudo neviđeno

Milan Živanović | 17. decembar 2010. 19:47 | Komentara: 0

Na Cetinju bio predmet opšte pažnje, čest gost i knjaževe porodice. Doživotna plata samo za "pjevanje i pisanje"

Page 16: Laza Kostić-feljton Novosti

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

O sedam crnogorskih Lazinih godina postoje najoprečnija mišljenja. Od naglog dolaska do misterioznog odlaska, od književnog rada do političkog delovanja, od uređivanja novina do novinarskog argatovanja. Jedno je jasno: Laza se našao u potpunoj besparici i političkoj nemilosti, i to sa najvišeg vrha, te mu je poziv sa Cetinja bio sudbonosni zov, ali i egzistencijalni spas.

Šturi podaci govore da je Laza na Cetinje stigao krajem juna 1884. godine. Ponuda za uređivanje "Glasa Crnogorca" potekla je od samog knjaza Nikole I Petrovića (1841 - 1921), a do Laze stigla preko prijatelja, "propalog pesnika" Jovana Popovića.

Kako je izgledao taj prvi susret, u znamenitoj "Lokandi", kafani i hotelu, Sima Matavulj (1852 - 1908) zapisuje:

Page 17: Laza Kostić-feljton Novosti

"Sjeđaše gologlav, glavom okrenut prema prozoru, sa jednim okom zažmurenim, drugim izbačenim, kao gađač koji je svu dušu i svu snagu prikupio u jedno oko. Doručkovasmo zajedno. Ispričah mu potonje znatnije događaje, koje je uglavnom znao i koji ga zanimahu - svadbu kneza Petra, književna posijela na dvoru, prikaz Balkanske, Maksima, osnivanje Crnogorke, Pavlovićeva i moja obajanija, po štogod iz dvorske i prijestoničke hronike, a najposlije i što se o njemu govorilo".

Na Cetinju, se tada počela skupljati diplomatska elita i graditi poslanstva. Za Lazina vremena sve je to još bilo po kućama, a domaćinstava nije bilo više od 200 i stanovnika više od 1.500.

O tom prvom periodu aklimatizacije Matavulj pomno beleži:

"Za duže vremena Laza je bio prijedmet opće pažnje. Knez i kneginjice često ga pozivahu; mlađi Petrovići, Pige, diplomate, sva ostala inteligencija, kupljaju se oko njega. Stanovao je i hranio se u Lokandi. Lijegao je dockan, ustajao dockan. Gotovo cijelo vrijeme do podne prolazilo mu je u toaleti i doručku; poslije podne u kartanju; pred veče u vratolomiji, jer njegove šetnje bjehu prava vratolomija po brdima cetinjskim".

Sam knjaz je bio ambiciozan državnik i još samouvereniji pesnik i dramski pisac koji ne samo da je hteo da "nadnjegoši Njegoša" nego i svu dramsku klasiku. Njegova okolina, odani dvorski službenici i sveštenici (pop Jovo Sundečić) potpuno su ga uveravali u tu opasnu zabludu.

Laza ne samo da je bio vršnjak knjažev nego i njegov "pobratim po peru" kome je ovaj dugo vagao ulogu koju će mu dati kao svom gostu, ali i činovniku. Iako je Kostić bio zadovoljan prijemom, o čemu je odmah pisao prijatelju Miši Dimitrijeviću, nade su se brzo izjalovile. Tek posle skoro godinu dana, sredinom jula 1895. Laza je obavešten da je postavljen za urednika "Glasa Crnogorca", zvaničnog organa Knjaževine, sa platom od 100 fjorina mesečno i sa dodatkom od obezbeđenih pretplatnika.

KANDIDAT ZA KOČIJAŠA PRE puta u Crnu Goru lista Kostićevih zanosa i "nizbrdica" postala je povelika. Išlo je dotle da ogorčeni Laza januara 1879. piše iz Beča prijatelju Jovanu Boškoviću: "... ako za koji dan ne dobijem druge prilike gledaću da se dokopam kočijaške službe kod bečkog tramvaja, no kako ni to ne ide bez protekcije, a ja nisam u sostojaniju iskazati kočijašku prošlost, ne verujem da će me ta buva ujesti".

Prvu gorku pilulu Laza je popio kada je, po nalogu i o trošku knjaza, morao da napiše prikaz na njegovu dramu Balkanska carica i objavi ga 1885. godine, doduše pod pseudonimom Rienzi, u bečkoj "Novoj slobodnoj presi". Specijalno zbog tog delikatnog zadatka, do koga je knjazu bilo izuzetno stalo, Laza je dobio plaćeno odsustvo, usput obavljajući i neke mutne političke poslove o kojima su referisali bečki i srpski žbiri, pokazujući time da Kostiću nikada do kraja nisu verovali.

Za dramsko delo svog poslodavca Kostić nije, svakako, mogao da kaže da je genijalno. A upravo to se očekivalo, tim pre što su drugi to govorili na sva usta i pisali gde su stigli.

Page 18: Laza Kostić-feljton Novosti

Uprkos pohvalama, knjaz Nikola nije bio zadovoljan, kao da je odmah prozreo i Kostić je dobio prvi minus, ali i doživeo pad na lestvici očekivanih dužnosti. Na stranu to što je i sam Laza igrao ulogu vojvode Lala i u specijalno šivenoj crnogorskoj nošnji izgovarao dva tri stiha i doživljavao aplauze na otvorenoj sceni na Cetinju, ali i na gostovanjima:

"Kad se Lazo pojavi u gomili figuranata, knez jako zakuca sabljom, svi članovi kneževog doma zapljeskaše, gomila u dvornici stade vikati: 'Živio Lazo!' Stasiti, čupavi, nemarni Lazo, u novo-novcatom, zlatom vezenom vojvodskom ruhu, sa sabljom o bedrima, čkiljaše jednim okom na publiku, kao da je broji i da joj se čudi. Pavlović se naljuti i vikne mu iza kulisa: - 'Ta pokloni se, čoveče!' Lazo mrdnu glavom i u najvećoj tišini izreče, kao preko volje, ono njekoliko riječi".

Sam knjaz je bio vrlo delikatan i nikada direktno nije govorio o onome što je predmet spora. Ne samo da je bio glavni urednik nego i oprezni cenzor lista za koji je Laza jednom priznao, ali u pismu, "da ne vredi ni po lule duvana".

Kako je došlo do Lazinog imenovanja, svedočio je Sima Popović:

"Jednom u dvoru...reče Knjaz Lazu: šteta bi bilo i za tebe i za srpsku književnost, da te vežem u kancelariju. Bolje ovako: da ti ja dam godišnje, dokle si živ, 3-4000 florina, ako ti je malo ne žalim i pet i šest hiljada, i ne tražim ništa od tebe, nego samo da pjevaš i pišeš. Je li ti pravo? Lazo ga je hladnokrvno slušao, nije riječi odgovorio, onako sjedeći, samo mu se glavom poklonio. Knjaz nije više ni riječi progovorio o tome ni tada, ni docnije..."

ašta ugasila svetlo

Milan Živanović | 18. decembar 2010. 20:30 | Komentara: 0

Sukob sa taštom drugi put oterao pesnika u manastir Krušedol. Julijana nije znala šta Lenka znači Lazi

Julijana Palanački

Page 19: Laza Kostić-feljton Novosti

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

SA monaškom mirnoćom Laza je primio sve ono što su mu slučaj i zavičaj ponudili kao jedino rešenje. Posle odlaska sa Cetinja, sve je bilo nedostižno - od službe u srpskom poslanstvu u Parizu, mesta u Beogradu, katedre u Zagrebu što je želeo. Laza Kostić je odlučio da se izvesno vreme povuče u sremske manastire, tačnije u znameniti Krušedol, i tamo, neplanirano, ostane najpre četiri godine, a posle ženidbe, još skoro godinu dana.

U senci tadašnjih društvenih previranja odvijala se i lična pesnikova ljubavna drama. Naime, u toku beskućništva 1891. godine, tokom meseca jula i avgusta, Laza je boravio u dvorcu kuma i dobrotvora Lazara Dunđerskog u Čebu (Čelarevu), mestu u kome će se odigrati fatalni susret pesnika i nedostižne Jelene Lenke Dunđerski (1870 - 1895), obrazovane i najdarovitije ćerke veleposednika. Njoj je bilo tek dvadeset godina, a poeti trideset više.

Na prijemu, na koji je bio pozvan, uz jedan klavir na kome je Lenka zanosno svirala, odvijao se flert posle koga Kostić nikada neće biti onaj stari, onaj isti. Na nekoliko jezika, pre svega nemačkom i francuskom, koji lepoj i tankostrukoj Lenki nisu bili strani, odvijala se konverzacija koja je zapalila iskru zabranjene ljubavi.

MATAVULJ MEĐU GOSTIMA NATEZANJA oko Kostićevog povratka u Sombor nastavila su se sve do sredine ili početka druge polovine 1896. godine. „Do pravoga i potpunoga njegova preseljenja u Sombor došlo je tek posle smrti Julčine matere, a to se desilo 17. januara 1897. Od tada počeće Kostiću dolaziti u goste u Sombor i njegov najintimniji prijatelj Matavulj“.

U toku tog leta Laza Kostić je u šetnjama oko dvorca bolje upoznao svoju kumicu, kao i prilike koje su se odvijale oko miljenice Lenke, dragulja porodice Dunđerskih. Doprli su do pesnika i glasovi o mogućim mladoženjama kojima je on, bezrezervno, pridružio i svog prijatelja Nikolu Teslu. Kada je to saopštio Lenki, dobio je odgovor koji ga je ošinuo kao munja. I sama Lenka,

Page 20: Laza Kostić-feljton Novosti

opčinjena pesnikom, odgovara da bi mogla da se uda jedino za čoveka kao što je on a da takvog nije upoznala niti za njega čula.

KostiĆ je bio svestan ne samo razlike u godinama, patrijarhalne sredine, stroge ličnosti Lazara Dunđerskog, nego i svog šekspirovsko-antičkog etičkog kova. Bira povlačenje, najpre u sebe, a onda, kao neku vrstu samokažnjavanja, beg u manastir i čuvanje tajne iza debelih zidova konaka. A da se tu nešto veliko desilo, govore i kasniji događaji: Lazina ženidba, po nagovoru samog Lazara Dunđerskog, za Julijanu Palanački (Sombor 1849 - Sombor 1909) i Lenkina naprasna smrt, na rođendan 1895. godine.

Laza Kostić dobija novu adresu: poslednja pošta Maradik, stanica Beška, za telegrame Beška - Krušedol.

Boraveći u srcu manastirske tišine, u mrkloj tami tolikih noći Kostić snuje svoju labudovu pesmu. U Krušedolu treba tražiti klicu budućeg Dnevnika i srž ritma i muzike Santa Maria della Salute.

Posle silnih peripetija i poznanstva koje je trajalo 15 godina venčavaju se u Somboru Julijana Julča Palanački i dr Laza Kostić. Za sve je trebalo privoleti taštu Anu Mariju koja je petnaestak godina bila protiv pesničkog zeta. Na venčanju decenije svedoci su bili, sa mladoženjine strane, Lazar Dunđerski, veleposednik novosadski, a sa devojačke Jovan Lalošević, veleposednik somborski. Venčao ih je Jovan Momirović, paroh somborski, u hramu Sv. Velikomučenika Georgija, nedaleko od budućeg Kostićevog doma.

Mladenci su, zbirno, imali tačno sto godina, a propao je svaki pokušaj zabašurivanja ovog nesumnjivog podatka. Uprkos svemu, bračni par kreće na medeni mesec i to preko Trsta u Veneciju. No, samo za tri meseca u „devojačkoj kući“ Lazin položaj postaje nepodnošljiv:

„Sa svojim aristokratsko nemirnim manirima Laza nije pasovao u običnu građansku kuću gde žive prozaični ljudi kao što je bila njegova punica. Ovoj nije bilo pravo što Laza svaku noć posle ponoći čita pa onda ujutru prespava doručak i kasno ustane. Kad mu je punica jedared oko ponoći ljutita ustala pa uzela lampu ispred Laze i u mraku ga ostavila, Laza sutradan ostavi i punicu i ženu i otide opet u Krušedol“ - svedoči iz prve ruke dr Simonović.

Ubrzo je stigla najstrašnija vest: u sredu, 8. novembra po starom, a 20. po novom kalendaru 1895, na svetog Aranđela Mihaila, na svoj rođendan, u Beču je preminula Lenka Dunđerska. Tih dana mu o tome piše i sama Julča:

„Sad je baš bila M. Konjović kod nas pa nam donela (ne znam da li je istina) žalosnu vest da je naša, tvoja pametna kumica Lenka Dunđerska u tifusu umrla“.

O tome šta je Lenka Lazi, dobrodušna Julča nije ništa znala, čak ni naslućivala, a duboko potreseni Laza je iz Krušedola otišao na sahranu u Sentomaš - Srbobran o čemu će, kasnije, pisati supruzi:

„Ja sam već nedelju dana u Novom Sadu.

Page 21: Laza Kostić-feljton Novosti

Bio sam na pogrebu Lenkinu.

Ni rođena sestra jedinica nije mi milija bila od nje.

Možeš misliti kako mi je. Crn mi je ceo svet.

Sutra idem u Krušedol i mislim tamo ostati do Božića, pa onda ću morati u Zagreb. Zbogom! Tvoj Laza.“

Manastir Krušedol ostaće i u Lazinom testamentu, pisanom u Beču, 10. novembra 1910. Tu je ovekovečeno da je Kostić ostavio „manastiru Krušedol i Vrdnik - Ravanici legat, svakome po 1.000 kruna da se svake godine čita molitva za spas duše onima za koje je on želeo“. Tako su se ustanovila zvona za Lenku i Julijanu. O tome se starao Gedeon Dunđerski kao glavni naslednik pokojnog dr Laze Kostića i dr Radivoj Simonović.

Da li su, i dokle, zvonila zvona za spas duša Lenke i Julijane, pouzdano se ne zna. Danas bi mogla da zvone za dušu i Laze Kostića! Bar u Krušedolu, i bar na godišnjice njegove smrti. Bio bi to jedan od načina vraćanja zaboravljenog duga...

Peške pored fijakera

Milan Živanović | 19. decembar 2010. 20:43 | Komentara: 2

Konji vukli kofere, a Laza uvek pored njih išao peške. Policajci jurili ludaka, a priveli pesnika

Kuća Julijane i Laze Kostića

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko

Page 22: Laza Kostić-feljton Novosti

6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

POSLEDNJA stanica u Lazinom burnom životu, sa čestim promenama mesta i adresa, bio je Sombor. Ravangrad, kako Sombor zovu starosedeoci, podariće već pomalo ostarelom i izmučenom pesniku najmirnije i najsigurnije dane, a on njemu svoje izuzetno prisustvo, intelektualni i kulturni domet. Od tada je sa njim, u njenoj lepoj i velikoj kući, na glavnom somborskom trgu, i njegova verna supruga Julijana Palanački.

STIPENDIJE ĐACIMA JULIJANA je nameravala da se izgradi srpska pravoslavna narodna škola u Solarskom sokaku, gde je imala kuću. Dve druge kuće - dvospratnu u Velikoj ulici i jednu u predgrađu Banat zaveštala je crkvi sv. Đorđa "da se iz prihoda tih kuća svake godine po dva učenika srpske pravoslavne vere iz Sombora vaspitavaju i uče". Za izdržavanje zadužbine ostavila je i 153 jutra zemlje.

Mnogo ranije, Laza Kostić je leta 1870. bio na istom mestu, u svatovima Koste Radulovića. Već tada, mada mu je bilo svega 29 godina, bio je poznati pesnik i pojava kakva se ne viđa svaki dan, posebno ne u tako "ušuškanim" sredinama kakva je bila somborska. Videle su to mnoge radoznale oči, a ponajviše upamtila, za ceo život, Julijana Palanački, dvadesetogodišnja devojka iz bogate porodice lokalnih veleposednika. Potajno se zarekla da će ovaj "večiti mladoženja" biti njen ili ničiji. Kako kod Laze sve ide nepredvidljivo, sa nizom usporavanja i munjevitih obrta, želja će joj se ostvariti tek posle 25 godina.

Iako se nije odlikovala čak ni prosečnom lepotom, Julijani se ne mogu odreći dve vrednosti: dobrota i postojana upornost. Samo takva psihološka konstitucija mogla je da podnese sve prepreke koje su od početka bile jedina izvesnost u osvajanju naklonosti potpuno ravnodušnog Kostića. I dok je Julijana svoju potajnu zaljubljenost najpre tajila, a kasnije poverila svojim prijateljima i rođacima, Kostić o tome nije ni sanjao...

Kostićev biograf i prijatelj, Matičin dugogodišnji sekretar, Milan Savić, beleži:

"JoŠ pre svog odlaska u Srbiju i Crnu Goru isprosio je svoju buduću ženu. Gospođica Julka pristane rado i privole tako i svoju mater. Posle veridbe trebao je Laza večerati kod svoje neveste, ali se u kavani zakartao, a kad se setio bilo je već devet sati, dakle dockan. On nastavi kartanje, a sutra rano ujutru pošalje nevesti kitu cveća i izvinu. Mati vrati odmah oboje i pokvari veridbu, na veliku žalost svoje kćeri. Vasa Pušibrk, boraveći u to vreme u svome rodnom mestu, sastane se

Page 23: Laza Kostić-feljton Novosti

još to pre podne s Lazom i upita ga kako je. Eh, kako, odgovori Laza. Prokartao sam noćas 150.000 forinata! I ode dalje."

Laza se iz Krušedola ponekad pismom javljao svojoj ženi:

"Ja sam se s Tobom venčao bez ikakve pogodbe. To je bilo bezazleno, to je dovoljan dokaz da me je na venčanju vodila više simpatija a nikakav račun. Ali su posledice brzo pokazale, da to nije bilo mudro. Moram se pogoditi sa materom. Jer onako kako smo živili posle našega povratka s puta, tako se više nikako ne može."

To je bilo 9. novembra 1895. A u februaru 1897, posle materine smrti, Julijana je, bez Lazinog znanja i prisustva, ostavila testament: uredila je da se od 4.000 forinti podigne nadgrobni spomenik, porodična grobnica, a "sve svoje imanje na uživanje, i to polu sestri pokojna mi oca Mariji Palanački, drugu polu pak mom suprugu Lazi Kostiću na uživanje, a posle smrti moje tetke Marije Palanački celu sermiju svoju mome suprugu da uživa, i obratno".

Laza je nasledio i svu ušteđevinu iz Somborske štedionice, a to nije bio mali novac. Tako su, konačno, završena materijalna natezanja koja su godinama zagorčavala Kostićev život.

O drugim nevoljama iz prve ruke govori simpatični svedok, Dušan Beljanski, poznati čika Duca. Izvanredna sećanja stari kočijaš diktirao je u pero novinara Ljube Vukmanovića, dugogodišnjeg urednika "Dnevnika".

"Laza se retko kad vozio fijakerom - kazivao je čika Duca. - Kad je nekuda putovao, pozivao me je: 'Hej, derane, brzo dođi.' Ja bržebolje dokasam i na fijaker stavim njegove kofere, a on, ne znam zašto veli: 'Idi momče, ja ću polako peške.' A ja šta ću, neprijatno mi da ga ne uslužim, pa mu kažem: 'Gospon Lazo, izvolite u fijaker. Što da se zamarate.' Ali ga nikada nisam mogao nagovoriti, taj Laza je bio tako tvrdoglav. Ponekad, kad je možda bio i ljut, odgovorao je srdito: 'Nisam ja strvina da me konji vuku'."

Čika Ducine priče dopunjavali su i njegovi ispisnici Somborci. Ovoga puta o Lazi i policiji:

"Na ulici Laza se za mnoge čudno ponašao. Uvek je nekuda žurio ili trčao, ponekad je čak i pisao u hodu, a često je na trotoaru izvodio i gimnastiku. Ide ulicom, iznenada stane i počne da pravi čučnjeve. Samo to je bilo dovoljno da prolaznici, naročito žene sa sela i deca, prasnu u smeh - i pobegnu niz ulicu.

Laza, veliki pobornik sporta, nije se na njih osvrtao, ali mu je takvo ponašanje jednom donelo grdne neprijatnosti. Kad je iz duševne bolnice u Baji pobegao bolesnik, policija u Somboru dobija nalog da ga traži. Dva policajca, naoružana puškama, primetili su Lazu i njegovo neobično gimnasticiranje na ulici učinilo im se sumnjivim. Bez mnogo razmišljanja, uhapsili su ga i na kolima doveli u policijsku stanicu.

- Je li bilo muka dok ste ga uhapsili? - upitao ih je starešina pošto su mu policajci raportirali da su 'uhvatili onog iz Baje'.

Page 24: Laza Kostić-feljton Novosti

- Kako da nije. Evo, pogledajte - rekoše mu oni uglas i svom pretpostavljenom pokazaše modrice na licu.

U istom je trenutku Laza, koga je starešina poznavao, glasno opsovao policiju i zahtevao da ga puste.

- E, glupaci jedni! Zar ne vidite da ste uhapsili najpametnijeg čoveka u Somboru?! - povikao je starešina čim je video ko se nalazi u kolima."

Žrtva svoje veličine

Milan Živanović | 20. decembar 2010. 20:41 | Komentara: 0

Iskoračio duhom i kulturom, a onda se izdvojio odevanjem i ponašanjem. Lenka trajno obeležila pesnikov životni vek

Laza Kostić

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Page 25: Laza Kostić-feljton Novosti

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

PONEKAD je i sam Laza uživao da izluđuje policajce pripravnike koji su ga sledili po somborskim budžacima, posebno po okolnim njivama:

"Kad je Laza počeo da trči po oranicama, policajac je nastavio da ga sledi sve dok od iznemoglosti, nije pao na zemlju. Laza je tada stao, izvadio maramicu i počeo da briše znoj sa lica, a policajac, zadihan i umoran, priđe mu i kaže:

- Gospodine, molim vas, vi znate da vas ja moram pratiti. Smilujte se na mene, nemojte tako brzo trčati!

Pikanterije dopunjava i ovaj detalj viđen okom kočijaš Duce.

"Sećam se jedne vršidbe na Julinom salašu. On je došao po najvećoj vrućini i, na naše čuđenje, na njivi pobio dva kočića, dosta udaljena jedan od drugog. I dok smo se mi smejali, skrivajući se da nas Jula ne vidi, gospodin Laza je kao lud trčao - od koca do koca! Šta je on to merio i zašto je trčao - Julu nikada nisam pitao. Rekla bi mi sigurno, ali ja sam se bojao da je ne uvredim. Jer, ona je gospodina Lazu mnogo, mnogo volela", sećao se Dušan Beljanski (1883 - 1963).

UZ RIBU I ŠAMPANJAC KOSTIĆEVI somborski dani bili su ispunjeni i čestim večerinkama sa prijateljima, uz pikantna gospodska jela, a posebno se slavilo krsno ime, dan Jovana Krstitelja. Tada je na trpezi, uz poslugu, "moralo biti ajvara iz Kladova i morske ribe više vrsti, i najfinijeg francuskog šampanjca". Tu je obavezno bilo i pečujsko vino. Među gostima, pored znamenitih Somboraca, iz Beograda je često dolazio Sima Matavulj, sa ženom Ljubicom, a iz Novog Sada Lazar Dunđerski i njegovi sinovi Gedeon i Đoka.

A da je Laza bio pravo čuđenje, ne samo u Somboru, nego i u svetu, uverava nas i Veljko Petrović. On najpre ističe Kostićevu otmenost u odevanju, i to u svim prilikama:

"Odvajao se od ujednačenoga društva, i po spoljašnjosti i po ponašanju, i po navikama, i ukusom i načinom reagovanja, čak i govorom. I to oduvek. Nije se "ačio", nije izigravao genija; on ni u tim sitnicama nije mogao da se izjednači s masom svojih sugrađana. Suviše je duhom i kulturom iskoračio, pa ga je to valjda povuklo da i spoljašnjim znacima obeleži tu svoju jaku, izuzetnu individualnost. Naposletku, L. Kostić je bio tragična žrtva svojih darova i odlika. Ostao je do smrti usamljen".

U Somboru će Kostić napisati svoju testamentarnu knjigu, anatomiju dotadašnje književnosti, na 453 strane, Knjigu o Zmaju, a Julijana će biti njen sponzor - izdavač. Štampana je u Somboru 1902. kada Kostić još ima snage da potpuno nag "kao od majke rođen" čita i piše, ponekad takav izađe i na terasu kuće na kojoj danas piše:

"Zvezdama ćemo

Page 26: Laza Kostić-feljton Novosti

pomerit pute,

suncima zasut

seljenske stude,

da u sve kute zore zarude

LAZA KOSTIĆ

živeo je i stvarao

u ovoj kući

1895 -1910. godine.

Laza će, ne bez primisli na svoju "mrtvu dragu", sa zakonitom suprugom, ili posve sam, posećivati mondenske banje Karlsbad, Napulj, Pariz, putovati Evropom, ali često ići i u Novi Sad, Karlovce, Beograd, Vršac. Sve dok gavran smrti nije počeo da obleće oko Lazine glave i najbliže okoline. Najpre ga je teško pogodila iznenadna smrt Sime Matavulja 1908, a odmah sledeće godine umire i Julijana Palanački. U ponedeljak, 12. (25) oktobra 1909. uveče umrla je Julča, u svojoj kući, taman navršivši 61. godinu.

Nisu pomogli ni bečki lekari, ni dr Simonović, ni Laza svojim tešenjima i savetima oko ishrane. Za dve godine Juline teške bolesti, Laza je pokazao da je pažljiv i požrtvovan muž:

"Leto je. Jesen se bliži - poslednja njena jesen - boluje Julča. Ona možda i zna, možda i ne zna šta sada dolazi; Laza zna. On sedi kraj njene postelje, na niskoj fotelji, i čita joj Vekfildskog sveštenika, u prevodu Ljubomira Nedića. Da li ga ona baš pažljivo sluša u tom trenutku" - beleže hroničari poslednje trenutke dva bića koja je zbližila i zagrlila nevolja i sudbina.

Sa najvećim pijetetom i žalošću Kostić će sahraniti svoju suprugu i zaštitnicu, poštujući sve tačke testamenta. Ostaće samo precizni računi o grobnici, sahrani, cveću, posetama grobu i troškovima održavanja uspomene na jedno blagorodno i čestito biće kakva je, uistinu, bila Julijana.

A Sombor, a Sombor? On je bar Kostiću pružio zaklon i grob... Ostali skoro ništa!

Profesor dr Dragiša Živković je zapisao:

"Gospodin slučaj" sve je, poodavno udesio, i Kostić se priklonio toj neminovnosti. Imao je više nego komplikovan život, više nizbrdice nego uzbrdica, konačno i "mrtvu dragu" i neostvarenu ljubav u liku Jelene Lenke Dunđerske (1870 -1895).

Njena meteorska pojava, slučajni ulazak u njegov život i nagla smrt, za koju se osećao odgovornim, uzdrmala je senzibilnog pesnika do te mere, da su te četiri godine Lenkinog prisustva, 1891-1895, potpuno izmenile njegov život, trajno obeležile njegov zemaljski vek.

Page 27: Laza Kostić-feljton Novosti

O fatalnom susretu sa Lenkom, begu u manastir Krušedol i ženidbi, mnogo je prećutano, iz sasvim razumljivih razloga. Dosta o tome govori i pesma Gospođici Lenki Dunđerskoj u spomenicu, napisana u manastiru Krušedol 1892.

Te stihove je Lenka, sasvim pouzdano videla, ali ih nema u kutiji njenih uspomena. Konačno, nema ni kutije. Nevidljiva ruka sklonila je sve materijalne dokaze, možda i pikanterije, ali su zato ostale čaršijske priče i malograđanska umovanja. Lenka je umrla od tifusne groznice, na rukama svoje majke u bečkom hotelu "Bristol", 9. novembra 1895, nepuna dva meseca od Lazine ženidbe sa Julijanom Palanačkom, u Somboru 22. septembra.

Pesma od snova satkana

Milan Živanović | 21. decembar 2010. 20:22 | Komentara: 0

"Santa Maria della Salute" objavljena neposredno pre susreta pesnika i mrtve drage. Izabran u Akademiju nauka neposredno uoči smrti

Lenka Dunđerski

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana

Page 28: Laza Kostić-feljton Novosti

11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

DOK o Lenki još kruže legende, mnogo se više zna o pesmi koju je "izazvala", o njenoj hronologiji. Čak i o prvom njenom pomenu, koji se zbio 1901. kada je Kostić od Matavulja tražio pojedinosti o Danteovoj Beatriče i Petrarkinoj Lauri. Sve počinje da se ubrzava maja meseca 1908. kada Kostić iz Sombora odgovara na pismo predsednika Matice srpske Antonije Hadžića:

"Primio sam odluku Književnog odbora Matice srpske od 24. aprila (7. maja), kojom je rešio da se na svečan način proslavi 50. godišnjica moga književnog rada.

Molim vas pre svega da isporučite Književnom odboru moju duboku zahvalnost na velikoj počasti koju mi je namenio... Radi odlučena štampanja svih mojih dosadašnjih pesama, molim da Književni odbor odredi koga svoga poverenika s kojim bih se ja mogao dogovarati i pogoditi o svemu što za to treba."

TAJNE U DNEVNIKU Najintrigantniji rukopis u Kostićevoj zaostavštini je, svakako, njegov tajni dnevnik, nađen u pesnikovoj sobi, među slikama i drugim papirima. On baca posebno svetlo i snažno korespondira sa pesmom "Santa Maria della Salute". Priređujući te tajne rukopise, pisane na francuskom jeziku, Milan Kašanin je dao i njihov detaljan opis. Bili su dobro sačuvani, ali skoro nečitljivi. Pisani su od 1903. do 1909, najčešće u kući pesnikove žene Julijane Palanački u Somboru, brižno sakrivani i čuvani kao najstroža tajna.

Kako je taj rad tekao, vidimo iz kasnije prepiske Kostića i M. Savića, sekretara Matice i urednika Lazine knjige Pesama 1909. U njima Kostić traži usporavanje štampanja da bi 22. maja 1909. opet progovorio o onome što mu je dugo stajalo u srcu i u glavi:

"Moglo bi se desiti da napišem onu još ne zapevanu pesmu kojom sam mislio završiti."

Konačno, neizvesnost prestaje i Kostić iz Budimpešte 3. juna 1909. javlja Saviću: "Evo ti moje završnice. Korekturu mi pošalji u Beč." Sada znamo da je pesma u četrnaest strofa konačnu verziju dobila u budimpeštanskom hotelu "Hungarija" gde je Kostić često odsedao na putu za Beč. Znamo da je imala više verzija, a da je deo njenog rukopisa pronađen u pesnikovoj zaostavštini, zajedno sa posmrtnom listom Lenke Dunđerske:

"Među posmrtnim hartijama pesnikovim bila su se sačuvala samo tri polutabaka toga rukopisa. Samo jedan listić je ispisan sa obe strane; samo jedan, onaj rasečeni, pisan je mastilom, sve ostalo je pisano olovkom, dosta čitko. Na jednom listu, onom ispisanom sa obe strane, imaju svega četiri strofe Kostićeve slavne pesme, i to strofa prva, šesta, četvrta, pretposlednja (tim redom).

Page 29: Laza Kostić-feljton Novosti

Već to je pouzdan znak da ih pesnik nije radio jednu za drugom, nego svaku za sebe", utvrdio je M. Leskovac.

Motiv mrtve drage, Lenke Dunđerske, glavna je "tema" snova koji su brižljivo zapisivani, iako se to ime nigde i nikada ne spominje. Iz sna u san, u košmarima i erotskim halucinacijama, Kostić "Dnevniku" poverava svoje najintimnije misli, bez zadrške i bez bilo kakvih skrupula.

Kada se već razboleo i održao posmrtni govor i štampao nekrolog dragom prijatelju Simi Matavulju, svom Šimi (1908), stigao je glas da je 22. januara 1909, na godišnjoj skupštini, konačno izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije i umetnosti. Lazi već nije bilo ni do čega, posebno akademskih zvanja i počasti.

Nekoliko meseci pre Julijanine smrti u oktobru 1909. izašle su sabrane Lazine "Pesme", u izdanju Matice srpske. U njima, prvi put, objavljena je "Santa Maria della Salute". Od tada ona je, uz Lenku, sinonim za Lazu Kostića, pesnika koji se, poražen od svega, kosmičkim krikom obraća venecijanskoj Bogorodici i sprema za susret sa miljenicom:

Oprosti, majko sveta, oprosti..

Interpretacije i analize ove pesme od tada ne prestaju. U jednoj od najpotpunijih knjiga koja se bavi tekstom i kontekstom Lazine najpoznatije pesme, čiji je autor dr Petar Milosavljević, pokazano je da je o "Santa Maria della Salute" napisano više tekstova nego i o jednoj drugoj pesmi ikojeg našeg pesnika. Od 1960. piše se cela jedna biblioteka, a samo u jednoj deceniji Milosavljević je izbrojao 15 značajnih radova. Pisano je sa filološke, biografske, strukturalne, komparativističke, stilske, versifikatorske, psihoanalitičke, simboličke i sa idejne strane...

Ostavši sam u prostranoj kući Palanačkih, na glavnom somborskom trgu, obilazeći porodičnu grobnicu u koju će ubrzo leći, Kostić je padao u depresiju, razočarenje kome nema leka. Književna kritika gotovo da ga je otpisala, javnost grubo odgurnula, a dragi prijatelji potpuno napustili.

Jedan od retkih dr Radivoj Simonović, ostaje uz Kostića do poslednjeg daha. Simonović pokušava da pomogne savetima oko obilne večere:

"Badava sam ja Lazi često govorio da to ne valja, da tako čine lavovi, da samo uveče jedu kad ulove što; ali lavovi žive samo 20 godina. Od prebogate večere dobio je pre vremena otok jetre i degeneraciju srca."

Nisu pomogli briga i lekovi dr Simonovića. Očigledno je zdravstveno stanje Lazino bilo ozbiljno ugroženo i krajem oktobra Kostić i njegov lekar odseli su u omiljenom hotelu Continental. Pregledao ga je čuveni bečki internista profesor Najser i odmah smestio u Cottage Sanatorium, u III paviljonu, na drugom spratu u sobu broj 86. Zabeležen je i ovaj prizor o kome svedoči dr Simonović:

"Kad je sa mnom pošao u Beč, pa kad ga je u hotelu hteo da pregleda profesor, Lazi iz nedara na zemlju ispadne ”San Matere Božije”, a ja mu ga dignem i dam. I u ostavštini sam našao jedan

Page 30: Laza Kostić-feljton Novosti

'San Matere Božije'. Bila je to jevtina, neugledna knjižica, poput današnjih crkvenih kalendara, sa kojom će Kostić i otići na onaj svet."

Od kralja bele kamelije

Milan Živanović | 22. decembar 2010. 19:49 | Komentara: 0

Studenti ispratili iz Beča u zavičaj velikog pesnika. Sto godina traje podizanje spomenika velikom pesniku

Grobnica u kojoj počiva Laza Kostić

Nastavci

1. Džoging šajkaške dike 2. Laza sedi na šeširu 3. Na popravnom i Vuk 4. Pun sjaj srpske Atine 5. Prst u ugarsko oko 6. Pesnik čudo neviđeno 7. Tašta ugasila svetlo 8. Peške pored fijakera 9. Žrtva svoje veličine 10. Pesma od snova satkana 11. Od kralja bele kamelije

Srodne teme

Rekonstrukcija Vlade Sabor SPC Slučaj Artemije Sve žene Lotara Mateusa

Page 31: Laza Kostić-feljton Novosti

POTPUNO svestan svoje situacije i sa predosećanjem brzog kraja, Laza je svoju poslednju oporuku napisao po dolasku u sanatorijum. Imovinu vrednu blizu 30.000 kruna podelio je ovako:

"Ostavio je svom prijatelju, somborskom 'advokatu bez klijentele' Đoki Čordaru četiri deonice Somborske štedionice u iznosu od 6.400 kruna, Milevi Ete Vujića, Julijaninoj ujni, dve deonice, sestriću Vladimiru Blanuši 2.000 kruna, Radivoju Simonoviću zaveštao je 1.000 kruna, isto toliko Miroslavu Atanackoviću. Dve deonice dao je Srpskoj čitaonici u Somboru koja danas nosi njegovo ime. Novosadskoj Sabornoj crkvi ostavio je 1.000 kruna da se svake godine moli za dušu njegovih najbližih, a manastiru Krušedolu 1.000 kruna da se svake godine na dan Arhangela Mihaila čita molitva za spas duše Lenke Dunđerske. Isto toliko novaca oporučio je manastiru Ravanica u Vrdniku da se svake godine na Vidovdan moli za pokoj duše Julijane Palanačke. Sve ostalo je ostavio Lenkinom bratu Gedeonu Dunđerskom". (M. Vuksanović)

PESMAMA BUDILI SRPSTVO Nepotpisani nekrolog pojavio se u "Glasu Crnogorca": "I d-ra Laza Kostića nema više. Pošao je tragom Kaćanskog, Jakšića, Zmaja i ostalih drugova svojih, sa kojima je u početku šezdesetih godina činio lijep splet našijeh pjesnika, koji su svojim umilnim pjesmama grijali i oduševljavali mlada srca i budili Srpstvo... Za ovih pedeset godina on je dao srpskoj književnosti vrlo mnogo. Bio je veliki talenat, jake književne kulture, individualan i plodan... To oduševljenje ga je dovelo na Cetinje, gdje je bio urednik 'Glasa Crnogorca' i njegov boravak u našoj sredini ostaće draga i mila uspomena svakome od nas, jer je Kostić i kao čovjek i kao javni radenik najljepše utiske među nama ostavio..."

Samrtni Čas Lazin zbio se u samu zoru, u petak 9. decembra (26. novembra) po starom kalendaru.

Bečkim srpskim siromašnim studentima ostavio je svoja tri odela, a oni su se uredno potpisali na potvrdu koju im je izdao dr Milan Savić. U bogatoj kući ostale su vredne slike Marka Murata, Uroša Predića, Lazina bista koju je izvajao Đoka Jovanović, zlatni sat sa lancem, srebrni lovorov venac...

Pred polazak u zavičaj pokojnika je opojao prota Mihajlo Mišić, a tu su uz srpske studente bili i Vatroslav Jagić i Oton Hauzer. Na prvoj strani "Sloge" objavljena je tužna vest: "Srpski narod ima svog velikog samrtnika".

"Mrtvo pesnikovo telo vraćeno je iz Beča, u nedelju 11. decembra 1910, posle podne, u Sombor. Sahranjen je sutradan. Uprkos ružnom vremenu - čitavo vreme sahrane, koja je zbog pogrebnog ceremonijala trajala dugo, padala je jaka kiša - prostran trg pred pokojnikovom kućom bio je pun sveta. Na opelu u hramu Sv. Georgija činodejstvovalo je jedanaest sveštenika. Mrtvački odar krasio je veliki venac crvenih i belih kamelija, na čijim crtanim trakama je pisalo: 'Dobrom Lazi - kralj Petar'."

U ime Matice srpske od mrtvog Laze, oprostio se Steva V. Popović, a u ime Srpske kraljevske akademije, istoričar dr Jovan Radonić. Pred Srpskom čitaonicom oproštajne reči je izgovorio njen tajnik, dr Branko Maširević.

Ostalo je zabeleženo da posle ovog govora "šest Bošnjakovih belih konja koji su vukli kočije sa pokojnikom nisu zadugo hteli da krenu ispred Čitaonice i upute se prema groblju". Nad

Page 32: Laza Kostić-feljton Novosti

otvorenim grobom govorio je bečki profesor Milan Šević koji će posle primetiti: "Pogreb mu je bio gotovo avtomatski. I na pogrebu sam video da toga čoveka još ne razumemo".

Tako je Laza pokopan u ponedeljak 12. decembra 1910, u porodičnoj grobnici pod brojem 522, gde su ranije sahranjene njegova tašta, Julijanina tetka Marija, supruga Julijana, kojima je Laza "diktirao" posmrtna mermerna slova. Ostalo je malo mesta i za njega, ali na užoj strani crnog granita gde je uklesano:

"Ovde leži

Dr Lazar Kostić

srpski pesnik

rođen u Kovilju 1841.

umro 1910. u Beču".

Postavljen je i reljef u bronzi sa likovima Laze i Julijane, koji je uradio vajar Jovan Konjarek, profesor Umetničke škole u Beogradu, sve po ideji dr R. Simonovića.

Tako se zatvorio jedan maratonski kros i krug u kome ima prometejskog prkosa i vatre, danteovskog pakla, hamletovskih dilema, nepojamne patnje i vrhunskog očajanja. Svi računi su izmireni i sve knjige vraćene.

"Laza Kostić bi bio u 'tuđem groblju' u Beogradu, na Cetinju, u Novom Sadu. U srpskoj i crnogorskoj prestonici Laza Kostić je iskusio bes moćnika, u srpskoj Atini omrazu neistomišljenika. U Somboru je našao zaklon" - piše R. Stokanov.

Od tada ravno sto godina traje podizanje spomenika pesniku koji je u kritici doživeo "novi sjaj", a o kome se nadahnuto govori najčešće u godinama njegovih jubileja.

Po pisanju somborske "Sloge" Srpska čitaonica je 1912. formirala Odbor, odredila lokaciju - mali park kod Konjovićeve ulice - prikupila nešto priloga. Među priložnicima bio je Kostićev prijatelj još iz crnogorskih dana kralj Petar I Karađorđević koji je poslao 500 dinara u zlatu. Ćerke kralja Nikole Anastasija i Milica poslale su, iz Petrograda, svaka po 50 kruna. Izrađena je i skica za spomenik, ali je ubrzo izbio Prvi svetski rat.

SliČno se desilo i u drugom pokušaju 1941. kada je somborski kamenorezac A. Tucaković po ceni od 19.625 izradio postolje od jablaničkog mermera. Četvorogodišnji rat ne samo da je omeo ovekovečenje Laze u kamenu nego je, odmah po ulasku mađarskih okupacionih snaga, zabranjen rad i oduzeta zgrada Srpskoj čitaonici.